Kratki pregled povijesti Istre
-
Upload
luka-pejic -
Category
Documents
-
view
383 -
download
9
description
Transcript of Kratki pregled povijesti Istre
KRATKI PREGLED POVIJESTI ISTRE
Istra je najveći poluotok na istočnoj obali Jadrana. Nalazi se između Tršćanskog i
Kvarnerskog zaljeva te njezina površina iznosi 3 476 četvornih kilometara. Najveći dio
istarskog poluotoka pripada Hrvatskoj, a onaj manji, oko 340 četvornih kilometara, pripada
Sloveniji. Najduža istarska rijeka je Mirna (32 kilometra). Klima na ovim prostorima je
pretežno mediteranska.1
Satelitska snimka Istre
I. PRAPOVIJEST I ANTIKA
Prvi dokazi o životu ljudi na području Istre datiraju iz starijeg paleolitika (2 milijuna
do 800.000 godina). Kao važna nalazišta za prapovijesno razdoblje izdvajaju se sustav špilja
Šandalja (San Danielle), pet kilometara sjeveroistočno od Pule, i Romuladova pećina2 u
Limskom zaljevu.3 Istra je dobila ime po prapovijesnim stanovnicima pripadnicima ilirskog
plemena indoeuropskog podrijetla Histrima. Navodno privučeni slatkom vodom, nastanjivali
su krajeve od rijeke Timave do Učke, odnosno rijeke Raše. Jedan od prepoznatljivih značajki
prapovijesnih Histra iz 11. st. pr. Kr. bio je običaj spaljivanja pokojnika i polaganje ostataka u
keramicke žare.4 Histri su se bavili lovom, ribolovom, stočarstvom, poljodjelstvom i
trgovinom. U razdoblju brončanog i željeznog doba u Istri su sagrađene brojne tzv. gradine,
1 Hrvatski opći leksikon: A – Ž, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996, str. 401.
2 Romuladova pećina nalazi se 11 km od Vrsara i 9 km od Rovina. Ime je dobila po svecu Romuladu, koji je u pećini uz
molitvu i meditaciju boravio od 1001. do 1004. godine.
3 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/prvi_ljudi
4 http://www.histrica.com/hr/g/povijest/
1
naselja uglavnom kružnog, elipsoidnog oblika i okružena zaštitnim zidinama. Stambene kuće
bile su kružnog i četverokutnog tlocrta, te su zidane tehnikom gradnje gdje su veliki komadi
kamenja slagani bez vezivnog sredstva (suhozid).5
Poslije boja kod Nezakcija (istočno od Pule) 177. godine pr. Krista Histri kao prvo
pleme na današnjem hrvatskom prostoru, padaju pod neposrednu rimsku vlast.6 Rimski
povjesničar Tit Livije u djelu Od osnutka Grada znatnu je pozornost posvetio trećem
histarskom ratu, koji je završio padom Nezakcija. Nakon što su Histri napali nedavno
utemeljenu Akvileju, s pravom u njoj videći opasnost za svoju nezavisnost, Rimljani su 178.
godine pr. Krista na njih uputili vojsku pod zapovjedništvom Aula Manlija Vulzona. Histrima
je tada vladao ratoborni kralj Epulon, kojemu je pošlo za rukom poraziti rimskoga
vojskovođu kod Tergeste (današnji Trst). Stoga su sljedeće godine Rimljani ponovno nasrnuli
na Epulona s mnogo većim snagama predvođenima Gajem Klaudijem Pulherom. Poražen na
sjeveru Istre, kralj se s ratnicima povukao u Nezakcij. Kako bi skršili obranu grada, Rimljani
su navodno skrenuli tok rječice koja je tekla podno gradskih zidina, lišivši opsjednute Histre
pitke vode. Vidjevši da neće još dugo odolijevati napadima rimskih vojnika, kako pripovijeda
Livije, branitelji su odlučili radije umrijeti negoli se predati neprijatelju. Dok su opsjedatelji
na juriš osvajali grad, Histri su u očajničkoj smionosti ubijali svoje žene i djecu i bacali ih
mrtve niz zidine, a sami su se borili do posljednjega daha. Sam je Epulon, videći pred sobom
propast svog naroda i ne htijući podnositi sudbinu zatočenika, oduzeo sebi život probovši se
mačem.7
Ostaci Nezakcija
5 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/naselja
6 Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Jutarnji list, Zagreb, 2008, str. 37.
7 Hrvoje Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I: Od staroga vijeka do kraja 18. stoljeća, SysPrint, Zagreb, 2006, str. 46.
2
Nakon osvajanja Nezakcija Istra (Histria) je postala sastavnim dijelom rimske
provincije Ilirik. Sredinom I. stoljeća pr. Krista Rimljani na ovom području osnivaju brojne
kolonije (Tergeste, Pola, Parentium). Zbog svog geografskog položaja Istra je bila uključena u
glavne gospodarske i političke tokove rimske države, a istarska je privreda u I. i II. stoljeću
napredovala zahvaljujući izvozu vina i maslinova ulja.8 Za vrijeme rimske uprave u Istri se
provodi urbanizacija, grade se ceste, otvaraju se kamenolomi i različite radionice (za izradu
lončarskih proizvoda, bojanje tkanina, radionice amfora, ciglane).9 U vrijeme rimske dinastije
Flavijevaca (69–96) u Puli je izgrađen velebni amfiteatar koji je mogao primiti dvadeset
tisuća gledatelja. U njemu su se odvijale gladijatorske i viteške borbe, borbe s divljim
zvijerima i druge predstave, što su bila najvažnija društvena zbivanja u antičkome svijetu.
Izgrađen je izvan gradskih zidina nadomak grada, uz glavnu cestu Via Flavia, koja je iz Pule
vodila u Akvileju i Rim.10
Amfiteatar u Puli
U Istri se počeci kršćanstva vežu uz Parentium (Poreč). Ondje je u 3. stoljeću
postojala kršćanska zajednica koju je predvodio sv. Mauro, mučenik stradao vjerojatno u
progonu za vladavin cara Valerijana (253– 260). Uz parencijsku je biskupiju jedno od najjačih
kršćanskih središta u Istri bila Pola. Istra je u crkveno-upravnome smislu bila podređena
Akvileji.11
8 http://www.istrapedia.hr/hrv/838/rimsko-carstvo/istra-a-z/
9 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/rimsko_doba
10 http://hr.wikipedia.org/wiki/Amfiteatar_u_Puli
11 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 59.
3
II. RANI SREDNJI VIJEK
Više od pet stoljeća rimske vladavine prekinule su barbarske invazije i selidbene struje
germanskih Gota koji konačno 476. godine ruše već uzdrmano Zapadno Rimsko Carstvo.
Godine 489. istarski poluotok pada pod Ostrogote, a pedeset godina poslije (539.) moćni
bizantski car Justinijan osvaja Istru. Vladavina Bizanta donosi Puli i okolici razvijen
kulturno-umjetnički život. Grade se kapele i bazilike od kojih je najpoznatija ona Eufrazijeva
u Poreču, nazvana prema porečkom biskupu iz VI. stoljeća.12
Eufrazijeva bazilika u Poreču
Početkom VII. stoljeća započinju avarsko-slavenski upadi i naseljavanje Slavena na
području Istre. Gradovi u unutrašnjosti su srušeni i napušteni dok priobalje odolijeva
napadima. O prvim stoljećima života Hrvata, jednog od slavenskih plemena, na području
nekadašnjih rimskih pokrajina vrlo je malo pisanih i arheoloških podataka. Nezakcij je
prepušten polaganom odumiranju nakon što ga je poharao požar koji su vjerojatno izazvali
napadači. Ipak, mnoga su mjesta zadržala antička imena te je nastupilo doba mirnog suživota
između pridošlica i starosjedilaca.13 Hrvati su uredili život na vrlo sličan način kao i domaće
stanovništvo, nužno se prilagodivši osobitostima istarskog kraja. Živjeli su u plemenskim
zajednicama i ubrzo po doseljavanju su došli u prvi doticaj s kršćanstvom.14
12 Godine 1997. cijeli kompleks Eufrazijane (crkva, krstionica, atrij te nekadašnja biskupska palača) upisan je u UNESCO-ov
popis svjetske spomeničke baštine.
13 Neka od mjesta koja su s dolaskom Slavena promijenila ime: Albone – Labin, Absora – Osor, Pola – Pula itd.
14 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 94. – 99.
4
Za bizantske se vlasti najviši vojnoupravni organ u Istri zvao ''magister militum
Grecorum'', u nju dolaze carski izaslanici, a vlast u Carigradu istaknutim Istranima podjeljuje
počasnu titulu konzula (''ypatus'' - hipat). Za carsku se blagajnu iz istarskih gradova prikuplja
novčano podavanje u ukupnoj visini od 344 zlatnika, za carske je izaslanike davao jednu ovcu
''onaj koji je imao stotinu ovaca'', a od stanovništva su se tražili i posebni (počasni) darovi za
cara (''exenia''). Kod Novigrada u Istri nalazio se veliki državni posjed (''fischo publico'') sa
više od 200 zakupnika. Bizantska vlast u Istri nije bila osobito jaka, a rijetki carski izaslanici
nisu bili rado viđeni gosti u Istri. Iako su bizantski carevi provodili ikonoklastičku politiku
(uništavanje slika svetaca) to nije imalo velikog utjecaja u Istri, a i ''magister militium
Grecorum'' vjerojatno se birao iz redova domaćih ljudi.15
Krajem VIII. stoljeća raste moć i utjecaj franačke države koja predstavlja sve veću
prijetnju Bizantu. Nakon nekoliko uspješnih vojnih pohoda Franci su 788. godine
predvođeni Karlom Velikim bizantskom caru Konstantinu VI. preoteli Istru te su je
podložili italskom kralju Pipinu. Nakon višegodišnjeg ratovanja između Bizanta i Franačkog
Carstva 812. godine potpisano je primirje u Aachenu, prema kojem je Istra i dalje ostala pod
franačkom upravom.16 Time istarski gradovi gube svoju samoupravu (naslijeđenu još iz
rimskog razdoblja), te slabe, a istodobno jača moć Crkve na koju se vlast Karla Velikog
posebno oslanjala.17
Novčić s likom Karla Velikog
15 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 93.
16 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 107.
17 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/srednjovjekovni_gradici
5
Slabljenjem Franačke države i njenim usitnjavanjem, Istra potpada najprije pod
italsko kraljevstvo, godine 952. pripojena je vojvodini Bavarskoj, 976. vojvodini
Koruškoj, da bi konačno u XI. stoljeću postala samostalno područje pod vlašću crkve,
odnosno patrijarha iz Akvileje (sjeverna Italija) i dijelom pod njemačke feudalne obitelji.18
Različiti će interesi (crkva, njemačko plemstvo, Mletačka Republika) na području cijelog
istarskog poluotoka stalno izazivati nove sukobe, pljačke i razaranja u kojima će najviše
stradavati upravo nezaštićeno seljačko stanovništvo.19
Gradići u unutrašnjosti Istre najčešće su bili smješteni na vrhovima brežuljaka koja su
im pružala prirodnu zaštitu. Dodatno se gradovi zbog čestih napada susjednih feudalaca ili
pak Venecije, osiguravaju gradskim zidinama s nizom kula i tornjeva te često i pokretnim
mostom. Dok izvana izgleda kao tvrđava, srednjovjekovni je grad iznutra isprepleten uskim
krivudavim ulicama koje prate kružni tok zidina, a centar gradskog života su crkva i trg.
Gradske lože javljaju se krajem srednjeg vijeka, jačanjem urbane kulture.
To je mjesto sakupljanja građana, mjesto donošenja odluka gradskih otaca. Koristile su u svim
oblicima javnog života. Ukoliko su se nalazile izvan zidina uz ulazne kule ili vrata, služile su
kao zaklon putnicima u vrijeme kada su gradska vrata bila zatvorena.20
III. RAZVIJENI SREDNJI VIJEK
Godine 1145. Pula, Kopar i Izola poraženi su od strane Venecije te su morali
prisegnuti na vjernost duždu. U drugoj polovini XIII. stoljeća Veneciji su se predali Poreč
(1267.), Umag (1269.), Novigrad (1270.), Sveti Lovreč (1271.), Motovun (1278.), Kopar
(1279.), Piran i Rovinj (1283). Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom
zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.21 Početkom XV. stoljeća
Venecija je zadobila i preostali dio unutrašnje Istre (Buje, Oprtalj, Labin, Plomin, Roč) te je
njezina vlast na ovom teritoriju potrajala sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine.22
Godine 1374. Habsburgovci su došli u posjed Pazinske grofovije, a ubrzo i Meranije, pa je
Istra bila podijeljena između Austrije i Venecije.23
18 Istarska markgrofovija je povijesno-geopolitički pojam nastao u XI. st. Želeći oslabiti moć koruških vojvoda, njem. car
Henrik III. (1039–56) izdvojio je Istru pol. XI. st. i predao je velikašu Ulriku Weimar-Orlamündeu kao samostalnu marku.
19 http://www.istra.hr/hr/dozivjeti_istru/povijest/srednjovjekovni_gradici
20 Isto.
21 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura
22 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 144.
23 Hrvatski opći leksikon, str. 402.
6
Podjela Istre između Venecije (crvena boja)
i Habsburgovaca (smeđa boja)
Godine 1325. napisan je pravni dokument o razgraničenju teritorija između susjednih
komuna u Istri, tzv. Istarski razvod. Istarski razvod pisan je glagoljicom i njime se utvrđivalo
plaćanje naknada za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka, reguliralo se čišćenje lokvi itd.
Odredbe Istarskog razvoda donijela je komisija koja je u 21 dan prešla oko 150 kilometara
spornog terena. Sačuvan je samo prijepis iz XVI. stoljeća a dokument je prvi objavio Ante
Starčević u latiničkoj transkripciji kao Razvod istrianski u Kukuljevićevu Arkivu za
povjesnicu jugoslavensku (1852). Istarski razvod predstavlja važno povijesno vrelo o tome
kako se u Istri utvrđivao feud. sustav, koji su mu elementi u seoskoj općini smetali, što je
prihvaćano, a što odbijano u provođenju feud. obveza.24 Također, u ovom dokumentu
hrvatsko ime se spominje preko dvadeset puta.25
24 http://www.istrapedia.hr/hrv/1183/istarski-razvod/istra-a-z/
25 http://www.croatianhistory.net/etf/glhrv.html
7
Istarski razvod
Kao jedan od najboljih primjera istarskog srednjovjekovnog slikarstva treba izdvojiti
crkvu Sv. Marije od Škriljanah, kilometar sjeveroistočno od Berma. U unutrašnjosti crkvice
nalaze se dobro sačuvane kasnogotičke freske koje gotovo u potpunosti pokrivaju zidove. One
su djelo majstora Vincenta iz Kastva a rađene su po narudžbi beramske bratovštine sv. Marije.
Glavnina prostora na slikama posvećena je scenama iz Marijinog i Isusovog života dok
najsnažniji dojam pobuđuje freska "Ples mrtvaca" gdje ruku pod ruku sa smrti plešu
kraljevi, trgovci, kardinali, pa i sam Papa. U XVIII. stoljeću, u razdoblju baroka, crkvica je
proširena i renovirana, pri čemu je oštećen ili uništen dio fresaka. Sve su freske tada
prefarbane i sakrivene, a ponovno su otkrivene i restaurirane 1913. godine.26 Inače, mrtvački
ples (dance macabre) bila je vrlo popularna tema u srednjovjekovnoj Europi, nastala kao
odraz katastrofalnih epidemija onog doba. To je predobžba univerzalnog zakona smrti pred
kojom su svi ljudi jednaki.27
26 http://www.tzpazin.hr/index.php?stranica=134
27 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 144.
8
''Ples mrtvaca'' – freska iz crkve Sv. Marije od Škriljanah
IV. NOVI VIJEK
Istra je pod mletačkom vlašću živjela slično kao i Dalmacija, ali je bila izložena
mnogo većim društvenim i gospodarskim zastojima. Izuzetno su joj naštetili razorni ratovi
na početku XVI. i XVII. stoljeća. Svoj su obol unazađivanju Istre dale i osmanske provale,
koje su poticale iseljavanje domaćeg stanovništva. Pučanstvo su prorijedile i brojne bolesti.
Istarski gradovi pokazivali su još veću gospodarsku vezanost za Veneciju, koja je svojim
odredbama sputavala trgovinu u svoju korist. Najviše su stradale seoske zajednice. U XVII.
stoljeću na istarski je prostor, kako mletački tako i austrijski, prodrla nova žitarica, kukuruz,
koja je u sedamdesetim i osamdesetim godinama XVIII. stoljeća postala važnim
prehrambenim proizvodom i robom za koju se državi plaćao porez. Kukuruz se u istarskom
narodu nazivao trukinja, ime nastalo slovnom zamjenom od turkinja, što je bio skraćeni naziv
za tursko zrno, prijevod talijanskog naziva. U Istru se ta žitarica širila iz Furlanije.
Novigradski je biskup Jakov Filip Tomasini u djelu o mletačkoj Istri zabilježio da su se ovdje
uzgajali pšenica, raž, ječam, pir, napose zob koju neki nazivaju istarskom žitaricom, te da se u
seoskome području kruh ponajviše mijesio od mješavine zobi i ječma, a kukuruza gotovo da i
nema zbog sušne zemlje, iako se počeo sijati na mjestima gdje je tlo vlažno i dublje. Kukuruz
je prispjevao morskim putem kao pomoć izgladnjelom stanovništvu, napose za velikih
nestašica hrane u doba naseljavanja Istre prebjezima iz Dalmacije i njezina zaleđa, Boke
Kotorske, albanskog priobalja i mletačkih posjeda na istočnom Sredozemlju koji su pali u
ruke Osmanlija. Spominje se i podatak da su u srpnju 1671. mletačke vlasti u Pulu poslale
brod s tovarom kukuruza za prehranu hajduka koje su Mlečani preselili iz Risna (Boka
Kotorska) i smjestili u gradu i okolici. Premda izgladnjele, hajdučke su obitelji, kako piše
9
providur Lunardo Marcello, krivim okom promatrale pošiljku i glasno govorile kako bi
kukuruz uzele jedino kako bi ga mogle prodati. U drugome izvješću mletački providur javlja
vladi kako hajduci uporno odbijaju jesti kukuruz, jer umišljaju da će od njega dobiti neku
smrtonosnu bolest. Uzgoj kukuruza je zbog nepovoljnih učinaka za tlo i sjetvu ostalih žitarica
postupno opao, te je potkraj XVIII. stoljeća zaostajao za pšenicom, ječmom, raži i drugim
žitnim biljkama.28
Osim u Međimurju i Pokuplju, na posjedima hrvatskih velikaša kao što su Zrinski i
Erdödyji, protestantizam se javio i u Istri u XVI. stoljeću. Prihvatili su ga tršćanski, puljski i
koparski biskupi. Protestantsko učenje koje se protivilo dekadenciji Katoličke crkve u
hrvatske se krajeve širilo iz susjednih zemalja (prije svega Kranjske, Štajerske, Koruške i
Ugarske). Među najznačajnije protestantske teologe onoga vremena ubraja se Matija Vlačić
Ilirik (1520-1575), rodom iz Labina. Školovao se u Veneciji i Njemačkoj a njegova
najznačajnija djela su Ključ svetog pisma i Magdeburške centurije, koje sadrže 13 opsežnih
svezaka i predstavljaju prvu sustavnu obradu povijesti crkve. Vlačić je bio jedan od urednika i
pisaca te monumentalne knjige. Do početka XVII. stoljeća reformacija je u svim hrvatskim
zemljama izgubila na snazi, pa isusovcima i nije bilo posebno teško uništiti posljednja
protestantska središta.29
Matija Vlačić Ilirik (1520-1575)
28 H. Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I, str. 256. – 257.
29 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 193.
10
''Uskočki rat''30 se početkom XVII. stoljeća vodio se i u Istri. Granice su ostale
nepromijenjene, ali je Istra uništena: kako se rat svodio na pljačkašku ''gerilu'', s neprestanim
manjim ili većim pljačkaškim i rušilačkim prepadima, u pojasu uz habsburško-mletačku
granicu više od 90% stoke je nestalo, 60-90% kuća je spaljeno, 90-98% dotad obrađivanih
površina je napušteno. Zemlju su pogodile epidemije kuge i malarije a broj stanovnika se
gotovo prepolovio. Oporavak je bio polagan: obje su vlasti počele poticati useljavanje iz
talijanskih krajeva i iz drugih dijelova Hrvatske i istočnijih zemalja, ali je Istra broj od 69.000
stanovnika dosegnula tek 1741. godine.31
Padom Mletačke Republike 1797. godine, Istra potpada pod vlast Napoleona, ali
Napoleon predaje Veneciju zajedno s mletačkim dijelom Istre i Dalmacije Austriji (car Franjo
I.) u zamjenu za Lombardiju i Nizozemsku. Tada je završilo razdoblje mletačke vlasti na
Hrvatskom primorju.32
Mirom u Požunu (26. XII. 1805.) svršena su dva nova rata između Franje I. i
Napoleona te je Austrija predala Francuskoj Dalmaciju, Istru i Boku Kotorsku. Već sljedeće
godine francuski vojnici ulaze u Istru i pripajaju je Talijanskom kraljevstvu. Godine 1809.
Istra je ušla u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija. Konačno, 1814. Istra postaje dijelom
Austrijske monarhije, kao zasebna teritorijalna jedinica s glavnim gradom Trstom, a od 1825.
glavni grad postaje Pazin. Tada je Pula glavna luka austrijske carske mornarice.33
Šezdesetih godina XIX. stoljeća u Istri se intenzivira politički život. Istarski sabor
je 1861. imao sjedište u Pazinu, a bio je pretežno talijanski. Članovi su bili virilisti34
(nadbiskupi, biskupi i sveučilišni rektori) i narodni zastupnici, a izvršni organ bio je
Zemaljski (ili pokrajinski) odbor u Poreču. Istra je spadala pod Namjesništvo u Trstu koje
je osnovano 1850. Postojale su dvije suprotstavljene stranke: Hrvatsko-slovenska narodna
stranka i Talijanska liberalna stranka. Krajem 1880-ih javljaju se dvije nove struje:
jugoslavenska i pravaška. Narodna stranka želi unaprjeđivanje poljoprivrede, razvoj obrta,
ravnopravnost, suradnju s ostalim južnoslavenskim narodima, te suradnju s Talijanima, ako
30 Uskočki rat - sukob između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije, koji se u europskim razmjerima vodio od 1615.
do 1617., a u Istri osam mjeseci duže, do 1618. Rat je završen madridskim sporazumom kojim se Austrija obvezala preseliti
uskoke, vojnički organiziranu grupu hajduka koju su sačinjavali katolički bjegunci iz područja Hrvatske, Hercegovine i
Bosne koji su se nalazili pod Osmanskom okupacijom, iz Senja u unutrašnjost, daleko od obale, a njihove brodove spaliti.
31 I. Goldstein, Hrvatska povijest, str. 191.
32 Ferdo Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda (1526. – 1918.), drugi dio, Marjan Tisak, Split, 2004, str.
396. – 397.
33 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura
34 Virilist – član hrvatskog parlamenta do 1918. koji je na temelju svog podrijetla ili položaja imao pojedinačno pravo glasa
(votum virile), čime se razlikovao od onih koji su kao pripadnici kakve skupine imali kolektivno pravo glasa (votum curiale).
11
pristanu na ravnopravnost. Talijanska liberalna stranka vodeća je stranka sve do 1916. godine.
Oni traže talijanski jezik i novine, te se suprotstavljaju hrvatskom narodnom pokretu u Istri.
Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila (1812–1882).
Njegova je koncepcija bila – aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati
narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i
kulturna postignuća i pronaći put da se narod izvuče iz bijede. Dobrila se zalagao za uvođenje
slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao je školovanje djece u hrvatskom dijelu
monarhije (u Rijeci i Kastvu) te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige
na materinskom jeziku kako ih ne bi tlačili politički i kulturno snažniji Talijani. Bio je član
Zemaljskog odbora u Poreču od osnutka 1861. i njegov predstavnik u bečkom parlamentu do
1867. Osim toga, sudjelovao je i u Prvom vatikanskom saboru (1870.), gdje je podupirao
Strossmayerove stavove o budućnosti Crkve. Dobrila je posthumno darovao cijeli svoj posjed
u dobrotvorne svrhe. Njegova se slika nalazi na novčanici od 10 kuna.
Biskup Juraj Dobrila i Pulska Arena na novčanici
od 10 kuna
Početke suvremenog turizma nalazimo u ranim godinama 19. st. U vremenu Austro-
ugarske monarhije sve više bujaju turstički sadržaji : hoteli, pansioni, ugostiteljski lokali,
morska i termalna kupališta, niču duž cijele obale. Gradovi Portorož, Umag, Poreč, Rovinj,
Pula s Brijunskim otočjem na zapadnoj obali pa do Rapca, Lovrana te kraljice ljepotice
12
Opatije na istočnoj obali, razvijaju se u prave turističke gradove. Poduzetnici iz tog vremena
sve više ulažu u istarski turizam.35
U drugoj polovini XIX. stoljeća javlja se historicizam; stil u umjetnosti koji se za
oblikovanje koristi bogatim repertoarom dosljedno ili proizvoljno povezanih elemenata
povijesnih stilova: romanike, gotike, renesanse i baroka. U Istri je vrlo čest u arhitekturi,
budući da je nagli urbanistički, gospodarski i društveni razvoj tražio prostore za nove
namjene.
Primjer historicističke arhitekture u Istri
V. SUVREMENO DOBA
Izbijanjem Prvog svjetskog rata (1914-1918) u Istri dolazi do prekida nacionalnih
borbi, a Italija pokazuje jasan interes za istočnom obalom Jadrana. Godine 1915. (26. IV.) sile
Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) su Italiji za stupanje u rat na njihovoj strani
obećale: dio slovenskih zemalja, Istru, sjevernu Dalmaciju za Zadrom i Šibenikom, gotovo
sve otoke, a u Albaniji dio teritorija s lukom Valonom (potpisan je tzv. Londonski ugovor).36
Rapallskim ugovorom iz 1920. godine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Istru je predala
Italiji, zajedno s otocima Cresom i Lošinjom, Zadrom te Lastovom i Palagružom. Rijeka je
35 http://www.histrica.com/hr/g/povijest/
36 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, drugo, dopunjeno izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003, str. 32.
13
proglašena slobodnom državom i to u granicama kotara Rijeke.37 U razdoblju između dva
svjetska rata talijanska vlast u Istri zatvara sve oblike hrvatskog i slovenskog javnog života;
zatvaraju se škole, kulturne ustanove, dolazi do talijanizacije hrvatskih imena. Uslijedio je
masovni egzodus hrvatskog stanovništva u Kraljevinu Jugoslaviju.38 U četiri desetljeća iselilo
se više stotina tisuća žitelja Istre.39
Hrvati se sele iz Pule 1947. godine
Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine, dolazi do sveopćeg narodnog ustanka u
Istri. Protjerana je fašistička vlast, a NOO Istre donosi proglas o oslobođenju Istre i njezinom
pripojenju Hrvatskoj u novoj Jugoslaviji. U sklopu završnih operacija za oslobođenje
cjelokupnog južnoslavenskog prostora, oslobođena je i Istra, 9. svibnja 1945. godine.
Nakon oslobođenja dolazi do egzodusa dijela autohtonog talijanskog stanovništva. Istarski
poluotok je Sporazumom iz Beograda 1945. godine podijeljen u dvije zone - zonu A i zonu
B. Zona A je bila pod anglo-američkom, a zona B pod jugoslavenskom vojnom upravom.
Mirovnim ugovorom u Parizu, 1947. godine, Pula je kao dio zone A pripala Jugoslaviji, dok
je područje sjeverno od Mirne postalo tzv. „Slobodni teritorij Trsta“. Konačna državna
granica između dviju država dogovorena je sporazumom u Osimu, 10. studenoga 1975.
godine. Raspadom Jugoslavije, pošto su Hrvatska i Slovenija međunarodno priznate kao
37 Isto, 80.
38 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura
39 http://www.istrapedia.hr/hrv/615/egzodus/istra-a-z/
14
samostalne i nezavisne države, njezine republičke granice postale su državne. Istra je u
sastavu republike Hrvatske i čini jednu od 20 hrvatskih županija.40
Literatura:
Hrvatski opći leksikon: A – Ž, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996.
Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Jutarnji list, Zagreb, 2008.
Hrvoje Gračanin, Kratka povijest Hrvatske za mlade I: Od staroga vijeka do kraja 18.
stoljeća, SysPrint, Zagreb, 2006.
Ferdo Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda (1526. – 1918.),
drugi dio, Marjan Tisak, Split, 2004.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, drugo, dopunjeno izdanje, Naklada Pavičić,
Zagreb, 2003.
Internet:
www.istra.hr
www.histrica.com
www.istrapedia.hr
www.valamar.com
www.croatianhistory.net
www.tzpazin.hr
www.hr.wikipedia.org
40 http://www.valamar.com/hr/istra/povijest-kultura
15