1

Miroslav Krleža

Aretej

ili Legenda o svetoj Ancili, Rajskoj Ptici

Fantazija u pet slika

LICA: ARETEJ, arhijatar na palatinskom dvoru LIVIJA ANCILA, njegova žena KRISIP, nadzornik Aretejevih robova KAJO ANICIJE SEVER, šef palatinske policije AURELIJE, jedan od Anicijevih zapovjednika RAOUL SIGURD MORGENS, Slava evropske medicine KLARA ANITA, udovica Morgensova sina Pavla APATRID A APATRID B } dva evropska politička emigranta PRVI ČUVAR DRUGI ČUVAR } groba svete Ancile MAGISTAR MAGISTRA } u farmaciji koja nosi Aretejevo ime ALFONSO, sluga BARUN VAN DER BLOOTEN ČIČERONE CRKVENJAK MAITRE D'HOTEL BUTLER } u hotelu "XX Century" ČOVJEK U FRAKU PRVI KARABINIJER DRUGI KARABINIJER DOKTOR, u službi prve pomoći Anicijevi legionari, dječak, Aretejev rob, turisti, ministranti, karabinijeri, prolaznici, čičeronov sin, dva bolničara, glasovi kolportera.

Prva slika u peristilu Aretejona. Druga u atriju Aretejeva stana. Treća pred bazilikom svete Ancile, Rajske Ptice. Četvrta u apoteci. Peta u hotelu „XX Century". Prva treća i četvrta slika jednog septembarskog jutra 1938, peta istoga dana u sutonu. Druga slika u devetom deceniju trećeg stoljeća nase ere.

PRVA SLIKA U PERISTILU ARETEJONA

2

Aretejon, ruševine Aretejeve vile u Castelcaprinu. Mramor ohrastao bršljanom, lovorikom, oleandrima i ružama. Fragmenti korintskih stupova ocrtavaju tloris peristila. Na terasi koja nadvisuje peristil, u visini od pet do šest stepenica, desno, provincijalna farmacija. Iznad apotekarskih izloga zasjenjenih narančastožutom tendom, pod papinskim grhom, u polukružnoj niši hista Aretejeva. U kulisi polulijevo fasada romanske bazilike Santa Ancella Uccello del Paradiso. Na konzolama, asimetrično, u visini portala poludesno srebrni sarkofag svetice s osvijetljenim trupom pod staklom. Pred bazilikom limuzine i kabrioleti; na stijenama i oglasnim kopljima reklame: michelinske sablasti, Dunlop-pneumatici, Shell, Standard Oil, Aquila. Dinamički plakati za automobilske trke. Nekoliko dekorativno stiliziranih oglasa s antičkim maskama i likovima. Teatarski festival u starohelenskom amfiteatru Castelcaprina: Ifigenija na Tauridi, Kralj Edip. Sunčano septembarsko jutro, godine 1938. Cvrkut ptica, odzvuk kose pod brusom, glas kamenotesarskog dlijeta u daljini. U centru peristila dva čuvara ureduju Grob svete Ancile. Jedan kosi travu, drugi obrezuje boskete rascvalih ruža. U Grob svete Ancile silazi se strmim stepenicama kao u katakombe. Zvono sa bazilike umire s polaganim dizanjem zavjese. Vedro nebo, bijeli oblaci, žubor fontane. Dva turista, dva evropska politička emigranta, dva očajnika, dva apatrida, Apatrid doktor A i Apatrid doktor B, prelistavaju odlomke čičeronskog teksta pod fragmentom jedne korintske kolone. APATRID A (prosjed, kratkovidan, briše svoje naočari) Aretejon, aristokratska rimska vila atipičnih razmjera, bogatstvom arhitektonskih dimenzija, svečanom pompom korintske kolonade govori o patricijskom ugledu svoga vlasnika Areteja, slavnog imena rimske medicine, koji je tu, na dvoru Klaudije Pauline, treće supruge imperatora Ilirika, živio na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće poslije Krista. Aretaios, Araeteus, Archiiatrus Sancti Palatini, Grk iz Male Azije, „medicorum romanorum princeps", nestao je u okviru političke zavjere protiv Postuma Ilirika, a njegova žena Livija Ancila spaljena je na lomači, kad uprkos smrtnoj opasnosti nije htjela da se odrekne svog kršćanskog uvjerenja. Na obali smaragdnozelenog mora, u ovom jedinstvenom pejzažu bazilika Santa Ancella Uccello del Paradiso sagrađena je kada su braća benediktinci u XI stoljeću pod Monte Caprinom, na ovome istom mjestu gdje danas žubor fontane razgovara s pticama, pronašli netaknuto tijelo Svetice, koju je papa Andronik, obasjavši je nimbom Presvetog Martirija, uzvisio na najviše dostojanstvo dato smrtnicima. Balzamirano tijelo Svetice čuva se u srebrnom sarkofagu iznad desnog portala katedrale. APATRID B (isto tako prosjed i kratkovidan) Panorama za engleske usidjelice ili za naivne katedre. Kaže li nešto stvarno o našem kolegi, o sretnom suprugu svetice. APATRID A (parafrazirajući odlomke čičeronskog teksta) Pa govori kako je „pionir mnogobrojnih medicinskih hipoteza", da je pisao o „ljekovitosti pejzaža", da je liječio melankoliju veselim slikama, da spada među izumitelje kromoterapije, i tako dalje, i tako dalje, to... „Njegov čaj uživali su Divi Filius i Pontifex Maximus, a i danas na Castel Gandolfu blagoslivlju ovaj Aretejev čaj kao najveću blagodat"... „Papinska apoteka u Castelcaprinu diči se Aretejevim imenom već više od dvjesta godina"... „Bio je strah i trepet svojih protivnika"... „Pisao je o psihoanalizi, o trepanaciji lubanje, o zvijezdama, o anatomiji"... „Crkveni oci V i VI stoljeća smatraju ga jedinim autoritetom u postgalenskoj medicini"... U niši, iznad apotekarskog izloga, tamo mu je portret! APATRID B (promatrajući Aretejevu bistu) Cezari i trovači, svi bulje u nas podjednako glupo i slijepo. Svijet zlikovaca, dosadan kao kakav policijski album! Eskulap i Higija, poniženi i povrijeđeni bogovi, u apotekarskom izlogu, kao reklama za pojas od najbanalnije hernije!

3

Predstava za promet stranaca. Cezaromanske kolone ovog peristila, ova glupa gliptoteka, sve to nije mogao biti nikakav privatni stan dvorskog frizera, pa zvao se on patetično ne znam kakvim epitetom. Kako je već mogao stanovati takav kavalir, sve ako je i bdio kao kozmetičar nad ljubavnim pustolovinama dvorskih gospođa? Jedina briga tih dama bila je pomada za teint od rinocerosova sjemena ili svježi topli oblozi od krvavih dječačkih mošnjica. Koliko li je samo serija takvih bezimenih karijerista trovalo, i tko bi mogao danas da utvrdi tko je od te palatinske gospode trovač, a tko žrtva, tko svetac, a tko ubojica? Gdje je tu istina? APATRID A: Ni nas neće nitko razlikovati od naših ubojica, kad se budemo jednoga dana s njima našli na nebeskoj cocktail party kao ravnopravni partneri... Zapravo odvratna istina... APATRID B: Na kraju obračuna, dakle, što? APATRID A: Pekmez od suza i od krvi! To... Trupla, kosti, a na truplima nova trupla i nove kosti! APATRID B (sarkastično) A naš kategorički imperativ, a zvjezdano nebo nad nama, a moralni zakon u nama, a ono što Francuzi zovu “cas de conscience"? APATRID A: "slučaj kolere" ili "slučaj savjesti" dva slučaja jedne te iste bolesti. Kakva savjest, koja savjest? APATRID B: Ne mislim na savjest iz perspektive provincijalnih kapelana... Na onu malenu, na prvi pogled neznatnu malignu infekciju mislim, koja raste do smrtonosne gangrene, do agonije čitave jedne civilizacije... APATRID A: Ovakav jedan palatinski arhijatar, taj da je patio od neurastenije savjesti? Ni sveci ni lomače nisu nikakav medicinski dokaz za tu specifičnu vrstu migrene... APATRID B: Da ih nije zaboljela glava, ne bi đavo bio odnio sve te peristile i sve te hramove. Santa Ancella Uccello del Paradiso sopra Minerva! Tko bi mogao imati toliko fantazije da zamisli kako je s tim lomačama zapravo bilo? APATRID A: Jedino što o njima znamo, to je vaša „Turistička panorama"! Pojma nemamo kako im je blio kad su ih palili na lomačama, kao ni oni sjutra što neće pojma imati o nama kako nas pale na lomačama danas. Same optičke varke! APATRID B: Zar je ovo rosnato jutro optička varka? I to kako ove iste ljudske ruke ubiru ruže, kako kose travu na grobovima, kako pišu stihove, ti fantomi od ljudskih ruku, sve to da je samo optička varka? Sve je to bilo isto tako sunčano kao jutros, sa tihom kretnjom vrtlarove ruke. Otkad živim, divim se savršenstvu ljudske ruke. APATRID A: Da je ljudska ruka „savršenstvo od remek-djela, kome se zaista ne bi moglo ništa dodati ni oduzeti", na tu temu napisao sam, davno je tome, patetičnu poemu, ali sam je spalio... APATRID B: Šarmantne besmislene laži vezanog poetskog govora. Kao savršenstvo ljudske ruke ili kao ove ruže na grobu svete Ancile. (Spram čuvara koji obrezuje boskete) Je l’ te, prijatelju, smijem li ubrati jednu od ovih vaših šarmantnih i besmislenih poetskih ruža? PRVI ČUVAR: Kako da ne, izvolite, gospodine, ima ih koliko vas je volja... Nigdje ne cvjetaju tako bogato kao na grobu naše Patrone... APATRID B (ubrao je ružu, bacivši čuvaru u korpu s ružama nekoliko metalnih lira) Veoma ste ljubezni, hvala vam! PRVI ČUVAR: Hvala vama, gospodine! Naša draga Svetica ugledala je svjetlost u onom kućerku više apoteke, i svi mi u Castelcaprinu smatramo je tako reći simpatičnom svojom starom tetkom, koja nam je namrla malu rentu. DRUGI ČUVAR: Već u djetinjstvu razumjela je govor ptica. Orlovi su slijetali na njen dlan kao

4

i lastavice, i ona je s njima razgovarala kao i mi sada s vama, gospodine! I danas joj se čitav svijet zavjetuje za zaštitu od ptičjih bolesti. Naši fratri snabdijevaju sve hotele njenim zavjetnim kokoškama već godinama. Dobar posao, svaka čast. (Prekinuo je, da bi u ugodnom razgovoru zapalio lulu.) APATRID A (nudi vrtlarima cigarete iz svoje doze) Izvolite, molim, služite se! (Zapalili su cigarete. Apatrid A dodaje Prvom čuvaru još nekoliko cigareta) Izvolite! PRVI ČUVAR (spremajući cigarete u džep svoga prsluka) Hvala vam, gospodine! Čujete li kako pjevaju? Nigdje na svijetu razgovor ptica nije tako prijateljski razgovijetan. Promatrao sam neko jutro, u svitanje, kopca kako razgovara s grlicom, baš upravo tu, na grobu Svetice. Pričao sam to našem patru gvardijanu. To si izmislio, kaže pater gvardijan meni, ali je, kaže pater, dobro lagati u interesu svetačke slave! To je duši korisno, kao da si izmolio tri Zdrave Marije. APATRID B: Pa dobro, zar ova vaša poštovana svetica ima dva groba? Gdje je zapravo njen pravi grob? Ovdje ili u katedrali? DRUGI ČUVAR: Baš ovdje, na istome mjestu gdje vi sada stojite. APATRID A: Zar ona ne spava u katedrali, u srebrnom sarkofagu? PRVI ČUVAR: Spava, dakako, i u katedrali spava, i ovdje, u svojoj zemlji, zašto da ne? I sveti Antun je propovijedao ribama u Padovi i služio Svetu Misu u Firenci istodobno, na Brašančevo jedne godine. Braća svetog Benedikta prenijela su svetu Ancilu u katedralu, ali njen grob bio je tu i tu ona počiva u svom grobu od mramora. DRUGI ČUVAR: Tu su je spalili pred apotekom i bacili psima. Ali su je ptice uzdigle u nebo. Od oblaka ptičjih jata potamnjelo je nebo od Vezuva sve do Etne. Ptice su je prenijele na oblake, kad njenim krvnicima nije bilo više ni traga ni glasa, a na kraju otkrila su je naša pobožna braća na svoju veliku sreću, jer Svetica štiti srne i fazane, i ne samo srne i fazane nego i nevine ljude u smrtnoj opasnosti. APATRID B (mirišući ružu dodaje ju Apatridu A) Eto ruže svete Ancile, koja je odlepršala među bogove kao lastavica, a zvala se Livija, i spalili su je na lomači, ali se pretvorila u rajsku pticu i sada spava u srebrnom sarkofagu kao da je živa... APATRID A (upija miris ruže vraćajući je Apartidu B) Gnjilo, slatko kao perverzna pomisao na perverznu smrt. Zapravo perverzna narkoza... APATRID B (uzeo je ružu, utonuvši u njen miris) Miriše više na čudnu, šarmantnu ženu, koja nije znala šta hoće, a uvijek je htjela ono što se ne smije htjeti, pa ipak, uprkos svemu, ta njena koketerija - sa posljednjim stvarima odigrala je, čini se, kobnu ulogu... APATRID A: Ovaj čovjek koji sada kosi travu na grobu Svetice, on nije vjerovao u bogove jučer upravo kao što ne vjeruje u svetu Ancilu ni danas, a nije isključeno da nije bio jedan od njenih krvnika... APATRID B: U životu ovoga čovjeka izmijenilo se za ovo nekoliko tisuća godina samo to, da danas puši lulu. Potpuno indiferentan spram svega što se oko ovog Aretejona zbivalo, bio je trajno duhom odsutan. Da li je od Ciceronova jezika postao jastučić za igle na toaletnom stolu jedne nimfomanke, to je ovome magaretu bilo potpuno svejedno. Koliko li se već očajnika prošetalo kraj ovog kosca na stratište, a on je i dalje podmuklo strigao ušima i kosio svoju glupu travu. APATRID A: I danas prolaze pokraj njega ljudi kao psi bez marke, solidni kandidati smrti, a ovom grobaru potpuno je svejedno da li pokapa mesarske doge ili one koje ti psi razdiru. APATRID B: Kao da i mi nismo isto tako indiferentni spram tih kostiju pod svojim stopalom? I sam Plutarh, da nije nadahnuo jednog pjesnika, što je imao da nam kaže? Hrpa

5

“chroniques scandaleuses" i političkih pamfleta ad hoc. Svi su ti skribenti dosadni kao Cezar ili kao Horacije. APATRID A: A naši pjesnici, zar nisu dosadni? Oni tada nisu imali smionosti da progovore! Vjerovali su da i mjesečina može da otruje čovjeka. APATRID B: Njih nije trovala mjesečina, nego politika! APATRID A: Nije to bila samo politika, u banalnom smislu! To je bila panika pred sigurnom smrću. (Scenom iz daljine prospe se urlik mase. Negdje je otvoren megafon radioaparata.) APATRID A: Football? APATRID B: Glas menažerije koja traje. Sto tisuća manijaka, pederasta, onanista, ubojica i palikuća urla od zanosa dok velike mačke razdiru živo ljudsko meso! APATRID A (ironično) A zvjezdano nebo nad nama, a moralni zakon u nama? APATRID B: Znali su kao i mi što je pristojno, a što nije, što je spojivo s boljim ukusom, a što nije... APATRID A: To je upravo ono što ne možemo da znamo: do kog su ih stepena morile moralne glavobolje? (Urlanje mase u megafonu traje. Nervozna footballska gužva raste u masovno ludilo političkoga mitinga.) APATRID A (otire maramicom znoj sa čela) Po čemu se ova barbarska masa danas razlikuje od one u cirkusu jučer? Jugo. Depresija. Bit će kiše... APATRID B: I njima je južni vjetar donosio kišu uz riku lavova. Znojili su se krvavo, čitave besane noći. Napisali su nepreglednu meteorološku literaturu o kobnoj ulozi vjetrova. APATRID A (prisluskujući urliku mase) Opet su zadavili jednog boga na Palatinu, a plebs demolira stanove i baca na ulicu novorođenčad za hranu psima. U tom deliriju ostati živ, šanse su zaista minimalne. Među zvijerima koje nas sile da i sami budemo zvijeri, da bismo mogli ostati siti, tu je koeficijent svega što je ljudski dostojno čovjeka sveden na minimum! APATRID B: Nije se kanibalski ritam stvari zaustavio sam od sebe. Netko je morao da otpočne ometati taj kriminalni ritam. Jednog, drugog, trećeg ili petog od njih niorala je zaboljeti glava od svega toga. Pod konac trećega stoIjeća migrene ove vrste bilo je već prilično. APATRID A: Još u vrijeme perifrastične konjugacije, sjedim u klupi, vani cvjetaju kestenovi, cvrkuću lastavice, a ja se dosačtujem: šta ovaj gnjavi tim glupim Cezarom? Neque enim conferendum esse Gallicum cum Germanorum agro sa gerundivom kao participom praesentis passivi, a gerundiv, razlikujmo dobro, nije pasivan adjektiv, nego neka vrsta aktivnog supstantiva u obliku deklinacije infinitiva praesentis: tempus committendi proelii... A svi ti Taciti i Cezari gnjave svojim smrtnim osudama ili kasarnama i bezobraznim frazama kako je "čovjek čovjeku svetinja", a u meni se javlja, od svega toga odvojeno i podjednako ustrajno, jedna te ista misao: kako su se ti ljudi u bijelim togama viadali na toaleti? Bilo je to prilično složena stvar razmatati one tkanine u beskrajnim naborima i uopće: da li su se i oni dosađivali zbog nepravilnih grčkih glagola? APATRID B: Gerasko, gerasomai, egerasa, gegeraka, didasko, edidaksa, dedidaha, to su inhoativni glagoli sa prezentskom reduplikacijom, a da se tu pred nama pojavi jedan od njih, koji nije satkan od vaše perifrastične konjugacije, šta bismo mogli da se porazgovorimo s njim? Sve što znamo o njima, to su dosadni citati iz dosadnih pisaca... APATRID A: Ni o sebi samima ne znamo mnogo više, a i naša literatura ie dosadna kao guma za žvakanje. Godinama sam maštao o tim trepetljivim sienkama, kako su tu među nama, žive, tajanstvene, ne odvaja nas od njih nego tanka koprena fikcije, a sve što znamo, te su nam sjenke namrle. Što su bile njihove tjelesne tajne i brige, o tome nam šute njihove knjige

6

kao i ovi glupi gluhonijemi spomenici. Ovaj Aretej, na primjer, vrhovni arbitar palatinskog zdravlja? APATRID B: Dosađivali su se u trajnoj panici. Sa sviju strana vreba čovjeka smrt dvadeset četiri sata na dan! Ništa naročito novo! APATRID A: Odakle su doputovali, to nisu znali, a mi danas o njima znamo da su doputovali k nama, da budu vaša „Turistička panorama" ili “Reklama za hernije", a to je svakako više od ničeg, pa ipak, kako su 'im kucala srca, kako su se stidjeli sebe i svojih laži? Treba li izgovoriti “Da" ili “Ne", i to kako treba to izgovoriti, i to su znali veoma jasno. U svoj grob sveta Ancila nije mogla otputovati bez biblijskog patosa! APATRID B: U onom paklu sveopćeg moralnog kretinizma, molim vas, manje biblijskog patosa! APATRID A: Patos ili ne, ali svatko je od njih svijestan da li je ono što govori istina ili nije, a to je ono o čemu nam njihova historija perverzno šuti. Ovaj Aretej, na primjer! Kako je ovakav grčki šarlatan uopće mogao igrati ulogu najvećeg medicinskog Arbitra na Dvoru? Nije se pravila palatinska karijera bez ispita lojalnosti... APATRID B: A vi zaista mislite da su mogle da ih uznemiruju moralističke preokupacije? APATRID A: Zašto da ne pretpostavimo da jesu? APATRID B: Pretpostaviti se može, dakako, ali je sasvim isključeno da bi se njihov nonkonformizam mogao usporediti s našim desperaterskim gađenjem. I kad bi se takav jedan čovjek pojavio tu, danas, među nama, izgubio bi se kao pas na transatlantiku! APATRID A: Nasuprot! Takav jedan fantom mogao bi nam reći mnogo toga o čemu mi ni pojma nemamo. On bi o nama, o našoj bijedi progovorio možda mnogo tačnije, nego što mi sami umijemo da je sagledamo. Današnja Evropa iz njegove perspektive, to bi bila dijagnoza za sve naše bolesti mnogo pouzdanija od svih glupih, megalomanskih ditiramba o Dvadesetom Stoljeću... APATRID B: Da čita Labriolu, da sluša Chopina? Ne mogu ga zamisliti kako telefonira, ili kako čita novine u kavani. Kako bi se ovakav moralni idiot mogao snaći pred našom muzikom? APATRID A: Nije bitno za nas da telefoniramo, nego to da iz nas telefonira još uvijek gorila! Upravo to kanibalsko u nama takvom arhijatru ne bi ni po čemu bilo daleko ni strano. APATRID B: E, sad da još razumije i Erazma i da sluša Debussyja? Kažem vam: seoski kudrov na koncertu, na transatlantiku. APATRID A: Afinitet sa Debussyjem bio bi mu potpuno suvišan. Pas razumije oko naših pantalona samo ono što je u nama pasje! Pas će progutati hartiju s Platonovim tekstom, ako je u njoj bila slanina. Takvo lice iz trećeg stoljeća ne bi se zainteresovalo ni Handelom ni Ravelom, nego svime što je u nama „njihovo"... APATRID B: A što je u nama „njihovo"? APATRID A: U nama je „njihovo" što je u nama još uvijek antropoidno! Prema tome: jedan antropoid, koji bi se pojavio među nama, nanjušio bi odmah, morao bi da nanjuši sve što je pseće u našem pasjem životu: krv bližnjega, smrtnu opasnost u kojoj živi evropska pamet, okrutnu patnju bez samilosti, morsku neman iz Loch Nessa, Altamiru u umjetnosti, kromanjare i neandertalce u politici, diluvijalno blato... Imao bi u čemu da se snade... APATRID B: Igru ispod pupka u nižim spratovima svijesti, to da! To bi on mogao da razumije! Ali kvante, infinitezimale, nuklearnu problematiku, tehniku? APATRID A: Da, on bi bio možda zbunjen našim tehničkim kulisama, to da! Liftovi, motori ili komfor, ali to su samo kulise. Krvnička sjekira kao kategorički imperativ, jučer i danas? APATRID B: Mislite li da bi čovjek iz trećeg stoljeća mogao da nam očita moralnu prodiku? A

7

kako bismo ga mogli čuti kad nismo spiritisti? APATRID A: Trebalo bi imati samo unču fantazije, barem toliko koliko smo je imali u vrijeme akuzativa s infinitivom, ili kao oni fantasti, koji su Liviju Ancilu balzamirali u srebrnom sarkofagu kao sveticu. Pitamo se kako se pojavila Aretejeva žena u onom trečentističkom sarkofagu? Ljudi su imali dovoljno fantazije da je zamisle živu, i ona se tu pojaviia, zaista, i eno je, spava tamo već tisuću godina, a hiljade i hiljade Evropljana posjećuju je dnevno. Trebalo bi je samo probuditi... APATRID B: Nisam znao, da je sazivanje duhova vaš hobby! APATRID A: Vi igrate bridge i volite Gustava Mahlera! Ja volim Handela i mrzim karte. To je stvar ukusa! Šta je u toj mojoj igri spiritističko? Ako se danas od faraonske pšenice peku brioši, zašto da se pred nama ne pojavi sjenka koja se još nije ugasila u našoj svijesti? Pa vidite da se o čovjeku piše i u turističkoj literaturi? APATRID B: Nemojte se nervirati, molim vas, ja se s vama slažem. I Hipokrat je već dvije i po tisuće godina mrtav, a tko bi od nas mogao da stupi pred njegovo lice čiste savjesti? A Hipokrata nema, on je fantom. APATRID A: Ako mi danas još uvijek mirišemo ruže na grobu svete Ancile, ako njoj u čast zvone zvona i odbijaju satovi, zašto da se i njenom suprugu ne oda posmrtna počast? Imam dobru ideju! Nama može da pomogne ptica svete Ancile. (Lista po vodiču) Čekajte, evo, Svetica spasava svoga supruga od vječnog prokletstva kao plamena ptica, Ancilu su spalili, Aretej je nestao, Areteja je jedan pastir prepoznao u sumraku gdje trči za plamenom pticom. Avis mirae pulchritudinis... da, da vidimo što je s tom legendom o Ancilinoj ptici? Pa da, eto, molim vas: Aretej, arhijatar palatinski, nestao je jednoga dana, a o tome zna se samo toliko da su ga primijetili na kraju grada kako bezglavo juri za divnom plamenom pticom takve vrhunaravne ljepote, te nema ničeg zemaljskog čime bi se ona mogla usporediti, pa kad je čovjek čuje gdje pjeva, tisuću godina pričinja mu se kao da je minulo u jednom trenu... APATRID B: To je kao naša relativno duhovita formula, da je sve »relativno" na ovome svijetu... APATRID A: Oni su vjerovali u višemanje relativno duhovite čarolije! Oni su razumno bili uvjereni da čovjek može nestati iz svog vlastitog vremena živ, a i mi danas, vjerujući u budućnost, vjerujemo da možemo prevladati svoje vrijeme - pro futuro... Ne tako naučno, ali ne mnogo manje "relativno", i oni su vjerovali u svoje fantastične ptice... (Čita iz čičeronskog teksta) Avis mirae pulchritudinis et decoris, nihil in terrenis est quod illius voci possit comparari, avis pulcherrima ante oculos eius, eto, vidite, najdivnija od sviju ptica pred očima Aretejevim čas je lepršala, a čas uzlijetala, te mu se činilo da može da je dotakne rukom, a onda ga je zavela izvan grada slatkom melodijom svojom i on je potrčao za njom, pa kad ga je već zavela, zašto da ga ne dovede i ovamo k nama, u Castelcaprino? APATRID B: I to upravo danas na rođendan Bogorodice, godine 1938, kada se Evropa sprema da legne u svoj grob iz koga je neće uskrisiti više ni svi bogovi od Olimpa do Gangesa. APATRID A: Kad je Dante mogao da proputuje paklom i da o tome napiše čitavu jednu komediju, zašto da se ne spustimo na trenutak u grob jedne svetice? Treba imati samo mrvu smione uobrazilje, to je sve. (Spram Prvog čuvara groba svete Ancile) Je l’ te, prijatelju, treba li nešto platiti za posjetu svetici u njenom grobu? PRVI ČUVAR: Platiti ne treba ništa, gospodine, ali ako imate srca za prosjake, Svetica bit će vam zahvalna. (Oba apatrida, A i B, spuštaju se u grob svete Ancile.)

8

APATRID B: To je mračna i antipatična jama, taj grob svete Ancile! Kakva je to magla? APATRID A: To je danteovska neprozirna magla, koja obavija sve stvari i pojave svojim vidovitim velom. .

Oscura e profonda era e nebulosa, tanto che, per ficcar lo viso a fondo, io non vi discernea alcuna cosa. “Or discendiam qua giu nel cieco mondo" comincio il poeta tutto smorto: “io saro primo, e tu sarai secondo."

(Gasi se svjetlost. Zavjesa)

DRUGA SLIKA U ATRIJU ARETEJEVA STANA

U punome kontrastu sa sunčanim septembarskim jutrom scena je utonula u neprozirnu maglu. Korintske kolone peristila povezuju se sa skalinatom atrija i tamo, gdje u prvoj slici stoji papinska apoteka, vidi se Aretejev atrij u svjetlosti brasera, uljenica i kandila. Kroz krošnje borova i pinija u neprozirnoj noći ocrtavaju se uz Minervin Hram na terasi monumentalne zidine carske rezidencije, u odsjaju buktinja iz peristila. U peristilu konjanici, konji, zveket orme i oružja. Aretejev dom opkoljen je vojskom, a čitav atrij razvaljen je i razmetan grubo. Goli ženski leševi, kosturi čimpanza i malih afričkih opica, jedan punjeni gorila, krokodili, mumije, stakla s anatomskim preparatima, rukopisi, mnogo hartije u konvolutima po stolovima i na podu. Čitava biblioteka. U pozadini, u sjaju brasera, velika freska koja prikazuje Otmicu Arinoe, prevješena je zavjesom. Proplamsaji ognja u dimu od hartije. Dva legionara bacaju u plamen čitave svežnjeve rukopisa. Apatridi A i B dolaze iz lijeve kulise, stupajući kroz maglu nevidljivi kao sjenke. APATRID A: Dođite, dođite, mi smo nevidljivi! APATRID B: Ta vaša magla sve je antipatičnija! APATRID A: To je onaj clairobseur, što se javlja "na pola našeg životnoga puta", to je strava mračnih perspektiva "od kojih čemernija ni samrt mnogo nrje... To su clair-voyantne zavjese, koje se dižu pred našim očima. APATRID B: Tu je došlo do neke gadne gužve, zveket mačeva, trupla... Prohujao je pogani vihor, pale se knjige... APATRID A: Stigao je Gospodin iz Rima, u pratnji svojih konjanika. Iznenadna posjeta kod starog trovača! Nešto nije u redu! Kad se pale knjige, onda po pravilu pucaju i ljudske kosti! Areteja boli glava! APATRID B: Ne boli njega glava zbog knjiga i rukopisa... Nešto je drugo u pitanju. Po svoj prilici politika. APATRID A: Ako je istina da je izumio kromoterapiju, ako je anatom čija slava još i danas interesuje turiste, onda nije samo šarlatan... A ako nije šarlatan, onda mu je morala dosaditi palatinska politika. Dosadilo mu je da iz bijelih dječačkih bubrega cijedi ljubavni eliksir za dvorske dame. Glumio je čitavog života trovača, a sada više neće da truje. I pamet mu je zatajila. Kriva politika, dakako! S tom će svojom politikom otputovati ravno u pakao... (Apatridi A i B gaze preko leševa.)

9

APATRID B: Tu leži čitava gomila leševa... Ovaj kao da nešto oklijeva! Nešto očito neće... APATRID A: To je ono što ne znamo. Javila se glavobolja na kraju dana. Dalje se ne može. Doputovali su. Sve misli postaju otrovne kao nokti čovjeka na samrti. U takvim situacijama ljudi zvrndaju kao muhe pred olujom. (Kajo Anicije Sever sav u zlatu i grimizu, u zvečećem metalu od srebrnih hoplitskih potkoljenica i oklopa. Ćelava sibaritska pojava s monoklom. Elegantan kavalerist koji svojoj pojavi posvećuje najveću njegu. Svoju bogatu periku sa blistavom kacigom skinuo je u nervozi i tako mu lubanja komično blista u kontrastu sa herojskim ornatom. Grub, sarkastičan, nestašan kao da se radi o nevinoj igri, na momente dječački iskren, sa prizvukom nehinjene topline. On se gosti smokvama i grožđem, on guta datulje iz meda, jednu za drugom, oblizujući prste, i usred ove krvi i umorstava, poslije bogate večere od koje se još vide na trpezi dvijetri praseće glave, on ispija jednu čašu za drugom. Legionar baca u plamen nove konvolute rukopisa.) ARETEJ (vezan o stolicu, sa krvavim povojem, nervozno) Naredi tom idiotu da prestane! Spalit će mi sve rukopise! KAJO: Sve je to ovisno o tvojoj volji! Molim! Zašto nemaš snage da pogledaš istini u oči? (Mahnuo je rukom legionaru da prestane paliti.) ARETEJ: Kakva istina? Sve je bestidna i glupa laž! KAJO: Svaka laž, koja se može dokazati po vjerodostojnim svjedocima, pa bila ona ne znam kako „glupa", pretvara se u istinu! Da je luda od tvoje žene podržavala intimne veze s ovom moralnom protuhom, to se može dokazati i, prema tome, to nije nikakva „glupa" laž! To je poznato čitavom Rimu! ARETEJ: Zaklao si mi najboljeg učenika, glupane! Čovjek je bio genijalna nada rimske medicine! KAJO: Ćovjek je jedan od autoriteta nazarenske bande, a tamo tvoja mnogopoštovana supruga njeguje evanđeosku ljubav u najbanalnijoj psećoj gužvi... ARETEJ: Ubio si čovjeka, čije će ime svijetliti, kad za tebe i za sve tvoje uopće nitko neće imati ni pojma da ste postojali! KAJO: Što će biti s nama kad nas ne bude, neka te za to ne boli glava! "Ubio si čovjeka", kao da govoriš na koturnima! A taj tvoj „čovjek", zar on nije prvi ubio moga „čovjeka"? Da, ovaj moj „čovjek" krepao je potpuno nevin, a nije bio nikakav Antistes podmukle bande i nije uživao u klanju ljudskog mesa kao ova tvoja „nada" tvoje glupe medicine, odvratni parip hebrejski! ARETEJ: Pitam se šta će ti juridičke formalnosti? Skrati komediju! Zadavi Klaudiju Paulinu, to je tvoja stvar! Dosadilo mi je ovo nadmudrivanje. KAJO: A tko sumnja da stvar neće biti svršena po planu? Klaudija Paulina ima da umre još večeras, i to “bez skandala", prvo, a to, da bi Klaudija Paulina umrla „naravnom smrću" bez skandala, to je izvedivo samo tako da sklopi oči pod tvojom blagom rukom! Ako je tako, što tu ima da se filozofira? Budem li je ja pretvorio u mumiju, ona neće, logično, umrijeti po palatinskom protokolu i za taj „zločin" morat će netko odgovarati, a taj netko neću biti, dakako, ja nego ti. ARETEJ: U redu, skini mi glavu i ponesi je u Rim kao dokaz da sam ja ubio caricu! KAJO: A, ne, ne, to bi bilo i suviše naivno! U to ne bi nitko vjerovao! Ti se moraš pojaviti pred tribunalom! Ovo „podlo umorstvo" treba da utvrdi sud, i to normalnim porcesom, vođenim sa svom potrebnom akribijom! Sa detaljnim ispitivanjem života i predživota takvog jednog zlikovca kao što si ti, kome je žena nazarenka i bludnica! Ti seciraš žive ljude, tebi se može dokazati da si potrovao čitavu galeriju aristokrata, da si zloupotrebio povjerenje

10

dvorskih krugova i, na kraju, da si lišio života Ilirikovu suprugu! A sve je u tvojoj ruci. Budeš li još večeras otpremio Klaudiju Paulinu bogovima, postaješ po najvišoj palatinskoj zapovijedi patricij, pozvan na carsku svadbu od Udovca, Sina Božjeg, kod Božje trpeze, a budeš li me prisilio da Klaudiju Paulinu ubijem ja, bit ces osuđen na smrt kao ubojica carice. Što tu ima da se misli? (Poslije stanke) Livijo, Areteju, tako vam sviju svetinja naše mladosti, ta mi živimo u paklu, osvrjestite se, molim vas, sve to nije šala, neka vam se smiluju bogovi! LIVIJA (mirno i sabrano) Bogovi ne poznaju samilosti, Kajo! Bogovi su kao psi: reže jedan na drugog pod mesarskim panjem! Bogovi su priglupi i zlobni, rugajući se jedni drugima da su rogonje, a na Olimpu nema ni jednoga koji to nije! Bogovima je stalo do logike upravo toliko koliko i tebi. Bogovi strepe pred pogledom čovjeka, da ne bi otkrio do kog su stepena neobrazovani u svojoj provincijalnoj nepismenoj zapuštenosti! KAJO (odbijajući Livijine invektive, svijestan, da se ta replika tiče isključivo njega lično) U bogove, danas, više ne vjeruje nitko! Ali, dakako, sada stižu neke starije dokone dame, te nemaju drugih briga nego da čitave dane vode razgovore o bogovima, i to sa mladim hebrejskim bivolima. Nije vam dovoljno da čitav olimpijski teatar silazi sa pozornice, ne, ne, sad vi nastupate s novom predstavom! Dosadni ste kao jesenske muhe! (Tjera rukom muhu) Sedam hiljada puta ste dosadniji od Endimiona i od Selene. Što su vam skrivili Endimion i Selena? Bit ćemo mnogo mudriji kad budete uništili mjesečinu. što vam toliko smeta mjesečina? Vi se bunite protivu kanibalizma? A sami svojoj djeci servirate ljudsku krv za doručak! LIVIJA: Kakva ljudska krv? Kažem ti da se ne pozivaš na svoje bogove, jer je to ispod svakog ljudskog dostojanstva. KAJO: A što je to, to tvoje „ljudsko dostojanstvo"? LIVIJA: Ti si preglup da bi mogao to da razumiješ. KAJO: „Dostojanstvo" - supruge jednog trovača! Kakva majmunska gluma! ARETEJ: U tome i jeste stvar da mi je dosadilo glumiti! To je jedini moj argumenat! Svi ste mi dosadili... KAJO: Glumimo, dakle jesmo, a zašto glumimo, to ti pitaj svoju medicinu! To nije naša stvar! Naša je da glumimo... Glumeći sumnjati u smisao vlastite glume, tako glume samo slabi glumci! ARETEJ: Predugo traje ova gluma! Da se pojavim na čelu povorke koju sam predveo Plutonu za račun palatinske milosti, uznemirili bi se i sami bogovi. LIVIJA: Bogovi uživaju u ljudskom mesu. Svježe pečeno bogovima je najmilija pečenka! KAJO: To dvosmisleno poigravanje fiktivnim „dostojanstvom", to postaje modom! Plebs, međutim, pod vašim „dostojanstvom" ne zamišlja ni muziku ni poeziju, nego: što je tvoje, to je i moje. To je ta vrsta duhovitosti u nižim spratovima rimske gomile. Tih barbara ima iz dana u dan sve više: provrvjeli su na sve strane kao mravi. Između ovih mojih bradonja najmanje polovina gosti se svakog jutra ljudskom krvlju u slavu vašeg hebrejskog bastarda koji dolazi da ostvari plebejski red u Rimu. U ime čega? U ime tog vašeg glupog „dostojanstva čovjeka"! LIVIJA: Ti buncaš! Provaliti pod tuđi krov, paliti oči jednom djetetu da bi oklevetalo svoju patronu, da je s njime spavala, pobiti nekoliko nevinih glupana, vladati se senilno kao Jupiter, zveketati zlatnim grivnama, kititi se vlasuljom, vezati svoga prijatelja kao krvavo pseto, prijetiti mu ucjenom, da mu je žena bludnica, a znati da sve to nije istina, to si ti, takvi su tvoji bogovi i vaše božanske metode! ARETEJ: Livija govori gluposti! Sve to nema nikakve veze s mojim motivima! Ono što ja

11

radim ne zanima nikoga, ono što ja mislim, to ne čita nitko, i ništa nemam do ovih svojih rukopisa, a ti ih pališ kao pravi troglodit! Da zato otrujem jednu ženu, da bih mogao dalje glodati svoje pasje kosti, dosadilo mi je. Klaudija Paulina očekuje me kao jedinu nadu u ovoj ludnici, neću više da budem palatinska hijena! KAJO: I u ludnici treba da vlada neka logika! Priznat ćeš da ipak nije pretjerano ukusno da jedan imperator živi sa svojom sestrom u braku, i to još s udovicom koja je ubila svog vlastitog supruga! ARETEJ: Pa zar je Klaudija odgovorna što je obudovjela? Nije ona samu sebe stvorila udovicom! KAJO: Kako da nije? Začarala je svog carskog brata i otrovala svog muža! LIVIJA: Zašto lažeš kad znaš da to nije istina? KAJO: Kako bi se inače moglo lagati, nego da se svijesno ne govori istina? Kako je Klaudija postala udovicom, to je Areteju intimnije poznato nego meni! Smrt njenog pokojnog supruga mogla bi na kraju da postane u optužnom materijalu jednim Aretejevim umorstvom više! (Stanka) Nije mi drago, ali treba da budem iskren! Čovječe! Livijine veze s tom hebrejskom bandom nisu samo platonske naravi! Ovaj je čovjek govorio istinu, čuli smo njegove vlastite riječi! ARETEJ: Skuvao si od njega krvavu čorbu! (Pokazujući Lucijevo truplo) Moj Lucije nije priznao ništa! KAJO: Priznali su svi i svi će priznavati sve, i što je na kraju to tako važno da se nešto prizna, kad je priznanje formalnost u koju nitko ne vjeruje! Livijine sklonosti za ovu luckastu maniju bile su već predmetom policijskih zapisnika i sve je to predano zaboravu! Slabost jednog velikog arhijatra spram žene koja ne zna što hoće, ali hoće uvijek sve ono što se ne smije htjeti.... ARETEJ: Ne sjećam se više čime sam ja to tada tako krvavo platio! KAJO: Kako se ne sjećaš? Pratili smo Valeriju Agripinu na Siciliju! Nesretan slučaj: utopila se našom intervencijom! (Stanka) Reća ću ti nešto grubo: ubijao sam, trovao sam, davio sam, bravo, molim, znao sam što radim, ubijam, trujem, davim, znam što radim, ali da glumim nevinost, to mi se gadi! Tako je bilo i tako jeste, što da se kinđurimo svojim „djevičanstvom" kao stare vestalinke? LIVIJA: Ti znaš da lažeš, a ipak lažeš! Ti nisi čovjek! KAJO: “Ti nisi čovjek!" “Ti nisi čovjek!" A zašto ja ne bih, molim te, bio „čovjek"? Tko je tu „čovjek" među nama? Zar ova hebrejska strvina ovdje? LIVIJA: Glumiš glupana, kao da ne znaš o čemu je rijec. KAJO: Ne volim, ženo, papige! Ovim svojim nazarenskim čarolijama zaglupljujete svjetinu i zarađujete dobre pare! Nismo ni mi tako glupi kako vi mislite! Kod ove Aretejeve „genijalne nade rimske medicine", evo, molim: taj je krao od Makedonije do Egipta! Vaše tralalikanje o čovječnosti bit će da nije tako neunosno! (Prosuo je iz jedne torbe hrpu zlata, dragog kamenja i biserja) Govoriti u ime „čovjeka", propovijedati kako da se popravi svemir, to je bezobrazno! Vaše mi je prenemaganje odvratno! Te ste martiri, te patite po buturnicama, te vas bacaju tigrovima, a zašto? Zato jer imate monopol na „ljubav za čovječanstvo"! Vama je jasnc da treba biti „čovjek", a nama, dakako nije! Vi ste polubogovi, vi znate da „čovjek" ima neko naročito poslanstvo na zemlji, da bude „Sin Božji", a autentičan Sin Božji na Palatinu za vas je pogano pseto! Lavovi su jedini lijek za vašu kugu! Luda ženo, zar ne vidiš da je u pitanju glava? LIVIJA: U čovjeku ima nešto što je važnije od glave.

12

KAJO: Što? LIVIJA: To, o čemu ti pojma nemaš! KAJO: A šta će ti taj tvoj „čovjek", ako si ga prikratila za glavu? LIVIJA: Misliš li da sam zaista tako naivna te ne bih mogla pojmiti da se radi o glavi? Svi vi u svojoj ste majmunskoj mudrosti dotjerali tako daleko da ne umijete više ni plakati. Da se poklonite pred bolom čovjeka, ni to više ne umijete. Od kamena ste, slijepi i gluhi kao svi vaši idiotski kipovi! Čuvaj se psa na lancu, to vam je jedini ideal, kao pravim psima na lancu, a jedino pravilo vaše etike: blatna rimska kloaka... (Klonula je na koljena pred mrtvim tijelom Lucijevim i stavila mu pod glavu skupocjenu tkaninu prevjesenu preko jedne stolice. Uzela je srebrnu posudu i pere mrtvaca. Ritual smrti.) KAJO (sarkastično) Žena Samarićanka, kojoj srce krvari za „nadom rimske medicine", svoga gospodina supruga je zaboravila, premda njegova krv nije ni po čemu manje slatka od ovog crknutog majmuna! (Udari Lucijevo truplo nogom.) LIVIJA: Magare grubo, taj dječak mogao bi mi biti sin. KAJO: Pa da, Sin Božji u krilu Majke Svoje kao simbol ljubavi... Što se vi rugate našim bogovima da su pederasti i pijandure? Sto puta je bolje biti pederast nego ovakav zlikovac koji kolje ljude radi „medicine"... LIVIJA: A ti još nijednog čovjeka nisi lišio života? Ti nisi stigao k nama kao poklisar smrti? KAJO: Nisam, ženo, kunem ti se, nego sam razuman čovjek koji vas oboje prijateljski moli da bi Aretej u našem interesu svršio s tom nesretnom jalovom udovicom, koju ni dva supruga nisu mogla naučiti što je ljubav! Areteju, zar nisi dao svoju časnu riječ da ta dosadna narikača neće preživjeti prvo grožđe? A eto, pada lišće i mi već pijemo prvo vino! Jesi li dao svoju riječ Iliriku da ćeš ga učiniti udovcem! ARETEJ: Dao sam, istina je, ali nas je on dobro gladijatorski udesio. KAJO: A što je drugo mogao da uradi s ludom? Čovječe! Ti si svoju kuću pretrpao leševima, a to je poznato svim rimskim vrapcima! Bilo je potrebno da ti se dokaže da lažeš kad tvrdiš da ne režeš žive ljude! Ti nisi normalan, pola Rima urla protiv tebe zbog tvojih vivisekcija! ARETEJ: Pa to su trupla, glupane! KAJO: Trupla dakako, ali trupla, koja si ti učinio leševima od zdravih dievojaka! Tko je prolio prvu krv? Ova „nada rimske medicine", taj tvoj bandit veoma je dobro znao o čemu se radi! (Stanka. Kajo se nervozno prošetao do klepsidre na stolu i tumba je. Protječe vrijeme, nestaju dragocjeni trenuci jalovo. Prošetao se do stola, promatra trenutakdva ribe u staklenoj lopti, a onda se vraća do Areteja.) KAJO (sentimentalno) Treba da se vratim u Rim s viješću da Klaudija Paulina nije više živa! Protječe voda, mi nemamo više vremena. Radi se isto tako i o mojoj glavi! Molim, citiram božanskog Ilirika, riječ po riječ! Rekao je Car: prenesi Areteju moju carsku poruku. Pozdravljam ga čista srca i u prijateljstvu. Pozivam ga sa Livijom da mi budu gosti kod svadbenog stola. A ne budu li bogovi Areteju skloni (pazite dobro, to su carske riječi), ne budu li bogovi Areteju skloni, pozdravi ga i pokloni mu ovu malenkost... Eto, molim, tako vam je poručio Sin Božji! (Bacio je pred Liviju jedan srebrni kostur. Livija podiže taj simbol smrti uz svečano izgovorenu smrtnu osudu imperatorsku i poigravajući se zveketom metalnog kostura od srebrnih lančića, zaustavila se nad posudom sa ribama i bacila kostur u prozirnu zdjelu.) LIVIJA (poslije stanke) Suviše jeftina igračka za ovu ljubaznu poruku. Strah i trepet za male ribe, ali samo za tren! Pao je kostur i poremetio riblju šetnju oko smrti, a odmah zatim kao da se nije desilo savršeno ništa. Ribe su, ako se pravo uzme, zapravo nerazmjerno mudrije

13

od nas... KAJO (temperamentno) Nikad više od ovog trenutka nisam bio uvjeren, da su svemu krive te tvoje proklete hebrejske ribe! Nemam više volje za nadmudrivanje! Aurelije, ulovite onog majmuna i svršite s njim! Pali dalje ove hartije! (Graja u peristilu. Legionari hvataju dječaka, a iz brasera i ognjišta liznuo je plamen rukopisa.) KAJO (bijesno) Nemam ja vremena za te vaše trikove! Pa valjda ne misliš da me obratiš na tu svoju nazarensku magiju? Aurelije, ulovite ono malo jare, svršite s njim kao što sam rekao! Dakle, molim: da ili ne? Areteju, zar ćeš pasti tako duboko, da ovo dijete luta svijetom kao Edip? A zašto? Zbog ovih glupih Livijinih riba? (Legionari raspiruju vatru i žare ognjila a dječaka su, koji treperi kao kunić u stravi, položili pred oganj kao mrtav predmet.) APATRID B: To je ta historijska sveta vatra koja liječi sve! APATRID A: Nikad se još knjige nisu palile bez ljudske pečenke! O, gospode, jeseni četrnaeste na početku rata, mi smo kao mladi kirurzi razdirali ljudsko meso, mi smo formalno gazili preko saga od ljudskih očiju i odrezanih ruku. A ipak, i onda se radilo o jednom te istom pitanju: da ili ne? APATRID B: Bilo je i takvih, koji nisu htjeli da budu mesarski psi. Nestali su kao Himere u vakuumu! APATRID A: A ja sam zaradio svoju prvu kolajnu za ratne zasluge. ARETEJ: Dobro je, u redu, stanite! Pristajem, Anicije! 2edan sam, razveži me, primam Ilirikovu poruku, nikakve Livijine ribe nisu krive ni za što! KAJO (uzbuđeno) O, hvala Minervi, koja te je prosvijetlila! (Nervozno je pokleknuo do Areteja, riješivši ga spona udarcem noža. Aretej pruža vezane ruke, a kako Kajo kleči pred njim, ljubi mu obje ruke iskreno. Aretej se proteže, ide do stola, natače iz vrča vino, ispija jednu, drugu i treću čašu. Masira zglobove na rukama i na koljenima, batrga nogama, sav se bio ukočio. Kajo promatra ga još uvijek na koljenima. Livija je iznenadena ovim obratom.) KAJO (dječački naivno, pljesnuvši o dlanove tare ruke od radosti) Hvala ti, gospode Jupitre nad svim vojskama Sina Božjeg! Pustite ovu benu! (Dječaka su pustili i on je sunuo preko scene u mrak, uz grub kikot krvnika.) ARETEJ: Ne umijem drugo, nego da ti ponovim: dosadila mi je igra s bolesnim majmunima. Svejedno kada, gdje i kako, na kraju igre ipak, ugrist će te neminovno. (Obilazi svoje anatomske preparate, podiže tu i tamo po koji uništeni predmet, prelistavajući razmetane hartije. Htio bi da sredi tu gomilu stvari, a zatim napušta jalov napor.) Pisati traktate za idiote, kakva nevina obmana. Nedostojna majmunska igra. KAJO: A ja uživam da služim majmune? ARETEJ: Kako je s tobom, ne znam, meni je dosadilo. Nije bilo potrebno da izvedeš ovu pelivansku glupost, da pobiješ potpuno nevine ljude kao pacove, da mi razvališ kuću i uništiš sve što se zove moj život! KAJO: A što sam mogao? Donio sam ti diskretnu poruku, a ti, da te nisam vezao, bio bi me sasjekao. Ne znaš ni sam kako si pobjesnio. ARETEJ (nad Lucijevim truplom, tiho) Ništa nije bio kriv ovaj čovjek! Jedina slabost bila mu je dosadna lirska proza. Time je dosađivao sebi i svima nama ustrajno. KAJO (razdraženo) Ne čita se na tim njihovim sastancima lirska proza, nego se tamo gospoda dogovaraju o obaranju palatinske vlasti. Odakle njima mačevi? On nas je odbio s praga golim mačem i bio bi od nas stvorio anatomske preparate istoga trenutka kad smo se pojavili. Bilo mu je jasno o čemu se radi. Bez riječi ubio mi je prvoga čovjeka. To je bolesna bagra, koja živi u incestu, izvoli, pitaj svoju ženu... (Aretej bez kapi krvi u obrazima. On je

14

ranjen, prokrvarila mu je rana, on briše svoju krv prstima, posrće, on hoće da prevlada svoju slabost snagom volje, pije vino i tako se vraća na ovaj svijet razuma i logike.) ARETEJ: Ne zanimaju me tvoje intrige, potpuno su bespredmetne. Bile istina ili laž, meni je svejedno. Iz moje perspektive, te Livijine veze nemam što da žalim. Da prijeđemo na stvar! LIVIJA (s podignutim rukama, sudbonosno) I ti ćeš zaista da uprljaš ruke Klaudijinom krvlju? ARETEJ (rezignirano) Livijo, molim te... LIVIJA (povišenim tonom, hladno) Htjela sam da kažem, ako ti sada zaista... ARETEJ (prekine je nervozno) Ššto, ako? LIVIJA (poslije oklijevanja) Budeš li ubio Klaudiju Paulinu, ne bih više mogla da ti pogledam u oči, to sam htjela da kažem. Ili, ili. ARETEJ (spram Kaja) Tako je, eto, između nas od prvoga dana: uzvišenoj spram svega što sam ikada mislio ili osjećao, nikad nisam umio ovoj ženi da kažem pravu riječ! Ne znam zašto me ta žena smatra mizerijom? Da nisi prisutan, uputio bih joj jedno pitanje. (Nakon kobne stanke) Doputovali smo do takvih predjela žalosti i sramote, da se i to može izgovoriti: kada toliko pati od ,.samilosti za sve ljude", zar joj nije nikada palo na pamet, da bih i ja bio dostojan njenog sažaljenja? (Livija šuti. Stanka.) ARETEJ: Od prvoga dana kako smo se sreli, takva je. Izgovorit ću što mislim, nemam razloga da tajim! Mislim da je sve ono, što si govorio o njenim tjelesnim vezama s ovim nazarenskim barbarima, istina! LIVIJA (sarkastično) Znači, treba me predati i spaliti? To je duhovita logika, zaista dostojna ovakvih patricija kao što ste vas dvojica. Aretej se tako oslobađa svoje žene, a ti, Kajo, svoje ljubovce! Čestitam! KAJO (u afektu) Glupa si, Livijo, kao bijesna mačka! Klaudija će u svakom slučaju večeras biti na odru, čuješ li, htjeli mi to ili ne... i, kao što sam već tisuću puta rekao, budem li Caricu morao poslati Haronu ja lično, onda će Aretej to umorstvo platiti svojom glavom! A tu se radi i o tvojoj glavi, mudra gospođo! Ostalo sve je dim! LIVIJA: Ponavljam: spremna sam da s Aretejem večeras umrem, ali više neću da lažem ni sebi ni drugima... KAJO: A kome treba da lažeš? Zašto da lažeš? Ovaj tvoj Antistes, taj ti više neće soliti pameti! (Pokazuje nogom Lucijev leš.) ARETEJ (uzbuđeno) Dosađuješ mi svojom umišljenom uzvišenošću, Livijo! Nikada me nisi mogla slijediti u mojim mislima. Nije meni stalo do tvoje evanđeoske narkoze! Meni je dosadilo kusati tuđe blato iz ušiju, kuhati majmunsko sjeme ili prisustvovati obožavanju umorstava na Kapitolu ili u Jeruzalemu. Svejedno. Mene boli glava od pitanja koja tebe savršeno ništa ne zanimaju, a sve što sam uradio, a to je jedino što me čini onim što jesam, uništio mi je ovaj gorila večeras. Gdje sam, što mi je preostalo, što sam? Sto ti buncaš tu o nekoj ljubavi za „čovjeka"? Tko laže? Zar nisam čitavog svog života prao luđake od njihova blata, obrezivao mrtvacima nokte, a zašto? Iz mržnje? Ima pravo Kajo: vaš nazarenski Olimp mnogo je perverzniji od jupiterskog marazma. Danas je već i umirućim bogovima dosadilo biti moralnom policijom, a vi se tek spremate na svoju policijsku ulogu. Šta ti zanovijetaš, na temelju kakve logike? piandovati u Liburniji, po Iliriji, pod Vezuvom, slušati ptice u sutonu, čitati glupe hebrejske legende i zgražati se nad poslom od koga planduješ, a zapravo Kajo je govorio istinu: ljubakati sa famulusima svoga muža, to da... (Odmahnuo je bijesno rukom) Šteta za svaku riječ... LIVIJA (s indignacijom) Ja sam, dakle, ta, koja je od početka trajnom smetnjom tvojih inspiracija? To je duhovito! Ako te je netko doveo do toga, da danas ne znaš što hoćeš, da si

15

izgubio sebe, da ne umiješ više ni misliti ni htjeti. dragi moj, molim, izvoli, zapitaj svoju gospođicu faraonesu... (Velikom gestom Livija je razotkrila zavjesu nad freskom, koja dominira scenom, i lukijernarom osvijetlila magičnu sliku. Dva Anubisa otimaju Arinoe. Jedan je skinuo s nje skrletnozlatan peplon, a drugi je pružio za njom svoje pasje ruke. Dva crna, zagonetna božanstva s pasjom glavom u bijeloj brokatnoj dalmatici djeluju sablasno. Arinoe se otima, na njenoj ruci leprša velika, fantastična smaragdnofosforna, plamena ptica, sudbonosni misterij saznanja smrti i vječnosti. Arinoe je lik šesnaestogodišnje djevojke, filigrane, blijede, voštane, irealne.) LIVIJA (djetinjastim tonom luckaste djevice) Evo otjelotvorenja genijalnosti! To nije nimfomanka čiji muž „obrezuje mrtvacima nokte", dok ona planduje na Siciliji, ljubakajući s njegovim famulusima... ARETEJ: Stidi se, Livijo! LIVIJA: Čega da se stidim? Jer ne vjerujem u tajnu Arinoine ptice? Jer nisam tako senilna da se obmanjujem kako će nas ova mala nepismena Ciganka prenijeti u nepoznate daleke svjetove, gdje neće biti mene, u prvom redu, dakako, mene, a zatim Palatina, Ilirika, zatim tebe, Kajo Anicije, uopće svih nas, koji ne umijemo klečati pred Arinoe, i gdje će svi ljudi biti mudri kao helenski anatomi? Preglupo, a za svu tu našu mizeriju sad sam na kraju odgovorna ja? ARETEJ: Livijo, molim te... LIVIJA: Neću da šutim. Glupo je, ali je istina: ti si povjerovao da ti je ova mala vještica poslednja šansa tvoje sreće... KAJO: Nije Aretej tako glup da misli, da čovjek može biti sretan... LIVIJA: Da, on nije tako glup, a ipak je još mnogo gluplji! On je povjerovao da je Arinoe doputovala k nama sa Gangesa, da je doživjela Semiramidu, i Sardanapala, i Kserksa, i Aleksandra i egipatske faraone i da je dolebdjela nama sa jedne zvijezde prije tri tisuće godina... On nije tako glup, da, ali je ipak o tome pisao traktate... ARETEJ: Livijo! LIVIJA: Zar mi nisi govorio da je ta žena spoznala zakon pijeska u klepsidrama i po pustinjama? I da nije jednoga dana tajanstveno nestala, vas dvoje bili biste omastili ruke mojom krvlju. Međutim, toj maloj mački više je bilo stalo do tvog srebra i tvojih smaragda nego do tvoje anatomije, i tako nas je pokrala i ostavila nam svoju mumiju iza ove glupe slike. Ova smiješna vjeverica, to je tvoj udes, a iza toga se ne krije ništa više nego staračka obmana o tajni mladog ženskog tijela. Ako želite, gospodo patriciji, da znate istinu, to je istina! Samo to, i to je sve... ARETEJ: Padaš ispod svog nivoa, Livijo! A što se ove djevojke tiče, njeno poznavanje medicine, astronomije i geometrije bilo je genijalno. Govoriš o stvarima, o kojima nemaš pojma. (Livija šuti.) Zašto šutiš? Propovijedaš fanatičnu istinoljubivost, a sada nećeš priznati: bila si prisutna kad je svojim anatomskim znanjem zapanjila čitavu rimsku medicinsku elitu. LIVIJA (sarkastično) Svaka sudopera u mojoj kuhinji zna toliko anatomije. Nije njena tajna bila u anatomiji, nego u tome, što je umjela da se ulizuje starim jarcima. Klanjala se bludnicima prozirnim laskavim frazama, a pred njenim majmunskim grimasama rastapali ste se kao balavci. Ostao si nasamareni rogonja, a sad te izjeda tuga za svježim mesom, i zato ti je dosadilo trovati. Šta će ti palatinska karijera, kad više nema one male bludnice, koja je umjela zveketati grivnama. Za moje plandovanje na Siciliji to se više ne rentira... Zapravo početak konca, a ne neka moralna kriza. Što se mene tiče, nisam imala nikakvih iluzija da me jednog dana nećeš predati krvniku!

16

ARETEJ (grubo) Stidi se, ti nisi svijesna svojih riječi! Da prijeđemo na stvar, Kajo! Da se utvrde tehničke okblnosti! Tko će potpisati palatinski dokumenat o smrti imperatorice? Potrebna su nam dva ugledna, vjerodostojna svjedoka. Po mogućnosti jedan od njih da je hipokratik! KAJO: Imam ih čitavu legiju! Hipokratika, jurista, filozofa, senatora, pjesnika, sve sami ugledni, vjerodostojni svjedoci... ARETEJ: Još jedan detalj: u auli kod Klaudije nema, osim njenih robova, nikoga, to su iberijske šeprtlje. Dvorska je straža pod starim Druzom, njemu ne treba vjerovati. Za svaki slučaj, što? KAJO: Na zrak zubljom stižem. Sva su vrata'pod mojim nadzorom. Snop slame u plamenu na terasi: u redu, gotovo! Za slučaj potrebe, znak trubom! Sve je ostalo spremno! Ne brini! Sretno! Nije ovo tvoja prva ni poslednja šansa, stari moj! Doviđenja! Svaki nam je trenutak dragocjen! (Aretej je nestao. Livija je poletjela za Aretejem, a onda se vratila i slomila. Tišina.) KAJO: Aurelije! AURELIJE (iz magle) Slušam, gospodaru! KAJO: Izbaci ove leševe, uredi atrij, sve na svoje mjesto, kao što je bilo! AURELIJE: Na službu, gospodaru! (Aurelije sa grupom legionara svršava stvar veoma brzo. Vratili su sve na svoje mjesto: leševe, stakla, anatomske preparate, preostale konvolute rukopisa i kosture.) AURELIJE (pokazujući na Lucijev leš) Šta da radimo s ovim? KAJO: Bacite ga psima ili ne, bolje, ribama! Spremite se! Kad nam Antonije zapali signal, pokret! Onog malog prestrašenog zeca pustite da trči. AURELIJE: Kojega? KAJO: Pa onog balavca što ste ga vezali da mu palite oči.. AURELIJE: Otegnuo je papke. KAJO: Kako? AURELIJE: Šalili se malo s njim, a zečić izdahnuo. KAJO: Ajde, majmuni jedni, baš ste duhoviti! (Ostao je na sceni sa Livijom. Toči vino, ispija. Jede grožde, jede breskve. Ogladnio je. Uzeo je praseću glavu i glođe je. Zadovoljan je. Livija šuti u depresiji. Stanka.) KAJO: Dobro, Livijo, zašto plačeš? Sve je krenulo dobro. Bogovi su nam skloni. LIVIJA: Ne plačem! Nemam zašto... Na kraju sam, a ni to ne znam što je. Magla. Bezndno sve. Bijedni smo kao psi. KAJO (vadi iz svoje torbe blistav dijadem i stavlja ga na glavu Livije) Što imaš da tuguješ? Poklonio ti je Imperator ovaj dijadem i zamolio me, da ti poručim, da ga ne zaboraviš kad budeš pratila carsku nevjestu u svadbenoi povorci. LIVIJA: Da me jednoga dana bacite psima, a ovaj dijadem da poklonite drugoj. (Uzela je srebrno ogledalo, promatrajući se sa skupocjenim nakitom na glavi. Popravlja frizuru uz intimno češljanje. Prevladava kozmetički momenat. Ruž, puder, taština, šarmantna koketerija, flirt) Bio si surov kao ilirska bakandža! Čemu ti je bila potrebna ona komedija s Lucijem? Vjeruješ li zaista, da su moje veze s tim mladićem bile intimne? KAJO: Ništa nemam da vjerujem kad pouzdano znam. Ne samo s njim, nego sa njima svima... To su tvoja „nazarenska braća"... Sve se to odvija u okviru vaše „svete obitelji". Ti znaš da te pratim kao sjenka. LIVIJA: Glupost.

17

KAJO: Eterija mi je pričala sve. LIVIJA: Tko? Moja mala Eterija? KAJO: Da, da, tvoja mala Eterija! Ti misliš da mi na Palatinu hrčemo? Tvoj izlet u Liburniju poznat mi je u detalje... Skićeš se sa svima, a mene prezireš. LIVIJA: Ti nisi moj tip, Kajo Anicije! Ti dahćeš kao mokar seoski kudrov sa crvenim jezikom. Ti si gruba volujska cokula! KAJO: Livija Ancila, molim te, budi mudra! Ti veoma dobro znaš što ti meni značiš! Ja sam možda seoski kudrov, dobro, ali sve što znam, od tebe sam naučio. Meni je potrebna tvoja pamet. O, kako si mudra, a opet kako si glupa, Livijo! Sutra, kad se vratim u Rim, postajem imperatorski namjesnik Judeje, Babilona i Egipta. Odjedrit ćemo sve troje. Ja, i ti, i Aretej. Aleksandrija, Kapadocija, Judeja, Afrika, sve do Hadramauta... Aretej imat će leševa koliko ga je volja. Neka piše svoje glupe filipike, živjet će pod mojom zaštitom, bit će slobodan, neće trebati nikoga da truje, ako mu se neće... Bit ćemo sretni... (Htio bi da joj pristupi intimno, ali se ona diskretno izvine u melankoličnom monologu.) LIVIJA: Žalim Areteja. Tko je on, ne znam, jer to je istina što je rekao: nedostaju nam svi preduslovi da bismo ga mogli slijediti... Ali on jeste “netko"... Ja sam kao Elektra: ja znam i ne znam istinu. A Fedru nikad nisam mogla da razumijem, zašto voli, a zašto neće da voli onoga dječaka? Sve je na kraju incest. ZaŠto se Edip toliko uzrujava što je oplodio vlastitu majku? Svi smo mi braća i sestre, i prema tome svi živimo u incestu. Ja ne znam tko je Aretej, a opet nije istina da ne znam, a ono, što je kod njega glavno, to je pamet, a upravo tu njegovu pamet zamaglila je ona egipatska vjeverica. Htjela je da me otruje, onda su htjeli da pobjegnu, a zatim nas je na kraju pokrala i nestala... KAJO: Bio sam jedamput kod vas u Rimu u gostima s njom. Imao sam osjećaj da je sva od oblačne koprene. Tu je i nije tu, a može da nestane svakog trenutka. Sva prozirna, krhka, od čudnog nekog indijskog stakla... Takva je bila i u krevetu: zapravo sasvim slaba ljubovca... LIVIJA: Stvorila je od Areteja krpu. U njenim zmijskim rukama taj je čoviek postao naivan kao kunić. Od njenog nestanka on nije više zdrav čovjek! KAJO: Nešto mi je pričao o nekoj njenoj ptici, ali nisam razumio ništa. Govorio mi je da tko čuje cvrkut te ptice, da bi takav čovjek mogao nestati sa ovoga svijeta, jer ta ptica da je vrijeme, a vrijeme da leti mnogo brže od lastavice, i tko čuje tu pticu, taj može u jednom trenutku da proživi hiljadu, dvije, tri, više hiljada godina... Mislio sam, govori gluposti... (Livija je ustala i ispod freske, koja prikazuje Arinoinu Otmciu, iz jedne tajne udubine u zidu, izvadila je Arinoinu pticu. Mehanizam te ptice djeluje tako, da ptica šetka i kljuca po mramoru stola, između zdjela i vrčeva i Anicijeve kacige. Ptica putuje po mramornom stolu uz pratnju Livijinih riječi.) LIVIJA: Jednog predvečerja, u pratnji nekog helenskog oneiromantika, dojedrila je iz Aleksandrije. Aretej je znao da je to šarlatan, i tako je na početku bio veoma nepovjerljiv, ali eto, ipak, na kraju je nasjeo. Pojavila se „mala", koju da je navodno začarao tajanstveni cvrkut ove ptice i kao da je doputovala iz daljine od nekoliko tisuća godina... Zbunjeni pred tom zagonetkom, došli su u Aleksandriji do zaključka da bi Aretej jedini znao riješiti ovaj misterij. Kako prije toga te žene nikad nitko nije vidio, a kako je vladala nepoznatim jezicima, to je jedino što se o njoj moglo utvrditi (a to su smislili mudri aleksandrijski šarlatani), da je morala da živi veoma davno, ne zna se ni kada, ni gdje... Brbljala je kao papiga o svemu i mogla je da izazove čuđenje, a pričala je neke uklete basne, mora se priznati, na šarmantan način i trajno se čudila da pred njom ne klečimo kao pred autentičnom božicom. Tako stoji s Aretejem. Mislim da se nešto poremetilo u njegovoj

18

pameti. Ti si govorio pred čovjekom o meni kao razbojnik. Zašto si bio tako surov? (Za Livijinih riječi Arinoina ptica kreće se po mramoru i kljucka, a onda klone i stane.) KAJO: Ti znaš da volim Areteja još iz onih dana kad smo ratovali na Isteru. On je i sam sklon tvojim hebrejskim ludorijama... Mislim da je bilo potrebno da mu razbijem svaku iluziju o tvom nazarenstvu. Ti nisi luda kao Arinoe, ali nisi mnogo manje luda... Aretej još uvijek pati od tvog šarma, on ne moze da ti se otme, on pod tvojom sugestijom trabunja razne gluposti. Svakog trenutka mogli ste da otputujete do Harona. LIVIJA: Nisam ja Areteju zagonetna. Arinoe je njegova tajna. On još uvrjek vjeruje, da će mu se jednog dana ipak javiti... (Glas trube, a istodobno na zidinama carske rezidencije kod slavoluka planuo je snop slame.) KAJO: Aretej me treba. Doviđenja! Budi mudra, molim te, Livijo, sutra smo u Rimu, a poslije svatovske komedije čeka nas brod s punim jedrima: Egipat, Babilon, sloboda! Doviđenja! Bogovi su nam skloni, imperator Ilirik postao je udovac. (Kajo je nestao. Glasovi komande, zveket oružja, topot konja u peristilu cubi se u magli. Livija uzima Arinoinu pticu i vraća je na tajno mjesto pod fresku. Onda pljesne. Ulazi Krisip.) LIVIJA: Krisipe, čuj! Vežite Eteriju Agripinu i izbičujte je do prve nesvijesti! Samo dobro, da poteče krv! Jesi li me razumio? Kad se bude osvijestila, zapitaj je ima li mi nešto priznati? Bude li odbila da govori, a ti je bičuj do druge nesvijesti, da dobro poteče krv, dok ne progovori. Bude li izjavila da ima nešto da mi prizna, neka dođe! Pazi, Krisipe, da joj ne ozlijediš ni ramena ni leđa! Građena je kao boginja! Tuci je po debelom mesu i to plosnato, da odmah prsne! Treba je slomiti. Eterija je kukavica ona će progovoriti odmah. KRISIP: Razumijem, ali ne znam što da radim! Neću moći izvršiti tvoje zapovijedi. I.IVIJA: Kako? KRISIP: Eterija ne živi više... LIVIJA: Kako, ne živi više? KRISIP: Ne živi tako da je mrtva. Našli su je mrtvu pod borovima. LIVIJA: Ne razumijem. A tko sprema večeru? KRISIP: Nema večere. Gospoda konjanici izjeli su i popili sve, i kad biste izvoljeli da bacite pogled da vidite, našli biste, da ne biste našli ništa. Nestalo je svega: i suhog mesa i slanine, i dva badnja meda, i sve što se moglo izjesti, devet mješina vina su rasparali, svu silu jarića i praščića poklali, tri velika točka galskog sira u blato bacili, i tako. LIVIJA: Zašto nisi doletio da nam to javiš? KRISIP: Kome da javim? Kad su vezali gospodara i ubili Lucija, govorila su gospoda konjanici da je gospodar proskribiran, da će vas sasjeći oboje još večeras, a počelo je da su silovali malu Selenu, a onda se sve razbježalo, i dok se ne vrate, ne znam ništa... LIVIJA: Koju malu Selenu? KRISIP: Četrnaestogodišnju Selenu, Dijaninu kćerku. LIVIJA: Nije nikakva tragedija, prije ili kasnije to čeka svaku ženu. Nego si ti obično magare, Krisipe, i tebe treba valjano iskrvariti! Mene nitko nije vezao i mene nije nitko proskribirao i meni nije nitko prijetio! Da si bio priseban, mogao si sve to spriječiti! To je tvoja krivnja, idiote trački! Svi vi Tračani, svi ste vi idioti i cijela vam zemlja ne vrijedi jedne dobre italske čorbe! S vašim kiselim grožđem i ružnim ženama i antipatičnom burom što dane i dane neće da se smiri! Eterija je zaklana, malu Selenu su silovali, svi su pobjegli, tele su pojeli, mješine rasparali, gospodara skoro ubili, ali da se sjetiš da pomogneš, da javiš, da kreneš, da učiniš nešto iz vlastite inicijative, da obavijestiš Anicija, Kaja Anicija, koji nije drumski razbojnik, nego gospodin, patricij”da iaviš meni, svojoj gospodarici, ne, ne... (Čupa mu kovrčicu kose

19

do krvi i obara ga na koljena, i u naletu bijesa dohvatila je sa stola korbač i hoće da ga bičuje. Ulazi Aretej, Krisip napušta scenu kao pseto. Na kraju svojih snaga, Aretej se vuče kao sjenka. Gruba scena sa Krisipom ni po čemu nije zaokupila njegove pažnje. Klonuo je na stolieu i obuhvatio glavu dlanovima. Zguren bulji u pod, bez misli. Stanka.) LIVIJA (još uvijek razdraženim tonom) A tebe uopće ne zanima što se dogodilo? (Aretej duhom odsutan, šuti.) Konjanici tvoga gospodina prijatelja orobili su te kao proskribiranu ništicu. Pokrali i poklali, odnijeli i popili, silovali i odjahali... ARETEJ: Da, i sada sto? LIVIJA: Da pod tvojim krovom barbari siluju djevojke, da ubijaju i kolju koga stignu, da popiju i požderu sve što se može, a da si ti spram toga uzvišen, kao da se nije dogodilo ništa, ne, ne, to nešto nije u redu, izjeli su ti čitav tvoj galski sir i tri su ti točka tvog galskog sira bacili u blato. ARETEJ: Pa dobro, Livijo, imaš pravo, to je pravna sigurnost pod znakom pitanja, to je skandal što su izjeli moj galski sir... Ali skandal je isto tako i to, da u ovome trenu obaraju Klaudijine kipove u Hramu. Klaudija nije više bozica, za nekoliko trenutaka bit će ne pretjerano ukusno balzamirana mumija. Spram toga, moj galski sir, mislim, ili sir uopće kao takav, naime, mislim, sir po sebi, nije baš takva senzacija! LIVIJA: „Balzamiraju Klaudiju"... Ne balzamiraju je neki treći, nepoznati, oni, nego ti, Aretej, ti je balzamiraš lično... I dok balzamiraš Klaudiju, icije ti siluje djevice po kući i gosti se tvojim sirom i tvojim vinom... ARETEJ: U redu, ja lično balzamiram Klaudiju! Molim. Ne oni, ni mi, ni ti, nego isključivo ja sam! Ti je u svakome slučaju ne balzamiraš. Tvoje su ruke čiste, ti znaš sta je čovječnost, samilost, ljubav, ti bdiješ nad djevičanstvom i nad integritetom moga galskog sira. U redu. A šta će ti ovo staklo u frizuri? Ti se, čini se, raduješ nečemu? Ti slaviš nešto? Izgledaš kao Erinija! LIVIJA: Erinija, u Ilirikovim svatovima! Da! Tvojom zaslugom! Poklon od Sina Božjeg! Poklonio mi Sin Božji ovo blago da se tako pojavim u svadbenoj povorci s tvoje desne strane... I da nema tvoje hipokratovske ingenioznosti, ovo remek-djelo ne bi večeras blistalo na mojoj glavi. I to je neka vrsta najvišeg priznanja! Čast, slava i vječiti trijumf Areteju, slavi palatinske medicine. ARETEJ: Tko ti je to dao? LIVIJA: Vitez, koji je izjeo tvoj sir. Carski namjesnik Egipta, Sirije i Babilona. Pozvao nas je da odjedrimo s njim u Aleksandriju, u Etiopiju, u Afriku, u Indiju... Bit ćeš, veli, slobodan i moći ćeš da ubijaš koliko te volja. Stavlja ti na raspoloženje dnevno neograničen broj svježih leševa. ARETEJ: Livijo, stvari su ozbiljne. Zašto se tako evanđeoski ljubazno rugaš jednom nesretnom čovjeku? LIVIJA: A zašto ti tako evanđeoski uzvišeno balzamiraš jednu nesretnu ženu? Ne odustajem od onog što sam ovdje, malo prije, izjavila: ne ostajem više pod ovim krovom. Odlazim s Ancijem. Zašto si ponovo svoje ruke omastio krvlju? ARETEJ: Da nas ne ispeku žive na ražnju. Ni zbog čega drugog. Zbog tvoje i svoje kože. Da mogu pristojno umrijeti! LIVIJA: A kad si već ponovo ubio, kakva je to logika ubiti sebe? Potpuno besmisleno. ARETEJ: Uvijek sam govorio u prazno. Pomisao na smrt, to mi je jedina narkoža! LIVIJA: Ne vjerujem ti. Da "ona tamo" nije nestala, da te nije pokrala, ti bi me bio otrovao ili predao krvniku.

20

ARETEJ: Ja ne znam kakvi su tvoji novi bogovi o kojima fantaziraš, ali da u tebi nema ničega ljudskog, to mi je jasno od prvog dana. LIVIJA: Zašto? Zato, jer neću da me predaš krvnicima? ARETEJ: Ti si poludjela. LIVIJA: Tako, sad sam još i luda, jer ti ne vjerujem ni jedne riječi, jer znam da si sjenka bez volje i bez karaktera? ARETEJ: Zar nisi izjavila večeras, tu pred Kajom, da ćeš umrijeti zajedno sa mnom? LIVIJA: Jesam, izjavila sam. Pod pretpostavkom, da nećeš ponovo uprljati svoje ruke ljudskom krvlju. Da s ubojicom legnem u grob, ta mi je pomisao strana. Ti bi me trajno smetao s onu stranu groba. ARETEJ: Znači: ono što si izjavila da ne ostaješ pod ovim krovom, to se sada pretvara u svadbeni put u Egipat? LIVIJA: Da, ali ni ti ne treba da ostaneš. Tu se nećeš više oprati od sramote. ARETEJ: Ti putuješ s Kajom u Egipat? Zar Egipat nije isto tako krvarina za Klaudiniju glavu? Zar Kajo nije krvav kao i ja? LIVIJA: Kajo je glup kao velika riba. On jede male ribe, a zapravo pojma nema o čemu se radi. Kajo je surov, ali nije zao, a ti si sagnjio, potpuno! Kajo ne zna što se smije a što ne, a ti to veoma dobro znaš i zato si kriv! Kajo je konjanik, on je lakovjeran kao nevini dječak, on nije podmukla hijena, on se ne tovi strvinama svojih vlastitih laži. Ja putujem s Kajom, a ti, ako želiš da dođeš sa nama, molim, ja ovdje ne ostajem. ARETEJ: Ti rafinirano, perverzno lažeš. LIVIJA: Zašto bih lagala? U Kapadociji postoji čitav niz mogućnosti da se očistiš od ovih poganih laži, da zaboraviš, da se posvetiš anatomiji, astronomiji, kromoterapiji, da otkriješ neku novu iluziju o dalekim svjetovima, svoju dragu Arinoe! Meni su te gluposti suvišne! Ja sam već davno otputovala iz ovog svijeta, ja sam mirna, a ti si taj koji tražiš odgovor na tisuće pitanja, ti si taj koji tražiš tajnu utjehe u Arinoinoj ptici! ARETEJ: Pusti me, da sklopim oči! Ostavi me, molim te! Molim te, Livijo, ostavi me! Idi, putuj, budi sretna, ne mogu više... (Ostaje sam. Gasi neke lukijemare i kandila. Zuri u ništa. Pristupa braseru, i bacajući na žar suho lišće i korijenje iz jedne urne, nestaje u oblaku žutog dima. Stanka. Čuje se Aretejev glas gdje progovara iz tmine) ARETEJEV GLAS (iz tmine) Bijeli konj Ilirikov bit će promaknut na čast senatora i izabran za prvog konzula. Stajat ćeš pognute glave, sklopljenih očiju, osjećajući da je i to opasno: žmuriti od stida. Smrtonosno je stidjeti se pognute glave, lsto tako kao što je smrtonosno promatrati stvari otvorenih očiju. Kad se jedan bijeli konj Imperatorov uzdiže na čast senatora, čovjek treba da se raduje lskreno i na način tako uzbuđen da se vidi kako plače od ganuća, da se vid! kako pjeva, kako viče, kako udara o dlanove, kako cjeliva kopita i skutove plašta konjskog, jer taj konj jeste božanstvo, a to je historijski momenat, kada je svemir zadobio svoju punu svrhu zato, jer je jedan konj postao senator. APATRID A: Kakav je to glas? Tko to govori? Šta on to radi? APATRID B: To je njegov unutrašnji glas. On se narkotizira i truje. To, što on baca na brasero, to je tajanstveno egipatsko korijenje, opojnost ovog dima uživa se dubokim udisanjem. On sada zaziva prekogrobne duhove, on se stavlja u dodir s mrtvom Arinoe, njemu to govori mrtva Arinoe, on čeka glas njene ptice. (Aretej baca sve više tropskog lišća u brasero. Iz brasera puši se gusti dim fosforne boje i obavija čitav atrij.) ARETEJEV GLAS: Još ni jedno truplo nije proglašeno božanstvom, a da čitav Kapitol nije ostao obasut konjskom balegom do koljena. Ržu cezarske kobile, sijući svoje mirišljive

21

jabuke i trubeći trijemom udaraju o mramor Foruma, a britke oštrice konjaničkih mačeva bliješte na suncu. Znati, da su sve buktinje i tamjani, riječi i ditirambi, bubnjevi i svirale samo dim i pseće umiljavanje repom, to je sramota ovih dana, za koju nemaju pjesnici ni dara ni kičme da nam predoče, do koga smo se stepena raščovječili. I gdje je tu izlaz? Anatomija, medicina, filozofija, zvijezde, dolaze gorile i pale knjige na lomači. Poezija, vjera u ljepotu, vjera u legendu o ptici, koja nas može prenijeti u daleke, nepoznate zemlje, gdje su ljudi sretni i mudri, gdje su svladali surovu divljinu naravi, gdje su spoznali što znači čovječnost, gdje poštjuju mir i mrze oružje, gdje traje onaj trenutak za koji se vrijedilo roditi i za koji bi čovjek poželio da potraje u vječnost. (Dok to Aretejev glas govori u žutora dirau koji obavija atrij kao koprena, ptica u ruci Arinoinoj počinje blistati smaragdno-zeleno, intenzivno plameno. Čuje se pjesma Arinoine ptice. Zapalila se fosforna svjetlost nad glavom Aretejevom i nestaje u zavjesi atrija, vani u magli, Aretej je odgrnuo zavjesu, fasciniran tim fosfornim plamenom između grana borova i čempresa, a svjetlost pjeva i skače sa grane na granu. Aretej podiže Lucijev mač, što su ga tu legionari zaboravili, i nestane u mraku). APATRID B: Javila mu se ptica, nestao je u dimu. APATRID A: Nećemo se još ni vratiti iz Ancilinog groba, a on će već biti pred apotekom.

(Zavjesa)

TREĆA SLIKA PRED BAZILIKOM SVETE ANCILE

Oba apatrida, A i B, vratila su se iz groba svete Ancile u sunčano septembarsko jutro prve slike. Čuvari kose travu i obrezuju boskete. Zubori fontana, pjevaju ptice, a od bazilike odjekuje sordinantna zvonjava. Od farmacije i bazilike sa terase silazi stepenicama grupa turista, ne snalazeći se čemu da obrati prvenstveno pažnju: statuama na peristilu ili korintskoj kolonadi Aretejona. Svoje stado okuplja cićerone. Prati ga njegov sin, dječak, s velikom torbom punom knjiga i sa srebrnom ribom na žici. APATRID B: Evo nas na jednoj drugoj spiritističkoj seansi koja se zove Castelcaprino, a našeg Areteja nema... APATRID A: On luta za glasom svoje ptice. Pod njim buče slapovi krvi, požara i patnje od dvije tisuće godina. Zvekeće oružje, teku rijeke mravaca ljudskih cestama historije, a on luta za glasom svoje ptice... APATRID B: Promatrati se u ogledalu historije i smatrati odraz svojih vlastitih misli historijskim poniranjem u prošlost, sve su to naivne hipoteze, zapravo! APATRID A: Aretej dolazi, on sad obilazi Castelcaprino, on traži imperatorske terase, Minervin Hram, arkade carskog dvora, on se čudi ulicama i crkvama, on tek što se nije pojavio... APATRID B: Za vas je, zapravo, šteta! U vama je propao jedan talentovani romansijer. APATRID A: Zašto propao? Vi pojma nemate da sam ja objavio jednu knjigu eseja: Evropa iz godine trihiljadetristatridesetitreće. APATRID B: Poslije rođenja Kristova? APATRID A: Ne, ne, poslije smrti ove naše bijedne Evrope, godine 1914... APATRID B: I što? Pijesak? Sahara? APATRID A: Pa da vidite i nije. Trepanacije lubanja, freske, više Altamira... (Grupa turista okupila se oko čičerona, koji odbijajući dimove i razmišIjajući o svojim sitnim brigama,

22

duhom odsutan, glumi rutinirano.) ČIČERONE: Stojimo, gospođe i gospodo, u peristilu Aretejona, monumentalnog letnjikovca „Kneza rimske medicine" Areteja. Po svečanoj pompi korintske kolonade, po galeriji kipova pred nama, kao što su redom: Apollo, Salutaris, Dea Febris Sancta Magna, Aesculapius, Minerva Medica, Hvgieia, Hippocrates, Galenos, Soranos, i tako dalje, i tako dalje, vidi se da je bogatstvo Aretejevo moralo biti nabobsko. Ovaj Macrobius, na primjer, bog je dobrog apetita, zaštinik svih izjelica rimskih, i nitko u Vječitom Gradu nije pokusao toliko pasulja kao ovaj božanski Mršavko, u čiju čast i slavu sve latinske zemlje svijeta kuhaju pasulj. Talas pasuljskog vjetra obavio je Vječiti Grad, kad bi se početkom juna slavio dan ovoga Zderonje, na veliku radost robova i sankilota, koji su se danima gostili masnom pasuljčorbom, što se ostavljala na postolju božanskog spomenika. Poslije masne pasuljčorbe sa lombardijskom slaninom, Aretejev čaj za probavu bio je najpopularniji čaj cezarskog Rima, tako da ni po čemu ne iznenađuje što ga je imperator Ilirik uzvisio na dostojanstvo najvišeg medicinskog autoriteta čitavog svijeta. Tu slavu Aretejevu potvrdili su i Sveti Oci Pape, posvetivši ovu malu farmaciju njegovom besmrtnom imenu, već početkom osamnaestog stoljeća. Aretaios, Grk iz Kapadocije, ostao je u historiji medicine znamenit kao hipokratovac, kome je klinički nalaz bio važniji od medicinskog rituala. U borbi s raznim religioznim i teurgijskim hipotezama, Aretaios se kompromitovao, osumnjičen da secira leševe, što se tada, po pozitivnim zakonima, smatralo zločinom. Kod Areteja javljaju se prvi elementi laičke psihoanalize, i to u periodu kada se još vjerovalo u ljekovitost ljudskog mesa, kao što nam to svjedoči Horacije u svojim besmrtnim Epodama. Kao što se po razmjeru ovih ruševina vidi, taj je čovjek živio životom grand seigneura. U sklopu same carske rezidencije, lični liječnik palatinskog dvora ovdje je provodio svoje ljeto, sve dok nije nestao u okviru historijski poznate dvorske zavjere protiv Ilirika, pod konac trećega stoljeća poslije Krista, kad su pobune sa progonima kršćana ukazivale na konačnu agoniju carstva. Kad je ubijena šesnaestogodišnja supruga Ilirika Klaudija, žena Aretejeva Ancila živa je spaljena na lomači, a njeno truplo, koje su braća benediktinci otkrili netaknuto na ovom istom mjestu, prenijeto je koncem devetog stoljeća u ovaj veličanstveni spomenik rane romantike, koji se diči imenom divne Svetice, po čitavom svijetu slavljene poetske zaštitnice ptica. (Gospode i gospoda sa leicama, durbinima i knjigama i geografskim kartama, škljocajući aparatima, provjeravaju čičeronove riječi, i čitava se družba kreće prateći čičeronsku temu stepenicama spram bazilike.) APATRID B (primijetio je medu turistima Klaru Anitu i tako se odvojio od svoga partnera na trenutak) Pardon, doktore, oprostite na sekundu! (Pristupio je Klari diskretno, dodirnuvši joj podlakticu.) KLARA ANITA (koju igra ista glumica kao i Liviju Ancilu, srdačno iznenadena zastaje, odvojivši se od starog Morgensa, koji je produžio sa turističkom grupom) O, doktore, dobro jutro, milo mi je, fantastično iznenađenje, zaista, pa zar ste vi ovdje u Castelcaprinu? APATRID B (srdačno ljubeći ruke Klarine) Drago mi je da vas vidim, Klara, tko bi se tome bio nadao, kako ste, kako stari gospodin? KLARA ANITA: Stigli smo sinoć u „XX Century". Ostajemo zasada ovdje, to nam je zasada piedaterre... Poslije onog tourbillona, one imbecilne afere... Ništa nam se ne javljate, sasvim ste nas zaboravili, a što je s vama, dragi doktore? APATRID B: Habilitirao sam na katedri u Hondurasu! Sa mnom je sve u najboljem redu. Hvala vam mnogo, Klara! Našao sam se s jednim svojim prijateljem, i on je izgubio svoju katedru, vi ga znate, „nada evropske medicine"... Tvrdoglavi glupan, neće da diže prednju

23

nogu! Ne razumijem, nešto ste spomenuli neku imbecilnu aferu, nekakav tourbillon? KLARA ANITA (iznenadena) Vi ništa ne znate, pa da, sve je to diskretno, tako reći iza kulisa... Jedva smo izvukli živu glavu... APATRID B: Da su se pojavile neke komplikacije, o tome se govorilo, a ja lutam već prilično dugo bez krova, svi mi imamo svoje vlastite brige. Odležao sam jedanaest mjeseci... KLARA ANITA: Molim vas, u zatvoru, a gdje? APATRID B: Denuncirao me je jedan moj studenat da sam ex cathedra izvrgao ruglu tezu našeg rektora, da se hipertrofija ljudskog mozga razvija na štetu drugih organa. Toliko je trajala istraga. A šta je sa Morgensom? KLARA ANITA: Stari se riješio i katedre i klinike i fakulteta i instituta, nego se sad, u posljednjem trenutku, stvar zaplela zbog jednog biltena koji je trebalo signirati na čelu konzilija, stvar neugodna, više od toga, možda, fatalna, u svakom slučaju imbecilna! Traže od Staroga da svojim autoritetom kamuflira iedno umorstvo... Tko bi znao, svi mi živimo pod znakom pitanja. Zasad ostaiemo u Castelcaprinu, mislili smo na Taorminu, pozvani smo u London, potražite nas u svakom slučaju, dragi doktore, u „XX Century", bit će nam drago, Stari će se obradovati kad vas vidi, vi znate da ste vi njegova velika simpatija... (Zaputila se spram turističke grupe kod bazilike mirišući Ružu svete Ancile, koju joj je poklonio Apatrid B.) APATRID B (vraća se spram Apatrida A) Oprostite, molim vas, nisam mogao da se ne javim! APATRID A: Ta mi je dama poznata, ali se ne mogu sjetiti, ne vidim dobro na tu daljinu. APATRID B: To je snaha Raoula Sigurda Morgensa, Klara Anita, udovica njegova sina Pavla, i Stari je ovdje s njom. Odsjeli su u „XX Century". APATRID A: Sigurd Morgens u Castelcaprinu, sjajno! Slušao sam jedan njegov kurs iz neurologije kod Galena. Nepregledna masa detalja i matematike. Genijalna pedanterija. Od Charcota i Bichata, jasne perspektive... APATRID B: Stigli su sinoć, eno ih gdje ulaze u baziliku. Spremaju se u Taorminu, Stari je predao demisiju, ima neke neprilike. APATRID A: Sjećam se, bilo je nekih komplikacija oko izbora rektora... APATRID B: Ne, ne radi se o rektoratu. Ima neka druga stvar. Traže od njega da pokrije svojim potpisom jedno političko umorstvo! Otputovali su u posljednjem trenutku. Uostalom, oni nas mole da im se javimo, bit će im drago. APATRID A: Interesantna žena! Kad su ono ustrijelili njenog muža? APATRID B: Paul Morgens suđen je na smrt godine 1917, po ratnom tribunalu, i pomilovan na doživotnu robiju, a onda ga je oslobodila revolucija. Nisu ga ustrijelili. APATRID A: Kako ga nisu ustrijelili? On je kao vojni doktor odbio vojničku poslušnost 1917, suđen na smrt, pomilovan, a dvije godine kasnije ustrijelili su ga na ulici. Negdje oko 1922. Smrtna osuda izrečena u ime Cezara izvršena je četiri godine post mortem Imperatoris... Kao što bi rekao Shakespeare: U ono davno, gadno, gluho doba, Cezar ga je ubio iz groba... APATRID B: Tolike su postrijeljali, da se čovjek ne snalazi na ovom groblju. Uopće: teško je znati tko je koga ubio? Oni koji su ubijali jučer, tih više nema, upravo kao ni onih koje su pobili, a oni koji ubijaju danas, tih neće biti sutra, a oni koji će strijeljati ili vješati sutra, ti neće imati pojma kako su ubijali i palili na lomačama nas, danas, i uopće teško je znati tko je koga ubio i zašto, a tko je živ a tko mrtav? Mi se ovdje gubimo u pričanju, a vaš je čovjek evo stigao. Eno ga. APATRID A: Incipit commoedia... (Na sceni, dolazeći preko terase, pojavio se Aretej.) APATRID B (prateći pogledom Areteja) Doputovao je čovjek poslije hiljadu sedam stotina

24

godina iz kriminalnog kaosa, uspio je da se spasi u civilizaciju sapuna, prezervativa, logaritama, Einsteina, klavira, kolonjske vode, elektrike, motora, saksofona i kobasica od ljudske krvi! Bravo! Čudi se ovoj galeriji kipova koju su zbrdazdola montirali za turističku sezonu. APATRID A: Traži svoj izgubljeni trag, kao da sanja, ne snalazi se... Nervozan je kao pas. APATRID B: Čudi se Klaudiji Paulini na onoj koloni. On je poslao preko Lete jednu šesnaestogodišnju frigidnu djevicu, a ovo je neka matrona u klimakteriju, impozantna muzara. A gdje je Minervin Hram, kakva je ovo tvrdava? A ovaj grob svete Ancile? Sve to nije njegov Aretejon. APATRID A: Postaje histeričan. Onaj bradonja nad apotekom, to da je njegov portret? Toj figuri je iščašeno desno rame, to nije on, sve su furije demonski poremetile čitav svemir u njegovoj glavi, kao da ga je netko opio meskalinom. (Aretejevo kretanje postaje sve uznemirenije, sve nervoznije. Penje se mramornim stepenicama spram bazilike, kruži preko terase na trgu ispod kolone, zastaje pred apotekom, promatra helenske bogove u izlogu, zabezeknut je reklamama, automobilima, antičkim maskama jestivala, peristilom i kipovima oko fontane. Krvav, sa krvavim povojem na glavi, sa Lucijevim mačem u ruci, ponovo je sjurio niza stepenice, zaustavivši se kod čuvara groba svete Ancile, koji mu ne posvećuju nikakve pažnje. Onaj kosi, a ovaj obrezuje ruže. Negdje daleko valcer iz Traviate. Turisti sa čičeronom nestali su u kated.rali. Kosac otire znoj sa čela dlanom, pije vodu iz glinena vrča i brusi kosu. Ugledao je maskirana čovjeka kako ga promatra.) PRVI ČUVAR (groba svete Ancile) A vi, gospodine, spadate u onu trupu, koja tu igra u amfiteatru? Koga glumite? Poštena čovjeka ili ubojicu? ARETEJ: A koga glumite vi? PRVI ČUVAR: Mi nismo glumci, gospodine! Vidite što glumimo: prosjake na groblju. Ovo je groblje, gospodine! Tu su svi već davno pomrli. To je grob jednog rimskog medikusa, koji je prije dvijetri hiljade godina ispirao carske stražnjice onim svojim aromatskim čajem. Tamo mu je i reljef na apoteci i piše mu ime. Zaklali su ga. I njega i njegovu ženu. Bio je slavan čovjek. Mi njegujemo cvijeće na grobu njegove žene. ARETEJ: Nikad vas nisam vidio. Pojma nemam ni tko ste ni odakle ste. Čiji ste vi robovi? DRUGI ČUVAR: Mi služimo, gospodine, istina, ali se ne damo vrijeđati! Nismo mi ničiji robovi! Čini se da ovaj tip voli da zameće kavgu. A gdje su vam to udesili vašu lubanju? Taj se je tip negdje dobro nakresao. Koga vi tražite? Ako tražite apoteku, tamo vam je, a nas poštedite, molim vas, svojom duhovitošću. PRVI ČUVAR: Ne vrijedi vam ta apoteka ni prebite pare! To dođe više kao neka vrsta drogerije! A za vas bi bilo bolje da pojedete jednu kiselu čorbu, nego da se tu skitate. DRUGI ČUVAR: Uskipjet će vam voda u glavi! Kakav tip! Kakve sve bezobrazne čeljadi nema na ovome svijetu. “Je l’ te, čiji ste vi robovi?" Koja drskost! Trebalo je bolje naravnati tu njegovu glavurdu! Je l’ te, dragi vi: „Čiji ste vi robovi?" A gdje ste vi koze pasli? Komedijant, buffone, harlekin! (Aretej je odmahnuo rukom i popeo se stepenicama spram katedrale. Grupa turista okuplja se pred sarkofagom svete Ancile desno od porte) ČIČERONE: Ovo velebno arhitektonsko remek-djelo, moje gospođe i gospodo, predstavlja unikum jedne romanske katedrale na osnovi Minervinog Hrama, a genijalna inspiracija graditelja došla je do punog izražaja baš u tome, što su elementi Romanike i kasne Antike povezani u jednu jedinstvenu cjelinu. Čitava pokoljenja arhitekata dive se ovoj katedrali, o kojoj je čuveni historik Morosini objavio detaljnu studiju, sa heliogravirama i tlocrtom katedrale, u četiri boje, svega 250 lira, četiri priloga i trideset i dvije autotipije sarkofaga u

25

detaljima. (Od dječaka, koji ga prati, uzima torbu i dijeli knjige interesentima) Potrči kući i reci mami da je signora Marija priredila za nju tikvice i smokve, i neka preda ovog brancina teti Silviji, požuri, sine, kupi usput hljeb, daj mami ovih trista pedeset lira, zbogom, vrati se brzo! (Nastavljajući svoj tekst rutinerski) Stojimo pred sarkofagom svete Ancile, nesretne supruge Areteja, arhijatra svetoga Palatina, čiju smo rezidenciju malo prije prikazali u detaljima. Sveta Ancila spada među one šarmantne Svetice, čiji se poetski sjaj kroz vjekove nije ugasio. Motivom pjesničkih inspiracija od ranog Srednjeg vijeka, legenda svete Ancile opjevana je po jednom slavnom katalonskom trečentističkom trubaduru, koji je na svome izletu u pakao susreo supruga svete Ancile Areteja u Intermundiju, u društvu ingenioznih pogana kao što su bili Hipokrat, Platon, Homer, Aristotel, Horacije, Fidija, Periklo i tako dalje. Suprug svete Ancile, Aretej, ostao je pošteđen kao poganin od vječitog ognja ne samo zato, jer bi spadao u red onih odabranih duhova kome zahvalno čovječanstvo iz koljena u koljeno s pravom pali svjetiljke na grobovima, nego prvenstveno zato, jer je njegova Sveta Supruga izmolila od Gospodina milost za svoga muža, koga su pogani isto tako okrutno lišili života kao i nju. U katedrali, u lijevoj lađi, pokazao sam vam veliku kompoziciju od Bolognese Fioraventija: sveta Ancila odgovara krvnicima: Ecce Ancilla Domini, fiat voiuntas tua, a evo ovdje, pred nama, na svijetu jedinstveno rezbarsko remek-djelo, srebrni sarkofag sa netaknutim relikvijama Svetice. Bolognese Fioraventi prikazao nam je svetu Ancilu obasjanu purpurnim oranžkadmijskim odrazom lomače kako stoji pred razbarušenom barbarskom ruljom i patetično skandira sudbonosnu svoju ispovijest, što je majstor u stilu vremena prikazao u obliku vrhunaravne serpentine, koja vijuga iz usta mučenice, kao telegrafska traka. Ovaj isti motiv, analiziran detaljno u monografiji profesora Morosinija, dvjesta pedeset lira, gospodo i gospođe, molim, izvolite, hvala (prodaje i inkasira), obradio je na sarkofagu kao bareljefnu parafrazu Giarnbattista Paduano, uzevši za svoj glavni graverski motiv tu metafizičku traku Svetičine ispovijesti, koja vijuga kroz svih osam kvadrata njegovih bareljefa, prikazujući životni put Svetice, spaljene po Posthumusu Illyricusu, Imperatoru, koji je vladao pod konac trećega stoljeća poslije rođenja Kristova, kao što sam vam već bio spomenuo. Sarkofag je reproduciran u četiri varijante u monografiji Francesca Morosinija, a dučentističko savršenstvo plitkih reljefa nikad više nije doseglo isti nivo. Martirij Svetice i Njen razgovor sa pticama, sveta braća benediktinci u burnoj tamnoj noći otkrivaju Sveto Tijelo, Sveti Otac Papa Andronicus Timoteus della Gloria Olivae uzdiže je na dostojanstvo besmrtnosti i na kraju Svetica spasava svoga supruga, poganina Areteja, od vječitog prokletstva, u obliku plamene ptice, koja ga uzdiže u nebo, ne u nebo, jer to nije mogla, nego u Intermundij, opjevan i po Danteu, kao što vam je to poznato, gdje nekršteni pravednici uživaju sve blagodati Neba, a da nisu ni na Nebu ni u Paklu, nego u nekoj vrsti Niemandslanda, ničije zemlje, gdje uvijek ima dosta nebeske muzike, da čovjek ne izdahne od dosade... (Aretej, na repu turističke grupe, sluša iz prikrajka što Čičerone govori. Vidljivo uzbuđen, on je već u nekoliko mahova uznastojao da mu upadne u riječ, ali nikako nije mogao da se ubaci u bujicu čičeronove rječitosti.) ARETEJ: Kakav kretenski intermundij, sve su to same glupe laži! (Aretejeve riječi pale su kao kamen fortissima, s namjerom nesumnjivog razdora. Sada su ga tek primijetili. Očito: polupijana, suluda, deranžirana ličnost, s mačem u ruci, krvava. Bit će neka kostimirana luda...) ČIČERONE (na temelju negativnog iskustva, reagira na tu upadicu spontano) Glupe laži, dakako, razumije se, ja već najmanje dvadesettridesethiljaditi put govorim na tu istu temu, a uvijek se javlja od vremena na vrijeme po neki mudrac, kome je jasno da su to laži...

26

Dopustite mi, gospođe i gospodo, da se kao glupan i neznalica poklonim nepoznatom geniju, za koga jedan Dante Alighieri nije nikakav autoritet, bravo, bravissimo! (Smijeh u auditoriju) ČIČERONE (prelazi rutinirano preko upadice) Legenda svete Ancile sačuvana nam je u medijevalnim fragmentima, koji su u okviru pojedinih bareljefnih polja citirani u originalu u latinskom tekstu. O fantastičnom nestanku Areteja zna se samo toliko, da su ga u predvečerje tragedije primijetili na kraju grada kako juri za plamenom pticom, a tu, moje gospođe i gospodo, vidi se, kako je ta plamena ptica stilizovana kao duša svete Ancile, koja će ga kao poganina u poslednjem trenutku ipak privesti obraćenju! „Avis mirae pulchritudinis et decoris, nihil in terrenis est quod illius voci possit comparari", ptica takve dekorativne vrhunaravne ljepote, te nema ničeg zemaljskog čime bismo je mogli usporediti, javila se Areteju, Princepsu medicorum romanorum, “qui audiit aviculam mille annis et videbantur ei quasi duae horae"... ARETEJ: Pa rekao sam već, to su same gluposti što vi ovdje brbljate! Ništa od toga nije istina! Ja nisam mrtav, sve ove vaše hebrejske legende su smišljenje, kakav intermundij, sve je to bestidno! ČIČERONE (vidi da netko zameće kavgu i nastoji kako bi stvar aplanirao po liniji najmanjeg otpora) U redu, gospodine, imate pravo, sve sam to ja izmislio, dakako, čitava naša nauka je sublimna glupost, bravo, bravissimo! Ali ako vam se ne sviđa što govorim, a vi izvolite, budite ljubezni i nemojte me smetati u poslu! Ja sam zakonom zaštićeno lice i sve što ja ovdje govorim naučno je provjerena istina, molim vas, ako ne vjerujete, a vi izvolite, provjerite, ja citiram po literaturi, ja ne lažem, ja pošteno zarađujem svoj hljeb, za svoju porodicu, djeca traže knjige, cipele, ženu mi bole zubi, punica mi je u klimakteriju, treba živjeti, molim vas, da me ne ometate u mome poslu, izvolite se odstraniti! (Rutinerski nastavlja svoj komentar) Gore, na pokrovu kovčega, vi vidite poganina Areteja gdje kleči pred pticom, pred najdivnijom od sviju ptica, pred dušom svete Ancile, koja mu se javila kao plamen, čas je lepršala, a čas uzlijetala, čas nadlijetala peristil, uvijek pred njegovim očima, tako, te mu se činilo, da može da je dotakne rukom, a čas ga je zavodila izvan grada slatkom svojom melodijom. Vi vidite Areteja gdje kleči pred svojom ženom, koja tu spava svoj nebeski san, a dva kerubina drže pod njenom glavom zlatni jastuk kao uzglavlje, dodirujući svojim arahnoidnim prozirnim prstima divnu glavu Svetice bisernom koprenom, koju je bazilici svete Ancile poklonila sama Izabela Aragonska, kad joj je jedan bijeli golub donio posljednje pismo njenog ljubavnika palog u bitki sa Seldžucima negdje u Svetoj Zemlji... ARETEJ (nervozno se progurao kroz gužvu, a turisti se uklanjaju krvavom čovjeku, koji krči svoj put golim mačem) Žalim, ali nikako ne mogu dopustiti da ovdje brbljate gluposti! Molim vas, ja sam Aretej, za koga tvrdite da se nalazi u tom vašem glupom intermundiju i ja sam taj isti Aretej, za koga tvrdite da kleči pred ovom lutkom, a ova lutka ovdje nije moja žena Livija, i dopustit ćete, da valjda ipak poznajem svoju ženu. Moja žena Livija nije mrtva, govorio sam s njom tren prije toga pod svojim krovom u atriju! ČIČERONE: Sjajno, vaša žena nije mrtva, bravo, dakako, da jeste, vi biste bili udovac! To je duhovito, ali za nas nije važno, da li ste vi udovac, svi smo mi oženjeni, svi mi imamo žene, ali ovu gospodu ne interesuju naša bračna stanja, zar ne? Ne budete li se smjesta odstranili, tražit ću zaštitu vlasti. Pa ipak je neučtivo ometati ozbiljan posao! Ja od toga živim, meni nije do šale. (U ljude ulazi nervoza. Tih porast glasova pretvara se u negodovanje auditorija.) ARETEJ: Vi govorite o mojoj ženi, a ne ja o vašoj! Vi tvrdite, da ovdje na odru leži moja mrtva žena i da ja tu pred njom klečim, a to je glupost! Zašto nećete da kažete za svoju ženu da tu

27

leži mrtva? Ako vam je građanski poziv da lažete, a vi lažite na račun svoje vlastite žene, to je vaša privatna stvar i ovih koji vam vjeruju, a ja vam ne dopuštam da lažete infamne gluposti o meni i o mojoj ženi, jer je to moje pravo, jeste li me razumjeli? GLAS IZ PUBLIKE: Pa dobro, gospodine, razumijete li što vam se govori! Odstranite se već jednom, zar ne vidite da smetate? GLASOVI (negodovanja u porastu) Pijan je, nije pijan, lud je, pobjegao je iz bolnice, pozovite policiju, ambulantna kola, skandal, bezobrazluk, pa ipak to ne ide, ovo je sveto mjesto, postoje valjda neki propisi, čovjek stvarno sabotira. Čekajte, čekajte, stanite, nije to tako neinteresantno. Neka čovjek kaže što misli! (Neki napuštaju gužvu. Dva čuvara groba svete Ancile zainteresovala su se isto tako tim skandalom i približila se stepenicama, koje vode do bazilike.) PRVI ČUVAR (groba svete Ancile) To je jedan pijani glumac od one družbe, koja radi u amfiteatru. Oni tamo probaju svoje komedije, svi su maskirani! Potukao se negdje, razbili su mu glavu, on ne zna što govori, on traži apoteku, on misli, da ste vi apoteka, treba ga odvesti u bolnicu! (Stigao je nervozan i žustar mali brat trećoredac u habitu i u sandalama. Prate ga dva ministranta u crvenim suknjama i bijelim roketama.) CRKVENJAK (sopran hermafrodita, senilnog ćose) Dobar dan, dobri ljudi, laudetur Iesus Christus, šta se dogodilo, dobri ljudi, sve će biti u redu, gospodine, vi imate pravo, gospodine, ali vas molim, odstranite se, ovo je Sveto Mjesto i bilo bi nam veoma neugodno kad biste nas prisilili, da se poslužimo zakonskim prednostima, da moramo zamoliti intervenciju vlasti! Zbog učtivosti, molim vas, ne smetajte čovjeka na ovome mjestu! (Paralelno s time malom ministrantu) Skoči po karabinijere, tu su kod apoteke! (Svi su u zabuni: nije jasno radi li se o ludilu ili o pijanstvu.) ARETEJ (još uvijek kao da sanja. Odbacio je svoj mač, a goli čelik otkotrljao se niz mramorne stepenice kobno. S objema rukama na krvavom povezu) Ne razumijem ništa. Tko su ovi ljudi, gdje sam to? Pa tu, sada, tu je Livija bila u atriju. Govorili smo, o čemu smo govorili, ah, da, silovali su malu Selenu, bio je tu Kajo Anicije, odjahali su u maglu, nema ih, Arinoe, njena ptica... (Htio bi da se snađe, ali ne uspijeva. To je iznad njegove snage. Skupio se na otvorenom portalu katedrale i tu viče u praznu crkvu) Livijo! Seleno, Krisipe, gdje ste? (Nestao je na trenutak u katedrali, a zatim se vratio na stepenice pred portalom. Njegov glas odjekuje iz prazne crkve. Slomio se. Klonuo je. Otvorila mu se rana, krvari, dodiruje prstima ranu, promatra svoje krvave prste, djeluje kao pacijent. Počeo je sumnjati u svoj razum i u svoje pamćenje, traži se u prostoru i vremenu, a to djeluje bolećivo i samilosno. Očito je da se radi o abnormalnom čovjeku. Apatridi A i B promatraju scenu pred katedralom iz perivoja kod fontane. Kad je Aretej uletio u baziliku i kad njegov glas odjekuje tragično bolno pod svodovima katedrale, Apatridi A i B, fascinirani razvojem dogadaja, uspinju se polagano stepenicama.) APATRID A: Eto, to je taj trenutak, koji mi lebdi pred očima još iz davnih dana: randevu Rima i Evrope danas. Šta ima da kaže Rim Evropi, a šta ona Rimu? APATRID B: Potpuno promašeni susret, rekao sam vam da će se čovjek izgubiti kao malo pseto na transatlantiku! APATRID A: Nije se još probudio od narkoze. Izgledalo mu je, kao da je to dobar san, kad je čuo glas Arinoine ptice, i da ga nikad neće dosanjati, ali poslije one krvi i one groze, sada ovdje, na drugoj obali, on se još ne snalazi u bunilu ovoga našeg sna... (Dotrčao je karabinijer u pratnji dvojice prometnika u bijelome dresu s ministrantima. Stižu još dva karabinijera. Graja oko Areteja, koji još uvijek leži na stepenicama i zvjera oko sebe

28

vansebno.) ČIČERONE (spram karabinijera) Gospodine maršale, gospodine caposquadra, molim vas, luda neka pijana, glumac iz onog antičkog ansambla u amfiteatru, prijeti oružjem, ugrožava ličnu sigurnost moju i moje klijentele, intervenirajte, molim, po zakonu! KARABINIJER (Areteju, koji ga zbunjeno promatra) Ustanite, ne izazivajte skandala, vašu legitimaciju molim! JEDAN GLAS: Čovjeka treba otpremiti u bolnicu, ranjen je, iskrvarit će. (Aretej ne odgovara.) KARABINIJER: Legitimirajte se, nećemo ovdje igrati nikakve komedije, zar me niste čuli, gospodine? CRKVENJAK: Ja sam brat Antonio, služim ovdje Svevišnjem već trideset i pet godina, gospodine, ja vas molim da kažete svoju adresu, da bismo vas otpremili vašoj kući, vama treba pomoći, vi ste se našli u nevolji... ARETEJ (skočio je, dohvatio svoj mač. Iz njega progovara bijes pravednika) A tko ste vi da me pratite mojoj kući? Ja stojim ovdje na svojoj vlastitoj zemlji, ovo je moja kuća, meni je Posthumus Illyricus priznao rang patricija, ja sam Aretej, arhijatar svetoga Palatina, ovo je moj posjed Aretejon pod Minervinim Hramom, i tko me takne, skinut ću mu glavu! (Scena je ispala donkihotski, ali opasno. Kad je zamahnuo svojim blistavim mačem, jedan ga je karabinijer udario gumenom zmijom po ruci tako da mu je mač odzveketao niz stepenice. Svi su se karabinijeri oborili na Areteja grubo.) KARABINIJER: Ruke uvis, u ime zakona! (Gužva. Nemir gomile. Jedan se dio svjetine razletio od panike.) GLASOVI: Pa to je neka luda, pacijent, taj će još izazvati krvoproliće, telefonirajte, treba ga strpati u luđačku košulju, to nije glumac, to nije teatarski rekvizit, prava oštra sablja, amok, taj će nas sve poklati. ARETEJ (otima se grubom postupku čuvara zakona) Pustite me, šta hoćete od mene, rekao sam vam tko sam, ja sam Aretej, arhijatar Imperatora Illirika, Livija Ancila je moja žena, ona nije umrla, mi tu stanujemo, ovaj tu govori gluposti, Anicije, Anicije, vidi što rade sa mnom nekakvi barbari, u pomoć, Anicije! APATRID A (pristupio je karabinijerima) Gospodo, molim, molim samo na momenat, dopustite mi, da interveniram kao doktor medicine, molim vas, pustite ovog čovjeka, on je očito pacijent i, prema tome, potpuno nevin! KARABINIJERI (zbunjeni intervencijom medicinskog autoriteta) Kako mislite? APATRID A (pristupa Areteju i pruža mu ruku) Mi smo kolege, doktori medicine, dragi prijatelju, ja interveniram ad evitanda mala maiora, da me razumijete, svi mi vjerujemo Hipokratu: Ofelein he me blaptein... Ne varam li se, imao sam čast da dobro razaberem vaše ime: Aretaios, archiiatrus Sancti Palatini, na dvoru Imperatora Ilirika oko godine 283? ARETEJ: Kako 283? Mi smo u godini 1033. APATRID A (u mislima) Smrt Ilirika, 283. poslije Kristova rođenja, to jest plus 750 od osnutka Rima, daje 1033. od osnutka Rima i mi smo, prema tome, u 1033. od osnutka Rima, to jest u 2688. godini od osnutka Rima. Ilirik je umro 283, a mi smo u 1938. naše ere:.. ARETEJ: Ne razumijem ni riječi! Imperator Ilirik nije umro, njegov namjesnik Judeje i Egipta Kajo Anicije Sever donio mi je od Imperatora važne poruke i ja ga upravo tražim, da krenemo u Rim. Stvar je hitna. Nas očekuju na Palatinu, Ilirik nas je pozvao na svadbu, ja treba da krenem, a mene je netko uspavao, opio, očarao, ne znam... APATRID A: U redu, i u Rim ćemo krenuti, samo kad nam stignu galije. Ja sam se, naime, jedno vrijeme bavio i historijom medicine, i ako ste skloni da vam nešto kažem, što će vas

29

zanimati, mi vas svi poznamo. Mi smo od vas mnogo naučili... Vaše teorije o ljekovitosti slika, vaše liječenje melankolije, vaše analitičko ispitivanje neurastenije starijih dama, to su sve datumi naše medicine. Nama je neobično drago što nas je poslužila sreća da se upoznamo s vama, i to upravo u sjeni vašeg Aretejona! (Pruža ruku Areteju.) ARETEJ (još se uvijek ne snalazi. On je rezervisan spram ovog učtivog gospodina. Dodiruje svoje čelo bolnom gestom, kulja mu krv kroz povoj) Ne razumijem, ne snalazim se, gdje smo? Očarao me nekakav demon, tako čudno pijan nisam bio još nikada. APATRID A: Vi ste se dobrano ozlijedili, pukla vam je koža od tupog predmeta. ARETEJ: Mlatnuo me jedan pijani barbarin. Sva mi je kosa natopljena krvlju! (Dodiruje prstima tjeme i potiljak kao da će se onesvijestiti.) APATRID A: Bilo bi bolje da ste isprali ranu, mi po Hipokratu ispiremo rane. ARETEJ: Ima takvih situacija, kada čovjek nema vremena za Hipokrata! Oprostite, kamo sam ja to zalutao? APATRID A: U Evropu... ARETEJ: Evropa je rodila pod platanom na Kreti Zeusovo kopile. Koliko ja znam, gromovnik ju je silovao na svoj poznati prepotentni način. APATRID A: O, koliko li je prepotentnih bogova silovalo Evropu od Zeusa do danas! Čitav vaš olimpijski ansambl bio bi spram te bande nevini operetni zbor iz provincije. ARETEJ: Evropa, prema tome, nije ljubovca boga nad bogovima? APATRID A: Nažalost, ne. Evropa životari u 1938. godini svoje historije zaista kao mizerija, sažaljenja dostojna! ARETEJ: Ako imate historiju, pa bila ona ne znam kako bijedna, pnda imate i bogove. Kako vi stojite sa svojim bogovima? APATRID A: Mi imamo samo jednog boga, on je Sin Božji! ARETEJ: Mislim, kako vi stojite sa svojim Sinovima Božjim, čiji konji postaju konzuli, sa Cezarima, mislim? APATRID A: Ima ih mnogo, naime cezara i cezaromana ARETEJ: Da li vaši cezaromani kraljuju kao kraljevi i ubijaju li slobodno? APATRID A: Kraljuju i ubijaju. ARETEJ: U redu. Da li vi kao hipokratici morate ubijati u njihovo ime? APATRID A: Kako to mislite? Mi prisižemo Hipokratu, ali se nitko ne drži njegove prisege! ARETEJ: To je kao i kod barbara. Znači: vaši kraljevi kraljuju, ratuju i ubijaju i naređuju, da se ubija u njihovo ime? APATRID A: Ratuju, dakako, i ubijaju... ARETEJ: A vi sada, u ovome trenutku, ratujete li? APATRID A: Mi sada mirujemo, ali taj naš mir upravo ovih dana leži na samrti. ARETEJ: Kakav je to mir? APATRID A: To je evropskj mir, između jednog i drugog rata. Nekoliko malih ratova urla u Španiji, u Aziji i u Africi, ali oni laju daleko kao psi u noći... Poslije trista evropskih ratova sad se upravo spremamo na novi rat, a taj će poklati sve naše narode. ARETEJ: Kakvi su to narodi? APATRID A: Pa to je čitava jedna legija od naroda: Germani, Gali, Kelti, Iberijci, Skiti, Hiperborejci, Sarmati, Iliri, Makedonci, Tračani, Panonci, Dalmate, Heleni, Hebreji, Anglikanci? ARETEJ: I svi oni govore svojim barbarskim jezicima i štuju svoje idole? APATRID A: Da, pišu knjige na svojim jezicima, klanjaju se svojim idolima i ubijaju se do

30

istrage već vjekovima. ARETEJ: Pa to je onda gore nego farizejska sinagoga u Jeruzalemu. To nije inteligentno. APATRID A: Ne, to nije inteligentno, i nitko inteligentan više ne vjeruje u te gluposti! Sagradili smo Mirovni Hram i u tome Hramu palimo vječnu vatru, ali Rat nam je jedini Ideal. ARETEJ: Ćuvate li vi u tome Mirovnome Harmu svoje medicinske rukopise? Tako su uradili i naši u Rimu, a kad je planuo Hram Mira, izgorjeli su nam svi naši medicinski rukopisi. Odonda je zavladao Rimom medicinski kretinizam. A što je s Rimom? APATRID A: Rim je prijestolnica Nazarenca. ARETEJ (u mislima iza stanke) Dakle, ipak? Zeusa je pobijedio Nazarenac? I ova bazilika Minervina je Nazarenčeva? I ovaj moj Aretejon razrušio je Nazarenac? I sve to oko nas srušio je on? A po kakvom pravu? APATRID A: Po pravu mača. ARETEJ: Tako? A čovjek čovjeku što je? APATRID A: Vuk. ARETEJ: A ona Senekina, da je čovjek čovjeku svetinja, što je s njom? APATRID A: Retorika. . ARETEJ: Pa dobro, Nazarenci vjeruju da to nije retorika. Po čemu je onda pobijedio taj vaš Nazarenac? APATRID A: Po ovoj gospodi, koja svakoj logici uprkos poriču naučne spoznaje. ARETEJ: To je zanimljivo... Stvar dakle, što se logike tiče, stoji na istome mjestu? A vi liječite po kome principu? APATRID A: Treba živjeti prirodno. ARETEJ: A što je život? APATRID A: Ništa mu više nije nalik nego san, život je dakle san... ARETEJ: Ako je život san, zašto ste onda razorili Aretejon, kad se sve to već davno prije vas znalo, ako je istina da ste stariji dvije hiljade godina? Molim vas, jeste li ubili čovjeka? APATRID A (poslije stanke) Po svojoj slobodnoj volji ne. ARETEJ: Ni onda kad vam je zapovjedio Sin Božji? APATRID A: Sve su to delikatna pitanja. CRKVENJAK: Nisu to nikakva delikatna pitanja, gospodine, nego blasfemije. To je obična, ateistička, vulgarna provokacija! Sin Božji nije nikada nikome naredio da ubije čovjeka! Vi vrijeđate Zapovijedi Božje! Ta su pitanja kristalno jasna! Danas slavimo dan rođenja Majke Kristove, Beatae Mariae Virginis, koja je čista svjetlost svitanja, svjetlost koja nije sunce samo, ali ide ispred sunca, jer dok još mi lutamo u mraku praskozorja, ona gleda sunce s onu stranu našeg duhovnog horizonta. Sveta Crkva slavi ovaj dan već od vremena Pape Honorija, koji se je toga dana molio djevici u Santa Maria Maggiore. Benedicta et venerabilises, Mater Salvatoris, Virgo Dei Genitrix, quem totus non capit orbis in tua se clausit viscera factus homo. ARETEJ: O čijoj utrobi govori ovaj prosjak? APATRID A: O Nazarencu i o njegovoj majci. ARETEJ: A koga predstavlja ova plebejska mizerija? APATRID A: To je jedan od augura u ovome Hramu. ARETEJ: Nikad nisam mogao da razumijem zašto auguri tako strasno vole luk i grašinu? Bilo bi bolje da se okupate, nego da se nezvani uplećete u tuđe razgovore, kad vas nitko nije ništa pitao! CRKVENJAK: Kako me niste pitali? Vidim da ste laik ex partibus infidelium, a ovo Sveto

31

Mjesto nije za masonsku propagandu! Nismo mi lutorani, ni ateisti, ni šizmatici, ni Hebreji, ni heretici, nego dobri ljudi, koji se mole Gospodinu Bogu i ne lupetaju budalaštine. ARETEJ: Već vam se Aristofan narugao da kradete zavjetne jariće i smokve! U glavi vam bućka kiselo vino, smrdite kao lasice, tornjaj se, stara benetino! CRKVENJAK: Prave li drske i neučtive lude, Bože mi prosti, treba ga što prije u košulju. APATRID B: Smirite se, časni oče, sve će se objasniti. ČIČERONE: Pa dokle ćemo mi prisustvovati ovom vašem suvišnom razgovoru, gospodo? Nismo se mi sastali na razgovore s pijandurama, nego da vršimo svoj građanski poziv! Gospoda nisu doputovala da gube dane, nego da vide Aretejon i carske vrtove i baziliku svete Ancile, promet stranaca je naš nacionalni interes, mi odtoga živimo, to je pitanje naše egzistencije! CRKVENJAK: Tako je, bravo, izvolite, gospodine maršale, da uredujete u smislu zakona! MORGENS (koji je promatrao čitav razvoj događaja s najvećim interesom, spram karabinijera, čičerona i crkvenjaka) Oprostite, gospodo, i ja sam profesor medicine! Mislim da bi bilo najoportunije,da otpratimo ovog našeg nesretnog prijatelja prijeko u farmaciju, a vas, gospodine, molim da tefelonirate, da nam pošalju kola pred apoteku! Skandal raste, a glavno je da sve prođe mirno i u redu, to je u interesu pacijenta i javnog reda... CRKVENJAK: Veoma mudra misao, gospodine profesore! Bravo! Eto, gospodin profesor dao je dobru ideju, i ja mislim da je to veoma pametno, da se Sveto Mjesto oslobodi od skandala, i zato, gospođe i gospodo, molim vas, budite ljubezni... (Duboki poklon Morgensu crkvenjaka i predstavnika vlasti, koji su po njegovoj sugestiji razumjeli, da je razlaz najbolja metoda. Karabinijeri razdvajaju gomilu uz pomoć crkvenjaka i ministranata i tako se ispred bazilike i Aretejona stvara mali kordon.) KARABINIJERI: Razlaz, gospođe i gospodo, molimo, stvar je u rukama medicine! CRKVENJAK: Izvolite, molim, slijedite čuvare reda. ČIČERONE (nervozno galami na terasi pred bazilikom) Bravo, u redu, koosalno, gospođe i gospodo, meni nije do cirkusa, to nisu cirkuske predstave, da se prekinu zbog jednog ludog klauna! Izvolite platiti kao što smo se dogororili, jedna luda nije nikakav vis maior, vi meni dugujete ugovorenu sumu, u mi je netko pronevjerio jednu knjigu, pardon, još jednu, Francesco Moroiini, 250 lira, gospodo, molim, halo, molim, još 150 lira, tako, molim, dalje, ivala, gospođo, dalje, dalje, hvala, bravissimo, to mi se još nije nikada desilo, da ovakav jedan pijani analfabet ukrade čovjeku čitavo prijepodne, a radim reć više od dvadeset i pet godina! APATRID B: Ekselencijo, dopustite mi da vam predstavim svoga prijatelja, oktor medicine i profesor sanskrta i helenist, suradnik „Europe Medicale", utor „Magije u medicini", iskreni poklonik vašega genija! (Morgens i Klara rukuju se s Apatridom A.) MORGENS: Drago mi je, kolega, poznata mi je vaša „Magija", ne varam li se imam čast da vas ubrajam u svoje slušače? (Klara Anita i Apatridi A i B uzeli su Areteja samaritanski pod ruku i spuštaju se s njim stepenicama spram fontane u peristilu.) MORGENS (spram Apatrida A) Vaš dijalog s ovim prijateljem našim klasičan je primjer Pinelove metode. Nijedan Charcot ne bi umio bolje da izvede to! Što mislite, kolega, o čemu se radi? Interesantan slučaj. APATRID A: Tvrdi da je archiiatrus Sancti Palatini. Znači: studirao je medicinu, po svoj prilici... Trebalo bi ga pitati nekim redom... (Spram Areteja, koji stupa ispred njega u pratnji Klare Anite i Apatrida B) Molim vas, kolega, vi niste samo arhijatar, vi i poučavate medicinu?

32

ARETEJ: Da, imao sam svoju školu, ali sada radim samo sa famulusima. APATRID A: A ipak, vi čitate na kursovima? ARETEJ: Ne čitamo nikoga, ako već čitamo, čitamo sebe. Koga da čitamo? Aleksandrijce? Sve sami dosadni i bezidejni kompilatori, manje od toga: mehanički prepisivači, ali kao analfabeti nijedan od njih nema pojma što prepisuje... MORGENS: Poznajete li Apolloniosa Biblasa? ARETEJ: Po Biblasu učio je već moj pokojni otac! Generacija moga djeda znala je Biblasa napamet. Ja sam polagao ispite kod Menodora, a tome ima više od trideset godina, iz Herofila, i iz Apolofana i Nikandra... MORGENS: Dobro, kolega, radite li vi danas po Perigenesu ili po Heraklidesu? ARETEJ: Perigenes je, nažalost, u velikoj modi, ali samo kod neznalica! To je epigon od koga čovjek ne može naučiti mnogo! Čitava je njegova nauka zbrkana i djetinjasta. On kao da sanja! MORGENS: Nauka uopće sanja, ako se pravo uzme, i to nije tako glupa misao. Nauka veoma često spava mrtvim i bezidejnim snom. Ona hrče na katedrama i od te njene grmljavine odjekuju sve aule svijeta. Bilo bi dobro, da se oslobodimo vulgarne svjetine i da se sklonimo u farmaciju, jer o suptilnim stvarima govoriti pred plebsom, višemanje je neukusno. MORGENS (glumi konverzaciju, kao da je stvar normalna) U redu, svi ovi herofilejci sa Perigenesom su sami epigoni, tačno, vrlo dobro, zaista, epigoni, a imenima između Hadrijana i Marka Aurelija ne pridajete naravno nikakve važnosti? ARETEJ (klonuvši pod alejom medicinskih bogova) Ne znam koga vi mislite, herofilejce Rimljane ili aleksandrijce? MORGENS: Aleksandrijce, naravno. ARETEJ: Pa rekao sam vam već da radim po svome vlastitom sistemu! Ne bih bio dostojan svoga vlastitog imena, da sam kompilator. Ne znam da li vam je poznato, Rim je medicinska kloaka. MORGENS: Razumijem, tu se radi o katedrama, iz te perspektive svi su fakulteti kloake... Oprostite, nisam sasvim dobro čuo, da li ste vi Aretaios iz Kapadocije ili Araeteus Carthagensis? ARETEJ: Nikakve veze nemam s onim iz Kapadocije, već se moj djed rodio u Rimu. (Apatridi A i B pridigli su Areteja i polagano se uspinju stepenicama do farmacije. Trg pred farmacijom na terasi je prazan, jer karabinijeri drže kordon pred bazilikom. Stigla je čitava jedna četa karabinijera.) MORGENS: Nisu svi herofilejci bez interesa. I Apollonios Mvsagethes je herofilejac, ali je originalan po svojim antipleromatičkim receptima. ARETEJ: Po njegovim receptima propisuju danas glupe lijekove svi rimski šarlatani. Kad netko ne zna što bi propisao, daje Mvsagethesovo ulje. Ispiranje crijeva njegovim smrdljivim afričkim uljem jedino je pravilo. Ja ispirem svojim vlastitim čajemi od planinskog cvijeća, a to sam naučio od pčela. APATRID B: Mysagethesov ricinus ni danas nije najveće medicinsko zlo, a svojim čajem proslavili ste se sve do naših dana. Sveti otac papa poštuje ga već punih pet stotina godina. ARETEJ: Kakav je to čovjek koji živi petsto godina? APATRID B: Namjesnik Jupitrov, Pontifex Maximus! On je prozvao ovu apoteku vašim imenom u slavu vašeg planinskog čaja. Puna drobina i dubok san, san bez savjesti i bez misli, san, u jednu riječ, koji se podudara s pojmom site gluposti, to je još uvijek jedini medicinski ideal na svijetu... (Ulaze u apoteku.)

33

ČETVRTA SLIKA U APOTECI

Prostor apoteke podudara se sa dimenzijama Aretejevog atrija. Preko fragmenata freske (s jednom pasjom glavom i ohrisima lijevog Anuhisa, koji kao da lebdi nad bijelim oblakom kreča), u bogatom baroknom okviru konjanička bitka napolitanske škole. Stijena u pozadini perforirana je vratima. Vrata desno od freske, zavješena baršunom, vode u laboratorij, a vrata lijevo otvorena su na bogato zelenilo suncem obasjane pergole sa zrelim grožđem. Ovaj clairobscur u punom je kontrastu sa sunčanom rasvjetom koja prodire kroz izloge i staklena vrata lijevo. Stara hrastovina apoteke, barokna majolika, crnobijele četvorine mramornog poda. Pred engleskim satom, koji odbija svečano kao da će se vrijeme svakog trenutka zaustaviti, barokna fotelja. Na drvenom stalku od mramorne imitacije, pozlaćeno antičko poprsje od gipsa: bradata, bujna ličnost sa grčkim natpisom: Aretaios. Barokni globus. Na stijeni nekoliko reklama protivu glavobolje: presjeci ljudskog mozga, i jedan stakleni anatomski model muškarca sa spletom živcanog sistema, kao reklama koja se može osvijetliti. Za pultom šarmantna magistra farmacije. Miješa lijekove i važe prašak na bijeloj vagi od celuloida. Ulazi grupa s Aretejem. Morgens, Klara Anita, dva apatrida i dva karabinijera. APATRIDI A i B: Dobar dan, gospođo, oprostite što smetamo, molili bismo za malu intervenciju. Jeste li sami, je li tu negdje vaš principal? MAGISTRA: Da, molim, šef je u svome laboratoriju, treba li da ga zovnem, što izvolite? APATRIDI A i B i KARABINIJERI: Molili bismo, gospođo. MAGISTRA (na zavjesi) Gospodine magistre, molimo, treba vas policija. GLAS MAGISTRA (kroz zavjesu) Tko me treba? MAGISTRA: Policija, gospodine magistre, molim, izvolite. GLAS MAGISTRA (kroz zavjesu) A što žele? MAGISTRA: Ne znam, trebaju vas, mole vas da dođete. (Kroz zavjesu proviruje magistrova glava. Gojazna pojava oniskog debeljka, sa servijetom preko prsluka. Vidi se da su ga omeli kod doručka. Banalno sivo lice provincijskog apotekara.) MAGISTAR (iznenađen) Dobar dan, gospodo, o čemu se radi, stojim vam na usluzi. APATRID B: Molili bismo za jednu malu intervenciju. MAGISTAR (otvara vrata od apoteke, promatrajući strku na drugoj strani trga) A što se dogodilo, prometni incident, opet neko umorstvo? APATRID A: Ovaj se naš prijatelj malo ozlijedio, trebalo bi mu pružiti prvu pomoc. KARABINIJER: Telefonirali smo po kola. MAGISTAR (sa grimasom čuđenja) U redu, čast, izvolite, ali ipak, dopustit ćete, ovo je apoteka, zar ne, a ambulanta je na drugoj strani trga. Prijeko kod spomenika, zar ne? APATRIDI A i B: Tamo je došlo do strke, čovjek krvari, treba mu pomoći! MAGISTAR: Pa da, ali tamo vam je veoma bogato, upravo luksuzno uređena traumatična stanica za poštovanu gospodu turiste! Zalim, mi smo više drogerija, parfemi, kolonjska voda, plinske maske, turizam, promet stranaca, male intervencije kod migrene, i tako. Naš Aretejev čaj, kao specijalitet kuće, to je marka svjetske kvalitete. APATRID B: Da, to nam je poznato, ali je sretan slučaj htio, da se pod vašim krovom nalazi „medicinska savjest, ne samo Evrope, nego i čitavog svijeta", njegova ekselencija dvorski savjetnik Raoul Sigurd Morgens i on sam lično intervenira... MAGISTAR: O, molim, milo mi je, ne znam čemu da zahvalim tu čast, ali opet, mi nismo

34

ambulanta! Moje ime je Spallanzani. (Rukuje se pasivno s Morgensom i ostalima.) APATRID A: Spallanzani? Jeste li vi možda potomak biologa Spallanzanija? Spallanzani, koga citiraju Voltaire i Schopenhauer? Spallanzani, koji je davno prije ruskih pokusa s psima, već negdje oko 1770, sjekao glave puževima, da bi dokazao kako gubitak glave još uvijek ne znači smrt? MAGISTAR: Ne, ne, nikad nisam čuo za toga gospodina! Moj pokojni otac bio je pekar ovdje u Castelcaprinu i mrzio je puževe i žabe i kornjače. Supa od puževa nije smjela na naš stol, a to je jedino što sam naslijedio od svoga oca: urođenu idiosinkraziju spram puŽeva! A ni za gospodina dvorskog savjetnika nisam nikada čuo, oprostite mi. APATRID B: Raoul Sigurd Morgens! Profesorova djela su prevedena na sve svjetske jezike. Talijanski prijevod njegove monografije o antičkoj medicini pojavio se već 1897! Te iste godine profesor je promoviran na počasnog doktora rimskog univerziteta! Dvaput Nobel... MAGISTAR: Čast mi je, magistar Pedro Spallanzani. Ali mi nismo bolnica, mi smo drogerija! MAGISTRA: „London News" objavio je nedavno sliku gospodina profesora, zar se ne sjećate? Otkrivena je mramorna statua gospodina profesora u velikoj auli Columbiauniverziteta. MAGISTAR: Ah, da, da. Tamo je bio i članak o sinu gospodina profesora, koga da je netko ustrijelio... Politika? Mi se, načelno, ne bavimo politikom. MORGENS: Bez obzira na politiku, zar ne, ne možemo čovjeka ostaviti da iskrvari! Gospoda su doktori, molimo vas alkohola, bandaže, posuđe... MAGISTAR: U redu, čast, ali mi nismo ambulanta! MORGENS (povišenim tonom) Skinite već tu svoju servijetu, molim vas, nemamo vremena, čovjek će iskrvariti! (Spram svoje pratnje) Dobro je rekao stari Konfucije: mudrog apotekara i bijelo magare teško je otkriti u čitavom Kitaju! (Spram Areteja) Izvolite, dragi kolega, molim vas, priklonite glavu, opustite je, još, još, tako, sasvim, sad je dobro. KLARA ANITA i APATRIDI A i B (skidaju povez Areteju, koji se pasivno predao svojim samaritancima. Izmjena misli u kvartetu sa pregledavanjem rane) Nije ništa ozbiljno, rasparala se koža, podljev krvi, nije supkutano, obična kontuzija, temperature nema, žlijezde normalne, glava se slobodno miče, u redu. (Magistra i Alfonso ustrčali su se između laboratorija i apoteke. Pojavile su se zdjele s vodom, vrčevi, bandaže, alkohol, stvar teče normalnim tokom. Doktori previjaju i ispiru ranu i tako su prolijevanjem vode i alkohola izazvali nered, jer je poteklo prilično mnogo krvi, što osjetno nervira magistra, ali je nemoćan.) MORGENS (skinuvši naočari, nad ranom. Slučaj mu je zagonetan. Njemu se pričinja, da će ovaj pacijent biti ipak doktor medicine. Masira Areteju zatiljak) Boli? ARETEJ: Tako, ne pretjerano... MORGENS: Nije supkutano, za dva dana sve će biti u redu. Imali ste dobru šansu, tvrda vam je lubanja, svaka druga bila bi prepukla kao kokosova ljuska. ARETEJ: Kad ljudi nemaju drugih briga, nego da jedni drugima razbijaju kalote... MORGENS: Vidite, ljudska ruka je savršenstvo u medicini! Ništa medicini ne služi tako pouzdano kao ljudska ruka. Ona osjeća više nego sve što je o tome izgovoreno. Ja trajno inzistiram, da bi o ljudskoj ruci u medicini ponovo trebalo držati kursove! „Nemoguće je zamisliti nešto što bi bilo savršenije od ljudske ruke" ARETEJ: „Nemoguće je zamisliti nešto, što bi sa uzvišenom svrhom bilo podudarnije od ljudske ruke. Ovom remek-djelu ne može se ništa dodati ni oduzeti." Tako glasi, navodno, Galenov tekst. Ovaj Galenov citat objasnio sam kao apokrifnu parafrazu originala, a

35

originalni tekst ja sam u jednoj od svojih antigalenskih filipika analizirao. U originalnom tekstu bio je jedan “a ipak", a taj “a ipak" šarlatani su kasnije brisali, jer taj “a ipak" sadržava u sebi neke disteleološke eventualije... MORGENS (iznenađeno) Nije mi jasno što hoćete da kažete. Odakle vama originalni Galenov tekst? ARETEJ: Logično. Galen je znao da radi na temelju ruke majmunske, jer se ne može pretpostaviti, da bi on bio tako naivan, pak da misli, da vrhunaravna viša sila stvara majmune po svom modelu. MORGENS: Nije mi sasvim jasno. Tko je analizirao taj Galenov tekst? ARETEJ: Zašto vam je to tako čudno? MORGENS: Na temelju čega vi poričete galenski citat kao neoriginalan? Kako ste došli da interpolirate onaj “a ipak"? ARETEJ: Vlastitom analizom. Moja antigalenska teza uzima se kao grub napad na autoritet Galenov. Ja sam svima rimskim papigama dokazao da je galenska formula zaustavila rimsku medicinu u njenom normalnom razvoju. Gdje bismo mi danas bili da Galena nije bilo. Galen je čista retorička statika. Ono što se zove generalna patologija, to su prije Galena već davno ocrtali empirici, i da se pošlo putem empirije, ne bi sve one bezbrojne galenske teorije bile omele normalan razvoj pameti. Medicina nije filozofija, medicina je pamet. MORGENS: To je zanimljivo. I ja sam napisao jednu studiju o Galenu i tamo sam došao do sličnih zaključaka. Vi niste čitali mog Galena? ARETEJ: I vi ste pisali o Galenu? To je zanimljivo! Ja sam protivu literature, isključivo za empiriju. Galena danas prepisuju diletanti i pjesnici bez dara. To se može dokazati na masi tekstova. Kad ja u svojim predavanjima tvrdim da Platon pojma nema o medicini, prosipa se oko mene zvižduk svih varalica i konjokradica koje se danas bave medicinskim poslom u Rimu. A ja ostajem kod toga, da Platon o medicini pojma nema. Slezena kod ptice Platonu je zagonetka kao i Aristotelu, a ja ispitujem ljudsku slezenu, samo, eto, čovjek može da dobije po glavi kad se bavi ispitivanjem slezene kod čovjeka. (Kako mu ispira ranu alkoholom, Aretej stenje) Je li to vino? MORGENS: Da, to je neka specijalna vrsta vinskog destilata. ARETEJ: Ja ispirem rane prekuhanom žalfijom, a nikad vinom. Rane ispiru vinom svi asklepijadesomani, epigoni one stare ispičuture, koju je već Plinije ismijao, da je izliječio samoga sebe kad se nakresao, tako da je krepao... MORGENS (vraća se na temu) Mene interesuju vaše antigalenske teorije. Čini se da do Galena ne držite mnogo. ARETEJ: Već prema tome. Ne može se kod Galena sve negirati. U prilikama kakve vladaju danas u Rimu nema čovjeka koji bi se mogao održati bez šarlatanerije. I Galen je bio mizerija kao i svi mi. I Galen je strepio pred smrtnom osudom kao svi mi. Šta je mogao? Rezao je majmune. I samo onaj koji je toliko smion, te na djelu dokazuje da nije kukavica, smio bi o nama govoriti negativno. Svi mi imamo ogromnu masu ideja, samo se moramo baviti drugim stvarima. APATRID B: Kakvim stvarima? ARETEJ: Sramotama. Uostalom, to se vas ne tiče. Spremam jednu studiju o anatomiji Galenovoj. Trideset sam majmuna razrezao po Galenu, i što se vidi jasno? Ništa se od te galenske zbrke ne podudara s čovjekom. Sve je to fikcija. APATRID B: Znači, vi secirate ljudsko tijelo? ARETEJ (htio je da odgovori, ali se svladao) Ne. To jest, kako da kažem, u smislu pozitivnih

36

zakona, dakako, da ne seciram. Vi znate kako je teško doći do ljudskog tijela! Galenova osteologija, mikologija, neurologija i angiologrja, sve je to majmunsko. Da je samo jedan jedini put imao pod rukom ljudsko tijelo, morao bi bio da uvidi kako je u zabludi. Diokles, Herofil i Hipokrat secirali su ljude već prije hiljadu godiria. Po Galenu priroda zna što radi, a ne čovjek! A ja pak mislim, da je priroda slrjepa i da ne zna što radi. Jer kada bi priroda znala što radi, zašto bi čovjek bio okružen gorilama i barbarima. Ja sam disteleolog i zato sam proskribiran. MORGENS: Sve je to zanimljivo, interesovali bi me vaši radovi, gdje ste ih objavili, bili bismo vam veoma zahvalni da riam stavite na dispoziciju separate. ARETEJ: Od moga posla nije preostalo ništa. Sve su mi moje rukopise spalili ove noći. MORGENS: Tako, molim vas, a tko? (Aretej, u mislima, kao da će da odgovori, a onda je s dubokim uzdahom ućutao. Već za posljednjih fraza Aretejevih zvoni telejon. Nervozno. Glasno.) MAGISTRA (skočila je do telefona) Halo, molim, kako? (Razgovor traje dugo. Spustila je slušalicu i pristupila Morgensu) Oprostite, ekscelencijo, “XX Century", važno, zove vas Rim, ambasada. MORGENS: Pa rekao sam da prekinu svaku vezu! MAGISTRA: Ne znam, „XX Century" javlja, da Rim urgira razgovor. Jedva su vas otkrili, evo, molim, Rim, Rim inzistira... MORGENS (nervozno) Klara, dijete, molim vas, sve što sam imao da objasnim, objasnio sam, nemam više ništa da dodam. MAGISTRA (zaputila se do zavjese) Alfonso, Alfonso, gdje si, dođi da opereš pod! KLARA ANITA (na telefonu) Da, Rim, čujem, na telefonu doktor Klara Anita Morgens! Ne, ne! Klara Anita, udovica njegova sina Paula Morgensa! O, bože, doktora Paula Morgensa, udovica sina njegove ekselencije doktora Paula Morgensa! Da, da, onog Paula Morgensa, koga su ustrijelili... Da! Snaha njegove ekselencije. Jeste. Dobar dan, ekselencija dvorski savjetnik moli vas da ga ispričate. Da. Sprijecen je, ne osjeća se dobro. Kako? Ne bih vam znala odgovoriti. Obavijestit ću eksćelenciju, kako želite, ne znam! Izvolite se javiti na „XX Century", molim! (Spustila je nervozno slusalicu i pristupila Morgensu diskretno) Javlja barun Gelderode, da primite nekog savjetnika van der Blootena. Stigao je u Castelcaprino, javit će se u hotelu. MORGENS: Dosadni su kao muhe! Zar nemate nikakvih mogućnosti da odstranite ove muhe, signor, Spallanzani? MAGISTAR: Nažalost, nemamo. Gdje ima koza, tu ima i muha. Kako da sa Castelcaprina nestanu koze, kad nam je kozji sir jedino vrelo prihoda na ovom golom kamenu? ALFONSO (degenerik, sluga u farmaciji, dogegao je i zamuckuje. Pojavio se na poziv magistre i uređuje farmaciju. Uklanja krvave tampone, bandaže, zdjele s vodom, pere krvavi pod) Ljudska krv je slatka ambrozija za muhe. Muhe neće nestati dok bude ljudske krvi. Sve je tu opet krvavo. Jučer krv, danas krv, uvijek samo krv... Zašto ljudi tako jeftino prolijevaju svoju krv? Jedna limunada stoji tri lire, a ljudske krvi možeš popiti badava koliko te volja. Fontana ljudske krvi pljušti na sve strane. (Ispire krvave mrlje s Aretejeve toge.) MAGISTAR: Jezik za zube, Alfonso, nije te nitko ništa pitao! ALFONSO: A što, signor Spallanzani? Zar farmacija jučer nije bila krvava? Ranili mladića tu pred izlogom, pa ga onako krvavog vezali i s njime u smrt. A što će s ovim inostrancem? I njega će u smrt... Jesmo li felčeri u ratu? Na Soči bio sam ranarnik i svako veče vukli smo pune taljige odsječenih ruku i nogu. Zar je Bog čovjeka stvorio da bude hrana psima?

37

MAGISTAR: Gubi se, glupane! Šta tu fantaziraš? Skuhaj ti nama jednu dobru kavu, lijeno magare! ALFONSO: Sad je sve to fantazija, dakako, veoma ste duhoviti, signor Spallanzani, ali ništa manje nije istina to što ja govorim zato, jer me vi vrijeđate! MAGISTAR (gura Alfonsa s njegovom kantom i krvavim krpama) Ajde, ajde, gubi se! (Da bi smanjio impresiju) Šašavko, nije sasvim sabran, ratni invalid, perforirali su mu lubanju... MORGENS (poslije Klarinog saopćenja da ga zove rimska ambasada, uznemirio se vidljivo. Zaustavio se pred engleskim satom. Stanka. Vrijeme odmiče tiktak. Morgensom je zavladalo očito neraspoloženje. Usporeduje svoj džepni sat sa kazaljkama velikog sata) Ne znam, gdje su ovi tako dugo s bolničkim kolima? Pa ipak, ima već više od pola sata... MAGISTAR: Jasna stvar! Mi u Castelcaprinu imamo samo jedna ambulantna kola, a ta se, nažalost, upotrebljavaju i u policijske svrhe. Odvezla su se gospoda jutros rano u San Girolamo in Monte, to je četrdeset kilometara od Castelcaprina. MORGENS: Ne razumijem, mogli su se već vratiti... MAGISTAR: Dakako, ali gospoda od policije odvezla su svoja dvatri klijenta “na izvide" oko San Girolama in Monte. Pitanje je kad će se vratiti. KARABINIJER: Vi fantazirate kao i onaj vaš degenero! Nitko vas nije ništa pitao. Vama nisu joŠ perforirali lubanju, pa ipak niste od njega ništa inteligentniji! MAGISTAR: Kako me nije nitko ništa pitao? Pitao me gospodin profesor, počasni rimski doktor, objašnjavam kako stvari stoje, bez ikakve zle namjere, oprostite, nisam mislio ništa, prosto samo tako, mislio sam, naime, da, oprostite, ništa nisam mislio... ARETEJ (ustao je fasciniran svime što je čuo. Alfonsovom lamentacijom, tonom s kojim razgovara karabinijer s magistrom, a naročito telefonskim razgovorom. Pristupio je telefonu i podigao telefonsku školjku, imitirajući Klaru Anitu. Prisluškuje, a ne čuje ništa. Spram Morgensa) Vas je zvao Rim na ovu crnu školjku? MORGENS (pali cigaretu, mrzovoljno) Da, zvao me Rim! APATRID B (da prekine ovaj razgovor) Bilo bi ingeniozno, dragi magistre, kad biste nam servirali malo dobrog konjaka! MAGISTRA (uslužno) Rekla sam već Alfonsu, gospodine doktore, stići će svakog trenutka. ARETEJ (inzistira na svome pitanju) A tko vas je zvao iz Rima? Palatin? MORGENS (rezervirano) Ne! ARETEJ: Kvestura? MORGENS: Ne! ARETEJ: A što žele od vas? Da otrujete nekoga? MORGENS (iznenađeno) Kako vam je pala na pamet ta bizarna misao? ARETEJ: Jednostavno. Mene Rim zove uvijek samo onda, kada treba da nekoga pošaljem u podzemlje. (Igra se školjkom kao misterioznim predmetom. Stavlja je na njeno mjesto, a onda je opet podiže.) APATRID A (spram Apatrida B) Da pomognemo ovom našem Don Quijoteu! Nisam ga nikada mogao da zamislim kako telefonira... APATRID B: To što antropoidi telefoniraju, to ga neće zbuniti. Trebalo bi mu objasniti tehniku Cezarovih telefona, to je sve! Ostalo mu je, čini se, već prilično jasno. ARETEJ (sa školjkom u ruci) Ovaj glas putuje kroz zidove preko planina i voda, kao pošta? APATRID B: Glas putuje žicama, sve su zemlje i ceste povezane tim žićama. ARETEJ (ispitujući žicu) Da li bih i ja mogao poslati svoj glas ovom žicom? APATRID B: Kako da ne.

38

ARETEJ: U Rim, na primjer? APATRID B: U Rim ili u Aleksandriju, sve do Tule i do Hadramauta. ARETEJ: Dobro! A da li biste mogli poručiti u Rim da se pronađe Kajo Anicije Sever, da mu javim, da je imperatorica Klaudija Paulina balzamirana, da sam izvršio palatinsku zapovijed i da ga čekam. (Stanka. Tišina. U mračnim asocijacijama) Da mu poručim da je nitkov, da me je prevario, da su mi njegovi razbojnici razvalili kuću i poklali masu svijeta! Ako je istina, da ste vi hiljadu sedam stotina godina daleko od nas, onda taj nitkov od Anicija još uvijek kolje oko sebe kao bijesni vepar. I tu je ubio jučer jednog mladića pred apotekom. APATRID B i KLARA: Gdje je ubio, koga je ubio? ARETEJ: Pa onaj epileptik, onaj rob, koji je vukao pune taljige odsječenih ljudskih ruku, zar nam nije rekao da su jučer ubili ovdje jednog mladića? A i mene bi bili ubili vaši legionari, da me niste spasili! (Spram Klare Anite) I vašeg su muža ubili... MAGISTRA (ušla je i servira konjak redom) Molim, izvolite. MORGENS (da prekine Areteja) Izvolite, to je staro grčko vino! U zdravlje vaše! ARETEJ: Da nije otrov? MORGENS: Kakav otrov? Vidite da ga pijemo svi. To je prepečeno grčko vino! ARETEJ (ispija konjak) Gorko, pogano, nije slabo, ne miriše po dimu! Sva naša vina vonjaju po snirdljivim mješinama kozjim nad ognjištem. Ovo je zapravo dobro vino! MAGISTRA: Izvolite, molim! ARETEJ (sa drugom čašom konjaka) Ona prokleta žica, to je mudra stvar! Vi pitate, a onaj odgovara. A ako vas netko pita, da li i vi odgovarate? APATRID B: Razumije se. ARETEJ: Kad bi vama sada iz Palatina naredili da me otrujete, biste li vi to čuli? MORGENS: Čuli bismo, dakako, ali ne bismo izvršili. Mi smo hipokratici! ARETEJ: I ja sam hipokratik! Znam ja veoma dobro kako je to! Hipokrat je jedno, a vlastita glava drugo! Molim vas još jeđnu čašu. APATRID A (spram Morgensa) Opit ćemo ga... MORGENS: Nemamo što riskirati. Na svojoj klinici ja već godinama ek;perimentiram alkoholom. A kod vas, kolega, i vi liječite vinom? ARETEJ: Već prema tome. Šarlatani svi liječe vinom, sve i uvijek! Tesalos z Trallesa, na primjer, ta smrdljiva pijandura, ta intelektualna protuha, proilavila se po svojoj Himni Vinu, kao o panaceji, i Temison iz Laodiceje kretao ie trajno u oblacima vina, sa svojom bandom ubojica i trovača... MORGENS: To je onaj Temison, koga Juvenal apostrofira kao ubojicu: "Quot Themison aegros autumno occiderit uno"... ARETEJ: Eto, vidite, njega ni Juvenal nije uspio raskrinkati, glupost je vječna! (Sa čašom konjaka u ruci, zaustavio se pred baroknim globusom) A ova lopta, što je? APATRID A: To je naša zemlja. Ova naša zemlja na kojoj živimo. ARETEJ: Zemlja kao lopta? Zanimljivo. To je stara Demokritova hipoteza. Time nam dosađuje i Lukrecije. Kad se poete upuštaju u astronomiju, uvijek ispada pomalo naivno. Još sam na početku svoga šegrtovanja napisao kako Lukrecije o svetoj bolesti, o melankoliji, o svima vrstama depresija i manija luieta kao kakav primitivan trački seljak. Onda sam izvukao svoje prve batine. Zemlja kao lopta, to je pametna misao, ljudi su spram toga komarci. A šta je p suncem? Zar je sunce isto tako lopta? Zemlja leti pod suncem, a onda će se, dakako, i sama strovaliti jednoga dana u podzemlje, a sunce će ostati da svijetli, jer je ono jedino i vječno.

39

APATRID A: Pa nije ni sunce "jedino ni vječno"! Da li znate koliko zrnja ima u jednoj vreći žita? ARETEJ: To ne bi bilo teško izračunati. APATRID A: Da, ali ako je svako zrno u jednoj vreći hiljadu hiljada sunaca i kad biste imali da izračunate stotine hiljada hiljada vreća žita i još hiIjadu hiljada puta toliko, toliko ima sunaca. ARETEJ: Vi ste izbrojili šva sunca? A životinje? A ribe? A biljke? A sve bolesti? APATRID A: Ribe, ptice i biljke jesmo, bolesti zbrajamo. Na tome se radi. ARETEJ: I svakoj ste otkrili lijek? APATRIDI A i B: Na putu smo... ARETEJ: I sve ste to rasvijetlili? MORGENS: Mnogo toga smo rasvijetlili... ARETEJ (u mislima) Vi, dakle, znate koliko ima sunaca i koliko bolesti? A što je. s onim mladićem, koga su ubili jučer ovdje pred apotekom? APATRID B: To je politika. ARETEJ: Da! Čovjek je politička životinja. A što je politika? APATRID B: To je borba protiv životinje u čovjeku... Borba protiv tiranide... ARETEJ: Pa da, rekli ste mi pred Minervom, da vaši tirani ubijaju slobodno kao životinje. A i sina staroga gospodina isto su tako ubili? Zašto? MORGENS: Pa rekli smo vam, politika! ARETEJ: Kakva je to politika: dati se ubiti od životinje? APATRIDI A i B: Nije htio ubijati. ARETEJ: „Ubiti ili dati se ubiti?" To se zove danas politika? (Zaronivši u svoje mračno pamćenje) Ah, da! (Stanka. Obrat) A što je ovo? (Zaustavio se pred reklamom lijeka protiv glavoholje, koja prikazuje ljudski mozak u prerezu.) KLARA ANITA: Vidite, ljudski mozak u anatomskom prerezu. ARETEJ: Sve ste zvijezde pobrojali i ljudski mozak razrezali, i nitko vas ne smeta u tom poslu? Ne prijete vam lomačama, ne bacaju vas lavovima? MORGENS: Zašto da nas bacaju lavovima kad se bavimo naučnim poslom. ARETEJ: A kod vas nauka, što to znači? MORGENS: Nauka je popis svih istina. ARETEJ: I političkih istina? Naime, ono što vi danas tako zovete? Naime, da li vaša nauka danas slobodno registruje sva tiranska, to jest „politička" umorstva? (Telefon impetuozno zvoni.) MAGISTRA (na telefonu) Molim, molim. Slušam. (Spram Klare Anite) „XX Century" javlja da Rim traži ekscelenciju. MORGENS: Pa mogli ste reći da smo već otišli. MAGISTRA: Oprostite, ali nitko mi nije ništa rekao. MORGENS: U redu. Ako se javi Rim, javite da nas nema, da ne znate kamo smo otišli. (Telefon zvoni. Nametljivo, glasno.) MAGISTRA (na telefonu, zbunjena) Molim, molim, Rim, Rim, ambasada, da, molim! Ne, ne, odmah! (S očitim respektom) Knez molj lično ekscelenciju. MORGENS: Zamolio sam vas, draga gospođice, da kažete da nas nema. MAGISTRA: Nisam mogla, ekscelencijo! MORGENS (na aparatu pasivno) Molim, doktor Morgens, da, izvolite! Da, čujem, ne, nisam imao pojma, kako, ne razumijem. Ako je doktor Kurt Lyhne uhapšen, to se desilo savršeno

40

nezavisno od mog puta. To je sasvim isključeno. Rad u mom institutu odvija se pod mojom ličnom kontrolom, razumije se, to su trikovi! Ne, svaku takvu pretpostavku odbijam najenergičnije. Kako? To je ispod mog dostojanstva da uopće govorim o tome. Ja sam ovdje potpuno privatno. Ne, nemam nikakve veze s tim slučajem. On nije emigrant. On je otputovao s najnormalnijom putnicom. Tako? Za toga čovjeka ne mogu biti odgovoran! Doktor Kurt Lyhne, to je drugi slučaj. Što? Pa to je neinteligentna pretpostavka. Doktor Kurt Lyhne je moj najbolji suradnik, on uživa međunarodni ugled. On je nada evropske medicine, da, da, ingeniozna nada evropske medicine. To je sasvim providna impostura. Tako je, da. Ne, ne mislim dolaziti u Rim, eventualno na povratku. Da, „XX Century" u Castelcaprinu. Ne ostajem ovdje, spremam se za Taorminu. Dobro je, javit ću vam svoju adresu. Nisam sam, tu sam s udovicom svoga sina Paula. Nemam više ništa da kažem. (Vratio se zabrinut i sjeo u fotelju. Klara mu se približila. Morgens odbijajući nervozno dimove) Živimo u menažeriji, čovjek je postao predmet, Kurt je lišen slobode, kao konspirator, preglupo. KLARA: Poslije Pavlove smrti nema stvari na ovome svijetu, koja bi me mogla iznenaditi. Ja žalim samo to, da vi nikako nećete da razumijete, da je sve oko nas bez perspektive. MORGENS: Kad bismo posumnjali u sve što znamo, to bi bilo slaboumno samoubojstvo. KLARA: Ta vidite da prelaze svaku granicu. Trebalo je odbiti svaku takvu pretpostavku. MORGENS: Pa čuli ste šta sam mu odgovorio. Ne mogu uzeti revolver, dijete! (Aretej, promatrajući anatomski model čovjeka, naćulio je uši oko ovog razgovora. On je fasciniran anatomskim modelom, a zapravo više prati što se zbiva s Morgensom tako da razgovor sa Apatridom B simulira. Apatrid B je zapalio svjetiljku i staklena figura anatomskog modela zasjala je magičnom svjetlošću. Figura kao reklama za sedative prikazuje nervni sistem čovjeka sa crvenožutomodro obojenim živcima.) ARETEJ: Kakva je to hladna svjetlost? APATRID B: Od munja. To je svjetlost od gromova. ARETEJ: Odakle stiže ta munja tako tiho? APATRID B: Žicom. ARETEJ: Munja putuje žicom isto tako kao i ljudski glas? APATRID B: Da, čitava zemlja je sapeta žicama kao lopta mrežom. Gromovi nam svijetle i prenose glasove. ARETEJ: To je ono o čemu je Arhimed sanjao: vi ste podigli zemlju. Onaj, koji je otkrio da munjom osvijetli ljudsku utrobu, pametniji je od Zeusa. Pobijediti glupu prirodu, to je mudro. Ja ostajem kod svoje teze: priroda ne zna što radi. MORGENS: To je u vezi s vašom antigalenskom, disteleološkom teorijom? ARETEJ: Ne, to nije u vezi sa Galenom, nego uopće. Kad bi priroda znala što radi, onda onaj tamo iz Rima ne bi mogao tako grubo prijetiti čovjeku lažima i umorstvom. MORGENS (nervozno) Kako vi znate što su mi javili iz Rima? To su sve fikcije! ARETEJ: Znam, jer sam otkrio tajnu ljudske gluposti. Glupost je svemirska sila, ona je jedina koja postoji pod zvijezdama, ona ih pokreće, i zato priroda nema i ne može imati nikakva plana. Jer kad bi ta glupost bila nastala po planu, onda ništa ne bi bilo slučajno, a ako na ovome svijetu ništa nije slučajno, onda sve stoji u uzročnoj vezi, a ako sve djeluje po uzročnoj vezi, onda bi priroda, kad bi bila mudra i kad bi znala što radi, bila mudra i onda ne bi radila ono što radi, jer bi bila mudra, i onda Sin Božji Ilirik iz Rima ne bi vladao po svojoj palatinskoj logici, koja je nesumnjivo glupa i krvava. MORGENS: Pred mnoštvom otvorenih pitanja nitko ozbiljan više ne pretpostavlja, da priroda djeluje po planu i da uopće i postoji neki plan.

41

ARETEJ: I vi to smijete da kažete glasno? MORGENS: Da, a zašto da ne? ARETEJ: I ne bojite se onoga svoga palatinskog boga iz žice, da vam ne skine glavu? Ne bojite se da vam ne spale knjige? MORGENS: Netko tko tako ne misli ne misli naučno, bez obzira što o tome misle bogovi ili krvnici. ARETEJ: Sve što od vas čujem mudro je i jasno. Od naših bogova nikada mi mjedan nije rekao nijedne riječi, koja bi vrijedila samo skrupulu vaše pameti. Ako ste vi zaista na bogove nalik, a štuju vas kao bogove, kad vam dižu kipove po akademijama i kada tamo naučavate stvari zbog kojih smo mi gubili glave, onda vas molim, gledajte da se ne nađete u situaciji kao što je ova moja, ovdje i sada. (Od krvi, od konjaka, od mnoštva uzbudenja Aretej je stao da se kreće scenom kao pantera. Zastajkujući na tren pred globusom, pred staklenim anatomskim modelom, pred prerezom mozga, pred zlatnim poprsjem, pred bistama Hipokrata i Platona, Aristotela, Galena, Eskulapa i Higije, on kruži sa svojim glasnim mislima, izgovarajući ih bez obzira na prisutne.) ARETEJ: San ili java, ja ili ti, mi ili vi, tko smo mi, a tko ste vi,. jer, ako su ovo Hipokrat i Eskulap zaista, i ako ova apoteka nosi moje ime, i ako je ovaj lik u ovom zlatnom sjaju nešto što bi trebalo da bude zaista moj lik, a ta naduvena nakaza nema nikakve veze sa mnom, jer ja sam ja, a nisam ovo glupo, bradato tele, a ipak mi nitko od vas ne vjeruje da sam ja to što doista jesam, naime ja, i smatrate me pijanom ludom, i na kraju kako bih mogao da dokažem što je istina, kada se po logici Kaja Anicija Severa svaka, pak i najgluplja laž može dokazati da je istina? MORGENS: Pa dobro, objasnite nam već jedamput tko je taj Anicije? ARETEJ: To je gospodin iz Rima! On može dokazati svaku laž, njegovoj logici pokoravaju se sve ropske njuške, a tih ima nerazmjerno više nego nas! Ubili su vam sina, i onog mladića ubili su tu jučer, a nekoliko trenutaka prije toga ubili su Lucija na ovom istom mjestu, i on je bio „nada jedne medicine", kao što će vam pobiti sve vaše „medicinske nade"... A ovaj glupi Eskulap još uvijek prkosi ljudskoj pameti, bijedan lik za komediju i ništa više, a eno ga, gdje patetično stoluje bogovima ravan, a meni nitko ne vjeruje, da sam palatinski arhijatar i da ono nije moja mrtva žena u sarkofagu! (Udar zvona sa bazilike svete Ancile. Bas najtežeg zvona otvara kanonadu tako da ova grmljavina odjekuje pod svodovima male apoteke stravično.) ARETEJ (zabezeknuto) Kakve su to tepsije, kakva je to barbarska halabuka, zaustavite tu galamu, tu se ruši kavalkada svih furija i svih demona čitavog podzemlja, to je ludnica. APATRID A: To zvoni vaša žena, sveta Ancila, koju su spalili na lomači. ARETEJ: A što ovi bakrači govore, što oni hoće da kažu, što to oni urlaju? APATRID B: To vaša žena, sveta Ancila, zove na uzbunu! ARETEJ: Moja žena, Ancila Livija, na uzbunu, a protivu koga? APATRIDI A i B: Protivu Zeusova sina na Palatinu, protiv čitavog Olimpa, protivu vaše anatomije i svega što je na svijetu logično i mudro. ARETEJ: Znao sam da su se one nazarenske furije urotile protiv zdrave ljudske pameti, govorio sam ja to Liviji... A što me promatrate kao ludu? Vi niislite da njuškam i da mašem repom, da tražim samilost, samo da me pustite da poletim kao pseto niz ulicu, da se spasim iz ove magle, iz ove gluposti? Neka već prestanu udarati ovim gvozdenim zdjelama! Govorio sam Liviji godinama, da su novorođeni bogovi mnogo opasniji od starih umornih pederasta. (Zaustavio se fasciniran. Zapelo mu je oko o kavalkadu napolitanske škole na stijeni) Šta

42

prikazuje ova slika? APATRID B: Konjaničku bitku! ARETEJ: Kod Farsala? Svaka bitka zapravo je samoubojstvo jedne te iste vojske! Antonije je jedini general koji je to spoznao i tako je kod Farsala zaspao, mjesto da pobijedi! (Promatrajući staru čađavu sliku, primijetio je na stijeni fragmente Arinoine freske i to ga je uznemirilo. Vratio se pod krov svog vlastitog atrija, našao se na svojoj zemlji. Povišenim glasom, koji ne podnosi nikakav otpor) Skinite tu sliku! MAGISTAR (uzbuđeno) Sad eemo još i slike skidati po volji ovog manijaka? Pa dobro, gospodo, što se ova luda nametnula vama, to je vaša stvar, po čemu imam da trpim da mi se od apoteke stvara ludnica? ARETEJ (imperativno) Skinite tu sliku, kad vam kažem, valjda mogu pod svojim krovom raditi što hoću! (Skočio je na stolicu i u jednom zaletu zbacio sliku tdko da su se raspali truli okviri.) MAGISTAR: Pa ovaj je potpuno poludio. Alfonso, gospodo, gospodine caposquadra, zovite asistenticu, molim vas, tko će to meni platiti? APATRID B: Pa vidite da čekamo kola. MAGISTAR (sakupljajući odlomke slomljenog okvira) Čekamo kola, čekamo kola, dok stignu kola, ovaj će mi razvaliti čitavu kuću! To je od vas veoma duhovito da čekamo kola, ali zbog jednog vašeg hira vi ste od moje apoteke stvorili ludnicu, mi smo drogerija, gospodine profesore, ekscelencijo, gospodine maršale, mi nismo ludnica, molim vas! APATRID A: Svakog trenutka stižu kola, smirite se! MAGISTAR: Ja sam na gubitku čitavog svog inkasa, nama sezona ne traje čitavu godinu, trebalo je tu ludu strpati u zatvor, već bi se tamo bio otrijeznio, ja nisam „slava evropske medicine", mi nemamo vremena da budemo ženerozni, mi nismo milijarderi, za nas je jedan centesimo - jedan centesimo! (Dok prepirka traje, Aretej perkutira stijenu. Pod njegovim prstima ocrtava se lik Arinoe u fluorescentnim obrisima. U punoj jasnoći priviđenja, u zlatnom peplonu, u kontrastu sa crnim egipatskim pasoglavcima, pojavila se Arinoe u čitavome svom šarmu. Kucajući po stijeni Aretej je otkrio jedno šuplje mjesto. Skočio je i uzeo bat iz mužara s apotekarskog stola i stao njime da obija cigle, jednu pak drugu. Vadi polomljene cigle rukom, jednu, drugu, treću, sve bjesomučnije, kao jazavčar, kad opsjednut njuhom ruje zemlju u slutnji neposrednog plijena.) MAGISTAR (zapomaže) Srušit će nam se kuća, vi ste ludi, gospodine inspektore, Alfonso, pa zar ne vidite šta ova luda stvara, telefonirajte, javite, zatražite asistenciju, to je katastrofa! (Bacio se na Areteja, ali ga je ovaj odgurnuo s demonskom snagom.) ARETEJ (uvukao se glavom u rupu na stijeni i tamo nešto pipa, u mraku, rukama. Izvukao je mumijiciranu ljudsku ruku. To je bacio. Jedan prsni koš, jednu lubanju, još nekoliko rebara, jednu kičmu sa kukovima, jednu nogu, jednu kutiju. U toj kutiji bili su njegovi rukopisi. Otvara kutiju) To su moji rukopisi. Prah, pepeo, blato, ništa! (Ponovo se bacio na traženje glavom u rupu. Baca iza sebe prnje, kosti i još jednu ruku, kao pseto kad grebe. Stanka. Izvadio je Arinoinu pticu. Diže pticu, stavlja je na dlanove, hoće da je oživi svojim dahom, ali ptica je mrtva.) ARETEJ: Ptica je mrtva. I Arinoina ptica je mrtva... Povjerovao sam da čovjek može da pobjegne iz svoga vremena ako čuje njen glas. Ćuo sam je, a ona je mrtva, Klaudiju sam otrovao, Liviju su ubili, mislio sam da preplivam i preplivao sam i sad sam tu na drugoj obali... (Dok to Aretej govori, zvuk sirene. Stiže ekipa za prvu pomoć. Na trgu pred bazilikom graja i žagor mase. Sirene, klaksoni. Ulazi doktor sa dva bolničara.)

43

APATRID A (prikazuje doktoru staroga gospodina) Raoul Sigurd Morgens. (Doktor u službi prve pomoći, rukuje se servilno sa starim gospodinom i sa ostalima.) APATRID B: Svi smo mi doktori medicine. DOKTOR: Doktor Venturi, milo mi je, neobično sam sretan, gospodo kolege, ekscelencijo, dopustite mi da vam izjavim, da smatram ovaj naš susret historijskom šansom, da smo imali sreće da vas pozdravimo u našoj sredini. Tko bi se tome bio mogao nadati u Castelcaprinu? ARETEJ: Od prvog trenutka znao sam da ćete me predati krvnicima. MORGENS: To su naši prijatelji! (Spram doktora) Mislim, kolega, da je vaša intervencija suvišna. Slučaj je veoma interesantan i jedino što možete, da nas odvezete u hotel. Čovjek će ostati na mojoj brizi! Preuzimam punu garanciju, izvolite tako javiti u bolnicu! (Ljudi u bijelom pasivno se podređuju.)

PETA SLIKA U HOTELU „XX CENTURY"

Preko čitave scene, u visini drugog sprata, fasada velike neorenesansne zgrade hotela „XX Century". Požar tramontane na terasama i u krošnjama pinija i horova. Tende na balkonima viših spratova u žarkim hojama. Četvorosobni apartman Sigurda Morgensa otvoren je na terasu. U salonu desno Aretej na podu, sa epidijaskopom, projicira razne slike u živim hojama. Iz radija andante Pete Beethovenove simfonije. Uz tihe odzvuke kampanila, u akustici blagoga septembarskog sumraka, iz daljine. GLASOVI KOLPORTERA: Posebno izdanje, Velika pobjeda kod Madrida, Bitka kod Guadalajare! Prodor u glavne pozicije katalonskog fronta, Veliki manevri mediteranske flote, Djelomična mobilizacija. (Apatrid A, na terasi, mislima odsutan, s pogledom na dalekoj pučini. Stanka. Andante Pete. Cvrčci. Sobe Morgensovog apartmana osvijetljene abažurima.) APATRID B (ulazi preko srednjeg salona, tiho, na prstima. Osvrćući se oprezno na salon s Aretejem, predaje Apatridu A snop večernjih novina) “Morituri te salutant", mobilizacija! Što javlja London? APATRID A: Consiglio dei Quattri, Lady Wansitart objavila je jedan sonet o Golubu i o maslinovoj grančici. Svjetski mir sprema se da bukne u fantastičnim razmjerima, sve dok se ne ispuni proročanstvo svetog Malahija: posljednji papa spaljen po Antikristu. Trube i bubnjevi apokaliptičkog pogreba: marcia funebre! APATRID B: Pred Castelcaprinom usidrila se čitava flota bojnih grdosija. Puše se kao vulkani. APATRID A: Nerazmjerno mnogo manje sam indiferentan spram jedne kutije sardina, nego spram čitave bojne flote. APATRID B: Mobilizacija godišta 1916, 17, 18! Kako li sam 1916. naivno zaviđao novorođenim bebama u kolicima, a eto, Evropa ždere svoje vlastite bebe kao divlja prasica sezonski... APATRID A: Sve do naše civilizacije nema nijedne koja nije bila kanibalska. APATRID B: To je veoma utješno u ovome trenutku, priznajem. APATRID A: Evropa umire, a da se zapravo još nije ni rodila. Koja je civilizacija tako brzo nestala kao evropska? Nema joj ni pedeset godina. Minervin Hram stajao je tu u Castelcaprinu više od dvije hiljade godina, a onda je tek stigla sveta Ancila da ga sruši. A propos: što radi naš dragi i poštovani udovac svete Ancile? APATRID B: Stigao je sada ravno do trećeg razreda gimnazije. Igra se svojom laternom

44

magikom. Svira Chopina, na Schonberga reagira alergično, romantična priroda. Očaran je New Yorkom upravo tako kao i mikroskopom. Rubensove žene simpatičnije su mu od helenskih boginja. APATRID A: Pojavio se među nama, a sad ne znamo šta ćemo s njim? APATRID B: Neka stvari teku svojim normalnim tokom, ne treba ga dirati. APATRID A: On bi morao početi reagirati logično. Nemoguće je da se pred njim ne bi digle zavjese. Čitavo poslijepodne ispitivao me je kako je to ubijen Morgensov sin i zašto svi mi lutamo svijetom bez krova. APATRID B (promatrajući diskretno Areteja što radi u salonu) Zasad je još uvijek u povišenom raspoloženju. Ponavlja Petu ad infinitum. To je sad njegov faustovski trenutak: Solch ein Gewimmel möcht' ich sehn, Auf freiem Grund mit freiem Volke stehn. Zum Augenblicke dürft' ich sagen: Verweile doch, du bist so schön... APATRID A: Kad čovjek ne bi tako trajno gubio pamćenje, uvijek bi znao sto treba da radi. Ako ni po čemu, a ono po sjećanju na batine. Kao pas. Historijsko pamćenje, međutim, jeste dim. APATRID B (ustao je bacivši pogled sa terase u park) Eno ih, dolaze! Stari sa svojom gospođom snahom. Simpatična žena, nema u sebi ničeg od patosa jedne udovice martira. Nesretna žena. Čini se da joj je suđeno da živi u sjeni golgotskih motiva. Hoće li ikad netko progovoriti o perverznim patnjama naših dana? Što je sa gospodinom iz Rima? I on je odsjeo u našem hotelu. APATRID A: Šetao je čitavo poslijepodne s Morgensom uz Lungomare, a Klaru sam našao gdje čeka Staroga u kavani pred bazilikom. Bila je nervozna... APATRID B: Trebalo je ostati dosljedan. Svi ovi diplomatski razgovori osvećuju se prije ili kasnije. APATRID A: Jeste, ali su te stvari često tako zamršene. Čovjek je doputovao iz Rima, a da pobjegnu pred njim u Taorminu, ne bi imalo smisla. Svejedno je, na kraju, da li se o jednoj srčanoj krizi jednog političkog trupla vode pregovori u Castelcaprinu ili na Siciliji. APATRID B: Čudi me da su Starog pustili da otputuje u inostranstvo. To je perverzno i ženerozno u isti mah. APATRID A: U tome i jeste trik: pustili su ga da bi time smanjili vjerodostojnost šantaže. APATRID B: Kako? APATRID A: Jednostavno: oni traže da Stari potpiše taj dokumenat o smrti čovjeka, koga su likvidirali, tako da se dan potpisa podudara sa danom njegova odlaska u Castelcaprino. Time smanjuju svaku sumnju da potpis nije dat od slobodne volje. APATRID B: Pa da, ali time riskiraju demanti iz inostranstva. APATRID A: Nasuprot, koeficijent demantija ovim je trikom sveden na ništicu. APATRID B: Smiješno, potpis antidatiran, a iznuđen u Castelcaprinu dva mjeseca poslije umorstva, juridički kretinizam. APATRID A: Da, ali Cezar nam je napisao nekoliko stotina stranica o isto tako kretenskom sistemu talaca, i ako niste zaboravili, tamo sve vrvi od perifrastičnih konjugacija. Starome su pohapsili čitav institut i prijete mu difamantnim procesom velikog stila. APATRID B: Smiješno, tko još vjeruje u te procese? APATRID A: To je istina, ali je isto tako istina i to, da od njih pucaju kosti svima nama, od Areteja pa sve do Morgensa. Barun je bacio svoje karte: da potpiše ili da, se vrati...

45

APATRID B: Nije lud da se vrati... APATRID A: Ne bude li se vratio, uhapsit će ga na temelju iskaza njegovih vlastitih suradnika... APATRID B: A pravo azila? APATRID A: Što je vama, čovječe? Za pse bez marke nema azila. APATRID B (sa kažiprstom na usni) Chopin! Nokturno u cmolu. Patos posmrtne počasti za pse bez azila. Smeđa noć, kao venozna krv, tako mračna noć. I njemu Chopin nešto govori. Čudni su magneti chopinske tajne, da joj prisluškuju i mrtvaci po grobovima. APATRID A: Sto posto politički tendenciozna muzika: muzika svih desperatera kroz vjekove, bez prava na azil. (Morgens i Klara Anita ulaze kroz srednji salon. Rukuju se s apatridima tiho i melankolično, da ne bi zbunili Areteja. Nijema igra, stanka.) APATRID B: C-mol nokturno! MORGENS (spram Klare, kao da je moli za dozvolu) Zapalit ću jednu cigaretu, smijem? (Pali nervozno, upijajući dimove.) APATRID A (sa čuđenjem) Koja je to? KLARA (rezignirano) Ne znam, trideseta, četrdeseta, pedeseta... MORGENS: Klara, srce, molim vas, zar ne? Zivimo u spiljama, sve je to tako svejedno, molim vas, poručite da nešto popijemo, konjaka, crne kave, grožđa, što zapovijedate, gospodo? APATRIDI A i B: Molimo... KLARA (na telefonu) Molim vas, imamo goste, da, imamo goste, molim kave, voća, grožđa, leda, da, i konjaka, ne, whisky - ne, konjak, da, molim, samo brzo! (Tišina, Chopin, depresija, stanka.) APATRID A (uz Chopina) Kad slušam Chopina, jasno mi je, da nitko još nije umio otkriti onu istinitu riječ koja bi zasvijetlila na pogrebu svega što smo mislili da je u nama ljudsko. Ova je noćna muzika čista kantilena smrti. MORGENS: Nisam znao, doktore, da vam je lirika slaba strana... Što ima novo? Što govori London? APATRID B: London? London svira Rosamundevalcer... Pariz reklamira ovogodišnje Badnje veče u Betlehemu... Nous passerons nos vacances de Noel a Palestine... La Terre Sainte... optimizam i vedrina, svijetle perspektive, bordelski klaviri, Straussovi valceri... (Butler servira voće, konjak i kavu. Apalrid A je pošao po Areteja i dovodi ga ispod ruke na terasu. Servirajući konjak i voće Areteju) APATRID A: Je l’ te, molim vas, interesovalo bi me, da li vam ova naša muzika govori o smrti? ARETEJ (u sandalama, bosonog, zaogrnut crnom kućnom kabanicom) Ne znam, steže mi dijafragmu, to je tamna muzika, žubori kao potok u tmini, a opet je melem, ne znam. Ranjena ptica, slomljenih krila, tuga za daljinama, tako, žalost što ne možemo da živimo čovjeka dostojno, a ipak, ona ipak govori o tome, da se može živjeti ljudski, ne znam kako bih da nađem pravu riječ: stidim se svojih sramota... (Stanka. Cvrčci. Svi su spustili pokunjeno glave.) ARETEJ: Ako je netko bogovima ravan, onda je to ova muzika. (Stanka. Klara je ustala bez riječi i zuri u daljinu. Tihe suze.) ARETEJ: Plače harfa u noći i vi plačete. Nije mi jasno što se to sa svima vama zbiva? Zašto plačete, Klara? Prostor i vrijeme pretvorili ste u snage čovjeku sklone, vode, vatru, gromove, životinje, sve ste podredili svojoj volji i svatko razuman trebalo bi da poklekne pred punim smislom vaše svijesti i da vam na koljenima prizna da ste giganti, a vi tugujete kao da vam je

46

netko umro. MORGENS: Još uvijek svijetom vlada Eter, Sin Noći i Tmine, sine moj! Sve je još uvijek orfejska pjesma prokletstava, a jedina svjetlost među nama samo je iluzija, da će na kraju ovog nokturna ipak svanuti... ARETEJ: Sve naše inspiracije rađale su se noću. Sve što je uzvišeno i mudro, rađalo se potajno, u sjeni krvničke sjekire. Pamet se kretala pod krinkom. A ovi vaši meridijani kojima ste obujmili zemlju kao loptu, to su podnevni lukovi puni svjetlosti. Nitko od vas nema razloga da plače. APATRID B: Vi ste pisali o melankoliji, a mi ne bolujemo od fiksnih ideja, ali je ipak tako da od nas nitko nema razloga da se raduje. ARETEJ: Zašto da ne? Osvijetlili ste čovjeka, krećete se brzinom munje, letite kao ptice, vaše slike, vaša muzika, vaša medicina, spram toga su bogovi zaista samilosti dostojna bijeda, zašto vi ne biste imali razloga da se radujete? MORGENS: I moj sin je pisao knjige o sunčanim meridijanima, a onda su ga ubili kao psa. ARETEJ: Sad je pamet pobijedila, svaka vaša knjiga impozantnija je od svih faraonskih grobnica... (Kucanje. Ulazi maitre d'hotel, veoma učtivo, a ipak nametljivo i drsko. On vlada savršenom tehnikom dvosmislenih aluzija s prizvukom neprikrivene prijetnje.) MAlTRE D'HOTEL: Oprostite, molim, ekscelencijo, što. smetam, ali po dužnosti, koju imam čast vršiti u ovako otmjenoj kući kao što je „XX Century", neobično mi je žao što sam se našao u prilici da kucam na vaša vrata nezvan, da budem neka vrsta nametljiva posrednika, savršeno, dakako, nezavisno od svoje lične volje. MORGENS (odbojno, pasivno. Njegov ton ostaje do kraja rezerviran) Da, molim, o čemu se radi? MAITRE: Oprostite, ekscelencijo, mojoj tremi, ja sam zaista zbunjen, ne nalazim pravu riječ, a to je posvema prirodno, na kraju, ako se uzme da se običan smrtnik našao pred Likom, koji je tako reći spomenik među nama, ali meni bi bilo mnogo jednostavnije kad bih mogao izmijeniti s vama neke misli u četiri oka, jer, najposlije, stvar je diskretna, a i delikatna, te ne znam mogu li pred gospodom da budem sasvim otvoren i iskren, a osim toga, da, i tako dalje, i tako dalje, molim vas hiljadu puta za oproštenje... MORGENS (nervozno) Da, o čemu se radi? MAITRE: Imao bih na vas jednu molbu, ekscelencijo, a istodobno i jednu poruku, pak mislim, kad biste bili tako ljubezni da mi poklonite trenutakdva, sarno jednu jedinu sekundu, u četiri oka... MORGENS: Ovo su sve moji prijatelji, kao da smo sami, ne dajte se smeta", ja sam, kako vidite, u društvu, gospoda su moji dragi gosti, ja nemam vremena... MAITRE: Gospodine profesore, meni je zaista neprijatno, ali ja već kao neka vrsta vratara ovdje u našem „XX Century" nisam mogao odbiti njegovoj ekscelenciji, gospodinu barunu da vam ne prenesem njegovu poruku, po njegovoj zaista, moram da kažem, neuobičajeno imperativnoj želji... MORGENS (vidljivo iznenađen) Tako, zar barun nije otputovao? MAITRE: Ne, njegova ekscelencija je odgodila svoj odlazak. Njegova ekscelencija zamolila me je, s akcentom, da vam i lčno predam ovo njegovo pismo, i ja nisam barunu mogao da odbijem tu uslugu, pak vas molim, da me razumijete, izvolite, molim. (Predaje Morgensu pismo.) MORGENS (uzima pismo i bacivši jedan pogled na rukopis baca ga na stol, ne otvorivši ga) Hvala vam, dobro, molim!

47

MAITRE: Da, razumijem. Molim vas, ekscelencijo, meni je ta dužnost naročito neprijatna, razumije se, ali ne mogu da ne naglasim, da njegova ekscelencija inzistira, kažem, inzistira, da se ni u kom slučaju ne vratim bez odgovora. Pretpostavljam da je pismo veoma važno, jer mislim da barun ne bi bio riskirao da me uputi k vama s naročitim aplombom bez nekih specijalnih i važnih razloga... MORGENS (nervozno) Rekao sam, hvala, veoma ljubezno od vas, u redu, predali ste mi pismo, šta želite još? MAITRE: Da, molim, ali mislim da se ne bih mogao vratiti bez odgovora. MORGENS: Pa rekao sam vam hvala, zar ne? Možete krenuti, dobili ste odgovor, zar ne, hvala, mislim da nema nikakva razloga, da gubite svoje dragocjeno vrijeme. MAITRE: Meni je, zaista, ne umijem da se izrazim, meni je sve to, ako smijem da kažem, odiozno da uznemirujem našeg tako otmjenog i dragog gosta, kao što ste vi, ekscelencijo, ali ja bih vas ipak molio da mi dopustite, da progovorim s vama u četiri oka, u jednoj nadasve važnoj stvari, u obostranom interesu, samo jednu jedinu sekundu... MORGENS (povišenim tonom) Kako u obostranom interesu? Rekao sam vam da sam u društvu svojih prijatelja, a osim toga ništa me ne interesuje vaša poruka, razumijete li me? MAITRE: Razumijem, žao mi je, ali, nažalost, treba da vas lišim nekih iluzija, ekscelencijo! Ovo što imam da vam poručim, ne tiče se samo vas, nego isto tako i ove dame, a ako baš želite da znate, i ove gospode "vaših prijatelja" - podjednako... Više bih volio da umrem, nego što sam se našao u ovoj nezavidnoj ulozi... kršim time profesionalnu tajnu, ali pred pojavom kao što ste vi, profesore, ne mogu da ne budem ženerozan... Vaš je apartman blokiran! MORGENS: Kako blokiran, ne razumijem! MAITRE: Političkom policijom, ekscelencijo! MORGENS: Vi hoćete da kažete da se mi nalazimo pod policijskom kontrolom? Nisam znao da je vaš „XX Century" neka vrsta hapsane... MAITRE: Mi smo još uvijek u internacionalno renominaroj kući, ekscelencijo, i sve je ovisno, dakako, od naše slobodne volje. Policija je blokirala sprat, ali fakultativno, razumije se... MORGENS: Kakve su to zagonetne aluzije? MAITRE: To nisu aluzije, to su činjenice! Gospoda od policije mogu da se pojave svakog trenutka... MORGENS: Da, i što bih mogao da poduzmem u ovom konkretnom slučaju? MAITRE: Da primite gospodina baruna, ekscelencijo. U obostranom interesu, naime, mislim, u interesu našeg hotela i ove gospode, a naročito ove dame... MORGENS: Kad već razgovaram s policijom, izvolite uzeti ad notam: nemam ništa više da kažem gospodinu barunu, i to je sve! MAITRE: Razumijem. Ali mi je dužnost da vas upozorim, kako mi je po svome pozivu, koji vršim ovdje kao maitre d'hotel, prije svega prvenstveno važno da vodim računa o interesu same kuće. Ja ne smijem dopustiti da dođe do kompromitantnog skandala, jer se radi o ugledu našeg hotela! Mi nismo „Hotel garni", oprostite, nego „XX Century", etablisman, koji među svoje goste ubraja i krunisane glave. U ovome trenutku pod ovim krovom stanuje nekoliko prinčeva i jedan infant, ako smijem primijetiti. MORGENS: Kakve to veze ima s bordelom? To, da smo blokirani policijom, to je preventivna mjera, nadam se, zbog vaših krunisanih glava... MAITRE: Hvala, ali to je preventivna mjera zbog ove gospode ovdje! Ova dva vaša gospodina „prijatelja" su lica, koja međunarodna policija vodi u svojoj evidenciji kao opasne

48

subverzivne agitatore... Ni jedan ni drugi nemaju ni passeporta ni državljanstva. A za ovu damu, za ovu vašu „sekretaricu", naše vlasti nisu mogle utvrditi, da je udovica vašeg sina i, prema tome... MORGENS: Prema tome, što? MAITRE: Prema tome, po običajima, kakvi vladaju u našoj civilizovanoj zemlji, ova dama ne može da spava s vama u slobodnom bračnom odnosu, jer je vi niste deklarirali kao švoju konkubinu, a to vrijeđa javni moral, to je jedno, a osim toga, ovoj pijanoj maskiranoj ludi mjesto je u bolnici ili u zatvoru, a ne ovdje u hotelu. MORGENS: Gospoda su gentlemani, profesori univerziteta, doktori medicine i filozofije, njihova imena svijetle, razumijete li, svijetle kao svjetionici i nitko neće znati ni za jednog od ovih vaših infanata i prinčeva, kad će se o ovoj gospodi još uvijek pisati knjige, razumijete li me? A ovaj gospodin je pacijent bolnice svete Ancile i ja sam, što se tiče njega, u bolnici sve uredio, a ostalo je najčistiji sublimirani bezobrazluk. Ne znam da li dovoljno jasno pratite moju misao? Jeste li me razumjeli? Moralni i intelektualni kretinizam! A sad me poštedite, da vas ne moram izbaciti napolje! MAITRE: Oprostite, bila mi je dužnost da vam skrenem pažnju na sve te okolnosti, ekscelencijo, oprostite, žalim, skidam sa sebe svaku odgovornost, a što se dame tiče... MORGENS (s nijemim gestom, marš.) MAITRE D'HOTEL (nestao je s izgovaranjem najbanalnijih fraza, u dimu utrirane učtivosti i poklona. Stanka.) MORGENS (glumeći hladnokrvno uzvišenost) Čuli ste ovog jadnika što fantazira? Kakvi su to ljudi, kojima mogu da padnu na pamet ovakvi trikovi? Od toga do kriminala odvaja nas samo nijansa. APATRID A: Nisu to trikovi, dragi profesore, to je logika oštrih noževa. ARETEJ (zbunjeno) Šta hoće ovi ljudi od vas? Ako hoće vaše glave, skinite vi njihove. APATRID B: A zašto vi niste skinuli glave svojim krvnicima? ARETEJ: Kod nas nije vladala pamet, nego umorstvo! Kod nas nitko nije sumnjao u Ilirika da nije Bog, a vi ste oborili sve bogove. (Grmljavina topova odjekuje od hotelske fasade sa daleke morske pučine. Uz tihu vibraciju stakla čitava fasada hotela „XX Century." obasjana je snopom bijele svjetlosti reflektora sa ratnih brodova pred Castelcaprinom na otvorenome moru. Prelijevanje magnezijske rasvjete iraje sa grmljavinom topova nekoliko trenutaka.) ARETEJ (u dodiru sa čarolijom rasvjete, reagira spontanim trzajem, osjetivši se obasjan đavolskom maglom. U sjeni naslonjača, na koljenima) Što je to? MORGENS: To su naši bogovi, za koje vi mislite.da smo ih oborili. ARETEJ: Gromovnici? Zar mogu da vas pobiju svojim munjama? MORGENS: Mogu. Svakog trenutka. To su veliki brodovi: Arhimed, Aristotel, Platon, Julije Cezar, Marko Aurelije, Leonardo da Vinči, Dante, Immanuel Kant, Galilej. ARETEJ: I te nas nemani promatraju svojim demonskim očima? APATRID B: Dakako, kao što mi promatramo mrave kada vrludaju pod našim nogama u sjaju svjetiljke. ARETEJ: Rekli ste mi poslije podne, da se ti monstrumi dime na tri do četiri sata dobrog vjetra u krmu. Kako mogu da vas gađaju na tu daljinu? APATRID B: Svojim katapultima oni mogu da bace na nas lave i ognja više nego trideset i tri Vezuva u jednom trenutku. ARETEJ: Znači: oni mogu stvoriti od vas Pompeje, ako im se prohtije? APATRID B: Pompeji su nevina dječja igra spram toga što ove grdosije mogu.

49

ARETEJ: Kakve su to čarolije? APATRID A: Cezarovi ratovi, kohorte, legije, zveket oružja, u jednu riječ. (Telefon. Dugo, nervozno.) MORGENS: Klara, dijete, ako je van der Blooten, objasnite mu da sam definitivno odredio svoj stav i da je svaka riječ u toj stvari suvišna! KLARA (na telefonu, odbojno) Da, to sam ja, dobar veče, molim... (Stanka. Tišina. Čuje se odjekivanje hasharitona u školjci, osjeća se kako taj glas vitla Klarom sve više. Zbunjena neučtivim tonom telefonskog glasa, spram Morgensa, spustivši slušalicu) Barun moli da ga primite, jer u protivnom slučaju on će intervenirati policijski brahijalno! MORGENS (ustaje energično, uzima telefonsku školjku) To su fraze, on nema na to pravo, to su gluposti. (Na telefonu) Da, ja sam, molim, poručio sam vam da imam prijateljsku posjetu, nisam slobodan, žalim... (Stanka. U telefonu odjekuje povišeni ton. Autoritativne staccatorečenice.) MORGENS: Ne, ne, pa to je smiješno! Da, rekao sam, to je smiješno! Ostajem kod svoje negativne formule: ne i ne! Kao što sam vam već bio objasnio: izvolite, molim vas, da, doslovno tako, decidirano, ne i ne! Vi ne treba da budete drugo nego vjeran tumač mojih riječi. Samo to! Molim! Da! U tome slučaju uvažite, da ću zatražiti imedijatnu zaštitu vlasti! Ako ima da dođe do skandala, molim, neka dođe do skandala! (Iz slušalice odjekuje sarkastično cerekanje. Taj smijeh postaje drskom prijetnjom, tako da je Morgens pod teretom toga smijeha spustio ruku sa slušalicom.) GLAS IZ TELEFONSKE ŠKOLJKE: Halo, halo, čujete li me? MORGENS (ponovo sa slusalicom na uhu) Da, molim. (Iz slušalice odjekuju tvrdi glasovi. Jedan kao drugi. Ton vojničkog skandiranja.) MORGENS (upada u tu bujicu povisenim glasom) Ja ostajem kod svoga! Da! Ako je tako, da vi mislite da možete sve, molim, ne mogu drugo nego da protestiram, to je grubo kriminalno nasilje! (Zatvorio je telefon, spram Klare u rezignaciji) Ne znam što da radim? Da ga primim ili ne, vodi nas u protivnom slučaju sve na kvesturu. KLARA (uznemireno) Ne biste ga trebali primiti. MORGENS: A što da radim, zar ne vidite da smo predmeti u njihovim rukama? KLARA: Ne biste trebali popustiti, svi ovi razgovori nemaju nikakva rezona, izgovoreno je sve što je imalo da se kaže... MORGENS: A što želite, da pucam? KLARA: Ne znam. Ili, ili. MORGENS: Da vas uhapsi kao konkubinu, da vas odvede sve na kvesturu, vi znate da mrzim svaki fanatizam! KLARA: Nije riječ o fanatizmu, nego o logici. MORGENS: Logika, što je to logika? Logika danas jeste to, da je Platon gvozdena grdosija, to je danas logika. Molim vas, Klara, javite, neka ga doprate gore!. KLARA (na telefonu) Izvolite gospodina baruna dopratiti u salon. Ekscelencija će ga primiti... MORGENS (vratio se spram grupe na terasi. Areteju) I vama se čini nelogično da se ova čudovišta diče imenima Horacija i Arhimeda? Aristotel od 52.000 tona, sa topovima od 45 centimetara kalibra? APATRID B: U tome leži upravo naučnoegzaktna formula čitave naše slabounrne civilizacije, da je sve manje logična. Kad ubojice udovice svojih žrtava hapse kao bludnice, a ljude koji neće da ubijaju vješaju kao zločince, to je sinteza jednog vremena, koje samo sebe apostrofira kao „herojsko"!

50

MORGENS (spram Areteja) O, moj druže u Hipokratu, u kakvu ste to mračnu spilju zalutali? (Ulazi harun van der Blooten u pratnji čovjeka u fraku. Ovaj je uveo haruna u srednji salon i rutiniranom gestom upalio veliki venecijanski svijećnjak. Tu su se zaustavili.) ČOVJEK U FRAKU (produživši do halkona, spram Morgensa) Gospodin barun čeka! MORGENS (izlazi van der Blootenu u sustret) Izvolite! (Upućuje ih u salon desno. U salonu desno čovjek u fraku zapalio je svijećnjak, a zatim izlazi. Morgens ulazi u desni salon i zatvara staklena vrata od balkona. Morgens i barun stoje u sobi iza zatvorenih vrata, govore i gestikuliraju, ali se ne čuje ni riječi. Klara Anita s apatridima i sa Aretejem povukla se kroz srednji salon u lijevu sobu, koja je isto tako otvorena na terasu. Stanka. Aretej promatra svoje partnere, ohuzet njihovim brigama. Klara se zaprepašteno ušetala sa glavom u dlanovima, a onda klonula bez riječi u naslonjač. Apatridi A i B odbijajući nervozno dimove bacaju poglede na Klaru i šute. Duga stanka.) ARETEJ: Šta se to zbiva sa svima vama? Je li to onaj Čovjek koji je jutros govorio u apoteci iz Rima? KLARA: To vi ne možete razumjeti! To je takav apsurd da ga vi ne možete pojmiti. ARETEJ: Pa dobro, da li je to čovjek iz Rima? APATRID B: Da, to je čovjek iz Rima. ARETEJ: Ako je to čovjek iz Rima, onda ga treba ubiti! Ako on prijeti vašem ocu, da mu pomognemo. KLARA: Vi tu ne možete ništa, shvaćate li? To je flagrantno kršenje svih ljudskih prava, vi ne znate šta je to, sjednite, molim vas, smirite se, molim vas kao boga! Mi možemo sve to samo pokvariti! (Klonula je u suzama) ARETEJ (na koljenima pred Klarom) Zašto plačete, ne razumijem, zašto plačete, molim vas, a vas dvojica, zar ne vidite da se nešto zbiva? APATRID B (sarkastično) Kako da ne vidimo? Ništa drugo i ne radimo nego gledamo kako se to sve glupo zbiva... ARETEJ: Pa dobro, a ne mislite li ništa poduzeti? APATRID A: A što ste vi poduzeli kad su vam donijeli od Cezara skupocjeni poklon? ARETEJ: Kostur od srebra? APATRID B: Tako nekako, otprilike, da. ARETEJ: Znači: večeras treba da se balzamira jedno truplo? Gospodin iz Rima donio je kao poklisar smrti poruku u ime Sina Zeusovog? APATRID A: Da ili ne! O toj niti visimo svi mi. ARETEJ (djetinjasto) Eh, da imamo sad Arinoinu pticu, dobro bi nam došla.... APATRID A (sarkastično) Da nas prenese za tri hiljade godina daleko? Bojim se da bismo i tamo naišli na nekog gospodina iz Rima.... ARETEJ (prisluškujući glasovima iz salona. Do njega dopiru pojedini odlomci rečenica) Kad se pojavio taj gospodin, pričinilo mi se da ga poznajem! Pa da, jasno, to je on! To je Kajo Anicije, namjesnik Babilona i Egipta! KLARA: Ali, molim vas, to je barun van der Blooten, diplomatski envoye special u rangu ministra. ARETEJ: Diplomatski glasnik smrti, ja sam ga prepoznao, to je šef Ilirikove palatinske policije! (Hoće da poleti prijeko u salon, ali su mu Apatridi A i B prepriječili put.) APATRIDI A i B: Molim vas, čekajte, to nije vaša stvar, smirite se. (U desnom salonu, kroz staklena vrata sa terase vidi se da gestikulacija obaju partnera postaje sve napetija. Baruna van der Blootena igra isti glumac kao i Kaja Anicija Severa. Monokl, obrijana lubanja, vitka

51

pojava kavalerijskog oficira, salopno zaogrnuta tamnim havelokom. Morgens je otvorio vrata od salona desno i vidljivo nervoznim ali odlučnim gestama nastoji da ekskomplimentira svoga posjetioca kroz srednju sobu, kojoj vrata otvorena na terasu. Dijalog teče na otvorenim vratima desnog salona i srednje sobe.) MORGENS: Ovdje su vrata, ne želim više gubiti nerve, sve su to perfidne i glupe laži. BARUN: Svaka laž, koja se može dokazati kao juridička istina, pretvara se u juridičku istinu! MORGENS: Ja nisam imbecilan, sa mnom ne trebate govoriti kao sa slaboumnikom! To je kriminal, a nije jus. BARUN: Stvari stoje kako stoje, nezavisno od naše subjektivne volje! Ako nećete, nećete, a vi to izvolite izjaviti na mjerodavnome mjestu! Bilo bi oportuno da se vratite, jer u protivnom slučaju postupit ću kao što sam već rekao: brutalno. Bez obzira na skandale, brahijalno! MORGENS: Ubili su mi sina, pa neka ubiju i mene, to im poručite! BARUN: Rekao sam vam da je vaš doktor Kurt Lyhne uhapšen i da imam ovdje kopiju njegovih zapisnika, priznao je sve. MORGENS: Šta je već mogao priznati? Pa valjda nećemo ubijati nevine ljude kao taoce? To nisu radili ni barbari! BARUN: Kako da ne, samo to su i radili... Osim toga, upozoravam vas: uhapšena su i oba vaša suradnika, doktori Burning i Flamming! Klasičan slučaj: Intelligence Service! Što se pravnog supstrata tiče, optužni materijal nije tako neznatan, te ne bi trebalo uvažiti isključivo kriminalne elemente, koji se kažnjavaju smrću po svim kaznenim zakonima čitavog civilizovanog svijeta! MORGENS: To je flagrantno kršenje međunarodnog prava! Zatražit ću azil! BARUN: Kad je riječ o kriminalu, nema azila MORGENS: Ucjena najciničnije vrste! BARUN: To nije šantaža, nego optužni materijal o drogama, o pokušajima trovanja, o vivisekcijama na vašem institutu. MORGENS: Vivisekcija, smiješno... BARUN: Vivisekcije, da, ali ne miševa ili pasa, nego nevinih djevojaka, dvije nesretne majke traže vašu glavu. MORGENS: To je smiješno. BARUN: To je smiješno, dakako, ali svi suučesnici umorstava priznaju svoje perverzne zločine punim potpisom. MORGENS: Neću više da govorim s vama, odstranite se, tamo su vrata! Još ću večeras dati izjavu štampi i zatražiti zaštitu vlasti! Izjavit ću pred čitavim svijetom da se od mene traži da svojim potpisom odobrim jedno umorstvo. BARUN: Za vas je prekasno! Na temelju iskaza vaših suradnika, a naročito Roericka i Burninga, upravo vi lično vršili ste te vivisekcije na živim djevojkama, a priložena je i dokumentacija fotografiranih izmasakriranih ženskih leševa. Preporučujem vam da se vratite, jer je to jedino što možete učiniti u vlastitom interesu. MORGENS: Da se vratim u smrt? BARUN: U kakvu smrt? Od vas se ne traži da umrete. MORGENS: Od mene se traži da od moje ruke umre netko drugi... BARUN: Tuđa smrt još je uvijek manje zlo od naše vlastite, a onaj drugi već je odavno mrtav! Od vas se ne traži ništa drugo nego jedna neznatna formalnost, da tu smrt konstatujete sa četvoricom časnih predstavnika medicine.

52

MORGENS: Ponavljam vam, nemojte tražiti od mene stvari nezavisne od moje volje! To je stvar principa. BARUN: Nikada još nisam čuo, da je tekst jednog medicinskog svjedočanstva o nečijoj prirodnoj smrti stvar nespojiva s medicinskim principima! MORGENS: Ne radi se o prirodnoj smrti! BARUN: Ne mogu da slijedim senilnu metodu vašeg mišljenja! Zašto vi tako tvrdoglavo sumnjate u prirodnost ove smrti? To su insinuacije, vi vrijeđate našu suverenu Vlast! MORGENS: Ta idite, molim vas, radi se o kamuflaži jednog umorstva! Takvu perfidiju prekriti dostojanstvom svoga potpisa znači pretvoriti se u moralni kadaver, a od mene ne može nitko tražiti da počinim moralno samoubojstvo! BARUN: Onda se izvolite vratiti i izjavite to sami. Mene ni u kom slučaju ne bi bili uputili k vama da ste već bili zauzeli stav jasne negacije! Vi ste uprkos svemu ipak ostavili otvorena vrata da se dočepate inostranstva! MORGENS: Glupa laž! Nisam demisionirao iz inostranstva, masakrirali ste nevine ljude! BARUN: Bacite jedan najpovršniji pogled na sadržaj ovih priznanja! (Hoće da izvadi iz svoje torbe nekoliko konvoluta spisa.) MORGENS (odbija ga s gađenjem) Sve je to pisano ljudskom krvlju, to mi se gadi, odvratni ste, gubite se da ne pozvonim posluzi! BARUN: To ti se gadi, stara jarčino, zar ne? O, to je zaista dražesno, kad se ovakav senilni bludnik zgraža nad „nemoralom". Mislite li vi da ste zaista okruženi idiotima? Vaša idiosinkrazija spram pravnih dokaza prozirna je gluma jednog prevejanog kriminalca! MORGENS (uzbuđeno) Kad već nećete da me oslobodite svoje prisutnosti, dopustite mi da napustim ovu prostoriju! BARUN: Napustit ću vas kad mene bude volja, ne znam da li vam je to dovoljno jasno? Čini se da se još uvijek ne snalazite? Stari glupane, zar još uvijek ne pojmiš da te mogu lišiti slobode, vlast te je proskribirala kao ubojicu. MORGENS: Mene, kao ubojicu? Nikakva sila na ovome svijetu ne može meni ništa, ne znam da li ste dovoljno inteligentni da me umijete pratiti u ovoj mojoj misli? Moje Djelo stoji pred čitavim svijetom trajnije od svake policije! Razumijete li što vam kažem? Šta čekate? Idite, nosite se! (Pošao je da ode.) BARUN: Vaše „Djelo pred čitavim svijetom"? Pred svijetom moralnih kretena kakvi ste i sami, pred takvim svijetom, da! Ali pred svijetom koji zna što hoće, pred svijetom koji je svijestan svoga smionog poziva, pred takvim svijetom vaše „Djelo" jeste i ostat će karikatura ljudske misli! Izvolite, imajte toliko moralne snage i bacite pogled na ovo što pod svojim vlastitim potpisima govore vasi najintimniji suradnici. MORGENS: Kažem vam, napolje! (Kod ovih riječi pojavila se na lijevim vratima salona Klara, s očitom namjerom da intervenira.) BARUN: Zar te nije stid, stara matoidna svinjo? Ziviš u blatu promiskuiteta, a ova vaša Vestalinka, koja čuva „martirsku" uspomenu svoga mrtvog supruga, ta se pred čitavim svijetom ne stidi najbanalnijeg incesta! Ta se dama kod vaših orgija miješa u pasjem klupku sa svim vampirima u vašem bordelu, što ste ga prozvali „Forumom Egzaktne Nauke"! Pogledaj, lopove, sva ta prljava svjedočanstva iz tvoje mrtvačnice, gdje će i tebe jednoga dana pokazivati u formalinu kao čudovište, koje je već davno trebalo spaliti! (Kada se glasna prepirka između baruna i Morgensa prenijela U srednji salon apartmana, pa kada su scenom stale da odjekuju kobne riječi, Aretej se tiho odšuljao preko terase do ulaznih vrata srednjeg salona. On se tu, na terasi, kao zvjerka pripio u sjeni jednog naslonjača, i tako

53

vreba, spreman na skok. Pod dojmom grubih riječi, on se od vremena na vrijeme trza, kao da će se oboriti na baruna, ali se svladava. Kod posljednjih grubih verbalnih injurija Aretej je sunuo na baruna kao ris.) ARETEJ: Što si se zablenuo kao da me prvi put vidiš, divlje magare, govori! Obmanuo si Liviju da putujete u Libanon, Egipat, a onda si je spalio! Zašto si ubio moju ženu? BARUN: Šta hoće ovaj čovjek? ARETEJ: To je Kajo Anicije, koji je spalio moju ženu i pobio mi sve ljude! Šta me gledaš, kao da se ne poznajemo? Vitlam te već čitavu dugu noć, da ti otkrijem trag! Ti me ne prepoznaješ, ti nisi Kajo, ti nisi spalio Liviju? A zašto su ovi ljudi sagradili mauzolej nad njenim grobom, lopove, zašto joj danas zvone zvona, ako nije bila spaljena po tvojim barbarima? MORGENS: Čujte me... ARETEJ: Taj čovjek prijetio je meni vivisekcijom kao i vama, pustite me, ja ga poznam! (Barunu) Šta hoćeš od ovoga čovjeka, da ga slomiš, da ubije nekoga za račun tvoga krvavog palatinskog psa? (Morgensu) Ne vjerujte ovom nitkovu ni jedne jedine riječi. On je ubio Lucija, mog najboljeg famulusa, a sve što laje da su vaši famulusi pod prisegom izjavili da režete žive ljude, time je već i meni prijetio, to su stari trikovi ovih krvnika! Ako je istina da ova noć traje već više od dvije hiljade godina, onda ovi zlikovci prijete smrću čitavim pokoljenjima! Govori, zašto si ubio moju ženu Liviju Ancilu? MORGENS (hoće da urazumi Areteja) Ovoga čovjeka poznajem lično, stanite, to nije čovjek sa Palatina! ARETEJ: Ovo je Kajo Anicije koji mi je ubio ženu! Raskrvario nas je kao pse, probo mi je Luciju pred očima, spalio je sve moje rukopise, taj će pobiti i vas, i sve vaše prijatelje, zaklat će vas kao što su vam zaklali sina, i onog miadića jučer u apoteci, pozvonite, pozovite robove, ljude, sluge, sve stanare ovog vašeg „Dvadesetog stoljeća", da dođu, da ga vežu, to je zlikovac! BARUN (s prezirom) Nikada u životu nisam sreo ove lude, kakva je to komedija? MORGENS: Čovjeka sam našao na ulici, fenomen memorije i znanja, interesantan klinički slučaj. BARUN: Ne interesuju mene vaši „klinički slučajevi", to je u stilu vaše „klinike", stara beno! Vi s tako bizarnim „kliničkim slučajem" mijenjate rnisli o državnim tajnama! I to je interesantan slučaj, i ne treba da vas iznenadi bude li postao policijski! (Sa pučine odjekuje grmljavina topova.) ARETEJ (Morgensu očajno) A što razgovarate s ovom huljom? Čujete li to su njihovi gromovi, on će spaliti čitav ovaj grad, on će spaliti sve gradove svijeta, on će razoriti čitavu vašu civilizaciju, kao što je razorio Aretejon, taj lopov traži od vas da nekoga ubijemo i da to prikrijemo togom hipokratovskog svjedočanstva! Glupa mišolovka za ovakve naivne trovače kakav sam bio ja godinama... Imala je Livija Ancila pravo da smo moralni idioti! Pitam te, poslednji put, životinjo, zašto si ubio Liviju kad ti se predala na milost i nemilost? (Uz grmljavinu topova iz daljine, Aretej je neočekivano elastičnim skokom dohvatio sa stola blistav nož, približavajući se barunu sagnut u pasu, sav pripijen uza zemlju kao zvjerka, koja je čitavu svoju pažnju uperila na siguran plijen.) BARUN (sarkastično) Ovaj vaš „klinički slučaj" vlada se, vidim po svemu, u stilu vaših egzaktno naučnih direktiva. Vi njegujete, čini se, u principu studij s metodom oštrih noževa! Sjajno! Objasnite ovoj ludi neka ne izaziva skandala! (Barunove riječi prati mukla tutnjava topova iz daljine, a preko blijede fasade hotela „XX Century" prelijeva se zloslutna svjetlost

54

reflektora.) ARETEJ: Razorio si Aretejon, nitkove, sve si moje ljude poklao i pobio, Liviju si spalio, nećeš više piti ljudsku krv, nećeš odatle živ, životinjo! (Aretej se bacio na baruna, ali ga je barun rutiniranim udarcem u vilicu oborio tako da je Aretej odletio u kut sobe, udarivši čitavom svojom težinom o jednu vitrinu. Zvek stakla uz daleku grmljavinu. Aretej se odbio kao pantin od gume, odbacivši se ponovnim skokom na baruna sa tako neočekivanom snagom, da je ovaj posrnuo i pao, ali se isto tako elastično ponovo osovio i Areteja ponovo odbio nogom. Novi skok i nekoliko muklih udaraca tupim predmetom. Trenutak tišine. Aretej je oborio baruna, barun se ne miče. Stanka. Aretej diže barunovo tijelo kao predmet objema rukama i tresne njime o vitrinu. Čuje se kako mrtvo tijelo pada kroz staklo, padajući u nedoglednu dubljinu i probijajući čitave nizove staklenih prostora, kao da fijuče karteča koja lomi grane, uz daleku grmljavinu topova. Uz odjekivanje reskoga zvuka razbitog stakla, koje se kotrlja u nepovrat, sve bliža grmljavina, udar vjetra u granju borova pinija. Iznenadna oluja uz zvižduk vihora koji razbija stakla na otvorenim prozorima hotela „XX Century". Daleka topovska grmljavina gubi se na pučini, prekid svjetlosti, potpuna tmina. Ugasila se svjetlost na svim prozorima hotela u potpunoj tmini. Vakuum. Morgens, Klara Anita i oba Apatrida, A i B, ostali su zabezeknuti razvojem događaja i kao obuzeti stravom. Klara i Apatridi A i B pratili su ovaj dvoboj sa terase, pasivno promatrajući ovu horhu na život i smrt, koja je huknula neočekivano i s takvom brzinom, da je svako upletanje izgledalo prosto tehnički nemoguće. Skokovi, udarci i ponovni naleti te borbe, dekorativan zveket staklovine, koja zvoni kao čitava fontana kristala, a naročito snaga s kojom je Aretej podigao korpulentno barunovo tijelo i bacio ga u plutonsko podzemlje kao lutku od slame, odjekivanje muklih prostora kroz koje se to truplo ruši kao kroz stoljeća, sve to djeluje na ove neurastenične očajnike gigantski. Morgens i njegova pratnja zastali su pred tim objavljenjem nadljudske snage sapetog daha uz zvižduk kobnog vihora kao pred udesom. Trenutak svemirskog vakuuma u razumu i u asocijacijama. Stanka. U trenutku prekida svjetlosti Morgens gubi svijest i klone u naslonjač. Srčana kriza u mraku kratkog spoja. Stanka. Strka u tmini.) KLARA ANITA (pridiže Morgensa) Zapalite svijeću, doktore, tamo prijeko u mojoj sobi ima svijećnjak, molim vas, dragi doktore, brzo, prijeko u mojoj sobi na stolu u necessaireu su injekcije, molim vas, brzo. (Dok Apatrid B pali žigice, jednu za drugom, osvijetljujući apartman na trenutak, Apatrid A je potrčao, spotakao se, pao, trči u drugu sobu, tamo je zapalio svijeću, vraća se na necessaireom. Stanka. Klara Anita, uz pomoć Apatrida B, oslobodila je staroga gospodina okovratnika i kravate, uspravila ga u naslonjaču, ubrizgala mu injekciju i sada mu sva tri doktora prisluškuju puls u punoj tišini.) KLARA ANITA (sa dubokim uzdahom) Dobro je, prošlo je... (U očekivanju da se Morgens vrati svijesti, stanka, koja nije više ispunjena neizvjesnošću. Zvižduk vjetra s munjama, gromovi.) MORGENS (vraćajući se u svijest, diže ruku kao da je ranjen) Kakva je to magla? APATRID A: Prekid struje. Castelcaprinski vodovi su preopterećeni za ovaj kapacitet, svako veče stavlja se u pogon novi agregat. Već se godinama spremaju da pojačaju vodove, nemaju sredstava, dribling lokalnih vlasti. MORGENS (uz zvuk razbitog stakla) A ovaj vjetar? APATRID B: To je vjetar s mora, profesore! Barometar od jutra pada osjetljivo, to vjetar s mora razbija prozore na hotelskim koridorima. MORGENS (kao da se budi) Vjetar s mora? Ah, da, istina, a što je s barunom? KLARA ANITA: Barun je telefonirao da putuje, barun je otputbvao.

55

MORGENS: I taj je čovjek jedna bijeda. I njemu su ruke vezane, a on nema svoje slobodne volje. Čitavo poslijepodne kukao mi je da je u takvoj materijalnoj kondiciji, da mora da se bavi poslovima koji se protive njegovom ukusu i boljem uvjerenju. Karijera. Sve je još uvijek oko nas magla, kao da smo u podzemlju. I ovdje je sve zastrto koprenom. A gdje je naš arhijatar? APATRID A: I on je otputovao, profesore! Rasplinuo se kao riječ koja je izgovorena, a onda se gasi u polutmini svijesti! Nestao je kao naše misli nad njegovim grobom. Nestao je sa svojom pticom, sa svojom Livijom i sa svojim brigama... Ostavio nam je jedan citat iz Seneke, da je čovjek čovjeku svetinja, a to nije mnogo više od ništa. KLARA: To je mnogo više od ništa, doktore, i to je zapravo sve što je čovjeku suđeno da spozna pod ovim zvijezdama. APATRID B: Da čovjek treba da bude čovjeku čovjek, to je prosto i veoma jednostavno i logično, i nitko razuman nije sklon u to sumnjati. Međutim, takav sistem mišljenja ima svoju perverznu logiku, a ona nas dovodi do toga, da mnogi ljudi danas lutaju svijetom kao perverzni kandidati smrti. I to je veoma jednostavno i logično. APATRID A: A onda će ih jednoga dana balzamirati, pretvoriti ih u metafizičke lutke, izložiti u srebrnom sarkofagu i dalje ubijati u njihovo i naše ime. Postat će sveci, zvonit će im zvona, u njihovu slavu izricat će se smrtne osude, klanjat će im se pokoljenja kao pozlaćenim kipovima, plovit će kao oklopnjače i iz ubojnih ždrijela rigati vatru uz grmljavinu gromova, klečat će pred njima stoljeća kao pred negacijom pameti i morala i svega što su ikada htjeli i mislili, što su propovijedali i vjerovali. To i tako. To su perspektive ovog ukletog fetišizma, koji proždire sve ljudsko kao Saturno... KLARA: Taj fetišizam, mili moj, nije tako važan kao što vi mislite, a ni te negacije nisu tako sudbonosne. APATRID B: A što je onda važno, Klara, oprostite, ako se krvave glave mučenika kotrljaju ponovo kao lavine smrti? KLARA: Sve su to prolazne obmane. Što se zbiva s mrtvim tijelom čovjeka poslije njegove smrti, da li postaje drveni svetac na oltaru kome zvone zvona, to za žive ljude nije važno! Za nas je važno to što se zbiva danas i ovdje s nama 1 nieđu nama, i prema tome ne preostaje nam nego da se pokoravamo svome vlastitom ukusu i da razlikujemo što je spojivo s boljim običajima, a što nije. To znati jednostavno je kao i disati, dok je čovjek živ on diše, a sve ostalo su riječi... APATRID A: Legende i iluzije kao što je bila Aretejeva ptica, ptica takve ljepote, da se ničim na zemlji ne bi mogla usporediti, Avis mirae pulchritudinis et decoris, nihil in terrenis est quod illius voci possit comparari, Avis pulcherrima ante oculos eius... APATRID B: „Turistička panorama za engleske usidjelice i naivne klerike iz barbarskih provincija"... Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama, to kriješte sve papige čitavog svijeta, a onda dolaze filozofi i objašnjavaju glupanima da je ovaj svijet savršeni izum kao kišobran, jer ga nitko još nije uspio da popravi već vjekovima, a onda dolaze Anicijevi baruni, i iz tog ukletog paklenog kruga nema uspona.... (U tome trenutku sinula je puna svjetlost iz svih svjetala, i na čitavoj fasadi hotela „XX Century" zapalili su' se svi prozori, sve terase i svi balkoni. Poslije prekida kratkog spoja blagodat pune rasvjete rasula se po čitavoj sceni i obasjala ljudsko raspoloženje povišenim osjećajem svijesti i samosvijesti.) GLASOVI SVIH PRISUTNIH: A, a, a, evo svjetlosti, sjajno. MORGENS (kao da se vratio na ovaj svijet) Evo svjetlosti! I tu svjetlost poklonila nam je ljudska ruka. Ne sjećam se tko to je od starih hipokratika rekao da ne zna, da li je čovjek

56

najmudrija životinja zato jer ima ruke ili ima ruke jer je najmudrija. U svakom slučaju ljudska ruka je savršenstvo od remek-djela, kome se ne bi moglo ništa ni dodati ni oduzeti. APATRID B: Da, ali ima tamo jedna Aretejeva emendacija ovoga galenskog apokrifa. Ima tamo jedan “a ipak"!... “A ipak je ovo remek-djelo ruka majmuna."

(Zavjesa)