kolaps_društva.pdf

P o g l a v l j e

�

urednik biblioteke: Ognjen Strpić

izdavač: Naklada Jesenski i Turkza izdavača: Mišo Nejašmić

prijevod: Sonja Ludvigkorektura: Monika Milić

grafički urednik: Boris Kuktisak: Zrinski d.d., Čakovec

listopad 2007.

www.jesenski-turk.hr

Joseph A. Tainter

Kolaps kompleksnih društava

Naklada Jesenski i Turk

Zagreb, listopad 2007.

�

SadržajZahvale ............................................................................................11

1. Uvod u kolaps .................................................................................13Što je kolaps? ..................................................................................18Kolaps u povijesti ...........................................................................20

Zapadno Carstvo Chou 21; Civilizacija Harappa 22; Mezopotamija 23; Egi-patsko Staro Carstvo 24; Hetitsko Carstvo 25; Minojska civilizacija 26; Mi-kenska civilizacija 27; Zapadno Rimsko Carstvo 29; Civilizacija Olmeka 30; Klasični period Maja 31; Srednjoameričke visoravni 32; Casas Gran-des 33; Narod Chaco 34; Narod Hohokam 35; Istočne šume 36; Carstva Hu-ari i Tiahuanaco 38; Narod Kachin 39; Narod Ik 40; Primjedbe 41

Nakon kolapsa ................................................................................42

2. Priroda kompleksnih društava ...................................................47Uvod ................................................................................................47Kompleksnost .................................................................................49

Priroda kompleksnosti 49; Jednostavnija društva 50; Države 54; Razine kom-pleksnosti 58

Evolucija kompleksnosti ...............................................................62Sažetak i implikacije ......................................................................72

3. Analiza kolapsa ..............................................................................7�Uvod ................................................................................................7�Koji kolapsi? Nešto više o definicijama .......................................76

K o l a p s k o m p l e k s n i h d r u š t a va

6

Klasifikacija teorija ........................................................................80Okviri za raspravu .........................................................................81Iscrpljenje resursa ..........................................................................83

Srednja Amerika 85; Peru 86; Američki jugozapad 87; Istok Sjeverne Amerike 88; Egipat 88; Civilizacija Harappa 89; Mezopotamija 90; Mikenska civilizacija 91; Rimsko Carstvo 91; Ocjena 92

Novi resursi .....................................................................................9�Ocjena 96

Katastrofe ........................................................................................96Srednja Amerika 96; Minojska civilizacija 97; Rimsko Carstvo 97; Ocjena 98

Neadekvatna reakcija na okolnosti ..............................................99Ocjena 107

Druga kompleksna društva ........................................................110Ocjena 110

Osvajači .........................................................................................111Sjeverna i Južna Amerika 111; Civilizacija Harappa 112; Mezopotamija 112; Hetitsko Carstvo 113; Minojska civilizacija 113; Mikenska civilizacija 113; Rim-sko Carstvo 114; Kina 114; Ocjena 114

Konflikt / proturječja / loša uprava ...........................................11�Općenito 116; Srednja Amerika 119; Peru 120; Kina 120; Mezopotamija 121; Rimsko Carstvo 122; Bizantsko Carstvo 124; Španjolska 125; Nizozemska 125; Civilizacija Harappa 125; Uskršnji otoci 125; Ocjena 126

Društvena disfunkcija .................................................................129Ocjena 129

Mistični faktori .............................................................................130Ocjena 143

Niz slučajnih događaja ................................................................148Ocjena 149

Ekonomska tumačenja ................................................................149Ocjena 151

Sažetak i rasprava .........................................................................1�3

S a d r Ž a j

�

4. Razumjeti kolaps: granična produktivnost sociopolitičke promjene .....................1�7

Granična produktivnost povećanja kompleksnosti .................161Poljoprivreda i proizvodnja resursa 162; Obrada informacija 169; Sociopolitička kontrola i specijalizacija 178; Cjelokupna ekonomska produktivnost 181

Objašnjenje pada graničnog prinosa u kompleksnim društvima ..........................................................183

Poljoprivreda i proizvodnja resursa 184; Obrada informacija 186; Sociopolitička kontrola i specijalizacija 191; Cjelokupna ekonomska produktivnost 195

Objašnjenje kolapsa .....................................................................197Alternative kolapsu ......................................................................204

5. Evaluacija: kompleksnost i granični prinos u društvima koja doživljavaju kolaps ..................................................................209

Kolaps Zapadnog Rimskog Carstva ..........................................211Ocjena rimskog kolapsa 240

Kolaps civilizacije Maja iz klasičnog perioda ...........................247Okolnosti 247; Tumačenja civilizacije Maja 251; Evolucija civilizacije Maja 253; Stanovništvo 258; Resursi potrebni za život 259; Sociopolitička kompleksnost 263; Ratovanje 267; Kolaps 268; Ocjena kolapsa Maja 273

Kolaps naroda Chaco ..................................................................284Ocjena chacoanskog kolapsa 291

Ocjena ...........................................................................................299Rimski kolaps 299; Kolaps Maja 301; Chacoanski kolaps 302

Zaključci ........................................................................................304

6. Sažetak i implikacije....................................................................307Sažetak 307; Kolaps i smanjenje produktivnostiod kompleksnosti 314; Daljnje implikacije pada graničnog prinosa 317; Prijedlozi za daljnje primjene 323; Pad graničnog prinosa i druge teorije kolapsa 327; Suvremeni uvjeti 333

Bibliografija ........................................................................................34�Kazalo ..................................................................................................379


8

Slike

Slika 1. Odnos graničnog i prosječnog proizvoda. / 160Slika 2. Prosječni prinos od poljoprivrede / 166Slika 3. Granični prinos od poljoprivrede / 166Slika 4. Prosječni prinos od poljoprivrede na Jamajci, 19�4–19��. / 166Slika �. Granični prinos od poljoprivrede u Indiji / 167Slika 6. Granična produktivnost poljoprivrede u sjevernoj Grčkoj / 167Slika 7. Produktivnost rada u azijskoj poljoprivredi / 168Slika 8. Produktivnost unosa kalorija za povećanu očekivanu životnu dob / 168Slika 9. Patentne prijave i odobreni patenti u odnosu na broj stanovnika i znanstveno-teh-

ničkog osoblja, 1870–19�0. / 170Slika 10. Patentne prijave u odnosu na rezultate istraživanja / 171Slika 11. Produktivnost zdravstvenog sustava SAD-a od 1930. do 1982. / 173Slika 12. Troškovi SAD-a za više i visoko školstvo od 1900. do 1960. / 17�Slika 13. Specijalizacija u školovanju u SAD-u od 1870. do 1960. / 176Slika 14. Produktivnost ulaganja u školovanje namijenjeno stvaranju specijaliziranih struč-

njaka / 178Slika 1�. Omjer uposlenika u administraciji i proizvodnji u pet zemalja za odabrane godi-

ne / 180Slika 16. Rast BDP-a po stanovniku. / 182Slika 17. Smanjivanje potrošnje goriva u parnim strojevima do kojeg je došlo zbog porasta

termičke efikasnosti / 183Slika 18. Granični prinos u pojedinačnoj grani znanosti / 187Slika 19. Granični proizvod povećavanja kompleksnosti / 198Slika 20. Granični proizvod sve veće kompleksnosti, uz tehnološku inovaciju ili stjecanje no-

vog izvora energije / 206Slika 21. Krivulje rasta carstava / 207Slika 22. Rimsko Carstvo u Hadrijanovo doba / 213Slika 23. Obezvređenje denara od Nerona do Septimija Severa / 221Slika 24. Područje koje su nastanjivale Maje, s prikazom glavnih potpodjela i pojedinih gra-

dova / 2�0Slika 2�. Izgradnja datiranih spomenika na nalazištima iz klasičnog perioda Maja / 266Slika 26. Nastanjenost središta Maja u klasičnom periodu / 266Slika 27. Elite Maja iz Južnih nizina / 272Slika 28. Pučani Maja iz Južnih nizina / 272Slika 29. Chacoanski regionalni sustav od 10�0. do 117�. godine / 289

S a d r Ž a j

�

Tablice

Tablica 1. Radni učinak američkog mljekarstva, 18�0–1910 168Tablica 2. Statistički podaci Britanskog Admiraliteta od 1914. do 1967. godine 179Tablica 3. Službenici u Britanskom kolonijalnom uredu 179Tablica 4. Varijacije u ekonomskom razvoju 182Tablica �. Rimski carevi 214Tablica 6. Obezvređenje denara od Nerona do Septimija Severa 219Tablica 7. Carevi i pretendenti od 23�. do 28�. 224

Za Bonnie i Emmeta

11

ZahvaleEdward Hallett Carr jednom je prilikom ustvrdio da je Toynbeejeva ci-klička teorija povijesti karakterističan pogled na društvo u krizi (1961: 37), a i drugi su autori primijetili da se ta teorija često bavi kolapsom u razdobljima obilježenim nedaćama. Iako je to bez dvojbe točno, ovaj rad odražava jednu moju vlastitu preokupaciju kojom se nisam stigao pozabaviti još od svog prvog izlaganja na tu temu. Njegova realizaci-ja uvelike duguje dvjema osobama. Prije svega mojoj supruzi, Bonnie Bagley Tainter, koja me ohrabrivala da svoj interes za kolaps, kao i ne-zadovoljstvo postojećim analizama tog područja, pretočim u ovu knji-gu. Iako sam osobno kanio napisati eventualno tek nekoliko tekstova, ona je shvatila da će dostajati samo jedan duži rad, pa ova knjiga uveli-ke duguje njezinoj dalekovidnosti. Upravo su u brojnim razgovorima s Bonnie ovdje predočene ideje dobile svoj konačni oblik. Ona i naš sin Emmet tolerirali su odvojenost koju sa sobom donosi takav jedan pot-hvat, a njihova se podrška nije pokolebala skoro pune dvije godine, ko-liko mi je bilo potrebno za istraživanje i pisanje. Na koncu, Bonnieno oštro uredničko oko pomoglo mi je izgladiti prvu verziju teksta u jedan daleko čitkiji dokument.

Thomas King dugo je bio nezadovoljan arheološkim istraživanjima koja su se u Sjedinjenim Državama provodila pod egidom povijesnog očuvanja. Kako bi se formulirao program za poboljšanje takvog stanja, organizirao je simpozij povodom godišnjeg susreta Društva za ame-ričku arheologiju 1982. godine, naslovljen “Teme nacionalnog arheo-


12

loškog istraživanja” te me pozvao da održim predavanje. Kratak tekst nastao tim povodom bio je moj prvi pokušaj da artikuliram svoje dota-dašnje nejasne slutnje o proučavanjima kolapsa. Na ovim je stranicama predočen rezultat nastavka tog rada, kao i Tomove podrške da se njime pozabavim.

Brojne kolege s kojima sam kontaktirao izrazile su zanimanje za moj rad i spremno odgovorile na moje zahtjeve glede referenci i teksto-va. Bili su to George Cowgill, T. Patrick Culbert, Michael Parker-Pear-son, John Pfeiffer, Robert Sharer, Stephen Whittington, Robert Wenke te osobito Norman Yoffee.

Emily Garber i Carol Raish nisu štedjele ni vremena ni truda da mi pomognu nabaviti bibliografske materijale. Zahvalan sam Larryju Nor-dbyju iz američke Službe nacionalnih parkova, kao i brojnim autorima i izdavačima koji su zabilježeni u knjizi, dopustili su mi da reproduci-ram njihove ilustracije. Sherry Holtke vješto je pripremila sliku 19, a Scott Shermer je izradio nekoliko kompjuterskih ilustracija.

Osim toga, nekoliko kolega je na moju molbu recenziralo rad iz 1982. ili nacrte sadašnje knjige, te dalo svoje dobrodošle primjedbe. Među njima su bili Arthur Ireland, Christopher Peebles, Michael Schi-ffer, H. Wolcott Toll, Henry Wright i Norman Yoffee.

Posebno moram spomenuti Colina Renfrewa i Jeremyja Sabloffa, urednike izdanja Nove arheološke studije, čije je zanimanje za ovaj rad dovelo do njegove sadašnje forme i čiji su ga komentari vidljivo pobolj-šali. Posebnu zahvalu zaslužuju Peter Richards, urednik za arheologiju pri izdavaštvu Sveučilišta u Cambridgeu, i Iain White koji je rukopis pedantno pripremio za tisak.

Svima – obitelji, kolegama i urednicima – izražavam najdublju za-hvalu za njihovu pomoć.

Joseph A. Tainter

13

1. UvodukolapsVeći dio središnjega naplavnog područja drevnog Eufrata danas je pustara koju nije moguće kultivirati. Isprepletene dine, zapu-šteni nasipi oko kanala i gomile kamenih ostataka prijašnjih na-selja pridonose tom nizinskom, bezizražajnom reljefu. Vegetaci-ja je škrta, a u mnogim je područjima uopće nema. Grube po-vršine, erodirane djelovanjem vjetra, te povremeno poplavljena uleknuća tvore nepravilan krajolik koji se prostire u svim smje-rovima, obeshrabrujući sve osim najupornijih putnika. Tek po-neki rijetki šator ovdje nagoviješta neposredni utjecaj ljudskog života… Ipak, nekoć je ovdje počivala jezgra, srce, najstarija ur-bana pismena civilizacija na svijetu.

Robert McC. Adams (1981: xvii)

Spuštali smo se velikim kamenim stepenicama, ponegdje savr-šeno očuvanim, a drugdje razrušenim zbog drveća koje je izni-klo kroz pukotine… pratili smo svog vodiča… kroz gustu šumu, ispresijecanu napola zatrpanim ostacima, do četrnaest spomeni-ka… od kojih je jednog srušilo s postolja nabujalo korijenje; je-dan je bio zarobljen u zagrljaju grana drveća i gotovo podignut sa zemlje; jedan bačen na tlo i zarobljen golemim biljkama penjači-cama i povijušama; a jedan je stajao, skupa s oltarom ispred spo-

U v o d u k o l a p s

14

menika, usred šumarka koji je rastao oko njega, naizgled mu da-jući sjenu i štiteći ga kao kakvu svetinju… Jedini zvuk koji je na-rušavao tišinu tog skrivenog grada bilo je glasanje majmuna…

John L. Stephens (18�0: 102–103)

Privlačna je slika izgubljene civilizacije: gradovi zakopani nanosima pi-jeska ili gustišem džungle, ruine i osama ondje gdje su nekoć vladali ljudi i obilje. Nedvojbeno, rijetko tko će pročitati takve opise a da ne osjeti strahopoštovanje i tugu. Svatko će ostati opčaran i htjeti saznati više. Tko su bili ti ljudi i, osobito, što se s njima desilo? Kako su razvije-ne civilizacije mogle postojati u takvim, danas krajnje razornim, uvjeti-ma? Jesu li ljudi uništili svoj okoliš, je li se promijenila klima ili je neki unutrašnji sukob doveo do sloma? Jesu li osvajači presudili tim grado-vima? Ili postoji neki tajanstveni unutrašnji ritam koji diktira uspon i pad civilizacija? Neki od nas toliko su fascinirani pitanjima poput ovih da posvećuju čitav život njihovu proučavanju. Većina se ljudi susretne s raspravama o palim carstvima i razrušenim gradovima u literaturi ili školskim satovima. No ta je slika uznemirujuća za sve, ne samo zbog golemih ljudskih pothvata koji su tako tajanstveno propali, nego i zbog trajnih posljedica tog pada.

A posljedice su jasne: civilizacije su nešto krhko, nepostojano. Ta či-njenica će uvijek zaokupiti našu pozornost i, ma koliko željeli da ne bude tako, potaknuti neka uznemirujuća pitanja. Jesu li i današnja društva po-djednako ranjiva? Je li vjerojatno, kako to tvrdi Ortega, da “mogućnost da civilizacija može umrijeti udvostručuje našu vlastitu smrtnost” (cit. prema Mazzarino [1966: 171])? Mnogi, naravno, radije vjeruju da bi su-vremena civilizacija, sa svojim znanstvenim i tehnološkim potencijali-ma, energetskim resursima te poznavanjem ekonomije i povijesti, trebala biti u stanju preživjeti one krize koje su po drevna i jednostavnija druš-tva bile nesavladive. Ali koliko je čvrsto to uvjerenje? Mnogi koji barata-ju određenim uvidom u povijest nedvojbeno gaje sumnju u to da, kako je rekao Wilamowitz glede Rimskog Carstva, “civilizacija može umrijeti, naime ne bi joj bilo prvi put” (cit. u Mazzarino [1966: 174]).

�5

Nekim povjesničarima iz ranog dvadesetog stoljeća sumrak je Rima djelovao gotovo kao isječak iz suvremene povijesti (Mazzarino 1966: 173; Casson 1937: 183). Ta je analogija ostala duboko ukorije-njena u popularnom mišljenju, a nedvojbeno je živa i danas. Vidljiva je čak i u radovima nekih suvremenih, kompetentnih autoriteta (npr. Isaac 1971). Neodoljiva aluzija na drevni Rim tisućljeću i pol godina dominirala je mišljenjem velikog broja ljudi (Mazzarino 1966). Strah od kolapsa sigurno bi bio manje raširen da nije toga dobro dokumen-tiranog primjera raspada jednog moćnog carstva, kojem je izloženo svako dijete školske dobi na Zapadu. Ali, kako stvari stoje, oni koji su zabrinuti za budućnost industrijskog društva, za pravac kojim ide nje-gova privreda, za njegove ekološke temelje i političku superstrukturu, raspolažu nepobitnim primjerom koji pokazuje da su civilizacije, pa i one moćne, ranjive.

Zašto proučavati kolaps? U području društvenih znanosti ima mno-go onih koji se slažu s Isaacom: “Podrazumijeva se da je kolaps antičke civilizacije najistaknutiji događaj u njezinoj povijesti…” (1971: xi). No iza znanstvenog interesa postoji i jedan dodatni razlog: kolaps je tema od najšireg zanimanja i najveće društvene važnosti. Razlog zbog kojeg dolazi do rasapa kompleksnih društava od vitalne je važnosti po sva-kog člana takvog društva, a danas ono uključuje gotovo čitavu svjetsku populaciju. Bilo da je kolaps doista bio najistaknutiji događaj u antičkoj povijesti ili ne, malo je onih koji bi željeli da ona postane i najznačajniji događaj našeg doba. Čak i ako vjerujemo da su suvremena društva ma-nje podložna kolapsu od drevnih, mogućnost da su ipak ranjiva i dalje uznemiruje. U nedostatku sustavnog znanstvenog tretmana teme ko-lapsa, takve ideje ostaju izvan dosega neke čvrste, pouzdane osnovice.

Rasap društvenog poretka učestala je preokupacija u Zapadnoj po-vijesti, koja je svoj izraz često nalazila u religijama. Čini se da se po-sljednjih nekoliko desetljeća ta preokupacija razmahala i pronašla na-čina da se izrazi u svjetovnijim oblicima. Recenzija nedavno održane izložbe artefakata drevnih Maja dobro je izrazila popularno mišljenje:



16

…fascinacija kulturom Maja… možda je djelomično uzrokova-na legendarnim “kolapsom” njihove kulture nekoliko stoljeća prije španjolskih osvajanja. Svaka razumna osoba koja se danas povija pod birokratskim i tehnološkim pritiskom svakodnevnog života mora se upitati je li moguće da društvo uguši njegova vla-stita kompleksnost… Osjećajući da je naša kolektivna buduć-nost ugrožena… žudimo za povijesnim analizama, ne bi li nam pomogle da zamislimo kojim bi se pravcem događaji mogli od-vijati (Baker 1986: 12).

Ta se preokupacija proteže čitavim društvenim i intelektualnim spek-trom, od odgovornih znanstvenika i biznismena koji su osnovali Rimski klub, pa sve do ekstremnijih odvjetaka, kao što je “pokret za preživljavanje”. Unutar tog spektra možemo pronaći niz ozbiljnih, do-bronamjernih ljudi: zaštitare okoliša, protivnike razvoja, predlagače za-mrzavanja nuklearnih programa i druge. Svi oni strahuju, iz ovog ili onog razloga, da je industrijska civilizacija u opasnosti. Takvi su stra-hovi često utemeljeni na povijesnoj analogiji s ranijim civilizacijama koje su nestale (i doista se ponekad tvrdi da ćemo nestati, baš kao što se to dogodilo i dinosaurima).

Suvremeni mislioci predviđaju da će do kolapsa doći zbog katastro-fa kao što su nuklearni rat, iscrpljenje resursa, ekonomsko opadanje, ekološke krize ili sociopolitički rasap (npr. Meadows et. al. 1972; Ca-tton 1980; Turco i dr. 1984). Ali tek su nedavno ti strahovi postali širo-ko rasprostranjeni. Kako je primijetio Dawson:

Od svih promjena koje je donijelo dvadeseto stoljeće, niti jedna nije toliko duboka kao nestanak one neupitne vjere u budućnost i apsolutnu vrijednost naše civilizacije koja je dominirala u de-vetnaestom stoljeću (19�6: �4).

Iako je kolaps bio zanimljiv još od vremena kad su društva pokazala svoju ranjivost, ostao je teškom zagonetkom za povjesničare i sociolo-ge. Možda je zbog toga nastanak kompleksnih političkih odnosa pri-vukao više pažnje znanstvenika nego njegova suprotnost, kolaps. Ljud-

��

sku povijest u cjelini je karakterizirao čini se neiscrpan trend prema sve većim razinama kompleksnosti, specijalizacije i sociopolitičke kon-trole, proizvodnja sve većih količina energije i informacije, stvaranje sve većih naseobina te razvoj sve složenijih i moćnijih tehnologija. Taj konstantan aspekt naše povijesti s pravom je popraćen iznimno veli-kim istraživačkim radom, tako da danas počinjemo razumijevati kako je do toga došlo. Međutim, slučajevi u kojima je taj gotovo univerzalni trend bio prekinut slomom nisu dobili odgovarajuću količinu pozorno-sti. Naravno, bezbrojni su pisci proizveli tisuće objašnjenja razloga za kolaps, ali razumijevanje dezintegracije je na području društvenih zna-nosti ostalo od minornog interesa. Objašnjenja kolapsa obično se daju ad hoc i odnose se tek na pojedino društvo ili nekoliko društava, pa je općenitiji pregled izostao. Istodobno, kako ću pokazati, takve teorije uglavnom pate od niza konceptualnih i logičkih pogrešaka. Kad sam započeo s radom na ovoj analizi, nisam susreo ni jedno pouzdano, uni-verzalno objašnjenje kolapsa, ni jednu teoriju koja bi nam pomogla da shvatimo sve ili većinu slučajeva kolapsa. Upravo me takvo stanje stvari navelo da se latim ovog pothvata. Cilj je ovog rada, dakle, izvesti opće objašnjenje kolapsa, primjenjivo u različitim kontekstima i s implikaci-jama za sadašnje stanje. Ovaj rad pripada području arheologije i povi-jesti, ali još više sociologije.

Pristup u ovom radu je sljedeći: prvo dajemo uvod i primjere za po-jedine slučajeve kolapsa, da bismo u drugom poglavlju ukratko razmo-trili prirodu kompleksnih društava. U trećem poglavlju raspravlja se o postojećim pristupima razumijevanju kolapsa te se daje njihova ocjena. U četvrtom poglavlju izvodi se opće objašnjenje, koje će se u petom po-glavlju ocijeniti na osnovi studija slučajeva. Završno poglavlje nastavlja s raspravom o ponuđenom objašnjenju, daje sintezu sumira knjige te iznosi neke od posljedica za suvremenu scenu.



18

Što je kolaps?“Kolaps” je širok pojam koji može pokrivati raznovrsne procese. On ima razna značenja za razne ljude. Jedni kolaps vide kao nešto što se može dogoditi isključivo društvima organiziranim na iznimno kom-pleksnoj razini. Za njih će se mogućnost kolapsa plemenskih društa-va ili seoskih zajednica baziranih na poljoprivredi činiti čudnovatom. Drugi sagledavaju kolaps kao vid ekonomske dezintegracije, čiji je ko-načni izraz predviđeni kraj industrijskog društva. Treći pak sumnjaju u korisnost čitave ideje, ukazujući na umjetničke stilove i književne tra-dicije koje nerijetko uspijevaju nadživjeti političku decentralizaciju.

Kolaps, kako je shvaćen u ovoj knjizi, jest politički proces. On može, a često i ima posljedice po područja kao što su privreda, umjetnost i književnost, ali se u svojoj biti tiče sociopolitičke sfere. Društvo je do-živjelo kolaps kad pokazuje brz, značajan gubitak utvrđene razine soci-opolitičke kompleksnosti. Termin “utvrđena razina” je važan. Da bismo uopće mogli govoriti o kolapsu nekog društva, ono je moralo biti na određenom stupnju kompleksnosti (ili se barem razvijati prema nje-mu) duže od jedne ili dviju generacija. Pad Karolinškog Carstva, dakle, nije slučaj kolapsa, već samo neuspješni pokušaj stvaranja carstva. Ko-laps, sa svoje strane, mora biti brz – dakle odvijati se u svega nekoliko desetljeća – i podrazumijevati značajne gubitke u sociopolitičkoj struk-turi. Manje značajne gubitke, kao i one koji se događaju sporije, valja smatrati slučajevima slabljenja i opadanja.

Kolaps se manifestira u pojavama kao što su:− slabiji stupanj stratifikacije i društvene diferencijacije;− slabija ekonomska i profesionalna specijalizacija pojedinaca,

grupa i teritorija;−manje centralizirana kontrola, odnosno slabija regulacija i inte-

gracija različitih privrednih i političkih grupacija koju provode elite;

− slabija kontrola ponašanja i discipline;− smanjena ulaganja u epifenomene kompleksnosti, odnosno one

��

elemente koji definiraju pojam “civilizacije”: monumentalnu ar-hitekturu, umjetnička i književna postignuća i slično;

− slabiji protok informacija među pojedincima, političkim i pri-vrednim grupacijama te između središta i periferije;

− smanjeno dijeljenje, trgovanje i redistribucija resursa;− slabija cjelokupna koordinacija i organizacija pojedinaca i grupa;−manji teritorij organiziran unutar samo jedne političke jedinice.

Naravno, svaka stavka ovog popisa neće se moći podjednako primi-jeniti na sva društva koja su pretrpjela kolaps, a ni sam popis nipošto nije kompletan. Neka društva koja se mogu svrstati pod ovu definiciju nisu posjedovala sva ta obilježja; konkretno, jedno ili dva društva koja ćemo ovdje navesti imala su ih tek nekolicinu. Ali popis nam nudi pri-lično koncizan opis onoga što se događalo u većini poznatijih slučaje-va kolapsa.

Kolaps je opći proces koji nije ograničen na određeni tip društva ili razinu kompleksnosti. Kompleksnost ljudskih društava, o kojoj se detalj-nije raspravlja u drugom poglavlju, nije isključiva pretpostavka. Društva se razlikuju prema stupnjevima složenosti, a njihova se složenost može stupnjevito povećavati ili smanjivati. Ne postoji određena točka za koju bismo mogli reći: ovo je stupanj na kome društvo postaje kompleksno. I skupine lovaca ili plemenskih uzgajivača doživljavaju promjene u slo-ženosti, bilo u smjeru njezina povećanja ili smanjenja, baš kao što se to događa i velikim nacijama. Kolaps, koji dakle podrazumijeva nagli gole-mi gubitak utvrđene razine kompleksnosti, mora se sagledavati u odno-su na veličinu društva u kom se zbiva. I jednostavna društva mogu izgu-biti utvrđenu razinu kompleksnosti, baš kao što se to događa i s velikim carstvima. Uzgajivači s trajnim prebivalištem mogu postati nomadski sakupljači i izgubiti sociopolitičko bogatstvo seoskog života. Područje organizirano pod centraliziranom upravom može izgubiti svoje hije-rarhijsko okrilje i pretvoriti se u više neovisnih lenskih sela. Grupa sa-kupljača može biti toliko pogođena propadanjem okoliša da dijeljenje i društvena organizacija uglavnom bivaju napušteni. Baš kao i pad Rima, i to su primjeri kolapsa, koji za stanovništvo pogođeno njima nisu bili

Š t o j e k o l a p s ?


20

ništa manje značajni. Nadalje, s obzirom da se kolapsi jednostavnijih društava mogu razumjeti na temelju općenitih načela, oni su jednako informativni kao i propasti nacija ili carstava. Bilo koje objašnjenje ko-lapsa koje može biti generalno primjenjivo trebalo bi nam pomoći pri shvaćanju svih njezinih stupnjeva, od najjednostavnijih do najsloženi-jih. To je i jedna od središnjih točaka i ciljeva ove knjige.

Nakon svih ovih tvrdnji, valjalo bi upozoriti da kolaps zapravo nije jednostavno definirati. Ova rasprava može poslužiti da se bolje snađe-mo u spomenutom području, ali definiciju ćemo moći dati tek kasnije.

Kolaps u povijestiPad Rimskog Carstva je, na Zapadu, najpoznatiji primjer kolapsa, pri-mjer koji u popularnoj misli najbrže pada na um. Pa ipak, to je samo jedan slučaj, iako osobito dramatičan, nečega što je prilično uobičajeni proces. Kolaps je ponovljivo obilježje ljudskih društava, i upravo ga ta činjenica čini vrijednim pokušaja da za nj pronađemo opće objašnjenje. Sljedeće stranice nude kratak pregled nekih slučajeva kolapsa. Pregled ima namjeru ilustrirati zajedničke elemente tog fenomena i prikazati niz društava koja su mu podlegla. U skladu s raspravom u prethodnom odjeljku, čitatelj će na sljedećim stranicama pronaći niz društava, od onih jednostavnih do moćnih i kompleksnih. Izlaganje je podijeljeno prema velikim zemljopisnim područjima, a zatim kronološki. Na te-melju njega nastaje slika jednog procesa koji se opetovano javlja u po-vijesti i prethistoriji, a koji je po svojoj rasprostranjenosti globalan.

To nipošto nije cjelovit popis. Daljnje slučajeve nisam tražio onda kad mi se činilo da bi njihovo navođenje dovelo do redundancije. Bilo je nedvojbeno stotina, pa i tisuća primjera kolapsa centraliziranih dru-štava koja nisu bila organizirana na odgovarajućoj razini kompleksno-sti da bi proizvela pisane dokumente. Neka od njih, iako vjerojatno samo manji dio, poznajemo arheološki. Budući da je kolaps opći pro-ces, takvi su slučajevi sasvim relevantni za njegovo razumijevanje te ih valja proučavati svugdje gdje su nam dostupni.

7�

3. AnalizakolapsaNe vidim zašto se ne bi moglo pretpostaviti da je Rim propao zbog sličnih razloga zbog kojih je izumro veliki ljenjivac.

Ronald Ross (1907: 2)

UvodNe može se reći da je kolaps još uvijek slabo poznat proces zato što bi manjkali radovi o njemu. Istraživanja u sferi povijesne znanosti i socio-logije posvećena kolapsu su opsežna, a i literatura koja je na temelju njih nastala jasno odražava značenje te teme. U pismenim društvima, poku-šaji da se protumači rasap država stari su gotovo kao i sam fenomen.

Pad Zapadnog Rimskog Carstva vjerojatno je najbolniji događaj europske povijesti. To je istaknuta tema zapisa iz poznog doba samog Rimskog Carstva, zatim srednjovjekovlja, ali i najnovijeg doba (Mazza-rino 1966). Kolapsi dinastije Chou u Kini (Creel 19�3, 1970; Needham 196�; Fairbank i dr. 1973) i dinastije Maurya (oko 300–100. pr. Kr.) u Indiji (Nehru 19�9; Thapar 1966) imaju slično značenje u tim dijelo-vima svijeta. Pad takvoga drevnog carstva za kasnije narode nerijet-ko stječe status izgubljenog raja, zlatnog doba dobre vladavine, mudrih vladara, sklada i mira, doba kad je sve na svijetu bilo u najboljem redu. To vidimo u djelima kao što je, na primjer, Gibbonovo (1976–88), na

A n a l i z a k o l a p s a

76

temu antoninskog razdoblja Rimskog Carstva, djelima o “Stotinu ško-la” na temu kineske dinastije Chou (Creel 1970; Needham 196�; Fai-rbank i dr. 1973) ili Nehruovim tekstovima o Indiji iz vremena dina-stije Maurya (19�9). Pokušaj shvaćanja uzroka gubitka raja predstavlja i težnju da se razumiju suvremeni uvjeti, no to je i filozofija poželj-nog oblika političkog ustroja. Tu leži dodatna dimenzija proučavanja fenomena kolapsa: tu nije samo riječ o znanstvenom nastojanju da se protumači povijest, niti praktičnim pokušajima da se sazna kakva će biti budućnost, već je to, prema shvaćanju mnogih, i izjava o suvreme-noj političkoj filozofiji (v. npr. Isaac [1971]). Iako ovaj posljednji aspekt može dobrim dijelom objasniti postojanost interesa za kolaps, on neće imati velikog značenja u ovoj knjizi.

Koji kolapsi? Nešto više o definicijamaDrevni i srednjovjekovni autori shvaćali su kolaps na način koji se uve-like podudara s perspektivom svojstvenom ovom radu – shvaćali su ga kao pad specifičnih političkih entiteta. Međutim, s formalnim razvojem društvenih znanosti u posljednja dva stoljeća, pojavila se jedna nova koncepcija: preobrazba civilizacija kao kulturalnih oblika. Mnogi od najistaknutijih dvadesetostoljetnih znanstvenika, kao što su Spengler (1962), Toynbee (1962), Kroeber (1944, 19�7), Coulborn (19�4, 1966) i Gray (19�8), kao i većina onih autora koje čita najšira publika, slijedili su takvo razmišljanje.

Kraj civilizacije ta škola smatra preobrazbom obilježja ili obrazaca ponašanja svojstvenih nekom kulturalnom entitetu. Riječ je o obiljež-jima koja obično tvore popularni pojam “civilizacije”: specifičnim sti-lovima u umjetnosti i javnoj arhitekturi, književnim i glazbenim tra-dicijama te filozofijama života i politike. Kao primjer možemo navesti Toynbeejevu ‘Starosirijsku’ ili Spenglerovu ‘Magijsku’ (arapsku) i ‘Fau-stovsku’ (Zapadnu) civilizaciju. Prema tim autorima, ono što je najza-nimljivije upravo je kraj tih civilizacija (odnosno njihova preobrazba u neku drugu civilizaciju, definirana kao pojava novih tradicija u umjet-

��

nosti, književnosti, glazbi i filozofiji). Svaka civilizacija obično sadržava više individualnih političkih entiteta koji doživljavaju uspone i padove, ali dugovječnost same civilizacije obično nadmašuje takve kratkotrajne fluktuacije. Ipak, u nekim slučajevima civilizaciju mogu oslabiti sukobi takvih sustava. Zato za Toynbeeja kraj njegove “pravoslavne” civilizaci-je leži u desetkovanju bizantske vojske do kojeg je došlo u rimsko-bu-garskom ratu 977–1019. godine. Prekomjerna eksploatacija mogućno-sti za novačenje u Anatoliji, pri čemu je ljudstvo bilo namijenjeno tom ratnom pohodu, dovela je Bizant do katastrofalnih gubitaka u sukobu s Turcima Seldžucima u bici kod Manzikerta, 1071. godine, što je kasnije olakšalo prijelaz stanovništva Anatolije na islam i turski jezik (Toynbee 1962 (IV): 371–372, 392, 398). U glavnini, uspon i pad civilizacija ipak nije ni približno tako usko povezan (prema tim autorima) s konkret-nim državama ili događajima.

Takav nazor pati od ozbiljnih poteškoća, a postoje i konkretni ra-zlozi zašto nije plodonosan. Čitatelj će primijetiti da smo o padu civi-lizacija, doduše, raspravljali u sklopu uvodnog materijala u prvom po-glavlju, no kasnije smo taj termin izbjegavali – a uglavnom će tako biti i nadalje. Postoje dva razloga za to: kao prvo, definicija onoga od čeg se sastoji “civilizacija” često je nejasna i intuitivna, a kao drugo, u sa-mom pojmu postoji gotovo neizbježan element neznanstvene, vrijed-nosne procjene.

Pitirim Sorokin je posebno značajan zbog svoje kritike ideje “smr-ti civilizacija” (npr. 19�0, 19�7). On ispravno ističe da, u svim slučaje-vima gdje je uočena takva smrt, ipak pronalazimo i značajan kontinu-itet kulturalnih ponašanja pri prelasku iz civilizacije koja umire u neku novu. Štoviše, specifični se dijelovi kulturnih sustava neprekidno mije-njaju, pa je teško točno prepoznati trenutak kvalitativne preobrazbe u novu civilizaciju. Sorokin također primjećuje da ljudske kulture nisu nipošto neki zasebni fenomen, već da je riječ o slučajnim skupovima obilježja koja, prema tome, po definiciji ne mogu prestati postojati. U ovoj posljednjoj točki većina se suvremenih sociologa ne bi složila sa Sorokinom, no to nije bitno za temu naše rasprave.

K o j i k o l a p s i ? n e š t o v i š e o d e f i n i c i j a m a


78

Pitanje vrijednosnih sudova podjednako je ozbiljno. Po čemu se “ci-vilizirana” društva razlikuju od “neciviliziranih”? Antropolozi već dugo priznaju da su i ti sami termini opterećeni vrijednosnim sudovima: u popularnoj misli civilizirana su društva superiorna. A kako ćemo pre-poznati civilizirano društvo? Po stvarima kao što su umjetnički stilo-vi, monumentalna arhitektura te književne i filozofske tradicije koje su bliske našem vlastitom iskustvu. Civilizacije imaju umjetničke, arhitek-turne i književne stilove koje su po svojoj strukturi (iako ne po obliku i sadržaju) slične našim vlastitima; dakle, civilizirana društva nešto su nalik nama. Mnogi autori (navodni znanstvenici) toliko su otvoreno opterećeni vrijednosnim sudovima da je to gotovo neugodno. Tako je Gray, na primjer, razdoblje antičke Grčke smatrao “grubim” (19�8: 19). Clough je definirao civilizaciju kao postignuće u estetskim i intelektu-alnim stremljenjima, te kao uspjeh u kontroliranju fizičkog okoliša. Ci-viliziraniji narodi u tome su uspješniji (Clough 19�1: 3). Kroeber, jedan od majstora na tom polju, govorio je o “…višim kulturalnim vredno-tama i oblicima” (1944: 8), koje je pripisivao drevnom egipatskom, “…prilično visokom idejnom sustavu” (1944: 664), te je spominjao kul-turalne uzorke “…za koje možemo reći da su najviše kakvoće” (1944: 763). U knjizi Analiza povijesti Toynbee je primijetio da su “…civiliza-cije po svojoj prirodi napredni pokreti” (1962 (III): 128). Spengler se tu začuđujuće razlikuje od drugih. Prema njemu, civilizacije su nepoželj-ne, pa čak i zle.

One su završetak… smrt koja slijedi nakon života, ukočenost koja slijedi nakon širenja… One su kraj, neopozivi kraj, no zbog unutarnje nužnosti do njega dolazi ponovo i ponovo (1962: 24).

Takvim predrasudama nije mjesto u objektivnoj društvenoj znanosti, a koncept koji je toliko opterećen tim problemom bolje je napustiti ili redefinirati.

No nisu svi pristupi tom konceptu tako beskorisni. Melko (1969: 8) karakterizira civilizacije kao velike, kompleksne kulture, a u tome ga slijede i Flannery (1972: 400) i Coulborn (1966: 404). Donekle proči-

��

šćena, takva će definicija bolje odgovarati ovoj raspravi. Civilizacija je kulturalni sustav kompleksnog društva. Obilježja kojima se popular-no definira civilizirano društvo – velike umjetničke i književne tradi-cije – su epifenomeni ili kovarijable društvene, političke i ekonomske kompleksnosti. Te tradicije počinju postojati zahvaljujući kompleksno-sti, budući da umjetnost i književnost služe društvenim i ekonomskim ciljevima te klasama koje postoje samo u kompleksnim uvjetima. Ci-vilizacija nastaje s pojavom kompleksnosti, postoji zahvaljujući njoj i skupa s njom nestaje. Kompleksnost je temelj civilizacije, a civilizaci-ja prema ovdje ponuđenoj definiciji može nestati samo kad iščezne i kompleksnost (v. također Clark [1979: 9–12]). Možda je točno da se konkretni politički poreci mogu pojaviti i nestati unutar neke civiliza-cije, ali da bi civilizacija nestala mora se raspasti sama politička kom-pleksnost. Zbog toga proučavanje uspona i pada kompleksnosti služi kao nadzorni instrument fenomena zvanog civilizacija, kao monitor koji se istodobno može mjeriti i specificirati, pa je zato manje podložan pristranim i vrijednosnim sudovima svojstvenim drugim pristupima. Stoga, za našu sadašnju svrhu, nećemo koristiti koncept civilizacije.

Znači li to da radovi kulturalne škole nisu relevantni za analizu ko-lapsa? Već zbog same popularnosti te škole moglo bi se tvrditi suprotno. Ali postoje i drugi razlozi zašto treba uzeti u obzir, i to prilično detalj-no, radove Spenglera, Toynbeeja, Kroebera i drugih. Nerazdvojna veza kompleksnosti i civilizacije, koju ta škola niječe ili ne prepoznaje, kazu-je nam da će rasprava o tome zašto civilizacije nestaju biti relevantna za shvaćanje zašto se to događa i s političkim zajednicama. Zatim, pristup odabiru radova koje ćemo razmatrati u ovom poglavlju nameće nam i uključivanje radova te škole. Neka djela o kojima ćemo ovdje rasprav-ljati odnose se, na primjer, na društva koja nikad nisu doživjela kolaps (kako je ovdje definiran), kao što su Bizant i Otomansko Carstvo. Takve smo slučajeve uključili u ovaj rad, skupa s teorijama kulturalne škole, ne samo zbog važnosti političkog kolapsa, nego i zbog okolnosti koje bi mogle dovesti do tog stanja. Zato će teorije o kraju civilizacija i rasprave o političkim slabostima ovdje dobiti istaknut tretman.

K o j i k o l a p s i ? n e š t o v i š e o d e f i n i c i j a m a


80

Klasifikacija teorijaPri analizi materijala za ovo poglavlje povremeno sam bio u napasti da preformuliram jednu staru šalu i ustvrdim kako postoje po dvije-tri te-orije kolapsa za svako društvo koje ga je doživjelo. Iako su znanstveni-ci posvetili više pažnje uvećanju kompleksnosti nego njenom kolapsu, literatura o toj drugoj temi i dalje je poprilična, a raznolikost ideja im-presivna. Ta literatura, istina, varira od respektabilnih i učenih rado-va do onih koji vas mogu samo nasmijati. No popularnost nekih od tih nazora, koje znanstvenici inače slabo cijene, zahtijeva da se donekle pozabavimo svima njima.

Raznolikost vizura nameće potrebu uvođenja nekog reda. Teorije kolapsa mogu se podvesti pod ograničeni broj teza koje se često po-navljaju i prilično su tvrdokorne. Autore, čije smo radove podijelili pre-ma tim tezama, karakterizira nevjerojatna sličnost okvira, pretpostavki i pristupa. U sklopu svake teze, naravno, i dalje postoji popriličan broj razlika, pa ćemo se zato mnogim autorima morati, do određene mjere, pozabaviti pojedinačno.

Valja primijetiti da je ova klasifikacija teza donekle proizvoljna; za-pravo, mogući su brojni drukčiji pristupi klasifikaciji. U društvenim je znanostima uobičajeno govoriti o unutrašnjim odnosno izvanjskim uzrocima društvenih promjena, a slična se dihotomija može provesti i u analizi kolapsa (npr. Sabloff 1973a: 36). (U tome nema ništa nova: Po-libije je to primijetio već u 2. stoljeću pr. Kr. [1979: 3�0].) Slično tome, baš kao što pri analizi promjena možemo govoriti o teorijama konflikta odnosno integracije (v. drugo poglavlje), tako te teorije možemo upotri-jebiti i u svrhu tumačenja kolapsa. I opet je to prilično stara ideja (stavi-te u opreku, na primjer, Platonove Zakone i Flanneryja [1972]). U ovom radu neće nam biti od koristi ni jedna od tih dihotomija, iako su obje nedvojbeno vrijedne. O objema će biti riječi u posljednjem poglavlju.

Čini se da u tumačenju kolapsa postoji jedanaest glavnih teza:Iscrpljenje ili prestanak dotoka nekog vitalnog resursa ili re-

sursa o kojima društvo ovisi.1.

8�

Uspostava nove baze resursa.Pojava neke nesavladive katastrofe.Neadekvatan odgovor na okolnosti.Druga kompleksna društva.Osvajači.Klasni sukob, društvena proturječja, elita koja loše upravlja ili

se loše ponaša.Društvena disfunkcija.Mistični faktori.Slučajni slijed događaja.Ekonomski faktori.

Mada je ovu klasifikaciju jednostavno predočiti, ona pati od određenih nejasnoća. U navedenim kategorijama ima prilično preklapanja, a neke je teze moguće dodatno podijeliti. Ako pojedinačne autore podvedemo pod određene teze dodat ćemo još jednu razinu nesigurnosti, budući da mnoge od njih možemo svrstati u više kategorija. Drugi bi znanstve-nici, uključujući i one uvrštene u samu klasifikaciju, mogli sasvim legi-timno podvesti neke autore pod sasvim druge teze ili se čak odlučiti za stvaranje alternativne klasifikacije. Ponuđena se klasifikacija temelji na procjeni glavnih metoda i pretpostavki u radovima pojedinih autora. Iako je očito moguće izvesti i drugačije klasifikacije, procjena konkret-nih djela bi nedvojbeno ostala ista.

Okviri za raspravuCilj čitave ove knjige je shvatiti kolaps kao opću pojavu, odnosno po-stići razumijevanje koje neće biti ograničeno na konkretne slučajeve, nego će biti primjenjivo na bilo koji vremenski period, mjesto i sve ti-pove društva. Većina tumačenja kolapsa bavi se konkretnim društvom ili civilizacijom, umjesto da pristupaju globalnom procesu. Dakle, da-leko je više objašnjenja pada Rima ili civilizacije Maja negoli usporedbi

2.3.4.�.6.7.

8.9.10.11.

O k v i r i z a r a s p r a v u


82

njihovih kolapsa. Neki autori uspoređuju dva ili tri slučaja kolapsa, ali odustaju od daljnje generalizacije. Takva je situacija doista krajnje ka-rakteristična za povijest i sociologiju, koje su oduvijek bile dominantno partikularističke.

Jedan od rezultata takvog tumačenja konkretnih slučajeva kolapsa jest taj da su kritike na njihov račun bile prvenstveno faktografske. Iako bi se kritika tumačenja nestanka društva X nekog autora mogla poza-baviti logikom njegove argumentacije, čini se da je kritičarima lakše usredotočiti se na činjenična pitanja: pokazati da povijesni i/ili arheo-loški podaci o društvu X ne odgovaraju ponuđenom objašnjenju. Tako, kad znanstvenici pretpostave da je pogoršanje klimatskih uvjeta dovelo do pada Mikenske civilizacije ili da su osvajači doveli do kolapsa Maja, njihovi će kritičari najčešće primijetiti da su činjenični dokazi klimat-skih oscilacija ili napada osvajača manjkavi ili upravo suprotni pretpo-stavljenom. Rasprava koja zatim slijedi najčešće se pretvara u natjeca-nje oko činjenica: postoje ili ne postoje dokazi za klimatske oscilacije, napade osvajača i slično. Tek rijetko autori preispituju logiku početne pretpostavke. Kako klimatske oscilacije, osvajači i tome slično dovode do kolapsa, i dovode li uopće? Je li ponuđeno odgovarajuće tumačenje? Iako neki kritičari otvaraju i takva pitanja, rijetkost je da se ona postav-ljaju općenito. I dalje dominiraju činjenične rasprave.

Premisa ovdje ponuđenog pristupa je sljedeća: ako je logika neke argumentacije pogrešna, onda je rasprava o činjeničnim pitanjima uglavnom nepotrebna. Ako klimatske promjene ili osvajači nisu mogli dovesti neko društvo do kolapsa, onda su svi dokazi za ili protiv toga zanimljivi, ali nebitni. Zbog toga će u daljnjoj raspravi težište biti na lo-gici ponuđenih tumačenja. Povremeno će se diskutirati o činjeničnim pitanjima, ali ona nikad neće biti od ključnog značenja.

Poticaj za ovu analizu bila je ideja da postojeća tumačenja kolapsa nisu logički održiva. U ovom ću poglavlju navesti svoje rezerve u vezi dosadašnjih pristupa i pokazati njihove slabosti. Ton će nužno biti kri-tički jer, iako postojeća literatura može štošta ponuditi u prilog razu-mijevanju kolapsa, ona ne može dati sve što nam je trenutno potrebno.

83

Nakon stranica u kojima prevladava skepticizam, poglavlje će se završi-ti komentarima u kojima ima nade.

Iscrpljenje resursaDva glavna tumačenja kolapsa svode se na ovu temu: postupno smanji-vanje ili gubljenje baze resursa (najčešće poljoprivrednih), često zbog lošeg čovjekova gospodarenja, te brz gubitak resursa zbog oscilacija u okolišu ili klimatske promjene. Smatra se da oba razloga uzrokuju ko-laps iscrpljenjem resursa o kojima ovisi kompleksno društvo.

Iako je uzročno-posljedični lanac koji vodi od ekonomskog slablje-nja prema kolapsu novija teorija, veza između to dvoje bila je izvor spe-kulacija mnogih koji su svjedočili slomu Rima. Međutim, kod nekih od tih drevnih autora kauzalni je lanac bio obrnut u odnosu na današnje teorije. Smanjenje poljoprivredne proizvodnje u Italiji u prvom stolje-ću pr. Kr., na primjer, smatrao se rezultatom pada morala (Mazzarino 1966: 21, 32–33). Autori iz 2. i 3. stoljeća po. Kr. nerijetko podsjećaju na klimatologe iz 19. i 20. stoljeća, iako su propadanje poljoprivrede i ru-darstva Rimljani shvaćali kao kovarijablu, a ne kao uzrok političke sla-bosti. Za te je promatrače svijet u cjelini stario i gubio energiju (Maz-zarino 1966: 40–42). Kršćanski autor Ciprijan je u Ad Demetranum (3. stoljeće po. Kr.) tvrdio:

… da je samo vrijeme danas senilno… sam Svijet… svjedoči svo-joj propasti, pružajući nam mnogobrojne konkretne dokaze pro-cesa propadanja. Opada količina zimskih kiša koje hrane sjeme u zemlji, kao i ljetnih vrućina koje čine urod zrelim. Proljeća nisu toliko svježa, a jeseni tako plodne. Planine, čije su utrobe razrova-ne i istrošene, daju manje mramora; iscrpljeni rudnici nude slabi-je zalihe plemenitih metala: žile su osiromašene i svakodnevno se smanjuju. Na poljima nedostaje sve više seljaka, na morima mor-nara, u vojarnama vojnika, kao i poštenja na tržnicama, pravde na sudovima, sloge u prijateljstvima, vještine u zanatima, strogo-sti u poukama… Sve što je blizu svog kraja, ili ide prema svojoj

I s c r p l j e n j e r e s u r s a


84

propasti i padu, osuđeno je na nestanak… To je presuda donese-na Svijetu… taj gubitak snage i gubitak veličine mora završiti, na koncu, u iščeznuću (cit. prema Toynbee [1962 (IV): 8]).

Uspostava veze između klime i iscrpljenja zaliha, kao i između uspo-na i padova civilizacija, uvelike duguje radovima Ellswortha Huntin-gtona (191�, 1917) te suvremenijim teoretičarima kao što su Winkless i Browning (197�), J. Hughes (197�) i Butzer (1976, 1980, 1984). Hun-tington je prigrlio biološki model koji bi danas poduprlo malo antro-pologa: “Priroda ljudskih kultura… prvenstveno ovisi o rasnom naslje-đu…” (191�: 1). Izvan biologije, Huntington je tvrdio da na civilizaciju utječu klimatski uvjeti, te da su mnoge velike nacije u prošlosti uspjele ili propale zbog povoljnih odnosno nepovoljnih klimatskih uvjeta. U “… razdoblju povoljne klime, u zemljama kao što su Egipat i Grčka lju-di su očigledno bili puni životne energije koju danas nemaju” (191�: 6). U Grčkoj su neplodnost pratile privredne nedaće, glad i bezvlađe. Pre-ma Huntingtonu, velika je učestalost ciklonskih oluja “energizirala” na-rode koji su zatim stvarali civilizacije, a kad je klima postala nepovolj-nom, ni jedan narod više nije mogao vratiti energiju i “progresivnost” koje je ovaj autor smatrao nužnima za civilizaciju (191�: 9, 2�7). Pad Rima objašnjava se nepovoljnim klimatskim uvjetima koji su nastupili nakon početka trećeg stoljeća po. Kr. (Huntington 1917: 194–196).

Winkless i Browning nam nude suvremeniju klimatsku teoriju, iako obilježenu čudnovatim povratkom na neka Huntingtonova razmišlja-nja. Prema njima, promjena fizičkih uvjeta (npr. pojačana vulkanska aktivnost) dovodi do klimatskih promjena, koje sa svoje strane vode prema promjeni razine zaliha hrane i time mijenjanju ljudsko ponaša-nje (ratovi, migracije, nestabilna privreda, promjena etike i sl.) (Win-kless i Browning 197�: 1�). Dok je Huntington smatrao da civilizacije cvatu kad je klima stimulativna, Winkless i Browning pripisuju posto-janje civilizacija blagim klimatskim uvjetima, a kolaps obrnutim. Oni tvrde da, kad se klima promijeni, prvo bivaju pogođena rubna područ-ja. Tamponske države počinju gubiti obilježja civiliziranosti te se vra-ćaju nomadstvu i pljačkaškim pohodima, a na koncu kreću i u osvaja-


85

nje oslabljenih centara moći. Nadalje, ovi autori iznose ideju o osamsto godina klimatski uvjetovanog ciklusa ljudskih aktivnosti, koji se može podijeliti na još kraće cikličke uzorke (197�: 147–149, 18�).

Alternativnu ideju u vezi iscrpljenja zaliha ponudio je Ekholm (1980), koji kolaps pripisuje gubitku trgovačkih mreža, vanjskih resur-sa i uvoznih dobara. Ekonomski sustav postaje krhak kad počne ovisiti o izvanjskim promjenama na koje se slabo može utjecati. Budući da ci-vilizacije uvijek ovise o pristupu na strana tržišta, one su u tom pogledu veoma ranjive. Ekholm tom uzroku pripisuje kolaps Treće dinastije iz Ura i Mikenske civilizacije, regionalnu nestabilnost na Bliskom istoku i istočnom Mediteranu u razdoblju oko 2300–2200. pr. Kr., kao i nedav-ne političke pobune na Madagaskaru.

Slično tome, Robert Briffault je 1938. godine predvidio propast Bri-tanskog imperija zbog nepovoljnih trgovinskih uvjeta. Hodges i Whi-tehouse, u svojoj kritici Pirenneovih teza (1983), pripisuju pojavu pos-tkarolinškog mračnog srednjeg vijeka prekidu trgovine između Europe i Bliskog istoka nakon ekonomskog kolapsa Abbasidsa. Cipolla tvrdi da je ekonomsko slabljenje Italije posljednjih stoljeća rezultat slabe kon-kurentnosti u vanjskoj trgovini (1970b).

Teze u korist iscrpljenja resursa trajni su favoriti u analizama kolap-sa. Neko vrijeme su dominirale u analizama Srednje Amerike i američ-kog jugozapada, no njihova je popularnost porasla i u studijama Sjever-ne Amerike, Europe i Bliskog istoka. Mogućnost iscrpljenja zaliha je, naravno, i glavna briga suvremenih prognostičara (npr. Catton 1980).

Srednja AmerikaSpektakularni kolaps civilizacije Maja u Južnim nizinama često je na-vodio znanstvenike da njegove uzroke potraže u iscrpljenju zaliha. C. W. Cooke je 1931. godine pretpostavio da su tamošnji kolaps uzroko-vali erozija tla i nedostatak zemljišta, širenje travnatih površina, zamu-ljivanje jezera zbog koga je došlo do propasti transporta na vodenim površinama, slabljenje vodoopskrbe za sušnih godina te povećanje po-pulacije komaraca popraćeno porastom ili pojavom malarije. Trideset


86

godina poslije Sanders (1962, 1963) je proveo opširnu analizu ekologije Južnih nizina i došao do gotovo istih zaključaka. On tvrdi da je prera-zvijena poljoprivreda u tom području dovela do pomanjkanja hranjivih tvari u tlu, bujanja korova i stvaranja savana. U svojim kasnijim rado-vima Sanders nastavlja zagovarati tezu o propadanju okoliša, ali je na-dograđuje idejom da je određenu ulogu imalo i političko rivalstvo sre-dišta u civilizaciji Maja koje je dodatno iscrpljivalo resurse (Sanders i Webster 1978: 291–29�). Slično tome, Haas tvrdi da je do kolapsa Maja došlo zbog smanjenja osnovnih resursa za održavanje života i trgovač-kih dobara, uvjetovanih propadanjem okoliša i izvanjskim događajima (1982: 212). Rathje (1973) i Sharer (1982) također krive smanjenje tr-govine za kolaps Maja.

I kolaps drugih područja u Srednjoj Americi tumači se na taj način. S. Cook tvrdi da je zamor tla odgovoran za kolaps Olmeka i Visorav-ni (1947). Weaver smatra da je do razaranja Tule uglavnom došlo zbog klimatskih promjena uzrokovanih isušivanjem sjevernog i središnjeg Meksika, što je stanovništvo s rubnih dijelova nagnalo da pohrle prema jugu i osvoje grad (1972: 213). Sanders i dr. (1979: 137) te Hirth i Swe-zey (1976: 11, 1�) sugeriraju da je do kolapsa Teotihuacana došlo zbog gubitka kontrole nad vitalnim trgovačkim pravcima.

PeruMoseley (1983) smatra da su tektonski poremećaji krivi za poljopri-vredni kolaps kraljevstva Chimu, nakon 1000. godine po. Kr. Pacifički je sliv zbog tektonske nestabilnosti sklon podizanju, što zna produbiti riječna korita, pa se smanjuje razina podzemnih voda i količina vode koju zemlja ne može upiti. Općeniti hidrološki uvjeti u Chimuu posta-li su oskudniji, što je imalo posljedice po površinsku vegetaciju. Dovod vode u kanale morao je biti premješten uzvodno, što nije bilo podjed-nako učinkovito. Kako su zalihe vode opadale, farmeri su se više kon-centrirali na izgradnju vrtova ispod razine tla. Ali i takvi vrtovi i kanali počeli su nakon nekog vremena kliziti prema moru. Moseley ne izdvaja neko pojedinačno tektonsko kretanje kao jedini uzrok kolapsa (v. tako-


8�

đer Kus [1984]), već tvrdi da ono osigurava pozadinske uvjete za objaš-njenje pojava kao što su pobune, osvajanja, iscrpljenje tla i tome slično. Međutim, on implicira da se broj poljoprivrednih kolapsa povećao i na drugim mjestima kao što su Bliski istok, Južne nizine Maja i Srednjoa-merički Kordiljeri.

Američki jugozapadKolaps naselja zasnovanih na poljoprivredi, kao i društvene komplek-snosti u raznim područjima američkog jugozapada najčešće se tumači klimatskim promjenama. Povremeno se toj slici dodaje i loše poljopri-vredno gospodarenje. Teze o iscrpljenju resursa uglavnom pretpostav-ljaju pojavu suše, erozije, promjena u kišnim sezonama, snižavanja temperature, pretjeranog izlova divljači te smanjenja ili povećanja luž-natosti obradivog tla (sažeto u: Martin i Plog [1973: 322–32�] i Martin, Quimby i Collier [1947: 147]). Suša i smanjenje broja vododerina dugo su vremena bili glavno objašnjenje za napuštanje područja diljem jugo-zapadnih visoravni (Reed 1944; Kelley 19�2; Wenke 1981: 110).

Klimatska su tumačenja uobičajena i za područje naroda Hohokam u južnoj Arizoni (npr. Doyel 1981), ali tu se često dodaju i rezultati lo-šeg poljoprivrednog gospodarenja, primjerice začepljenja vodenih ka-nala i/ili povećane salinizacije tla (Haury 1976: 3��). D. Adams primje-ćuje da u kosturima iz kasnog hohokamskog perioda postoje znakovi pothranjenosti, identificirajući to kao znak problema u poljoprivredi (1983: 37). Weaver je razvio najcjelovitiju argumentaciju u tom prav-cu. On tvrdi da su nakon 127�. godine po. Kr. suše i akumulacija soli u obradivim površinama dovele do smanjenja kompleksnosti hohokam-skih društvenih, političkih i ritualnih sustava, posebice u rubnim po-dručjima. Zatim je oko 132�. godine nastupilo razdoblje iznimno vi-soke vlažnosti, pa su se povećale količine vode koje tlo u proljeće nije moglo upiti, što je oštetilo ili razorilo brojne kanale i brane. To je do-velo do kontinuiranog pada uroda, smanjenja populacije i povećanja ovisnosti o hrani iz divljine. Ekonomski su pritisci doveli do sociopoli-tičkog kolapsa. Kad su se nakon otprilike 147�. godine vratili normalni


88

klimatski uvjeti, razni su elementi spriječili ponovnu pojavu hohokam-ske kompleksnosti (D. Weaver 1972: 49).

Istok Sjeverne AmerikeU posljednja dva desetljeća ili nešto više, klimatska su tumačenja stekla važnost i u arheologiji Srednjeg Zapada, uglavnom zahvaljujući radovi-ma Jamesa B. Griffina (1960, 1961). Griffin je kolaps sjevernog naroda Hopewell pripisao nešto hladnijoj klimatskoj fazi u gornjoj delti rijeke Mississippi. Slične je pretpostavke iznio i glede prelaska sa stare seoske tradicije u poljoprivrednom Mississippiju na sakupljački obrazac ka-rakterističan za Oneote, koji se dogodio oko 1200–1400. godine. Vic-kery (1970) podupire tu argumentaciju, kao što uglavnom čine i Barre-is, Bryson i Kutzbach (1976; v. također Barreis i Bryson [196�]). Melvin Fowler je idejom o iscrpljenju lokalnih resursa (drva, divljači, plodnog tla) i usponom rivalskih političkih centara ponudio suprotno tumače-nje uzroka kolapsa Cahokie, središta Mississippija (197�: 100–101).

EgipatKarl Butzer je u više navrata (1976, 1980, 1984) tvrdio da se kolaps Sta-rog kraljevstva, kao i druge političke katastrofe u egipatskoj povijesti, može barem djelomično povezati s promjenama u razini poplava rije-ke Nil, pa prema tome i uzorcima padalina u unutrašnjosti Afrike. Vi-soke poplave Nila štetne su jer pogoduju razmnožavanju parazita na urodima, razaraju jarke, rovove, naselja, skladišta hrane i štete stoci te odgađaju žetvu za sušno razdoblje. Niske poplavne razine, s druge stra-ne, smanjuju urode (Butzer 1976: �2; 1984: 10�). Butzer smatra opada-nje Nila definitivnim uzrokom kraja Novog kraljevstva (1�70–1070. pr. Kr.) i vjerojatno utjecajnim čimbenikom u raspadu Starog kraljevstva, između 2760. i 222�. godine pr. Kr. To je bio i najistaknutiji element u padu Druge dinastije (2970–2760. pr. Kr.) i Srednjeg kraljevstva (203�–1168. pr. Kr.) (Butzer 1980: �22).

Butzerove tvrdnje nipošto nisu ograničene na klimatska tumačenja. On primjećuje da je oko 1720. godine pr. Kr. egipatsko jedinstvo bilo


8�

ugroženo uspostavljanjem sićušnih kneževina u delti Nila, i to puno prije invazije Hiksa godine 1668. pr. Kr. Nakon toga slijedilo je razdo-blje od 1840. do 1770. godine pr. Kr. kad je trećina svih poplava Nila bila razorna i uništila cjelokupan irigacijski sustav. Butzer tvrdi da je pri kolapsu Starog kraljevstva politička slabost prethodila katastrofa-ma koje je prouzročio Nil, ali su upravo one mogle potaknuti društve-ne nemire (1980: �20, 1984: 109, 110). On dakle smatra da su kolebanja vodostaja Nila pridonijela, a ne prouzrokovala kolaps; u kombinaciji s političkom slabošću, lošom upravom, uvođenjem prekomjernih poreza i društvenom piramidom čiji je vrh previše opterećivao ostatak kralje-vine, ona su dovela do općeg rasapa (1980: �22, 1984: 112).

Butzerovo gledište potkrepljuje O’Connor (1974), koja vjeruje da je Staro kraljevstvo doživjelo kolaps zbog sve nižih razina poplava te gladi koja bi nakon toga svaki put uslijedila. Ona tvrdi da se oba mračna raz-doblja na širem području, u istočnom Mediteranu i na Bliskom istoku, iz otprilike 2200–2000. pr. Kr. i 1200–900. pr. Kr., također mogu pri-pisati širenju suše koja je znala trajati više desetljeća. U slučaju Starog kraljevstva, tvrdi Bell, neuspjeh egipatskih vladara da putem ritualne intervencije održe odgovarajuće razine poplave doveo je do poljuljane legitimnosti i povjerenja u središnju vlast, i to u vrijeme kad je moć lo-kalnih plemića rasla (1971: 21–22).

Civilizacija HarappaNiz autora smatra da je iscrpljenje resursa prouzročilo kolaps civiliza-cije u dolini Inda, odnosno civilizacije Harappa. Thapar (1982) i Sharer (1982) za kolaps okrivljuju smanjenje vanjske trgovine. Dales tvrdi da je “…masivno izbacivanje blata pridonijelo stvaranju pritiska akumuli-ranih plinova”, uzrokujući oštećenja na toku rijeke Ind na oko 14� ki-lometara nizvodno od Mohenjo-Dara i stvaranje velikog jezera (1966: 9�, 96). Raikes (1964) se slaže s takvim ishodom, ali smatra da je do po-plave došlo zbog podizanja obale. Zbog jednog od tih uzroka (možda u kombinaciji s potresima) došlo je do prekida normalnog funkcionira-nja trgovine, poljoprivrede i komunikacija (Raikes 1964: 296; Wheeler


90

1966: 83). Mortimer Wheeler (1966, 1968) i Dales (1966) radije pribje-gavaju tumačenju s ponešto mističnijim prizvukom: moral populacije jednostavno su srozala stoljeća borbi s blatom, tako da je “…duh na-roda Harappa utonuo u blato neumoljivog niza nadiruće vode i mulja koji sve proždire” (Dales 1966: 98).

MezopotamijaJacobsen i Adams (19�8) te R. McC. Adams (1981) su razvili jedno od ponajboljih tumačenja kolapsa kako bi objasnili političke katastrofe u mezopotamijskom aluviju. Poput Butzera, i oni priznaju da se iscrplje-nje zaliha može samo djelomično uzeti kao uzrok kolapsa, te da politič-ki i ekonomski faktori često utječu na proizvodni sustav, stvarajući po-voljne ili nepovoljne uvjete.

U tom području, povećanje poljoprivredne proizvodnje i obimno na-vodnjavanje doveli su do kratkotrajnog razdoblja natprosječno dobrih žetvi, povoljno time utječući na napredak, sigurnost i stabilnost. No u roku nekoliko godina, podizanje slanih podzemnih voda erodira ili uni-štava poljoprivrednu proizvodnju, pa time i održivost. Kad moćni reži-mi (poput treće dinastije iz Ura, kasnih Sasanida ili ranog islamskog pe-rioda) pribjegnu politici najveće moguće proizvodnje resursa, stvaraju se složeni irigacijski sustavi koje lokalne zajednice nisu u stanju održavati i popravljati. Potrebna je, dakle, državna kontrola. Kad politička vladavina postane nestabilna, povećava se opasnost od salinizacije te može doći do pojave iznenadnih, katastrofalnih kolebanja vodenog toka.

U doba Sasanida i islama povećavala se populacija i fiskalni zahtje-vi države, pribjegavalo se kultiviranju rubnih područja bez obzira na pad uroda, a za mnoge ljude životni je standard katastrofalno opao. Impresivni građevinski pothvati ležali su na nestabilnim političkim te-meljima, a rađeni su nauštrb sve veće ekološke nestabilnosti. Propast je bila neminovna, a počela se osjećati potkraj devetog stoljeća. Prinosi su opadali, a troškovi gospodarenja poljoprivredom stagnirali ili čak rasli. Oštri porezni režim prouzročio je gubitak naklonosti stanovništva, što je dovelo do pobuna i razaranja irigacijskih postrojenja. Zbog smanje-


��

ne moći vladajućih struktura popravci su postali nemogući. Područje vladine jurisdikcije smanjilo se na dio oko Bagdada, pa je bilo kakva šansa da se pronađe rješenje za poljoprivredne probleme bila izgublje-na. Zbog toga je došlo do razaranja i napuštanja većine tog područja, kako je to opisao Adams (1981: xvii) u citatu koji prethodi ovom radu (v. također u Waines [1977]).

Mikenska civilizacijaGodine 1966. Rhys Carpenter je razvio elegantno sročeno objašnjenje kolapsa mikenske civilizacije: da su i on, kao i pojava pobuna na Me-diteranu u trinaestom stoljeću pr. Kr., prouzročeni klimatskim promje-nama koje su dovele do gladi, smanjenja stanovništva i migracija. Ono što smatramo kolapsom Mikenske civilizacije na Peloponezu zapravo je evakuacija uzrokovana sušama u drugim područjima, uključujući i Atenu. Klimatolog Reid Bryson i njegovi kolege podupiru Carpentero-vo tumačenje tih klimatskih kolebanja (Bryson et al. 1974: 47–�0).

Rimsko CarstvoHuntington (191�: 6) te Winkless i Browning (197�: 179–182) smatra-ju da su klimatske promjene dovele do nedostatka resursa i time pota-kle migracije barbara koji su tako katastrofalno utjecali na Rimsko Car-stvo. Ipak, ti se autori ne slažu oko mehanizama koji su to prouzročili. Huntington ih pripisuje sušama u Aziji, dok Winkless i Browning sma-traju da je krivac – kraj razdoblja hladnoće.

U svojoj analizi dijagrama rasprostiranja peludi iz sjeverne Europe, Waateringe (1983) je primijetio katastrofalnu promjenu pri kraju po-stojanja Rimskog Carstva. Zabilježen je, naime, katastrofalan pad pelu-di žitarica i trava, te povećanje količine peludi drveća. Šume su se oči-to proširile područjem koje je dotad bilo obrađeno. Waateringe vjeruje da je tome uzrok povećanje proizvodnje namijenjene tržnicama. Veli-ke tržnice, Pax Romana, cestovna mreža i centralizirana administraci-ja stvorili su za rane rimske vladavine situaciju u kojoj se svaki lokal-ni manjak hrane mogao ublažiti u većoj mjeri no ranije. Mogućnost


92

ostvarenja zarade od poljoprivrede dovela je do povećanja proizvodnje, pa i stvaranja viškova. Kao posljedica toga stanovništvo se povećalo, pa je ponovo porasla i potreba za hranom, da bi se zatim pojavio i zamor poljoprivrede. Poljoprivredni kolaps do kojeg je zatim došlo pogodio je i unutrašnjost Carstva i njegove susjede.

Hughes za to krivi neuspjeh Rimljana da svoje društvo i privredu prilagode prirodnom okolišu. Taj je neuspjeh, dakle, bio glavni uzrok kolapsa. Krčenje šuma dovelo je do erozije tla, iz zemlje su povađeni najdostupniji minerali, više nije bilo dovoljno područja za ispašu, a po-ljoprivredna je proizvodnja opadala. Nestašice hrane i opadanje stanov-ništva iscrpile su snagu Carstva (J. Hughes 197�). Hughesova koncentra-cija na kolaps poljoprivrede zapravo reflektira tumačenja kako antičkih, tako i nekih suvremenih autora (npr. Simkhovitch 1916; Finley 1973).

Drugo se objašnjenje kolapsa Rima vrti oko pomanjkanja ljudskih resursa. Gilfallen, u svojoj dobro poznatoj analizi (1970), krivi trovanje olovom za slabljenje stanovništva o kome je ovisila snaga Rima.

OcjenaTumačenja kolapsa iscrpljenjem resursa su, sudeći po njihovu sve ve-ćem broju, uvijek privlačna. U tim tvrdnjama ima nešto, jer ni jedno društvo ne može zadržati svoju dotadašnju kompleksnost kad se njego-vi temeljni resursi srozaju ispod određene granice. Pa ipak, prije no što se dođe do te točke mora se poduzeti niz protumjera. Tu leži i prvi od nekoliko problema zbog kojih teoriju o iscrpljenju resursa ne možemo tako lako prihvatiti.

Teorija o iscrpljenju resursa kolaps zapravo pripisuje ekonomskoj slabosti koja je nerijetko izazvana naglo. Većina istraživača na samom početku pretpostavlja da su ekonomski oslabljena društva doista pod-ložna kolapsu, pa tu točku moramo uzeti kao temeljnu pretpostavku. Jedna od pretpostavki takvog shvaćanja onda jest da takva društva jed-nostavno skrštenih ruku promatraju kako se slabosti gomilaju, bez da poduzmu bilo kakve protumjere. Tu leži velik problem. Kompleksna društva karakterizira centralizirani sustav odlučivanja, visoka protoč-


�3

nost informacija, odlična koordinacija pojedinih dijelova, postojanje formalnih kanala upravljanja i skladištenje resursa. Većina tih struk-tura vjerojatno ima sposobnost nositi se s kolebanjima i manjkovima u proizvodnji, a neke i služe baš tome. Zahvaljujući administrativnoj strukturi i sposobnosti premještanja radne snage i resursa, rješavanje nepovoljnih uvjeta u okolišu vjerojatno je jedna od stvari koje kom-pleksna društva rade najbolje (v. npr. Isbell [1978]). Bilo bi čudnovato da su doživjela kolaps u trenutku kad su suočena upravo s onim okol-nostima koje su pripremljena riješiti.

Naravno, moguće je da se dogode takva kolebanja ili pogoršanja uvjeta u okolišu kakva postojeći proizvodni sustav i društvene struk-ture nisu u stanju prevladati. I doista, zagovornici teorije iscrpljenja re-sursa moraju se pozivati baš na takav argument. No potrebno je nekoli-ko tipova informacija da bismo doista mogli dokazati kako takvi uvjeti mogu prouzročiti kolaps. Podaci u pitanju trebaju se ticati klime, sta-novništva, plodnosti usjeva, godišnjih potreba stanovništva i sociopoli-tičkog sustava te sposobnosti prilagodbe društva o kome govorimo. Ta-kvi se podaci pri analizi kolapsa obično ne traže sustavno.

Kako pripadnicima kompleksnog društva ili njegovim upravljačkim strukturama postaje jasno da se smanjuju zalihe resursa, čini se razu-mnim pretpostaviti da će krenuti u racionalizaciju, ne bi li se problem riješio. Alternativna pretpostavka – nepokretnost kad ste suočeni s ka-tastrofom – traži od nas da povjerujemo u nešto čemu s pravom nismo baš skloni. Ako možemo prihvatiti ovu pretpostavku, trebat ćemo ra-čunati s nekim novim varijablama čije samo postojanje sugerira da je teorija iscrpljenosti resursa neadekvatna.

Ako se društvo ne može suočiti s iscrpljenjem resursa (a sva društva su do neke mjere stvorena upravo za to), onda istinski zanimljiva pitanja niču u vezi samog tog društva, a ne resursa. Kad su strukturalni, politički, ideološki ili ekonomski faktori u društvu spriječili adekvatan odgovor? Ma koliko se ovo pitanje činilo jednostavnim, ono nije isprazno, budući da literatura o iscrpljenju resursa sadrži neke uznemirujuće ambivalen-tnosti. Jedna analiza područja Hohokam na američkom jugu, na primjer,


94

pretpostavlja da je propadanje okoliša uzrokovalo u jednom slučaju ko-laps (od razdoblja Sacaton do razdoblja Soho), a u drugom slučaju pove-ćalo složenost (od razdoblja Soho do razdoblja Civano) (Doyel 1981). Na drugom mjestu, J. Hughes (197�) navodi krčenje šuma kao razlog kolap-sa Rima. Wilkinson (1973) je, međutim, pokazao da je u kasnosrednjo-vjekovnoj i postsrednjovjekovnoj Engleskoj krčenje šuma potaklo eko-nomski razvoj i, daleko od toga da dovede do kolapsa, bilo bar djelomice odgovorno za industrijsku revoluciju. Glavni čimbenik pri shvaćanju tih događaja očito se ne tiče iscrpljenja resursa, nego činjenice da su druš-tva odgovorila na njih na različite načine. Zašto bi problemi s resursima u nekim slučajevima doveli do kolapsa, a u drugima povećali komplek-snost i ekonomski razvoj? Navođenjem podataka o iscrpljenju resursa samo smo zagrebli površinu jednog iznimno složenog problema.

Svjesni tih teškoća, Butzer i R. McC. Adams nude scenarije u kojima se okolišni, društveni i politički faktori međusobno isprepliću. Obojica su razvila uvjerljiva objašnjenja uzroka kolapsa u konkretnim slučajevi-ma kojima su se pozabavili. No iako uključivanje političkih elemenata u Butzerove i Adamsove studije potkrepljuje njihove pojedinačne ana-lize, ono pokazuje slabost u širem pristupu. Iako loša uprava od strane elita ili pogrešni proračuni imaju ulogu u, primjerice, slučaju Mezopo-tamije, ostaje nam velika rupa u objašnjenju. Tvrdnja da društva doživ-ljavaju kolaps zato što se elite ne ponašaju mudro malo toga objašnjava. Postoje li uvjeti pod kojima se elite ponašaju mudro ili budalasto, ili je to nasumična varijabla? Mogu li se oni barem definirati i izmjeriti? Ov-dje bismo čitatelje željeli uputiti na naredne odlomke u kojima ćemo se temeljitije pozabaviti takvim pitanjima.

Kao i uvijek, o konkretnim tumačenjima iscrpljenja resursa može-mo postaviti empirijska pitanja. U slučaju područja Hohokam, Haury ističe ambivalentnost glede tvrdnje o začepljenju odnosno salinizaciji voda: naselja koja nisu ovisila o irigacijskom sustavu bila su napuštena u isto doba (1976: 3��). U svojoj kritici Carpenterove teorije suše kao uzroka pada Mikene, Chadwick ističe da u Ateni, navodnom utočištu za sušom pogođenu Meseniju, pada otprilike polovica manje oborina

�5

no u toj drugoj regiji (1976: 192). Takva pitanja samo se nastavljaju na probleme koje pokazuje sama teorija.

Novi resursiOva tema, koju nedvojbeno zastupa tek manjina znanstvenika, obrće teoriju iscrpljenja resursa. Tu se tvrdi da novi, obilni resursi dovode do kolapsa. Tvrdnju uglavnom iznose zastupnici teorije integracije, koji kompleksnost shvaćaju kao odgovor na stresne uvjete, uključujući i ne-jednake razine resursa. Kad se razina resursa poveća, potreba za ran-giranjem i društvenom kontrolom može nestati, dovodeći do pada na niže razine kompleksnosti (Harner 1970: 69). Martin (1969) nudi vari-jaciju na tu temu, tvrdeći da je složenost organizacije južnoameričkih sakupljača opala kad se smanjio broj stanovništva, i to nakon usposta-ve kontakta s Europljanima. Iako Martin baš nije jasan u vezi kauzalnih mehanizama takve pojave, tu bismo mogli ubrojiti smanjenje pritiska na resurse koji bi doveo do situacije kakvu zamišlja Harner.

Jelinek (1967) tvrdi, slično tome, da su duž rijeke Pecos u Novom Meksiku naselja poljoprivrednika napuštena u korist nomadskog ži-vota i lova na bizona u razdoblju kad je između 12�0. i 13�0. godine porast razine vlage doveo do širenja pašnjaka i povećanja mogućnosti ulova bizona.

Childe (1942) i Needham (196�) su razvili jednu drugu varijantu. Childe je tvrdio da su uvođenjem uporabe željeza, koje je bilo jeftinije i dostupnije od bronce, seljaci i barbari mogli priskrbiti oružje koje im je omogućilo da se suprotstave vojskama civiliziranih država. Uslijedio je kolaps Mikene i Hetita (Childe 1942: 177–178, 191–193). Needham (196�: 93) smatra da je širenje željeza u Kini, u srednjem razdoblju di-nastije Chou, dovelo do raspada feudalizma i uspona neovisnih država (iako Needham tu ne objašnjava specifične kauzalne mehanizme toliko jasno kao Childe).

N o v i r e s u r s i


96

OcjenaMeđu zagovornicima teorije integracije, Harnerova (1970) ideja o po-većanoj razini stresa uživa određenu privlačnost, ali to nije slučaj i s poklonicima teorije konflikta. U svakom slučaju, ta je pojava uglavnom ograničena na jednostavnija društva. Ona ne može objasniti pad Rima, a kamoli neke druge slučajeve.

KatastrofeJednokratne katastrofe, poput uragana, erupcija vulkana, potresa ili velikih epidemija trajni su favoriti pri tumačenju kolapsa (npr. Easton 196�a: 82–83). Ima nešto privlačno u jednostavnim rješenjima za slo-žene procese, pa nije vjerojatno da će takve ideje ikad izići iz mode. (Zanimljivo je primijetiti da jednostavne teorije katastrofe jednako pri-vlače i paleontologe – njima se objašnjava nestanak dinosaura ili dru-gih oblika života – kao i sociologe u tumačenjima kolapsa [npr. Gould 1983: 320–324].) Nema jasne granice između teorije katastrofe i teorije iscrpljenja resursa, već samo suptilne razlike u njihovim naglascima.

Scenariji katastrofe su drevni. Platonova djela Kritias i Timaios opi-suju nestanak mitske Atlantide na sličan način. Biblijska poplava i srod-ne priče spadaju u istu temu.

Srednja AmerikaPotresi, uragani i epidemije javljaju se povremeno u tumačenjima ko-lapsa Maja (sažeto u R. E. W. Adams [1973a] i Sabloff [1973a]). Spinden (1928) je, na primjer, vjerovao da je ovdje ulogu odigrala iznenadna pojava žute groznice. Mackie (1961) je tvrdio da znakovi struktural-nog kolapsa na nalazištu Benque Viejo ukazuju na potres nakon kojeg su uslijedili socijalni nemiri. Brewbaker (1979) ukazuje na pojavu vi-rusa mozaika kukuruza, za kojeg smatra da ga je u doline Maja s Ka-riba donio uragan, što je dovelo do uzastopnih loših žetvi. Usporedbe radi, Brewbaker navodi pomor krumpira u Irskoj iz 184�. godine, koji

��

je doveo do smrti ili emigracije polovice od četiri milijuna stanovnika tog otoka.

Potresi i kuga također se navode kao uzrok kolapsa Teotihuacana (raspravljeno u Katz [1972]).

Minojska civilizacijaMarinatos (1939) je ponudio naširoko poznato tumačenje kolapsa mi-nojske civilizacije, tvrdeći da je do njega došlo zbog goleme vulkanske erupcije na obližnjem otoku Thera (danas Santorini, op. ur.). Učinak te erupcije na Kretu bio je navodno katastrofalan, a uključivao je pepeo, blato i tsunamije, dok su potresi prije i nakon erupcije razorili palače u unutrašnjosti otoka. Kreti je zadan “…kobni udarac, te je otad nadalje počela postupno opadati i tonuti u dekadenciju, gubeći svoje blagosta-nje i moć” (Marinatos 1939: 437).

Slijedile su varijacije na tu pretpostavku. Carpenter smatra da je erupcija razorila Kretu, a njezin oporavak spriječili su agresivni Grci iz unutrašnjosti zemlje koji su je napali i uspostavili kontrolu nad Knoso-som (1966: 32–33). Chadwick ne spominje osvajače, ali pretpostavlja da je nakon erupcije Kretu pogodio tsunami, razorivši minojsku flotu, dok je zbog pepela istok otoka postao jalov (1976). Pomerance proširu-je opsege razaranja na čitav istočni Mediteran (1970).

Rimsko CarstvoZa pad rimske države krivila se i malarija. W. Jones (1907) je tvrdio da su Hanibalova invazija i razaranje Italije (218–204. godine pr. Kr.) te poljoprivredno pustošenje velikih područja koje je nakon toga sli-jedilo doveli do pojave malarije. Talijani, kao i oni koji su se nastanili u Italiji, podlegli su zarazi, što je potpomoglo padu Carstva. Prema toj ideji, pretjeranost, okrutnost i pomanjkanje samokontrole u karakteru Rimljana iz prvog stoljeća može se pripisati malariji. McNeill, u jednoj suvremenijoj teoriji (1976), navodi da je u kolapsu Rima ulogu igrala slabost države zbog širenja kuge.

K a t a s t r o f e


98

OcjenaBez obzira na to što su scenariji katastrofe jasni i popularni, možemo ih ubrojiti među najslabija tumačenja kolapsa. Njihov temeljni problem je u tome što kompleksna društva rutinski preživljavaju katastrofe, bez da dožive kolaps. Dakle, teorija katastrofe nudi necjelovit kauzalni lanac: temeljna pretpostavka, koja se rijetko objašnjava, mora biti ta da kata-strofe nekako nadmašuju sposobnost društva da ih savlada i oporavi se od njih. Tu su ključne neke kritičke opaske koje smo iznijeli i u vezi te-orije iscrpljenja resursa: ako je ta pretpostavka točna, onda od interesa više nije sama katastrofa, nego društvo.

U praktičnom pak smislu tumačenja kolapsa na temelju katastrofe isuviše su jednostavna da bi se mogla primijeniti na svu složenost ljud-skih društava i procesa kolapsa. Ljudska se društva sve vrijeme suoča-vaju s katastrofama. One su životna činjenica za koju očekujemo da će se pojaviti, te se rutinski za njih brinemo putem društvenih, menadžer-skih i ekonomskih rješenja. Dvojbeno je da je bilo koje veliko društvo ikad podleglo jednokratnoj katastrofi. Dotično tumačenje ne pobolj-šava ni tvrdnja da kolaps uzrokuje slučaj. “Slučajevi”, primjećuje R. M. Adams, “se događaju svim društvima na svim stupnjevima njihove po-vijesti…” (1983: �). Isuviše se društava suočava sa slučajevima bez da doživi kolaps.

Analogije koje zagovornici teorije katastrofe nude kako bi potkrije-pili svoju argumentaciju zapravo je oslabljuju. Erupcija There, na pri-mjer, često se uspoređuje s erupcijom vulkana Krakatau na Južnom Pa-cifiku krajem 19. stoljeća. Međutim, koliko je meni poznato, niti jedno društvo nije doživjelo kolaps zbog posljedica erupcije Krakataua. Slič-no tome, Brewbaker (1979) navodi učinak pomora krumpira u Irskoj ne bi li podupro svoju tvrdnju da je virus mozaika kukuruza mogao prouzročiti kolaps Carstva Maja. No ne uspijeva pritom uputiti čitatelje u činjenicu da Irska zbog te katastrofe nije izgubila na svojoj sociopo-litičkoj složenosti.

Empirijski gledano, ideja da je erupcija There odgovorna za razara-nje Krete pada na problemu datiranja. Danas se smatra da se ta erupci-

��

ja dogodila krajem kasnog minojskog IA perioda (oko 1�00. godine pr. Kr.), dok je masivno razaranje Krete uslijedilo krajem kasnog minoj-skog IB perioda (oko 14�0. godine pr. Kr.) (Doumas 1983: 139, 142). Krećani koji su živjeli u razdoblju oko 1�00. godine pr. Kr. najvjerojatni-je su zastali i promatrali erupciju There, proveli sve potrebne pripreme, a zatim, kad je sve bilo gotovo, nastavili sa svojim uobičajenim poslovi-ma. Iako nisam geomorfolog, tvrdnja da je pepeo učinio istočnu Kretu jalovom čini mi se čudnom u usporedbi s učincima koje je pepeo imao u sjeveroistočnoj Arizoni, gdje su prethistorijske erupcije Sunset Cratera značajno poboljšale lokalnu poljoprivredu (Martin i Plog 1973: 143).

Valja istaknuti da se tvrdnje o katastrofi o kojima smo ovdje rasprav-ljali razlikuju od teorije katastrofe kakvu primjenjuje Renfrew (1979) u svrhu stvaranja modela procesa kolapsa. Tu je riječ o apstraktnoj mate-matičkoj teoriji koja ne konkretizira kauzalne mehanizme.

Neadekvatna reakcija na okolnostiOsnovni element koji ujedinjuje inače prilično različite argumente u sklopu ove teze jest ideja da inherentna ograničenja društvenih, politič-kih i ekonomskih sustava onemogućuju adekvatnu reakciju na okolno-sti, što kolaps čini neumitnim. Dva glavna nazora kojima ćemo se ovdje pozabaviti, a koji su dobro poznati u povijesti antropologije, jesu teo-rija Betty Meggers (19�4) o okolišnim ograničenjima civilizacije i teo-rija Elmana Servicea (1960, 197�) o “zakonu evolucijskog potencijala”. Toynbeejevu teoriju “reakcije na izazove” nećemo zasad razmatrati.

Teorija Betty Meggers bila je jednostavna: plodniji okoliš stvara kom-pleksnija društva. Konkretnije, “…razina do koje se kultura može razvi-ti ovisi o poljoprivrednom potencijalu okoliša u kome se nalazi”. Kako se potencijal okoliša poboljšava, “…kultura će napredovati” (Meggers 19�4: 81�). Budući da je tropske šume okvalificirala kao neadekvatne u tom smislu, B. Meggers se suočila s problemom Maja. Njezino rješenje: ci-vilizacija Maja morala je potjecati s nekog drugog područja, a povijest njezine invazije trebala bi predstavljati opadanje ili raspad te civilizacije.

N e a d e k va t n a r e a k c i j a n a o k o l n o s t i


100

Uvedite civilizaciju u neadekvatan okoliš, i na koncu će okoliš pobijediti. Društvo Maja nije moglo odgovarajuće reagirati na te okolnosti.

Usprkos ozbiljnim kritikama, ova se teorija i dalje spominje (povre-meno, ako smijemo istaknuti, i u radovima autora koji uopće nisu svje-sni svoje intelektualne povezanosti s Meggers). Sabloff (1971, 1973a) i Webb (1973: 403) nude suvremenije varijacije, povezujući okoliš Maja s događajima u drugim dijelovima Srednje Amerike kao uzrocima ko-lapsa. (Istaknuti stručnjaci za Maje su, naravno, itekako dobro upoznati s teorijom Betty Meggers i recentnijim idejama koje su iz nje izvedene.) Stuart i Gauthier (1981: 40) tvrde nešto slično u vezi kolapsa naroda Chaco: da se vrhunac njihove društvene kompleksnosti nije mogao održati u neplodnom okolišu.

Prema jednom sličnom viđenju (ponekad impliciranom), komplek-sna su društva nestabilna, i to ne samo zbog određenih tipova okoli-ša, već inherentno. Kent Flannery (1972) i Roy Rappaport (1977) naj-poznatiji su zagovornici tog pravca mišljenja. Ti autori tvrde da što je društvo kompleksnije, to su njegovi dijelovi bliskije povezani i više utječu jedan na drugog. Samoodrživost i autonomija lokalnih sustava smanjuju se povećanjem specijalizacije. Kako specijalizirani podsustavi postaju diferenciraniji, smanjuje se stabilnost. Poremećaji koji se poja-ve na bilo kom mjestu proširit će se posvuda, dok bi u manje komplek-snim uvjetima društvo bilo zaštićeno od poremećaja zahvaljujući ma-njoj specijalizaciji, slabijoj povezanosti dijelova i duljem vremenskom razmaku između uzroka i konačne posljedice. Prema Rappaportu, i sama bi civilizacija (tj. veća razina kompleksnosti) mogla biti slabo pri-lagodljiva: “Civilizacija se pojavila tek nedavno – u kakvih posljednjih šest tisuća godina – i možda još nije dokazala da je riječ o uspješnom eksperimentu” (Rappaport 1977: 6�).

Phillips (1979) je razvio zanimljivu varijaciju na tu posljednju tezu. U rečenici koja podsjeća na Gibbonovo viđenje Rimskog Carstva, Phi-llips sugerira da “u određenom smislu problem nije u tome da države doživljavaju kolaps (jer to se događa stalno), nego u tome da uopće tra-ju toliko dugo…” (1979: 138). Phillips tvrdi da treba proći dosta vre-

�0�

mena kako bi nova dominantna država učinkovito iskoristila sve svoje resurse, što definira kao “…visoki povrat po jedinici uloženog” (1979: 140). No (tako definirana) učinkovitost dovodi do nefleksibilnosti u distribuciji resursa. Mehanizam je sljedeći: nova dominantna država kontrolira veliku teritorijalnu bazu, ali još nije razvila složene instituci-je koje će se pobrinuti za značajan povrat sredstava u tu resursnu bazu (ili još nije postala ovisna o njima). U takvoj situaciji velik dio novih resursa koristit će se nekritično ili uz nisku razinu povrata (kao u slu-čajevima monumentalne arhitekture). Kao posljedica toga, stvaraju se skrivene zalihe resursa koje se mogu koristiti u hitnim slučajevima jer takve se nekritične aktivnosti mogu prekinuti u trenucima krize.

No, vremenom se formiraju društvene i političke institucije koje potpunije koriste tu resursnu bazu (“učinkovitije”, prema Phillipsovoj terminologiji), ne ostavljajući pritom nikakve rezerve ili fleksibilnost pri raspodjeli resursa. Vladajuće središte zato postaje podložno kriza-ma, tako da je “…jedna povijesna slučajnost dovoljna da prouzrokuje velike nevolje” (Phillips 1979: 142). Kriza, kao što je recimo pobuna, koju bi nova dominantna država inače lako mogla kontrolirati, postaje nepremostiv problem, budući da “učinkovito” društvo nema odgovara-juće rezerve. Iako je ta teorija skovana na temelju kultura Srednje Ame-rike, primjenjiva je posvuda. Kasno Rimsko Carstvo, na primjer, podle-glo je katastrofama koje je rana Republika uspijevala prevladati.

Te tvrdnje veoma podsjećaju na Shepharda Clougha, koji je smatrao da slabost i kolaps mogu biti uzrokovani preusmjeravanjem resursa iz investicija u kapital na troškove za umjetnost i znanje. Što se više resur-sa posvećuje umjetničkim postignućima, udio koji je na raspolaganju za ekonomsko blagostanje se smanjuje, a time kopni i društvena sna-ga. Tako sami elementi koji definiraju “civilizaciju” vode prema njezi-nu nestanku. Kolaps Egipta u Prvom međurazdoblju, kao i pad Rima, objašnjavaju se na isti način (Clough 19�1: 3–7, �2–�3, 143–1�9, 261). Dakle, za Clougha i Phillipsa kompleksna društva nisu nestabilna od samog početka, ali naposljetku takvima postaju.

“Zakon evolucijskog potencijala” Elmana Servicea (1960; 197�) ima



102

intelektualnu povijest sličnu idejama Betty Meggers: loša početna pri-hvaćenost i povremena kasnija uporaba, ponekad u radovima autora koji ne prepoznaju ili ne bilježe tog prethodnika svog rada. Dotični za-kon glasi: “Što je neki oblik na određenom evolucijskom stupnju razvo-ja specijaliziraniji i adaptiraniji, to je manji njegov potencijal za prijelaz na sljedeći stupanj” (Service 1960: 97). Uspješna kompleksna društva zaglibe u svojim adaptacijama te ih lako nadmaše ona koja su manje specijalizirana. Tako fleksibilnije i manje kompleksne rubne države stje-ču sve veću komparativnu prednost, te na koncu uspijevaju nadmašiti starije, stabiliziranije države (Service 1960: 107, 197�: 2�4, 312–314). Service koristi ovo načelo pri tumačenju uspješnosti barbara diljem ki-neske granice na sjeveru, u Mezopotamiji i Srednjoj Americi, kao i dis-kontinuiranosti političkog razvoja u Peruu (197�: 31�–319). U svakom slučaju, smatra Service, novocivilizirana periferna populacija prihvaća neke usporedne prednosti (obilježja u organizaciji, naoružanju, takti-ci i slično) za koje je staro središte isuviše konzervativno, stječući tako dominantni položaj (Service 197�: 319–320). R. N. Adams slijedi sličan pravac razmišljanja, vjerujući da ta rigidnost i konzervativizam nastaju zbog ulaganja u kontrolu glavnih izvora energije (197�: 200).

Konkurenciju manje kompleksnih susjeda mnogi stručnjaci sma-traju tek jednim od brojnih elemenata koji dovode do kolapsa. Servi-ceov zakon možda se može proširiti u općenitiju tvrdnju o “nesposob-nosti za adaptaciju”. Nekolicina autora takvog je mišljenja: kompleksna društva nestaju zbog nesposobnosti da adekvatno reagiraju na okolno-sti. Među tim autorima je i Melko (1969), koji poput Servicea smatra da nakon uspostavljanja civilizacije njezine sposobnosti za promjenom postaju ograničene. Do kolapsa je dovodi sociopolitička petrifikaci-ja, nedjelotvornost birokracije ili nesposobnost nošenja s vanjskim ili unutarnjim problemima. Takvim uzrocima Ho (1970) pripisuje opada-nje Kine u razdoblju dinastije Ming.

Pišući kao sociolog, Buckley tvrdi da nepokretnost bilo koje druš-tvene institucije mora dovesti do unutarnjih nemira ili neučinkovitosti pred licem izvanjske opasnosti (1968: 49�). Gregory Bateson sugerira

�03

da civilizacije nestaju zbog gubitka fleksibilnosti, te da se ona automat-ski gubi ako se ne primjenjuje (1972: �02–�13).

Norman Yoffee je smatrao da su u Starom babilonskom periodu gu-bitkom provincija opali prihodi potrebni za javne radove, vodovode i vojsku, no to nije smanjilo potrebu za njihovim održavanjem. Kako bi se podmirili ti izdaci, vladavina je postala toliko tiranska da se carstvo ubrzo raspalo na svoje sastavne elemente (1977: 143–149). “Bez dra-stične promjene ideje o tome kako bi vladareva uprava trebala izgle-dati”, piše Yoffee, “moć babilonske države, podložne negativnim me-hanizmima povratne sprege, mogla je samo vremenom sve više slabiti” (1977: 149). Ukratko, neuspjeh da se na okolnosti ispravno reagira do-veo je do kolapsa.

Gregory Johnson tvrdi da se u regiji Susa slom uprave i rasap države dogodio kad su administrativne potrebe nadmašile kapacitete srednjeg uručkog razdoblja (1973: 1�3). Središnja ideja je ponovo ona o nespo-sobnosti za adekvatnu reakciju, a u ovom konkretnom slučaju bilo bi to povećanje administrativnih kapaciteta.

Randall McGuire (1983) predlaže stvaranje strukturalnog modela za objašnjenje kolapsa. Slijedeći Blaua (1977: 122), on iznosi tvrdnju da koncentrično organizirana društva onemogućuju strukturalne promje-ne, za razliku od društava organiziranih ispresijecanjem neovisnih pa-rametara. Koncentrična organizacija širi se prema van, od pojedinačnog do sve širih društvenih sfera: obitelj, grupa krvnih srodnika, selo, ple-me itd. Presijecanje se odnosi na društvene dimenzije koje sijeku kon-centrične kategorije (kao što je članstvo u dobrovoljnoj udruzi ili zani-manje). Koncentrične organizacije obično karakteriziraju jednostavnija društva i obratno. U koncentrično organiziranim društvima elite odoz-go nameću veze među grupama. Grupe su međusobno suprotstavljene, a ne integrirane u koherentnu cjelinu. Budući da je promjena rijetko u najboljem interesu vladajuće grupe, te da postoji manjak kohezije i za-jedničkog interesa među grupama, ne postoje mehanizmi za postupnu prilagodbu okolnostima koje se mijenjaju. Pritisak zatim dovodi do ko-lapsa umjesto do strukturne promjene (McGuire 1983: 117–122).



104

Willey i Shimkin (1971a, 1971b, 1973: 491) iznose ideju o “neu-spješnoj adaptaciji” kod Maja. Usprkos unutarnjim napetostima i vanj-skim pritiscima, smatraju oni, klasično društvo Maja nije bilo u stanju iznjedriti odgovarajuću organizacijsku ili tehničku reakciju. Birokraci-ja je jednostavno bila nesposobna nositi se sa sve složenijom i nesta-bilnijom društvenom situacijom, te je društvo doživjelo kolaps. Willey također, u jednom drugom kontekstu (1978: 33�), navodi da su Maje doživjele kolaps budući da nisu “…dovoljno uznapredovale duž konti-nuuma prelaska sa ceremonijalnog središta u pravi grad”.

Govoreći o razlozima kolapsa Teotihuacana, Pfeiffer pretpostavlja da je ta zajednica, s obzirom na to da nije koristila prijevoz pomoću ži-votinja ili vozila na kotačima, jednostavno dosegla maksimum svojih integracijskih kapaciteta (197�: 93). Diehl sličan uzrok povezuje s pa-dom Tule (1981: 293). Pfeiffer tvrdi da je u Cahokiji takvu ulogu odi-grao populacijski pritisak na postojeću tehnologiju, koja nije bila u sta-nju hraniti i stanovništvo i birokraciju (1974: 62).

Dhavalikar smatra da su kulture iz brončanog doba u Indiji “umr-le” jer nisu posjedovale tehnologiju za odgovarajuće kultiviranje zemlje smolnice (1984: 1��). Minnis tvrdi da je kultura plemena Mimbres na američkom jugozapadu kolabirala jer se nije pokušala ekonomski osna-žiti (198�: 1�6).

Razna ekonomska objašnjenja kolapsa Rimskog Carstva bliska su te-oriji “neuspješne adaptacije” (npr. M. Hammond 1946). Te analize pret-postavljaju da su rimska društvena struktura i privreda imale određene nedostatke, kao što su: (a) ekonomska stagnacija ili slaba stimuliranost niže ili srednje klase; (b) stvaranje velikih imanja koja su koristila robov-ski ili kmetovski rad; (c) pomanjkanje regionalne ekonomske integracije; (d) prekomjerno oporezivanje i preveliki troškovi uprave; (e) slab finan-cijski sustav ograničen minimalnim kreditnim aranžmanima i dotokom plemenitih metala; i (f) prestanak geografskog širenja. Carstvo je, ukrat-ko, bilo nesposobno provesti promjene nužne za svoj daljnji opstanak.

Govoreći o suvremenim nacijama, Deutsch (1969: 28–30) ističe da se kolaps može dogoditi ako vlada nije u stanju zadovoljiti zahtjeve sta-

�05

novništva za javnim uslugama. Od otprilike 1890. godine nadalje ti su zahtjevi rasli daleko brže od državnih prihoda ili mogućnosti da im se iziđe u susret, što je dovelo do porasta nezadovoljstva, političkog ban-krota i revolucije.

Drugi stručnjaci u uzroke kolapsa ubrajaju i pozitivnu povratnu spregu iz koje je nemoguće pobjeći. Colin Renfrew (1979: 488) sma-tra da kompleksna društva u krizi nemaju mogućnost promjene, odno-sno mogućnost da postanu manje specijalizirana. Ona čine upravo više onog što je i uzrokovalo problem, pa slom sustava postaje neminovan.

Uspoređujući Rim i Ameriku, Guglielmo Ferrero (1914) je kao uzrok kolapsa Rima naveo pretjeranu urbanizaciju. Silno povećanje bogatstva i trgovine, povezano s rimskim osvajanjima, dovelo je do razvoja dobro-stojećih obitelji srednje klase koje su se selile u gradove i tamo bile široke ruke. Budući da su ruralna područja sve više oporezivana i iskorištava-na ne bi li održavala urbani život, a država je uspostavila sustav prima-nja potpore u mnogim urbanim središtima, gradovi su sve više privlači-li upravo ono seosko stanovništvo o čijem su radu na poljima ovisili. U drugom i trećem stoljeću po. Kr. širenje gradova premašilo je prinose u ruralnim područjima koja su bila sve rjeđe naseljena. Zbog smanjenja se-oskog stanovništva postalo je sve teže pronaći ljudstvo za rad na farma-ma i vojsku, pa su ta zvanja na koncu proglašena nasljednima. Razvila se situacija u kojoj su problemi gradova rješavani upravo na onaj način koji će nedvojbeno pogoršati stvari: daljnjim širenjem gradova i povećanjem poreza na poljoprivredu. Na koncu je sam sustav prešao vlastitu granicu tolerancije i kolabirao. Sve su to poticali i konkurentski odnosi među gra-dovima, provincijama, područjima, sektama, profesijama, klasama, obi-teljima i pojedincima (v. također Widney [1937: 16–21]).

Robert Sharer (1977) smatra da su u kasnom klasičnom periodu Maja veličina populacije i sociopolitička kompleksnost formirali ispre-pletenu uzlaznu spiralu. Državno upravljanje privredom dovelo je do poboljšavanja učinkovitosti u proizvodnji i raspodjeli hrane. To je pak dovelo do povećavanja stanovništva, zbog čega je privredom trebalo još strože upravljati. Ali kako je populacija rasla, mjere poduzete u svr-



106

hu povećanja proizvodnje hrane prenapregnule su mogućnosti okoli-ša i dovele ih do točke pucanja. Novi poljoprivredni sustavi postali su osjetljivi na klimatske promjene, prirodne katastrofe, probleme s bo-lestima i nametnicima te iscrpljenje tla. Elite su pogoršavale krizu po-većanim ulaganjima u monumentalnu arhitekturu, oduzimajući na taj način vrijeme i radnu snagu koja se mogla upotrijebiti za proizvodnju hrane. Smanjenje prinosa zbog nametnika, iscrpljenja tla, klimatskih promjena ili nekih prirodnih katastrofa, u kombinaciji s invazijom su-sjeda Maja, doveli su do kolapsa.

Važna je rasprava Conrada i Demaresta (1984) o političkim i eko-nomskim slabostima u carstvima Azteka i Inka. Oni tvrde da su ide-ološki faktori, koji su u ranijim stadijima bili korisni, kasnije postali uzrokom loše prilagodbe. Za Azteke, kult Huitzilopochtlija zahtijevao je ljudske žrtve u svrhu očuvanja svijeta, što je poticalo vojna osvajanja kako bi se osigurao dovoljan broj ljudi za žrtvovanje. Kod Inka, novi vladar nije nasljeđivao vlasništvo staroga. Svakog su vladara služili nje-gov dvor i svita, čak i nakon vladareve smrti, a i onda su nastavljali upravljati zemljama i resursima koje je imao za života. Budući da je novi vladar, dakle, stupao na prijestolje bez nasljedstva, moralo se pri-bjegavati kontinuiranim osvajanjima kako bi se izbjeglo kraljevo siro-maštvo. Obje ideologije vodile su prema teritorijalnom širenju, ali su iscrpljenjem mogućnosti za profitabilno osvajanje postale uzrokom loše prilagodbe. Kad se pokazalo da je ideološki sustav teško promije-niti, došlo je do neminovnih unutrašnjih društvenih sukoba.

Friedman i Rowlands (1977) predlažu model po kojem su rivalska slavlja u plemenskim društvima potakla stvaranje proizvodnog viška. Stjecanjem vanjskih robova-zarobljenika i unutrašnjih robova po dugu, stvara se klan konusnog oblika u kome jedna rodna grupa zauzima vla-darski rang. Širenje područja vladavine, kod kojeg se nova zemlja možda stvarala paljenjem šumskih površina, neizbježno će dovesti do kolapsa zbog smanjenja produktivnosti privrede koja zahtijeva sve veće viškove.

�0�

OcjenaBrojni autori koje smo dosad razmatrali smatraju zamisao o “neuspješ-noj adaptaciji” u jednom pogledu superiornom u odnosu na ostale. Priznajući da shvaćanje kolapsa često više ovisi o obilježjima samog društva negoli o njegovim krizama, ti autori pretpostavljaju da posto-je kauzalni mehanizmi – kao što je nedovoljno kvalitetan okoliš ili za-kon evolucijskog potencijala – koji objašnjavaju zašto se nije pribjeglo adaptacijskim reakcijama na nove uvjete. To je značajan korak. Među-tim, ma koliko neka od tih tumačenja bila intrigantna, ona se uveli-ke oslanjaju na određene pretpostavke o prirodi kompleksnih društava koje spomenuti autori samo implicitno naznačuju. Ako bi se te pret-postavke eksplicirale, vidjet će se da imamo razloga za sumnju. Čini se da se one vrte oko tri modela kompleksnih društava. Zbog pomanjka-nja elegantnijih termina nazvat ću ih model dinosaura, model odbjeglog vlaka i model kule od karata.

U modelu dinosaura kompleksno se društvo promatra kao tromi div, čvrsto zadan svojom morfologijom i nesposoban na brzu promje-nu. Zaglavljeno u evolucijskoj slijepoj ulici, ono predstavlja zapanjuju-će i vrijedno divljenja, ali i veoma neprilagodljivo ulaganje u strukturu, veličinu i kompleksnost. Kad dođe do krize, takvo se društvo ne može prilagoditi te nužno izumire. Kompleksna društva tako predstavljaju prikaz moći koja istodobno pobuđuje divljenje i sažaljenje. Kolokvijal-no rečeno, ona su jadni, bespomoćni divovi koje uvijek pobjeđuju no-vija, manja i agresivnija društva.

Model dinosaura kakav smo prikazali poklapa se sa zakonom evo-lucijskog potencijala, kao i s njegovim derivatima i sličnim teorijama. Taj “zakon” tvrdi da su sva društva, kompleksna ili ne, podložna riziku toliko dobre prilagodbe postojećim okolnostima da promjena postaje nemoguća. U slučaju kompleksnih društava, ta tendencija postaje fatal-na kad nova društva steknu sposobnost da sruše diva koji je nesposo-ban na prilagodbu.

Model odbjeglog vlaka možda je varijanta modela dinosaura, ali ima i vlastita obilježja. Tu se smatra da je kompleksno društvo prinuđeno slije-



108

diti put sve većeg usložnjavanja i nije u stanju promijeniti smjer, nazado-vati ili ostati statično. Kad se pojave prepreke, ono može nastaviti isklju-čivo smjerom kojim već ide, pa na koncu dolazi do katastrofe.

Niz analiza koje se pozivaju na mehanizme pozitivne povratne spre-ge spominje upravo tu pretpostavku u vezi kompleksnih društava. Ferrerove tvrdnje o urbanizaciji Rimskog Carstva, Sharerovi pogledi na društveno i ekonomsko intenziviranje u Maja, kao i Conradove i De-marestove ideje o Aztecima i Inkama – svi oni pretpostavljaju da je u tim društvima neki čimbenik onemogućio skretanje s pravca koji vodi prema katastrofi.

Model kule od karata razlikuje se od prethodna dva. Tu se tvrdi da su kompleksna društva, bilo zbog tipa vladavine ili nekog okoliša, inhe-rentno krhka i raspolažu slabim zalihama, pa je njihov kolaps neizbje-žan. U taj model spada teorija o ograničenjima okoliša Betty Meggers te ideje o slaboj prilagodbi Flanneryja i Rappaporta.

U ovim modelima mnogo je toga što nas navodi na oklijevanje. Znanje o kompleksnim društvima kojim danas raspolažemo ne dopu-šta nam da zaključimo ili pretpostavimo kako su ona inherentho krhka ili statična, nesposobna mijenjati smjer razvoja ili reagirati na koleba-nja u proizvodnji, katastrofe ili druge nedaće. Doista, nije teško sjetiti se društava koja su učinila jednu ili sve te stvari (npr. preporod i reor-ganizacija Rima nakon kriza u trećem stoljeću; migracije stanovništva i društvena reorganizacija u raznim periodima prethistorije američkog jugozapada; renesansa kasnog klasičnog perioda Maja nakon razdoblja stanke [o svemu tome bit će riječi u petom poglavlju]; razni politički ciklusi u drevnoj Kini). Drugim riječima, naše poznavanje komplek-snih društava ne može potvrditi pretpostavke koje nam nude te anali-ze. Kompleksna društva nisu tek nepokretni fosili. Ako se čini da nisu sposobna za promjenu, valja objasniti zašto je tako. Ali samo po sebi to ne objašnjava ništa.

Model odbjeglog vlaka, kako je definiran u slučajevima Azteka i Inka, negiraju dostupni podaci. U oba slučaja, vladari iz kasnijih razdo-blja očito su smatrali daljnja osvajanja neprofitabilnima te su poduzeli

�0�

određene korake kako bi promijenili političke i ideološke sustave koji su poticali ekspanziju. Conrad i Demarest (1984) tumače otpor Azteka i Inka prema tim promjenama kao neuspio pokušaj promjene, iako to ne možemo sa sigurnošću znati. Španjolska su osvajanja prerano pre-kinula proces promjene. Pokušaji Moctezume II. (kod Azteka) i Huas-cara (kod Inka) da provedu reforme mogu se vrlo lako smatrati prvim adekvatnim koracima u sputavanju tih zloćudnih sustava. Webb (196�) navodi slučaj kada je Kamehameha II. svrgnuo sustav kapu na Hava-jima, što nedvojbeno govori da se ideologije, pa čak i one ustaljene, mogu promijeniti ako je to nužno.

Ovdje valja dati nekoliko dodatnih komentara. Kad Willey kaže da su Maje doživjele kolaps zato što nisu “…dovoljno uznapredovale duž kontinuuma prelaska sa ceremonijalnog središta u pravi grad” (1978: 33�), javlja se određena zbrka. Drugi znanstvenici su, čini se, tvrdili da su se Maje isuviše dugo kretale po tom kontinuumu ili, u najmanju ruku, isuviše dugo s obzirom na uvjete u okolišu (npr. Meggers, Sabloff, Sharer). Ne treba očekivati da stručnjaci za Maje budu složniji od dru-gih arheologa, ali ovdje bi nam koristila određena pojašnjenja. Jesu li Maje bile suviše kompleksne ili nedovoljno kompleksne? I kako kolaps može biti rezultat i jednoga i drugog?

Phillipsova (1979) upotreba termina “učinkovitost” nosi u sebi či-tav niz ambivalentnosti. On tvrdi (1979: 140) da društva koja učinko-vito (tj. u potpunosti) koriste resurse postaju nefleksibilna pri njiho-voj raspodjeli, budući da postaje teško napustiti djelatnost koja donosi više pogodnosti. Phillips tu pretpostavlja da djelatnosti koje komplek-sno društvo učinkovito provodi nužno moraju biti korisne. Zagovorni-ci teorije konflikta se ne bi s tim složili – a i mi ostali moramo se upitati je li to doista tako. Zapravo, diskutabilna je i sama ideja da je komplek-snost nužna ako se resursi žele racionalno trošiti. David Stuart misli da je upravo obrnuto: da kompleksna društava resurse koriste neučinko-vito te da je to jedna od njihovih slabosti (Stuart i Gauthier 1981: 10–13). Naposljetku, Phillipsova pretpostavka da se raspoložive rezerve smanjuju s povećanjem kompleksnosti niječe mogućnost fleksibilno-



110

sti kompleksnih društava ili sposobnosti njihovih vođa za racionalno djelovanje. Phillips pretpostavlja da količina resursa koju određuje dr-žava: (a) ostaje na stalno istoj razini, i (b) nije usklađena s potrebama. Mogućnost povećanja priljeva resursa – višim porezima i/ili porastom proizvodnje – se ignorira.

Druga kompleksna društvaPrema nekim scenarijima, do kolapsa dolazi zbog konkurencije s dru-gim kompleksnim društvima, različitim kauzalnim mehanizmima. La-nning (1967: 140), na primjer, sugerira da je rivalstvo među carstvima dovelo do pada Huarija i Tiahuanaca. R. E. W. Adams (1977b: 220) sli-jedi slično razmišljanje u vezi Teotihuacana. Blanton (1978, 1983) ide u suprotnom pravcu. On tvrdi da je politička centralizacija u Monte Al-banu, u dolini Oaxaca, predstavljala odgovor na konkurenciju Teoti-huacana. Nakon njegova kolapsa, potreba za centralizacijom je nestala. Istodobno, porast stanovništva doveo je do iskorištavanja čitavog obra-divog zemljišta, a zatim i do sve većih sukoba oko tih resursa. To je re-zultiralo pritiskom na sudbenu vlast, uključujući i Monte Alban. Kad je došlo do opadanja viškova na koje se oslanjalo političko središte i sma-njenja djelotvornosti uprave, stanovništvo više nije željelo podržavati političku hijerarhiju koja je izgubila vojnu ulogu.

OcjenaIako u Blantonovim tvrdnjama (sporovi oko zemlje, sklonost stanov-ništva da podupire političko središte) možda ima previše neprovjerlji-vih elemenata, za zagovornike teorije integracije ta teza ima određenu privlačnost. Isto ne možemo reći i za zagovornike teorije konflikta. La-nningove teze o konkurenciji među carstvima dovode do pitanja o ko-jima ćemo dublje raspravljati u posljednjem poglavlju. Trenutno će biti dovoljno reći da sukob između dva carstva češće dovodi do pobjedni-kove ekspanzije negoli do kolapsa obaju carstva. Vodeći primjeri kolap-sa, kao što je pad Rima, ne mogu se objasniti tim načelom.

379

Adams, B. 133–134, 148Adams, H. 133–134, 148Adams, R. E. W. 96, 110–111,

249–2�3, 270Adams, R. M. 98, 132, 134, 147, 239Adams, R. McC. 13, 24, 90, 94, 122,

1�1–1�2, 277, 323–324Adams, R. N. 102Agostino, A. 132Andrews, E. 273, 284Aretino, L. 132arhitektura

kod Chacoanaca 34–3�, 286–288, 290–291, 29�–297, 304

kod Maja 2��–2�7, 267, 270, 279, 283, 302–303

upotreba nakon kolapsa 22, 34–3�, 43–44, 272–273

Arijci, u harappanskom kolapsu 112Aristotel 116Ashmore, W. 249–2�0August 29, 212–214, 216–217,

241–242Augustin, sv. 131

Babilon 22, 41, 102–103, 121Bagdad 24, 90Ball, J. 268barbari

opće teorije 110–11�u dolini Mexico 111u harappanskom kolapsu 112u hetitskom kolapsu 113u kineskoj povijesti 21, 114u kolapsu Huarija i Tiahuanaca

112u mezopotamskom kolapsu 112u mikenskom kolapsu 113–116u rimskom kolapsu 29–30, 113–

114, 148–49, 211, 219–220, 222–223, 226–228, 234–240, 243–24�, 300–301, 311–312

v. također osvajačiBarnett, R. 26, 113Barreis, D. 88Bateman, F. 164, 168Bateson, G. 102Baynes, N. 236, 24�Bell, B. 89Bendix, R. 180

Kazalo


380

Berger, R. 271–272, 316Bernardi, A. 122Betancourt, P. 29biološke analogije kolapsa 130–131,

134–137, 144–14�kritika 14�primijenjene na Rimsko Carstvo

131starost 131

Biondo, F. 131–132birokracija

prinosi od ~ 179–181, 191–193trošak 191–193u kasnom Rimskom Carstvu

229–231u privatnom sektoru 180–181v. također oporezivanje

Bizantsko Carstvopreživljavanje 24�–246, 322–323slabost 124v. također Rimsko Carstvo

Blanton, R. 33, 110, 119, 1�1, 32�Blau, P. 49, 103Boak, A. 122, 21�, 220, 222–231,

234–23�, 238–240, 243, 247Bodin, J. 132Bolin, S. 219–221Borkenau, F. 140Boserup, E. 162–164, 184, 247Bove, F. 111Boxer, C. 12�Brady, I. 1�1Brewbaker, J. 96, 98Briffault, R. 8�Britanija

industrijalizacija 16�–168, 246kolaps carstva 41, 8�, 134povlačenje Rima 42

rana poljoprivreda 247seoba Anglosasa 118u Rimskom Carstvu 217, 227, 242

Bronson, B. 262Brown, P. 123Browning, I. 84, 91Bryson, R. 88, 91Buckley, W. 102Bullard, W. 264–26�Burckhardt, J. 134Bury, J. 148–149Bušmani 69Butzer, K. 84, 88–89, 94, 149

Cahokiakolaps 37, 88, 104populacijski trendovi 317

Cancian, F. 68Carneiro, R. �0, ��, 60, 64, 67Carpenter, R. 91, 94, 97, 113–11�Carstvo Maury 7�–76, 32�

značaj kolapsa za kasniju političku teoriju 76

Carstvo Tihuanaco 38, 110–112Casas Grandes 34Casson, S. 1�, 42–43, 117Catton, W. 16, 8�, 337Caudwell, C. 122chacoansko društvo 34–3�, 284–

299, 303, 313arhitektura 286–288, 290–291,

296–297, 304fluktuacije plodnosti 28�–286,

292–299granični prinosi 294–299granični prinosi daljnjeg razvoja

299kanjon Chaco 28�–286

K a z a l o

38�

kolaps 291, 29�kotlina San Juan 284–28�kronologija 288nakon kolaspsa 291objašnjenje kolapsa 294–299odnos okoliša i političkog razvoja

292–299okoliš 28�–286politička organizacija 294prednosti 292–293prometni sustav 288Pueblo Alto 291Pueblo Bonito 291razvoj 288, 290–291regionalni karakter 34–3�,

28�–286, 286, 288, 290–291, 293–294

samotnice 288stanovništvo 291suša 298–299trgovina 289, 290–298velike kuće 286–288

Chadwick, J. 94, 97, 113Chagnon, N. 274Charanis, P. 124Childe, V. G. 64, 66, 68, 9�, 122, 123,

318–319Cipolla, C. 8�Ciprian 83, 131civilizacija Maja 31, 247–284, 301,

313Altar de Sacrificios 2��–2�7, 267,

269–270, 281–282arhitektura 2��–2�7, 266–267,

279–280Barton Ramie 264, 271, 273, 281Becan 2�3, 267Bonampak 267, 269, 279

Cerros 2�4, 261Copan 26�, 269, 282gradovi 2�1–2�2, 2�7, 264–273,

277–281granični prinosi ~ 283–284kolaps 31, 268–272kronologija 248nakon kolapsa 272–273napadi izvana 106, 111, 269, 270objašnjenje kolapsa 273–284odnosi među gradovima 2�6–2�7,

264–267, 277–281okoliš 248–2�1, 2�4, 2��, 274–277pismenost 211, 248, 2�2–2�3političke organizacije 2�1–2�2,

2�6–2�7, 263poljoprivreda 2�1–2��, 2�9, 262,

27�–278, 282–283, 301–302populacijski trendovi 2�3–2�8,

270–272prijašnja objašnjenja kolapsa

8�–86, 96, 99, 103–106, 111, 119, 138

privreda 2�1–2�2, 2�9–262, 273–277

prometni troškovi 280promjena stava prema ~ 2�1–2�2,

273–274ratovanje 2�3, 267, 268, 276–281,

313, 322ratovi i arhitektura 279–280ratovi i poljoprivreda 276–278razvoj 2�3–268, 277–278Seibal 2�8, 269–270Tikal 2�2, 2�6–267, 269–273,

280–281zdravlje stanovništva 281–283

civilizacije


382

kolaps ~ 14–17, 76–9, 333–343odnos prema kompleksnosti 79pristranost pri poimanju 76–79,

146–147slabosti 99–102smrt ~, pojam 77vrednovanje 78, 134–143

Claessen, H. �4–��, �8–60, 63, 71, 118

Clark, C. 164–167, 184Clark, G. 79Clough, S. 78, 101Coe, M. 31Cohen, M. 163, 184Cohen, R. ��, 61, 63–6�, 71Conrad, G. 106–108, 283Cook, S. 86Cooke, C. W. 8�Cordell, L. 292Cordy, R. 287Coulborn, R. 76–78, 141, 146Cowgill, G. 12, 111, 119, 2�2, 2�8,

26�–269, 278Creel, H. 21, 7�–76, 120, 209Culbert, T. 12, 31, 1�1, 249, 2�3,

2��–2�7, 2�9, 26�–269, 273, 27�, 280

Dales, G. 89–90Danilevskij, N. 13�Davies, N. 33, 112Dawson, C. 140dekadencija

kao element kolapsa 131–134kritika pojma 147u Rimu 131–134

Demarest, A. 106–108, 267–268, 283Denison, E. 173

Desborough, V. 29, 113–11�Deutsch, K. 104Dhavalikar, M. 104Diakonoff, I. 112, 121Diehl, C. 149Diehl, R. 33, 104Dill, S. 240, 312dinastija Chou 21, 7�, 9�, 321–324

razvoj i kolaps 21značaj u kasnijoj političkoj teoriji

7�–76Dioklecijan 30, 214, 217, 223, 226,

228–238, 243DiPeso, C. 34Dorani, u mikenskom kolapsu

113–11�Doumas, C. 98Doyel, D. 36, 87, 94društvena disfunkcija

kao element kolapsa 129ocjena teorija 129

društvena promjenateorije konflikta i integracije

6�–66, 80, 333unutarnji i vanjski uzroci 80,

332– 333države

kao razina političke organizacije �4–��, �8–62

priroda �4–�8razvoj 62–72teritorijalna osnova �4vrste 60–61

Duncan-Jones, R. 217–218Durkheim, E. ��, 6�

Easton, D. �6–�8, 71, 96Egipat

K a z a l o

383

inflacija u rimskom periodu 232–233

kolaps Starog Kraljevstva 24–2�, 88

prvo međurazdoblje 2�, 88u Rimskom Carstvu 212–214, 217,

223–22�, 231Eisenstadt, S. 67–68, 118Ekholm, K. 8�ekonomska objašnjenja 149–1�2

kineskog dinastičkog ciklusa 1�1kolapsa Ika 1�1kolapsa Monte Albana 1�1ocjena 1�1–1�2otomanskog kolapsa 149–1�0

ekonomska razmjenakod Chacoanaca 288–293nakon kolapsa 44u regionalnim sustavima 274–276

elitei klasni sukob 66, 11�–12�i upravljanje poljoprivredom 192među Chacoancima 287među Majama 2��–2�6, 263–264,

270, 277–278ocjena teorija njihove uloge u

kolapsu 12�–127razvoj �1–�4uloga u kolapsu 11�–12�uloga u kolapsu Maja 119uloga u kolapsu Rima 122u marksističkoj teoriji 66

Elliott, J. 12�Elster, J. 204, 246energija

i izbjegavanje kolapsa 20�–208, 341–343

i kulturna evolucija 1�8, 1�9

Engels, F. 6�, 66–68, 123Englert, S. 12�Erickson, E. 266Erwin, R. 118Europa, sustav ravnopravnih država

320–321Evans-Pritchard, E. �4–��Evenson, R. 172

Fairbank, J. 7�–76, 120Ferrero, G. 10�–108Finley, M. 92, 218, 317Flannery, K. ��, 63, 78–80, 100, 108Fortes, M. �4–��Fowler, M. 37, 88Frank, T. 122, 134, 214, 216–220,

227, 240Freidel, D. 2�4–2��, 261, 26�–268,

273Fried, M. �1, �3, �8, 64–6�Friedman, J. 68, 106, 117

GaliBagaudae 22�Cezarovo osvajanje 212populacijski trendovi u Carstvu

234, 238rimska provincija Galija 212, 234,

238–240Gauthier, R. 3�, 142, 331Gibbon, E. 30, 76, 100, 122–123, 211,

214–21�, 22�–227, 231, 240Gibson, M. 122Gilfallen, S. 92Gluckman, M. �1–�3Godelier, M. 71Goetze, A. 26, 113Gordon, R. 336


384

Graham, J. 26�, 270Gray, C. 76–78, 141, 146Griffin, J. 37, 88, 142, 148Griliches, Z. 170, 172, 173Guha, A. 122, 128Gunderson, G. 244Gupta, S. 22Gurney, O. 26

Haas, J. 63–66, 70–71, 86Hamblin, R. 119Hammond, M. 104, 214, 216–218,

222, 228, 231, 242Hammond, N. 249–2��, 2�9–260,

271, 278Hansen, G. 134harappanska civilizacija

objašnjenja kolapsa 89–90, 12�razvoj i kolaps 22

Hardin, G. 330Harner, M. 9�, 1�1Harris, D. 249Harrison, P. 2�2, 2�9–261Hart, H. 172Haswell, M. 164–167, 184Haury, E. 36, 94Haussig, H. 144Haviland, W. 2�2, 2�8, 263, 281Hegel, G. 133Heichelheim, F. 214, 217, 226–228,

231, 238–240Heitland, W. 123Herder, J. 133Hicks, J. 329Hitchcock, R. 288Ho, Ping-Ti 102Hobbes, T. 42, 334Hodges, R. 8�, 24�

Hogarth, D. 26, 113Hohokam

objašnjenja kolapsa 87, 326propadanje okoliša 87, 93–94razvoj i kolaps 3�

Hooker, J. 29Hopewell kompleks 36, 88Hosler, D. 111, 119Hucker, C. 21Hughes, H. 13�, 138, 143–144Hughes, J. 84, 92, 94Huntington, E. 84, 91

Ibn Khaldun 6�, 116Ik

kolaps 40–41slični uvjeti 42, 334

Isaac, J. 76, 123, 240Isbell, W. 63, 67, 274iscrpljivanje resursa

kao objašnjenje kolapsa 83–92kao suvremeni problem 16, 336na američkom jugozapadu 87–88na istoku Sjeverne Amerike 88ocjena teorija 92u Egiptu 88u harapanskoj civilizaciji 89–90u Mezopotamiji 90–91u mikenskoj civilizaciji 91u Rimskom Carstvu 91–92u Srednjoj Americi 8�–86

Istanbul, nakon sloma turske vlasti 42–43

istraživanje i razvoji ekonomski rast 19�, 204–20�,

246–247, 336–338i izbjegavanje kolapsa u budućnosti

339–342

K a z a l o

385

i tehničke inovacije 204–20�, 246–247

opadajući prinosi ~ 169–176, 186–191, 20�, 337–338

v. također znanost

Jacobsen, T. 90, 122Jankowska, N. 121javni radovi

gradnja nakon kolapsa 43–44, 266, 270–273

mobilizacija radnika �2–�3troškovi održavanja 193, 196

jednostavna društvajednakost �1priroda ~ �0–�4razlike u bogatstvu �1–�3uprava �1–�3

Jelinek, A. 3�, 9�Johnson, G. 63, 67, 103, 1�1, 169Jones, A. 30, 21�, 217–220, 222,

22�–236, 238–242, 24�Jones, W. 97Jornada kompleks 3�Judge, W. 28�–287, 289–293

Kachini 39Kann, R. 128Karolinško Carstvo 18, 67katastrofe

kao objašnjenje kolapsa 96–98ocjena teorija 97–98u antičkoj literaturi 96u minojskoj civilizaciji 97u objašnjenjima biološke evolucije

96u Srednjoj Americi 96

Katz, F. 33, 97, 119, 120

Kelley, J. 3�, 87Kina 21, 64, 9�, 102, 108, 110–111,

114, 120, 136, 1�1–1�2, 27�, 321

Ch’in 21, 321dinastički ciklus 119–120, 1�1dinastija Chou 21, 7�–76, 9�,

321–323i sjeverni barbari 21, 102, 110–111,

114Konfucije 21, 321Mo Tzu 321sustav ravnopravnih država 321zaraćene države 21, 321

King, T. 11, 188, 274–27�klasni sukob

ocjena teorija 126–127u Bizantskom Carstvu 124u kineskom dinastičkom ciklusu

119–120u kolapsu Huarija 120u kolapsu Maja 119u kolapsu Monte Albana 119u kolapsu Rima 122u kolapsu Teotihuacana 119uloga u kolapsu 11�–12�u Mezopotamiji 121–122

kolapsalternative ~ 204–208, 341–343chacoanskog društva 34–3�, 291definicija 18–19, 61–62, 322i energetska osnova 20�–208,

341–343kao ekonomski proces 31�–317kao funkcija opadajućih graničnih

prihoda 197–204kao katastrofa 314–316kao kulturalni proces 76–79


386

kao opći proces 19–20, 307kao politički proces 18–20, 76–78klasifikacija objašnjenja ~ 80–81koncepcije 76–78Maja južnih nizina 31, 268–273među različitim vrstama društava

19–20, 62, 210, 299, 307objašnjenje 197–204posljedice 42–43, 316–317pristup ocjeni objašnjenja ~ 210pristup ocjeni prethodnih teorija

81–82strah od ~ 1�–16, 4�, �0, 334suvremenih carstava 41u modernom svijetu 14–16,

333–343u sustavu ravnopravnih država

321–323Zapadnog Rimskog Carstva 29,

239–240život nakon ~ 42–43

Kolata, A. 39kompleks Mimbresa

kolaps 3�objašnjenje kolapsa 104

kompleks Mississippirazvoj i kolaps 37u Cahokiji 37, 88, 104

kompleksnostgubitak ~, povratak na normalnu

organizaciju 31�i obrada informacija 63, 169–181,

18�–191kao indikator civilizacije 79kao kontinuirana varijabla �8, 62kao način rješavanja problema

72–73, 308–309nestabilnost ~ ��–�6

povrat ulaganja u ~ 1�9–161, 198–204

prednosti 63–67, 72, 198priroda ~ 49privlačnost ~, s opadajućim pri-

nosima 200–201proučavanje ~ 63–64razine �4, �8–62razvoj u civilizaciji Maja 2�1–2�2,

268skupoća ~ 1�8–1�9u kasnom Rimskom Carstvu

229–231urušavanje, s kolapsom 18, 42–4�

koncentrična društvena organizacija 103

Konfucijeera 21, 6�filozofija uprave 21, 321

konkurencija 110, 319među kompleksnim društvima,

kao uzrok kolapsa 110među političkim zajednicama

Maja 2�3–2��, 267, 276–281, 301–302, 312–313, 322

među političkim zajednicama Mikene 322

Konstantin 30, 228–236Kopernik 132Krader, L. 66Kristensen, T. 181–182, 19�Kroeber, A. 76–78, 132, 140–141,

14�–147Kuhn, T. 186–187kula od karata, model kompleksnih

društava 108Kurjack, E. 264Kurtz, D. 63

K a z a l o

38�

Lanning, E. 39Lattimore, O. 114, 120, 1�1–1�2Laughlin, C. 1�1Lawler, J. 132Leach, E. 39Lee, R. 69legitimnost

i prisila �6, 71, 194–19�kao element kolapsa 201u kasnom Rimskom Carstvu

239–240u ranom Bizantskom Carstvu

24�–246Lekson, S. 291, 29�–298Lenski, G. 6�–67Levenson, J. 21Levy, J.-P. 211–212, 216, 226,

232–23�, 240, 24�Lewis, B. 149–1�2, 323loša uprava 11�, 116, 12�

kao normalno stanje kompleksnih društava 127

ocjena teorija 12�–129v. također elite

Lowe, J. 2�8, 272–276Lumbreras, L. 39Lyons, T. 288

MacArthur, R. 2�1Machiavelli 132Machlup, F. 170–178Mackie, E. 96, 271MacMullen, R. 223–226, 236–240Mansfield, E. 173, 196Marcelije Amijan 122, 131Marcus, J. 2��–2�7, 262–268Marinatos, S. 97marksistička teorija

kritike 67–70političkog razvoja 66, 70–71, 72

Marshall, M. 287–288Martin, M. 9�Martin, P. 36, 87, 99Matheny, R. 2�4, 261Mathewson, K. 2�2Mattingly, H. 194, 216–219, 221–

222, 226, 231–236Matz, F. 27, 113Mazzarino, S. 14–1�, 7�, 83,

113–114, 122, 131–132, 134, 222, 231, 239

McGuire, R. 49, �9, 103McNeill, W. 97Meadows, D. H. 16, 204, 338Meggers, B. 99–100, 101, 108–109Melikishvili, G. 129Melko, M. 78, 102, 142–143Mensch, G. 196, 20�Mezopotamija 23, 90, 94, 102, 112,

121–122, 324mikenska civilizacija

i dorski Grci 113–11�i klimatske promjene 91razvoj i kolaps 27–28

Miller, D. 12�Millon, R. 33, 111–112, 119Mills, E. 134Minnis, P. 3�, 104minojska civilizacija

objašnjenja kolapsa 97, 113razvoj i kolaps 26–27

Mishan, E. 190mistička objašnjenja 129–143

definicija 129–130kolapsa Rima 131–134neznanstvena priroda 14�–148


388

ocjena 143–148, 331–332vrijednosni sudovi 14�–147

model potke i tkanja 129Mongolsko Carstvo 68Montagu, M. 143Monte Alban

objašnjenje kolapsa 110, 119, 1�1, 32�–326

razvoj i kolaps 33Montesquieu, C. 132–133Moore, J. 169Morley, S. 119Moseley, M. 86–87Mo Tzu 321mračna doba 42, 314–31�, 334

Grčke 29Mylonas, G. 29, 113–114

neadekvatna reakcija na okolnostikao objašnjenje kolapsa 99kod Azteka 106kod Chacoanaca 100kod Inka 106kod Maja 99, 103–106kod Mimbresa 104kod modernih država 104–10�kod Rimljana 101, 104–10�ocjena teorija 106–107u Egipatskom Starom Kraljevstvu

101u plemenskim društvima 106u starobabilonskom razdoblju

102–103v. također zakon evolucijskog

potencijalaNeedham, J. 21, 7�–76Nehru, J. 7�, 76, 140Neitzel, J. 326

neronovski model kolapsa 129Netting, R. �6, �7, 247Nordhaus, W. 173novi resursi

kao objašnjenje kolapsa 9�, 1�1–1�3

ocjena teorije 9�–96, 1�2, 328nuklearni rat 16, 334, 343

Oates, J. 112obrada informacija

granični prinosi 169–178objašnjenje opadajućih graničnih

prinosa 18�–191u kompleksnim društvima 169

obrazovanjeobjašnjenje opadajućih graničnih

prinosa 174–176, 18�–186prinosi od ~ 17�–177sovjetskih radnika 177trošak 174–178u Rimskom Carstvu 223u Sjedinjenim Državama 174–178

O’Connor, D. 89odbjegli vlak, model društva 107O’Laughlin, B. 66olmečka civilizacija 30Olson, M. 118, 193opadajući granični prinosi

definicija 160–161i energetska osnova 20�–208,

341–343i načelo beskonačne nadomjes-

tivosti 337–339i tehnološka inovacija 181–184,

19�, 336–339i teritorijalna ekspanzija 20�–208,

240–242, 299, 341–342

K a z a l o

38�

izvori 199–200, 310–311, 317kod Chacoanaca 294–299, 303,

31�kod Hohokamaca 326kod Maja 280–283, 301, 313nužnost 204, 208, 317objašnjenje 183–196objedinjuju modele konflikta i

integracije 332–333objedinjuju unutarnje i vanjske

teorije promjene 332–333obuhvaća druge teorije 327–333odnos s kolapsom 199–202,

209–210, 310–312u BDP-u 181–182u birokratskoj specijalizaciji

178–181u Bizantskom Carstvu 24�–246,

322–323u carstvu Maurya 32�u Engleskoj nakon srednjeg vijeka

16�u harapanskoj civilizaciji 324u Hetitskom Carstvu 32�u industrijalizaciji 182, 342–343u industrijskoj revoluciji 16�, 246u istraživanju i razvoju 169–178,

186–191, 196, 20�, 337–338u izgradnji autocesta 181u izgradnji carstava 20�–208,

241–242, 341u Kini dinastije Chou 324u manje kompleksnim društvima

326–327u medicini 173–174, 190–191u mikenskoj civilizaciji 32�u Monte Albanu 32�–326u obradi informacija 169–178

u obrazovanju 174–178u Otomanskom Carstvu 149–1�0u poljoprivredi 162–164u prehrani 164–16�, 168u proizvodnji resursa 16�–169,

184–18�u Rimskom Carstvu 240–24�,

299–300, 312–313u sakupljača 163–164u Sasanidskom Carstvu 324u srednjovjekovnoj Europi

320–321u Starom Egipatskom Kraljevstvu

324u sustavima ravnopravnih država

320–323, 339–343u suvremenim društvima 163–182,

33�–336u ulaganju u kompleksnost

197–204u umjetničkim stilovima 318uzročnici 327

opadajući prinosi v. opadajući granični prinosi

oporezivanjeIbn Khadun o ~ 116opadajući prinosi 116, 179, 193Parkinson o ~ 123, 179, 193u Rimskom Carstvu 122–123,

212–217, 231, 23�–239, 243–244

Ormsby-Gore, D. 142osvajači

kao uzrok kolapsa 110–111ocjena teorija 114–11�u harappanskom kolapsu 112u hetitskom kolapsu 113u kineskoj povijesti 114


390

u kolapsu Maja 111, 269–270u kolapsu Rima 113u mikenskom kolapsu 113u minojskom kolapsu 113

Otomansko Carstvo, slabosti 149–1�0, 322–323

Parkinson, C. 123, 179–180, 193Parsons, J. 33Pearson, M. 12, 118Pendergast, D. 273Perrow, C. 193Petrarca 131Petrie, W. 134Pfeiffer, J. 12, 33, 37, 104, 316Phillips, D. 100–101, 109Piganiol, A. 124Piggott, S. 22pismenost, opadanje s kolapsom 43Pitcher, B. 119Platon 80, 96, 116, 130Plog, F. 36, 87, 99, 286, 292, 326Polibije 80, 116, 131, 147, 319političke ambicije

kao izvor političke promjene 67–69

u jednostavnim društvima �1–�3, 69

u kulturnoj evoluciji 70u marksističkoj teoriji 67–69

poljoprivredagranični prinosi 163–16�, 184intenziviranje 162–16�, 184i upravne hijerarhije 192, 197kod Maja 248, 2�1–2��, 2�9–262,

276–278, 301–302navodnjavanje 23–24, 3�–38, 63,

87–89, 91–94, 117, 120

propadanje uslijed kolapsa 24, 4�, 89–91

u chacoanskom kanjonu 28�–286, 297–298

u kasnom Rimskom Carstvu 227–228, 23�–238

u rimskoj privredi 216–217Poltergeist model kolapsa 11�Pomerance, L. 97populacija

Cahokije 37Chacoanaca 291država ��Gala u kasnom Rimskom Carstvu

234, 238i intenziviranje poljoprivrede 163,

18�i tehničke inovacije 204Maja 2�3–2�8, 270–272Mezopotamije 23–24mikenske civilizacije 29Monte Albana 33opadanje s kolapsom 44, 316–317raštrkanost kod sakupljača �0–�1,

203, 204, 326Rimskog Carstva 211–212,

219–220, 227–228, 233–238, 243–244

u kolapsu Hetita 26Possehl, G. 32�Powers, R. 3�, 28�–298Price, B. �8, 67, 320Price, D. 176, 187, 190, 337–338prisila �6, 71, 19�propadanje okoliša 83–92Proskouriakoff, T. 2�3, 263psihološka objašnjenja

kolapsa 127

K a z a l o

3��

političkog razvoja 68slabost 68, 127

Puleston, D. 142, 148, 2�2–2�4, 2�8–264

Quetelet 132Quimby, G. 87

Raikes, R. 89Rands, R. 267–269Rappaport, R. 100, 108, 314rasne teorije kolapsa 134Rathje, W. 63, 67, 86, 249, 264–267ratovanje

u političkom razvoju 64, 20�–208, 278

u povijesti Maja 2�3–2��, 267–268, 276–281, 301–302, 313, 322

razdoblje zaraćenih država u Kini 21, 120, 321

raznolikost okolišau bazenu San Juan 28�, 292u chacoanskom sustavu 292–297u nizinama kod Maja 248, 249, 2�1

Reed, E. 3�, 87Reina, R. 276Renfrew, C. 12, 43, 64, 67, 99, 10�,

203–20�, 317, 319–320Rescher, N. 172, 190–191, 19�, 337resursi, upotreba u različitim fazama

političkog razvoja 100–101, 109

revolucije, v. seljaštvoRheticus 132Rice, D. 2�2–2�9, 264, 268, 271Rice, P. 271Rifkin, J. 16�, 169, 337Rimski klub 16, 204

Rimsko Carstvo 29, 211–247antoninijan, početna vrijednost

222Antoninovo razdoblje 218–221August 29, 212–214, 216–217,

241–242Aurelijan 224–228, 23�aureus, početna vrijednost 218birokracija 214–21�, 229–231,

233–23�budžet 212, 217–222, 226,

231–232, 242–243denar, početna vrijednost 217–218dinastija Severa 221–222Dioklecijan 30, 214, 217, 223,

226–238, 243dohodak 212–214, 216–217,

231–232dominat 231edikt o cijenama 217, 232–233Egipat, inflacija 232, 233Egipat, kovani novac 232ekonomija 216–217, 231–236financijske krize 217financijske posljedice širenja

211–214, 240–242folis, vrijednost 23�germanski nasljednici Zapada 240,

24�, 301, 313gradovi 220, 224, 227–228, 230,

23�, 237, 238građanski ratovi 222–223, 22�,

227–230granični prinosi 240–24�, 299–

300, 312–313granični prinosi kompleksnosti,

nakon kolapsa 24�, 299–300, 312–313


392

Hadrijan 218inflacija 222–223, 226, 231–233invazije barbara 30, 113–114, 148–

149, 211, 219–220, 222–223, 226–228, 234–240, 243–24�, 300–301, 312

Karakala 221–222kolonati 23�Konstantin 30, 228–23�, 236kovani novac 216–228, 232–233,

23�kriza u trećem stoljeću 222–228kronologija careva 214–21�kuga 219, 227Marko Aurelije 219–220milostinja 194, 21�, 216, 218–219,

230napuštanje obradive zemlje

23�–236nasljedna zanimanja 234–23�nepostojanje ekonomskog razvoja

216–217, 246–247Neron 217–218novačenje 226–229, 234–23�, 238objašnjenje kolapsa Zapada

240–24�, 299–300, 311–313podjela 229–230, 239, 24�poljoprivreda 216–217, 220,

234–238, 246–247populacijski trendovi 211–212,

219–220, 227, 233–237, 244porezi 212, 217, 231, 23�–240,

243–244posljedice kolapsa 24�, 299–300,

312–313prednosti 211–212, 216, 240–242preživljavanje Istoka 24�–246,

322–323

prihodi 214, 216, 226, 231–232, 238

prijašnja objašnjenja kolapsa 91, 97, 10�, 113, 122, 131–134

principat 214prometni troškovi 216–217, 233promjene u kasnijem ~ 228–231,

233–23�pustošenje provincija 222,

226–228, 240razvoj 211–214, 240–242reakcije na krizu u trećem stoljeću

22�–230, 233–236reakcije stanovnika na barbare

223, 239seljaštvo 234–239, 244seoski posjedi 227, 234, 236–238Septimije Sever 221–222sestercij, početna vrijednost 216srednja klasa 23�Trajan 218trgovina 216, 226, 231–233vojni troškovi 212–214, 216–221,

229–230, 233–23�, 240–24�, 279, 299–300

vojska 212, 216–23�, 238–243značaj kolapsa u kasnijoj političkoj

teoriji 7�–76v. također Bizantsko Carstvo

Rostovtzeff, M. 123, 211, 21�, 218–220, 222–227, 231, 233, 238, 241

Rostow, W. 181, 187, 19�, 204Rowlands, M. 106Runge, D. 111, 119Russell, J. 233

Sabloff, J. 12, 80, 96, 100, 109–111,

K a z a l o

3�3

119, 249, 266, 269–270, 273, 284, 320

Sahlins, M. �1–��, 62–63, 67–68, 117

Salmon, E. 124Sanders, W. 33, 67, 86, 247–249, 2�4,

2�9, 262, 264–268, 270, 277, 282, 284

San Juan, bazeni chacoansko društvo 34–3�,

287–288, 291–294i okolna područja 284–28�, 292okoliš 292, 296

Sargon Akadski 23, 130Sato, R. 187, 196Saul, F. 270, 282Schelberg, J. 3�, 28�–288, 291–294,

298Scherer, F. 192, 196, 337Schmookler, J. 170, 171, 172, 181Schurman, F. 21Schwartz, E. 186–187Schweitzer, A. 139Seek, O. von 134Segraves, B. �8seljaštvo

nesklonost 201, 238ocjena teorija 128pobuna, u kolapsu Huarija 120pobuna, u kolapsu Maja 119položaj, kod Maja 282–283položaj, u Rimskom Carstvu

234–239u kineskom dinastičkom ciklusu

120uloga u kolapsu 11�

Service, E. �1–�4, �8–�9, 62–6�, 99, 101–102, 114, 329–330

Sharer, R. 12, 89, 10�–109Shils, E. �6–�7Shimkin, D. 103, 111, 119, 149,

2�7–2�8, 267–270, 280–282Sidrys, R. 271–272, 316Siemens, A. 2�9–261Simkhovitch, V. 92Simon, H. �0Sinnigen, W. 122, 21�Skalnik, P. �4–��, �8–60, 63, 118slučajni događaji 148–149Smith, W. 2�Snodgrass, A. 29sociopolitička organizacija

objašnjenje opadajućih prinosa 191–194

opadajući prinosi ~ 178–181prisila i legitimnost �6, 71,

194–19�razvoj �0–�8, 62–72troškovi 1�8–1�9

Sorokin, P. 77, 13�, 141, 148, 342Soustelle, J. 31Spengler, O. 76–79, 130, 13�–140,

143–144, 146, 148, 314Spinden, H. 96Ste. Croix, G. de 124Steward, J. 117, 1�8Struve, W. 121Stuart, D. 3�, 142, 148, 331Stubbings, F. 29, 113Susa 103sustav ravnopravnih država 320–

32�, 339–341definicija 319–320i kolaps 320–323i politički razvoj 319–323i suvremeno društvo 339–343


394

sustav Velikog čovjeka �2Suzawa, G. 187, 196

Taagepera, R. 207Tainter, B. 11, 129Tainter, J. 3�, 37, 49, �9, 287, 288,

290, 292, 294Taylour, W. 29, 113tehnološki razvoj

i ekonomski rast 19�, 204–20�, 246–247, 337–338

i kompleksnost 204i moderni problemi 337–342i znanstvena istraživanja 196, 204,

337–338izvori 181–184, 204odnos s kolapsom 204–206,

246–247, 337–339opadajući prinosi 181–184, 19�,

204–206, 337–338u Rimskom Carstvu 246–247

teorija katastrofe 99, 203teorija reakcija na izazove, v. Toyn-

bee, A.teorije integracije

~ kolapsa 9�kritika 70starost 6�

teorije konfliktakod ekonomskog opadanja Ni-

zozemske 12�kod harappanskog kolapsa 12�kod kolapsa 11�, 12�kod kolapsa Uskršnjih otoka 12�kod kulturne evolucije 66kod opadanja Španjolske 12�kritika 67–69starost 6�

u bizantskom društvu 124u društvu Maja 119u jutlandskom društvu 118u mezopotamskim društvima 121u povijesti Kine 120u Rimskom Carstvu 122

Teotihuacanobjašnjenja kolapsa 86, 97, 104,

110–112, 119razvoj i kolaps 32

Thapar, B. 89Thapar, R. 22, 7�Thomas, P. 2��, 261, 264–267Thompson, J. 31, 119, 2�2, 269–270Toll, H. 12, 289Tourtellot, G. 249Toutain, J. 216Towner, R. 139–140, 148Toynbee, A. 76–79, 83–84, 99, 124,

130, 13�, 138–148treća dinastija Ur 23, 90, 130, 324Tuchman, B. 127Tul’chinskii, L. 177Tula 32, 86, 104, 112Turco, R. 16Turnbull, C. 41, 44, 1�1Turner, B. 2�2, 2�9–262, 276Tyumenev, A. 121

Upham, S. 3�, 286Uruk 103

Valéry, P. 140, 333, 339Vayda, A. 20�, 274Vermuele, E. 113Vickery, K. 88Vico, G. 116viškovi

K a z a l o

3�5

kod sakupljača 68–69nužni za prevladavanje kriza 200prisvajanje pri osvajanju 20�–208,

211–212, 240–242smanjivanje s porastom komple-

ksnosti 19�, 200, 311u marksističkoj teoriji 68

Vita-Finzi, C. 236Vives, J. 12�Vivian, R. 287, 290vojna sila

kod Maja 268, 277–281opadajući prinosi ulaganja u ~ˇ

191–192trošak, u Rimskom Carstvu

212–214, 21�–223, 229–231, 233–236, 242–24�, 279, 299–301

Volney, C. 117

Waateringe, W. 91Wailes, B. 247Waines, D. 24, 122Walbank, F. 124, 204Wason, M. 122Weaver, D. 87Weaver, M. 33, 112Webb, M. �7–61, 100Weber, M. 211, 219, 240, 24�Webster, D. �7, 64, 67, 249–2��,

266–268, 277–278Wenke, R. 12, 66–68, 87West, L. 126Westermann, W. 122Wheeler, R. 22, 89White, L. 6�, 1�8Whitehouse, D. 8�, 24�Whittington, S. 12, 282

Widney, J. 10�Wilkinson, R. 94, 164, 16�, 167,

182–184, 204–206, 246–247Willetts, R. 27, 113Willey, G. 33, 104, 109, 111–112,

119, 149, 248, 2�3–271, 273, 280–281

Wilson, C. 12�Winkless, N. 84, 91Wiseman, F. 249, 2��, 262, 276Wittfogel, K. 63, 67, 117Wolf, E. 128Woodburn, J. �1Woodward, E. 134Worthinton, N. 173, 174Wright, H. 12, 63, 67

Yoffee, N. 12, 24, 103, 121, 130

zakon evolucijskog potencijala 99, 101–102

kritika 107sveden na zakon opadajućih

graničnih prinosa 31�–329v. također barbari, neadekvatna

reakcija na okolnosti, osvajačizaštitari okoliša 336–338znanosti 169–178, 186–191, 196,

20�, 337–338objašnjenje opadajućih prinosa ~

186–191u budućnosti 337–338

Zolotas, X. 182, 342

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 649067.

kolaps_društva.pdf

Documents

Transcript of kolaps_društva.pdf