Esad Bajić

KONJIČKE

DŽAMIJE

Esad Bajić

KONJIČKE DŽAMIJE

Mostar, 2011. g.

2

Naziv knjige: Autor:

Izdavač:

Za izdavača:

Urednik:

Recenzenti:

Lektor: Korektor:

Naslovna strana:

Tehničko uređenje:

Štampa: Za štampariju:

Tiraž:

KONJIČKE DŽAMIJE Esad Bajić Fondacija „Baština duhovnosti“ Amar Imamović Alija Drkić Dr. Sedad Dizdarević Mr. Nihad Čamdžić Elmina Mušinović Esad Bajić Esad Bajić Maving-bb, Konjic SABAH-PRINT, Ilidža Šećo Elezović, direktor 1.000 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 726.2(497.6 Konjic)(091) BAJIĆ, Esad Konjičke džamije / Esad Bajić. - Mostar : Fondacija Baština duhovnosti, 2011. - 178 str. : ilustr. ; 24 cm 0 autoru: str. 175. - Bibliografija: str. 172-174 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst ISBN 978-9958-867-01-9 COBISS.BH-ID 18905862

3

RIJEČ AUTORA Kad sam 1997. godine počeo raditi na poslovima bibliotekara u biblioteci Medžlisa Islamske zajednice Konjic primijetio sam da ne postoji objedinjena građa o džamijama na području ovog medžlisa. Uzeo sam sebi u obavezu da, koliko sam u mogućnosti, ublažim tu manjkavost našeg kolektivnog pamćenja, pronađem u postojećoj literaturi i na terenu potrebne informacije i objedinim ih u jednoj knjizi. Sljedeće dvije godine proveo sam u radu na tom projektu. Za razliku od današnjeg vakta, kada pristup internetu, digitalizacija velikog broja historijskih izvora, veliki broj prijevoda izvornih dokumenata iz osmanskog vremena te knjige dr. Jusufa Mulića Konjic i njegova okolina u v rijeme osmanske vladavine1 i Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva (1592-1992)2 umnogome olakšavaju rad, tada je to bilo mukotrpno listanje literature, hiljade primjeraka glasila Islamske zajednice (Glasnika, Preporoda, Islamske misli, anala Gazi Husrev-begove biblioteke i dr). Kada se osvrnem na Monografiju Medžlisa Islamske zajednice Konjic, koju sam tada priredio i 1999. godine štampao i usporedim je s današnjim izvorima i in formacijama koje sam uspio sakupiti u ovi h zadnjih dvanaest godina – koliko je prošlo od njenog izdavanja, ne mogu da ne budem zadovoljan onim što sam tada obradio i uradio.

Kako izdavač Monografije – Medžlis IZ-a Konjic – tada nije imao sredstava da se ona bogatije uradi, bio sam prinuđen odustati od nekih priloga i informacija koje nisu bile nužno vezane za same džamije, kao i od fotografija koje su tek u manjoj mjeri bile unesene kao prilog na kraju knjige. Nadao sam se da će mi se pružiti prilika da u ne kom narednom izdanju ispravim te nedostatke, a kako su to bile godine aktivnog rada na obnovi islamskih vjerskih objekata te gradnji novih, nastavio sam sakupljati građu i pratiti izgradnju i obnovu v jerskih objekata na području Medžlisa IZ-a Konjic, te koristeći blagodati savremene tehnologije, pažljivo fotografisati i snimati sve važnije događaje vezane za njihovu izgradnju i obnovu.

U međuvremenu su iz štampe izašle i spomenute knjige dr. Jusufa Mulića, u kojima je on po prvi put, prateći isključivo pisane izvore iz 1 Mulić, Jusuf: Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1464-1878), Općina Konjic, Konjic, 2001. 2 Mulić, Jusuf: Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva (1592-1992), Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2008.

4

osmanskih dokumenata, iznio vrijedne činjenice vezane za gradnju 17 džamija koje su sagrađene na području današnje općine Konjic za vrijeme osmanske vladavine, kao i za njihove vakife, ukoliko su postojali, što je umnogome olakšalo kompletiranje građe vezane za džamije sagrađene u tom periodu.

U ovoj knjizi zadržao sam neka mišljenja i navode iz Monografije 1999. godine te uz njih ponudio i one činjenice koje je o njima naveo dr. Mulić. Nisam to učinio iz razloga neslaganja ili slaganja s činjenicama koje je on iznio u svojim knjigama, nego iz potrebe da svim izvorima dam mjesta da ostanu zabilježeni, pogotovo uzme li se u obzir da je i u spomenutim knjigama došlo do revidiranja određenih informacija, pa zavisno od toga na koju od njih čitalac naiđe u svom traganju za informacijama o prošlosti može doći i do drukčijih zaključaka. Kako bih izbjegao tu moguću nesuglasicu, trudio sam se u ovoj knjizi ponuditi sve izvore, ponuditi na osnovu njih svoje mišljenje, a čitaocu ostaviti da se spram nekih proturječnosti sam odredi na osnovu ponuđenih izvora. Obišao sam sve džamije – kako one ranije sagrađene tako i one koje se grade. Pažljivo bilježio činjenice i sve dokumentovao fotografijama koje se, u v elikoj mjeri zbog svog obima, ne mogu smjestiti u ovu knjigu, stoga sam 2008. pristupio snimanju dokumentarnog filma s istom tematikom u želji da dio te građe postane dostupan većem broju ljudi koje interesuje ova tematika. Film nema traženi profesionalni kvalitet, budući da često nisam imao kvalitetne videokamere pri snimanju materijala za njega, a ni sam nemam potrebna iskustva snimatelja i montažera (što sam silom prilika bio u ovom projektu), ali vjerujem da svojim sadržajem, pored ovih mahana, može biti lijep prilog uz ovu knj igu, dopuniti je i istu temu ispričati na nešto drukčiji način, kroz zvuk i pokretnu sliku, koja će pored informativnog dijela probuditi kod gledaoca i onaj jači, emocionalni doživljaj dok bude gledao okom videokamere uhvaćene pejzaže naših konjičkih sela te ga kao takvog i prilažem uz nju.

U trenutku pisanja ovog teksta Konjic ima 41 džamiju, a tri nove su u fazi izgradnje (Treboje, Homolje i nova džamija u gradu Konjicu).

Budući da se na području konjičkog medžlisa privode kraju radovi na tri nove džamije te da se s gradnjom ovih džamija zaokružuje potreba i dugogodišnje nastojanje džemata za izgradnjom potrebnih vjerskih objekata, bilo mesdžida ili džamija, smatram da aktuelnost ove knjige neće izgubiti na značaju u narednih desetak godina, te sam, sačekavši da

5

se dovrše vanjski radovi na novoj gradskoj džamiji u Konjicu, odlučio da to bude lijep povod za ovu knjigu o konjičkim džamijama.

Napominjem da pisanju ove knjige nisam pristupio samo s nijetom da obradim historijske izvore i ponudim ih čitaocima, nego da ona kroz svoj sadržaj u sebi donese i određene edukacione elemente za sve nas, a posebno za naraštaje koji dolaze. To se posebno odnosi na izgradnju novih džamija koja je prikazana u dokumentarnom filmu gdje nisam ponudio samo finalni izgled džamije nego i prizore gradnje, koja kroz zajednički rad džematlija doprinosi njihovom zbližavanju i jačanju jedinstva zajednice, a svakako, kroz taj rad još više učvršćuju i vezu pojedinca s džamijom kao ustanovom u islamskom načinu promišljanja i doživljaja svijeta koji nas okružuje.

Džamije nisu građevine koje se jednom sagrade, utisnu na tlo zemlje i tu dalje ostaju same po s ebi, nego živi organizmi koji traže našu stalnu pažnju, kako prema njihovim temeljima, zidovima, krovovima, munarama, dvorištima, tako i p rema njihovim ezanima i tepisima koji nas zovu da se kroz molitvu i druge korisne aktivnosti u nj ima sastajemo s Dragim Bogom, jedni s drugima i sami sa sobom i svojim duhovnim bićem. Posebna zahvalnost za sakupljanje građe za ovu knjigu pripada imamima Medžlisa IZ-a Konjic, koji su mi ponudili dragocjene informacije i p omogli u provjeri informacija zabilježenih u dostupnoj literaturi. Njihov spisak donosim u prilogu ove knjige. Zahvalnost dugujem i braći Erminu i Elvedinu Mustafiću, čija je bogata foto i video arhiva o konjičkom kraju poslužila kako za samu knjigu tako i za film koji je u prilogu ove knjige. Tu je, svakako, nezaobilazno i ime ljubitelja fotografije Vehida Šišića, Hamdije Džajića, braće Biber i drugih prijatelja koji su pomogli u ovom radu. Dužna zahvalnost g. Amaru Imamoviću i njegovoj fondaciji „Baština duhovnosti“ što je odabrao ovaj moj rad za izdavanje. Esad Bajić, Konjic, juli 2011. godine

Esso

Stamp

7

UVOD Konjic leži na rijeci Neretvi, 60 km od S arajeva, neposredno uz Jablaničko jezero. Nalazi se na granici Hercegovačko-neretvanskog i Sarajevskog kantona, okružen najvećim planinskim masivima u Bosni i Hercegovini: Prenjom (2102 m), Bjelašnicom (2067 m) i B itovnjom (1744 m). Konjička općina geografski predstavlja jednu od najvećih po površini u BiH, zahvata više od 1.100 km2. Grad je 1991. godine brojao oko 14.500, a općina blizu 45.000 stanovnika. Nadmorska visina gradskog područja iznosi 268 m, a seoska naselja dosežu i do 1.000 m nadmorske visine. U mlađem kamenom dobu na mjestu današnjeg Konjica postojalo je ljudsko naselje, a prvi poznati narod na području Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrđeno da su ilirska plemena Ardijejaca i Antarijata živjela u okolici današnjeg Konjica. Početkom naše ere stigli su Rimljani. U doba cara Augusta ostalo je zabilježeno da su Rimljani na ovom području počeli da izgrađuju puteve. Glavni dio tadašnjeg naselja ležao je na desnoj obali Trešanice. Na tom prostoru su pronađeni ostaci zidina, rimske krovne cigle i krečni malter. Na području današnje konjičke općine u rano doba srednjeg vijeka postojala je teritorijalno-politička organizacija pod nazivom župa Neretva. Tada Neretva nije bila u sastavu Bosne, ni u sastavu Humske zemlje, već je bila samostalna župa. Prvi pisani dokument u kojem se ova župa spominje u sastavu Bosne je povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine, u kojoj se iznosi spisak bosanskih župa. Prvi pisani dokument u kom e se spominje naselje na tlu današnjeg Konjica potječe iz 1356. godine. Naselje je na desnoj strani Neretve i nosi njen naziv. U XV stoljeću Konjic je jedan od najvećih centara Crkve bosanske. Otuda današnjih 125 lokaliteta na kojima se nalaze nekropole stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika građenih od kamena. Iz niza dokumenata vidi se da je Neretva bila ne samo snažan vodotok koji je trebalo preći na putu s mora u unutrašnjost Balkana, već i granica između feudalnih posjeda gospodara Huma Sandalja Hranića i njegova sinovca i nasljednika Hercega Stipana Vukčića Kosače s jedne, i

8

bosanske kraljevske kuće s druge strane.3 Ovakvu podjelu zatekle su Osmanlije svojim dolaskom i z adržale je i u svojoj administrativnoj podjeli sve do 1865. godine. Služeći se navodima Milana Batinića4, da se utvrditi da je sultan Mehmed II Osvajač prošao kroz Konjic krajem maja ili početkom juna 1463. godine. Na osnovu istih izvora, ovu činjenicu prihvata i dr. Mulić.5 Prema popisu Bosanskog sandžaka iz 1469. godine, sva naselja sa područja današnje općine Konjic bila su pod osmanskom vlašću.

U vrijeme osmanske uprave Konjic se u XVI stoljeću razvio u kasabu6 koja je dobila ime Neretva, koja je dugo rijekom Neretvom bila razdijeljena između dva sandžaka.

Naselja na lijevoj obali rijeke Neretve pripadala je nahiji Neretvi hercegovačkoj, a desna obala kao posebna nahija (također imena Neretva) bila je u s astavu Bosanskog, odnosno, u periodu 1337-1806. Kliškog sandžaka, pa godine 1826-1865. u Bosanskom. Naselje na lijevoj obali Neretve nosilo je naziv Belgraddžik. Godine 1585. kasaba je imala tri muslimanske i jednu nemuslimansku mahalu.7 Godine 1633. spominje se samostalan kadiluk Belgraddžik (Mali Biograd), a njegovo sjedište je bilo u K onjicu, koji se od t ada zove Belgraddžikom.8

Kasaba je zvaničan naziv u klasifikaciji naselja, a vezan je s postojanjem džamije u jednom mjestu. U klasifikaciji naselja kasaba treba da zadovolji sljedeći minimum:

a) da je stalno nastanjena muslimanskim življem, b) da ima džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih molitvi, c) da ima čaršiju, d) da ima pazarni dan.

Kada su svi ovi uvjeti ispunjeni, lokalne vlasti službeno traže izdavanje sultanovog ukaza za priznavanje statusa i upis naselja na listu kasaba. 3 O Konjicu u srednjem vijeku vidjeti: Anđelić, P.: Kulturno-historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975. godina. 4 Batinić, M.: Djelovanje franjevaca Bosne i Hercegovine za prvih šest vjekova njihova boravka, Knjiga II, Zagreb, 1883. godina. 5 Mulić, J.: Konjic i njegova okolina u vrijeme otomanske vladavine, 2003, str. 18. 6 Prva muslimanska mahala u K onjicu registrovana je 1516. godine. A već 1574. godine u Konjicu su postojale tri muslimanske mahale koje su formirane oko džamija. 7 Mulić, 2003, str. 27. 8 Mujezinović, 1998, str. 422.

9

Prvi zasad poznati putopisac koji je proputovao kroz Konjic i to u objavljenom putopisu registrovao bio je Englez Peter Mundy. On je kroz Konjic proputovao 17. juna 1620. godine i o tome, između ostalog, zabilježio sljedeće:9

Došli smo u Konjic (Coneetza) nakon pređenih osam milja. To je prijatan grad kraj kojeg teče lijepa rijeka zvana Neretva (Neretria), bistra, zelenkasta i vrlo brza. Ona pravi veliku buku prolazeći kroz brda. Nastavili smo dalje pored rijeke do Lisičića (Leeseecheechee), udaljenih dvije milje, gdje smo objedovali, a onda produžili opet pored spomenute rijeke dobar dio puta do mjesta gdje ona skreće i gdje se u nju ulijeva rijeka Rama. Šest godina nakon Mundyja, kroz Konjic su 1626. godine proputovala dvojica Mlečana.10 Njihov zadatak bio je da utvrde strateški položaj utvrđenja i vatrenu moć pojedinih gradova, izraženu brojem topova i muškaraca sposobnih za baratanje puškom na području Bosanskog pašaluka. Tom prilikom oni su naveli da trg Konjic pripada Hercegovačkom sandžaku u rangu kadiluka, označavajući ga sa Cog(n)ichi kroz koji prolazi Neretva sa 600 kuća. Za desnu obalu rijeke Neretve, odnosno selo Neretvu navode da se nalazi u K liškom sandžaku i da u okolini ima 2.000 muškaraca sposobnih da nose pušku.

Biskup Marijan Maravić obavio je vizitaciju župa Bosanske vikarije u periodu 1646-1650. godine, pa je, između ostalog, posjetio i Konjic 1649. godine, o čemu je ostavio samo kraću crticu:11

Konjic na Neretvi, kuća turskih 400, džamija 5. Očito je da Maravić pod nazivom Konjic podrazumijeva oba dijela grada – i na lijevoj i na desnoj obali Neretve, što je u to vrijeme kod putopisaca bio rijedak slučaj. Zanimljiv je i zapis koji je ostavio francuski putopisac M. Quiclett 1658. g odine. Ćiro Truhelka u s vom tekstu objavljenom u G lasniku Zemaljskog muzeja br. 1905/01, pod nazivom „Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658.“ piše:12 9 Templ, Carnac, R.: The Traveles of Peter Mundy in Europe and Asia 1608-1687; Tom I, Traveles in Europa 1608-1628, Cambridge and London, 1907. (prijevod dijela putopisa od dr . Omera Hadžiselimovića objavljen u feljtonu lista Oslobođenje 22.8.1985, str. 11). 10 Rački, Fr.: Prilozi za geografsko-statistički opis Bosanskog pašaluka, JAZU, Starine, XIV, 1882, 173 i 176.

11 Horvat, K.: Novi historijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, GZM, XXI, 1909, 68-75. 12 Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 515.

10

„U biblioteci Zemaljskog muzeja ima jedna mala knjižica, u kojoj neki Francuz imenom Quiclet opisuje svoj put iz Mletaka u Carigrad, koji ga je naveo i kroz Bosnu, a prevalio ga je u spomenutoj godini. Puni naslov te knjižice glasi: 'Les voyages des M. Quiclet a Constantinople par terre. Enrichis d'annotations par le sieur P. M. L. A Paris, chez Iean Prome, proche le grand Portail des Augustins du grand Conuent, au bon Pasteur. M. DC. LXIV. Avec privilege'. Quiclet je pošao 23. decembra 1657. iz Mletaka u Zadar. Tu je sjeo u veliku barku dvojice spljetskih brodara Ivana i Vicka Jovovića, a u društvu mu je bio Mlečanin Frančesko Čigala i dva Turčina, jedan Ahmed Čeli iz Biograda, drugi Hadži-Irsut iz Bosne...“

Te navodi opis spomenutog Quicleta:

... Nakon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci Neretvi koja dolazi (!) od Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz dubrovačko zemljište. Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija. Idući uvijek obalom rijeke vidjesmo poviše lijepih živih vrela gorske vode, izvrsnih za piće, a prešavši više potoka, bilo gazom, bilo drvenim ili kamenim ćuprijama, stigosmo na veliki mostarski drum, određen karavanima, pokraj jednog jezera, Borke, iz koga, po kazivanju naroda u našem društvu i naših vođa i kolara, svake godine izlazi neka vrsta zmaja, koji proždire ljude i konje, što bi tu prolazili, te se odmah sakriva u mulju jezera, komu se nije moglo naći dno na ovom mjestu. Pošto pređosmo više brda i dolova, neka jako natovarena ostancima snijega, stigosmo u K onjic, grad dan i po uda ljen od Sarajeva... Turski putopisac Evlija Čelebija proputovao je Bosnom i Hercegovinom u dva navrata i o tome ostavio pisane zapise, povezane u jednu cjelinu. Donosimo dijelove toga putopisa koji se odnose na zapažanja Evlije Čelebije o konjičkom kraju prilikom njegovog drugog puta po Bosni i Hercegovini 1664. godine:

Ta se kasaba nalazi u Hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (has) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od 150 akči. Ima spahijskog ćehaju (sipahi kethuda jeri), janičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada (šehir-kethudasi), povjerenika za harač (haradž emini), tržnog nadzornika (muhtesib) i baždara. Leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima na obal i rijeke Neretve. Varoš koja se prostire s obje strane rijeke predstavlja poseban vojvodaluk i pripada Kliškom sandžaku. Na suprotnu stranu rijeke prelazi se velikim drvenim

11

mostom. Obje strane imaju 6 mahala. Ima 600 pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće (zandan), ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija (mihrab); jedna je impozantna i divna džamija s munarom. Dalje ima: dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije (hanikah), jedno maleno javno kupatilo (hamam) i dva svratišta (han), od kojih se jedan nalazi u čaršiji. Tu ima 75 dućana. To su većinom kovački dućani (demirdži), jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju Konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi; oni izrađuju savijene mačeve (pala kilič), mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni majdan, a u brdima ima mnogo ćumura. Kako tu vlada klima gorske visoravni, te kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci. Ovdje se svršava Hercegovački sandžak. 13 Evlija Čelebija spominje u Konjicu osam mihraba. Uz Musalu i pet danas postojećih konjičkih džamija treba dodati i porušenu Djevojačku džamiju, te možda još neki mesdžid, ili možda tekiju.

Prve podatke o Konjicu u vrijeme osmanske vlasti susrećemo u popisu Hercegovačkog sandžaka za 1477. godinu, a zatim u popisu Kliškog sandžaka za 1537. godinu.

Godine 1833. dvije nahije su dobile status kaza (srezova) pod nazivima Neretva i Konjice (Konjiće). Prilikom osnivanja Bosanskog vilajeta 1865. godine obje su objedinjene u j ednu kazu pod na zivom Sa Neretvom Konjice (Mea Neretva Konjiće), a od 1867. g odine samo Konjiće. Tada su objedinjene i dvije kasabe u jednu pod na zivom Konjiće. Tako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Odmah po dolasku austrougarske vlasti su kazu Konjiće preimenovale u kotar pod nazivom Konjica, a kasabu Konjiće u grad pod nazivom Konjica.14

13 Čelebi, Ev.: Putopis, Sarajevo, 1958, 470. 14 Mulić, 2003, str. 27.

12

DŽAMIJE U GRADU KONJICU Izgradnja islamskih vjerskih objekata u Konjicu otpočela je u drugoj polovini XVI stoljeća.

Iako se na osnovu historijskih izvora pouzdano zna da je na lijevoj obali Neretve u ka sabi Belgrad do 1550/ 51. godine podignut jedan, a na drugoj strani u ka sabi Neretva još jedan vjerski objekt u nedostatku detaljnijih opisa u tim izvorima, teško je zaključiti koji su to objekti bili.

O broju objekata u g radu Konjicu mogu nam poslužiti prije navedeni zapisi putopisaca kao i sačuvane vakufname iz tog vremena.

Kako se navodi u salnami vilajeta Bosna iz 1869/70. godine, jednom od posljednjih pisanih izvora vezanih za vrijeme osmanske vladavine našim krajevima, do tada je na području konjičkog kraja bilo 17 džamija.

U toku austrougarske vladavine, na današnjem području općine Konjic izgrađeno je pet objekata:

- Džamija u Seonici, Gornja Mahala i tekija u Seonici, - Nova džamija u naselju Habibije Kruščica (1888),

- Džamija u Podhumu (1888),

- Džamija u Parsovićima (1892),

- te obnovljena džamija u Glavatičevu, koja je u borbama za vrijeme ustanka 1882. godine bila oštećena.

U okolnim naseljima Konjica od t ada do agresije na BiH 1992. g. izgrađeno je deset novih džamija i veći broj mesdžida, a nakon agresije izgrađeno je još deset džamija, no u samom gradu Konjicu do gradnje nove gradske džamije (početak gradnje 2007. godine) nije podignut nijedan islamski vjerski objekt. Prvo ćemo obraditi područje grada Konjica, a onda i sva naselja na području opštine Konjic u kojima su sagrađene džamije.

REPOVAČKA

DŽAMIJA

14

Prema predanju, Repovačka džamija smatra se najstarijom džamijom u gradu Konjicu.

Godine 1983. Hivzija Hasandedić je u svom radu o hercegovačkim vakufima i vakifima naveo da je Repovačku džamiju 1579. godine sagradio Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna, a da on potječe iz begovske porodice Repovac.15

Fehim Nametak u s vom radu Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti, koji je objavio 1991. godine, navodi da je Repovačka džamija sagrađena 1574. godine.

Nejasnoće u vezi s vremenom gradnje i vakifom Repovačke džamije izaziva vakufnama koja se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, napisana između 24. augusta i 22. septembra 1579. godine, čiji je donator (hair-sahibija) bio Muhamed (Mehmed) beg sin Alijin, poznat kao Hudaverdi Mehmed-čauš. On je za izdržavanje u vakufnami neimenovane džamije uvakufio 140.000 srebrenih dirhema u prisutnosti mutevelije Alije, sina Mustafina i 2 6 uglednih ljudi iz Konjica. Vakufnamu je registrovao kadija za Brod i Sarajevo Bali, sin Jusufov. Iz vakufname se vidi da je to bila veoma bogata zadužbina, čiji su se prihodi obnavljali, a iz njih se održavala džamija i druge obaveze naznačene u vakufnami. Većina autora koja je pisala o historijatu konjičkih džamija povezivala je ovu vakufnamu s Repovačkom džamijom, koja zbog tog mišljenja i nosi ime „Repovačka“ (jer se navodi da je vakif iz porodice Repovac, po kojima se naselje Podlisje prozvalo Repovci).

Dr. Mulić je osporio ovu tvrdnju, navodeći da ta vakufnama nikako ne može pripadati Repovačkoj džamiji. U knjizi „Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva“, opisujući Repovačku džamiju, navodi da je ona sagrađena 1565. godine16, a izvor nalazi u zabilješci o Sidžilu sarajevskog kadije iz 1565/66. godine, u kojem se kaže:

„Završena je gradnja džamije u kasabi Neretva. Po časnom odobrenju sultana, džamiju je podigao Mustafa, sin Alija, koji je postavljen za njenog imama i hatiba.“

Ovu sam vakufnamu, o kojoj će biti još riječi, donio u prilozima ove knjige kako njenim navođenjem u tekstu ne bih opteretio čitaoce. 15 Hasandedić, H.: Hercegovački vakufi i vakifi. 16 Mulić, J.: Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva, str. 159.

15

OPIS Repovačka džamija u Konjicu pripada tipu jednoprostornih džamija pokrivenih četverovodnim krovom, s natkrivenim trijemom i kamenom munarom prislonjenoj na lijevoj strani od ulaza.

Džamijski harem je na jednom dijelu ograđen kamenim, a na drugom betonskim zidom. Postoje dva ulaza u harem džamije – na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani. Na sjevernom dijelu harema smješten je manji zidani objekt abdesthane, novije izrade.

Vanjske dimenzije džamijskog objekta bez sofa iznose oko 10,55 x 11,16 metara. Zidovi su kameni i njihova debljina u prosjeku iznosi 75 cm. Malterisani su iznutra i izvana produžno - cementnim malterom i bojeni bijelim krečom. Džamija je pokrivena četverovodnim krovom. Pokrov je izrađen od kamenih ploča, a krovna konstrukcija je drvena.

Unutrašnjost džamije čini jednoprostorni molitveni prostor pravokutne osnove sa stranicama dimenzija 9,05 x 9,66 m. Na sredini molitvenog prostora nalazi se drveni stub dimenzija 23 x 19 cm na koji se oslanja drvena greda približno istih dimenzija koja ide od zida do zida u pravcu sjeverozapad-jugoistok i oslanja se na zidove. Okomito na glavnu gredu na razmaku od 50 c m su oslonjene stropne grede manjih profila preko kojih je izrađen pokrov od drvenih dasaka. Visina od poda do stropa iznosi 5,5 m. Na sjeverozapadnoj strani objekta nalazi se trijem s kamenim sofama dimenzija 13,34 x 4,48 metara, s prolazom prema ulaznim vratima širine 2,18 metara. Od nivoa terena sofe su podignute u prosjeku za 60 cm. Sofe su natkrivene trovodnim krovom koji je izrađen od drvene krovne konstrukcije, a prekriven je kamenim pločama. Trijem je oslonjen na 11 dr venih stupova dimenzija 12 x 12 cm koje imaju kamenu bazu. Stupovi su međusobno povezani drvenom gredom kao i s objektom džamije. Unutrašnja strana krova prema sofama je izrađena od daščanih letvica. Izvorno, pod Repovačke džamije bio je izrađen od kamenih ploča, a 1924. godine kamene ploče su zamijenjene drvenim podom. Mihrab je jednostavno profiliran, bez naglašene dekoracije, samo se u gornjem dijelu nalaze pločice s natpisima iz Kur'ana. Širina mihraba iznosi približno 192 cm, a sastoji se od polukružne mihrabske niše čiji prečnik iznosi 96 cm. Njegova visina iznosi oko 308 cm. Mihrabska niša je sa tri strane uokvirena kamenim ramom koji je, u odnos u na ravan džamijskog zida, izvučen za 30 cm. Njegova širina iznosi oko 25 cm, a visina oko 360 cm. Mahfil i minber su novije izrade.

16

Minber se nalazi desno od mihraba, a svojom dužom stranom je prislonjen na jugozapadni zid džamije. Dimenzije minbera su 80 x 307 cm, a v isina približno 6,15 m. Izrađen je od drveta i sastoji se od ulaznog dijela koji čini masivni ram, stepenište i baldahin s piramidalnim krovom. Stepenište se sastoji od

10-12 stepenika s podestom ili pijedestalom na vrhu. S obje strane minberskog stepeništa nalazi se visoka drvena ograda s dekoracijom – izrađenim duborezom. S bočnih strana stepenište je zatvoreno.

Mahfil Repovačke džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih vrata s isturenim mjestom za mujezina. Drvene je konstrukcije i oslonjen je na dva pravokutna drvena stupa dimenzija oko 15 x 15 cm. Dimenzije mahfila iznose 9,66 x 2,70 m . Pod mahfila je daščani i nalazi se na visini od 2

m. Ograda mahfila je drvena i njena visina iznosi približno 85 cm. Okomita komunikacija do m ahfila je ostvarena preko uskih zavojitih stepenika munare.

Na džamiji se nalazi ukupno 13 dr venih prozora, raspoređenih na sve četiri strane objekta, koji su postavljeni u dva nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se sedam dvokrilnih prozora, a na gornjem šest, raspoređenih tako da se na svakoj strani nalaze po četiri prozora, osim na sjeverozapadnoj strani gdje se nalazi jedan pravokutni prozor. Prozori su pravokutni u donj em dijelu, a na vrhu su završeni prelomljenim lukom. Izrađeni su od drveta i bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Dimenzije ovih prozora iznose oko 110 x 210 cm. Svi prozori donjeg nivoa imaju demire izrađene od kovanog željeza. Prozori gornjeg nivoa izrađeni su od dr veta u devet polja i završavaju se prelomljenim lukom. Njihove dimenzije iznose 90 x 144 cm.

17

Postavljeni su u i stim okomitim osovinama kao i prozori prvog nivoa. Na vanjskoj zidnoj plohi sjeverozapadnog zida, na visini iznad pravokutnog prozora smještene su niše s prelomljenim lukom.

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 20 cm. Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravokutnog oblika i ukrašena floralnim i geometrijskim duborezom. Njihova širina iznosi približno 1,45 m, a visina 1,90 m.

Munara je deseterostrana, kamena, prigrađena lijevo od ulaza u džamiju17, uz njen sjeveroistočni zid. Munara je relativno niska – oko 19 m. Građena je od kamena sedre, malterisana i bojena bijelom bojom. Šerefe je izrađeno od kamenih ploča. U munaru se ulazi iz molitvenog dijela prostora džamije na dijelu ispod mahfila. U unutrašnjosti munare je postavljeno kameno spiralno stepenište kojim se dolazi do mahfila i šerefe. Baza munare je pravokutne osnove dimenzija 2,2 m . Prijelaz s baze na tijelo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme na kome se nalazi kameni vijenac. Tijelo munare ima poligonalnu osnovu (deseterostrana) čija je širina u donjem dijelu 175 cm, a u gornjem 171 cm. Ograda šerefe je kamena, bez dekoracije, visine 90 c m. Krov munare je u obl iku kupe i prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od bakra. Harem uz Repovačku džamiju

Oko Repovačke džamije se nalazi prostrani harem u kojem su nekad bili mezari s nišanima. Prema usmenom kazivanju, tu su bili ukopani Zulfi hodža i Mehmed-beg, sinovi Alijini. Većina nišana je uništena. Ostao je samo jedan, jednostavne izrade, bez natpisa, za koji se pretpostavlja da je donesen s druge lokacije. Harem džamije je ograđen na jednom dijelu kamenim zidom, a na drugom betonskim blokovima prosječne visine 1,5 m. Ovaj harem danas se koristi kao molitveni prostor za obavljanje dženaze namaza u gradu Konjicu.

17 Za izgradnju munare na lijevoj strani od ulaza u Repovačku džamiju, kao i za izgradnju džamije postoji legenda prema kojoj je Hudaverdi-beg nakon smrti žene Lejle i kćerke Jasmine naložio da se munara na Repovačkoj džamiji izgradi na lijevoj strani, strani srca, u znak ljubavi prema njima dvjema. („Kabes“ broj 5, str. 63.)

18

U periodu austrougarske vladavine objekt džamije je garnizon austrougarske vojske koristio kao skladište.

Godine 1924, nakon njene obnove i povratkom muslimanskog stanovništva na desnu obalu Neretve, džamija je ponovo s lužila vjernicima za molitvu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata 1943. godine Nijemci su džamiju pretvorili u skladište. Nakon Drugog svjetskog rata u džamiji je i dalje bilo smješteno skladište, a harem je pretvoren u stočnu pijacu.

Godine 1990. obj ekt je restauriran, nakon čega je Repovačka džamija dobila današnji izgled. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) krov džamije pogođen je nekoliko puta artiljerijskim projektilima kao i džamijski zidovi. Nakon završetka rata oštećenja na objektu su sanirana, izgrađen je krov iznad sofa, sagrađena abdesthana u dvorištu i ograđen harem.

Imami koji su u zadnje vrijeme obavljali dužnost u ovoj džamiji su: Besim ef. Čanić, Nezim ef. Halilović Muderis, Ahmet ef. Biber, Adnan ef. Balijagić i trenutni imam hafiz Nezir ef. Ruhid.

ČARŠIJSKA

DŽAMIJA

20

Čaršijska džamija u Konjicu je sve do izlaska iz štampe knjige „Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva“ dr. Jusufa Mulića nazivana u izvorima i predajama Junuz-čauševom džamijom. Dr. Mulić navodi da se vakufnama, koja se smatrala vakufnamom Repovačke džamije, ne odnosi na Repovačku nego na Čaršijsku džamiju, pa je po njenom vakifu naziva Hudaverdi Mehmed-begova džamija. Ukoliko uzmemo ispravnom ovu tvrdnju, onda je Čaršijska džamija u Konjicu sagrađena prije 1579. godine, a Repovačka džamija nosi „pogrešno“ ime.

I prema tradiciji, gradnja ovog objekta datira u XVI stoljeće, mnogo prije popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine i pripisuje se izvjesnom Junuz-čaušu18, a u ovom popisu Hercegovačkog sandžaka 1585. godine spominje se kao džamija smještena u mahali džemata muslimana. Tada su u njoj bili zaposleni imam i hatib, te mujezin.19

Iznad ulaznog portala nalazi se tarih koji kazuje da ju je podigao ili obnovio izvjesni Ibrahim20 1033. hidžretske (1623/24) godine. Originalni tarih koji bi ukazivao na vrijeme njene gradnje nije pronađen. Dragocjeni podaci o va kufima i vakifima, upraviteljima vakufa i njihovim zamjenicima, te službenicima u bogomoljama, mualimima i njihovim pomoćnicima u sibjan-mektebima, muderisima u medresama se nalaze u tzv. ruznamče defterima21. O Čaršijskoj džamiji u defteru je bilo ukupno pe t zabilješki od koj ih se jedna odnosila na imenovanje mualima u džamijskom sibjan-mektebu, jedna na imenovanje vaiza, dvije na imenovanje mualima i imama i jedna na imenovanje imama. Vakuf Čaršijske džamije sastojao se od sljedećih nepokretnosti: dvije brijačnice, dvije pekare, dva dućana i jedne aščinice, koji su izdavani pod kiriju. Od prihoda koji je na ovaj način dobijan podmirivane su plaće imama džamije, muderisa, mualima, kao i naknade za učenje hatmi i mevluda, te ostali sitni troškovi.

18 Jedan nišan bez natpisa, koji se nalazi u haremu džamije, tradicija pripisuje Junuz-čaušu. 19 Mulić, str. 173. 20 Ibrahim, sin hadži Abdijin i bratučed hair-sahibije Tekijske džamije Mehmed-bega, carskog čauša. 21 Ovi podaci se čuvaju u Arhivu Generalne direkcije vakufa u Ankari (Vakuflar Umum Müdürlügü Arşivi – VUMA). Za potrebe Orijentalne zbirke ANUBiH deftere fotografisao Adem Handžić. Prije izvjesnog vremena ova ustanova ustupila ih je OIS-u i nalaze se pod šifrom 46 (ima ukupno 620 listova).

21

Opis Čaršijska džamija u Konjicu pripada tipu jednoprostornih džamija pokrivenih četverovodnim krovom, s unutrašnjom drvenom kupolom22 i kamenom munarom prislonjenom uz objekt.

Džamija je dimenzija 10,5 x 14,9 metara. Sastoji se od m olitvenog prostora kvadratne osnove sa stranicama dimenzija 8,50 x 8,50 m , trijema sa sjeverozapadne strane i kamene munare s jugozapadne strane. U enterijeru je džamija natkrivena osmougaonom drvenom kupolom, a s vanjske strane je pokrivena kosim četverostrešnim krovom. Sa sjeverozapadne strane objekta nalazi se trijem sa sofama čije su dimenzije 10,65 x 4,35 metara, sa srednjim prolazom čija je širina 2,27 metara. Trostrani krov trijema nosi ukupno 10 dr venih stubova. Centralnim dijelom prostora sofa dominira profilirani kameni portal izvučen iz ravni džamijskog zida 30 cm. Širina ulaza u džamiju iznosi 1,23 metra. Iznad ulaza u džamiju se nalazi natpis u stihovima na arapskom jeziku uklesan u kamenu ploču veličine 70 x 40 cm. Tekst natpisa, mjestimično vokalizovan, smješten je u šest elipsastih polja, pisan nesh-pismom:

22 Ove džamije predstavljaju poseban tip džamija. Ovom tipu pripadaju Šarića, Roznamedžijina i Tabačica džamija u Mostaru. Najljepšu džamiju u ovoj grupi predstavlja Roznamedžijina džamija u Mostaru s izuzetno lijepom munarom (Pašić, 1989, str. 32).

22

„Ibrahim je u ime Allaha, utrošio imetak i oživio (obnovio) džamiju,

a u trošenju je prednjačio nad ostalim svijetom, pa neka ga poživi i zadovolji Stvoritelj svjetova.

Prilikom oživljavanja njena (džamije), izrekoh joj hronogram: Ovo je svrha dobrih ljudi i dom onih koji ničice padaju.“

(1033. h.=1623/24)

Godina hronograma nije ispisana brojkama, nego je izražena samo u ebdžedu u posljednjem stihu.

Centralni molitveni prostor predstavlja kubus dimenzija 8,50 x 8,50 metara. Visina zida do kr ovnog vijenca iznosi približno 5,90 metara. Uz cijeli sjeverozapadni zid postavljen je mahfil kome se pristupa preko stepeništa munare. Dimenzije mahfila

iznose 8,50 x 2,64 metra. Sastoji se od dva pravougaona dijela postavljena uz sjeverni i zapadni ugao džamije. Dio mahfila smješten uz sjeverni ugao džamije u nekom ranijem periodu je urađen od betona (stubovi, grede i ograda). Prostor mihraba ima širinu 2 m i visinu oko 3,20 metara. Izvučen je iz ravni zida za 15 c m. Profilirani okvir ima širinu 56 c m, a sedmostrana mihrabska niša je široka 88 cm. Kameni minber ima dimenzije 2,90 x 0,77 m s visinom od pr ibližno 4,5 m (mjereno do vr ha krova). Visina portala minbera iznosi 1,92 metra. Kamena ograda je profilirana kao i dijelovi bočnih trouglastih ploha. Visina ograde iznosi 90 cm.

U podnožju bočnih stranica se nalaze jedna veća i dvije manje niše, završene plitkim vitičastim lukom. Veća niša, čija širina iznosi 50 cm, a visina 1,6 m etara, predstavlja prolaz ispod minbera. Do 2004. godine ovaj prolaz je bio zatvoren drvenim mušepkom. Minber je bio bojen kao i ostali dijelovi džamije urađeni od kamena.

Ispod četverovodnog krova džamije se nalazi potkonstrukcija u vidu osmougaone kupole. Osmougaona osnova formirana je pomoću dijagonalnih greda. Iz svakog ugla takve osmougaone osnove izlaze

23

remenate, koje su na vrhu konstrukcije upete u tjemeni prsten. Na taj način je formirana kriškasta kupola koja je sa donje strane pokovana daskama. Prijelaz iz ravne tavanice u kupolu je dodatno naglašen dekoracijom u vidu rešme (dekorisana čeona daska).

Prozorski otvori na džamiji su postavljeni u dva pojasa, osim sa sjeverozapadne (ulazne) strane, gdje su gornji prozorski otvori pri nekoj od intervencija zazidani, ali su ostala vidljiva njihova mjesta. Prozorski okviri u enterijeru džamije su izvedeni od pješčara s bogatijim i složenijim profilacijama. Prozorski otvori na sofama su bogatije dekorisani od os talih prozorskih otvora. Prozori drugog horizontalnog pojasa imaju dimenzije 88 x 178 cm (visina do t jemena luka), postavljeni su u i stim vertikalnim osovinama kao i prozori prvog. Prozori imaju završetak, također, naglašen prelomljenim lukom. S obje strane prelomljeni luk je uvučen prosječno 5 cm u odnosu na ravan zida.

Džamija je pokrivena četverovodnim krovom. Pokrov je od pocinčanog lima, a krovna konstrukcija ispod pokrivača drvena. Izvorno je džamija bila pokrivena olovnim limom. Visina kamene munare bez alema iznosi 30 metara. Harem U haremu džamije Mujezinović je pronašao dvadesetak nišana. Među njima se nalaze i nišani nad navodnim mezarom Junuz-čauša, za koga se pretpostavlja da je osnivač konjičke džamije. Na nišanima nema nikakvog natpisa. Urađeni su od mermera. Uzglavni nišan s turbanom na prijevoj visok je 1,25 metara, ima osnovu dimenzija 18 x 18 cm. Nožni nišan je izrađen u obliku stele visine 1,18 metara s osnovom čije su dimenzije 32 x 10 cm. Na ovom nišanu je uklesana rozeta. Ovaj spomenik je najstariji u haremu. Nišan Derviš-paše Čengića23 Nad grobom Čengića je masivan i ukrašen kameni sarkofag na koji su postavljena dva nišana. Uzglavni nišan je završen plitkim fesom i kićankom, a nožni je ukrašen lozom s grozdovima. I na vrhu nožnog spomenika se nalazi ukrašeno ispupčenje. Spomenik se nalazi u

23Derviš-paša, zvani Dedaga Čengić, turski zborni zapovjednik, umro je u Konjicu na putu iz Gacka u Sarajevo 1272. hidžretske godine (1874). U borbama s Crnogorcima teško je ranjen.

24

posebnoj gvozdenoj ogradi. Na uzglavnom nišanu na dvije strane je uklesan hronogram u pjesmi na turskom jeziku talik-pismom.

Natpis u prevodu glasi: „On (Allah), Ugledna ličnost, ešraf i hanedan live Gacka, Njegova ekselencija, junak, Čengić Dede-paša, Volio je potomstvo vjerovjesnika Mustafe (Muhammeda) i pomagao vjeru. Ovaj borac za vjeru u Hercegovini, najiskrenije se zalagao za unapređenje vjere. Da bi pomogao u borbi, odlučio se i krenuo prema Nikšiću gdje se razbolio. I ne izliječivši se predao je dušu. A na smrtnom času preporuči dvojici svojih sinova strpljivost. Taj iskreni i junački borac.“ Drugu polovinu hronograma čitaj na drugoj strani:

„On (Allah) Pogledaj moje stanje i iz njeg crpi pouku, pa nemoj imati pouzdanja u ovaj svijet, jer je on bez ikakve stalnosti i milosti, zato neka te život ne zavede i iskoristi ga na putu istine, a na tom putu najbolje djelo je borba (na Božijem putu). Borbu je preporučivao i Allahov vjerovjesnik, djeco i prijatelji, ne zanemarujte borbu, jer je borba... Nakon ove preporuke izgovori Hu (Allah) i predade dušu vječnosti,.. Bože neka je Dede-paši mjesto u Džennetu Meva. Godina 1292.“ (1874) Ispod ovog natpisa je i sljedeći tekst u latinici:

„Derviš-paša Čengić, otomanski zborni zapovjednik, umro godine 1874.“

25

OBNOVE Džamija je, kako se vidi iz natpisa nad njenim ulazom, obnovljena 1623. godine.

Džamija je i p oslije toga više puta obnavljana. U proračunu za 1913. godinu je navedeno da je to vakuf Husein-bega Hadžihuseinovića, ali je sastav nepokretnosti ostao isti. Godine 1917. austrougarska vojna vlast je skinula olovni krov sa džamije, a svod je premazala katranom. Džamija je temeljito obnovljena 1922. g odine, kad je kameni pod zamijenjen drvenim, a krov ponovo pokriven limom. Posljednji put prije početka rata džamija je obnovljena 1989. godine. U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) džamija je više puta pogođena artiljerijskim granatama. Tom prilikom su bili oštećeni krovna konstrukcija i zidovi objekta, a munara je pogođena više puta direktnim hicima (slika lijevo), zbog čega se morala potpuno ukloniti i graditi ponovo. Tada su sanirana i oštećenja na samoj džamiji. U periodu od 2004. do 2006. godine na objektu je izvršeno mnogo intervencija od kojih su neke narušile njegovu izvornost. U prvom redu to se odnosi na intervencije u e nterijeru. Od posljednjeg obilaska lokacije i objekta (2004. godine) izvršeno je sljedeće:

26

- demontiran mahfil i s kinuti dekorisani elementi; mahfil je

vraćen, ali bez dekoracija, - u enterijeru je izbetonirana greda iznad samog ulaza u objekt,

koja podupire mahfil, - sa svih kamenih elemenata mihraba je skinuta boja, mihrab je

prekrečen, - dio iznad natprozornika je probijen, izvedena konstrukcija luka s

drugačijom geometrijom od geometrije luka iz 2004. godine, - sva stolarija, osim ulaznih vanjskih vrata, zamijenjena je, - džamija je omalterisana u enterijeru i prekrečena.

Imamsku dužnost od 1945. godine pa do sada u ovoj džamiji vršili su:

Osman ef. Dedić, Mustafa ef. Bešlić, Smajil ef. Prevljak, Ahmed ef. Zatega, Mustafa ef. Prljača, Razim ef. Čolić, Nazif ef. Garib, Mesud ef. Džajić, hafiz Harun ef. Efendić.

TEKIJSKA

DŽAMIJA

28

Džamiju je sagradio Muhamed Mehmed-čauš, sin hadži Abdijin, koji je porijeklom iz Konjica. Za ovu dž amiju je napisana vakufnama 1622. godine (hidžretske 1031. godine).

Za podizanje ove zadužbine od svog imetka Mehmed-čauš je izdvojio 700 hiljada srebrnih akči. Pretpostavlja se da je od vakifa jedna polovina bila namijenjena za gradnju džamije, a druga za njeno izdržavanje.24

Džamija je dobila naziv Tekijska zato što je uz nju postojala tekija halvetijskog reda, što je navedeno u vakufnami Mehmed-bega:

„U haremu Tekijske džamije će biti jedna kuhinja, drvarnica i tekija sa deset odjeljenja za siromahe i derviše. Tekija treba imati svoga starješinu (šejha)...“

Ne zna se tačna godina izgradnje Tekijske džamije u Konjicu, ali na osnovu podataka koji su pronađeni o tome postoje različita mišljenja pojedinih autora.

Neki od a utora (Kreševljaković, Hasandedić, Mujezinović) tvrde da je prvu džamiju sagradio Hudaverdi25 čauš 1579. godine, a Mulić smatra da to nije Tekijska džamija.

Vakufnama Muhameda čauša je napisana 1622. godine, a kao godina izgradnje džamije na natpisu koji se nalazi na njoj je 1648. Vremenska razlika između godine nastajanja vakufname i godine navedene na natpisu iznosi 27 godina. O tome je Mujezinović napisao sljedeće: „S obzirom da je sačuvana vakufnama iz koje saznajemo da je Tekijska džamija podignuta 1579. godine, možemo tvrditi da se natpis na tarihu odnosi na njenu opravku, koja je bila većih razmjera. Vjerovatno je prva džamija koju je sagradio carski čauš (Hudaverdi čauš) Mehmed, koji je po predanju bio iz Konjica, izgorjela ili na neki drugi način porušena, pa ju je ponovo sagradio Mehmed-beg 1648/49. godine.“26 Prema Mulićevom mišljenju, džamija je najvjerovatnije sagrađena između 1622. i 1648/49. godine. Mulić pretpostavlja da su, nakon dužeg niza godina od izgradnje džamije, vjernici odlučili da u znak zahvalnosti podignu spomen-ploču Mehmedu čaušu i na ploči naveli godinu kad su ploču postavili.

24 Mulić, 2003, str. 168. 25 Hudaverdi Bosna Muhamed-beg, sin Alijin, bio je carski sluga i unaprijeđen je u carskog čauša, ali on nema veze s Tekijskom džamijom. Postoji njegova vakufnama iz 1579. godine koju je napisao za nepoznatu džamiju (Mulić, 2003, str. 170). 26 Mujezinović, 1998, str. 427-428.

29

Opis Tekijska džamija pripada tipološkoj grupi jednoprostornih potkupolnih džamija. Džamija ima centralni molitveni prostor koji je natkriven kupolom, natkrivene vanjske sofe i vitku kamenu munaru. U džamiju se ulazi preko poluotvorenih kamenih sofa koje imaju drveni pod. Sofe su natkrivene kosim trostrešnim krovom čiji je pokrov bakreni lim. Vanjski gabariti džamije su oko 10,0 m x 10,0 m bez sofa. Unutrašnji centralni prostor džamije ima približno kvadratnu osnovu dimenzija oko 8,20 x 8,20 m. Zidovi su kameni, debljine otprilike 80 cm, malterisani iznutra i izvana. Svi volumeni vanjskog oblika džamije završeni su profiliranim kamenim vijencima koji se javljaju na mjestima na kojima je pokrov prepušten preko vertikalne ravni zida.

Kupola leži na osmougaonom tamburu. Prijelaz iz kvadratne osnove u t ambur ostvaren je preko četiri trompe. Svaka trompa se sastoji od tri kriške koje su na vrhu naglašene lukom. Ovi lukovi zajedno s četiri slijepa luka čine friz lukova i nalaze se u z oni ispod tambura. U svakom slijepom luku nalazi se po j edan okulus.

S unutrašnje strane tambur ima ovalni oblik, a njegova vanjska strana ima osmougaonu formu. U svakom polju tambura nalazi se po j edan prozor – ukupno osam prozora. Zidovi osmougaonog tambura na uglovima, s vanjske strane ojačani su pilastrima. Sve unutrašnje zidne površine džamije su malterisane i b ojene, i to žutom, svijetložutom, bijelom, zelenom i svijetlozelenom bojom, a kupola plavom bojom27. Mihrab Tekijske džamije se nalazi na jugoistočnom zidu džamije okrenut prema kibli. Otvor niše se stepenasto završava stalaktitnim ukrasima poredanim u pe t pojaseva. Stalaktitni ukrasi se postepeno sužavaju, tako da zatvaraju udubljenje niše i završavaju se mihrabskom krunom na vrhu.

27 Fasada i unutrašnjost objekta bojeni u periodu od 19 99. do 200 4. godine i tom prilikom je zadržana izvorna dekoracija.

30

Minber se nalazi na jugoistočnom zidu džamije, i to desno od mihraba. Od mihraba je udaljen 1,25 m , a od j ugozapadnog zida 0,95 m . Dimenzije minbera su: dužina oko 2,90 m, širina oko 0,75 m, a visina s alemom na vrhu iznosi otprilike 6,15 m. Minber je izrađen od kamena i sastoji se od ulaznog dijela koji čine masivni ram, kameno stepenište i baldahin s piramidalnim krovom. Krov minbera nosi osmougaoni tambur koji se oslanja na četiri drvena stubića koji su povezani prelomljenim lukovima. Stepenište se sastoji od 10 do 12 stepenika s podestom ili pijedestalom na vrhu. S obje strane minberskog stepeništa nalazi se visoka kamena ograda koja ima dekoraciju – geometrijske otvore sa strane i masivni rukohvat. S bočnih strana stepenište je zatvoreno, a ispod ćursa je otvor za prolaz. Minber je bojen naizmjenično bijelom i svijetlozelenom bojom.

Mahfil Tekijske džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih vrata. Njegova konstrukcija je drvena i oslonjena je na dva pravougaona drvena stuba. Dimenzije mahfila su: dužina oko 8,20 m, a širina oko 2,60 m. Pod mahfila je daščani. Ograda mahfila je drvena i njena visina iznosi otprilike 80 cm. Na mahfil se ulazi preko uskih zavojitih stepenika munare. Na džamiji se nalazi ukupno 26 prozora raspoređenih na sve četiri strane objekta, koji su postavljeni u četiri nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se osam dvokrilnih prozora raspoređenih tako da se na svakoj strani nalaze po dva prozora.

31

U drugom nivou nalazi se šest jednokrilnih prozora koji su postavljeni u istoj osovini kao i prozori donjeg nivoa.

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 40 c m. Portal se sastoji od puni h hrastovih dvokrilnih vrata pravougaonog oblika. Vrata su uokvirena lučnim kamenim ramom. Iznad vrata se nalazi kamena tabla s natpisom na turskom jeziku koji glasi:

Mehmed-beg, tražeći Božije zadovoljstvo, nije žalio truda ni imetka i podigao je ovo veliko djelo.

Zato za dobrotvora dom učiniše svi meleki nebeski i rekoše džamiji hronogram:

„Neka je od Boga primljeno ovo dobro djelo“. 1058/1648/1649.28

Visoka vitka dvanaestostrana kamena munara prigrađena je desno od ulaza u džamiju, uz njen jugozapadni zid. Munara je visoka oko 36 m. Građena je od kamena sedre, malterisana i b ojena bijelom bojom. U munaru se ulazi iz molitvenog dijela prostora džamije, i to na dijelu ispod mahfila, na jugozapadnom zidu. Baza munare je poligonalne 28 Mujezinović, 1998, str. 427-428

32

osnove. Prijelaz sa baze na tijelo munare izveden je u vidu trapezoidne prizme s plitkim profiliranim kamenim vijencem i romboidnim ukrasima koji su bojeni zelenom bojom. Munara ima šerefe čija je ograda kamena. Krov munare je u obliku kupe i prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem izrađen od bakra. Sjeveroistočno od džamijskog objekta nalazi se manji noviji objekt abdesthane. To je prizemni objekt dimenzija oko 2,5 x 7 m sagrađen 2003. godine.

Dvorište džamije je ograđeno kamenim zidom prosječne visine oko 2 m, i to s dvije strane. Duža strana graniči s Ulicom dr. Safeta Mulića, a na kraćoj sjeveroistočnoj strani nalazi se kapija kroz koju se ulazi u džamijski prostor. Harem uz Tekijsku džamiju Harem uz Tekijsku džamiju nalazi se jugozapadno od objekta džamije. Prema Mujezinovićevom mišljenju, pored Tekijske džamije nalazilo se pedesetak nišana manjih dimenzija, dosta jednostavne obrade, bez oznaka, a većina ih je bila i bez natpisa. Danas u haremu Tekijske džamije ima oko dvadeset nišana manjih dimenzija, jednostavne izrade, bez natpisa.

Konzervatorsko-restauratorski radovi na Tekijskoj džamiji:

• 1848. Ali-paša Rizvanbegović je obnovio Tekijsku džamiju; • 1917. austrougarske vlasti su skinule olovni pokrov s džamijske kupole; • 1922. džamija je obnovljena a kameni pod zamijenjen drvenim i kupola prekrivena limom; • 1934. nabujala Neretva je odnijela donji haremski zid i oštetila džamijski zid; • 1944. džamija je bila oštećena uslijed bombardovanja; • 1965. Zavod za zaštitu spomenika Mostar izvršio je restauraciju ulaznog trijema i popravio dvorišni zid.

33

U toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine objekt je pretrpio dvadesetak direktnih pogodaka, i to u munaru, kupolu i bočne zidove. Od 1999. do 2004. godine vršene su veće popravke na džamiji, a sanirana su oštećenja koja su nastala uslijed njenog granatiranja: zamijenjen je postojeći olovni lim bakrenim na kupoli, trostrešnom trijemu, munari, kao i na svim opšavima na objektu, obnovljena je fasada i obojen enterijer, postavljen je novi daščani pod u džamiji, zamijenjena je postojeća borova stolarija novom od munikova drveta, postavljena su dvokrilna vrata od bijelog bora na ulazu u džamiju, postavljena su nova dvokrilna hrastova vrata u trijemu džamije, ustakljen je trijem (prostor sofa), izgrađen je prizemni objekt abdesthane s toaletom u dvorištu džamije. Od početka 20. stoljeća imami ove džamije bili su: - Mustafa ef. Salihbegović, rodom iz Visokog (umro oko 1925), - hadži hafiz Smail ef. Džumhur (umro 1934), - Ibrahim ef. Alagić (umro 1923), - Ahmed ef. Džumhur, dugogodišnji mualim ženskog (Karađozbegova) mekteba u Konjicu (umro u 80. godini života 22.6.1934), - Rustem ef. Rustempašić, muderis konjičke medrese, rodom iz bugojanskog mjesta Odžak (umro u Mostaru 12.10.1964), - Muhamed ef. Sofo, sin hadži Osmanage iz Konjica, - Kasim ef. Ibrahimkadić, rodom iz okoline Tešnja (umro 16.10.1977), -Salih ef. Bajrić, rodom iz Vukovlja (Tuzla), -Bajro ef. Perva, bio imam od 1978. do 1980. godine, - Hasib ef. Mujić, -Safet ef. Karaman, -Omer ef. Mulamehmedović, -Salih ef. Nefer.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Repovačku, Čaršijsku i Tekijsku džamiju proglasila je nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine. Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene shodno Aneksu 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. (Službene novine Federacije BiH” br. 2/02, 27/02 i 6/04).

34

PRKANJSKA

DŽAMIJA

36

Džamija u Prkanju29, danas poznata kao Prkanjska džamija, izgrađena je prije 1585. godine. U predaji nalazimo da ju je podigao izvjesni Hadži-Zulfikar30, odnosno, Zulfikar-čauš.31 Prvi podatak o vjerskom objektu u Mahali Sulejman-bega nalazi se u opš irnom popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine, iz kojeg vidimo da je džamija tada imala svog imama Hasana. Da li se radilo o objektu s munarom (džamija) ili ne – ne može se zaključiti. Kako se vakuf ove džamije u dokumentima navodi kao vakuf Sulejman-bega, dr. Jusuf Mulić je izveo zaključak da je on i sagradio ovu džamiju, pa je po njemu nazvana Sulejmanbegova (Sulejmanpašina) džamija.

Prkanjska džamija je prvobitno bila pokrivena pločom da bi, nakon ponovnog vraćanja Islamskoj zajednici, krov zbog trošnosti bio izmijenjen i umjesto ploča pokriven ciglom. Od pisanih dokumenata vezanih za ovu džamiju pored navedenog popisa Hercegovačkog sandžaka postoji jedan datiran 25. m aja 1788. godine o imenovanju izvjesnog Saliha na mjesto imama „džamije koju je sagradio i obnovio umrli Sulejman-beg u kasabi Belgraddžik“.

Hivzija Hasandedić navodi da je uz džamiju postojao i ženski mekteb, koji je sagrađen oko 1819. godine.

Opis: Objekt je kvadratnog oblika s unutrašnjim prostorom 8,25 x 8,25 m . Zidovi su građeni od kamena, debljine 75 cm. Krov je na četiri vode bio prekriven pločom. Pod je bio od kamenih ploča. Tavanica je od drveta, a njena sredina i pervaz su rezbareni, što vrlo lijepo djeluje. Visina od poda do s tropa iznosi 4,7 m . Ulazna vrata su drvena, a okvir obložen kamenom. Prozori su drveni, a okviri od kamena. Unutrašnjost džamije je prostrana i dobro osvijetljena. Mihrab je uklesan u zidu, izveden vrlo kvalitetno i dekorisan. Minber je od kamene miljevine, a na njegovom vrhu nalazio se kameni alem duboko uv učen u strop. Dodatni mihrab bio je na sofi. Munara je visoka 26 m, građena od sedre. Ispred džamije je bio trijem s krovom na tri vode, prekriven pločom. Uz džamiju je

29 Mulić navodi kako je riječ Prkanj (oprkanj) mogla nastati od riječi prhanj, što dolazi od staroslavenske riječi prhno - daska, odnosno, naselje sagrađeno od dasaka. 30 Husein Đogo: Prilog povijesti Konjica i Gornje Hercegovine, NB, VIII (1934-1935), 1935. 31 Hivzija Hasandedić: Hercegovački vakufi i vakifi, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, IX-X, 1982, 68.

37

harem u kojem je, navodno, bio zakopan Hadži-Zulfikar, zvani Hadži-Zuka. Tokom vremena džamija je imala više oštećenja. To se posebno odnosi na harem, u kojemu više nema vidljivih mezara ni bašluka.

I ova džamija je, kao i mnoge druge u gradu Konjicu, oštećena u agresiji na BiH 1992-1995, a oštećenja su otklonjena po završetku agresije. Potrebno je napomenuti da je džamija gotovo dvadeset i pet godina nakon rata bila zatvorena i s lužila kao magacin. Uz džamiju je 1998. godine urađena i mala abdesthana.

Imam u ovoj džamiji je Numan ef. Ćosić, a prije njega dužnost imama neko vrijeme obavljao je Redžo ef. Muhibić.

Husein Đogo u „Novom Beharu“ iz 1934. godine, pišući o prošlosti Konjica, u kojem je službovao kao učitelj početkom XX stoljeća, govori o Ahmetagi Hadžizukiću. Budući da se tekst tiče i moguće prošlosti Prkanjske džamije donosim jedan dio: „O svome rodu pričao mi je r. Ahmetaga da su Hadžizukići rodom iz Medine od roda h. Hasana ili Husejna i da je takih plemena došlo u Bosnu svega 18. Hadžizukići su bili oprošteni od poreza, vlast ih nije smjela zatvoriti, oni nisu smjeli prositi i svake bi godine slali darove u Medinu službenicima Haremejna.

38

Rahmetli h. Ali ef. Džabić, veliki borac za našu vjerskoprosvjetnu auto-nomiju, često je za života pričao o Hadžizukićima i njihovom porjenu. Prvi Hadžizukić koji se doselio u Hercegovinu zvao se kudvetul-kudat umdetul-vulat es-sejjid mevlana el-hadži Zulfikar bin Mustafa Muzejjen-zade. On je

došao iz Stanbola u Hercegovinu morem na Klek kao munla nad svim kadijama. Došavši u Počitelj, sagradi mali mesdžid i ujedno zamoli pismom sina Ibrahim-pašu, koji je bio vezir u Misiru, da u Počitelju sagradi dobru džamiju. Ibrahim-paša, čiji je dajdža bio veliki vezir u Stanbolu, posluša oca i u Počitelju sagradi džamiju, koja i danas nosi njegovo ime. Zulfikar se stalno naselio u Konjicu, koji se do 1850. zvao Belgraddžik. Dopalo mu se to mjesto zbog prirodnih ljepota i zdrave klime. U Konjicu načini džamiju u mahali Oprkanju, kod koje je i zakopan. To je groblje Hadžizukića.“ Husein Đogo prati porodicu Hadžizukića do smrti Ahmetage, 1914. godine.

VARDAČKA

DŽAMIJA

40

Ne zna se sa sigurnošću kad je sagrađena ova džamija. Uzimajući neke izvore u obzir, da se odrediti okvirno da je to bilo u periodu od 1585. do 1645. godine, kad Evlija Čelebija spominje osam mihraba u Konjicu, od kojih bi jedan, svakako, trebao biti džamija na Vardi.

Vardačka džamija je, po Hivziji Hasandediću,32 bila jedna od os am molitvenih mjesta koje je spomenuo Evlija Čelebija u svom „Putopisu“ 1664. godine. Hivzija Hasandedić navodi da je Husein-beg starenik vardačke porodice Mulić. Pretpostavlja se da je njegov mezar onaj koji se i danas nalazi uz mihrabski zid Vardačke džamije.

Dr. Jusuf Mulić u knjizi „Konjic i njegova okolina za vrijeme osmanske vladavine“ navodi da je ovu dž amiju sagradio Husein-beg buljukbaša, sin Mehmed-bega.33

U knjizi „Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva“ dr. Mulić, navodeći da je kao vakif Vardačke džamije naveden Husein-beg Mulić i prateći dolazak Mulića u Konjic, izvodi zaključak da ova džamija nije mogla biti sagrađena do 1684. godine kada ova porodica tek dolazi u K onjic iz Boke Kotorske.

U zabilješci u ruznamče defteru za ovu dž amiju se navodi podatak o imenovanju imama.

Godine 1769/70. je umjesto Huseina postavljen Fazlulah. Tu se navodi da je Husein-beg po činu

buljukbaša i da mu je otac bio Mehmed-beg.

Služeći se ovim podacima dr. Mulića, logičnije bi bilo ili smjestiti gradnju ove džamije u XVIII stoljeće, iza 1720. godine, ili uzeti u obzir

32 Hivzija Hasandedić: Hercegovački vakufi i vakifi, 65. 33 Mulić, str. 156.

41

mišljenje Hivzije Hasandedića da je ona sagrađena prije 1645. godine, čemu sam lično bliži, jer ako je Husein-beg naveden kao vakif ove džamije ujedno imam koji se spominje u prije navedenom ruznamče defteru iz 1770. godine, onda, uzmemo li u obzir da je on tada imao i 60 godina (što ne mora biti tačno), pa neka je džamiju napravio sa svojih 25, ispada opet da Vardačka džamija nije mogla biti sagrađena prije 1730. A kako se 1604. godine u vlasništvu vakufa mesdžida Ahmeda Tabanice navodi da je na Vardi imao 30 kuća koje je izdavao pod zakup, logičnije je zaključiti da bi u tako naseljenoj mahali trebala biti i džamija.

Mada se ne smatraju pouzdanim, navest ću ovdje i tvrdnje Huseina Đoge i Fehima Nametka koji kažu da je Vardačku džamiju sagradio izvjesni Softa od kojeg vodi porijeklo porodica Softić, koje odavno nema na Vardi. Ovaj Softa je vjerovatno identičan Softi koji se spominje u na rodnoj pjesmi iz XVII vijeka koja g ovori: „Ićindija u Konjicu gradu, Arap nosi Mijatovu glavu, Konjičani muštuluke daju, Hadži Zuka tri dukata žuta, S Varde Softa dva bijela groša...“

Samo ime „varda“, kako navodi Mulić, izvedeno je iz latinske riječi gvardia, što znači straža, stražarnica.

Opis: Vardačka džamija je, prije proširivanja i obnavljanja 2008/09. godine, imala kvadratnu osnovu 7,6 x 7,6 m. Krov je na četiri vode i prvobitno je bio pokriven pločom. Ulazna vrata su bila svedena na ćemer, a okvir od kamena s dvokrilnim vratima. Unutrašnjost džamije nije imala nikakvih posebnih dekoracija. Mihrab je do obnove bio uklesan u z id džamije bez dekoracija.

Džamija je u vrijeme službovanja imama Ahmeda ef. Zatege proširena. Dvorište je pretvoreno u džamijski prostor i natkriveno je, a u laz u

42

džamiju obzidan i ustakljen prema haremu džamije te je u sklopu tog proširenja izgrađena i prostrana abdesthana. Tom prilikom urađen je i novi mihrab od rezbarenog drveta kao i novi minber, a džamijski zidovi ukrašeni su levhama od drveta.

Ovu džamiju su vlasti od kraja rata pa sve do 1971. g odine bile pretvorile u magacin. Od 1971. do 1973. godine se renovirala, a od tada se u njoj klanja svih pet vakata namaza.

Kao i većina konjičkih džamija, i Vardačka džamija je oštećena u agresiji na Konjic, odnosno, čitavu Bosnu i Hercegovinu. Eksplozivnim sredstvima je uništen dio munare od šerefeta (mjesta na kojem mujezin stoji dok uči ezan, poziv na molitvu) pa naviše.

Prilikom obnavljanja, vođena idejom da munara ove džamije bude znak spomena na taj vakat, Islamska zajednica je odlučila da, restaurirajući ovu džamiju i munaru, ne obnavlja dio koji je porušen, tako da je ovo danas jedna od rijetkih džamija u B osni i Hercegovini koja nema vrh munare. Nedavno je izvedeno nekoliko radova na ovoj džamiji.

Pored spomenutog Ahmed ef. Imami su u ovoj džamiji bili: Smajil ef. Prevljak, Omer ef. Kozić, Omer ef. Mulamehmedović, Safet ef. Karaman, Osman ef. Džajić (imamio u toku zadnjeg rata do preseljenja na ahiret 1995. godine). Današnji imam ove džamije je Alija ef. Drkić.

43

DJEVOJAČKA DŽAMIJA

Prema rekonstrukciji podataka koje nam pružaju sudski sidžili34, zbirni katastarski popisi za Kliški sandžak, kome je pripadao dio današnjeg Konjica na desnoj obali Neretve, najstarija džamija je Djevojačka džamija. Ovaj spomenik kulture nestao je za vrijeme Prvog svjetskog rata kad je pogođen bombom. Taj podatak je Nametak35 dobio u s amom gradu prilikom razgledanja historijskih spomenika kulture 1939. godine. Znatno kasnije, 1967. godine Derviš Buturović je na osnovu sidžila sarajevskog kadije, a poznato je da je dio Konjica na desnoj obali Neretve pripadao u X VI stoljeću Sarajevskom kadiluku, otkrio da je ova džamija podignuta 1565. godine, da joj je ktitor36 ujedno bio i prvi imam i hatib. Djevojačka džamija je bila locirana 50 m nizvodno od starog kamenog mosta, na desnoj obali Neretve, znači, otprilike na lokaciji današnjeg Srednjoškolskog centra. Sagrađena je od kamena i pokrivena pločama.

MESDŽID AHMEDA TABANICE TAJICE

U Kliškom katastarskom defteru iz 1537. godine spominje se mahala pod imenom Mahala mesdžid Ahmeda Tajice u Konjicu. Ime mahale dokazuje da je u n joj postojao mesdžid koji je napravio neki Ahmed Tajica. U Sidžilima sarajevskog kadije iz 1565/66. godine zabilježeno je da je Mustafa, sin Alijin, sagradio džamiju u kasabi Neretva. Što se tiče lokaliteta mesdžida, može se pretpostaviti sljedeće: u predjelu Donja Trešanica vakuf je posjedovao gradilište pod i menom Muslimansko groblje. Između 1921. i 1025. godine gradilište je prodato. Na osnovu ovoga, a s obzirom na to da u drugim mahalama Kliškog dijela

34 Sudski sidžili – sudski protokoli. 35 Alija Nametak, književnik, rođen u Mostaru 1906. godine, pisao je pripovijetke, bavio se istraživanjem prošlosti BiH i njene kulturne baštine. Sve do smrti živio je u Sarajevu. 36 Ktitor – utemeljitelj, osnivač zadužbine, donator.

44

Konjica37 (desna strana Neretve) nema ovakvih islamskih tragova, može se pretpostaviti da je spomenuti mesdžid bio smješten na navedenom gradilištu.38 Ovaj mesdžid je nestao, sigurno, još prije XIX stoljeća, jer u vrijeme prodaje „Muslimanskog groblja“ tu više nije bilo tragova nadgrobnim spomenicima. Također, zbog nedovoljno podataka ništa sa sigurnošću ne mogu tvrditi za ovu džamiju. Znamo samo da je ona postojala i da ju je podigao Ahmed Tabanica (Tajica). Dr. Jusuf Mulić navodi kako je na mjestu ovog mesdžida kasnije sagrađena Djevojačka džamija, o kojoj smo govorili u prethodnom poglavlju.

TEKIJE U KONJICU

Uloga tekije u širenju islamske kulture i u opće u islamizaciji naših krajeva već je prilično osvijetljena. Većina putopisaca je pisala o ulozi i značaju tekija, i došli su do zaključka da su se tekije ili zavije prvenstveno starale o s igurnosti putnika, predstavljale su konačišta i musafirhane.39 Evlija Čelebija bilježi da u Konjicu postoje dvije tekije, navodeći precizno kojim redovima pripadaju. Za jednu od te dvije tekije nije sporno ni ko ju je ni kada osnovao, gdje se nalazila i kojem je redu pripadala, dok z a drugu jeste. To je halvetijska40 tekija sagrađena uz Tekijsku džamiju, vjerovatno iste godine kad i sama džamija. Osnivač ove tekije kao i cijele zadužbine, koja je obuhvatala samu tekiju, banju, mekteb i d žamiju u Konjicu, Kameni most na rijeci Bijeloj i h an u Glasincu, je Mehmed-čauš, sin Hadži-Alije41 iz Konjica. Kako je tekija, pored toga što je bila bogopoštovana ustanova, služila i kao obrazovna, pa i socijalna ustanova, ova Mehmed-čauševa tekija, koja se nalazila u haremu spomenute Tekijske džamije, imala je deset soba namijenjenih za siromahe i derviše. Sve osoblje tekije, bilo namještenici ili gosti,

37 Od 1537. godine, kada je osnovan Kliški sandžak, pa do 1850, kad je uvedena Tanzimati hajrija, naselje današnjeg Konjica, koje se prostire na desnoj strani Neretve, pripadalo je navedenom sandžaku, dok je ono naselje koje je smješteno na lijevoj obali Neretve pripadalo Hercegovačkom sandžaku. Naselje na desnoj obali zvanično se zvalo Neretva, a na lijevoj Belgraddžik (Mali Beograd). U oba ova naselja sjedile su nahijske kadije. 38 Interesantno je ukazati na to da se brežuljak koji se naslanja na Donju Trešanicu zove Vrtaljica, što navodi na pomisao da mu je ime moglo nastati spajanjem dvije riječi ranijeg naziva – Vrh Tajica. 39 Musafirhana – vakufska zadužbina za musafire (putnike). 40 Halvetije – derviški red osnovan u XIV stoljeću, odigrali su vidnu ulogu u kulturi naših krajeva (poznati šejhovi, profesori, pjesnici itd.). 41 U nekim izvorima sin Abdije.

45

imali su besplatnu hranu o čemu se brinuo kuhar ove zadužbine. Višak hrane dijelio se sirotinji Konjica. Najraniji podatak o š ejhovima ove tekije datira tek iz XVII stoljeća. Sredinom tog stoljeća pročelnik ove tekije bio je šejh Muhamed Džumhur (umro 1679. godine), koji je bio učenik i sljedbenik poznatog šejha Hasana iz Užica. Jedini pouzdan podatak o š ejhovima ove tekije je ferman sultana Mustafe iz 1767. godine, kojim se potvrđuje dato mjesto šejhu Mustafi, koji je istovremeno bio propovjednik u M ehmed-čauševoj džamiji i profesor u medresi u Konjicu. Nakon njega, spominje se također šejh Alija Džumhur (umro 1818/19) i Arif ef. Buturović (umro 1941), za kojeg se također kaže da je vodio zikr. Na osnovu ovih podataka rahmetli Džemal Čehajić42 pokušao je rekonstruisati genealogiju; šejh Muhamed (umro 1679), Abdulkerim (1722) , Muhamed (1784), šejh Ali (1818/19), Salih (1832/33), Abdulah (1880/81) i Arif (1941). Sa smrću posljednjeg od ovih pročelnika nestalo je i zikra. Hasandedić navodi da su derviši ove tekije održavali prisne odnose s dervišima nakšibendijske tekije u Seonici, koja je utemeljena 1882. godine. Postoji više indicija da je druga tekija u Konjicu, koju spominje Evlija Čelebija, bila mevlevijskog reda. S obzirom na to da je Konjic imao takvu strukturu obrazovanih ljudi (osam imama, osam hatiba, a povremeno i dvojicu kadija itd.) ne iznenađuje postojanje mevlevijske tekije, koja je okupljala obrazovani svijet. Zasad se ne zna ni ko ju je osnovao, gdje je bila sagrađena, ko su joj bili šejhovi, kad je prestala s radom, ali samo njeno postojanje upotpunjuje sliku o kulturnoj prošlosti Konjica.

42 Džemal Čehajić, Derviški redovi u jugoslavenskim zemljama, Sarajevo 1986, str. 99.

46

MEDRESA U KONJICU

Kao i u mnogim bosanskohercegovačkim kasabama i u Konjicu su izgrađene prve medrese krajem XVI i početkom XVII stoljeća43, kad su ove kasabe doživjele i svoj najveći razvoj u osmanskom periodu. Jedna od prvih medresa bila je medresa konjičkog dobrotvora Ibrahim-age, za kojeg dr. Ismet Kasumović u svom djelu „Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave“ tvrdi da je identičan Junuz-čaušu. Ukoliko je ovo tačno, onda su i današnja Čaršijska džamija i medresa pored nje sagrađene 1623. godine, a ako nije, onda ostaju dvije mogućnosti. Prva da je Junuz-čauš napravio džamiju i medresu ranije, a Ibrahim-aga oboje obnovio ili da je, možda, džamiju obnovio, a medresu napravio nanovo44.

Na osnovu teksta Refika Hadžimehanovića45, nalazimo sljedeće podatke o konjičkim medresama – onako kako ih je iznio ovaj autor: 43 Kao što smo već naveli, u Putopisu Evlije Čelebije se navodi da je Konjic u vrijeme dok je on prolazio njime (juni 1665) imao pored džamija, tekije i drugoga i dvije medrese. 44 Vidjeti navedeno djelo dr. Kasumovića u bibliografiji str. 225. 45 U Glasniku VIS-a iz 1976. godine br. 5 str. 484-487.

47

- jedna medresa je bila pokraj Mehmed-čauševe džamije u Gornjoj mahali uz koju je bila i derviška tekija. Godine 1881. ukinuta je medresa kod Tekijske džamije46;

- druga medresa se nalazila u blizini Junuz-čauševe džamije u Čaršiji, a ispod same Glavice i ona (njena zgrada) i danas postoji. Ovo je uglavnom i bila glavna medresa u Konjicu, koju su pohađali mahom mještani, iz grada i okoline, a kasnije i iz drugih mjesta Hercegovine. Ova medresa je pred Drugi svjetski rat bila i jedina medresa u cijeloj Hercegovini. Svakako da je zgrada bila dotrajala, pa Mujaga Proho, da bi učinio neki hajrat, obnovi ovu medresu 1860. godine, koja se prozva po njegovom ocu Junuz-agi – Medresa Junuz-age Prohe.

Ova medresa je ponovo doživjela temeljitu adaptaciju 1935. godine. Ovdje ćemo ukratko navesti kako je ona izgledala prije te adaptacije. Bila je kvadratnog oblika, zidana od kamena u krečnom malteru, s tim što se u sredini nalazio slobodan nenatkriven prostor (popločana avlija). Krov je na sve četiri strane bio na dvije vode i pokriven pločom. Prozori su bili dosta mali. Bilo je nekoliko soba među kojima jedna poveća, koja je služila kao učionica, i jedna, nešto manja, koja je služila kao dershana (predavaonica). Nastava se odvijala od kasne jeseni do ranog proljeća. U medresi se učio ahlak, akaid, učenje Kur’ana, tedžvid, tefsir, arapski i turski jezik.

Veličina zgrade je bila, po svemu sudeći, 14 x 11 metara, a visina oko tri metra. Poslije 1935. g odine medresa je temeljito adaptirana i prostorije prilago-đene savremenom izgledu, pa je tako izmijenjen i krov i s tavljen crijep. Ugrađeni su novi i veći prozori s krilima, izmijenjena sva vrata, podovi, a umjesto

šišeta postavljen plafon. Medresa je tada reorganizovana i uvedeni su svjetovni predmeti: zemljopis, povijest, srpskohrvatski jezik, matematika, higijena i još neki drugi. Svake sedmice su dolazili profesori iz Sarajeva rahmetli Hazim Tulić i Salim Ćatić i predavali honorarno, pored muderisa i redovnih nastavnika.

46 Bosna ve hersek vilayeti Salnamesi, Def’ a I, sene 1300 (1882).

48

Među konjičkim muderisima bili su: Omer ef. Humo, Ali ef. Borić, Salih ef. Gačo, Agan ef. Kojić, Mustafa ef. Salihbegović, Hasan ef. Smajlović, Rustem ef. Rustempašić, Nezir ef. Hadžiomerović, hafiz Džemal ef. Kršlaković. Poslije smrti Hadžiomerovića, nekako 1940. godine, medresa je ostala bez muderisa i učenici se počeli rasipati. Koncem 1941. godine došao je za muderisa hafiz Džemal Kršlaković, ali uslijed ratnog stanja medresa nije radila. On je bio samo imam u Junuz-čauševoj džamiji i matičar. Za vrijeme rata u zgradu medrese se uselila milicija talijanske vojske, koja se 1942. godine pod naletom partizana raspršila, a u z gradu se uselili muhadžiri. U tom periodu je zgrada veoma oštećena. Nakon 1945. godine zgrada je nabrzinu adaptirana i pretvorena u poslovnu, a kasnije u stambenu zgradu. Godine 1958. država je nacionalizovala (oduzela) zgradu medrese od Islamske zajednice i time joj onemogućila da medresu koristi za svoje potrebe.

Mjeseca jula 1975. O dbor IZ-a ponovo se obratio SO sa zahtjevom za povrat zgrade medrese u njeno vlasništvo, no i na ovaj zahtjev nije bilo pozitivnog odgovora. Tako da je IZ u maju 1976. godine ponovila svoj zahtjev nakon kojeg je došlo do nekoliko sastanaka organa IZ-a i SO koji su urodili plodom, i u oktobru 1976. godine dobijeno je rješenje o vraćanju zgrade medrese u vlasništvo Islamskoj zajednici. Ovo je kod vjernika na našem području izazvalo veliko oduševljenje koje su potvrdili u kasnijoj opravci i nadogradnji samog objekta.

Nakon povrata zgrade odmah se moralo prići njenoj rekonstrukciji zbog lošeg stanja u kojem se nalazila. Tako su 1982. godine, predvođeni svojim imamima, dobrovoljnim akcijama i prilozima, muslimani Konjica izgradili ovaj objekt.

O radu medrese u Konjicu U trenutku austrougarske okupacije u K onjicu su radile dvije medrese: Derviška (uz Tekijsku džamiju) i medresa uz Čaršijsku džamiju. Godine 1881. ukinuta je Derviška47, pa je do kraja austrougarske vladavine radila samo medresa uz Čaršijsku džamiju, koja se naziva Medresa Junuz-age Prohe.48 Školovanje u medresi trajalo je tri godine. Primani su učenici sa završenim mektebom, ali su morali polagati prijemni ispit.

47 Bosna ve Hersek Vilaveti Salnamesi, Defa I, sene 1300 (1882). 48 Od 1860. godine medresa nosi službeni naziv po J unuz-agi Prohi (ocu njenog obnovitelja Mujage Prohe).

49

Nastava u medresama počinjala je 1. oktobra, a završavala 15. j ula sljedeće godine, bez ikakvog raspusta.

Medresa Junuz-age Prohe bila je otvorenog tipa i mogli su je pohađati svi muslimani sa završenim mektebom i p oloženim prijemnim ispitom iz Bosne i Hercegovine. Uz medresi je bio osiguran smještaj za učenike (softe) koji nisu bili iz grada Konjica ili n isu mogli osigurati privatni smještaj. Sredstva za izdržavanje medresa bila su osigurana iz zaklada pojedinaca ili iz Zemaljskog mearifskog fonda.

Prvi podaci o broju učenika (softa) konjičkih medresa u vrijeme austrougarske vladavine sadržani su u i zvještaju o s tanju škola na početku školske 1882/83. godine kada ih je bilo 115. To je, uglavnom, i bio kapacitet medresa, što potvrđuju i podaci o broju učenika u periodu 1900-1904. godine.

Školska godina Broj učenika 1900/01. 114 1901/02. 111 1902/03. 100 1903/04. 113

U tom periodu konjička je medresa, po broju učenika, bila najveća pojedinačna medresa u Bosni i Hercegovini. To se vidi iz uporednih podataka o prosječnom broju softa u nekim većim mjestima, sa stanjem u školskoj 1900/01. godini:49 Grad Broj medresa broj učenika prosječno po

medresi Sarajevo 5 234 47 Travnik 3 242 81 Banja Luka 3 100 33 Mostar 3 65 22 Gračanica 2 116 58 Gradačac 2 76 38 Čajniče 2 38 19 Konjic 1 114 114

Učenici konjičke medrese činili su u toj školskoj godini 7,2% od ukupnog broja učenika medresa u BiH (1580). 49 Izvor: Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906, op. cit, str. 203.

50

Od školske 1906/07. godine, u ko joj je medresu pohađalo 96 učenika, broj se stalno smanjivao: u 1909/10. iznosio je 74, a u 1914/15. godini samo 32. U 1914/15. godini učenici konjičke medrese činili su 8,1% od ukupnog broja učenika medresa u BiH (396). Broj učenika po razredima, u dvije školske godine, bio je sljedeći: Školska godina

1. razred

2. razred 3. razred Svega

1900/01. 40 40 34 114 1914/15. 8 15 9 32

Prema popisu učenika (softa) konjičke medrese na kraju 1900/1901. školske godine, medresa je kako vidimo iz prethodne tabele imala 114 učenika. U pisanoj zaostavštini muderisa konjičke medrese Agana ef. Kojića nalazio se spisak ovih učenika. Podatke iz zaostavštine Agana ef. Kojića sačuvao je njegov sin Esad Kojić iz Mostara. Njihov spisak donosimo držeći da će neki čitaoci među njima naći svoje pretke.

Red. br.

Ime i prezime dob Naselje

1 Rasim (Abdulah) Gašević 11 Mehmed-čauš 2 Mehmed (Smajl)

Hadžihusejnović 12 Mehmed-čauš

3 Nedžib (Bajram) Arnaut 12 Hadži-Zulfikar 4 Salih (Halil) Dabranin 12 Polje 5 Derviš (Redžep) Tatarević 12 Junuz-čauš 6 Hamid (Salih) Lugić 13 Junuz-čauš 7 Ahmed (Munib) Džumhur 12 Junuz-čauš 8 Osman (Hasan) Smajić 12 Husejn-begova 9 Fehim (Muharem) Delić 12 Husejn-begova 10 Omer (Began) Agić 15 Mehmed-čauš 11. Šakir (Hašim) Memišagić 13 Mehmed-čauš 12. Hamid (Hašim) Memišagić 12 Mehmed-čauš 13. Mustafa (Nuri) Proho 17 Mehmed-čauš 14 Abdulmumin (Ahmed) Ćibo 14 Spiljani 15. Salih (Mula Salih) Šljivo 16 Džepi

51

16. Salih (Abdulah) Habibija 13 17. Ahmed (Halil) Kereš 20 Bobovica 18. Ibrahim (Pašan) Lučkin 20 Bobovica 19. Mehmed (Salih) Kadić 20 Rakitnica 20. Hamid (Mustafa) Bandić 17 Rakitnica 21. Mehmed (Salih) Bandić 17 Rakitnica 22. Muharem (Alija) Mahić 28 Lisičići 23. Šećo (Alija) nečitko 18 Kruščica 24. Sulejman (Ibrahim) nečitko 18 Bjelimići 25. Murat (Selim) Sofo 18 Foča 26. Mustafa (Ahmed) Sarajlić 16 Mošćan 27. Hamdija (Osman) Hadžić 14 Jusuf-beg 28. Mehmedalija (Ahmed) Hadžić 13 Jusuf-beg 29. Fehim (Ali) Begtašević 13 Polje 30. Sabit (Ibrahim) Šerbić Polje 31. Islam (Muharem) Begtašević 13 Polje 32. Mehmed (Lufti) Begtašević 13 Polje 33. Hamid (Munla Derviš) Karalić 13 Zulfikar 34. Smail (Sabit) Džumhur 13 Polje 35. Mustafa (Mustafa) Suvarić 13 Mehmed-čauš 36. Šakir (Šerif) Alagić 13 Mehmed-čauš 37. Hasan (Mula Ahmed) Priko 13 Husejn-beg 38. Mehmed (Omer) Pelić 15 Zulfikar 39. Nazif(Agan) Mulić 13 Mostar 40. Ramo (Ahmed) Duvnjak 17 Džepi 41. Šukrija (Mustafa) Alagić 17 Mehmed-čauš 42. Mustafa (Mustafa) Đuro 18 Mošćan 43. Murat (Mustafa) 19 Mehmed-čauš 44. Jusuf (Abdulah) Džeretić 14 45. Mehmed (Pašan) Duvnjak 16 Džepi 46. Arif (Salih) Čomor 22 Lukomir 47. Alija (Salih) Sušić 17 Umoljani 48. Alija (Abdulah) Hadžalić 21 Mehmed-čauš 49. Selim (Ibrahim) Zelić 16 Džepi 50. Mustafa (Halil) Kadić 15 Raštelica 51. Salih (Ibrahim) Potur 15 Kruščica 52. Ragib (Mustafa) Proho 15 Husejn-beg 53. Abdulah (Ibrahim) Proho 15 Mehmed-čauš 54. Jusuf (Ahmed) Erzumlić 16 Husejn-beg

52

55. Ismet (Ibrahim) H. Husejnović 15 Mehmed-čauš 56. Ejub (Mula Ahmed) Priko 17 Husejn-beg 57. Šerif (Ahmed) Mušančić 16 Hadži-Zulfikar 58. Sabit (Ismail) Hadžihusejnović 16 Mehmed-čauš 59. Abdulah (Mustafa) Kovač 20 Mehmed-čauš 60. Emin (Ali) Proho 17 Junuz-čauš 61. Ahmed (Davud) Kadić 21 Junuz-čauš 62. Mustafa Abdulah Falan 16 Rudić 63. Muharem Husein Hakalović 14 Višnjevica 64. Muhame Alija-aga Hadžialić 15 Mehmed-čauš 65. Ibrahim hadži Abdulah

Hadžialić 15 Mehmed-čauš

66. Pašan Halil Pirija 16 Džepi 67. Alija Akif-aga Kadić 16 Hadži-Zulfikar 68. Sabit Ismail Sokolović 17 Junuz-čauš 69. Hamza Ahmed-aga

Hadžizukić 19 Polje

70. Murat Ibrahim 17 Husein-bega 71. Šabah Mušan Pirko 16 Višnjevica 72. Hasan Alija Ćelmo 23 Višnjevica 73. Mehmed Hasan Klepo 15 Višnjevica 74. Selim Mustafa Dženetović 16 Višnjevica 75. Sulejman Mula Derviš Karalić 14 Hadži-Zulfikar 76. Abdulah Ibrahim Sokolović 15 Hadži-Zulfikar 77. Mehmed Mustafa-aga Drače 16 Hadži-Zulfikar 78. Salih Mahmud-aga Drače 17 Mehmed-čauš 79. Ismail Salih Hondo 21 Husein-beg 80. Abduselam hadži Zulfikar

Džumhur 16 Mehmed-čauš

81. Fevzija Sabit-aga Džumhur 17 Mehmed-čauš 82. Asim Ibrahim

Hadžihusejnović 20 Mehmed-čauš

83. Sulejman Salih Kadić 16 Junuz-čauš 84. Čamić Salih Ćamil-aga Proho 16 Junuz čauš 85. Šućrija Adem-beg Repovac 16 selo Repovci 86. Sabit Ali-aga Alagić 20 Junuz-čauš 87. Islam Ragib-beg Agić 18 Mehmed-čauš 88. Ragib Muharem Mulić 17 Husein-beg 89. Ibrahim h.Vejsil-aga Džumhur 16 Mehmed-čauš

53

90. Ahmed Osman ef. Hadžić 18 Husein-beg 91. Alija Salih Aljović 19 Umoljani 92. Lutfi Agan ef. Kojić 16 Mostar 93. Mušan Salih Bahić ? 19 Kula? 94. Ahmed Muharem Memić 18 Prozor 95. Ibrahim Mustafa Mezit 21 Orahovica 96. Derviš Nuhan Vučo 19 Ribići 97. Hasan Mula Hasan Tahirović 19 ? 98. Adem hadži Abdulah

Hadžialić 17 Mehmed-čauš

99. Ishak Bećir Anadolac (Anadolu)

18 hadži Zulfikar

100. Mustafa Osman Hodžić 23 Krmamari 101. Arif Ali ef. Muftić 18 Polje 102. Ali Ismail Čito 18 Paprasko 103. Zulfikar Ali Padalović 21 Gostovići 104. Hamid Mula Abdulah

Džumhur 23 Hadži-Zulfikar

105. Junuz Mustafa-beg Agić 23 Mehmed-čauš 106. Adem Muharem-beg Agić 23 Mehmed-čauš 107. Mehmed Džafer Hadžović 23 Hadži-Zulfikar 108. Ahmed Alija Prevljak 24 Prevlje 109. Abdulmumin Ahmed

Hakalović 18 Višnjevica

110. Adem Mehmed Gagula 24 Božidarevići 111. Adem hadži Abdulah

Hadžialić 24 Mehmed-čauš

112. Halil Ibrahim Žilić 25 Tušila 113. Ibrahim Alija Karić 24 Orahovica 114. Osman-beg Ahmed-beg

Buturović 24 Polje

Popis je izvršen na dan 21. juna 1901. godine. Završeni učenici medresa dobijali su titule: hodža, imam ili hatib. Mogli su se zaposliti kao imami džamija ili mualimi (učitelji) u mektebima, ili drugim školama u kojima je bila obavezna islamska vjeronauka.

Od godine 1887. š kolovanje su mogli nastaviti u Šerijatskoj sudačkoj školi, kako bi se osposobili za kadijsku službu, ili od g odine 1893.

54

uporedo s medresom (samo nakon završena dva razreda) u D arul-mualiminu (učiteljskoj kući), kako bi se osposobili za vjeroučitelje u reformisanim mektebima (mektebi-ibtidaija). Muderisi (profesori) u konjičkoj medresi Junuz-age Prohe, u vrijeme austrougarske vladavine, bili su sljedeće efendije:

- hadži hafiz Zulfikar ef. Džumhur (1878-1892) - hadži hafiz Salih ef. Gaćo (1893-1899) - Agan ef. Kojić (1899-1905) - Mustafa ef. Salihović (1905-1909) - Mehmed ef. Tufo (1909-1912) - Mustafa ef. Jusufbegović (1912-1916) - Ahmed ef. Kasumović (1916-1918).

NOVA GRADSKA DŽAMIJA Skoro puna četiri stoljeća u gradu Konjicu nije izgrađen nijedan islamski vjerski objekat.

Zbog ukazane potrebe da se stanovnicima naselja Kolonija, Luka, Trešanica i Centar obezbijedi potreban vjerski objekat za obavljanje namaza, vjersku pouku i druge vjerske aktivnosti, Izvršni odbor Medžlisa Islamske zajednice Konjic je 2007.g. donio odluku o izgradnji džamije u ovom dijelu grada.

Gradnja nove gradske džamije u Konjicu na lokalitetu pored Trga državnosti Alija Izetbegović počela je 2009. godine, s tim da je kamen temeljac postavljen 2007. godine. Planirano trajanje gradnje je pet godina. U trenutku štampanja ove knjige završeni su radovi na vanjskom izgledu džamije. Na sljedećim slikama možete vidjeti trenutni izgled ove džamije i kako bi trebala da izgleda, ako Bog da, kad radovi budu pos ve završeni. Slike završnog izgleda objekta izrađene su na osnovu idejno-projektne dokumentacije za izgradnju ove džamije.

NOVA GRADSKA DŽAMIJA

56

PREGLED DŽEMATSKIH ODBORA NA PODRUČJU MEDŽLISA IZ-a KONJIC

Medžlis IZ-e Konjic obuhvata kompletno područje općine Konjic. Čine ga sljedeći džematski odbori:

1. Džematski odbor Bjelimići49, 2. Džematski odbor Buturović Polje50, 3. Džematski odbor Čelebići, 4. Džematski odbor Čuhovići, 5. Džematski odbor Džanići51, 6. Džematski odbor Džepi52, 7. Džematski odbor Glavatičevo53, 8. Džematski odbor Glavičine54, 9. Džematski odbor Gorani55, 10. Džematski odbor Gornje Polje, 11. Džematski odbor Grabovci56, 12. Džematski odbor Idbar, 13. Džematski odbor Jasenik57, 14. Džematski odbor Kruščica58, 15. Džematski odbor Lisičići59, 16. Džematski odbor Nevizdraci60, 17. Džematski odbor Orahovica. 18. Džematski odbor Parsovići61, 19. Džematski odbor Podorašac,

49Bjelimići su zajednički naziv za 17 seoskih naselja u gornjem toku rijeke Neretve. Centar ovih naselja je naselje Odžaci, koje se često poistovjećuje s nazivom Bjelimići. U ovaj džematski odbor spadaju sela: Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Luka, Ljubuča, Ljuta, Mokro, Ocrkavlje, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Zabrđani. 50 Sa Podhumom u kom se nalazi džamija i Goricom. 51 Sela Slavkovići, Bukovlje, Lipovci, Redžići, Lokve, Dobričevići i Donji Čažanj. 52 Džepi i Vrdolje su jedan džemat. 53 Džematski odbor Glavatičevo okuplja sljedeća mjesta: Biskup, Dudle, Dužani, Glavatičevo, Grušča, Lađanica, Razići, Ribari, Kašići, Krupac. 54 S naseljem Lupoglava i Bijela. 55 S Oteležanima, Čelinom, Blučićima i Pačeranima. 56 U ovaj odbor spadaju još Herići i Koto. 57 Sa Barama. 58 Sa Solakovom Kulom i Gornjim Čažnjem. 59 Ovdje spadaju Kralupi, Memidžani i Hondići 60 Ovdje spadaju Treboj, Bolobani, Boždarevići i Gradac. 61 Ovdje gravitiraju sela Kale, Prijeslop, Bušćak.

57

20. Džematski odbor Repovci i Tuhobić62, 21. Džematski odbor Ribići, 22. Džematski odbor Seonica63, 23. Džematski odbor Šunji64,

Džematski odbori na području grada: Džematski odbor Repovačke džamije, Čaršijske džamije, Tekijske džamije,Vardačke džamije i Prkanjske džamije.65

62 U ovom džematskom odboru sadržana su i sljedeća mjesta: Hasanovići, Barmiš, Stojkovići, Gobelovina i Bulatovići. 63 Ovdje spadaju još Trusina, Sultići, Višnjevice, Raotići. 64 U Džematskom odboru Šunji okupljeni su Brđani, Zukići i Bale. 65 Džematski odbor Repovačke džamije obuhvata sva mjesta na desnoj obali Neretve, dok džematski odbori ostalih džamija obuhvataju mjesta koja se nalaze uz džamiju.

58

BJELIMIĆI

Bjelimići su mjesto koje se nalazi na jugoistočnom dijelu općine Konjic, između planina Visočice, Treskavice i Crvnja te nešto manje od trideset kilometara od Boračkog jezera. Sam naziv Bjelimići vjerovatno ima veze s bijelim snježnim pokrivačem jer se snjegovi zadrže u ovom kraju nešto duže nego u susjednim mjestima Glavatičevo i Župa Zagorska. Međutim, u istraživanjima i sam dr. Pavao Anđelić ostavlja mogućnost da se naziv Bjelimići može povezati i sa srednjovjekovnim prezimenom Bjelim, odnosno, Bjelimić. Ti Bjelimići su još za vrijeme turske odselili. Da to ima neke veze pokazuje i veći broj stećaka u mjestu Police usred Visočice, a i jedan predio u selu Ježeprasina u srcu Bjelimića „bez ikakva razloga“ zove se Bjelim. Mjesna zajednica (MZ) Bjelimići je zajednica sela: Odžaci, Ježeprasina, Svijenča, Luka, Vranići, Gradeljina, Argud, Čitluk, Gornja Ljubuča, Donja Ljubuča, Mokro, Ocrkavlje, Doljani, Zabrđani, Tinje, Zavodac i Strane, Sopot, Veluša, Pločnik. Prije rata postojala su i sela Sitnik i Crnovići. Danas niko više ne živi u tim selima. Poslije rata Bjelimićima su pripala i neka od sela Župe Zagorske, ali samo: Luka, Brda, Polje, Zelomići, Ljuta i Hotovlje. Nakon rata, također je šest sela s druge strane Neretve pripalo MZ Bjelimići. To su: Vilišta, Rajac, Gapići, Sovice, Stubljaci i Z alužje. Ratna migracija stanovništva učinila je da danas u tim selima žive po jedan ili dva domaćina. Centralni dio mjesne zajednice čini selo Odžaci. Odžaci se nalaze na nadmorskoj visini od 1.000 metara. Najsjevernija sela su Luka i Ljuta, a najjužniji su Gapići. Zajedno s Gornjom i Donjom Ljubučom ova sela se nalaze u neposrednoj blizini Neretve. Iz Konjica do Bjelimića je asfaltni put. Put vodi preko Boraka, Boračkog jezera i Glavatičeva. Također je asfaltiran i putni pravac Odžaci – Luka. Ovim pravcem preko Visočice može se brže stići do Sarajeva, ali je put makadamski od Luke do Šabića. Ako se ide prema Kalinoviku, asfalta neće biti dalje od prevoja Vojle. Prilično lošim makadamskim putem ide se preko Dindola, pored sela Hotovlje, Kutine i Graiseljići i izlazi na asfaltni put Kalinovik – Ulog. Iz Odžaka do Kalinovika je tridesetak kilometara. Za gradnju džamije u Bjelmićima vezano je nekoliko priča, ali zbog neposjedovanja tačne doku-mentacije ne može se zasad utvrditi ni kada je, ni ko ju je napravio. Ono što se može utvrditi na osnovu načina njene gradnje jeste da je nastala najvjerovatnije krajem XVII ili početkom XVIII stoljeća.

59

Medžlis Islamske zajednice Konjic raspolaže podatkom u kojem se kao godina gradnje uzima 1898, ali pretpostaviti je da se negdje u ovim krajevima i prije nalazila džamija. Hivzija Hasandedić iznio je pretpostavku da je džamija sagrađena u XVII stoljeću. Pri rekonstrukciji džamije 2010.g. na nju je postavljena ploča s natpisom da je prvotno sagrađena u XVI stoljeću što ne mogu uzeti tačnim budući da ne postoje relevantni historijski izvori.

Sve do 1998. godine imala je drvenu munaru zaštićenu limom, a 1998. napravljena je nova betonska munara. (Izgled džamije iz tog vremena možete vidjeti na slici). Radovi na kompletnoj rekonstrukciji džamije počeli su u Bjelimićima 22. juna 2007. godine.

Rekonstruisana džamija sve-čano je otvorena 20. juna 2010. g odine. Detalje sa svečanog tovorenja džamije možete vidjeti u dokumentarnom filmu koji se nalazi uz knjigu.

Imam u ovoj džamiji je Nazif ef. Kurtović, a prije njega su bili imami: Zejnil ef. Biber, Rašid ef. Trnka, Efendija Bandić i drugi.

Prezimena s prostora Bjelimićkog platoa66: Agić, Biber, Brkan, Bozalija, Banda, Bostandžija, Mujan, Tabak, Granulo, Pobrić, Kajanija, Karkelja, Karačić, Kurtović, Kutinčić, Burek, Hebibović, Mehremić, Muharemović, Podumljak, Kajanija, Zalihić, Plavčić, Đanko, Šurković, Tinjak, Imamović, Pribinja, Landžo, Vatrić, Memić, Pozder, Macić, Nikšić, Fejzagić, Jažić, Hodžić, Jašarević, Poljak, Kunić, Dževlan, Velić, Kuldija, Arapović, Hamzić, Vladović,

66 Svakako da postoji mogućnost da neka prezimena nisam spomenuo, pa molim čitaoce da spisak ne uzimaju konačnim.

60

Čomaga, Pandža, Gežo, Sokolović, Pačariz, Mahović, Lešo, Špago, Tarahija, Pintol, Memić, Voloder, Šahin, Haseta...

U Bjelimićima je po popisu iz 1991. godine živjelo nešto manje od 1.000 Bošnjaka67. Prema raspoloživim podacima u M edžlisu IZ-a Konjic koji se ne mogu uzeti 100% tačnim, ali radi se o vrlo malom odstupanju, danas na području Bjelimića živi oko 600 Bošnjaka.

Džamija u naselju Ljuta

U okviru ovog džemata nalazi se i džemat Ljuta. Nalazi se u kanjonu rijeke Ljute, između planina Visočice i Treskavice. Najbliže veće naselje je Kalinovik u RS. Međuentitetska granica sa RS se nalazi par kilometara prema istoku.

U Ljutoj je 2006. godine sagrađen mesdžid sredstvima džematlija ovog kraja koji žive u inostranstvu, a tokom 2008. završena je i munara te je džamija u Ljutoj svečano otvorena 18. jula 2010. godine.

67 Argud 74, Doljani 85, Gradeljina 91, Ježeprasina 69, Luka 170, Ljubuča 72, Ljuta 33, Mokro 24, Odžaci 98, Sopot 34, Svijenča 116, Tinje 71

BJELIMIĆI

LJUTA

62

BUTUROVIĆ POLJE

Buturović Polje se u osmanskim izvorima prvo spominje pod imenom Sućuruja (Šućuraj), zatim kao Polje, da bi kasnije ponijelo današnje ime Buturović Polje. U tim dokumentima se spominje 1469. godine kao zeamet kneza Petra Obrenovića. Ovaj zeamet je kasnije u novijim popisima prešao u ruke Kara Osmana Buturovića. Vjerovatno se radi o potomku navedenog kneza koji je prešao na islam i naslijedio zeamet, pošto Mulić navodi da je prezime Buturović nastalo od Obrenovića. Ovim postaje jasan i izvor današnjeg imena ovog naselja.

U Mjesnoj zajednici Buturović Polje prema popisu iz 1991. g odine živjelo je 598 Bošnjaka. Danas na području Buturović Polja, Podhuma i Gorice (koji pripadaju Džematskom odboru Buturović Polje) živi oko 512 Bošnjaka.

Gradnja džamije u Buturović Polju počela je 1989. godine. Radovi su prekinuti tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995, da bi se nakon nje ponovo na stavili. Godine 2000. radovi su završeni. Pored džamijskog prostora, džamija ima urađenu mektebsku učionicu i prostranu abdesthanu. Imam u ovom džematu je Senahid ef. Zukan.

Na području džemata Buturović Polje danas nalazimo prezimena: Ahmić, Begluk, Beha, Buljina, Čolak, Ćosić, Ćukle, Dedić, Demirović, Dizdarević, Gabela, Gagula, Gostevčić, Habibija, Hakalović, Hanić, Hrnjica, Hujdur, Karadžuz, Keško, Kezo, Košpo, Kovačević. Macanović, Mahmutović, Medin, Mezit, Moro, Mujala, Mustafić, Nezić, Padalović, Perva, Pirija, Pokvić, Poturović, Rizvić, Rizvo, Sakić, Sitar, Slato, Šahić, Šteta, Turak, Turković, Zalihić, Zalup, Zatega...

BUTUROVIĆ POLJE

64

ČELEBIĆI U turskim dokumentima Čelebiće nalazimo pod i menom Grković Gornji i Grković Donji. U Čelebićima je otprije u zaseoku Lape postojao mesdžid, a 1990. udareni su temelji džamiji koja je svečano otvorena 25. augusta 2007. godine. Džamija se nalazi na obali Jablaničkog jezera. Imam u ovom džematu je Salih ef. Jusupović, koji je zamijenio Saliha ef. Nefera, koji je nekoliko godina bio imam u ovom džematu, prije i u toku gradnje džamije. U Mjesnoj zajednici Čelebići po popisu iz 1991. godine živjelo je 582 Bošnjaka. Danas na području džemata Čelebići živi oko 635 Bošnjaka.

Na području džemata Čelebići zastupljena su prezimena: Ahmetović, Alibašić, Bajramović, Balić, Bašić, Begluk, Bešlić, Boloban, Bukvić, Cero, Čehić, Čohković, Ćorić, Delalić, Drežnjak, Džajić, Džilitović, Džino, Điver, Đono, Gagula, Gološ, Gorančić, Habibija, Hajduk, Hakalović, Halilović, Hasanaj, Hodžić, Huko, Husić, Idrizović, Islamović, Karađuz, Karić, Kasalo, Kezo, Korić, Kovačević, Kozić, Kurtić, Kurtović, Lapo, Letić, Lojić, Makan, Malokos, Masleša, Mašić, Mehić, Melez, Memić, Mezit, Moro, Munikoza, Mustafić, Mušić, Mutapčija, Nuhić, Omerović, Padalović, Pajazit, Pičuga, Piralić, Pozder, Pripo, Proho, Repeša, Sakić, Salkica, Spahić, Šahović, Šehić, Šoto, Špago, Talović, Tucaković, Turović, Variščić, Veljković, Voloder, Zahirović, Zatega, Žiko, i jedan član porodice Žuštrić...

ČELEBIĆI

66

ČUHOVIĆI

U najranijim turskim izvorima ovo na selje nalazimo pod ne što izmijenjenim imenom – Čukovići. Džamija u Čuhovićima podignuta je sredstvima i radom džematlija oko 1930. godine. Na džamiji su periodično po potrebama vršene popravke. Imami u ovoj džamiji bili su: Zejnil ef. Trešnjo, hodža Jelovac, Ahmed ef. Bandić, Uzeir ef. Bandić i današnji imam Džemail ef. Delić.

U neposrednoj blizini Čuhovića, na lokalitetu Blaca, planina Zvekuša, nalaze se ostaci građevine koja je, kako predaja kaže, nekad bila džamija. Međutim, osim upečatljivog detalja u zidu porušene građevine koji upućuje na to da bi mogao biti mihrab nekadašnje džamije, te muslimanskog stanovništva koje se u popisima iz osmanskog vremena tu pojavljuje, druge pisane izvore nisam našao.

U Čuhovićima su po popisu 1991. godine živjela 164 Bošnjaka. Danas ih ima jedva četrdesetak sa stalnim mjestom stanovanja u Čuhovićima.

Prezimena u Čuhovićima: Čajić, Čomor, Ćukas, Delić, Hebibović, Trešnjo. Moguće je da sam neka prezimena ispustio, ako njihovih nosilaca danas nema da žive u Čuhovićima.

ČUHOVIĆI ČUHOVIĆI

68

DŽANIĆI

Džanići su smješteni u strani na lijevoj obali kanjona Neretvice. Priča se da je džamiju, prvobitno, sagradio hadži Muhibija iz Sarajeva u i sto vrijeme kad je podizana i džamija u T uhobiću. Vakif je možda identičan s hadži Mustafom Muhibijom koji je 1834. godine imao posjede u Plavuzima i od koj eg vuku porijeklo sarajevski Muhibići68. Neki mula Omer, imam iz Buljine, potpisan je kao svjedok na hudžetu kadije neretvanske nahije. Ovaj Omer se spominje kao imam ove

džamije 1817. godine. Džamija je bila pokrivena drvenim krovom, kako se vidi iz dostupne nam fotografije, s drvenom munarom. Više je puta obnavljana. Godine 1999. urađena je betonska munara i izvršena obnova džamije.

U sastav ovog džemata ulaze naselja: Slavkovići, Bukovlje, Lipovci, Redžići, Lokve, Dobričevići i Donji Čažanj. Imamsku i muallimsku dužnost u ovom mjestu vršili su Mula Omer, Vejsil ef. Mujić, Salih ef. Sitar, Ibrahim ef. Graho, Mehmed ef. Radmanić, Hasib ef. Mujić, Fadil ef. Zatega, Fadil ef. Arifović, Adnan ef. Balijagić.

U ovim naseljima je prema popisu 1991. godine živjelo: Donji Čažanj 145, Džanići 43, Slavkovići 75, Bukovlje 165, Lokva 77, Dobričevići 69 Bošnjaka. Danas na ovom prostoru živi oko 3 25 Bošnjaka. Na ovom području susrećemo prezimena: Alibegović, Bajraktarević, Bašić, Brkić, Buljina, Glušac, Grlica, Košpo, Kozić, Lipovac, Mahmutović, Mujala, Mujić, Nefer, Nezir, Pandur, Sitar, Zatega, Žiko...

68 Vidi: Derviš Buturović: Osvrt na nekoliko važnih pitanja iz prošlosti Nahije Neretve u Kliškom sandžaku, Glasnik VIS-a, Sarajevo, 1969, broj 9-10, str. 415.

DZANIĆIDŽANIĆI

70

71

Mesdžid u Donjem Čažnju, pPodignut 1419 h.g./1998.g., izgrađen je po svim „standardima“ džamijskih građevina, osim što nema munaru. Za očekivati je, ako Bog da, da će se u narednim godinama podići i munara kraj ovog mesdžida.

U okviru džemata Džanići mesdžidi se nalaze i u naselju Bukoblje te stari mesdžid u naselju Džanići 50-tak metara niže od džamije.

Mesdžid u Bukovlju Stari mesdžid u Džanićima

72

DŽEPI I VRDOLJE

Ime sela Džepi Jevto Dedijer izvodi od a lbanske riječi djepe-djep, što znači kolijevka, bešika69. Ovakvo izvođenje ima smisla, jer udolina u kojoj su smješteni sela Džepi i Vrdolje upravo podsjeća na kolijevku. Iznad Džepa uzdižu se ostaci starog grada Trešnjevca. U ovom gradu, 1463. godine, bila je postavljena turska posada s dizdarom na čelu. Sadašnji zaselak Grad zabilježen je i 1895. g odine kao Trešnjevac po čemu je vjerovatno dobila i ime rječica Trešanica. U Vrdolju se i danas nalaze ostaci starog mesdžida za koji se ne zna tačno kada je sagrađen, ali prema turskim dokumentima nalazimo vrlo vjerovatnim da se na Vrdolju nalazio mesdžid još prije 1489. godine, jer se u dokumentima iz te godine spominje Hadži imam među službenicima tvrđave Trešnjevo koji je nakon gubitka timara dobio baštinu u s elu Vrdolje, što ne isključuje mogućnost da je tu obavljao imamsku dužnost, budući da ga dokument navodi kao imama. Džamija u Džepima je sagrađena 1969.godine. Džepi i Vrdolje danas djeluju kao jedinstven džemat. Imami u ovom džematu bili su: Šaban ef. Alić, Vehbija ef. Radmanović, Muhamed ef. Sefkić, Amir ef. Aljović, Mumin ef. Vrače, Nezir ef. Alihodžić, Pindžo ef. Ćamil te sadašnji imam Aldin ef. Zelić. U Džepima je 1991. godine bilo 486 Bošnjaka, a u Vrdolju 170. Danas na području ova dva naselja živi oko 557 Bošnjaka. Od prezimena na ovom području susrećemo: Čohković, Hadžajlija, Ćesir, Omerović, te mnogobrojnije pripadnike porodica Duvnjak, Golubić, Halilović, Masleša, Novalić, Šljivo, Trešnjo, Zelić...

69 Dr. Jevto Dedijer: Hercegovina iz XII knjige Etnografskog zbornika SKA, Beograd, 1909, str. 105.

DŽEPI I VRDOLJE DŽEPI I VRDOLJE

74

GLAVATIČEVO

Glavatičevo je centar područja koje se naziva Župa. Župa obuhvata 15 naselja u gornjem toku rijeke Neretve.70 Centar predstavlja naselje Glavatičevo, koje se u prvim turskim izvorima spominje pod i menom Podkom, kao sjedište upravne nahije Kom, koja je 1537. godine spojena s hercegovačkom nahijom Neretva u jednu pod imenom Belgrad. U Glavatičevu je 1658. godine već postojala džamija. Kako smo naveli, to svjedoči zapis koji je ostavio francuski putopisac M. Quiclett 1658. godine:71 Nakon što smo strahom sišli s brda...Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa, mala džamija... Ova džamija je nekoliko puta popravljana i proširivana. Za vrijeme ustanka protiv Austro-Ugarske 1882. godine72 ova džamija je bila zapaljena zajedno s drvenom munarom. Nakon toga, ponovo je izgrađena i umjesto drvene munare izrađena mala, zidana munara.

70 Biskup, Dudle, Dužani, Glavatičevo, Grušča sa svojim zaseocima, Lađanica, Razići, Ribari, Kašići, Krupac i dr. 71 Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 424-425. 72 Ovaj kraj je pružio veoma jak otpor Austrougarskim trupama.

GLAVATIČEVOGLAVATIČEVO

76

Godine 1967. je prilozima Kade i Emine Kašić te ostalih mještana podignuta veća munara od sedre. Pored ove džamije je pred sami rat uređeno dvorište i veoma lijep mekteb s abdesthanom. U ratnim razaranjima džamija je prvo nekoliko puta pogađana, pri čemu je munara bila pri vrhu srušena, a kasnije i zapaljena tenkovskim projektilom. Ulaskom agresorskih snaga na ovo područje ostaci džamije su minirani. Donacijom Visokog saudijskog komiteta na mjestu ove stare džamije podignuta je nova i ljepša džamija pored koje je sagrađena i munara. O mektebima na ovom području bit će riječi u poglavlju o mektebima na kraju knjige. Imamsku dužnost u džematu sve do penzionisanja 2011. g. obavljao je Salih ef. Ćesir.

Oštećenja na džamiji prije ulaska agresora u Glavatičevo i potpunog

uništenja džamije (miniranja).

77

U mjesnoj zajednici Glavatičevo prema popisu iz 1991. godine živjelo je 1.406 Bošnjaka. Po selima to izgleda ovako: Dudle 96, D užani 61, Glavatičevo 383, Grušča 359, Kašići 106, Krupac 93, Lađanica 52, Razići 132, Ribari 124. Danas na ovom području živi tek oko 450 Bošnjaka.

Na ovom području žive porodice: Bahtijar, Bajić, jednu kuću Bibera, Ćatić, Ćesir, Ćišo, Čolaković, Dedić, Didik, Elezović, Fišić, Halilović, Hebibović, Hejub, Hodžić, Husić, Jazvin, Kašić, Lavić, Macić, Marić, Moro, Mušinović, Mulić, Elezović, Faladžić, Fišišć, Podrum, Potur, Razić, Šunj, Smajić, Špago, Tabak, Tabaković, Tinjak, Tucaković, Zaklan, Guska, Kupusija, Landžo, Mrndžić, Pripo, Halvadžija, Daguda, Nezirević...

Most u Glavatičevu Za vrijeme turske vladavine Glavatičevo je predstavljalo važan saobraćajni čvor. U početku se preko Neretve prelazilo u mjestu Lađanica, uzvodno iznad Glavatičeva (Lađanica je po lađarima i dobila takav naziv). Kameni most u Glavatičevu je izgrađen 1612. godine kada je popravljan Karađozbegov most u Konjicu. Sagradio ga je Hadži Bali iz Mostara. Kad je ovaj vremenom dotrajao, nalazimo u f ermanu sultana Mehmeda IV, početkom aprila 1686. naređenje hercegovačkom mutesarrifu Husejnu da „popravi most u Glavatičevu koji je podigao

hadži Bali iz Mostara“. Napis (tarih) na kamenom mostu iz 1839. godine pisan je na turskom jeziku i u pr evodu glasi: „Pisao Emin, Ahmed, alemdar, Mehmed, alemdar, Salih, baša, mula Šištman, Ali-baša, mula Mehmed. Dovršena gradnja 1255. (1839) godine.“

I s jedne i s druge strane mosta bili su izrađeni hanovi u kojima su noćivali putnici za Sarajevo, Bjelimiće, Konjic, Mostar ili Nevesinje. Pred kraj turske vladavine ovaj kraj je u administrativnim knjigama vođen kao Džemat Župa, kako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske.

78

GLAVIČINE

Glavičine ili Polje Bijela naseljeno je većim dijelom Bošnjacima iz Grušče, župskih sela i drugih mjesta općine Konjic. Džamija u Glavičinama je izgrađena 1988. godine. U ratu je bila dosta oštećena, ali su oštećenja nakon rata, otklonjena. Dodatni radovi na džamiji izvršeni su 2008, kad je izgrađena i abdesthana uz džamiju.

GLAVIČINE GLAVIČINE

80

Unutrašnjost džamije u Glavičinama

BIJELA

U okviru Džematskog odbora Glavičine nalazi se i naselje Bijela, u kojem je u s eptembru 2009. pos tavljen kamen temeljac za novu džamiju. Uz prisustvo velikog broja zvaničnika i džematlija, 27. j una 2010. svečano je otvorena novosagrađena džamija u Bijeloj.

Ova džamija ima dimenzije 7,50 x 10,25 m . Visina objekta je 9 m . Visina minareta je 19,9 m. Objekt se sastoji od prizemlja i g alerije –mahfila s učionicom.

Imam u ovim džematima je Mumin ef. Vrače. Prije nije bilo zvanično postavljenog imama u ovim džematima.

U Bijeloj je prema popisu iz 1991. g odine živjelo 166 B ošnjaka, a u Glavičinama (Polje Bijela) 961.

Danas na području Glavičina i Bijele živi oko 1.540 Bošnjaka.

Malo je prezimena na području općine Konjic, a da neko od nj enih nosilaca danas ne živi u Glavičinama, što vidimo iz popisa prezimena.

BIJELA BIJELA

82

Prezimena na području Glavičina i Bijele: Arnaut, Bajić, Banda, Behrem, Biber, Bubalo, Bulić, Ćatić, Ćesir, Ćibo, Ćišo, Ćosić, Daut, Dedić, Delić, Džajić, Eminović, Faladžić, Fišić, Gakić, Granulo, Habibija, Hadžajlija, Halilović, Hamzić, Hebibović, Hejub, Hero, Inejetović, Jablić, Jahić, Jazvin, Jugović, Kalatak, Kašić, Košpo, Kraljučić, Krnjić, Landžo, Lavić, Macić (najbrojniji) Madžak, Maksumić, Masleša, Memić, Moro, Mrndžić, Mujić, Muslimić, Nezirević, Novalić, Pajić, Pirija, Podrum, Potur, Prevljak, Ramić, Rustić, Sadiković, Sakić, Smajić, Šahinović, Šljivo, Špago, Šunj, Tabak, Tinjak, Tucaković, Veljković, te jedna porodica Vrača i Žetica.

GORANI GORANI

84

Gorani leže pod obroncima planine Bokševice, na desnoj strani donjeg toka Neretvice. Bokševac je bio u srednjem vijeku glavna tvrđava u Neretvi koju su Turci zauzeli 1643. g odine. Gorani se u poznatim izvorima prvi put spominju 1574. Spahija Skender Solak i sin mu Hasan posjedovali su, prema dokumentima u to doba, zemljišne posjede u selu Gorani73.

U Goranima, na lokalitetu Velije, postojala je 1979. godine stara džamija s kamenom munarom koju je, prema predanju, sagradio neki hadži Šahman 1575. godine. Iznad njenih ulaznih vrata bila je ova godina uklesana u ploču, što opet treba primiti s rezervom budući da nema nikakve vakufname koja je sačuvana i koja bi ovaj podatak potvrdila. Predanja kažu da su ova i džamija koja se nalazila na Crnom Vrhu najstarije u ovim krajevima. Džamija je u prošlosti više puta obnavljana, a 1979. je do temelja srušena i na njenom mjestu izgrađena veća džamija s kamenom munarom visokom oko 35 metara i s dvije šerefe.

Uz hadži Šahmana postoji i priča, lahko može biti istinita, koja veli kako je hadži Šahman imao dva sina i dvije kćerke i da je stanovao u selu Duboko na mjestu Tvrdešići, tri kilometra sjeverno od Gorana. Pošto u to vrijeme nije bilo nijedne džamije u tom kraju on je jednog bajrama zajedno sa sinovima otišao u Šćipe, tada najbližu džamiju, na bajram.

Stra džamija u Goranima

73 Derviš Buturović: Osvrt na nekolikovažnih pitanja iz prošlosti nahije Neretve u Kliškom sandžaku, Glasnik VIS-a, Sarajevo, 1969, Broj 9-10, str. 414.

85

Uskoci iz Dalmacije su tada došli u Duboko i odveli mu obje kćeri. Kad se vratio i čuo šta se desilo pošao je sa sinovima i mještanima u potjeru. Priča se da su mu kod Sovićkih vrata, dvadeset kilometara sjeverno od Jablanice, oba sina u borbi s uskocima poginula. Hadži Šahman je tada, ostavši bez djece, dao svoj imetak u vakuf i izgradio džamiju u Goranima kako se ovaj kraj ne bi morao napuštati radi zajedničkih namaza.

Unutrašnjost džamije u Goranima

U ovaj džematski odbor spadaju još, kako smo naveli prethodno, Oteležani, u kojima se nalazi mekteb, Čelina, također s mektebom, Blučići i Pačarani. Godine 1971. sagrađeni su mesdžidi u Blučićima, Čelini i Oteležanima.

Mesdžidi Zemljište za gradnju mesdžida u Blučićima dali su Mujo i Sulejman Teletović i Hamdo Omerović, a podigle su ga džematlije i do njega dovele vodu i napravile tri česme74. Zemljište za gradnju mesdžida u Čelini dali su Mujo i Derviš Zukić, a podigle su ga također džematlije ovog sela. Stari mesdžid u Oteležanima bio je smješten na jednoj velikoj stijeni i imao je dimenzije oko 7 x 7,5 metara. Moralo se najprije popeti na ovu stijenu pa tek onda ući u mesdžid. Ne zna se ko je i kada sagradio ovaj mesdžid. Priča se da je sagrađen u isto vrijeme kada i stara džamija u Goranima, dakle, prije više od 400 godina. Džematlije su 1970. godine sagradile novi mesdžid na zemljištu ispod navedene stijene i uz njega gasulhanu. 74 Preporod, Sarajevo, 1973, br. 10/65, rubrika vijesti.

86

Mesdžid Blučići

Mesdžid Čelina

Mesdžid Oteležani

Prema popisu iz 1991. godine u okvi ru mjesne zajednice Gorani je živjelo 958 B ošnjaka, od t og u s amom naselju Gorani 257, O teležani 193, Blučići 197, Čelina 122. Trenutno na ovom području živi oko 742 Bošnjaka.

87

Imami u ovom džematu su bili::Mula ef. Ramić i Bećir ef. Cokoja. Za ovu dvojicu se priča da su po 40 g odina vršili imamsku dužnost u Goranima i obojica su sahranjena u mezarju kod džamije. Poslije njih imami su bili: Smail ef. Ahmić, Nazif ef. Heljić, Salih ef. Džumhur, Ahmed ef. Borogovac, Ibrahim ef. Graho, Salih ef. Karić, Pašan ef. Balić, Salih. ef. Halilović, Adem ef. Ćosić, te sadašnji imam Muamer ef. Cero.

Od prezimena susrećemo: Cokoja, Čohković, Delić, Demirović, Džino, Graho (brojni), Hasanović, Hondo (brojni), Hrnjica (brojni), Kovačević, Kovačić, Letuka, Medin, Mezit, Omerović, Pokvić, Ramić, Sakić, Serhatlija, Smajić, Smajilović, Subašić, Teletović (brojni) Tibo, Toljagić, Topalović (brojni), Tufegdžija, Zečić, Zukić.

88

GORNJE POLJE

Gornje Polje je prigradsko naselje Konjica, udaljeno tri kilometra od c entra Konjica. Nakon dvije godine gradnje, 20. jula 2008. u naselju je svečano otvorena džamija. U početku je imamsku dužnost obavljao penzionisani imam Ahmet ef. Biber, inače džematlija ovog džemata, a poslije njega dužnost je preuzeo Refik ef. Delić.

Prezimena: Alić, Bajraktarević, Baljeta, Begtašević, Biber, Bilanović, Bubalo, Čajić, Čohrović, Ćibo, Ćorić, Ćukas, Delić, Duranović, Džajić, Fišić, Halilović, Hebib, Hehibović, Hukić, Lapo, Lavić, Lukomirak, Macić, Maksumić, Masleša, Mrnđić, Mušinović, Novalić, Pandžo, Pervan, Podrum, Potur, Puce, Smajić, Trešnjo, Zlomužica i dr.

GORNJE

POLJE

90

GRABOVCI

Džamija u Grabovcima je sagrađena 1991. godine. Prvobitno je bio samo mesdžid koji je izgrađen nakon nacionalizacije starog mesdžida 1968. godine. 1991.godine podignuta je munara pored ovog mesdžida.

Ovom džematu gravitiraju naselja Herići i Koto, u kojima se također nalaze mesdžidi.

Kako vidimo iz osmanskih izvora, i prije gradnje nacionalizovanog mekteba u Grabovcima je postojao vjerski objekt, baš kao i u Herićima i Kotlu.

U Grabovcima je 1991. godine živjelo 265 Bošnjaka, u Herićima 105 i Koto 62.

Danas u ovim naseljima živi oko 370 Bošnjaka.

Od prezimena nalazimo: Agić, Duračić, Halebić, Herić, Memić, Muhibić, Pripo, Sivrija, Šišić, Šoro, Šoto, Vrtić...

GRABOVCI GRABOVCI

92

HOMOLJE

Mesdžid u Homolju izgrađen je 1969. godine. U toku su radovi na izgradnji munare uz ovaj mesdžid. Do poznih godina svog života imamsku dužnost na Homolju vršio je Alić ef. Šaban kojeg je naslijedio njegov unuk Enes ef. Alić. Postavljanjem Enes ef. za imama u Podorašcu i Homolje je ušlo u sastav džemata Podorašac.

Uz Homolje gravitiraju naselja Galjevo i Ugošća.

Homolje je prema popisu iz 1991. godine imalo 203 Bošnjaka, Galjevo 107, Ugošća 52.

Danas na ovom području živi 257 Bošnjaka.

Porodice koje žive na ovom području su: Alić (brojna), Badžak, Baraković, Deleut, Fišić, Gagula, Habibija, Halebić, Jahić, Korić, Krzić, Mušić, Omerović, Žetica...

HOTOVLJE

94

Džamija u Hotovlju je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) bila potpuno porušena. Ova džamija je 2005. godine obnovljena i svečano otvorena. Hotovlje je tek nakon Dejtonskog sporazuma pripalo Općini Konjic, do tad se nalazilo u sastavu Općine Kalinovnik. Džamija u Hotovlju veoma je stara, mada joj tačnu godinu gradnje nisam uspio pronaći. Zbog udaljenosti od Konjica imamsku dužnost u Hotovlju obavlja imam Medžlisa IZ-e Sarajevo.

IDBAR

96

Idbar se nekada zvao Dbar, a rijeka Bašćica koja protiče kroz Idbarsku dolinu Dbarčica. Osmog aprila 1411. godine bosanski kralj Stjepan Ostoja, izvještavajući Dubrovčane o nekom poslu, navodi kako je pismo pisano u „Dbari na Neretvi“. Postoje još dokumenti iz 1437, 1444, 1448, 1454, 1469. g odine itd. Idbar se u ovom periodu spominje i tretira kao srednjevjekovni grad Dbar. Pored Dbra, na prostoru koji pripada Idbru, iz ovog perioda spominje se i grad Borovac, koji je imao najveći strateški značaj od svih gradova na lijevoj obali Neretve, koji su se nalazili na prostoru današnje konjičke općine. Dakle, gradovi Dbar i Borovac su u srednjem vijeku pripadali humskoj Neretvi, koju je rijeka Neretva razdvajala od Kraljeve zemlje.

U pohodu sultana Mehmeda Fatiha od maja do juna 1463. godine oba ova grada padaju pod tursku vlast. Grad Dbar dobiva današnji naziv Idbar, a grad Borovac daljim napredovanjem turskih snaga prema Dubrovniku biva napušten i razoren, najvjerovatnije 1477. godine.

U ovom mjestu je 1967. godine na temelju ranijeg mesdžida izgrađena džamija. I ona je kao i drugi objekti bila izložena tokom agresije neprijateljskim projektilima, a štete su nakon rata sanirane. Godine 2008. pokrenuta je akcija potpune rekonstrukcije džamije u Idbru, radovi su privedeni kraju i džamija je svečano otvorena u ljeto 2009. Dugogodišnji imam u ovom džematu bio je Began ef.Bukvić, zatim Emir ef. Pajt i današnji imam Aladin ef. Bilanović.

U Idbru je po popisu iz 1991. godine živjelo 395 Bošnjaka. Danas ih živi oko 333. U Idbru susrećemo sljedeća prezimena: Alibašić, Bajramović, Bukvić, Ćosić (brojni), Ćunćur, Karalo, Mehić, Nuhić (brojni), Omerović (brojni), Subašić...

JASENIK

98

Jasenik se nalazi na krajnjoj sjevernoj periferiji konjičke općine u podnožju Zec planine. Jasenik se u pr vim izvorima iz osmanskog perioda spominje pod i menom Sirjani Brezik. Ovo je mjesto staro i u njemu odavno žive Bošnjaci. Najstariji su Kozići, čija je porodica dala nekoliko junaka i učenih ljudi kroz historiju. Ovdje je u prvoj polovini 18. stoljeća živio Omer ef. Kozić, koji je naukovao u Istanbulu. Poginuo je u Rusiji pod Ozijom (Odžakov) i tamo sahranjen. U Jaseniku, na sredini sela, postojala je mala džamija s drvenom munarom koja je bila okovana pocinčanim limom. Iznad njenih ulaznih vrata bio je natpis: „El mu'minu fil mesdžidi kes-semeki fil mai, sene 1190”. Što znači: Pravi vjernik se osjeća u džamiji kao riba u vodi , godine 1190. (1776). Na temelju ovog natpisa može se utvrditi da je džamija sagrađena 1776. godine i da su je podigle džematlije. Da je zadužbina kakva vakifa njegovo ime bi sigurno bilo spomenuto u tarihu. Na mjestu stare džamije džematlije su 1987. godine podigli novu, veću džamiju s lijepom betonskom munarom. Ova džamija je svečano otvorena tek 17. jula 2010. godine.

Imamsku dužnost u ovom mjestu vršio je 1817. godine izvjesni Ahmed hodža.

Hasan hodža Rustić iz Bara također je nekoliko godina bio imam u ovom mjestu. Za njega se pričalo da je bio učen čovjek i da je imao više djela i rukopisa na orijentalnim jezicima.

Poslije njega, dugo vremena, ovu duž nost pretežno obavljaju članovi porodice Ćosić: Mustafa ef. Ćosić, Ahmed ef. Ćosić, Nijazi ef. Veliju (porijeklom iz Makedonije), Ferid ef. Perva, Muhjidin ef. Bećoja, Senahid ef. Zukan. A iz ovog mjesta potječe i veliki broj imama koji imamske i druge poslove obavljaju širom Bosne i Hercegovine: Bajro ef. Perva, Omer ef. Kozić, Numan ef. Ćosić i dr. Sadašnji imam u Jaseniku je Hamid ef. Malkoč

99

U blizini Jasenika, u podnožju Zec planine, nalazi se Crni Vrh. Tu je na lokalitetu „kod džamije“ postojala džamija za koju se ne zna ko ju je i kada sagradio.

Mujaga Omerović (Habibija) iz Kruščice pričao je Hivziji Hasandediću 1938. godine da je u Crnom Vrhu bila džamija u ko ju je petkom i bajramima dolazilo po 70 sedlanika, to jest, ljudi na osedlanim konjima. Ova i ona u G oranima bile su najstarije džamije u dolini Neretvice.

U predjelu Zagrađe na lokalitetu „tursko groblje“, preko kojeg danas vodi put, postoji s obje strane groblje u površini od oko dv a duluma u kome još ima nišana bez natpisa.

U Jaseniku je prema popisu 1991. g odine bilo 364 Bošnjaka. Danas onih koji žive u Jaseniku i van Jasenika, ali ga navode kao matični džemat, ima 430. Od porodica u Jaseniku žive: Ćosići, Durmići, Grlice, Habibije, Hakete, Jugovići, Kozići, Kuprešaci, Mujale, Muslimići, Perve, Radmanići, Rustići...

100

KRUŠČICA I SOLAKOVA KULA

Kruščica se nalazi na sjevernoj periferiji konjičke općine, oko sahat hoda južno od romantičnih padina Blazina. Priča kaže da je ovo mjesto veoma staro i da je prvi ovdje doselio Habib Erđugli, starenik porodice Habibija. Kad je sultan Mehmed II Fatih 1463. godine zauzeo Bosnu s njim je tada iz Anadolije došlo više paša, vezira i drugih visokih dostojanstvenika. S ovima je došao i jedan paša iz Erđuglije, imenom Habib Erđugli, kojem sultan podijeli visoke posjede u Kruščici i okolini i dade mu berat na njih. Kaže se dalje da je Habib sa sobom poveo i svog ličnog terziju koji se, također, ovdje naselio i čiji su potomci prozvani Terzićima.

U Kruščici se nalaze dvije džamije. Habibijina džamija (slika iznad) je smještena u naselju Habibije, a sagrađena je, kako vidimo iz natpisa na njoj, 1888.g. (1306 h.g.). Po sjećanju starijih ljudi postojala oko 20-tak metara sjeverozapadno od ove jedna starija džamija koja je bila zadužbina Habibija. Dijelom je, kako sjećanje kaže, bila sagrađena od kamena donesenog sa srušene džamije u Crnom Vrhu. Pošto je bila dotrajala, srušio ju je Salih Habibija i o d njenog materijala sagradio, uz pomoć mještana, niže nje novu dž amiju s drvenom munarom.

Džematlije ove džamije su 1987. godine sagradile umjesto drvene novu kamenu munaru.

KRUŠČICA

102

Godine 1965. sagrađena je u Kruščici u naselju Mustafići još jedna džamija uz koju je 1968. podignuta drvena munara okovana pocinčanim limom.

Džematlije su ovu munaru 2006. godine zamijenile betonskom munarom i kompletno rekonstruisale unutrašnjost džamije.

Uz ove podatke bilo bi interesantno spomenuti i još neke zanimljivosti koje nisu vezane za naslov ove knjige, ali će čitaocima biti svakako interesantne.

Za vrijeme turske uprave i sve do prolaska željeznice dolinom Neretve 1891. godine, kroz Kruščicu je prolazio put (džada) koji je išao od Sarajeva preko Ivan planine, Repovaca, Seonice i Solakove Kule u Prozor i dalje. Ovdje je za vrijeme turske uprave postojala Habibijina kula u kojoj su nekada stanovali stražari koji su čuvali tu džadu. Između Kruščice i Solakove Kule nalazio se han, na mjestu Hanovi, koji je bio vlasništvo livanjskih begova Atlagića. Kad je Mijat harambaša (Mihovil Tomić) polovinom XVII stoljeća sa svojom družinom ovuda hajdukovao, zapalio je ovaj han koji se tada nalazio u posjedu Habibija. Priča se da je kuća Abdullaha Habibije sagrađena od materijala koji je donesen od porušenog hana. U njoj je uzidana ploča na kojoj piše da je sagrađena 1781/82. (1196). Za Mijata harambašu se kaže da je logorovao na Blazinama iznad Kruščice. Kad je stanovnicima dosadilo Mijatovo nasilje, potuže se oni paši u Travniku. Paša se tada spremi i pođe s vojskom put Blazina. Prešavši Zec planinu i popevši se na gorje nedaleko od koj eg izvire Vrbas, zastao je s vojskom i tu se s njom posavjetovao (divan učinio). Zato je ovo gorje, koje je dugo nekoliko kilometara, prozvano Divanom. Paša je od D ivana pošao prema Blazinama, na koje je pred mrak stigao, kod vrela čadore razapeo i tu s vojskom prenoćio. Zato je ovo vrelo prozvano Pašino vrelo ili P ašine vode, Pašinac. Rano ujutro pošao je paša prema Mijatovoj glavi, na kojoj ga je čekala utaborena harambašina vojska. Mijatovom glavom zove se jedan brežuljak koji je od Pašina vrela udaljen oko ki lometar. Spram Mijatove glave nalazi se Balina kosa, koja je ovaj naziv dobila po tome što je Mijat harambaša za vrijeme borbe vikao pašinoj vojsci, koja je s Baline kose napadala: „Udri, balija, ne šali se!“ Između Mijatove glave i Baline kose nalazi se mjesto Popala, dobilo naziv po tome što su se tu vojske sudarile i izginule (popadale). Mijatova glava je najvjerovatnije dobila ime na osnovu toga što mu je tu i ostala.

103

Imamsku dužnost u ovoj džamiji vršili su: Habib hodža oko 1817. godine, šejh Sulejman Mustafić u drugoj polovini prošlog stoljeća, Ibrahim ef. Terzić, Sulejman ef. Mustafić, Mehmed ef. Kozić, Vehbi ef. Radmanić, Mustafa ef. Zlomužica, Mesud ef. Ćosić, Agan ef. Memić, Azem ef. Čomor te sadašnji imam Ahmed ef. Kovačević.

Prema popisu iz 1991. godine Kruščica je imala 314 Bošnjaka. Danas ih ima oko 318 (što onih koji tu žive, što onih koji ove džemate doživljaju matičnim i tu izmiruju članarinu Islamskoj zajednici.)

U sastavu džemata Kruščica nalazi se i naselje Solakova Kula, koja je 1991. godine brojala 94 Bošnjaka.

Prezimena u Kruščici i Solakovoj Kuli danas su: Čolak, Čomor, Duro, Habibija, Hero, Košpo, Kovačević, Mezit, Mustafić, Mutapčija, Omerović, Smajić, Šačić Šoljić, Terzić, Zalup. U Kruščici su najbrojnije Habibije i Mustafići, a u Solakovoj Kuli Šoljići i Terzići.

SOLAKOVA KULA

Solakova Kula nalazi se kilometar južno od Kruščice. Prošlost ovog naselja vezana je za ličnost nekog Solaka (značenje riječi solak je „ljevak“). U prošla vremena se pod ovi m imenom podrazumijevao izvježban strijelac koji je bio vješt rukovati lukom i strijelom s obje ruke. Spahija Solak Skender i sin mu Hasan posjedovali su 1574. g odine čifluk (posjed) u Goranima, a u to doba su stanovali na Selu, oko pe t kilometara sjeverno od Gorana, gdje je neki njihov predak polovinom XVIII stoljeća sagradio kulu od pe t katova, pa ovo m jesto od tada umjesto Selo nosi naziv Sola-kova Kula. Mesdžid – Solakova Kula

104

Prema narodnom predanju, kula je podignuta oko 1578. godine, a Solak koji ju je gradio imao je u ovom kraju velike posjede i neograničenu vlast. Priča se da su padine ispod njegove kule pa sve do Neretvice nekada bile zasađene vinovom lozom. Kula je bila građena od tesanog i lomljenog kamena i za bazu je imala pravougaonik sa stranicama 5,5 x 5 metara. U prizemlju kule nalazila se tamnica, koja je dobrim dijelom bila smještena u zemlji. Na kuli su se nalazila samo jedna vrata i to na prvom katu južnog zida. Bila su građena na ćemer i bila visoka 1,65 m. Svaki boj (kat) je bio visok 1,9 m, pa je kula s prizemljem bila visoka 11,4 metara. Solak je doveo vodu do svoje kule iz daljine od dva i po s ahata hoda s Hodina, najboljeg vrela u ovom kraju. Ne zna se kako je Solak skončao svoj život, ali najvjerovatnije je umro daleko od ovih krajeva, čim nema nikakve predaje niti biljega o tome. Predaja kaže da iza sebe nije ostavio muških potomaka pa su njegov ogromni imetak naslijedile njegove kćeri. Veliki dio njegove imovine danas se nalazi u posjedu Dura, pa se može zaključiti ili da su bili rod, ili da se neko od Dura oženio Solakovom kćerkom.

Solakova Kula

105

KRALUPI

Kralupi pripadaju džematu Lisičići. U ovom naselju je 2007. godine sagrađen prostran mesdžid, koji osim što nema munaru, svim ostalim osobinama odgovara džamiji. Radovi na ovom mesdžidu još nisu završeni (fasada, stepenice i dvorišni prostor).

Naselje Kralupi

106

LISIČIĆI

Neolitsko naselje u Lisičićima je jedno od najvažnijih nalazišta iz tog perioda na sjeveroistoku Balkana. Sasvim se pouzdano zna da je područje Lisičića bilo naseljeno još prije četiri hiljade godina. Pretpostavlja se da su tadašnji stanovnici Lisičića bili mediteranskog porijekla i da je naselje brojalo nekoliko stotina stanovnika. Sva ova nalazišta otkrivena su prilikom istraživanja u vezi s izgradnjom hidroelektrane u Jablanici čija je voda pokrila područje starih Lisičića.

Među objektima koji su akumulacijom Jablaničkog jezera potopljeni nalazila se i džamija u Lisičićima. Od kamena te stare džamije sagrađena je nova džamija na obali Jablaničkog jezera, na području novog sela Lisičići. Za staru džamiju se ne zna tačno kad je napravljena, pretpostavlja se da je to bilo 1820. g odine. Zabilježeno je da je na jednom od njenih stubova na arapskom bilo napisano: Ćamil Ali Borić, što može ukazivati na vakifa ove džamije. Ova džamija imala je kamenu munaru.

Nova džamija je sagrađena 1963. godine. Zemljište za nju uvakufio je Ramo Lihić. A neizostavno treba spomenut, po svjedočenju mještana, Sarajlić Avdu koji je bio jedan od organizatora gradnje i hizmećar ove džamije do kraja svog života.

Imami u ovom džematu bili su: Mulamehmed ef. Mujić, Hamid ef. Lepara, Muharem ef. Mehić, Avdo ef. Lepara, Salko ef. Lepara, Salko ef. Borić, Fazlo ef. Halilović, Agan ef. Memić, Salih ef. Halilović, Omer ef. Kozić, Mesud ef. Ćosić i sadašnji imam Ćamil ef. Pindžo.

U sastav ovog džemata ulaze još Memidžani, Hondići, Bjelovčina, Cerići i već spomenuti Kralupi.

U Lisičićima je po popisu iz 1991. godine bio 231 B ošnjak, u Kralupima 216, a u Hondićima 16. Danas na ovom području živi oko 632 Bošnjaka.

Prezimena koja susrećemo u ovim naseljima su: Ahmetović, Avdić, Baraković, Bašić, Bisić, Boloban, Borić, Duraković, Dželilović (brojno), Gego, Halilović (brojno), Hejub, Herić, Hrnjić, Kevrić, Kovačević, Kozić, Lapo, Lepara (brojno), Lihić, Malanović, Mašić, Mehić (brojno), Memidžan (brojno), Muhibić, Mujkić, Murtić, Parcan, Pindžo, Pozder, Pripo, Redžo, Salihović, Sinanović, Spoma, Sultić, Šabanović, Šehović, Šljivo, Špago, Vrtić, Zukić...

LISIČIĆI

108

LUKOMIR Lukomir je planinsko selo koje se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice, na 1495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m . Na osnovu stećaka koji se nalaze u selu i koji potječu iz XIV i XV stoljeća, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okolice Stoca, koji su zbog iznimno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca, gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo. Najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomor i Masleša, koji su i danas najbrojnije porodice u Gornjem Lukomiru.

Džematski odbor Lukomir formiran je 1968. godine kad je i završavan mesdžid u ovom selu (svečano otvoren 8. maja 1969. godine). Prvi imam ovog mesdžida bio je Derviš ef. Čomor (dvije godine), zatim Salem ef. Vatrić (pet godina), potom Abdulah ef. Bandić. Zanimljivo je da su u ovom selu imami dvadesetak godina radili bez novčane pomoći. Plaća za njihov trud ugađala se tako što su im mještani prezimljavali 20-30 brava o svom trošku. U zadnjih nekoliko godina Lukomir je uz pomoć međunarodnih organizacija obnovljen, a u sklopu toga obnovljen je i mekteb. Prema popisu iz 1991. g odine u L ukomiru su živjela 152 Bošnjaka. Danas ih ima oko 60.

LUKOMIR

110

NEVIZDRACI U Džematski odbor Nevizdraci spadaju Nevizdraci, Treboje - Bolobani, Boždarevići i Gradac.

U ovom džematskom odboru privode se kraju radovi na dvije nove džamije. Krajem 2006. u Treboju je počela izgradnja nove džamije, na kojoj su do š tampanja ove knjige završeni svi radovi osim izgradnje munare, a 2010/11. godine uz mesdžid u naselju Gradac podignuta je lijepa munara.

Prema popisu iz 1991. godine u Mjesnoj zajednici Nevizdraci bila su 823 Bošnjaka (Boždarevići 160, Treboje 285...). Danas ih ima oko 557.

Mesdžid u Nevizdracima

Prezimena u ovim naseljima: Avdić, Bakalović, Bardaković, Boloban (brojno), Ćorić, Demirović, Gagula. Hodžić, Jahić, Kezo, Miljević, Periz, Veljković…

Imamsku dužnost u ovi m mjestima nakon 1995.g. vršio je Halil ef. Čomor, a nakon njega Elvedin ef. Čorbo i sadašnji imam Mihret ef. Žiko.

GRADAC

112

Mesdžid u Boždarevićima obnovljen 1963.g.

Unutrašnjost džamije u Treboju. U ovom mjestu se pored džamije u gradnji, desetak metara uviše nje, nalazi i zgrada starog mesdžida.

TREBOJE

114

ORAHOVICA

Orahovica se kao naselje u historijskim izvorima spominje jako rano, kao mjesto sukoba ilirskih plemena Autarijata75 i Ardijejaca što spada u VI i V stoljeće prije nove ere. Orahovica se u s tarim spisima iz osmanske vladavine spominje kao Gornja, Srednja i Donja Orahovica – što ukazuje na tri zaseoka koja danas zajedničkim imenom zovemo Orahovica. Džamija u Orahovici je podignuta 1968. godine, prvobitno kao mesdžid, u dijelu naselja koje pripada nekadašnjoj Srednjoj Orahovici. U Gornjoj Orahovici postojao je mesdžid kome se sad mogu nazrijeti samo trošni zidovi. Uz mesdžid je 1989/90. godine izgrađena i visoka munara s dvije šerefe. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) džamija je nekoliko puta pogođena. Štete su sanirane nakon rata. Imamsku dužnost u ovom džematu obavlja Omer ef. Kozić.

Po popisu iz 1991. godine u Orahovici su živjela 524 Bošnjaka, a danas ih ima oko 537.

Prezimena iz ovog naselja: Alibašić, Balić (brojno), Bubalo (brojno), Delić, Duran, Gagula, Gakić (dva člana), Hajdar, Isenović, Keško, Lukomirak (dva člana), Macanović, Makan (brojno), Mezit, Sakić, Salihović, Sivrija, Sultanić...

75Autarijati su bili ilirsko pleme koje je doživjelo svoj uspon između VI i IV stoljeća p.n.e. Historičar i arheolog J. J. Wilkes navodi da se jedan od slanih izvora, oko koga su se ova dva ilirska plemena sukobljavala, nalazio u blizini Orahovice.

ORAHOVICA

116

OVČARI

Ovčari se u turskim izvorima spominju pod i menom Podgrad. Ne navodi se postojanje bilo kakvog vjerskog objekta. Ovo naselje potpada pod džemat Repovačke džamije u Konjicu.

Po popisu iz 1991. godine brojalo je 296 Bošnjaka. Danas broji 428, uključujući i Vrbljane.

Prezimena na području ovih naselja danas: Ajanović, Baraković, Bubalo, Čajić, Čoković, Čomaga, Čolaković, Čomor, Ćukas, Duvnjak, Golubić, Hakalović, Halebić, Halilović, Hebibović, Hejub, Herić, Kamiš, Karić, Karkelja, Kovač, Krzo, Landžo, Lavić, Lukomirak, Macić, Mahović, Masleša, Memidžan, Muhibić, Mrndžić, Mujan, Murtić, Nikšić, Novalić, Pačariz, Perva, Pirija, Plavčić, Potur, Pribinja, Pripo, Rizvanović, Sivrija, Šljivo, Šoro, Teletović, Tinjak, Trešnjo, Zalihić, Zelić, Zukić, Žilić...

Mesdžid nema zasebnu arhitekturu. Opremljen je unutar montažne stambene zgrade (barake).

PARSOVIĆI

118

Parsovići se nalaze četiri kilometra od Buturović Polja, na desnoj obali Neretvice. Spadaju u j edno od starijih naselja u Neretvici. Nad ulazom u staru džamiju u ovom naselju, koju možete vidjeti na slici lijevo, stajao je sljedeći natpis: „Dobrotvor hadži Mustafa Sarajlić. Godina 1310.“ (1892) iz čega se jasno

zaključuje da je džamija napravljena 1892. godine, a da je sve ili većinu radova platio spomenuti Mustafa Sarajlić. Godine 2005. džematlije ovog džemata pokrenule su akciju gradnje nove džamije nekoliko metara niže od s tare. (Izgled stare džamije u Parsovićima možete vidjet na slici iznad..)

Unutrašnjost nove džamije

119

Nova džamija je završena i svečano otvorena 2. augusta 2008. godine. Prije otvaranja nove džamije u Parsovićima, zgrada stare džamije je uklonjena. Nova džamija ima u donj em katu mektebsku učionicu i abdesthanu, a prostrani molitveni prostor je na gornjem katu. Imam u Parsovićima je Amir ef. Cernica koji je dužnost preuzeo nakon preseljenja na ahiret Adem ef. Mujala. Prije njih imami su bili:Alija ef. Sarajlić, Ibrahim ef. Kovačević, Mehmed ef. Sarajlić i hadži Mustafa ef. Sarajlić. U sastav Parsovića ulaze i naselja Kale, Prijeslop i Bušćak. Po popisu iz 1991. godine u Parsovićima je bilo 149 Bošnjaka, Kale su imale 34, Bušćak 63. Danas u ovim naseljima živi oko 403 Bošnjaka.

Starosjediocima u ovom naselju smatraju se porodice Mravović i Ždere. Prezimena u ovim naseljima danas su: Alibegović, Alić, Barak, Baraković, Bećirević, Begluk (dva člana), Bilić, Cernica, Čohodar, Ćutahija, Duro, Hondo, Jahić, Lipovac, Lukšija, Medin, Mezit, Mravović, Mujak (brojno), Mujala, Mustafić, Ređić, Rizvić, Sarajlić (brojno), Slato, Smailhodžić, Smajić, Talić...

Zanimljivost Nekad je bila u upotrebi krilatica: „Nahija Neretva je sarajevska nahija.“ Naravno da ne začuđuje odlazak Neretljana u Sarajevo, ali je čudno da su i ljudi iz Sarajeva doselili u spomenutu nahiju.

Poznate su mnoge porodice koje su porijeklom iz Sarajeva, a danas žive u ovom području: Osmanovići, Crvenci i Čomage u Seonici, Sarajlići u Parsovićima, Šoljići u Solakovoj Kuli.

Interesantno je navesti i porodice koje su odselile u Sarajevo i tamo vrlo brzo postigle veliki ugled: Muhibići76, Sokolovići77, Defterdarije (Buturovići78), Čohadžići79 i Mujagići80.

76 Osnivač ove porodice je hadži Mustafa Muhibija. M. E. Kadić tvrdi da je Muhibija porijeklom iz sela Dusine u nahiji Neretvi, Kronika 25, str. 158. 77 Osnivač ove porodice je Abdullah ef. Sokol iz sela Bušćaka u nahiji Neretvi. 78 Osnivač ove porodice je hadži Husejn-beg Buturović iz Seonice. 79 Ne zna se tačno ko je osnivač ove porodice, osim da je posjedovala imovinu u selu Gorani. 80 Osnivač ove porodice je hadži Omer ef. Mujagić iz Čažnja.

120

PODORAŠAC Džamija u Podorašcu je podignuta 1987. godine, a radovi na njoj trajali su od 1980. godine. Zemljište za džamiju je uvakufio Salko Mehić, sin Avde, iz Lisičića. Do gradnje džamije Podorašac je bio u sastavu Džematskog odbora Šunji. Pored ove džamije urađena je gasulhana i abdesthana. U naseljima Vrbljani i Pirići u Podorašcu nalaze se mesdžidi, a prije

nekoliko godina, mesdžid je sagrađen i na prostoru Lijeske iznad Podorašca, pokraj šehidskog spomen-obilježja.

U periodu od 20. j una do 12. a ugusta 2006. godine rekonstruisana je džamija u Podorašcu. Zamijenjeni su prozori i vrata i postavljena nova aluminijska stolarija, džamija je okrečena, a fasada ofarbana. Akciju na tim poslovima vodio je imam ove džamije Alija ef. Drkić. Po odlasku ef. Drkića u gradski džemat Varda za imama Vardačke džamije, imamsku dužnost u P odorašcu preuzeo je Enes ef. Alić.

U mjesnoj zajednici Podorašac je po popisu iz 1991. g odine bio 1.001 Bošnjak. Danas ih ima oko 911.

Prezimena: Ahmetović, Ajanović, Alagić, Alibašić, Bajić, Balić, Bandić, Boloban, Cero, Ćibo, Ćišo, Džambas, Džebo, Điver, Đulić, Hadžić, Hadžović, Hodžić, Hondo, Jablić, Karić, Kećević, Keško, Korić (brojno), Kurtović, Lepara, Ljevo, Lojić, Maksumić, Mandžuka, Mehić, Memidžan, Murtić, Musić, Pervan, Pijuk, Pirija (brojno), Salihović, Selimović, Sinanović, Smajić, Sultanić (brojno), Šabanović, Šeper, Šljivo, Šoto, Tufegdžija, Vrtić...

PODORAŠAC

122

PODHUM

U sastav džemata Buturović Polje sada ulazi i naselje Podhum, koje je prije bilo zaseban džemat. U njemu se nalazi i džamija. Džamija u Podhumu sagrađena je 1885. godine. Sagradile su je džematlije. Džamija je 1935. renovirana. Tom prilikom s krova je skinuta ploča i stavljen crijep. Na džamiji se nalazi drvena munara opkovana limom.

Godine 1975. džamija je temeljito obnovljena.

Uz ovu džamiju se nalazi odvojeni mejtef (mekteb), koji je 2005. godine nanovo izgrađen.

Od efendija koji su obavljali službu u ovoj džamiji ostali su u sjećanju: Mehmed ef. Ahmić, Alija ef. Ahmić, Smail ef. Ahmić, Husejin ef. Rizvić, Hasan ef. Macanović, Bešir ef. Mujak, Ahmet ef. Sitar, Salih ef. Sitar, Salko ef. Borić, Ahmed ef. Zatega, Sadik ef. Hrnjica, Ahmet ef. Ćosić, Meho ef. Suljić i Mustafa ef. Mujala.

Zanimljivo je napomenuti da je Podhum bio općina nakon Drugog svjetskog rata, a 1955. godine imali su telefonsku centralu. Prema nabrajanju džematlija u ovom selu žive porodice: Ahmić, Košpo, Rizvić, Beha, Slato, Begluk, Turković, Čukle i Turak.

PODHUM

124

RIBIĆI Ribići su selo koje se nalazi između Konjica i Jablanice. U srednjem vijeku Ribići su bili manja teritorijalno-politička jedinica. Naselje je imalo svoje manje utvrđenje. Ribići su poznati u historijskim izvorima i zbog dvije ostave srednjovjekovnog bosanskog novca koje su pronađene u blizini naselja. Na primjeru Ribića, narodne priče o nalaženju ćupova s blagom dolaze u potpunosti do izražaja. Na kilometar od utvrđenja 1904. godine je pronađen zemljani vrč s 1.422 komada srebrenog novca bosanskih vladara Tvrtka II Tvrtkovića i Stjepana Tomaša. Od toga je 1.266 primjeraka smješteno u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Na 100-200 metara bliže utvrđenju 1983. godine pronađen je manji zemljani lonac pun srebrenjaka navedenih bosanskih vladara, a 1.368 primjeraka je smješteno u isti muzej. U oba slučaja nalazači su oklijevali u prijavi svojih nalaza. Dijelili su nalaze prijateljima i rodbini, nešto i prodavali i tek uz odgovarajuću nadoknadu ponudili su nađene srebrenjake Zemaljskom muzeju. U ostavama su bili groševi, dinari i poludinari. Na aversima su kraljev naslov i lični grb, rjeđe grb države, a na reversu lik zaštitnika Bosne svetog Grgura Nazijanskog.

U Ribićima je 1970. godine napravljen mesdžid. Do 1997. Ribići su bili u sastavu Džematskog odbora Ostrožac, koji je do tada, iako na području općine Jablanica, pripadao Medžlisu IZ-a Konjic. U Ribićima se na mjestu mesdžida iz 1970. trenutno gradi džamija koja bi se trebala završiti ove, 2011. godine. Njen izgled donosimo na osnovu modela prema projektnoj

dokumentaciji. Imam u ovom džematu bio je Sakib ef. Kovačevića njega je naslijediodanašnji imam Amer ef. Bubalo. U Ribićima su po popisu 1991. godine bila 543 Bošnjaka. Danas ih ima oko 561. Prezimena: Bubalo, Cero, Ćosić, Ćorda, Dženetić, Habibija, Hakalović, Hamza, Imamović, Jablan, Komad, Kovačević, Kozić, Kurtić, Lulak, Mehić, Mešukić, Mustafić, Padalović, Redžić, Sinanović,Smajlović, Šahinović, Šehić, Tiro, Vajzović, Vođo i Zečić.

RIBIĆI

126

SEONICA Seonica je smještena u kanjonu rječice Seončice i sastoji se od mahala: Donje, Gornje i Poretka. Ranije je ovdje postojala i mahala Šašići, čiji su stanovnici nakon 1945. otišli u Konjic.

Seonica je u XV stoljeću bila rezidencija bogumilskih gosta koji su bili viši funkcioneri u hijerarhiji Crkve bosanske. Ovdje je 1422. godine živio gost Radin Butković, koji je u to doba bio najbogatiji bogumil u Bosni. Njegov testament čuva se u historijskom arhivu u Dubrovniku i veoma je važan izvor za izučavanje bogumilskih pitanja kod nas. Svojim nasljednicima ostavio je u Seonici i okolini veliki pokretni imetak. Među njima se naročito ističe gost Radin Seničanin, koji je doživio pad bosanske samostalnosti i dolazak Turske.81

Uspomena na bogumile bila je u Seonici, do unazad 70 godina, veoma živa. Priča se da je na mjestu Donjomahalske džamije bila u predtursko doba bogumilska crkva čije je zvono, navodno, zakopano negdje u haremu oko dž amije. U blizini Donjomahalske džamije i s ad se nalazi nekoliko nepoznatih grobova na lokaciji Grebine. Jedan od njih mještani su našli kopajući put, bio je pokriven s dvije velike kamene ploče u vidu krova kuće. Priča se, također, da su bogumili prvi počeli saditi kesten u ovim krajevima. Uspomenu na njih čuvaju brojne nekropole stećaka, imena sela (Gostovići, Dobrigošće i Ugošće), lokaliteta (Gostovljak) i prezimena (Potur, Gostevčić i Pataronović82)

U Seonici se nalaze dvije džamije i mekteb, a r anije je ovdje radila i jedna tekija i bilo više konaka. Mekteb je 1997. preuređen u imamsku kuću, kad su u prizemlju kuće uređene prostorije koje služe za mektebske potrebe. Kad je u l jeto 1936. godine srušena stara džamija u Donjoj mahali, nađena je u zidu iznad ulaznih vrata jedna velika ploča s natpisom: „Ja fettah sene 1073“, što znači: O veliki osvajaču, godine 1073. (1662/63). Do ove godine je po svemu sudeći završena islamizacija bogumila u ovim krajevima koji te godine ruše svoju bogumilsku crkvu i na njenom mjestu, vjerovatno od istog materijala, prave džamiju.

81 Dr. Ćiro Truhelka: Testament gosta Radina Butkovića, i još nešto o gostu Radinu, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1911. i 1913, str. 374. 82 Ovo je prezime izumrlo.

SEONICA

128

Ta je džamija bila malih dimenzija, građena od stećaka i lomljenog kamena, pokrivena četvero-strešnim krovom pod pločom i imala je malu

drvenu munaru.

Na njenim temeljima džematlije su 1936. godine sagradile novu, veću džamiju sa oko 15 metara visokom munarom koja je do dž amijskog krova građena od kamena, a odatle do alema od dr veta. Od stare džamije je ostao samo prednji zid, dok su ostala tri porušena. Godine 1961. džematlije su ponovo porušile staru munaru i podigle novu od ka mena. Dijelom je ova nova munara ozidana od kamena munare u Ostrošcu, koja je akumulacijom Jablaničkog jezera potopljena. Priča se da je staru džamiju sagradio, uz pomoć mještana, Šaban Numan ef.

Malkoč i da su oni bili prva muslimanska porodica koja se doselila nakon islamizacije. Derviš Buturović, rođeni Seoničanin, napisao je na temelju turskih izvora nekoliko radova o Seonici i njenim porodicama. On je na temelju berata (dekreta) sultana Mehmeda IV od 7. muharrema 1066. (6. novembra 1655) utvrdio da su donjomahalsku džamiju pravili neki Malkočevići. Berat je izdan povodom smrti Mehmeda, imama i hatiba ove džamije i postavljanja na njegovo mjesto sina mu Ahmeda. U drugom beratu stoji da je ovu džamiju podigao neki Ferhat hodža Buturović, zvani Malkočević, i da je on bio njen prvi imam83. Neki Nuh bio je 1127. (1715) hatib, a neki Muharem ef. 1254. (1838) godine imam ove džamije84. Smrću mula Alije postavljen je 21. ševvala 1258. (novembra 1842) privremeno na njegovo mjesto neki Muharem iz Seonice85. Služba imameta i hatibeta s koljena na koljeno sve do XIX stoljeća prenosila se od ranije spomenutog Muharema do Muharem-age Alikadića, njegovog potomka. 83Derviš Buturović: Povodom jedne vakufname, Glasnik VIS-a Sarajevo, 1952, broj 1-4, str. 57. 84 Dokument broj 19 u kolekciji turskih dokumenata Hivzije Hasandedića 85Dokument broj 3009 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci

129

Islam, sin Mehmedov, iz zaseoka Raotići, uvakufio je 6.000 akči srebrenog novca i svojom vakufnamom od 23 . aprila 1678. odredio sljedeće: - da mutevelija daje svake godine ovaj iznos na interes (priplod), tako da svakih deset akči donosi godišnje 11 akči i dvije pule; - da mutevelija njegova vakufa bude Ahmed efendija, imam džamije u Seonici, i da mu za obavljanje ove dužnosti daje godišnje 210 akči. Nakon njegove smrti ovu će dužnost obavljati potomci s koljena na koljeno. Kad oni izumru onda će mutevelija biti onaj koji bude imam džamije. Mutevelije su dužne svaki dan proučiti za vakifovu dušu poglavlje „Mulk“ i uoči petka i ponedjeljka učiti jedan odlomak (ašere) iz Kur’ana. Vakif, najvjerovatnije, potječe iz stare porodice Zatega, koji i danas žive u ovom mjestu.86 O provođenju u djelo spomenutog uvakufljenja, prema istraživanju sadašnjeg imama u Seonici Azem ef. Čomora, nema pamtenika niti predaje koja bi o tome govorila.

U Gornjoj mahali nalazi se džamija s drvenom munarom. Sagrađena je oko 1880. g odine, a zadužbina je Bege (Begajete) Begeta, kćeri Omer-begove, a udovice Muharema Buturovića. Za izdržavanje džamije uvakufila je čiftluk Bjelovčine kod Konjica i Podine u Seonici.

Za ovo uv akufljenje napisala je vakufnamu koja se nije sačuvala. Prvi mutevelija njenog vakufa bio je njen brat Osman Nuri, a prvi imam džamije bratić Muhamed ef. Poslije njega imami su bili: Osman-beg Buturović i sin mu šejh

Ahmed-beg. Danas nema nikakva traga o tom vakufu.

Ova džamija pripada tipu džamija s četverovodnim krovom i drvenom munarom. Sastoji se od jednoprostornog molitvenog dijela kvadratne osnove, dimenzija 9,37 x 6,5 metara, i tr ijema koji se nalazi sa sjeverozapadne strane. Džamija je podignuta na vrlo strmom terenu, tako

86 U ovom selu su ranije živjele i Š ilje, koji su izumrli. Na njih danas podsjećaju lokaliteti Šiljići, između Raotića i Jukića.

130

da visinska razlika njene jugoistočne i sjeverozapadne strane iznosi više od tri metra. Zidani dio objekta i trijem pokriveni su kamenom pločom. Lokalitet sa koga je vađena ploča nalazi se u neposrednoj blizini Buturović Polja (Gorica), oko 3 km južno od Seonice. Džamija je zatvorena 1920. godine. Kako niko o nj oj nije vodio adekvatnu brigu, nalazila se u veoma ruševnom stanju.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu Člana 5 stav 4 Aneksa 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 16. do 22. maja 2006. godine donijela je odluku da se ova džamija u Gornjoj Mahali – Seonica, općina Konjic, proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sredstvima Komisije i Općine Konjic ova džamija je obnovljena u dvi je faze. Prva faza, koja je podrazumijevala obnovu zidova i krova te munare, izvršena je 2008, a druga – unutrašnji radovi, stolarija s minberom i mahfilama – 2010. godine.

Tekija u Seonici Pored dviju džamija, u Seonici je postojala i tekija u kojoj se do 1912. godine činio zikr. Zadužbina je šejha Osmana Nurija Begete, koji je rođen u Seonici u prvoj polovini prošlog stoljeća, gdje je pred svojim ocem Omer-begom stekao temeljno obrazovanje. Kasnije je nekoliko godina učio u u medresi u Fojnici pred muderisom Arifom Sidkijem ef. Kurdom (zelenom), poznatim nakšibendijskim prvakom. Polovinom prošlog stoljeća išao je u Istanbul i tamo dobio idžazet (diplomu) da može vršiti dužnost šejha. Po povratku iz Istanbula živio je do smrti u Seonici.

Oko 1883. godine sagradio je kod svoje kuće tekiju koja je bila nakšibendijskog reda. Sastojala se od dvije prostorije, od kojih je veća imala mihrab. Uoči petka i ponedjeljka klanjala se džematile jacija u tekiji i iza jacije bi se proučio zikr na koji su dolazile i žene. Šejh Osman Nuri je bio prvi šejh ove tekije i tu je dužnost obavljao do smrti. Šejh je bio oženjen iz Fojnice te je to možda bio i sebeb da je održavana jaka veza s tekijom Živčići i Oglavak, a održavao je i prisne veze s Arifom ef. Džumhurom, šejhom halvetijske tekije u Konjicu. Umro je oko 1890. godine i pokopan u malom mezarju pred predvorjem tekije.

Ovaj šejh je obavljao i imamsko-mualimsku dužnost u Seonici. Pripovijedalo se da je znao perzijski i da je dobro poznavao perzijsku

131

književnost i filozofiju. Osim toga, znao je još arapski i tu rski jezik. Ostavio je iza sebe tri sina: Numana, Muhameda i Abdulaha. Numan i Muhamed su učili u Sarajevu i pred Prvi svjetski rat su odselili u Tursku i tamo umrli. Abdulah je umro 1937. u 83 . godini života i sahranjen u mezarju pred tekijom. Zgrada tekije danas ne postoji. Potpuno je srušena, a jednim dijelom kroz harem pored tekije prošla je i trasa puta uz koji se još uvijek može vidjeti nekoliko bašluka.

Poslije smrti šejh Osman Nurije, za šejha ove tekije postavljen je šejh Ahmed-beg Buturović, koji je ovu dužnost obavljao do njenog zatvaranja 1912. godine. Poslije smrti oca mu Osman-bega bio je i ima m Gornjomahalske džamije sve do njenog zatvaranja 1920. godine. Šejh Ahmed-beg je kod svoje kuće, oko dvije stotine metara zapadno od tekije, imao prostran konak s prizemljem i katom. U prizemlju su se vezali konji, a na katu su bile tri prostorije i velika divanhana gdje su dolazili musafiri. Danas se može vidjeti samo sjeverni i zapadni zid ovog hajrata.

U sastav džemata Seonica spadaju još: Trusina, Sultići, Gornje i Donje Višnjevice, Raotići i Obri.

Prema popisu iz 1991. u Mjesnoj zajednici Seonica bilo je 619 Bošnjaka. Po mjestima bi izgledalo ovako: Seonica 101, Trusina 152, Sultići 104, za Višnjevice nisam našao podatke, a vjerovatno još neka mjesta ulaze u sastav MZ-a Seonica, s čim nisam upoznat.

Danas u ovim naseljima ima 208 domaćinstava s oko 700 članova. Od ovog broja 38 domaćinstava broji samo jednog člana, a 41 domaćinstvo je sa dva člana. Čak su i neka prezimena pred izumiranjem kad je u pitanju ovo naselje: Mišić, Boloban, Buljubašić, Spužić, Tuce, Žiko, Aljović, Kukan, Glušac, Habibija.

Uz ova prezimena na ovom prostoru zatičemo i sljedeća:

Alibegović, Alikadić, Arnaut, Begeta, Boloban, Buljubašić, Buturović, Ćišić, Ćohković, Dedić, Demirović, Drmala, Gabela, Glušac, Gvozden, Gostevčić, Hakalović, Haketa, Hanić, Hasagić, Hodžić, Islamović, Jahić, Kezo, Kovačević, Kukan, Kurtović, Macanović, Mašić, Memić, Mišić, Nezić, Poturović, Pripo, Pračić, Rizvanović, Sivrić, Sofić, Sultić, Šahić, Šahinović, Šećibović, Šoljić, Uzunović, Veljković, Zatega, Žiko...

132

SPILJANI

I Spiljani se spominju rano u turskim izvorima. Mulić navodi da su toponim donijeli sa sobom doseljenici iz sela Spila (Riđani). U drugim izvorima susrećem naziv Ispilani i objašnjenje da se u t om naselju „pilala“ drvena građa i odatle puštala Neretvom do Konjica i niže. Neki izvori opet govore da je ime nastalo od riječi spilja

(pećina) pošto isti naziv ima dio zaseoka Ćibe (Spilja).

Džamija u Spiljanima vakuf je braće Maksumića. Njena gradnja počela je 2000. godine, a otvorena je 28. septembra 2003. godine.

U zaseoku Ćibe je oko 1930. godine sagrađen mesdžid u kojem su se, do gradnje džamije, obavljali vjerski obredi.

SPILJANI

134

U sastav ovog džemata ulaze: Džajići, Dubočani i Ljuta, u kojima se također nalaze vjerski objekti. Prvi imam u ovom džematu bio je Refik ef. Delić. A nakon njega sadašnji imam Elvedin ef. Čorbo.

Braća Maksumići, vakifi džamije u Spiljanima

Selo Dubočani smješteno je na desnoj obali rijeke Rakitnice (desne pritoke Neretve) nekoliko kilometara od njenog ušća u Neretvu. Naziv su mu dali starosjedioci prema ishodištu njihovih predaka iz plemena Kričke, koji su tu doselili iz sela Dubočica (danas u oblasti Pljevlja u Republici Crnoj Gori).

Zanimljiv zapis o ovom selu nalazimo kod f ra Petra Bakule, koji u Schematismus topographico-historicus Custodiae provincialis et vicariatus Appostolicci in Hercegovine, pro anno domini 1867. piše: „U Dubočanima porodica Helež, koja bijaše posljednji sljedbenik bogumilske zanesenosti, prigrlila je islam prije nekoliko godina.“ Ova je porodica potom uzela prezime Elezović i zadržala ga do današnjih dana.

Dubočani se u turskim popisima spominju veoma rano, već 1477. godine. U Dubočanima je 1937. godine izgrađen mesdžid. Prije deset godina je zbog dotrajalosti uklonjen, a 2009. počeli su radovi na njegovoj obnovi. Prilikom obnove na krovu mesdžida izgrađena je i mala munara. Imamsku dužnost u ovom mesdžidu skoro čitav svoj životni vijek obavlja Arif ef. Macić. Po popisu iz 1991. godine u Dubočanima je bilo 145 Bošnjaka.

DUBOČANI

136

DŽAJIĆI

Džajići se u pr vim izvorima iz vremena osmanske vladavine nazivaju Grebine i u njima se (sa sigurnošću mogu tvrditi) nekada ranije nalazio mesdžid.

Džamija u Džajićima nakon nešto više od jedne godine radova na izgradnji i uređenju svečano je otvorena 5. jula 2009. godine uz prisustvo visokih zvaničnika Muftijstva mostarskog i Medžlisa IZ-a Konjic. Većim dijelom je izgrađena od sredstava mještana naselja Džajići, a glavne aktivnosti oko gradnje vodio je tadašnji glavni imam Medžlisa IZ-a Konjic mr. Mesud ef. Džajić.

Po popisu iz 1991. godine u S piljanima su živjela 504 Bošnjaka, a u Džajićima 216. Danas ih zajedno s naseljima Dubočani i Ljuta živi oko 660.

DŽAJIĆI

138

STUDENČICA

Na području Medžlisa IZ-a Konjic, pored džamije u Glavatičevu, 1993. godine spaljena je i porušena i džamija u Studenčici, koja je obnovljena tek 2008. godine.

Džematlije ispred stare džamije u Studenčici

Stara džamija u Studenčici je podignuta 1960.g., na temeljima mesdžida iz XIX stoljeća. Osman ef. Memić bio je imam preko 20.god. a naslijedio ga je Uzeir ef. Hrnjica.

Obnovljena džamija u Studenčici svečano je otvorena 19. septembra 2010. godine u pr isustvu mnogobrojnih gostiju. U Studenčici je po popisu iz 1991. godine živjelo 147 Bošnjaka. Danas u tom kraju živi 15-ak domaćina.

Unutrašnjost nove džamije u Studenčici

STUDENČICA

140

ŠUNJI

Šunje u ranim osmanskim spisima nalazimo pod imenom Dragočajna. Nisam našao podatke o mogućem vjerskom objektu u ranijem vremenu. Džamija u Šunjima je izgrađena 1967/68. godine.

Potpuna rekonstrukcija ove džamije počela je 2010. godine. Umjesto običnog krova urađena je kupola te izvršeni neophodni restauratorski radovi na zidovima i u unutrašnjosti džamije. Imami u dž amiji u Š unjima od nj enog podizanja do da nas bili su: Mustafa ef. Bešlić, Ahmed ef. Zatega, Numan ef. Ćosić, Bajro ef. Bandić, Ahmed ef. Hasković i današnji imam Nihad ef. Sinanović. Na području ovog džemata 2008. izgrađena je (na temeljima nekadašnjeg mesdžida) džamija u Brđanima, a 8. augusta 2009, godinu od početka gradnje, otvorena je i džamija u Zukićima. Ovom džematu pripada i naselje Bale, u kojem se, također, nalazi mesdžid. Po popisu iz 1991. godine u Š unjima je živjelo 313 B ošnjaka, u Zukićima 298, Brđanima 182, Balama 132. Danas na području ovih naselja živi oko 945 Bošnjaka.

U sastavu Šunja nalazi se i naselje Bradina, u kojem je 1995. sagrađena džamija (slika lijevo), koja je uklonjena 2005. godine jer se ispostavilo da je jednim dijelom bila zašla u zemljište nekog pravoslavca. Džamija je građena za potrebe Armije BiH, koja je tada u Bradini imala svoje kasarne. Zanimljivo je napomenuti da je Bradina više od 300 godina bila bošnjačko mjesto. Bradina faktički postoji od 1520, a možda je to čak i starije naselje. U popisu iz 1550. godine Bradina već ima 38 kuća Bošnjaka, 19 neoženjenih, šest kuća hrišćana. Ovo je po popisu Kliškog sandžaka 1550, kad se

Bradina dijelila na Donju i Gornju Bradinu. Izgleda da je ovo n aselje pomorila kuga, pa možda odatle dolazi i njen naziv. Naime, navodi se da je Bošnjaka nestalo zbog pojave kuge pa je dugo za to mjesto govoreno „Obra se din“, tj., nesta dina, vjere (muslimana), a o datle i vrlo moguće sama riječ Bradina. Kao dokaz služi prijevod popisa Kliškog sandžaka iz 1550. godine, str. 265.

ŠUNJI

142

BRĐANI

Za Brđane se kaže da su 1469. godine naseljeni Vlasima i Arbanasima i spominju se pod imenom Ibrčan. Ni o Brđanima ni o Zukićima nisam našao ništa u izvorima što bi upućivalo na postojanje nekog vjerskog objekta ranije. Mekteb u Brđanima je izgrađen 1964. godine. Kamen temeljac za novu džamiju postavljen je 19. aprila 2007. godine, a završena je i svečano otvorena 9. augusta 2008. godine.

Detalj s otvaranja džamije u Brđanima

Prezimena u ovim naseljima: Alihodžić, Balić, Bišić, Bukvić, Cero, Džambas, Džebo, Đipa, Điver, Đulić, Gagula, Gego, Golubić, Hadžajlić, Hadžajlija, Halilović, Karić, Kašić, Kezo, Korić, Krnjić, Ljevo, Mušić, Nikšić, Okerić, Oruč, Padalović, Ramić, Repeša, Rizvanović, Rizvić, Selimović, Sinanović, Spiljak, Suljić, Trešnjo, Tukić, Zelić...

BRĐANI

144

ZUKIĆI

Džamija u Zukićima počela se graditi 2008. Izgrađena je i svečano otvorena 8. augusta 2009. godine.

Detalj s otvaranja džamije u Zukićima

ZUKIĆI

146

REPOVCI I TUHOBIĆ

Repovci su smješteni u prostranoj i valovitoj zaravni pod br dom Lisinom. U Repovcima se od islamskih objekata nalazi džamija, turbe i ruševine dviju starih kula.

Džamija je locirana u sredini sela na mjestu Mlinište, gdje su nekada bili mlini Beglerovića i Husein-begovića. Sada je to zemljište vakufsko vlasništvo. Džamija je, prvobitno sagrađena u XIV stoljeću, a današnji izgled dobila je obnovom ili ponovnom gradnjom oko 1850. godine, koju je obavio Mustajbeg Alibegović, koji ju je započeo graditi, a džematlije dovršile zajedničkim sredstvima.

Džamija je više puta popravljana, a zadnji put je 1985. temeljno opravljena kada je srušena drvena munara i na istom mjestu sagrađena nova od betona visoka oko 18 metara.

Godine 2008. na džamiji u R epovcima su izvršeni neophodni rekonstrukcijski radovi i urađen je potpuno novi enterijer. Po popisu iz 1991. u Repovcima je bilo 188 Bošnjaka.

Danas su Repovci i Tuhobić skupa sa Stojkovićima, Gobelovinom, Hasanovićima, Barmišom i Bulatovićima jedan džemat. U Stojkovićima je po popi su iz 1991. godine bilo 102 B ošnjaka, u G obelovini 147, Hasanovićima 91, Barmišu 111, Bulatovićima 87, Tuhobiću 134. Po podacima od prije 3 godineu ovim naseljima živjelo 593 Bošnjaka ali je evidentno d aje skoro polovina do danas odselila prema Konjicu, Hadžićima i drugim mjestima.

Prezimena u ovim naseljima su: Ajanović, Alibegović, Arnaut, Avdibegović, Baljeta, Bašić, Beglerović, Čakširan, Duran, Điver, Ferhatbegović, Gabela, Hakalović, Huseinbegović, Jablić, Jusufbegović, Keser, Lojić, Madžak, Mandžuka, Mašić, Memić, Muhibić, Nuhbegović, Padalović, Pervan, Pinjić, Pripo, Puzić, Redžepovac, Repovac, Rizvanović, Salihović, Šabanović, Škojić...

REPOVCI

TUHOBIĆ

148

U Repovcima se 500 m sjeverno od džamije nalazi i turbe otvorenog tipa i bez kupole. U njemu ej sahranjen Osman-beg Mustajbegović koji je umro 1750/51.godine.87 Uz turbe je 1959.g. Hifzija Hasandedić evidentirao natpise na nišanima koji označavaju mezare: Smail-bega Repovca, Fatime, kćeri Ragibove, Nuri-bega Repovca i jedan mezar bez natpisa. Pet stotina metara niže od turbeta, u hr astovoj šumo, nalaze se stari nišani od s edre bez natpisa, a mjesto mještani nazivaju „Kaursko groblje“. U Repovcima je bila na glasu i Ajanovića kula, koju je kako predaja kaže majstor gradio punih 20.godina. U vrhu sela se nalazila i Beglerovića kula. Bilo je vremenom još kula i konaka u ovom naselju ali im je danas jako teško pronaći i znakove. Imamsku dužnost ovdje su vršili: Mustaj-beg ef. Alibegović, Muhamed-beg ef. Alibegović, Hafiz Salih ef. Džumhur, Fadil ef. Jusufbegović, Fazlija ef. Alihodžić, Ibrahim ef. Hadžiosmanović, Ramiz ef. Jelovac. A danas hatibsku dužnost obavlja Redžo ef. Muhibić.

Tuhobić je smješten u uvali oko dva kilometra niže od Repovaca, uz put za Bulatoviće. Ovdje na Rijeci, Između Repovačkog i Lađa potoka, nalazi se mala džamija koja je prvobitno bila pokrivena pločom i imala je drvenu munaru.

Džamija je sagrađena, kako se vidi iz natpisa tušom na njenom minberu, 1722/23. godine. Podignuta je na Jusufbegovića zemljištu. Po nekim navodima sagradio ju je Muhamed-beg Repovac, koji je umro u Repovcima polovinom XVIII stoljeća i sahranjen u turbetu, no, ovo treba uzeti s rezervom, jer je moguće da je taj Muhamed-beg ista osoba koja je sagradila Repovačku džamiju u Konjicu i da je ova džamija u Tuhobiću sagrađena u XVI stoljeću, a da ju je 1722/23. obnovio Muhamed-beg Repovac. Godine 1938. uklonjena je drvena munara koja je bila ostarjela te je džamija do 1957. bila bez munare. Godine 1957. dž amija je obnovljena i uz nju napravljena mala munara od betona. Krajem 2008. na ovoj džamiji je izgrađena natkrivena sofa.

Imami u ovoj džamiji bili su: Mustajbeg ef. Jusufbegović, Salih ef. Lojić, Smajil ef. Puzić, Osman ef. Šabanović,Agan ef. Memić, Omer ef. Muhibić, Vrače ef. Mumin, Nafiz ef. Bolobab, Asim ef. Hubijar, Faruk ef. Hajadarević, Elvedin ef. Čorbo, Aladin ef. Bilanović.

87 Mujezinović M., Islamska epigrafika BiH, Sarajevo, 1982.g., str.433.

149

PRILOZI

IMAMI MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE KONJIC

• ALIĆ EF. ENES, Podorašac • BAJIĆ EF. ESAD, Bibliotekar (Hatib, Podhum-Grabovci) • BILANOVIĆ EF. ALADIN, Idbar • UBALO EF. AMER, Ribići • CERNICA EF. AMIR, Parsovići • CERO EF. MUAMER, Gorani • ĆESIR EF. SALKO, Glavatičevo • ČOMOR EF. AZEM, Seonica • ČORBO EF: ELVEDIN, Spiljani • ĆOSIĆ EF. NUMAN, Prkanjska džamija Konjic • DELIĆ EF. DŽEMAIL, Čuhovići • DELIĆ EF. REFIK, Gornje Polje • DRKIĆ EF. ALIJA, Vardačka džamija Konjic • HAFIZ EFENDIĆ EF. HARUN, Čaršijska džamija, glavni imam. • JUSUFOVIĆ EF. SALIH, Čelebići • KOVAČEVIĆ EF. AHMET, Kruščica- Solakova Kula • KOZIĆ EF. OMER, Orahovica • KURTOVIĆ EF. NAZIF, Bjelimići • MALKOČ EF. HAMID, Jasenik • MUHIBIĆ EF. REDŽO, Sekretar (Hatib, Repovci-Tuhobić) • NEFER EF. SALIH, Tekijska džamija Konjic • PINDŽO EF. ĆAMIL, Lisičići • RUHID EF. NEZIR, Repovačka džamija Konjic • SINANOVIĆ EF. NIHAD, Šunji • VRAČE EF. MUMIN, Glavičine • ZELIĆ EF. ALDIN, Džepi • ZUKAN EF. SENAHID, Buturović Polje • ŽIKO EF. MIHRET, Nevizdraci

150

PODACI O SIBJAN MEKTEBIMA

Po podacima o s ibjan mektebima u K onjicu i okolini iz 1883. g odine vidimo da su u Konjicu bila dva mekteba sa 120 učenika, u Bjelimićima (Odžaci) mekteb sa 60 učenika, u Seonici mekteb sa 50 učenika, u Goranima mekteb sa 40 učenika, u Repovcima mekteb sa 25 učenika. U 1893/94. godini navodi se potpunije stanje iz kojeg vidimo da je u t oj godini bilo 47 mekteba sa 659 učenika na području današnjeg Konjica, čemu treba dodati mekteb u Bjelimićima, koji su tada bili kotarska ispostava, a pored njega je radio i mekteb u Glavatičevu, koji je, kako se vidi iz dokumenata, bio jedan od većih na području današnje općine Konjic.

Pregled sibjan mekteba iz 1893/94. godine: 1. Panduri, 2. Bušćak, 3. Lokve, 4. Džanići, 5. Parsovići, 6. Vrbljani i Bale, 7. Šunji, 8. Blučići, 9. Čelina, 10. Gorani, 11. Studenčica i Homatlije, 12. Jasenik, 13. Kruščica, 14. Čažanj, 15. Boždarevići, 16. Treboje, 17. Gradac, 18. Hondići, 19. Lisičići, 20. Nuhići (Idbar), 21. Orahovica, 22. Ribići, 23. Gorica, 24. Podhum,

25. Džepi, 26. Vrdolje, 27. Spiljani, 28. Ugošća, 29. Homolje, 30. Bjelovčina, 31. Seonica, 32. Grabovci 33. Herići, 34. Višnjevice, Trusina, Sultići, 35. Tuhobić, D. i G. Bistrica

(danas Hasanovići i Barmiš), 36. Bulatovići, Tuhobić,

Golubići, 37. Gobelovina, Stojkovići, 38. Repovci, 39. Gakići, 40. Džajići, 41. Prevlje, 42. Čuhovići, 43. Lukomir, 44. i 45. Dva mekteba u gradu Konjicu (muški i ženski).

151

Prilikom popisa stanovništva obavljenog 1885.7 i 1910.8 godine, između ostalog, popisani su i mektebi, i to po sljedećim naseljima:

1. Bjelovčina, 2. Blučići Gornji, 3. Boždarevići, 4. Bulatovići, 5. Bušćak, 6. Čažanj Donji, 7. Čažanj Gornji (Košpe), 8. Čelebići, 9. Čelina, 10. Čuhovići, 11. Džajići, 12. Džepi, 13. Gakići, 14. Gobelovina, 15. Grabovci, 16. Gradac, 17. Herići, 18. Homatlije, 19. Homolje, 20. Hondići, 21. Idbar (Nuhići),

22. Jasenik (Alibašići), 23. Krstac, 24. Kruščica, 25. Lisičići, 26. Lokve, 27. Nevizdraci, 28. Orahovica, 29. Panduri, 30. Parsovići, 31. Podhum, 32. Prevlje, 33. Ribići, 34. Spiljani, 35. Šunji, 36. Treboje, 37. Tuhobić, 38. Ugošće, 39. Višnjevica Donja, 40. Vrbljani (Ranjke), 41. Vrdolje, 42. Žuglići.

U periodu 1895-1910. ukinuti su mektebi u Bušćaku, Gakićima, Herićima, Homatlijama i Pandurima, a otvoreni u Čelebićima i Krstaču (Krstac).

Mektebi su se izdržavali iz priloga stanovništva u novc u i naturi, ili iz sredstava zadužbina.

Za sibjan mektebe nisu važila nikakva posebna pravila o unut rašnjoj organizaciji i s istemu izvođenja nastave. Sve je bilo prepušteno učitelju (mualimu). Izuzev u vrijeme vjerskih praznika, bili su otvoreni tokom čitave godine.

152

Učitelji (mualimi) u konjičkim mektebima bili su sljedeće efendije88:

Ibrahim ef. Hadžić (1878-1894), Sejfulah ef. Proho, profesor (1894-1897), hadži Ahmed ef. Džumhur (1897-1902), Mustafa ef. Prohić (1897-1913), Sulejman ef. Sokolović (1902-1917), Abdulah ef. Proho (1906-1918), Ibrahim ef. Alagić (1906-1918).

Navest ću unutar ovog poglavlja i spisak imama u mektebi ibtidaijjama u Konjicu i okolini od 17. decembra 1893. godine prema austrougarskom dokumentu čija se kopija nalazi u biblioteci Medžlisa IZ-a Konjic:

1. Panduri i Dobričevići – Mujo Brkić iz Bukovlja, 2. Kale i Bušćak – Ramo Gačanin iz Podhuma, 3. Lokve – Mehmed Bajraktarević, 4. Džanići i Lipovci – Zulfo Redžić iz Redžića, 5. Parsovići – Mustafa Sarajlić, 6. Bale i Vrbljani – Salko Balić iz Bala, 7. Šunji – Alija Hodžić iz Orašca (Podorašca), 8. Blučići – Hasan Omerović, 9. Čelina – Mujo Zukić, 10. Gorani – Islam Kovačević, 11. Studenčica i Homatlije – Mušan Begeta iz Seonice, 12. Baćina, Zlate – Mumin Palić, 13. Podbrežje – Mula Bećir Malović, 14. Jeličići – Ibrahim Behem, 15. Jablanica – Mehmed Tufek, 16. Jasenik - Mustafa Ćosić, 17. Kruščica – Osman Habibija, 18. Čažanj – Osman Žiko, 19. Konjic (mekteb Junuz-čauš) – hafiz Smail Džumhur i hafiz Nurija

Proho, 20. Konjic – Mula Šaćir Ćotra, 21. Čehari – Mula Mehmed Klepo,

88 Nekrolozi o umrlim učiteljima (mualimima) objavljivani u Glasniku Islamske vjerske zajednice i Novom beharu, te rukopis Refika Hadžimehanovića: Konjičke medrese, Tuzla, 1976, poseban fond u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Nema nikakve potvrde da se ovaj spisak može smatrati konačnim.

153

22. Glogošnica – Mula Salih Halebić iz Luga, 23. Lug – Mula Osman Indija iz Mostara, 24. Mrakovo – Avdo Selimović iz Šabančića, 25. Žuglići, Glodnica – Mehmed Bašić iz Papraca, 26. Šabančići – Mustafa Ćosić, 27. Boždarevići – Alija Hodžić, 28. Nevizdraci – Zahir Zahirović, 29. Treboje – Mušan Hodžić iz Glodnice, 30. Gradac – Mustafa Demirović, 31. Hondići, Strgojnice – Salih Halilović, 32. Lisičići – Meho Lepara, 33. Idbar – Mustafa Subašić, 34. Orahovica – Salko Hajdar, 35. Dobrigošće – Hasan Idrizović, 36. Ostrožac – Mula Hasan Žečić, 37. Donji Paprac – Salko Džino, 38. Gornji Paprac – Smail Džino, 39. Ribići – Nuhan Šahinović, 40. Gorica – Mula Jusuf Gabela, 41. Podhum – Mula Mehmed Ahmić, 42. Džepe – Salih Šljivo, 43. Vrdolje – Derviš Novalić, 44. Spiljani – Mušan Kadić iz Rakitnice, 45. Ugošća – Mula Alija Krzo, 46. Homolje – Mujo Badžak, 47. Bjelovčina – Salko Salihović, 48. Seonica – Ragib Lakšija, 49. Sultići, Donje i Gornje Višnjevice, Trusina – Adem Sultić, 50. Donja i Gornja Bistrica – Mehmed Muhibić, 51. Bulatovići, Tuhobić, Golubići, Trešnjevica – Hasan Šabanović, 52. Gobelovina, Stojkovići – Alija Jablić, 53. Grabovci – Derviš Vitić, 54. Herići , Koto – Mula Salih Halilović iz Hondića, 55. Repovci – Muhammed-beg Alibegović, 56. Gakići – Mustafa Gakić, 57. Džajići – Ramo Džajić.

154

HAFIZI U KONJICU

Do Drugog svjetskog rata bilo je devet hafiza koji su rođeni u Konjicu. Osim njih, po jedan hafiz je rođen u Seonici i Repovcima. Od Drugog svjetskog rata pa do sada na području Konjica hifz je izučio samo hafiz Nezir Ruhid. Hafiz Nezir Ruhid, trenutno imam Repovačke džamije u Konjicu, rođen je 1982. U pisuje medresu 1997. godine. A hifz uči pred muhafizom Mensurom ef. Malkićem i polaže ga 2001. Hafiska dova proučena je u džamiji u Buturović Polju u proljeće 2002. godine. Omer ef. Salihkadić Sin Saliha ef., po kojem je i dobio prezime. Nedostaju podaci o godini njegovog rođenja, ali se zna da je umro polovinom XIX stoljeća. Također se ne zna gdje je i kada položio hifz. Bio je imam džamije Junuz-age Prohe u Konjicu. On je najstariji poznati hafiz koji je rođen u Konjicu.

Zulfikar ef. Džumhur Rođen je u Konjicu oko 1835. godine, a umro prilikom odlaska na hadž u Meku 1892. ili 1894. godine, pa je tamo i ukopan. Potječe iz ulemanske porodice. Završio je medresu u Sarajevu. Bio je mualim, kraće vrijeme muderis medrese u Konjicu i vekil Begove džamije u Sarajevu. I njegova dva sina su bili hafizi.

Abdurahman ef. Džumhur Sin Zulfikara, rođen 1883, a umro u Konjicu poslije 1901. godine. Kao dječak posvetio se izučavanju hifza, pa je vrlo mlad postao hafiz.

Abduselam ef. Džumhur Sin Zulfikara, rođen je u Konjicu 1885, a umro u Beogradu 1933. godine. Završio je medresu u Sarajevu i kao mlad izučio hifz. Bio je imam Tekijske džamije u Konjicu i vjeroučitelj. Kraće vrijeme iza Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost gradonačelnika Konjica. Od 1921. godine do smrti obavljao je i dužnost glavnog imama Vojske Jugoslavije.

Hadži Smail ef. Džumhur Sin Vejsil-age, rođen je u Konjicu 1864. i tu umro 1934. godine. Završio je medresu u Konjicu i učio pred Dervišom ef. Gaćom, pa je vrlo mlad izučio hifz. Bio je mualim u t zv. Munibovom mektebu, te imam Djevojačke i Repovačke džamije u Konjicu.

155

Hadži Abid ef. Džumhur Sin Abdullah, rođen je u Konjicu oko 1865. i tu umro 1943. godine. Učio je medresu u Konjicu. Bio je imam Djevojačke džamije. Obavio je hadž.

Hadži Salih ef. Gaćo Sin Mula Derviš efendije, rođen je u Konjicu 1863, gdje je i umro 1936. godine. Završio je Kuršumli medresu u Sarajevu i s tudij teologije u Istanbulu. Bio je muderis medresa u Konjicu i Bosanskom Novom. Dva puta je obavio hadž – 1893. i 1911. godine. Nakon umirovljena u Bosanskom Novom, vratio se u Konjic i nakon kraće bolesti tu preselio na ahiret. I njegov mlađi sin je stekao hafizluk.

Nurija ef. Proho Sin Ibrahim-age, rođen je u Konjicu oko 1868, a umro u Sarajevu 1932. godine. Završio je medresu i hafizluk u Sarajevu i tu se stalno nastanio. Bio je imam Hadži-Jahja džamije i hatib Topal Ejnehanove džamije.

Hifz je izučio i Hamid ef. Džumhur, sin Mula Abdi-age, rođen u Konjicu 1887, gdje je i umro 1960. g odine. Završio je medresu u K onjicu i tu izučio hifz, ali ga nije položio. Bio je imam Repovačke i Čaršijske džamije u Konjicu. Hafizluk je stekao i Muhamed ef. Gaćo, mlađi sin hafiza Salih ef. Rođen je u Bosanskom Novom 1911. g odine. Hafizluk je završio pred hadži Fehimom ef. Gušićem u Banjoj Luci. Nakon završene medrese, završio je Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu i kao kadija službovao u Fojnici do ukidanja šerijatskih sudova 1946. godine. Bio je usko povezan s Konjicom, kao rodnim mjestom njegovog oca. Iz Seonice hafiz je bio Mustaj-beg Buturović, koji je završio medresu u Konjicu i tu položio hifz. Bio je dugo imam Donjomahalske džamije Bege Begete u Seonici. Iz Repovaca hafiz je bio Derviš ef. Gabela, rođen 1860. u Podhumu, a umro 1933. g odine u S arajevu. Ne zna se gdje je položio hifz. Bio je imam Jahja-pašine džamije u Sarajevu i vjeroučitelj Muslimanske osnovne i više djevojačke škole u Sarajevu od 1914. do 1918. g odine. U njegovom dosjeu piše da je šest godina studirao Gazi Husrev-begovu Hanikah medresu u Sarajevu. Osim navedenih hafiza, u Konjicu su djelovali i hafizi iz drugih mjesta, koji su bili muderisi medrese: Omer ef. Humo, Ahmed ef. Kasumović, Hasan ef. Smajlović, Džemal ef. Kršlaković, hadži Muhamed ef. Krpo i, trenutno, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Konjic hafiz Harun ef. Efendić.

156

PREVOD HODAVERDIJEVE VAKUFNAME89

Svaka hvala Allahu, koji zna skrivene tajne, koji razotkriva mračnjaštvo nasilja svjetlom vjerovjesničkog šerijata, koji razjašnjava šerijatske odredbe uzvišenim dokazima i koji objašnjava što je vjerom dopušteno (halal), a što je vjerom zabranjeno (haram) ajetima uzvišenim, koji je potpomogao islam svojim vjerovjesnikom Muhammedom, najboljim među ljudima – neka Allah izlijeva svoj blagoslov na njega i njegov rod, jutrom i večeri! U ime Allaha, istinskog Boga, kome su podređeni perčini poglavica, uz čije ime (ako se spominje) ne može doći ni do kakve štete ni na zemlji ni na nebu, onoga koji izlijeva neizmjerne, časovite ili trajne blagodati.

Ovo je valjana isprava, zasnovana na šerijatskim principima i institucijama, izričiti dokument, kojega se treba u svim elementima pridržavati, a njegova sadržina izražava i ukazuje da je dobrotvor i dobročinalac, ponos slavnih, a štedrih, ponos uvijek sretnih, Hodaverdi, sin Alije90, koji je poznat kao gulami šah Muhamed-beg, pošto je spoznao da je Ovaj svijet prolazan, a Drugi svijet trajan, a da, sve što čovjek pojede, to uništi, a što obuče to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe to ga ovjekovječi91 – to je uvakufio, a izuzeo iz prometa – u iskrenoj namjeri, a čistoj nakani da bi dobio nagradu veliku i bio kazne pošteđen njegove bolne na dan kad neće nikakvo blago, a ni sinovi biti od koristi, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti92 dok je bio u z dravlju i mogao valjano raspolagati svojom imovinom i davati milostinju i poklone, (uvakufio je) iz svog čistog imetka i onoga što je pošteno dobio, svotu od 140.000 srebrenih dirhema, koji su u opticaju, od čega je jednu polovinu, u i znosu od 70.000 dirhema, predstavljala potvrda glavnice.

89 Sarajevo, redžeba 987. h., 24. augusta – 22. septembra 1579. Original: Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, broj 169. 90 Poznat je kao Hodaverdi Bosna Mehmed-beg, jedan od najkrupnijih bosanskohercegovačkih feudalaca u XVI stoljeću. Po narodnoj predaji, jedno vrijeme zauzimao je položaj bosanskog valije. Njegovi potomci nose različita prezimena već prema tome kako se ta velika porodica tokom vremena razvijala i granala (Ajanović, Alibegović, Avdibegović, Dautbegović, Ferhatbegović, Hasanbegović, Hašimbegović, Husejinbegović i Repovac.) (Vidi Hamid Hadžibegić i Derviš Buturović, Berat Hudaverdi Bosna Mehmed-bega od 1593. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII, str. 151-174). 91 Hadis. 92 Kur'an, XXVI 88-89

157

Pošto je tu svotu novca izdvojio i na stranu stavio od s voga imetka, predao ju je licu koje je postavio za muteveliju, u svrhu registracije, a to lice se zove Alija, sin Mustafe. Nakon toga, navedeni vakif je – neka ga Allah sačuva od ovozemnih nesreća, odredio da se naznačena svota novca daje na interes (murabeha) i da se koristi putem lica koja budu mutevelije, a na način kako je to određeno šerijatom, ali tako da svako davanje novca na interes bude uz jak zalog i sigurna jamca, odnosno uz jedno od to dvoje, već prema prilikama, s tim da se na svakih datih deset (dirhema) obračunava po jedan i po dirhem, stalno, a da (to obračunavanje) ne smije da bude veće, odnosno manje od određenog. Novac koji bude dobiven na taj način u jednoj godini iznosit će dvadeset i jednu hiljadu dirhema.

Pošto su pitanja (koja su predmet ove vakufname) utvrđena na izloženi način, to je kadija (čiji se potpis nalazi na početku ove isprave, koji se nada da će (ovim) zadobiti zadovoljstvo svoga Gospodara) donio odluku kojom se ustanovljuje valjanost ovoga uvakufljenja i odredbi koje su ovim utvrđene, kao i njegovo izvršavanje i regule koje zastupaju neki šerijatsko-pravni učenjaci o tretiranju ove vrste uvakufljenja, na način na koji se tretiraju i ostala uvakufljenja.

Kad je uvakufljenje bilo obavljeno, navedeni vakif je htio da odustane od izloženog uvakufljenja, držeći se mišljenja da uvakufljenje (novac) nije valjano kod najvećeg broja istaknutih šerijatskih pravnika, ali se navedeni mutevelija usprotivio tome. Tako su njih dvojica došli u međusobni spor i u vezi s tim obratili se spomenutom kadiji, koji je izdao odluku o va ljanosti toga uvakufljenja, shodno mišljenju što ga prenosi imam El-Ensari – neka ga milost Stvoritelja obaspe, od imam Zufera – neka mu se Allah uzvišeni smiluje, da je (po šerijatu) dopušteno uvakufljenje novca.

Nakon toga, vakif je, ponovo, ht io da odustane od uva kufljenja, motivišući to činjenicom da (uvakufljenje novca) nije podobno prema mišljenju najvećeg šerijatsko-pravnog znalca93, ali ni ovaj put navedeni mutevelija nije pristao na to.

Kad su se njih dvojica u ovom sporu obratili spomenutom kadiji – neka ga Allah obaspe svojim blagodatima, on je donio odluku da se može provesti navedeno uvakufljenje novca, kako u pojedinostima tako i u cjelini, shodno mišljenju dvojice uglednih šerijatsko-pravnih znalaca94,

93 Aluzija na imama Ebu Hanifu. 94 Aluzija na imama Muhammeda i imama Ebu Jusufa.

158

pa je navedeno uvakufljenje postalo valjano, izvršivo, registrovano, trajno zasnovano na jednoglasnom stavu svih vodećih šerijatskih pravnika, tako da ne može biti ničije vlasništvo, a niti može biti dato u vlasništvo, ne može se dati u poklon, a ni primiti kao poklon, ne može se dati u nasljedstvo, a ni naslijediti sve dok Allah ne bude naslijedio Zemlju i ono što je na njoj, a on je najbolji od onih koji nasljeđuju95. Zato ko bude to izmijenio nakon što čuje da je zabranjeno, grijeh za to snosit će oni koji to budu izmijenili, a Allah je Sveznajući i sve čuje96. Darežljivi Allah nagradit će vakifovo djelo.

To je napisano i o tome su priloženi dokazi mjeseca redžeba devetstotina osamdeset i sedme godine (po hidžri) (24. augusta-22. septembra 1579).

Aneks vakufnami: Zatim je navedeni vakif uvakufio, izuzeo iz prometa i iz svoga najčistijeg imetka i onoga što je pošteno dobio, darivao novac u iznosu od 1.640 srebrnih dirhema, koji su u opt icaju za musalu, što ju je podigao vakifov brat Lutfi-hodža, sin umrlog Alije, u bl izini kasabe Konjic. On je odredio da mutevelija ovoga vakufa bude isto lice koje bude mutevelija (gore) navedenih vakufa. Također je odredio da se naznačeni novac daje na interes u skladu sa šerijatskim propisima, a na način koji je izložen za ranije spomenute vakufe. On je, također, odredio da se novac što se bude dobivao od interesa, i to na datih svakih deset dirhema od te sume po dirhem i po, svagda, daje kako slijedi: − osobi koja bude hatib na spomenutoj musali, na dva Bajrama, po 20

dirhema na Bajram, − mujezinima po 10 dirhema na Bajram, − osobi koja bude učila kur'ansko poglavlje Al-Mulk, uoči svakog

petka, na grobu njegovog ranije spomenutog umrlog brata i za dušu njegovog brata po 48 dirhema svake godine,

− osobi koja bude učila kur'ansko poglavlje Al-Mulk, na navedeni način na grobu supruge njegovog ranije spomenutog brata, kojoj je ime Šerifa, kći Alađoza, za njenu dušu, ista svota novca koja se daje ranije spomenutom licu, tako da ukupan iznos novca koji je fiksiran (kao nagrada) za učenje ta dva lica iznosi 96 dirhema.

Novac što bi preostao nakon toga od dobiti, od naznačene svote (vakif) je odredio da se utroši za popravak navedene musale.

95 Kur'an, XIX, 40. 96 Kur'an, II, 131.

159

Kadija je, nakon što je provjerio da li postoje svi potrebni uvjeti za valjano uvakufljenje, donio odluku kojom je osnažio valjanost uvakufljenja naznačene sume novca i njegovo provođenje, pa je odluka postala valjana i zasnovana na šerijatu, a onda ju je po šerijatu unio u sidžil. Tako je uvakufljenje postalo izvršivo i zasnovano na stavu svih vodećih šerijatskih pravnika i trajno, tako da je nedopustivo da se ono poslije toga iskrivljuje, anulira, mijenja ili, pak, da doživljava izmjene, ma u kojem vidu i ma iz kojeg razloga. Zato, onaj ko to bude izmijenio, a zna kako glasi, pa grijeh za to pada na one koji to mijenjaju; a Allah, zaista sve zna i sve čuje. Darežljivi Allah nagradit će vakifovo djelo. To je napisano i o t ome su pridoneseni dokazi, mjeseca redžeba devetstotina i osamdeset i sedme godine (24. augusta – 23. septembra. 1579).97

Obnovljena Konjička ćuprija

97 Vakufname Bosne i Hercegovine XV i XVI stoljeće, 1985, str. 187-192.

160

KONJIČKA ĆUPRIJA

U vrijeme turske uprave Konjic je imao karakter saobraćajnog čvora i usputne stanice na putu od carigradskog druma dolinom Neretve prema moru, što je i uvjetovalo izgradnju prijelaza – mosta preko Neretve. Za vrijeme turske uprave u Konjicu su sagrađena tri mosta: dva drvena (u Konjicu i u Glavatičevu) i jedan kameni most u Konjicu. Prvi most na Neretvi u Konjicu sagradio je mostarski legator hadži Mehmed-beg Karađoz prije 1570. U vakufnami Zaima hadži Mehmed-bega, Karađoz-bega iz 1570. među ostalim njegovim zadužbinama spominje se most u Konjicu. Ovo je prvi konkretan arhivski podatak o Konjičkoj ćupriji. Karađoz-begova ćuprija u Konjicu je bila drvena i stajala je 15-20 m niže od kasnije kamene ćuprije. Podatak o gradnji novog drvenog mosta naveden je u v akufnami hadži Balija od prve dekade rebiul-evvela hidžretske 1021. godine (između 2. i 11. maja 1612)98, Ova ćuprija je porušena hidžretske 1071. godine (1659/60), što je vidljivo iz natpisa na Sulejman-pašinoj džamiji (Prkanjska džamija), u kojem se kaže da je ćuprija porušena hidžretske 1071. godine (1660), početkom mjeseca rebiul-evvela (novembra). Krajem juna 1665. godine most je popravljen i ponovo j e bio u f unkciji, što se vidi iz putopisa Evlije Čelebije. Ova popravljena ćuprija je bila u upotrebi 17 godina, jer je 1682. godine napravljena nova kamena ćuprija, nešto iznad drvene, što se vidi i iz natpisa o izgradnji mosta.99 ”Kameni most u Konjicu sagrađen je hidžretske 1093. godine. (1682/83). To saznajemo iz tariha (natpisa) koji je bio uklesan na jednoj ploči na sredini mosta iznad gornjeg korkaluka (ivice mosta). Ploča je nestala 1944. g odine kada su Nijemci bombardovali Konjic i most jednim dijelom porušili.”100 Most je predstavljao remek-djelo arhitekture XVII stoljeća i ubrajao se među nekoliko najljepših spomenika te vrste u Bosni i Hercegovini.101

Postoji više predaja o osnivaču mosta. Alija Bejtić je pronašao jedan, a 1979. godine Hivzija Hasandedić drugi pisani izvor o izgradnji mosta. Na osnovu fermana (carske naredbe) sultana Mehmeda IV, od 2. do 12. maja 1685. godine, upućen mutesarrifu Hercegovačkog sandžaka Huseinu, može se utvrditi da je kameni most u Konjicu sagradio Haseći

98 Mulić, 2003, str. 32. 99 Čelić, Mujezinović, 1969, str. 179. 100 Hasandedić, 1976, str. 117. 101 Hasandedić, 1976, str. 117.

161

Ali-aga. Ovaj ferman je pronašao Hivzija Hasandedić u Orijentalnoj zbirci Provincijalata hercegovačkih franjevaca.102

„U 1682. godini završen je posljednji među velikim stilski i tehnički visokovrijednim mostovima Hercegovine – Stari kameni most u Konjicu. Ranije Karađoz-begova ćuprija bijaše drvena, pa je tokom vremena dotrajala i propala, da bi se te godine, nešto uzvodno od navedene drvene pojavila nova – kamena. Do danas nije utvrđeno ko je gradio ovaj kameni most. Legenda spominje Algu Hasečića, visokog dostojanstvenika u Carigradu, kome je posrnuo at na dotrajalom mostu, dok ga neki autori, ne navodeći izvore za svoju tvrdnju, pripisuju veziru Ahmet-paši Sokoloviću.”103

Prvi zapis o konjičkom mostu napravio je Giacomo Luccari još 1790. godine.104 Drugi zapis o ka menom mostu u K onjicu napravio je engleski arhitekt i putopisac Arthur John Ewans 1875. godine prilikom proputovanja kroz Konjic: „Preko rijeke poznate pod imenom Neretva, dugim lijepim kamenim mostom, najljepšim od svih do sada viđenih ... povezano je nekoliko kuća na bosanskoj obali s Konjicom na suprotnoj strani.”105

Trećeg marta 1945. godine, prilikom povlačenja u cilju osiguranja izvlačenja njemačkih trupa iz partizanskog okruženja, polovinu kamenog mosta porušila je bombardovanjem Pionirska jedinica 3. bataljona 370. grenadirskog puka Wermachta, a ostali su samo stubovi. Pošto je kameni most bio jedini prijelaz preko Neretve, u Konjicu je 1945. godine postavljena provizorna drvena konstrukcija preko srušenog mosta. Godine 1946. na pravljen je novi betonski most u Konjicu, nešto niže od kamenog mosta, koji danas služi kao osnovni most za kolski i pješački saobraćaj.

1962. godine je preko ostataka kamenog mosta drvena konstrukcija zamijenjena armirano-betonskom.

”Krajem 1976. i tokom 1977. godine, na inicijativu regionalnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture u M ostaru, preduzete su mjere za rekonstrukciju stare ćuprije u Konjicu. Na osnovu postojećih tehničkih i historijskih podataka, detaljnog snimka ostataka mosta, a posebno tehničkih podataka iz zaostavštine prof. Milivoja Frkovića, izrađena je

102 Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar, 2003. 103 Čelić, 1976, str. 92. 104 Mulić, 2003, str. 35. 105 Čelić, Mujezinović, 1969, str. 178.

162

studija, odnosno, idejni projekt za rekonstrukciju. Na reviziji idejnog projekta rekonstrukcije (u Konjicu, 1977. g odine) usvojene su sve njegove postavke i rješenja i data je saglasnost za izradu glavnog projekta. Međutim, uslijed nedostatka potrebnih finansijskih sredstava dalji rad na ovom zamašnom poslu je obustavljen.”106 Objekt se do 2006. koristi za kolski saobraćaj (jednosmjerni saobraćaj sa ograničenom nosivošću) i kao most za pješake (dvije pješačke staze). Opis Kameni most je bio primjer osmanske gradnje klasičnog perioda iz XVI stoljeća, postavljen na šest blago prelomljenih kamenih svodova, čiji se raspon kretao između 6,72-13,56 m. Visina okna svoda iznad ljetnog vodostaja rijeke kretala se između 4,3-8,7 m. Svodovi su se oslanjali na pet kamenih stubova i dva priobalna podzida. Stubovi, koji su i danas vidljivi, široki su 3 m (s neznatnim odstupanjima), izduženi u pr avcu vodotoka za širinu mosta (5,25 m). Prema uzvodnoj strani stubovi su završeni istaknutim trouglastim branikom, a prema nizvodnoj poligonalnim kontraforima s piramidalnim završecima, koji su završavali na čeonim zidovima uzvodne i nizvodne strane. Svodovi mosta počinjali su približno na polovini visine vertikalnog dijela stuba, na blago zakošenom vijencu, i pratili su liniju prelomljenog luka, koji se ujednačenim ritmom povećava od otvora do otvora, s jedne i druge obale prema sredini mosta. Krajnji lukovi, najmanji po rasponu i visini, oslanjali su se na priobalne podzide. Fasade mosta činili su čeoni zidovi s blagim istakom preko svodova, čime je naglašavana plastična linija svodova. Uspon mosta sa obale prema sredini bio je s obje strane ujednačen, da bi nad središnjim stubom tvorio karakterističan prelom nivelete. Povećanje raspona i visine lukova prema sredini uobičajeno je za osmansku mostogradnju tog vremena, a bilo je uvjetovano potrebom da se objekti zaštite od tzv. ”katastrofalnih voda”.

Linija hodne staze na mostu ocrtavala se na fasadama istaknutim profilovanim vijencem, preko koga se dizao korkaluk (ograda) od vertikalno učvršćenih kamenih ploča. Srednji stub s uzvodne strane bio je plastično razrađen tako što se iznad njega dio čeonog zida u dva stepena isticao iz osnovne mase, praveći na taj način istak u obliku plitkog balkona, koji je uokvirivao vijenac i korkaluk, a na tom mjestu dizao se karakterističan slijepi portal, s već spomenutim zapisom o 106 Gojković, 1989, str. 10-11.

163

gradnji mosta. Ukupna širina otvora iznosila je 64,8 m , a širina svih stubova 15,98 m, odnosno 80,78 m.

Konjička ćuprija bila je zidana od precizno obrađenih kamenih kvadara, koji su u donjem dijelu, približno do visine dokle može voda da dopire prilikom viših vodostaja, bili izvedeni od bi jelog, fino klesanog krečnjaka, dok je gornji dio bio izveden od fino obrađene sedre. Unutar sedrenih svodova, završni kamenovi su bili izvedeni od bi jelog krečnjaka.107

Po izboru i načinu primjene građe, ovaj most se vezuje za sarajevske primjere mostova, koji su također u donjem dijelu rađeni od krečnjaka, a u gornjem od sedre. Ali po obliku stubova, mjestu i načinu prelaska stuba u svod i liniju luka, moglo se uočiti da se ovaj most, po tim detaljima, najviše približio Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. I položaj portala, mada nešto skromniji, odgovara višegradskom. Posebno bi trebalo istaknuti detalj piramidalnih završetaka stubova na čeonim zidovima. Na višegradskom se na tim mjestima pojavljuju plastično isklesani stilizovani ljiljani, dok za ovaj konjički most jedan pisac kaže „da je nalik na sjekire ili k oplja”. Na višegradskom mostu, na čeonim zidovima iznad stubova, javljala su se po dva slijepa prozora, dok se na konjičkom dva slijepa prozora javljaju na srednjem stubu iznad portala.

Konjička ćuprija je predstavljala najkvalitetniji primjer ove vrste građevine iz druge polovine XVII stoljeća, koji stilski i arhitektonski predstavlja opadanje umijeća građenja XVI stoljeća, a čiju dekadentnu fazu u XVII i XIX stoljeću predstavljaju domaći graditelji.108

x x x

Dvanaestog maja 2006. godine postavljen je kamen temeljac za obnovu ovog mosta. Sredstvima Turske razvojne agencije TIKA i Općine Konjic, nakon tri godine radova, ovaj most je potpuno obnovljen i 16. juna 2009. godine svečano otvoren.

107 Čelić, Mujezinović, 1969, str. 181. 108 Čelić, Mujezinović, 1969, str. 183.

164

VJERSKI OBJEKTI DRUGIH RELIGIJSKIH ZAJEDNICA NA PODRUUČJU OPŠTINE KONJIC

Područje opštine konjic u šematizmu katoličke crkve podjeljeno je između dvije biskupije: Mostarsko-duvanjske75 i Vrhbosanske biskupije. Župe i njima pripadajuće crkve u području Neretvice pripadaju Vrhbosanskoj biskupiji. Župe su u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji podjeljene Decizijom Svete Stolice od 17. srpnja 1899. godine. Tom je Decizijom Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji pripalo 25 onda postojećih župa, a za dijecezanski svjetovni kler određeno je 12 tada postojećih župa od kojih se na području Konjica nalazila samo župa Glavatičevo. FRANJEVAČKI SAMOSTAN I CRKVA sv. IVANA KRSTITELJA U KONJICU

Nalaze se u samom središtu grada Konjica, na desnoj obali Neretve, ispod brda zvanog Vrtaljica, na lokalitetu u čijoj blizini su izgrađeni prvobitni samostan i crkva sredinom XIV stoljeća. Objekte graditeljske cjeline čine: samostalna Crkva sv. Ivana Krstitelja, samostalna zgrada, tri pomoćna objekta (vjeronaučne prostorije-dvorane) i pokretno naslijeđe. Zgrada današnjeg samostana izgrađena je 1939-1940.godine, a crkva sv.Ivana Krstitelja je građena duži vremenski period, u etapama. Objekat crkve je građen u periodu 1895-

75 Ovoj biskupiji pripadaju sljedeće župe: Mostar, Široki Brijeg, Ljuti Dolac, Čerin, Gradnići, Gabela, Humac, Veljaci, Klobuk, Rasno, Ružići, Drinovci, Gorica, Posušje, Vir, Roško Polje, Grabovica, Bukovica, Županjac, Šujica, Seonica, Rakitno, Kočerin, Gradac, Goranci, Drežnica, Konjic.“ Između Mostarsko-duvanjske i Vrhbosanske biskupije granica je na području opštine Konjic prema istoku do ušća gdje Rama utječe u Neretvu; odatle Neretvom prema istoku ide do mjesta gdje zapadna granica Donjeg Sela dopire do Neretve, prosljeđuju crtom koja ovu granicu i onu koja međusobno razdvaja Tubanić i Dragočas sve do kotarske granice na Ivanu; zatim biskupijske granice slijede kotarsku granicu do onoga mjesta gdje se siječe ovo posljednje u Treskavici kotarskom granicom između Sarajeva i Foče …“

165

97. godine, enterijer crkve završen 1909.godine, a zvonik je sagrađen 1919.godine. U odnosu na ostale objekte ovog projektanta, katolička crkva u Konjicu je relativno skromna, ali je, svakako, najvrijedniji objekat koji je u doba austrougarske vladavine izgrađen u Konjicu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata crkva je dosta stradala, ali je nakon toga više puta obnavljana. U toku ratnih djelovanja (1992-95.godine) crkva i samostanska zgrada su pretrpjele znatna oštećenja, a poslije 1995.godine crkva je ponovo renovirana. Inače, crkva sv.Ivana Krstitelja, prema svojim stilskim odrednicama, pripada historicizmu i ima odlike neoromantike. Samostan predstavlja jednostavnu građevinu pokrivenu četvorovodnim krovom, sa biber - crijepom kao pokrovom. Vjeronaučne prostorije - tri velike dvorane su rađene kao zasebni arhitektonski element naslonjen na objekat crkve. Izgrađene su 1969.godine i urbanistički vizuelno zaokružuju cjelinu samostana, formirajući, sa tri strane zatvoreno, centralno dvorište. U okviru samostana nalazi se i muzej, odnosno Galerija samostana. U maju 2006.godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je graditeljsku cjelinu-Franjevački samostan u Konjicu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine

Potrebno je iznijeti i slijedeće činjenice: Iz bujruntije bosanskog sandžak-bega Firuz-bega krajem jula 1511. godine vidi se da su vjernici darovali Franjevačkom samostanu njivu na lokalitetu Pod i novosagrađenu kuću sa dvije sobe i stajom za gostinjac u blizini groblja na susjednom lokalitetu. Zvanično, Franjevački samostan spominje se posljednji put 1516. godine u popisu samostana Bosanske vikarije. Godine 1524. fratri ovog samostana su ubijeni, a samostan i sve crkve ovog kraja su porušeni. Iste godine porušeni su i franjevački samostani u Visokom, Sutjesci i Fojnici. O tim dešavanjima je ostala zabilješka u Kronici Franjevačkog samostana u Fojnici. Ruševine samostana su ostale vidljive sve do dolaska Austro-Ugarske, tj. dok vojni garnizon na tom mjestu nije podigao rekreativni kompleks pod nazivom Pleha (Blecha od Blechmusik – limena vojna muzika) (materijali dobijeni od Općine Konjic, 2005).

Povećani broj vjernika i velika međusobna udaljenost naselja dovode do cijepanja župe Podhum, tako da se 1876. godine osniva nova župa sa sjedištem u Orašju, predgrađu Konjica. Od tog vremena se vode i župne matične knjige. Kasnijom podjelom ove velike župe, 1882. godine, nastaje nova župa Glavatičevo, a 1917. godine župa Jablanica.

166

Prva crkvena zgrada konjičke župe sagrađena je iste godine kada je župa i osnovana, 1839. godine u Zaslivnju. Tu se nalazi i sjedište župe do 1876. godine, kada fra Andrija Karačić gradi rezidenciju, čije je prizemlje pretvoreno u crkvu, u Orašju, predgrađu Konjica. Zgrada današnjeg samostana, u samom centru Konjica, izgrađena je 1939-40. godine, ali ni sljedećih deset godina fratri ne stanuju u njoj. Godine 1955. župnik se vratio u samostan, kada mu je ustupljen dio prizemlja na korištenje. Godine 1969. cijeli samostan je vraćen Provinciji, a 1970. godine je proglašen samostanom. CRKVA SVETOG ANTE PADOVANSKOG U ŽITAČAMA

Župa Podhum/Žitače se nalazi u području Neretvice. Do 16. st. to su područje pastorizirali franjevci iz Konjica. Nakon rušenja konjičkog samostana u vrijeme progona 1521-24. tamošnji katolici prelaze u pastoralnu nadležnost kreševskih franjevaca. U 17. stoljeću na tom je području postojala župa pod imenom Neretva. Zbog posljedica Bečkoga rata (1683-99) župa je gotovo opustjela i prestala je postojati. God. 1737. tamo je zabilježeno samo 436 katolika. Njih je opsluživao kapelan iz Kreševa. God. 1813. Neretva se navodi kao posebna kapelanija. Stoga stariji šematizmi uzimaju tu godinu kao godinu obnove župe, koja je, međutim, na rang župe iznova podignuta godine 1820. Od osnutka sijelo župe bilo je u Podhumu. Tamo je izgrađena i župna crkva vjerojatno osamdesetih godina 19. stoljeća. Crkva je šezdesetih godina porušena. Ostao je samo jedan zvonik i pored njega je potom izgrađena kapelica. Budući da je selo Podhum zbog iseljavanja gotovo ostalo bez katolika, a po svom je zemljopisnom položaju nepristupačno, nova je crkva izgrađena na povoljnijem mjestu na Žitačama 1959-62. Godine. Prije nedavnoga rata crkva je renovirana, a radilo se i na uređenju interieura. Župa je godine 1991. brojila 1.700 katolika (1974: 2.235) a danas ima 170 vjernika. Župu tvore sljedeća naselja: Podhum, Žitače, Budišnja Ravan, Bukovica, Buljina, Buturović Polje, Dobričevići, Gorani, Gostovići, Jukići, Krtići, Lukšije, Ljesovinja, Mrkosovice, Obrenovac, Orlište,

167

Oteležani, Pačerani, Parsovići, Prijeslap, Raotići, Rasvar, Seonica, Slavkovići, Sultići, Šip, Višnjevica, Tovarnica i Trusina

CRKVA SV. ILIJE, SOLAKOVA KULA

CRKVA SRCA ISUSOVA,

OBRI

Samostan u Glavatičevu

(crkvine)

Svetiste sv. Ive, Obarsko polje

CRKVA BLAŽENE DEVICE MARIJE U KOSTAJNICI

168

PRAVOSLAVNA CRKVA sv. VASLIJA VELIKOG U KONJICU

Pravoslavna crkva sve do 1860.godine, na području općine Konjic, nije imala niti jedne svoje organizacione jedinice. Njeni vjernici na desnoj obali Neretve (Bosanska Neretva) bili su od početka XVIII stoljeća uključeni u parohiju Pazarić, a oni na lijevoj u Mostarsku pravoslavnu crkvu (parohiju). Prva organizaciona jedinica bila je parohija Konjic sa sjedištem u Čelebićima, gdje je

sagrađena i crkva. Na lokalitetu Varda u Konjicu započela 1885.godine izgradnja pravoslavne crkve - Hrama sv.Vasilija velikog. Završena je 26.oktobra 1886.godine. Za razliku od eksterijera, enterijer crkve je bio bogato opremljen, a njegovu veliku vrijednost predstavljao je ugrađeni ikonostas koga su 1925.godine u rezbariji uradili konjički majstori, drvorezbari Sulejman Hadžizukić i Salko Alagić. Ikonostas je, po ugledu na vizantijsku školu, oslikao Sreto Domić, slikar, 1929.godine. Zanimljivo je napomenuti da je jedna od ikona sadržavala mali kuriozitet. Naime, na njoj su sv.Kirilo i Metodije prikazani u franjevačkim habitima.U novembru 2007.godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je Crkvu sv.Vasilija Valikog, sa pokretnim dobrima -ikonama, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. PRAVOSLAVNA CRKVA sv. APOSTOLA PETRA I PAVLA NA BORCIMA Sagrađena je 1896.godine na zahtjev mještana sela Borci. Inače, selo Borci se nalazi na cca 10 km zračne udaljenosti od Konjica, smješteno u podnožju istočnih padina planine Borašnice, na Boračkoj visoravni, uz sami put koji iz Konjica preko Boraka vodi za Glavatičevo i dalje, uz Neretvu, na jugoistok u Zaborane na Nevesinjskom polju. Početkom 1880.godine mještani sela Borci su se obratili Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu molbom da im se odobri izgradnja manje crkve sa sporednim prostorijama i materijalna pomoć. Zemaljska vlada je

169

udovoljila ovoj molbi i odobrila je gradnju crkve i pomoć od 300 florina. Brača Đuro i Spasoje Sarić su ustupili vlastito zemljište za izgradnju crkve i župske kućice. Crkva je dovršena tek 1896.godine (1882.g se nije moglo raditi zbog Hercegovačkog ustanka). Zvono za crkvu je naručeno u Trstu. Za crkvu na Borcima ostao je opširan zapis protojereja Dimitrija Jovanovića iz kojeg se vidi da je crkvu osveštio sam mitropolit hercegovačko-zahumski Serafin Perović, 1.9. 1896. godine. Inače, u doba

austrougarske vladavine na području općine Konjic sagrađena su dva pravoslavna vjerska objekta: crkva sv.Vasilija Velikog u Konjicu (1886) i ova crkva. U martu 2006.godine ova crkva je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine od strane Državne komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Pored ove dvije crkne na području Konjičke opštine nalaze se još dvije pravoslavne crkve: Crkva Vaznesenja gospodnjeg u Bradini i crkva Presvete Bogorodice u Čelebićima, slika ispod.

170

O KNJIZI Dr. Sedad Dizdarević Džamija kao aksijalna kategorija unutar islamske tradicije i duhovnosti predstavlja središte svih dešavanja, previranja, nastajanja i nestajanja. S njom je Poslanik islama stupio na civilizacijsku scenu oblikovanja ljudskog društva, a medinska džamija je označila paradigmu i nukleus oko i unutar koje su se odigravala sva važnija dešavanja. Kao što etimološki označava – džamija je oduvijek bila mjesto duhovnog, intelektualnog, odgojnog, političkog, vojnog i svakog drugog okupljanja. Poslanikova džamija u Medini nije bila samo prototip budućih sakralnih građevina islama već i obrazac formiranja i djelovanja obrazovnih, zakonodavnih, sudskih i izvršnih institucija, poligon društveno-političkog diskursa širokih narodnih masa, prihvatilište za sirote i uboge vjernike, duhovno vrelo žednih tragalaca za smislom, utvrda moralnih, postelja posrnulih i dom uvijek široko otvorenih vrata Milostivog i Najmilosnijeg. Svoju ulogu i značaj džamija nikada nije izgubila te su stoga muslimani po osvajanju novih područja i gradova prije svega gradili džamije, koje su potom postajale naučni centri, medrese, univerziteti, kulturna središta i tome slično. Tu politiku su slijedile i Osmanlije kada su došle u Bosnu i Hercegovinu te su tako u svakom gradu odmah po osvojenju gradile tzv. carske džamije, koje su u prvoj fazi širenja islama imale multidimenzionalnu funkciju. Pored mjesta za održavanje vjerskih obreda, džamije su bile odgojno-obrazovni centri u kojima su se nemuslimanske mase upoznavale s islamom, humanitarni centri gdje su siromašni mogli naći hranu, politička i vojna središta iz kojih su mobilizirani borci za vjeru i tome slično.

Upravo je ova multidimenzionalnost i multifunkcionalnost džamija kroz povijest omogućavala lakše i brže širenje islama, a to je bio i glavni razlog zbog kojeg su se neprijatelji islama, u pravilu, prvo obrušavali na džamije, što je agresija na BiH najbolje pokazala. Neprijatelji islama i muslimana u BiH su dobro znali da su džamije rasadišta i utvrde univerzalne ideje islama i ukoliko njih ne bude neće biti moguće čuvati i jačati vjeru. Bajić u ovoj svojevrsnoj monografiji grada Konjica veoma stručno i elokventno progovara o sakralnoj i duhovnoj povijesti ovog značajnog središta bosanskohercegovačke zbilje i svjestan činjenice da su upravo džamije garant opstojnosti muslimana u BiH, vještinom i iskustvom umjetnika faktografski dokumentira svaki detalj vezan za ove veličanstvene građevine u kojima se akumulira Božanska milost i

171

raspršuje na sve one koji ih posjećuju. Zapanjuje informiranost i upućenost autora u povijest, hijeropovijest i sve ono što je vezano za džamije Konjica i njegove okoline. Nemoguće je ne primijetiti s kojom predanošću i ljubavlju se Bajić posvećuje ovom poslu, a što je najbolje vidljivo u iscrpnosti podataka i gotovo pjesničkom uzletu pri opisivanju džamija.

Bajićevo dugogodišnje literarno i umjetničko iskustvo je omogućilo da ovo djelo ne postane samo sinteza suhoparnih faktografskih i historijskih podataka već mu je on svojim umjetničkim darom udahnuo dušu, učinio da bude pitko, čitko i primamljivo, ukrasio ga vještim odabirom i aranžmanom fotografija te poput niske raznolikih dragulja omogućio mu da blista i svjedoči o Konjicu kao gradu duhovnosti i ljepote.

Bez sumnje, ovo djelo ne predstavlja samo pokušaj da se osvijetli jedan dio lokalnog kulturnog i duhovnog kolorita već je to na sebi svojstven način svjetionik bošnjačkog kulturnog i duhovnog identiteta na mikroplanu i vapaj da bez zaštite džamija nije moguće sačuvati Bošnjaštvo, a možda ni Bosnu i Hercegovinu. Ovo djelo predstavlja svojevrstan prilog očuvanju bošnjačkog identiteta kroz očuvanje njegove središnje komponente, to jeste – džamije. Djelo preporučujem za štampanje. Mr. Nihad Čamdžić Knjiga „Konjičke džamije“ autora Esada Bajića predstavlja ozbiljan pokušaj sistematizacije trenutno postojeće građe o konjičkim džamijama i trud zaista vrijedan pohvale što se, imajući u vidu autorovo bogato spisateljsko iskustvo, istraživački duh i njegovo vješto pero, zaista i moglo očekivati.

Autor u uvodu prezentira sažeti opis geografskog položaja grada Konjica, potom govori o historijatu ovog lijepog grada počevši od mlađeg kamenog doba, preko srednjovjekovne Bosne, ranog osmanskog perioda pa sve do kasnog osmanskog perioda i samog dolaska Austro-Ugarske. Geografski i historijski opis grada Konjica, uprkos svojoj konciznosti, doima se dovoljno obuhvatan, precizan, čitak i s umjesno odabranim putopisnim citatima začinjen kratki vodič kroz grad Konjic koji će zadovoljiti većinu čitateljstva kojima je ova knjiga namijenjena. Jedino što nam u uvodu autor uskraćuje jesu opće informacije u vezi s Konjicom i njegovim džamijama u periodu Austro-Ugarske i periodu dvije Jugoslavije, što je naravno autor nadomjestio preciznim historijatom

172

svake džamije ponaosob, a posebno najznačajnijih džamija grada Konjica.

No, što se tiče same monografije, ono što oduševljava u vezi s njom i svakako zaslužuje pohvalu je ozbiljnost autora u pristupu temi i objektu istraživanja. Precizne povijesne informacije o gradnji, rušenjima i obnavljanjima svake džamije ponaosob, detaljan opis enterijera i eksterijera džamija poduprt fotografijama učinile su ovu monografiju vrijednom zbirkom lokalnog kolektivnog sjećanja. Ovo je svojevrsni spomenar konjičkih džamija, njihovih mahala i sela, koji će mnoge Konjičane, mnoge starije muktedije konjičkih džamija, mnoge sudionike i svjedoke događanja u vazi s konjičkim džamijama prizvati u prošlost i podsjetiti ih na negdašnja vremena.

Pored toga, ova monografija je i vodič kako kroz konjičke mahale tako i konjička sela. Ona nam nudi pored detaljnog opisa džamija i precizan opis geografskog položaja sela i puteva koji vode do sela, tako da će ona kao takva zasigurno potaknuti mnoge ljude da, vođeni opisom konjičkih sela i njihovih džamija, dođu i posjete ta prelijepa konjička sela i njihove lokalitete.

Ovo djelo, iako nema namjeru, a ni karakter historijskog djela, čak ponegdje prezentira i činjenice koje umnogome upotpunjavaju dosadašnja historijska istraživanja. Autor se u pisanju ove monografije obilno koristio relevantnom historijskom građom, a obogatio ju je i vlastitim saznanjima do kojih je došao tokom istraživanja, što svakako zaslužuje pohvalu. Trebamo, također, znati da će ovo djelo i druga slična djela neminovno postati dio naše povijesne građe korisne svakom budućem istraživaču. Ono svjedoči i dokumentira riječju i slikom kako prošla vremena, tako i naše vrijeme, a sve što je zapisno, dokumentovano, zabilježeno ono ostaje i postaje izvor vrijednih informacija za naša buduća pokoljenja, a i buduće istraživače. I na kraju, slobodno možemo reći da ovo djelo zbog kvaliteta koje posjeduje zaslužuje da bude proglašeno matricom, urnekom za sve buduće monografije džamija svih bosanskohercegovačkih gradova. Nadati se da će i drugi, ugledajući se na gospodina Esada Bajića i njegovu kvalitetnu monografiju, učiniti sličan napor i zabilježiti i dokumentovati informacije o džamijama njihovog grada i da će Islamska zajednica u BiH prepoznati značaj ovakvih djela i podržati pisanje i štampanje ovakvih djela.

173

Bibliografija:

1. Esad Bajić: Monografija Medžlisa Islamske zajednice Konjic sa posebnim osvrtom na džamije i druge spomenike islamske kulture na ovom području, Konjic, 1999.

2. Dr. Jusuf Mulić: Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1464-1878), Općina Konjic, Konjic, 2001.

3. Dr. Jusuf Mulić: Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva (1592-1992), Mostar, 2008.

4. Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga 2, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1997.

5. Hamdija Kreševljaković i Hamdija Kapidžić: Stari hercegovački gradovi, Naše starine broj 2, str. 9-10, 1954.

6. Džemal Ćelić, Mehmed Mujezinović: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1969.

7. Džemal Čelić: Mostovi Hercegovine, Most broj 7, Mostar, 1976. 8. Grupa autora: Konjic i njegova okolina u vrijeme Austrougarske

vladavine, Konjic, 1990. 9. Hamdija Kapidžić: Ustanak u Hercegovini 1882. godine, IP

Veselin Masleša, Sarajevo, 1958, str. 162/64. 10. Šefko Hodžić: Glavatičevo – monografija, 1975. 11. Hivzija Hasandedić: Nekoliko novih podataka o kamenom mostu

u Konjicu, Most broj 7, Mostar, 1976. 12. Desanka Kovačević-Kojić: Gradska naselja srednjevjekovne

bosanske države, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1978. 13. Marko Vego: Postanak srednjevjekovne bosanske

države, Svjetlost, Sarajevo, 1982. 14. Preporod, godište 1972. – islamski informativni časopis, tekstovi

Refika Hadžimehanovića o Konjicu (u nastavcima) 15. Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku , Svjetlost

Sarajevo ,1966. 16. Husein Đogo, Novi Behar, Sarajevo, 1936. 12. Ogledalo nasilja, Centrala SDA Sarajevo, podaci o nastradalim

vjerskim objektima u ratu od 1992-1996. godine na području koje je kontrolisala Armija BiH

13. Milan Gojković: Stari kameni mostovi, Naučna knjiga, Beograd, 1989.

14. Dr. A. Benac, D. Sergejevski i Ć. Muslić: Kulturna historija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1955.

174

15. Dr. Ismet Kasumović: Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar, Mostar 1999.

16. Anali GHB – Sarajevo, 1987. godina, knj. XIII-XIV 17. Anali GHB – Sarajevo, 1983. godina, knj. IX-X 18. Anali GHB – Sarajevo, 1983. godina, knj. IX-XVI 19. Anali GHB – Sarajevo, 1990. godina, knj XV-XVI 20. Madžida Bećirbegović: Džamije s drvenom munarom u BiH,

Veselin Masleša, Sarajevo, 1990. 21. Džemal Ćehajić: Derviški redovi u jugoslavenskim zemljama,

Sarajevo, 1986. 22. Hajrudin Ćurić: Muslimansko školstvo u BiH do 1918, Sarajevo,

1983. 23. Dr. Fehim Nametak: Kulturni razvoj Konjica za vrijeme

osmanske vlasti I, Islamska misao broj 148. i drugi dio u broju 149, 1991.

24. R. Hadžimehanović: Mehmed Čauš (tekijska) džamija u Konjicu, Takvim, 1983, str. 219.

25. Derviš Buturović: Povodom jedne vakufname, Glasnik VIS-a 1-4/1951.

26. Refik H.: Hafizi u Konjicu, Glasnik VIS-a, str. 620, broj 6/1976. 27. H. Hasandedić: Islamski spomenici u Seonici i okolini, Glasnik

VIS-a, broj 2/1987, str. 217. 28. H. Hasandedić: Hadži Šahmanova džamija u Goranima, Glasnik

VIS-a, broj 3/1987, str. 346. 29. H. Hasandedić: Hadži Muhibijina džamija u Džanićima, Glasnik

VIS-a, broj 6/1986, str. 662. 30. H. Hasandedić: Džamije u Donjem Crnom Vrhu i Jaseniku –

Džamije u Repovcima i Tuhobićima, Glasnik VIS-a, broj 6/1986, str. 665.

31. Derviš Buturović: Osvrt na nekoliko važnih pitanja iz prošlosti nahije Neretve, Glasnik VIS-a, čitavo godište 1969. (u nastavcima).

32. Muhamed Traljić: Ibrahim-beg Repovac, Glasnik VIS-a, broj 4/1980, str. 147.

33. Refik H.: Medresa Junuzage Prohe u Konjicu, Glasnik VIS-a, broj 5/1976, str. 484.

34. Derviš B.: Dvije konjičke vakufname, Glasnik VIS-a. broj 7-8/1966, str. 305.

175

35. H. Mehmed Handžić: Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih muslimana, Sarajevo, Islamska dionička štamparija, 1940.

36. Hamih Hadžibegić i Derviš Buturović: Berat hadaverdi Bosna Mehmed-bega od 1953. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII.

37. Orijentalni institut u Sarajevu, Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo, 1985.

38. Vojislav Bogićević: Memoari Mehmedi-Faika Alagića iz Konjica, Sarajevo, 17. juni 1894.

39. Džemal Čelić, Mehmed Mujezinović: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1969.

40. Pavao Anđelić: Historijski spomenici Konjica i okoline I, Skupština opštine Konjic, Konjic, 1975.

41. Džemal Čelić: Mostovi Hercegovine, Most broj 7, Mostar 1976. 42. Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Mostar,

Idejni projekat rekonstrukcije Starog mosta u Konjicu, Mostar, 1977.

43. Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine, Osmanski period (1463-1878), Urbano okruženje. 44. Hivzija Hasandedić: Nekoliko novih podataka o kamenom mostu

u Konjicu, Most broj 7, Mostar, 1976. 45. Desanka Kovačević-Kojić: Gradska naselja srednjevjekovne

bosanske države, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1978. 46. Dokumentacija Općine Konjic, 2003. 47. Marko Vego: Postanak srednjevjekovne bosanske države,

Svjetlost, Sarajevo, 1982. 48. Milan Gojković: Stari kameni mostovi, Naučna knjiga, Beograd,

1989. 49. Evlija Čelebi: Putopis, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996. 50. Dr. Jusuf Mulić: Dvije značajne godišnjice grada Konjica: 620

godina prvog zvaničnog pomena grada i 320 godina od izgradnje bivšeg kamenog mosta, Hercegovina 15-16 – časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Arhiv Hercegovine, Mostar, 2003.

176

O AUTORU

Esad Bajić do sada je objavio:

Roman: SJENA JEDNOG TAIBA Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011. g.

Zbirke priča: – BOJA SJEĆANJA, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2010, – OTKOSI SJEĆANJA, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2008, – SEBILJ ili potraga za ogledalom,

Kulturno-prosvjetno društvo „Svjetlost” – Konjic, Konjic, 2001.

Zbirke pjesama: – BIHUZURKA, MOS Konjic, 1996, – KAMENDAN, BZK „Preporod”, Konjic, 1997, – BESAN, BZK „Preporod”, Konjic, 1998, – GODOVI DANA, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2006.

Islamistika: – KURBAN I HADŽ, Medžlis IZ-a Jablanica, 2007, – SEKSUALNOST I INTIMNI ŽIVOT U ISLAMU, Libris, Sarajevo, 2005, – SLOVO O HIDŽRI, KUU „Sejfullah”, Konjic, 2005, – SMRT, KABUR I SUDNJI DAN, Medžlis IZ-e Konjic, Konjic, 2003, – RAMAZANSKI NASIHATI, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2003, – KUR'ANSKI IZAZOV ZNANOSTI, Medžlis IZ-a Konjic, Konjic, 2003, – ZNAKOVI ZA RAZUMOM OBDARENE, Medžlis IZ-a Konjic, Konjic, 2002, – MONOGRAFIJA MEDŽLISA IZ-a KONJIC, Medžlis IZ-a Konjic, Konjic, 1999.

177

SADRŽAJ

RIJEČ AUTORA 3 UVOD 7 DŽAMIJE U GRADU KONJICU 12

REPOVAČKA DŽAMIJA 13 ČARŠIJSKA (JUNUZ-ČAUŠEVA) DŽAMIJA 19 TEKIJSKA (MEHMED-ČAUŠEVA) DŽAMIJA 27 PRKANJSKA /SULEJMANBEGOVA/ DŽAMIJA 35 VARDAČKA HUSEIN-BEGOVA DŽAMIJA 39 DJEVOJAČKA DŽAMIJA 43 MESDŽID AHMEDA TABANICE TAJICE 43 TEKIJE U KONJICU 44 MEDRESA U KONJICU 46 NOVA GRADSKA DŽAMIJA U KONJICU 54

PREGLED DŽEMATSKIH ODBORA NA PODRUČJU MEDŽLISA IZ-E KONJIC ____________________________ 56

BJELIMIĆI I LJUTA 59 BUTUROVIĆ POLJE 63 ČELEBIĆI 65 ČUHOVIĆI 67 DŽANIĆI 69 DŽEPI I VRDOLJE 73 GLAVATIČEVO 75 GLAVIČINE I BIJELA 79 GORANI 83 GORNJE POLJE 89 GRABOVCI 91 HOMOLJE 93 HOTOVLJE 94

178

IDBAR 95 JASENIK 97 KRUŠČICA 101 SOLAKOVA KULA 104 KRALUPI 106 LISIČIĆI 107 LUKOMIR 109 NEVIZDRACI 111 ORAHOVICA 114 OVČARI 116 PARSOVIĆI 117 PODORAŠAC 121 PODHUM______________________________________123 RIBIĆI 125 SEONICA 127 SPILJANI 135

Džajići 137 Dubočani 138

STUDENČICA 139 ŠUNJI 141

Brđani 143 Zukići 145

REPOVCI 147 TUHOBIĆ 149

PRILOZI 151 Imami Medžlisa IZ-e Konjic Po podacima o sibjan mektebima u Konjicu 151 Hafizi u Konjicu 155 Prevod vakufname Hodaverdi Mehmed-bega 157 Konjička ćuprija 161 O knjizi 169 Bibliografija 172 O autoru 176