Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek: Historija

KOSOVSKI BOJ

(SEMINARSKI RAD)

Student: Mentor:

Dženan Hasanić dr.sc. Aranđel Smiljanić, doc.

Tuzla, maj 2015

SADRŽAJ

1. UVOD.......................................................................................................................................................1

2. STANJE NA BALKANU U DRUGOJ POLOVICI XIV STOLJEĆA.......................................................................2

2.1. Stanje u Srbiji nakon smrti cara Dušana............................................................................................2

2.2. Marička bitka....................................................................................................................................5

2.3. Krunidba Tvrtka za kralja Srbije........................................................................................................6

2.4. Srbija u doba kneza Lazara Hrebeljanovića.......................................................................................7

3. KOSOVSKA BITKA.....................................................................................................................................9

3.1. Pripreme i odnos snaga pred bitku...................................................................................................9

3.2. Tok i ishod bitke..............................................................................................................................10

3.3. Posljedice........................................................................................................................................12

3.4. Kosovski mit....................................................................................................................................13

4. ZAKLJUČAK.............................................................................................................................................14

5. LITERATURA...........................................................................................................................................16

1. UVOD

Čuvena bitka koja se odigrala na Kosovu polju jedan je od najznačajnijih događaja u srpskoj historiji. Priča o ovom događaju je ubrzo poslije završetka bitke prerasla u legendu koja se prepričava i među današnjim generacijama. Zahvaljujući toj legendi ovaj čuveni sukob je u narodnoj svijesti bio i ostao središnji događaj cijele srpske historije. Taj događaj je stekao žalosnu, ali i gorku slavu najvećeg srpskog poraza u kojem su Srbi izgubili svoju samostalnost.

Prije same bitke na Kosovu knez Lazar, tadašnji vladar, je nekoliko puta dolazio u sukob sa Osmanlijama. Prvi sukobi Osmanlija sa oblašću kneza Lazara zabilježeni su 1381 god. na Dubrovici kod Paraćina. U sukobu kod Pločnika 1386 god. Osmanlije, koje je predvodio sultan Murat I (1362-1389) su izgubili bitku. Priznanjem vazaliteta kralju Žigmundu Luksemburškom, knez Lazar je sebi osigurao prostor za obračun sa Turcima. Tako su započele pripreme kneza Lazara za Kosovsku bitku.

Ova bitka je bila veoma krvava i sa velikim vojnim gubicima na obje strane. U ovoj bici poginula su oba vladara, sultan Murat i knez Lazar. Sultana Murata (po pisanju većine istoričara) ubio je Miloš Obilić, koji je to uradio da bi dokazao svoju odanost knezu Lazaru. Po pisanjima brojnih tekstopisaca tog vremena, na tzv, kneževoj večeri uoči bitke, neko je Miloša Obilića optužio da će izdati Lazara na Kosovu i preći Osmanlijama. On se za vrijeme bitke predao Osmanlijama i otišao u njihov tabor, a onda je kada su Osmanlije povjerovali u njegovu izdaju kneza Lazara izvukao sakriveni nož i usmrtio Murata.

Bajazit je poslije pogibije oca Murata uspio da uspostavi disciplinu u osmankoj vojsci, i time spriječi njeno totalno rasulo i poraz. On je postao sultan. Odmah poslije bitke koja je završena “nerješenim” ishodom i pogibijom brata Jakuba, zbog nemira, otišao je u Anadoliju. U tome su neki vidjeli Turski poraz.

O smrti kneza Lazara se piše da je on uhvaćen sa još nekoliko srpskih velikaša, odveden u Osmanski tabor i tamo «posječen», odnosno odsječena mu je glava. Veliki obostrani gubici kao posljedica ove bitke, više su pogodili Srbiju, koja nije imala mogućnosti da se ponovo suprotstavi Osmanlijama, pod čiju je vlast zbog toga potpalo nekadašnje moćno carstvo.

2. STANJE NA BALKANU U DRUGOJ POLOVICI XIV STOLJEĆA

2.1. Stanje u Srbiji nakon smrti cara Dušana

Nakon smrti cara Dušana 1355 god. na prijestolje dolazi njegov sin Uroš, poznat u narodu kao Uroš Nejaki, koji nije bio dorastao da upravlja velikim carstvom i u tom trenutku postepeno nastupa slabljenje centralne vlasti. Tako je Srpsko carstvo, staro tek jednu deceniju, počelo da se raspada, usred komešanja, koje Uroš nije bio u mogućnosti spriječiti.

Ivan Kantakuzen ovako opisuje prilike u Srbiji poslije Dušanove smrti: “Oko toga vremena i kralj, gospodar srpski, preminu, a među Srbima nasta ne malo komešanje. Kraljev brat Simeon (Siniša), koji je gospodovao u Akarnaniji, stade tražiti vlast nad svima srpskim zemljama, u misli, da su njegova prava pretežnija, i uza nj bijahu mnogi između velikaša srpskih. Uroš pak, sin kraljev, diže vojsku, da očevinu od strica brani. Majka mu pak Jelena niti pristane uz sina, niti uza šurjaka Simeona, nego odvoji sebi mnoge gradove, okruži se dosta znatnom silom i počne vladati sama za sebe, te niti koga napade niti koga pomagaše. Najmoćniji pak velikaši poistjerivaše niže i slabije, prigrabiše svaki sebi koje su god mogli okolne gradove, pa jedni pristadoše uz kralja (t.j. cara Uroša), jedni pak uz Simeona strica mu, ali ne kao mladi im i kao gospodaru podčinjeni, nego kao saveznici i prijatelji, koji šalju potporu. Neki opet ne pristadoše ni uz jednog ni uz drugog, nego se držahu uz onoga, tko je jači, očekujući, šta će biti, i spremni da pristanu uz onoga, koji naposljetku osvoji. I na hiljadu strana rastureni počeše se međusobno gložiti.”1

Prvi koji se odvažio otrgnuti od centralne vlasti bio je Simeon (Siniša) koji je takođe pokušao i da preotme svom sinovcu Urošu carsku vlast. Smrt Dušanova zatekla je Simeona kao namjesnika u Epiru.2 On je uspjeo da sakupi četiri do pet hiljada vojnika s kojim je osvojio utvrđeni Kostur sa okolinom i proglasio se za cara 1356 god. Potporu u svom naumu našao je u Uroševom ujaku despotu Jovanu Komninu Asenu.

Međutim, despot Nićifor II, potomak starih epirskih gospodara, 1356 god. provalio je i zauzeo Tesaliju i Epir što je poremetilo Simeonove planove. Nićifor II težio je da na zauzetim teritorijama potisne feudalce, ponajviše Arbanese, koje je dovela srpska vlast i vrati ih protjeranim Grcima. Na kraju će doći do krvavog obračuna u bitci kod Aheloja 1358 god. u kojoj je poginuo despot Nićifor II a njegova vojska bi poražena i razjurena.3 Poslije ovog poraza Simeon je mogao ponovo da povrati oblasti u sjevernoj Grčkoj i tu uspostavi svoju vlast. Iako je na državnom saboru u Skoplju, održanom 1357 god. veći dio plemstva kao i crkva podržala cara Uroša, Simeon nije odustao u svom naumu. Tek nakon poraza svog saveznika Jovana Komnina Asena kod Skadra 1359 god. njegove aspiracije na carsku krunu su propale, čime se odrekao srpskog prijestolja.

1 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 440-4412 Isto, str. 4413 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd 1989., str. 176

Uprkos porazu, Simeon je nezavisno vladao Epirom i Tesalijom, koje je izdvojio iz Srpskog carstva. Za prijestolnicu je odabrao grad Trikale u Tesaliji. Crkva,vlastela i gradsko stanovništvo su prihvatili Simeona kao svog vladara. Osnovao je posebno carstvo i novu granu dinastije, potpisivao se kao “car Srba i Grka” a nazivao se Simeon Uroš Paleolog.4 U svojoj prijestolnici živio je potpuno u grčkom krugu i izdavao je povelje na grčkom jeziku. Naslijedio ga je sin Jovan Uroš na prijestolju 1370 god., koji se ubrzo zakaluđerio i povukao u manastir, a upravu zemlje predao Aleksiju Angelu. Svoju kćerku Mariju dao je za ženu posinku moćnog vojvode Hlapena, Tomi Preljuboviću, kojem je kasnije na upravu dao Epir. Toma je oko 20 godina tiranski vladao Epirom oslanjajući se na svoje srpske vojnike, dok najzad nije ubijen 1385 god.

Na sjeveru Srbije tj. Podunavlju takođe dolazi do rasula. Naime izbio je sukob dva po imenu nepoznata velikaša, od kojih je slabiji zatražio pomoć od Ugarske i pobijedio svoga protivnika. 5 Nakon toga u maju 1359 god. ugarska vojska upada u Srbiju, gdje pobjeđuje u jednoj bitci i napreduje sve do Rudnika nakon čega se povlači. Ovim upadom Srbija je izgubila Braničevo i Kučevo.

Stavljanje Dubrovnika pod vrhovnu vlast Ugarske izazvalo je napad kneza Vojislava Vojinovića 1360 god. koji je tada vladao prostranim teritorijem od Drine do Kosova i Rudnika do mora. Tražio je od Dubrovčana da mu predaju grad Ston i poluostrvo Pelješac. Vojislav je sa vojskom pustošio dubrovački teritorij i pljačkao trgovce sve do mirovnog ugovora potpisanog 25. avgusta iste godine kojim je car Uroš Dubrovčanima obnovio jamstva slobode kretanja.

Ali sklopljeni mir nije dugo trajao, nakon braka cara Uroša i Ane, kćerke vlaškog kneza Aleksandra, Vojislav je ponovo došao u sukob sa Dubrovčanima.6 Tokom sukoba koji je trajao 1361-1362 na stranu Dubrovčana stali su Balšići, vjerovatno zbog želje da se dokopaju Kotora. Mir je sklopljen 22. avgusta u Onogoštu kojim su obnovljene granice, pušteni zarobljenici, opljačkane stvari vraćene, a razaranja i krvoprolića predani zaboravu.7 Samim ugovorom vidljivo je koliko je oslabila centralna vlast i zapravo koliko vlastela samostalno vlada svojim teritorijama: “Behu se Dubrovčani poplašili od carstva mi i svadili se s bratom carstvs mi s knezom Vojislavom i s gradom carstva mi s Kotorom … I smirih ih s bratom carstva mi s knezom Vojislavom i s gradom carstva mi s Kotorom”8

Balšići koji su uspjeli da se odmetnu od centralne vlasti 1360 god. i uspostave svoju vlast u Baru i oblastima između Skadarskog jezera i Zetskog primorja nastavili su otvoreni sukob sa Vojislavom i poslije zaključenog mira. Balšići su nastojali da zavladaju cijelom Zetom i da svoju vlast prošire u oblast Zahumlja i Boke Kotorske. Tokom borbi za Ulcinj, pojavila se opasna kuga od koje umire knez Vojislav 1363. god i time se završava sukob a prevlast dobijaju velikaši u južnim dijelovima carstva. Nakon toga Balšići 1364. god dolaze u sukob sa Karlom Topijom, koji se javlja kao “knez Albanije”. U tom sukobu Đura Balšić pada u robstvo i Dubrovčani se u oktobru te godine zauzimaju za njega da bude oslobođen. Njihovim posredovanjem došlo je do mira u ljeto 1366 god. koji je bio kratkog vijeka. Već u januaru 1368 god. nalaze se Balšići opet u pohodu na Karla.9

4 Sima Ćirković, Srbi među Europskim narodima, Zagreb 2008., str. 595 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 4426 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd 1989., str. 1797 Sima Ćirković, Srbi među Europskim narodima, Zagreb 2008., str. 608 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 4429 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd 1989., str. 180

Tokom rata sa Dubrovnikom i smrti kneza Vojislava Vojinovića u prvi plan izbija Vukašin Mrnjačević sa bratom Uglješom. Porijeklo njihove porodice nije poznato, ali se predpostavlja da su iz humske ili zetske zemlje.10 Vukašin je vladao sjeverozapadnim dijelovima Makedonije sa gradovima Prilepom, Skopljem i Prizrenom. Postao je dosta utjecajan na dvoru cara Uroša koji mu je dodijelio najprije titulu despota a kasnije i titulu kralja 1365 god. i time ga učinio svojim savladarem, a titulu mladog kralja dobio je Vukašinov sin Marko. Time je rešeno pitanje naslednika srpskog prestola, pošto car Uroš nije imao dece.

Njegov brat Uglješa je ovladao Serom i Dramom nakon što se Uroševa majka zakaluđerila i dobio titulu despota. Braća Mrnjačevići uživali su veliko povjerenje kod Uroša a rodbinskim vezama uspostavili su dobre odnose sa oblasnim gospodarima. Tako je Vukašinov sin Marko oženio kćerku Radoslava Hlapena, a ćerka Olivera mu se udala za Đurada Balšića. Vukašin Mrnjačević takođe je imao dobre odnose i sa Dubrovčanima. Centralna vlast sve više slabi tako da “kralj Srba i Grka” Vukašin prilikom potvrđivanja povlastica Dubrovčanima ne spominje ime cara Uroša. Nadolazeće borbe Osmanlija su stvar samo njegova i njegovog brata Uglješe.

Poslije smrti Vojislava Vojinovića 1363 god. njegova udovica Goislava nije uspjela sačuvati nasljeđe za svoje sinove. Naime, sinovac Vojislava, dvadesetodogišnji župan Altomanović Nikola uspio je da je potisne i da sebi najprije osigura prostor oko Rudnika i Užica, sa srpskim dijelom srednjeg Podrinja. Odatle je on uspio do kraja oktobra 1368 god. da potpuno zavlada čitavim krajem oko srednjega i donjeg Lima i gornje Drine i Trebinjem. Time se njegova vlast prostirala od Rudnika do Trebinja i mora; on je postao jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji. 11 Odmah je došao u sukob i sa banom Tvrtkom pomažući humskog velikaša Sanka Miltenovića, koji se bio odmetnuo od bana. Tvrto je uspio da skrši svoje protivnike u Bosni uz pomoć Dubrovčana ali nije uspio da savlada i samog župana Nikolu. Početkom ljeta 1370 god. Tvrtko i župan Nikola sklopili su mir ali taj mir nije obuhvatao i Dubrovačku republiku. Nikola je nastavio da napada Dubrovnik i zahtijevao da mu isplaćuju svetodmitarski dohodak od 2.000 perpera.

U isto vrijeme sa županom Nikolom Altomanovićem, uzdigao se i knez Lazar Hrebeljanović, koji je dugo vremena bio na dvoru cara Uroša. Vrlo malo se zna kojim je teritorijem upravljao knez Lazar za živora cara. Svakako u njegovoj vlasti bio rudarski centar Novo Brdo. Moć njegova je morala biti znatna, kada je 1370 god. mogao oduzeti Rudnik Nikoli Altomanoviću, inače svom prijašnjem savezniku. Knez Lazar je bio od onih feudalaca koji nisu otvoreno ustajali protiv centralne vlasti, ali je ona bila toliko oslabila, da je i on mogao samostalno istupati.

U međuvremenu, Dubrovčani su odbili da isplaćuju svetodmitarski dohodak županu Nikoli, pod izgovorom da taj dohodak pripada samo vladaru Srbije i nijednoj drugoj ličnosti. Na taj odgovor Nikola je poslao svoju vojsku, koja je nemilosrdno opustošila dubrovačku okolicu u jesen 1370 god., a dao je zatvoriti i sve njihove trgovce, koji su se zatekli u njegovoj oblasti. Stavljajući ih na muke, iznudio im je u ime otkupa oko 4.000 dukata.12 Pustošenje je nastavljeno i u proljeće iduće godine, Dubrovčani su molili Ludovika Anžujskog da intervenira, ali Altomanović je imao na ugarskom dvoru moćnoga mačvanskog bana Nikolu Gorjanskog starijeg.

10 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd 1989., str. 180-18111 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 44312 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 443

Agresivan na sve strane, župan Nikola je stvarao sebi moćne neprijatelje. Dok je on bio zauzet borbom protiv Dubrovnika, knez Lazar je potkraj 1370 god. navalio na Rudnik, njegov najvažniji i naibogatiji grad, i uspio da ga privremeno osvoji.13

Protiv župana Nikole spremao se u proljeće 1371 god. opasan savez. Naime Balšići, Dubrovčani i kralj Vukašin dogovorili su se da zajedničkim snagama skrše njegovu vlast. Oko 20. juna stigao je kralj Vukašin sa sinom Markom i vojskom pod Skadar, odakle se spremao, s Balšićima zajedno, da krene prema Onogoštu, u susret Altomanoviću. Dubrovačka Republika bila je spremna, da na svojim lađama prebaci jedan dio vojske u Altomanovićevo područje, u Konavle, da ga napadne – sa te strane. Ali upravo u vreme kad je trebala da otpočne ofanziva, koja je mogla da bude kobna po Altomanovića, stigoše kralju Vukašinu glasovi o velikoj osmanskoj opasnosti s juga, i on morade na brzu ruku vraćati vojsku i krenuti sam natrag, u istočnu Makedoniju.14

2.2. Marička bitka

Ne može se sa pouzdanošću utvrditi kako je došlo do srpskog pohoda protiv Osmanlija u jesen 1371 god. S obzirom da je bio prvi na udaru, Uglješa je shvatio opasnost koju su predstavljala Osmanska osvajanja na Balkanu. Da se radi o ofanzivi Srba govori i to, da je bojište bilo van granica tadašnje Srpske države. Uglješa je izabrao idealan trenutak za napad. Sultan Murat sa glavninom vojske nalazio u Maloj Aziji dok je samo manja jedinica ostala pod zapovjedništvom Lala-Šahina u Adrianopolisu.

Uglješevom pohodu pridružio se na poziv i brat Vukašin koji je prekinuo pripreme za rat protiv Nikole Altomanovića. Vojska braće Mrnjačević krenula je prema Adrianopolisu ali tu ih u blizini rijeke Marice 26. septembra na spavanju masakrirala Osmanska vojska. Oba predvodnika pohoda, kralj i despot, poginula su, a samo se mali dio vojske uspio spasiti.

Zapis monaha Isaije ovako opisuje bitku na Marici: ….svrših pak tu (knjigu) u najgore od svih vremena, kada bog ispuni gnjevom hrišćane zapadnih strana i podiže se despot Uglješa, i sva srpska i grčka vojska i svoga brata kralja Vukašina i mnogih drugih velmoža. Negde do 60.000 izabrane vojske, i pođoše u Makedoniju na izgnanje Turaka, nerasuđujući da se gnjevu božijem niko ne može suprostaviti. Jer njih ne izgnaše već sami od njih ubijeni biše, i tako njigove kosti padoše i nesahranjeni ostadoše…..Tolika nevolja i ljuto zlo izli se na sve gradove i krajeve zapadne, kako nikad nisu ušli slušale ni oči vidjele. I posle ubistva ovoga hrabrog muža despota Uglješe rasuše se Izmailjčani (Turci) i poleteše po svoj zemlji kao ptice po vazduhu, i jedne od hrišćana mačem koljahu, druge odvođahu u ropstvo a one što su ostali spali prevremena smrt. One koji i od smrti ostaše, glad pomori, jer nasta takva glad u svim stranama kakva nije bila u svim stranama od stvorenja svijeta…..15

Posljedice Maričke katastrofe su bile dalekosežne. Vizantija je izgubila samostalnost i postala je vazal Osmanskog carstva, a istu sudbinu dočekali su i bugarski car kao i braća Dejanovići koji su 13 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 44314 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd 1989., str. 18315 Sima Ćirković, Srednjovekovna Srpska država, Zagreb 1959., str. 112

vladali u sjeveroistočnoj Makedoniji sa centrom u Velbuždu. Kraljević Marko je naslijedio oca Vukašina na njegovim oblastima ali se morao priznati Osmanskim vazalom. Kao vazali sultanu, Dejanovići i kralj Marko bili su obavezani da plaćaju godišnji danak i daju pomoćne vojne odrede. Ovom pobjedom, Osmanlije su se konačno učvrstili na Balkanu i bila su im otvorena vrata za dalja napredovanja. Uglješinu teritoriju, Sersku oblast, zauzeli su Bizantijci i tu vladali oko desetak godina.

U sjeni ovog poraza, 4. decembra umro je i car Uroš. S njim je izumrla muška linija srpskih Nemanjića i time je prestalo da postoji Srpsko carstvo.

2.3. Krunidba Tvrtka za kralja Srbije

Nakon pogibije Vukašina Mrnjačevića, Nikola Altomanović je postao najmoćniji velikaš u Srbiji. Njegova teritorija obuhvatala je prostor od Rudnika, kojeg je početkom 1372 god. preoteo od kneza Lazara, pa sve do mora. Pored njega isticali su se i ostali velikaši kao što su: Radič Branković, koji koji je vladao sjevero-istočno od župana Nikole. Obojica su bili vazali ugarskog kralja Ludovika, koji je preko Nikole Gorjanskog nadzirao njihovo djelovanje.16 Južno od njih nalazio se, najprije knez Lazar Hrebeljanović, a u pograničnom dijelu sa Bugarskom braća Dejanovići, Jovan i Konstantin. U susjedstvu, do Šar-planine, pa i preko nje, do Skoplja prostirala se vlast Lazareva zeta Vuka Brankovića. Balšići su vladari većim dijelom Zete, a nakon pogibije Vukašina zauzeli su i Prizren.

Ambicije župana Nikole su bile velike, najprije je uspio da izdejstvuje 1372 god. od Dubrovčana da mu plaćaju svetodmitarski dohodak, zatim je pokušao da osvoji Prizren od Balšića ali bezuspješno. Ovakve težnje mladog župana stvorile su neprijatelje na sve strane, s obzirom da je ugrožavao Dubrovčane, Balšiće, Tvrtka i Lazara. Tako su knez Lazar i ban Tvrtko postigli zajednički dogovor da zajedno unište Nikolu Altomanovića. Međutim, najprije se trebalo osigurati od mogućeg napada Ugarske, koja je štitila svog vazala. Priznavanjem ugarske vrhovne vlasti i uz obavezu da će plaćati danak, knez Lazar je postigao, da Ugarska ne samo napusti svoga nekadašnjeg stićenika, nego i da vojskom pomogne saveznike protiv njega.17 Pritisnut sa svih strana i bez saveznika Nikola se nije mogao odbraniti, sklonio se u Užice, ali tu je opkoljen, zarobljen i oslijepljen 1373 god. Njegovu prostranu oblast podjelili su između sebe knez Lazar i ban Tvrtko. Lazar je dobio užičko i rudničko područje, a Tvrtko teritoriju oko gornjeg toka rijeke Drine kao i srednje i donje Polimlje sa manastirom Mileševo. Altomanovićevo rušenje iskoristili su i Balšići, koji su zauzeli župe Trebinje, Konavle i Dračevicu, doduše na kratko vrijeme, jer već početkom 1377 god. vlastela tih župa prešla je na stranu Tvrtka.

Poslije uspjeha protiv župana Nikole i Blašića, Tvrtko je proširio svoje granice na nekadanje teritorije države Nemanjića i time postao jedan od srpkih oblasnih gospodara. S obzirom da je kraljevska kruna Srbije bila upražnjena, Tvrtko je kao neposredni potomak Nemanjića, bio pretendent na Srpsko prijestolje. Tvrtko je po ženskoj liniji, njegova baka Jelisaveta, žena bana Stjepana I Kotromanića, je bila kći kralja Dragutina, imao pravo na kraljevsku titulu. Krunisanje je obavljeno na Mitrovdan 26. oktobra 1377, najvjerovatnije u Mileševu, sugubi vijencem (dvostrukom krunom) uz pristanak srpske gospode, među kojom je najmoćniji i najveći autoritet

16 Sima Ćirković, Srbi među Europskim narodima, Zagreb 2008., str. 6217 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 448

bio knez Lazar. Uzeo je vladarsko ime Stefan i nosio je titulu “Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu”. Kao novoizabrani kralj Srba, Tvrtko od Dubrovčana prima 2.000 perpera svetodimitarskog dohotka koji su oni dotad plaćali srpskim vladarima.

2.4. Srbija u doba kneza Lazara Hrebeljanovića

Poslije propasti župana Nikole ostao je u Srbiji kao najmoćniji feudalac knez Lazar.18 Lazar je imao ambicije da oživi državnu tradiciju Nemanjića u Srbiji nakon smrti cara Uroša. Težio je da proširi svoju vlast, tako da je već 1379 god. savladao Radiča Brankovića, gospodara Braničeva i prisvojio njegovu oblast. Stvorio je svoje središte u Kruševcu, držeći najbogatiji i najplodniji deo srpske države, cijeli sliv obje Morave.S njim počinje povlačenje srpskog državnog središta prema severu, odnosno uzmicanje ispred novog neprijatelja. Takođe, knez Lazar je svoj uticaj stvarao u “obiteljskom savezu” tj. udajom svojih kćeri za velikaše. Tako je Maru udao za Vuka Brankovića, gospodara Kosova i susjednih oblasti, dok je Jelenu udao za Đurđa Stracimirovića, koji je 1379 god. postao vodeća osoba u obitelji Balšića, a svoju treću kćer Draganu za rođaka bugarskog cara. Četvrt kćerka Teodora udana je za mačvanskog bana Nikolu Gorjanskog Mlađeg, dok će peta, najmlađa, svoju ulogu u politici zaigrati tek nakon očeve smrti, kada je dana Bajazitu (1389).19

Knez Lazar se u jačanju svoje vlasti oslanjao mnogo na srpsku crkvu, koju je obilato pomagao.20 Lazara je srpska crkva priznala za suverenog vladara svih Srba. To priznanje bilo je dokaz stvarnog položaja u državi i na međunarodnom planu. Ali, sama ta crkva morala je da bude zakonita u kanonsko-pravnom smislu. Zato je Lazar pokrenuo pitanje izmirenja sa Carigradom radi uspostavljanja kanonskog jedinstva. Svetogorski starci su 1374 god. stigli u Srbiju da pregovaraju sa Lazarom o izmirenju. Lazar je bio pravi začetnik izmirenja jer starci dolaze njemu, a ne Balšiću, iako se Pećka patrijaršija nalazila u oblasti Balšića. Državni sabor je krajem 1374 god. podržao odluku o izmirenju. Sporazum o izmirenju je brzo postignut. Bio je veoma povoljan za Srbe: skinuta je anatema i patrijaršija priznata za zakonitu. Srbi su dali jamstvo da neće više pripajati grčke crkvene oblasti. Proglašenje izmirenja obavljeno je u Prizrenu 1375 god. Iste godine u oktobru, knez Lazar i Đorđe Balšić sazvali su sabor za izbor prvog srpkog zakonitog patrijarha. Za patrijarha je izabran Jefrem, a Lazar je odmah na saboru potvrđen za velikog kneza i samodršca Srbije, Podunavlja i Pomorja.

Osmansko carstvo je poslije pobjede na Marici 1371 god. postala najmoćnija država na Balkanu. Međutim, Osmanlije nisu započeli odma prodirati u srpske zemlje, najprije su proširili svoj krug vazala. Kraljević Marko i braća Dejanovići, Jovan i Konstantin, koji su vladali u Makedoniji, priznali su vrhovnu Osmansku vlast i bili su obavezni davati godišnji tribut te s odredom vojske uz sultana sudjelovati u pohodima koje je predvodio.

Osamdesetih godina XIV st. započelo je Osmansko prodiranje u srpske zemlje. Prvi upad desio se 1381 god. kad je Lazareva vlastela, Crep i Vitomir kod Paračina, suzbila pljačkaški odred koji je vjerovatno zašao u Lazarevu teritoriju poslije neke akcije u Bugarskoj.21 Nekoliko godina poslije, tačnije 1386 god. desio se znatno ozbiljniji napad. Sultan Murat prodro je u Srbiju,

18 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 44919 Sima Ćirković, Srbi među Europskim narodima, Zagreb 2008., str. 6320 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 44921 Sima Ćirković, Srbi među Europskim narodima, Zagreb 2008., str. 64

zauzeo Niš i upao u Toplicu, ali ga je knez Lazar, suzbio kod Pločnika i spriječio da uđe dublje u unutrašnjost zemlje. Posljedni poraz u nizu zadesio je Osmansku vojsku kod Bileće 1388 god. kada je Vlatko Vuković potukao vojskovođu Šahina, koji se jedva spasio bjekstvom.

3. KOSOVSKA BITKA

3.1. Pripreme i odnos snaga pred bitku

Porazi kod Pločnika i Bileće natjerali su sultana Murata na ozbiljne pripreme za veliki pohod protiv Srba.22 Za odlučan sukob sa Osmanlijama knez Lazar se dugo pripremao. Deceniju prije kosovkse bitke njegova oblast je dostigla najveći obim. Dalje širenje bilo je nemoguće bez narušavanja prijateljskih, rodbinskih i vazalnih veza. Trudio se da održi dobre odnose sa susjedima. Najveći problem prestavljali su mu Ugari, naime, jedno vrijeme knez Lazar je bio njihov vazal, tj. za vrijeme borbi protiv župana Altomanovića, ali je nakon smrti kralja Ludovika raskinuo te obaveze i zajedno se sa bosanskim kraljem Tvrtkom stavio na stranu napuljske dinastije i ratovao u Posavlju protiv pristaša kralja Žigmunda, čime je privremeno zauzeo i Beograd.23 Nakon što je Žigmund ojačao na ugarskom dvoru želio je da se osveti onima koji su proteklih godina pružali pomoć njegovim protivnicima. Da bi izbjegao mogući napad, knez Lazar se izmirio sa Žigmundom posredovanjem svoga zeta, mačvanskog bana Nikole Gorjanskog Mlađeg, i primio opet iste one vazalne obaveze koje je imao prema kralju Ludoviku. Ovim potezom Lazar se riješio rizika od mogućeg rata na dva fronta, čime je skinuo moguću opasnost sa sjevernih granica i u potpunosti se posvetio onome što je dolazilo sa juga.

Odmah nakon izmirenja sa Žigmundom Lazar je počeo da traži saveznike za borbu protiv Osmanlija, za koju je znao da je neizbježna. Obratio je Bosanskom kralju Tvrtku, s kojim je bio u dobrim odnosima još od početka svoje vladavine. Osjećajući, da je Bosna isto tako ugrožena kao i Srbija, Tvrtko je odlučio da se odazove Lazarevom pozivu i da mu vojnički pomogne. Time je Tvrtko prekinuo velike akcije oko Dalmacije i Hrvatske i poslao svoje bosansko-hrvatske odrede na Kosovo pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića.24 U sastavu Vlatkove vojske nalazili su se i hrvatski odredi koje je predvodio Ivan Paližna, koji je kao vranski prior pod sobom imao krstaše vitezove Ivanovce.

Od Srpskih feudalaca, koji su pomogli Lazaru, najvažniji je bio Vuk Branković, čije su se zemlje prve nalazile na udaru Osmanlija. On je u to vrijeme držao veliku oblast pod kontrolom koja je obuhvatala Kosovo, dio Polimlja i Sandžak, i Skoplje na Jugoistoku. Pored njega, Lazar je mogao računati i na svoje sestriće Stefana i Lazara Musića, dok za Đurada Stracimirovića nema informacija dali je sudjelovao u boju. Drugi feudalci, koji su bili vazali Osmanskom carstvu, kao što su Konstantin Dejanović i kraljević Marko nisu se odazvali što zbog straha tako i sebičnih interesa. Čak šta više Konstantin Dejanović je ugostio Osmansku vojsku koja je preko njegove teritorije polazila na Kosovo i navodno joj je dao i svoje pomoćne odrede.25

S druge strane Osmanlije su takođe vršili duge i temeljite pripreme, jasno govoreći da se radi o velikoj i odlučnoj borbi. To se vidjelo i po tom, što je na bojno polje krenuo lično sultan Murat sa svoja dva sina, Bajazitom i Jakubom. Pored njih, tu su bile prisutne i poznate vojskovođe kao što su Evrenos, Šahin, Ali paša, Saridže, Balaban i mnogi drugi. Sultan je dao sakupiti veliku vojsku iz svih dijelova Osmanskog carstva ( Rumelije i Anadolije). Sultanova vojska je bila

22 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd 1989., str. 20723 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 45024 Milko Brković, Uloga bosankog kralja Tvrtka I. u zbivanjima prije, u vrijeme i nakon kosovske bitke 1389 godine; Časopis instituta za crkvenu povijest katoličnog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1989., str. 325 Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd 1989., str. 208

dosta iskusna, koja je skoro trideset godina nizala pobjedu za pobjedom na raznim bojištima. Sam sastav sultanove vojske je bio zastrašujući, elitnu jedinicu činili su sami janjičari koje su bile pod komandom samog sultana, a pored njih tu je i ostala pješadija, kao i lahka konjica koja je bila pokretljiva. Uz vlastitu svoju vojsku, sultan je pozvao i vojsku svojih vazala kao i plaćenike.

3.2. Tok i ishod bitke

Sultan Murat je preko teritorije svojih vazala izbio na Kosovsko polje 15. juna 1389 god., tu su ih dočekali Srbi sa sveznicima. Bitka je vođena kod Vukove prijestolnice Prištine. Što se tiče borbene formacije obe vojske, bila je uobičajna, sa centrom i dva krila. Formacija Srba i saveznika, centar je predvodio Lazar Hrebeljanović sa svojom vojskom, lijelo krilo je predvodio Vlatko Vuković sa svojim Bošnjačkim i Hrvatskim odredima, dok je desno bio Vuk Branković. Nasuprot njima, centar turske vojske predvodio je sultan Murat sa janjičarima, desno ( prema Vuku) bio je Jakub koji je zapovjedao azijskim (anadolijskim) trupama, dok je lijevo (prema Vlatku) bio Bajazit za evropskim (Rumelijskim) trupama.

O samom toku bitke nište sa pouzdano ne zna. Ali u početku saveznici su imali uspjeha. Najprije je potisnuto odjeljenje sultanovog sina Jakuba. Vlatko Vuković je imao toliko uspjeha, da je svome kralju, u dva navrata slao vijesti o pobjedi. I centar, kojim je komandovao Lazar dobro se držao. Pobjedu u korist Osmanlija riješio je energični Bajazid, nakon pogibije svoga oca. On je preuzeo zapovjedništvo i pojačan rezervom i janjičarima provalio je u centar Lazarevih snaga i slomio njihov otpor. Tokom ovog napad stradao je i sam Lazar. Za to vrijeme, Vlatko Vuković nakon pobjede na svojom strani povlači sa kosovskog polja, dok Vuk Branković nakon uspjeha na desnom krilu, uvidjevši poraz centra, odlučio na povlačenje da bi sačuvao što više svojih vojnika.

O samoj smrti sultana Murata ne možemo pouzdano govoriti. Sami srpski izvori ne slažu se međusobno. Konstantin Filozof kazuje, da su jednog srpskog plemića (Miloša) neki zavidnici tužili knezu Lazaru da će mu učiniti nevjeru. On da bi pokazao svoju vjernost, u zgodnom času prešao je na stranu Osmanlija, pod izgovorom da hoće da se preda. Kada je došao do sultana, Miloš je hrabro zabio mač u Murata. Straža ga je odma na mjestu sasjekla. Prema drugom izvoru, Pohvala knezu Lazaru, pisana početkom XV st., govori da je Murat poginuo poslije borbe. Osmanki historičar Nešri govori da je sultan ubijen kada je bitka već bila okončana i to ovako: „Murat otiđe s nekolicinom svojih vernih sluga, da ogleda brda mrtvačka. Među njima bejaše nevernik imena Miloš Obilić, srčani i hrabri prokletnik. Ovaj je u društvu Lazarevom rekao: Idem da ubijem turskog cara! Imade uza se skriveni nož. U toj nameri se ovaj nevernik slučajno na bojnike zaveru nameri, a ovi ga rane, te se ogrezav u krvi taj ranjeni nevernik među mrtve skrije. Kada Murat kan k tome neverniku nadođe, digne se on te padajući i opet se dižući, uprav volji k sebi propusti, govoreći: 'Čini mi se taj hoće nešto! Pustite ga da dođe.' Ovaj prokletnik imadijaše u svome rukavu skriven nož: on pristupi, učinivši se kanda će da poljubi uzengije Končareve, probode Končara... Onoga nevernika tu poseku, a brzo se šator to donese, da se metne poda nj telo sultanovo... U onoj noći bejaše u islamskoj vojsci smutnja i razdraženost.“

O samom ishodu bitke je teško govoriti, obje strane su pretrpjele velike gubitke, na obje strane su poginula oba vladara, dotad nečuveno u historiji Balkana. Bajazit nakon bitke nije ostao u Srbiji

da potpuno iskoristi pobjedu, nego je odmah krenuo nazad u Carigrad da osigura sebi prijestolje, čime se stiče utisak da je ta tzv. “pobjeda” na kosovskom polju dosta sporna.

Vijesti o boju na Kosovu brzo su se proširile izvan Srbije. Prvi utisci bili su da Osmanlije nisu pobjednici. Najstarija poznata vijest zabilježena je dvanaest dana poslije bitke u dnevniku ruskoga đakona Ignatija koji se zatekao na Osmankom teritoriju u gradu Astraviji na Crnom moru: “U nedjelju stigosmo u grad Astraviju. Metropolit se zadrža tu, da bi saznao vijesti o Muratu. Murat je bio otišao u rat protiv Lazara, srpskoga kneza; a kružio je glas, da su obojica, Murat i Lazar bili ubijeni u jednoj bitki. Zastrašen ovim nemirima, pošto smo se nalazili u državi Turskoj, mitropolit otpusti monaha Mihaila, episkop Mihail otpusti mene, Ignjatija i Sergija Azakova, svoga monaha.”26

Iz ovog zapisa možemo zaključiti da su Osmanlije, kako se čini, bile prilično smetene poslije bitke, i da je sama pomen na bitku izazivala veliku nesigurnost i strah kod građana.

I druge poznate vijesti, koje su nastale kao neposredni odjek samoga događaja, ne govore o osmanskoj pobjedi. Kada su potkraj jula odlučili u Veneciji, da pošalju poslanika k novom sultanu, još se nije znalo, tko je to, Jakub ili Bajazit. Poslanik je dobio dva pisma s tim, da preda namijenjeno onom Muratovu sinu, koga zatekne na prijestolju i da mu izjavi: "….da smo prije odlaska ovih galija iz Mletaka dočuli, ali ne jasno, o ratu koji je bio između velemožnoga gospodara Murata, oca njegova, i kneza Lazara, o kome su se razne stvari govorile kojima se ipak vjerovati ne može; ali smo ipak dočuli za smrt rečenoga gospodina Murata radi koje veoma žalimo.27

Ova izjava nam govori da se u Veneciji znalo da je sultan Murat poginuo, ali ne znaju ko ga je i naslijedio ni ko je pobjedio na Kosovu. Pored toga, oni se ograničavaju samo na izjavu saučešća u vezi smrti njegova oca, ali ne čestitaju na pobjedi, što bi sasvim učinili samo da su bili sigurni da su Osmanlije bili pobjednici. Time je sasvim jasno da ni šest nedelja poslije kosovske bitke ishod nije bio jasan.

Na kraju imamo i izvještaje koje je slao sam bosanski kralj Tvrtko. Sačuvano je njegovo pismo koje je poslao trogirskoj općini 1. avgusta 1389 god. kojim javlja da je: "neprijatelj kršćanske vjere i pravoslavne vjere nevjernog Amurata, koji je već mnoge narode pokorio .... i koji je već došao naše zemlje uznemiriti i imao namjeru da nakon toga navali i na vaš, došao sa svoja dva sina i sa svojim sljedbenicima Turcima, započeo s njime bitku dana 15. u mjesecu junu uz pomoć božje ruke održavši s pobjedom megdan savladao, i na zemlju bacio zarobljene tako, da je malo od njih živu glavu odnijelo, no uz nekih gubitak svojih, ne ipak mnogih”.

Slično pismo poslao je najvjerovatnije i Fiorentijskoj općini koje nažalost nije sačuvano, ali je odgovor općine sačuvan koji je zanimljivog sadržaja: “Preslavnu pobjedu, koju je neiskazana milost svemogućeg i večnog božanstva, gledajući s visine stado svoje, darovala vašoj svjetlosti

26 Sima Ćirković, Srednjovekovna Srpska država, Zagreb 1959., str. 11427 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953., str. 452

upoznali smo iz pisma vašeg veličanstva; i zbog nje se zajedno sa uzvišenošću vašeg veličanstva veselim srcem radujemo. Jer iako je naša odanost već odavno doznala za ovaj triumf darovan s neba vašoj uzvišenosti, kako iz prispelih glasova tako i iz pisama mnogih ljudi, iako nam je dobro poznato bilo, da je petnaestog dana proteklog juna, ohola drskost i drska oholost Muhamedovih vjernika Murata, koji je nasilno uzevši vladu Friga ili Turaka, i nameravao istrebiti sa lica zemlje ime hrišćansko i spasa našega i da je mogao izbrisati ga iz knjige živih; i koji je ludo provalio preko granica vaše kraljevine, u mestu koje se zvalo Kosovo polje poginuo zajedno sa dva svoja sina i beskrajnim hiljadama svojih vojnika. Ipak ovo je bilo našoj poniznošću saopšteno kraljevskim pismom i bilo nam je slavno i časno…. Srećno je polje takvog poraza, koje će sačuvati kosti palih kao večni spomenik pobede za mnoge vekove. Srećno kraljevstvo Bosne koga je zadesilo da bije tako slavnu bitku i zadobije taliku pobedu desnicom Hristovom. Srećan je onaj dan i slavna i poštovana uspomena blaženog Vida presvetoga mučenika na koji je dato da se nadvlada onaj surovi neprijatelj. Srećno i tri puta i četiri puta srećno dvanaest zaklete vlastele, koja je prodrevši kroz čete neprijatelja i kroz lancima u okrug vezane kamile junački prodrla do Muratovog šatora. Srećan nadasve druge i onaj koji je vođu takve sile mačem hrabro ubio udarivši ga u grlo i trbuh. Blaženi svi koji su život i krv prolili slavno kao mučenici kao žrtve ubijenih vođe nad onom grdnom lešinom. A od svih najsrećnije je vaše veličanstvo koje je posvetila tako slavna pobeda kojoj se uspomena nikad neće izbrisati.

U oba pisma nigdje se ne pominje knez Lazar, ali mora se znati da je u to vrijeme kralj Tvrtko bio kralj ne samo Bosne već i Srbije, i samim time on je sebe smatrao nasljednikom Nemanjića, te shodno tome u knezu Lazaru je vidio svog podanika. U pismu kojeg je poslala fiorentinska općina, četiri mjeseca nakon bitke, odgovara da je za njegov uspjeh “već odavno” saznala “kako iz prispelih glasova tako i iz pisama mnogih ljudi”, time možemo zaključiti da ova Tvrtkova pisma nisu nikakvo hvalisanje već odraz pobjede, jer se sigurno do tada znao ishod cijele bitke u svim evropskim zemljama.

3.3. Posljedice

Posljedice Kosovskog boja, bliže i dalje, bile su na kraju porazne po Srbe. Iako se Bajazit neposredno poslije bitke povukao, da bi učvrstio svoju vlast, Osmanlije su ubrzo mogle da izvuku svu korist od kosovske bitke. Poslije pogibije kneza Lazara, vlast je preuzela njegova udovica Milica sa sinovima Stefanom i Vukom. Odma se našla u teškom položaju, ugarski kralj Žigmund je u jesen 1389 god. upao u Srbiju i pustošio sjeverne dijelove zemlje. Milica je ubrzo sklopila mir sa Osmanlijama, priznavajući vrhovnu vlast i obavezavši se na plaćanje danka. Jedan od uslova bila je predaja najmlađe kćerke Olivere sultanu Bajazitu, a zauzvrat on je morao braniti Srbiju od Ugarske. Nakon što je postala Srbija postala vazal, njihovi vojni odredi borili su se na strani Osmanlija u bitkama na Rovinama (1395 god.) i kod Nikopolja (1396 god.), te u bitci sa Mongolima kod Angore (1402 god.)

Nakon kosovske bitke Vuk Branković je proširio svoje granice u gornjem i srednjem Polimlju. Pokušao je od Balšića da preotme Ulcinj ali bezuspješno. Potpisivao se kao “gospodar Srba i Podunavlja”, a Dubrovčani i Mlečani su ga primili kao glavnog među srpskom gospodom. Vuk je poslije smrti Tvrtka I 1391 god., pokušao da dobije svetodmitarski dohodak, ali nije uspio.

Njegova oblast je bila izvanredno važna za dalja osmanska osvajanja, 1392 god. zauzeli su mu Skoplje i od njega načinili svoju vojnu bazu prema Srbiji, Zeti i Bosni.Time je centralna oblast Balkanskog poluotoka nalazila čvrsto u osmanskim rukama. Iste godine se on pokorio i obavezao da će plaćati harač.

3.4. Kosovski mit

Već su savremenici osjetili značenje bitke na Kosovu, i ona je brzo postala predmet legende. Za nastanak kosovkog mita najviše su zaslužne srpske epske narodne pjesme, koje opjevavaju kosovki boj između Srba i Osmanlija 15. juna 1389 god. Lazareva pogibija se već krajem 14. stoljeća, shvatila kao svjesna žrtva da se očuva narodna i državna sloboda i poslužiti kao primjer za kasnija pokoljenja. Nijedan srpski vladar nije dobio toliko pohvalnih slova, i tako toplih, kao Lazar. Prva žena spisatelj u srpske književnosti, monahinja Jefimija, žena despota Uglješe , je izvezla Lazaru na svilenom pokrovu za njegovo tijelo molitvu i priznanje za učinjenu žrtvu.

Iako je Srbija u to vreme bila kneževina, jedno od temeljnih verovanja kosovskog kulta glasi da je "srpsko carstvo" propalo na Kosovu polju. Knez Lazar Hrebeljanović, nazvan "sveti car Lazar", je navodno svesno žrtvovao svoje "zemaljsko carstvo" da bi zadobio carstvo nebesko. Miloš Obilić je uzet kao uzor svetog ratnika koji daje život u borbi za pravoslavnu vjeru protiv muslimanskih nevernika, postajući tako stanovnik "nebeske Srbije". Nebeska Srbija je predstavljena kao nacionalno nebesko carstvo u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji daju život za vjeru i za Kosovo, poput Lazara i Obilića.

Kroz kronike, zapise i usmenu tradiciju legenda o Kosovu je postepeno evoluirala, i vremenom u velikoj mjeri premašila značaj bitke i njene posljedice i potisnula u pozadinu sve druge događaje borbe s Osmanlijama, koja je trajala više od jednog stoljeća i ukrašeno je cijelim nizom izmišljenih pojedinosti: Kosovska večera, odluka kneza Lazara da se prikloni "nebeskom carstvu”, izdaja Vuka Brankovića, zakašnjeli vitez, Kosovka djevojka, smrt majke Jugovića itd.

4. ZAKLJUČAK

Bitka na Kosovu 1389 god. se najčešće shvata kao oštar rez u historiji srpskog naroda, srpskih država i krajeva, poslije koga je trenutno “nastupio mrak” u Osmankom periodu. Iako se Kosovka bitka u narodnoj mitoligiji uzima kao trenutak propasti Srpske države, historijske činjenice govore da je to propadanje bio duži proces i da je propadanje počelo znatno ranije, već smrću cara Dušana i osamostaljivanjem jačih velikaša od Uroša Nejakog. Međusobna otimanja teritorija između srpskih velikaša obilježila su period između Dušanove smrti i Maričke bitke. Najznačajnija država tada bila je Bosna. Tvrtkova država je u vrijeme Kosovskog boja bila najjača država na Balkanu i Jugoistočnoj Evropi, a Tvrtko je 1390 god. označen kao kralj Raške, Bosne, Dalmacije i Primorja na krunisanju u Mileševi.

I sam Lazar je bio jedan od tih koji su slabili propadajuće Carstvo stvarajući svoju državu na sjevernim teritorijama nekadašnjeg carstva. On nije bio ni prvi ni najveći među pretendentima za prijesto. Bitka na Marici 1371 god., kada su vojske srpske vlastele brzopleto, nepripremljeno i neoprezno napale Osmanlije van svojih granica, misleći da je pogodan momenat, je ustvario bionajteži vojni poraz Srba u istoriji. Taj poraz je imao trajne posljedice.

To je bio i uvod u bitku na Kosovu koja će se odigrati tek 19. godina kasnije. Srpske države koje poslije Maričke bitke nisu potpale pod Tursku vlast i dalje su (u cjelini posmatrano) bile najača vojna sila na Balkanu i zato su se Osmanlije dugo i temeljno pripremala da tu vojnu silu pobjede i otvori put za dalja osvajanja. Istovremeno, osmanki upadi, ali i ugarski, niz većih i mnošto manjih bitaka obilježili su taj period.

Osmanlije su se dugo i temeljno pripremale za dalja napredovanja i neutralisanje srpske države kao prepreke osvajanjima ka sjeveru i zapadu Balkana i Evrope. Sudbonosni ishod Kosovskog boja leži u tome što je izgunuo najveći broj velikaša i time su srpske zemlje ostale bez vojne i političko-državničke elite.

Čisto vojnički posmatrano, Kosovski boj nije bio sudbonosan poraz, nego prije nerješen ishod. Zbog gubitka plemstva međutim, trajnije posmatrano, ishod bitke je bio ravan najtežem vojnom porazu jer nije bilo snaga da se brzo konsoliduje država i vojska posle bitke i iskoristi povlačenje Osmanlija poslije boja na Kosovu. Osmanlije su se povukli sa ciljem da Bajazit učvrsti svoju vlast i da se osmanka vojska popuni, konsoliduje i oporavi.

Obično se smatra da su od svih onih velikih porodica srpskih vladara i velmoža preživjeli samo Vuk Branković i kneginja Milica, žena kneza Lazara. To nije tačno, ali ipak je najveći dio plemstva izginuo.

Neposredno poslije Kosovske bitke, kneginja Milica, žena kneza Lazara, je bila primorana da sama preuzme državnu upravu, štiteći tako interese svoja dva maloljetna sina Stefana i Vuka. Ona se nagodila sa osmanskim sultanom Bajazitom. Pristala je na plaćanje visokog poreza i dala svoju kćer Oliveru u Bajazitov harem čime je srpska kneginja ipak obezbjedila, koliko je to bilo

moguće, očevo nasljedstvo svojim sinovima. Cijena je bila ogromna, naročito u kasnijem narodnom shvatanju, ali nimalo neuobičajena za tadašnje feudalne vazalne odnose i odnose pobjednika i pobjeđenog ili političke brakove plemstva.

Doba poslije bitke kod Angore – današnje Ankare (1402 god.) i osmanskog poraza bilo je doba relativnog mira za Srbiju. To je, u cjelini gledano, vrijeme izvjesnog zatišja i oporavka poslije Kosovskog boja.

5. LITERATURA

Antoljak Stjepan, Jesu li Hrvati sudjelovali u kosovskoj bici 1389. godine?, historijski zbornik, Zagreb 1989.

Brković Milko, Uloga bosanskoga kralja Tvrtka I. u zbivanjima prije, u vrijeme i nakon kosovkse bitke 1389. godine, časopis instituta za crkvenu povijest katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, broj 23, Zagreb 1989.

Ćirković Sima, Srednjovekovna Srpska država, Zagreb 1959.

Ćirković Sima, Srbi među Europskim narodima, Zagreb 2008.

Ćorović Vladimir, Istorija Srba, Beograd 1989.

Šišić Ferdo, Nov prilog o Kosovskom boju

Historija (Istorija) naroda Jugoslavije I, Zagreb (Beograd) 1953.