KOMPENDIJ - pravos.unios.hr · trgovaca, tvorničara, obrtnika i rukotvoraca, ne drukčije, no iz...
Transcript of KOMPENDIJ - pravos.unios.hr · trgovaca, tvorničara, obrtnika i rukotvoraca, ne drukčije, no iz...
1
Prema Vranjican, S., „Politička ekonomija“, Pravni fakultet u Zagrebu, 2009.
KOMPENDIJ
2
SADRŽAJ
str.
1. O TRADICIJI POUČAVANJA EKONOMSKIH DISCIPLINA NA
PRAVNOM STUDIJU I ULOZI EKONOMSKIH DISCIPLINA U
OBRAZOVANJU PRAVNIKA ..................................................................................... 4
2. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“, TERMINOLOŠKA
RAZGRANIČENJA I PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE
2.1. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“ .............................................................. 7
2.2. TERMINOLOŠKA RAZGRANIČENJA I OBJAŠNJENJA .......................................................... 7
2.3. PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE ............................................................ 9
3. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE I POLOŽAJ
POLITIČKE EKONOMIJE MEĐU DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA
3.1. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE ....................................................... 14
3.2. POLOŽAJ POLITIČKE EKONOMIJE MEĐU DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA ..... 16
4. ČOVJEKOVE POTREBE I ZAKON OSKUDNOSTI
4.1. TEORIJA POTREBA ........................................................................................................................ 23
4.2. DJELOVANJE ZAKONA OSKUDNOSTI I ODGOVOR DRUŠTVA ........................................... 27
5. KRATKA EKONOMSKA POVIJEST I POVIJEST EKONOMSKE MISLI ............... 31
6. EKONOMSKI PROCES ILI MATERIJALNA REPRODUKCIJA DRUŠTVA ........... 56
7. PROIZVODNJA – PRVA FAZA EKONOMSKOG PROCESA ....................................... 59
7.1. ČOVJEKOV RAD KAO ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE .................................................. 62
7.2. PRIRODNO BOGATSTVO I SILE KAO ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ....................... 66
7.3. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA (SREDSTVA ZA RAD) KAO
ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ........................................................................................... 68
7.4. PODUZETNIŠTVO I MENADŽMENT KAO
IZVEDENI ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ....................................................................... 71
7.5. ORGANIZACIJA I DJELOVANJE PODUZEĆA KAO
IZVEDENI ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ....................................................................... 74
7.5.1. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI PRIVREĐIVANJA PODUZEĆA I
DRUGIH PROIZVODNIH SUBJEKATA ............................................................................ 77
7.5.2. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI
NACIONALNOG (DRUŠTVENOG) PRIVREĐIVANJA .................................................. 79
8. RASPODJELA – DRUGA FAZA EKONOMSKOG PROCESA
8.1. OPĆE KARAKTERISTIKE I DRUŠTVENA ULOGA RASPODJELE ....................................... 83
8.2. MEHANIZAM I STUPNJEVI RASPODJELE .............................................................................. 84
8.3. TEMELJI I NAČINI PRISVAJANJA DOHOTKA VLASNIKA PROIZVODNIH
ČIMBENIKA (INPUTA) NA PRVOM STUPNJU RASPODJELE .............................................. 86
8.3.1. PRIVATNO VLASNIŠTVO KAO TEMELJ PRISVAJANJA DOHOTKA ....................... 86
8.3.2. INDUSTRIJSKI KAPITAL I INDUSTRIJSKI PROFIT ................................................... 88
8.3.3. TRGOVAČKI KAPITAL I TRGOVAČKI PROFIT ........................................................... 89
8.3.4. ZAJMOVNI KAPITAL I KAMATA ................................................................................... 90
8.3.5. DIONIČKI KAPITAL I DIVIDENDA ................................................................................ 92
8.3.6. ZEMLJA I ZEMLJIŠNA RENTA ....................................................................................... 94
3
8.3.7. RAD I NAJAMNINA (PLAĆA) ......................................................................................... 96
8.4. DOHOTCI NA DRUGOM STUPNJU RASPODJELE (PRERASPODJELA) I
PROTURJEČNA ULOGA SUVREMENE DRŽAVE U RASPODJELI ..................................... 99
9. RAZMJENA – TREĆA FAZA EKONOMSKOG PROCESA
9.1. TRŽIŠNI MEHANIZAM I RAZMJENA U OKVIRU NACIONALNOG TRŽIŠTA ................. 101
9.2. MEĐUNARODNA RAZMJENA ................................................................................................. 107
9.3. POJAVA, RAZVITAK I FUNKCIJE NOVCA ............................................................................ 109
10. POTROŠNJA – ČETVRTA FAZA EKONOMSKOG PROCESA
10.1. INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POTROŠNJA ...................................................................... 112
10.2. POTROŠNJA, ŠTEDNJA I INVESTIRANJE ............................................................................. 113
10.3. POTROŠNJA DRŽAVE I KONTROVERZIJE O SKUPOJ I JEFTINOJ DRŽAVI .................. 114
11. EKONOMSKI RAZVITAK – ČIMBENICI I ZAPREKE .............................................. 117
Pogovor .... ..................................................................................................................... 121
4
1. O TRADICIJI POUČAVANJA EKONOMSKIH DISCIPLINA NA
PRAVNOM STUDIJU I ULOZI EKONOMSKIH DISCIPLINA U
OBRAZOVANJU PRAVNIKA
1. Svatko tko malo pažljivije pogleda nastavni program pravnog studija ili u indeksu preleti
nazive studijskih predmeta lako uočava postojanje ekonomskih i drugih programskih sadržaja
koji kod neupućenih mogu izazvati čuđenje. No proučavanje i poučavanje ekonomskih
disciplina u okviru pravnih studija ima odista dugu tradiciju, i to ne samo u Hrvatskoj. Tako
su se npr. u okviru katedre «političke, trgovinske i financijske znanosti» na Juridičkom
(Pravnom) fakultetu u Zagrebu ekonomski predmeti predavali već od osnutka fakulteta 1776.
godine. U svijetu je prva katedra u sklopu koje se predavao studijski predmet Politička
ekonomija osnovana 1754. godine na Sveučilištu u Napulju.
2. Tradicija se ne obnavlja po inerciji već iz racionalnih razloga i objašnjenja. Najvažniji
razlog je taj što zakonodavci, suci, savjetnici, odvjetnici i službenici bez ekonomskih znanja
ne mogu u obavljanju svojih poslova biti učinkoviti, pravedni i odgovorni profesionalci niti
pridonositi boljitku u brojnim dimenzijama društvenog života. Gotovo je nemoguće zamisliti
kompetentnog pravnika koji ne razumije ekonomsku podlogu pravne nadgradnje. Pravo kao
skup pravnih pravila (normi) regulira (uređuje) neke odnose među ljudima radi ostvarivanja
određenih vrijednosti. Najviša svrha prava jest vrednovanje i normiranje odnosa među
ljudima u kojima postoje snažni sukobi među članovima društva. Bez pravnog reguliranja
(normiranja, uvođenja pravila) ti bi sukobi mogli dovesti do povrede općedruštvenog
interesa, tj. zajedničkih interesa svih članova društva (društvenog reda, mira i pravde). U
tom smislu pravo uređuje biološke odnose (održavanje života, tijela, zdravlja, fizičke
slobode, reprodukcije, obitelji, itd.), političke odnose (obavljanje vlasti, sudjelovanje u vlasti,
međusobni odnosi društvenih skupina i odnosi država, itd.), ekonomske odnose (neslobodan
i slobodan rad, prisvajanje dobara, razmjena dobara, podmirenje općih društvenih troškova
itd.) i neke druge odnose među ljudima. Budući da pravo, kao što je upravo navedeno,
svojim normama uređuje i ekonomske odnose, ekonomska znanja su nužan temelj za
razumijevanje sadržaja i suštine normativnih rješenja sadržanih u zakonima i drugim
propisima1.
1 Johannes Henfner, profesor prava iz 19. st., zakonodavcima, sucima, pravnim savjetnicima i odvjetnicima
poručuje: "Velika, naime, obveza kojoj svi oni podliježu, obveza čestitog pravorijeka i dijeljenja pravde
građanima, bez ispravnog znanja o političkoj ekonomiji ispada veoma teška, ako ne upravo nemoguća, u
više slučajeva u kojima naime, ne samo da valja čestito upoznati među pučkim slojevima građana nastale
sporove oko nadnice za rad, tekućih dugova, ispunjavanja ugovora, kamata i druge oko tako zvanog mojeg i
tvojeg, već i, zbog nerijetkog uplitanja različitih sveza koje treba upoznati iz prirode svake pojedine grane
privređivanja, teške i veoma zapletene parnice i raspre, među različitim razredima špekulanata, mjenjača,
trgovaca, tvorničara, obrtnika i rukotvoraca, ne drukčije, no iz načela političke ekonomije, te ih pravdi i
jednakosti sukladno riješiti". Ova poruka iz pretposljednjeg stoljeća, premda izrečena arhaičnim riječima, ni
danas nije izgubila na svojem značenju. Ukoliko ju se ne posluša i ne uvažava može se dogoditi sljedeće:
"Pregled nastavnih planova pravnih studija fakulteta iz više od dvadeset država relevantnih područja svijeta
(EU, kontinentalni i anglosaksonski, istočna Europa uključujući države na području ex Jugoslavije) pokazuje
da je osnovni ekonomski predmet (Politička ekonomija) prisutan kao obavezan sadržaj svugdje, a
nadograđuje se s posebnim ekonomskim predmetima (financijske prirode) te izbornim predmetima pravno-
ekonomske prirode. S uvođenjem tržišnog sustava kapitalizma povećan je značaj ekonomije u životu ljudi, pa
zato također u pravosuđu i upravi, gdje se zapošljavaju pravnici. Zanemarivanje te činjenice jedan je od
5
Primjerice, već na prvoj godini studija, u okviru predmeta Rimsko pravo, studenti
savladavaju pravne institute posjeda, vlasništva, obveze, zajma, kamata, ugovornih kazni,
kupoprodaje, najma, ortakluka, hipoteke, bezrazložnog bogaćenja itd., a već i puko
nabrajanje ovih pravnih instituta čak i početnika upućuje na povezanost prava i ekonomskih
kategorija (pojmova). Proučavanje pravnog uređenja (regulacije) ekonomske strane života i
ekonomskih odnosa nastavlja se i nakon Rimskog prava kroz cjelokupan studij, a posebno je
izraženo kod predmeta Trgovačko pravo (Gospodarsko pravo) na višim godinama studija.
Trgovačko pravo je posebna pravna grana koja pomoću pravnih propisa uređuje međusobne
odnose između ekonomskih subjekata (npr. poduzeća), kao i odnose ovih poslovnih
subjekata prema državi. Propisi Trgovačkog prava sastoje se od pravnih normi ispunjenih
ekonomskim pojmovima i kategorijama, a svrha propisa nalazi se u stvaranju i osiguranju
uvjeta za nesmetano odvijanje ekonomskog procesa2. Norme trgovačkog prava reguliraju
razna pitanja koja se npr. javljaju kod osnivanja poduzeća, njegovog funkcioniranja od
nastanka do likvidacije, odnose između poslodavaca i zaposlenika, organizaciju i djelovanje
burzi roba, vrijednosnih papira i novca itd.
Pravne norme reguliraju (normiraju, uređuju) ekonomske pojave, procese i odnose, no one i
povratno snažno utječu na kontinuitet odvijanja ekonomskih aktivnosti. Tako npr. postojanje
pravnih normi koje poduzetnicima jamče slobodno prisvajanje i raspolaganje ostvarenim
profitom, iza normi uvijek stoji država s prijetnjom sankcija u slučaju njihovog kršenja,
doprinosi širenju pozitivne poduzetničke klime u društvu zbog koje će se osnivati i druga
nova poduzeća, otvarati dodatna radna mjesta, rasti ukupni društveni proizvod i životni
standard stanovništva. U suprotnom slučaju pravna nesigurnost bi ulagače obeshrabrivala, a i
izostali bi svi pozitivni doprinosi ekonomskom rastu i razvoju. Podreguliranost i
prenormiranost („šuma propisa“) stvaraju pravnu nesigurnost koja se povratno negativno
odražava na privređivanje i ekonomski život društva. Vladavina prava znači da u društvu
postoji optimalan broj kvalitetnih pravnih normi kojih se pojedinci, grupe, poslovne i druge
organizacije, organi vlasti i tijela uprave čvrsto pridržavaju u svojem ponašanju i djelovanju.
Istina, za vladavinu prava nije dovoljno postojanje konkretnih, razumljivih i brojčano
optimalnih pravnih normi i propisa koje društvo poštiva, već je nužno da i pravosuđe bude
stručno, ažurno i nekorumpirano.
osnovnih razloga nedjelotvornosti državne uprave i pravosuđa kao najslabijih točaka preoblikovanja novih
članica EU-e…" Autor ovih misli je Franjo Štiblar, svojedobno dekan Pravnog fakulteta u Ljubljani, a
citirano razmišljanje nalazi se u referatu «O ulozi općih predmeta u studiju prava s posebnim osvrtom na
ekonomiju», prezentiranom na Trećem susretu pravnih fakulteta Sveučilišta u Gracu, Ljubljani, Mariboru,
Rijeci, Sarajevu, Skopju, Trstu i Zagrebu održanom u svibnju 2004. godine 2 Dr. Blaž Lorković, profesor političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu (u 19. st.) i istaknuta
ličnost u povijesti hrvatske ekonomske znanosti, o važnosti nauke narodnog gospodarstva (Nauka o
narodnom ili nacionalnom gospodarstvu je danas rijedak i arhaičan izraz koji se gdjekad upotrebljava
umjesto izraza Politička ekonomija) kaže da su ekonomske znanosti, prije svih Politička ekonomija,
korisne radi i) široke opće naobrazbe te ii) razumijevanja činjenica s kojima se pravnici susreću u obavljanju
svog zanimanja. Njegovim riječima: "Velika i obćenita korist nauke narodnog gospodarstva kao znanosti
stoji najprije u tom što je ona vrlo nuždni element obće naobrazbe. Ne može se nitko u istinu obrazovanim
smatrat, ako ne poznaje načela gospodarskog poretka... Gospodarska nauka važna i potrebna je nadalje
historiku, politiku i pravniku jer poznavanje njenih načela olahkoćuje dotičnim poznavanje činjenica kojima
se napose po svom zvanju imadu baviti... Pravniku potrebna je nauka narodnog gospodarstva, što obje
discipline imadu množinu zajedničkih predmeta, pa je i onom pravniku potrebno upoznati se sa
gospodarskom naukom koja se bavi lih privatnim pravom... Roscher veli: sve što će pravnik kao odvjetnik
braniti ili o čem će kao sudac riešavati: najveći dio tih predmeta dolazi na razmatranje u nacionalnoj
ekonomiji". Navedena mišljenja i stavovi istaknutih profesora Johannesa Henfnera i Blaža Lorkovića vrijede
i danas bez obzira na proteklo vrijeme od n jihova iznošenja.
6
3. Programi pravnog studija uz ekonomske predmete dodatno uključuju određeni broj drugih
nepravnih predmeta, obvezatne ili izborne prirode. Zbog toga je od svojih povijesnih
početaka pa sve do danas pravni studij multidisciplinaran, što znači da je cjelokupni
studijski program komplementarno prožimanje najvećeg broja pravnih, ali i ekonomskih,
povijesnih, socioloških i drugih znanstvenih i nastavnih disciplina. Ova širina studija, uz
nužnu dominaciju pravnih disciplina s obzirom na cilj i svrhu pravnog obrazovanja, od
presudne je važnosti za razvoj i postizanje visokih spoznajnih sposobnosti, stručne
kompetentnosti i profesionalne etike kod budućih magistara prava i upravnih pravnika. To je
moguće postići upravo zahvaljujući optimalnoj kombinaciji pravnih (juridičkih) i nepravnih
(metajuridičkih) disciplina i nastavnih predmeta na pravnom studiju. U svezi pak povremenog
problematiziranja potrebe proučavanja Političke ekonomije, drugih ekonomskih i ostalih
vanpravnih disciplina na pravnom studiju, kao dodatno objašnjenje nudimo i činjenicu da
široko obrazovani (multidisciplinarno) i kompetentni pravnici obnašaju najrazličitije poslove,
službe i funkcije u društvu, kako kod nas tako i u svijetu. Čest je slučaj da se upravo
pravnicima mimo pravosuđa i uprave, njihovih izvornih polja društvenog djelovanja,
povjeravaju najzahtjevniji, najsloženiji i najodgovorniji radni zadaci, službe i položaji u
politici, gospodarstvu, obrazovanju, kulturi i umjetnosti itd.
4. Temeljem svega izloženog može se zaključiti kako uz stečena pravna, ekonomska i druga
vanpravna znanja, nije nikakva slučajnost višestoljetna dominacija pravnika u društvenom,
privrednom, političkom i kulturnom životu Hrvatske, neovisno od vladajućih društveno-
političkih sustava i dominantnih političko-društvenih ideologija. Veoma je slično i u drugim
zemljama širom svijeta, što se može ilustrirati činjenicom kako je više od polovice do sada
izabranih predsjednika Sjedinjenih Država imalo visoku pravnu naobrazbu. Uvažavajući
takva i slična pozitivna iskustva možemo zaključiti da je multidisciplinaran karakter
studijskog programa s aktualnom zastupljenošću ekonomskih i drugih vanpravnih znanosti
(disciplina) od ključnog značaja za proširivanje i produbljivanje znanja koja stječu studenti
prava te za očuvanje kvalitete te društvenog ugleda i utjecaja pravničke profesije.
7
2. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“,
TERMINOLOŠKA RAZGRANIČENJA
I PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE
2.1. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“
Porijeklo riječi «ekonomija» iz izraza «politička ekonomija» seže u doba antičke Grčke (400.-
300. g. pr.n.e.). Etimolozi je povezuju s grčkim riječima oikos, u prijevodu kuća,
domaćinstvo, gazdinstvo, te nomos, sa značenjem pravo, red, pravilo. Od tih pojmova (oikos
+ nomos) nastaje kovanica ekonomija. Kovanica označava praktična znanja o upravljanju
kućanstvom, imanjem, gazdinstvom.
Značenje izraza «ekonomija» proširuje se dodavanjem pridjeva «politička», a koji se tvori od
starogrčke imenice polis, u značenju grad, država. Kombinacijom riječi «politička» i
«ekonomija» (polis + oikos + nomos) na početku 17. st. nastaje sintagma (izraz) politička
ekonomija. Ova se sintagma (izraz) u to vrijeme koristi u smislu skupa znanja o pravilima
upravljanja državom te u smislu skupa znanja o «anatomiji» (strukturi) neke privrede.
O nastanku naziva, povijesnim i teorijskim razlozima promjena u nazivu i upotrebi naziva
«politička ekonomija» za različite teorijske sadržaje biti će više riječi u trećem i petom dijelu
kompendija.
2.2. TERMINOLOŠKA RAZGRANIČENJA I OBJAŠNJENJA
1. Politička ekonomija je izraz kojim se označuje ekonomska teorija - sustav spoznaja ili
znanja o ekonomskim pojavama, procesima i odnosima. Ekonomska teorija (sustav spoznaja
ili znanja) znanstveno odražava ekonomsku stvarnost. Umjesto tradicionalnog naziva
„politička ekonomija“, danas se za ekonomsku teoriju podjednako često koristi i naziv
ekonomika. Kadšto se za izraz „politička ekonomija“ koristi skraćenica ekonomija.
2. Prilikom korištenja pojma „ekonomija“ nužan je oprez i to zbog toga što se ovaj pojam
upotrebljava u još dva važna značenja. U prvom od njih „ekonomija“ je naziv za ekonomsku
znanost u cjelini tj. za sustav koji pored političke ekonomije uključuje i druge ekonomske
discipline ili grane (npr. ekonomiku, ekonomsku politiku, ekonomsku povijest, povijest
ekonomske misli, financije i druge). Premda je u odnosu prema drugim ekonomskim
disciplinama temeljna (fundamentalna) i stoga najvažnija, politička ekonomija je dio ukupne
ili cjelovite «ekonomije» (ekonomske znanosti).
3. U drugom se slučaju pojam „ekonomija“ koristi kao alternativni naziv za privredu ili
gospodarstvo. Premda su nazivi privreda i gospodarstvo tek sličnoznačnice, pod pojmovima
ekonomija, privreda ili gospodarstvo podrazumijevamo ukupnost ekonomskih resursa u
8
jednoj zemlji – njezinog prirodnog bogatstva, alata, pogonskih uređaja i strojeva, rada,
dovršenih proizvoda i poluproizvoda, novca, poduzeća, obrta, burzi itd., te svih njezinih
državnih i društvenih institucija i ustanova (vlada, dio prava i pravosuđa, visokoobrazovne
organizacije i znanstveni instituti, gospodarska komora, obrtnička komora i druga udruženja
građana koja se isključivo ili nekim dijelom bave ekonomskom problematikom itd.) - koji
svojim povezanim i specifičnim djelovanjem osiguravaju odvijanje ekonomskih aktivnosti i
doprinose rastu proizvedenog bogatstva društva. Od strukture i opsega proizvedenog
bogatstva društva pak zavisi razina zadovoljavanja pojedinačnih i društvenih potreba. Sve
zemlje na svijetu imaju svoju nacionalnu privredu (nacionalno gospodarstvo, nacionalnu
ekonomiju), a svaka nastoji što je više moguće strukturu privrede prilagoditi svojim
potrebama i povećati opseg svojeg bogatstva. U svim nacionalnim privredama, istina u
različitim međusobnim omjerima, dio ekonomskih resursa se nalazi u privatnom vlasništvu, a
dio u vlasništvu države.
Svaka privreda ima svoje sektore, a to su skupine srodnih proizvodnih djelatnosti s kojima se
zadovoljavaju određene vrste pojedinačnih i zajedničkih potreba. S gledišta srodnosti
proizvodnih djelatnosti, najpoznatija podjela je na tri privredna sektora: primarni
(poljoprivreda, rudarstvo, šumarstvo, lov i ribolov); sekundarni (industrija –
metaloprerađivačka industrija, drvna industrija, tekstilna industrija, kemijska industrija,
brodogradnja, energetika itd. i obrt) i tercijarni (trgovina, ugostiteljstvo, bankarstvo,
osiguranje, transport itd.) ili sektor usluga. Ponekad se iz ovog trećeg sektora neke usluge
izdvajaju u kvartarni sektor (informatičke usluge, rekreativne i zabavne usluge, zdravstvene i
obrazovne usluge, usluge socijalne skrbi, te komunalne i stambene usluge). Sadašnji visoki
stupanj ekonomskog razvoja najnaprednijih privreda donosi vrlo brz porast sektora usluga, što
se vidi iz porasta brojnosti poduzeća angažiranih u ovom sektoru te iz porasta brojnosti
zaposlenog stanovništva.
Nadnacionalne državne asocijacije politički, ekonomski i pravno međusobno povezanih
zemalja također imaju svoju privredu, primjer je privreda Europske unije, a nju čine svi
ekonomski resursi privreda zemalja članica EU-e, ali i nadnacionalne institucije i ustanove
koje nadopunjuju ili preuzimaju neke od nacionalnih ekonomskih i političkih funkcija. Na
primjer, zemlje članice EU-e koje su prihvatile euro kao zajedničku valutu, premda i dalje
imaju svoje središnje ili centralne banke, dio su svojeg monetarnog suvereniteta (štampanje
novca i određivanje količine novca u kolanju kroz privredu) prepustile Europskoj središnjoj
banci (ECB, European Central Bank, sjedište u Frankfurtu) koja brine o stabilnosti cijena i
količini eura koji kola eurozonom.
U doba razgranate i snažne ekonomske globalizacije sve se češće koriste i pojmovi svjetska i
globalna privreda. Svjetska privreda nastaje kroz procese povezivanja, suradnje i integriranja
nacionalnih privreda i privrednih subjekata, pri čemu se gube tradicionalna državna i
suparnička obilježja nacionalnih privreda. Kroz različite oblike suradnje i tehnološkog
natjecanja transnacionalnih poduzeća te državnih zajednica svjetska privreda postupno
prerasta u globalnu privredu. Ovu privredu će, kada jednom bude u potpunosti izgrađena,
krasiti usklađeno partnersko djelovanje povezanih državnih i globalnih proizvodnih aktera, a
popratiti će je značajni ekonomski rast u velikoj većini zemalja.
Ovisno o razvijenosti svojih proizvodnih snaga, prije svega opremljenosti visokom
tehnologijom i visoko kvalificiranom radnom snagom, neka nacionalna privreda može
pripadati u skupinu slabo razvijenih, razvijenih ili visokorazvijenih privreda. Svaka privreda
funkcionira na temelju nekog ekonomskog modela koji predstavlja teorijski okvir osnovnih
9
obilježja i pravila organiziranja i funkcioniranja pojedinog privrednog organizma. Danas su
najpoznatiji tržišni, planski i mješoviti (tržište + plan) ekonomski model.
Proces materijalne reprodukcije društva ili ekonomski proces, izrazi koji će ubrzo biti
detaljnije obrazloženi, odvija se upravo u okviru privrede (gospodarstva, ekonomije) kao
posebno organiziranog dijela društva u kojem se proizvode, raspodjeljuju i razmjenjuju
korisna dobra i usluge namijenjene potrošnji radi zadovoljavanja individualnih i društvenih
potreba.
2.3. PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE
1. Utvrđivanje predmeta istraživanja (definicije) političke ekonomije poprilično je složeno i
nailazi na brojne poteškoće. Zbog toga u prošlosti nije postojala a ne postoji ni danas jedna
općeprihvaćena definicija političke ekonomije, odnosno pod istim se nazivom («politička
ekonomija») misli na različite ekonomske pojave, procese i odnose što ih ona istražuje.
Podrazumijeva se da pomanjkanje općepriznate definicije, odnosno raznolikost definicija,
razvija misaonu zbrku kod svih koji žele bolje upoznati ovu znanost. Nažalost, pomutnju
izaziva i činjenica da se pod različitim nazivima, kakvi su npr. politička ekonomija i
ekonomika (njihov međusobni odnos je obrađen u petom dijelu kompendija), često misli na
isti ili vrlo slični predmet istraživanja (ekonomske pojave, procese i odnose). O zbrci u
pogledu problematike koju politička ekonomija proučava svoje je mišljenje izrazio i veliki
ekonomist J.A. Schumpeter rekavši kako ne treba ni pokušavati odrediti predmet istraživanja
ove znanosti. Po njemu, naime, politička ekonomija obuhvaća (pre)širok skup područja
istraživanja te je dovoljno ta područja samo nabrojiti. A. Marshall, značajan ekonomist kojem
se pripisuje zamjena izraza politička ekonomija izrazom ekonomika, premda veoma široko
ipak definira (za razliku od Schumpetera) predmet istraživanja političke ekonomije:
«Politička ekonomija ili ekonomika je studij o ljudskoj vrsti u svakodnevnom privređivanju za
život.»3 Valja primjetiti da je u naslovu djela («Principles of Economics», 1890.), iz kojeg je
definicija prenesena, Marshall upotrijebio riječ «ekonomika», a iz citirane definicije proizlazi
da taj naziv smatra istoznačnicom terminu «politička ekonomija». Ipak, ovo šarenilo u
nazivima i predmetima istraživanja (i u društvenim zadacima koji joj se postavljaju) nije teško
objasniti pa i opravdati širinom, složenošću i dinamizmom ekonomske strane (dimenzije)
društvenog života.
Specifičnih stajališta brojnih politekonomista (ekonomista, ekonomskih teoretičara) o
definiciji, tj. predmetu istraživanja političke ekonomije (odnosno ekonomike) ima na desetine,
a njihovo navođenje bi iziskivalo iznimno veliki prostor. Zbog toga, ali i iz didaktičkih
razloga, ovdje će se predmet istraživanja političke ekonomije definirati na sljedeći način:
3 Cjelovita definicija glasi: ««Politička ekonomija ili ekonomika je studij o ljudskoj vrsti u svakodnevnom
privređivanju za život; ona ispituje onaj dio pojedinačne i društvene aktivnosti koji je najtješnje povezan s
postignućima i upotrebom materijalnih dobara blagostanja.»
10
Politička ekonomija je društvena znanost koja istražuje određene načine proizvodnje i
odnose proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje koji odgovaraju pojedinom načinu
proizvodnje.4
Budući da su proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja elementi (faze, dijelovi) procesa
kojeg nazivamo materijalna reprodukcija društva ili ekonomski proces, ista se definicija
može iskazati na ovaj način:
Politička ekonomija analizira i objašnjava uvjete nastanka, razvitak, učinke i razloge
nestajanja povijesno određenih načina (oblika) materijalne reprodukcije društva ili
ekonomskog procesa te odnose koji se okviru ekonomskog procesa razvijaju među ljudima.
2. NAČIN PROIZVODNJE
Kako bi se održali i u materijalnom smislu živjeli sve bolje ljudi moraju neprestano pribavljati
i trošiti sredstva (dobra i usluge) koja su za to potrebna. Do tih sredstava dolaze kroz
proizvodnju, a zatim ih međusobno raspodjeljuju i razmjenjuju jedne za druge. Tek nakon
toga slijedi njihova potrošnja i neposredno zadovoljavanje potreba. Prehrana, odijevanje,
stanovanje i drugi procesi kojima čovjek neposredno zadovoljava svoje potrebe jesu
„uništavajuća suprotnost proizvodnje“. U potrošnji se rezultati proizvodnje uništavaju i zbog
toga se proizvodnja neprestano mora obnavljati. Zbog toga proces materijalne reprodukcije
društva (ekonomski proces) prolazi kroz četiri uzastopne i svestrano povezane i međuzavisne
faze. U tom jedinstvu i povezanosti faza ekonomskog procesa sastoji se ekonomski život
određene ljudske zajednice.
Reprodukciju materijalnog života, dakle, omogućavaju i osiguravaju kontinuirana
(neprekinuta) proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja dobara (ekonomski proces)
namijenjenih zadovoljavanju ljudskih potreba. Stoga se i način proizvodnje materijalnog
života društva treba promatrati kao jedinstvo načina proizvodnje sredstava za život ljudi,
načina raspodjele tih sredstava, načina razmjene te načina potrošnje tih sredstava. U tom
jedinstvu način proizvodnje materijalnih uvjeta ljudske egzistencije ipak ima najvažniju ulogu
i zadaću. Kakav je način njihove proizvodnje, takav je i način njihove raspodjele, razmjene i
potrošnje. Drugim riječima, proizvodnja sredstava za materijalni život pojedinca i društva
presudna je i najznačajnija faza ekonomskog djelovanja ljudi i ono područje međuljudskih
odnosa koje određuje fizionomiju društva i karakter svih drugih društvenih veza i utjecaja.
Kako bi proces materijalne proizvodnje mogao započeti i odvijati se, moraju se prethodno
prikupiti i na prikladan način povezati i kombinirati odgovarajući uvjeti proizvodnje. Njihovi
su osnovni čimbenici sredstva za proizvodnju (zgrade, strojevi, prijevozna sredstva i drugi
oblici fizičkog kapital), predmeti rada (prirodni materijalni i sirovine) i ljudi sa svojim
4 Nešto proširenije određenje predmeta istraživanja Političke ekonomije glasi: Politička ekonomija, kao
disciplina ekonomije i zasebna društvena znanost, istražuje različite povijesne načine (oblike) na koje
pojedinci, grupe i društva organiziraju proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju sredstava za
zadovoljavanje potreba, te istražuje odnose proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje koji se razvijaju
među ljudima u okviru svakog povijesno posebnog načina (oblika) organiziranja proizvodnje, raspodjele,
razmjene i potrošnje (ekonomskog procesa, procesa materijalne reprodukcije društva).
11
intelektualnim i tjelesnim sposobnostima. Sredstva za proizvodnju jesu sve one stvari (alati,
strojevi, uređaji, pogonske naprave itd.) koje ljudima omogućuju da proizvode i koje oni
stavljaju između sebe (svog rada) i predmeta rada tijekom njihove obrade.
Čovjek se zapravo i izdvojio iz životinjskog carstva i osamostalio kao snaga koja se
suprotstavlja prirodnim silama i prilagođava ih svojim potrebama tek onog časa kad je počeo
proizvoditi sredstva za rad. Od tog trenutka razvijenost sredstva za proizvodnju postaje
najpouzdaniji pokazatelj dosegnutog stupnja ekonomskog razvoja ljudskog društva ali i
najutjecajniji čimbenik formiranja, razvijanja i nestajanja određenih proizvodnih odnosa.
Ekonomska razdoblja kroz koja je su do sada prošle ljudske zajednice međusobno se razlikuju
po tome koja je proizvodna djelatnost društva dominantna (sakupljanje, poljoprivreda,
industrija, informacije), odnosno po tome kako se proizvodi (s kojim sredstvima za rad se
proizvodnja obavlja).
Od razvijenosti i raznovrsnosti osnovnih proizvodnih čimbenika zavise proizvodne
mogućnosti u svakoj ljudskoj zajednici. Sredstva za rad, predmeti rada i rad ljudi samo su
potencijalni uvjeti proizvodnje. Tek kada su spojeni i stavljeni u pokret oni postaju aktivni
uvjeti proizvodnje. To aktiviranje proizvodnih čimbenika dovodi ujedno i do oblikovanja
(formiranja) određenih načina proizvodnje materijalnog života društva. Zbog toga kažemo
da se po posebnom načinu spajanja i aktiviranja rada ljudi, sredstava za proizvodnju i
predmeta rada razlikuju razni načini proizvodnje. Određeni načini proizvodnje, pa onda i
raspodjele, razmjene i potrošnje tipični su za svako razdoblje ekonomske povijesti i za sva
društva kojima su ti načini odvijanja ekonomskog procesa zajednički. Golemi je povijesni
razmak od luka i strijele, od divljakova kamena noža i razmjenjivanja dobara koje se događa
samo ponekad i izuzetno, pa do parnog stroja od tisuću konjskih snaga, do mehaničkog
razboja za tkanje, do masovne proizvodnje potrošačkih roba, željeznica i nastanka dioničkih
društava, a još dalji do mikroprocesora i računala, automatiziranih strojeva i robota, putovanja
u svemir, biotehnologije, multinacionalnih korporacija i svjetske trgovine.
3. ODNOSI PROIZVODNJE (proizvodni odnosi)
U svojim ekonomskim aktivnostima - proizvodnji, raspodjeli, razmjeni i potrošnji - pojedinci,
grupe, slojevi i društvene klase ulaze u brojne i raznorodne međusobne odnose. Ovi odnosi
čine tzv. društvenu stranu ekonomskog procesa i privrednog života zajednice. No, kako je za
materijalni život pojedinca i zajednice proizvodnja materijalnih dobara najznačajnija i
presudna aktivnost, tako i najvažniji odnosi među ljudima nastaju u okviru proizvodnih
aktivnosti. Dakle, proizvodnja je ono područje ekonomskih aktivnosti gdje nastaju i oblikuju
se brojni proizvodni odnosi koji utječu na odnose u raspodjeli, razmjeni i potrošnji, ali i na
fizionomiju cjelokupne zajednice i karakter svih drugih društvenih veza, utjecaja i odnosa
među ljudima.
Mnogobrojni i raznovrsni proizvodni odnosi koji se javljaju u svim procesima proizvodnje
dijele se u dvije osnovne skupine: i) odnosi proizvodnje koji proizlaze iz povijesnog načina
povezivanja proizvođača i sredstava za proizvodnju, a nalaze svoj pravni izraz u odnosima
vlasništva i nevlasništva nad sredstvima za proizvodnju; ii) svi drugi odnosi proizvodnje koji
proizlaze iz povijesnih oblika organizacije privređivanja, stupnja razvijenosti sredstava za rad,
podjele rada, specijalizacije, kooperacije i udruživanja proizvođača.
12
U prvu skupinu proizvodnih odnosa ulaze npr. odnosi koji nastaju između vlasnika nad
sredstvima za proizvodnju (poslodavaca) i zaposlenika (posloprimaca) prilikom zasnivanja
radnog odnosa, zatim odnosi kupnje i prodaje koji se javljaju na tržištu između kupaca i
prodavača, odnosi između vjerovnika i dužnika u koje ljudi stupaju povodom ugovora o
zajmu, odnosi između države i poreznih obveznika kod nastanka porezne obveze itd. Na
temeljima ovih odnosa, među kojima je najvažniji odnos kapital – rad (vlasnik sredstava za
proizvodnju i zaposlenici) i sukladnosti, odnosno proturječnosti između njihovih interesa,
izrasta cjelokupni splet svih drugih proizvodnih i ekonomskih odnosa, ali i svih drugih odnosa
u društvu (ideoloških, političkih, pravnih, moralnih itd.).
Naravno, na odnos proizvodnih i svih drugih ekonomskih i društvenih odnosa ne treba gledati
samo jednosmjerno i strogo mehanički. Postoje uzajamne veze između ovih odnosa i strujanja
u ljudskom životu i to se ne smije zaboraviti. Ne može se osporiti važan i vidljiv povratni
utjecaj pravne, političke, ideološke, obrazovne, moralne i duhovne sfere na ekonomski život i
proizvodne odnose. Zbog toga tvrdnju da ekonomski položaj čovjeka utječe na njegovu
poziciju u svim drugim društvenim odnosima, tj. tvrdnju o dominaciji proizvodnih odnosa nad
drugim društvenim odnosima treba shvatiti tek kao tendenciju.
Proizvodni odnosi se mijenjaju usporedo i na temelju razvitka proizvodnih snaga društva.
Proizvodne snage društva čine sredstva za proizvodnju i ljudi koji stečenim iskustvom,
znanjem i vještinama koriste ta sredstva i prirodne resurse u materijalnoj proizvodnji. Dokaze
za ovu tvrdnju pronalazimo u ekonomskoj povijesti tijekom koje su se s vremena na vrijeme
dogodile važne tehnološke revolucije. Jedan je oblik proizvodnih odnosa uspostavila prva
tehnološka (industrijska) revolucija izazvana pronalaskom parnog stroja (17-18. st.), gdje je
glavni proizvođač bio radnik zaposlen na sredstvima za proizvodnju u tuđem vlasništvu
(industrijalca, kapitaliste). Za razliku od tih odnosa, pod utjecajem suvremene znanstvene i
informatičke revolucije, sa stručnjakom, znanstvenikom i informatičarom kao dominantnim
tipom proizvođačima, pokreće se proces nastajanja novih proizvodnih odnosa (najčešće
zvanih odnosi proizvodnje informatičkog doba). Ovi novi proizvodni odnosi omogućuju
čovjeku kao proizvođaču svestrano i slobodno djelovanje u svim oblicima rada i života
društvene zajednice, djelovanje koje sve manje zavisi od vlasničko-nevlasničkih odnosa.
4. Postoje ekonomski teoretičari koji drže da politička ekonomija i ekonomika nisu samo dva
različita naziva za isti predmet istraživanja već dvije posebne i međusobno različite znanstvene
discipline. Takvi tvrde da politička ekonomija istražuje i materijalnu i društvenu stranu
ekonomskog procesa s naglaskom na proizvodne odnose, a ekonomika prvenstveno istražuje
materijalnu stranu proizvodnje, tj. mogućnosti optimalnog iskorištavanja proizvodnih inputa u
cilju postizanja maksimalnog proizvodnog učinka. Isto kazano na drugi način: Ekonomika je
prije svega usmjerena na efikasnu upotrebu inputa u poduzećima i efikasno funkcioniranje
privrede neke zemlje, regije i svijeta, dok je politička ekonomija usmjerena na svestrani razvoj
pojedinca i društva utemeljen na njihovoj proizvodnoj djelatnosti. Tako npr. dok ekonomiku
zanima kvaliteta proizvodnog organiziranja u, recimo, proizvodnji automobila neovisno o
vlasničkim odnosima, političku ekonomiju u istoj proizvodnji prije svega zanima odnos između
vlasnika sredstava za proizvodnju i zaposlenika koji s tim sredstvima rade i stvaraju nove
proizvode. No, ne može se izričito tvrditi kako ekonomiku uopće ne zanimaju proizvodni
odnosi, a da političku ekonomiju ne zanimaju konkretni tehničko-organizacijski aspekti procesa
materijalne proizvodnje!
S obzirom na to kako se shvaća predmet političke ekonomije i na koje se aspekte ekonomskog
života zajednice obraća pažnja, svrha ili društvena zadaća političke ekonomije može se
13
različito odrediti. Za one koji predmet istraživanja vide u optimalnom korištenju proizvodnih
inputa (resursa, faktora proizvodnje) od strane poduzeća i efikasnom funkcioniranju privrede
svrha istraživanja političke ekonomije je u tome da «obogati i narod i vladara».5 Za njih se
svrha političke ekonomije nalazi u služenju praktičnim potrebama privrede i ekonomskoj
politici države. Oni koji pak predmet istraživanja političke ekonomije usmjeravaju na
istraživanje proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa u njihovom međusobnom utjecaju, svrhu
političke ekonomije vide u pronalaženju putova i metoda za što brži, svestran i pravedan
razvoj pojedinca i društva. Nije pogrešno obje svrhe uzimati kao one društvene zadaće čije je
ostvarenje na sebe preuzela politička ekonomija.
5 Adam Smith je 1776. svrhu postojanja političke ekonomije odredio na ovaj način: «Ako se politička
ekonomija promatra kao grana nauke državnika ili zakonodavaca, ona sebi postavlja dva različita cilja: prvo,
pribaviti izdržavanje ili obilan dohodak narodu ili bolje: omogućiti narodu da sebi pribavi obilan dohodak ili
izdržavanje; drugo, snabdjeti državu ili zajednicu dohotkom dovoljnim za javne službe. Ona nastoji obogatiti
i narod i vladara.»
14
3. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE I NJEZIN
POLOŽAJ MEĐU DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA
3.1. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE
1. Politička ekonomija ima društveni karakter jer promatra, analizira i objašnjava društvo u
cijelosti, ali s naglaskom na ekonomske aktivnosti društva i ekonomske odnose između
pojedinaca, socijalnih grupa i društvenih klasa. Političku ekonomiju najprije interesira
društvena strana (ekonomski odnosi) ekonomskog procesa, a ne npr. tehnička, organizacijska
ili neka treća strana ekonomskog procesa. Ove tehničke i organizacijske strane svakog
procesa proizvodnje istražuju npr. agronomija, metalurgija, transportna znanost i brojne
druge manje-više tehničke znanstvene discipline. Naravno, u objašnjenju svog predmeta
istraživanja politička ekonomija se osvrće i na tehničko-organizacijske aspekte ekonomskog
procesa, ali samo toliko koliko je to nužno za objašnjenje njenog glavnog predmeta
istraživanja (povijesne promjene u načinu proizvodnje i odnosima proizvodnje) .
2. Politička ekonomija ima povijesni karakter jer promatra, analizira i objašnjava nastanak,
razvoj, učinke i nestanak određenih načina proizvodnje i proizvodnih odnosa kroz povijest.
Povijesnost ove discipline, dakle, ne treba tražiti u činjenici da se ona kao znanost pojavila u
određenom povijesnom trenutku (antička Grčka), a niti u činjenici što se i sama razvijala
tijekom povijesti, već prije svega u tome što na svoj predmet ne gleda statički već dinamički.
Politička ekonomija svom predmetu istraživanja prilazi kao živom organizmu koji se nalazi u
neprestanom stanju kretanja. Ona istražuje ekonomske odnose proizvodnje, raspodjele,
razmjene i potrošnje te s njima povezane društvene odnose kao one koji nužno nastaju,
razvijaju se i nestaju na određenom stupnju razvitka materijalnih proizvodnih snaga
(sredstava za rad i čovjekovog rada) društva. Naime, svakom stupnju razvitka proizvodnih
snaga društva (predagrarnom, agrarnom, industrijskom, postindustrijskom) odgovara
sveukupnost odnosa proizvodnje, a ovi su odnosi realni temelj na kojoj se izgrađuju svi drugi
ekonomski odnosi te društveni odnosi (pravni, politički, moralni itd.).
3. Prateći povijest razvoja političke ekonomije (ekonomske misli), može se zapaziti da je
politička ekonomija u analizi ukupnih ekonomskih i društvenih odnosa, pored svih
stranputica, zagovarala one društvene snage i odnose koji su osiguravali društveni napredak.
Tako je bilo u prihvaćanju industrijske proizvodnje, privatne inicijative i poduzetništva (uz
opravdane kritike). To joj je bio stav i kod zagovaranja New Deala, a potom i u odobravanju
nastupa politike socijalne države (države blagostanja, Welfare State). Događa se to i danas
kad suvremena politička ekonomija ukazuje na značaj znanstveno-tehnološke revolucije u
podizanju društvene proizvodnosti i kreativnom oslobođanju rada (ublažavanju nužnosti
rada). Politička ekonomija priznaje i prihvaća da su slobodnija, sigurnija, pravičnija,
zadovoljnija itd. ona društva čije su materijalne proizvodne snage razvijenije od onih kod
kojih to nisu. U takvim društvima i ekonomski odnosi su manje proturječni i destabilizirajući.
Budući da iznošenjem progresivnih rješenja politička ekonomija bitno utječe na poboljšanje
ekonomskih i društvenih odnosa, s pravom se ističe da je ona progresivna znanost odnosno
znanost usmjerena ka budućnosti.
15
4. Pored toga što od njih izravno zavisi materijalna pozicija pojedinca i društva, ekonomske
aktivnosti ljudi i s njima povezani brojni ekonomski odnosi snažno utječu, ponekad se tvrdi
da ih determiniraju (u potpunosti određuju)6, na sve ostale (neekonomske, vanekonomske)
pojave, procese i odnose u ljudskom društvu. U mjeri u kojoj je takvo zapažanje točno, znanja
o ekonomskim aktivnostima, proizvodnim i društvenim odnosima predstavljaju temelj na
kojem mogu pravilno sagledati i u potpunosti objasniti pravni i politički sustavi i odnosi,
znanstveni, etički, filozofski, umjetnički i drugi pogledi i postupci ljudi u prošlosti i
sadašnjosti. Naravno da u stanovitoj mjeri i brojne društvene dimenzije imaju povratni utjecaj
na ekonomske pojave, procese i odnose. Ovo uzajamno djelovanje različitih dimenzija
društvenog života ekonomske discipline pozorno prate i pokušavaju iz ekonomske
perspektive objasniti i sva druga zbivanja u društvu, a koja na prvi pogled nisu povezana s
ekonomskim aktivnostima i odnosima. Kako bi mogla obaviti ovu samozadanu znanstvenu
zadaću politička ekonomija nužno mora biti kompleksna, odnosno interdisciplinarna i
transdisciplinarna znanost. Politička ekonomija je interdisciplinarna znanost jer se u
svojim istraživanjima povezuje s a) drugim srodnim ekonomskim disciplinama (ekonomikom,
ekonomskom politikom, financijama, računovodstvom, itd.) i koristi njihove spoznaje kao
pomoć prilikom vlastitih istraživanja. Isto tako, politička ekonomija prati, preuzima i
primjenjuje spoznata znanja iz b) drugih društvenih i humanističkih znanosti (sociologije,
politologije, prava, opće povijesti, filozofije, demografije, antropologije, psihologije,
kulturalnih i komunikacijskih znanosti, itd.). Politička ekonomija ima i transdisciplinarni
karakter jer objedinjuje uvide, analize i zaključke do kojih su došle znanstvene discipline
razmještene s obje strane granice koja međusobno razdvaja društvene (gdje pripada i
ekonomija), humanističke, prirodne, tehničke, biotehničke i biomedicinske znanosti, kao što
su npr. ekologija, ekonomska geografija, ekonomika zdravstva itd. Upravo zbog ove
kompleksnosti za političku ekonomiju se često tvrdi kako je «anatomija društva».
5. Politička ekonomija je istodobno pozitivistička i normativna znanost. Pozitivistička je
jer iznosi «ono što jest», odnosno zbog toga što objektivno promatra, opisuje i analizira
činjenice koje objašnjavaju što se događalo, što se događa i što se, uz određene uvjete, može
očekivati da će se u budućnosti dogoditi u ekonomskom životu društva.
No, nakon opisa i objašnjenja uzroka i činjeničnog stanja ekonomskih pojava, procesa i
odnosa, ekonomske analize mogu iznositi i vrijednosne sudove o ciljevima društva, odnosno o
«onom što bi trebalo». Vrijednosni sudovi se iznose uglavnom kroz kritiku prošlog i
postojećeg ili iznošenjem prijedloga za efikasnije privređivanje, naprednije društveno-
ekonomsko uređenje i humanije odnose među ljudima. Politička ekonomija npr. konstatira da
u okviru određenog ekonomskog odnosa neki pojedinci i skupine prolaze bolje ili gore, da su
neki povlašteni, a neki podređeni, neki monopolisti, a neki autsajderi itd. Takve se
konstatacije mogu zapaziti i pratiti kroz cijelu povijest političke ekonomije (tj. povijest
ekonomske misli). Prilazeći na ovaj način analizi ekonomskih odnosa, prije svega u
proizvodnji i raspodjeli (vlasnici privatnih poduzeća i zaposleni, profit od vlasništva i.
najamnina od rada, itd.), politička ekonomija ponekad ne može pobjeći od političkih i
moralnih zaključaka i stavova (sociološkog i politološkog zaključivanja) a zbog toga može
zadirati u uspostavljene interese u društvu i remetiti postojeće odnose. Politička ekonomija
danas konstatira i da svega nekoliko stotina ljudi (dolarski milijarderi) na cijelom svijetu
6 Determinizam je shvaćanje o uvjetovanosti ljudske aktivnosti, odnosno ovisnosti čovjekovih stajališta i
djelovanja o vanjskim prilika te dostignutom stupnju tehnološkog razvoja, institucionalnim okvirima društva
i prevladavajućeg ponašanja. Ti čimbenici ograničavaju mogućnosti i domašaje ljudske volje i bitno određuju
izgled, strukturu i karakter društva. Kada se promjena društvenih odnosa objašnjava isključivo promjenama u
sferi proizvodnje, govori se o ekonomskom determinizmu.
16
posjeduje pedeset posto ukupnog svjetskog bogatstva i kritizira takvo stanje kao posljedicu
iskrivljenog sustava raspodjele novostvorene vrijednosti, ali i kao prepreku bržem razvoju
proizvodnje i humanijem društvu. Razumije se da ovakav pristup izaziva otpore onih koji su
takvom analizom pogođeni i odobravanje onih kojima takva analiza otvara perspektivu za
bolji život. Zato je politička ekonomija uvijek imala dosta protivnika, ali i pristalica.
Dakle, kada u svojim istraživanjima polazi od nekog sustava vječnog morala, opće pravde itd.
i prema njima prosuđuje ekonomsku praksu (način i odnose proizvodnje) nastojeći unijeti
promjenu, za političku ekonomiju kažemo da je normativna. Bez obzira što se može, ali i ne
mora, zadržati samo na opisu činjenica i njihovom objašnjenju, u analizi ekonomske
stvarnosti treba strogo razlikovati pozitivistički od normativnog pristupa. Na primjer, dok bi
pozitivistička analiza zaključila kako u privredi postoji određeni broj proizvodnih subjekata
koji svojim emisijama zagađuju prirodni okoliš, normativna analiza bi dodatno zauzela stav u
kojem «zagađivače treba pravno regulirati i/ili oporezovati njihove profite».
3.2. POLOŽAJ POLITIČKE EKONOMIJE MEĐU
DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA
1. Sve se znanosti susreću s istim problemom – kompleksnošću onog dijela stvarnosti kojeg
istražuju. Budući da se sve pojave i procesi ne mogu istraživati istodobno, prirodne, društvene
i ostale znanosti na ovu kompleksnost odgovaraju povećanjem vlastite složenosti i to na način
da se unutar sebe počinju dijeliti na podcjeline koje zovemo disciplinama (granama). Svaka
disciplina može imati i poddiscipline, a zajedno istražuju određene i manje sastavne dijelove
prirodne ili društvene stvarnosti, reklo bi se kako međusobno dijele istraživački „posao“.
Svaka od disciplina (i poddisciplina) proučava jednu vrstu uzroka ekonomskih pojava koje se
istražuju. Očito je da, ukoliko su uzroci mnogobrojni i složeni, pojava i njezini učinci neće
odraziti niti jedan uzrok izolirano, već kombinaciju utjecaja svakog od njih. Zbog širokog
raspona istraživanja i važnosti spoznaja, pojedine discipline (grane) i poddiscipline također se
nazivaju „znanostima“.
2. S razvojem proizvodnih snaga i proizvodnih mogućnosti društva kroz razdoblja
ekonomske povijesti (predagrarno, agrarno, industrijsko, postindustrijsko razdoblje), nastaje
sve veće mnoštvo ekonomskih pojava, procesa i odnosa. Također se razvija niz novih
aktivnosti, mjera i instrumenata koji se poduzimaju u svrhu razvitka privrednog organizma.
Kao reakcija na postupno usložnjavanje ekonomskog života nastaju i razvijaju se brojni i
raznorodni ekonomski pristupi, pojmovi, modeli, teorije i doktrine. Na određenom stupnju
složenosti ekonomskog života jedna jedina ekonomska znanost prestaje biti dovoljna za
kvalitetnu analizu i objašnjenje funkcioniranja privrednog organizma. Ekonomski proces i
njegove faze počinje opisivati i objašnjavati čitav jedan sustav ekonomskih disciplina
(znanosti). Na zadatku istraživanja ekonomskih pojava, procesa, odnosa, mjera, pojedinih
gospodarskih cjelina itd. pored političke ekonomije pojavljuju se i druge ekonomske grane
(discipline): ekonomika, ekonomska politika, ekonomska povijest, ekonomska geografija,
razne financijske znanosti, međunarodni ekonomski odnosi, ekonomika prava. ekonomska
sociologija, ekonometrija i ekonomska statistika itd. Ekonomsku znanost ili ekonomiju, dakle,
čini splet ekonomskih disciplina koje proučavaju različite aspekte materijalnog (ekonomskog)
života društva.
17
3. Podjela ekonomije na samostalne discipline (znanosti) je, dakako, fluidna, i to stoga što su
ekonomske znanosti u velikoj mjeri međusobno povezane jedinstvom predmeta istraživanja
da gotovo neprimjetno prelaze jedna u drugu. Ipak, razgraničenje među njima postoji i može
se odrediti. Predmet istraživanja Političke ekonomije upućuje nas na zaključak da je ona opća
i temeljna (fundamentalna) ekonomska disciplina. Opća je jer istražuje ekonomski život
društva u cijelosti, dok su sve druge discipline posebne budući da obrađuju samo dio
ekonomskog života. Npr. znanost o financijama istražuje problematiku novca, dakle,
fenomene i probleme vezane uz jednu ekonomsku kategoriju (novac). Politička ekonomija je
temeljna jer istražuje temeljne ekonomske zakonitosti (pravilnosti u ekonomskom životu), a
za razliku od nje sve druge ekonomske discipline (osim ekonomike) su izvedene iz Političke
ekonomije koja im služi kao osnova u spoznaji predmeta njihova istraživanja. Politička
ekonomija sa svojim enciklopedijskim karakterom također predstavlja i temelj za pravilno
sagledavanje pravnih i političkih odnosa, etičke, filozofske, umjetničke i druge poglede na
različitim stupnjevima povijesnog razvoja društva.
Ipak, ni politička ekonomija ne može bez drugih ekonomskih disciplina jer od njih dobija
znanstvenu građu koja joj služi u istraživanju i dokazivanju njezinih postavki. Za političku
ekonomiju sve ostale discipline su pomoćne discipline. Na primjer, politička ekonomija
praćenjem odluka i mjera porezne politike kao dijela ekonomske politike suvremenih država
može zaključiti jesu li te odluke i mjere usmjerene npr. na suzbijanje koncentracije bogatstva
ili ne, tj. pogoduju li porezne stope bogatijima, srednjem sloju ili siromašnima. Pri
utvrđivanju pozicije i odnosa između političke ekonomije i drugih ekonomskih disciplina,
najčešće se javlja problem razgraničenja predmeta istraživanja između političke ekonomije,
ekonomike i ekonomske politike.
4. Ekonomika (eng. economics) je, uz političku ekonomiju, još jedina temeljna ekonomska
disciplina. Ekonomika istražuje kako društvo koristi oskudne resurse (inpute proizvodnje) da
bi proizvodilo vrijedne robe i raspodijelilo ih među različitim ljudima. Ekonomika dakle
poučava ljude kako će se najracionalnije (ekonomično) koristiti raspoloživim čimbenicima
(inputima) proizvodnje - „zemljom“, kapitalom i radom. Ekonomika je teorija čovjekovog
blagostanja jer promatra i zaključuje kako najsvrsihodnije iskoristiti ljudski rad, prirodna
bogatstva i fizički kapital. Ekonomika se koncentrira na ono najkorisnije u proizvodnji,
raspodjeli, razmjeni i potrošnji dobara i usluga u svrhu temeljitog zadovoljavanja
individualnih i društvenih potreba. Politička ekonomija ide šire od ekonomike i njezine brige
za ekonomski rast (pri čemu obuhvaća i rezultate istraživanja ekonomike), a proučava kako se
proizvodnjom, raspodjelom i razmjenom dobara održava i obnavlja određeni način
proizvodnje skupa s odnosima proizvodnje koji su tipični za određeni način proizvodnje.
Politička ekonomija je teorija čovjekove emancipacije. O odnosu i tumačenju tog odnosa
između političke ekonomije i ekonomike, kao dvije temeljne ekonomske discipline, ponovno
se vraćamo u petom poglavlju Kratke povijesti privređivanja i ekonomske misli.
5. Ekonomska politika (eng. economic policy) (drugi nazivi su privredna politika,
gospodarska politika) je veoma specifična ekonomska disciplina i zbog toga njoj posvećeno
izlaganje započinjemo s pitanjem koje će nam olakšati razumijevanje njezine suštine: što
pojedince i društvo motivira da podupiru i financiraju znanstvena istraživanja, odnosno da se
18
bave znanstvenim istraživanjem7, kada je to poprilično zahtjevan, dugotrajan, neizvjestan i
često veoma skup poduhvat? Ponekad je za to dovoljan razlog ljudska radoznalost koja želi
i)teorijsko objašnjenje neke zbiljske pojave, odnosno odgovor na pitanje zašto je stvarnost
takva kakva je8. No u slučaju ekonomske znanosti, ljudi od rezultata istraživanja očekuju
nešto širu svrhu – ii) predviđanje ekonomske budućnosti i projekcije budućeg
ekonomskog života. Od svog postanka znanost općenito nastoji otkriti «prirodne» i
«društvene» zakone (pravilnosti) i tako u funkcioniranje svijeta unijeti predvidivost koja će,
možda, olakšati život i pojednostaviti odnos sa svijetom. Ekonomsko predviđanje polazi od
postojećeg objašnjenja o tome kakva je sadašnjost neke ekonomske pojave, te na temelju
provjere postojanosti (nepromjenjivosti) njezinih uzroka predviđa hoće li ista pojava
egzistirati i u budućnosti. Štoviše, od ekonomske znanosti se povrh predviđanja budućnosti
traži da ponudi i iii) konkretno djelovanje (konkretnu intervenciju) u realne ekonomske
pojave, procese i odnose. Na ovaj zahtjev ekonomski teoretičari odgovaraju tako da kroz
povezivanje trenutačnog stanja s budućnošću nastoje uočiti mjesta (neke od uzroka9) na
kojima bi se moglo utjecati na budućnost i to tako da se ostvari jedna od nekoliko mogućnosti
– ona ekonomski najkorisnija i najprihvatljivija. Stečene ekonomske spoznaje teoretičari
prenose zainteresiranim ekonomskim praktičarima (koji najčešće nisu znanstvenici, ali imaju
ekonomsko obrazovanje), kao što su to npr. poduzetnici i menadžeri u proizvodnim
7 Tko sprovodi ekonomska istraživanja i osmišljava ekonomske ideje i teorije i s kojom namjerom?
Ekonomsku stvarnost, danas prepunu raznorodnih i međusobno povezanih pojava, procesa i odnosa, na svoje
načine istražuju, zapravo, svi ljudi. No zbog svoje radoznalosti, obrazovanosti i naučenih vještina (sklonosti i
stručnosti), dodijeljenih/prihvaćenih poslova (vlastite specijalizacije u okviru društvene podjele rada) i
trajnosti bavljenja istraživanjima ekonomski teoretičari su najosposobljeniji i stoga najpozvaniji zamisliti,
sprovoditi i tumačiti rezultate ekonomskih istraživanja. Kao i svi drugi znanstvenici u svojim područjima
istraživanja, ekonomisti u usporedbi s nestručnjacima (amaterima, laicima) najbrže i najtočnije pronalaze
skrivene uzroke, daju objašnjenja funkcioniranja i ukazuju na učinke ekonomskih pojava, procesa i odnosa.
Ipak, to ne znači da su u tome uvijek besprijekorno uspješni i korisni za gospodarski život društva. 8 Što su to teorije? Teorije su općenito sustavi znanja (spoznaja) o nekoj pojavi, procesu ili odnosu.
Ekonomska teorija na temelju prikupljenih činjenica i stečenih iskustava opisuje, klasificira, analizira i
objašnjava (istražuje) uzročne mehanizme, način funkcioniranja, učinke i perspektive ekonomskih pojava,
procesa ili odnosa. Istraživati znači “odgonetavati zagonetke” (odgonetka je znanstvena spoznaja) budući da
se na ovom svijetu najdublji uzroci društvenih i prirodnih pojava, procesa i odnosa sakrivaju od ljudske
spoznaje. Trenutno važeće ekonomske teorije (znanja, spoznaje) neprestano se nastoje potvrditi ili opovrgnuti
s novim znanstvenim dokazima - novim činjenicama, podacima, pokazateljima, iskustvima itd. Ekonomskim
idejama i teorijama njihova trenutna prihvaćenost i aktualnost ne jamči vječnu opstojnost budući da se pod
pritiskom stalnih promjena u ekonomskoj stvarnosti ekonomske ideje i teorije vječno transformiraju. Među
ekonomskim teorijama počesto postoji i konkurencija jer dvije ili više njih istodobno različito objašnjavaju
istu ekonomsku pojavu, proces ili odnos. U tom slučaju među teorijama i teoretičarima započinje više ili
manje emotivna debata, propitivanje pojmova i dokaza, nuđenje alternativnih tumačenja ili pristajanje na
idejno-teorijski pluralizam. 9 Zbog toga što ekonomsko i druge društvene pojave, procesi i odnosi imaju brojne uzroke (postoji skup
uzroka, npr. priroda, politika, religija, tehnologija, itd.), iz praktičnih razloga je potrebno pojedinu vrstu
uzroka proučavati «izolirano» od ostalih, na način da se njegove posljedice mogu jasno prepoznati. Također
moramo shvatiti na koji se način pojedini uzroci međusobno kombiniraju. Taj se postupak ponekad naziva
metodom analize i sinteze: jedan složen problem podijeli se na jednostavnije dijelove (analiza), pod-problemi
se rješavaju pojedinačno, a zatim se dobivena rješenja ponovno kombiniraju da bi se vratilo na cjelinu
(sinteza). Npr. problem uzroka nezaposlenosti (nezaposlenost je ekonomska pojava) dijela radno aktivnog
stanovništva u jednoj privredi. Pojedinac može biti nezaposlen ukoliko (uzroci): uopće ne želi raditi ili želi ali
ne može pronaći posao. Posao ne može pronaći zbog toga jer su njegova znanja i vještine postali nepotrebni
(npr. potkivača konja); na djelu je kriza koja njegova znanja i vještine trenutno čine nepotrebnima; njegova
znanja i vještine su potrebni ali kao čovjek ima nedostatke (npr. nema radne navike ili je kažnjen je za neko
kazneno djelo) i nitko ga ne želi zaposliti; njegova znanja i vještine su potrebni ali je trenutno bolestan i ne
može dolaziti na posao itd. Dakle, mnoštvo je uzroka zbog kojih je netko nezaposlen, a svi se nezaposleni
mogu razvrstati u skupine prema razlozima nezaposlenosti. Broj pripadnika svih skupina zajedno daje ukupan
broj nezaposlenih u jednom društvu, što se može izraziti i u postotku kao stopa nezaposlenosti u odnosu na
ukupan broj radno aktivnog stanovništva.
19
organizacijama, bankama, na burzama i drugim privrednim organizacijama. Ekonomski
teoretičari također sugeriraju politici i političarima10 zahvate (mjere, postupke) kojima bi se
kroz ekonomsku politiku mogli spriječiti ili izazvati određeni događaji – npr. izbjeći
ekonomsku krizu, potaknuti ekonomski rast, smanjiti nezaposlenost i broj siromašnih,
povećati trgovinsku razmjenu s drugim zemljama, spriječiti inflaciju itd. Tek se u okviru
praktične ekonomske djelatnosti svakog ekonomskog subjekta, od pojedinca preko poduzeća
do države, prepoznaje ogromni značaj koji ima ekonomska teorija. Ona omogućuje da se
shvati suština brojnih i raznorodnih ekonomskih aktivnosti, da se utvrde zakonitosti
ekonomskog života (ono za što barem mislimo da je nepromjenjivo11), te da se razumiju i
predvide putovi daljeg ekonomskog razvoja bez nepotrebnih lutanja i promašaja u donošenju
raznorodnih privatnih i javnih ekonomskih odluka.
Upravo se na posljedicama susretanja ekonomista i političara (koji su veoma često pravnici po
zanimanju) može vidjeti koliko ekonomska znanost i njezine teorije izravno i ustrajno utječu
na naš svakodnevni život. Toliko smo navikli veličati prednosti koje nam daje npr. fizika (sa
svojim laserskim zrakama, nuklearnim postrojenjima za proizvodnju energije, mikrovalnim
pećnicama i svom drugom zadivljujućom i zastrašujućom tehnologijom) da često
zaboravljamo koliko su u našem životu važne ekonomske discipline (znanosti). Pogrešne
sugestije ili loše ekonomske reforme mogu imati pogubne ekonomske i društvene posljedice.
Mogu strmoglaviti u nezaposlenost ili bijedu cijele društvene slojeve. Mogu izazvati oskudicu
koja ubija na tisuće djece, kao što se to još uvijek događa u zemljama u razvoju i kao što se u
prošlosti događalo i u zemljama bogatim prirodnim i ljudskim resursima. Vrlo često pogrešne
ekonomske teorije sugeriraju krive privredne reforme na koje se u dobroj vjeri odlučuju
nacionalne vlade. Uobičajeno je okrivljavati političare za velike ekonomske krize u povijesti.
To je djelomično ispravno, jer načelno odgovornost za ekonomske politike i jest njihova. Ali
zaboravlja se da su političari često bili pod utjecajem loših ekonomista ili loše no ipak
popularne ekonomske teorije svoga vremena12.
Ekonomska politika je, kao dio opće politike države i društva, skup ekonomskih odluka, mjera
i instrumenata koje preko vlasti (npr. vlade) i uprave poduzimaju političari na razini neke
regije ili grada, države (najčešće) ili neke asocijacije država (npr. Europske unije) kako bi se
osigurao održivi gospodarski rast i razvoj ili brzi izlazak iz ekonomske krize (recesije).
Razrađeniji ciljevi su joj: brza stopa rasta proizvodnje, visoka razina zaposlenosti, stabilnost
cijena, ravnoteža izvoza i uvoza i stabilan devizni tečaj nacionalne valute. Da bi se ovi ciljevi
10 Politika je djelatnost s kojom na različitim teritorijalno-političkim razinama (lokalne, regionalne,
nacionalne, nadnacionalne) organi vlasti (dužnosnici) i javne uprave (službenici) uređuju, potiču i
usmjeravaju društveni život u svim njegovim dimenzijama (pa i ekonomskoj). 11 Ekonomski zakon je onaj trajni odnos što se uvijek iznova susreće u neprekidnom mijenjanju ekonomskih
pojava i zbivanja. To je takav odnos koji neminovno proizlazi iz određenih uvjeta društvenog života i koji se
objektivno i nužno nameće ljudima nezavisno od njihove volje, svijesti i namjera. Dvije ekonomske pojave ili
više njih ili dva ekonomska procesa ili više njih nalaze se u takvoj uzajamnoj zavisnosti da jedna pojava ili
jedan proces nužno pretpostavlja ili izaziva drugu pojavu ili drugi proces, a kretanje jedne pojave ili jednog
procesa u određenom pravcu objektivno izaziva kretanje druge pojave ili drugog procesa u istom ili obrnutom
pravcu. Teoretskim uopćavanjem tih uzročnih odnosa i veza dolazi se do spoznaje pojedinih ekonomskih
zakona. 12 Veoma često ekonomska znanost npr. ne može predvidjeti nadolazak ekonomske krize (pad proizvodnje,
smanjivanje osobnih dohodaka, rast nezaposlenosti i pad prosječnog životnog standarda), ponuditi na vrijeme
preporuke za sprječavanje nastanka ekonomske krize ili ideje za brzi izlazak iz krize, a zbog toga je veliki dio
javnosti zbunjen i iz egzistencijalnih razloga opravdano ogorčen na ekonomsku znanost i ekonomiste. Razlog
leži u tome što znanstvenici premda načelno raspolažu istim podacima o ekonomskoj stvarnosti nude različita
rješenja (modele, teorije i doktrine) za iste ekonomske probleme. Sve ovo se nažalost dogodilo i još se uvijek
događa od 2008. godine naovamo, odnosno od izbijanja teške globalne financijsko-ekonomske krize.
20
ostvarili, oko kojih se svugdje na svijetu slažu najširi slojevi građana i velika većina političkih
stranaka, potrebno je odabrati primjerene ekonomske mjere i instrumente, a njih
razvrstavamo u četiri osnove skupine: fiskalna politika (utječe na oporezivanje, uporabu
poreznih prihoda i javnu potrošnju), monetarna politika (kontrola novca, kredita i banaka),
politika razmjene s inozemstvom i upravljanje deviznim tečajem (poticanje uvoza ili izvoza,
jačanje ili slabljenje domaćeg novca) te politika dohodaka (kontrola visine nadnica i cijena).
Kada se istodobno teži ostvarivanju mnogih ili svih ciljeva sve je teže odabrati primjerene
mjere i instrumente radi ostvarenja određenih ciljeva i to iz razloga što pojedine mjere i
instrumenti pogoduju postizanju jednog cilja dok istodobno trpe drugi ciljevi – npr. da bi se
suzbila inflacija vlada ograničava količinu novca u opticaju (to je tzv. restriktivna monetarna
politika), ali to negativno utječe na proizvodnju i visinu plaća. Djelotvornost ekonomske
politike, iz prethodnog izlaganja to logički proizlazi, ovisi o kvaliteti ekonomske znanosti i
ekonomista, kvalitete kreatora i nositelja ekonomske politike (ekonomista, pravnika,
političara itd.), njihove sposobnosti da znanstveno predvide ciljeve i nužne promjene
nacionalne (i nadnacionalne, npr. EU) privrede.
Ali da se ne zaboravi, izraz ekonomska politika je ujedno i naziv ekonomske discipline s
kojom se studenti pobliže upoznavaju kroz istoimeni predmet na drugoj studijskoj godini.
Ekonomska politika proučava ulogu države u funkcioniranju privrede te analizira načela,
metode (mjere i instrumenti) i ciljeve pojedinih ekonomsko-političkih zahvata i aktivnosti u
gospodarstvu.
Dakle, vrsta politike s kojom se ekonomska dimenzija života društva uređuje, štiti i usmjerava
naziva se ekonomska politika. Djelatnost organa vlasti i uprave ima za cilj pomoći razvoju
cjelokupne privrede i društva, tj. podizanju ekonomske efikasnosti svih proizvodnih subjekata
kao i podizanju razine društvene pravednosti u sklopu raspodjele i razmjene proizvedenih
sredstava za potrošnju. Pri tome država čak i sama organizira neke oblike proizvodnje (javnih
dobara i usluga) koje privatna poduzeća ne mogu ili ne žele započeti jer im se to financijski ne
isplati ili je odviše poslovno i tehnički rizično. No, ne smije se zaboraviti da ekonomsku
dimenziju života društva izgrađuju, uređuju i mijenjaju najviše slobodni poduzetni pojedinci i
društvene grupe na principima (načelima) slobodnog tržišnog djelovanja. Zbog
navedenog, svaka nacionalna privreda rezultat je svjesnog državnog upravljanja, ali i
autonomnog djelovanja (u visokoj mjeri odvojenih i nezavisnih od države) poduzetnika i
privatnih poduzeća, te ljudi koji rade u proizvodnji i potrošača. Stoga se gotovo svaka
nacionalna privreda (gospodarstvo) danas u svijetu može okarakterizirati kao mješovita
privreda (tržište + država).
6. Povijest ekonomske misli je ekonomska disciplina koja proučava razvoj ekonomske misli
kronološki prateći nastanak i razvoj pojedinih ekonomskih ideja, teorijskih sustava i posebnih
škola ekonomske misli. Naravno, jednostavno nije moguće odrediti točan „datum“ nastanka
neke ekonomske misli, teorije ili škole ekonomske misli, a u datiranju prvih razmišljanja o
ekonomskim pitanjima postoji ograničenje u pogledu sačuvanih pisanih tragova iz davnih
povijesnih vremena. Ipak, cjelovitu ekonomsku misao, dosege pojedinih ekonomskih
disciplina, ekonomskih škola i teoretičara teško je razumjeti bez osnovnih znanja o njihovoj
povijesti.
Povjesničari ekonomske misli ponekad se bave samo odabranim dijelom bogatog nasljeđa
ekonomske misli i prate ekonomska promišljanja i ekonomske teoretičare povezane s
njihovim istraživačkim problemima i rješenjima. U potrazi za rješenjima ekonomskih
problema ekonomska misao je oduvijek bila čovjekov najkorisniji saveznik, posebno od
21
vremena stare Grčke. Umjesto riječi povijest pojedini autori upotrebljavaju izraz razvitak
(ekonomske misli, političke ekonomije, ekonomskih škola itd.). Drugi razmjerno česti nazivi
za ovu ekonomsku disciplinu su: povijest ekonomske analize, povijest ekonomskih učenja,
povijest ekonomskih ideja, povijest političke ekonomije, povijest ekonomskih doktrina, itd.
7. Ekonomska povijest (povijest ekonomije, povijest privređivanja) je ekonomska disciplina
koja istražuje razvoj proizvodnih snaga (načina proizvodnje) i proizvodnih odnosa u
pojedinim društvima kroz povijest. Ona, dakle, istražuje razvoj pojedinih načina privređivanja
s obzirom na djelovanje i unaprijeđivanje proizvodnih snaga, karakterističnih oblika
organizacije proizvodnje, raspodjele i razmjene te tipičnih društvenih institucija za svaki
pojeidni način privređivanja. Istraživanja se i kod ove discipline obavljaju kronološkim redom
i na konkretnim načinima proizvodnje, otkrivajući pritom stvarne uzroke, zakonitosti
pojavljivanja i učinke pojedinih ekonomskih pojava, procesa i odnosa.
Ekonomska povijest je disciplina koja prikuplja podatke iz konkretne ekonomske prošlosti
različitih društava. Temeljem podataka o stvarnim povijesnim uvjetima ekonomskog života
nekog vremenskog razdoblja i načina proizvodnje materijalnog života nekog određenog
društva teorijski se izgrađuje (misaono rekonstruira) tipični ekonomsko-društveni kontekst i
ekonomska struktura u kojoj se pojavljuje neka važna ekonomska misao, teorija ili škola.
Svaka ekonomska disciplina, pa tako i Politička ekonomija, ima svoje korijene u davnim i
jednostavnim objašnjenjima nekog pojedinačnog (ekonomskog) fenomena ili problema, a
nakon što se ukupno znanje poveća, temeljito provjeri i sistematizira nastaju skupovi
ekonomskog znanja ili teorije. Znanstvene spoznaje uvijek nastaju na određenom stupnju
materijalnog i društvenog razvitka (sa specifičnim pojavnim oblicima i problemima), te na
prethodno ostvarenim misaonim probojima i znanstvenim postignućima.
Važno je i objašnjenje kako se dolazi do znanja o činjenicama iz ekonomske povijesti, a
budući da se povijest proteže duboko u prošlost ljudskih zajednica koje još nisu poznavale
pismo i čije materijalne tragove pronalazimo rijetko i fragmentarno. O ekonomskoj
prapovijesti kao najstarijem dijelu povijesti, dakle, ne postoje pisani tragovi (a oni su ipak
najbolji dokazi), no ipak se na temelju arheoloških dokaza i antropološkog zaključivanja
ekonomska povijest može djelomično spoznajno rekonstruirati i uvjerljivo zamišljati (ali i
mijenjati zaključke kada nam to sugeriraju noviji rezultati istraživanja). S izumom pisma,
otprilike prije 5.000 godina, ljudi počinju ostavljati zapise na različitim materijalima koji su
ponekad preživjeli sve do naših dana. Konkretne zapise pronalaze arheolozi, a zauvijek
izgubljeni se ponekad mogu rekonstruirati iz drugih sačuvanih zapisa, te iz umjetničkih djela,
legendi i mitova. Arheološke pronalaske možemo usporediti s dokazima iz najtradicionalnijih
društava (plemena) koja su preživjela i sačuvala se sve do danas, onima koji i danas
prakticiraju lov i sakupljanje hrane (npr. oko rijeke Amazone). Bez obzira na postojanje ili ne
postojanje materijalnih tragova, politička ekonomija se prilikom svojih istraživanja nužno
mora osloniti na rezultate istraživanja discipline ekonomske povijesti ali i na rezultate drugih
društveno-humanističkih, prirodnih i tehničkih znanosti.
8. Ekonomska statistika je disciplina statistike koja prati, prikuplja i uz pomoć adekvatnih
metoda analizira kvantitativne (brojčane) podatke, a s njima se koriste politička ekonomija i
druge ekonomske i društvene discipline. Brojčani podaci, pokazatelji (indikatori) i njihove
analize služe kako bi se potkrijepila određena ekonomska kretanja i zaključci u svezi tih
kretanja. Podaci o proizvodnji, zapošljavanju, visini najamnina, nacionalnom proizvodu,
potrošnji stanovništva, izvozu, uvozu, kretanju maloprodajnih cijena, financijskim kretanjima
i puno toga drugoga temelj su procjene stanja jedne privrede i informacijski temelj
22
oblikovanja usmjeravajuće ekonomske politike. Isto vrijedi i za brojčane podatke i
pokazatelje koji se odnose na ekonomske djelatnosti pojedinaca i poslovnih organizacija, gdje
također predstavljaju uvid u učinke djelovanja i temelj svakog planiranja i svjesnog
privređivanja. Nakon što se prikupe, statistički podaci se objašnjavaju uz pomoć prikladnih
znanstvenih postupaka i uz upotrebu prosjeka, varijacija, korelacija i indeksnih brojeva.
9. Demografija je zasebna društvena znanost o stanovništvu i ne pripada među ekonomske
discipline (znanosti). Ovdje je navodimo stoga što se analize raznorodnih kretanja
stanovništva i njegove uloge u ekonomskom procesu nalaze u djelima brojnih ekonomskih
teoretičara. S razlogom jer je stanovništvo najvažniji dio proizvodnih snaga (uz sredstva za
proizvodnju), bitan čimbenik ekonomskog razvoja i izravni akter kroz sve faze ekonomskog
procesa. Demografija je kao znanost nastala u 19. stoljeću, a rođena je kao demografska
statistika koja proučava kretanje nataliteta (stope rodnosti) i mortaliteta (stope smrtnosti) u
nekoj ljudskoj skupini. Demografija također obuhvaća istraživanja broja i prostornog
razmještaja stanovništva, mehaničkog kretanja stanovništva (tj. vanjsku i unutarnju migraciju
– emigracija i imigracija), dobnu i spolnu strukturu stanovništva, obrazovnu strukturu
stanovništva itd. Demografske analize uspostavljaju kauzalne (uzročno-posljedične) veze
između demografskih kretanja i ekonomskih, političkih, socijalnih, kulturalnih i drugih
društvenih pojava i procesa. Demografija primjerice utvrđuje godišnji prirast stanovništva, a
postojanje prirasta je važno jer utječe na utvrđivanje stope (izražene u postotku) nužnog
godišnjeg porasta nacionalne proizvodnje (ekonomskog rasta) bez kojeg bi se nacionalni
dohodak po stanovniku, tj. životni standard ljudi, smanjio. Naime, što je snažniji priraštaj
stanovništva (porast ukupnog broja stanovnika), to je potrebna viša stopa rasta nacionalnog
proizvoda i dohotka kako bi se zadovoljile povećane potrebe naraslog broja stanovnika (više
hrane, odjeće, nastambi, škola, knjižnica, bolnica itd.). Podrazumijeva se da sve navedeno
vrijedi i obrnuto, tj. u slučaju pada broja stanovnika. Rezultate svih demografskih istraživanja
prati i na njih reagira ekonomska, obrazovna, zdravstvena, prometna, ekološka i svaka druga
politika društva.
Na kraju ovog dijela izlaganja zaključimo kako premda postoje brojne ekonomske discipline,
unutar njih razgraničenje još uvijek nije potpuno i konačno. I postojeća je klasifikacija
ekonomskih disciplina relativna i to iz razloga što su ekonomske discipline u tolikoj mjeri
međusobno povezane jedinstvom predmeta istraživanja da gotovo neprimjetno prelaze jedna
u drugu. U novije doba ekonomskih istraživanja veliki broj ekonomskih disciplina na štetu
kvalitativnih favorizira kvantitativnu ekonomsku analizu, uz široko korištenje statističkih
podataka i matematičkih oblika dokazivanja. Bez obzira na manje ili veće razlike u predmetu i
metodama istraživanja, sve ekonomske discipline ipak imaju istu praktičnu svrhu (društvenu
zadaću) koju nastoje ispuniti: osloboditi (emancipirati) čovjeka od materijalne neimaštine i
omogućiti mu potragu za srećom neopterećenu materijalnom stranom egzistencije!
23
4. ČOVJEKOVE POTREBE I ZAKON OSKUDNOSTI
4.1. TEORIJA POTREBA
1. Poput drugih živih vrsta, čovjek neprestano mora zadovoljavati svoje brojne i složene
potrebe kako bi opstao (preživio) i stvarao potomstvo kroz proces biološke reprodukcije.
Čovjeku je svojstveno da temeljem svojih potreba planira, organizira i međusobno usklađuje
svoje aktivnosti s aktivnostima drugih ljudi. Isto tako i društveno organiziranje, djelovanje i
planiranje ima kao polazni temelj sagledavanje kolektivnih potreba, mogućnosti i načina
njihova zadovoljavanja. Osvještene individualne i društvene potrebe postaju interesi koji
pojedince, grupe i zajednice pobuđuju i potiču na određena djelovanja, povezivanja i težnje.
Interesi mogu biti materijalni, politički, intelektualni, duhovni, privatni, grupni, nacionalni,
društveni, globalni, regionalni itd. Različitost iskazanih interesa često vodi ka njihovoj
međusobnoj konfliktnosti.
2. Ekonomska i socijalna teorija potrebu definira kao fiziološki i psihološki osjećaj manjka
ili nedostatka, odnosno kao poticaj ili težnju da se taj neugodni nedostatak otkloni u svrhu
opstanka ljudi ili skupine ili pak u svrhu potvrđivanja ljudskosti potrebite osobe, odnosno
uspostavljanja i održanja samopoštovanja. U filozofskoj antropologiji koncept potreba je
jedan od temeljnih kriterija definiranja čovjeka kao prirodnoga, društvenoga i ljudskog bića.
Za psihologiju potreba je nagon za podmirivanjem nekoga zbiljskog ili prividnog nedostatka
ili manjka.
Nažalost, jednokratno otklanjanje (zadovoljenje) neke potrebe ne znači da je ona zauvijek
nestala. Tako npr. nekoliko puta dnevno osjećamo glad, ali iako smo se svaki put najeli već
sutra moramo i želimo ponovno jesti. Sve se potrebe kod čovjeka neminovno ponovno
javljaju, iako opseg, struktura i intenzitet potreba zbog fizioloških, psiholoških, kulturalnih i
drugih razlika između ljudi može varirati od jednog do drugog pojedinca ili društva. Netko je
češće i/ili snažnije gladan od drugog, a npr. vanjskom prijetnjom ugroženo društvo ima
snažniju potrebu zaštiti se nego ono bez opasnih neprijatelja na svojim granicama. Što će
ljudi jesti, u kakvim nastambama žele živjeti, koju odjeću oblače i sve druge odluke u svezi
zadovoljavanja potreba u konačnici zavise od fiziološko-psiholoških osobina pojedinca, ali i
od prirodnog okruženja i bogatstva prirodnih resursa, lokalnih navika i pretenzija, socijalne
strukture društva, dostignutog stupnja društvenog materijalnog bogatstva, mode i ukusa,
raširenosti komunikacije s drugim društvima i od – slučajnosti povijesti.
Bez obzira na moguće razlike u opsegu, strukturi i intenzitetu, temeljne ljudske potrebe su
suštinski univerzalne jer se ne javljaju u zavisnosti od npr. geografskih i klimatskih uvjeta niti
od političko-ekonomskog uređenja društva ili njegove kulture (vjerovanja, obrazovanja,
tradicije itd.). Ne postoji niti je ikada na svijetu postojalo povijesno vrijeme, klima, politički
sustav ili kultura u kojoj ljudi svih rasa nisu vodili brigu o svom fizičkom preživljavanju i
egzistencijalnoj dobrobiti. Briga i djelovanja ljudi oko zadovoljavanja osnovnih potreba za
npr. hranom, skloništem ili sigurnošću osnovne su komponente ljudske prirode duboko
ukorijenjene u čovjeku.
24
3. Osnovne ili temeljne čovjekove potrebe nastale su kao rezultat djelovanja prirodnih zakona
i biološkog razvoja vrste (biološke evolucije) te ih stoga i nazivamo prirodnim potrebama
pojedinca. S prirodnim potrebama pojedinac se rađa, a mogu se razvrstati na fiziološke
(materijalne) potrebe – za hranom, odjećom, skloništem, snom, seksom – i na psihološke
(nematerijalne) potrebe – za sigurnošću, udobnošću, skladom, pravednošću, priznanjem od
strane drugih ljudi i samoispunjenjem. No, pored prirodnih čovjek mora zadovoljavati i
povijesno nastale i razvijane potrebe. Njih u čovjeka nije usadila priroda i biološki razvitak
već ih je neovisno od prirode čovjek autonomno razvio i samonametnuo kroz povijesni proces
kulturne evolucije. Kroz ovaj oblik evolucije ljudi svojim fizičkim i umnim radom
povećavaju raznovrsnost i količine materijalnih, intelektualnih i duhovnih dobara korisnih za
preživljavanje, ali također za podizanje kvalitete života. Povijesno nastale potrebe su
intelektualne i duhovne potrebe koje se javljaju na višim stupnjevima razvoja pojedinca, npr.
potreba za upravljanjem i rukovođenjem, za društvenim priznanjem, za samoispunjenjem i
slobodom od prisile, kulturnim uzdizanjem, umjetničkim i znanstvenim izražavanjem,
moralne i religijske potrebe.
Život pojedinca u zajednici s drugim ljudima (u okviru obitelji, različitih grupa, društva)
dovodi i do razvoja potreba proisteklih iz suživota s manjim ili većim brojem ljudi.
Obiteljske, grupne i društvene (kolektivne, zajedničke) potrebe nisu isto što i individualne
potrebe pojedinca, premda se rađaju iz međusobnog udruživanja određenog broja pojedinaca
radi kvalitetnijeg zadovoljavanja vlastitih individualnih potreba. Razlozi i kriteriji udruživanja
u skupine i zajednice odnose se na afektivne, reproduktivne, profesionalne, estetske,
proizvodne, sigurnosne i druge potrebe.
4. Ljudsku prirodu se nikada ne može i ne smije svesti samo na osnovne materijalne potrebe
jer ljudi nikada nisu trebali samo hranu, sklonište, odjeću i druga materijalna dobra. Ljudi
oduvijek pored slobode od materijalne neimaštine traže i oslobođenje (emancipaciju) od svih
oblika otuđenja (npr. rada), podjela (npr. po spolu), prisila (npr. političkih), nejednakosti
(podjela na bogate i siromašne) i ograničenja (npr. neznanja). Štoviše, mnogi
politekonomisti, filozofi, sociolozi i drugi mislioci zastupaju stav prema kojem oslobađanje
od materijalne bijede (rješenje iskonskog ekonomskog problema), iako od neprocjenjive
vrijednosti samo po sebi, nema svrhu samo za sebe. Oslobođanje čovjeka od materijalnog
siromaštva je posredan cilj koji, kada se i ako ostvari, treba poslužiti stvaranju materijalnih
temelja na kojima će doći do izgradnje ispunjenijeg i dostojanstvenijeg života u kojem
humanije i demokratičnije društvene ustanove (nego što su to jučer ili danas) omogućuju
svima podjednako korištenje svih tekovina kulture i civilizacije, odnosno nastanak novih i
bogatijih dimenzija individualne i društvene slobode. Kroz ekonomski razvoj (tj. razvoj
proizvodnih snaga) postupno se smanjuje ukupna količina društveno potrebnog rada
namijenjena zadovoljavanju osnovnih prirodnih potreba, a to zamjećujemo u slučaju moderne
poljoprivredne proizvodnje u kojoj sve manji broj angažiranih ljudi uspješno proizvodi sve
veće količine hrane. Na temelju tog postignuća stalno se povećava rad (broj angažiranih ljudi)
namijenjen proizvodnji čiji rezultati služe zadovoljavanju drugih prirodnih te povijesno
nastalih potreba. To potvrđuje razvidan trend sve većeg broja ljudi zaposlenih u proizvodnji
raznorodnih usluga namijenjenih informiranju, obrazovanju, zabavi, kulturnom uzdizanju itd.
Ekonomski i društveni razvitak, snažno započet s izumom poljoprivrede (neolitskom
revolucijom), neprestano širi prostor mogućnosti zadovoljavanja ljudskih potreba, od
početnog minimalnog zadovoljavanja najelementarnijih životnih potreba do današnjeg
revolucionarnog uspjeha u zadovoljavanju potreba kroz svakovrsnu obilnu potrošnju, posebno
u ekonomski najrazvijenijim zemljama. Premda među današnjim društvima, počesto i unutar
njih, i dalje postoje različite mogućnosti zadovoljavanja potreba (ponegdje i oštro naglašene),
25
ipak se u posljednjih nekoliko desetljeća odvijaju snažne ekonomske promjene koje svojim
učincima ublažavaju razlike u materijalnom bogatstvu između razvijenih i slabije razvijenih
zemalja, kao i između različitih slojeva stanovništva unutar jednog društva.
5. Premda su subjektivni fiziološki i psihološki osjećaj nedostatka, opseg, intenzitet i struktura
potreba se ipak, istina na indirektan način, mogu pratiti, mjeriti i brojčano izražavati. Na
razini neke zemlje, regije ili čak svijeta ekonomski statističari (u suradnji s antropolozima,
psiholozima, liječnicima, sociolozima, ekonomistima itd.) mogu prilično točno pokazati
koliko npr. tona pšenice, pari cipela, novih stanova ili određenih lijekova (ili usluga) ljudi na
određenom teritoriju godišnje trebaju kako bi podmirili svoje individualne i društvene
potrebe. U evidentiranju i procjenama statističari mogu biti uspješni budući da su pod
određenim životnim uvjetima i na određenom stupnju ekonomskog razvoja potrebe poprilično
stabilne i relativno se sporo mijenjaju u svom opsegu. Ali pod iznenadnim i snažnim
utjecajem npr. prirodnih katastrofa ili društvenih poremećaja (primjerice velike
nezaposlenosti ili ratnih sukoba), pojedinci i društva mogu naglo promijeniti strukturu i opseg
svojih potreba, te nastojati barem minimalno zadovoljiti najosnovnije potrebe. U dobrim
vremenima ekonomskog rasta i društvenog mira najčešće će se dogoditi suprotno.
Pojedincima i društvu porasti će “apetiti” ali i šanse da ih zadovolje jer ukupna proizvodnja
u društvu raste, društvo ne potresaju sukobi i nemiri, a priroda ne pokazuje svoju lošu stranu.
Prikaz hijerarhije individualnih potreba prema A. Maslowu: od fizioloških preko
sigurnosnih i emocionalnih do duhovnih potreba
26
6. Glavno pitanje na koje čovjek sam sebi odgovara je kako stvoriti povoljne materijalne
uvjete egzistencije u kojima može kontinuirano zadovoljavati prirodne i povijesno uvjetovane
potrebe te tako sebe održati i biološki produljiti vrstu. Ovo pitanje je za ekonomsku znanost i
ekonomiste u suštini prvi i glavni ekonomski problem i za kojeg su svjesni da ga nije
jednostavno, efikasno i kontinuirano rješavati. Za ovaj problem očigledno nisu imale dobra
rješenja sve one žive vrste koje su od pojave života na Zemlji u međuvremenu izumrle, a
upravo se to dogodilo s 99 posto svih dosadašnjih živih vrsta. Prema Bibliji, svojevrsnom
tumačenju postanka svijeta i ljudi na temelju božje volje, kad je «u znoju lica svoga počeo
jesti kruh svoj» čovjek se kao oblik kazne za svoj grijeh morao po prvi svjesno suočiti s ovim
osnovnim ekonomskim problemom. Tada se i Adam morao potruditi oko toga kako da s
najmanje utrošeg znoja (rada) dobije dovoljno kruha. Budući da je količina energije (znoja)
ograničena, Adam je morao početi ekonomizirati sa svojim uloženim radom.
Tisućama godina kasnije ekonomisti isti taj problem formuliraju tek ponešto drugačije: kako s
najmanjim mogućim utrošcima oskudnih proizvodnih resursa (inputa, čimbenika) -
čovjekovog rada, prirodnih resursa i sredstava za proizvodnju – pokrenuti, održati i povećati
proizvodnju dobara i usluga (proizvoda, outputa) potrebnih za čovjekov život. Ekonomski
problem zadovoljavanja potreba postoji koliko i sama naša vrsta, postoji i danas a gotovo
sigurno će postojati i u bližoj budućnosti. Istina, veliki ekonomist 20. stoljeća J. M. Keynes je
na temelju snažnog povjerenja u mogućnosti ekonomskog i znanstveno-tehnološkog razvoja
rekao kako «ekonomski problem ne mora biti trajni problem ljudske vrste».
“Veliki američki psiholog Abraham Maslow rekao je da se naše potrebe uspinju hijerarhijom od
fizičkih do emocionalnih i duhovnih (stazom koju je znanstvenik Jacob Bronowski opisao kao ‘uspon
čovjeka’). Naše su najvažnije potrebe zrak, voda i hrana; zatim kad su one zadovoljene a okoliš
neprijateljski, sklonište i sigurnost. Potom dolaze naše društvene potrebe za pripadanjem, potrebe
našeg ‘ega’ za ljubavlju i pažnjom i konačno naša potreba za osobnim razvojem i intelektualnim
istraživanjem. Kad se svaka od tih potreba zadovolji, ljudi postaju svjesniji i željniji iduće, više. Kad
zadovolje svoje fizičke potrebe, neki traže emocionalni užitak, a malobrojni traže intelektualno
udovoljenje. Andrew Curry iz Henley Centrea u Londonu kaže da su se potrebe potrošača u OECD-u
(tj. u industrijaliziranim zemljama) primjetno promijenile u proteklim desetljećima, od funkcionalnih i
praktičnih stvari do osjećaja blagostanja i osobnog ispunjenja. Godine 1998. više od 50 posto izdataka
potrošača otišlo je na ‘životni stil’ i ‘zabavu’. Paul Saffo iz Institute of the Future u Kaliforniji kaže da
postoji hijerarhija potrošačkih želja s razonodom na vrhu. Ne bismo trebali biti iznenađeni ako ljudi
kojih su materijalne potrebe uvelike zadovoljene i koji imaju visoku razinu raspoloživog dohotka
ispremiješaju svoje ambicije i počnu visoko cijeniti stvari uma. Također se ne bi trebali iznenaditi ako
se tržište razvije kako bi udovoljilo tim potrebama. Već se odvija nekoliko različitih procesa. Na strani
ponude, automacija u proizvodnim djelatnostima i, u manjoj mjeri, u uslugama, smanjuje potrebu za
manualnim radom, tako da mladi ljudi traže posao drugdje. Mnogi se okreću kreativnim djelatnostima,
koje mogu pružiti atraktivan način života i izvanprosječne ekonomske naknade. (…) Tržišne
ekonomije vješto zadovoljavaju potrošačke potrebe, naročito u području razonode, gdje su te potrebe
tako žarke i nestalne. Dobavljači su postali vješti u naplaćivanju užitka. Na strani potražnje,
ekonomski proizvod nastavlja rasti, vodeći do rasta kupovne moći; do povećanja proračuna za
dokolicu; i do sve veće usredotočenosti na dokoličarske aktivnosti. Britanci, Amerikanci i Japanci
troše više na vlastitu razonodu nego na odjeću ili zdravstvenu zaštitu (a većina odjeće bira se
podjednako radi zadovoljstva, kao i korisnosti).
John Hawkins, “Kreativna ekonomija”
27
4.2. DJELOVANJE ZAKONA OSKUDNOSTI I ODGOVOR DRUŠTVA
1. Problem kontinuiranog zadovoljavanja potreba, barem u ekonomskom smislu, ne bi postojao
kada bi sredstva koja priroda daje ljudima u svrhu podmirivanja njihovih potreba bila
raznovrsna po svojoj namjeni i količinski dovoljna. No stvari na ovom svijetu nisu tako
uređene, a priroda je prema ljudima i njihovim potrebama, općenito ocjenjujući, oduvijek bila
škrta. Sve ono što ljudima treba za život priroda daje u oskudnim (rijetkim, eng. scar), a
ponekad čak i u nedovoljnim količinama. Danas na svijetu postoji još svega nekoliko prirodnih
dobara kojih ima u izobilju ili čak iznad potreba ljudi: potrošnju npr. zraka, pijeska, leda,
sunčevih zraka i donekle vode još uvijek ne moramo ograničavati – i tu je kraj liste izdašnih i
besplatnih prirodnih darova. Nažalost, pored oskudnosti prirodnih izvora naspram ljudskih
potreba, oskudnost ima još jednu dodatnu dimenziju. Naime, dobra i usluge koje ljudi radom
proizvode kako bi smanjili ili dokinuli životnu oskudicu svojom količinom i raznovrsnošću još
uvijek ne podmiruju dovoljno postojeće potrebe (potražnju) ljudi. Stoga se rezimira kako nad
ljudima oduvijek vlada zakon oskudnosti, u pogledu zatečenih prirodnih životnih sredstava ali i
u pogledu još uvijek nedovoljne proizvodnje korisnih dobara i usluga. Osnovni ekonomski
problem i sva ponuđena ekonomska rješenja ovog problema proizlaze iz odnosa nesrazmjera
između prirodnih uvjeta i društvenih proizvodnih mogućnosti, s jedne strane, te opsega i
strukture potreba ljudi, s druge strane. Zbog oskudnosti svi pojedinci i sva društva trebaju
naučiti kako se u nestašici najbolje snalaziti, kako rijetka prirodna i proizvedena dobra i usluge
racionalno i štedljivo trošiti te čuvati od prekomjerne potrošnje, te kako osigurati jednostavnu ili
čak proširenu materijalnu reprodukciju društva (neprestanu proizvodnju iste ili veće količine).
Najviša i najvažnija zadaća društveno organizirane proizvodnje je da iznova proizvodi potrošna
dobra i usluge i to na razini dovoljnoj kako bi se zadovoljavale rastuće potrebe i želje ljudi. O
tome nas, kao pojedince i kao društvo, (između ostalih znanosti) podsjećaju i podučavaju
politička ekonomija, ekonomika, ekonomska politika i druge ekonomske discipline, odnosno
ekonomija kao cjeloviti sustav ekonomskih disciplina.
28
Prikaz zakona oskudnosti: na lijevoj strani vage su ograničeni prirodni i društveni resursi
(prirodna bogatstva, rad, strojevi), a na desnoj strani gotovo neograničene ljudske potrebe.
2. Za razliku od malog broja preostalih slobodnih i besplatnih prirodnih dobara, ekonomska
dobra (proizvodi) su rezultat organizirane društvene proizvodnje i stoga nisu besplatna.
Ekonomska dobra imaju cijenu izraženu u novcu koju treba platiti kako bi ih se pribavilo za
OSKUDNOST
29
konačnu potrošnju, a sustav cijena je jedan od dva osnovna načina kako se potrošnja može
racionalizirati u cilju sprječavanja pretjerane eksploatacije i konzumacije (potrošnje). Što je neki
proizvod teže proizvesti (njegova proizvodnja zahtjeva upotrebu rjeđih prirodnih sirovina, više
skupog specijaliziranog rada, složenih tehničkih naprava, itd.) cijena će mu rasti i potražnja
potrošača za njim će automatski opadati. Suprotno od toga, niže cijene ohrabruju potrošače da
kupuju i troše one proizvode čiji uvjeti i troškovi proizvodnje ne predstavljaju značajnije
proizvodne napore za zajednicu. Drugi sustav racionaliziranja potrošnje sastoji se od uvođenja
zabrana, npr. prekomjerne sječe prorijeđenih vrsta drveća i proizvodnje namještaja, a zabrane
su najučinkovitije kada se sprovode putem pravnih propisa koje donosi država.
3. Ekonomski razvijena i bogata društva, njihova brojna, tehnološki napredna i efikasna
poduzeća u kojima rade obrazovani, vješti i marljivi ljudi, danas mogu gotovo u potpunosti
zadovoljiti sve svoje potrebe. Individualni, grupni i društveni život se odvija u uvjetima
sveobuhvatnog visokog životnog standarda obilježenog visokom osobnom i zajedničkom
potrošnjom dobara i usluga. Ovaj visoki prosječni životni standard ne znači da u tim društvima
ne postoje siromašni koji jedva krpaju kraj s krajem. Kad prosječni standard raste, to se događa
neujednačeno i ne za svakog pripadnika društva. Najrazvijenije privrede danas čak potiču
proizvodnju i potražnju za potpuno novim proizvodima za zadovoljavanje potreba čija je
razina zadovoljavanja već odgovarajuća i dovoljna. Ova ekspanzija ljudskih želja za
raznovrsnijim asortimanom proizvoda (prehrambenih, tekstilnih, stambenih, prijevoznih,
zabavnih itd.) potiče proizvođače na povećanje količine i širenje raznovrsnosti proizvoda, a to
ubrzava privredni razvoj i jača proizvodne mogućnosti društva. Ipak, mnogi istaknuti mislioci
pozivaju pojedince i društva na oprez u svezi nekontroliranog prepuštanja čarima šopingiranja
i gotovo neograničene potrošnje. Mnogi novo osmišljeni proizvodi i načini zadovoljavanja
potreba imaju slabe ili nikakve veze s istinskim čovjekovim potrebama i zdravorazumskim
zadovoljavanjem biološko-psiholoških nužnosti.13 Štoviše, prihvaćanje njihove koristi zdravo
za gotovo na brojne načine šteti slobodi i zdravlju ljudi, uređenosti i stabilnosti društva kao i
očuvanosti prirodnog okoliša. Društvo u kojem značajni dijelovi stanovništva pribavljaju i
troše proizvode da bi se zadovoljile “proizvedene”, umjetno pobuđene želje, nazivamo
potrošačkim društvom, a konzumerizmom životni stil kojim dobar dio ljudi u suvremenom
potrošačkom društvu živi. Premda razvijeniji i bogatiji dio svijeta količinom, kvalitetom i
raznovrsnošću proizvoda uspješno eliminira materijalnu oskudicu, usprkos nuždi neprestanog
zadovoljavanja vječno obnovljivih potreba i širenju potrošačkih želja, sva su društva na svijetu
zabrinuta neprestanim porastom (premda trenutno nešto usporenom) broja pripadnika naše vrste.
Sve veći broj ljudi dovodi do povećanja ukupne količine potreba i želja koje treba kroz potrošnju
zadovoljiti, što, između ostalog, pojačava pritisak na prirodu (iscrpljivanje resursa i zagađivanje
prirode) čije elemente koristimo u proizvodnim procesima. Iako postoji znanstveno objašnjenje
ove pojave, pomalo je ironično da se broj ljudi najbrže povećava upravo u onim zemljama i
regijama gdje su životni uvjeti najteži, proizvodni potencijali najmanji, a potrebe najlošije
zadovoljene.
13 Zanimljivo je da je H. H. Gossen, njemački ekonomist i statističar iz 19. st., ekonomsku znanost upravo
definirao kao znanost o uživanju, a u zadaću joj je dao istraživanje načina na koje se uživanje ostvaruje. Svoja
je razmišljanja oblikovao u dva zakona. Prvi zakon formulira načelo opadajuće korisnosti uzastopnim
uživanjima jedinica nekog istog dobra: «Količina istog uživanja neprekidno opada što idemo u tom uživanju
bez prekida, sve dok ne dostignemo zasićenje.» Djelovanje zakona pokazuje primjerom opadanja uživanja pri
uzastopnim zalogajima kruha. Drugi zakon se odnosi na način na koji se postiže maksimum svih uživanja, a
prema Gossenu maksimum zadovoljstva se postiže kad je razina zadovoljenja raznorodnih potreba jednolika.
Drugi zakon proizlazi iz prvoga i iz dopunske postavke da je nemoguće postići puno zadovoljenje svih
potreba.
30
Adam Smith (1723.-1790.), škotski ekonomist i filozof iz 18. stoljeća se zapitao: “U čemu je svrha
svega tog napora i jurnjave na ovom svijetu? U čemu je smisao pohlepe i častohleplja, utrke za
bogatstvom, moći i superiornosti? Zar da se priskrbi za prirodne potrebe? Čak i nadnica najbjednijeg
radnika za njih može priskrbiti. U čemu su onda prednosti tog velikog cilja ljudskog života koji
nazivamo poboljšanje našeg stanja? Odgovor je sljedeći: “Kada vam udovoljavaju, vode brigu o
vama, ukazuju pažnju s razumijevanjem, zadovoljstvom i odobravanjem, to su prednosti koje iz njega
proizlaze. Bogataš slavi svoje bogatstvo, jer osjeća da ono prirodno na njega svraća pozornost svijeta.
Siromah se, naprotiv, srami svog siromaštva. On osjeća da ga ono stavlja izvan vidokruga
čovječanstva. Osjećaj da na nas ne obraćaju pozornost nužno utišava i najgorljivije želje ljudske
prirode. Siromah izlazi i ulazi neprimijećen, a kad je usred gomile u istoj je tami kao da je zatvoren u
vlastitu potleušicu. Čovjeka na istaknutom položaju, naprotiv, promatra čitav svijet. Svatko je željan
pogledati ga. Njegova djela predmet su javne skrbi. Rijetko će koja riječ ili gesta koja dolazi od njega
proći nezamijećena.” Što je A. Smith želio istaći? Ovo: Ljudi ne žele zadovoljiti samo svoje
fiziološke, već i psihološke potrebe! Ljudi, dakle, tragaju za dostojanstvom i poštovanjem! Ovo se
odnosi i na bogate i na siromašne! No, tek nakon što osiguraju hranu i sklonište ljudi počinju snažnije
osjećati nagon za priznanjem i ljubavlju od strane svijeta! Već bogati čovjek ne skuplja novac dalje iz
razloga što ga nema dovoljno, već stoga što zbog toga očekuje poštovanje (kojeg ne dobiva često)!
31
5. KRATKA EKONOMSKA POVIJEST
I POVIJEST EKONOMSKE MISLI
Kratke povijesti ekonomije (privređivanja) i ekonomske misli (političke ekonomije) ni
približno ne mogu iznijeti sve što je u tim povijestima značajno i prijelomno, ali ipak mogu
osvijetliti i objasniti neke važne ekonomske pojave, procese i odnose u okviru povijesnog
razvitka proizvodnih snaga i ekonomskih odnosa, te izdvojiti i protumačiti neke od
najvažnijih ideja, teorija i škola u dosadašnjem razvoju ekonomske misli. Bez povijesnog
pogleda unatrag, bez znanja o razdobljima ekonomske povijesti i razvoju ekonomske misli
kroz povijest, ne bi bilo moguće razumjeti cjeloviti sustav pojava, procesa i odnosa u
suvremenim oblicima privređivanja i njihovim ekonomskim rezultatima.
Ekonomska dimenzija ili materijalna strana života oduvijek obuhvaća vrlo široko i složeno
područje ljudskih aktivnosti. Iako naravno ne i jedine, ekonomske aktivnosti su najvažnije
čovjekove aktivnosti. Razlog za njihovu posebnu poziciju treba naprosto vidjeti u činjenici
što kroz ekonomske aktivnosti čovjek stvara materijalnu pretpostavku vlastite egzistencije
bez koje ne bi opstao niti se biološki reproducirao. Kao posljedica postupnog razvoja
društvenih proizvodnih snaga (sredstava za proizvodnju, znanja i vještina proizvođača)
načini na koje ljudi stvaraju materijalne uvjete vlastitog života neprestano se kroz povijest
mijenjaju. Prijelaz iz starijeg u noviji način materijalne proizvodnje rezultat je čovjekovih
spoznaja o prednostima jednog načina proizvodnje i jednih odnosa proizvodnje nad drugim.
Velike i specifične promjene u načinu na koji ljudi proizvode, međusobno dijele i
razmjenjuju dobra i usluge omogućuju nam da cjelokupnu ekonomsku povijest (povijest
privređivanja) podijelimo u nekoliko razdoblja (etapa, faza, perioda). Premda je periodizacija
ekonomske povijesti korisna u spoznajno-teorijskom smislu, u ekonomskoj stvarnosti nikad
nisu postojala tzv. „čista razdoblja“ (etape) već su ona uvijek kombinacija i prožimanje
staroga koje nestaje i novoga što se rađa.
Ekonomski mislioci su periodizaciju ekonomske povijesti uvijek oblikovali kroz manji ili veći
broj razdoblja, a svakom su pridavali one specifične osobine koje su ih prema njihovom
mišljenju razdvajale od drugih razdoblja ekonomske povijesti14. Prema kriteriju
prevladavajućeg (dominantnog, glavnog) oblika proizvodne djelatnosti, ekonomska povijest se
opisuje, analizira i izlaže kroz slijed četiriju razdoblja: i) predagrarnog, ii) agrarnog, iii)
industrijskog i iv) postindustrijskog (informacijskog). I u ovoj periodizaciji svako razdoblje
ima svoje karakteristične proizvodne snage i odnose proizvodnje na kojima izrasta društvena
nadgradnja, tj. sustav moralnih, političkih, kulturnih i drugih društvenih odnosa među
ljudima.
Isto vrijedi za nastanak, razvoj i širenje utjecaja ekonomskih ideja i teorija. Tek na određenom
stupnju razvoja proizvodnih snaga i odnosa javlja se isprva slabašna, a kasnije sve bogatija,
14 Adam Smith je ekonomsku povijest podijelio na svega dva stupnja: prvobitno stanje i kapitalističko
društveno uređenje. Njemački ekonomist List je ekonomsku povijest podijelio na pet stupnjeva razvoja: lov i
ribolov, stočarstvo, poljodjelstvo, poljodjelstvo i prerađivačka djelatnost, te najviši stupanj stupanj
poljodjelstva, prerađivačke djelatnosti i trgovine. F. Engels ostvareni razvoj ljudskog društva dijeli na
divljaštvo, barbarstvo i civilizaciju, a civilizaciju dodatno dijeli na robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam.
Postoji i podjela povijesti na pet ekonomskih formacija: prvobitna zajednica, robovlasništvo, feudalizam,
kapitalizam i socijalizam.
32
dublja i utjecajnija ekonomska misao. Ekonomska misao uopće ne postoji kada ne postoje
proizvodnja i privreda, kao što je to bio slučaj u predagrarnom razdoblju ekonomske povijesti.
U tom razdoblju jedino ekonomske aktivnosti ljudi i događaji u svezi tih aktivnosti oblikuju i
ispunjavaju ekonomsku povijest. Nakon otkrića poljoprivrede, zanatstva, i trgovine trebale su
proći još tisuće godina promjena u metodama proizvodnje i razmjene, samim proizvodima,
sredstvima i predmetima rada i prikupljanja ekonomskih spoznaja da bi se ljudi dublje
misaono zainteresirali za svoj ekonomski život, njegove tokove i probleme. Dakle, bez izuma
poljoprivrede i privrednog razvoja ne bi bilo potrebe za sustavnijim ekonomskim
promišljanjem, kao ni za bilo koju od kasnije nastalih ekonomskih ideja, teorija ili pravaca u
ekonomskom mišljenju. Sve su ekonomske ideje i teorije proizvod svojeg ekonomskog
okruženja i dosegnutog stupnja razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. No,
paralelno s postupnim razvojem ekonomske misli sve više jača i povratni utjecaj ekonomskih
ideja i teorija na privredne tokove i općenito na ekonomski život društva. Danas ekonomska
misao i njezine teorije imaju ogromno i nezaobilazno značenje za praktičnu ekonomsku
djelatnost svih proizvodnih subjekata i privrede u cjelini.
PREDAGRARNO RAZDOBLJE
Čovjekov interes za poboljšanje materijalnih uvjeta vlastite egzistencije javlja se tek u
situaciji kada više nije pronalazio dovoljno slobodnih prirodnih dobara s kojima je ranije
mogao zadovoljavati osnovne potrebe. To ne znači da prije ove egzistencijalne krize ljudi
nisu bili zaokupljeni materijalnim problemima, sve tamo od pojave prvog pravog čovjeka –
homo sapiensa (mudrog, racionalnog čovjeka) - prije 130.000 do 200.000 godina. Ipak, svi
su se ti problemi materijalne egzistencije rješavali u okviru onoga što je ljudima pružala i
dozvoljavala priroda. Čovjek je unutar manje ili više velikodušnih prirodnih okvira razvijao
znanja i vještine prilagođavanja onome što je priroda oko njega pružala. Desetinama tisuća
godina ljudi su kroz vježbu postupno zamjenjivali nemušte krikove s artikuliranim govorom
koji ih je socijalizirao i usmjerio na zajedničko djelovanje, ali i razvijali oružje s kojim su
na kopnu i moru sve uspješnije zajednički lovili plijen. Materijalno obilnija i sigurnija
svakodnevica povećala je broj pripadnika ljudske vrste na nekoliko milijuna, napokon na
brojku koja nije više prijetila nestanku vrste.
Bitna obilježja ovog razdoblja, od interesa za politekonomsku analizu, mogu se iznijeti na
ovaj sažet način: sakupljačko-lovačke aktivnosti, nomadski stil života, zajedničko
vlasništvo, spolna i dobna podjela životno važnih aktivnosti, ne postoje država, pravo,
vojska, policija niti sudovi. Članovi plemenskih zajednica bili su u istom položaju prema
prirodi i njenom bogatstvu, ali su bili u jednakom položaju i između sebe. To govori o
njihovoj slobodi i ravnopravnosti. Zajednice ljudi u kojima vladaju takve prilike jesu
samodjelatne zajednice, a u njima nema bilo kojeg oblika prinude osim prinude fizičkih
potreba. Ova prisila tjera svakog odraslog člana zajednice da sebi i zajednici pribavlja
sredstva za život. Koliko danas znamo, rad se nije smatrao uobičajenom aktivnošću, prije bi
se moglo reći da se radilo o obredu. Traženje hrane bio je kolektivan obred, poput svečanosti i
igara koje su mu prethodile i s kojima je konzumiranje uvijek završavalo. Nije bilo ni potrebe
ni prilike za odvajanjem rada od slobodnog vremena, niti da se nekom dijelu zajednice ili
pojedincu udijeli povlastica posebnog pristupa hrani, odjeći, itd. Lovci i sakupljači dakle nisu
«radili» u suvremenom smislu i na način kako se to danas razumijeva, oni su instinktivno
(nagonski) činili ono što je priroda zahtijevala od njih, i ništa više. Sve bi drugo bilo
besmisleno. Dugoročno planiranje ili disciplinirani rad odvraćali bi njihovu pozornost od
33
njihovog neposrednog okruženja i sveprisutnih opasnosti. Po svemu sudeći «prirodno stanje»
od kojega je čovjek startao bilo je slobodno društvo. Ova prosudba je polazno stajalište
brojnih budućih teorija o društvu, nastalih u okviru u filozofije, sociologije i drugih
društveno-humanističkih znanosti, koje ukazuju na ovo prirodno stanje slobode kao
čovjekovu rodnu bit i osuđuju nejednakost, ropstvo i prisilu. Ipak, prirodno stanje slobode
nikako ne treba shvatiti kao idilično. Bila je to ograničena sloboda i samodjelatnost
ugrožavana mnogim opasnostima, preprekama i ograničenjima. Opasnost je vrebala od
divljih zvijeri, prirodnih nepogoda, klimatskih neprilika, oskudica hrane i, možda, od drugih
skupina lovaca i sakupljača (još uvijek ne znamo jesu li u tom razdoblju izbijali nasilni sukobi
između različith skupina ii nisu). Antropolozi ističu da je čovjeku u okviru prirodnih uvjeta
života bilo potrebno mnogo fizičkog prostora da bi pronašao dovoljno sredstava za život.
Prema jednoj procjeni izdašnija priroda je na 1 km2 mogla prehraniti dva čovjeka, a u
oskudnijim okolnostima trebalo je čak 50 km2 teritorija za prehranu jednog čovjeka. Ovome
treba pridodati i relativnu nerazvijenost oruđa za rad i drugih pomagala kojima se čovjek
služio u svojim životnim aktivnostima. Može se zaključiti kako je u uvjetima gdje ne postoji
institucionalna prinuda ipak vlada neizvjesnost i prisila uzrokovana golom borbom za
opstanak. Teški uvjeti života nisu dozvoljavali da broj ljudi na planeti prijeđe brojku od pet
milijuna, a najčešće se broj kretao između jednog i dva milijuna pripadnika naše vrste15.
AGRARNO RAZDOBLJE
Spori ali uporni socijalni, tehnološki i demografski napredak na koncu je doveo do istrebljenja
najvećeg dijela divljači i ozbiljnog nedostatka plodova s drveća, grmlja i livada. Nakon što se
prije otprilike 10 do 12.000 godina pojavio ovaj ogromni problem nestanka osnovnih
sredstava za život, hrane prije svega drugog, ljudi su bili primorani pronaći i razviti novu i
posebnu vrstu aktivnosti kako bi osigurali nužna sredstva za prehranu, oblačenje, stanovanje i
druge potrebe. Ta nova vrsta aktivnosti bila je proizvodnja poljoprivrednih proizvoda
neophodnih kako bi se izbjegla glad. Neplanirani izum poljoprivrede (poljodjelstva) je toliko
značajan da se naziva neolitskom revolucijom (poljoprivrednom, agrarnom) ili „velikom
prekretnicom“, budući da se ova revolucija dogodila u mlađem kamenom dobu (neolitiku) i
da je dramatično promijenila život naše vrste16. Zahvaljujući poljoprivredi ljudi su najprije
15 Među društvenim i prirodnim znanstvenicima ipak vlada poprilično neslaganje oko uvjeta i kvalitete života
prosječnog homo sapiensa. Za neke od njih najstariji čovjekovi preci (hominidi) živjeli su životom koji je bio
«nikakav, odvratan, okrutan i kratak», dok se to nikako ne može reći za život lovaca i sakupljača. Mnogi
među njima su, pače, uživali u «blagostanju kamenog doba» (paleolitika): izobilju divljači, visokom stupnju
uhranjenosti, slobodnome vremenu koje se protezalo danima i danima, a kakvo je bilo nepoznato u većini
kasnijih poljoprivrednih zajednica, te vremenu za promatranje prirode i razmišljanje o opažanjima. Plodovi
toga vidljivi su u dosezima npr. paleolitske umjetnosti. Ovakvo «ružičasto» viđenje, što ne znači da je
neznastveno ili pojednostavljeno, ima problem u pronalaženju razloga zbog kojih su ljudi nakon stotinu i više
tisuća godina prilično naglo prestali skupljati hranu i počeli je proizvoditi, a pogotovo što je, barem na
počecima poljoprivredne proizvodnje, uz nju išla i pojava gladi, bolesti, biljnih i životinjskih štetočina i
života na skučenom prostoru. 16 Neolitička revolucija je započela u međusobno veoma udaljenim i nepovezanim područjima svijeta
potpuno neovisno (u različitim oblicima i stupnjevima specijaliziranosti), najprije u predjelima u kojima je
vode i sunca bilo u izobilju, a tlo se lako mrvilo i moglo se lako obrađivati oruđem. Istina je da ne znamo
točno što je ovu revoluciju potaklo. Možda je to bila slučajna i iznenadna ideja, možda je stvarno npr. jedna
žena uočila da tamo gdje pripadnici plemena obavljaju nuždu ili odbacuju otpad rastu upravo one biljke
kojima se oni pretežno hrane. Njezina je ideja mogla biti plod stresa nastalog zbog pritiska izazvanog sve
većim brojem stanovnika i sve manjeg broja divljači. Ali, isto je tako ideja mogla biti plod obilja koje je
sakupljačima hrane omogućio da u miru i opušteno razmišljaju kako bi mogli početi proizvoditi hranu.
Poljoprivreda se mogla razviti i malo-pomalo u sklopu procesa «suevolucije». Prema ovom scenariju, ljudi
34
bili spašeni od gladi koja je opasno prijetila, a zatim su je iskoristili kao odskočnu dasku za
osvajanje viših stupnjeva materijalnog bogatstva i slobode od prirodnih ograničenja. Poces
čovjekove emancipacije od prirode uz povremene zastoje traje sve do danas, a temelji su mu u
poljoprivredi te u privredi (gospodarstvu, ekonomiji) izgrađenoj upravo na otkriću
poljoprivrede kao prve proizvodne djelatnosti.
U tisućljećima nakon izuma poljoprivrede, ratarska i stočarska proizvodnja su postajale sve
razvijenije i rezultatski uspješnije, najviše zahvaljujući popratnom razvoju oruđa za
poljoprivrednu proizvodnju (tehnike), agrarnih znanja (tehnologije), te proizvodnih vještina i
radnih navika kod poljoprivrednika. Napredak su poticale i postupne promjene u sustavu
potreba kao posljedice sve kvalitetnijeg zadovoljavanja osnovnih životnih potreba i nastanka
novih želja. Naime, zajedno s napretkom proizvodnih snaga i materijalnih uvjeta života u
ljudima se razvijaju želje za zadovoljavanjem i drugih potreba osim za sigurnom i
kvalitetnom prehranom. Čovjek samog sebe primorava na osmišljavanje načina proizvodnje
drugih stvari potrebnih za lagodniji život, npr. ugodnije i trajnije odjeće, sigurnijih i zdravijih
objekata za stanovanje, praktičnog namještaja, trajnijeg posuđa, ljepšeg nakita, zvučnijih
glazbala i tome sličnoga. U stacionarnim seoskim zajednicama, u kojima ljudi nužno prestaju
biti nomadi jer se vezuju uz svoje oranice i pašnjake, količina proizvedene hrane raste
usporedo s razvojem proizvodnih snaga. Nakon proteka stotina, pa i tisuća godina od prvih
oblika poljoprivredne proizvodnje, poljoprivredni prinosi konačno postaju dovoljni u odnosu
na ukupne prehrambene potrebe zajednice. Štoviše, pojavljuju se prvi viškovi ratarskih i
stočarskih proizvoda zbog kojih se poljoprivrednom djelatnošću više ne moraju baviti svi za
rad sposobni članovi neke zajednice. Ljudi su još dugo nakon pojave viškova svoju prehranu
nadopunjavali s onim što su sakupili ili ulovili, a uostalom poneki to čine i danas odlazeći u
(rekreativni) lov ili u sakupljanje kestenja, šparoga i školjki.
S izumom poljoprivrede ljudi su istodobno otkrili i rad. S vremenom se rad razvijao u
zasebnu kategoriju života, odijeljenu od slobodnog vremena i uživanja. Većina novonastalih,
ali i kasnijih agrarnih društava, nije si mogla priuštiti razinu opuštanja karakterističnu za
raniji paleolitik. U novom životnom poretku su morali navodnjavati suha poljoprivredna tla ili
kopati kanale, podizati humke i nasipe ako su tla bila vlažna. Došlo je do silnog povećanja
broja sati posvećenih radu potrebnom za osiguranje potrebnih količina hrane. Zbog ritma
izmjene godišnjih doba, intenzivnih napora koje su nametale faze sjetve i žetve te zbog
svakodnevnih zadaća poput plijevljenja i održavanja kanala i nasipa, poljoprivreda dobro
funkcionira samo onda kada se poljoprivrednici planski, svjesno i organizirano brinu za
njezino neprekidno odvijanje. A svjesno, planski i organizirano brinuti o onome o čemu
zavisi život znači privređivati, odnosno upravljati privredom ili gospodarstvom. Nakon
izuma poljoprivrede, rada i privrede čovjek je postao biće koje zadovoljavanje svojih
osnovnih potreba ne osigurava samo kroz prilagođavanje nepromjenjivim prirodnim uvjetima
i oskudnim mogućnostima, već prirodne okolnosti i resurse nastoji prema svojim zamislima
upotrijebiti za proizvodnju materijalnih sredstava za život. Umjesto metode suradnje i modela
simbioze s prirodom, koji još od pojave naše vrste određuju čovjekov stav prema prirodi,
nakon otkrića poljoprivrede čovjek se počeo suprotstavljati prirodi i iskorištavati druge žive
koji su neposrednu okolinu dijelili sa životinjama i biljkama mogli su malo-pomalo razvijati odnos
međusobnog suovisništva. Tragači za hranom planski su odabrali i presadili pojedine usjeve. Dio novih
usjeva razvio se sam od sebe, u blizini ljudskih naseobina, u smeću obogaćenom ostacima hrane. Pojedine
životinje počele su ovisiti o čovjekovoj brizi (nisu se mogle razmnožavati bez čovjekove pomoći) ili su se, s
čovjekom dijeleći isto stanište, našle u njegovim krdima.
35
vrste prema svom nahođenju (ili uništavati ih ako su po njega štetne), preoblikovati zemlju,
mijenjati okoliš i modificirati ekosustav.
U počecima bavljenja poljoprivredom proizvodnjom njezini rezultati su na različite načine
bili katastrofalni i zbog toga su poljoprivredu mnoge zajednice odbacile. Brojne životne
posljedice nisu bile očekivane niti poželjne: (i) mukotrpan rad i gubitak slobodnog vremena,
(ii) nezdrava koncentracija ljudi (život na skučenom prostoru i pojava zaraznih bolesti), (iii)
povećanje broja stanovnika (zbog obilnije prehrane žene mogu imati više djece) štetnog za
prirodni okoliš (ljudi počinju zagađivati okoliš), (iv) opasnosti od naglog izbijanja gladi zbog
pretjeranog oslanjanja na ograničene vrste usjeva (pojava štetnika na tim usjevima), (v)
nedostatna i krivo strukturirana prehrana (ove probleme i danas osjetimo – šećerom i
masnoćama zasićena hrana uz sve manje kretanja). Poljoprivreda je s vremenom poticala i
pojavu (vi) velikih poljoprivrednih i irigacijskih projekata (umjetno navodnjavanje), što je
pogodovalo nastanku tiranskih političkih režima («agrarni despotizam»). Poljoprivreda je
najviše (vii) pogoršala položaj žene u zajednici. U lovačko-sakupljačkim zajednicama
podjela aktivnosti među spolovima (spolna specijalizacija) najčešće muškarce opterećuje
najopasnijim i fizički najzahtjevnijim aktivnostima kod pribavljanja hrane (npr. lovom).
Poljodjelske radove žene u prosjeku mogu obavljati u najmanju ruku jednako djelotvorno kao
muškarci. Zbog toga su žene, koje su ionako najčešće trpjele zahtjevne uloge podizanja djeca
i održavanja domaćinstva, sa širenjem poljoprivrednih poslova i zadataka preuzele dodatne
dužnosti i odgovornosti.
Neke skupine ljudi su nastojale izbjeći loše posljedice preorijentacije na poljoprivredu i radije
su pošle za ledom koji se pri kraju ledenog doba povlačio prema zemljinim polovima i za
životinjama bogatima masnoćom, u tundre i neobradive stepe gdje su i lovili i tražili hranu. I
u Bibliji se početak obrade zemlje povezuje s razdobljem nesreće i jada koje je nastupilo
nakon čovjekova izgona iz Raja (Edena). Međutim, zahvaljujući poljoprivredi postale su
moguće velike koncentracije stanovništva dotada nezamislive brojnosti i gustoće. Svi kasniji
pomaci povezani s onim što nazivamo civilizacijom ovisili su o ideji ili planu promjena u
prehrani ovisno o našim željama i ciljevima te o potrebi održavanja stalnih izvora hrane kroz
selektivnu sadnju i uzgoj.
Nakon proteka otprilike 2.000 godina od izuma poljoprivrede, uz sve dobre i loše posljedice,
poljoprivreda se nastavlja širiti iz Mezopotamije na južnu Europi i dolinu rijeke Ind. Nakon
proteka narednih 2.000 godina poljoprivredna proizvodnja se već odvijala u srednjoj Europi,
srednjoj Americi i drugim svjetskim regijama. Bolja opskrbljenost hranom i odjećom, kao i
veća sigurnost i udobnost svakodnevnice, stvorili su uvjete u kojima ljudi sve veći dio svojeg
vremena mogu posvećivati zanatima (lončarstvo, tkanje, predenje, obrada metala, tesarstvo,
izrada namještaja itd.), vjeri, umjetnosti17, zatim trgovini (razmjena viškova poljoprivrednih
17 Iako je teško jasno odrediti vjeru prije izuma pisma, arheološka otkrića poput grobnica, prikaza božanstava
te ostataka hramova i žrtvenika svakako su dokazi ranoga vjerskog izražavanja. Značenje i ritualnu upotrebu
ovih otkrića možemo samo nagađati, premda je vjerojatno da su ranom religijom, obredima i magijom ljudi
htjeli nadzirati prirodne događaje i udovoljiti duhovima radi poboljšanja vlastite ili plodnosti onih životinja o
kojima je ovisila njihova prehrana. Isto je tako moguće da su vračevi ili šamani, za koje se vjerovalo da su u
dodiru sa svijetom duhova, predvodili obredne ceremonije. Pretpostavlja se kako su moderni ljudi počeli
pokapati preminule članove prije otprilike 80.000 godina. Kasniji pokopi postali su razrađeniji te su
podrazumijevali odjeću i predmete za zagrobni život. Nekolicina vrlo starih, pronađenih lokaliteta s
grobovima otkrila su nam mnogo o stavu koji su pretpovijesni ljudi imali prema smrti. Kada su u grobovima
pronađeni i raznoliki predmeti, dobili smo dokaze ranog vjerskog izražavanja. Špiljski crteži su pak
najpoznatiji oblik umjetnosti pretpovijesnih ljudi, a neki potječu iz vremena prije više od 30.000 godina.
Pronađene su još starije skulpture i ukrasni predmeti (npr. nakit), uključujući i nedavno otkriće koje smješta
36
i zanatskih proizvoda između manje ili više udaljenih i različitih zajednica) i izgradnji novih
oblicika društveno-političkog organiziranja.
Poljodjelci su se morali naseljavati u blizini polja, a gradnjom trajnijih i masivnijih nastambi
počela su se formirati sela. Nastambe su građene blizu jedna drugoj, a u njima je na jednom
mjestu često boravio veći broj obitelji. Nastambe su se međusobno razlikovale u zavisnosti od
klime i materijala dostupnog za gradnju, od cigala napravljenih od blata i sušenih na suncu,
kao materijala koji se koristio u toplim riječnim dolinama, do kamenih ploča dostupnih blizu
obala u hladnijim krajevima. Prije otprilike 9.000 godina prva sela nastala su duž obala
Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji (gdje je izumljena poljoprivreda), a prije 8.000 godina u
sjevernoj Kini i na Sredozemlju. U dolini rijeke Nil prva sela su podignuta prije nekih 6.000
godina i imala su između pedesetak i nekoliko stotina stanovnika. S vremenom su
jednostavne poljodjelske naseobine (sela) prerasle u gradiće, nešto kasnije i u dojmljive
gradove (što označavamo kao početak civilizacije i civiliziranog načina života). Prije
otprilike 5.500 godina u južnoj Mezopotamiji postoje prvi veliki gradovi na svijetu. Nakon
proteka još tri tisućljeća već je devedeset posto žitelja Mezopotamije živjelo u gradovima.
Izvan zidovima opasanih gradova poljodjelci su sadili ječam, sezam i luk te uzgajali ovce,
koze i goveda. U Egiptu su se utvrđeni gradovi, kao i sela ranije, počeli razvijati duž rijeke
Nil. Prvi europski gradovi nastaju na Kreti, otoku u Sredozemnom moru, prije približno 4.000
godina. Stanovnici gradova, naprednih, bogatih i organiziranih sredina, mogli su graditi
hramove i palače te jačati trgovačke odnose s drugim sličnim zajednicama.
Razmjena ili trgovina je po svoj prilici izniknula iz reciprocitetne razmjene darova, čak i
prije nego što je došlo do trgovanja viškovima između između dviju različitih zajednica i
teritorija. Čini se da su među prvim predmetima plemenske razmjene bili vatra - koju, možda,
zbog obrednih prepreka neki narodi nisu nikada palili, već su je pribavljali od drugih skupina
– te oker, općenito najtraženiji sastojak paleolitskih (starije kameno doba) obreda. S pojavom
viškova proizvoda razmjena je postala i racionalan način rješavanja vlastitih viškova
proizvoda (npr. ratarskih) za poželjne viškove proizvoda drugih (npr. stočarskih ili
ribolovnih). Znatno prije izuma prvoga kovanog novca trgovalo se tako da su se razmjenjivala
dobra (trampa), što je uključivalo vrijedne i luksuzne predmet poput metala i dragog kamenja.
Veći dio rane trgovine podrazumijevao je razmjenu korisnih dobara koja nisu bila svima na
raspolaganju. Područja bogata mineralima i metalima imala su prirodnu komparativnu
prednost, a plemeniti metali zlato i srebro posebno su se cijenili zbog ljepote i rijetkosti. Već
do 2.000. godine pr.n.e. u Mezopotamiji je razvijen sustav međugradske trgovine, a ubrzo je
trgovačka mreža pokrivala široko područje od Sredozemnog mora do doline rijeke Ind
(današnja Indija). S trgovinom su se širile i razmjenjivale različite i korisne ideje. Prva kola s
kotačima vjerojatno su nastala prije 5.600 godina u Mezopotamiji, a znanje o ovom
nevjerojatnom izumu ubrzo se proširilo dijelom svijeta. Isto se dogodilo i s napretkom u
obradi metala, posebice u tehnikama taljenja.
Prije otprilike 5.000 godina ljudi su izumili pismo i počeli stvarati zapise koje arheologija
ponekad pronađe i iznese na svjetlo dana. Pisanje i bilježenje teksta označava kraj
pretpovijesti i početak pisane povijesti. Izumom pisma ljudi su dobili mogućnost zapisivanja
svojih trgovačkih transakcija, događaja, zakona, otkrića, izuma i literarnih priča. Zahvaljujući
pisanju, komunikacija je postala beskonačno fleksibilnom, a upravo su zapisane ideje
apstraktnu umjetnost u davnu prošlost, čak prije 70.000 godina. Kruže mnoge teorije o svrsi ovih umjetničkih
djela, koje se pozivaju na ideje o magiji, vjeri i lovačkim obredima. Stručnjaci se slažu da su ova djela možda
imala simbolička značenja svojim stvarateljima i da su svakako predstavljala način na koji su oni izražavali
svoje osjećaje i vjerovanja.
37
pokrenule sve kasnije misaone revolucije (vjerojatno i dobar broj političkih revolucija).
Društva koja raspolažu pismom imaju neograničeno pamćenje, akumulaciju i tradiciju
raznorodnih znanja bez kojih bi čovječanstvo napredovalo sporo ili vjerojatnije stagniralo.
Pismo je toliko važno da ga većina zabilježenih pradavnih mitova pripisuje božjem daru.
Neke teorije o njegovom podrijetlu navode da je poteklo od političkih ili vjerskih vođa kojima
su trebali tajni kodovi i to radi očuvanja vlasti i bilježenja magije, radi proricanja i navodnog
komuniciranja s bogovima. Čini se da je pismo ipak nastalo iz posebnih znakova koje su
počeli upotrebljavati rani trgovci iz Mezopotamije u svrhu bilježenja podataka o svojim
poslovnim računima – tipu, količini i cijeni prodanih ili kupljenih stvari. Znakovi u pismu su
bili nakupina malih slika i simbola, a različite kulture razvile su različite sustave pisanja. U
Mezopotamiji su klinasti znakovi urezivani u tanke glinene pločice, a otprilike u isto vrijeme
Egipćani su počeli koristiti sustav pisanja koje nazivamo hijeroglifi (u prijevodu «sveto
rezbarenje»). Prije 3.500 godina u Kini je razvijeno piktografsko pismo na kostima i
životinjskim oklopima, a Feničani počinju koristiti alfabet od 22 slova za bilježenje svog
semitskog jezika prije 3.200 godina. Ovaj alfabet kasnije preuzimaju stari Grci čime postaje
predak svih alfabeta zapadnog svijeta. U srednjoj Americi prvo hijeroglifsko pismo se razvilo
prije 2.800 godina.
Zahvaljujući pismu, trgovačka usluga i protuusluga mogle su se zabilježiti u ugovorima.
Koliko je to bilo važno za povijest gospodarstva, ne može se čak ni dovoljno procijeniti.
Sumerski su trgovci poslove do pojedinosti pismeno utvrđivali na glinenim pločama. Izlijevali
su zlato i srebro u poluge normirane težine, obilježavali su ih žigom i upotrebljavali kao
sredstva plaćanja, odnosno kao novac. Bio je to prvi oblik metalnog novca koji je
nepraktičnu robnu razmjenu učinio jednostavnijom. Za težine su Sumerani uveli mjerne
jedinice: najveća jedinica, oko 25 kilograma, bila je talent, on je bio podijeljen na 60 mina, a
jedna mina pak na 60 šekela. Tragom ove podjele, iz tog doba ostalo nam je to da sat dijelimo
na 60 minuta, a jednu minutu na 60 sekundi.
U jednoj je poluzi, dakle u malo prostora, sadržana velika vrijednost. Osim toga metal se
može dijeliti, a neće propasti niti pobjeći (kao npr. krava kao novac) niti će se pokvariti.
Unatoč svim tim prednostima, zlatna ili srebrna poluga još je uvijek bila nespretna i u
svagdašnjici ne baš posebno prikladna da se njome kupi, npr. kruh. Odlučujuća je ideja
nastala negdje prije otprilike 2.700 godina: zlato i srebro bilo je podijeljeno na mnogo
pločica, većih ili manjih, a obilježenih pečatom, pri čemu je uvijek bilo utvrđeno koliko je
težio koji komad. Tko je htio trgovati, morao je samo pogledati te komade plemenitog metala
(metalne kovanice) i odmah je znao koju vrijednost ima u ruci. To se po prvi puta dogodilo
otprilike 700. g. prije n. e. u carstvu Lidijaca u Maloj Aziji, i opet veoma blizu teritorija na
kojem je ranije izumljena poljoprivreda.
Budući da je rad u poljoprivredi trebalo uvijek iznova organizirati i točno vremenski
rasporediti (po tjednima, mjesecima i dobu godine), s vremenom je izniknula «klasa
besposlenih i imućnih». Pripadnicima klase povjerena je nadzorna uloga nad proizvodnjom i
proizvođačima (nad onima koji fizički rade), što znači da oni nisu trebali fizički raditi.
Nadzornici su osmislili i «radnu etiku», nužni skup pravila koja su se morala nametati čim je
rad postao mukotrpan i prestao pružati užitak. Radna snaga je, organizirana u masovnim
razmjerima, morala postati poslušna. Nadzornici su se s vremenom pretvorili u prvu
aristokraciju kojoj je na čelu bio kralj, a ova hijerarhijska organizacija društva opravdavala se
lakšim organiziranjem sve veće zajednice, efikasnim kontroliranjem svakodnevnog života u
gradovima (sve gušće naseljenih i sve složenije strukture) i obranom od vanjskih prijetnji. Tip
političke organizacije društva koji je tako izgrađen dobio je naziv država. Prije nastanka
38
države, na čelu plemena - političke organizacije društva čija je kultura svakodnevice
utemeljena na lovu, traženju hrane i nomadstvu - bile su poglavice ili starješine. Kada su se
skrasili na jednome mjestu i razvili poljoprivrednu proizvodnju, umjesto skupina (plemena)
pojavile su se države kao novi oblik političke organizacije društva. Način života koji
obuhvaća više nadmetanja i sukoba oko prostora koji se može koristiti za poljoprivredu, kao
rezultat povećanog broja sporova i ratova nužno jača institucija vladanja. Države i vladari
stvaraju vojske koje rastu i jačaju, a brojne inovacije unaprijeđuju tehnologiju ratovanja.
Uglavnom je postojala vojska neprestano u pripravnosti, njezine troškove je snosio kralj, a
vojni su se pohodi većinom organizirali i pokretali nakon obavljene žetve. Gradovima koji su
se «dodirivali» bilo je teško zadržati mir jer je bogatiji grad «izazivao» druge da ga zauzmu i
otmu mu bogatstvo. Na bedemima i granicama gradova uvijek su se iznova javljali i
neprijateljski nastrojeni «barbari» (izvan granica uvijek žive «divljaci»), nomadski
grabežljivci zavidni na bogatstvu sjedilačkih naroda. Bogatstvu grada nisu pridonosila samo
napunjena spremišta hrane i proizvodi brojnih vještih zanatlija već i pojava ondašnjih
umjetnika i znanstvenika koji su u gradu pronalazili sve više prilika za stjecanje pokrovitelja
(kralj, pripadnici aristokracije, bogati trgovci i zanatlije). Nema sumnje da je država na čelu s
autoritarnim kraljem (on se često predstavlja i kao bog) i njegovom aristokracijom služila
narodu: posredovala je komunikaciju s bogovima, organizirala kolektivne aktivnosti obrade
zemlje i navodnjavanja te spremala hranu za crne dane i dijelila je na opću dobrobit. No, čak i
najbenignija država nekoga tiranizira, i to iz razloga što je u samoj biti državljanstva odricanje
u korist zajednice, prenošenje dijela prava koja bi pojedinac, da je sam, mogao imati.
Međutim, sve do danas nitko nije otkrio neki drugi način na koji bi se ekonomski, pravni,
politički, obiteljski i drugi međusobni odnosi velikog broja ljudi regulirali na pravedniji ili
praktičniji način.
Nakon nekog vremena «klasa besposlenih i imućnih» je počela prisvajati višak proizvoda i
razvijati «sklonost ili nagon za posjedovanjem». Taj se nagon najbolje može zadovoljiti
ukoliko se pored viška prisvoje i uvjeti proizvodnje, a oni su u samom prirodnom bogatstvu
kao što su zemlja, livade, šume i dr. Taj je proces trajao izuzetno dugo i završio je podjelom
društva na one koji su postali vlasnici većine prirodnih bogatstava i one koji to nisu. Novo je
društvo bitno različito od prethodnog jer je došlo do diferencijacije između ljudi na klasu
vlasnika (nad prirodnim resursima, sredstvima za proizvodnju i finalnim proizvodima) i
klasu nevlasnika koji rade. Vlasnik prisvaja višak proizvoda koji je radom stvorio nevlasnik,
radom na koji je natjeran kroz društvenu podjelu rada. Novo je društvo klasno i
antagonističko, a u njemu osim prisile potreba vlada i prisila drugog čovjeka.18
18 S pojavom gradova-država i klasnog društva usko se veže i pojava zakona i prava. Prvi poznati zakoni
potekli su i opet iz Mezopotamije. Zakonik kralja Lipit-Ištara iz Sumera, nastao približno prije 3.800 godina,
nedvosmislen je pokušaj sveobuhvatnog reguliranja društva. U objašnjenju stoji da ima božansko nadahnuće,
a cilj mu je bio natjerati «djecu da podupiru oca, a oca da podupire djecu... dokinuti neprijateljstva i pobune,
dokinuti plač i naricanje... donijeti pravdu i istinu, te Sumeru i Akadu podariti blagostanje». Ovaj zakonik je
sigurno i posljedica namjere „klase besposlenih i imućnih“ da uz pomoć pravnih normi učvrste društveno
stanje u kojem je netko postao vlasnik nekog dojučerašnjeg zajedničkog dobra ili je čak postao robovlasnik.
Hamurabiju, vladaru Babilona tijekom prve polovice 18. st. prije Krista, današnji pravni teoretičari
poklanjaju posebnu pažnju i zahvalnost budući da je njegov zakonik prvi očuvan u cijelosti. Uklesan je u
kamenu, a nad njim se nalazi reljef na kojem kralj zakone prima iz božjih ruku. Prema epilogu jasno je da je
zakonik trebao zamijeniti fizičku nazočnost vladara jer u sve većim gradovima-državama kralj ne može
osobno suditi i presuđivati u svim pravnim pitanjima i sporovima. Umjesto njega to počinju raditi suci koji
sude na temelju zakona, a njihove se odluke stoga doimaju objektivnima. Hamurabijev zakonik ima veliku
važnost za povijest ekonomske misli jer regulira veličinu kamata na pozajmljeni novac. Zakone je s vremena
na vrijeme moguće modificirati prema okolnostima. Takav pristup pogoduje i demokraciji, jer moć sa sudaca
– koji su u većini društava samoizborna elita – prelazi na zakonodavce koji bi trebali zastupati narod. Zakoni
39
Ovi su se oblici prisile manifestirali na različite načine u različitim povijesnim načinima
proizvodnje i prisvajanja rezultata rada i proizvodnje. Na temeljima zaoštrene diferencijacije
između vlasnika i nevlasnika, negdje na prijelazu iz 4. u 3. tisućljeće pr.n.e. (ponovno u
Mezopotamiji, te u Egiptu) nastaju prve robovlasničke države. Krupni robovlasnici se
izdvajaju iz društvene aristokracije, a uz pomoć državne prisile razvijaju sustav ekonomskih i
društvenih odnosa koji će one koji rade trajno prisiljavati na rad za druge i tako uzdržava sve
članove društva koji su se sasvim izdvojili iz materijalne proizvodnje. Robovlasnički oblik
društvenog uređenja razvio se u svim državama svijeta, ali ne u svakoj na isti način i u istoj
mjeri. Razlike su proizlazile dijelom iz posebnih geografskih uvjeta života pojedinih naroda, a
dijelom opet iz posebnih ekonomskih i socijalnih prilika, pod kojima je u svakom posebnom
slučaju dolazilo do stvaranja robovlasničkog društvenog uređenja. Negdje su robovi postali
glavnim nositeljima čitavog procesa proizvodnje, a negdje su ostali samo pomoćnom radnom
snagom u okviru jedne patrijarhalne obitelji. Tu rob radi pored ostalih članova obitelji, nema
jednakog udjela u raspodjeli, ne može se ženiti i ne uživa toliku slobodu kao drugi. Tek u
kasnijim fazama robovlasništva, kad su se još više razvile proizvodne snage, robovi postaju
glavnom i jedinom radnom snagom. Klasa robovlasnika sasvim se odvaja od proizvodnog
procesa. Sva se njezina aktivnost iscrpljuje u traženju najpogodnijih oblika i metoda za
eksploataciju robovskog rada, u bavljenju državnim poslovima, umjetnošću i u obavljanju
raznih općedruštvenih funkcija. Najpotpunije se taj tip robovlasništva razvio u staroj Grčkoj i
Rimu. Robovsku radnu snagu robovlasnici su nabavljali u početku jedino putem
pobjedonosnih ratova, a u kasnijim razdobljima pretvaraju u robove i vlastite suplemenike, s
čitavim njihovim obiteljima. S rastom opterećenja robova i drugih proizvođača rastu i
suprotnosti u robovlasničkom sustavu. Rezultat su pojave otvorenih sukoba i pobune robova,
što vodi unutarnjem slabljenu sustava. Sustav trpi i vanjske pritiske, kao što su upadi barbara
koji doprinose njeghovom daljnjem slabljenju. Robovlasnički sustav je bio vrlo surov sustav
u kojem je eksploatacija ljudi bila otvorena i neograničena. Glavna njegova suprotnost, pored
suprotnosti između umnog i fizičkog rada te grada i sela, vidljiva je u dominantnom stavu
društvene aristokracije prema kojem je rad u materijalnoj proizvodnji nedostojan slobodnog
čovjeka (ali ne i za robove). Međutim, zbog poticanja daljeg razvoja društvene podjele rada,
usavršavanja sredstava za rad, te jačanja zanatstva i trgove, robovlasništvo je usprkos
ugrađene surovosti i nejednakosti među ljudima napravilo korak naprijed u razvoju
proizvodnih snaga. To mu daje povijesno opravdanje. Isto vrijedi i za naredne društveno-
ekonomske sustave koji su zamijenili robovlasnički i napravili korak naprijed u pogledu
razvijenosti proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Nijedan novi društveno-ekonomski
sustav ne bi povijesno prevladao kada njegove proizvodne snage ne bi omogućavale
proizvodnju veće količine kvalitetnijih materijalnih dobara i usluga u odnosu na prethodni
sustav, ali i nešto humanije odnose među ljudima u materijalnoj proizvodnji i u cjelokupnoj
društvenoj nadgradnji..
S nastankom i trajnim razvojem poljoprivrede, nešto kasnije zanatstva (stolari, zidari, kovači,
postolari, lončari, krojači, izrađivači nakita, brijači, dimnjačari itd.) i trgovine, logično je da je
čovjek kao svjesno i razumno biće počeo opažati razne probleme povezane s proizvodnjom,
ali i s međusobnom raspodjelom i razmjenom onoga što je proizveo. Radi se o općim
problemima vezanim za ekonomsku dimenziju života, ali je ipak osnovni problem bio
tehnološke naravi - osmišljavanje načina objedinjavanja proizvodnih oruđa, rada ljudi i
prirodnih sirovina u svrhu proizvodnje određene vrste proizvoda za široku potrošnju ili
sredstava za rad uz čiju se pomoć proizvodnja obnavlja. Uz ovaj, postoji još dugi niz pitanja
na koje je trebalo pronaći odgovore: npr. kako pribaviti oruđa za rad, kako ljude privoliti radu,
će i dalje tisućama godina biti legitimni jedino na temelju božanskog blagoslova i tako će biti sve dok se prije
otprilike 2.600 godina u Kini i Grčkoj nisu pojavile sekularne pravne teorije.
40
gdje pronaći i kako transportirati prirodne resurse nužne u proizvodnji, itd. Tu su i problemi
raspodjele poput pitanja kome u zajednici i koliko pripada od onoga što se proizvelo. Javljaju
se i pitanja u svezi razmjene, npr. kako viškove određenih proizvoda u jednoj zajednici
razmijeniti za viškove proizvoda druge zajednice i kako tu razmjenu obaviti. Na višoj razini
generalizacije sva se ova pitanja mogu sažeto iskazati u jednom pitanju kojeg je čovjek
postajao sve svjesniji: Kako osigurati u istim ili proširenim razmjerima neprekidnu
materijalnu reprodukciju (proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju) i tako osigurati
društvenu i biološku reprodukciju (tj. obnavljanje društva i njegovih djelatnost)? Sve
dimenzije ovog problema čovjek postupno spoznaje i nastoji efikasno riješiti. Upravo je
čovjekov interes za stvaranje materijalnih i društvenih uvjeta u kojima će brže, kvalitetnije i
sigurnije zadovoljavati osnovne potrebe (kroz rješavanje problema proizvodnje, raspodjele i
razmjene) pobudio misaono zanimanje za probleme materijalne reprodukcije i doveo do
nastanka prvih izdanaka ekonomske misli.
Natruhe dubljih promišljanja ekonomskih problema nalaze se u zapisanim idejama mislilaca
drevnog Istoka (Indija, Kina, Babilon, Egipat – 18. st. pr.n.e.), u starim istočnjačkim
legendama i pjesmama, prvim zbirkama zakona (već spomenuti Hamurabijev gdje se regulira
kamata na pozajmljeni novac), kao i u Homerovoj (7. ili 8. st.pr.n.e.) Ilijadi i Odiseji. Ove
najstarije i jednostavne ekonomske analize žele objasniti samo neke pojedinačne ekonomske
pojave i procese, odnosno riješiti određene ekonomske probleme koji opterećuju život
zajednice. Donekle već razvijenu ekonomsku misao pronalazimo u Starom zavjetu (između
6. i 4. st. pr.n.e.), dijelu Biblije. U njemu proroci žale za razdobljem koje nije poznavalo
probleme u svezi proizvodnje i raspodjele dobara i u kojem su ljudi lako pronalazili dovoljno
prirodnih dobara za svoje potrebe. «Radit će te šest dana u znoju lica svog», glasila je kletva
kojom su Adam i Eva istjerani iz raja, dok je Kainu u zadaću dano da obrađuje zemlju.
U antičkoj Grčkoj i desetinama njezinih gradova-država (najpoznatiji polisi su Atena, Sparta,
Korint itd.) proizvodne snage i proizvodni odnosi su bili već znatno razvijeniji u odnosu na
druga agrarna društva. Ekonomski život u antičko doba već poznaje ekonomske pojave
(fenomene) koje nisu bile potpuno različite od današnjih, kao i probleme što su se tada
rješavali u duhu koji u osnovi nije bio vrlo različit od našeg. Najvažnija privredna djelatnost
bila je poljoprivredna proizvodnja (uz zanatstvo), a osnovni način proizvodnje temeljio se
uglavnom na radu robova (robovlasništvu). Osnovna društvena jedinica proizvodnje u
polisima antičke Grčke je kućanstvo (obitelj), a svaka poljoprivredna obitelj sama je za sebe
proizvodila kruh, sir, slatkiše, meso, odjeću, vino i maslinovo ulje itd. Premda su živjeli i u
gradu, na primjer u Ateni (gdje su se muškarci, tj. slobodni ljudi, bavili upravljanjem
gradom, politikom, filozofijom, umjetnošću, sportom), proizvodnju ovih i drugih relativno
malobrojnih vrsta proizvoda slobodni građani Atene organizirali su na svojim
poljoprivrednim imanjima koja su okruživala urbanu cjelinu. Fizički dio poslova u kući, na
poljima i u stajama obavljali su robovi, a u tome su im pomagali članovi obitelji, najčešće
žene i djeca. Za rodnih godina, kada je prinos bio velik i kada je višak znatno nadmašivao
potrebe, proizvođači su viškove razmjenjivali (npr. rajčicu ili pšenicu koje su imali u
količinama preko svojih potreba) za proizvode drugih proizvođača (u zemlji ili izvan zemlje),
one koje nisu mogli sami proizvesti (npr. srpove, marelice itd.). U godinama «mršavih
krava», kad su stezali remen i patili od neimaštine, kopnene i morske trgovinske razmjene su
prestajale jer nije bilo viškova koji bi se mogli razmjenjivati. Prije i dugo još nakon
starogrčkih gradova-država, čak sve do prije nekoliko stotina godina i prevlasti robne
proizvodnje u kojoj proizvodi do potrošača pristižu preko tržišta, diljem svijeta proizvodi su
se (hrana, odjeća, nastambe, namještaj, čak i usluge poput zdravstvene njege itd.) najvećim
dijelom proizvodili u okviru kućanstva (imanja, gazdinstva) i kruga članova proširene obitelji
41
koja uključuje mnoge generacije. Sve što se proizvede raspodjeljuje se u okviru obitelji i
„našeg doma“, a glavno načelo raspodjele je solidarnost (raspodjela naliči na uzajamno
darivanje). Ukoliko danas i postoje proizvođači koji nešto proizvode za vlastitu potrošnju
(često iz hobija), oni predstavljaju ostatak prošlosti i dokaz su nedovoljne ekonomske
razvijenosti zemlje kojoj pripadaju.
Naznake osnovnog načina proizvodnje, raspodjele i razmjene u antičkoj Grčkoj pokazuju
ekonomski i društveni kontekst u kojem se javljaju dotad najsnažniji poticaji za pojavu prvih
dubljih ekonomskih analiza i ekonomskih mislioca. Analizom pojedinih ekonomskih pojava i
odnosa i rješavanjem tipičnih ekonomskih problema bavili su se filozofi budući da još nisu
postojali ekonomisti kao specijalizirana vrsta znanstvenika. Mislioci i državnici stare Grčke u
svojim tekstovima i govorima raspravljaju o problemima trgovine i robne razmjene, o
pitanjima najpovoljnijeg iskorištavanja robovske radne snage, društvenoj važnosti podjele
rada itd. Ksenofont se zauzima za zemljoradnju kao najvažniji dio privrede i među prvima
raspravlja o društvenoj podjeli rada s gledišta njezine korisnosti za rast proizvodnje. U
Platonovim djelima također se nalaze opširna razmatranja o podjeli rada, o porijeklu grada i
klasnoj strukturi društva kojeg čine slobodni ljudi i robovi. Njegov učenik Aristotel
vjerojatno je prvi koji se koristio metodom ekonomske analize, što je posebice plodonosno u
njegovim djelima Nikomahova etika i Politika. Analizirajući predmet istraživanja ekonomije,
robnu razmjenu i uloge novca istakao je ekonomske probleme s kojima će se sve do naših
dana baviti svi važniji ekonomski mislioci. Aristotel, zanimljivo, razlikuje ekonomiju
(vještinu upravljanja kućanstvom) od hrematistike (stjecanje kojemu je smisao puko
bogaćenje). Upravo je u to doba, između 400. i 300. g. prije naše ere, za sva istraživanja - još
uvijek nedovoljno znanstvena, bez podjele na pojedine ekonomske grane i sa skromnim i
jednostavnim teorijskim rezultatima - usmjerena na probleme proizvodnje, raspodjele i
razmjene u okviru obitelji i polisa nastao naziv (izraz, riječ, termin) ekonomija. Kako je to
već ranije objašnjeno, u etimologiji ove riječi sadržane su dvije starogrčke riječi: oikos, što
znači kuća, gazdinstvo, gospodarstvo, i nomos, što znači pravilo, red, zakon. Izraz ekonomija
je složenica, a nakon što smisleno povežemo značenje obje riječi (oikos i nomos =
oikonomos, a jezične promjene teku od grčke riječi oikonomos preko latinske riječi
oeconomia do naše riječi ekonomija) «ekonomiju» se može definirati kao «učenje o
pravilima dobrog upravljanja kućnim privređivanjem» ili kao «učenje (poduka) o
zakonima dobrog vođenja obiteljskog gospodarstva». Do pravila o dobrom upravljanju
obiteljskim gospodarstvom dolazi se kroz promatranje i opis ekonomskih problema, analizu
prikupljenih činjenica, podataka i iskustava te kroz zaključivanje o tome koje je rješenje za
pojedini ekonomski problem najispravnije. Politička ekonomija kao znanost rođena je u
staroj Grčkoj, ali joj je prvo ime bilo samo «ekonomija».
Suprotno svojoj političkoj, vojnoj, upravnoj i materijalnoj veličini i moći, Rimsko carstvo je
kao rezultat rijetkih ekonomskih promišljanja i rasprava ostavilo vrlo skromno misaono
naslijeđe. U stoljećima ekonomskog prosperiteta osiguranog pritjecanjem potrošačkih dobara
iz osvojenih teritorija, prostornog širenja i podnošljivih unutarnjih napetosti interes rimskog
društva za ekonomska pitanja bio je umjeren ili čak slab. Vidljivo zanimanje za ekonomsku
problematiku pokazuju tek pojedinci među kojima se ističu braća Gras, Ciceron, Seneka i
Lukrecije Kar. Ciceron npr. ističe važnost poljoprivredne proizvodnje, a zanimanje
poljoprivrednika smatra najplemenitijim pozivom za slobodnog čovjeka. Trgovinu na veliko
ističe kao važnu sponu između proizvodnje i potrošnje. U odnosu na grčka promišljanja
ekonomske problematike, rimska ekonomska misao predstavlja ipak drugorazrednu verziju,
osim u očitoj promjeni stava prema ropstvu i robovima. Naime, pojedini rimski pisci
upozoravaju na nedjelotvornost rada robova i ističu potrebu prijelaza na privređivanje u
42
kojem će izravni proizvođač biti više zainteresiran za svoj rad i rezultate rada (nego što su to
bili robovi). Rimsko razdoblje ipak trajno ostaje značajno za razvoj ekonomske misli jer se u
njemu raspravljaju i definiraju mnoge kategorije ekonomskog života važne i danas. Tako se u
to doba, kroz kodificirani sustav normi Rimskog prava (zbirke zakona), formuliraju pitanja
vlasništva i raznih ugovora o kupnji, zajmu, kamatama, o prometu robe itd. Pravne institute
su kroz sustav zakona za reguliranje ekonomskih odnosa razradili pravnici, a taj sustav
podupire neograničeno pravo privatnog vlasništva i slobodu ugovoranja. Pravni institut
vlasništva, kojem je pravo tada dalo prvi oblik, bit će središtem osobnog zadovoljstva,
ekonomskog razvitka i političkih sukoba u stoljećima koja su uslijedila sve do danas.
Rim i druge robovlasničke države na obalama Sredozemlja (i u drugim dijelovima Europe, a
također u Indiji i Kini) nestaju u razdoblju između 2. i 5. st.n.e., a potkraj 5. i početkom 6.
stoljeća n.e. društveno-ekonomski poredak organizira se na temelju pojave kolonata –
stvaranje zavisnih seljaka proizvođača. To je bio izlaz iz krize robovlasničkog sustava kojeg
su potresali otpori robova, opadanje njihovog broja i visoki troškovi ropskog rada. Naime,
vlasnici velikih zemljišnih posjeda (latifundija) počinju svoja zemljišna imanja dodjeljivati
bivšim robovima i drugim bezemljašima da ih oni obrađuju, a zauzvrat ih obvezuju na
plaćanje neke vrste danka. Tako je na ostacima starog društveno-ekonomskog sustava
nastajao novi u kojem su odnosi između vlasnika i nevlasnika sredstava za proizvodnju
uređeni na drugačiji način nego u robovlasništvu. Nevlasnik i dalje ostaje ovisan od vlasnika
zemljišta kojem mora plaćati danak, no ipak je popravio svoj ekonomski položaj budući da je
nakon podmirenja obveze prema vlasniku nešto i njemu ostalo. Osim toga, on više nije rob i
res (obična stvar) kao što je to bio u robovlasništvu.
Osnovno obilježje novih proizvodnih odnosa ostaje nešto manje izražena eksploatacija, ali
sada kmetova od strane svjetovnih i crkvenih feudalaca. Dakle, i novo društvo je opet
sastavljeno od dvije različite i često suprotstavljene klase – feudalaca i kmetova. Feudalci su
pripadnici vladajuće društvene klase koja ima vlasništvo nad zemljom, osnovnim resursom
bez kojeg nema poljoprivrede kao tada daleko najvažnije proizvodne djelatnosti društva.
Kmetovi rade na krupnim feudalnim posjedima i kroz sustav izvanekonomske prinude
(osobno su ovisni od feudalaca koje ne smiju napustiti) uzdržavaju vladajuću klasu feudalaca
putem raznih prisilnih davanja – renti. Tri se vrste renti razvijaju s protekom vremena: radna,
naturalna i novčana renta. Ovaj način organizacije društvene proizvodnje (feudalizam)
dominira u zapadnoj Europi sve do 18. stoljeća i pojave industrijskog načina proizvodnje, a u
ekonomski slabije razvijenim istočnoeuropskim zemljama sve do sredine 19. stoljeća.
Iako i u feudalizmu prevladavaju sitna poljoprivredna i zanatska proizvodnja naturalnog
karaktera (samodovoljnost je i dalje glavni cilj proizvodnje), kao i stagnacija ukupne
proizvodnje (viškovi su rijetki, a samim time i trgovina), u okviru ovog novog načina
proizvodnje postupno se stvaraju uvjeti i neophodna struktura za brži razvitak proizvodnih
snaga. Na velikim feudalnim imanjima (latifundijama) uvode se nove i savršenije metode
ratarstva, povrtlarstva, vinogradarstva, stočarstva itd., a drvena poljoprivredna oruđa s
vremenom se zamjenjuju oruđima izrađenima od željeza. Rastuća podjela rada između sela
(poljoprivreda) i grada (zanatstvo) doprinosi povećanju zanatskih vještina, kvaliteti
obrtničkih izrađevina i daljoj specijalizaciji zanatlija (obrta). Nastaju i potpuno nove zanatske
alatke, a svakodnevni život se obogaćuje pronalaskom papira, baruta, sata, kompasa i niza
drugih tehničkih novina. U gradovima se formiraju udruženja obrtnika (cehovi) i trgovaca
(gilde), a pravila koja propisuju ova udruženja imaju značajne uloge u organizaciji
proizvodnje i trgovine. Ipak, vjerojatno najveći doprinos feudalizma je u razbijanju starih
predrasuda o proizvodnom radu kao djelatnosti koja nije dostojna slobodna čovjeka.
43
Feudalizam je neposrednom proizvođaču (kmetu, zanatliji) vratio onu zainteresiranost za rad
i rezultate rada koje u robovlasništvu jednostavno nije bilo: što kmet više proizvodi, više mu i
ostaje (ovo je temelj i ekonomske diferencijacije među kmetovima).
Iako se obično kaže da razdoblje srednjeg vijeka (od pada Rimskog carstva u 5. st. do pada
Carigrada sredinom 15. st.), krupnih svjetovnih i crkvenih feudalaca i crkvenog prava nije
ostavilo znakovitiji pečat u ekonomskom učenju, ipak je poznato da je Toma Akvinski
(1224.-1274. g.) branio privatno vlasništvo i govorio o pravednoj cijeni koja bi trebala
odgovarati pravoj vrijednosti robe. Odbacivao je kamatu kao lihvarsku i nemoralnu
kategoriju i izvor bogaćenja. Kanonisti, među koje pripada i Toma Akvinski, prihvaćaju
znatan dio Aristotelovog učenja i koriste se njime u nastojanjima da teološku dogmu (etičke
principe kršćanstva) usklade s uvjetima postojećeg, grubog i stotinama godina sporo
mijenjajućeg sustava ekonomskog života.
S razvojem feudalizma (vrhunac je u 16. st.) niču gradovi kao zanatska, trgovačka i politička
središta, prelazi se od radne na naruralnu (i novčanu) rentu i širi se robna proizvodnja (za
tržište), posebice obrtnika. Sve razvijeniji robno-novčani odnosi feudalni način proizvodnje
iznutra podrivaju i sve više potiskuju, a doprinos tim procesima ne dolazi samo od razvoja
zanatstva i trgovine već i od brojčanog jačanja gradskog stanovništva i izmicanja gradova
od političke vlasti feudalaca. Pod utjecajem velikih geografskih otkrića, posebno zbog
naglog pritjecanja zlata i srebra iz novootkrivenih južnoameričkih područja, trgovci i
zanatlije postaju sve bogatiji. Snagom tako naraslog ekonomskog i vojnog potencijala
izboren je privilegiran status gradova (u kojima žive zanatlije i trgovci) nad političkom moći
feudalaca utemeljenoj na zemljišnom vlasništvu i renti (rente koje je zemljovlasnicima
plaćalo seljaštvo s vremenom postaju nedovoljne za potrošnju feudalnog staleža). Nastaju i
formiraju se prve nacionalne države u Europi, što mijenja i dotadašnje institucije političke
vlasti. Feudalni model političkog vladanja u kojem upravljačke ovlasti izviru iz vlasništva
nad zemljištem smjenjuje razdvojenost institucija ekonomske sfere od državnog aparata
prisile. Kada državne institucije vlasti nisu izravno utemeljene u ekonomskoj sferi
(zemljovlasništvu), raste važnost mehanizma prikupljanja novčanih sredstava potrebnih za
normalno funkcioniranje političke (državne) infrastrukture. Država počinje nadgledati izvore
vlastitog financiranja, što je usmjerava na one ekonomske mjere koje za cilj imaju
unaprijeđivanje i jačanje izvora državnog proračuna (budžeta).
Završna faza feudalizma započinje na početku 16. st. kada se počinje odvijati proces
raslojavanja kmetova i zanatlija na bogate i siromašne, kada nastaju manufakture
(naprednije zanatske radionice), formiraju se prvi veliki individualni novčani kapitali, širi se
tržište i razvijaju elementi novih društvenih odnosa. Na čelu svih ovih promjena je buržoazija
(građanstvo), nova društvena klasa koja rušeći feudalni sustav igra progresivnu ekonomsku i
društvenu ulogu. Buržoazija sebi podčinjava sve druge slojeve u društvu i uspostavlja novi
sustav – buržoasko (građansko) društvo. Zanima se za zanatstvo, trgovinu i bankarstvo i
favorizira kapitalistički način proizvodnje stvarajući tako uvjete bržeg razvoja proizvodnih
snaga. U svoje ruke buržoazija koncentrira društveno bogatstvo, osjećajući da društvo može i
mora osigurati njegovo povećanje. Oslanjajući se na nezadovoljstvo seljaštva, a imajući
podršku u filozofiji liberalizma koja se tada javlja, taj se novi društveni sloj stavlja na čelo
raznih protivnika feudalizma tražeći promjenu njegovih odnosa. Promjena društvenih odnosa
i ekonomski preobražaj, u kojem je zemlja, do tada dominantan proizvodni čimbenik, sve
više gubila svoje značenje a kapital poprimao važnost ključnog ekonomskog čimbenika, s
povijesne scene postupno eliminiraju feudalnu društvenu nadgradnju. Okončanjem uspješnih
buržoaskih revolucija započinje novo razdoblje čovječanstva poznato kao kapitalističko,
44
buržoasko ili građansko društvo (danas još i pod nazivom društvo građanske demokracije
ili društvo tržišne demokracije).
Prijelazno razdoblje razgradnje feudalnog poretka i uspona buržoaske klase trajalo je od 15.
st. sve do sredine 18. st. i nastanka industrijskog društva (industrijskog kapitalizma). Bogati
trgovci financiraju manufakturnu proizvodnju i prisvajaju velike zarade, a rastuća ekonomska
moć omogućuje im snažni utjecaj na politiku države i pravnu regulativu prilagođenu
njihovim interesima. Ekonomska misao također slijedi ovaj trend i stvara teorijsku osnovu
daljeg jačanja pozicije trgovaca. Stvaraju se materijalni i društveni uvjeti za pojavu
razvijenije i znanstvenije ekonomske misli koja postaje sustavnija, preciznija i s određenijim
i zaokruženijim predmetom istraživanja. Iz ovih razloga nastaje i prvo sustavnije učenje o
političkoj ekonomiji, prva prava ekonomska škola19, koju su razradili i podučavali
merkantilisti. Merkantilizam (u prijevodu „trgovački duh“) je najrašireniji u Francuskoj i
Engleskoj, a njegovi pobornici su tražili da ekonomsko primišljanje nauči ljude kako doći do
novca (zlata i srebra) u kojem su vidjeli bogatstvo i način povećanja materijalnog blagostanja
ljudi. U skladu s ovim teorijskim zahtjevom merkantilisti su se i praktično zalagali za
gomilanje i akumulaciju plemenitih metala. Kako se do zlata moglo doći kopanjem u
rudnicima, ali i izvozom proizvoda (koje stranci plaćaju zlatom i srebrom), merkantilisti su
tražili od države (vladara) da pomaže izvozu dobara koji će omogućiti pritjecanje zlata i
srebra u zemlju, a da istovremeno koči uvoz dobara kako ne bi došlo do otjecanja plemenitih
kovina. Kako su cijene izvezenih proizvoda više od domaćih, društvo u cjelini zarađuje i
povećava svoje bogatstvo. Osnovna svrha proizvodnje je stjecanje sve veće količine novca, a
on se sve više ulaže u povećanje manufakturne proizvodnje i izvozno orijentiranu trgovinu
(razmjenu). Trgovac je najvažniji subjekt u vanjskoj trgovini te ga se stoga poistovjećuje s
državom, a njegovi profiti i bogatstvo s bogatstvom države. Merkantilistička škola
predstavlja prvo teorijsko raspravljanje o kapitalističkom načinu proizvodnje (trgovačkom
kapitalizmu) i prvi put ističe da je profit glavna svrha kapitalističkog privređivanja.
Kao posljedica rasta interesa novog građanskog (buržoaskog) društva za ekonomsko
područje života dogodila se i promjena u ranijem nazivu «ekonomija». Ovom se nazivu
pridodaje starogrčka riječ «polis» (grad, država) iz koje se dobija pridjev «politički».
«Ekonomija» postaje «politička ekonomija», a ovaj se naziv odnosi (obuhvaća) na ukupnost
znanja koja se koriste ne više za efikasno vođenje jednog domaćinstva (kućanstva,
gazdinstva) već za efikasno upravljanje ekonomskim životom (privredom) jednog cijelog
društva i u svrhu povećanja njegovog materijalnog bogatstva. Autorstvo naziva „politička
ekonomija“ pripisano je francuskom merkantilisti Antoine Montchretienu (1575.-1621. g.)
jer je 1615. godine u svom djelu Rasprava o političkoj ekonomiji prvi put spomenuo novi
naziv. Politička ekonomija ima zadaću podučiti sve ljude u jednom društvu dobrom
privređivanju, ali i državu i ljude na čelu države (kralja npr.). Razlog zbog kojeg je izraz
«politička ekonomija» skovan tek na početku 17. stoljeća, i kada se ekonomija tek počinje
19 Ekonomske škole su sustavi ekonomskih znanja koji se međusobno razlikuju po i) načinu pristupanja
istraživanjima ekonomskih pojava (ekonomskog procesa), ii) po izboru ekonomskih problema koji su
predmet njihova istraživanja, po iii) metodama ekonomske analize i po iv) svojim teorijskim shvaćanjima.
Svaka pojedina škola okuplja veći broj ekonomista koji imaju približno ista shvaćanja premda se mogu i
međusobno razlikovati. Najčešće se na čelu pravca ekonomske misli (škole) nalazi jedan veliki ekonomist,
osnivač i glavni teoretičar, a njegove stavove prihvaćaju, populariziraju, razrađuju i nadopunjavaju njegovi
sljedbenici. Svaka škola ima svoj posebni naziv, bilo prema imenu osnivača, bilo prema mjestu u kojem se
začela i u kojem djeluje pretežan dio pripadnika škole, bilo prema njenom osnovnom metodološkom pristupu
ili teorijskim koncepcijama. Najpoznatije ekonomske škole su: kanonisti, merkantilisti, klasična politička
ekonomija, fiziokrati, socijalisti-utopisti marksistička politička ekonomija, marginalisti, austrijska škola,
keynezijanska škola, čikaška škola (neoliberalizam) itd.
45
potvrđivati kao prava znanost, treba potražiti u novoizgrađenim odnosima između države i
ekonomskih aktivnosti ljudi, odnosima primjerenim razgradnji feudalizma i početku
izgradnje nacionalnih privreda i građanskog društva.
Merkantilistička ekonomska škola svoje teorije razvija od kraja 15. st. do druge polovice 17.
st., kada je potiskuju dvije nove ekonomske škole – fiziokratizam u Francuskoj i klasična
politička ekonomija u Engleskoj. Fiziokratska škola (fysis – priroda; kratien – vladati)
ukazuje, problematizira i dokazuje da povećanje društvenog bogatstva nastaje samo radom i
proizvodnjom u poljoprivredi. Središnja točka fiziokratske ekonomske analize jest potraga za
viškom koji oni nazivaju produit net (čisti proizvod). U toj potrazi fiziokrati, osnivač i
najznačajniji predstavnik je F. Quesnay, odbacuju merkantilističko vjerovanje da bogatstvo
nastaje i povećava se u trgovini (izvozu). Prema fiziokratima povećanju društvenog bogatstva
pridonosi jedino materijalna proizvodnja i to samo jedan njezin dio ili grana proizvodnje –
poljoprivreda. Na neki su način fiziokrati bili u pravu, naime u poljoprivredi zemljoradnik
dobija prilikom žetve više žita nego što mu je potrebno da nadoknadi troškove proizvodnje
(utrošeno sjeme i vlastita godišnja prehrana, tj. nadnica). Takav višak proizvoda (produit net)
ne postoji u zanatstvu (ono samo preoblikuje sirove i poluptoizvode), a još manje u trgovini
(samo razmjenjuje proizvode). Razvoj poljoprivrede povećava društveno bogatstvo, a
zanatstvo i trgovina svoje rezultate samo mijenjaju za drugi oblik vrijednosti (za novac).
Najveća je zasluga fiziokrata što su prebacili predmet istraživanja političke ekonomije iz
djelatnosti trgovine na djelatnost (poljoprivredne) proizvodnje. Dobivanje viška vrijednosti u
poljoprivredi, čijom akumulacijom raste društveno bogatstvo i potrošnja na potrebe, osnovna
je svrha i smisao kapitalističkog načina proizvodnje. Jedini proizvodni rad koji daje višak
vrijednosti je rad u poljoprivredi gdje zajedno „rade“ neposredni poljoprivrednici i
zemljovlasnici, koji istina ne rade izravno, ali daju zemljište na kojem se poljoprivredna
proizvodnja odvija.
Vrhunac dotadašnjeg razvoja političke ekonomije predstavlja razdoblje (18. st.) u kojem
nastaje klasična politička ekonomija. Klasična ekonomija se katkad naziva ortodoksnom ili
liberalnom političkom ekonomijom. S njezinim nastankom ekonomska znanost prestaje
jednostavno opisivati i sistematizirati vidljive ekonomske pojave te počinje istraživati
unutarnju povezanost ekonomskih pojava i procesa. Klasičnoj političkoj ekonomiji kao
polazna istraživačka točka služi spoznaja da se bogatstvo ne sastoji u novcu, već u
materijalnim dobrima kojima u ukupnosti raspolaže jedna zemlja (država) i njezino društvo.
U okvirima klasične političke ekonomije raspravlja se o mnogim ekonomskim pitanjima i
problemima i pronalaze odgovori koji su sve do danas ostali gotovo nepromijenjeni.
Posebno se ističe njezin doktrinarni doprinos kroz načelo o ekonomskoj učinkovitosti
slobodne konkurencije i svih instituta koje ona pretpostavlja, kao što su privatno vlasništvo,
poduzetništvo, akumulacija itd. Klasična politička ekonomija obuhvaća ekonomsku misao
razvijanu u Engleskoj i Francuskoj, a najpoznatiji predstavnik ove škole je Adam Smith
(1723.-1790.), autor poznatog i utjecajnog djela Bogatstvo naroda tiskanog 1776. godine.
Upravo se godina publiciranja ove knjige smatra trenutkom nastanka znanstvene
političke ekonomije u punom smislu. U knjizi se objašnjava kako će se narod i država
obogatiti, ali se raspravlja i o problemima raspodjele bogatstva u društvu te o problemima
koji se javljaju u razmjeni (trgovini). Bogatstvo naroda je stvorilo temelje cjelovite i
konzistentne teorije kapitalizma, teorijskog sustava čiji se utjecaj zadržao do danas. Najveći
Smithov doprinos bio je u postavci o samoregulirajućem tržišnom mehanizmu ili tzv.
nevidljivoj ruci (invisible hand) po kojoj mimo volje tržišnih subjekata (prodavača i kupaca)
nevidljive sile (a zapravo mehanizam ponude i potražnje) dovode do uspostave tržišne
ravnoteže između ponude i potražnje u kojoj proizvođači proizvode upravo one robe koje
46
potrošači traže. Pri tome ne postoji potreba za nekom državnom intervencijom, već je
dovoljno prepusti slobodnoj tržišnoj konkurenciji i nevidljivim silama da one spontano
usmjeravaju svaku ekonomsku aktivnost željenom cilju i da na najpovoljniji način usklađuju
pojedinačne i društvene interese. Državi je namijenjena uloga „noćobdije“, neutralnog
nadzora poštovanja ekonomske igre, slobodnog, nesputanog djelovanja ekonomskih zakona
(npr. zakona ponude i potražnje) koji su objektivne naravi. Polazna ideja klasične škole je da
težnjom ka vlastitom bogaćenju, pojedinac doprinosi i općem blagostanju. Koju zadaću
namjenjuje pak političkoj ekonomiji A. Smith jasno iskazuje stavom da je «načelo svakog
mudrog oca obitelji da nikad ne pokuša načiniti kod kuće ono što će ga više koštati da učini
nego da kupi». Drugim riječima, po Smithu politička ekonomija uči o racionalnom
privređivanju koje je povezano s količinom utrošenog rada u proizvodnji jedne jedinice
određenog proizvoda. Ostali iz plejade velikana klasične ekonomije su: David Ricardo
(1772.-1823.), Robert Malthus (1766.-1834.), Jean Baptiste Say (1767.-1832.) i John
Stuart Mill (1806.-1873.).
INDUSTRIJSKO RAZDOBLJE
Ubrzanom kapitalističkom razvitku nekih europskih zemalja nesumnjivo je doprinjelo
opljačkano bogatstvo u novootkrivenim južnoameričkim i drugim zemljama (15. i 16. st.).
Međutim, pljačkanje, pa ni dugogodišnje ekonomsko iskorištavanje kolonija, ne bi bilo
dovoljno za snažan ekonomski razvoj. Presudan je bio rast vlastite zanatske proizvodnje
ostvaren kroz najviši organizacijski oblik te proizvodnje - manufakturu. Ovu tvrdnju najbolje
potvrđuje činjenica da su nositelje prvih velikih geografskih otkrića i osvajače kolonija,
Španjolsku i Portugal, već u 17. stoljeću nadmašile Engleska i Nizozemska, a zatim i
Francuska, i to upravo zbog toga što su uspjele brže i snažnije razviti vlastitu manufakturnu
proizvodnju. Još veći, gigantski iskorak manufakturne proizvodnje započinje s izumom
strojeva koji su mogli proizvoditi brže, kvalitetnije i jeftinije od čovjekovog manualnog
rada. Strojevi su naprave koje obavljaju određene proizvodne radnje, a u ranijoj povijesti
pokretali su ih ljudi, životinje ili vodena energija. Strojevi zapravo nisu izum industrijskog
razdoblja. Pet jednostavnih strojeva – poluga, klin, kotač i osovina, koloturnik i vijak - bili
su poznati već tisućljećima, a Europa i Azija su na prijelazu iz 16. u 17. st. bile dobro
opremljene raznolikim napravama koje su bile plod stoljeća spore ali kontinuirane evolucije
praktičnog i tehničkog znanja.
Sve do otprilike 1700. g. strojevima je bilo teško upravljati, ali od tada se kroz niz otkrića u
mehanici rad strojeva tijekom prve polovice 18. st. poboljšava. Također, svaki stroj radi bolje
ako su njegovi dijelovi kvalitetnije izrađeni, a i traje dulje. Zbog toga je prioritet postala
proizvodnja nove vrste čelika, načinjenog u pećima zagrijavanim ugljenom i koksom.
Strojevi su bili neučinkoviti i u iskorištavanju pogonske sile, a učinkovitiji su mogli postati
jedino pomoću boljeg izvora pokretačke energije nego što su to ljudi i prirodne sile. Otkriće
sagorijevanja ugljena kao novog i boljeg izvora energije omogućilo je grijanje vode i
stvaranje pare, a ona je zauzvrat pokretala klipove parnog stroja i, nedugo nakon toga, već i
kotače na željeznim tračnicama. Vodena para i danas pokreće mnogo toga u industrijskom
svijetu, premda vodu mogu grijati i npr. nuklearni reaktori. Vjerojatno Možda je najvažniji
mehanički izum 18. stoljeća bila tvornica, «veliki stroj» koji je povezivao ljudske i
mehaničke elemente radi proizvodnje raznorodnih roba u količinama o kojima ljudi prije nisu
mogli ni sanjati. Takva se proizvodnja naziva masovna ili serijska proizvodnja, a naglo
rastući životni standard i «opće blagostanje» u posljednjih tristotinjak godina temelji se
upravo na takvoj vrsti proizvodnje.
47
Tvornica ili «veliki stroj», načinjen od ljudskih i ne-ljudskih dijelova, bila je čudo 18.
stoljeća. Nova bogatstva koje će «tvornički stroj» proizvesti povećavaju se zbog podjele
rada, ne samo među radnicima u jednoj tvornici (tehnička ili pojedinačna podjela rada) nego
i među svim članovima jednog društva, pa čak i na međunarodnoj razini gdje se podjela rada
odvija među različitim nacijama. Društvena i tvornička proizvodnja organizirana na temelju
opće, posebne i pojedinačne podjele rada je mnogo učinkovitija, iako specijalizirani tvornički
rad uništava duše ljudi, odnoseći se prema njima kao prema dijelovima stroja. No, seljaci koji
će ubrzo postati tvornički radnici nisu se na to obazirali jer su ionako radili i živjeli teško
baveći se poljoprivredom na selu. Bježali su od zemlje i sela glavom bez obzira, a kako bi
radili čak i u najzahtjevnijim i najopasnijim tvornicama.
Industrijska revolucija ne bi uspjela da je svi nisu željeli, kapitalisti koji zarađuju ogromne
profite ali i radnici koji su teško radili za strojevima. Izraz industrijska revolucija koristimo
kako bismo označili veliku promjenu u organizaciji proizvodnje i rada započetoj sredinom
18. st., najprije u Engleskoj. Promjena je bila revolucionarna (u rangu prevratničkog značaja
neolitske revolucije) jer je mnoge stvari i odnose u privređivanju okrenula naglavce, stvorila
novu klasu imućnih i društveno moćnih ljudi, počela mijenjati, možda čak trajno, prirodnu
okolinu u kojoj ljudi i druge žive vrste žive, a imala je i brojne druge važne društvene
posljedice. Neprestano povećanje broja strojeva i tvornica iziskivalo je istodobno povećanje
potrebnih sirovina, mase rada i broja zaposlenih. Tražeći posao u tvornicama smještenim u
gradovima stanovništvo seli u sve veće gradove, ljudi počinju živjeti urbanim načinom
života, značenje sela i poljoprivrede opada, raste ukupan broj stanovnika i njihov prosječni
dohodak, kvaliteta prehrane, sigurnost, zdravlje ljudi i puno toga drugoga. Industrijski
kapitalizam je obogatio svijet jer je doveo do neviđenog razvoja proizvodnih snaga društva
(sredstava za proizvodnju i čovjekovog rada), afirmacije slobodnog poduzetništva i osobne
inicijative, razvoja nacionalnih i svjetskog tržišta roba i kapitala, razvoja prometa, transporta
i komunikacije među ljudima, razvoja stvaralaštva u znanosti, obrazovanju i kulturi,
povezivanja postojećih naroda i oblikovanje novih naroda i njihovih država.
Ljudi su u 18. st. vrijeme u kojem žive doživljavali kao doba u kojem je život počeo teći
ugodnije, razvijajući pri tome racionalne poglede na rad, proizvodnju i općenito život.
Simbol tog vremena je bio stroj koji označava jednoličnost u radu, ali i ekonomski i svaki
drugi napredak. Za razliku od srednjovjekovnog dominantnog shvaćanja koje je držalo da su
povremene promjene na bolje ciklične i stoga nebitne (napredak ne može biti trajan), ljudi
osamnaestog stoljeća ne samo da su vjerovali u kontinuirani napredak već su ga aktivno
tražili i podupirali. Štoviše, napredak se nije shvaćao i priželjkivao samo u materijalnom
smislu, već i kao napredak mnogih drugih dimenzija čovjekove slobode. Do ovog se napretka
dolazi kroz drugačiju vrstu revolucije – političku, a ne ekonomsku. I političke promjene su
započele u Engleskoj, ali su se, kao i industrijska revolucija, brzo proširile na druge zemlje u
Europi i drugim kontinentima (istina, s različitim uspjehom). Nastajala je i razvijala se ideja
demokracije (zapravo obnavljala u međuvremenu zapuštena starogrčka ideja) koja je, tada
još daleko od pune realizacije, pravo na vladanje davala onima kojima se vlada (narodu), a ne
onima koji vladaju (npr. kraljevima).
Iako građansko društvo i kapitalizam uspostavljaju formalnu političku jednakost
(demokraciju) između svih građana, oni se stvarno dijele u dvije velike interesne skupine.
Jednu čine vlasnici sredstava za proizvodnju i proizvedenih dobara koji se javljaju u funkciji
poslodavca, a drugu vlasnici radne snage (radnici) koji se javljaju u funkciji posloprimca.
Ovaj odnos se naziva odnos kapitala i rada, a u njemu prvi teže oplodnji svog uloženog
48
kapitala, tj. profitu (povratu uloženog novca u povećanom iznosu) a drugi pristojnim plaćama
i zaštiti svojeg radnog i materijalnog položaja. U težnji za oplodnjom kapital ide tamo gdje su
povoljniji uvjeti privređivanja, a to dovodi do bržeg razvoja jednih u odnosu na druga
teritorijalna područja (neravnomjerni razvitak koji stvara razvijene i nerazvijene zemlje).
Radna snaga postaje roba koja se prodaje i kupuje na svojem tržištu, tržištu radne snage, kao
što se robe prodaju na tržištu proizvoda.
Tijekom ekonomski burnog 19. st. industrijalizirana Europa je u ostatak svijeta utisnula svoj
znak i stoga se mogla hvaliti kako sunce nikada ne zalazi na britansko, španjolsko,
portugalsko, francusko i nizozemsko imperijalno carstvo. Procvjetale su i Sjedinjene Države,
tada «velika nacija budućnosti». U političkom smislu devetnaesto stoljeće je bilo relativno
mirno te se svjetsko tržište moglo nesputano razvijati, kao i trgovina robom potrebnom za
život velikog broja ljudi, a ne kao ranije samo luksuznim artiklima namijenjenim
pripadnicima vladajućeg sloja. Otkriveni su i novi izvori energije, primjerice nafta i
elektricitet, te čudesni novi komunikacijski uređaji poput telegrafa i telefona. Zbog
električnog svjetla i jeftinih peći od lijevanog željeza domovi su postali udobniji. Ručno
izrađene i malobrojne zanatske predmete zamijenile su velike serije tvorničkih proizvoda
koje sve većem broju ljudi olakšavaju i uljepšavaju svakodnevni život. Kroz prostranstva
mnogih zemalja počela je vijugati željeznica povezujući udaljene zajednice i istodobno
stvarajući nove. Na kraju ekonomski i tehnološki prosperitenog stoljeća u Njemačkoj i
Sjedinjenim Državama izumljen je automobil. Na razini kulturnog života pojedinca i društva,
nastanak popularne književnosti i novinarstva zahtijeva opću pismenost (kao što to
zahtijevaju i poslovi u industriji), a to dovodi do podizanja društvenog sustava općeg
osnovnog obrazovanja.
Veoma se važna promjena zbila i kada su ljudi razvili drugačiji pogled na novac u odnosu na
ranija vremena. Razlika je bila toliko velika da ju je teško i shvatiti. Ljudi su antici relativno
vrlo malo držali do novca. Isto vrijedi za većinu ljudi iz srednjeg vijeka, doba renesanse, pa
čak iz 17. i 18. stoljeća. Sve do kraja 18. st., dakle relativno nedavno, većina ljudi nije još
otkrila punu važnost novca, a zbog toga im je život bio vrlo različit od našeg. Novac naravno
nije izmišljen u 19. stoljeću, postojao je već nekoliko tisuća godinma.. Kad se to zna, tim više
začuđuje da još relativno nedavno većina toliko nama sličnih ljudi uopće nije poznavala danas
rašireni pojam «zarađivanja novca». Gotovo svaki čovjek na svijetu danas zna što to znači,
premda za mnoge to i nije laka zadaća. Danas gotovo svatko i u svakoj zemlji na svijetu radi
za novac, a koristi ga za kupovinu dobara i usluga koje treba i želi. Gotovo da i ne postoje oni
koji mogu dobro živjeti bez novca. Promjena u tom smislu između 1800. g. i današnjice
gotovo je nevjerojatna.
Već do izbijanja Prvog svjetskog rata (1914. g.) većina ljudi u razvijenim zemljama je živjela
u novčarskom gospodarstvu, gdje su sve važniju ulogu imale banke i druge financijske
ustanove. Tvorničarima su nove tvornice, usprkos svojim skupim strojevima, bile isplative
jer su proizvodile jeftinije pa su mogli proizvesti više svojih proizvoda nego zanatlije. Ali oni
su, i prije negoli zarade prvi novac, strojeve najprije trebali kupiti. Oni su, dakle, trebali puno
novca, kapitala, koji se sakupljao u bankama, da bi uopće mogli započeti s proizvodnjom.
Industrijsko doba pokazivalo je neizmjernu potrebu za velikim količinama slobodno
raspoloživog novca, a on je stvarao nove mase kapitala potrenih za proizvodna ulaganja.
Tvorničari, naime, nisu gradili samo nove tvornice nego i ugljenokope da bi imali ugljena za
nove strojeve, gradili su stanove za radnike, ceste za prijevoz robe i, naposljetku, željezničke
pruge. Do promjene je došlo i u odnosu između rada i ostatka života. Rad je na početku 19.
st. postojao kao i danas, ali nekadašnja pomisao da je rad život, a život rad, gotovo je nestala.
49
Mi danas radimo kako bismo zaradili za život, a možda i sanjamo o danu kad više nećemo
morati raditi i tako imati vremena za «pravi život». Rad i život, umjesto da su nerazdvojivi
dijelovi našeg postojanja, postali su sukobljeni, gotovo suprotni pojmovi. Za većinu ljudi na
planeti ta je promjena nastupila tijekom 20. stoljeća i to zbog toga što su za puni industrijski
razvoj i preobražaj cijeloga svijeta bila potrebna dva stoljeća od pojave industrijske
revolucije.
Veliku i značajnu promjenu u životu ljudi 19. st. predstavlja i otkriće korisnosti ekonomije
kao znanosti nastale još u 15.-16. stoljeću. Tijekom 19. st. političari i poslovni ljudi u
najvažnijim i najrazvijenijim zemljama Europe slijedili su principe ekonomskog liberalizma i
slobodne trgovine koje su razvili A. Smith i D. Ricardo (klasična politička ekonomija), a
države su se povlačile iz privreda i ostavljale tržištima i privatnim poduzećima da riješe
glavne ekonomske probleme: što i koliko proizvoditi, kako proizvesti i za koga
proizvoditi. S pojavom i razvojem kapitalističkog načina proizvodnje (privatno vlasništvo
nad sredstvima za proizvodnju, privatno prisvajanje profita, rad za nadnicu) i građanske klase
koja se želi obogatiti, ekonomija se, zahvaljujući ekonomskim i društvenim poticajima, sve
više približava tome da postane istinska znanost - cjelokupnost argumentiranih i provjerenih
znanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ekonomske dimenzije objektivne stvarnosti.
Godine 1615. ekonomija dobija prefiks politička i postaje Politička ekonomija, do promjene
u nazivu dolazi zbog toga što u to vrijeme po Europi započinje izgradnja jedinstvenih
nacionalnih država i tržišta u modernom smislu, a nove se uloge države odražavaju i kroz
njezino isticanje (polis) u nazivu ove znanosti. U razdoblju između 1776. g. i 1890. g.,
početka i kraja klasične, građanske ili buržoaske političke ekonomije, zadaća je političke
ekonomije istraživati i podučavati o pravilima (zakonitostima) efikasnog privređivanja u
svrhu povećanja materijalnog bogatstva i društva i države.
Kako bi se naglasila važnost daljeg napretka u efikasnosti proizvodnje, u anglosaksonskoj
ekonomskoj literaturi dolazi do napuštanja tradicionalnog naziva „politička ekonomija“. Prvi
put se to dogodilo 1890. g. kada A. Marshall (1842.-1924. g.) tiska svoje najpoznatije djelo
Načela ekonomike. Namjera mu je bila da s izrazom ekonomika odrazi približavanje
ekonomske teorije praktičnoj privrednoj djelatnosti i ekonomskoj politici države, iako u
navedenom djelu i dalje obrađuje niz ekonomskih pitanja koja se istražuju pod okriljem
političke ekonomije. Od tada se dio ekonomskih istraživanja preorijentirao na istraživanje
pojavnih oblika kapitalističke privrede (način proizvodnje) i udaljio od analize ekonomskih
odnosa u koje ljudi stupaju tijekom proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje, pri čemu su
se ti odnosi podvrgavali političkim i moralnim procjenama i vrednovanjima.
Marshallovo učenje je bilo vrlo popularno i nesumnjivo je doprinjelo određivanju područja
interesa ekonomike koja je od tada zasebna ekonomska disciplina koja, kako ju je kasnije
definirao veliki ekonomist P. Samuelson (1915.-2009. g.), «proučava kako društvo koristi
oskudne resurse da bi proizvodilo vrijedne robe i raspodijelilo ih među različitim ljudima».
Još jedna često korištena definicija kaže da je ekonomika «znanost koja odgovara na pitanja
što proizvoditi, kako proizvoditi, koliko proizvoditi i za koga proizvoditi». Izraz ekonomika se
danas koristi i u značenju gospodarskog stanja, problema razvoja neke nacionalne privrede ili
stanja i načina poslovanja pojedinih privrednih grana, poduzeća, te ekonomskog stanja i
problema razvoja regija unutar pojedinih zemalja. Prema tome, često se susreću pojmovi kao
što su regionalna ekonomika, ekonomika poljoprivrede, ekonomika industrije, ekonomika
međunarodne trgovine, ekonomika poduzeća, ekonomika turizma itd.
50
Za razliku od klasičnog, građanskog ili buržoaskog pristupa definiranju istraživačkih zadaća
političke ekonomije, drugi pristup, kojeg nazivamo socijalnim ili marksističkim, ostaje kod
naziva «politička ekonomija», a predmet istraživanja pronalazi u odnosima u koje ljudi
stupaju tijekom proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje dobara i usluga (nekad,
danas i sutra). Ti ekonomski odnosi nastaju, razvijaju se i nestaju u zavisnosti od tipa
vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (prije svega privatnog vlasništva nad sredstvima za
proizvodnju), te stupnja razvoja proizvodnih snaga društva i njima odgovarajuće organizacije
društvenog rada. Naglasak u istraživanjima ovog pravca nije na proizvodnim snagama,
njihovom razvoju i doprinosu povećanju materijalnog bogatstva društva i države, već na
kritici ekonomskih odnosa u kapitalističkom načinu proizvodnje i dokazivanju da je
građansko društvo nepravedno i da ga stoga treba zamijeniti pravednijim društveno-
ekonomskim poretkom. Ovaj pristup se zalaže za vraćanje moralnih i političkih pitanja u
predmet političke ekonomije, a zapuštanje istraživanja čimbenika koji doprinose efikasnosti
proizvodnje. Zbog toga što ne istražuje čimbenike i zakonitosti u proizvodnji korisnih dobara
i usluga, niti se bavi problemom ekonomiziranja raspoloživim dobrima (štedljivom
upotrebom proizvodnih inputa), rezultati istraživanja socijalne političke ekonomije ne mogu
poslužiti niti za organizaciju i poslovanje poduzeća, niti za organizaciju i upravljanje
cjelokupnim društvenim privređivanjem. Ona je više «politička» a manje «ekonomska».
Prema socijalnom pristupu, dakle, politička ekonomija mora istraživati i poučavati o
reprodukciji života, a da bi to mogla ona treba istražiti proizvodne odnose, tj. odnose u koje
ljudi stupaju i u kojima žive u procesu ukupne materijalne reprodukcije društva. Prvi su na
ovo ukazali socijalisti-utopisti, teorijski ekonomski pravac nazvan po djelu ranog socijaliste
Thomasa Morea (1478-1535). U Utopiji se izlaže projekt besklasnog društva u kojem
umjesto privatnog vlasništva na sredstvima za proizvodnju postoji društveno vlasništvo i opća
obveza proizvodnog rada svih članova društva. Važni utopijski socijalisti su Claude Henry
Saint-Simon (1760.-1825.), Charles Fourier (1772.-1837.) i Robert Owen (1771.-1858.).
Oni kritiziraju kapitalizam okrivljujući ga za probleme nejednakosti, nezaposlenosti,
ekonomskih kriza, međusobne otuđenosti ljudi, otuđenosti ljudi od rada i rezultata rada itd.
Traže promjene takvih problematičnih kretanja i stanja u kapitalizmu, npr. jednakiju
raspodjelu proizvedenih dobara, promjenu tipa vlasništva nad sredstvima za proizvodnju itd.
Osobit doprinos poimanju političke ekonomije kao znanosti o odnosima proizvodnje daje
Karl Marx (1818.-1883.). Njegova kritika kapitalizma i ranijih škola ekonomskog mišljenja,
posebno u najpoznatijem djelu Kapital, dovela je do novog sustava političke ekonomije
poznatog pod nazivom marksistička (socijalna, socijalistička) politička ekonomija.
Kritički pristup kapitalizmu privukao je brojne sljedbenike osobito u radničkim sredinama pa
se taj pravac u razvoju ekonomske misli često naziva i politička ekonomija radničke klase. Od
suvremenih pisaca ovom pravcu pripadaju npr. Paul Sweezy (1910.-2004. g.) i Paul Baran
(1910.-1964. g.), autori poznatog djela Monopolni kapital, a ponekad im se pribraja i američki
ekonomist J. K. Galbraitha (1908.-2006. g.) koji se, između ostalog, bavio i uzrocima pojave
siromaštva u društvu. Poznata je i ocjena koju je J. K. Galbraith dao u pogledu doprinosa A.
Smitha i K. Marxa ekonomskoj znanosti: „Ma što bilo izvorištem industrijske revolucije, ona
je snažno oblikovala razvitak ekonomije. I ponovno, važan je kontekst. Iz njega su proizašla
dva najglasovitija lika u povijesti tog predmeta, Adam Smith i tri četvrtine stoljeća kasnije
Karl Marx. Jedan je bio prorokom njezinih dostignuća i izvorištem njezinih usmjeravajućih
pravila, drugi je bio kritičar moći što ju je ona dala onima koji su posjedovali sredstva
proizvodnje, kako će poslije biti nazvana, kao i siromaštva i ugnjetavanja koja je time
namijenila svojim radnicima.“
51
No, ni u okviru marksističkog ili socijalnog pristupa predmetu političke ekonomije nema
jedinstvenog pogleda u odnosu na određivanje opsega istraživanja, odnosno predmeta
istraživanja. Oba danas važeća pristupa predmetu i opsegu istraživanja političke ekonomije
(klasični, građanski i socijalni, marksistički) suštinski imaju isti objekt istraživanja (predmet
promatranja), a to je ustrojstvo privrede (gospodarstva) i odvijanje privređivanja. Istina,
oba pristupa istražuju privredu i privređivanje iz svog kuta promatranja. Iz te činjenice posve
je logično i da se ti pristupi međusobno isprepliću. Uostalom, nije moguće razumjeti
zakonitosti proizvodnje, raspodjele i razmjene bez shvaćanja ekonomskih odnosa u okviru
kojih se ekonomski proces odvija. Prvu zadaću obavlja ekonomika, a drugu politička
ekonomija (posebno socijalna ili marksistička). Privredi i privređivanju podjednako trebaju
obje vrste ekonomske analize. Dakle, iako su politička ekonomija i ekonomika dvije zasebne
ekonomske znanstvene discipline (kada se tako shvaćaju), oba se pristupa istraživanju
privrede trebaju međusobno uvažavati. Zanemarivanje bilo kojeg od njih, rezultira negativnim
učincima po cjelokupan ekonomski proces, njegovu materijalnu ali i društvenu stranu. Upravo
se to i dogodilo u svakoj od suprotstavljenih koncepcija u pristupu. Tako je u dijelu
postklasičnog razdoblja ekonomika bježala od analize odnosa proizvodnje, baveći se
isključivo površinskim manifestacijama ekonomskog života i na taj se način pretvorila u
apologetiku postojećih odnosa. Od tada taj isključivi pravac političke ekonomije i nosi
pogrdan naziv vulgarna politička ekonomija. U drugoj koncepciji ovo je još jasnije došlo do
izražaja, posebno u razdoblju realne egzistencije socijalističkih zemalja. Ova politička
ekonomija posve je isključila kvantitativnu analizu, onu koja istražuje brojeve, parametre,
odnose veličina, principe i zakonitosti proizvodnje materijalnih dobara. Njen se interes sveo
na tzv. kvalitativnu analizu i to na takav način da joj je glavni cilj bio kritika građanskog
društva (kapitalizma) i njegovih odnosa proizvodnje, a glorifikacija socijalizma. Tako je ona
postala sluškinja vodeće ideologije, čak se i sama pretvorila u nju. Kao što se zna, obje
krajnosti su rezultirale s gotovo potpuno istim posljedicama, prva izbijanjem Velike krize
1930-tih godina a druga nestankom socijalizma 1989. godine.
Socijalistički planski model privrede se još i prije ove godine počeo urušavati sam od sebe, a
to je bila posljedica potpuno krivih ekonomskih zaključaka koji su doveli do konstantnog
ekonomskog zaostajanja socijalističkih privreda i niskog životnog standarda ljudi u
socijalističkim društvima. S druge strane, primjena klasičnog modela političke ekonomije
kojeg su A. Smith i sljedbenici snažno zagovarali nije u poletnoj fazi razvoja kapitalizma,
osobito u zadnjem razdoblju manufakturnog razvoja i počecima industrijske revolucije (17.-
18. st.), manifestirala i svoje nedostatke. Proturječnost individualnog i općeg interesa u
ekonomskom životu očitovala se jasnije tek u zrelijim fazama kapitalističkog razdoblja.
Počinju se javljati do tada nepoznati problemi u ekonomskoj aktivnosti. Osobiti je problem u
višku radne snage i pojavi nezaposlenosti, dolazi i do problema realizacije proizvodnih
dobara, javljaju se štrajkovi i društvene pobune. Ovi i drugi problemi kulminirali su 1825.
pojavom prve ekonomske krize koja je je zahvatila tada najnaprednije privrede svijeta. U tom
smislu apsolutizacija tržišnog modela kroz načelo „laissez faire“ nije opstala kao trajan
princip funkcioniranja razvijenog tržišnog gospodarstva. Kapitalizam je 1930-ih pogodila
Velika depresija, a pod pritiskom njezinih posljedica dogodile su se snažne promjene u
načinu proizvodnje privreda tržišnog modela.
Na Veliku depresiju i krizno stanje odgovor političke ekonomije bio je dvojak. Jedan pravac,
često nazvan postklasična politička ekonomija (neoklasična), upućuje političku ekonomiju
da se počne baviti pojedinim konkretnim pitanjima ekonomskog života. Od nje se zahtjeva da
ispituje npr. uzroke neravnoteže u razmjeni sa svijetom ili da ispituje zašto dolazi do
nesklada između ponude i potražnje za određenim robama (problem hiperprodukcije roba). U
52
istom pravcu ide zahtjev za ispitivanjem čimbenika koji utječu na globalnu ponudu i
potražnju ili utjecaja visine kamatne stope na kretanje proizvodnje itd. Ovdje se politička
ekonomija stavlja u poziciju da rješava konkretna ekonomska pitanja i privredne probleme.
Ovo specijalno dolazi do izražaja pojavom Johna Maynarda Keynesa (1883.-1946. g.),
velikana ekonomske misli koji od ekonomske znanosti traži da se pozabavi npr. problemima
privrednog rasta, zaposlenosti, stabilnosti cijena, raspodjele itd. izazvanih Velikom
ekonomskom krizom (eng. Great Depression). J.M. Keynes je svoje poglede izložio u
kapitalnom djelu Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca iz 1936. godine. U njemu je
podvrgao kritici mnoge postavke klasične političke ekonomije, a osobito je važno uočiti da je
kritičan prema teoriji nevidljive ruke (invisible hand), te zaključuje kako je došao kraj
slobodnoj tržišnoj konkurenciji. Keynes demantira i vjerovanje u podudarnost individualnog
i društvenog interesa, te promovira potpuno novu, aktivnu i nenadomjestivu ulogu države u
privrednom životu zemlje. Keynes obrazlaže da trošeći iznad svojih realnih prihoda, država
ne djeluje štetno na gospodarstvo, već upravo suprotno jer time oživljava ekonomski rast i
omogućuje privredi izlazak iz krize. Odbacujući neprikosnovene teorijske „istine“ i dogme
klasične škole utjecaj njegova učenja na ekonomsku teoriju i praksu bio je golem, a što se
jasno razabire iz naziva Kejnezijanska revolucija. Pod utjecajem ovog učenja tržišne privrede
su sve više naginjale prema konsenzualnom odlučivanju kapitalista, zaposlenih i države,
odnosno prema mješovitom modelu. To je nakon Drugog svjetskog rata doprinjelo neviđenoj
ekspanziji blagostanja u zapadnim društvima (pojava države blagostanja).
No i društvo blagostanja je sredinom 1970-ih godina zapalo u krizu za koju ni Keynesova
koncepcija državnog intervencionizma nije bila adekvatan lijek. Stagflacija, istodobna pojava
privredne stagnacije i visoke inflacije pokazala se otpornom na keynezijansku terapiju. To je
potaknulo interes za teorijsko nasljeđe neoklasičara pa iznova, u prilagođenim oblicima
oživljavaju teorijske izvedenice te škole. Iz ekonomske krize se nastojalo izvući uz pomoć od
prije poznatog modela slobodnog tržišta koji se u odlučivanju o privrednom razvoju odriče
sudjelovanja države i milijunskih masa zaposlenih. Sve je bilo podređeno inicijativi, instinktu
i profitu poduzetnika u realnom i financijskom sektoru, a to je napokon završilo 2008. g. s
izbijanjem Velike recesije i ekonomskim krahom prouzrokovanim manjkavim kvantitativnim
analizama (propale banke su na temelju brojki krivo zaključile da su im plasirani krediti
potpuno sigurni) i potpunim izostankom kvalitativne analize. Da je sprovedena, ova bi
analiza pokazala da bez obzira na neupitni doprinos poduzetnika rastu proizvodnje, udio u
društvenoj raspodjeli koji pripada poduzetničkom profitu ne može neprestano rasti na štetu
udjela plaća zaposlenih. Kada se to ipak događa, osiromašeni radni dio stanovništva se u
svrhu osiguranja zadovoljavanja potreba mora zaduživati preko svojih kreditnih mogućnosti.
U tretiranju predmeta političke ekonomije niti jedno od postkejnezijanskih učenja ne pravi
otklon. I dalje se predmet istraživanja političke ekonomije veže za istraživanje konkretnih
ekonomskih kretanja, pitanja i problema u kojima se dominantno mjesto daje različitim
čimbenicima: novcu, kamatama, porezima, kreditima itd. Kao primjer mogu se navesti
monetaristi (Čikaška škola), na čijem je čelu veoma poznati američki ekonomist Milton
Friedman (1912.-2006. g), koja problem novca stavlja u centar ekonomskih kretanja i
istraživanja. On opovrgava točnost tvrdnji keynezijanaca da niske kamatne stope potiču
investicije smatrajući da se takvom politikom samo uvećava novčana masa u opticaju zbog
čega se stvara neravnoteža i vrijednost novca opada. Zato zagovara određivanje novčane
mase neovisno od trenutnih privrednih kretanja i programirani rast novčane mase. Polazna je
teza monetarista štetnost državnog intervencionizma na odvijanje privrednih procesa, budući
da je anticiklička ekonomska politika glavni uzročnik pojave nezaposlenosti, inflacije i
nedovoljne iskorištenosti proizvodnog potencijala društva. Za kontinuitet ekonomskog rasta
53
od odlučne je važnosti masa novca u opticaju. Friedman se posebno zalagao za oslobođenje
tržišta i slobodne konkurencije od štetnog državnog uplitanja i za profitno poticanje
poduzetnika budući da njihovo poduzetništvo obogaćuju ne samo njih već i cijelo društvo,
uključujući i manje bogate društvene slojeve.
S pojavom i razvojem industrije i industrijskog društva završava više tisuća godina dugo
ekonomsko razdoblje utemeljeno na poljoprivrednoj proizvodnji i na njoj nastalim
ekonomskim i društvenim strukturama – ljudi su prevalili put od ograničene samodjelatnosti
do nametnutog rada robovima, kmetovima i radnicima (uz prisilu fizičkih potreba razvija se i
prisila drugog čovjeka), od zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i
rezultatima rada do privatnog vlasništva, od rada uz pomoć jednostavnih oruđa do rada uz
pomoć strojeva, od života na selu do života u gradskim aglomeracijama. Agrarno društvo je
bilo utemeljeno na poljoprivredi pa se sva društva do industrijskog mogu nazvati agrarnim
ili predindustrijskim društvima. U njima se većina stanovništva bavi poljoprivrednom
proizvodnjom, a selo je dominantan prostor življenja. Agrarno društvo ima svoju tradicijsku
kulturu i njime dominira religija. Industrijalizacija i prodor kapitalizma omogućili su
povijesni prijelaz iz agrarnog u industrijsko i kapitalističko društvo. Prijelaz obilježava
proces deagrarizacije i starenje seoske populacije, općenito smanjenje (depopulacija)
poljoprivrednog i seoskog stanovništva, smanjenje prosječnog broja članova obitelji te
migracije u gradove i industrijske centre. U industrijskom društvu jačaju tendencije
individualizacije, o čemu svjedoče cijeli građanski pokreti koji se zalažu za jačanje ljudskih
prava i demokratizaciju društva. Naime, počela se uviđati uska veza između ekonomskog
napretka društva i snažnog širenja građanskih prava i sloboda te jačanja moralnog i
demokratskog potencijala društva. Međutim, i pored svih pozitivnih promjena i uspjeha, ni
industrijski kapitalizam nipošto nije bezkonfliktan društveno-ekonomski sustav.
POSTINDUSTRIJSKO RAZDOBLJE
Klasični kapitalizam i industrijsko društvo nastaju u drugoj polovici 18. st., a postupno
počinju nestajati u drugoj polovici 20. stoljeća. Početak razdoblja razgradnje klasičnog
industrijskog kapitalizma i nastanak novih proizvodnih snaga i društvenih odnosa poklapa se
sa završetkom Drugoga svjetskog rata. Na čelu promjena su, naravno, opet najrazvijenija
društva i privrede. U ovom još uvijek mladom ekonomskom razdoblju, u kojem se kao i u
ranijim razdobljima isprepliću staro i novo, dolazi do promjene proizvodnog temelja društva.
Sektor proizvodnje usluga (tercijarni sektor) postaje najveći privredni sektor, ono što su bili
poljoprivredni sektor u agrarnom razdoblju i industrijski sektor u industrijskom razdoblju.
Iako se, dakle, u postindustrijskom razdoblju u razvijenim privredama smanjuje broj
proizvodnih subjekata i zaposlenih u poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnoj djelatnosti,
ne smanjuju se ukupni rezultati poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Upravo suprotno, u
oba se ova sektora privrede proizvodnja povećava zahvaljujući tehnološkom, znanstvenom i
organizacijskom napretku, ali nešto sporije od rasta proizvodnje i zaposlenosti u uslužnom
sektoru.
Nove proizvodne snage i drugačiji proizvodni odnosi nastaju pod utjecajem suvremene
znanstveno-tehnološke revolucije. Najnoviji val ove revolucije (prvi se odigrao u 19. st.)
od sredine 20. stoljeća omogućuje pojavu i sve veću proizvodnju računala, robota,
komunikacijskih satelita, mobitela, novih prijevoznih sredstava, novih kućnih pomagala (npr.
mikrovalne pećnice, televizori, kamere itd.), novih sirovina (plastika npr.), novih oblika
energije (npr. nuklearna i solarna), novih medicinskih uređaja i lijekova, novih oblika
54
dobivanja, čuvanja i prerade hrane, rekreacijskih i zabavnih usluga, obrazovnih (rastući broj
fakulteta) i zdravstvenih usluga (rastući broj bolnica i ljekarni) itd.
Proizvodni i drugi ekonomski odnosi nisu ostali mimo preobrazbi koje su zahvatile i
promijenile društvene proizvodne snage. Raniji odnosi stroge nadređenosti i podređenosti
(hijerarhijski), ne samo u proizvodnji, sve se više preoblikuju u odnose suradnje i
potpomaganja između svih sudionika u proizvodnim procesima. Novi odnosi među ljudima,
nezamislivi u agrarnom i industrijskom razdoblju, temelje se i odvijaju kroz suodlučivanje,
participaciju i zajedničko upravljanje. Ipak, temeljne proizvodne odnose suvremenog društva
izuzetno je teško definirati. Novi i stari odnosi se međusobno isprepliću i prelamaju i nije
jednostavno izlučiti onaj koji dominira. Ovo šarenilo odnosa može se ipak objasniti razlikom
u stupnju dosegnutog razvitka proizvodnih snaga u različitim zemljama. Upravo zbog toga
kažemo da u suvremenom društvu na globalnoj razini istodobno egzistira više skupova
proizvodnih odnosa. Uz povremena odstupanja, mijenjaju se i odnosi u primarnoj raspodjeli
gdje sve više dolazi do izražaja dogovaranje uvjeta rada i visine plaće između poslodavaca i
posloprimaca. Ova je promjena posebno vidljiva u tzv. tripartizmu, dogovoru između
poslodavaca, posloprimaca i države oko raznih pitanja funkcioniranja cjeline društvenog
procesa reprodukcije. Promjene nastaju i u razmjeni (kontrola nad monopolima, plaćanje
kreditnim karticama itd.) i finalnoj potrošnji (raste potrošnja obrazovnih usluga,
zdravstvenih, informacijskih i drugih usluga). U tijeku su promjene i u drugim sferama
života, ne samo u ekonomskoj: npr. djelatnost politike postaje otvorenija i javnija
(demokratičnija), raste uloga predstavničkih tijela i razvija se lokalna uprava i samouprava. U
pravnoj sferi društva jača zaštita brojnih ljudskih prava, uloga pravne države i civilnog
društva (nevladinog sektora, non governmental organisation - NGO). U socijalnoj sferi
uvjeti života većine članova društva postaju sve kvalitetniji, a raste i zaštita socijalno
najugroženijih kategorija stanovništva. Proširuje se i baza zdravstvenog i mirovinskog
osiguranja, a smanjuje broj ljudi koji ostaju izvan ovih mreža. U obrazovnoj sferi je sve više
mladih obuhvaćeno na svim stupnjevima obrazovanja, a smanjuje se broj nepismenih i
neinformiranih ljudi. Konačno, značajne se promjene odvijaju i u sferi međunarodnih
ekonomskih, političkih i drugih odnosa. Raste obujam međunarodne trgovinske razmjene,
dolazi do liberalizacije (olakšavanja) uvjeta međunarodne trgovine (ukidanje carina i drugih
prepreka), proširuju se međunarodne integracije (nastala je npr. Europska unija), raste uloga
međunarodnih ekonomskih organizacija (npr. Međunarodni monetarni fond i Svjetska
banka), slobodnije je kretanje čimbenika proizvodnje, osobito prirodnih sirovina, te fizičkog i
financijskog kapitala (npr. banke posluju globalno).
Naravno da ni ovo razdoblje i njegovo novo društvo nije oslobođeno brojnih proturječnosti.
Svijet se npr. i dalje dijeli na razvijene i slabije razvijene zemlje (privrede), pri čemu prve
kontroliraju 2/3 svjetskog bogatstva iako imaju ispod 1/3 stanovništva svijeta. Između
razvijenih i nerazvijenih zemalja širi se razvojni jaz kao rezultat znatno viših stopa
ekonomskog rasta kod razvijenih. Svijet se također dijeli i na zemlje proizvođače
reprodukcijskih proizvoda i zemlje proizvođače finalnih proizvoda. Prvi proizvode sirovine,
usvajaju prljavu industriju i koriste zastarjelu tehnologiju (koje im razvijene zemlje
prepuštaju), dok drugi stvaraju proizvode visoke tehnologije (prijevozna sredstva, računala,
mobiteli, televizori, medicinska oprema itd.) i isto takvih cijena. Ove razlike u proizvodnji
odražavaju se na ukupnim prihodima poduzeća i trgovinskim bilancama zemalja budući da su
cijene finalnih proizvoda znatno više od cijena sirovina i poluproizvoda. U svijetu evidentno
postoji i podvojenost na znanstveno superiorne i znanstveno inferiorne zemlje, zatim na
dužničke i vjerovničke zemlje, te na migracijske i imigracijske zemlje. Iz migracijskih
zemalja radna snaga bježi, posebno ona vitalna i obrazovana, a u imigracijske zemlje dolazi
mladost, znanje i sposobnost. Svijet se suočava i s problemom golemih izdataka za
naoružanje kao posljedice nepovjerenja i različitih suprotstavljenih geopolitičkih i
55
geoekonomskih interesa. U posljednjih tridesetak godina svijet češće nego ranije pogađaju
snažne ekonomske recesije i krize. Podrazumijeva se kako u pretežnom dijelu današnjeg
svijeta nisu prevladane ni klasične suprotnosti ranijih društava koje proistječu iz odnosa
vlasnika i nevlasnika, odnosa grada i sela, te odnosa između umnoga i fizičkoga rada.
Na kraju izlaganja treba se prisjetiti da je čovjekovo mijenjanje i prilagođavanje materijalnih
i društvenih uvjeta života vlastitim ciljevima i potrebama započelo s neolitskom revolucijom,
odnosno izumom poljoprivrede. Zbog prve društvene podjele rada (specijalizacije) na ratare i
stočare raste produktivnost čovjekovog rada i po prvi puta se javlja višak proizvoda u odnosu
na egzistencijalne potrebe. Pojava viška omogućila je nastanak trgovine kao zasebne
ekonomske djelatnosti i pojavu sloja trgovaca. Kao posljedica daljeg širenja podjele rada i
novog rasta produktivnosti dolazi do razvoja zanatstva i razmjene, a zatim i do pojave
odvajanja dijela pripadnika plemena (vjerskih poglavara, plemenskih vođa, vojnih
zapovjednika, nadzornika rada izravnih proizvođača) od materijalne proizvodnje i njihovo
pretvaranje u plemensku aristokraciju sa zadaćom osiguranja zadovoljavanja proizvodnih,
ali i organizacijskih, potrošačkih, psiholoških, kulturnih, vjerskih i drugih društvenih potreba.
Aristokracija uvodi privatno vlasništvo nad zemljom, proizvodnim sredstvima i rezultatima
proizvodnje, zarobljene neprijatelje pretvara u robovsku radnu snagu i stvara državu kao
najčešći oblik društveno-političkog uređenja. Iz sela nastaju gradovi, pojavljuju se umjetnici i
znanstvenici, dolazi do izuma pisma, novca, prava i trgovačkih ugovora. Ove promjene
uzrokuju, prije svega, sve brži i snažniji razvoj proizvodnih snaga i podizanje razine
produktivnosti rada. Pojedinci i društva sve bolje razumiju i sagledavaju svoje potrebe te
postaju sve efikasniji u njihovom zadovoljavanju, a najrazvijenija društva i u smanjivanju
razlika između bogatijih i siromašnijih pojedinaca. Tehnički napredak mnogi drže suštinom
ekonomskih i društvenih promjena i poboljšanja. Ljudsko znanje o tehnici i tehnologiji
racionalne upotrebe raspoloživih resursa (inputa) napredovalo je posebno brzo od izbijanja
industrijske revolucije na razmeđi 17. i 18. stoljeća. Od sredine 20. st. znanstvena i
tehnološka znanja još su više narasla, čemu su posebno pridonijeli mikroelektronika,
robotika, biotehnologija, genetički inženjering itd. Ostvaren je fascinantan napredak u
mogućnostima supstitucije svih proizvodnih faktora (inputa): neobnovljivi prirodni resursi
(npr. nafta) sve se uspješnije zamjenjuju obnovljivim (npr. hidro i sunčevom energijom itd.),
rijetki resursi obilnim, ekološki škodljivi neškodljivim, skupi jeftinijim, itd. Promijenili su se
i odnosi proizvodnje, koji su od grubo antagonističkih, koji nisu u potpunosti iščezli, ipak
postali kako-tako suradnički. To se dogodilo zahvaljujući spoznaji jednih i drugih,
poslodavaca i posloprimaca, da će njihovi interesi biti kvalitetnije ostvareni ukoliko se
opredijele na suradnju u ekonomskoj dimenziji života gdje se ti interesi i realiziraju. Na dalji
razvoj takvog ponašanja i djelovanja, uz napredak svijesti o zajedničkoj koristi, najviše
prisiljavaju tehnološka rješenja znanstvene revolucije. Drugim riječima, treba shvatiti da se
rađa jedan novi svijet u kojem neće biti „nepomirljivih protivnika“ u ekonomskim odnosima
i gdje će materijalni temelji života biti još bogatiji.
A proteklih je pet stotina godina, da u razmatranje uzmemo upravo ovaj period, vidjelo
fenomenalan rast ljudskog bogatstva i moći. Godine 1500. u čitavom je svijetu bilo oko 500
milijuna homo sapiensa, danas živi preko 7 milijardi. Ukupna vrijednost roba i usluga što ih
je čovječanstvo proizvelo godine 1500. procjenjuje se na 250 milijardi u današnjim dolarima.
Danas se godišnja vrijednost stvorena proizvodnjom i ljudskim radom procjenjuje na 60 do
70 tisuća milijardi dolara. Godine 1500. čovječanstvo je konzumiralo oko 13 bilijuna kalorija
energije dnevno, mi ih danas potrošimo oko 1500 bilijuna. Broj ljudi je, dakle, narastao 14
puta, proizvodnja za 240 puta, a potrošnja energije za 115 puta. Još je bolja vijest da se
prosječni životni vijek ljudi već produljio s 45 godina, koliki je bio na početku 20. st., do
današnjih 80-tak godina, dok bi do 2025. godine životni vijek mogao narasti na čak 120
godina.
56
6. EKONOMSKI PROCES ILI
MATERIJALNA REPRODUKCIJA DRUŠTVA
1. Uvjet čovjekova opstanka je kontinuirano zadovoljavanje njegovih brojnih potreba. Zbog
toga je, pored biološke reprodukcije društva, u svrhu održanja vrste prijeko potrebno osigurati
materijalnu reprodukciju društva, odnosno neprestano stvaranje (proizvodnju) predmeta
potrošnje – korisnih dobara i usluga (proizvoda, outputa). Istina, dio svojih fizioloških
potreba čovjek ostvaruje trošenjem prirodno nastalih resursa, npr. vode, zraka, svjetla itd.
Njihovim trošenjem zadovoljavaju se samo određene potrebe ljudi. Pretežan dio potrošnje u
svrhu zadovoljavanja potreba temelji se na rezultatima ljudskog stvaralaštva nastalim u
raznorodnim procesima proizvodnje. Iako ponajviše, opstanak i razvoj čovjeka ipak ne zavise
jedino od proizvodne djelatnosti i trošenja njezinih rezultata (količine i vrste outputa), već i
od pažljive raspodjele proizvodnih rezultata i njihove razmjene. Tek iza proizvodnje,
raspodjele i razmjene dobara i usluga slijedi njihova potrošnja i neposredno zadovoljavanje
individualnih i kolektivnih (društvenih, zajedničkih) potreba.
2. Materijalna reprodukcija društva ili ekonomski proces se odvija se kroz četiri
uzastopne i međusobno povezane faze (etape): proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju
dobara i usluga. U svakoj se fazi ekonomskog procesa odvija specifično i svjesno djelovanje
pojedinaca i njihovih grupa, poduzeća i drugih proizvodnih subjekata, države i društva radi
ostvarivanja određenog korisnog učinka koji pojedincima, grupama i društvu u cijelosti
omogućuje kontinuirano i kvalitetno zadovoljavanje individualnih i društvenih potreba.
Ekonomski proces se odvija etapno, iz faze u fazu. To se čini logičnim budući da iza faze
proizvodnje nužno slijedi raspodjela proizvedenih dobara i usluga među ljudima, zatim
njihova razmjena te konačno i potrošnja. Faze ekonomskog procesa, premda snažno povezane
i međuzavisne, u izlaganju međusobno razdvajamo kako bi ih jednostavnije objasnili i dublje
razumjeli. Ipak u stvarnosti, u praktičnom ekonomskom životu, sve se ove faze ekonomskog
procesa odvijaju istodobno ili simultano. Zbog toga što se u privredi i društvu u istom
trenutku odvijaju sve četiri faze ekonomskog procesa kažemo da među njima postoji
organska povezanost i jedinstvo. Dok se u privredi odvijaju proizvodni procesi, istodobno se
odvijaju i raspodjela proizvedenih dobara i usluga, razmjena i potrošnja. U isto vrijeme dok
dio stanovništva kroz rad sudjeluje u proizvodnji (proizvodnja) i tako stječe svoj udio u
rezultatima proizvodnje (raspodjela), dio stanovništva zarađeni novac razmjenjuje za korisna
dobra i usluge (razmjena), a dio stanovništva upravo troši priskrbljene proizvode u svrhu
zadovoljavanja potreba (potrošnja). Uz poneke iznimke u fazi proizvodnje (nezaposleni,
bolesni, djeca, umirovljeni), svi članovi društva tijekom svog života neprestano sudjeluju u
sve četiri faze ekonomskog procesa.
Opširniji prikaz ekonomskih aktivnosti (ekonomskih pojava, procesa, odnosa) koje se
odvijaju u svakoj fazi ekonomskog procesa tek slijedi, a ovdje samo kratko rezimiramo
specifičnosti onoga što se odvija u svakoj fazi ekonomskog procesa ili procesa materijalne
reprodukcije društva:
i) Proizvodnja je djelatnost stvaranja dobara i usluga (outputa) u svrhu njihovog prisvajanja,
konačne potrošnje i zadovoljavanja individualnih i kolektivnih potreba. Dobra i usluge se
stvaraju u proizvodnji kroz korištenje osnovnih proizvodnih čimbenika (inputa, resursa,
čimbenika) – “zemlje”, rada i fizičkog kapitala. Pod “zemljom” ili «prirodom»
podrazumijevamo sve što iz prirode uzimamo i koristimo u procesima proizvodnje, pod
57
„radom” umne i fizičke napore i sposobnosti koje čovjek ulaže u proizvodne procese, a pod
«kapitalom» fizičke predmete (različite vrste zgrada i raznorodnu infrastrukturu, alate,
strojeve, uređaje itd.) koji nam služe kao sredstva za proizvodnju. Važno je upamtiti da se
novac ne ubraja u osnovne čimbenike (inpute) proizvodnje, ali se naglašava njegov posebni
značaj kao „podmazivača“ svih faza u okviru ekonomskog procesa. To znači da se bez novca
ne može odvijati ne samo faza proizvodnje već niti faze raspodjele i razmjene. U suvremenoj
robnoj proizvodnji za tržište proizvođači bez novca ne mogu pribaviti proizvodne inpute, u
novcu se obavlja gotovo cjelokupna raspodjela, a bez novca se ne može sudjelovati niti u
razmjeni gdje se pribavljaju predmeti potrošnje. Politička ekonomija se pojmom „kapital“
koristi i za označavanje prirode društvenih odnosa među ljudima, slojevima i klasama u
ekonomskoj sferi. U tom se smislu koriste izrazi: kapital-odnos, kapitalizam, kapitalistički
društveni odnosi. Oni znače takvu vrstu društveno-ekonomskog uređenja koje se temelji na
privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i proizvedenim dobrima i uslugama, te na
iznajmljivanju rada zaposlenih za plaću. Velika većina danas postojećih država ima upravo
kapitalističko društveno-ekonomsko uređenje.
ii) Raspodjela je faza ekonomskog procesa u kojoj se rezultati materijalne proizvodnje
raspodjeljuje najprije na sve sudionike u proizvodnim procesima (na vlasnike sredstava za
proizvodnju i zaposlenih), a zatim i na preostalo stanovništvo koje nije sudjelovalo u
materijalnoj proizvodnji (djeca, nezaposleni, bolesni, umirovljenici itd) te na društvene i
državne organizacije i institucije. Pravila i udjele u raspodjeli određuju tržište (doprinos
vlasništva i doprinos rada rezultatima proizvodnje), državna regulativa (potrebe društva; teška
materijalna i socijalna pozicija pojedinca kao kriterij sudjelovanja u raspodjeli) i obitelj
(obiteljska solidarnost kao kriterij sudjelovanja u raspodjeli). Individualni i društveni udjeli u
raspodjeli utvrđuju se u novčanom obliku, a prisvojeni novčani dohodak se u fazi razmjene
koristi za pribavljanje konkretnih korisnih dobara i usluga. Pojedinci svoj dohodak mogu
trošiti odmah i u cijelosti ili dio odvajati za štednju (akumulirati) za buduću osobnu potrošnju
ili proizvodno ulaganje (investiranje). Isto vrijedi i za društvo budući da se društveni (opći,
zajednički) udjeli u raspodjeli mogu koristiti za društvenu (zajedničku ili kolektivnu) potrošnju
na javna dobra i usluge (obrazovanje, zdravstvo, uprava, pravosuđe, vojska, socijala itd.) i/ili
za društveno investiranje radi povećanja proizvodnih mogućnosti nacionalne privrede.
iii) Razmjena je faza ekonomskog procesa u kojoj pojedinci i društvo svoje kroz raspodjelu
utvrđene kvantitativne udjele (u obliku novčanog dohotka) u društvenom proizvodu pretvaraju
u kvalitativan oblik, tj. u konkretne proizvode (dobra i usluge) namijenjene osobnoj ili
društvenoj potrošnji. Jednostavnije kazano, pojedinac svoju plaću ili neki drugi dohodak (npr.
profit) troši na tržištima outputa (najčešće u trgovinama) pri čemu svoj novac razmjenjuje za
dobra i usluge koje mu trebaju kako bi zadovoljio neku individualnu potrebu. To isto čini i
država kada svoje prihode (najčešće od poreza) troši da bi „kupila“ (financirala) proizvodnju
javnih dobara i usluga koje će poslužiti za zadovoljavanje društvenih (kolektivnih) potreba.
iv) Potrošnja znači konkretnu individualnu ili društvenu (opću, kolektivnu, zajedničku)
upotrebu (trošenje) u proizvodnji stvorenih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti (dobara i
usluga) kako bi se zadovoljile individualne ili društvene (opće) potrebe. Potrošnja može biti
djelomično nerealizirana jer pojedinci i društvo mogu svoju potrošnju odgađati pri čemu štede
nepotrošeni dio svojih dohodaka.
58
Integralni model tijeka ekonomskog procesa (izvorni inputi proizvodnje u tamno plavim, a
izvedeni inputi proizvodnje u svijetlo plavim kućicama): Objedinjujući osnovne proizvodne
inpute („zemlju“, rad i fizički kapital) u ekonomskom procesu (P) ljudi proizvode,
raspodjeljuju i razmjenjuju outpute (dobra i usluge, G + S) koja koriste ili za izravnu
potrošnju (CO, potrošni proizvodi) ili za obnavljanje (i proširenje) proizvodnje (I, proizvodi
za dalju proizvodnju, investicije). Potrošnja prvih za posljedicu ima zadovoljavanje potreba
ljudi (U, korisnost, blagostanje) i njihovu biološku reprodukciju, a potrošnja drugih
osigurava kontinuirano odvijanje proizvodnje u jednostavnom ili proširenom obliku a time i
materijalnu reprodukciju društva.
Poduzetništvo i menadžment
Organizacija i djelovanje poduzeća
59
7. PROIZVODNJA – PRVA FAZA EKONOMSKOG PROCESA
1. Realni ekonomski život znatno je složeniji od pojednostavljenog i kratkog opisa
ekonomskog procesa i njegovih faza. Stoga je nužno prikazati temeljne karakteristike svake
od faza od kojih je sastavljen ekonomski proces ili proces materijalne reprodukcije društva.
Započinjemo s opisom i pojašnjenjem pojava, procesa i odnosa u okviru prve i najvažnije
faze ekonomskog procesa – faze proizvodnje.
2. Proizvodnja stvara materijalni temelj opstanka ljudi jer međusobno povezuje i preoblikuje
proizvodne inpute (čimbenike, resurse) u upotrebne vrijednosti – dobra i usluge (proizvode,
outpute) s kojima se zadovoljavaju brojne i raznorodne ljudske potrebe. Nakon što je napustio
okvire sakupljačke privrede čovjek je postupno razvijao vlastite oblike proizvodnje kroz koje
ovladava silama prirode, koristi prirodna bogatstva, različite alate, naprave, mehanička
sredstva, strojeve, transportna sredstva i različite oblike pogonskih energija (životinje, ugljen,
naftu, paru, sile atoma, sunca, vjetra itd.). No, pored primarnih (izvornih) inputa –
«zemlja», rad i kapital (rad, predmeti rada i sredstva rada – još jedna podjela osnovnih ili
izvornih inputa) – poneki ekonomisti smatraju kako suvremena proizvodnja pored izvornih
uključuje i druge inpute, pri čemu navode poduzetništvo, organizaciju poduzeća, znanost i
tehnologiju, informacije itd. Ovi se dodatni elementi (inputi, čimbenici, faktori) proizvodnje
nazivaju izvedeni inputi.
3. Politekonomski kazano, materijalna proizvodnja je stvaralačka, organizirana, svjesna,
svrhovita i unaprijed planirana aktivnost ljudi. Proizvodnja je trajni i nezaobilazni uvjet
civiliziranog opstanka ljudske vrste. U uvjetima oskudnih (ograničenih) mogućnosti
zadovoljavanja brojnih prirodno i povijesno nastalih individualnih i društvenih potreba ljudi
su prisiljeni ekonomizirati – to znači pažljivo i racionalno koristiti sve ono što je nužno za
postizanje temeljnog cilja proizvodnje - stvaranje i povećanje materijalnog bogatstva. Bogate
i siromašne zajednice, razvijene i slabije razvijene zemlje (privrede) danas se ne razlikuju po
svojim temeljnim ciljevima u pogledu potreba koje treba zadovoljiti, već se razlikuju po
stupnju zadovoljavanja mnogobrojnih individualnih i društvenih potreba. Materijalnom
bogatstvu namijenjenom potrošnji bez iznimke teži cjelokupno suvremeno čovječanstvo.
4. Tehnički pak kazano materijalna proizvodnja je proces pretvaranja inputa u outpute, pri
čemu se čovjek služi tehnikom (alatima, napravama, mehaničkim sredstvima, strojevima,
transportnim sredstvima, pogonskom energijom, građevinama itd.) i tehnologijom (načinima,
metodama, "receptima" o uvjetima i načinima međusobnog objedinjavanja inputa u procesima
proizvodnje). Proizvodnja se može definirati i ovako: Proizvodnja je posebna aktivnost ljudi
koji opremljeni inputima - potrebnim sredstvima za rad (alatima, strojevima, itd. ) i
tehnologijom (znanja o objedinjavanju inputa), koristeći se vještinama, znanjima i radnim
iskustvom prerađuju prirodnu materiju u - obličja (proizvode, outpute) prikladna za
zadovoljenje potreba kroz potrošnju. U suvremenim procesima proizvodnje sve manji
relativni značaj imaju prirodni inputi (prirodni resursi) jer je sve veći dio društvene
proizvodnje usmjeren na proizvodnju brojnih usluga kojima se zadovoljavaju nematerijalne
potrebe ljudi i za čiju proizvodnju prirodni resursi imaju mali značaj – proizvodnja
informacija, zdravlja, zabave, obrazovanja, kulture, komunikacija itd. U tim oblicima
proizvodnji najviše sudjeluju nematerijalni inputi proizvodnje kao što su ljudsko znanje,
imaginacija, afekti itd. Primjeri za takve proizvode su knjige, filmovi, kompjutorski programi,
glazba, zdravstvene i odvjetničke usluge, turističke i rekreacijske usluge itd. No, rast udjela
60
uslužnog proizvodnog sektora u odnosu na poljoprivredu i industriju ne znači da se u ovim
potonjim privrednim sektorima proizvodi manje nego ranije. Potpuno suprotno, upravo zbog
porasta proizvodnosti (količine proizvedenih dobara) poljoprivrednih i industrijskih
djelatnosti sve se veći dio društvenog kapitala i društvenog fonda rada može preusmjeriti na
razvoj i proizvodnju usluga.
5. S obzirom na konačnu namjenu rezultata proizvodnje (proizvoda, outputa) moguće je
cjelokupnu proizvodnju razvrstati na:
i) proizvodnju materijalnih dobara i usluga s kojima se izravno zadovoljavaju potrebe
članova društva (outputi za konačnu potrošnju) i
ii) proizvodnju sredstava za rad (oruđa, strojeva, naprava itd.) i materijala (sirovina iz
prirode, poluprerađevina, komponenti proizvoda) sa svrhom stvaranja neophodnih
pretpostavki za kontinuirano odvijanje proizvodnje. Naime, svaka je proizvodnja (proizvodni
proces) ujedno i potrošnja sredstava za proizvodnju i prirodnih resursa, a potrošena sredstva
za rad i prirodne resurse treba neprestano nadomještavati.
Dakle, sve proizvodne rezultate (outpute) koji izlaze iz subjekata proizvodnje (najčešće iz
poduzeća) razvrstavamo na:
i) proizvodnju sredstava za izravnu potrošnju namjenjenih zadovoljavanju potreba
stanovništva i koja u potrošnju ulaze nakon raspodjele i razmjene. Trošeći proizvode (tj.
njihovu upotrebnu vrijednost) ljudi osiguravaju svoju biološku egzistenciju (opstanak i
reprodukciju vrste), ali i obnavljaju svoju radnu energiju. Čovjekov rad je također proizvodni
input bez kojeg se, naravno, ne može organizirati niti jedan jedini proizvodni proces;
ii) proizvodnju sredstava za proizvodnju, a koja nisu namijenjena izravnoj potrošnji radi
zadovoljavanja potreba. Procesi proizvodnje koji završavaju nastankom novih sredstava i
materijala neophodnih za buduću proizvodnju pretpostavka su kontinuiranog obnavljanja, a
ponekad i proširenja postojećih procesa proizvodnje. Sredstva za proizvodnju jesu outputi ali
se koriste kao inputi u raznovrsnim procesima proizvodnje. Naime, u svakom procesu
proizvodnje inputi proizvodnje se troše – kako čovjekov rad, tako i prirodni resursi i sredstva
za rad (fizički kapital). Obnavljanje i kontinuitet čovjekovog rada osigurava se kroz
materijalnu reprodukciju životnih uvjeta i zadovoljavanje potreba, a obnavljanje fizički
potrošenog ili tehnički dotrajalog fizičkog kapitala (proizvodne opreme) odvija se kroz
proizvodnju novih alata, strojeva, pogonskih uređaja, zgrada, infrastrukture itd.
6. Uz navedenu podjelu proizvodnih rezultata vežemo izraze jednostavne i proširene
materijalne reprodukcije društva. Kod jednostavne reprodukcije proizvodna sredstva
(fizički kapital) i drugi čimbenici proizvodnje se obnavljaju u istom opsegu u kojem postoje
na prethodnoj razini proizvodnje, dok se kod proširene reprodukcije sredstva proizvodnje i
drugi inputi povećavaju i tako podižu potencijale društvene proizvodnje na višu kvantitativnu
i kvalitativnu razinu. Primjerice, poduzeće koje dnevno hoće proizvesti nekoliko tona
deterdženta za pranje rublja mora se, uz zaposlenike i prirodne sirovine, opremiti i potrebnim
brojem strojeva, alata, pogonskih uređaja, zgrada, vozila itd. S vremenom se ovaj fizički
kapital troši i/ili zastarijeva i potrebno je pribaviti nove alate, strojeve itd. koje proizvode
drugi specijalizirani proizvođači. Poduzeće, dakle, mora obnavljati svoj fizički kapital kako bi
i dalje proizvodilo istu količinu deterdženta, ali može i dodatno poboljšati svoju opremljenost
fizičkim kapitalom (kupiti ga, investirati) i početi proizvoditi veće količine deterdženta nego
ranije. Naravno ukoliko poduzeće procijeni da potrošači traže veću količinu ovog proizvoda i
pod uvjetom da zaposli dodatnu radnu snagu i nabavi više tehnološki nužnih sirovina.
Proširena reprodukcija kao ponavljanje procesa proizvodnje u širem razmjeru može se
odvijati u okviru jednog poduzeća, jedne grane proizvodnje ili cjelokupne nacionalne
61
privrede. U predindustrijskim i pretkapitalističkim načinima proizvodnje proširena
reprodukcija je bila izuzetak, dok je u kapitalizmu, posebno nakon industrijske revolucije i
razvoja industrije, težnja ka proširenoj reprodukciji uobičajena (osim u razdoblju ekonomske
i/ili političke krize) za svaku proizvodnu jedinicu, privredni sektor i nacionalnu privredu.
Proširena reprodukcija vodi ka rastu društvenog proizvoda i zaposlenosti stanovništva, te
porastu razine zadovoljavanja potreba i razmahu želja. Proširenje društvene proizvodnje
karakteristično je za dinamična društva koja streme ekonomskom i društvenom napretku.
No za reproduciranje u proširenim razmjerima važe ponešto drugačija pravila u proizvodnji
dobara i usluga namijenjenih konačnoj potrošnji i zadovoljavanju potreba. Dio te proizvodnje,
naime, mora se izuzeti i preusmjeriti na proizvodnju povećane mase sredstava za proizvodnju
i drugih proizvodnih faktora. Pojedinci i društvo se moraju odreći dijela sadašnje potrošnje u
svrhu veće potrošnje u budućnosti (temeljem nabave dodatnih čimbenika proizvodnje).
7. U tržišnom privređivanju proizvodi (outputi) dobivaju oblik robe. Roba je proizvedeno dobro
ili usluga koja će u konačnici zadovoljiti neku čovjekovu potrebu, a do njih kupci dolaze
razmjenjujući ih za novac na tržištu outputa (proizvoda). Razmjena između proizvođača i
kupaca (kupoprodaja), najčešće posredstvom trgovaca, jasno pokazuje da se outputi proizvode
radi potreba drugog čovjeka, a ne samog proizvođača. Zbog toga i najbolji proizvod propada
ako ne nađe kupca, pa je potraga za kupcem postala isto toliko važna koliko i sama proizvodnja
robe. Iz robnog karaktera proizvodnje i razmjene proizlazi i robni karakter inputa
proizvodnje. Poljoprivredne površine, rude i druge prirodne sirovine, strojevi i sva druga
proizvodna oprema prodaje se i kupuje kao i svaka druga roba (na tržištima inputa). No to
ujedno znači da se i input «rad» može slobodno kupovati ali i prodavati. Sve je u robnom
privređivanju podređeno robno-novčanim odnosima, pa su i čovjekov život i rad unutar
društvene organizacije privređivanja i rada podvrgnuti utjecajima robnih ekonomskih odnosa.
8. Iz navedenog proizlazi da u robnoj proizvodnji, u kojoj i sama ljudska radna snaga postaje
roba, iza prividno «slobodnog» rada leži i) prisila fizičkih potreba i ii) prisila drugog čovjeka
(iza najamnine za zaposlenog i profita za vlasnika nalazi se njihov međusobni odnos koji može
biti suradnički, ali i prepun konflikta). U svezi s ovim ekonomskim odnosom politička
ekonomija od svog postanka postavlja pitanja i istražuje porijeklo ekonomskog viška (profita)
kojeg prisvajaju vlasnici proizvodnih sredstava (kapitalisti). Ekonomski višak je dio prinosa
(proizvodnje) ili prihoda (prodaje) koji preostaje nakon odbitka troškova (cijene inputa i
društvenih davanja). Višak je rezultat proizvodnog rada, ali ga ne prisvajaju radnici (izravni
proizvođači) već vlasnik ili vlasnici poduzeća. Dok jedni drže kako je to logično i poželjno jer
je vlasnik uložio vrijeme, novac i rizik u pokretanje, organizaciju i odvijanje neke proizvodnje,
drugi pak drže kako je takav odnos temelj eksploatacije čovjeka nad čovjekom, neposrednih
proizvođača od strane vlasnika sredstava za proizvodnju.
9. Eksploatacija (kada postoji) je posebna funkcija koja proizlazi iz prirode (pravila) nekog
društvenog procesa rada i koja pripada tom procesu, a obavljaju je sami vlasnici ili uz pomoć
posebnih osoba koje su za to plaćene (poslovođa, upravitelja, direktora itd.). No, nisu svi oni
koji žive od tuđeg rada eksploatatori. U proizvodnji i društvu postoje čitavi slojevi čiji se
pripadnici (npr. profesori, suci, liječnici itd.) ne bave materijalnom proizvodnjom, a sredstva za
svoje uzdržavanje crpe iz rada i prihoda drugih članova društva. Dakle, nisu svi oblici
prisvajanja tuđih materijalnih plodova rada eksploatacija drugih i njihovih napora!
U nastavku izlaganja o proizvodnji kao prvoj fazi ekonomskog procesa opširnije će se
objasniti izvorni i poneki od spomenutih izvedenih inputa (čimbenika, resursa, faktora,
utrošaka) proizvodnje. Prvi na redu je input rad ili ljudski proizvodni čimbenik.
62
7.1. ČOVJEKOV RAD KAO ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE
1. Da bi se održali i razvijali ljudi uvijek moraju iznova proizvoditi, pribavljati i trošiti
proizvode. Nakon otkrića poljoprivrede najvažniji su bili poljoprivredni proizvodi, zatim su im
se pridružili zanatski i industrijski proizvodi, a danas se proizvode i informacijski,
komunikacijski, afektivni i drugi proizvodi uslužnog karaktera. Ukupnu količinu proizvoda ili
materijalno bogatstvo društva, čijom se potrošnjom zadovoljavaju individualne i kolektivne
potrebe, stvara upravo proizvodni rad ljudi. Ovaj rad u većini slučajeva nije (još uvijek)
slobodna i kreativna čovjekova djelatnost kroz koju se on samostvaruje već prisilna aktivnost.
Na ovu prisilnu aktivnost ljude tjera nužda pribavljanja novčanog dohotka radi zadovoljavanja
svojih potreba, ali i prisila drugog čovjeka (npr. prisila vlasnika poduzeća nad zaposlenicima).
Iz ovih razloga većina ljudi rad pretežno osjeća kao nuždu i kao sredstvo koje omogućava da se
živi i uživa poslije rada, a ne kao mjesto izvora zadovoljstva i punine života. Zbog toga se prema
radu ljudi odnose kao prema vlastitom djelovanju u kojem moraju izvršavati tuđa naređenja i
svoje interese prilagođavati tuđim interesima. Ovaj i danas prevladavajući osjećaj izražava i
zajednička etimologija riječi rad: u indoeuropskom je to orbho-s (siromah, osirotio), u
slavenskom rabota (ropsko, trudno, nedostojno djelovanje), u gotskom arbailos (siroče
unajmljeno za teški fizički rad) i u staroengleskom earfode (siroče). Ljudi su otuđeni od
vlastitog rada i njegovih rezultata, a kao posljedica duhovnog i intelektualnog osiromašenja
okreću se prisvajanju, posjedovanju i trošenju materijalnih dobara. Ipak, svugdje tamo gdje
ljudi ne rade u teškim, opasnim, monotonim i slabo plaćenim uvjetima motivacija za rad nije
više vezana jedino uz prisilu potreba i drugih ljudi već se kroz rad ljudi žele intelektualno i
duhovno obogaćivati, kreativno razvijati i izražavati, identificirati s organizacijskim i
društvenim ciljevima i interesima, pridobijati druge za svoje ideje i na druge načine razvijati
vlastito proizvodno stvaralaštvo.
2. Uz druge inpute proizvodnje (prirodne resurse i sredstva za rad), ljudski rad je neizostavan
dio svakog proizvodnog procesa. Rad možemo definirati kao svjesno naprezanje čovjeka
pri kojem se njegove tjelesne i umne snage i sposobnosti svrhovito troše. Svjesno i
svrhovito trošenje znači da čovjek radi prema unaprijed utvrđenom planu i s ciljem da ostvari
rezultat koji mu je unaprijed poznat i kojem teži. Tijekom rada čovjek uvijek više ili manje
koristi sredstva za rad (alate i uređaje), rezultate njegovog ranijeg rada i drugih procesa
proizvodnje, a u svrhu uspješnog djelovanja na predmet rada (prirodne resurse i
poluproizvode).
3. i) U svim razdobljima ekonomske povijesti ljudski faktor (input, resurs, čimbenik) i njegov
rad imaju različite specifičnosti, uloge i značaj. U prvim oblicima proizvodnje, u tisućama
godina dugom razdoblju dominacije agrarne proizvodnje, dominira čovjekov fizički
(manualni) rad. Ovaj oblik rada ne iziskuje posebnu izobrazbu niti vještinu, već samo
tjelesnu snagu i izdržljivost (pri čemu si čovjek ponekad pomaže korištenjem snage životinja
ili prirodnih pojava), te priučenost za određeni posao. Prevladavajuća agrarna proizvodnja ne
zahtijeva visoke umne sposobnosti i intelektualne napore, tek ponešto znanja prenošenih
tradicijom. Razvojem društvene podjele rada izdvaja se i razvija zanatstvo koje već zahtijeva
neke posebne vještine i veća znanja nego što su to oranje, kopanje, košenje, hranjenje
životinja itd. Naravno da se i zanatska djelatnost temeljila na snazi i izdržljivosti zanatlija, no
njihova umijeća ne postoje bez prethodnog osposobljavanja – savladavanja pravila struke,
usvajanja vještina baratanja alatima, poznavanja materijala koji se obrađuje itd. Zbog toga
pojava zanatstva, kao značajne podetape u eri manualnog rada, predstavlja značajnu
63
prekretnicu u smislu poticaja ljudskoj inventivnosti u pronalaženju novih proizvodnih
postupaka i oruđa za rad (brži tehnički napredak). Ipak se može ustvrditi kako fizički rad u
poljoprivredi i u zanatstvu (glavnih proizvodnih djelatnosti društva), uz korištenje raznih
oruđa, alata i prirodnih materija, dominira sve do pojave tvornica i industrijske (strojne)
proizvodnje u drugoj polovici 17. stoljeća.
ii) Pojava industrije i strojne proizvodnje znači zamjenu i/ili nadopunu ograničenih radnih i
fizičkih sposobnosti i mogućnosti čovjeka sa strojevima i mehaniziranom tehnologijom.
Fizički rad čovjeka i dalje ostaje nužna komponenta proizvodnje, ali sada ovaj oblik rada
čovjek dijeli sa strojevima prenoseći na njih brojne radne i proizvodne operacije. Strojne
metode proizvodnje neizmjerno podižu efikasnost, a zbog toga industrijski način proizvodnje
omogućuje masovnu (serijsku) proizvodnju i rastuću ukupnu količinu proizvoda (uz
osiguranje izdašnih izvora neophodnih sirovina), smanjenje troškova proizvodnje po jedinici
proizvoda i širenje mogućnost plasmana proizvoda puno širim masama potrošača nego ranije.
S pojavom industrijskog načina proizvodnje događa se i to da se zaposleni počinju značajnije
dijeliti na one koji obavljaju fizičke poslove u proizvodnji te na one koji u industrijskim
proizvodnim procesima obavljaju umne poslove.
iii) Novo tehnološko razdoblje, u koje negdje oko 1950-ih godina počinju ulaziti
najrazvijenije svjetske privrede (a nešto kasnije i druge, manje razvijene privrede),
karakterizira primjena automatizirane ili kompjutorski integrirane proizvodnje zasnovane na
sprezi kompjutora, automata i robota i sličnih metoda proizvodnje. Automatizacijom se
naziva proces dasljnjeg smanjivanja udjela ljudskog rada u suvremenoj proizvodnji. Kao što
je u zanatstvu (manufakturi) ograničena fizička sposobnost čovjeka (limitiranost) uvjetovala
nužnost njegova nadomještavanja strojem, jednako tako danas čovjek postaje zapreka rastu
proizvodne efikasnosti i kvalitete zbog ograničenih sposobnosti u manipulativnoj,
posluživačkoj, upravljačkoj i kontrolnoj proizvodnoj funkciji (u umnim sposobnostima). Na
ovom stupnju tehnološkog razvoja čovjekove fizičke snage su u većini proizvodnih procesa
već zamijenili strojevi (i robot je jedna vrsta stroja), ali i dobar dio umnih poslova u
procesima proizvodnje sve više umjesto čovjeka obavljaju računala i drugi suvremeni
automatizirani uređaji. Revolucionarnost promjena sastoji se u zamjeni intelektualnih (umnih)
funkcija proizvođača posebnim uređajima sposobnim da zaprimaju i obrađuju informacije te
reguliraju proizvodni proces. Ipak, čovjek i u suvremenim procesima proizvodnje zadržava
one radne funkcije u kojima je još uvijek superiorniji u odnosu na suvremenu tehniku –
čovjeku još uvijek ne može niti jedan stroj ili uređaj konkurirati u pogledu intelektualne
kreativnosti i apstraktnom mišljenju. Posljedično to znači da se čovjek sve više povlači izvan
neposrednog akta proizvodnje, ali se zadržava u pripremnim fazama kreiranja proizvodne
tehnike, tehnologije i samih proizvoda, kao i kod otklanjanja zastoja i kvarova u proizvodnji
(kreiranje proizvoda, programiranje i kontrola proizvodnog procesa).
Upravo na temelju opisane promjene može se zaključiti da će u nastajućem razdoblju
ekonomske povijesti čovjek i njegov rad kao proizvodni faktor (input) sudjelovati samo u
onim fazama proizvodnje koje su dostojne ljudskog intelekta i općenito ljudskog bića –
kreativne i nadzorne funkcije u proizvodnji. Teške, opasne i dosadne poslove definitivno će
od čovjeka preuzeti različiti mehanizirani i automatizirani strojevi i uređaji. U
postindustrijskom (informacijskom) razdoblju konačno će nestati podjela rada na fizički i
umni, a prestat će i podčinjavanje (vezanje) pojedinca jednoj djelomičnoj i doživotnoj
djelatnosti (poslu, zanimanju). Ljudi će prestati biti fah-idioti, tj. specijalizirani stručnjaci za
male dijelove nekog proizvodnog procesa (i života). Uska specijalizacija je za posljedicu imala
nepoznavanje cjeline proizvodnog procesa, otuđenost od procesa rada, nevoljkost pri njegovom
64
obavljanju, nezadovoljstvo s radom i životom općenito i nesnalaženje u složenoj cjelovitosti
svih drugih društvenih djelatnosti i aktivnosti. Istina, proizvodni rad će ostati opća obveza
većine članova društva sposobnih za rad, ali taj će ih rad vremenski i fizički toliko malo
zaokupljati da će svima ostati dovoljno slobodnog vremena da se gotovo neograničeno bave
društvenim poslovima, umjetnošću, sportom, znanošću itd., a prema svojim sklonostima,
talentima i društvenim potrebama. No, prijelaz prema «carstvu slobode» i ukidanje prisile
otuđenog rada bremenit je nizom problema i pitanja na koje je trenutno teško dati adekvatan
odgovor ili pronaći konačno rješenje. Npr. dok moderna tehnika i tehnologija iz korijena
mijenjaju poslovni svijet i privatne živote, u dugoročnoj perspektivi postaje sve jasnije kako sve
šira upotreba npr. robota (u tvorničkim halama, ali i u uredima, hotelima, domovima itd.),
informacijske i drugih sve jeftinijih ali i učinkovitijih tehnologija u brojnim proizvodnim
procesima može smanjiti broj radnih mjesta i stoga određeni broj ljudi ostaviti bez posla i
osobnog dohotka. Iako nove tehnologije dugoročno stvaraju potpuno nove skupine poslova i
zanimanja (ukupan broj poslova je nakon industrijske revolucije značajno povećan), broj takvih
poslova kratkoročno može sporije rasti od broja onih koji traže novi posao zbog toga što su
raniji izgubili iz razloga tehnološkog napretka.
4. Ulaskom u postindustrijsku (informacijsku) eru proizvodnje završava dugi povijesni
proces započet sakupljačkim privređivanjem u prapovijesti i mukotrpnim napredovanjem u
metodama osiguravanja biološkog opstanka. Već od izuma poljoprivredne proizvodnje i
reorganizacije načina života oslonjenog na proizvodnju hrane čovjek je sve svjesniji kako mu
opstanak i razvitak zavise od proizvodnje i rezultata vlastitog rada. No s obzirom na brojnost
potreba koje treba zadovoljavati, čovjek je ubrzo shvatio i prednosti međusobne (ras)podjele
rada, budući kako niti jedan čovjek nikada ne može u isto vrijeme obavljati različite poslove
(već ih naizmjenično obavlja ili se specijalizira za određenu skupinu poslova prepuštajući
ostale poslove drugim članovima društva). Iako s postupnim napredovanjem ekonomskog
razvoja podjela rada (poslova) postaje sve raznovrsnija i složenija, ona je u suštini kroz povijest
samo mijenjala oblik i način svog ispoljavanja. U predagrarnim ljudskim zajednicama raširena
je prirodna podjela rada (poslova) prema spolu (muški i ženski poslovi) i dobi (poslovi za
mlađe i za starije članove skupine). Toj se podjeli rada nakon neolitske revolucije priključuje i
razvija (sve do naših dana, a upravo započinje njezino postupno odumiranje) društvena podjela
rada u okviru koje se najprije razdvajaju zemljoradnja i stočarstvo, a zatim se odvajaju
zanatstvo i trgovina kao posebne proizvodne djelatnosti u društvu. S nastankom i razvojem
industrijske proizvodnje uz poljoprivredu, zanatstvo i trgovinu formira se u okviru privrede
nova velika skupina djelatnosti – industrijskih djelatnosti. Svaka se od ovih velikih privrednih
djelatnosti s vremenom počinje dijeliti na grane proizvodnje, pa su tako npr. u okviru industrije
nastale tekstilna, drvna, kemijska, metalna i druge industrijske grane. U svakoj se grani
proizvodnje osnivaju specijalizirana poduzeća u kojima rade pojedinci trajno specijalizirani i
vezani uz neki posao, a u cilju podizanja njihove produktivnosti i ukupne efikasnosti poduzeća.
Svrha opće (različite privredne djelatnosti – primarna, sekundarna i tercijarna), posebne
(različite grane proizvodnje u okviru iste privredne djelatnosti), tehničke (različita poduzeća u
okviru iste privredne grane) i pojedinačne (različita zanimanja pojedinaca) podjele rada sastoji
se u podizanju proizvodnosti, produktivnosti i širenju varijeteta društvenih djelatnosti
(proizvodnji, proizvoda) bez čega nema opstanka i napretka u zadovoljavanju individualnih i
društvenih potreba! Društvo jednostavno mora razviti podjelu rada do krajnjih granica kako bi
razvilo proizvodne snage i stvorilo uvjete koji omogućuju da se podjela rada – na koncu ukine!
5. Privreda (gospodarstvo, ekonomija), već je ponešto rečeno na početku izlaganja, je živi,
složeni i dinamički organizam s mnogobrojnim obrtima, radionicama i poljoprivrednim
imanjima, industrijskim poduzećima i njihovim udruženjima, malim i velikim trgovačkim
65
kućama, radnjama i prodavaonicama, bankama i štedionicama, mjenjačnicama, burzama,
agencijama itd. Oblikovanje, organiziranje, djelovanje i razvoj privrednog organizma izvor je
brojnih i složenih problema koje treba riješiti ukoliko se želi nesmetano odvijanje ekonomskog
procesa. Usprkos mnoštvu problema, privreda je u konačnici više ili manja skladna i
učinkovita cjelina. Ključ razumijevanja neprekinutog i međusobno usklađenog odvijanja
privrednih aktivnosti nalazi se u postojanju svih navedenih razina podjele rada
(specijalizacije). Podjela rada znači da su se unutar privrede i društva pojedinci, privredne
organizacije i teritorijalne zajednice (gradovi, regije, zemlje, šire regije) specijalizirali za
određene proizvodne djelatnosti, proizvodne funkcije unutar poduzeća i zanimanja u svrhu
povećanja svojih proizvodnih mogućnosti. Pojedinci, proizvodne organizacije, regije i države se
dragovoljno ili prisilno priklanjaju određenoj posebnoj ekonomskoj djelatnosti i tako podređuju
postojećoj podjeli rada, ali istodobno se čvrsto povezuju i surađuju kako bi u okvirima privrede
i društva mogli uzajamno razmjenjivati rezultate svojih proizvodnih aktivnosti. Veliki dio
hrvatske privrede se npr. specijalizirao za proizvodnju turističkih usluga budući da u okviru ove
privredne grane (u okviru tercijarnog sektora privrede) domaća poduzeća i zaposleni pojedinci
mogu najviše proizvesti i ponuditi zainteresiranim domaćim i stranim turistima.
6. Dakle, ljudski rad je u karakterističnim oblicima i povijesno uvjetovanom opsegu
nezaobilazan čimbenik (input) u svim razdobljima ekonomske povijesti. Pri tome je brojnost
stanovništva bitna privredna odrednica u dvojakom smislu. S jedne strane veličina
stanovništva određuje strukturu i ukupnu veličinu potreba (broj ljudi pomnožen s njihovim
potrebama), a s druge strane brojnost, obrazovanost, vještine i radne navike radno aktivnog
dijela stanovništva, određuju snagu i dinamiku razvoja neke privrede. Zbog toga je
poznavanje karakteristika stanovništva, npr. trenutne brojnosti, stope rasta ili opadanja,
prosječne duljine života, prosječnog broja godina provedenih na radu, obrazovne strukture s
naglaskom na broj visokoobrazovanih, zastupljenosti zanimanja i vještina itd., i svjesno
usmjeravanje njegova razvoja u kvantitativnom i kvalitativnom smislu (kroz npr.
populacijsku, obrazovnu, zdravstvenu i druge politike društva) od velike važnosti za ukupni
društveno-ekonomski razvoj svake zemlje. Za mnoge ekonomiste, posebno one koji su
razradili teoriju ljudskog kapitala, postoji pozitivna korelacija između investiranja u
obrazovanje i zdravlje ljudi i materijalnog napretka pojedinca i društva. Ovim i brojnim
drugim pitanjima u svezi stanovništva naglašeno se bavi posebna znanost o stanovništvu –
demografija (o kojoj smo više rekli nešto ranije).
66
7.2. PRIRODNA BOGATSTVA I SILE KAO
ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE
1. Priroda je sveukupni materijalni svijet koji nas okružuje. U prirodi čovjek pronalazi
resurse, odnosno bogatstva prirode koja su ljudima potrebna i koja se koriste u procesima
materijalne proizvodnje. Bogatstvo prirode sastavljeno je od svih vrsta rudnog bogatstva,
plodnosti zemlje, vodene snage itd. (neživa, anorganska priroda), kao i od šuma, različitih
drugih biljaka i životinja, mikroskopskog svijeta itd. (živa, organska priroda). Prirodni resursi
obuhvaćaju različitu prirodnu materiju koju ljudi odvajaju, mijenjaju i prilagođavaju svojim
proizvodnim potrebama te snage i sile prirode koje ljudi potčinjavaju i iskorištavaju u
raznorodnim procesima proizvodnje. U ekonomskoj teoriji za izraz „prirodni resursi“ često
se koristi i pojam «zemlja», pri čemu se pod oba pojma misli na sve živo i neživo što postoji
iznad površine, na površini i ispod zemljine površine.
Priroda ljude opskrbljuje prvim živežnim namirnicama, naravno u zavisnosti od promjenljivih
prirodnih uvjeta (teritorijalno, klimatski itd.) i u granicama djelovanja zakona oskudnosti. Na
višim stupnjevima razvoja svojih proizvodnih snaga čovjek u prirodi pronalazi predmete svog
rada kao što su plodnost zemlje, drvo, kamen, metal, itd. Napokon, ona mu je i prvobitni izvor
njegovih sredstava za rad – alata i drugih pomagala. Stupanj korištenja prirodne materije
(bogatstva) te snaga i sila prirode odražava dostignutu razinu ekonomskog razvoja, što znači
da je upravo u suvremeno doba dosegnut povijesni vrhunac u prisvajanju i korištenju
prirodnih bogatstava, prirodnih uvjeta i sila prirode.
2. Dio ovog materijalnog svijeta koji pripada određenom društvu (i njegovoj državi) i
dostupan mu je da ga u svojoj ekonomskoj aktivnosti odvaja, mijenja i prilagođava svojim
potrebama čini njegovo prirodno bogatstvo. Ono se radom čovjeka stalno preoblikuje u
proizvedeno bogatstvo. Zbog toga politička ekonomija rad i definira kao proces između
čovjeka i prirode, proces u kojem čovjek vrši svoju razmjenu materije s prirodom i tu
razmjenu omogućava, uređuje i nadzire vlastitom djelatnošću. S druge strane, proizvodna
snaga rada uvelike zavisi od zatečenih prirodnih uvjeta i prirodnog bogatstva. Nejednaki
prirodni uvjeti i razlike u prirodnim bogatstvima djeluju tako da ista količina rada daje
nejednake rezultate. Plodnija zemljišta, bogatija rudna nalazišta, povoljnije klimatske prilike,
napućenija mora itd. djeluju tako da zajedno s istom količinom upotrijebljenog rada daju
dodatnu novostvorenu vrijednost, iako u današnje vrijeme globalnih tržišta, razvijene
međunarodne trgovine i jeftinih oblika transporta siromaštvo prirodnih resursa ne predstavlja
nepremostivu razvojnu prepreku.
3. Prirodni okoliš (prirodnu materiju, sile prirode, živi svijet) danas pogađa
višedimenzionalna ekološka kriza. Zbog silnih čovjekovih zahvata «obrambena» moć prirode
je silno oslabljena, a na mnogim mjestima u prirodi ekološki prirodni tijek je prekinut.
Bezobzirno eksploatiranje prirode u proizvodnim procesima, epidemija konzumerizma, naglo
globalno demografsko povećanje i zaostalost svijesti o postojećim ekološkim granicama
nužno su vodili ka ugrožavanju i uništavanju prirodnog okoliša. Predmoderna društva
(agrarna, predindustrijska) su imala drugačiji pristup odnosu društva (čovjeka) i okoliša
(prirode), bio je to odnos koji je u sebi sadržavao spoznaju o uzajamnoj sudbinskoj
povezanosti prirode i čovjeka. Industrijsko ili moderno društvo od sredine 18. st. razvija svoju
samostalnost i neovisnost od prirode, te uspostavlja odnos u kojem čovjek prirodi ne priznaje
nikakva druga prava osim da bude eksploatirana. Iz ovog odnosa razvile su se prijetnje
prirodnom okolišu: zagađivanjem (unošenje proizvodnog i potrošačkog otpada u atmosferu,
tlo i vode), degradacijom (uništavanje prirodnih krajobraza i ljepota), iscrpljivanjem (živih i
neživih dijelova prirode) i manipulacijom (genetski inženjering).
67
Zagađivanje i degradacija prirode ipak nisu isto što i oskudica (iscrpljivanje) prirodnih
resursa kao posljedice ogromnog iskorištavanja zaliha prirodnih bogatstava. Naime,
zahvaljući znanstveno-tehnološkom napretku (otkrića novih sirovina, zamjena rijetkih
sirovina obilnijim, recikliranje već korištenih sirovina itd.) prirodni resursi dostupni
čovječanstvu stalno rastu, a sva je prilika da će se zahvaljujući istom tom napretku taj rast
nastaviti i u budućnosti. I baš su stoga sva proročanstva o nadolasku sudnjeg dana zbog
nestašice prirodnih sirovina vjerojatno sasvim promašena. Nasuprot tome, strah od posljedica
zagađivanja i degradacije je itekako poduprt činjenicama. U budućnosti sapiens možda i
stekne vlast nad rogom izobilja novih materijala i energetskih izvora, ali se može dogoditi da
pritom uništi i zadnje ostatke prirodnog okoliša i većinu preostalih životinja i biljaka otjera u
izumiranje. To možda ugrozi opstanak i samog sapiensa. Zbog globalnog zatopljenja, dizanja
oceana i općeg zagađenja možda i čitav planet postane manje gostoljubiv našem rodu, pa bi
budućnost stoga mogla biti svjedokom spiralne utrke između ljudske moći i ljudskom rukom
stvorenih prirodnih katastrofa. Dok ljudi svojom moći suzbijaju prirodne sile i ekosustav
podređuju svojim potrebama i hirovima, oni lako stvaraju sve više i više nepredviđenih i
opasnih nuspojava. A njih će opet najvjerojatnije biti moguće suzbiti samo još drastičnijim
manipulacijama ekosustava, što onda vodi u još gori kaos. Zbog svojih obilježja, sukcesivnost,
kumulativnost i trajnost, ekološki problemi poput degradacije i zagađenja svakodnevno
prostorno proširuju (najopasniji su globalni ekološki problemi: globalne klimatske promjene,
razaranje ozonskog omotača, smanjenje biološke raznolikosti itd.) i produbljuju ekološku
krizu. Stoga su ekološki kriteriji u proizvodnji, ekološki standardi u svakodnevnoj potrošnji i
ekološki zakoni u zaštiti prirode jednostavno nužni, a to su ujedno i najvažnije smjernice
budućeg održivog globalnog ekonomskog i društvenog razvoja (sustainable development).
4. Premda je onečišćenje i svakovrsno uništavanje okoliša planetarno rasprostranjeno,
posljedice se, barem zasad, ne odražavaju u svim dijelovima svijeta na podjednak način. U
ekonomski slabije razvijenim dijelovima svijeta, opterećenog vlastitim preživljavanjem
uslijed gladi, demografske eksplozije i/ili neimaštine, ekološki problemi već sada dodatno
otežavaju čak i osnovno preživljavanje. U razvijenim i bogatim zemljama, koje su uz to i
tehnološki naprednije, društveno-ekonomski razvoj sve veći naglasak stavlja na zaštitu
ugroženog okoliša i oporavak od posljedica zagađivanja (detoksikacija zraka, vode i
zemljišta, racionalna uporaba voda, sigurno prikupljanje i recikliranje otpada, kontrola izvora
buke, očuvanje ugroženih životinjskih i biljnih vrsta, itd.)
5. Čovjekov prirodni paradoks je naziv za čovjekov dvojak položaj u prirodi. Naime, čovjek
se prirodi istodobno prilagođava i suprotstavlja. Čovjek je prirodno biće, podložno
prirodnim zakonima, on se identificira s prirodom. Sve dok je „identičan“ s prirodom,
razumije što je živa priroda, kao što razumije i svoj život, i lakše joj se prilagođava. Čim se
odvoji od prirode, od „prve prirode“ i postane „druga priroda“ (kultura), a prva priroda
postane za njega „mrtvi“ objekt, čovjek prestaje suosjećati s njom i počinje misliti kako je
moguć život izvan „prirodne prirode“. Usprkos razvijenoj znanosti, tehnici i tehnologiji,
čovjekov ambivalentni položaj u prirodi u biti je nepromjenjiv. Suvremeni čovjek je u
situaciji da se sukobljava i s „prirodom“ i s „drugom prirodom“ (kulturom, u koju pripada i
čovjekova proizvodnja uvjeta za vlastitu egzistenciju). „Prva priroda“ prijeti jer se čovjek od
nje suvišno odvojio (udaljio) i jedva joj pripada; „druga priroda“ prijeti mu jer postaje sve
ovisniji o njoj i sve joj više pripada. Neki ističu da je moderni čovjek „izgubljen“ u prostoru i
vremenu jer je nepripremljen za prilagodbu novim brzim promjenama proizvodnih i tehničkih
sustava i urbanim aglomeracijama. No zato čovjek svoju prilagodbu obavlja u hodu kulturne
evolucije, nastavljajući mijenjati fizički okoliš u kojem živi, ali i biološki samoga sebe. Što
sam sebi ne učini učinit će sama promijenjena (prilagođena) priroda bez koje u konačnici ne
može.
68
7.3. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA (SREDSTVA ZA RAD) KAO
ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE
1. Sredstva za rad su skup stvari s kojima čovjek nadopunjuje ili zamjenjuje svoje fizičke i/ili
umne snage u sklopu procesa proizvodnje, odnosno prilikom djelovanja na predmete rada u
procesu njihovog prerađivanja. Za razliku od prirodnog bogatstva i prirodnih sila koje su
prirodni kapital ili prirodni input proizvodnje, sredstva za rad (fizički kapital) su
proizvedena sredstva za proizvodnju, tj. proizvodi koji nisu namijenjeni konačnoj potrošnji
ljudi, već korištenju u drugim raznovrsnim proizvodnim procesima. Dakle, upotrebom
sredstava za rad potrebe potrošača se indirektno (neizravno) zadovoljavaju.
Prva sredstva za rad čovjek pronalazi u prirodi (kamen, toljaga, itd.) dok na višim razinama
društveno-ekonomskog razvoja čovjek sredstva za rad sve više proizvodi. Sredstva za rad
koje koristi suvremeni čovjek u potpunosti su rezultat čovjekove inovativnosti i proizvodne
djelatnosti. Upotrebom i trošenjem sredstava za rad stvaraju se nova materijalna dobra i
isporučuju usluge namijenjene zadovoljavanju čovjekovih potreba.
Najvažnija skupina sredstava za rad su oruđa za rad – alati, strojevi, postrojenja, razni uređaji
i slično. U širu skupinu sredstava za rad ubrajaju se i elementi infrastrukture – poslovne i
stambene zgrade, prometnice, mostovi, luke, kanali, vodovodi, dalekovodi itd. – koji ne ulaze
izravno u proces proizvodnje ili ulaze samo djelomično, ali su uvijek nužni da bi se
proizvodnja izvršila. Sveukupnost sredstava za rad kojima se čovjek služi u materijalnoj
proizvodnji često se naziva tehnikom proizvodnje. Tehnika proizvodnje nije isto što i
tehnologija proizvodnje (ova se dva pojma često pogrešno poistovjećuju) jer je tehnologija
ukupnost znanja o svojstvima materije i energije te načinima kombiniranja inputa (faktora,
resursa) proizvodnje. Tehnologija je «recept» za proizvodnju nekog proizvoda, npr. bez
«recepta» za proizvodnju palačinki nećemo znati kako i kada međusobno kombinirati brašno,
jaja, ulje, sol, vodu, tavicu, štednjak, mikser itd.
2. Etape tehnološkog razvoja čovječanstva. Čovjekova emancipacija od prirodnih uvjeta
egzistencije i njihovo prilagođavanje svojim potrebama zapravo započinje onda kada je počeo
proizvoditi sredstva za rad. Prije toga čovjek svoju egzistenciju temelji na sredstvima za rad i
predmetima rada zatečenima u prirodi, što ipak nije bilo dovoljno za ništa više do pasivnog
odnosa prema prirodi (za lov i sakupljanje). Nakon izuma, poljoprivreda postaje dominantna
društvena proizvodnja i osnovni izvor materijalnih dobara nužnih za opstanak (sve do pojave
strojeva i industrijskog načina proizvodnje u 17. stoljeću), ali i baza nastanka i razvoja novih
alata i raznovrsnih oruđa korisnih u različitim granama poljoprivrede. U ovom se tisućama
godina dugom razdoblju uz poljoprivredu postupno razvija i zanatstvo (kasnije manufaktura
kao niz zanatskih djelatnosti objedinjenih na jednom mjestu) koje upotrebljava brojne i
raznorodne ručne alate. Zanatstvo je bilo glavni poticaj ljudskoj inventivnosti u pronalaženju
novih proizvodnih postupaka i savršenijih oruđa proizvodnje sve do pojave strojne
proizvodnje i industrijskog načina proizvodnje.
S nastankom i razvojem industrijskog načina proizvodnje ručni (manualni) rad zanatlija,
dobro opremljen alatima i oruđima no ipak ograničen fizičkim osobinama obrtnika (npr.
umor, bolest, starost itd.) i ograničenim prirodnim mogućnostima, zamjenjuju strojevi i
strojne metode proizvodnje. Neprestano povećanje broja strojeva i drugih uređaja iziskuje
povećanje mase rada koja je zaposlena uz strojeve i povećanje neophodnih sirovina i
69
poluproizvoda. S industrijskom revolucijom i tehničkim progresom ubrzano se mijenja
tehnička opremljenost rada, što znači da sve manja količina radne snage može pokrenuti sve
veću masu sredstava za rad (strojeva i uređaja). S ovom tehničko-tehnološkom promjenom
mijenjaju se ekonomski i društveni uvjeti života pojedinaca i društava, a promjene uključuju
pojavu novih vrsta industrijskih poslova, povećanje broja radnih mjesta i ukupno zaposlenih,
rast plaća i životnog standarda zaposlenih, širenje gradova, porast urbanog stanovništva i
gradskog načina života, opadanje brojnosti seoskog stanovništva, značenja sela i
poljoprivrede (koja je također industrijalizirana i stoga sve produktivnija), jačanje
međunarodne trgovine te rast ukupnog broja stanovnika u najindustrijaliziranijim zemljama.
Sve su to posljedice novog industrijskog načina proizvodnje s kojim raste ukupna količina
proizvedenih dobara i usluga, dohodak stanovništva, kvaliteta prehrane, oblačenja i
stanovanja, te sigurnost i zdravlje ljudi.
Povijesno najbrži razvitak sredstava za rad dogodio se, dakle, kao posljedica industrijske
revolucije započete krajem 17. st., no čini se kako će razvoj suvremenih visokotehnoloških
sredstava za rad – računala, robota, lasera, 3d printera, satelita itd. – još više promijeniti način
proizvodnje, ali i potrošnju i način života ljudi. Kao što je uvođenje strojeva u proizvodnju
zamijenilo čovjekove ograničene fizičke snage, tako isto uvođenje informatizirane,
automatizirane i robotizirane proizvodnje od druge polovice 20. stoljeća omogućuje zamjenu
ograničenih intelektualnih funkcija i mogućnosti proizvođača s posebnim uređajima i
napravama. Dok je u strojnom načinu proizvodnje stroj preuzeo pogonsku funkciju i
neposrednu obradu predmeta rada (sirovina) ostavljajući čovjeku pripremu, rukovođenje i
kontrolu proizvodnog procesa, informatizacija, automatizacija i robotizacija proizvodnje
svodi ulogu čovjeka na osmišljavanje novih proizvoda, novih predmeta rada (sirovina),
kreiranje tehnike/tehnologije i programiranje proizvodnog procesa.
3. U proizvodnom procesu sredstva za rad postupno prenose svoju vrijednost na proizvode,
pri čemu se njihova upotrebna vrijednost s vremenom smanjuje (potrošenost, tehnička
zastarjelost) pa ih se zbog toga mora neprekidno obnavljati i zamjenjivati, odnosno
povećavati onoliko koliko pojedinci, poduzeća i društvo žele razgranati i povećati svoju
proizvodnju, proširiti asortiman proizvoda ili poboljšati već postojeće proizvode, smanjiti
potrošnju proizvodnih inputa ili ih zamijeniti novim jeftinijim i dostupnijim faktorima
proizvodnje te poboljšati organizaciju i upravljanje proizvodnim procesom te humanizirati
uvjeta života i rada ljudi i zaštiti prirodni okoliš kroz tzv. ekološku proizvodnju.
Sva sredstva za rad (tehnika) imaju svoj životni ciklus sastavljen od faza kroz koje prolazi
svako otkriće ili izum od trenutka nastanka preko korištenja do odbacivanja (degradacije) kao
završne točke njegove primjene. Životni ciklus tehnike i tehnologije u suvremeno doba
postaje sve kraći kao posljedica ubrzanog znanstveno-tehnološkog napretka. Tehničko-
tehnološki napredak je opredmećenje ostvarene razine znanja, a suvremeni tehničko-
tehnološki razvoj gotovo u potpunosti zavisi od razvoja znanosti i stupnja korištenja njenih
rezultata20. Znanstveno-tehnološki razvoj svojim doprinosom povećava tehnološki potencijal
20 Znanstvena istraživanja imaju svoje razine s obzirom na doprinos tehničko/tehnološkom napretku:
i) fundamentalna istraživanja - fundamentalna, temeljna ili bazična istraživanja su usmjerena stjecanje općih
spoznaja o prirodi i njenim zakonitostima. Rezultati fundamentalnih istraživanja nisu direktno primjenjivi u
ekonomskom procesu, ali su posebno važni jer tvore podlogu tehničko/tehnološkog napretka;
ii) primijenjena istraživanja – istraživanja kojima se neposredno rješavaju određeni praktični problemi, tj.
koja se obavljaju s određenim ciljem, da bi se postigla neka praktična korist. Rezultat je primijenjenih
istraživanja nova tehnika i nova tehnologija.
iii) razvojna istraživanja – primjenjuju rezultate fundamentalnih i primijenjenih istraživanja, odnosno
kombiniraju ih s praktičnim iskustvom u razvoju novih proizvoda, procesa, tehnika i tehnologija.
70
nekog društva odnosno osnažuje njegovu sposobnost stvaranja i primjenjivanja vlastite
tehnologije, kao i sposobnost odabira, prilagođavanja i primjenjivanja tehnike/tehnologije
koju pribavlja od drugih (transfer). Transfer proizvodne tehnologije, pribavljanje od drugih
tehnologije koju nismo sami proizveli, odvija se kroz i) kupovinu proizvedenih sredstava za
rad, ii) kupovinu licenci i know-howa te putem iii) proizvodnih kooperacija i zajedničkih
ulaganja (joint-venture). Tehnološki potencijal društva pozitivno utječe na njegovu
sposobnost da ostvari efikasnu proizvodnju, a time i na kvalitetnije zadovoljavanje potreba i
mogućnosti gospodarskog razvoja u budućnosti. Jačanje tehnološkog potencijala zbog
njegove društvene i ekonomske važnosti već desetljećima predstavlja područje svjesnog i
organiziranog društvenog djelovanja. Ciljano, planirano i organizirano društveno djelovanje
sprovodi se putem i) sve izdašnijeg financiranja znanstveno-istraživačkog rada; ii) povećanja
broja istraživačkih kadrova i podizanju njihove kvalitete; iii) akumulacije znanstveno-
istraživačke opreme i ostale potrebne infrastrukture; iv) širenja poticaja i motivacija za
znanstvenu proizvodnju; te v) otvaranja društva bogatstvu znanstvenih spoznaja na globalnoj
razini.
4. Danas znanje ima osobitu važnost te se sve više pojavljuje i ističe kao najvažniji čimbenik
proizvodnje. To je vjerojatno glavni razlog zbog kojeg se cjelokupno ljudsko znanje
ostvareno do 1900. godine udvostručilo do 1950. godine. Naredno udvostručenje došlo je
1960. godine, a od tada se fond znanja u svijetu udvostručuje svakih 5 do 8 godina. U tom
povećanju ukupnih znanstvenih spoznaja i širenju znanja postoji neravnomjernost jer neki
pojedinci i skupine, pojedine regije i zemlje imaju „dominantno znanje“ koje osigurava
posebnu proizvodnu i društvenu moć te omogućuje vladanje drugim ljudima, skupinama i
zemljama. U cilju zadržavanja ovih prednosti, ali i u namjeri sustizanja najrazvijenijih, došlo
je do ekspanzije obrazovanja i nastanka prave industrije znanja. S razvojem individualnih i
društvenih potreba i napretkom u organiziranju i financiranju znanstvenih istraživanja, znanje
se stalno proširuje i nadopunjuje, usprkos tome što se društvena stvarnost neprestano mijenja
i tako otežava spoznaju. U svijetu zbog toga raste broj znanstvenika, a računa se kako danas
djeluje preko 90 posto svih znanstvenih radnika u povijesti čovječanstva. U najrazvijenijim
zemljama ima ih dvadeset puta više nego prije drugog svjetskog rata i tisuću puta više nego
prije stotinjak godina. Sredinom 19. st. dolazio je jedan znanstvenik na 100.000 stanovnika, a
sada na oko 350 stanovnika. Broj istraživača u znanosti povećava se u razvijenim sredinama
od 8 do 15 posto godišnje, što znači da se udvostručuje svakih 6 do 12 godina. Ovaj porast
prati i nevjerojatan porast znanstvenih informacija, što se vidi i po tome što je 1760. u svijetu
izlazilo samo deset znanstvenih časopisa, 1800. već njih stotinjak, 1850. oko tisuću,
početkom dvadesetog stoljeća oko deset tisuća, a danas ih izlazi više od stotinu tisuća.
5. Znanstveno-tehnološki napredak ima eksponencijalni rast, što znači da razvijene zemlje s
velikim tehnološkim i znanstvenim potencijalom brže i snažnije znanstveno-tehnološki
napreduju, a zbog toga se između njih i ostatka svijeta povećava znanstveno-tehnološki jaz.
Znanstveno-tehnološki jaz između razvijenih i tehnološki zaostalih ugrožava ekonomski
suverenitet (ekonomsku samostalnost) tehnološki slabije razvijenih i nerazvijenih zemalja, tj.
njihovu mogućnost izrade i realizacije vlastitih optimalnih strategija gospodarskog razvoja u
skladu s vlastitim mogućnostima i potrebama, kao i slabljenje mogućnosti zaštite vlastitog
gospodarstva. Nedostatni ekonomski suverenitet utječe i na opadanje političkog suvereniteta
neke zemlje, tj. na sposobnost društva da samostalno donosi najvažnije društveno-političke
odluke i da ih sprovodi na svom teritoriju. Suverenitet podrazumijeva postojanje uvjeta za
efektivno sprovođenje odluka utemeljenih na autentično koncipiranoj strategiji društveno-
ekonomskog razvoja. No, ekonomski suverenitet ne znači i ne smije samodostatnost i
71
ekonomsku izolaciju od ostatka svijeta jer to uvijek šteti vlastitoj proizvodnoj efikasnosti,
životnom standardu stanovništva i ekonomskom razvoju.
6. Elemente prirodnog bogatstva i brojnost radne snage, koji su nekada činili nenadoknadivu
prepreku za one koji ih nemaju, u suvremenosti je daleko lakše nadomjestiti nego oskudnost i
zaostalost vlastite tehnike i tehnologije. Tehnika i tehnologija kao oblik primjene znanstvenih
spoznaja danas su najznačajniji dinamički faktor razvoja. Tehnologija je bitan čimbenik
proizvodnih snaga, pa čak i zasebna proizvodna snaga društva. Oskudnost tehnologije je
primarni razlog svih oblika zaostajanja u ekonomskoj sferi. Najveći dio hrvatske industrije
koristi se danas tehnikom četvrtog stupnja - poluatomatskim strojevima i tekućom trakom - ili
niže razine, što upozorava na veliko tehnološko zaostajanje prema visokorazvijenim
zemljama. U vremenu od državnog osamostaljenja Hrvatska se gotovo isključivo oslanjala na
vanjske izvore (uvoz) tehnologije i tehnološkog napretka. Oskudnost Hrvatske s vlastitim
izvorima tehnološkog napretka, uz oskudicu financijskog kapitala i visoko obrazovanog rada,
najsnažnije je razvojno ograničenje privredne (ne)efikasnosti. Hrvatska mora pristupiti izradi
strategije tehnološkog razvoja kao najvažnijeg elementa ukupne strategije društvenog i
gospodarskog razvoja. Glavna načela strategije tehnološkog razvoja RH trebaju biti:
selektivnost područja istraživanja, restriktivnost u određivanju ciljeva, prioritetnost ciljeva i
maksimalna racionalnost ulaganja oskudnih sredstava (npr. financijskog kapitala).
7.4. PODUZETNIŠTVO I MENADŽMENT KAO IZVEDENI ČIMBENIK
(INPUT) PROIZVODNJE
1. Poduzetništvo je izvedeni faktor proizvodnje koji se može razmotriti zasebno (kao u ovom
tekstu), ali u sklopu razmatranja o čovjekovom radu kao izvornom proizvodnom inputu
budući da je poduzetništvo poseban oblik proizvodnog rada. O njegovoj važnosti za
privređivanje već pišu dubrovčanin Benedikt Kotruljević u 15. st., R. Cantillon na početku
18. st. i J. B. Say na početku 19. stoljeća. Upravo J. B. Say definira poduzetnika kao osobu
koja “kombinira faktore proizvodnje u jedan cjeloviti proizvodni organizam da bi se ostvario
cilj stjecanja profita".
2. Poduzetnik je osoba koja kupuje inpute po poznatim, a prodaje outpute po nepoznatim
cijenama. To je i logično budući da nijedan poduzetnik ne može unaprijed znati hoće li
njegovi proizvodi biti prihvaćeni od strane kupaca i po kojoj cijeni. Stoga su neizvjesnost i
rizik bitne odrednice poduzetničke funkcije. Poduzetnički rizik proizlazi iz i) konkurencije
drugih proizvođača u cijeni, kvaliteti itd., kao i iz ii) neizvjesne strukture i veličine ukupne
potražnje za njegovim proizvodom. Ne postoji poduzetnik koji sa sigurnošću može predvidjeti
buduću potražnju i ponašanje potrošača. Rizik se donekle može smanjiti pažljivim
istraživanjem tržišta, ali ne i otkloniti u potpunosti. Tržišna pravila podrazumijevaju da se u
rizik poduzetništva ulazi s vlastitom imovinom, tj. vlastitim kapitalom (koji može biti i
pozajmljen od banaka), te da poduzetnici osobno snose sve posljedice uspjeha ili neuspjeha.
Između stupnja profitabilnosti (rentabilnosti) poduzetničkog poduhvata i stupnja rizičnosti
postoji pozitivna korelacija. Visoki su profiti povezani s visokim rizicima, i obratno. Jedna od
taktika smanjenja rizika je mogućnost upravljanja tržištem kroz npr. dogovore poduzetnika s
prodavačima ili kupcima, odnosno kroz marketing i propagandu proizvoda. Drugi je način
diverzifikacija proizvoda (širenje asortimana), to jest situacija u kojoj jedan proizvođač
72
proizvodi više različitih proizvoda, a ne samo jedan. Ako opada potražnja za jednim
proizvodom i s time njegova tržišna cijena, to se najvjerojatnije neće događati s ostalim
proizvodima istog proizvođača.
3. Važnost poduzetnika i poduzetništva posebno ističe ekonomist J. A. Schumpeter (1883.-
1950. g.) Za njega je poduzetnik glavni pokretač ekonomskog razvoja društva. Poduzetnikova
je funkcija inoviranje, neprestano uvođenje novih kombinacija proizvodnih čimbenika.
Schumpeter razlikuje pet oblika inovacija: i) uvođenje novih proizvoda (ili poboljšanje
postojećih), ii) uvođenje novih metoda (tehnologija) proizvodnje, iii) otvaranje novih tržišta,
iv) pronalaženje novih izvora sirovina i poluprerađevina te v) kreiranje novih oblika poslovne
organizacije. Također prema Schumpeteru, dok postoje inovacije poduzetnika opstaje i sustav
odnosa i institucija kapitalističkog načina proizvodnje. Ekonomski razvoj je proces
stvaralačke destrukcije, a uvođenje inovacija pretpostavka ekonomskog napretka kojim se
ostvaruje rast efikasnosti proizvodnje i povećano životno blagostanje za stanovništvo.
Poduzetnik je nosilac napretka u ekonomskom, ali i u tehničkom smislu.
4. Kod poduzetnika je veoma važna informiranost o stanju na tržištu – o konkurenciji, o
potrebama i željama kupaca, o odlukama i propisima koje donosi država itd. Upravo
djelovanje države i njezina regulacija privrednih tokova mogu iskriviti informacije koje prima
poduzetnik, te toga pretjerano i/ili loše normirane i politički kontrolirane privrede sputavaju
razvoj poduzetništva, onemogućuju efikasnu organizaciju poslovnih organizacija i stvaraju
zapreke za kvalitetna predviđanja budućih privrednih kretanja (za koja se poduzetnik mora
pripremiti).
5. Usprkos izloženosti neizvjesnostima i rizicima poduzetnici svejedno osnivaju nova
poduzeća, donose odluke o vrsti proizvodnje, kapacitetu, lokaciji, izboru kombinacije
proizvodnih čimbenika, zapošljavanju itd. Poduzetništvo podrazumijeva nerutinsko
odlučivanje, suptilno procjenjivanje poslovnih perspektiva budućnosti, intuitivne prosudbe
ostvarivosti rizičnih poslovnih pothvata u uvjetima brojnih neizvjesnosti. Poduzetnička je
funkcija kreiranje i odlučivanje o realizaciji poslovne ideje, što znači da kontinuirano moraju
pronalaziti odgovore na četiti temeljna pitanja: što proizvoditi, kako proizvoditi, koliko
proizvoditi i za koga proizvoditi. Ekonomsko ponašanje poduzetnika treba razlikovati od
ekonomskog ponašanja bilo kojeg drugog čovjeka. Za razliku od pravocrtnog djelovanja
poduzetnika, svi ostali u svom postupanju pored ekonomskih sagledavaju i socijalne, političke
i druge posljedice vlastitih životnih i ekonomskih izbora i teže ciljevima koji nisu samo
ekonomski. Zavisno od životnih uvjeta, talenta i nagnuća, svaka osoba potencijalno može biti
poduzetnik, premda poticajna poduzetnička klima ne postoji podjednako razvijena u svim
društvima.
6. Pseudopoduzetnik je lažan poduzetnik (tajkun, kvazipoduzetnik), prikriven rentijer,
špekulant u negativnoj konotaciji tog pojma. To je osoba koja osim gramzivosti, egoizma i
želje za bogaćenjem teško da posjeduje bilo koju pozitivnu, društveno poželjnu osobinu. S
druge strane, kompetentnog poduzetnika, potpunu suprotnost u odnosu prema
pseudopoduzetniku, krase sljedeće kompetencije:
i) strategijske vještine - one obuhvaćaju globalno mišljenje u međunarodnim dimenzijama,
umreženo mišljenje, sposobnost za viziju, odlučivanje i sprovođenje, sigurnost pregovaranja;
ii) socijalna kompetentnost - ona obuhvaća sposobnost za međunarodne timove, sposobnost
za učenje i inovacije;
iii) stručna kompetentnost - ona obuhvaća sveučilišno obrazovanje, stručne boravke u
inozemstvu, neprestano dodatno stjecanje obrazovnih kvalifikacija i iskustava;
73
iv) moralna kompetentnost – društveno odgovorno djelovanje, razumijevanje i briga oko
zaštite prirode, prihvaćanje humanističkih ciljeva.
7. Poduzetništvo i upravljanje (management, menadžment) nisu iste proizvodne funkcije.
Poduzetnička funkcija prethodi upravljanju i stvara uvjete za nju jer formira kapital u
konkretnu faktorsku kombinaciju. Upravljanje (management) je zasebna proizvodna funkcija
čiji se sadržaj u primarnom smislu svodi na operativno donošenje tekućih odluka koje
osiguravaju efikasno odvijanje procesa privređivanja. Menadžer upravlja s uobličenim
kapitalom koji je realizacija poduzetničke ideje: o vrsti proizvodnje, o prostoru na kojem će se
neka proizvodnja odvijati, o kapacitetima proizvodnje, o tehnologiji koja će se upotrebljavati
itd.
Bez obzira što je poduzetnik donio i realizirao sve najvažnije proizvodne i poslovne odluke,
ne treba misliti kako je upravljanje rutinska, nekreativna i manje važna funkcija u procesu
privređivanja. Poslovi upravljanja uobličenim kapitalom u ime „odsutnog” vlasnika, on više
nema vremena niti znanja potrebnih za donošenje svakodnevnih kvalitetnih odluka, mogu se
razvrstati u pet skupina ili funcija koje obavljaju menadžeri (menadžment) u poduzeću:
i) funkcija planiranja;
ii) funkcija organiziranja;
iii) funkcija vođenja;
iv) funkcija upravljanja ljudskim potencijalima i
v) funkcija kontrole.
U okviru ovih funkcija menadžeri rade s ljudima, organiziraju obavljanje zadataka i postizanje
ciljeva organizacije, usklađuju konfliktne ciljeve i stvaraju prioritete, rješavaju stalne i
iznenadne probleme, donose odluke, analitički i konceptualno razmišljaju, kontroliraju
ostvarivanje poslova i zadanih ciljeva itd. Kako bi uspješno ispunjavali sve svoje funkcije
menadžeri trebaju posjedovati konceptualna (ideje) i tehnička znanja, te vještine ophođenja s
ljudima. Treaju posjedovati i menadžerske vještine poput vještine delegiranja, upravljanja
vremenom, rješavanja problema, interpersonalnih vještina, komunikacijskih vještina, vještina
umrežavanja i vještina pregovaranja. Menadžeri se u poduzeću nalaze u svim organizacijskim
jedinicama (u svim funkcionalnim podsustavima) i na svim hijerarhijskim razinama. U tom
smislu razlikujemo menadžere najniže razine, menadžere srednje razine i menadžere najviše
razine. Poduzetnik u vlastitom poduzeću može obavljati neku menadžersku funkciju, što
znači da bi pored prisvajanja profita za svoj rad mogao primati i plaću. Ova je situacija veoma
rijetka jer, kako smo već naveli, s povećanjem veličine i složenosti poslova poduzetniku
počinju manjkati menadžerska znanja i vještine.
74
7.5. ORGANIZACIJA I DJELOVANJE PODUZEĆA
KAO IZVEDENI ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE
1. Pojedinačno i izolirano čovjek ne bi opstao, te je stoga svoje ekonomske aktivnosti
oduvijek organizirao s drugima: u primitivnim društvima kroz prikupljanje i naturalnu
proizvodnju u okviru plemena, roda ili šire obitelji, a u suvremenim društveno-ekonomskim
uvjetima temeljna proizvodna jedinica robnog oblika privređivanja je poduzeće. Sva privatna
poduzeća realizacija su poduzetničke ideje i volje individualnog poduzetnika, a poduzeća u
državnom vlasništvu ideje i napora društva kao kolektivnog poduzetnika. No, privatna i
državna poduzeća nisu jedini proizvodni subjekt angažiran u društvenoj proizvodnji
materijalnih dobara. Svaka je privreda složeni sustav mnogobrojnih proizvodnih subjekata u
kojoj pored poduzeća djeluju i individualni proizvođači. Među njih se obično ubrajaju
individualni poljoprivrednici, obrtnici i pojedinci koji obavljaju samostalna zanimanja (npr.
odvjetnici, glazbenici, književnici i drugi umjetnici, itd.). Oni sami proizvode neka dobre i
usluge koristeći se vlastitim proizvodnim sredstvima, a vrijednost njihovih proizvodnih
rezultata uključena je u ukupni društveni proizvod.
U suvremenim industrijskim i postindustrijskim privredama poduzeća su tipični, najznačajniji
i najefikasniji subjekti materijalne proizvodnje. Tome u prilog ide i broj poduzeća u
pojedinim privredama, npr. u Sjedinjenim Država postoji oko 25 milijuna poduzeća. U
Hrvatskoj je broj registriranijh poduzeća na razini od oko 100.000, no nažalost trenutno ih je
aktivno tek oko polovice tog broja. Baš kao i poduzetništvo, ekonomska teorija organizaciju i
djelovanje (proizvodnju, poslovanje) poduzeća svrstava u izvedene inpute (čimbenike,
resurse) proizvodnje.
2. Poduzeće je samostalan organizacijski oblik zajedničkog djelovanja ljudi i kapitala u
procesu proizvodnje. Ovoj se definiciji ponekad dodaje svrha ili cilj postojanja privatnog
poduzeća: radi ostvarivanja zarade ili profita za privatnog vlasnika. Za poduzeća u vlasništvu
države, javna poduzeća, profit nije i ne treba biti (premda može biti dobrodošao) prvenstveni i
presudni cilj djelovanja i razlog postojanja već je to proizvodnja onih dobara i usluga za koje
privatno poduzetništvo iz različitih razloga nije zainteresirano (tehnički i financijski zahtjevni
i rizični oblici proizvodnje).
Privatno poduzeće je slobodno u odabiru načina ostvarivanja profitnog cilja, ali je u svom
djelovanju podvrgnuto djelovanju ekonomskih zakona i pravnih pravila. Ekonomski zakoni,
uvjeti, okolnosti i pravilnosti koje utječu na poslovanje poduzeća, jesu: odnosi tržišne
konkurencije (i s njom povezani rizici), kupovna moć i preferencije potrošača, cijene inputa,
cijene outputa, društvene institucije, porezi i druga davanja, raspoloživa tehnologija i kvaliteta
dostupnog ljudskog resursa. Potencijalni profit je za poduzetnike najsnažniji motiv za
osnivanje poduzeća, no od toga koristi ima cjelokupna društvena zajednica koju poduzeća
kontinuirano opskrbljuju korisnim dobrima i uslugama.
3. Prva poduzeća nastaju u razdoblju raspada feudalne ekonomije i razgradnje naturalnog
sustava privređivanja, a sitne robne proizvođače (zanatlije udružene u cehovske zajednice) i
pojedinačne trgovce (udružene u gilde) postupno zamjenjuje kapitalistički način proizvodnje
(13-14 st.). Razgradnju cehovskog sustava najviše potiče trgovački kapital i trgovci jer
zanatski sustav, naročito od 15. st. i velikih geografskih otkrića, svojim normama, kvotama i
zabranama koči razvoj i rast proizvodnje.
75
U povijesnom procesu razvoja od cehovske zanatske radionice do industrijskog poduzeća
postoje faze:
i) Jednostavna kooperacija se od ručne zanatske proizvodnje ne razlikuje u tehnološkom
smislu, već u razmjerima korištenih čimbenika (inputa) proizvodnje. Više zanatlija
samostalno proizvode proizvod od početka do kraja (bez međusobne podjele rada) na jednom
mjestu i pod upravljanjem vlasnika kooperacije;
ii) Manufaktura je radionica s unutrašnjom (tehničkom) podjelom rada, gdje se cjeloviti
zanatski proces proizvodnje dijeli na pojedine faze koje obavljaju specijalizirani pojedinci.
Zbog toga oni postaju spretniji, djelotvorniji, štedi se vrijeme a zbog razdvojenosti
proizvodnog procesa na pojedine faze daje se snažan poticaj usavršavanju ručnog alata i
poboljšanju u organizaciji proizvodnje. Manufaktura ima dvije varijante: heterogenu i
organsku manufakturu. Manufaktura postoji od 16. do 18. st., a u 19. st. je zamjenjuje
novi proizvodno-organizacijski oblik - industrijsko poduzeće.
iii) Industrijsko poduzeće. Uvođenjem strojeva u proizvodnju i korištenja pogonske snage
vodene pare započinje industrijska revolucija i dominacija industrijskog načina proizvodnje,
odnosno razdoblje masovne ili serijske proizvodnje temeljene na širokoj primjeni strojne
obrade predmeta rada u industrijskom tipu poduzeća. Strojna proizvodnja podiže
produktivnost svih inputa proizvodnje, a to za posljedicu ima proizvodnju velikih količina
proizvoda koje se nisu mogle proizvesti u manufakturi, pad troškova proizvodnje i brzi rast
životnog standarda stanovništva.
5. Prema različitim kriterijima poduzeća se razvrstavaju na:
i) Prema vrsti aktivnosti: proizvodna (materijalna dobra) i uslužna (trgovačke, bankarske,
turističke i druge usluge);
ii) Prema profitabilnosti: nisko i visoko profitabilna poduzeća;
iii) Prema tržišnoj orijentaciji: lokalna (za potrebe lokalnog stanovništva), nacionalna (za
potrebe stanovnika jedne zemlje) i izvozna (poduzeća koja proizvode i za potrošače u manjem
ili većem broju drugih zemalja);
iv) Prema broju zaposlenih (veličini): mala - do 125 zaposlenih, srednja - od 126 do 499
zaposlenih, velika - 500 i više zaposlenih;
v) Prema smještaju: nacionalna (poduzeća smještena na području jedne države) i
multinacionalne/transnacionalna poduzeća (smještena na području više državai/ili više
kontinenata);
vi) Prema vlasništvu: 1. privatna (i. personalna - s jednim vlasnikom, ii. ortaštvo - veći broj
vlasnika te iii. kapitalna – veliki broj suvlasnika, dionička društva, korporacije), 2. državna
poduzeća i 3. mješovita poduzeća (kombinacija privatnog i državnog vlasništva).
6. Kako je dobit (profit, zarada) jednog ili više vlasnika krajnji cilj osnivanja privatnog
poduzeća, njega je potrebno ustrojiti kao funkcionalnu (efikasnu) cjelinu. No to je potrebno
učiniti i zbog interesa radnika u poduzeću (nadnica, plaća), menadžera (još bolja plaća) i
vanjskih financijera (uredno vraćanje zajmova bankama). Uostalom, moderno poduzeće je
čvrsta koalicija interesa poduzetnika, menadžera, financijera i zaposlenika. Poslovnim
projektom precizno je utvrđen način djelovanja svih koji su uključeni u proces stvaranja nove
vrijednosti.
Zbog toga je u funkcionalnom smislu poduzeće sustav sastavljen od niza podsustava
(specijalizirani sektori) koje, u zavisnosti od vrste i veličine proizvodnje te broja zaposlenih,
integrirano djeluju na realizaciji ciljeva poduzeća. Suvremeno poduzeće može imati sektore:
- poduzetništvo i menadžment;
76
- kadrovski odjel (u suvremenim je poslovnim uvjetima ljudski kapital sa svojim znanjem,
kreativnošću, inovativnošću i drugim osobinama ključni faktor konkurentnosti i razvojnog
potencijala poduzeća);
- odjel nabave (nabavne službe nastoje minimizirati zalihe sirovina, u čemu im pomaže
informatička tehnologija sa trenutnim pregledom zaliha);
- odjel marketinga i prodaje (ispituju ukuse potrošača, diferenciraju proizvode prema
individualnim potrošačkim zahtjevima, utvrđuju strategiju promoviranja proizvoda i utjecaja
na ponašanje kupaca);
- odjel financija i računovodstva (prikuplja podatke o prihodima, troškovima, profitu,
amortizaciji i druge koje ukazuju na uspješnost poslovanja);
- proizvodni odjel (najvažniji odjel koji određuje količinu, kvalitetu i troškove proizvodnje);
- odjel istraživanja i razvoja (R&D, research and development - istražuje efikasnije metode
proizvodnje, usavršava proizvode, stvara nove proizvode itd.);
- odjel strateškog planiranja (zbog globalne konkurencije i brzog tehnološkog napretka
planira se budući dugoročni razvoj poduzeća na temelju istraživanja bližeg i daljeg poslovnog
okruženja i tendencija njegovih promjena);
- odjel obrazovanja (zaposlenici trebaju sve više novih znanja i vještina, a ovaj odjel priprema
programe obrazovanja prema potrebama samog poduzeća i njegovih osobina).
7. U suvremenom, pogotovo velikom, poduzeću bez funkcionalne organizacije poslovi se ne
mogu voditi. To se osigurava kroz zamršenu podjelu rada prema zadacima – proizvodnji,
marketingu, financijama, odnosima s radnom snagom, odnosima s javnošću, odnosima s
vladom, razvitku novih proizvoda, strategiji preuzimanja drugih poduzeća i još mnogo toga
drugoga. Uz podjelu rada prema zadacima, mora postojati i podjela rada s obzirom na
specifično znanje i radni doprinos zaposlenih. Razni ljudi donose u poduzeće (tvrtku)
kvalifikacije u područjima znanosti, inženjerstva, projektiranja, prava, financija, marketinga i
ekonomije. Svi ti ljudi imaju snagu svakodnevnog odlučivanja u cilju ostvarivanja
maksimalnog profita za vlasnika ili brojne nepoznate suvlasnike (dioničare). U posljednjih
nekoliko desetljeća narav suvremenog poduzeća se promijenila jer se moć odlučivanja sve
više okreće u korist menadžmenta, a sve je manje u rukama vlasnika: sve veće plaće, razne
dodatne pogodnosti i zarade, «zlatne padobrane» za slučaj gubitka u borbi oko preuzimanja
drugih poduzeća, sve to sam sebi određuje menadžment. S rastom osobnih primanja
menadžmentu raste ugled, kako unutar poslovnih krugova tako i u cijelom društvu.
8. U aktualnim uvjetima ekonomske globalizacije, skupa procesa uklanjanja svih prepreka za
slobodan planetarni protok dobara i usluga, premještanje proizvodnji, trgovinu i kolanje
financijskog kapitala, poduzeća postaju međusobno konkurentna na čitavoj planeti. Zbog
međunarodne (globalne) konkurencije uvjeti poslovanja poduzeća postaju znatno složeniji,
povećava se neizvjesnost i rizičnost poslovanja. Poduzeća se uvjetima globalne konkurencije
prilagođavaju povećanjem vlastite fleksibilnosti i to tako da u kratkom vremenskom intervalu
brzo reagiraju na promjene u globalnom ekonomskom okruženju. Isto tako i države kroz
smanjivanje poreza i drugih društvenih davanja, kvalitetno obrazovanje domaće radne snage,
investiranje u izgradnju energetskih postrojenja, željeznica, cesta i slobodnih carinskih zona,
otklanjanje pravnih i birokratskih prepreka stranim ulaganjima nastoje stvoriti privlačan
poslovni ambijent za strane investitore i poduzeća. U sklopu ovih napora države su, barem
većina njih, prisiljene razvijati dobre političke odnose s drugim zemljama i osiguravati
pravnu i društvenu sigurnosti stranim poduzećima, radnicima, financijskim investitorima i
njihovoj imovini, posebno profitima. S druge strane povećane konkurentnosti, kao posljedice
ekonomske globalizacije, za poduzeća se otvaraju globalne prilike za stvaranje ogromnih
profita.
77
7.5.1. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI PRIVREĐIVANJA
PODUZEĆA I DRUGIH PROIZVODNIH SUBJEKATA
1. Proizvodni subjekti, prije svega poduzeća, na tržištu dovršenih proizvoda (tržište outputa)
dokazuju svoju sposobnost opstanka ili propadaju jer je tržište nepristrani arbitar koji
kažnjava ili nagrađuje ekonomičnost, produktivnost i rentabilnost. Na tržištima outputa
(proizvoda) poduzeća koja proizvode slične ili iste proizvode (premda različite po nazivu)
bore se za naklonost potrošača kojima nude svoje proizvode određenih karakteristika,
kvalitete i cijene.
2. Poduzeća su uspješni tržišni takmaci ukoliko: i) prodaju svoje proizvode; ii) podmiruju
dospjele novčane obveze; iii) osiguravaju akumulaciju; iv) ostvaruju dobit
vlasniku/vlasnicima poduzeća i v) ostvaruju tehnološki razvoj.
Od prodaje proizvoda stvara se novčani prihod poduzeća. Prihod je dakle iznos (suma, svota)
novca koju individualni proizvođač dobiva (prihoduje) prodajom svojih proizvoda tijekom
dana, tjedna, mjeseca, tromjesečja, polugodišnje ili godišnje. Godišnji prihod je osobito važan
pokazatelj uspješnosti poslovanja poduzeća i iskazuje se u završnom računu. Prihod se ponekad
još naziva ukupnim prihodom, godišnjim prihodom, godišnjim prometom, bruto prihodom i
bruto dohotkom. Prihod poduzeća se povećava kada se povećava opseg proizvodnje, ali i
prodaja na tržištu po istim cijenama. Prihod se jednostavno izračunava prema ovoj jednadžbi:
(ukupni) prihod = Q (količina prodanih proizvoda) x P (konstantna ili prosječna prodajna
cijena proizvoda).
Troškovi su svi novčani rashodi potrebni da bi se u proizvodnji i u poslovanju ostvarili
priželjkivani učinci. Dijelimo ih na:
i) troškove proizvodnje koji obuhvaćaju: materijalne troškove (predmeta rada kao što su
sirovine, pomoćni materijal, poluproizvodi i tuđe proizvodne usluge), trošak plaća zaposlenih i
trošak amortizacije (novčana naknada za potrošena sredstva za rad). Plaće zaposlenih i drugih
skupina sudionika u proizvodnji (poslovanju) poduzeća ulaze u troškove proizvodnje. Zaposleni
(radnici, menadžeri, službenici) dobivaju plaće, vlasnici proizvodnih i trgovačkih poduzeća
profit (industrijski i trgovački), vlasnici banaka i drugi financijeri kamate, a vlasnici poslovnih
prostora, zemljišta, strojeva i druge opreme koje poduzeće koristi (jer nema svoje u vlasništvu)
dobivaju rente. Ostvarenu dobit ili profit prisvaja jedan ili više vlasnika poduzeća ili neke
druge poslovne organizacije (npr. trgovine, a koja ostvaruje dobit na razlici između nabavnih i
prodajnih cijena).
ii) troškove poslovanja koji obuhvaćaju: uplate poreza, plaćanja doprinosa i drugih društvenih
davanja, dospjele kamate na zajmove, izdaci za reklamu, izdaci sudjelovanja na sajmovima itd.
3. U tržišnoj privredi uspješnost jednog proizvodnog subjekta (poduzeća, obrta, poljoprivrednog
gospodarstva) mjeri se i iskazuje razlikom između ulaganja i učinaka, tj. razlikom između
troškova i prihoda. Poduzeće dakle uspješno posluje kada ostvaruje prihode kojima u cijelosti
podmiruje dospjele rashode, odnosno troškove proizvodnje i troškove poslovanja. Ukoliko se u
poslovanju pojavi neki višak prihoda iznad rashoda, poduzeće u tom slučaju ostvaruje dobit ili
profit. On se pojavljuje i pod drugim nazivima kao što su: ekstraprofit, ekstra dohodak,
izvanredna zarada, neto profit, čista dobit itd. Ponašanje proizvodnih subjekata svodi se na
postizanje maksimalne razlike između ukupnih prihoda od prodaje proizvoda i ukupnih
rashoda, troškova ili proizvodnih izdataka. U suprotnom, kada su ukupni rashodi veći od
ukupnih prihoda poduzeće posluju s novčanim gubitkom. Vlasnici poduzeća imaju pravo na
78
prisvajanje profita kao osobnog dohotka i slobodno ga mogu trošiti u skladu sa svojim
potrebama i željama. Vlasnici poduzeća (industrijski, trgovački i financijski kapitalisti) profit ne
moraju neproizvodno trošiti na svoje potrebe, već ga mogu stavljati na štednju ili reinvestirati u
cilju njegovog povećanja. Nagomilani profiti s vremenom postaju ogromni financijski kapitali
koji svoje vlasnike čine društvenim i političkim moćnicima.
4. Ostvarenje poslovnog uspjeha poduzeća očigledno s jedne strane zavisi od maksimiranja
prihodovne strane, dok s druge strane zavisi od minimiziranja rashodovne ili troškovne strane
proizvodnje i poslovanja. Minimiziranje troškova postiže se postizanjem najboljeg omjera
upotrijebljenih faktora proizvodnje – rada, predmeta rada i sredstava za rad. Za određeni oblik
i opseg proizvodnje bolje je koristiti više sredstava za rad (strojeva i uređaja) a manje živog
rada (tehnika je jeftinija od ljudi), dok je za neku drugu vrstu i razinu proizvodnju financijski
isplativije koristiti više rada nego sredstava za rad (strojeva, robota itd.). Pretpostavka koja se
mora ispuniti kako bi se ovaj izbor dogodio (zamjena skupljeg inputa jeftinijim ili oskudnog
inputa s inputom kojeg ima u obilnim količinama i to na način koji ne ugrožava ostvarenje
ciljeva proizvodnje) je međusobna zamjenljivost proizvodnih čimbenika (inputa, resursa,
faktora). Zbrajanjem i pravilnim obračunom novčanih izdataka u svezi upotrijebljenih
čimbenika proizvodnje stvara se analitički temelj troškovnih kalkulacija u računovodstvu
poduzeća. Na taj se način procjenjuje kvaliteta odlučivanja o izboru faktorske kombinacije i
sposobnost djelotvorne upotrebe korištenih faktora, pri čemu se polazi od činjenice kako
nijedan proizvodni input nije besplatan. Zbog toga se može zaključiti kako su troškovi
poduzeća i njihova veličina ponajbolji pokazatelji racionalne upotrebe proizvodnih faktora
(inputa), odnosno njihovog ekonomiziranja.
5. Svi troškovi koje poduzeće ima u proizvodnji i poslovanju padaju na teret individualnog
poduzeća, barem tako predviđa teorija poduzeća. U privrednoj stvarnosti pak postoje
situacije u kojima poduzeće dio svojih troškova nastoji prebaciti na društvo, a ukoliko u tome
uspiju dio ovih prebačenih troškova naziva se društveni trošak proizvodnje. Čest je slučaj da
poduzeće trošak saniranja i novčanu odgovornost za štetu koju je prouzrokovalo npr.
prirodnom okolišu (i zdravlju ljudi) ne želi podmiriti iz vlastitih sredstava već plaćanje
prebaciti na račun društva. Bez obzira na korist koju proizvodi poduzeća pružaju potrošačima,
praksa prebacivanja troškova nije društveno pravedna i tereti društvo izdacima koji su se
mogli korisnije iskoristiti. Povrh toga, kada poduzeće dio svojih troškova ne internalizira (ne
uključi u vlastite troškove proizvodnje) stvara se iskrivljena slika o stvarnim ekonomskim i
društvenim efektima određene proizvodne aktivnosti i tržišnoj uspješnosti poduzeća.
Prebacivanjem individualnih troškova na društvo poduzeće neopravdano smanjuje svoje
troškove i povećava svoje profite. S druge strane i samo društvo ponekad dragovoljno
preuzima dio troškova poslovanja određenog poduzeća (čak i cijele privredne grane), npr.
spomenute ekološke, zatim znanstvenoistraživačke i troškove dodatnog obrazovanja
zaposlenih itd., a u cilju podizanja njegove troškovne konkurentnosti.
6. Kako bi poduzeće maksimiralo dobit, ono se u svom poslovanju treba pridržavati nekoliko
osnovnih načela dobrog privređivanja (efikasnosti privređivanja):
i) Načelo ekonomičnosti je odnos između vrijednosti proizvodnih učinaka i ukupnih rashoda
proizvodnje. Ekonomičnost je tim veća što su niži troškovi isporuke određenih količina
proizvoda. Ekonomičnost se povećava primjenom inovacija, tehnološkim usavršavanjima,
uštedama, poboljšanjem organizacije rada itd. Ekonomičnost je najkompleksnije mjerilo
uspješnosti poslovanja jer naglasak stavlja na racionalnije korištenje svih inputa.
ii) Načelo produktivnosti se odnosi na izdašnost pojedinog faktora (inputa) proizvodnje u
odnosu na ukupni rezultat proizvodnje. U tom smislu govorimo o: produktivnosti rada,
79
produktivnosti kapitala, produktivnosti zemlje i ukupnoj produktivnosti. Produktivnost se
povećava ukoliko ista količina inputa proizvodi veću količinu proizvoda i obratno.
Produktivnost svih čimbenika se povećava poboljšanjem tehnologije, vještina radnika i
kapitalne opremljenosti.
iii) Načelo rentabilnosti (profitabilnosti) je najvažnije načelo efikasnosti poslovanja
poduzeća, a govori o odnosu između ostvarene dobiti prema uloženim ili utrošenim
sredstvima (rashodima, troškovima). Glavni indikator (pokazatelj) rentabilnosti je profitna
stopa (pfs), koju poduzetnik izračunava stavljanjem u omjer ukupnog godišnjeg profita
(dobiti) i ukupnog predujmljenog kapitala (puta sto). Uvrštavanjem konkretnih vrijednosti u
navedenu formulu dobija se postotni izraz veličine oplodnje uloženog kapitala u
jednogodišnjem razdoblju (npr. pet posto, deset posto, itd.). Što je profitna stopa veća, tim je i
poslovanje bilo uspješnije a profit veći. Rentabilnost zavisi od ekonomičnosti, produktivnosti,
opsega i kvalitete proizvodnih rezultata (što manje škarta i zaliha proizvoda). Profitabilnost
ima veze i s brzinom obrtaja kapitala. Što je kraće vrijeme potrebno za pretvaranje novca u
inpute proizvodnje, što proizvodnja traje kraće i što se prodaja proizvoda brže odvija, to će
profitna stopa biti viša. Što je broj obrtaja kapitala u godini veći, to će i profitna stopa biti
veća. Brzina obrtaja razlikuje se od grane do grane nacionalne proizvodnje, npr. kapital se u
poljoprivredi nužno obrće mnogo sporije nego u industriji.
7.5.2. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI
NACIONALNOG (DRUŠTVENOG) PRIVREĐIVANJA
1. Za individualne proizvođače i poduzeća najvažniji su mjesečni, zatim kvartalni, pa
polugodišnji i konačno godišnji obračuni njihovog proizvodnog i poslovnog angažmana, dok je
društvenoj (državnoj) zajednici najvažniji godišnji obračun rezultata privređivanja svih
proizvođača, odnosno pojedinih privrednih djelatnosti (sektora) i grana proizvodnje – dakle, u
poljoprivredi i ribarstvu, industriji i rudarstvu, šumarstvu, vodoprivredi, građevinarstvu,
prometu i vezama, trgovini, ugostiteljstvu i turizmu, obrtništvu, stambeno-komunalnoj
djelatnosti, kod financijskih usluga, obrazovanju, kulturi, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj
skrbi. Sabirući ukupne prihode svih subjekata materijalne proizvodnje dolazi se do
nacionalnog dohotka i drugih izračuna (pokazatelja, makroekonom skih agregata) o
rezultatima i uspješnosti društvenog privređivanja.
2. Sva poduzeća i drugi proizvodni subjekti u jednoj privredi (zemlji) ostvaruju pojedinačne
ekonomske rezultate, a zbroj rezultata njihovog proizvodnog djelovanja predstavlja temelj
materijalne reprodukcije društva u određenom vremenu i životnog standarda stanovništva.
Rezultate individualnih proizvodnih subjekata zbrajamo (sabiramo) iz nekoliko razloga: 1.
radi usporedbe tako dobijenog ukupnog rezultata nacionalne privrede u jednom razdoblju s
prethodnim razdobljem (najčešće u odnosu na prethodnu ili još ranije godine); 2. radi
usporedbe rezultata jedne nacionalne privrede u određenom vremenskom razdoblju s
rezultatima drugih nacionalnih privreda u istom vremenu te 3. na temelju zaključaka
prethodnih usporedbi (komparacija) rezultata nacionalne privrede – npr. nacionalne privreda
je manje proizvela u odnosu na raniju godinu ili je stopa ekonomskog rasta nacionalne
privrede niža odnosu na stope ekonomskog rasta drugih zemalja i nacionalna privreda zbog
toga zaostaje u odnosu na druge privrede – oblikuju se i poduzimaju mjere ekonomske
politike za koje se vjeruje kako će povratiti ili ojačati ekonomski rast (povećati ukupnu
80
proizvodnju, podići zaposlenost i smanjiti nezaposlenost, stabilizirati cijene i uravnotežiti
međunarodnu trgovinsku razmjenu – trgovinsku bilancu). Naravno u slučaju odličnih
privrednih rezultata, brzog i snažnog ekonomskog rasta, poduzimaju se mjere koje takvo
stanje privrede nastoje podržavati i učvrstiti.
3. Suvremene statističke metode na različite načine pristupaju mjerenju rezultata ukupne
društvene proizvodnje, a ova metodološka raznolikost ponekad uzrokuje i stanovite probleme
u razumijevanju suštine pojedine metode. Za konstantno prikupljanje nužnih brojčanih
podataka o kretanjima u nacionalnoj privredi za svaku je zemlju zadužena njezina središnja
statistička organizacija, a u Hrvatskoj je to Državni zavod za statistiku. O prikupljenim
podacima, izračunima, analizama i zaključcima statističke organizacije diljem svijeta putem
medija i stručnih publikacija informiraju zainteresirani dio javnosti, udruge poslodavaca i
zaposlenih, obrazovne i istraživačke organizacije, društveno-političke zajednice širom zemlje
i, naravno, središnju vladu svake zemlje životno zainteresiranu za stanje i kretanja u privredi.
U uvjetima dinamičnih ekonomskih promjena (tehnološke promjene, ekonomska
globalizacija, procesi političkog i ekonomskog povezivanja itd.) nacionalne privrede moraju
svoja postignuća uspoređivati i vrednovati na svjetskoj razini i uz primjenu svjetskih kriterija.
Iz međunarodne usporedbe i vrednovanja proizlazi potreba pravodobonog i kontinuiranog
prilagođavanja nacionalne privrede aktualnim i perspektivnim svjetskim ekonomskim
trendovima. Isto tako proučavanjem stanja i stupnja dosegnutog razvoja najrazvijenijih
privreda može se anticipirati vlastita ekonomska budućnost. Učenje na tuđim uspjesima i
greškama smanjuje razvojne troškove i ubrzava privredni rast i razvoj. Međunarodne
usporedbe ukupnih rezultata privređivanja (agregata) veoma su složen postupak, pri čemu
usporedbe otežava niz razloga: i) neujednačene metodologije mjerenja veličine društvenog
proizvoda i nacionalnog dohotka; ii) razlike u kvaliteti statističkih podataka; iii) iskazivanje
veličina društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka u nacionalnim valutama (te se vrijednost
izražena u jednoj valuti mora preračunavati u drugu valutu); iv) razlike u unutarnjoj kupovnoj
moći valuta; v) različite cijene za iste proizvode u različitim privredama itd.
Najvažnije metode izračunavanja (mjerenja) učinaka društvene proizvodnje su: društveno
bogatstvo, bruto društveni proizvod, društveni proizvod i nacionalni dohodak
(proizvod).
4. Društveno bogatstvo. Ono je je ukupnost dobara kojima raspolaže određena društvena
zajednica (država, regija, grad, naravno pojedinci i poduzeća u njima) u određenom trenutku
(na dan mjerenja). Društveno bogatstvo se sastoji iz dva dijela: i) prirodna dobra (prirodno
bogatstvo - novčanu vrijednost svih šuma, oranica, ruda, vodenih snaga itd.) i ii) proizvedena
dobra (proizvedeno bogatstvo - novčanu vrijednost svih strojeva, zaliha proizvoda u
skladištima i potrošnih dobara u kućanstvima, cesta, luka i drugih dijelova javne
infrastrukture, stambenih zgrada, bolnica, škola, itd.). Mjerenje društvenog bogatstva ne
uključuje vrijednost umjetničkih djela, znanstvenih rezultata, patenata i slično. Također se ne
mjeri postojeća, ali posebno teško izračunljiva vrijednost prirodnih ljepota, biološke
raznolikosti, čistog zraka, spomenika, galerija, muzeja itd. Društveno bogatstvo se najčešće
izračunava tako da se popišu svi naturalni elementi bogatstva i zbrajaju njihove procjenjene
novčane vrijednosti (cijene). Što je neko društvo ekonomski razvijenije, to će mu
proizvedeno bogatstvo rasti u odnosu prirodno bogatstvo.
5. Bruto društveni proizvod. Za razliku od društvenog bogatstva koji uključuje prirodno i
proizvedeno bogatstvo stvoreno do dana mjerenja, s bruto društvenim proizvodom se mjere
81
rezultati proizvodnje u nekom razdoblju - u jednoj godini (za npr. 2015.), pola godine (prva
polovica 2015. g.) ili jednom tromjesečju (prvi kvartal 2016. g.). Za bruto društveni proizvod
(BDP) se još koristi i naziv bruto domaći proizvod (od GDP - eng. gross domestic product)
jer uključuje sve što su proizvela domaća poduzeća u okviru nacionalne privrede. Godišnji
bruto društveni proizvod izračunava se zbrajanjem ukupnih vrijednosnih učinaka svih
proizvodnih subjekata u jednoj privredi u jednoj poslovnoj (kalendarskoj) godini, a izražava
se u službenoj valuti te privrede. Može se kazati i na ovaj način: BDP je ukupni (agregatni)
zbroj novčane vrijednosti svih proizvedenih dobara i usluga (proizvedena sredstva za
proizvodnju i proizvedena sredstva za potrošnju) svih stupnjeva prerade i svih grana
cjelokupnog nacionalnog gospodarstva u određenom razdoblju. Zbog raznorodnosti proizvoda
(materijalna dobra ali i usluge, kao što su npr. financijske, obrazovne, zdravstvene, upravne i
dr.) BDP se može izračunati samo kao zbir njihovih novčanih vrijednosti. Dakle, BDP =
tržišna ili procijenjena vrijednost (cijena) svih proizvedenih dobara i usluga u jednoj privredi
tijekom jednog vremenskog razdoblja
.
Rast bruto društvenog proizvoda je u postotku izražena pozitivna promjena BDP-a u jednoj
godini u odnosu na raniju godinu ili neku drugu prijašnju godinu. Uspoređujući BDP za dvije
godine, eventualna pozitivna razlika se stavlja u odnos prema nižem iznosu BDP-a i izračuna
se postotna promjena. Npr. zadnji BDP neke zemlje iznosi 330 milijardi eura, dok je godinu
ranije on bio 300 milijardi eura. Pozitivna razlika znači da je BDP te zemlje porastao za 30
milijardi eura u jednoj godini, odnosno za 10 posto. Ta zemlja je u godini dana imala upravo
toliki ekonomski rast. Naravno da svaka zemlja teži ka što je moguće snažnijem ekonomskom
rastu jer on pokazuje dvije dobre dobre strane aktualne ekonomske situacije u zemlji: prvo,
ojačale su proizvodne snage u okviru nacionalne privrede, a kao drugo podigao se životni
standard društva i prosječni standard stanovništva. Nitko ne želi da mu privreda ima negativni
ekonomski rast (tj. ekonomski pad) budući da se u toj situaciji u privredi odvija sve obratno.
Slabljenje gospodarstva i pad životnog standarda negativno utječu na sve aspekte društvenog
života, što u konačnici može izazvati politička previranja s razornim posljedicama po
društvenu zajednicu.
6. Društveni proizvod. Za razliku od BDP-a, društveni proizvod (DP) mjeri opseg društvene
proizvodnje nešto uže. Društveni proizvod (DP), kao i BDP, uključuje novčani izraz
vrijednosti svih novih proizvoda jednog vremenskog razdoblja, no kod DP-a se od te ukupne
vrijednosti oduzima novčani iznos materijalnih troškova proizvodnje (sirovina, energije, itd.),
odnosno vrijednost inputa pribavljenih "izvan" poduzeća. Tek je ovaj rezultat (iznos), zapravo
se još oduzima i vrijednost amortizacije tj. novčani iznos potrošenih sredstava za rad,
novostvorena vrijednost koja stoji na raspolaganju društvu za podmirenje različitih
individualnih i društvenih potreba. Ovu novostvorenu vrijednost nazivamo nacionalnim
dohotkom (ND). Amortizacija, na ovom je mjestu ukratko pojašnjavamo, otpisivanje dijela
vrijednosti osnovnih proizvodnih sredstava (strojeva, opreme, uređaja, laboratorija, alata itd.)
koji se korištenjem troše (imaju vijek ili rok trajanja) ili čija se vrijednost gubi tehnološkim
zastarijevanjem. Sav se fizički kapital kroz kraće ili duže vrijeme amortizira (smatra se
između tri i pet godina), odnosno izgubi mu se vrijednost, pa se od nacionalnog proizvoda
mora oduzeti ono što je pri njegovom stvaranju potrošeno. Npr. kada u vrijednost nacionalnog
ND ubrojimo vrijednost novosagrađenih kuća i stanova u jednoj godini, moramo od ND-a
oduzeti određenu novčanu protuvrijednost zbog starenja i trošenja ranije izgrađenih kuća i
stanova.
7. Zbog razlike u veličini među privredama (veličine radno aktivnog dijela stanovništva,
ukupno zaposlenih, količine sredstava za rad, broja aktivnih poduzeća i dostupnog prirodnog
82
bogatstva), veličina nacionalnog dohotka može ukazivati na ogromne razlike među
privredama i privrednim rezultatima, iako one zapravo realno ne postoje. Da bi se podaci o
nacionalnom dohotku mogli smisleno uspoređivati (komparirati), brojčani izraz nacionalnog
proizvoda podijeli se s brojem stanovnika i tako se dobije realniji nacionalni dohodak po
glavi stanovnika (nacionalni dohodak per capita). Npr., ukoliko neka zemlja od 10 milijuna
stanovnika u jednoj godini ima nacionalni dohodak od 300 milijardi eura, njezin per capita
nacionalni dohodak iznosi 30.000 eura po glavi stanovnika. Prilikom računanja nacionalnog
proizvoda, ali i drugih agregatnih ekonomskih pokazatelja, oni koji se bave brojkama moraju
biti na oprezu i isključiti utjecaj inflacije, tj. rasta cijena na veličinu nacionalnog proizvoda.
Naime, izračunavanje društvenog proizvoda ili nacionalnog dohotka započinje sa zbrajanjem
proizvedenih količina raznorodnih proizvoda pomnoženih s njihovom aktualnom cijenom. Na
taj način dobivamo nominalni nacionalni dohodak. No, cijene u godini dana mogu rasti i na
taj način utjecati na veličinu nacionalnog dohotka, iako se količina proizvoda nije povećala.
Zato u izračunu realnog nacionalnog dohotka koristimo uvijek iste cijene proizvoda (iz neke
bazne godine, npr. 2009. g.), isključujemo utjecaj inflacije, kako bi izbjegli nerealno
povećanje ND-a zbog rasta cijena, dok povećanja ukupne proizvodnje nije ni bilo. Npr.
jabukama je u jednoj godini cijena porasla za 10 posto, pa bi uz istu količinu proizvedenih
jabuka doprinos voćarstva nacionalnom dohotku bio (prividno) veći za navedeni postotak
poskupljenja. Naravno pod uvjetom da se deset posto povećanja cijene nije oduzelo iz
izračuna, što državne računovođe svakako neće propustiti učiniti.
8. Veličina BDP-a ili nacionalni dohodak po glavi stanovnika jesu materijalna podloga
potrošnje pojedinaca i društvenih slojeva, ali njihova stvarna razina blagostanja zavisi od
veličine i strukture njihove potrošnje. Naime, BDP se ne troši isključivo za potrošnju
pojedinaca i društvenih slojeva već i za proširenje materijalne reprodukcije, financiranje
državnih i javnih službi te za druge proračunske rashode. Stoga o kvaliteti života pojedinaca i
društvenih slojeva potpunije govore socijalni indikatori (pokazatelji) o prosječnoj potrošnji
određenih vrsta proizvoda (prehrambenih, električne energije, knjiga, novina, posjeta kinima i
kazalištima itd.), zatim podaci o pismenosti, broju liječnika na određeni broj stanovnika, broju
bolničkih kreveta, obrazovnom sustavu, smrtnosti djece, broju računala na određeni broj
stanovnika, broju osobnih vozila i slično. Početkom 1990-ih godina statistička služba
Ujedinjenih naroda uvela je novi pokazatelj (indikator) ekonomsko-socijalnog napretka pod
nazivom indeks ljudskog razvoja (eng. human development index, skr. HDI). Ovaj indeks je
alternativni pokazatelj ekonomskog i društvenog razvoja, a smatra se najboljim pokazateljem
životnog standarda. Indeks je kombinacija podataka o očekivanom životnom vijeku, stopi
pismenosti odraslih i BNP-u po stanovniku. Njegovi se rezultati rijetko podudaraju s
nacionalnim proizvodom po glavi stanovnika, odnosno ova metoda rangiranja zemalja
pokazuje zanimljiva odstupanja od redoslijeda zemalja prema veličini NP po glavi stanovnika.
83
8. RASPODJELA – DRUGA FAZA EKONOMSKOG PROCESA
8.1. OPĆE KARAKTERISTIKE I DRUŠTVENA ULOGA RASPODJELE
1. Raspodjela, kao i razmjena koja slijedi, povezuju fazu proizvodnje s fazom potrošnje.
Smisao i zadaća raspodjele je najprije utvrđivanje kvantitativnih udjela sudionika
ekonomskih procesa u diobi novostvorene vrijednosti (proizvedenih dobara i usluga), a
zatim i kvantitativnih udjela svih ostalih članova društva u novostvorenoj vrijednosti
(nacionalnom dohotku, nacionalnom proizvodu). Može se reći i da je svrha ove faze
ekonomskog procesa utvrđivanje visine participacije (udjela) pojedinca i zajednice u potrošnji
proizvedenih dobara i usluga koje su, ne zaboravimo, po vrstama i količinama još uvijek
ograničene na ono što privreda uspijeva proizvoditi. Raspodjelom se također određuju
razmjeri osobne potrošnje stanovnika i zajedničke potrošnje.
2. Raspodjela je kao ekonomska, politička i društvena tema trajna preokupacija teorijskih i
praktičnih promišljanja društvene zbilje, razlog političkih i drugih sukobljavanja, socijalnih
polarizacija i antagonizama, pokretač revolucija i brutalnih razračunavanja konfrontiranih
socijalnih slojeva, klasa i pojedinaca. To ne treba čuditi jer od raspodjele zavisi ekonomska
sudbina svakog člana društva i zadovoljavanje njegovih potrošačkih aspiracija: prehrane,
odijevanja, stanovanja, očuvanja zdravlja, zadovoljavanje kulturnih i rekreacijskih potreba itd.
Pojedinčev položaj u društvenoj raspodjeli ima dugoročni učinak i na materijalni i socijalni
položaj njegove obitelji i društvene grupe kojoj pripada. Osobni interes pojedinca stoga nije ni
u jednoj drugoj vrsti društveno-ekonomskih odnosa toliko izražen kao što je to u fazi
raspodjele. Pored s ekonomskog, pojave, procesi i odnosi u okviru ove faze procesa
materijalne reprodukcije društva mogu se analizirati s moralnog, etičkog, političkog,
filozofskog, psihološkog i drugih aspekata, a njome se trajno bave ekonomisti, pravnici,
političari, sindikalisti, filozofi, sociolozi, politolozi, teolozi, čak i književnici, glazbenici,
slikari itd.
3. Veoma je važno utvrditi društvena načela (pravila) i osnovne kriterije sudjelovanja i
utvrđivanja udjela članova društva i zajednice u raspodjeli novostvorene vrijednosti (bruto
društvenog proizvoda). Opće kriterije i pravila raspodjele utvrđuje društvo u zavisnosti od
veličine nacionalnog društvenog proizvoda, ekonomskih zakonitosti, realnih odnosa između
društvenih grupa, stupnja ekonomske, moralne, kulturne i demokratske razvijenosti,
svakovrsne tradicije, pravnog poretka i stupnja zaštite privatnog vlasništva, prirodnog obilja
ili oskudice, naslijeđenih ekonomskih nejednakosti među ljudima (netko je rođen u bogatstvu,
a netko u siromaštvu), itd. Pravila i kriteriji raspodjele variraju od društva do društva, a
mijenjaju se pod utjecajem razvoja proizvodnih snaga društva i promjene ekonomskih odnosa
i svih drugih društvenih odnosa (političkih, pravnih, moralnih, kulturalnih, itd.).
4. Svaki je postojeći sustav raspodjele, kao skup pravila i kriterija, opterećen proturječjem
između, s jedne strane, i) nužnosti podjednakog zadovoljavanja brojnih i trajnih potreba
svakog pojedinca, i, s druge strane, ii) razlika u ljudskim sposobnostima, naslijeđenim
talentima, intelektualnim i fizičkim potencijalima, stečenim radnim i životnim navikama itd.,
odnosno različitog doprinosa svakog pojedinca stvaranju društvenog proizvoda, s druge
strane. Još uvijek neprevladana ograničena razvijenost proizvodnih snaga i oskudnost
84
raspoloživih proizvoda (društvena strana zakona oskudnosti) namijenjenih konačnoj potrošnji,
kao i prirodno i društveno uvjetovane razlike u sposobnostima i doprinosu ljudi materijalnoj
reprodukciji društva (proizvodnji), neotklonjivi su razlozi koji sprječavaju egalitarnu
raspodjelu novostvorene vrijednosti, odnosno raspodjelu po načelu "svima jednako". Neki
praktični pokušaji realizacije egalitarnog sustava raspodjele neslavno su završili u općoj
stagnaciji i poprilično raširenom siromaštvu, no to ne znači da se svaki raspon nejednakosti u
raspodjeli treba tolerirati i smatrati opravdanim. Gotovi svi današnji društveni sustavi
raspodjele podrazumijevaju manju ili veću nejednakost u raspodjeli novostvorene vrijednosti
(društvenog proizvoda).
Najveće udjele u raspodjeli novostvorene vrijednosti danas uživaju oni članovi društva koji u
proizvodnju novostvorene vrijednosti ulažu svoj rad, svoje vlasništvo nad sredstvima za
proizvodnju, vlasništvo nad prirodnim bogatstvima i/ili svoj novac. Oni zarađuju plaće i
profite (odnosno njegove pododjeljke: kamatu, dividende, rente), a ti su dohotci po svome
prosječnom iznosu daleko iznad svih drugih dohodaka u društvu. To ne treba iznenađivati i
negativno ocjenjivati budući da bez njihovog proizvodnog doprinosa ne bi postojala
materijalna proizvodnja niti novostvorena vrijednost. Pored ovih proizvodnih članova
društva, na svoj način i s manjim udjelima u raspodjeli sudjeluju i neproizvodni članovi
društva, npr. nezaposleni, djeca, umirovljenici, trajno bolesni, hendikepirani, siromašni itd.
Njihovo relativno nedavno uključenje u sustav društvene raspodjele, tek pred kraj 19. stoljeća
(najprije u Njemačkoj i Engleskoj), posljedica je kako naraslih materijalnih (proizvodnih)
mogućnosti društva tako i dostignutog stupnja humanizacije ekonomskih i drugih odnosa u
društvu. Prije toga su ovi članovi društva bili sudionici u sustavu raspodjele jedino u okviru
svoje obitelji (današnjeg trećeg stupnja sustava raspodjele) i dobrotvornih aktivnosti
milosrdnih pojedinaca i organizacija.
5. U procesu raspodjeljivanja novostvorene vrijednosti nužno je uvažavati pored aktualnih i
buduće potrebe članova zajednice i društva. Naime, proizvodnja nije jednokratan čin
budući da su ljudske potrebe trajne i obnovljive. Zato je u raspodjeli stvorenih vrijednosti
potrebno odricanje od dijela moguće potrošnje u svrhu investiranja, tj. proširenja proizvodnih
mogućnosti. Na taj se način stvaraju proizvodne pretpostavke za povećanu potrošnju u
budućnosti. Odricanjem od dijela moguće potrošnje (trošenja dohotka stečenih u raspodjeli)
novčana sredstva članova društva se akumuliraju (štednja u bankama) i postaju izvorom
budućih privrednih investicija. Privredne investicije su nužne u cilju razvoja proizvodnih
mogućnosti privrede i društva, ali i jamstvo rasta buduće potrošnje i svestranijeg
zadovoljavanja svih čovjekovih potreba.
8.2. MEHANIZAM I STUPNJEVI RASPODJELE
1. U raspodjeli novostvorene vrijednosti, dakle, sudjeluju svi članovi društva, čak i oni koji,
trajno ili povremeno, ne obavljaju proizvodno koristan rad, npr. nezaposleni, nesposobni za
rad zbog životne dobi ili zdravstvenog stanja. Svi takvi članovi društva svejedno sudjeluju u
(pre)raspodjeli novostvorene vrijednosti i to temeljem najprije društvene a zatim i obiteljske
solidarnosti. Iako u raspodjeli prizvedenih dobara i usluga sudjeluje cjelokupno stanovništvo,
raspodjela se odvija postupno i prema logičnim i nužnim ekonomskim i društvenim
prioritetima.
85
U robnom obliku privređivanja udjeli u raspodjeli utvrđuju se u novčanom obliku. To znači
da se među članovima društva rezultati materijalne proizvodnje dobara i usluga ne
raspodjeljuju u obliku stvari (dobra) ili djelatnosti (usluge).
2. Raspodjela se odvija postupno:
i) Na prvom stupnju raspodjele (primarna raspodjela) sudjeluju neposredni sudionici u
stvaranju novostvorene vrijednosti. Kako se raspodjela odvija u novčanom obliku, iz
novčanog prihoda od prodaje proizvoda njihove poslovne organizacije zaposleni u poduzeću
dobivaju plaće, vlasnici pozajmljenog kapitala kamate (banke koje su dale zajam poduzeću),
vlasnici nekretnina rente (npr. vlasnik poslovnog prostora iznajmljenog poduzeću), a dioničari
odnosno individualni vlasnik poduzeća dobivaju profit ili dividendu. Onima kojima su u
primarnoj ili tržišnoj raspodjeli ovi novčani dohotci pripali mogu ih upotrebljavati prema
svom nahođenju i temeljem svojih potreba. Dakle, mogu ih u razmjeni trošiti na kupovinu
dobara i određenih vrsta usluga (tzv. proizvodnih usluga – ovdje pripadaju trgovačke,
ugostiteljske i još neke druge vrste usluga), ali isto tako dio svojeg dohotka ne moraju
potrošiti već ga radi štednje položiti u banke ili druge financijske organizacije.
ii) Trošenjem određenog dijela svojih dohodaka na tzv. neproizvodne usluge (obrazovne,
zdravstvene, kulturne, zabavne, socijalne zaštite itd.) na drugom se stupnju raspodjele
(preraspodjela, sekundarna raspodjela) formiraju izvedeni dohotci (a) davalaca
neproizvodnih usluga. Neproizvodne usluge su one koje ne pridonose izravno stvaranju
društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka, ali su bez sumnje ljudima korisne i
zadovoljavaju različite vrste individualnih i društvenih potreba. Oni koji proizvode
neproizvodne usluge, premda su plaćeni iz proizvoda i dohotka što ga stvaraju subjekti
materijalne proizvodnje (zaposleni i vlasnici poduzeća), nisu zbog toga diskriminirani niti
njihov rad ima manju važnost za privredni i društveni razvitak. Zbog toga sudjeluju u
društvenoj raspodjeli, iako se teži k tome da se potrošnja neproizvodnih usluga svede na
razumnu mjeru koja odgovara stupnju ekonomskog razvoja društva i njegovim
mogućnostima.
U preraspodjeli (raspodjeli na drugom stupnju) se odvija ponovna raspodjela jednom već
podijeljenog nacionalnog dohotka (jednog njegovog dijela na prvom stupnju) između
pojedinih dijelova stanovništva. Preraspodjela je stalna društvena pojava, a uključuje, kako je
pod (a) upravo izloženo, proizvođače (davaoce) neproizvodnih usluga, ali i (b) državu.
Država ubire poreze, doprinose i druge dažbine kojima zahvaća znatan dio osobnih dohodaka
svih sudionika u raspodjeli društvenog proizvoda na prvom i drugom stupnju razdiobe. Ona
prisvajajući veliki dio društvenog proizvoda sudjeluje u raspodjeli temeljem važnosti zadataka
što ih obavlja u upravi, politici, privredi i drugim svojim funkcijama. Iz prikupljenih prihoda
država puni svoj proračun (državni budžet), zatim mirovinski i zdravstvenene fondove itd., a
trošenjem ovih prihoda stvara se dohodak državnih činovnika, policajaca, sudaca, vojnika,
liječnika, znanstvenika, profesora itd. (plaće), zatim dohodak umirovljenika (mirovina),
dohodak siromašnih (socijalna pomoć), dohodak nezaposlenih (naknada za nezaposlenost),
dohodak ugrožene djece (dječji doplatak) itd.
iii) Treća razina (tercijarna raspodjela) raspodjele ili obiteljska preraspodjela odvija se
unutar obitelji gdje se raniji stečeni dohotci (odnosno njihov dio preostao nakon odbitka
poreza, doprinosa, itd.) bilo kojeg člana obitelji preraspodjeljuju na sve druge u krugu obitelji
i to prema načelu obiteljske solidarnosti. Svi članovi obitelji koji su u primarnoj i sekundarnoj
raspodjeli stekli određeni dohodak, npr. plaću, profit, mirovinu, socijalnu pomoć itd., troše ga
86
na zadovoljavanje svojih ali i potreba drugih članova obitelji, tj. na sve one članove koji su
bez dohotka ili im je dohodak nizak (djecu, mlade, nezaposlene, bolesne članove obitelji,
itd.).
Pažljiva analiza pravila, kriterija, mehanizma, stupnjeva i aktivnosti u sustavu raspodjele
pokazuje kako u stvarnom ekonomskom životu svaki član društva sudjeluje u raspodjeli
novostvorene vrijednosti, istina svatko s različitim udjelima i na pojedinom stupnju
raspodjele. U suvremenim društvima svi se stupnjevi raspodjele nastoje uskladiti što je
moguće u većoj mjeri i to kroz prikladno povezivanje slobodnog djelovanja ekonomskih
zakonitosti i tržišta te društvenog planiranja.
8.3. TEMELJI I NAČINI PRISVAJANJA DOHOTKA VLASNIKA
PROIZVODNIH ČIMBENIKA (INPUTA) NA PRVOM STUPNJU
RASPODJELE
8.3.1. PRIVATNO VLASNIŠTVO KAO TEMELJ PRISVAJANJA DOHOTKA
1. Temelj prisvajanja industrijskog i trgovačkog profita, kamata i renti očigledno se nalazi u
privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju (fizičkim kapitalom), prirodnim
resursima i financijskim kapitalom. «Vlasništvo» je uvijek istovremeno i stanje i proces. Za
ispravno razumijevanje vlasništva potrebno je shvatiti njegovu pozitivnu suštinu. Pozitivnu
suštinu svakog vlasništva čini čovjekova djelatnost iz koje vlasništvo proizlazi. Vlasništvo
postaje sredstvo kojim se čovjekova djelatnost ostvaruje, održava i podiže na višu razinu. U
ljudskoj je prirodi i bezgranično širenje čovjekovih želja u svim manifestacijama njegova života
i tamo gdje nema prepreka privatno vlasništvo se afirmira kao potvrđivanje svih čovjekovih
želja interesa i osjetila.
2. Osnovna dva oblika vlasništva su privatno i društveno (kolektivno, javno, državno). Postoje
i mješoviti oblici vlasništva: od suvlasništva i dioničarstva u većim poduzećima i dioničkim
društvima, preko vlasništva teritorijalno-političkih zajednica i organa lokalne, regionalne i
državne vlasti (gradovi, županije i država), pa do pluralističkih interesnih organizacija poput
investicijskih fondova, fondova mirovinskih udruga i fondova osiguravajućih društava.
Društveno i privatno vlasništvo se nalaze u stalnom previranju, nadmetanju i sukobljavanju.
Cjelokupna pisana povijest čovječanstva ispunjena je ovim sadržajima i oko njih se pletu i
raspliću svi važniji povijesni problemi, događaji i procesi.
3. Postojanje privatnog vlasništva je karakteristično za svako klasno društvo. Klasno društvo je
ono u kojem nužno postoje dvije osnovne klase, a na granici između njih nalaze se različiti
slojevi pripadnika društva koji trenutno ne pripadaju nijednoj klasi, ali se s vremenom
uvrštavaju u neku od postojećih klasa. Klasa je velika grupa ljudi koja se razlikuje od druge
takve društvene grupe po svojem odnosu prema sredstvima za proizvodnju, po položaju što ga
zauzima u osnovnom proizvodnom odnosu i po veličini onog dijela društvenog bogatstva kojim
87
raspolaže. Privatno vlasništvo nad inputima (čimbenicima, resursima) proizvodnje i
privatno prisvajanje proizvodnih viškova samo za neke ljude predstavlja temelj pojave i
postojanja svih klasa i svakog klasnog društva, podjednako robovlasničkog, feudalnog i
kapitalističkog. Privatno vlasništvo se kombinira na različite načine s masovnim
nevlasništvom i prisilnim (iz ekonomskih i vanekonomskih razloga) radom robova, kmetova i
najamnih radnika. Robovlasnici, feudalci i kapitalisti se ponašaju i djeluju kao eksploatatori
rada neposrednih proizvođača. U njihovim su rukama sredstva za proizvodnju, ali i većina
sredstava za potrošnju u jednom društvu budući oni u svom interesu utvrđuju pravila raspodjele
proizvedenih dobara i usluga.
Suštinu vlasništva uvijek čini rad, kolektivno ili pojedinačno djelovanje kojemu je svrha
pribavljanje materijalnih sredstava za život. Potenciranje i favoriziranje materijalnog postaje
osjetilni izraz onečovječenog čovjeka, ljudskog bića koje sve svoje potrebe svodi na golo
održavanje životne egzistencije i svoje stvaralačko djelovanje na rutinsko obavljanje neke
djelomične fizičke ili umne proizvodne podfunkcije. Stoga se pribavljanje materijalnih dobara
pretvara u jedini motiv i interes čovjeka, a vanjski pokazatelj toga povijesnog zaokreta jest
afirmacija materijalnog bogatstva kao izraza i simbola čovjekova društvenog statusa i
općenito prihvaćenog društvenog cilja. Velika je razlika između vlasništva zasnovanog na
vlastitom radu (obrtnici, sitni farmeri) i vlasništva nad velikim kapitalom zasnovanog na tuđem
radu. Ali, dokle god oba oblika privatnog vlasništva proizlaze iz prisilnog rada dotle
zajednički podliježu deformiranom reduciranju svih ljudskih fizičkih i duhovnih svojstava i
interesa na naglašeno osjetilo posjedovanja, imanja, pripadanja. Dominacija privatnog
ekonomskog vlasništva svodi čovjekov život na pravo raspolaganja stvarima, tj. na pravo
upotrebe i potrošnje stvari.
4. Korijene nastanka vlasništva treba tražiti u raspadu plemenskog zajedništva i nestajanju
njegovih društvenih ustanova i odnosa. Raspad plemenskog zajedništva započinje s
društvenom podjelom rada, iz koje su proistekle nejednakosti u korištenju ranije zajedničkih
sredstava za rad i zajedničke potrošnje proizvodnih rezultata. Kao rezultat ove nejednakosti
pojedina oruđa i oružja, a nešto kasnije i predmeti potrošnje, postaju osobno vlasništvo
pojedinca. Ipak, uspon privatnog vlasništva na ruševinama zajedničkog i društvenog nije
nikakav povijesni promašaj. Pojava privatnog vlasništva popratna je pojava procesa
emancipacije čovjeka u njegovom nastojanju da sebi pokori prirodu i uzdigne se do drugačijeg
stanja u kojem će biti oslobođen od prirodno potrebnog rada i u kojem će kreativno istraživati,
pronalaziti i osvajati nepoznato.
5. Pravo vlasništva je pravni odnos koji zakonima (pravnim normama) i običajima osigurava
određenom pravnom subjektu pravo slobodnog posjedovanja, iskorištavanja i raspolaganja
sredstvima za proizvodnju, dijelovima prirode, vlastitim novcem i sredstvima za potrošnju.
Pravo vlasništva treba shvatiti u smislu pripadanja dijela prirode, sredstava za proizvodnju,
novca i proizvodnih rezultata (materijalnih i nematerijalnih) određenoj fizičkoj osobi, obitelji,
privrednoj organizaciji, društvenoj skupini ili državnoj zajednici. Svi oni smiju posezati za tim
objektima i koristiti ih (sredstva za rad, prirodni resursi, novac, rezultati proizvodnej) temeljem
propisanih uvjeta i obveza koji vode računa o interesima privatnih vlasnika, ali istodobno i o
širim interesima društva.
Pravo vlasništva i prava vlasnika nad stvarima posebno su razrađena u rimskom pravu, čiji su
temelji nastali i nekoliko stotina godina prije naše ere. Ta su prava bila vrlo opsežna, a
uključivala su pravo ne samo na uživanje i upotrebu, već i na pogrešnu upotrebu i zloupotrebu.
Narušavanje tih prava od drugih ljudi ili države bilo je stoga povezano s teretom opravdanja.
88
Klasična ekonomska misao promatra privatno vlasništvo kao odnos čovjeka prema stvarima i
tumači ga kao prirodno pravo čovjeka i glavni uvjet i izvor ljudskih sloboda i djelovanja, dok
marksistički orijentirana ekonomska misao promatra privatno vlasništvo kao sustav odnosa
među ljudima i klasama te ga shvaća kao sredstvo za eksploataciju (izrabljivanje) tuđeg rada i
prisvajanje viška vrijednosti. Ova suprotstavljena gledišta u konačnici predstavljaju dvije strane
iste medalje, no aktualna privredna i misaona kretanja posljednjih tridesetak godina kroz
procese reprivatizacije materijalnih čimbenika proizvodnje sve više afirmiraju privatno
vlasništvo i individualnu inicijativu u odnosu na druge oblike vlasništva i poduzetništva.
.
8.3.2. INDUSTRIJSKI KAPITAL I INDUSTRIJSKI PROFIT
1. Investirani novčani kapital poduzetniku-investitoru donosi profit ili dobit kao pozitivnu
razliku između ukupno realiziranog prihoda i ukupnih troškova proizvodnje u koju je uložio
novčana sredstva. Taj se proces zove oplodnja kapitala (uloženog, investiranog novca). Za
razumijevanje procesa oplodnje nije važno u kojim se proizvodnim djelatnostima oplodnja
odvija, nije važno ni to odvija li se u poduzeću s jednim vlasnikom, s više ili u dioničkom
društvu, a nije važno ni oplođuje li se vlastiti ili pozajmljeni kapital (koji se, naravno, u ovom
slučaju mora vratiti). Ukratko, poduzetnikova uloga je oplođivanje kapitala u što većim
razmjerima i osobno stjecanje profita, pri čemu na korist čitavog društva pokreće različite
oblike robne proizvodnje i doprinosi stvaranju društvenog proizvoda.
2. Oplodnja kapitala odvija se u više etapa. U prvoj etapi oplodnje novčani kapital poduzetnik
transformira u neophodne proizvodne čimbenike (inpute) (N → R). Ova se tranformacija
odvija tako da poduzetnik pribavlja proizvodne čimbenike kupujući ih od njihovih vlasnika:
drugih poduzeća ili individualnih proizvodnih subjekata koji proizvode sirovine ili
poluproizvode te sredstva za rad (fizički kapital, tehniku). Poduzetnik također mora zaposliti
i radnu snagu koju čine zaposlenici poduzeća s međusobno različitim skupinama znanja,
vještina, iskustava i formalnih naobrazbi (ipak povezanih zajendičkom poslovnom
organizacijom). Iza toga slijedi etapa proizvodnje, u tehničko-proizvodnom smislu proces
pretvaranja pribavljenih inputa u outpute (proizvode). U trećoj pak etapi oplodnje uloženog
kapitala, poduzeće rezultate svoje proizvodnje (robu) iznosi na tržište gdje ih potrošači uz
pomoć novca kupuju po cijeni u koju je već uključen iznos profita (N → R → N'). Pod
uvjetom da su potrošači kupili veliki dio ponuđenih proizvoda i po određenoj cijeni, prihod
poduzeća nakon završetka procesa oplodnje veći je od početno uložene svote novca.
Ostvareni i prisvojeni profit (dohodak poduzetnika) poduzetnici mogu prema vlastitom
nahođenju neproizvodno trošiti kako bi zadovoljili vlastite potrebe ili ga reinvestirati, tj.
uložiti u obnovu ili proširenje proizvodnih kapaciteta poduzeća.
3. Profitna motivacija vlasnika investiranog kapitala postoji u okvirima tržišnog privređivanja
i natjecanja s neizvjesnim ishodom u pogledu njegove uspješnosti u tržišnoj utakmici. Uspjeh
u privlačenju naklonosti kupaca jednih istodobno je neuspjeh drugih konkurenata za tržišnu
naklonost potrošača. Nedvojbeno je da je za poduzetnike profit najsnažniji pokretač
djelovanja (nije i jedini motiv), no pri tome neprestano nailaze na snažne prepreke zbog kojih
neki od njih propadaju, a neki uspijevaju s visokim, osrednjim ili niskim profitom. Svaki
poduzetnik djeluje pod različitim okolnostima i uvjetima (diferenciranim uvjetima)
formiranim u zavisnosti od visine početnih ulaganja, trajanja proizvodnog ciklusa,
potrošenosti i zastarjelosti korištene tehnologije, kretanja cijena inputa i outputa, izloženosti
89
konkurenciji, uvjeta kreditiranja, mogućnostima brze promjene u asortimanu proizvodnje,
veličine tržišta, kupovne moći potrošača itd. U ostvarivanju namjere da oplodi uloženi
novčani kapital (ostvari profit), poduzetnik neprestano mjeri uspješnost vlastitog poslovanja a
kako bi na temelju konkretnih brojčanih pokazatelja (ekonomičnost, produktivnost i
rentabilnost) spoznao vlastite proizvodne i poslovne rezultate. Na temelju usporedbe npr.
svoje profitne stope i profitne stope kod drugih poduzetnika (najčešće u istoj grani
proizvodnje), on prosuđuje što ubuduće treba proizvoditi, u kojim količinama i na koji način
koristiti vlastite tehnološke i organizacijske mogućnosti.
8.3.3. TRGOVAČKI KAPITAL I TRGOVAČKI PROFIT
1. Ekonomska funkcija trgovca i trgovačkog kapitala sastoji se u obavljanju posredničke
uloge između proizvođačkih i potrošačkih subjekata u privredi i društvu. Efikasno
posredovanje podiže rentabilnost (profitabilnost) industrijskog kapitala zbog toga što
proizvođači zahvaljujući trgovačkom kapitalu i trgovcima brže obrću uložena novčana
sredstva. Naime, tek nakon naplate prodanih proizvoda poduzetnik može ostvariti cilj
investiranja novčanog kapitala (profit) i započeti novi ciklus proizvodnje. Prodaja proizvoda i
naplata pak mogu potrajati duže vrijeme, a što proizvođače tjera na novčano zaduživanje (kod
banaka) radi pokretanja novog proizvodnog ciklusa. U načelu je novčani kapital uvijek
oskudan resurs za svakog poduzetnika, pa svaka imobilizacija novčanog kapitala u npr.
neprodanim ili nenaplaćenim proizvodima izaziva dodatne troškove kao što je plaćanje
kamata na pozajmljena novčana sredstva kako se proizvodnja ne bi zaustavila.
2. Trgovac (trgovačko poduzeća) kupuje robu od proizvođača, smješta je u skladište te
prodaje drugim trgovcima ili krajnjim potrošačima. Plaćajući i preuzimajući od industrijskog
proizvođača gotove proizvode, trgovac svojim kapitalom zamjenjuje industrijski kapital.
Naime, trgovci postaju vlasnici kupljene robe (robni kapital trgovca) koju zatim prodaju u
svoje ime i za svoj račun, snoseći pri tome rizik da im neprodana roba ostane u skladištima ili
na policama trgovina. S druge strane, novac trgovca koji za svoje proizvode primi proizvođač
omogućava novi ciklus proizvodnje bez zaduživanja u bankama. No postoji još jedna jasno
korisna funkcija trgovaca u privredi: trgovac zbog svojih specifičnih znanja i razvijene mreže
trgovina kupce pronalazi brže i vještije od proizvođača, uz istovremeno minimiziranje
troškova robnog prometa. Tehnički gledajući ne postoji prepreke koje bi proizvođačima
onemogućavale izravnu prodaju kupcima, ali to bi im donijelo nova ulaganja i nove troškove
poslovanja (podizanje trgovačke mreže, plaće zaposlenih trgovaca itd.) uz upitne financijske
rezultate. Dakle, trgovački kapital ne stvara novu vrijednost (jer ne proizvodi), ali posredno
omogućuje uvećanje rezultata materijalne reprodukcije društva jer snižava troškove robnog
prometa, povećava racionalnost procesa reprodukcije, kvalitetnije opskrbljuje potrošače
(poznaje njihove potrebe i želje), informira proizvođače o stavovima kupaca, povećava
zaposlenost itd. U namjeri da se približe potrebama potrošača, i tako povećaju vlastiti profit,
trgovci ponekad preuzimaju i obavljaju određene poslove proizvodnog karaktera, odnosno
radnje koje se dijelom ipak mogu smatrati i nastavkom proizvodnog procesa. Trgovine npr.
često obavljaju pakiranje i ukrašavanje proizvoda, ali i njihovo prilagođavanje potrebama
kupaca (npr. šivanje zavjesa) itd.
3. Trgovac od proizvođača kupuje proizvode po cijenama koje su niže od njihove tržišne
vrijednosti. Prilikom prodaje svojih proizvoda trgovcu proizvođači pored proizvodnih
90
troškova u cijenu uračunavaju samo jedan dio profita (dobiti). Na tako formiranu nabavnu
cijenu trgovac pridodaje svoj dio troškova prometa i svoj dio profita. Može se reći da
proizvođači i trgovci međusobno dijele ostvareni profit. Trgovački troškovi (troškovi
prometa) dijele se na: čiste (izdaci knjigovodstva, skladištenja, troškovi manipulacije novcem
itd.) i ostale (transportiranje robe, dorađivanje, držanje robe u posebnim prostorijama zbog
zrenja, fermentacije, sušenja i slično). Zbog svega navedenog struktura tržišne cijene koju
plaća finalni potrošač izgleda ovako: tržišna cijena proizvoda = troškovi proizvodnje +
industrijski profit + troškovi prometa (trgovine) + trgovački neto profit. No, ovoj cijeni
treba pridodati i porez na potrošnju (PDV) s kojim država dodatno opterećuje iznos tržišne
cijene nekog proizvoda.
4. Svakako treba upamtiti kako je vlasnik trgovačkog kapitala jednako motiviran
maksimiranjem profita kao i vlasnik industrijskog kapitala. Ključno pitanje rentabilnosti
trgovačkog kapitala je kako minimizirati zalihe u skladištima na razinu koja neće pogoršati
opskrbljenost potrošača, odnosno kako stvoriti stanje u kojem će istovremeno svaki zahtjev
kupca biti zadovoljen i minimizirana količina kapitala angažiranog u zalihama robe. U
rješavanju ovog problema trgovcima pomaže dobro poznavanje stanja na tržištu: ukusa i
potreba potrošača u dnevnim, tjednim i mjesečnim količinama, poznavanje sezonskih
oscilacija u prodaji, trendova potrošnje i koeficijenata elastičnosti potražnje za određenom
vrstom robe (elastičnost je reagiranje kupaca na promjenu prodajne cijene, a neelastičnost
suprotno od toga: za najnužnijim proizvodima potražnja je neelastična). Ova znanja je
potrebno kombinirati s planiranjem nabava, osiguranjem pouzdanih izvora kvalitetne robe, te
povoljnih izvora financiranja u slučaju oskudnosti obrtnog kapitala. Napredak na području
informatike i komunikacijskih tehnologija utječe i na unaprjeđivanje trgovine i na tehnike
koje se u trgovanju koriste. Elektronsko evidentiranje financijskog i robnog aspekta prodaje
omogućuje vrlo jednostavno dnevno ažuriranje zaliha, tj. dnevno praćenje uspješnosti
poslovanja. Metoda just in time primjenjuje se i u trgovini. Razvijaju se i novi načini
kupoprodaje: prodaja putem računala (e-trgovina) i plaćanje elektronskim novcem, kreditnim
karticama itd. U tijeku je tehnološko revolucioniranje trgovačke djelatnosti koja će na novim
informacijskim osnovama uvećati pozitivne učinke na ukupnu materijalnu reprodukciju ali i
podići svoju važnost na još veću razinu.
5. U trgovačkoj djelatnosti (branši) postoji niz specijaliziranih sektora: prema području
djelovanja - vanjska i unutarnja trgovina, prema razmjerima - trgovinu na veliko i malo,
prema stupnju dovršenosti proizvoda - trgovina finalnim proizvodima i repro-materijalom
(polugotovi proizvodi, sirovine), prema namjeni dobara – trgovina robom široke potrošnje i
trgovina namijenja reprodukcijskoj potrošnji itd. Sve navedene specijalizacije iziskuju
posebna znanja i vještine, različit sadržaj usluga koje se pružaju kupcima, različite materijalne
uvjete odvijanja. U realnom svijetu egzistira i podjela trgovačke djelatnosti na legalnu i
ilegalnu.
8.3.4. ZAJMOVNI KAPITAL I KAMATA
1. Svaki proizvodni čimbenik (input) ima svoju tržišnu cijenu po kojoj se nudi i prodaje
poduzetnicima zainteresiranima za pokretanje, odvijanje ili ekspanziju proizvodnog procesa.
Čimbenike proizvodnje poduzetnici ne mogu pribaviti bez novčanih sredstava (kapitala) s
kojima će ih kupiti, odnosno platiti njihovo korištenje. Novčani kapital je prijeko potreban za
pokretanje i kontinuirano odvijanje svakog privrednog pothvata, no poduzetnici često nemaju
91
novca niti približno dovoljno. U toj situaciji poduzetnicima u pomoć priskaču vlasnici
novčanog kapitala koji im potrebna financijska sredstva ustupaju (pozajmljuju) uz kamate
kao naknadu za korištenje novčanog kapitala. Novčani kapital se pozajmljuje jer njegov
vlasnik iz nekog razloga ne želi biti poduzetnik i aktivno sudjelovati u procesima
reprodukcije, no svoje vlasništvo nad novčanim kapitalom oplođuje na posredan način -
pozajmljivanjem.
2. U prikupljanju i pozajmljivanju slobodnih novčanih sredstava (neutrošeni prihodi
stanovništva, poduzeća, države) središnje mjesto zauzimaju posebne financijske institucije –
banke. Banke istodobno s jedne strane (pasivne) drže novčane depozite štediša, a s druge
strane (aktivne) nude zajmove potencijalnim zajmoprimcima. Zbog toga se može kazati da su
bankovne zadaće: i) uspostavljanje mehanizma koji potiče prikupljanje slobodnog novčanog
kapitala te njegovo plasiranje u obliku zajmova, ii) uređivanje odnosa između vlasnika
slobodnog kapitala (depozitara) i poduzetnika zainteresiranih za pozajmljivanje, kao i
rješavanje problema rizika i zaštite vlasnika depozita, te iii) obavljanje drugih poslova
(nedepozitnih, nekreditnih) kao što su kupoprodaja vrijednosnica i valuta, usluge u platnom
prometu itd. kod kojih banke naplaćuju proviziju. Kod obavljanja depozitnih poslova
(prikupljanje štednje) banke obračunavaju i isplaćuju klijentima pasivne kamate, a kod
obavljanja kreditnih poslova banke zaračunavaju i naplaćuju aktivne kamate. Kako su u
pravilu aktivne kamate veće od pasivnih, banke ostvaruju novčanu razliku s kojom financiraju
troškove vlastite organizacije i poslovanja. Ukoliko su poslovni prihodi banke veći od
njezinih troškova poslovanja (plaće zaposlenih, materijalni troškovi, troškovi osiguranja od
rizika itd.), vlasnik/vlasnici banaka u privatnom vlasništvu ostvaruju i prisvajaju profit.
3. U slučaju pozajmljivanja slobodnog novčanog kapitala novac postaje roba jer poduzetnici
novac "kupuju" (pozajmljuju) u svrhu njegovog uvećanja kroz obrtanje u proizvodnom
procesu. Pozajmljivanje je specifičan oblik kupnje upotrebne vrijednosti novca na određeni
vremenski rok. Mogućnost korištenja tuđeg novca u određenom razdoblju ne znači prijenos
prava vlasništva s izvornog vlasnika na korisnika pozajmljenog novca. Naime, istekom
ugovorenog roka zajmoprimac je dužan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ranije ugovorene
kamate.
4. Kamate su ugovorena cijena korištenja tuđeg novca (kapitala). Ugovorena cijena
pozajmljenog kapitala izražava se u kamatnoj stopi, postotnom iznosu od npr. 3, 5, 7 ili 15
posto vrijednosti zajma. U ekonomskom smislu kamate su dogovoreni udio u višku
vrijednosti koji se obrtanjem (korištenjem i cirkulacijom) tuđeg novca može ostvariti.
Zajmodavac prisvaja kamate neovisno o ostvarenom rezultatu obrtanja, dakle i u slučaju kada
su se očekivani rezultati stvaranja viška vrijednosti izjalovili. Zbog toga što su po svojoj
ekonomskoj suštini kamate dio potencijalnog profita zajmoprimca, gornja granica ugovorene
kamatne stope je prosječna profitna stopa u privredi jedne zemlje u trenutku zaključivanja
ugovora o zajmu. Ukratko, profitna stopa ne smije biti manja od kamatne stope jer bi u
suprotnom poduzetnici ostvarivali novčane gubitke pozajmljujući novčani kapital. Visina
ugovorene kamate odražava i veličinu rizika kojem se zajmodavac izvrgava ustupajući svoj
novčani kapital zainteresiranim industrijskim, trgovačkim i drugim poduzetnicima. Rizik se,
naravno, sastoji u tome što iz brojnih razloga zajmoprimac može doći u poziciju iz koje ne
može uredno vraćati pozajmljena novčana sredstva – npr. zbog ekonomske krize i pada
proizvodnje, smanjenih tržišnih prihoda, rasta poreznog opterećenja itd. Veličina kamatne
stope formira se i pod djelovanjem mehanizma ponude i potražnje na tržištu novca. Nestašica
zajmovnog kapitala (višak potražnje nad ponudom novca) podiže njegovu cijenu (kamatu),
dok obilje zajmovnog kapitala cijenu novca (kamatu) obara na nižu razinu (višak ponude nad
92
novčanom potražnjom). Osim što je dohodak zajmodavca, kamata je važan regulator
cjelokupne privredne aktivnosti, efikasan instrument usmjeravanja ekonomske aktivnosti
(više prosječne kamate utječu na smanjenje proizvodnje, dok niže kamate potiču rast
proizvodnje) i nezamjenljiv kriterij selekcije poduzetničkih ideja (preživjet će samo
najrentabilniji poduzetnički poduhvati iz čijih se prihoda može platiti kamata).
5. Bankovni sustav jedne zemlje sastoji se od središnje banke, poslovnih banaka te štednih i
drugih financijskih institucija. Središnja banka nadzire i kontrolira bankovni sustav,
samostalno ili u suradnji s ministarstvom financija. Središnja banka i ministarstvo financija
čini monetarnu vlast u svakoj zemlji. Nadzor i kontrola su potrebni kako se ne bi dogodila
bankovna kriza i s njom poništili snažni alokativni i selektivni utjecaji (usmjeravanje i
selekcija) koje bankovni sustav ima na razvoj nacionalne ekonomije. Bankovne krize
započinju s gubitkom povjerenja u banke, pa nastaje panika i navala na povlačenje depozita.
Svaka je banka osjetljiva na zahtjeve za povlačenje depozita jer su bankovna sredstva
nelikvidna, tj. banka ne može isplatiti sve ulagače ukoliko svi oni odjednom zatraže
povlačenje sredstava. Panika izbija kad depozitari pomisle kako je iznos novčanih sredstava
banke pao ispod njezinih obveza ili zato što svaki ulagač misli da će svi drugi depozitari
povući svoja sredstva. Nepovjerenje u jednu banku prenosi se na većinu drugih banaka u istoj
državi, ali se panika može prenijeti na bankovne sustave više zemalja i regija. Najpoznatija
bankovna panika odvijala se tijekom 1930-ih g. u Sjedinjenim Državama, a u istoj zemlji je
izbila i posljednja velika bankovna kriza iz 2008. godine («kriza loših ili subprime kredita») s
posljedicama koje su prelile na druge svjetske regije izazivajući svugdje strah od sloma
bankovnog i cjelokupnog privrednog sustava. Brzom i odlučnom intervencijom monetarnih
vlasti u pogođenim zemljama bankovni sustavi su došli do novčanih sredstava s kojima su
mogli podmiriti svoje neplaćene dospjele obveze, a tisuće milijardi dolara potrošenih na
saniranje bankovnih gubitaka s obje strane Atlantika prikupljeno je na trošak građana, pada
njihovog životnog standarda i općeg društvenog blagostanja.
8.3.5. DIONIČKI KAPITAL I DIVIDENDA
1. Nastupanjem industrijalizacije u 18. st. ekspanziju privređivanja obilježavaju zamah
poduzetništva, brzi razvoj proizvodnih snaga, krupni investicijski poduhvati, ulaganja u
sirovinsku osnovu masovne proizvodnje, okrupnjavanje proizvodnih subjekata, širenje svjetske
trgovine i tržišta, urbanizacija, itd. Industrija se nužno razvija na kapitalu (fizičkom, ali i
financijskom) kao ključnom proizvodnom čimbeniku. Privredni poredak utemeljen na
industriji omogućuju promjene u tehnološkoj, organizacijskoj i ekonomskoj strukturi
privređivanja. Tehnološka struktura privređivanja se mijenja zbog sve šire upotrebe strojeva i
pojave parne energije kao nove energetske osnove rada strojeva, a organizacijska struktura se
mijenja zbog velikih promjena u načinu organizacije i djelovanja poduzeća. U ekonomskoj
strukturi promjena se sastoji u tome da tržišni mehanizam (međudjelovanje ponude i potražnje)
postaje temeljni regulator ekonomskih aktivnosti društva.
2. Promjene u organizacijskoj strukturi čvrsto su povezane s ostalim promjenama, s npr.
pojavom krupnih investicijskih projekata, masovnom (serijskom proizvodnjom) i s
ekspanzivnom proizvodnjom za sve veća tržišta, za više zemalja, čitave kontinente pa i za čitav
svijet. Tehnološke i ekonomske promjene stvorile su potpuno novu vrstu poduzetničkih
problema. Dva najveća novonastala problema su: problem pribavljanja krupnog investicijskog
93
kapitala (za pokretanje masovne proizvodnje) i problem smanjivanja sve većeg ulagačkog
(investicijskog) rizika (od mogućeg poslovnog neupsjeha). Rješenje za oba, ranije nepostojeća,
poduzetnička problema pronađeno je u dioničkom organizacijskom obliku poduzeća koji se
prvi put pojavljuje 1600. godine s osnivanjem engleske Istočnoindijske kompanije. Dioničko
društvo ili korporacija je poduzeće koje prikuplja i objedinjava pojedinačne ulagačke
kapitale više osoba u jedan jedinstveni dionički kapital čija je svrha stjecanje novčane dobiti.
Ovim se načinom formiranja ulagačkog kapitala uspješno rješava problem prikupljanja
potrebnog iznosa kapitala za realizaciju određenog krupnog investicijskog projekta, npr.
izgradnju i opremanje čeličane, rafinerije, hidroelektrane, infrastrukturnog objekta (npr.
željeznice, autoceste i slično) itd. Ukupni dionički kapital obuhvaća mnogo malih novčanih
kapitala i omogućava raspolaganje znatno većim novčanim sredstvima nego što iznosi svaki
uloženi pojedinačni kapital. Problem smanjivanja poduzetničkog rizika kod velikih privrednih
poduhvata dioničko društvo također uspješno rješava i to tako što udruženim pojedincima
omogućuje da poslovne rizike međusobno podijele. Dioničari ili suvlasnici nad dioničkim
društvom svoje pojedinačne kapitale udružuju u jedan cjeloviti ulagački kapital, ali za njegov
eventualni tržišni neuspjeh svatko od njih snosi rizik samo do iznosa svojeg uloženog kapitala.
Druga osobna imovina ulagača (npr. kuća, zemljište, novac, itd.), naime, potpuno je odijeljena
od imovine dioničkog društva te se ne može opteretiti dužničkim obvezama nastalim tekućim
poslovanjem ili propašću društva. Zbog svojih prednosti dionička društva omogućuju ogromno
povećanje razmjera proizvodnje i nastanak dominantnih gigantskih poduzeća, a koja uz to
svojim ulagačima smanjuju pojedinačni rizik! Uz sve promjene koje donosi izum dioničkog
kapitala, ciljevi dioničkih društava i dioničara ne razlikuju se od ciljeva individualnih
poduzetnika ili manjeg broja udruženih ortaka – cilj je i nadalje stjecanje dobiti ili profita.
3. Dioničko društvo nastaje emitiranjem i kupovinom primarne emisije dionica od strane
zainteresiranih ulagača. Na taj se način prikuplja temeljni kapital dioničkog društva. Vrijednost
dionica (nominalna) na primarnom tržištu naznačena je na samoj dionici. Dionice su posebna
vrsta vrijednosnih papira (uz obveznice i najpoznatija vrsta) koja predstavlja potvrdu i dokaz o
vlasništvu nad određenim dijelom dioničkog društva. Kupovinom jedne ili više dionica
pojedinac postaje dioničar (suvlasnik) i nositelj određenih prava s osnova dioničarstva. Novac
investiran u društvo trajno je ulaganje (nije zajam) koje nije moguće povući traženjem isplate
uloženog novca (izuzetak je likvidacija, gašenje društva). Dionice glase na jednake iznose, a
mogu se emitirati na ime ili na donositelja. Kod njihovog prvog emitiranja ne mogu se izdavati
ispod njihove nominalne vrijednosti naznačene na dionici. Prema opsegu koristi koje donose
svojim vlasnicima dionice se dijele na obične i privilegirane (povlaštene, prioritetne), a ove
potonje svojim vlasnicima garantiraju veću dividendu i upravljačka prava u odnosu na vlasnike
običnih dionica. Kada dioničko društvo temeljem svojeg poslovanja ostvari dobit ili profit,
svaki dioničar u dobiti participira (sudjeluje) razmjerno svom vlasničkom udjelu i vrsti dionica
koje posjeduje. Isplaćeni dio ukupne dobiti društva naziva se dividenda. Dioničarima se kroz
dividendu može isplatiti cjelokupna dobit dioničkog društva ili se dio može isplatiti a dio dobiti
reinvestirati – ponovno uložiti u proširenje i poboljšanje procesa proizvodnje. Reinvestiranje
najčešće vodi ka povećanju tržišne vrijednosti dionica iznad njihove nominalne vrijednosti.
Odluku o načinu raspodjele dobiti dioničari donose samostalno na glavnoj skupštini društva na
temelju prijedloga upravnog odbora, a pored prava na dividendu i odlučivanje o načinu
raspodjele dioničari imaju i druga u okviru svojih upravljačkih prava nad dioničkim društvom:
najvažnija su pravo redovite kontrole poslovanja i pravo prodaje dionica trećim osobama.
4. Dioničari očekuju dividendu razmjernu riziku i postojećim privrednim okolnostima u kojima
njihovo društvo posluje. Budući da je dioničarstvo u konačnici rizičnije od bankovne štednje ili
kupnje državnih obveznica, težnje vlasnika dionica (koji je mogao svoj novac staviti na štednju
94
ili kupiti državne obveznice) bit će zadovoljene dividendom većom od trenutno važeće
kamatne stope koje banke plaćaju na štednju. Za vrijeme dok je suvlasnik nad poduzećem
dioničar može živjeti od isplaćenih dividendi, pod uvjetom da se njegova ulaganja u jedno ili
više dioničkih društva pokažu isplativima. Temeljem procjena o perspektivnosti ulaganja u
dioničarstvo, hoće li poduzeće pozitivno poslovati i ubuduće, hoće li dobiti dividendu i
naredne godine, hoće li tržišna vrijednost dionice i dalje rasti, dioničar u svakom trenutku
vlastite dionice može prodati na burzi kao specifičnoj instituciji i posebnom organizacijskom
obliku čija je svrha posredovanje u kupoprodaji dionica i drugih vrijednosnih papira. Cijena
koju će dionica postići na burzama (sekundarnom tržištu dionica) naziva se tržišnom cijenom
dionica, a ona može biti viša ili niža u odnosu prema nominalnoj vrijednosti naznačenoj na
dionici. Tržišna cijena dionice formira se na temelju međudjelovanja ponude i potražnje za
određenom dionicom, a veličina potražnje za nekom dionicom zavisi od procjene ulagača o
veličini dividende koja se realno može očekivati u budućnosti. Svaka prodaja i kupovina
dionica mijenja vlasničku strukturu dioničkog društva, a pravo prisvajanja dividende prelazi s
prijašnjih na nove dioničare. Iako se gubi pravo na dividendu, prodajom dionica u pogodnom
trenutku može se zaraditi tzv. kapitalni dobitak, jednokratni novčani iznos koji nastaje kao
pozitivna razlika između nabavne i prodajne cijene dionica.
5. Dodatna prednost dioničkog oblika udruženog vlasništva je u tome što omogućuje
investiranje novčane uštede pojedinaca nezainteresiranih za aktivno poduzetništvo. Iako bez
nužnih poduzetničkih vještina, neosposobljenosti za preuzimanje složenih upravljačkih zadaća
i odgovornosti u pogledu proizvodnog kapitala itd., pojedinac ipak stječe mogućnost
profitabilnog ulaganja novčanog kapitala u vremenskom razdoblju koje on sam određuje.
Posebno ulagački uspješni dioničari šire svoj dionički portfelj u okviru jednog i više dioničkih
društava, a temeljem tako narasle financijske i ekonomske moći vode odlučnu riječ u upravama
industrijskih, trgovačkih i bankarskih poduzeća te šire utjecaj na ekonomsku i druge politike
čitavog društva. Upravo s nastankom i razvojem dioničkih društava (korporacija) započinje
odvajanje vlasništva nad kapitalom od upravljanja tim istim kapitalom. Naime, u ime
odsutnih i uglavnom nezainteresiranih dioničara (osim u pogledu dividendi), dioničkim
društvom upravlja profesionalni tim visoko osposobljenih menadžera. Njih pak u tijela koja u
ime vlasnika upravljaju dioničkim društvom ipak izabiru dioničari: upravni odbor, izvršni
odbor i nadzorni odbor dioničkog društva.
8.3.6. ZEMLJA I ZEMLJIŠNA RENTA
1. «Zemlja» je, njezini živi i drugi prirodni resursi (minerali, nafta, ugljen, voda, vodena
energija, plovnost rijeka i jezera itd.), proizvodni čimbenik bez kojeg se ne mogu odvijati
brojni proizvodni procesi. Građevinska i poljoprivredna zemljišta, kao i rudnici, nalazišta
nafte i plina, izvori pitke vode itd., imaju svoje vlasnike koji i bez vlastitog rada ili
poduzetničkog djelovanja mogu na temelju vlasništva nad zemljištem zarađivati novčani
dohodak koji se zove renta i od njega živjeti. Zemljišna renta je najpoznatiji oblik plaćanja
za korištenje nečijeg zemljišnog vlasništva od strane druge osobe, a postoje brojne zemljišne
rente: poljoprivredna renta, građevinska renta, rudnička renta, vodna renta, šumska renta,
turistička renta itd. Zemljišta pogodna za iskorištavanje ekonomski interesantnih minerala,
energenata, termalnih voda, pitke vode, prirodnih ljepota, šumskog bogatstva i slično dakle
omogućuju njihovim vlasnicima prisvajanje građevinske, rudničke, šumske, turističke i
drugih renti kao specijalnih oblika zemljišne rente.
95
2. Zemlja, odnosno njezina plodnost, najčešće se koristi za poljoprivrednu proizvodnju.
Poljoprivreda je strateški posebno važna grana svakog nacionalnog gospodarstva jer se u njoj
proizvodi hrana za prehranu stanovništva. Zbog svoje povezanosti s upotrebom tla i zbog
djelovanja brojnih prirodnih zakonitosti poljoprivredna proizvodnja se u mnogo čemu
razlikuje od svih ostalih privrednih grana. Jedna od razlika je i ta što u poljoprivrednoj
proizvodnji pored neposredno angažiranih proizvodnih subjekata (poljoprivrednih poduzeća,
tj. njihovih vlasnika i zaposlenih, i individualnih poljoprivrednika), svoj dohodak (rentu)
očekuju i zahtijevaju vlasnici oranica, pašnjaka, voćnjaka itd. koji su svoje zemljište prepustili
na proizvodno korištenje drugima (zbog nezainteresiranosti za vlastiti proizvodni angažman).
Bez pristanka vlasnika zemljišta, koji uvjetuju prisvajanjem rente, bilo koja poljoprivredna
proizvodnja nije dopuštena. Zemljišna renta proizlazi iz privatnog vlasništva nad prirodnim
uvjetima, a podloga je za ulaganje kapitala i rada u svrhu ekonomskog iskorištavanja.
3. Poljoprivredna zemljišta se međusobno razlikuju prema svojoj prirodno određenoj
plodnosti te po svojoj udaljenosti od tržišta. Drugim riječima kazano, jednake količine rada,
financijskog i fizičkog kapitala uložene u jednake poljoprivredne površine različite plodnosti
ostvarit će nejednake prinose i različite prihode od prodaje. Zemljišta su ograničeni
proizvodni resurs pa se proizvodnja mora odvijati i na manje plodnim površinama. Da bi se
stvorili uvjeti rentabilne proizvodnje i na lošijim zemljištima, cijene poljoprivrednih
proizvoda se ne formiraju prema prosječnim troškovima kao što je to slučaj u industriji. Kada
bi se cijene formirale na isti način, proizvodnja na ispodprosječno kvalitetnim zemljištima
stvarala bi gubitak. Cijenu poljoprivrednih proizvoda određuju troškovi proizvodnje u
najnepovoljnijim uvjetima, na najmanje plodnom i najudaljenijem poljoprivrednom
zemljištu. Vrijednost (cijena) poljoprivrednih proizvoda formira se, dakle, na specifičan način
tako da je veća od troškova poljoprivredne proizvodnje i na najmanje plodnom zemljištu.
4. Postoji nekoliko oblika zemljišnih renti. Prva je apsolutna zemljišna renta, a nju
prisvajaju svi vlasnici koji su svoje zemljište ustupili poduzetnicima radi korištenja neovisno
o položaju i plodnosti zemljišta. U obliku apsolutne rente plaća se pravo upotrebe tuđeg
zemljišta. Cijena korištenja zemljišta (zakupnina) kao i odnosi između vlasnika zemljišta i
poljoprivrednog poduzetnika (poduzeća, individualnog poljoprivrednog proizvođača)
reguliraju se ugovorom o zakupu zemljišta. Drugi oblik je diferencijalna renta 1 koja je isto
dohodak vlasnika zemlje, ali putem koje se valorizira veća plodnost, uređenost (npr.
opremljenost gospodarskim zgradama) ili povoljniji položaj poljoprivrednih površina u
odnosu na najmanje plodna ili najudaljenija zemljišta. I ovaj oblik rente zemljovlasnici
prisvajaju u obliku zakupnine čiji iznos sadrži apsolutnu rentu razmjerno uvećanu s naknadom
za plodniju ili povoljnije smještenu zemlju. Treći oblik je diferencijalna renta 2 koja je
poseban oblik rente koja se pojavljuje u slučaju umjetnog poboljšanja plodnosti tla kroz
različite agrotehničke mjere (navodnjavanje, isušivanje, prihranjivanje zemljišta, itd.). Ovu
rentu najprije prisvaja poduzetnik koji je agrotehničkim mjerama unaprijedio plodnost, a tek
zatim ovu rentu može prisvojiti i zemljovlasnik, i to u narednom razdoblju zakupa.
Prodajom zemljišta novi vlasnik stječe pravo naplaćivanja zakupnine (prisvajati zemljišnu
rentu). Cijena zemljišta prilikom prodaje izračunava se tako da prodavaoc zemljišta ubuduće
ima jednak novčani prihod od kamata na novac od prodaje zemljišta (položen u banku) kao i
od rente koju je primao dok je bio vlasnik zemljišta. Npr., ukoliko mu je godišnji prihod od
rente iznosio 50.000 kuna, prodavaoc će svoju zemlju prodati po cijeni od 1.000.000 kuna jer
mu ovaj iznos po kamatnoj stopi od 5 posto donosi prihod od 50.000 kuna godišnje.
96
8.3.7. RAD I NAJAMNINA (PLAĆA)
1. Osobni dohodak od rada (plaća) najraširenija je osnova stjecanja prava u raspodjeli
nacionalnog dohotka. Otprilike između 75 i 90 posto novostvorene (novoproizvedene)
vrijednosti društva raspodjeljuje se u obliku najamnina ili plaća, novčanog dohotka koje
primaju (prisvajaju) zaposleni. Zaposlenima se smatraju osobe u radnoj dobi, najčešće
između 15. i 65. godine života, koje za poslodavca (privatnog ili za državu) obavljaju posao
za novac, kao i osobe koje rade za vlastiti račun, npr. u slobodnim profesijama (npr. zanatlije,
odvjetnici, umjetnici itd.) ili na vlastitom poljoprivrednom imanju. S druge strane,
nezaposlena je osoba koja usprkos svojoj sposobnosti i volji za radom uz prevladavajuću
nadnicu ne može pronaći posao. Zaposleni i nezaposleni čine ukupnu radnu snagu jedne
zemlje, a u kategoriju izvan radne snage ulaze svi oni koji rade u domaćinstvu (formalno nisu
zaposleni), umirovljeni su, nesposobni za rad zbog bolesti ili jednostavno ne poduzimaju
nikakve korake u traženju posla. Na veličinu ukupne radne snage (radno sposobnog
stanovništva) jedne zemlje snažno utječu ekonomske imigracije/emigracije i
pozitivni/negativni demografski trendovi. Udio zaposlenih u radno sposobnom (aktivnom)
stanovništvu varira od privrede do privrede i iznosi između 50 i 70 posto.
Udio nezaposlenih osoba u ukupnoj radnoj snazi (sve za rad sposobne osobe u radnoj dobi)
naziva se stopom nezaposlenosti i izražava se u postotku. Nezaposlenost može imati različite
uzroke – strukturna nezaposlenost nastaje kao rezultat nesklada između znanja/vještina
potrebnih za nova radna mjesta i znanja/vještina koje imaju nezaposleni; frikcijska
nezaposlenost onih koji mijenjaju posao (privremena nezaposlenost) ili tek ulaze u radnu
snagu; nezaposlenost zbog nedostatka potražnje za radom budući da su trenutne nadnice
nominalno previsoke za poslodavce, odnosno znatno bi povećale troškove proizvodnje (i tako
smanjile konkurentnost proizvođača) kada bi poslodavci zapošljavali dodatnu radnu snagu (pa
to i ne čine).
Tamo gdje postoji, visoka stopa nezaposlenosti mladih (radno sposobnih u dobnoj skupini
između 15. i 25. godine života) posebno zabrinjava jer govori o niskoj privrednoj snazi
zemlje, lošim i s potrebama gospodarstva neusklađenim obrazovnim programima, ukazuje na
opadanje potencijalnog proizvoda zemlje zbog propadanja stečenih vještina kod mladih i
izgubljene zarade u budućnosti, a s višestrukim lošim posljedicama i povećanjem broja ljudi
koji će biti socijalno marginalizirani ili u potpunosti isključeni.
2. Koji čimbenici utječu na visinu najamnine odnosno plaće koju će zaposlenik zaraditi?
Visinu dohotka od rada kojeg zarađuju zaposleni određuje ponajprije kretanje na tržištu
rada. Visina najamnine formira se pod utjecajem zakona ponude i potražnje za radom.
Ponuda određene vrste rada (ponudu rada čine oni koji traže posao odnosno zaposlenje) koja
nadmašuje potražnju za istom tom vrstom rada (potražnju za radom stvaraju poslodavci –
privatni i država) u pravilu obara visinu nadnice, dok u suprotnom slučaju neravnoteže
između ponude i potražnje za radom visina nadnice raste.
Na visinu najamnine utječe i razlika između poslova prema njihovoj privlačnosti, a stoga se
povisuju nadnice za manje privlačne poslove u cilju privlačenja onih koji bi i takve poslove
obavljali. Dodaci na nadnice koji služe kao nadoknada za relativnu neprivlačnost poslova koji
se obavljaju nazivaju se kompenzirajućim razlikama (dodacima). Zaposlenici dobijaju
dodatke na plaću zbog opasnosti kojima su izloženi na radu ili zbog obavljanja noćnog rada,
97
ali im se dodaci nude i za jednostavno manje privlačne poslove koji uključuju težak fizički
rad, jednoličnost ili sezonska otpuštanja.
Jednu od važnih razlika u visini nadnica čine i razlike među ljudima s obzirom na njihova
znanja, sposobnosti i vještine kojima manje ili više doprinose uspješnosti privatnih i javnih
poduzeća, odnosno društvenoj reprodukciji. Visoke plaće pojedinih zanimanja mogu se
smatrati povratom na investiciju u ljudski kapital. Liječnici, odvjetnici, arhitekti, sveučilišni
profesori i mnogi drugi ulažu mnogo godina i truda u svoje visoko obrazovanje, konstantno
učenje i usavršavanje te im se stoga kao povrat na ono što su uložili i što kontinuirano ulažu
povisuju najamnine (plaće).
Također postoje pojedinci koji su zbog svoje iznimne talentiranosti za ono čime se bave
posebno cijenjeni u današnjem svijetu i na suvremenom globalnom tržištu rada. Kada bi s
talentima, znanjima i vještinama koje imaju obavljali neki drugi posao, vjerojatno ne bi imali
ni upola tako dobre prihode. No oni su svoje talente, znanja i sposobnosti usmjerili na ona
zanimanja koja su njihove nadnice dovele do astronomskih razina, npr. poneki zabavljači,
priznati umjetnici i posebno zaslužni znanstvenici. Višak u nadnicama iznad onih za druga
zanimanja ekonomisti nazivaju čistom ekonomskom rentom.
Na visinu nadnica također utječe i zakonodavstvo pojedine zemlje koje može odrediti iznos
minimalne nadnice i regulirati radna i materijalna prava zaposlenih, kao i sindikalno
udruživanje i pregovaranje koje može rezultirati podizanjem razine plaća iznad one koje bi
kroz odnos ponude i potražnje za pojedinim zanimanjima i stručnim kvalifikacijama odredilo
tržište rada.
3. U svjetskim razmjerima razlike u visini najamnina za isti rad su često ogromne - kreću se u
rasponu 100:1 ili u novcu od 50 američkih dolara naprama 50 centi za jedan sat istog rada.
Zbog čega je to tako? Potražnja za radom je određena njegovom graničnom proizvodnošću u
stvaranju nacionalnog proizvoda. Ta granična proizvodnost će se povećavati budu li radnici
imali više kapitalnih dobara (fizičkog kapitala) s kojima rade ili ukoliko ova sredstva budu
bolje kvalitete te ukoliko će radnici biti bolje obrazovani i/ili obrazovani. Navedeni razlozi
objašnjavaju zašto su se nadnice i općenito životni standard povećali tijekom 20. stoljeća u
svim krajevima svijeta, a posebno u ekonomski najrazvijenijim zemljama. Uz razvijenu
infrastrukturu (prometnice, dalekovodi, telekomunikacije itd.), njihove privrede su
akumulirale i značajne količine industrijskih postrojenja i raznovrsnih proizvodne opreme
koju koristi svaki zaposlenik. Pridodajmo ovome i ogromna postignuća na području znanosti
i tehnologije te visoki stupanj obrazovanosti radne snage i dobiti ćemo objašnjenje zbog čega
su za iste poslove ljudi toliko različito plaćeni od zemlje do zemlje – razlika leži u njihovoj
produktivnosti.
Valja se uvijek sjetiti kako je ljudski rad specifičan proizvodni čimbenik (input) i kako je
svaki čovjek unikatna prirodna (i društvena) kreacija s mnoštvom naslijeđenih i stečenih
osobina kojeg pokreće kompleksni motivacijski sustav. Rad zaposlenog utječe veličinom
svojeg doprinosa na novostvorenu vrijednost, ali determinira (određuje) i veličinu
proizvodnih troškova s obzirom na cijenu po kojoj je taj rad nabavljen.
4. Najamnine su dio ukupnih troškova svakog proizvodnog subjekta te utječu svojom
veličinom na tržišnu konkurentnost proizvodnih organizacija. Iako se čini kako je
dogovorena cijena rada između poslodavca i radnika rezultat umješnosti pregovaračke moći,
to je privid jer je već kazano kako se one kreću unutar raspona kojeg najvećim dijelom
98
određuju ponuda i potražnja za radom. Niske najamnine u nekom poduzeću u odnosu na
trenutno važeću razinu najamnina u sličnim poduzećima i zanimanjima izazvat će osipanje i
bijeg radnika na bolje plaćene poslove, dok će previsoke nadnice u odnosu na važeću razinu
nadnica prouzrokovat nekonkurentnost proizvoda stvorenih preskupim radom i sljedno tome
ugroziti rentabilnost poslovanja.
5. Najamnina (plaća) se može utvrđivati (obračunavati) na dva načina. Kao:
i) najamnina od vremena - novčani dohodak (najamnina) je određen prema ugovorenoj
cijeni vremenske jedinice - sata ili radnog dana utvrđenog trajanja (koliko sati rada tolika
najamnina); i
ii) najamnina od komada ili na akord - određena je prema obavljenoj količini radnih
operacija ili prema broju proizvedenih komponenti ili broju dovršenih proizvoda (bez obzira
na utrošene sate ili dane rada).
Obračunata najamnina može se iskazivati u nominalnom i realnom obliku. Nominalna
najamnina je novčani iznos koji je radnik primio kao naknadu za rad, a realna najamnina
izražava kupovnu moć sume novca isplaćene radnicima kao nominalna najamnina.
Nominalna najamnina može čak i rasti, a da pri tome kupovna moć najamnine realno opada (u
slučaju inflacije, odnosno općeg rasta cijena). No, nominalno najmanina može ostati ista, ali
će u slučaju prosječnog pada cijena proizvoda njezina realna vrijednost porasti.
U namjeri da maksimira svoj profit poslodavci primjenjuju različite metode povećanja
radnog doprinosa najamnih radnika, pri čemu postoje zakonska i civilizacijska ograničenja
u primjeni tih metoda. Poslodavci mogu zaposlenima produljivati radni dan i intenzivnost
rada, ali mogu to isto postići i kroz unaprijeđenje efikasnosti rada. U potonjem slučaju radi se
o povećanju djelotovornosti rada (bez povećanja trajanja ili intenziteta rada) kroz
usavršavanje tehnologije i organizacije rada, dodatno obrazovanje, poticanje kreativnosti,
inicijativnosti, radne etičnosti i drugih osobina koji doprinose poboljšanju rezultata.
6. U visoko razvijenim privredama jača uloga ljudskog kapitala – ali samo
visokoobrazovanih stručnjaka za pojedine oblasti proizvodnje. Njihov kreativni rad nemoguće
je zamijeniti strojevima, inteligentnim uređajima ili robotima niti ga je moguće stimulirati
zastarjelim sustavom nagrađivanja koji je formiran u eri dominacije serijskog načina
proizvodnje masovnom upotrebom priučenog radništva. No, u uvjetima globaliziranih uvjeta
privređivanja svjetska konkurencija zaoštrava uvjete plasmana na svjetskom tržištu niskim
cijenama i zavidnom kvalitetom. Velike korporacije premještaju svoje proizvodne kapacitete
iz matičnih država u nove regije (Azija, Južna Amerika) i zbog niskih najamnina koje tamo
prevladavaju. Posljedica premještanja radnih mjesta u druge zemlje i regije je ukidanje radnih
mjesta u razvijenim zemljama. Zbog toga, između ostalih razloga, raste nezaposlenost u npr.
zapadnoeuropskim državama. Drugačije rješenje bilo bi smanjivanje prosječnih najamnina u
razvijenim zemljama, a što bi dovelo do pada životnog standarda zaposlenih.
7. Dodatna pitanja u svezi pozicije rada izaziva tehnološko prestrukturiranje u
postindustrijskoj eri ekonomske povijesti. Kao i dislokacija (premještanje) proizvodnih
kapaciteta u geografska područja (regije i zemlje) jeftinog rada, nove tehnologije (računalne,
robotika itd.) također mogu pridonijeti porastu nezaposlenosti u pojedinim privrednim
granama. Sasvim je sigurno da će uslijed informatizacije, automatizacije i robotizacije
proizvodnog kompleksa dio radno sposobnog stanovništva u visokorazvijenim zemljama biti
kratkoročno suvišan, tj. nezaposlen i sa smanjenim šansama za brzo pronalaženje novog
zaposlenja. Oštre reakcije zapadnog radništva na svaku najavu ukidanja radnih mjesta,
99
smanjivanja materijalnih (plaća) i socijalnih prava (npr. naknade za nezaposlenost), te
naznaku tehnološke modernizacije proizvodnih procesa, upozoravaju na moguće i oštro
narušenu klimu dijaloga između vlasnika kapitala (poslodavaca) i radništva (zaposlenih) i
nestajanje recipročnog uvažavanja interesa rada i interesa vlasnika kapitala/poduzeća.
8.4. DOHOTCI NA DRUGOM STUPNJU RASPODJELE
(PRERASPODJELA) I PROTURJEČNA ULOGA SUVREMENE
DRŽAVE U RASPODJELI
1. Već od trenutka svog nastanka, prije nekoliko tisuća godina, država sudjeluje u raspodjeli i
trošenju novostvorene vrijednosti. Sudjelujući u raspodjeli država pribavlja sredstva za
obavljanje njezinih klasičnih funkcija (vojska, policija, uprava, pravosuđe), ali i za
održavanje stabilnog socijalnog mira, nametanje prihvatljivih materijalnih i drugih razlika
među članovima društva, ublažavanje ekonomskih rizika i drugih nesigurnosti koje ljudima
donosi život u društvu i slično tome. Puni smisao državnog uplitanja u raspodjelu nalazi se u
potrebi stvaranja povoljnog političkog i socijalnog ozračja unutar društva. Podsjećamo kako
država ne intervenira jedino u fazi raspodjele, već i ranije u etapi proizvodnje. U toj etapi
proizvodnje država i) svojim mjerama ekonomske politike podupire ekonomsku racionalnost
privrednih subjekata i privrede u cjelini, ii) trošenjem svojih prihoda stvara neophodne
infrastrukturne pretpostavke za snažan i brz ekonomski rast i razvoj (energetska, prometna,
telekomunikacijska, vodovodno-kanalizacijska i druge infrastrukture), ali i iii) osniva,
organizira i upravlja poduzećima u svojem vlasništvu (javna poduzeća) i tako doprinosi
veličini nacionalnog dohotka.
2. Na drugom stupnju raspodjele (preraspodjele), pored proizvođača neproizvodnih
usluga, najvažniju ulogu ima država i njezino zahvaćanje u društveni proizvod i nacionalni
dohodak. U stvarnom životu država sudjeluje u raspodjeli na taj način da svojim fiskalnim
instrumentima (porezima, doprinosima, trošarinama) zahvaća dio dohotka proizvodno
aktivnih pojedinaca i organizacija (plaća, profita, renti itd.), te iz tako prikupljenih prihoda (i
drugih nefiskalnih prihoda države) kontinuirano financira brojne i važne društvene zadaće
koje je na sebe preuzela. S prikupljenim sredstvima država izvršava svoje obveze prema
pojedincima i društvenoj zajednici. Konkretno, država isplaćuje naknade za nezaposlenost,
dio mirovina, socijalnu pomoć za socijalno ugrožene skupine stanovništva, pomoć djeci, ali i
investira u infrastrukturne i objekte iz područja prosvjete, kulture i sporta, zatim u
zdravstvene, obrazovne i znanstvene ustanove, te u administrativne, policijske, vojne, sudske i
druge objekte i opremu, a osigurava i dohotke svojim zaposlenicima, odnosno zaposlenima u
javnom i državnom sektoru.
3. Konkretna briga države za materijalnu i socijalnu problematiku svojih najsiromašnijih i
najugroženijih slojeva stanovništva ne nailazi na jedinstveno razumijevanje i odobravanje,
pogotovo ne kod pripadnika imućnijih slojeva. Već od prvih nagovještaja pojave «brižne
države» ili «države blagostanja» (welfare state) njezini kritičari argumentiraju kako će
uvođenje npr. naknada za slučaj nezaposlenosti demotivirati ljude da traže posao i rade, a
uvođenje starosnih mirovina smanjiti motivaciju ljudi da tijekom života štede za svoju starost.
Posljedice će biti moralno propadanje društva, financijski slom društva i nestanak slobodnog
100
poduzetništva. Ova se vrsta dokazivanja uperenog protiv «države blagostanja» već preko
stotinu godina neprestano obnavlja sve do današnjih dana, pri čemu se posebno glasni
biznismeni (jer ne žele plaćati poreze koji im umanjuju profit), određeni broj pripadnika
ekonomske struke i pojedine političke stranke. No usprkos snažnoj retorici, «država
blagostanja» je postala neotklonjiv dio suvremenog ekonomskog života i funkcioniranja
društva. U međuvremenu «država blagostanja» je proširila svoje mjere na zdravstveno
osiguranje stanovništva, pomoć obiteljima za uzdržavanje djece, stanove za obitelji s nižim
prihodima i subvencioniranje troškova stanovanja, osposobljavanje za nova zanimanja i radna
mjesta, subvencioniranje prehrane za najsiromašnije i druge oblike skrbi za materijalno i
socijalno ugrožene. Kako to zaključuje utjecajni ekonomist J. K. Galbraith: «Socijalno je
osiguranje i kuđeno i voljeno, ali ljubav slavi pobjedu».
Razlozi zbog kojih «ljubav pobjeđuje» nalaze se, ipak, izvan emotivne sfere i imaju
racionalno utemeljenje. Kao prvo, «država blagostanja» stišava bijes i otuđenje siromašnih i
društvo čuva od revolucionarnih i nasilnih pokušaja društveno-ekonomskog prevrata. Društvo
koje se razvija evolutivnim, a ne revolucionarnim načinom, omogućuje kontinuitet
privređivanja i stjecanja raznorodnih dohodaka koji ne postoji u turbulentnim političko-
društvenim okolnostima i destruktivnim ekonomskim posljedicama. Drugi razlog u korist
«države blagostanja» pružio je ugledni engleski ekonomist A. C. Pigou (1877.-1959.) u svom
djelu znakovito nazvanom «Ekonomija blagostanja» (1920.). On je najprije ustvrdio kako
granična korisnost novca za pojedinca koji ga prima opada, baš kao i granična korisnost
pojedinih dobara koje pojedinac kroz potrošnju troši. Drugim riječima, po dodanoj jedinici
novca umanjuje se time izazvano zadovoljstvo kod onih koji novac primaju. Zatim je
zaključio da sve dok se ukupna proizvodnja u privredi ne smanjuje, ukupni se broj
zadovoljstava što ih pruža ekonomski sustav povećava transferom (prijenosom) raspoloživih
sredstava od bogatih na siromašne (imućnijih na siromašnije). Prema tome, siromašan čovjek
ili obitelj odista uživa više od bogatijih prilikom povećanja prihoda i roba što mu to povećanje
omogućuje. Drugim riječima, već bogatim pojedincima dodatna količina novca (i dobara koje
mogu kupiti) donosi manje koristi i užitka nego što donosi siromašnijima, te se bogati
dragovoljno ili putem državnih poreza trebaju odreći dijela novca radi povećanja ukupnog
zadovoljstva u društvu. Iako ovo uspoređivanje korisnosti za pojedince sve do danas nije u
potpunosti prihvaćeno, Pigouovo stajalište je ostalo vjerojatno najglasnija podrška
preraspodjeli dohotka koju izazivaju državne mjere za povećanje blagostanja.
4. Pozicija i suština trećeg stupnja raspodjele ili obiteljske preraspodjele već su u dovoljnoj
mjeri objašnjeni u ranijem izlaganju, te ih se stoga na ovom mjestu neće dodatno analizirati.
Ponovimo samo kako se u primarnoj raspodjeli udjeli u rezultatima proizvodnje i poslovanja
određuju na samom izvoru njihova stvaranja, u samim proizvodnim organizacijama i prema
tržišnim zakonitostima, u sekundarnoj raspodjeli udjeli se utvrđuju u okviru društva i prema
pravilima uspostavljenim od strane države, a na trećem stupnju udjeli u raspodjeli se utvrđuju
u okviru obitelji i prema načelu obiteljske solidarnosti koja članove motivira da dobrovoljno
prihvaćaju zajedničko ispomaganje, snošenje rizika, nadoknađivanje gubitaka, rješavanje
teškoća i drugih neočekivanih događaja.
101
9. RAZMJENA – TREĆA FAZA EKONOMSKOG PROCESA
9.1. TRŽIŠNI MEHANIZAM I RAZMJENA U OKVIRU
NACIONALNOG TRŽIŠTA
1. Dok se u fazi raspodjele utvrđuje kvantitativni (novčani) udio svakog člana društva u
novostvorenoj vrijednosti, u fazi razmjene taj se udio iz kvantitativnog (novčanog) oblika
pretvara u kvalitativni oblik - u konkretne proizvode s kojima se u potrošnji podmiruju
potrebe. Sukladno vlastitim potrebama dohodak prisvojen u raspodjeli pojedinac i zajednica
u fazi razmjene troše za pribavljanje konkretnih dobara i usluga. Dok raspodjela određuje
količinske udjele u kojima proizvodi pripadaju pojedincima i zajednici, razmjena određuje
proizvode koje pojedinac zahtjeva sukladno veličini svojeg dohotka. U razmjeni se ponovno
razdjeljuje prema individualnim i društvenim potrebama ono što je već u razdijeljeno, samo
sad više ne u novčanom obliku već u obliku konkretnih proizvoda. Premda je po opsegu i
strukturi određena i uokvirena proizvodnjom i raspodjelom (u razmjeni se može pribaviti
samo one i onoliko proizvoda koliko je nacionalna privreda proizvela), razmjena je ipak
relativno samostalna faza društvene reprodukcije.
2. Zbog vlastite specijalizacije, tj. odabira zanimanja kao posljedice društvene podjele rada,
pojedinac vlastite potrebe najčešće zadovoljava trošeći proizvode koje su proizveli drugi ljudi.
Te proizvode pojedinac pribavlja razmjenjujući svoj novac za proizvode koje su tržištu
ponudili proizvođači, najčešće posredstvom trgovaca. U suvremenoj privredi razmjena se
dakle odvija na tržištu, a njega definiramo kao poseban oblik organizirane suradnje ljudi u
kojem oni posredstvom novca međusobno razmjenjuju dobra i usluge. Tržišta je moguće
klasificirati s obzirom na obuhvat geografskog prostora i na predmet razmjene. S obzirom na
prostorni obuhvat tržište može biti lokalno, regionalno, nacionalno, međunarodno i svjetsko.
Prema predmetu razmjene osnovna podjela je na tržišta inputa (tržište sredstava za potrošnju,
npr. tržišta radne snage, tržišta raznih sirovina, kapitalne opreme) i tržišta outputa (tržište
sredstava za konačnu potrošnju), a ova mogu biti specijalizirana, npr. poljoprivrednih
proizvoda, raznih industrijskih proizvoda, tržišta usluga itd. Posebna vrsta tržišta predstavljaju
tržišta kapitala, koja dijelimo na tržišta vrijednosnih papira (burze dionica i obveznica) i na
tržišta novca (pribavljanje kratkoročnih kredita).
3. Suvremeno tržište postupno prevladava prostornu koncepciju jer se stubokom izmijenio i
opseg i način razmjenjivanja dobara. Dok je fizički kontakt kupaca i prodavača uz mogućnost
razgledavanja robe nekada bio dominantan oblik trgovanja, danas se na temelju dostignuća
moderne tehnologije razmjena može odvijati bez fizičkog susretanja kupaca i prodavača, npr.
telefonom, računalom i internetom, putem kataloških narudžbi i drugim modernim načinima.
Gradski ili prostori na njegovoj periferiji, koje danas nazivamo tržnicama, nekada su služili
upravo kao okupljališta kupaca i prodavača, dnevno ili u određene sajmene dane. Naravno da
uz razgranatu mrežu velikih trgovačkih centara i malih trgovina «zelene», «stočne» i druge
tržnice postoje i danas, no na njima se odvija tek simbolički dio današnje ukupne
kupoprodaje. U svezi suvremenih pravaca razvoja tržišta treba spomenuti i ekonomsku
globalizaciju kao skup procesa uklanjanja svih prepreka za slobodan planetarni protok dobara
i usluga, premještanje proizvodnji, trgovinu i kolanje financijskog kapitala. U vrijeme jačanja
globalizacije poduzeća i proizvodi postaju međusobno konkurentni po čitavoj planeti, a
potrošači imaju priliku odabirati prema njihovoj procjeni najbolje proizvode bez obzira na
„nacionalno porijeklo“ artikala.
102
4. Na tržištima proizvoda (outputa) kupci se pojavljuju s količinom novca koju su stekli
prisvajajući različite dohotke na različitim stupnjevima raspodjele novostvorene vrijednosti. S
tim novcem oblikuju veličinu i strukturu potražnje za dobrima i uslugama. No, veličinu i
strukturu individualne potražnje pored veličine dohotka određuju i brojni drugi čimbenici:
cijena proizvoda, kvaliteta proizvoda, navike i ukusi potrošača, moda, životna dob potrošača
itd. Kada su npr. cijene niske, potražnja za proizvodima će rasti, dok rast cijena izaziva
suprotan učinak. Ova pravilnost u ponašanju potrošača je evidentna, no ne vrijedi za
egzistencijalno neophodne proizvode. Naprimjer kruh, sol, pa i duhan, potrošači će
podjednako kupovati neovisno o visini cijene, a potražnju za takvim proizvodima onda
nazivamo neelastičnom. Vođeni svojim potrebama ali i željama za određenim proizvodima,
kupci rijetko razmišljaju o mehanizmu koji omogućuje izdašnu opskrbljenost tržišta
finaliziranih proizvoda: tko vodi računa o preferencijama potrošača i kako je moguće u
trgovinama kupiti željene proizvode bez prethodne najave? Dobra opskrbljenost nije nimalo
slučajna, odnosno proizvođačke odluke i potrošačke želje se podudaraju upravo zbog glatkog
odvijanja koordinacijskog mehanizma - tržišta.
Treba podsjetiti kako pored tržišta proizvoda namjenjenih konačnoj potrošnji postoje i tržišta
inputa na kojima proizvođači pribavljaju proizvodne resurse i tako zadovoljavaju svoje
proizvodne potrebe (reprodukcijsku potrošnju) za sirovinama, energijom, međufaznim
proizvodima, strojevima i radnom snagom. I na ovim tržištima međusobni odnos ponude i
potražnje određuje cijenu i količinu inputa, pri čemu su sada proizvođači kupci, a većina
među kupcima prodavači inputa proizvodnje. Uzmimo za primjer one koji su zaposleni: da bi
se pojavili na tržištu outputa kao kupci potrošačkih dobara, ove osobe su na tržištu inputa (na
tržištu rada) prodale svoj rad za novčanu naknadu.
5. Nasuprot potražnji, na tržištima je prisutna ponuda dobara i usluga. Ponuda je ukupna
količina nekog proizvoda koju proizvođači nude ili su spremni ponuditi kupcima uz određenu
cijenu, na određenom tržištu i u određenom vremenskom razdoblju. Kretanje veličine ponude
slijedi promjene u cijeni. Ako cijene rastu, proizvođači su u očekivanju viših prihoda od
prodaje spremni proizvesti i ponuditi veće količine svojih proizvoda. Obrnuti je slučaj kada
cijene proizvodima padaju jer su proizvođači sve slabije motivirani opadajućim cijenama.
Kretanje cijena, njihov rast ili pad, neposredno odražava stanje opskrbljenosti (stupanj
zasićenosti) tržišta i tendencije promjena potrošačkih preferencija. Prateći dvostruke tržišne
signale – kretanje cijena vlastitih proizvoda i kretanje cijena proizvodnih inputa – proizvođači
kalkuliraju učinke odnosa između ovih cijena. Načelno robni proizvođači nastoje maksimirati
razliku između prodajne cijene svojih proizvoda i neophodnih proizvodnih troškova (cijene
inputa). Niski troškovi proizvodnje i visoke cijene finalnog proizvoda pozitivno utječu na rast
proizvodnje. Obrnuto, povećanje cijena inputa i pad tržišne cijene proizvoda djeluje na
smanjenje ili čak prestanak proizvodnje određene robe. U ovom slučaju proizvođači će se
preorijentirati na proizvodnju drugih i alternativnih proizvoda kojima cijena ne pada ili čak
raste, a koje mogu proizvesti s obzirom na tehniku, tehnologiju i druge resurse koje posjeduju.
Odlukom o kupovini, što gotovo svi činimo svaki dan, kupci potvrđuju i nagrađuju uspješnost
proizvodnih subjekata i time potvrđuju ispravnost ranijih poduzetničkih odluka o vrsti,
količini i načinu proizvodnje. Odluke poduzeća i drugih proizvodnih subjekata o tome što,
koliko i na koji način proizvoditi činom prodaje stječu potvrdu svoje ekonomske i društvene
ispravnosti. Neprodani (nerazmjenjeni) proizvodi na policama i u skladištima trgovina i
proizvođača dokaz su nezainteresiranosti kupaca da po određenoj cijeni ponuđene količine
proizvoda kupnjom apsorbiraju.
6. Tržišni mehanizam određivanja cijene kroz sučeljavanje ponude i potražnje nije savršen, ali
su sve druge raspoložive alternative još manje učinkovite. U nesavršenim uvjetima
103
privređivanja gdje postoje monopoli i oligopoli, djelovanje tržišnog mehanizma je ponekad
nužno korigirati mjerama državne intervencije. Država mjerama ekonomske politike korigira
spontano formirane cijene i njihove međusobne odnose, a to čini na posredan i/ili neposredan
način. Posredan utjecaj na formiranje cijena može se ostvariti npr. kroz uvoz istih ili sličnih
proizvoda iz inozemstva (i tako povećati ponudu, što će oboriti cijene domaćeg
proizvođača/monopoliste) ili prodajom robnih rezervi nekih proizvoda po nižim cijenama od
trenutne tržišne cijene. Neposredan utjecaj na oblikovanje cijena država ostvaruje odlukama o
zamrzavanju cijena, garantiranjem cijena, odobravanjem visine cijena, propisivanjem
minimalnih i/ili maksimalnih cijena itd. U slučajevima postojanja monopola ili oligopola u
nekim privrednim sektorima, država u svrhu zaštite potrošača ne dozvoljava formiranje
prodajnih (monopolskih) cijena znatno iznad troškova proizvodnje.
7. Razmjena je ekonomska aktivnost koju ljudi poduzimaju već u najranije doba ekonomske
povijesti, čak i prije nastanka novca i robne proizvodnje. Primitivni oblici suradnje ljudskih
zajednica putem trampe (razmjena dobra za dobra i bez posredničke uloge novca, R - R)
izraz su povijesnog napretka u veličini i strukturi raspoloživih dobara namijenjenih potrošnji.
Razmjenjujući viškove vlastite proizvodnje za nedostajuće upotrebne vrijednosti (tj. višak
onih dobara što su ih drugi proizveli), ljudi su poboljšavali strukturu vlastite potrošnje i razinu
zadovoljenosti vlastitih potreba. Suština tog procesa ostala je nepromijenjena do danas.
Neophodnost razmjenjivanja proizvoda i usluga sadržana je u potrebi ljudi da istovremeno
pribave potrebne proizvode koji im nedostaju, a otuđe vlastite viškove koji su s aspekta
njihove upotrebne vrijednosti "nepotrebni" proizvodi. Dakle, postojanje viška proizvoda je
prvi i nezamjenljiv uvjet za sudjelovanje u razmjeni dobara.
8. Povremena potreba za razmjenom u ranim danima ekonomske povijesti bila je najprije
posljedica razlike u prirodnim uvjetima pod kojima su zajednice obavljale proizvodne
djelatnosti: npr. razlike u klimi između pojedinih područja, te obilja ili oskudnosti prirodnih
resursa kojima su se lokalne zajednice koristile kako bi proizvele neko dobro. Na određenom
stupnju društveno-ekonomskog razvoja u zajednicama se prestaje proizvoditi samo za vlastite
potrebe, kako je to bio slučaj u plemenskoj organizaciji, ali i na robovlasničkoj latifundiji,
feudalnim veleposjedima i imanjima patrijarhalnih obiteljskih zadruga te u ranoj fazi
kapitalizma). Na višem stupnju razvoja kapitalizma počinje se proizvoditi za drugoga, pri čemu
se proizvodi prodaju očekivanim ili pak nepoznatim kupcima Ekspanzijom robnog oblika
privređivanja (proizvodnje za tržište) i društvene podjele rada razmjena postaje uobičajen i
nenadomjestiv način pribavljanja sredstava za potrošnju. Robna proizvodnja funkcionira na
principu posrednog zadovoljavanja potreba ljudi. Razmjenom se pribavljaju upotrebne
vrijednosti drugih proizvođača kao protučinidba prodaje vlastitih proizvoda. Kao što je
navedeno, u ekonomskoj povijesti razmjena se pojavljuje u dva osnovna oblika: naturalna
razmjena (trampa) i robno-novčana razmjena do koje dolazi s pojavom novca.
Zahvaljujući pojavi novca do tada neodvojive operacije - kupnja i prodaja - odvijaju se
ubuduće kao zasebni akti, a to olakšava, ubrzava i proširuje robno-novčanu razmjenu. Razvoj
robno-novčanog oblika razmjene dovodi do sve veće specijalizacije proizvođača, koji uz
pomoć novca lakše razmjenjuju svoje proizvode i lakše pribavljaju neophodne proizvodne
resurse. Ovaj oblik razmjene doveo je i do pojave trgovaca koji trajno djeluju u fazi razmjene
kao posrednici između proizvođača i potrošača.
9. Zaključno se može podvući kako u suvremenim privrednim sustavima tržište (tržišta inputa
i outputa) kao samonavođeni upravljač robnog oblika privređivanja («nevidljiva ruka»)
spontano i automatski regulira cjelokupan proces društvene reprodukcije obavljajući
istodobno tri ključne funkcije:
104
i) alokativna funkcija - U okviru ove tržišne funkcije rad, «zemlja» i kapital se kroz
djelovanje tržišnog mehanizma - ponude i potražnje na tržištima inputa - usmjeravaju u
pojedine privredne sektore i grane sukladno izraženim potrebama za određenim proizvodima.
Proizvodni subjekti, npr. poduzeća, svoje odluke o tome što (vrsti), koliko (količina) i kako
(odabir tehnike i tehnologije) proizvesti temelje na tržišnim informacijama o potražnji
potrošača. Premda su ove odluke samostalne procjene proizvodnih subjekata, one su posredno
odraz tržišnih signala o zadovoljavanju potreba potražnje. Ipak, tržište (ponuda i potražnja),
iako ključni, nije jedini mehanizam (način) koordinacije društvene reprodukcije. Koordinacija
djeluje i posredstvom planskog mehanizma. Naime, tržište ponekad ne može pravodobno
upozoriti na buduće potrebe potrošnje pa se kod određenih proizvoda (npr. energetskih) na
temelju predviđanja budućih potreba investira u njihovu proizvodnju (a ne na temelju tržišnih
signala). Tržište je ex post mehanizam jer pokazuje stanje, odnos ponuđenih i traženih
proizvoda, tek nakon što je proizvodni ciklus dovršen. Planski mehanizam je ex ante
mehanizam koji se temelji na predviđanju potražnje u budućnosti. Djelotvorna koordinacija
(alokacija) proizvodnih potencijala društva iziskuje paralelno korištenje tržišnog i planskog
mehanizma u skladu sa spoznatim granicama njihove efikasnosti.
ii) selektivna funkcija - U razmjenjivanju dobara na tržitu outputa višestruko se određuje
sudbina stvaratelja upotrebnih vrijednosti. Rezultat razmjene određuje materijalni probitak i
zadovoljavanje potrošačevih potreba, ali isto tako i daljnji opstanak proizvođača kao i
njegove gospodarske perspektive. Proizvodnja je samo nužna pretpostavka sudjelovanja u
razmjeni, a tek nakon obavljene razmjene moguće je ocijeniti uspješnost privređivanja. Ako
proizvode ne uspije prodati ili u razmjeni ostvari nepovoljan omjer, proizvođač doživljava
poslovni neuspjeh koji ga može odvesti u stečaj i likvidaciju. Uvjet je uspješnog privređivanja
svakog poslovnog subjekta zadovoljavajući ishod u razmjenjivanju dobara, a to
podrazumijeva prodaju cjelokupnog opsega proizvodnje po cijenama koje mogu pokriti
troškove poslovanja. Neuspješne proizvođače koji plasiraju (prodaju) nepotrebne,
nekvalitetne ili preskupe proizvode tržišni mehanizam kažnjava na taj način da oni svoje
proizvode ne mogu pretvoriti u novac. I obratno. «Nevidljiva ruka» tržišta na ovaj način
odabire najbolje proizvode i nagrađuje njihove proizvođače. Aktivnosti proizvođača se na
ovaj način usklađuju s potrebama društva u pogledu kvantitete i kvalitete potrebnih
proizvoda.
iii) distributivna funkcija – Iako se nacionalni proizvod raspodjeljuje (distribuira) između
svih članova zajednice, u raspodjeli (distribuciji) najprije sudjeluju oni članovi zajednice koji
su sudjelovali u nastanku društvenog proizvoda. Temeljem obavljene prodaje na tržištu
outputa i prema trenutno vladajućim cijenama proizvodni subjekti ostvaruju prihod iz kojeg
se formiraju osobni dohotci. Ovisno o veličini prihoda od prodaje, sudionicima proizvodnje
pripadaju veći ili manji dohotci. Kako veličina prihoda zavisi od vladajuće cijene i realizirane
potražnje potrošača, pad cijena i/ili prodaje smanjuju udio konkretnog proizvođača u
primarnoj raspodjeli. Naravno, postoji i obratna situacija. Svi dohotci prisvojeni na prvom
stupnju raspodjele predmetom su daljnje raspodjele i preraspodjele.
105
Model kružnog toka inputa i outputa te dohodaka u tržišnoj privredi (na primjeru tržišnog
dijela privrede Sjedinjenih Država)
Legenda:
1. Product market = tržišta outputa (proizvoda); 2. Factor market = tržišta inputa; 3. U.S. firms = američka
poduzeća; 4. U.S. households = američka kućanstva (pojedinci)
Objašnjenje: 1. Tijek ružičastog pravca – Američka kućanstva posredstvom tržišta inputa opskrbljuju američka
poduzeća proizvodnim inputima (labor, land and furnished capital – rad, «zemlja» i fizički kapital) čiji su
vlasnici upravo kućanstva (pojedinci). Inpute proizvodnje poduzeća kupuju i plaćaju po cijenama čije kretanje
zavisi od odnosa ponude i potražnje na tržištima inputa.
2. Tijek žutog pravca - Pribavljene inpute poduzeća kroz proizvodnju preoblikuju u outpute (proizvode) i
isporučuju na tržišta proizvoda gdje ih prodaju kućanstvima (pojedincima). Cijene outputa formiraju se kroz
sučeljavanje ponude i potražnje za proizvodima (outputima). Nakon obavljene kupoprodaje kućanstva su
pribavila proizvode za potrošnju.
3. Tijek zelenog pravca - Odnosi se na tijek novca (dohotka), a ne inputa i outputa. Ovaj tijek dohotka (novca)
odvija se u suprotnom smjeru od tijeka inputa i outputa. No, i kod ovog tijeka s objašnjenjem se može započeti
bilo gdje unutar prikazanog modela. Kućanstva, ako krenemo od njih, na tržištima inputa zarađuju svoje dohotke
(plaće, rente, kamate i dividende/profite). Zarađeni novac troše na tržištima outputa, gdje novac postaje
prihodom poduzeća. Poduzeća ga troše kako bi pribavili inpute proizvodnje na tržištima inputa i time stvaraju
dohotke kućanstvima. Krug je zatvoren i uvijek kreće ispočetka.
106
Model kružnog toka inputa i outputa te dohodaka u mješovitoj privredi – tržište + država
(na primjeru mješovite privrede Sjedinjenih Država)
Objašnjenje: Sve su privrede danas mješovite, odnosno izgradile su ekonomski sustav u kojem se kombinirano
prepliću elementi privatnog vlasništva (nad sredstvima proizvodnje, inputima, i rezultatima proizvodnje,
outputima) i slobodne poduzetničke inicijative s državnim vlasništvom i državnom intervencijom u privredi.
Zbog posebnog značenja pojedinih roba (energija, nužne namirnice, javni prijevoz itd.) ili zbog specifičnosti
druge vrste (zaštite strateški važnih privrednih sektora i sl.) država kontrolira, maksimizira ili neposredno diktira
cijene. Mjerama iz područja vanjskotrgovinskog poslovanja (carinama, kvotama, zabranama uvoza ili izvoza
itd.) država utječe na stupanj konkurentnosti domaćih proizvođača. Pored ovih i drugih funkcija (npr.
monetarnih, fiskalnih, socijalnih, obrazovnih itd.) država u privredi intervenira i na način da organizira
proizvodnju tzv. javnih dobara i usluga radi zadovoljavanja određenih nužnih pojedinačnih i kolektivnih potreba.
Ova se proizvodnja organizira u javnim poduzećima i javnim službama, a država ju organizira iz razloga što
privatni sektor (poduzeća) ne želi proizvoditi nisko profitabilne proizvode ili to iz tehničkih razloga nije u stanju
napraviti. Javna poduzeća, premda nisu u privatnom vlasništvu, također pripadaju u nacionalni poslovni sektor
(poduzeća i drugi organizacijski oblici proizvodnje). Javna poduzeća, baš kao i privatna, potrebne inpute
proizvodnje nabavljaju kupujući ih od kućanstava u čijem su privatnom vlasništvu (pojedinih osoba u
kućanstvu), te ih preoblikuju u gotovo proizvode koji se isporučuju istim tim kućanstvima (pojedincima). Novac
koji su zaradili prodajući javnim (državnim) poduzećima inpute u svojem vlasništvu, kućanstva troše na
kupovinu javnih dobara i usluga. Ipak, brojne su situacije u kojima javna poduzeća svoje proizvode kućanstvima
ne prodaju po tržišnim cijenama, već po cijenama koje su u razini ili ispod razine troškova proizvodnje. Kada je
ovo slučaj, država novcem iz proračuna (od poreznih prihoda) sufinancira i pokriva veći ili manji dio troškova
proizvodnje. Zaključno se može utvrditi kako ukupna ponuda dobara i usluga u mješovitoj privredi svoje
porijeklo ima u privatnom i javnom poslovnom sektoru (poduzećima itd.), a da kućanstva (pojedinci) svoje
dohotke zarađuju prodajući istodobno inpute privatnim i javnim proizvodnim subjektima (poduzećima itd.).
107
9.2. MEĐUNARODNA RAZMJENA
1. Međunarodna razmjena je skup ekonomskih aktivnosti koje uključuju kupovanje,
prodavanje i transportiranje robe između dviju ili više zemalja. Međunarodnu razmjenu
prepoznajemo u izvozu i uvozu robe, odnosno njezinu prijelazu preko državnih granica.
Izvozom privreda jedne zemlje svojim proizvodima opskrbljuje stanovništvo (outputima) i
proizvođače (inputima) u drugim zemljama, dok se uvozom opskrbljuje inozemnim
sredstvima za potrošnju i proizvodnju. Vanjska trgovina se odvija kroz izravni dogovor
između izvoznih poduzeća jedne zemlje s uvoznim poduzećima u drugoj zemlji, ali dobrim
dijelom ovom dogovoru prethode sporazumi, dogovori, aranžmani i ugovori između pojedinih
zemalja ili većeg broja zemalja, npr. u okvirima Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
U čemu je razlika između razmjene na domaćim tržištima i razmjene na međunarodnom
tržištu? Razlike su sljedeće:
i) međunarodna razmjena dodatno proširuje mogućnosti razmjene (bez međunarodne
razmjene stanovništvo jedne zemlje bi bilo prisiljeno trošiti samo domaće proizvode, a zbog
toga bi bili siromašniji jer su im ostala nedostupna raznorodna materijalna dobra, ali i
intelektualne i druge usluge koje su predmet međunarodne razmjene);
ii) u međunarodnoj razmjeni veliku ulogu igraju različite valute i njihov devizni tečaj
(unutarnja razmjena se odvija posredstvom jednog, domaćeg novca; više o valutama i
deviznom tečaju u nastavku izlaganja);
iii) međunarodna razmjena nema samo ekonomski značaj već često uključuje i politička
pitanja i odlučivanja (za razliku od unutarnje razmjene, razmjena preko granica povezuje i
isprepliće poduzeća i stanovništvo iz različitih zemalja koje trenutno ne moraju imati dobre
političke i međudržavne odnose, pa se ponekad razmjeni s inozemstvom podižu političke
barijere, ali se događaju i obratni procesi);
2. Međunarodna razmjena se neprestano i snažno povećava, a to dovodi do dubokih promjena
u privređivanju pojedinih društava. U razvijenoj vanjskoj trgovini zrcali se visoki stupanj
razvijenosti proizvodnih snaga i nemogućnost opstanka nacionalnih privreda koje ne sudjeluju
u međunarodnoj razmjeni. Privreda koja je značajno uključena u međunarodnu razmjenu
naziva se otvorena privreda (gospodarstvo).
Koji motivi pokreću zemlje i njihove privrede da se upuštaju u međunarodnu razmjenu?
Najvažniji opći motiv čine razlike među zemljama. Najvažnija razlika je u prirodnim
bogatstvima i uvjetima proizvodnje. Pored prirodnih razlika, među zemljama dolaze do
izražaja i društveno uvjetovane razlike. Npr. razlike među specifičnim proizvodnim
orijentacijama pojedinih zemalja, razlike u obrazovanosti i vještinama radnika itd. Ukratko,
ne mogu sve zemlje i njihove privrede podjednako kvalitetno i obilato proizvoditi automobile,
informatičke uređaje, skijašku opremu, turističke usluge itd. Međunarodna podjela rada
usmjerava nacionalne privrede na proizvodnu orijentaciju ka određenim vrstama proizvoda za
svjetsko tržište.
Ekonomski položaj neke zemlje u međunarodnoj podjeli rada i međunarodnoj razmjeni potiče
proizvodnu specijalizaciju unutar njezine privrede, a specijalizacija podiže produktivnost,
efikasnost i racionalnost u korištenju prirodnih izvora i drugih proizvodnih čimbenika.
Razmjenjujući proizvedena dobra s drugima, zemlje i njihovo stanovništvo stječu mnogo
veću količinu sredstava za zadovoljenje svojih potreba i za svoj dalji ekonomski razvoj nego
kad bi sami sve proizvodili i trošili. U ovom slučaju njihova bi proizvodnja ostala nužno
108
ograničena jer bi im za proizvodnju čitavog niza proizvoda nedostajalo sirovina, kadrova i
poslovnih organizacija. Ovo objašnjenje ekonomskih prednosti koje svima donosi
međunarodna razmjena prvi je dao engleski ekonomist David Ricardo (1772.-1823. g.) i
nazvao ga teorijom komparativnih prednosti. Ova teorija tvrdi, ponovimo još jednom, kako
će svaka zemlja imati korist ukoliko se specijalizira u proizvodnji i izvozi ona dobra koja
može proizvoditi uz relativno niži trošak (u kojima je relativno efikasnija od drugih zemalja).
Obrnuto, svaka će zemlja imati koristi ako uvozi ona dobra koja proizvodi uz relativno viši
trošak (u kojima je relativno manje efikasna od druge zemlje). Stanovništvo u svakoj zemlji
može dobiti veću količinu dobara i usluga za potrošnju za jednaku količinu svog uloženog
rada kao posljedice specijalizacije na područjima komparativne prednosti i kada razmjenjuju
vlastitu proizvodnju za dobra i usluge u kojima oni imaju relativno nepovoljan položaj. Kada
zemlje svoje nacionalne granice otvore međunarodnoj razmjeni, nacionalni se proizvod
(dohodak) svake zemlje uključene u razmjenu povećava.
3. Bilanca međunarodnih plaćanja je skup računa koji mjeri sve ekonomske transakcije
između neke zemlje i ostatka svijeta. Ona uključuje izvoz i uvoz dobara, te usluga i
financijskog kapitala. Izvoz je potražna stavka i donosi prihode, dok je uvoz dugovna stavka i
donosi rashode. Izvoz zemlji donosi inozemne valute, a uvoz smanjuje rezerve inozemnih
valuta. Interes je svake zemlje da joj bilanca međunarodnih plaćanja bude što povoljnija.
Međunarodna razmjena uključuje upotrebu različitih nacionalnih valuta međusobno
povezanih njihovim relativnim cijenama. Cijene stranih novčanih jedinica (valute) izražene u
domaćem novcu i obrnuto, cijene domaćeg novca (valute) izražene u stranim novčanim
jedinicima nazivaju valutnim (deviznim) tečajevima. Valutne tečaje određuje složena
međuigra između zemalja koje međusobno razmjenju dobra i usluge. Kada se tokovi robne
razmjene ili financijskog kapitala mijenjaju, ponuda i potražnja za nekom valutom se
premještaju i ravotežni se tečajevi mijenjaju. Deprecijacija je pad cijene neke valute izražene
u drugoj valuti. Rast vrijednosti jedne valute u odnosu na drugu naziva se aprecijacija. U
sustavu u kojemu države obznanjuju službene tečajeve, smanjenje službenog tečaja se zove
devalvacija dok se povećanje zove revalvacija.
U svrhu pojednostavljenja odnosa među valutama, poticanja međunarodne razmjene i
ekonomskog razvoja, određeni broj zemalja je odustao od svoje nacionalne valute i prihvatio
zajedničku valutu koju dijele s drugim zemlajam, npr. veći dio članica Europske Unije je
prihvatio euro. Mnoge zemlje pak nemaju zajedničku valutu, ali u međuosbnoj razmjeni
dogovorno koriste tzv. ugovornu valutu. Zbog svojeg ugleda i ekonomske snage, kao takva
valuta najčešće se koristi američki dolar.
4. U svakoj zemlji razvijena vanjska trgovina pozitivno utječe na rast nacionalnog proizvoda i
ukupne zaposlenosti, isto kao što to čine investicije ili državna potrošnja. Kada neto izvoz
raste, raste i ukupna potražnja za domaćim izvoznim proizvodima. Na povećanu inozemnu
potražnju domaći proizvođači reagiraju povećanom proizvodnjom koja nadmašuje potražnju
domaćeg stanovništva za istim tim proizvodom. Upravo zato rastu nacionalni proizvod i
dohodak stanovništva, te se zbog ovog pozitivnog utjecaja (multiplikativnog) neto izvoza
na domaću proizvodnju sve veći broj zemalja orijentira na jačanje izvoznog sektora svoje
privrede. Na kretanja veličina izvoza i uvoza, pored inozemne potražnje, snažan utjecaj ima
(maloprije objašnjeni) devizni tečaj neke valute. Što je on snažniji tim više opada izvoz neke
zemlje a raste njezin uvoz, dok slabljenje deviznog tečaja daje obrnuti efekt – izvoz raste a
uvoz opada. «Igre» s tečajevima danas posebno primjenjuju velike gospodarske sile poput
Sjedinjenih Država, Europske unije i Kine, premda se načelno slažu oko toga da se ova
metoda rasta izvoza ne bi smjela često primjenjivati.
109
5. Usprkos svim opisanim pozitivnim učincima, povećanje međunarodne razmjene nije
neproblematično u svim svojim dimenzijama. Na primjer, prilikom razmjene između zemalja
na različitim stupnjevima ekonomskog razvoja, opremljenosti tehničkim kapitalom i
proizvodnosti rada, snažni uvoz određenih roba može ugasiti dio proizvodnih kapaciteta u
slabije razvijenoj zemlji, zaposlenike ostaviti bez radnih mjesta i zemlju dugotrajno vezati za
uvoz dobara koja se više ne proizvode. I to usprkos tome što bi neke privredne grane i
poduzeća u slabije razvijenoj zemlji s vremenom razvile podjednako efikasnu i kvalitetnu
proizvodnju koja je, međutim, ugašena zbog trenutne nekonkurentnosti. Mnoge su danas
razvijene privrede svojevremeno carinama, kvotama i drugim protekcionističkim mjerama
štitile brojne grane domaće proizvodnje od uvoza konkurentskih proizvoda iz inozemstva, ali
samo do trenutka dok domaći proizvođači ne bi postali ravnopravni ili čak konkurentniji od
stranih proizvođača. Danas međunarodni ugovori i trgovinske uzance uglavnom zabranjuju
otvoreni protekcionizam, ali razvijene zemlje unatoč proklamiranoj otvorenosti često
pronalaze i koriste mjere prikrivenog protekcionizma na štetu stranih proizvođača i manje
razvijenih privreda. Slabije razvijene zemlje su često nemoćne da recipročno primjene iste
mjere i zaštite svoje privrede, a to dodatno usporava njihov ekonomski rast i razvoj.
9.3. POJAVA, RAZVITAK I FUNKCIJE NOVCA
1. Potrebe robne proizvodnje i nadomještanja ograničenih učinaka trampe dovele su do
pojave novca kao posrednika u razmjeni. Naime, pojava privatnog vlasništva nad sredstvima
za proizvodnju i razvitak društvene podjele rada zauvijek su usmjerili pojedine proizvođače
na proizvodnju jednog ili nekoliko proizvoda. Oni su stoga bili upućeni da na tržište
neprekidno iznose svoje proizvode, kao i da na tržištima pribavljaju sve ono što im je
potrebno za vlastito životno uzdržavanje i obnavljanje proizvodnje. Odatle je nastala nužda da
se iz mase robnih ekvivalenata izdvoji jedna roba kao novac. Dakle, novac je i sam roba, ali
specifična roba koja vrši ulogu općeg ekvivalenta. Društvena upotrebna vrijednost novca
sastoji se u tome da novac kao opći ekvivalent izražava vrijednost svih drugih roba i po tome
se on razlikuje od njih. Za novac se sve može prodati i s novcem se sve može kupiti, a to
uvelike olakšava proces neposredne razmjene.
2. Prema nalazima ekonomske povijesti, kao prvi opći ekvivalent, odnosno novac, pojavljuje
se različita roba: stoka, školjke, krzna, oružje, platno, žito itd. Ovaj se oblik novca naziva
naturalni ili robni novac, a nije potpuno nestao ni tisućama godina kasnije. Prije
dvjestotinjak godina npr. u dijelovima Sjedinjenih Država kao novac su se koristili kukuruz i
duhan, a za vrijeme Drugog svjetskog rata ratni zarobljenici su u logorima kao novac
ponovno koristili duhan, ali i goveđe konzerve koje su ponekad dobivali u paketima pomoći.
Kasnije, otprilike prije 2.700 godina u Maloj Aziji, ulogu novca preuzimaju metali. Ovaj
oblik novca se naziva kovani ili metalni novac. Ovaj novac su najprije izdavali pojedini
trgovci, a kasnije to čini država koja metalnom novcu utvrđuje oblik i sadržaj. U novčanom
prometu se pored metalnog novca napravljenog od plemenitih metala kao što su srebro ili
zlata, ponekad pojavljuje i metalni novac skovan od manje vriejdnih metala, npr. bakra, cinka,
olova i sl. Danas se metalni novac uglavnom koristi kao sredstvo za manja plaćanja u trgovini
na malo. U znatno većoj mjeri robni promet se danas obavlja uz pomoć papirnog novca i
različitih oblika bezgotovinskog plaćanja.
110
U procesu povijesnog razvitka robne proizvodnje i robne razmjene naredni oblik novca koji
se pojavio bio je papirni novac. Njega izdaje središnja ili emisiona banka svake zemlje. U
početku se težilo za tim da za cjelokupno izdanu količinu papirnog novca banka u svojim
trezorima ima zlatno pokriće. Štoviše, ideal je bio da se u svako vrijeme papirni novac može
zamieniti za odgovarajuću količinu plemenitog metala, koju je predstavljao. Uskoro se
odustalo od potpunog zlatnog pokrića. Danas se u prometu nalazi državni papirni novac s
prisilnim tečajem određenim od strane monetarne vlasti jedne države. Država, a to je kod
papirnog novca najvažnije, svojim autoritetom jamči primjenjivost svojeg novca u robnim
transakcijama i zabranjuje njegovo krivotvorenje.
Daljnji razvoj oblika novca doveo je do dematerijalizacije papirnog novca i to kroz nastanak
depozitnog, knjižnog ili žiralnog novca. U fizičkom smislu ovaj je oblik novca zapravo
nepostojeći novac. Depozitni novac nastaje ulaganjem gotova novca u banke ili odobravanjem
bankovnih zajmova, a cirkulira u oblasti bezgotovinskog plaćanja. Isplate i uplate novčanih
iznosa na račun korisnika obavljaju se knjiženjem pismenih naloga. Ovaj način izmirenja
financijskih obveza postiže ogromne uštede u izradi i korištenju papirnog novca, a suvremena
informacijska oprema ubrzava i olakšava evidentiranje promjena na žiralnom ili tekućem
računu korisnika. Kreditne kartice, s općom ili posebnom upotrebom, još više ubrzavaju i
olakšavaju elektroničke isplate i uplate novčanih iznosa, pa funkcioniraju skoro kao gotovina.
Klasični metalni i papirni novac u novčanom prometu sve više istiskuje i zamjenjuje tzv.
elektronički novac.
2. Novcu se može pripisati izvršavanje pet važnih funkcija u gospodarstvu i društvu općenito:
i) Novac u funkciji prometnog sredstva (već objašnjenja uloga posrednika u razmjeni).
Budući kako novac osigurava promet roba između sudionika razmjene, novac je posrednik
između proizvođača, trgovaca i potrošača. Vlasnik novca kupuje robu (N za R), to je akt
kupnje, dok vlasnik robe prodaje robu (R za N), a to je akt prodaje. Budući da se u ovoj
funkciji roba mijenja za novac, a novac za robu, govorimo o metamorfozi robe u novac i
novca u robu.
ii) Novac kao mjerilo vrijednosti. Novac sa svojom vrijednošću izražava, tj. mjeri
vrijednost drugih roba. Svaka roba ima svoju cijenu kao novčani izraz njezine vrijednosti.
Npr. 10 sati rada koju predstavlja ili sadrži novčana jedinica izražava vrijednost druge robe
koja sadrži tu količinu rada. Podrazumijeva se kako se vrijednost stalno mijenja od jedne do
druge robe. No, cijene veoma često odstupaju od vrijednosti jer se formiraju pod utjecajem
promjena u ponudi i/ili potražnji. U ovoj funkciji novac ne mora biti prisutan na tržištu.
Novac ovu svoju funkciju obavlja kao idealno zamišljen. Želi se kazati kako se novac ne mora
imati u ruci da bismo svejedno saznali vrijednost neke robe, i to zbog toga jer imamo
informaciju o iznosu neke cijene.
iii) Novac u funkciji blaga. Novac je univerzalna roba kojom se može kupiti sve druge robe.
No, vlasniku novac osigurava ne samo gospodarsku nego i svaku drugu moć u društvu. Zato
ljudi i žele imati mnogo novca. Da bi imao novac povlači ga iz opticaja, kaže se da ga
tezaurira. Gomilanjem novca povećava se individualno bogatstvo i to čini suštinu ove uloge
novca. Gomilanje novca se može sprovoditi i na druge načine: pretvaranjem novca u nakit,
zlatne poluge, slike, skupocjeno posuđe itd. Vlasnik novca može novac uložiti i u banku, a
ona mu zauzvrat plaća kamate. Na taj način njegovo se bogatstvo još povećava, naravno pod
uvjetom da akumulirani novac ne troši i banka ne propadne.
111
iv) Novac u funkciji platežnog sredstva. Ova funkcija novca povezana je s kreditnim
odnosima koji se javljaju u robnom prometu. Npr. pretpostavimo da neki robni proizvođač
završi proces proizvodnje i robu iznese na tržište. Tamo pronalazi kupca koji je spreman
kupiti robu, ali trenutačno ne raspolaže novcem jer, recimo, nije svoju robu realizirao kroz
prodaju. Kako ne bi došlo do zastoja u odvijanju procesa reprodukcije, prodaja robe će se
obaviti iako prodavatelj za tu robu neće odmah dobiti novac već naknadno. Prodavatelj
dobiva sigurnost stjecanjem vrijednosnog papira (obično mjenicom) kojim kupac garantira da
će po isteku određenog vremena platiti kupljenju robu. Prodajom robe na kredit uspostavljaju
se dužničko-vjerovnički odnosi. Značaj ove funkcije novca je izuzetan jer ona ubrzava robni
promet, a samim tim i cjelokupni proces reprodukcije. Budući da kod ove funkcije novca
kolaju razni novčani surogati koji osiguravaju kreditne odnose, za njih se često kaže da
predstavljaju tzv. kreditni novac. Razvitak kreditnih odnosa u robnoj proizvodnji dovodi do
lanca međusobnih dugovanja i potraživanja. To često može dovesti do pojave nelikvidnosti –
stanja kada poslovne organizacije ne mogu izvršiti svoje obveze. Teret troškova funkcije
novca kao platežnog sredstva pada na dužnika. Pored osnovnog duga, dužnik mora platiti i
kamate koje su često opasno visoke. Tijekom ekonomske povijesti pod pritiskom ovog tereta
trpjeli su brojni zaduženi pojedinci, grupe, društveni slojevi i zemlje u «dužničkom ropstvu».
v) Svjetski novac. Novac se javlja i kao posrednik u međunarodnoj razmjeni. Na određenom
stupnju razvoja međunarodne razmjene zlato i srebro prestaju biti svjetski novac (posrednik u
razmjeni), a tu ulogu preuzimaju tzv. konvertibilne valute ili novac zemlje kupca pretvoren u
novac zemlje prodavatelja, tj. proizvođača. U nedostatku konvertibilne valute međunarodna
razmjena se ponekad obavlja i prebijanjem dugovanja i potraživanja između dvije zemlje.
Danas ulogu svjetskog novca ipak pretežno igraju konvertibilne valute, a to su one koje sve
zemlje žele razmjeniti za svoj novac, odnosno to su one valute koje svaka zemlja prima u
naplati svojih potraživanja. Unutar konvertibilnih valuta primat imaju valute najrazvijenijih
zemalja – dolar, euro, jen itd. Zemlje čije valute igraju ulogu svjetskog novca imaju veliku
korist od toga, jer se te valute čuvaju kao rezerve u trezorima brojnih država. Raspored
svjetskog novca krajnje je nepovoljan jer je on danas koncentriran uglavnom u
visokorazvijenim zemljama, a što otežava međunarodnu razmjenu između nerazvijenih i
razvijenih zemalja, a osobito razmjenu između nerazvijenih zemalja.
112
10. POTROŠNJA – ČETVRTA FAZA EKONOMSKOG PROCESA
10.1. INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POTROŠNJA
1. Premda neki ekonomisti drže kako potrošnja ne pripada u predmet istraživanja političke
ekonomije budući da je potrošnja individualni i društveni čin trošenja prirodnih (slobodnih)
i proizvedenih dobara i usluga (ekonomskih) u svrhu zadovoljenja individualnih i kolektivnih
potreba, potrošnja je ipak faza ekonomskog procesa ili materijalne reprodukcije društva
daleko složenija od konačne potrošnje i motivacije na dalju (ponovnu) proizvodnju kako bi se
nadoknadila potrošena dobra i usluge.
2. Potrošnja je izravan odraz potreba pojedinca i društva da kontinuirano zadovoljavaju
brojne prirodne i povijesno nastale potrebe. Stoga je potrošnja vječiti uvjet opstanka ljudske
vrste, a proizvodnja vječita pretpostavka ostvarenja konačne potrošnje. Potrošnja je osnovna
svrha i krajnji smisao cjelokupne privredne aktivnosti društva.
Potrošnju koja se odvija na kraju ekonomskog procesa i zahvaljujući kojoj ljudi zadovoljavaju
svoje potrebe treba razlikovati od onog oblika potrošnje kojeg se pronalazi u fazi proizvodnje.
Konačna ili neproizvodna potrošnja je suprotnost proizvodnji jer kroz trošenje proizvoda
(njihovo uništavanje) služi za život čovjeka i društva, dok proizvodna potrošnja ima za
rezultat stvaranje novih proizvoda. Naime, proizvodnjom se troše prirodna bogatstva, ranije
proizvedena dobra (poluproizvodi, sirovine), ali isto tako fizički kapital i radna snaga. Pravi
oblici neproizvodne potrošnje (konačne) su prehrana, odijevanje, stanovanje itd., a trošenje
proizvodnih čimbenika (inputa) je prava proizvodna potrošnja. Ova proizvodna potrošnja
ima stvaralački karakter, a kao rezultat neku materijalnu upotrebnu vrijednost.
3. Budući da neproizvodna potrošnja stvara potrebu nove proizvodnje, ekspanzija
neproizvodne potrošnje pozitivno utječe na rast proizvodnje i proširenu materijalnu
reprodukciju. Stoga ekonomska politika razvijenih zemalja potiče potrošnju stanovništva, a
prava eksplozija potrošnje u visokorazvijenim zajednicama od njih stvara potrošačko društvo.
Ovo se društvo različito ocjenjuje, od toga da potrošačko društvo dehumanizira ljudske
odnose i postupke do toga da potrošačko društvo dovodi do razvoja suvremenih proizvodnih
snaga i stoga čovjeka oslobađa robovanja materijalnoj proizvodnji. Uz opseg proizvodnje,
potrošnja se često uzima kao važan pokazatelj stupnja ekonomskog i općedruštvenog razvoja.
Pri tome se koriste različite usporedbe potrošnje pojedinih proizvoda po stanovniku nekog
područja, pojedinih zemalja ili regija. Govori se o sklonosti potrošnji s obzirom na odnos
ukupnog nacionalnog dohotka i njegova dijela namijenjena osobnoj potrošnji. Razmatrajući
opću sklonost potrošnji, jedan je ekonomist zaključio kako je «potrošnja jedina ugodna bolest
modernog čovjeka».
4. Ernst Engel, njemački statističar i ekonomist iz 19. st., je pod nazivom Engelovi zakoni
iznio niz općih zaključaka do kojih je došao proučavajući strukturu potrošnje dohotka u
određenim slojevima stanovništva. Najprije je sve troškove razdijelio u nekoliko grupa: na
troškove prehrane, na troškove odjeće i obuće, na troškove stanovanja, rasvjete i goriva, te
ostale troškove za kulturne, zdravstvene, obrazovne, zabavne i druge potrebe stanovništva.
Nakon toga je razradio zakonitosti, odnosno zaključke o strukturi potrošnje: i) dio dohotka
koji se troši na prehranu utoliko je manji što kućanstvo raspolaže većim dohotkom (što je
kućanstvo siromašnije i ima manji dohodak, to je relativno veći postotak izdataka na hranu; ii)
113
izdaci za odjeću i stan proprocionalni su dohotku – oni se povećavaju u istoj mjeri u kojoj
raste i dohodak; iii) dio dohotka namijenjen zadovoljavanju ostlih potreba – kulture,
zdravstva, higijene, obrazovanja, zabave, rekreacije, štednje itd. – raste naglo kada se
dohodak povećava (ova potrošnja, dakle, raste brže nego što raste dohodak kućanstva).
Engelovi zakoni su prije zaključci nego zakonitosti jer se ponekad u specifičnim okolnostima
izdaci za neke od tih potreba mogu pokazati sasvim suprotna ili bar donekle drukčija kretanja.
10.2. POTROŠNJA, ŠTEDNJA I INVESTIRANJE
1. No jedan dio onoga što se proizvelo u okviru nacionalnog dohotka izuzima se od potrošnje
i to zbog toga što se pored zadovoljavanja tekućih potreba treba zadovoljavati i potrebe
ekonomske budućnosti. Drugim riječima, pored zadovoljavanja aktualnih individualnih i
društvenih potreba, rezultati društvene materijalne proizvodnje trebaju poslužiti i
zadovoljavanju budućih potreba stanovništva i zajednice. Izuzimanje dijela društvene
proizvodnje iz konačne potrošnje nazivamo novčanom štednjom. Svi oni kojima je osobni
dohodak veći od njihove realne potrošnje mogu štedjeti, a to znači određeni dio stanovništva,
proizvodnih organizacija i država. Međutim, to izuzimanje dijela potrošnje ili štednju valja
shvatiti veoma uvjetno. Pod izuzimanjem se ne misli na skladištenje, gomilanje dijela
proizvodnih rezultata i njihovo netrošenje u doslovnom smislu. Misli se na gomilanje
mnogobrojnih štednih uloga, najčešće u bankama, čime se stvara masa novčanih sredstava
koja se može koristiti za realizaciju krupnih ekonomskih i društvenih ulaganja. Štedjeti
zapravo znači također trošiti, ali u sasvim specifičnom smislu. U stvarnoj privredi štedjeti (S)
znači investirati (I), pa je u tom smislu S = I. Razlika između neproizvodne potrošnje i
štednje u realnom ekonomskom životu nije u tome da se dio rezultata proizvodnje troši, a dio
ne troši. Razlika je u svrsi trošenja, a u tom smislu štednja je također oblik trošenja ali u
sasvim određenu svrhu – u investiranje za privredni razvoj. Privredne investicije su
novčana ulaganja u obnavljanje, modernizaciju i proširenje postojećih te u gradnju novih
proizvodnih kapaciteta (poslovnih zgrada, strojeva i vozila, patenata i licenci itd.).
Investitori mogu biti fizičke i pravne osobe, a investirati se može u okviru domaće ili strane
privrede. Pozitivni učinci privrednog investiranja su ekonomski rast (rast nacionalnog
proizvoda), rast zaposlenosti, dohotka i životnog standarda ljudi. Privredne investicije
osiguravaju trajan ekonomski razvitak i neprestano unapređivanje drugih društvenih
djelatnosti. Iz ovoga raste težnja za što većim investicijama u svim suvremenim društvima.
Traženje mogućnosti za veće investicije, za dobivanje domaćih ili inozemnih investicijskih
sredstava (zajmova, pomoći i sl.) i pravilno usmjeravanje investicija, jedna je od najvažnijih
funkcija državne intervencije u svakoj privredi.
2. Ostvarivanje zadovoljavajuće razine investiranja od ključne je važnosti za privredni
razvitak. Treba istaći kako se ekonomski rast i privredni razvoj ne ostvaruju samo na temelju
ulaganja dodatnog kapitala, već i temeljem ulaganja i povratnog doprinosa tzv.
neinvesticijskih čimbenika (neprivredne investicije). U suvremenom privređivanju naročito
se ističe ulaganje u ljudski kapital (u obrazovanu, vještu i marljivu radnu snagu), u
unaprijeđenje organizacije proizvodnje, u primjenu novih znanstveno-tehnoloških postignuća,
u javno zdravstvo, socijalnu sigrnost građana itd. Kvalitativni pomaci u privređivanju
ostvarivi su kroz ulaganje svježeg kapitala, ali i kroz korištenje ostalih čimbenika koji
sinergijskim učinkom pridonose ekonomskom napretku.
114
Ne postoji egzaktna formula po kojoj bi se mogla utvrditi optimalna veličina investiranja u
jednoj privredi. Poželjna veličina ulaganja zavisi od mnogih okolnosti specifičnih za svaku
zemlju i privredu: trenutnih privrednih, političkih i drugih društvenih okolnosti, stupnja
razvijenosti zemlje, koncepcije i strategije razvoja zemlje, koliko je neka zemlja zadužena,
broja stanovnika i njihove kupovne moći, veličine tržišta i njegove sposobnosti apsorbiranja
investicija, razmjera nezaposlenosti itd. Raširena je zabluda da su investicije uvijek pozitivan
proces i da što se više investira to samo po sebi donosi napredak. Investiranje je racionalna
metoda povećanja društvenog blagostanja ali ne samo po sebi i automatski. Investicije mogu
biti tržišno neuspješne, tj. neefikasne i nerentabilne. Brojni primjeri neuspješnih investicija
upozoravaju na složenost privrednog razvoja, tj. međuovisnost privrednog i društvenog
sustava koji može biti obilježen lošom političkom situacijom u zemlji, nepovoljnim uvjetima
kreditiranja, previsokim porezima, ograničenom veličinom tržišta, niskim stupnjem
iskorištenosti postojećih proizvodnih kapaciteta itd.. Premda se prilikom donošenja
investicijskih odluka razmatraju sve dostupne relevantne informacije (odgovori na pitanja:
hoće li ulaganje povećati prihode investitora i u kojoj mjeri, hoće li i u kojoj mjeri ulaganje
povećati profit, stimulira li države ulagače poreznom politikom, koji su ekonomski i politički
rizici ulaganja, kakvi su uvjeti korištenja zajmovnog kapitala, hoće li ukupna potražnja
potrošača biti dovoljna za apsorbciju novih proizvoda, itd.), investicijsko ulaganje ne mora
biti financijski, ekonomski i društveno isplativo. Svaki privatni ili javni investitor (država)
sam snosi rizik donošenja investicijskih odluka, a to može značiti i da ogromna ulaganja i
golema odricanja stanovništva završe sa skromnim ili potpuno promašenim rezultatima
ulaganja.
10.3. POTROŠNJA DRŽAVE I KONTROVERZIJE O
SKUPOJ I JEFTINOJ DRŽAVI
1. Suvremena država svojom aktivnošću pored ispunjavanja klasičnih funkcija države (zaštita
društvenog poretka i života građana, obrana zemlje od negativnih vanjskih utjecaja,
administracija, sudstvo, diplomatski aparat) zadire i u područje privređivanja i to na brojne i
raznorodne načine. Može se reći da je aktivna uloga države u suvremenoj privredi
(gospodarstvu, ekonomiji) usmjerena na ostvarivanje određenih ciljeva u svim fazama
ekonomskog procesa – proizvodnji, raspodjeli, razmjeni i potrošnji. Povećana uloga države u
novije doba posljedica je krupnih poteškoća u funkcioniranju kapitalističke privrede koja je
kulminirala Velikom depresijom (krizom) 1929. godine, ali i s Velikom recesijom iz 2008.
godine.
2. Kao prvo, država svojim ekonomskim aktivnostima nastoji zadovoljiti interese domaće
privrede i privrednika, a time posredno i cjelokupnog društva. Zbog toga suvremena država
osmišljava i sprovodi mjere ekonomske politike (osnovne su monetarna, fiskalna,
antiinflatorna i vanjskotrgovinska) radi održavanja ekonomske stabilnosti, poticanja
ekonomskog rasta i razvoja, zaposlenosti, tržišne konkurencije, «zdravog» novca, rasta izvoza
itd. Suvremena država na svim svojim teritorijalnim razinama preuzima i funkciju
poduzetnika ulažući značajna novčana sredstva u privredne subjekte (javna poduzeća) čiji je
vlasnik i kojima upravlja na opću dobrobit. Dakle, država se ne bavi ekonomskim
problemima jedino kroz donošenje mjera ekonomske politike, nego se ponaša i kao aktivni
poduzetnik u podržavljenom dijelu privrede koji mora postojati kako bi se ipak stvorila
korisna dobra i usluga za čiju proizvodnju privatni sektor (poduzeća u privatnom vlasništvu)
115
iz brojnih razloga (financijskih, tehničkih) nije zainteresiran. Država je i glavni investitor u
energetsku i prometnu, te u znanstvenu, obrazovnu i zdravstvenu infrastrukturu, ali i izvor
konstantnog i redovitog financiranja redovitog poslovanja i rada organizacija i kadrova u tim
infrastrukturnim područjima. Država zastupa i pazi da se zadovolje i opći interesi, npr.
socijalni, pravni, ekološki, obiteljski i drugi, koji mogu biti (nenamjerno) ugroženi ili
povrijeđeni ekonomskim aktivnostima pojedinaca i privrednih organizacija. Kroz svoje
raznorodno djelovanje suvremena država ponajprije odražava interese proizvodnje,
poduzetnika i zaposlenih, no to je razumljivo s obzirom da od njihovog doprinosa zavisi
ekonomska snaga pojedinca, privrede, društva i države. Država i njezina vlada moraju brinuti
i o interesima starijeg stanovništva, gradske i seoske sirotinje, različitih manjina u društvu,
potrošača, poljoprivrednika, zaštitara okoliša, ljudi koji nemaju stan, kao i o zdravstvenom,
obrazovnom i svakom drugom interesu.
Kao drugo, država fiskalnim (porezi, doprinosi, pristojbe, carine) i nefiskalnim instrumentima
(koncesije, izdavanje i prodaja obveznica, prihodi od vlastite djelatnosti, prihodi od vlastite
imovine itd.) prikuplja ogromne novčane iznose koji se neprestano slijevaju u državnu
blagajnu (državni proračun) i s kojima se financiraju brojne funkcije države. Fiskalni se
prihodi prikupljaju bez posredovanja tržišta i na temelju ustavnih i zakonskih ovlaštenja, dok
se nefiskalni prihodi ostvaruju ekonomskim mehanizmima i uz posredovanje tržišnog
mehanizma. Kroz prikupljanje poreza od proizvođačkih subjekata (porez na dobit, porez na
dohodak od rada i drugi porezi, doprinosi) i poreza od potrošačkih (porez na potrošnju, PDV)
država snažno utječe najprije na raspodjelu novostvorene vrijednosti, a zatim i na
preraspodjelu novostvorene vrijednosti i zadovoljavanje «socijalnih interesa» u društvu – jer
kroz preraspodjelu država osigurava dohodak i skrb za bolesne, nemoćne, nezaposlene,
nezaposlene, djecu, osobe starije dobi itd.
3. Kako bi konkretnije prikazali i približili opisane funkcije države, navodimo neke (potpuna
lista je neizmjerno duža) konkretne aktivnosti države, njezinih tijela i organizacija, s kojima
ona zadire u ekonomski, socijalni i sve druge aspekte društvenog života:
- reguliranje radnih odnosa, prava i obveza radnika i poslodavaca te mogućnosti organiziranja,
djelovanja i sudjelovanja u donošenju i izvođenju odluka;
-stvaranje državnog vlasništva nacionalizacijom, konfiskacijom, otkupom, investicijama itd.;
- iskorištavanje nacionaliziranih sredstava i državno upravljanje ili participiranje u upravljanju
poduzećima;
- donošenje akata kojima se postiže preraspodjela nacionalnog dohotka (BDP-a) preko
proračunskih prihoda i rashoda, poreznih i drugih nameta te oslobađanjem od obveza i raznih
davanja;
- uvođenje državne kontrole bankarstva i kredita te provođenje državne monetarne politike;
- osiguranje državnih subvencija pojedinim poduzećima i granama proizvodnje;
- razno posredovanje i arbitriranje u odnosima rada i kapitala, ekonomskih subjekata i
regionalnih zajednica;
- opsežno socijalno zakonodavstvo i svestrana socijalna zaštita djelatnog i ostalog
stanovništva;
- reguliranje i usmjeravanje međunarodnih ekonomskih odnosa i pogotovo međunarodnog
kretanja robe, rada i kapitala;
- održavanje ekonomske ravnoteže i usmjeravanje privrednog rasta, zapošljavanja te
ublažavanje cikličkih privrednih kretanja;
- financiranje nerentabilnih ali nužnih privrednih djelatnosti, skupih energetskih objekata,
eksperimentalnih pogona, svemirskih i drugih fundamentalnih istraživanja;
116
- stvaranje i održavanje uvjeta za znanstveno-tehnološki razvoj, povezivanje velikih
proizvodnih i prometnih sustava te uključivanje državnih tijela u jedinstvenu proizvođačku i
potrošačku cjelinu;
- organiziranje i unapređivanje odgoja, obrazovanja i znanstvenoistraživačkog djelovanja te
praćenja modernih svjetskih dostignuća i razvojnih tendencija itd. itd.
4. Suvremene privrede imaju sve veće razmjere, a privređivanje u globalnim i konkurentskim
uvjetima poslovanja postaje sve složenije i neizvjesnije. Uključivanje u svjetsku (globalnu)
privredu (svjetsko gospodarstvo) svaku nacionalnu privredu izlaže međunarodnoj
konkurenciji i traži nastavak i jačanje podrške vlastite države za održavanje uspješnosti
nacionalnih proizvodnih subjekata i cjelokupne nacionalne privrede u okviru novog
međunarodnog ekonomskog poretka. Pridruživanje i participiranje u svjetskim privrednim
tokovima povratno dovodi do toga da nacionalne privrede sve više gube nacionalni karakter,
tj. usmjerenost stvaranja novih vrijednosti pretežno za zadovoljavanje potreba domaćeg
stanovništva. Nacionalne privrede u kontekstu globalne privrede postaju dijelom svjetske
podjele rada i planetarno sprovedene proizvodne specijalizacije. Svjetsko ekonomsko
povezivanje na putu izgradnje organski srasle svjetske privrede prati i svjetsko političko
integriranje. I u tim političkim procesima, naravno usko povezanim s ekonomskom
integracijom, aktivno sudjeluje nacionalna država. Pri tome nacionalne države dio svojih
ekonomskih i političkih funkcija i aktivnosti prenose na nadnacionalna tijela i organizacije,
dragovoljno prepuštajući dijelove svoje ekonomske i političke suverenosti. Političko
povezivanje zemalja koje je popratna pojava ekonomskog zbližavanja i prožimanja objašnjava
se potrebom izgradnje svjetskog društva, a koje neće biti iznutra podijeljeno državnim i
političkim granicama.
5. U svezi širenja i jačanja uloga države u privredi treba biti veoma oprezan: nju slijedi
birokratizacija ekonomskog, poslovnog, duhovnog i političkog života. Iako birokracija
doprinosi učvršćivanju društvenih veza i osigurava društveno komuniciranje, ona se može
izroditi u bitni ograničavajući faktor ekonomskih i političkih sloboda. Pod obrazloženjem da
je «država skupa» na kraju 20. st. i početku 21. st. u brojnim privredama (npr. američkoj,
britanskoj, privredi EU-e) neke ekonomske uloge države su reducirane (kroz privatizaciju
brojnih javnih poduzeća, smanjivanje poreznog tereta za privatno poduzetništvo, deregulaciju
uvjeta poslovanja privatnog sektora, slabljenje uloge države u preaspodjeli itd.), a u cilju
podizanja privredne efikasnosti. Vladajuća neoliberalna politika i ekonomska doktrina
opravdavaju redukciju ekonomskih funkcija države vraćanjem istih tih funkcija slobodnom
privatnom poduzetništvu i djelovanju tržišnih zakonitosti. Nekritičko i neobuzdano djelovanje
tržišnih sila i privatnog poduzetništva (naročito u financijsko-bankarskom sektoru) dovelo je,
nažalost, do izbijanja još uvijek neprevladane financijsko-ekonomske krize iz 2008. g.,
premda su privrede zemalja zahvaćene ovom drugom najvećom krizom u ekonomskoj
povijesti i posljednjih tridesetak godina u prosjeku ostvarivale skromni ekonomski rast.
Zaboravilo se da su suvremena društva razvila čitav niz mehanizama, institucija i procedura
koje su garant kontrole državnih institucija i nosilaca državnih funkcija, nadzora nad
zakonitošću djelovanja i racionalnošću trošenja novca poreznih obveznika te da svako
«pojeftinjenje» države ne mora dovesti do poželjnih ekonomskih i drugih društvenih rezultata.
117
11. EKONOMSKI RAZVITAK – ČIMBENICI I ZAPREKE
1. Svaka privreda ima svoju granicu proizvodnih mogućnosti (GPM). Zamišljena granica
proizvodnih mogućnosti predstavlja maksimalnu količinu proizvoda koju privreda može postići
uz korištenje svih dostupnih inputa (faktora, resursa, utrošaka) proizvodnje i dostignutu
tehnološku razinu. Kada se privreda nalazi na svojoj granici proizvodnih mogućnosti, tada ona
proizvodi efikasno. To znači da se svi inputi proizvodnje koriste u potpunosti i da ne postoje
neiskorišteni resursi proizvodnje - svaki stroj koji je izvan funkcije je proizvodno neiskorišten,
svaki nezaposleni pojedinac, svaka površina neobrađenog zemljišta itd. Drugim riječima,
proizvodnja je efikasna kada se u privredi ne može povećati proizvodnja bilo kojeg proizvoda,
a da se zbog toga istodobno ne smanji proizvodnja drugoga proizvoda. Jedna privreda ne može
na dosegnutoj tehnološkoj razini i pri punoj zaposlenosti npr. povećati proizvodnja košulja a da
se istodobno ne smanji proizvodnja npr. bicikala. Ukoliko privreda ipak poželi proizvoditi veće
količine košulja, dio zaposlenih bi iz proizvodnje bicikala morao prijeći u proizvodnju košulja,
no to bi rezultiralo padom proizvodnje bicikala.
2. Nacionalne privrede nikada nisu potpuno efikasne jer se ne nalaze na granici svojih
proizvodnih mogućnosti, već negdje ispod ove granice. To znači da u privredi postoji veća ili
manja količina neangažiranih inputa proizvodnje – npr. neiskorištenih tvorničkih zgrada i
proizvodne opreme u njima, kamiona i drugih transportnih sredstava koji ne prevoze robe,
neobrađene zemlje i neiskorištenih pašnjaka, nezaposlenih na burzi rada itd. Zato kad kažemo
da privredu neke zemlje treba oživiti (pokrenuti, ojačati) kako bi se približila vlastitoj granici
proizvodnih mogućnosti, prije svega mislimo na smanjivanje neiskorištenih i nezaposlenih
proizvodnih inputa.
3. Granica proizvodnih mogućnosti neke privrede može se proširiti i to kao rezultat
ekonomskog razvoja: optimalnih i interaktivnih kvalitativnih promjena u strukturi privrede.
Kvalitativne strukturne promjene povećavaju privredne mogućnosti, odnosno podižu granicu
proizvodnih mogućnosti (GPM) neke privrede. Ekonomski razvoj proširuje i poboljšava
okolnosti u kojima se proces privređivanja odvija, i to kroz obilnije proizvodne resurse i bolje
proizvodne tehnologije (npr. proizvodna oprema se usavršava, otkrivaju se nove sirovine,
poboljšava se organizacija poduzeća, zaposleni stječu nova znanja i vještine, itd.) Zbog toga
ekonomisti, privrednici, političari i državnici ulažu ogromne misaone i praktične napore kako bi
ekonomski razvoj bio uspješan, a to ne iznenađuje budući da je ovo pitanje u središtu interesa
ekonomske znanosti, ali i ljudskog društva uopće. Za sada problem pokretanja i jačanja
ekonomskog razvoja na općoj razini nije riješen jer još nije pronađena univerzalno primjenjiva
teorija ekonomskog razvoja, kao niti praktični recept koji bi jamčio uspjeh neovisno od
specifičnih uvjeta njegove primjene. Ekonomski razvoj je složen, dugotrajan i rizičan proces.
Teško se može postići spontano, a najbrže se postiže ukoliko se poduzimaju promišljene,
planirane i dobro organizirane društvene akcije.
No, ponešto već znamo o pojedinačnim čimbenicima koji pozitivno doprinose pokretanju i
odvijanju ekonomskog razvoja. Svi čimbenici koje navodimo doprinose podjednako
ekonomskom razvoju, ali su djelotvorni samo u optimalnoj međusobnoj interakciji:
i) društvo i privreda moraju raspolagati s obrazovanim i radišnim stanovništvom;
ii) stanovništvo se treba povećavati po umjerenim stopama prirodnog prirasta (niti pad
stanovništva niti brzi prirast);
118
iii) privreda mora imati dovoljno financijskog kapitala raspoloživog za investiranje;
iv) u društvu mora postojati kvalitetan poduzetnički sloj stanovništva i imati pozitivno
poduzetničko ozračje;
v) privreda mora koristiti modernu proizvodnu tehnologiju, ali imati i sposobnost stvaranja
vlastite tehnologije ili adaptacije transferirane tehnologije;
vi) društvo mora imati barem nešto od prirodnih bogatstava;
vii) državna organizacija (uprava) treba biti jeftina, efikasna i nekorumpirana; te
viii) mudre, poštene i obrazovane političare koji vladaju tako da služe interesima društva i
općem dobru.
4. Sažeto bi se moglo kazati kako ključ bržeg privrednog (ekonomskog) razvoja leži u četiri
osnovna čimbenika:
i) u sposobnostima ljudi,
ii) u prirodnim bogatstvima,
iii) u tvorbi domaćeg ili uvezenog financijskog kapitala,
iv) u proizvodnoj tehnologiji.
i) Na području rada i sposobnosti ljudi najvažnije je unaprjeđenje zdravlja pučanstva, njegovo
stručno obrazovanje te tehničko znanje i vještine. S druge strane nagli porast veličine
stanovništva može postati snažna prepreka privrednom razvoju. Zašto broj stanovnika u
nekoj zemlji može početi eksplozivno rasti i postati prepreka ekonomskom razvoju? Koncept
demografske promjene pomaže objasniti povijesne trendove u brojnosti stanovništva.
Demografska promjena je proces koji se sastoji od četiri razdoblja, tijekom kojih se jedno
tradicionalno društvo pomiče od stabilnog broja stanovnika obilježenog s visokim stopama
rođenja i smrtnosti ka stabilnom broju stanovnika obilježenog niskim stopama rođenja i
smrtnosti. U tijeku procesa demografske promjene, zemlje se uglavnom sreću s pojavom da
njihove stope smrtnosti padaju prije pada njihovih stopa rođenja, a u tom slučaju dolazi do
naglog porasta veličine stanovništva. Kada je priraštaj stanovništva snažan i brz, sve se veći
dio nacionalnog dohotka treba izdvojiti za njihovo uzdržavanje (potrošnju na njihove
potrebe), a opada udio nacionalnog dohotka kojeg je moguće potrošiti na investicije. Kako je
priraštaj stanovništva obično najveći u nerazvijenim zemljama s već niskim stopama
ekonomskog rasta i malim mogućnostima investiranja, ove se zemlje kreću u začaranom
krugu siromaštva. Priraštaj stanovništva je toliko snažan da onemogućuje odricanje od
potrošnje i rast štednje koja je, kao što već znamo, izvor financijskog kapitala kojeg društvo
koristi za ulagačke aktivnosti. Da bi se krug siromaštva prekinuo potreban je znatno veći
obujam investicija financiranih iz nacionalnog dohotka i/ili izdašna pomoć razvijenih zemalja
u obliku zajmova.
ii) Stope formiranja financijskog kapitala u siromašnim zemljama su ionako niske zbog
prosječno niskih osobnih dohodaka u kojima ima malo prostora za štednju, a stanjese dodatno
pogoršava sa snažnim priraštajem stanovništva. Financiranje privrednog razvoja u
siromašnijim zemljama je uvijek bio ključni problem tih zemalja. Najnoviji val nevolja
dogodio se kada su se mnoge zemlje sa srednjim dohotkom 1970-ih godina snažno zadužile u
svrhu financiranja ambicioznih programa ekonomskog razvoja. Ekonomsko usporavanje koje
na početku 1980-ih pogodilo cijeli svijet dovelo je do nabujalih zaduženja jer zadužene
zemlje nisu mogle dovoljno izvoziti kako bi iz ostvarenih prihoda mogle vraćati svoj dug i
uvoziti proizvodnu tehnologiju. Uz to, podignute zajmove iskvarene političke elite u tim
zemljama često su trošile na svoj luksuz a ne za privredno investiranje.
119
iii) Tehnološke promjene, o njima smo šire govorili prilikom razmatranja ovog inputa
proizvodnje, često se združuju s privrednim investicijama i novim postrojenjima. Postoji
vjerovanje kako će zemlje u razvoju brže tehnološki napredovati nego što su to u prošlosti
činile danas razvijene zemlje i to zbog toga što mogu odmah primijeniti suvremenije i
produktivnije tehnologije koje će im razvijenije zemlje staviti na raspolaganje. No, kada i
ostavimo po strani činjenicu da razvijene zemlje zbog vlastitih ekonomskih interesa nisu
pretjerano zainteresirane za prijenos tehnologije, zemljama u razvoju ostaje problem
nerazvijenog poduzetništva i odveć malog broja ulagački osposobljenih poduzetnika. Zato je
jedna od prvih zadaća zemalja u razvoju poticati širenje i jačanje poduzetničkog duha i
vještina uzduž cijeloga društva.
5. Mnogobrojne teorije ekonomskog razvoja pomažu objasniti postoje li na određenom
prostoru i u određeno vrijeme četiri osnovna čimbenika ekonomskog razvoja. Pored ovih
osnovnih čimbenika razvoja, geografski položaj i klimatski uvjeti, brojni društveni običaji,
usađena vjerska i poslovna stajališta, klasni i druge vrste sukoba kao i stabilnost političkog
sustava nesumnjivo također utječu na ekonomski razvoj neke zemlje. No ni jedan od ovih
čimbenika ne utječe na jednostavan i nepromjenljiv način.
Najuvjerljivije teorije ekonomskog razvoja su:
i) teorija uzleta - u skladu s kojom se kombiniraju rastući prinosi i opći društveni kapital da
bi se u kratkom razdoblju omogućio brzi rast;
ii) hipoteza zaostalosti – prema ovoj hipotezi slabije razvijene zemlje se mogu brzo
približavati razvijenim zemljama preuzimajući od njih suvremenu tehnologiju i stručne
kadrove (preskakajući razvojne faze ranije razvijenih privreda);
iii) stajalište o uravnoteženom rastu – po ovom stajalištu zemlje imaju tendenciju da rastu
skoro jednakom stopom bez obzira jesu li razvijene ili ekonomski zaostale, a što znači da će
se ekonomski jaz (razlike u razvijenosti) između njih nastaviti održavati.
6. Ljudska povijest poznaje primjere uspjelih i neuspjelih pokušaja ekonomskog razvoja, kao i
potpuno oprečne rezultate primjene istovjetnih razvojnih modela u različitim sredinama.
Dakle, univerzalno djelotvorna formula uspješnog ekonomskog razvitka ne postoji. Postoje
samo pojedinačni primjeri uspješnog prevladavanja stanja ekonomske zaostalosti. Razvoj se
događa i odvija u društvima koja primjenjuju vlastitim prilikama prilagođene modele
ekonomskog razvitka, što znači da su modele prilagodili društvenim, političkim,
ekonomskim, prirodnim, demografskim, tehnološkim, religijskim i drugim vlastitim
specifičnostima. Međutim, ekonomisti su identificirali neke zapreke s kojima se zemlje u
razvoju moraju suočiti: i) politička nestabilnost, ii) korupcija, iii) nedostatak prikladnih
društvenih institucija, iv) nedostatak investicija, v) neprikladno obrazovanje, vi)
prenaseljenost i vii) zdravlje i bolest. Zapreke su, dakle, negativna varijanta svih onih
navedenih čimbenika za koje je utvrđeno da doprinose brzom i snažnom ekonomskom rastu.
Konačni zaključak u svezi ekonomskog razvoja kaže da treba učiti i izvlačiti pouke, te
primijeniti ono što je primjenljivo iz tuđih i vlastitih iskustava – to je jedino univerzalno
važeće pravilo. S. Vranjican, autor udžbenika «Politička ekonomija», napominje: «Valja učiti
od kineske pragmatičnosti (nije važno da li je mačka crna ili bijela, već da lovi miševe); od
japanske fanatične radišnosti i životne filozofije (smisao života nije u uživanje već
stvaralaštvo i žrtva); od njemačke sistematičnosti, discipliniranosti, tehničke pedancije i
radišnosti; od američke poduzetnosti, poslovnosti i organiziranosti; od holandske upornosti u
borbi s prirodom; od talijanskog smisla za oblikovanje... Ne postoji ni 'idealan', ni 'najbolji', ni
'najefikasniji' model organizacije društva i privređivanja. Postoji mnoštvo uspješnih sustava
privređivanja s paradoksalno različitim 'specifičnostima' – japanskim doživotnim zaposlenjem
i američkim nemilosrdnim otpuštanjem viškova radne snage, sustavom koegzistencije
120
privatnog kapitalističkog poduzetništva pod okriljem rigidnog monopola komunističke
ideologije i političke vlasti u Kini, sustavom socijaldemokracije i države blagostanja s
efikasnom privredom Švedske.»
Na kraju izlaganja ipak se treba zapitati: ima li ekonomski razvoj svoju gornju granicu i na
kojem stupnju ekonomskog razvoja njegovo nastavljanje prestaje biti smisleno? Granica je
vjerojatno već dosegnuta u ekološkom smislu i to stoga što je dosadašnji izuzetno brzi i snažni
ekonomski razvoj svojim (neplaniranim i neželjenim) posljedicama ljudsku vrstu izložio
dosad najvećoj prijetnji opstanku – klimatskim promjenama koje čovjekovo postojanje na
ovoj planeti mogu privesti kraju. A smisao daljeg ekonomskog razvoja, pogotovo u slučaju
ekonomski najrazvijenijih društava, treba problematizirati s aspekta određivanja razine
materijalnog bogatstva na kojoj se čovjek više ne posvećuje svojim materijalnim probicima
već vlastitom intelektualnom, duhovnom i moralnom izgrađivanju i napretku (kao što je to
tražio veliki i utjecajni ekonomist J. M. Keynes).
121
POGOVOR
Kompendij je prvenstveno namijenjen studentima prve godine stručnog upravnog studija, ali i
studentima integriranog preddiplomskog i diplomskog pravnog studija. U potonjem slučaju
kompendij služi kao pomoćna literatura, odnosno kao sredstvo bržeg i lakšeg savladavanja
gradiva koje se nalazi u udžbeniku «Politička ekonomija», autora Stjenka Vranjicana (Pravni
fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2009. g.).
Kako i sam Vranjican napominje, sadržaj udžbenika «Politička ekonomija» sadrži i materiju
koja striktno ne pripada području istraživanja Političke ekonomije. U svrhu koncentriranijeg i
lakšeg učenja i razumijevanja opsežne i složene udžbeničke materije javila se potreba za
nekom vrstom sažimanja određenih udžbeničkih sadržaja. Premda najvećim dijelom slijedi
strukturu udžbenika (poglavlja i njihovih sadržaja), u kompendiju se ne nalaze sažeci
poglavlja «Kratak pregled povijesti ekonomske misli» i «Reprodukcija kapitala i reprodukcija
društvenih odnosa». Izostanak je rezultat procjene prema kojoj veći dio sadržaja ovih
poglavlja nadilazi granice znanja potrebnih studentima prve godine prava, odnosno da se već
nalazi u drugim dijelovima kompendija. Ipak, poglavlje «Kratak pregled povijesti ekonomske
misli» u kompendiju zamjenjuje poglavlje naslovljeno «Kratka ekonomska povijest i povijest
ekonomske misli», očigledno sličnog sadržaja. Kompendij sadrži dio naslovljen «Čovjekove
potrebe i zakon oskudnosti», a koji kao zasebna cjelina nije zastupljen u udžbeniku.
U drugim svojim dijelovima kompendij u odnosu na udžbenik ponekad daje nevelike
nadopune, npr. u dijelu «Predmet istraživanja političke ekonomije» pridodano je gradivo o
karakteristikama (prirodi) znanosti političke ekonomije i njezinom položaju među drugim
ekonomskim disciplinama. Nadopune svoj izvor poglavito imaju u sljedećim autorskim
djelima: «Uvod u političku ekonomiju» (autor A. Dragičević), „Politička ekonomija“ (autor I.
Bilić), «Ekonomija u perspektivi – kritička povijest» (autor J. K. Galbraith), „Sapiens – kratka
povijest čovječanstva“ (autor Y. N. Harari), «Ideje koje su promijenile svijet» (autor F.
Fernandez-Armesto), „Filozofija ekonomije“ (autor F. Guala), «Ekonomski leksikon» (autor
A. Dragičević), «Ekonomski leksikon» (urednici M. Mikić, S. Orsag, N. Pološki Vokić i S.
Švaljek) itd. Na nekim mjestima kompendij intervenira u redoslijed izlaganja udžbeničke
materije pokušavajući drugačijom logikom studentima dodatno približiti gradivo te olakšati i
ubrzati spoznajne procese.
Kako je sadržaj kompendija u najvećoj mjeri tek pokušaj sažetka materije izložene u
udžbeniku S. Vranjicana, ne može ga se i ne treba smatrati izvornim znanstvenim djelom i
autorskim doprinosom. Uz to, kompendij sadrži misaone i rečenične cjeline koje su izravno
prenešene iz njihovih izvornika. Zbog svega navedenog, kompendij je tek sekundarno i
pomoćno sredstvo edukacije koje možda olakšava i ubrzava razumijevanje pojavnih oblika,
suštine, učinaka i razvitka ekonomskih pojava, procesa i odnosa, zatim međusobnu
povezanost ovih pojava, procesa i odnosa, povezanost ekonomskih i drugih društvenih pojava,
procesa i odnosa te tendencija u budućem ekonomskom razvoju.
Uz nužnost upoznavanja studenata s poveznicama između pravnih instituta i ekonomskih
pojava, procesa i odnosa, u koncipiranju nastavnih programa Političke ekonomije i drugih
studijskih predmeta s ekonomskim sadržajem oduvijek se polazi od potrebe upoznavanja
studenata s pojavnim oblicima i suštinom ekonomskih aktivnosti ljudi kao temeljnih i
najvažnijih društvenih aktivnosti. To znači da svi ekonomski i ekonomsko-pravni predmeti
uključeni u program pravnog studija prilikom određivanja svog predmetnog sadržaja polaze
122
od rezultata znanstvenog istraživanja određenog (za svaku ekonomsku i ekonomsko-pravnu
disciplinu posebno utvrđenog) skupa pojava, procesa i odnosa u okviru istog ekonomskog
procesa. Sve ekonomske discipline i svi studijski predmeti s ekonomskim sadržajem
pristupaju ekonomskom procesu (procesu materijalne reprodukcije društva) pristupaju
cjelovitom i zaokruženom toku raznorodnih i brojnih ekonomskih aktivnosti na razini ukupnog
društvenog privređivanja. Napomenimo na kraju kako nepostojanje zasebnog kolegija
Ekonomike nužno oblikuje materiju Političke ekonomije u smjeru svojevrsne kombinacije
sadržaja ovih temeljnih ekonomskih disciplina. Shvaćena na takav način, politička ekonomija
nastoji pružiti objektivni opis ekonomske stvarnosti i analizu ciljeva ekonomskih aktivnosti
društva, ali i kritički pogled na stanje i razvojne perspektive ekonomskih i svih drugih
društvenih odnosa.