UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST

KONSTATNTIN VII. PORFIROGENET

(esejski rad)

Student:Dragan Vidovid profesor:mr. Emir O. Filipovid

Sarajevo,18. Studenog 2012.

Konstantin VII Porfirogenet rođen je 905., kao jedini sin bizantskog cara Lava VI Mudrog koji je vladao od

886. do 912. Godine 911. Konstantin je imenovan suvladarom. Sa sedam godina,godine 912., Konstanti

VI ostaje bez oca, a vlast preuzima Lavov brat Aleksandar koji je predstavljen kako nesposobni i

slaboumni vladar.Aleksandar iznenada umire 913., a tada je formirano namjesništvo na čijem je čelu bio

patrijarh Nikola Mistik,a li je idude godine ovo vijede oboreno zbog svoje politike prema bugarskom

vladaru Simeonu. Kada je Roman oženio Konstantina za svoju kdi Jelenu 919., idude 920. dobiva i titulu

cezara., a u prosincu iste godine postaje suvladar sa Konstantinom,a potom i prvi po rangu car. Postpuno

udaljava Konstantina iz političkih poslova. Roman se uspijeva održati na vlasti do 16. prosinca 944., kada

ga sa vlasti ruše njegovi sinovi Stefan i Konstantin. Konstanti se mjesec dana kasnije oslobađa svojih

suradnika i sa 40 godina preuzima vlast samostalno. Na prijestolju ostaje do svoje smrti 959.

Konstantin nije ostao značajan po svojim političkim i državnim potezima i radu , nego se njegov značaj

krije u naučno-literaturnom radu. Sa svojim Djelom De administrando imperio , Konstantim zauzima

istaknuto mjesto na povijesnoj pozornici . Njegov odogjitelj Teodor usadio mu je ljubav prema literaturi i

nauci. Car Konstantin okuplja oko sebe grupu sposobnih i obrazovanih ljudi. Upravo mu je ova grupa

pomogla u prikupljanju I pripremanju materijala za pisanje DAI-a. Konstantinova djela donose fragmente

iz nekih poviesnih izvora koja su u cjelini izgubljeni.

Najznačajniji Konstantinov spis za našu povijest svakako je traktat o narodima, koji se obično navodi kao

“De administrando imperio”1. Ovaj naslov dao mu je izdavač Mersius 1611.

O slavenskom dolasku na Balkanski poluotok u 6.st., raspolaže se s dosta podataka, zahvaljujudi

prvenstveno procvatu tadašnje bizantijske hisotriografije. Ovakvo stanje zadržalo se do prvih godina 7.st.

od ovog vremena nastaje velika praznina u bizantijskoj historiografiji koja se protezala do 9.st. U ovom

razdoblju Bizant se nalazio u velikoj opasnosti zbog borbi protiv vanjskih neprijatelja, ali i zbog

dugotrajnih unutarnjih trzavica. Osnovni izvor za slavensko naseljavanja I stvaranje prvih državnih

tvorevina je DAI, jer u ovom djelu poglavlja od 29. do 36. Donose podatke o seobi Hrvata I Srba, kao i o

njihovoj najstarijoj povijesti do Konstantinovog doba.

Vrijeme nastanka djela DAI može se odrediti na osnovu osnovu kronologijskih podataka koje se nalaze u

pomenutom djelu. Na dva se mjesta spominje vladar Roman kao mrtav sa epitetom “blaženi”. Ovo

1 Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije,Tom II, beograd 1959,str.7

upuduje na vrijeme poslije njegove smrti 15. Lipnja 948. U 29. poglavlju nailazi se na podatak da je

pisana sedmog indikta 6457 tj. 948. U povijesnoj nauci datum u koji se smješta nastanak djela DAI je u

razdoblju između 948. i 952.

Konstantin je napiso ovo djelo svom sinu , koji je ujedno i njegov nasljednik, Roman II(959. -963.). Napisao

ga je s ciljem da upozna sina s problemima koji de se pojaviti tijekom njegove vladavine. Djelo predstavlja

zbirku ispisa iz znanstvenih arhiva Bizantskog carstva , kao i različitih povijesnih izvora . Vrlo je teško

odrediti naučnicima što je pak sam car napisao . Naslovi pojedinih glava upuduju na to da su prepisane iz

Teofanove kronike, kao što je glava 21. Ostali pisani izvori kojima se služe carevi suradnici ne mogu se

utvrditi. Ovo djelo donosi i vrlo važne i povjerljive podatke o metodama bizantijske državne politike

prema okolnim narodima. Upravo činjenica da djelo sadrži povjerljive spise iz različitih državnih

ustanova, dalo je djelu specijalni karakter i sačuvano je od objavljivanja široj javnosti.

U djelu DAI nailazi se na podatke o najstarijoj povijesti Srba i Hrvata koji stoje usamljeno ne nalazedi

direktno potvrdu u drugim izvorima, pa su izazvali sasvim suprotna mišljenja u povijesnoj znanosti. Do

sredine 19.st. filolozi i povjesničari posmatraju vijesti o pradomovinama i dolasku Srba i Hrvata kao

točne, ali od sredine 19.st. pojavljuje se suprotno gledište . Njemački povjesničar Dimier dovodi u sumlju

vjerodostojnost Konstantinovih podataka , nalazedi dosta pristalica među kojima su : Rački, Smičiklas,

Jireček,Kos i dr.

Nakon I. Svjetskog rata počinje se sa kritičkim predstavljanjem Konstantinovih vijesti i tražedi indirektne

potvrde za njih u , do tada, nedovoljno istraženim izvorima. Hauptman istraživajudi djela arapskih

putopisaca dokazuje podtojanje Bijele Hrvatske u Maloj Poljskoj i Bele Srbije u krajevima oko Visle.

Konstantin piše o povijesti Južnih Slavena i u djelima De themaiibus, De cerimoniis i dr. Konstantim piše i

djelo koje treba opravdati Vasilijev(djedov) nasilni dolazak na vlast i da u što lošijem svijetlu predstavi

njegovog predhodnika Mihaila III.