KNJIŽNICA „MATIJA GUBHC

Urednici:

Franček Bohanec, Brane Grabeljšek, Tone Poto- kar, Milan Selaković, Krsto Špoljar, Drago Zdunić. Miroslav Vaupotić (glavni urednik)

Izdavači:„SPEKTAR” ZAGREB,

„PARTIZANSKA KNJIGA” LJUBLJANA Za izdavača:

Drago Zdunić — direktor „SPEKTRA”,Milko Štolfa - direktor „PARTIZANSKE KNJIGE”

IZABRANENOVELE

Zagreb, 1974.

Priredio i pogovor napisao MIROSLAV VAUPOTIĆ

IZABRANE NOVELE

BITKA KOD

BISTRICE LESNE

Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj trista trinaest, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Sent Ištvana, u smislu Madžarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!

Gospodin pričuvni desetnik Pesek Mato i šest junaka ove naše pripovijesti, svi su oni živjeli u početku tihim i gorkim životom, kojim žive milijuni naših ljudi, što se već stoljećima pate na našem blatu, te ga svakog proljeća i jeseni preoravaju, da bi iz njega izvukli šaku-dvije zrnja i pojeli režanj pšenične gibanice na Uskrs i na Božić, dva svijetla dana, kada se ne osjeća teret svagdanji u križima, već se samo napaja blago po štalama i puši i pijucka pred crkvom cijelo dopodne. U vjekovnoj magli tlake i rabote, dimnice i kmetstva i batina, u onoj feudalnoj magli, koja se još godine devet stotina i četrnaeste pod vladom Franje Josipa Prvoga povijala nad našim selom kao žalosno velo, svi naši junaci osjećali su taj svoj život kao neku stvar još od Gospodina Boga stvorenu, i njihov djed i pradjed (ne budi im potuženo) živjeli su tako, pak što tu ima da se misli i što se tu može?

Sve to kako stoji stvorio je Sam Gospodin Bog (slavu Mu budi i dika), i muži i jesu bokci, kada ih je Sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i tako je to zapisano na farofu i na katastru, u paragrafima na kotaru i u zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog postavio Gospodu, da paze na muže bokce, da dobro vrše deset zapovijedi Gospodnjih, da plaćaju porez i prireze i namete i da idu u soldate, a kada se to Njemu svidi bogme i u rat.

9

I tako je sedam naših domobrana napajalo ujutro, o podne i podveče svoga Cvetana i svoga Lisaka i svoju bolesnu i sušičavu Rumenu, svaki božji dan ljeti i zimi, po kiši i po snijegu, već trideset godina. Orali su i kopali, sijali pšenicu i ječam, raž i heljdu, repu i kukuruz, okopavali vinograd, kosili sijeno, otavu i otavicu (ako je bila jesen sretna i topla), i to uvijek od jutra do noći, da su ih krsta probadala, jer je naša zemlja jalova i visi, pak treba da se duboko ore i ljudski gnoji da ne izda i ne zataji.

A sve je to bilo teško. Jer: orati je teško. Po brazdama gacati mokrim, sijući i drljajući, je teško. Blago dvoriti je teško. Vol je vol, a svinja je svinja, i njima treba sve da se postavi gotovo. I slama i sijeno i sjecka i djetelina! Gnoj treba da se ispod njih ostruže i da im se nastre i da se marva očešlja, a mora se sve to, mora se, jer ako se propusti jedan jedini dan, već je eto drugi zinuo kao propast, pak se zato mora! A sve stoji zlo i sve mora čovjek sam! I voće treba da obere i ocat da preša i konoplju da bije i platno prede, jer je sve fabričko skupo, pa mora da se nategnu sve sile, da ne bi krepao čovjek gol i bos. Jer: čovjek vrta zdenac (bez zdenca se ne može), to proguta hiljade. Bijeli kuću, to odere; i klijet treba da natkrije ritkom, pa mlaci požderu desetinu, a ako hoće da obuče sebe i družinu, treba da štalu isprazni. A gdje su još obveze, stari dugovi, hipoteke, advokati? Nikad brigam kraja! Kramar odnese pune korpe jaja i graha za dvije-tri zdjele, za stakleni cilindar i pantljike; opančar na sajmu odere kožu s čovjeka za te proklete opanke; porezi natječu, nameti vuku na jednu stranu, financi i žandari na drugu, lugari, kancelisti, oficijali, kapelani, učitelji, svi oni nose i kradu: jaja i živad, rakiju i vino, slaninu i orahe (kao torovi i kune), a svi biju po mužu kao po marvi. I vidi muž dobro, da je on nekako najdonji i da su na njega silu toga navalili, ali kad i vidi - to što vidi - što ima od toga da mu je to sve jasno?

I činovnici i žandari, kasarne i oblasti, općine, spisi, uredi, sve je to našim junacima izgledalo kao stroj, koji je po gospodi doktorima samo zato izmišljen, da bi se bogečkom životu napipala žila i da bi se prebrojale seljačke vreće i svinje i kobile; ali sav taj gospodski, doktorski, kraljevskotrojedni stroj i sve te

10

kraljevske uredbe tog činovničkog stroja omalovažavale su onaj silni i nesavladljivi život u njima, i kad su ti naši junaci razmišljali o sebi i o svome životu, to je onda otprilike izgledalo ovako: ovo je moja koliba, kojoj je krov strm, i kišnica se slijeva lijevo i desno i ne curi mi tako na glavu. To je dobar izum da mi voda ne curi na glavu, i to mi je dao djed moj pokojni u baštinu, taj moj čađavi topli krov, a ja ću ga ostaviti sinu, jer je to mudra stvar: krov nad glavom. (Čovjek bi bio kao marvinče, da nema krova.) Sjedim ja pod tom svojom gljivom i gledam dim kako kulja, voda nebeska teče i natapa oranicu. I to je dobro. Žena mi liže povjesmo kao pauk, u loncu mi se kotrlja krompir, a našlo bi se i koje masno rebarce u dimu na tavanu. To je sve. Više mi zapravo i ne treba. Dobro je živjeti! Čovjek zapali lulu u sumrak i gleda žute oči mačje u volovskoj pari u štali, gdje blistaju kao krijesnice! Dobro je živjeti!

Sva ta bijedna zagorska, prigorska i kalnička sela i naselja, rasuta po šumama i jarugama, doživjela su u svojoj prošlosti mnogo i mnogo katastrofa, i taj posljednji habzburški rat, što je ujahao u selo jednog predvečerja, kada se žito mlatilo i mašinalo i sva seoska gumna odzvanjala od muklog nabijanja, taj nesretni rat nije bio za ove ljude ni prva ni posljednja nesreća. Pogoijeli su oni nekoliko puta do temelja, pomrli od kuge i kolere, od gladi i batina grofovskih: kada su ono Turci pregazili karlovačko-podravske tvrđave, spalili su sav taj kraj, a austrijski arkebuziri iz Parme, Piacenze i Spezije i kondotjeri španski i švajcarski, pod stjegovima austrijskim i papinskim porobili su sve što se dalo do posljednje kobase u dimu i posljednje niti u tkalačkom stanu, poslije katastrofe stubičke, godine 1573. Strijeljali su po tim ljudima madžarski žandari u smislu Nagodbe od godine 1868, silovali im žene i djevojke četrdesetosmaši i zelenokaderaši za Custozze i Solferina, a žene rodilje su novorođenčadi i dalje svojom vlastitom rukom rezale pupak srpom i ustajale treći dan po porodu, mrtvaci se polijevali vinom kao i u stara poganska vremena. To, što se po obalama evropskih mora podigla i propala silna carstva, što se pootkrivale nove zemlje, što se život izmijenio iz temelja, sve se to ovoga života ovdje nije ticalo ništa. Jest! Posazidale se po

11

dolinama crkve i kaznionice: kamene zgrade sa stjegovima i krstovima rimskim, s gromovodima i orguljama, rešetkama i paragrafima: ali sve te kaznionice i uredi i crkve nisu još jučer bile, a može se dogoditi, da te crkve i spisi i paragrafi opet ni sutra ne budu, a Jezuševo i Sveti Jalžabet i Sveti Ivan prozvat će se opet Lisjakom i Vučjom Jamom kao i prije toga, pa nikome ništa! Slava Bogu!

Gledajući stvari i mjereći događaje ovim uzvišenim i iskusnim mjerilom, naravno da se naši ljudi baš nisu mnogo uzrujavali na taj takozvani rat.

- Hja! Rat!- Eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda

doktori znadu što hoće, kad guraju taj rat!- To je gospodska stvar, taj njihov rat!Dogodilo se i puknuo glas, daje ovome ili onome odgrizlo

nogu, a bogme i glavu; žene su stale da vonjaju po judiformu, pa se čulo da se podigli neki u zeleni kader (ali taj više šiša bogataše nego kmetove, taj zeleni kader, pak će već nešto biti što će biti).

— Bilo je da nije bilo rata, pak će i opet tako biti da ga ne će biti!

— Žene se istinabog pokvarile, ali ni muževi po kasarnama i špitalima nisu bolji!

— Svakomu svoje! Tko poživi, vidjet će! Sve ima svoje vrijeme. Svaka sila za vremena!

Sve je počelo idilično. Jadnim težacima i marvogojcima, koji su čitav jedan život spavali po štalama i gurali se s rogatim blagom, njima se zbivanje u asfaltiranome gradu (gdje, kad pada kiša, pločnici sjaju kao zrcala) pričinilo u prvi mah lakšim od onog očajnog i crnog tegljenja i tako im je bilo, kao da su iz svog nesnosnog, teškog, robijaškog života isplivali - na minutu. Čuli su oni govoriti o jednoj čudnoj zemlji Šlarafiji, gdje pečene race i pilići lete u usta čovjeku, po livadama pasu prasci i odojci na ražnju, a srebrne ure i lanci vise po drveću, i taj život u gradu pričinio im se u prve gradske dane takvom Šlarafijom. Sve sami zelheraji sa suhomesnatom robom! Sve same butine i rebra i crvena slanina debelih svinja, pak su smrtonosne rane zapečene

12

lijepo masnom crnom čađom, a kroz krvave rupe prodrli čavli, te vise naduvena crijeva i cijede se trule kobasice i mirišu čvarci po zdjelama porculanskim opletenim drotom, da se ne raspadnu. Samo suho meso! Pun grad suhoga mesa! Šunke vise kao zastave! I na cimerima mesarskim odsječene glave bijelih odojaka, rasporem telići oko crkve, bijele plahte na vjetru sve lijepo polivene mirisnom svježom krvlju, krvave mesarske ruke otisnute na plahtama, sve same fine brijačnice što mirišu po najfinijem sapunu, pa se njišu barbirske zdjele i škripe i cvile na vjetru da je milina. Pa koliko još slavne krčme i cimeri sa finofajn namazanim farbama, sami crni mački i kanoniri, mužače, pa opet bijeli mački i oguljeni pilići polomljenih zglobova, pozabadani viljuškama petororozim, pa velike čaše pjenušavoga piva, a po oknima masne palačinke i krafni i pogače i pogačice, sve to miriše, sve to pjeva. Kako tu mora da je divno u nedjelju poslijepodne, kada čovjek nosi u džepu čitavu mazdu, pak još gucne fraklić šljivovice igverca, zasladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i špricerima, pa kada je cura i tambura i harmonika, drmeš trese krčmom, a ženske su sise tople, da ih sve grizeš i na nepcu upaljenom osjećaš slani znoj ženskoga tijela i sukrvicu, golotu, te plešeš kao fašnik krvavi, napio si se divno, sve same cure, sluškinje, štrikane podsuknje, crvene pantljike, gola crna blatna koljena i stegna, drmeš, tambure, berde, du-du, du-du, digu-gigu-dajca, baba ljubi zajca, juh-hu-hu, juh-juh, ijuh-hu-hu,

I gospodin pričuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid, Blažek Franjo, Loborec Štef, Lovrek Štef, Pecak Imbro, i Križ Matija počeli su tu stvar ratovanja ovako idilično, s drmešom u nedjelju poslijepodne, ali je stvar kasnije bogme narasla i zapalila se kao rana i bogme su ti naši junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovali vozom i pješke i mnogo se najaukali po špitalima i zatvorima i mnogo istina spoznali, do onog nedjeljnog jutra, kada im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu tristatrinaest.

Onoga jutra, kada je trebalo da dođe do bitke, bio je domobran Trdak Vid od svih najtužniji. Sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio praznine, one užasne praznine, u koju je zagledao nema tome pet dana, i nešto gaje steglo u grlu, te nije

13

mogao niti da popije svoju crnu kavu, nego ju je izlio u blato. Baš nekako pred njegov odlazak u grad, u kasarnu, pokopao je ženu, a na kući ostalo mu dvoje djece, stariji dečkić sedam, a mlađi četiri godine. Sa svojim i ženinim rodom se posvađao, i sve dok nije stigao telegram da se ide, on je mnogu i mnogu noć prostenjao na smrdljivoj slamnjači, što i kako da on to riješi sa svojom djecom? Onu posljednju noć sinula mu ideja, da će poći na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potuži, što će biti s njegovom djecom, kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban nešto učini u toj njegovoj stvari.

I tako je naš Trdak Vid mnoga vrata obio na Markovom trgu i na mnoga uzalud pokucao; nije znao bi li ostavio kapu na glavi i pozdravio kao pravi vojnik, ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi muž i kmet kada moli svoje pravo? I tako je negdje salutirao gologlav, pa su mu se smijali; a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske prostorije pokriven, „valjda mu se uši na glavi ne će prehladiti”. Tako se na tome križnom putu po onim beskrajnim hodnicima i sobama kraljevske vlade namjerio na jednog čovječuljka, koji je imao bešćutne oči, a nad glavom mu je plamtjela žuta plinska svjetiljka trepereći glasno; u sobi je bilo polutamno.

Otpjevao je Vid Trdak onomu čovjeku svoju tužaljku, a taj ga je starčić s bešćutnim staklenim očima slušao, gledao preko njega u zrak i punio Riz-Abadietuljčiće sa srednjofinim Be-ha-duhanom i slagao cigarete jednu za drugom u škatulju, koja tek što nije bila puna.

— Da! Dobro je, kume! Čuo sam ja već to sve, dragi moj! Da! Ali kamo da vam smjestim ja vaše dijete? Mi nemamo tu mjesta za vašu djecu! Mi možemo da uzmemo s vama zapisnik! 1 tako, dragi moj kume!

— Je! Prosim ih, gospon doktor — burno rekli — poglaviti! A kaj meni zapisnik bu? Ja ne znam kam bi z decom!

— A koliko grunta imate?— Dva rala!— A kuću?— I kuču?

14

— No! Pa zašto ne bi deca ostala na kući?— Je, gospon doktor! Bog budi ž njimi! Ali sedam let je

stareši star! Kaj to more ostati sam?— Vidite kume, vi dobivate mjesečnu potporu! Pa dajte

komu u selu potporu!— A kaj je to, ta pišiva potpora? Zato nigdo niš neće!— Pa dajte rodu! Imate valjda roda?— Imam ga, imam, ali bibolše bilo da ga nemam! Kakšnije

to vražji rod? Da bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet put prerasla, da je tak. kak meni moj rod želi. Brazde su mi preorali, kuču zrušili, kaj buju moja deca pri takšnem rodu?

— Je! A šta vam mi možemo, kume? Mi djecu principijelno u grad uzeti ne ćemo! Jer ako ih uzmemo, djeca će vam se protepsti. Proletarizirat će vam se djeca! Buju bogčija postali, razmete?

— Je. A kaj ja nis bogec, gospon doktor? Em smo si mi bogčija!

— Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod naš i onako propada! Pak što će biti od nas, ako našu zemlju napustimo, ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klatež gradski, kume!

— A kaj ja bum ž njimi? Ja ih onda moram zagutiti, da ne krepaju! Kaj ja morem, da mi deca klatež ne postaneju? I sam se klatim kakti fakin, bog ž njimi, poglaviti!

— Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima!— Ah, prosim ih, a gdje jesu ti dobri ljudi?— Vjerujte mi, kume, u interesu vaše djece, nema smisla da

ih povlačimo u grad! U interesu je vaše djece, da ostanu na zemlji!

— Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristušovih? Gde buju ostali? — zavapio je Trdak Vid očajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i došlo mu je da zaplače, tako ga je stislo u prsima. Ta za Boga miloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu „doktoru” tu nije jasno, da on sutra putuje na frontu?

— Već će se nešto naći, kume! Mi ćemo lijepo pisati dopis na općinu!

— Bilježnik je tat i lopov!

15

— Mi ćemo pisati župniku!— Ah, prosim ih, Naš velečasni — mahnuo je Trdak Vid

rukom.— Pa pisat ćemo mi već svima! Svima, kume! I na kotar i na

županiju! Urgirat ćemo, da vam se povisi potpora! Sada će i onako biti povišene potpore. Eto! Sada ćemo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume, pak će sve biti dobro!

Potpisujući tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik javila se u Vidu Trdaku jedna neugodna misao, da je taj zapisnik laž i da tamo nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana, ni bilo čega, nego ovakav jedan kratkovidni čovjek što puni cigaretne tuljčiće i slaže ih jedan do drugoga u kutijicu. On je o tome već mnogo puta mislio, da su ti zapisnici, uredi i spisi prevara i laž za bokce i za muže, ali mu se sve to tako konačno i neopozivo jasno do onoga trena nije javilo još nikada. Sve je praznina i nigdje nema nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mračnoj, škuroj sobi sjedi čovjek sa staklenim očima i puni cigarete Riz-Abadie srednjofinim Be-ha duhanom.

Do domobrana Trdaka Vida stupao je u dvočlanu drugoga dvoreda domobran Loborec Štef, stari frontaš, a rana ga je na desnom ramenu pekla pod remenjem telećaka i manliherice. On je zaludu premetnuo pušku s desnoga na lijevo rame; svejedno gaje zarezotina sjekla i smetala kod svakoga koraka.

Ganjao se domobran Štef Loborec po grabama i jurišima amo-tamo i pao ranjen u stegno; ozdravivši u bolnici opet je bio bačen na frontu, gdje se razbolio od tifusa, dugo umirao i nije umro, nego ga bacilo u oporavni odio; već je bio određen na šestonedjeljni dopust, kada je pala u bolnicu neka izvanredna komisija i tako njega i još trideset i sedmoricu bacila u kasarnu k bataljonu. Loborec Štef nije bio oženjen ni dva mjeseca, kada su ga bili otrgli od njegove žene, i on je tih šest nedjelja dopusta osjećao kao „svoje sveto pravo”, koje mu nitko nije bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo „sveto pravo”. Ogorčen tako pao je u tihu apatiju i nije mario ni za što. Prije toga drage je volje čistio cipele podčasnicima, i kada su ga slali u kantinu, on je trčao tamo i natrag; ali sada bi gunđao na sve povrijeđen i

16

trebalo ga je šiknuti i opaliti nogom u stražnjicu da potrči na zapovijed.

Kada se satnija opremala na frontu, bio je na straži; a slijedeći dan nije više za njega bilo cipela. Govorili su podčasnici o nekoj škrinji u glavnome skladištu, koja da nije stigla, a poslije su ga ismijali. Neka samo ide u poderanim cipelama! „Gospodin, koji se sa curama skice, kada se satnija oprema...”

— Na straži sam bio!- Kuš! Marš van! Vole bezobrazni!Bio je na prijavku, zapisali su ga i nije dobio svoje cipele i

tako se otputio na bataljon da tuži svoju satniju, da dobije „pravo svoje”, zašto da lopovima u magazinu pokloni svoje cipele?

Ali su ga iz bataljona izjurili nogom, rekli su mu da je Lepoglavčan, pseto, vol, svinja i tat! Neka samo pazi da ga ne objese još do jutra!

Kotrljajući se niza stube bataljonske ogulio se na ogradu i pošao u dubokoj potištenosti do magazina; magazini su bili zamandaljeni teškim ocalnim prečkama i zaključani lokotom. Sve je bilo pred njime zamandaljeno i zaključano lokotom, a on nije tražio ništa drugo nego „svoje sveto pravo”!

Treba da se shvati pravna svijest staroga frontaša! U ono vrijeme pred odlazak, kada ih olovo od osam magazina oštrih naboja steže oko pasa i kada se po bataljonskim nožarnama bruse bajonete, te cijele dane cvile brusovi i goli ocal, onda frontaši osjećaju u sebi neke prapočetne, vučje snage, što se bude u dubljinama. To se krvavo i zvjersko osjećanje postepeno gubi u etapnom blatu i patnjama logorskim, ali u kasarni, gdje je sve još operetno, gdje bliješte mačevi, zveče trube, stupaju čete u taktu, tu se frontaši osjećaju kao junaci. I kada se mjere s bataljonskim pisarskim osobljem, ti jadni ljudi sami sebi izgledaju kao neki gorostasi i divovi, koji idu na velike podvige, pokolj, krv, vatru, a ne će ostati pod toplim krovom kao ovi lopovi, pisari, švinđleri, maroderi, tati i sive lijene pekarske svinje i liferanti. Dobro je ovim ježevima bataljonskim! Ne će oni zepsti sedam dugih noći u marvinskom vagonu, gnjide proklete, nego će cvrljiti crne buhe na papiru u toploj sobi.

2 Izabrane novele 17

žderat komis i guckati pelinkovac! Zašto ne bi i oni pomirisali, kako kugle cvrče? To se u frontašima budi mržnja gladnoga kurjaka kada miriše toplu štalu, i zato nije dobro dirati u frontaše, te se iskusni i miroljubivi pisari u ove posljednje dane klone frontaša kao gubavaca.

Pognute glave i tužan vraćao se Loborec Štef natrag od magazina, svijestan već da će sada morati otputovati u galicijsko blato s poderanim starim cipelama i da će od prve kiše dalje imati mokre noge, kada je tako u mislima, baš nasred bataljonskoga dvorišta, nabasao na debeloga narednika Šmita, glavara sviju skladišta, pak se odlučio da još jedanput pokuša sreću i da se kod vrhovnoga zapovjednika sviju magazinskih cipela i čavala prituži, kako je to s njime i kako su ga srezali nepošteno i svinjski.

Stao je pred Šmitom i još lijepo štram kvrcnuo petama, da stvar što bolje ispadne, ali se Šmit uzrujano iskesio.

— Idi k vragu! Daj mi mira!— Gospodin narednik pokorno molim, ali moje cipele...Gospodin narednik, kome su čitav dan na diviziji pili krv

radi nekih dvadeset i sedam kruna i šesnaest filira u jednoj protunamiri, sračunavao je partije robe i problematične svote i tražio zaboravljene izdatke, pak mu je Loborec izmiješao sve kombinacije, i tako je planuo.

— Marš, ti tat zagorski! Svi ste vi tati!— Nisam ja tat, nego ste vi meni moje pravo ukrali!Šmit zapravo nije ni čuo što ovaj tu želi i što on tu govori,

nego je Šmita razbjesnila ta nečuvena drskost, da ga jedan prosti domobran zaustavlja i da mu jedan prosti domobran veli da je krao, kada su mu cijelo prijepodne na diviziji svirali to isto madžarski švindleri.

I tako je ćušio Loborca Štefa, glasno, iz sve snage, da se riješi već svega toga do vraga.

Baš u taj tren prolazili su preko dvorišta kuhari s velikim kotlom vruće crne kave, i Loborec, u bunilu bjesomučnom, u povrijeđenoj frontaškoj časti, da njega, koji sutra putuje treći put na frontu, tu na rajonu ćuška jedan magaziner — Jedan tat kramarski”, skočio je na narednika, pograbio ga i bacio u kotao crne kave. Okupan u kipućoj kavi, Šmit je povukao sablju.

18

zahvatio Loborca u lijevo rame, zasjekao ga duboko u meso i tamo u polutmini, među očupanim kestenovima, kraj prolivenoga kotla crne kave, razoružan od straže, priprave i kuhara, osjetio je domobran Loborec Štef, da sve to što se dogodilo nije bilo dobro.

Ranjen, krvareći, izbijen, prestrašen nekim ratnim paragrafima i strijeljanjem, on je još istu noć pristao na kompromis, pristao je da onako ranjen otputuje na frontu, samo da izmakne komplikacijama i strijeljanju po ratnome sudu, jer je povukao bajonetu na višega: tako je sutradan doista i otputovao u vrućici s pijanim transportom, koji je režao kao menažerija divljih zvijeri i kleo Gospodina Boga i sve svece nebeske od zapovjednika do onoga jadnog zavirača na repu voza, što je neispavan drhturio na zadnjem vagonu sa svojom crvenom zastavom za signale.

Bilo je to u vrijeme kada je rat sazrijevao i kada se po tim putovanjima frontaških transporta osjećalo da su lanci negdje već pukli; nije više bilo zastava ni glazbe ni cvijeća, nego se prevaljivali kotlovi s gulašem; jer to nije gulaš nego smrdljiva mokraća, to nije govedina, to su kuhane mačke; bacao se tvrd pljesnivi komis u prozore čekaonica, mlatili se kelneri po resrauracijama kolodvorskim, razbijale se svjetiljke; a kada je netko bacio čik u stogove prešanog sijena, što su stajali nagomilani do visine dvokatnice na jednoj madžarskoj stanici, i kad je transport krenuo osvijetljen rumenilom požara, svi su se smijali glasno.

Negdje u Karpatima, gdje su slova na stanicama bila ispisana ćirilicom i gdje su tik uza stanicu stajale crne visoke strmine, sve posute crnogoricom, pobila se jedna madžarska četa s Tirolcima na mašingevere. Loborec Štef je čuo nešto, da navodno jednom Madžaru nije dospjela porcija njegove cme kave, i da su Madžari unijeli u kolodvorsku čekaonicu blatan zahodski lonac, a na to je zapovjednik stanice ustrijelio jednog momka; ukratko: pobili se vojnici. U onim rojnim prugama što su polegle preko tračnice, u onom regetanju strojnih pušaka, telefoniranju, dovikivanju, pucnjavi osjetio je Loborec

t2 19

nenadano duboku potrebu, da se i on uplete u tu bitku, jer je sigurno, da je opet jednome čovjeku oteto njegovo sveto pravo.

Kada je saopćio tu svoju ideju svome vagonu, ljudi su slegli ramenima, kimnuli glavom, pljucnuli, pak se opet istegli na slami umorni i gladni, glasno zijevajući, svi izgriženih i izbodenih lica od oštre sječke na podu vagona.

A ta je ideja grizla i kopkala u Loborcu Štefu cijelo vrijeme putovanja. Što on ovdje opet putuje na frontu, kada to nije pravedno? Bio je on već vani u grabi, odležao je on vani već svojih sedamnaest mjeseci. I dopust mu njegov nisu dali, koji mu je pripadao po svim pravilima; i cipele su mu ukrali i rame su mu raskrvarili i ovako krvavoga bacili ga opet van, u maglu, u blato, u krv, u smrt.

Bilo je tiho nedjeljno jutro i magle se pušile na istoku, gdjegdje osvijetljene jedva primjetljivim pjegama svitanja. Četa je stupala kroz šumu, u blatu i kišnici, i nije se čulo ništa, samo tuckanje oružja, lopata i svjetiljaka. Osjećao se golem masiv šumski lijevo i desno od puta, a u Loborcu Štefu svrdlala je uvijek jedna te ista misao: da se je tamo dolje u selu, gdje su noćili, zavukao u štalu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noći, bio bi se riješio svega i mogao bi da se vrati. Ranjen je, krvari, primili bi ga negdje u bolnicu. Spasao bi se od svega i ne bi trebao da se muči kao životinja.

Četa se zaustavila na jednome čistacu u polutmini; oficiri su čekali telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmor.

Ljudi su namirisali bitku. Već dva dana čuju se topovi, a netko tamo naprijed iz prvih dvoredova oštrim, piskutljivim glasom pripovijeda, kako nikako ne može da se sjeti, kakvo je bilo lice onome ruskom čovjeku, koga je on posljednji put, kad je bio ovdje vani, ubo u živo meso. Pod bukvu se sakrilo magare, ali je on njega bajonetom iščeprkao iz šušnja, te ga Rus u ovom natezanju ugrizao, eto na, tu, u lijevi kažiprst, još se i sada pozna trag ugriza duboko u kosti.

Vonjalo je po mokrim jelovim daskama, od kojih su divizijski telefonisti tamo na čistacu sabili svoju kolibu, i pušio se dim; jedan je telefonist prao kotlove i govorio ljudima, kako su tu, na tu istu telefonsku štangu prije dva dana objesili

20

špijuna. Zaželio se šljiva i kruha, da se najede pred smrt, i dali su mu šljive neka se najede tih šljiva. Ah nije mogao da grize, tako je bio prestrašen, te su mu se cijedile napolje i tako je izgledao kao da mu na usta teče krv. A nije bila krv nego šljive!

-He- He!- Ni kruh nije mogao da grize, , nego ga je samljeo

dlanovima i prosuo ga po blatu, da ostane pticama!- A što radi naš Rucner? He-he?- Ah! Bolje je njemu nego nama!- Skoro da mu je bolje!- Dobar je to bio čovjek, šteta za njega!Opažalo se po riječima, da je taj „naš Rucner” po svoj

prilici uživao iskrene simpatije u satniji i da su ga ljudi voljeli i poštovali. Bio je on pisar u civilu i mnogo se nagladovao po provincijalnim općinama, a onda mu je uspjelo, te se zavukao u jednu smrdljivu sobu visoke kraljevske hrvatsko-slavonsko- -dalmatinske zemaljske vlade na Markovom trgu i tamo ravna­lom crtao registre i punio skrižaljke brojkama i slovima.

Taj „naš Rucner” pročitao je u životu nekoliko knjiga o tome da Boga nema i da će demokracija bezuslovno i sigurno spasiti svijet, i sve se to u njegovom mozgu zaplelo; on je mnogo sebi razbijao glavu, kako zapravo stoji s tim Bogom i s tom demokracijom? Živci Rucnerovi nalazili su se davno već u prilično rastrovanom stanju i bubrezi su mu bili istrošeni kao prodrto rešeto. On je to pitanje svojih živaca krstio „živčanom dezorganizacijom”, a o bubrezima je uvijek govorio kao o nečem što ima svoju posebnu razornu tendencu i „to da je ono”! Pod time „da je to ono”, Rucner je mislio da rješava baš ono najskrivenije i najtajnovitije u životu. Osjećao je on, kako mu zubi trunu i ispadaju, a žlijezde (neke masne otrovne žlijezde duboko u njemu) da ne funkcioniraju, kako bi trebale. Sve je u njemu propalo. Srce mu je bespomoćno treperilo u masi događaja, i on je osjećao to svoje gnjilo srce kako treperi i osjećao je kako mu nokti sami od sebe rastu kao mrtvacu; razmišljajući tako o tome, daje „to — ono”, tužno je i nesretno živio prije no što su ga svrstali u bataljone i nastrijelili dva puta. On je, u civilu još, najviše volio da šeće po nasipu smrdljivoga

21

kanala na kraju grada, kamo se valjalo blato i smrad čitavoga grada i skakali štakori ogromni kao kunići. Rucner je u ono vrijeme sebi iskonstruirao konačan i vrlo tužan pogled na svijet, koji se sastojao od temeljne ideje, da čitav grad postoji zapravo samo zbog ovoga smrdljivog kanala. Ljudi se kolju i pate, gutaju kalorije i putuju, pišu knjige o tome da „Boga nema i da će demokracija spasiti svijet”, a to sve samo zato, da bi u posljednjoj konzekvenci iz sviju patnja i ideja potekao ovakav jedan crni i blatan kanal. Taj se pesimizam u Rucneru poslije njegova frontaškog iskustva samo još utvrdio, i on je štoviše i u demokraciju posumnjao te više ni o njoj nije htio da misli. Svejedno! Demokracija ili nedemokracija! Sve će ipak konačno svršiti u blatnom kanalu!

U selu Bistrici, gdje su noćili, spleo se Rucner s kovačicom, koju je upoznao prije dvije godine, kada je prolazio ovim krajem. Bila je ta kovačica žena rodilja, kojoj su ustrijelili čovjeka, te je tako ostala udovica s petoro djece. One noći ostao je Rucner kod žene i nije u svemu bilo ništa naročito.Topla postelja, mnogo crveno-bijelo ispruganih perina, jaka znojna ženska bedra u peiju i negdje daleko mumljanje topova. Jahač je jedan sa svjetiljkom gacao preko blatne ceste i to se čulo kako konj teško izvlači kopita iz blata. Sipila je magla. Sjetio se je Rucner, daje na stolu u kuhinji (popločenoj crvenom ciglom) ostavio svoju lulu, i baš mu se u taj tren tamni taj prostor u kome gaća konjanik učinio neobično dubokim. Zaplakalo je dijete u sobi, a on tu stoji glup, bolestan, ostavljen.

Tako su ga našli drugoga jutra u sjeniku gdje visi na debeloj gredi. Držao je u lijevoj ruci lulu i neobično je djelovao na Vida Trdaka. Bili su zajedno u istome dvočlanu, pa kada bi bili zapovijedani dvoredovi desno, onda se Vid Trdak oko Rucnera okretao kao krilo oko vratnice i skakao uvijek Rucneru u dvored; tako su mnogo zajedno razgovarali i u dvoredu i u vagonu i u kasarni: Rucner je poznavao brigu Trdakovu, ali ga nije nikada tješio.

- Ti ćeš umrijeti i tvoja će djeca umrijeti i ja ću umrijeti, a zato se nitko ne će uzrujavati! Molim ja tebe! Šta ti misliš da ja ne poznam Markov trg? Ti misliš da tamo sjedi onaj stari

22

kratkovidni pisar i da puni Riz-Abadie-cigarete — što? Hehe! I ti misliš, daje on doktor? Nikoga nema tamo! Ni onoga staroga doktora nema, ni Bana, ni Vlade! Sve je prazno! Sve će to u crni kanal!

—Eto! Bio je ovdje, još je jučer stupao ovdje u dvoredu, a sada ga više u dvoredu nema! Jednostavno je istupio iz dvoreda!

Rugali se iza Vida Trdaka ljudi bataljonskom zidaru Viktoru, koji je dobio od gospodina majora dopust jedino pod tim uslovom, da pođe kući i da ustrijeli ženu kao kuju, jer ga je ona na najpodliji način prevarila sa starim mlinarom (dok je on ovdje na fronti krvario, ostavila je žena kuću i preselila se na mlin), pa se eto Viktor vraća natrag bez rezultata!

— Slušaj me, Viktore, — rekao mu je bataljonski zapovjednik pred polazak na dopust. — Ja te puštam s fronte! Dobro je! Ali mi zadaj poštenu riječ, da ćeš tu svoju kuju ustrijeliti na svaki način!

— Evo, gospodine majore! Na moju poštenu riječ!Ustrijelit ću je kao kuju!I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene!

Gdje ti je poštena riječ, Viktore? Viktore!Izašli su iz telefonske kolibe oficiri (svi u kaučuku i gumiji),

zajahali konje, razlijegle se zapovijedi niz bataljonsku tjelesinu i sve se opet pokrenulo teško i umorno.

Čovjek, koji je odlučio sudbinom naših junaka u bitki kod Bistrice Lesne, zvao se Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, a bio je u činu generalštapskoga potpukovnika i operativni šef one armijske skupine, u kojoj se naša zagorska četa izgubila kao jedva primjetljiv potez povučen crvenom olovkom na sivoj isprecrtanoj karti jedan naprama sedamdeset i pet hiljada.

Na toj karti gospodina potpukovnika nije se vidjelo, da je taj čitavi kraj bio izrovan granatama (kao da su zemlju izmrcvarili pobješnjeli veprovi), i te hiljade, što su se onoga jutra micale nevidljive i tihe po uvalama i jarugama terena, nisu izgledale kao gomile ranjenog i gnojnog mesa, nego su to bile crvene strelice uperene šiljcima na modre vijugave crte ruskih postava. Na koti trista trinaest stajala je zidana kapelica s raspetim limenim Kristom, sva izbrazdana i oguljena dubokim

23

zarezotinama tanadi. Jedna njemačka komanda pribila je na zid crnu tablu s imenima dvadeset i devetorice što su ih tu pokopali u zajednički grenadirski grob, još prije tri mjeseca. Bili su to grenadiri jedne jurišne kolone, što je nadirala preko kote trista trinaest na istok, a onda se fronta na tome mjestu dva puta polomila i Rusi su prešli preko kapelice, a sada je opet u uzmicanju i gibanju natrag stali napuštati. To plješivo brdašce, zaraslo šikarjem, vladalo je čitavim okolišem i s njega je pucao pogled daleko preko potoka i polja, preko brazda i jablanova do sela, gdje se poslije ponoći objesio „naš Rucner” i dalje do šumskoga kompleksa, gdje se dobrim dalekozorom jasno mogla razabrati razvaljena i pogoijela stanica i gdje su bili ukopani prvi zagorski postavi.

Ta kota trista trinaest bila je za sveukupan razvoj odnosa od velike važnosti, neke vrste ugaoni stožer, oko koga su se kretale sve kombinacije gospodina Rikarda Weisersheimba i baruna von Frederiksa, njegova dvojnika na ruskoj strani, gentlemena sa srebrnim ostrugama, boljarskim naslovom iz petrovskih vremena i visokim odlikovanjima. Taj barun von Frederks bio je po Weisersheimbovom najdubljem stručnom uvjerenju „glupan”, „diletant”, „neznalica” i „pacer”.

— Idiot! Daje onu svoju kazanjsku brigadu, što mu se jučer tu raskrvarila, bacio u liniju dvadeset i četiri sata prije, sve bi se bilo dogodilo obratno! Ali ovako! Pokazat ćemo mi tome „paceru” tko smo i što smo!

I tako je Rikarđ VVeisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, kao da igra šah s barunom von Frederiksom, svojim protivnikom s onu stranu fronte, prekrižio kotu trista trinaest crvenom olovkom i preko nje povukao crtu svojih kombinacija, a to je za brigadu naših mučenika (koja se svježe izglačana i još magazinskim kamforom nasuta utaborila iza maglenih šuma) značilo da će zagaziti u krv već slijedećeg jutra, baš na samu božju nedjelju.

Potištenost je u ljudima rasla iz koraka u korak, i svi su osjećali u utrobi kao neki kamen, koji sili čovjeka da stane, pa da se ljudski izmokri; svaki je čas po jedan istupio iz dvoreda, stao u grabu, pak onda potrčao da stigne na svoje mjesto, i tako

24

je od toga nervoznoga trčkaranja oprema na ljudima zveketala kao na teškim teretnim konjima okovana orma.

Prošli su pokraj razbijenih municijskih kola, kraj kojih je ležao izuven mrtvac pokriven šatorskim listom, a obojci su mu bili prljavi i raskvašeni; jedna je čavka sjedila na boku, ali nije

uzletanja visoko i opet se grakćući glasno spustila u blato.

Šuma je postajala sve rjeđom i teren se široko modelovan spuštao do potoka, što je onuda vijugao duboko zarezan u blato, kao da je netko u onu gnjecavu i sivocrvenu ilovaču duboko zagnjurio nadnaravnim i nokatim palcem i razderao zemlju, te se zemlja cijedila gnojna i prljava kao stara rana. Vjetar je šuškao suhim lišćem, kada je pao prvi hitac.

Bila je prije toga sablasna tišina, kakva uvijek obavija događaje; patrole, što su bile izaslane daleko pred četu, vratile su se natrag s viješću, da su ruski postavi na rubu šume, a hitac je odjeknuo daleko preko parcela i polja. Ljudi koji još nisu omirisali baruta uzdahnuli su duboko i nije im se to sve pričinilo tako strašnim! To je prasnulo kao daje negdje daleko pala jedna daska na drugu! To nije ništa!

Uto je pao i drugi hitac.Još dva.Onda mir.Ljudi su gazili preko jednog povaljenog krošnjatog stabla svi

prljavi i zamusani, pak je bljedilo obraza ljudskih izgledalo nadnaravnim. Svi su stupali plaho te je tako glas gospodina desetnika Peseka u ovoj svečanoj tišini (kada je svatko osjećao svoje srce u grlu) zvučao dvostruko surovije i strože.

- No! Kaj bu? Em niste balerine! Mulci prokleti! Trkom!Strčali su se svi u korito potočno, što je bilo naplavljeno

vodom do gležnja, i svrstali se tamo; neki strani i nepoznati vojnici gacali su preko oranica, čas poskakujući a čas plazeći. Sve to izgledalo je smiješno i neshvatljivo u jedan mah. Gledao je Lovrek Štef te nepoznate i strane vojnike, kako se miču po brazdama kao orači u daljini (a nisu orači i ne nose plugove nego puške) i gledao je mokru i tešku razvaljenu zemlju i tako se nagnuo da opipa rukom kakva je to zemlja, jer mu je izgledalo kao da je orano duboko i ljudski i da bi zemlja mogla

25

bit dobra. U onaj tren, kako se Lovrek Štef sagnuo i zahvatio ruku zemlje, zacvrkutao je jedan vrabac, a Trdak Vid, njegov drug iz sedmog dvočlana, naslonio se o njega kao da mu je pozlilo.

U tihom podmuklom miru zaregetao je daleko negdje na desnom krilu u šumi mašinengever, pak se lomljava prelila po dolinama i talasala se sve dalje i dalje; u onom širokom talasanju jeke muklo se javio top. Top je zagrmio kao da stoji negdje na pet koraka, glasno i duboko kao mužar pred crkvom na Uskrs. Javili se u taj isti tren topovi negdje daleko naprijed kao glasovi orgulja, i nešto je preletjelo preko jarka i potoka nad ljudima kao ptica.

- Previsoko - povikao je netko u čudu.-Kuš!Lovrek je čuo topove i bio se napeo sav od znatiželje hoće

li opet da opali, kada ga je Trdak Vid uhvatio grčevito, kao da se utapa. Lovrek je samo osjetio to, kako je Trdak Vid mekan i nekamo puže k zemlji i krv mu lopti na usta i teče mu po rukama.

— Vid, Vid, za pet ran Kristušovih, Vid!Vid Trdak nije odgovorio ni riječi. Bjelutak mu se očnih

jabuka caklio modrikasto i krvava mu se pjena cijedila niza zube; on je gutao neke gvalje i mljacko čeljustima kao da preživa. Trdak je još čuo onoga vrapca, i onaj poklič je čuo, da je previsoko, kada mu se zamaglio i on se sjetio, daje zaboravio reći onom gospodinu doktoru na Markovom trgu da moli brzo uredovanje, a najposlije da to i nije zaboravio, onaj gospodin doktor nema vremena, on puni Riz-Abadie-cigarete — a Rucner je rekao da ničega nema — ničega nema,ni Vlade, ni Bana, ni doktora, ničeg...

Lovrek Štef se sagnuo do Vida Trdaka i htio je da ga pridigne i da učini nešto što bi bilo mudro i ljudski i na svome mjestu, samo nije nikako mogao da se dosjeti, gdje je zapravo njegov zavojni omot, gdje se ono izgubio taj prokleti paklić, u torbi ili u telećaku? Nad jarugom je opet zasvirala jedna granata, i ta je bila previsoka; a onda odmah još tri, sve tri visoko. Ljii^i su stali da trče kao krave pred ognjem, nije se ništa razabiralo, samo vika suluda i zviždanje, te se Lovrek

26

potpuno smeo i nije znao što da radi? Da trči za ljudima, da viče, da pusti Trdaka Vida ovdje u blatu, što, što?

- Mater ti ludu! Ustrijelit ću te kao psa! Marš!Trgnuo se Lovrek kao oda sna. Pred njega je stao desetnik

Pesek i grozi mu se revolverom i viče iz svega glasa i kune; nigdje nema nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju, samo on tu stoji i gospodin desetnik Pesek s revolverom. Poslušno kao blašče potrčao je Lovrek do jednoga panja, i nije bio od toga panja ni tri koračaja, kada je negdje pokraj njega udarila granata i mlaz ga je zemlje bacio u potok. Jedva što se trgnuo od Trdaka i pao u vodu, okomiti je crni stup vode i blata poletio uvis desno i odmah isto takav crni stup zemlje lijevo, i tako je zemlja počela da skače kao kapljice po mlakama za oluje: tu jedna i tamo druga, pa sve više i sve brže. Lovrek je osjećao mokro ruho i rubeninu kako mu se lijepi za kožu, a oči su mu bile poprskane sivom smjesom gnjile zelenkaste balave mahovine i ruke krvave od Trdakove krvi. Na laktu ga je žiyo palilo, tamo se ogulio, i na koljenu (to nije ništa, mala ogrebotina), fiju, fiju, fiju, zviždale su oštre niti zrakom, kao na streljani kad su u zaklonu postavljali table, i debeli se komad obronka odvalio iznad njega mastan i težak, kao tijesto odrezano nožem. Čuli se vodeni mjehurići kako klokoću u blatu: klok, klok.

Zviždaljke su resko pištale i pucalo se negdje naprijed u šipku i kupinama. Trubač je jedan četvoronoške brzo kao majmun trčao po jarku, te je Lovrek htio da zaviče za trubačem, gdje je druga satnija, ali su u onoj ornjavi što je ječala nad humom nije čula nijedna riječ, samo su granate brundale kao berde. Tutnjava je rasla sve više, i pokraj uha Lovrekova zviznulo je zvonko tane kao da je iglasto. U isti mah se drugo zabolo pred njim u zemlju i razderalo je, a zemlja je zajauknula tromo i duboko, kao što jauču dotučena stvorenja. Čulo se kako se u šumi kala jedno deblo od krošnje do korijena. Lovrek je ležao na leđima u zavijutku potoka, gdje se napajalo blago i gdje je sve bilo iigaženo papcima i zasmrađeno kravljim kolačima. Htio je da se okrene, da se podvuče pod povaljeno brvno (bilo bi mu toplije), ali nije mogao da se makne od nekog neizrecivog umora, kakav nije osjećao ni onda, kada je mlatio

27

žito u najvećoj kolovoznoj vrućini. Kao da mu je tijelo raskvašena vreća cementa, takvu je težinu osjetio u nogama, a oči su mu se sklapale; on je još samo toliko držao otvorene vjeđe, te mu se u zjenice nalijevala tanana vodoravna crta svjetlosti, te se kroz masnu koprenu kao kroz suze vidjele kapljice kiše, što su se po paučini sklizale s lista na list. Lovrek Štef se jasno sjećao toga, kako ga je Trdak pritegao za remen i kako je posve mekan stao da bljuje krv i kako je Pesek zalajao na njega s revolverom u ruci, a sada su se sve te predodžbe uvlačile u nešto mekano kao zgažena puževa ticala i sve je izgledalo tako balavo i gnjecavo i hladno. Čudno je bilo Lovreku što se gospodin desetnik Pesek toliko izderao na njega i zagrozio mu se još revolverom, a sada leži eto do njegovih nogu, zelen, gluh, ne miče se, a bijeli oblačići šrapnelski lijeću mu nad glavom, kao snježne grude. Zemlja se sipa kao da je netko lopatom baca, i sav taj dim i to blato, sve je tako gluhonijemo i tiho.

Loborec Štef bio je duboko zaokupljen svojom idejom, kako bi to bilo, da se je on zavukao u selu negdje u gnojnicu, kada se bila osula prva artiljerijska vatra; on je ostao ležeći u jaruzi kao star i iskusan veteran, koji znade da je prvi princip uspješnog i mudrog ratovanja ostati ležeći i zariti glavu u blato i žmiriti što dulje to bolje. Ostao je tako nepomičan i ukočen i kada se trgnuo, nije znao je li to bilo samo jedan hip ili strašno dugo; izgubio je svijest o vremenu i izgledalo mu je kao da se probudio oda sna, a oko njega bili su sami Madžari i madžarski kleli i išli naprijed. Jedna se silna madžarska ljudeskara zaustavila nad njim i opalila ga nogom u trticu, pa je i on ustao i potrčao za Madžarima.

— Idu Madžari, ide i on! Svejedno! Madžar ember! Alamvašut. Mora se! Još će ga ustrijeliti madžarske svinje kao psa! On je ostao dok je mogao! Sada svejedno!

Ruski dvojnik gospodina potpukovnika Rikarda Weisersheimba, barun von Frederiks, „diletant” i „idiot”, što je jučer tako lakoumno - upravo hazarderski - proigrao svoju kazanjsku brigadu, nije dao da mu otmu kotu trista trinaest nikakvim protunavalnim trikovima. On je precizno predvidio taj

28

udar i zato je još prošlu noć podupro čitav postav dvostrukim topničkim pričuvama i crvenom olovkom na karti privukao nekoliko čerkeskih transporta, što su putovali već tri nedjelje po blatnim stanicama ruskim, i tako izdao zapovijed da se fronta drži, dok ovi transporti ne stignu.

Crni zemljoskoci dizali se od granate lijevo i desno. Loborec Štef ustrčao se kao izgubljeni mravac u tamnoj kolonadi crnih čađavih stupova dima i jama, te se zasopljen, usijan, bez daha, bacio u vatru omamljen, kao da ga je netko šakom udario po nosu. To je bila gruda zemlje.

Pušili se masni cmi oblaci dima, a iveije raskoljenih debla, šikarje trnovito i blatna zemlja, sve je to vrcalo nad glavama ljudskim. Loborec je osjetio kako ga nešto toplo poškropilo po licu, a kada je povukao prstom da vidi što je to, bio mu je prst krvav kao daje zgnječio stjenicu. To je škropila krv.

Ljudi su vikali lijevo i desno, ali se nije razabirala ni jedna riječ, a grmljavina i iglaste niti pušćane tanadi mitraljeza i vatra, dim, jauk ranjenika, težak i opojan zadah baruta, sve se to uvlačilo u oči i uši, u pore i nerve, pak je Loborec, od teške neke potrebe da se nekamo sakrije, kao kukac zario lice u zemlju i teško disao. S njega se pušila para kao s konja. Desno je netko jauknuo i to jaukanje ispunjavalo je Loborca kobnom tjeskobom. Osula mu se po tijelu skrletna vatra, i on se kao svrabljivac stao grepsti po dlakavim prsima, po stegnima, po koljenu, te mu je došlo da se svuče gol, da se osovi, da pobjegne, da se pogrebe po tabanu što tako đavolski svrbi, da zaviče, da se razdere, ali se u to tik pred njime zabolo jedno tane i zviznulo nad njim. Loborca je u taj tren spopao osjećaj, da mu se to tane zabolo u oko, a on je počeo da pipa svoju očnu jabučicu i začudio se, da je ostala na svome mjestu netaknuta. Vjeđe treperile su nervozno od neprestanog praskanja eksploziva, te u onoj kiši tanadi, što se sipala kao zrnje, nabubrile su mu opne moždane i tako je sve u njemu tutnjilo kao da netko udara njegovom lubanjom o zid.

U jakoj vrućini što mu je lizala iz utrobe od neobično silnog tlaka eksplozija, u apsolutnoj trenutačnoj tmini, zatisnuo je Loborec oči rukom i zgrčio se u namjeri da se još dublje zarije u zemlju, kada je sve planulo i on je dignut vatrometom zelenih

29

iskara osjetio kako je izbačen, kako se preokrenuo nekoliko puta, kako je gologlav i sav zalijepljen od blata što mu plazi za vrat, te ga zalijeva teška i zagušljiva fosforna smola i sve ga golica u nosnicama i dušniku da kihne. On bi bio kihnuo, ali se nije usudio ni trznuti i samo je slušao puške što su klopotale kao klopoci u vinogradu, na brzom vjetru: onda bu došel sveti Mihal...

Dugo je tako ostao nepomičan, a onda se ohrabio i polako stao da pipa po sebi, je li još živ? Iskopao se iz zemlje, a pokraj njega ležala je nečija glava. To je bila glava iz jurišne kolone s kacigom, svezana remenom kao poštanski zamotak. ,U dvoredove desno kren!” Zbogom! Juriš! Bog mu daj duši lehko! Jedan je razbijeni kundak zazvrndao visoko u dimu, a po brazdama povlačio se bijeli plin i sve je vonjalo po paljevini i po sirovom željezu, što je neprestano cvrčalo i gasilo se po mlakama, kao notkove u kovačnici.

Loborcu je palo na um, da bi bilo dobro da izdube tu svoju jamu, u koju ga je bacio valjda sam sveti Rok, i tako je s teškommukom počeo da traži svoju lopatu, što mu je spuzla na leđa, idugo se tako natezao i mučio s emenom lopate, a kada ju je konačno izvukao, nešto je zveknulo i lopata mu je u isokom luku izletjela iz ruke.

— Odnijelo je — pomislio je on smotavši se u jami u klupko, kada je u slijedeći tren opet nešto zviznulo i Loborca zapeklo na glavi. Meso ga je žeglo, ogrebotina je krvarila i on je sav blatan i prljav tackao po glavi i čas glupo gledao u krvave prste, a čas se opet gladio po glavi i srce mu je kucalo živo i glasno. Pred njime u hrpi zemlje ležala je nečija kabanica, a jedno tane otkinulo je gumb te kabanice i gumb je zazvrndao kao prasence, kada se pastiri prasičkaju na livadi. „To je geler, vrag mu mater, i još jedan.”

— To netko baš po meni strijelja, mater mu krvavu, — domislio se Loborec i posegnuo za svojom puškom. Njegove puške nije bilo nigdje, ona je ostala u jarku, i on je tu, zaklonjen nečijom lešinom, ležao bez puške, još uvijek u mislima, da bi bilo mnogo pametnije da je ostao u bistričkoj gnojnici nego da se tu na oranici da zaklati na samu božju nedjelju. Do onoga časa on je još uvijek bio čovjek, koji je mutno osjećao da mu je

30

učinjeno krivo i da bi bilo poštenije, da se obori na one fakine i peke, liferante i kaderaše švindlere; da uzme pušku i da počne strijeljati sve one lopove u pozadini od generala do bataljonskog šustera. Kao pitomo blašče on se bojao te vatre, ali žarivši sada njušku pod zelenu kabanicu nepoznatog madžarskog mrtvaca, raskrvavljen i razdražen u dubokom osvjedočenju, da to netko upravo po njemu puca, on je pograbio pušku i stao da strijelja u maglu, u blato, u kupine, u ništa!

Komu je on što skrivio? Njemu su oteli njegov šestonedjeljni dopust, i ženu su mu rođenu odbili od njega kundakom kod plota kasarnskoga! Razmrcvarili su ga, po špitalima su ga povlačili, ukrali su mu cipele, i sada još po njemu strijeljaju? Tko je ta svinja, koja po njemu strijelja? Da vidimo Štefa Loborca, hoće li on dugo da trpi, da baš svi po njemu lupaju?

Tako je bjesnio Loborec Štef i puška mu je grmjela kao motor, cijev se dimila i drvo se zapalilo i fišeci su vrcali usijani iz magazina kao iz sječkarnice, a na prstima Štefovim pušili se bijeli mjehuri od opeklina. On je putovao na parostroju bitke punim tempom.

Divizijski mrtvozornik Palčić (u civilu đak i nervčik, koga svaka, i najmanja sitnica životna guši u grkljanu i cakle mu se oči od neke neizrecive tuge) brojao je u pučkoj školi Bistrice Lesne mrtvace od prošloga dana sa kote trista trinaest. Prvi bataljon zagorske pukovnije, koji je bio na lijevom krilu, stradao je najjače: sedamdeset i dvije smrtovnice ležale su od prvoga bataljona na stolu divizijskoga mrtvozornika đaka Palčića, koji je te mrtvačke papire ljuštio iz žutih metalnih korica i slagao materijal u spise i skrižaljke divizijskih gubitaka. Od drugog bataljona stradale su druga i treća satnija. U drugome vodu druge satnije ostala su ležeći sedmorica i to: desetnik Pesek Mato i šest domobrana.

Prvi po redu bio je domobran Križ Marija. Rođen, cijepljen, pao, ostalo za njega u prilogu: dva pisma, dvadeset i četiri krune, džepni nož ogledalo.

Prvo pismo Križa Marije, pisano teškom težačkom rukom, bilo je od Katice Rodeš, a glasilo je ovako:

31

Daimadem poletna krilašca poletjela bina tvoje zamamne grudi da imadem oko sokolovo oko zavirila biu tvoja raskošna njedra da imadem gjengje oko vrata obavila bi njim tvoje srce samo da mi budeš ljepši i štomiliji i što draži. Eto tolikote ljubim a dačuustreba i život svojbi položila za tebe. A ipak kakoto razaberem iz tvojega pisma karaš me i napominješ dati vjerna nisam nebojse ti zame mili moj, ja jedino kroz tebe mogu postiti blažena i zadovoljna i to opisati nemožem srce ću izvaditi i pred tebe postaviti dau njemu gledaš lik svoj i cjeli da se vidiš kako te ljubim.

Lajavi jeziki nemogu da miruju pa imene prem nevinu i nedužnu ogovaraju. To je meni moj očuv kriv koji bi htel da ja njegova postanem dok se moj Pepo iz Talije vrne doma. A ti uto neveruj. To je žalosno kad tvoja majka mene psujeju jer spavam pri očuhu a gde bi ak ne prinjem kad kod tebe nemrem, jer kaj Pepo veli ak se doma vrne jer je Štefek Francetić s Pepom u Taliji bil i Pepo je živ i zdrav Hvalen Isus i Marija doviđenja Katica Rodeš.

Drugo pismo domobrana Križa Matije nije bilo od Katice Rodeš, nego od Ljubice Jankićeve, po svemu sudeći još neudate djevojke.

Evo mili i ljubavni pozdrav od Ljubice Jankićeve. Faljen Isus i Marija Dragi Mato Zlato moje davam vam znati dasam vašu kartu primila na trećega na večer i bilo mi je srce veselo kad sam dobila vašu kartu. Sad vam ovaj listak pišem jer mi srce neda mira dragi mato ljubav moja srce moje zlato moje ljubav moja tak je stalna kao sneba mjesečina sjajna Milo moje uzmem olovku u desnicu ruku da napišem jedno pismo da mi dragi Skupa nismo. Sjajna zvijezda srca moga ljubim više neg i boga evo sad mi iz istoga sine sunce jarko i pozdravlja srce slatko.

Drago moje pišitemi od onoga lista što ste primili na Majkubožju prosim pišitemi jestelivi zaistinu bolesnootrovni kak je meni Kovačev Blaž rekel jer već tretji put pišem pa se bojim dastevi u gradu zdrugima u ljubavi Primite mili i ljubazni pozdrav od Ljubice Jankić.

Divizijski mrtvozornik đak Palčić zamislio se nad timpismom Rodešove Katice što je eto došlo na njegov

32

mrtvozornički stol i tako postalo svršetkom jedne ljubavne drame.

Katica Rodešova sigurno je pljunula u isušenu i prašnu tintarnicu i miješala po njoj okrenutim držalom kao da zafrig miješa u loncu, pa onda čitavu nedjelju poslijepodne prepisivala iz ljubavnoga listara neke harambašićevsko-badalićevske izraze, da bi na koncu u sve to licitarsko šarenilo uplela jednu malu istinu, gorku kao kap pelina.

Poznavao je đak Palčić taj način dopisivanja i načitao se on hiljada i hiljada takvih pisama, polijepljenih golišavim ružičastim anđelčićima i krvarećim srcima, pisanih uvijek jednom te istom rukom u dijagonali iz gornjega lijevoga kuta u donji desni; znao je đak Palčić već točno unaprijed, kada će doći onaj stanoviti obrat iz slatkoga u gorko i sve mu je to izgledalo dosadno i žalosno.

Sjediti tu u praznoj školskoj sobi i čitati čitave noći kako Eva Katančecova šalje pokojnom domobranu Blažeku tri goluba. Prvi ti ljubav vodi, drugi ti nosi pošticu, a tretji nosi ružicu ja sam znala sve kaj je bilo v goricaj s Janicom Goričančevom i zakaj ti meni ne pišeš zbogom. 1 kako Pecakova Jaga piše hrvatskome kralju, da se smerno potpisana slobodna nalazi, da u svrhu podjele previšnje očinske milosti nazočnu preponiznu molbu pokorno podastrijeti usudi.

Tu nazočnu preponiznu molbu Pecakove Jage kraljevske su oblasti uputile službenim putem vojnom nadležnom naslovu na tamošnju svrsishodnu preporuku, a nadležni je naslov tu molbu kratkim uredovanjem putem prijavka povratio moliteljici (dotično njenom mužu domobranu Pecaku), uz pripomenu da se Njegovo Veličanstvo Hrvatski Kralj „nije udostojao smilovati i svoju previšnju očinsku milost pružiti i dati nije blagoizvolio” i po tome se domobran Pecak Imbro ne će na grunt vratiti, kao što je to Jaga bila molila, čemu se silno nadala i zato općinskom pisaru tustu gusku i dvadeset i sedam jaja poklonila.

Sve je propalo! I guska i dvadeset i sedam jaja i Jagičine nade i Imbro Pecak! Sve je to u onim metalnim koricama smrtovnice, koju ljušti đak mrtvozornik Palčić, gdje stoji crno na bijelom zapisano, da je Imbro Pecak pao i da je cijepljen protiv kolere i tifusa, oženjen i rođen u selu Trnje Jezušovo

3 Izabrane novele 33

općina svetojanska. I srebrna ura desetnika Peseka Mate je tu i pod njenim poklopcem izrezak iz kalendara „Šoštar”, gdje stoji naštampano, da je tu srebrnu uru dobio gospodin Pesek Mato kao nagradu od Kalendarske uprave što je odgonetnuo u kalendaru „Šoštar” objavljeni rebus „Tko rano rani sam u jamu pada”, a „Tko pod drugim jamu kopa dvije sreće grabi”. Naljuštio se đak Palčić tih smrtovnica, načitao tih molbenica i jasno gleda on Blažekovu Maricu na smrtnoj postelji kako joj kumovi pale samrtnu svijeću: djeca plaču, ona umire od sušice, a njezin Franjo leži eto ovdje na katedri pučke škole u Bistrici Lesnoj galicijskoj, s ljubavna tri goluba Katančecove Eve. Prvi ti ljubav vodi, drugi nosi pošticu, a tretji nosi ružicu! A da se je Loborec Štef vratio k svojoj mladoj ženi, našao bi je gdje se je propila. Kravu, svinje, živad, pol rali livade, sve je to Loborčeva žena zapila u ludoj nekoj zamisli da je Štef mrtav i da se ne će više vratiti. I ormar i jastuke i plahte, sve je to ona propila, i to jednu plahtu za četiri krune. Sve se to na domu Loborca Štefa srušilo, te da se on kojim slučajem vratio, bio bi našao svoju ženu pijanu gdje onesviještena leži u grabi i gdje se seoska dječurlija nabacuju na nju kamenjem. On bi je sigurno bio izmlatio do krvi, pak je tako bolje da se uopće nije ni vratio. A otac domobrana Blažeka, koji je prebacio sedamdesetu te je slab i bolestan i nema nikoga tko bi ga oprao i nešto mu toplo skuhao: konji su mu ćoravi, svinje uginule, tuča sve potukla, te on piše svome sinu, svojoj desnoj ruci, da se vrati na zemlju, da napiše molbenicu. da stane, da se prijavi, da ga puste kući, jer se to više izdržati ne da.

Padaju smrtovnice na stol divizijskog mrtvozornika kao kiša, a sa smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana, i sve to đak Palčić čita, registrira, i sve je to svršeno i svemu tome nema više ni medicinskog ni pravnog lijeka, ni utoka ni priziva.

Nije samo tu ostao Vid Trdak sa šest svojih pajdaša iz drugoga voda druge satnije; sa svojom molbenicom, na koju je zaboravio napisati da moli brzo uredovanje; brigade i divizije mrtvaca prošetale su se kroz ove skrižaljke i stupaju dalje u beskonačnost, nijeme, pognute, jadne, nevino ospđene na smrt.

34

Idu u četvororedovima, u gluhom topotu beskrajnih noćnih kolona, tucka im oprema, manliherice, lopate, n'oževi, čuje se kako izvlače bakandže iz blata, pak je divizijski mrtvozornik zastao na čas u zbrajanju, naćulio uši kao pas i zaustavio dah od stravične neke jasnoće.

Eto, vani stupaju zagorski rudari, što su čitav svoj život gutali čađu i smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednoga groba, zapalili svoje uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. 1 vinogradari podravski i težaci stubički, unuci Matije Gubca, svi oni stupaju vani u tmini i svi će se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozornički stol. I on će čitati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one strašne barbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome ne će biti kraja.

TRI DOMC

Onoga dana kad je oglašeno bilo, da će hodni bataljon sjutradan u jedanaest sati na kolodvor s glazbom, u pratnji podoficirske škole (koja je tobože počasna pratnja, a zapravo je to špalir bajoneta i oštro nabijenih pušaka, što goni hodni bataljon u vagone), onoga dana događaji razvili su se ovim redom:

Kapetan Ratković-Jablanski morao je na bataljon na raport, pa je odjahao sa vježbališta cijeli sat prije, i tako je satniju vodio gospodin poručnik Mayer, u civilu bankovni činovnik.

Poručnik Mayer, kratkovidan kontoarist, imao je tremu. Nije to mala stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu! Ide čovjek sam, nasred ulice, a za njime na šest koraka satnija, i bubnjevi i trube halabuče, pa čovjek mora da napne svu snagu, da ne nastane skandal. Jer velik je skandal, ako koji zagrižljivi topnički major zaustavi cijelu satniju, pak je nasred ceste na mrtvo ime ispsuje, jer mu nije odala počast; skandal je opet, ako satnija daje počast kakvom stražaru ili financu. A teška je stvar za kontoarista Mayera razaznati majora od stražara, kad se ulica tako brzo razmata kao film i maske samo teku lijevo i desno.

I tako stupa kontoarist Mayer pred satnijom i dršće od treme i promuklo viče hermafroditskim glasom i diletantski maše sabljom u strahu da će mu pasti u blato.

Gaća satnija kroz magle i kao opsjednuta trza glavom desno, pa opet lijevo, i bije po blatu u mimohodu i tako se vuče uz one trule plotove i krčme kao družba vatrogasaca, a ne domobrana. Vidi se već u daljini žuta bataljonska kasarna i pred njom stoji velika grupa oficira.

Podoficiri Mayerove satnije u prvom dvoredu, koji poznaju ljude više po njuhu kao psi, nanjušili su, da to pred bataljonom stoji Slavko Wallenstein.

„Jest, jest! To je On! To je On”, dršće Mayer neobično potresen i boji se da će se nešto dogoditi! „Ili ne će propisno da spusti sablju „na lijevu nogu”, ili ne će topot biti dosta jak! Eto! Ne drži koraka na bubanj! Satnija pleše mazurku, umjesto da hoda! Oh! Skandal! Skandal!”

- Pazite, molim vas ko boga! Recite momcima, da se dobro nategnu! Wallenstein nas gleda!

39

Moljaka tako Mayer podoficire, i teče glas po satniji od glave do repa, da pred bataljonom stoji sam Wallenstein!

— Wallenstein! Wallenstein! Psst! Dečki! Čkomete!Wallensteina se svi domobrani boje kao đavola, i na Njegovo

Ime cvokoću čavli u soldačkoj peti. Wallestein nije lola ni gigerl ni kartaš ni ženskar, on je aktivni pukovnik i pozna samo jednu svetinju: ta se svetinja zove kasarna. On živi za porte-epee i zastavu kao kondotjer, nosi visoke ordene i bataljonski je krvnik. On je zakopčan u svojoj uniformi do vrata, uvijek šuti, pa kad mu ađutant drži slušalicu telefonsku kraj uha, jer gospodin pukovnik ne drži slušalice sam (zašto ima ađutanta), ađutantova se ruka trese i treperi od respekta. Wallenstein ima izvjesnu metodu, kojom je izgradio svoj crni ugled. U miru još, postrijeljao je nekoliko ljudi po stražama, a onda se pročuo s jednog marša, na kome je palo sedamnaest ljudi od sunčanice. Ljude tuče ostrugama i sabljom, vješa ih po kestenovima, baca u okove; podoficirima para zvijezde i globi ih oštro, viče, da se sve stakla tresu, pa ga se tako boje i štakori po magazinu i kuhari po kuhinjama, i kad on ide po kasarni, sve je prazno i sve se spasava u zahode, kao da ide tigar.

— Wallenstein! Psst!Protrnula je dakle satnija na alarmantnu vijest, da će

defilirati pred Wallensteinom. Pa kad je Mayer digao sablju i prepalim glasom zapovjedio mimohod, satnija je narasla za tri prsta, istegla se junački, te su one žute lokve po kolosijecima pune sniježnice i blata i mokraće konjske samo štrcale kao vodoskoci.

— Pazi! Pokri! Curiš! Kvakar! Osel božji! Pokri! Jedan, dva!Plis-plis-plis-plis, defilira satnija pred pukovnikom u blatu,

šlop-šlop-šlop-šlop.Wallenstein stoji na čelu oficirskog štaba i čeka ekselenciju

baruna Dlyeshazy de Also Rekettye, adlatusa njegove preuzvišenosti domobranskog ministra, koji se jutros nenadano brzojavno avizirao, da pregleda kraljevsku ugarsku posadu.

Poludio je bataljon kao mravinjak, kad ga udari kopito blaščeta. Magazineri počeli su sortirati cipele i remenje po stelažama, kuhari šmirgluju kotlove, ribaju se šušteraji, marodecimeri, pisarne, te je provijant-oficir, štoviše, rasporene

40

svinje u ledvenici sam vlastoručno simetrično razvješao, da bude veći red, kad ide adlatus. Kelneri u menaži blistaju stakleninu, a i sam Wallenstein na čelu štaba mrvu je nemiran.

Što znači to, da mu ministar baca na vrat adlatusa bez prethodnog obavještenja? Adlatus je tu, već cijelu noć spava u Palasu, a njega je okružje tek jutros izvijestilo? Zašto to?...

— To su valjda opet Budoskutyjevi prsti! Gad onaj štreberski!

(Budoskuty je major generalnog štaba, operativni šef hrvatsko-slavonske domobranske divizije, i stoji s pukovnikom Wallensteinom u napetim odnosima.)

Stoji tako Wallenstein i misli o Budoskutyjevim ministarskim intrigama i gleda satniju, kako pred njime defilira...

— Kako su ti ljudi blatni! Nisu baš trebali da danas izlaze u to blato! Baš će ih na putu sastati adlatus, pa šta će misliti, kad vidi ove svinje?

Pa se okrenuo i okom potražio kapetana Ratković-Jablan- skog nervozno.

— Danas je bilo posve suvišno izlatiti! To je bilo ludo, gospodin satnik, ići u ovo blato! Mogli ste mirne duše ostati kod kuće!

Kapetan Ratković-Jablanski sav se ukočio. I tako u pozoru gleda gospodinu pukovniku u sive oči, kao pseto, koje misli da je dobro donijelo aportl, a sad je dobilo po njušci.

Eto na! On je jedini danas izašao od cijelog zbora sa svojom satnijom! I sav se još zablatio! A sad mjesto pohvale dugi nos!

Onda se gospodin pukovnik Wallenstein opet okrenuo spram satnije i pozelenio od bijesa. Prolazila je ispred njega baš sredina satnijske trupine. I tamo, na koncu drugog voda, jedan se domobran zgurio, spustio glavu, te klima kao da spava. Ne haje taj domobran za to, što je mimohod, niti što je zapovjeđen glavokret pred gospodinom pukovnikom, niti je spustio ruku kao što je pripisno, niti je obuhvatio vrat kundaka, niti hoda u pozoru, nego se kotrlja kao vreća krumpira. Spava. Ona svinja spava.

— Jeste li vidjeh, gospodine satniče? To su vaši ljudi! Ovako izgleda vaša satnija! Koja je ono životinja? Molim vas,

41

dajte zaustavite tu bagažu! Dakle to je nečuvena impertinencija - okrenuo se gospodin pukovnik Wallenstein spram svoje svite, koja šuti iza njega kao zalivena.

Kapetan Ratković-Jablanski protrnuo je i zaletio se bezglavo na cestu.

— Stoj, stoj - viče i maše uzrujano jahaćom palicom svojoj satniji, da stane. Šarže dodavaju glas naprijed, i leti glas po satniji, ali ipak treba tren-dva da dopre do kontoarista Mayera na čelu, koji se veseli u sebi, da nije bilo brodoloma.

— Stoj! Stoj!— Pfuj! Dakle ipak! Oh, mein lieber Gott! Satnijo, stoj!Satnija je stala, ali još uvijek drži vratove kundaka i gleda

desno ukočeno, jer joj nije bilo komandirano.da digne glave i da ne gleda desno.

— Tko je onaj, koji nije pozdravio za mimohoda?Satnija gleda desno, drži kundake i šuti.— To! Tko je? — viče gospodin satnik Ratković-Jablanski,

a oblilo ga žuto zelenilo. Na repu drugoga voda izgurao se iz dvoreda jedan čovjek, pognut i umoran.

— Ja sam!Ratković je ugledao Račića i prepao se.Naravna stvar, da je to Račić! Tko bi i bio drugi nego

Račić? Zloduh prokleti! Demon. Sudbina! Taj će ga čovjek upropastiti!

Pa se gospodin satnik uzbjesnio dvostruko.— I baš vi! Baš vi morate stvoriti skandal! Nitko drugi, nego

baš vi?— Ovamo s njime, da ja vidim tog razbojnika - povikao je

gospodin pukovnik Wallenstein. Pa se Račić i Ratković zaputili spram gospodina pukovnika do oficirske grupe na bataljonskoj porti.

Babe s kišobranima i djeca s kantama, svi se okupili u dalekom krugu i plaho promatraju, što će biti. I jedan je žuti tramvaj stao, te mnoge maske zirkaju na zaparene staklene table.

— Tko je ta svinja — zapitao je gospodin pukovnik gospodina satnika Ratkovića, kao da mu je i on nešto lično skrivio.

42

- Domobran Račić, gospodin pukovnik, pokorno javljam!- Pa zar je ta svinja gluha? Zar nije čula zapovijedi? No!

Stoje! Zašto ne laje? Staje u civilu taj idiot?- Tako! Ništa! Piše tako okolo po novinama, gospodin

pukovnik, pokorno javljam - odgovara vrhovnom šefu kapetan Ratković za svog jadnog klijenta, za svoga domobrana, za svoju sramotu.

- Pustite svinju, neka sama govori! Zašto nisi pozdravio, što? — zapitao je NVallenstein Račića direktno, pristupivši mu za korak bliže.

Domobran Račić gleda u pukovnika Wallensteina i vidi iza njega cijelu oficirsku svitu. Navorala se ona niska čela, osula se vlaga pobrčinama engleskimi čupavim i kojekakvim, a tamo kacige, grbovi i mačevi, crni heraldički lakirani ukras porte bataljonske i tamo priprava pod puškom i kiša, kako je sve to tako dekorativno namješteno, kao na sceni... Eto! Jedan se pisar u kancelariji lijevo prikrao do prozora i zirka, što će biti, a motor tramvajski grmi i tramvaj se skliže po žici, što - što?

Račić je umoran! Bio je cijelu noć kod žene i tamo se svađao i plakao, sada je cijelo jutro hodao po vodi kao mjesečar, pa mu se nervi sklapaju: časke uvenulog cvijeta. Osjeća gravitaciju zemlje pod svojim nogama, samo to osjeća cijelo vrijeme. Zemlja ga vuče k sebi, grobovi se otvaraju. I cijelo vrijeme po ulici dok je stupao, samo je to osjećao, kako ga zemlja vuče dolje i kako će se stropoštati u blato, ako ne napne svu snagu. I tako nije ni čuo za mimohod, ni primijetio pukovnika Wallensteina, jer da je čuo, zašto ne bi izvršio? I tako sad stoji tu i gleda pukovnika i boli ga glava, tramvaj već daleko cvili i zvoni tramvajski signal, što da kaže, što da kaže?

- Pa zar taj gad renitentni ne će da govori? — izderao se gospodin pukovnik na ovu kreaturu, i sam zbunjen šutnjom ovoga tipa.

- Nemam što da kažem — rekao je Račić prirodno i mirno. Još je htio da nadoveže nešto, ali u taj je momenat to ispalo izazovno i demonstrativno

- Ha-a-a — provalio je iz Wallensteina njegov tigarski poklič, i on se bacio na Račića i potresao ga kao lešinu.

43

— Ha-a-a, huljo, ti nemaš što da kažeš? Govori! Govori! Mater ti bezobraznu! - drma pukovnik anemičnim Račićem, kao zelenom otrcanom prnjom. — Govori!

— A što? Što da vam kažem! — htio je Račić da se kao otkine, pa je podignuo svoj slabi glas, ali ga je uto Wallenstein u slijepom i manijakalnom napadu ćušio desnicom tako silno, da je Račić zateturao. U isti tren gurnuo ga jeWallenstein ljevicom rutinirano još jače, i tako je Račić pao u blato, pa ga je pukovnik još dva-tri puta udario nogom.

— Marš! Gospodine satnice! Ovoga gada dajem vama! To je nečuveno! Also, nečuveno! Ja, das ist also, vvirklich...

Račić se sav blatan teško podigao i oteturao za satnijom, što se pokrenula uz tutanj bubnja, još uvijek s ispruženim vratovima desno u mimohodu, a sve je ispalo mnogo gluplje no što se nadao.

Zaječale su bataljonske trube, jer se kod novogradnje.ua zavoju ukazali bijelci sa karucom pođmaršala baruna Illyeshazy de AlsoRekettye, adlatusa domobranskog ministra.

Kod satnije, koja je bila sedma (od trećeg bataljona prva), i kao takva na kvartiru u zgradi gradske pučke škole u Cvjetnoj ulici, kod te satnije sve je bilo nervozno. Jedan je ordonanc stigao sa bataljona tramvajem i donio glas o propalom mimohodu na bataljonskoj porti pred gospodinom pukovnikom Wallensteinom i o pljuski i o tome, da je gospodin satnik pobjesnio kao furija, i to je pisare još više uzrujalo.

U ovakve dane, kad se otprema transport na frontu, ima ionako posla, da poludiš, a danas se povrh svega toga nagomilala jedna lavina događaja i danas će biti — što će biti, kad gospodin kapetan dođe.

Prije svega, tu su marodi.Od trideset i pet maroda ostala su samo tri obična i šest

spolnih, a sve je drugo vraćeno natrag. I to još samo po sebi ne bi bilo tako strašno, tih dvadeset i šest švindlera, da se nije tu dogodila jedna komplikacija.

Kad se tih dvadeset i šest očajnika vraćalo s bataljona u Cvjetnu ulicu, dvojica od njih, i to: domobran Fink Gjuro i domobran Skomrak Franjo, ta su dvojica nestala. Mislilo se u

44

prvi momenat kod satnije, da će se vratiti i da su samo navrnuli u koju krčmu na špricer, ali se pokazalo, daje to bila iluzija. Jedna mala djevojčica donijela je komad papira zapravo otvorio oči satnijskom personalu, da se ni Skomrak ni Fink ne će vra­titi.

Taj će papir u historiji današnjega dana igrati još veliku ulogu i on je nadasve važan momenat u ovoj pripovijesti o našim domobranima. Dakle dvadeset i šest švindlera i dva nova dezertera.

Zatim se dogodio tu na satniji jedan skandal osobito delikatne naravi. One žene pod crvenim kišobranima, koje se obično roje u ovo tužno vrijeme oko plotova kasarne, kad odlazi transport, nagurale se i danas oko školskog plota, pa je tako na nepoznat način došlo do konflikta između tih baba i straže. U onom natezanju jedan je domobran u bijesu uzeo pušku i udario jednu babu kundakom po glavi da se srušila. Slučaj je htio, da je prolazio pandur na konju, te zapisao cijelu stvar. Soldat se branio, da on nije ništa kriv, jer je on „uredovao” na zapovijed komandanta straže, gospodina vodnika Kosa. I tako je u toj gunguli nadošao gospodin pučkoustaški poručnik Rajner, koji je u civilu gradski zastupnik i pekarski majstor, i stavio se na stranu pandura, protiv vodnika Kosa, u civilu licitara i medičara iz Vlaške ulice. (Kos i Rajner mrze se još iz civila, pa su svoj cehovski sukob iz gradske vijećnice prenijeli ovamo u domobransku arenu.)

- Vi ste tu pipali te žene,i štipali ih, moj dragi - viče poručnik i senator Rajner (dvokatnica u Donjem gradu parna fabrika Venera d. d.) na Kosa (šatra sa srcima i gvercom kod Svetoga Roka i Svetoga Petra).

— Ajte vi... Jeste li me čuli? Kaj mislite, da mi taj vaš canšteher imponira? Valda mislite, da ste pravi oficir?

Na to je Rajner planuo kao pravi oficir i dozvao pripravu i dao uhapsiti komandanta straže Kosa, da mu pokaže — tko je on i kako se to s njime govori. Osim toga su patrole vojne policije uhvatile satnijskog dezertera, domobrana Cigana Gjuru Makeka, koji je dezertirao odmah istoga dana, čim se satnija obukla, pa je prodavao po gradu vojnu opremu, i tako su ga i uhvatili. To, da su kuhari razlili cijeli lonac masti i da je velika

45

svjetiljka na zahodu razbijena, i da je došao telegram domobranu Trteku, da mu je umrla mati, to su sve sitnice.

Jedan od većih događaja svakako je to, da je netko iz hodnika ukrao četiri nove karabinke. (Kad se hodni transport sprema, puške se napadno kradu. Karabinke Zagorci osobito vole.)

To bi bio uglavnom materijal, koji treba referirati satnijskoj glavi, koja će sad na svaku minutu stići sva upaljena i goruća, i jao onda cijeloj pisarni, kad se ta glava raspali. A raspalit će se! Nema nikakve sumnje, da se ne bi raspalila! Da nema ništa drugo, nego samo to nesretno Skomrakovo pismo!

Tako sve gužva ono fatalno pismo domobrana Skomraka gospodin desetnik Kohn, šef pisarne, u civilu agent luksuznom robom angro (visina 145 centimetara, dvadeset i devet godina, O-noge i cviker i sasvim malena guša sa tahikardijom i neurozom srca).

— Šta da učinim s tim pismom? Da ga predam ili da ga spalim? Što?

Svaki aktivni oficir imade po koju pasiju. Ili skuplja marke ili jaše ili polazi koji kurs ili čita „Streffleura”, i tako se uvijek nađe po koja pasija. Tako su u ratu na primjer pasije generala parkovi, pa su ti generali parkirali cijenu jadnu Galiciju i sadili rondoe i udarili aleje, te ih onda krstili aleja Njegova Veličanstva ili aleja feldmaršala Hindenburga, aleja Kajzera Vilima Drugoga i tako. Niži oficiri vozikali bi se na giku ili dresirali pse, fotografirali, pa kad već nisu mogli da grade park, a ono su svakako u zaklonima, gdje se dalo, podizali sjenice od bijele brezovine, pa ih zvali: „paviljon Minka” ili „vila Marjana”, i tako iz frontei stvorili „stubengluckfilisteriju”. Nije se govorilo za poslove, da jetamoi tamo palo toliko mrtvih, nego se veli: tamo nam je bilo dobro, tamo smo imali lijepu „laubicu”.

Koje čudo dakle, da u ovo vrijeme, kad se milijuni soldata igraju rata, da i kapetan Ratković ima svoju pasiju.

Ta je pasija kapetana Ratkovića njegova brijačnica koju je on „stvorio od ničega”. To ništa, su dakle bile školske ploče, što su nagomilane stajale u pivnici. Sve još ispisane kredom. Od tih školskih ploča sabili su satnijski stolari crni španski paravan i

46

neko pokućstvo, pa je Ratković iz učiteljske zbornice dovukao jedno veliko zrcalo, i tako bi u trećemu be razredu stvorena satnijska brijačnica ,,od ničega”. Pozabijale se po stijenama slike carske i generalske i još karta mezopotamskog ratišta s ruskom frontom kod Erzeruma, i tako se tu briju domobrani za deset filira po glavi u korist udovičkog fonda.

— Jesi li se ošišao, nesrećo? Što? Skidaj kapu, da vidim! Marš, ušljivi gade, da se šišaš!

— Zašto se ne briješ? Tako divnu brijačnicu imaš, pa se ne briješ!

— Svinjo! Pazi, da te ja ne ogulim žlicom! Sutra na prijavak ošišan!

Tako lovi Ratković po hodnicima svoje domobrane i ganja ih u svoju vlastitu brijačnicu koju je on sam, stvorio „od ničega” i tako djeluje karitativno za udovički fond, a sam se, dakako, brije badava!

Mila je stvar brijačnica, stvorena „od ničega”, u kojoj čovjek ne treba da čeka ni minute! Jer ako i sjedi tamo kakva „bagra domobranska” pod britvom, to samo kvrcnu pete, i kmet prosti zagorski onako nasapunan stane pobožno u kut i pušta gospodina satnika, da prvi sjedne pod nož domobrana Tepeša, satnijskoga brice, i sve ide kao namazano.

Gospodin kapetan Ratković jurio je k satniji neobično zlovoljan i jedina mu je utjeha bila, da sad ne će trebati čekati ni sekunde, nego čim stigne, već će ga Tepeš nasapunati i sve će biti gotovo u tren-dva, i još će stići u kavanu, da gucne koji konjak pred objed i da tako zaboravi sve. Jer danas je bio loš dan. Prvi „gikser” s tom vježbom prokletom. Ublatio je ljude i sebe i još mu je pukovnik dao pred svima pod nos. Pa onda trideset i pet maroda. Kod prve satnije nul, kod druge dva, a kod njega trideset i pet!... Veli stari (tj. Wallenstein; tako šefa tituliraju po svim satnijama i bataljonima), da je tu svaki komentar suvišan!

— Istina! To je skandal, trideset i pet maroda. Ali šta im ja mogu? Ne mogu nalijevati u narod moral na traktur, kad morala nema. Svinje švindlerske! Moral neka stvara štampa!

47

— Pa onda onaj Račićev skandal! Sam mi je đavo bacio ovog čovjeka na put. Anarhistički gad! A pol satnije nije cijepljeno! I to ono staro magare mora nanjušiti. I tako, mjesto da vodim poslijepodne bataljon sa glazbom u crkvu, ja ću morati da cijepim bagažu! Kako je stari samo zakriještao, da moramo doći na cijepljenje! Usidjelica stara! Zao mu je, što on ne vodi bataljon! A svemu je tome kriv Kohn! Prokleti Kohn!

I tako se kapetan Ratković razbjesnio na Kohna pri pomisli, da bi danas poslijepodne bio vodio bataljon s glazbom kroz grad, a tako će vani na bataljonu mirisati neoprane gole Zagorce u marodecimeru. A svemu je kriv Kohn!

— Svinja švinđlerska lijena! — tako viče satnik na Kohna, kad je Kohn nešto kriv.

— Kohn, vi ste moj ađutant — smješka mu se benevolentno, kad mu Kohn opet dobavi kutiju najfinijeg purzićana uz predratnu cijenu, premda pri toj transakciji naplaćuje iz vlastita džepa.

Razdrt sivim polumislima pao je kapetan Ratković ravno u svoju brijačnicu i dao dozvati Kohna.

— Gospodin desetnik, pokorno javljam — javio je u pisarni usplahireno ordonanc Kohnu — zovu vas gospodin satnik u brijačnicu!

Kohn je ušao (zapravo se ušuljao) u satnijsku brijačnicu s podvinutim repom i rastegnutom usnom, kao da stoji za pultom i dvori kontu.

— No, što je, Kohn, šta je? - okrenuo se Ratković sav bijel od sapunice spram Kohna nervozno, dok je ovaj stajao u kutu nijem, valjda cijelu minutu. - Što je? Što me gledate kao tele! Znadete li vi, da se pol satnije nije cijepilo?

— Kako? Ne razumijem, gospodine satniče - uzrujao se Kohn. — Satnija je cijepljena i protiv kolere i protiv tifusa! Ja imam potvrdu...

— Nije cijepljena! Kad vam ja velim, da nije, onda nije! Satnija nije cijepljena! Meni je sam gospodin pukovnik rekao da nije! Pol satnije, to jest! I ta će se polovica cijepiti danas poslijepodne!

— A koja polovica, gospodine satniče, pokorno molim?

48

— Kakvo glupo pitanje. Svejedno koja! Takva je zapovijed! Dva voda u pol tri! Čujete li, Kohn? Ja ću biti prisutan! Prvi i četvrti vod! Jeste li me razumjeli?

— Jesam, gospodine satnice!— No! Što je, Kohn? Što se mrijestite ovdje? Kao da ćete

jaje iznesti! Niste li valjda kokoš, Kohn! Što kuhaju danas za objed? Je li gulaš?

— Jest, gospodine satniče! Gulaš!Pa se sad Kohnu pričinila najbolja prilika, da zahvati

materijal svoje referade. Svejedno sad, prije ili poslije! Zlo je uvijek! I Kohn, kao da će mu vaditi kutnjak, energično je trgnuo glavom, te počeo da govori, kako su kuhari prolili lonac masti i kako je tome tramvaj kriv, koji je prevalio kolica — i kako srećom to nije ništa...

— Dabome! Tramvaj! Lonac masti! To je vama ništa! Naravna stvar, kad ste vi prevarant an gro. Vi varate na hiljade, vi ste prevarant! Ali erar nije prevarant! Eraru je svaki lonac masti imetak! Ha! Boga im kuharskoga! Na prijavak! Na prijavak! Platit će mi taj lonac — platiti...Viče tako kapetan na Kohna, kao da je Kohn prolio mast, i sve

pijucka slinu, kad mu se pričinilo, da to nije sve, i da Kohn ima da mu još nešto javi...

— No! Što je, Kohn? Što buljite u mene? Imade li možda još štogod?

Kohn je htio da progovori (puklo kud puklo) o slučaju Fink i Skomrak, ali se prepao te u posljednji hip primijenio aranžman, pa je počeo da nešto „fufla’ o smrti majke domobrana Trteka, smrt koje je potvrđena općinskom štampiljom u telegramu...

— Kakve su to gluposti, Kohn? Nego! Naravna stvar! Mati! Zašto nije umrla prije tri dana? Smiješno! Nema ni govora! Dabome! Dopust! Samo uvijek dopust! Neka mi ne dođe pred lice! Išćuškat ću ga! Svinja! Pa šta se to mene tiče, Kohn? Valjda treba da rat stane radi Trteka pišljivoga? Šta tu koješta frflate, Kohn? Dalje!...

Onda je Kohn javio, daje primio od bataljona sedam hiljada dvije stotine pedeset i tri krune i sedam filira za soldačku mazdu, i o marodima je bila riječ, o onih dvadeset i šest

4 Izabrane novele 49

švindlera, marve kmetske, zbog kojih mu je Wallenstein dao pod nos, pa se kapetan Ratković zagrozio, da će im izbosti oči, još danas, pa nek budu marodi, gadovi odurni!... Vijesti, da su Cigana Makeka uhvatile patrole, kapetan se poveselio očito...

— Ha-ha! Dolijala je lija! Ha-ha! A gdje je? ...— U pivnici! Svezan je!...— Na prijavak s njime! Dat ću ja tatu Kristuševom...— Već sam odredio topogledno, gospodine satniče,

pokorno javljam! Sa bataljona su već tri puta telefonski pitali za Cigana, ali ga ja nisam dao prije, dok ga gospodin satnik sam ne izvoli vidjeti!...

— Dobro ste uradili, Kohn! Vrlo dobro! Pokazat ću ja njemu, što to znači bježati od mene! Lija ciganska!

Počeo se kapetan radosno smijati, pa se Kohnu pričinilo tako, da bi sad bilo najzgodnije, da se izigra najteža karta. Sad još kapetan osjeća u raljama Cigana Makeka, što mu gaje vješto bacio u ždrijelo, pa se ne će tako razbjesniti! I kao da mora progutati žlicu ricinusa ( i tu nema druge, ili ricinus ili smrt), skočio je Kohn s trambulina jedan saltomortale.

— Gospodin satnik, pokorno javljam — zaletio se Kohn energično, a onda pao u glasu za tri skale - gospodin satnik, kad je desetnik od dana, desetnik Jurković, doveo marode natrag k satniji i kad ih je prebrojio, bila su samo dvadeset i četvorica. Dva su manjkala!

— Što-o-o?— Dva su manjkala! I to: domobrani Skomrak Franjo i Fink

Gjuro.— Lopovi! Kako se usuđuju izostati iz udjelbe? I nisu se još

vratili?— Ne! Nisu! To su dva zagrebačka fakina!— Tako! Lijepo! Zagrebački fakini! I to vi tako mirno

velite, kao da novine čitate? To nisu novine, Kohn! To je satnija! Kohn! Sto mu bogova! Tu ljudi dezertiraju an mas! A možda će se ipak vratiti? — zapitao je Ratković kao da ne može da povjeruje u to, da bi danas netko mogao dezertirati. Kohn je neurastenično u ovaj posljednji tren valjda milijun puta promijenio odluku, bi li predao onaj papir satniku, ili ne? I odlučio je, da ga ne će predati, kad mu je upravo demonski

50

izmakla apodiktična izjava, da se ti fakini ne će vratiti. Sad je tek osjetio Kohn, stoje rekao.

- A šta me se konačno tiče? To nije moja stvar - pa je otvorio svoju satnijsku knjigu i iz nje izvadio jedan zgužvani papir i predao ga kapetanu. - Eto! To je donijela prije jednog sata neka curica i rekla, da joj je to dao jedan soldat na uglu!

Kapetan, napola obrijan, a na drugoj polovici još nasapunan, omotan servijetom, koju je domobran Tepeš svezao u velika krilata bijela ušesa, mahnuo je Tepešu rukom da stane i problijedio kao popareni bjelanjak.

Njemu je odmah bilo jasno, o čemu se radi: to je opet jedno domobransko pismo!

(Bilo bi načelno krivo, kad bi čovjek mislio, da Zagorci ne filozofiraju o svemu tome, što se s njima po satnijama događa. Vide Zagorci da u prežganoj juhi nema ni oka masti, i da na jedan cijeli domobranski roj, deset glava po prilici, pada jedna kocka kave. Ribe smrde, mesa nema. A kako je to, da mesa nema, kad se kolje svaki dan i ledvenice su pune? I Zagorci kopaju satnijski vrt, a paradajz i karfiol jede oficir-menaža. Daske za kruh po sobama jesu, a kruha nema! A brijačnica? Kakva je to svinjarija, ta brijačnica? Globe domobrane za groš i još ga pljuskaju, jer nije obrijan, i tako mu obriju cijelu mazdu i još krunu povrh mazde iz rođene kese...)

Sve su to tati i lopovi! Pa kad se ide van, na frontu, onda se na sve to reagira na domobranski način: kako ti meni, tako ja tebi. — Ti si po meni pluval i po blatu me gajnal i brijal me i za moju menažu sebi hiže zidal, a ja bum tebi na glavu se naredil! I još ni jedna formacija nije ostavila satnije matere, da se poslije nisu otkrili tragovi jedne geste. Satnija zablati i zasmradi školske sobe na pasji način. Sve slamnjače ostavlja prljave od smrada, ili u posljednji čas razreze vreće, pa prospe slamu po sobama. Nariše na zid gospodina satnika sa cigarom — želudac kao ništicu, a prsti i ruke sa pet dlaka, a da se vidi, daje to gospodin satnik, potpiše satnija: ovo je osel Ratković. Ili nariše satnija bluzu sa tri zvijezde, pa je popljuje, a po slici Njegova Veličanstva Cara i Kralja cijede se same hrakotine, pa se netko baš pred satnijskom pisarnom čas prije pomokrio i voda se cijedi niza stube.

4 51

I to nije sve.Sa fronte poslije dolaze pisma i karte s izmišljenim

imenima, a tamo ovako piše: „Tisinas mučil, a ne naučil. I mi bogu falimo dasmotese resi li. Tisi be dak ane satnik. Ostani gdjesi ti baba ti prasec. Kralsi nam naše groše ti brijač prokleti. Tat!”

To neobično čudno djeluje na gospodina satnika Ratkovića, i kad on primi takvu jednu bojnu kartu, spljošti se i pokunji pa pada u misaone monologe pred pisarima:

— Eto! To je naš narod! Daješ za njega i srce i dušu i zdravlje, govoriš mu dan i noć, a to je hvala! Ja sam im dao kuhinju obojadisati crveno-bijelo-modro. Bio sam im otac i majka. Vrt sam im dao i brijačnicu, a eto oni tako! Canaille! Najbolje je pseto po njušci! Udri! To je ono pravo - I tako je sada kapetan Ratković s izvjesnom tremom uzeo iz Kohnove ruke taj Skomrakov papir, da doživi jedan novi atentat na svoju čast. Pisalo je na papiru ovo: „Ti si svinja a ne satnik. Mati ti je bila svinja i svinja te je rodila. Kaj ti misliš, da ja ne znam, da si ti svoju kobilu kupil za erarski novac ti si tat i v rešt bi te trebalo. Kad te vlovim na cesti plunem ti vlice tebi i onoj tvojoj flundri bogataškoj Kajserici. Mrcina lena, strelil te bum kaj cucka ti osel kaj misliš da sem tak bedast pak daše dam zatući od tebe. Rajše krepam tu gde jesam. Skomrak Franjo.”

Posljednja rečenica sa potpisom bila je ispisana po rubu papira uokolo debelim i teškim pismenima.

Kapetanu se zalile oči krvlju, počeo je drhtati, i tako je nenadano skočio do prozora, da je izgledalo, da će se kroz zatvoreni prozor baciti van.

Onda se vratio i stao nasred sobe i samo duboko uzdahnuo: „Kao psa, ustrijelio bih ga kao psa! Kao psa!”

Šutnja. Kohn se prepao i stoji kao drven, a brijač se pripio uz ogledalo i drži britvu u lijevoj ruci i gleda, što će biti.

— To nisu ljudi! To su socijalisti!I kao netko, kad je Kao ulicom pa mu pao crijep na glavu,

te se tek sabire i gleda oko sebe, tako je i Ratković dolazio k sebi iz duboke i neshvatljive omame.

— Kohn! Kohn! Jeste li telegrafirali? Na sve strane treba telegrafirati! Odmah! Telegrafirati!...

52

I već je Ratković vidio, kako breče svi telefoni i svi telegrafi cijele kraljevine, silna mreža telegrafa, i kako će se ipak uloviti taj prokleti Skomrak negdje u toj mreži...

— Kamo da telegrafiramo, gospodine satniče, pokorno molim?

— Kamo? Kamo? Oh, kako ste bedasti, Kohn! Telegrafirajte svim žandarskim postajama po cijeloj zemlji. Da ne pobjegne ta svinja! Da ga ja dobijem u svoje ruke. Ja ga moram imati, lopova! Moram ga imati! Živoga ili mrtvoga!

— Jeste li na policiju telefonirali?— Nisam još, gospodine satniče! Htio sam - pa...— Opet ste nešto htjeli! Uvijek nešto hoćete! Stojite na

tako važnom mjestu, a nemate inicijative. Uopće, nitko se ni zašto ne brine! Sve moram ja sam!... Jeste li barem tjeralicu raspisali?

— Nisam još, gospodine satniče! Sve se dogodilo prije pola sata...

— Tako? Prije pola sata? I zato ne treba tjeralice! Onu pišljivu blanketu niste ispunili! Nosite se k vragu, Kohn! Da vas ne vidim! — Pa je Ratković počeo da objema rukama gestikulira te je zagrabio dugim koracima po brijačnici, gore-dolje, i maše' Skomrakovim papirom, grozi se i kune. Kad je bijesan, samo madžarski kune: ,,Az atya ur istennet, budos diszno! A szentseges atya ur istennet!”

-*No! Što zijate, Kohn? Stoje? Što još čekate? Nosite se van, da vas ne vidim! Marš!

Kohn bi nestao, ali ako ne javi sve dokraja, onda će dolje kod raporta pred dvije stotine ljudi opet sve početi iznova. Sve treba da se referira, to gospodin satnik hoće. Bolje je ovako u četiri oka.

— Gospodine satniče, pokorno javljam, još bih imao da gospodinu satniku javim neke stvari. Četiri karabinke su ukrali! Policija je stražu uhapsila! Lampa je na zahodu razbita!... — To je govorio Kohn na uzmaku, šuljajući se sve korak po korak natraške spram vrata. I da nije već držao za kvaku, bio bi ga kapetan zacijelo dohvatio nogom.

53

— Marš van! Marš van! - jurnuo je Ratković naKohna, da ga pljusne, posiječe, udari, da nešto učini, ali je Kohna nestalo u tren.

— Pa to je revolucija! Puške kradu, demoliraju zgradu, groze se! To je revolucija! Topovima bi trebalo sve to potući! Topovima! Az atya ur istennet, diese Rebellenbande musste man erschiessen! Aufhongen! Vernichten!

Satnijska pisama bila je u prvom katu u učiteljskoj zbornici. Prenatrpana prirodopisnim i fizikalnim ormarima, globusima i zemljopisnim kartama, sve punjene sove, orlovi, polutke i kontinenti Azija i Amerika, pa onaj veliki skelet u kutu, te bi čovjek mislio, kad ne bi bilo satnijskih pisara, daje ušao u kakav učenjački kabinet.

Kad je kapetan Ratković ušao u pisarnu, pisari se osovili kao svijeće, ijedan je srušio stolicu.

— Koja je opet to svinja srušila stolicu? Je li? Za vas je štala, a ne soba! Samo u ovakvoj satniji, s ovakvim personalom moguće je, da se ovako što dogodi! — I kapetan je bijesno mahao Skomrakovim papirom kao bijelom zastavicom te nije ispustio toga pisma ni na čas iz ruke, pa je tako sjeo za stol i naslonio taj papir vertikalno na tintarnicu pred sebe. Tintarnica je prikazivala brončanog honvedana zelenom mramoru, i to je bio dar milostive Kaiser. To je ona ista milostiva koju je Skomrak u tom pismu nazvao „bogataškom flundrom” Kajsericom. Tog honveda dobio je Ratković od milostive gospođe Kaiserove na Badnjak! Bio je honved u paketu sa crvenom vrpcom i svježom jelovom grančicom. Onda se šampanjiziralo! Gdje je sad to? Onda se na horizontu još nije pojavila sablast od Fregattenleutnanta von Kertschmareka! Onda je još sve bila idila. I ova životinja odurna, ovaj Skomrak, onda je još bio ordonanc gospodina kapetana, pa je svaki dan nosio kiticu Parminih ljubica sa pismom milostivoj gospođi „flundri”, koja mu sada nabija rogove sa Fregattenleutnantom von Kertschmarekom.

— Kako se čovjek vara u ljudima!... Dobar si, a oni te nožem u leđa!...

Kad se Ratković sjetio Skomraka, došlo mu je da pljune.

54

(On je išao s tim čovjekom četiri godine u pučku školu. U ovu istu školu tu u Cvjetnoj ulici, u kojoj je sad satnija na kvartiru. Pa kad se onda sastao u životu s tim lopovom, uzeo ga je k sebi za slugu, da ga poštedi kadera. A on, mjesto da mu bude zahvalan, prijavio se bez njegova znanja na bataljonskom raportu, da ne će biti ordonanc, jer da ne će služiti kao sluga. I tako je Ratković opet dobio pod nos na bataljonu.)

— Pa dobro! Kad ne ćeš biti sluga, a ti budi domobran!... - Pa je Ratković stegnuo malo tu nezahvalnu „rebelsku svinju”. Za prvi put špange, onda samicu u pivnici, pa straža, pa opet samica s postom, pa jedanput kesten, i tako je između drugova, koji su se tu nekoć u dvorištu pučke škole u Cvjetnoj ulici „špekulali”, nastao konflikt, koji je eto urodio poznatim pismom... Nije Ratković imao sreće sa svojim drugovima. Eto! Tu je taj Račić, na primjer! I njega je htio strpati u računarski tečaj, spasiti ga, a taj je digao nos, kao daje barem ministar. A što je? Nitko i ništa! Protuha gladna! Kakve mu samo skandale pravi!

I tako u meditaciji nad crnom ljudskom nezahvalnošću, najedanput je Ratković povukao prstom po stolu, kao luđak, pa se onda sagnuo u horizontalu nad polituru stola, da vidi trag, što ga je njegov prst uzorao po prašini.

— A tko je danas brisao prašinu? Je U?Šutnja.— No! Tko je brisao prašinu? Ordonanc! Ordonanc! -

skočili su Kohn i desetnik Jagalčec i satnijski narednik Videk, te svi viču ujedan glas: Ordo-na-a-nc!

Ušao je kostur, dva puta prostrijeljen, u posljednjem stadiju sušice, domobran, invalid, kadaver u kraljevskoj ugarskoj domobranskoj službi, čuješ, svinja i majmun Frajno.

— A? To si ti, svinja? Dođi amo! No dođi, dođi! — mignuo je gospodin kapetan kažiprstom. — Je li? Pogledaj! Pogledaj, što je to? — Pa je prihvatio kapetan ordonanca za uho i počeo da mu šarafi uho sa dva prsta, i prignuo glavu ordonancu na stol tako, da se njuška tog skeleta klizala po polituri i zelenom suknu.

— Je li, je li, je li? — piskuće Ratković a lice mu postaje sablasno prazna grimasa. - Je li, je li? - vuče on skeletovu

55

lubanju amo-tamo po stolu. — Amo pogledaj, amo, je li to čisto? Što? Je li to čisto?

Zakašljao se sušičavi ordonanc domobran Frajno, a satnik ga gadljivo odguinu, da je posrnuo sve do vrata i tamo bubnuo glasno o dasku. — Marš, gade, da te nogom ne opalim! Marš! Dakle naprijed, Kohn! Da vidimo, što ima!

Pristupio je Kohn s omotom spisa i drži se važno kao pravi referent, nad kojim lebdi sveti duh „vječne birokracije”, pa je predložio prvi spis pred kapetana, da riješi ili da ga ne riješi.

— Što je to, Kohn?- Molba Marije Petanjek iz Ključeca Donjeg, da bi joj muža

Franju domobrana hodne...- Dalje — gurnuo je satnik molbu Marije Petanjek prstom.- Devetero djece na dva jutra, gospodin satnik, pokorno

molim - usudio se Kohn.— Gluposti! Šta se to mene tiče? To je laž! To nije istina!

Sve je to laž! Šta lajete gluposti, Kohn — dalje... — Pa je gospodin satnik Ratković pograbio spis žene domobrana Petanjka Franje i rasparao ga na dva, pa na četiri dijela i bacio na pod.

— Samo mi pijete krv, Kohn. Dalje!- Molba rudara Ptičeka iz Gornje Rijeke zagorske, da mu

se predloži na bataljon arak za reklamaciju...- Dalje.— Gospodine satniče, Ptičekova je molba potvrđena

rudarskim satništvom! On je rudar, pokorno molim.— A što se mene tiče pišljivo rudarsko satništvo? Je li ta

svinja u hodnoj?— Nije gospodine satniče, pokorno javljam — nije.— Svejedno! Dalje! Ako nije, bit će! Dabome! Ja ću ići

sutra na frontu, a gospodin rudar Ptiček će na dopust! Ni govora, dalje...

- Molba Franceković Katice...- Kohn! Ćušit ću vas! Zar se vi danas šalite? Koji vam je

đavo? Bedastiji ste od moje kobile! Već bi se ona bila naučila, da ne ću ni da čujem o molbama! Što mi dajete te gluposti na stol? Neka pišu na rimskoga papu... A koji to đavo smrdi? Tu neki đavo smrdi — počeo je kapetan da njuška po zraku.

56

Doista! Cijeli je satnijski personal već otprije osjećao u zraku neki truli zadah. Ali kako je personal nahlađen, neinteligentan, pa ne vjeruje sam sebi, a pisama se i onako slabo zrači, to taj vonj nije bio satnijskom pisarskom personalu ništa napadno.

- Smrdi, smrdi, uvijek smrdi, bog moj - slegli su ljudi ramenima, pa je tako smrdjelo dalje. Ali sad, kad im je šef potvrdio slutnju, sad su svi počeli njuškati kao psi, iza ormara, po kutovima, po pljuvačnicama, ali se nije našlo ništa naročito.

- Otvorite prozor! - zapovjedio je kapetan i htio da otvori svoj pisaći stol, pa da zapali cigaretu i da razbije taj loši miris.

- Oho! Što je to? - sagnuo se gospodin satnik do ključanice i okreće ključ, a ključ ne će da ide u ključanicu.

Ključ je dobar! Nešto je tvrdo u bravi! Tu je sve oguljeno oko ključanice...

Svi se sjatili oko stola. Brava je rasklimana i vide se tragovi jednog tvrdog predmeta lijevo i desno na polituri.

- To je netko provalio u stol, — govori Videk i gleda, kakva je to stvar. On je specijalist u tome. On je kraljevski tamničar u civilu kod kraljevskog sudbenog stola. Zna on, šta je to, kad netko provali u ladicu. Pa je udario Videk šakom po ladici odozdo dva-tri puta i onda je izvukao energično. Bilo je i što da se vidi!

Slap kiselkastog trulog vonja udario je u nos cijelom pisarskom personalu i svi se trgli nad onim skandalom u ladici. Sve cigaretne kutije i olovke i pera i papiri, sve je to bilo popljuvano i zasmrađeno. Drvena kaseta, u kojoj je Ratković čuvao čisti dobitak brijačnice, ta je kaseta ležala polomljena, otvorena i prazna. Sav je novac odnesen, sve je popljuvano a lopov se zasmradio baš u sredini ladice, da sve voda teče i zaudara trulo.

- Pfuj - pljunuo je kapetan i sam u ladicu. - Pfuj! Nosite to van - tiho je ponovio gospodin satnik, tako tiho kao dijete. I zamalo da nije zaplakao. I tako je stajao i zurio pred sebe bez riječi. Dugo. Osjećao je udarac, kako mu je pao ravno po glavi.

- Kohn! Zar vi niste noćas ovdje spavali?Kohn spava u pisarni navodno, a zapravo kod svoje puce.

Sad je laž isključena...

57

- Nisam, gospodine satniče, pokorno javljam!— A jeste li vi imali dozvolu, da vani spavate? — Posljednje

je tri riječi zaurlao Ratković tako silno, da su to čuli i kuhari u kuhinji i babe kod plota i prijavak na dvorištu, te su svi ljudi plaho naćulili uši, kao što to čini rogato blago, kad daleko grmi.

- Kaj si čul, kak se dere ovaj norc božji? Ha? ...— Kaj si čul, kak se dere? — zatreperio je šapat po

satnijskim sobama i po hodnicima od zahoda do straže.- Nisam, gospodine satniče - prepao se Kohn.— Niste! Naravna stvar, da niste! Prekršili ste zabranu! Vi

ste isto toliko kriv, kao ovaj lopov ovdje! Svi ste vi tati i hulje! Cijelu ću satniju objesiti! A vas prvoga, Kohn, jeste li me razumjeli? Kohn! Mater vam vašu! Čekajte! Dat ću ja vama svima! Videk! Videk! Alarm! Alarm! Odmah alarm! Cijela satnija odmah pod oružje! Alarm! Polubataljon, alarm! Ja ću vam dati, lopovi vi prokleti! Revolver! Gdje mi je revolver, Kohn, Videk, Moj revolver! Postrijeljat ću vas kao pse! Alarm! Alarm!

Odjeknuo je signal alarma po momćadskim sobama.Ima Haydnov alarm u sebi nešto od one panike, koja se

rađa u čovjeku, kad zvona biju na stranu i kad negdje gori, pa od usne do usne teče ona čudna riječ „vatra” i plešu crvene pjege, a strah se javlja u zagorskim dušama pred ognjem, pred elementom, pred kozmičkim tajnama.

Palili su Zagorci po razredima cigare, lule i cigarete, i kefali cipele i odijelo, te se digle guste i smrdljive magle, i neka duboka depresija polegla na sve one slamnjače i prljave parkete i kmetove, što se spremaju u smrt.

Ljudi govore mnogo i smiju se i pripovijedaju na silu i kefom drljaju erarsko sukno i gumbe podšivaju i sir grickaju, ali se osjeća, da im nije ni do kefe ni do duhana ni do sira: štimunga nema...

Moraju nešto da rade, pa će sad zakolati čuture i zaklokotati dar božji, da se ne vidi, kako to sve izgleda, kada doista tako izgleda kao daje sprovod.

Još se ne pjeva po razredima, ali je štimung veseo i lica crvena, pa kad se javio alarm iz hodnika, ispljunuo je tu jedan duhan, što ga je nažvakao puna usta, tamo drugi steže hlačnjak,

58

i ganuo se narod tako, te je neka nezemaljska lupa potresla pučkom školom od pivnice do tavana. Prte ljudi na sebe pune ruksake i vežu se remenjem i manliherice bacaju na vrat kao jaram, staje narod pod pušku, alarm, alarm!

A gore u satnijskoj pisarni poludjelo je sve, kao da je granata udarila usred zbornice.

— Kohn! Policiju! Pozovite policiju! Psi! Zašto policija ima pse? Da se nađe, tko je! Kohn! Policiju! Videk, stražu! Cijelu stražu hoću da vidim! Jagalčec, bataljonu telefonirajte! Telegram! Kohn! Boga vam prevarantskog! Revolver! Zar još nije stavljena ta marva? Mrcine! Pisari! Videk! Kohn!

Tako viče Ratković, i stavila se straža, i javili mu, da straže zapravo i nema, jer da je straža uhapšena na zapovijed gospodina poručnika Rajnera.

— Sta? Taj je blesavi pek dao uhapsiti stražu? A tko je taj majmun? Dajte mi toga peka, da ga sasiječem!

(Aktiva uopće u načelu ignorira rezervu. Pa ako sebi rezervni oficir i obuče sto puta uniformu, on ipak ostaje ono, što je u civilu: Fiškal! Pisar! Činovnik! Ph! A pogotovo pučki ustaše, koji su se javljali dobrovoljno u vrijeme, kad se je pjevalo po gradu „marširala, marširala” — kao budnica na posljednji sveti rat Cara Franje Josipa, ti naši pučkoustaški pseudooficiri, ti su objekt, po komu se može pljunuti, jer što su, do vraga, oni u civilu? Niti profesori nisu! Nego soboslikari, licitari, vrag ih odnio gadni.)

— Ha! Rajner! Što mu bogova! Je li? Tko je vama rekao, da uhapsite stražu?

— Gospodin satnik, pokorno javljam, dao sam uhapsiti vodnika Kosa, jer je štipao žene, a onda, kad su plakale, dao ih je istući!

— Tko je vama rekao, da uhapsite stražu, to vas pitam? Imate li vi pojma, kakvu ste glupost učinili?

— Gospodin satnik, dao sam uhapsiti vodnika Kosa, jer je kundakom...

— Što kundakom? Daje samo vas kundakom po glavi vašoj pekovskoj...

— Gospodine satniče...— Mir! Ni riječi...

59

- Ali civilno se redarstvo umiješalo...— A koji je to vrag, to vaše civilno redarstvo? Vama to

imponira, meni ne! Vi ste danas još civil! Kako to samo stojite pred svojim_satnikom? Zar vi ne znate, što je bonton? Dajte vi stanite u pozor! Vi niste sad veteranac na pučkoj zabavi.

— Gospodine satniče, ja nisam veteranac — uvrijedio se Rajner. — Ja sam se javio dobrovoljno i ja sam dekoriran — i ja sam kućevlasnik i gradski zastupnik...

- Vi ste nitko i ništa, jeste li me razumjeli? Bili ste nitko i ništa i to ćete i ostati! Jeste lime razumjeli?

Zadrhtao je pekarski majstor i kućevlasnik Rajner, jer se to dogodilo na hodniku, pred momčadi, te se sve nehotice prihvatio balčaka svoje sablje, a ta je gesta ispala kao izazovno, te je Ratković uskipio kao bik na crvenu krpu.

— Šta, vi se valjda hoćete sa mnom duelirati? Ha-ha! Ja ću se tu duelirati s jednim pišljivim pekom! Marš! Nosite se, da vas ne sasiječem tu na mjestu...

— Gospodin satnik, pokorno javlja, da je straža, pet momaka i jedan potčasnik, stavljena — javio je Kohn prilično drsko iza leđa gospodina kapetana, gdje su se stavili ostaci pohapšene straže.

- A tako? Straža? Gdje je ta prokleta straža? —najurio je Ratković u jednom elanu na stražu i ostavio Rajnera usred hodnika kao pofurenoga. — A, to ste vi, banda? Jeste li vi tako stražili satniju? Što? Na! Pogledajte, boga vam pospanog — udario je kapetan Ratković nogom u onu famoznu ladicu, što je tu stajala prislonjena o zid... - Na! Turnite svoje nosove u to! Tu tati i lopovi provaljuju u satnijsku pisarnu, a vi dolje stražite, svinje vi krmeljive! Cijelu ste noć hrkali! Čekajte! Dat ću ja vama! Kohn! Jeste li me razumjeli? Te svinje ostaju na straži još četrdeset i osam sati! Mrcine pospane, lopovi, četrdeset i osam sati, dok ne krepaju....

- Gospodin satnik, pokorno javljam, daje hodna satnija na dvorištu stavljena - javio je gospodinu satniku gospodin narednik Videk energično. Trgnuo se Ratković ostavio stražu pospanu i izmučenu od prošle noći i trkom se spustio dolje niz stube u dvorište. Satnija se ukočila u magli, a snijeg prsi u sve

60

gušćim pahuljama. Djeca školske podvornikovice izmiljela iz pivnice i zirkaju u soldate, sva zamotana šarenim fantastičnim krpama.

- Dajte! Potjerajte tu deriščad! Što se vraga pletu tu među nogama — izderao se Ratković na djecu, i već je nekoliko oficira skočilo i počelo da mlati dječurliju, što u strahu vrišti i spasava se mami u pivnicu.

- Pozor! Satnijo, desnoj glej - odjeknula je komanda, i zaružili okovani kundaci.

- Gospodin satnik, pokorno javlja, dvjesta i tri momka - javio je visokim glasom gospodin Leutnant Mayer, a sitna glava izgubila mu se u očupanom lisičjem krznu okovratnika. Kapetan Ratković bio je tako uzrujan, da su mu sve koljena podrhtavala, ali se ipak svladao i nekud se vrhunaravno ukočio. To mrtvilo hladno jeste španjolska habzburška dvorska etiketa, te je po carskom dvorskom ceremonijalu ušla i u kraljevski ugarski Službovnik, i tako kapetan Ratković prima vijest od zagorskih kmetova po španjolskom ceremonijalu u varijanti kraljevskog ugarskog Službovnika iz godine 1868. Nema tu ništa! Može da je čovjek ne znam koliko bijesan i žalostan, on treba da sve ljudsko u sebi svlada i da postane bezlično biće, kad prima prijavu. Stoji Ratković ukočen pred satnijskom frontom, i tišina je, i snijeg prši, tek bi Ratković htio da skupi svoj mozak i da se domisli, zašto zapravo stoji tu tih dvjesta ljudi pod puškom, i zašto su trubili alarm? To je bio samo jedan trenutak kad Ratković doista nije znao, zašto se sve to dogodilo u posljednjih deset minuta. Jer od onog momenta kad je narednik Videk gore u pisarni istrgao ladicu, pa sve dosad, to je bio jedan grč, groznica nerava bez jedne jedine misli. Mehanika, klišej, mrtva stvar, porozan mozak, blato.

- Ah! Da! Skomrakovo pismo! Provala, krađa buna!I tako je stao pred satniju i počeo da govori o buni:- Momci! Dogodio se u satniji slučaj bune!...Trgli se Zagorci. To ih je iznenadilo. K vragu! Nije to mala

stvar! Buna. Od prvoga dana, otkada su soldati, čuju uvijek o toj prokletoj buni. Buna se kazni štrikom, tanetom, lancima, kundacima, batinom, buna je neka vrst đavola, koga se

61

domobrani boje kao fratri Belzebuba. Buna je riječ koja ima magičnu snagu.

— Jest, momci! Dogodio se slučaj bune! Dezertirala su jutros dva domobrana, i jedan mi se zagrozio u pismu, da će me ustrijeliti kao psa...

— A, a — žamorila satnija, kao uzrujana...— Jest! Zagrozio mi se, da će me ubiti. A znate li vi, šta

čeka tog nesretnog lopova? Štrik ga čeka! Jezik će mu se isplaziti do pupka! To ga čeka!... Ali to još nije sve! Noćas je netko provalio u moj stol gore u pisarni i ukrao sve novce i zasmradio stol na svinjski način! Podčasnici! Ja apeliram na vaše poštenje i na vaš karakter, da mi nađete toga lopova! Momci! I vaša je dužnost, vi, koji ste zakletvu prisegli, da odate, tko je to bio, jer ću vas bogami ustrijeliti svakog desetog!.. Koliko je ono bilo, Kohn, u ladici?

— Dvjesta i pet kruna i šesnaest filira, pokorno javljam, gospodin satnik.

— Jeste li čuli, momci? Dvjesta i pet kruna ste mi noćas ukrali. I ako se ne nađe, tko je, svi ste vi tati!

— Hej, sto mu fileka — zaprepastila se satnijska desnica — ćeli imetek! - A oni cucilisti i jakobinci kompanijski, oni tati i kokošari sve se smiju u sebi, te im je milo, da je kapetana baš tako opatrnulo: A kaj mu je ko fkral? Svoje je nazaj zel...

— Momci! Čujte me! Bolje mu je, mater mu tatskđ, da se sad sam javi, nego da ga ja ulovim, oderat ću kožu s njega!

Tajac. Satnija šuti. Niko se ne miče...— Momci! Pozivam vas posljednji put, da se ta svinja javi!

Jer, bogami, stradat će cijela satnija zbog jednoga! Za cijeloga transporta ću vas po vodu petoricu vezati, jeste li me čuli? Bit ćeš svezan kao pas u vagonu. Odbit ću vam mazdu za pedeset dana! Momci! Sutra ne ćete piti piva, nego ću to smrdljivo pivo razliti, jeste li me čuli? Vi znadete tko je! Vi morate znati, tko je noćas izlazio na zahod.

Satnija se uzrujala. Još i ne toliko zbog vezanja, koliko zbog mazde i „pive”. I tako je pošla istraga od voda do voda kao puž: ki je vrag po zahodu lupal, i koji je vrag pri ženi spal?

62

Ustanovilo se, da noćas baš nije mnogo ljudi išlo na zahod, a i oni, koji su išli (bilo je to u trećem vodu tri i u četvrtom dva), ti su se odmah i vratili. Bili su vani najdulje dvije minute, pa nije vjerojatno, da bi bili krivi, i tako se nije nikako mogla da nađe neka nit. Za Skomraka i Finka, na koje je pala najveća sumnja, da su oni to zapečatili satnički stol, polovica prvoga voda tvrdila je, da nisu spavali u vojarni, nego da su došli u kasarnu za budnice, a drugi se opet kleli da to nije istina, i tako se nije ni u toj stvari moglo doznati ništa. Onda se netko sjetio, da je domobran Račić izbivao cijelu noć. I on se vratio u kasarnu tek kad su trubili budnicu.

— Račić! Račić! — zavikao je Ratković osorno.— Hoćete li do đavola trkom? Nemojte da vas posebno

molim! Je li to istina, da vi niste spavali ove noći u vojarni?— Nisam!— A tko vam je dozvolio da izbivate?— Nitko!— A tko? A gdje ste bili? Kod kakve ste se to opet

ženetine povlačili?Račić je pogledao Ratkovića bez riječi, a u kapetanu je sve

još jače uzavrelo. A što me još gleda ti svojim bezobraznim zelenim okom? On mene još fiksira! Tu se skiće cijelu noć i pokvario mi je mimohod i još tu diže nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema!..

— Što je? Što me gledate? Govorite, gdje ste bili?Račić gleda kapetana u oči. Ravno u oči. I šuti.— Tako? Vi prkosite?I tu je sunula jedva prljava misao mozgom kapetana

Ratkovića i on ju je odmah sam porekao i odgurnuo kao nedostojnu.

A zašto ne, konačno? Ovakav jedan sasvim obični ,,nitko”!! Pa se tako sam ohrabrio i da polomi Račićev pogled, koji ga tako bode, da polomi onaj pogled, on je udario grubo: A što stojite tu tako, kao da se vas to sve ništa ne tiče? Zar vi mislite, da nije moguće, da ste vi baš onaj, koga tražimo? Dajte! Jagalčec, Petek! Pretražite tog domobrana dobro, da vidimo što je s njim!

63

Priskočili su Jagalčec i Petek i bacili se na Račića kao dvije zvijeri. Istrgao mu Petek tri gumba i još ga oderao noktom na prsima, sve u suludom bjesnilu. Čeprkaju prljave ruke po Račićevom džepu i po hlačama i kabanici, pa strgli s njega onu zelenu vreću i bacili je u blato iiskreću podstavu. Ništa! Nigdje ništa! U džepu je bila svega jedna kruna i dva groša, jedan zgužvani rubac i mrtvačka cedulja. Gleda tako Ratković u Račića, pa je povikao bolesno, osjetivši i sam nekud nešto abnormalno u taj hip, ali se već zaletio:

- I hlače mu skinite! Da vidimo! I hlače!Strgali tako Račiću i hlače i gaće, i stoji on pred satijom u

rubači, .polugol, u poderanom svom rublju, a snijeg prši i u gradu se javilo podne...

Sjetio se Račić da stoji zapisano, da su tako Sina Čovječjeg skinuli do gola pod Poglavnikom Poncijem Pilatom i da su ga popljuvali, i sve mu je postalo smiješno. Nije mogao da se svlada i nasmijao se glasno.

- A tako, vi se još smijete? — ošinuo ga svojim hladnim pogledom gospodin kapetan — a tako? Čekajte! Imat ćete još prilike za smijeh.

- Gospodin satnik, pokorno javljam, daje prijavak stavljen — javio je narednik Videk ohrabren time, da već zvoni podne, pa daje već kasno.

- Dajte vi, Videk, rukovodite ovom istragom tu! Meni je svejedno! Događa se u njihovom interesu! Vagoni će biti zaključani, vezani će biti svi, kao psi! To im recite! Piva ne će dobiti, ni mazde! To im recite, Videk!.. A vi, marš tamo na prijavak — izderao se na Račića, koji je navlačio na sebe sav mokar i prozebao svoje blatne erarske krpe.

- Tamo ćemo se razgovarati još radi onog skandala pred bataljonom! Dat ću ja već vama prilike da se smijete! Ovakav majmun nadriinteligentni!

Raport je danas bio duga glista; od školskog zida pa sve do plota na dnu dvorišta. U ovakve važne dane, kad ljude dijeli od fronte samo dvadeset i četiri sata, uvijek se mnogo toga nađe, što treba na audijenciju. A tu se danas postavila ona dvadeset i četiri švindlera marodera, te dok se gospodin kapetan probije

64

danas od desnoga na lijevo krdo, već će se davno ohladiti menaža, i već čeopet trubiti „zbor” u crkvu i na cijepljenje, te kumek ne će nikako imati ni minute vremena, da se porazgovori kroz plot sa svojom ženom, što ga čeka tamo vani u blatu pod crvenim kišobranom... Prvi je bio na udaru desetnik od dana, gospodin desetnik Jurković. Tresao se od straha, ali je zato hrabro salutirao, da su patrontaše sve zazvečale od udarca, te uzrujanim fortissimom otpjevao svoj prijavni klišej...

- Pozdravi još jednom, svinja lijena! Je li to pozdrav?.. Tako, a ti si, veliš, pregledao satniju, svinja lijena? Ha?

- Jesam, gospodin satnik, pokorno javljam...- A kada si to pregledao, što, svinja lijena?- Oko ponoći smo sve prostorije prešli sa gospodinom

kadetom, gospodin satnik, pokorno javljam!- I ništa niste primijetili?- Ništa, gospodin satnik, pokorno javljam.- A, tako, gade, ništa niste našli? To je tebi ništa, što vi

niste našli? I lampe u zahodu razbite, je li, i to je ništa? I četiri puške nestale, i to je ništa? I dva ti fakina pobjegnu pod nosom, i to je ništa? To je revolucija, a ne ništa, sto ti bogova lažljivih! Revolucija! Pa kako samo grbavo stojiš? Gledaj me u oči, što zuriš u noge kao pas! Digni tu svoju glavu! Govori! Što je to sa Skomrakom bilo? Svinja lijena!

- Gospodin satnik, pokorno...- Kuš, kuš, svinja! Kako si samo blatan kao svinja? Kad si

se prao posljednji put, svinja? Kakav to samo sos imaš tu na kabanici? Kohn! Dajte mi jednu kefu!

Našla se kefa za kefanje podova i digla se prašina s kabanice gospodina desetnika Jurkovića, upravo: oblačić prašine.

- Vidiš, kako si blatan, marše? No, da li vidiš? — Tu je kapetan s gađenjem povukao oštrom i prostom kefom po icu desetnika, a ovaj je skočio korak natrag od bola, trgnuo glavom, tako da mu je pala kapa s glave....

- Hoćeš li stajati u pozoru, svinja lijena? Pa kakvu to samo dugu frizuru nosiš, kao bohem! Znaš li, što je to bohem? Šta si ti, bohem? Maler? Tat? A zašto imaš gore brijačnicu, je li? - Pa je počeo gospodin kapetan da nakovrčava kosu desetnika nad uhom i da ga tako skube do kože i da tu svinju uči pameti...

5 Izabrane novele 65

— Cviliš, cviliš, je li? Samo cvili! Zapamtit ćeš ti, svinjo, kad si cvilio! Da ne idemo sutra, svario bih ja tebi! Ali ja sam dobar, pa ne ću! Dosta će ti biti ova noć! Videk! U pivnicu s njim! Smjesta! Neka zebe dolje do jutra! Niti kapi vode, ni kruha; do jutra! Vi ste mi odgovorni, Videk! Dat ću ja tebi, gade! Marš!..

— Gospodin satnik, pokorno javljam, da preuzimam službu „desetnika od dana” — javio se drugi kandidat „desetnika od dana” za korak desno, pa se tu kapetan Ratković požurio i samo je premarkirao svu tu pišljivu službu (daje vrag nosi, jer je već kasno, podne je prošlo), i tako se zaustavio kod domobrana Trteka...

— Gospodin satnik, domobran Trtek Alojz pokorno javlja, da mu je mati umrla!

— Kohn! Vi ste indolentna marva! Jesam li vam rekao?— Gospodin satnik, pokorno molim, ja sam ga otjerao, ali je

tu plakao, da mu je majka na odru,(Trtek je kombinirao više s tim, da se spasi od fronte, nego

da ide materi na sprovod. Jer kad se vrati, pa makar i za dva dana, već ne će biti tu satnije, a do druge je još daleko. Do onda morti i rat stane...)

— Plakao je? Osel je po ledu tancal pak je plakal. A što ti ja mogu, ako ti je mati mrtva? Mi nismo pogrebno društvo! Vol ti zalupani! A što bi plakao? Laže! On i sad tu laže!..

— Gospon satnik, pokorno prosim, od opčine su štempl vudrli...

— Jest! Štempl' Vi prefrigani Zagorci, kao da ja ne znam što je štempl! Štempl košta dva purana! Zar ja, misliš, nisam takav mudrijaš kao Na! Pa još si i neobrijan! A tko se tamo na lijevom krilu miče? Koja je to svinja? ..

To se maknuo domobran i Cigan Gjuro Makek, koga je uhvatila patrula militerpolicije. Svezali su mu lancima ruke unakrst, pa se željezo zasjeklo u živo meso, te je Cigo pokušao da zubima popravi lance, i to je bila ta fatalna raketa u lagum.

— Tko je to? — jurnuo je Ratković na lijevo krilo kao jastreb. — A? To si ti, Cigo moj dragi? A-a-a! Vidi, vidi! Ti, pa na prijavku! A šta radi tvoja čergica, pa tvoja slobodica ticice?

66

A! Ha-ha! Pa što si se vratio amo k nama? Tu i onako smrdi po soldačiji!

Iz nekog bolećivog sarkazma prebacio se Ratković u bjesnilo furiozno.

— Beštija jedna crna! Ne samo da si bjegunac, nego se još i mičeš na prijavku. A što da uradim s tobom? Da te ispljuskam? Ali! Čemu da mažem ruke? Čekaj, ti crni! Videk! Videk! Molim vas...

Cigo je odmah znao što to znači, kad se zove Videk. Imao je temperaturu, cijelu su ga noć tukli, a sada tu bos stoji na snijegu, pa su mu živci popustili, i on je počeo da kuka.

— Oj, gospon kapitanju, ljubim im nogice i zemljicu crnu! Oprosti mi, oprosti, nikad više — bum dobar — nikad više, gospon kapitanju, pokornički pokornisimus prosimus...

— Videk! Videk! Marš gade, da te ne udarim po gubici...Počeo je Cigo da ljubi čizme kapetanove, te se baca po

blatu i kuka glasno. A joj, a joj, gosponček kapitanju...Došao je Videk iz pivnice, gdje je baš minutu prije toga na

ugljen bacio gospodina desetnika Jurkovića, te zasukao svoju profosku brčinu i stao u pozor.

— Videk! Dajte objesite tog lopova, da vidi, što to znači, baciti pušku i prodati erarsko dobro!

-A joj-a joj-a joj...— Ustani Cigo! - pristupio je Videk krvnički k ciganu, pa

ga gleda svojim malenim svinjskim očima, što su utonuleu salu. - No! Ustani Cigo! Jesi li čuo! Zapovijed je, Cigo - sve tako bodri gospodin narednik Videk Makeka i turka ga vrškom cipele u rebra. Ali Cigo ne će ni da čuje, nego se grči kao padavičav: Ajoj, ajoj, ajoj! Gospon kapitanju, pokornisime...

— Dajte ga pograbite! Što se tu šali? — povikao je Ratković grubo, pa su priskočila dva desetnika i osovila Makeka i drže ga, da se ne bi opet bacio na zemlju.

— Jeste li vidjeli, momci, tako se događa svakome, tko prekrši zakletvu! Sto ćeš se vraga ti šaliti s državom? Naša je država tako silna i jaka, da te može smrviti kao buhu, pa nikom ni petka! A ti ćeš se s njom, ti kmet ušljivi! I zato je najbolje, da

5*’ 67

se sam javiš, ako si ti onaj, koji je gore noćas u pisarni bio! Javi se! Jer jao tebi, ako te ulovim!

Tako govori Ratković ljudima, a ljudi stoje nijemi u tužnome mrtvilu i gledaju, kako su razvezali Cigana i postavili ga pod kesten, i sad će ga dići da visi. Visjeti, to je teško,+

Digli su bjegunca Cigana, domobrana Makeka, a on je počeo da očajno, ciganski, nadljudski viče, a to je tako potreslo podvornikovicu i njenu dječurliju u pivnici, da je nastalo luđačko tuljenje tu i tamo: dječji plač u pivnici i cigansko naricanje pod kestenom.

— Skočite tamo do babe i recite joj, da bude kuš, jer će i ona na kesten i ta njezina bagaža balava — uvrijedio se Ratković, te se ušetao pred prijavkom amo-tamo.

- Momci! Čujte me! Nađite mi onu svinju, koja je haračila gore u pisarni! Jer ako se još danas ne nađe, vezat ću vas po vagonima kao pse! Momci! Ja ću vas još danas popodne vješati svakog desetog bez razlike! Još danas popodne - ako se ne nađe.

Sluša tako Račić Ratkovića i stoji na prijavku i misli. Jest! On sada tu ovako laje u vjetar. On se grozi! I on će to doista učiniti! Nema ničega, što bi njega spriječilo, da on to ne učini! On će nas vezati za cijeloga transporta kao pse, i ljudi će jaukati u onim vagonima na cijelom putu. I poslijepodne će tu visjeti po kestenovima kao trupla. I to će on komandirati, kapetan Ratković! Onaj isti Ratković, koji je iza mene slijedio u alfabetu u gimnaziji, i koji se tu sa mnom u ovom istom dvorištu pučke škole u Cvjetnoj ulici igrao slijepog miša oko ovih kestenova... Je li to on? Onaj Ratković, kome sam ja šaptao nepravilne grčke glagole, i s kojim sam prešao herbarij i kopao biline po Zelengaju? Pa koji je đavo u tom čovjeku? Glup je! Ništa drugo! Netko je glup, a netko nije glup, to je sve!

Osjetio je gospodin satnik Ratković na sebi pogled domobrana Račića.

+ Već su za krstaških vojna ljude ovako vješali, a ta praksa nije ispala odonda ni iz jednog evropskog rata. Žrtvi se svežu ruke krstopletom na leđima, pa se tijelo posebnom uzicom digne tako, da se vršci nogu jedva dotiču zemlje, i da cijelo tijelo leži na unakrst sapetim rukama. To rađa bolove u podlaktici i zglobovima i ti se bolovi teško podnose.

68

U taj je čas Cigan na kestenu baš počeo da bljuje od muke i iz pivnice je opet briznuo plač podvornikovice, histeričan i nesnosan. A tu stoji pred njim falanga raporta, musavi stupovi ljudskog mesa jedan do drugoga, satnija pod puškom i snijeg.

— A možda je sve to glupo, što ja to sada činim — pomislio je gospodin satnik na trenutak. — Zašto ja to činim? Ta valjda ipak ne ću dati sebi smraditi u stol? Tu mi se groze, da će me ustrijeliti, pišu mi otvorena pisma, a ja ću još biti dobar? ... A što se ja tu opravdavam? Tko mi šta može? Radim što me volja! A što me fiksira taj Niemand tako izazovno? On mene fiksira!

— Šta me gledate ovako? Je li? Zar mislite, da ja ne vidim da vi mene gledate? Je li? Već ste me i tamo za vrijeme istrage fiksirali! Dajte se vi pazite, jer bih vam ja mogao da pokažem, koga ćete vi fiksirati... No! Što je? Što je? Što me gledate? Gledajte ravno! Ravno gledajte, jeste li čuli? - pošao je Ratković iritirano spram Račića.

— Domobran Račić, gledajte ravno! Jeste li čuli?Ali Račić nije skinuo svog domobranskog pogleda s

kapetanovih očiju. On gleda pred sobom onoga Ratkovića, koji je od njega prepisivao latinsku i grčku zadaću, a taj kapetan pred njim to ne pojmi.

— Šta vi to gunđate tu? Jesam li vas što pitao?— Ništa ja nisam gunđao...— Kuš! Gledajte ravno pred sebe, a ne u mene! Da li me

razumijete? Stojte u pozoru i kuš!— Ne gledam ja nikoga - nije Račić mogao da se suzdrži.— A tako? Zar sam ja nitko? Ja sam nitko, je li, to hoćete

da kažete? Tako anarhisti misle! Anarhist! Zar mislite, da vas „Ja” ne mogu objesiti kao i onoga tamo?

Račić je mirno slegnuo ramenima.— Slušaj me, Ratkoviću! Ti si kreten! I da ti samo znaš,

kako je meni svejedno, hoćeš li ti mene objesiti ili ne...— Šta-a? Šta-a? — navalio je Ratković na Račića i htio je

da ga gurne šakom u prsa, ali ipak nije izveo svoje namjere. Svladavši se, on je zastao u posljednji hip.

— Videk! Vežite tog anarhista! Da vidi, što to znači igrati se sa mnom! Odmah! Videk! Brzo! Vežite tu svinju!

69

I tako su pograbili Račića i svezali ga na drugi kesten, čije su grane isto tako oguljene bile od tih eksperimenata, kao i grane kestena, na kome visi Cigo modar kao antracen-tinta.

Prepilila je Račića žestoka bol, pa sav onaj umor od prošle probdjevene noći, napor od vježbe, onaj skandal sa ćuškom pred bataljonskom portom i istraga od čas prije, sve se to sada spustilo crno i zgusnuto u jedan mah i on je odmah, poslije treće sekunde klonuo.

— Onesvijestio se, gospodin satnik, pokorno javljam - javio je Videk specijalistički.

— Skinite ga! Dosta mu je! Nek se nosi gore! I onu svinju cigansku skinite! Postrijeljati bi ih trebalo kao pse, a ne ovako samaritanski!

I tako su skinuli Račića, i dva ga kaplara odvela gore na slamnjaču, a on je teturao kao pijan i noge su mu samo klecale, kao da su mu kosti polomljene. Nije simulirao. Bilo mu je dosta.

— Videk! Dajte ga zapišite, da noćas ostane na straži! Ne zaboravite!

— Razumijem, gospodine satniče, pokorno prosim!I tako je gospodin kapetan nastavio proceduru na prijavku i

u svojoj ruti došao do domobrana asfaltara Grilca.(Tamo pri plotu u crveni vuneni rubac zamotana, u

poderanim cipelama, sva prokisla na snijegu, tamo drhturi Grilčeva žena i čeka, da se svrši taj dugi prijavak, a da joj Grilec dade komis, koji je fasovao za frontu. Oni već dva dana nisu jeli kruha, jer na cedulji nije dosta a „peneza nema za kruh ispod ruke”, koji se po gradu šverca za skup novac. I tako stoji tu na raportu asfaltar Grilec, koji ide sutra na frontu, i čeka svoga gospodara, da ga pusti noćas, da prespava ovu noć pod onim svojim crvenim gnjilim poplunom doma.)

— Gospodin satnik, pokorno javljam, da molim izlaz do sutra ujutro.

Ratković je blagonaklono disponiran spram domobrana Grilca, jer mu je Grilec asfaltirao cijelu kuhinju i još je sam dao svoja tri hljeba asfalta.

— No, stoje, Grilec?— Gospodin satnik, bi lepo molil izlaz do sutra ujutro!

70

— A, da, Grilec, ti si oženjen!— Jesam, gospodin satnik, pokorno javljam!— A gdje ti stanuješ?— Na Tratinskoj cesti, gospodin satnik!— A koliko ti je žena stara?— Trideset devet godina, gospodin satnik, pokorno molim!— Hm, hm! Što da uradim s tobom, Grilec? U tvom je

interesu, da te rie pustim! Jer sutra ćeš onda biti krepan, a ja ne trebam krepanca sutra! Sutra ćemo defilirati pred adlatusom, pa treba biti jak, a u ratu se ratuje a ne spava sa ženama!

— Gospodin satnik, pokorno molim, ćeli teden nis bil doma! A zutra idem, pak Ih pokorno prosim ak more bit...

— No! Dobro je, Grilec! Ja ću te pustiti! Ali moraš biti pametan i dati mi časnu riječ, da ćeš biti pametan.

— Hoću, gospodin satnik, pokorno prosim.— Kohn! Dajte Grilcu do budnice!— A što ćeš ti, magare? — stao je Ratković opet korak

desno do drugog domobrana.— Gospodin satnik, pokorno, e, ne, ne — zbunio se kumek

od treme i oblio ga znoj — ne, ne, gospodin satnik, domobran Cafuk Mijo pokorno prosim izlazak do budnice!

— I tebi je valjda žena došla, što?— Je, došla je , gospon satnik.— A koliko je stara?— Dvadeset i tri godine, pokorno javljam, gospodin satnik.— Ne, ne ćeš ići, nema ni govora...— Gospodin satnik, ja ni dva meseca nis ž njom bil...— Jest! Ja ću vas ovdje po randevuima slati i sparivati vas, a

vi ćete meni ovako? Ja nisam Stundenhotel! Razmeš!— Ja sem uvek dober bil...— Kuš! Što ti? I ti izlazak? Ha-ha! Je li? Sada sam ja

dobar, je li, sada plazite preda mnom, gadovi podmukli, ali nek se samo minutu jednu okrenem, već ste svinje, hijene vi smrdljive! Ne dam! Nikome ne dam izlaska! Jeste li me razumjeli? Nema noćas bordela! Tko moli izlaz, ruku uvis!

Digla se duga linija ruku, ravna, sve jedna ruka da druge, i sada strše kao ispruženi semafori, a ima ih bezbroj...

71

— Koliko ima tih svinja? Kohn!— Dvadeset i sedam, gospodin satnik, pokorno javljam!— Tako! Dvadeset i sedam! Oni misle, da je satnija hotel

valjda ili pastuharna! Satnija nije kupleraj! Satnija nije pastuhama! Nikome ništa! Nema govora! Jeste li me razumjeli? A tko se ono miče, što?

Skočio je Ratković preko dvije-tri mlake, pa se zaustavio pred jednim domobranom, koji se maknuo, te sad ne zna, bi li spustio ruku, kad govori sa gospodinom satnikom, ili bi je ostavio u zraku.

— Kako se zoveš, lopove?— Domobran Kolarec Ivan! Ide mi voda v cipele, zato sam

se maknul, pokorno javljam, gospodin satnik — ostavio je Kolarec ruku u visu, jer i on moli izlaz.

(Doista! Teren je u dvorištu školskom bio valovit, i tamo, gdje je stajao domobran Kolarec, baš se voda razlila iz kanala u gležanj duboku jamu, i on je stajao u samoj vodi.)

— Pa što da učinim s tobom? Da te tu povaljam po toj vodi? Daj ga pljusni ti! Što čekaš? Valjda ću se ja tu još mučiti, da vas pljuskam? No! Što je? Domobran lijevo od Kolarca, daj pljusni tu svinju! Jesi li čuo?

Što se može? Zapovijed treba da se izvrši, i tako je domobran od Kolarca lijevo pljusnuo svog druga i to prilično jako. To je razveselilo kuhare i oni se počeli glasno smijati kod kotlova pod krovom. Tamo je toplo kod kotlova, a kuhari su isti, pa kako da se ne smiju cirkusu.

— A što ovi kuhari tu krekeću? Oni će se meni tu glasno smijati? A zašto oni nisu tu na prijavku zbog masti? Videk! Dajte vi svrstajte te svinje kuharske tu! Samo jedan neka ostane kod kotla! Tu u jednu vrstu! Veliki čučanj, dva! Ostaju na dva! Pokazat ću ja njima, što znači smijeh!

I tako je Videk svrstao kuhare i zapovijedio im veliki čučanj jedan, pa onda dva, i kuhari se najprije podigli na prste, a onda propali u zemlju i tako ostali nategnutih koljena i savijenih nogu.

— No, što je? A što vi tu čekate?Dvadeset i sedam zelenih semafora još uvijek stoji

ispruženih ruku i čeka sudbinu. Udarila je u njih panika. Ono

72

kod Grilca oni su odmah osjetili, da će teško ići, jer kad je tako sa Grilcem, koji je dao svoj asfalt, tri kotača asfalta, a svaki po pet kruna i sedamdeset i pet filira, kako će tek s njima, simulantima mladoženjama. Ali se ipak ponadali.Žene ih čekaju vani, pa ako ne bude izlazak do budnice, a ono barem do devet sati! Ili do jedanaest, a onda se može i izostati! I tako im noge pustile korijenje, oa drže u visu ruke i čekaju...

— No! Što je? Vas dvadeset i sedam tu! Pozor! Nazad front!

Ljudi se okrenuli za sto i osamdeset stupnjeva bez riječi.— Pravac satnija, stupaj! Marš! - I tako se semafori rastepli

po satniji, i još je uvijek po koji ostavio ruku u visu, pa ju je tek tamo spustio na svome mjestu u svome vodu, kao udaren po glavi tužnom i tvrdoglavom stvarnošću.

Zinula u prijavku golema rupa od dvadeset i sedam koraka, a tamo su stajali marodi, na razmak od dvadeset i sedam koraka.

Kad se javio prvi marod, Ratkovićevim je licem zaliznulo crvenilo. On se sjetio Skomraka i pisma i ladice, jer sve je to marodersko djelo, i sve je to jedno društvo! Bagaža krastava! Kukavice podle! Maroderi! Simulanti! Kuplerajci! Svinje!

— Je li? Sad vam uniforma smrdi? Sad biste obukli onu špitalsku reklu? Sad biste pili karbol? Ali kad ste doma na dopustu, onda se dičite uniformom, je li? Onda prišiješ zvijezdu, ako je i nemaš. Onda nosiš odlikovanje, da te cure vide! A sad ti uniforma smrdi! Sada si podvukao rep! Sad nije ponoćka! — I bio bi kapetan Ratković zacijelo ponovo pao u jaki afekt, pa bi bio možda i dao vješati marode i ispljuskao bi bio zacijelo i izbio dvojicu-trojicu, ali je u tren iz prvoga kata dotrčao ordonanc i javio, da gospodina satnika zove telefon.

— A tko zove?— Jedna milostiva, pokorno javljam, gospdin satnik!— Oh! To je Ketty! Koliko je sati? Pol jedan je prošlo!

Krucifiks! Ja sam zakasnio na objed! Prokleta ta bagaža! Pol jedan i pet minuta... Pa je kapetan Ratković ostavio istragu i raport i kuhare u „velikom čučnju dva” i zvečeći ostrugama požurio se gore u prvi kat na telefon.

73

Objed kod milostive gospođe Ketty Kaiserove bio se otegnuo preko četiri sata. Milostiva gospoda Ketty Kaiserova bila je dama iz takozvanog otmjenog građanskog društva (kakvim se kod nas smatraju već činovnička gospoda iznad osmog čina, što obično imaju izgrađene veze s uplivnim krugovima oko kraljevske zemaljske vlade.) Njen muž, gospodin Milan Kaiser, bio je arhitekt, jedan od onih slavnih naših arhitekata, koji su u posljednjem deceniju posazidali one mnoge neukusne strašne kuće po našem gradu, obložene majolikom i skulpturama, koje se toliko sviđaju svima. Sada je gospodin Milan na fronti već treću godinu i piše, da mu je kao tipičnom rezervnom oficiru „dobro”. Gradi mostove na Visli. A gospođa Ketty, sterilna, samotna, kao što je bila, postala je gospodom kod Crvenog križa, i tako je kapetan Ratković postao po redu njen drugi ljubavnik u drugoj ratnoj sezoni.

Makart-Speisezimmer, Sang und Klang-limunade i jedna marina od poznatog našeg maestra marinista u neutralnom salonu, „Zabavna biblioteka” i kavana Corso svake srijede i subote, to otprilike znači gospođa Ketty Kaiser, koja bojadiše kosu, usne, obrve, a da i ne bojadiše sve to, ne bi bila bez izvjesnog šarma kojim odiše konačno svaka mlada i okupana i u čisti batist obučena žena, naročito šarmantna u bijelom dresu koketne bolničarke.

Gospodin satnik Ratković nije dugo osvajao te tvrđave, ali sad, u posljednje vrijeme izgleda, da će na gospođinom bastionu zalepršati bojni flag bojne lađe „Seiner Majestat Schiff Erzherzog Maxa”, što ga nosi gospodin Fregattenleutnant Kertschmarek, šarmantan Flieger i poznati vitez u krugovima ratnih udovica kavane Corso.

Cijeli je taj odnos između gospodina satnika Ratkovića-Jablanskog i gospođe Ketty Kaiserove već dulje vrijeme kao rasklimani zub, kojemu ne treba mnogo, pače biti vani. Još je bilo nekoliko nerava i ti su kao zaboljeli, ali se gospođa Ketty pokazala energičnom i povukla žestoko i tako jeišlo lakše nego što se mislilo

To je bilo prošle noći. Dramatska, teška noć.

74

Leži Ratković i osjeća toplu ženu i osjeća sjenu gospodina Fregattenleutnanta Kertschmareka, koja će se lijepo zagrijati pod tom žutom svilom, dok on bude vani u Galaciji uši trijebio, pa mu je sve postalo neugodno i suviše dramatski grubo...

— Nije to konačno, ako se pravo uzme, sitnica. Lomi se tu sve i kida!

Pada plinska svjetlost sa ceste kroz rolete u prvokatnu sobu, i sjaju se vaze porculanske (koje je gospodin Milan kupio u Fiumi sa japanske lađe), i dobro je tu! A vani, u jami, kad kiša pada, tko može da baš znade, da đavo ne spava? Zalutala koja prokleta kozačka kugla...

— Sve je to tako glupo ispalo, da opet moram van! A mogao da ostanem. Bolestan sam! Ketty moja, dosta mi je svega!

Leži gospođa Ketty i šuti i ni riječi da bi rekla. A samo da kaže jednu riječ, sve bi se to moglo preudesiti još u posljednjem času. Mogao bi se još naći kakav plućni katar ili koje pokvareno crijevo ili živci, već bi se javio lijepo marod, i idila bi potrajala. Ali nema inspiracije!

— Konačno, zašto da se čovjek žuri? Nema to smisla!Ali gospođa Ketty šuti. Ona bi sada mogla da nešto kaže.

Ona šuti. Ona misli: zbogom, dragi, zauvijek zbogom!— No, Ketty! Kako ti se sviđa ta moja ideja?— Koja ideja?— Pa da ostanem u Zagrebu! Da ne pođem na frontu! Da se

javim marod... Bolestan sam konačno.— Pospana sam, milo moje! Pospana sam! Već je kasno! A

ne bi bilo dobro, da ostaneš do dana! Sve je to kompromitantno...

— Aha! To ona mene upozorava, da je već kasno!.. Ako se vratim preko Beča, hoćeš li onda gore? Ketty! Mogli bi u Gastein. Ja ne ću ostati dugo gore. Mjesec-dva...

(Lane je gospođa Ketty bilo kod Ratkovića u Beču. Ono je bila kulminacija toga romana, što zapravo i nije bio roman nego noveleta.)

— Ne znam; kada bi to moglo biti? Kako da dođem u Beč?— Pa tako oko Uskrsa, nadam se...— Ja mislim na Uskrs u Lovranu...

75

- A tako? Na more? Ah da, vidiš, ja sam posve zaboravio! Ti voliš more — da, da...

- Kako to misliš? „More? ” Soli das eine Anspielung sein, liebster?

- Pa nikako! Nikako ja to ne mislim! Nikako! Voliš more! I ja volim more, bože moj! Lijepa je to stvar, „more”...

I tako je počeo umorno i dotučeno Ratković da se oblači u polurasvjeti zgužvane tople spavaonice, u mirisima mlade žene, tražeći pod posteljom svoje čizme, svoje stvari, svoje misli, sebe uopće.

Likvidacija. Sve su knjige zaključane i potpisane. Lovrana! Naravna stvar! More! Carsko i kraljevsko more!

Taj prokleti Marinerflieger ima svoju bazu u Fiumi! Da, da, marina! Fiuma je nagluplji grad na svijetu.

Eh, da, da! I tu se ništa ne može! Eto! Tu te jedna žena doslovce gura iz tople postelje van u grabu, u jamu, na frontu, a ti sebi još sokne navlačiš i svitnjake vežeš i čizme tražiš, a ona je pospana! Ona zijeva! . Ah, da — da!

I tako je objed bio konvencionalan i glup. Bila je tu jedna kuzina gospođe Ketty, supruga nekakvog doktora, i taj famozni Fregattenleutnant Flieger, sav dekoriran germanskim (i turskim štaviše) odličjima. Jeli su gljive i meso, pili crno vino i fingirali konverzaciju o narodu našem, koji je strašno zapušten, i o bataljonskim intrigama, koje se pletu po bataljonu isto tako kao i po provincijalnim teatrima, i tako se Ratković oprostio, a prijeko u drugoj sobi tukao je veliki engleski zidni sat polovicu.

Već se hvatao suton.Dunuo je jugo, koji se tukao cijelo poslijepodne sa

sjeveroistokom, pa je pritisnuo jug magle i oblake, i počela se cijediti topla februarska kiša. Pretproljetna, mlačna, dosadna...

Kod satnije su u pisarni zapalili plinske svijetiljke i sve je izgledalo žalosno. Tamo je bila velika konfuzija. Brenčao je telefon, isplaćivao se novac, fasovala se municija i dvopek i rum, i nitko nije znao, gdje mu je glava.

Predložio je desetnik Kohn gospodinu satniku zapovijed za sutrašnji dan, koja je bila duga skoro tri stranice, ali je Ratkovićbio potpuno rezigniran i potpisao je bez riječi... Koliko se putatu znao svađati s Kohnom zbog satnijskih zapovijedi:

76

— Kohn! Vi niste svršili ni normalku! Vi ste analfabet, Kohn! Tu je morala biti dvotočka! Mater vam kramarsku, kakve vi kvake mećete! Je li to a? To je e? Napišite do sutra na arak papira, koliko redaka stane, jedan red e, drugi a! Da vas naučim pisati! Ni pisati ne znate! Vi pišete hebrejski!

Pokucao je netko na vratima energično.Ušla je u sobu postrance sagnuta mekana siva figura sa

halbcilindrom i crnim psom na uzici, pa je uperila ravno na gospodina kapetana.

— Gospodine kapetane, molim, ja sam Vlahović! Od tajne policije, molim! Bili su oko podne telefonirali k nama u jednoj važnoj stvari — ja sam tako slobodan da se predstavim...

— A, vi ste detektiv! Da, da! - Sjetio se Ratković sad svega, što se tu dogodilo, ali je bio tako podavljen nečim, tako duhom odsutan, da to nije ostavilo savršeno nikakva dojma što se tu pojavio detektiv, te je zapovjedio naredniku Videku, neka odredi sve „svrsishodno”, a njega neka ne gnjave...

Zatrubili su „zbor” i satnija se skupila u dvorištu u polutmini, pa su donijeli lampe, da se bolje vidi.

Netko je dao oribati onu famoznu ladicu i tako Cezar, znameniti pas kriminalne policije, nije mogao da omiriše objekt na licu mjesta, pa je njegov majstor gospodin detektiv Vlahović odmah izrazio svoju stručnu sumnju glede rezultata pretrage.

Ali kad je već Cezar došao, zašto da ne trube satniji?I tako su sišli dolje i Cezar i gospodin detektiv i Videk i

gospodin satnik Ratković, pa je Videk počeo da tumači satniji, tko je zapravo taj Cezar, i kakvo je više cezarsko značenje ove posjete!

— Taj črni pes je spametni pes! Spametneši od tvoje vušlive zagorske glave! Jeste me razmeli? On se vidi i se zna! Momci! On vas sad gleda i z repom miga i već je spetil onoga tata Kristuševog,kojije bil noćas gori v pisarni. Vre gaje spetil. Jeste me razmeli? Zato je bolše i pošteneše, momci, da se sam onaj javi, neg da ga ovaj črni vrag tu zgrabi za šišak! Jer znate onda, kaj vas čeka! Onda to znate... Jeste me razmeli?

— Visjet će svinja cijelu noć na kiši! To mu ja velim na svoju poštenu riječ — javio se gospodin satnik Ratković iz pazadine,

77

te je baš netko maknuo svjetiljkom i tako je jedan trak pao po njegovoj kabanici.

Škropi tiha kiša, a satnija u pozoru šuti, i nitko se ne miče.Pustio je detektiv Cezara, a Cezar se zaletio na satniju. Cijeli

je prvi red ponjuškao uredno, prvu i drugu vrstu po istoj metodi, kako to čine i visoki oficiri kod smotre. Onda je Cezar zalajao i presjekao drugi vod po sredini, i izgubila se negdje crna bestijai njuška glasno i kiše oko bakandža satnijskih. Optrčao je

TaUo Cezar cijelu satniju pa zalajao na čelu; zabio u zemlju sve četiri noge, iskesio zube i nekud hoće da skoči kao lovački pas, kad je na dobrome tragu.

Već je detektiv htio da fijukne, kad je Cezar opet bijesno zalajao, te je onako bijesno lajući zaskočio samoga gospođina kapetana.

— Marš, marš — viče gospodin satnik Ratković, ali Cezar ne će da se odbije. Osjeća Ratković mokroga psa, vidi one oštre i šiljaste derače, i spopao ga crni jezovit bijes, navrla mu krv u glavu i uzrujao se silno. Pred licem čitave satnije zaskočio ga policajni pas, i laje na njega crni đavo, kao da je on tat.

Baš on sam! On, koji uvijek ostavlja po tri krune tringelda kelnerima i koji je svojim novcem stvorio brijačnicu, njega je zaskočio pas, i to pred čitavom satnijom, i to baš njega.

Osjetio je gospodin satnik Ratković na sebi četiri stotine plamtećih zagorskih očiju, a iz svakoga se oka iz one male domobranske rupice smije po jedna duša, daje tat otkriven.

— Ha-ha! Ti si tat! Ti si tat! Ti si nas opkral za ono brijanje, i sad imaš svoje!

Manijakalni strah pred mračnom neizbrisivom prljavštinom prelio se preko cijeloga Ratkovića i ma da mu je sve izgledalo glupo i ma da je htio da to apodiktički odbije od sebe, ipak je žalac bio tu, u njemu, u mesu, u mozgu, u srcu.

— Eto! Kohn ga gleda sumnjičavo! I sam detektiv se izobličio! I Videk i Petek i Jagalčec i svi ga čudno promatraju!

Sve je to bilo tren. Otrgli su, naravna stvar, Cezara, i detektiv ga opalio remenom (mrcinu bezobraznu), da je pseto zacviljelo, a Ratković ga je očepio nogom žestoko. Detektiv je tamo nešto mljeo o kriminalnim slučajevima i mahao svojim

78

halbcilindrom, i sve je izgledalo tako neugodno, razbijeno, kompromitirano, izgubljeno.

— Žalim, gospodine kapetane! Duboko žalim! Da ste me citirali odmah ujutro! Žalim još jedanput! Klanjam se! — Tako maše detektiv svojim halbcilindrom, i ovaj ogavni Kohn tu stoji, i lampe se puše, i kiša pada. A sada još kući! Pa cijela oprema!

- Rublje! Kamaše! Šlape! Konjak! Pa onda na bataljon na večeru! Oh! I na cijepljenju nisam bio! Kako je to sve gadno!

Pljunuo je gospodin satnik Ratković i zaputio se bez riječi na kišu, u sumrak. Nestao je tiho kao sjena.

Domobran Račić, onaj, koga je gospodin pukovnik Wallenstein ispljuskao pred bataljonskom portom i koga su kao tata svukli pred cijelom satnijom, pa ga onda objesili na kesten, ležao je gore u sobi u prvom katu na slamnjači. Ruke su mu odrvenjele, i pekli ga zarezi od špage, i pozlilo mu, pa se tako mučio jedno vrijeme, a onda je nastupio stražu.

Račić je bio jedan od onih naših intelektualaca, koji su mnogo toga htjeli, a nisu nikada i nigdje pravo pustili korijenje; pa kad je došao taj veliki potop, digao ih je kao gnjilo smeće, što se staložilo po našim kanalima, i povaljao to sve sa sobom. Da se sve to nije dogodilo tako abnormalno, možda bi i Račić bio nekud izrastao i nešto postao. Ali tako se povlačio po redakcijama, grizao se s jednom ženom duge godine, pa onaj njezin šnajderaj, ono dijete, što ga tako vuče u dubljine (i ni sam ne zna, zašto bi ga vuklo, ali tako mu se čini), sve to svakidašnje, dosadno i prazno, sve je to bila smrdljiva atmosfera, koja se konačno zgusnula u to, da su Račića uzeli u vojsku i tako je postao domobran i sve mu je to izgledalo kao neka vrsta izlaza.

Dogodilo se tako, daje pao baš u Ratkovićevu satniju.Sa Ratkovićem je išao u pučku školu i u gimnaziju. Bili su

drugovi iz jedne donjogradske ulice i igrali se zajedno: razbijali praćkama okna i krali čokoladu po dućanima, a onda je Ratković izrastao u kadeta, koji je u paradi hodao po pivanama i kavanama, dok su Račića baš u ono vrijeme nekako bacili iz gimnazije, i on je pao u nekakvu političku aferu oko atentata i povlačio se po zatvorima, i Ratković je čuo za Račića, da se

79

negdje skita po Evropi i daje propao. To se Ratkovićevoj mami Gabrijeli Jablanskoj, udovici kraljevskog kotarskog suca, tužila Račićeva majka, žena financijalnog akcesista. Uglavnom: Ratković-Jablanska imala je tri sobe i glasovir i kredencu, a Račićevi se stisli u jednoj jedinoj sobi, i svakog prvog su kucali neki crni ljudi na njihovim vratima. Dugovi. Ovrha. Neprilike. Bolesti. Sin prolalica. Žalost. A povrh toga svega taj propali sin, na koga su bile stavljene sve karte, pa je sve propalo i izgubljeno, i nije ostalo ništa nego crkva i suze, svibanjske pobožnosti, bijela kava i suze.

Za balkanskih ratova, baš za vrijeme pobjeda makedonskih, vratio se- Račić bolestan i poderan iz Evrope, i bile su u familiji velike krize, kad se i Ratković našao u gradu; došao je na dopust iz jedne madžarske provincijalne garnizone, pa je posjetio svoga prijatelja iz djetinjstva Račića, da ga vidi i da se porazgovori s njim, sa starim svojim drugom iz cvjetnouličke pučke škole.

U pozadini dakle crvena makedonska, kao tobože panslavenska bengalska rasvjeta, a tu crna polomljena mati, jedan elegantni kraljevski madžarski oficir u paradi i jedan bijedni bolesni poderani dečko, koji je anemičan i izgladnio, i koji je bio u Ženevi uhapšen dva tjedna, jer se skitao bez putnice, i u Milanu je bio opet uhapšen tri tjedna, jer su ga pitali za dokumente, a on ih nije imao. I konačno se nekako izvukao, da ga preko Trsta eskortiraju doma. I to je bila Evropa! A on deklamira o Balkanu...

— Vidiš li Juricu? Gospodin Jurica — (naime gospodin Oberleutnant Juraj Ratković) — je svoj gospodin! Gledaj ga, kako imponira, kako je feš! A daj pogledaj sebe, drago dijete! Šta si ti? Tko si ti? Dajte vi, gospodin Jurica, djelujte na njega, da dođe k pameti! Jer ja ne znam! Ja ću isplakati svoje oči! Ja ću skočiti s drugoga kata! Taj moj dečko je abnormalan!

Potresen tom scenom gospodin je Oberleutnant Jurica pokušao da djeluje na tu jadnu protuhu, koja po cijele noći negdje po šumama hoda, a po danu hoće da spava u toj jedinoj sobi i kune mater, kad uiutro pometa, i tiranizira cijelu kuću. A što on kani? Što on jest? Što će biti od njega? Što je svršio? Od čega živi?

80

I tako riječ po riječ, došlo je do konflikta, koji se svršio tako, da je ta jadna flijeda protuha udarila mater stolcem po glavi, a gospodina oberleutnanta Juricu (,.idiota prokletog”) bacila na cestu. Odonda nisu Račić ni Ratković više nikad progovorili ni riječi, dok nije došao rat, i jednoga dana je bogme domobran Račić domarširao u cvjetnouličku pučku školu kao regrut, pod komandu mladoga ,,feš” kapetana gospodina Ratković-Jablanskoga, legendarnog junaka, odlikovanog ratnim odličjima, stratega i majstora.

Ratković je savršeno ignorirao Račića, jer je znao za njega, da je „nacionalistički novinari” koji je (pfuj! prljavštine li beskarekterne) za beogradske pare pisao kojekakve ludorije! Ali sad, kad Beograda nema, sad šute te pasje gubice! Sad hodaju kao škorpioni zgaženi! Bagaža odurna! Međutim to nije bilo točno, jer Račić nije bio nacionalist nikakav u tome smislu. Ipak, s obzirom na njegovu nesretnu mater (koja je došla moliti za protekciju gospođu Jablansku, a da zato Račić naravno nije ni znao), s obzirom na tu nesretnu ženu poduzeo je Ratković neke korake, te je tako Račić imao biti premješten kao školovani novinar k bataljonu, gdje se je pisala slavna kronika bataljona po inicijativi Wallensteinovoj. (To je pukovnik Wallenstein zamislio neku vrstu epskog ditiramba, crveno uvezanog, u kome će se pjevati o junaštvu i o slavi pukovnije, pa će se to prodavati u korist Crvenog križa)

Onda je Račić na hodniku pristupio Ratkoviću i bez pozdrava, bez ičega, rekao mu, neka on tu ne protežira nikoga, a njega pak najmanje.

— Ti si glupan! Jesi li me razumio? Glu-pan! I da, ti, ne upleći se u moje stvari, jer to nema smisla! Nije te za to nitko molio! Ja hoću na frontu! I to s prvom formacijom po mogućnosti.

Ratkovića je taj Račićev istup tako frapirao, da se još ni cijelu minutu poslije nije snašao. Šta? Ovakav Nitko, pa gaje tu ispsovao kao služnika, a on mu je htio dobro? I još je otišao bez pozdrava! Okrenuo mu leđa! Luđak! Dakle, to doista prelazi sve granice!

I onda nije Ratković htio da dopusti Račiću, da spava u gradu, nego je uvijek poderao njegovu cedulju. A što se

6 Izabrane novele 81

događalo? Račić je spavao u gradu bez cedulje i nije kapetana nikad pozdravljao. I opet je Kohn javio gospodinu satniku ujutro, daje domobran Račić ovu noć izbivao vani cijelu noć do budnice bez dozvole, a Ratković je sve škrgutao zubima i nije znao, što da učini tom lopovu? Da ga veže, da ga baci u samicu, da ga tuži? Bio je sam vezan (ipak, što će reći stara nevina gospođa mati jadnica i majka ove lude! pa i njegova majka), i peklo ga je to kao otvorena rana, i mučio se s tim, a Račić je svejedno spavao vani na čudo cijeloga satnijskog personala i čitave satnije. I tako je njihov odnos cijelo vrijeme bio nabijen i neobično tajanstveno zapleten, pa odatle to, da je danas sve u Ratkoviću prevrilo i da je ispao iz forme i pokazao ipak, daje u njegovoj ruci vlast.

Kad su oko njega tukli ljude, Račić je uvijek zadrhtao. Odjekuju ćuške, a lica se domobranska krevelje, i gibaju se donje čeljusti kao u preživača, i ljudi stoje kao voštani kipovi. Zašto tuče čovjek čovjeka? Zašto ovi ne udaraju natrag? Oh, kad bi barem jedan jedini udario natrag!

Stoji tako Račić u disciplini i cijelo se vrijeme boji ćuške kao neshvatljivo neizrecivog užasa. A danas, kad se na njega oborila ćuška, on je ostao miran. On je bio išćuškan: ne na rajonu, gdje te ne vidi nitko (jer što je to soldateski ćuška), nego baš na sredini ulice pred babama i dječurlijom i tramvajem. Pred cijelom ulicom! Pa ništa! Pošao je dalje u satniji i promatrao kuće po cesti, na sjever okrenute, pa se od vjetra i pljuskavice ogulio mort i proviruju gole crvene cigle. Mirno je gledao sve te stvari i slušao bubanj i ono ritmično talasanje hrptenica u satniji, i još je držao topot, kao i svi ostali domobrani lijevo i desno u koloni.

A ne samo, da gaje pljusnuo. Nego ga je još oborio u blato i udario nogom. A što je mogao? Da je skinuo pušku i raskolio pukovniku glavu, bili bi ga ustrijelili! A konačno, ako se točno uzme, to i nije bila prva ćuška, što je pala danas po njegovom licu. Zar ga otac njegov pokojni nije tukao? Otac ga je tukao istim pletenim korbačem, što je ostao iza mrtvoga psa. 1 mati ga je pljuskala! I učitelj i kateheta u Cvjetnoj ulici, i oni! Koliko puta! I dečki, fakini ulice, koliko je samo od njih dobio batina?

82

A zar ga razrednik u gimnaziji nije pljuskao? A ono poslije, u takozvanom životu! I žene i redakcije i ideje i prijatelji, oh, Gospode, Gospode, koliko je tu,, bilo pljusaka? Koliko poniženja! Sramote! Mizerije! Dugova. Poniženja.

I konačno, što je to ćuška? Simbolična jedna životnost, i sve se to već milijardu puta dogodilo i opet će se dogoditi, da će netko pljusnuti a netko biti ispljuskan. Sve je to već milijardu puta zapisano od biblijskih do domobranskih dana, i opet će se zapisati! Pa neka se samo i događa, kao što je zapisano. A zapisano je, da će ga popljuvati i ispljuskati i osramotiti i poniziti i svući do gola i pribiti na križ.

Pa kad su Račića svukli do gola pred satnijom i pretražili ga kao tata, on se sjetio, da je to zapisano, da će ga svući do gola kao tata! I upravo nekom fatalnom višom logikom on je osjećao, da to još nije finale, pa kad ga je Videk povukao gore na kesten, i špaga se oštro sve dublje zarezivala u njegovo meso i počela da ga para u dlanovima i podlaktici, kao da mu tko meso reže oštrim nožem, on je osjetio neku bolesnu paniku, kao da mu teče krv i da su mu dlanovi probijeni, i onesvijestio se s nekim čudnim smiješkom, što ga je Ratković kvalificirao kao ironiju izazovnu, a nije bila ironija nikakva, nego bolećiv smiješak raspetoga čovjeka. Smiješak nad glupošću jedne simbolike bez smisla.

Kasna je noć, i Račić sapet patrontašama i manlihericom stoji na straži pognute glave i bije se sa snom i umorom. Zamijenio je jednog domobrana, što je jutros kopao nos, pa je zato bio kažnjen, da stražari cijelu noć, i tako je stajao taj domobran za kaznu, a sad stoji i Račić za svoju kaznu.

- Što je to bojni zov?Spavao bi Račić, jer je umoran, ali mu kopa po glavi to

vragometno pitanje, što je to bojni zov? Svaki domobran, koji na straži stoji, mora da znade, što je to bojni zov, jer to nije mala stvar! Domobran na straži je brava, koja se otvara ključem, a kako će se otvoriti, na koji ključ, kad je zaboravio? Budapest, bajonet, Bayern! Nešto na Be je bilo! Samo što? „Bojni zov”: budala!

6" 83

Ponovio je glupo za komandantom kao gramofonska ploča! Papiga! A sada ne zna! A ako sada dođe inspekcioni oficir, gospodin „vojarnonadzomi” natporučnik Holzer, izlupat će ga, jer Holzer rado mrcvari momčad. Rastrgala mu granata lijevu ruku, pa mu odrezali tri prsta. Tako je podivljao i nije više čovjek!

— Sad svejedno! Bilo što bilo! Preživjet ću valjda još i taj „bojni zov”!

Počeo je da oko njega cvate crni mak sna, pa je Račić stisnuo zube, i da se oslobodi onoga masnog i teškog zapaha. što kao opijum vonja, a puši se u mozgu, prošetao se do plota, te se zagledao u crnu i praznu ulicu.

— To je crna ulica! Nekud puca u tamu! Kroz tu sam ja ulicu došao i opet ću izaći! Bio sam dijete i mislio sam, da ću

nekamo doći, a kamo sam to došao? U kasarnu! U kasarnu! Od pučke škole u Cvjetnoj ulici postala je kasarna...

— Pa da! To je ona pučka škola u Cvjetnoj ulici! I to su ti kestenovi, i to je taj vrt! Onaj isti vrt, u kome su na Petrovo i Pavlovo bili postavljeni stolovi, prebačeni zelenim suknom, s nizovima crveno i zlatno ukoričenih knjiga za odlikaše! Oh, Petrovo i Pavlovo, i sada će početi ferije! Cijele jedne ferije!... — I Račić je odlikaš, i srce mu bije od veselja pred ferijama!...

— A gdje su te ferije proklete? Što se dogodilo s tim odlikašem u bijelom novom odijelu? Objesili su ga tu na kesten i popljuvali ga!...

I tako je steglo Račića u grlu, kao da ga je netko sapeo koštunjavom rukom.

— A što ću, vraga, da tu uzdišem nad samim sobom? Nisam valjda baba! Glupo je sve to!

Pa je energično zakoračao pod kestenovima uz plot, amo-tamo. Ali ga je nešto vuklo, da gleda u tu svoju školu. Taj veliki portal i ona crna plastična slova nad njim: Dječaci. Tamo, prizemno lijevo, onih pet prozora, ono je njegov razred. Visi Kraljevina na zidu i još neke druge mape, i tamo je crno računalo i ormar u kutu i ploča za geometriju i lavor i krst, sve

to tamo stoji. U trećoj klupi u sredini lijevo, tamo je njegovomjesto. A pred njime sjedi Ratković, plavokosi dječarac. A gdje

84

je stari učitelj s debelim zlatnim lancem i sivim suncobranom, malo astmatičan sijedi gospodin? On leži horizontalno dva metra pod travom i drži drveni krst u rukama, i možda je još samo malo ostalo od salonroka i kravate, a drugo je sve zemlja. A gdje je cijeli onaj razred? Galović je mrtav također! Mali Galović! Korenić je poludio u Stenjevcu. Puntek je pao na fronti, raznijela ga granata, pa je samo jedan špigl ostao iz Punteka. I Kamenar je mrtav, a Francetićev Pavle je advokat, doktor, veliki gospon, ima svoju kočiju. Glupan. Bavi se politikom. Vrti se oko sabora. A gdje su oni drugi? Nestali su, pomrli, izgubili se, pa sve kad bi htio da se sjeti cijeloga razreda, ne bi mogao. Sivo je sve u mozgu. Još se sjeća jasno Skomraka! Franjo Skomrak u onoj crnoj šubari od Dobrotvora, a tata mu je pek, helfer kod Bratanca, da, da, tamo je Račić nosio kruh, pa u onoj crveno-bijeloj maji tata Skomrakov baca hljebove u usijanu krušnicu. Franjo Skomrak! On je pobjegao! I pisao je Ratkoviću nekakvo pismo, rekao je ordonanc. Da! On je bio Ratkovićev sluga i pripovijedao je Račiću, da je Ratković strašna svinja i da ga sekira cijele dane, i da on to neće dugo izdržati! Javit će se radije na frontu! I još mu je pripovijedao o nekakvom novcu erarskom, koji da je Ratković pronevjerio, ukrao, šta li? Račić, Ratković, Skomrak, tako su slijedili, ovim redom! A što je to danas? Glupost! Čemu te lamentacije? To je život! To je provincijalno naricanje nad brodolomom!

1 htio je Račić da se prošeće i da tako razbije svoje fantazije, ali nije mogao. Stao je kod drugog portala za „Djevojčice” i tamo se naslonio o zid od umora.

— Djevojčice! Tu, gdje su ulazile djevojčice, tu je kapija simbolički zaključana. Što bi djevojčice u kasarni?

A za stubama portalnim, između onih staklenih vrata u mezzaninu i samog ulaza, tu na stubama za djevojčice spavaju trubači, pa se dobro čuje kroz ključanicu, kako hrču.

Prislonio je tako uho Račić o ključanicu i sluša trubače, kako hrču, i razmišlja o djevojčicama, što su nekad ulazile na ovaj portal. One su u bjelini pjevale na Tijelovo, i dječaci su svi bili zaljubljeni u te djevojčice. A šta je sad? Gdje su te djevojčice sad? Nabrekle im sise vise kao svim ženkama,

85

poudavale se, zatrudnjele, poumirale, pa se pate, kuhaju, djecu tuku i žderu se po posteljama s umornim ljudima. Kelnerice, švelje tuberkulozne, ili kao Marta Heflerova, koju Račić još i danas pozna, i koja je postala doktorica, pa danas u špitalu ispire bolesne žene i bije se za žensko pravo glasa i hoće da postane „svoj čovjek”. Govori fraze kao papiga. A pučka škola u Cvjetnoj ulici stoji kao razorena košnica, i po njoj pužu domobrani, crni bolesni žohari. Tko bi bio rekao, da će Jurica Ratković, onaj šutljivi pasivni dečko, koji nikako nije znao računati sa česnicima, da će on, baš on, udariti čizmom o tu školu, razvaliti je i od školskih ploča sabiti brijačnicu? A eto, tako se je dogodilo, sve se je tako dogodilo. Satnija spava, i život teče dalje. A onda će se satnija probuditi, opremiti se i poći na defile pred adlatusa, pa na frontu, a regruti će po dvorištu lupati o zemlju: jedan, dva! I kuhari će fasovati mast i meso i bažulj i krompir, padat će opet snijeg, i žene će nositi napoj satnijski, i život će dalje teći, kao da se ništa dogodilo nije. 1 o se zove normalan ritam stvari.

— A dogodit će se zapravo grozna stvar! Satnija će sutra poći na frontu! Slušat će ljudi veliki bubanj, što ga vuče pony, i činele i klarinete i frule i male bubnjiće, i to će slušati ljudi, da Još ni jedan Zagorec nije prodal vina” - nitko ne će ni pomisliti, da je to sad jedna neizrecivo grozna stvar, da idu u smrt, a zašto? Za nekakve faraonske mumije. Za bečke grofove. Za banke. Za advokate.

— Šta bi ljudi po ulicama, da im netko objasni, što je zapravo to i što se događa to i što zapravo znači ovaj rat i kakav mu je dublji smisao? Počeli bi mahati rukama, glasno plakati i kukati i bacili bi se sutra na satniju i ne bije pustili u kriminal!

— A tako, sada ništa! Grad mirno spava, i ovih dvije stotine domobranskih osuđenika mirno spava, kao daje sve normalno i kao da se ne sprema ništa! A dogodit će se velika nesreća! Matematski je jasno, da će se dogoditi katastrofa! Pa ipak! Ništa! Trebalo bi grad uzbuniti. Trebalo bi ljude alarmirati! Zato i jesu straže! Straža, koja bdije, ona bi trebala da alarmira cijeli grad! Da se ljudima kaže, da se ljudima objasni, da se čitav grad alarmira, da se čitav svijet upozori, da svima postane jasno, da se radi o katastrofi.

86

I došlo je Račiću, da skine pušku, pa da ispuca cijela dva magazina oštrih naboja, što su ih već danas fasovali, pa da uzbuni grad i satniju! To se ipak sutra ne bi smjelo dogoditi! To ljudi ne bi smjeli da dopuste, da satnija ode!

— Dojurili bi ovi kreteni od straže i mislili bi, da sam poludio! To su neke egzaltirane zamisli. A filistri bi digli glave ispod popluna, pa u polusnu slušali tutanj hitaca, gdje negdje daleko vani odjekuje i onda bi se opet pokrili preko glave.

— Nama je dobro! U postelji je toplo! A vani pucaju! Valjda policija puca po rauberima!

— Nema sve to smisla! Čovjek je danas suviše osamljen u svojim mislima! Pospan sam! Treba da se šećem. I dane mislim ništa! Najbolje je spavati.

Ušetao se Račić gore-dolje, gore-dolje, pred cijelim školom kao prava straža, samo da se ne sruši od umora. Klecao je, tako je bio slab u zglobovima, a u mozgu je osjećao čudnu prazninu, kao da nema glave, pa bez mozga hoda amo-tamo.

Onda se čulo kako netko pjeva u dnu tamne ulice. Dolazi čovjek i pjeva: „Idem selom, selo viče na me”, u strašnom điskantu sa zagorskim akcentom; pjeva tako čovjek i gura te stihove i tetura od zida do pločnika amo-tamo u talasastim krivuljama.

Donjihao se do crnog satnijskog plota, te se najednom instinktivno trgnuo osjetivši u tmini drugu životinju. Prestrašeno je uzmaknuo dva-tri koraka, sav zaprepašten u prvi čas.

Ali je odmah razabrao, da je to kasarna i straža, pa se nasmijao sam sebi. To je bio bivši poštar, listonoša, kabanice nije imao, a bluza mu je bila razderana, kao da se negdje potukao i bio je sav poliven vinom pa je to zaudaralo.

— Aha! Aha! To si ti, soldat božji! Straža Ha-ha! Straža! A ja sam se straže prestrašili He-he! Dobar večer, straža! No! Kaj je? Kaj stojiš kak drven? Daj mi ruku! Kaj misliš, da ja nisam bil straža? Bil sem i ja straža, vrag je njimi šimi mater dal i stvoril! Bil sem i ja straža, bil sem i stražaril sem al sem ih se skup poslal v Split!

87

I tako se rukovao bivši poštar pijani s Račićem kolegijalno kroz plot, toplo, kao što se rukuju čovjekoljubivi brodolomci.

- Serbus, stražica! A kaj si vre bil na fronti?- Ne, sutra idemo!- A tak? Nisi još bil na fronti? Ti si kak bi rekli,

jungferica! A ja sem bil! Ja jes! I kak sem bil! I lepo mije bilo! Puno lepše neg sad! Tam se je se moralo, ak se štelo ili ni. 1 pluča su mi tam požrli, ali se je ono moralo! Ono je bilo moralno! A tu se niš ne mora, tu se niš ne mora! A ja ipak trpim i skapavlem i moram još biti kuš!... Tam sem vani bar žrl, kolko sem štel! A tu sem gladen! Ja sem invalid i gladen sem! A onih sedamdeset krun, kaj dobim, to nemrem jesti! Na! Sad je v modu došel ovaj žuti kristalni kandlincuker! To bi mi dobro tak v plućima se ono nntri zalizalo, a kaj morem jesti taj kristalkandlincuker? He-he! Ne! Ni odela nemam! Gladen sem! Nemam niš neg malu srebrnu! To je se, a to puno ni!

Pa je taj pijani poštar zamolio Račića „malo kruha”, jer frontaš frontaša i soldat soldata može da moli i duhana i kruha kao drug druga.

Dao mu je Račić iz torbe ovelik komad komisa, i on je počeo pohlepno da žvače i da psuje na soldačiju i na državu i na sve.

- Vrag im mater i gospodi i soldatem i šimi skup! Tak! Veliju da bu bolše kad rat stane. Bu drek!

Tako je kleo invalid u poštanskoj bluzi i izgubio se u tmini, pa se čulo kako kašlje i kako pjevucka: „Idem selom, selo viče na me; pitam selo, kaj te briga za me, kaj te briga za me.”

Dugo je slušao Račić za invalidom, koji je gladan i pijan i glup, i sve se pričinilo duboko glupim. Zahodi zaudaraju, proljeće ide, mašine na kolodvoru cvile, noć je.

- I sve pisarne i škole pučke i špitali i kasarne gradovi, problemi, zvijezde, kako je sve to sramotno glupo!... Saznanje se te gluposti manifestira u jednoj tužnoj simbolici: u simbolici bogočovjeka, koga su pribili na križ. Fantom među fantomima. Bolesno i nedostojno čovjeka. Saznanje se te gluposti univerzalne otkriva, kad se čovjeku objašnjuje, kako je to - živjeti zapravo! Kako je to visjeti popljuvan, ili vješati i pljuvati.

88

Pasiv i aktiv. I to je cijela stvar! To osjećati, drugo se ne može. To je jedino mudrost, gledati, kako je nešto aktivno, a nešto pasivno. Ja sam pasiv, o tome već danas nikakve sumnje nema. I to ja vidim, i to je moja mudrost. Moj plus i minus. J sam pasiv i ja ću kao pasiv propasti. Ratković na prinjjer bio je uvijek glupan, i nikad nije imao talenta, da to vidi! Kad smo se igrali soldata, on je htio biti general i imao je zelenu perjanicu na caku! Ono mu je sašila mati, onu perjanicu, i on je bio general! A zapravo nije ni onda bio ništa kao ni danas, nego tako: mrtva materija. Klobuk od novinskog papira, oficir, ništa... Nosio je generalsku perjanicu, koju su mu dali, i danas nosi drugu perjanicu. I tako. Uostalom, vrag ga odnio, i tog Ratkovića i Austriju i frontu i mene i sve nas!

Prolazi netko sa svjetiljkom iz velike gombaonice u kasarnu. Svjetiljka se elastično njiše, i talasaju se žuti traci lijevo i desno, pa padaju gole i očupane sjene kestenova i pužu po blatu, a onda gasnu. To je inspekcija! Ipak Holzer bdije! Mogao bi doći i ovamo, da vidi što je sa stražom. Bojni zov? Bojni zov? Bajoneta. Budim. Budala. Bosna. Bura.

Tišina.Stoji noć i živi. Sve uvijek živi i nema mira.Kroz rešetke na prozorima pivnice čulo se nešto, kako se

srušilo.- To su valjda štakori.- Ah ne! To je desetnik Jurković dolje na ugljenu. On je

izgubio Skomraka! On je kriv, što su na zahodu razbili lampu.- Jesi li to ti, Jurkoviću? — glasno je zapitao Račić dolje u

pivnicu kroz crnu rupu, ali se glas izgubio u tmini kao u zdencu.Pa se opet Račić ušetao i na drugom uglu kod zida stao i

dugo gledao crnu omoriku, kako od plinske svjetiljke padaju traci na nju, i kako se mekane sjene liju po goloj stijeni uz tihu muziku vjetra. Gluhonijemo i slijepo granje u gluhonijemoj i slijepoj noći.

Onda su dolje u pivnici sa dvorišne strane zaškripila vrata i dugo cvilila. To podvornikovica (satnijska kantinerka) pušta narednika Videka od sebe. Čudna je to žena, ta kantinerka.

89

Antipatična, gušava, bubuljičava i debela kao natekla, a opet. Nikad se kod žene ne zna, stoje to...

— Nikad!— Već mora daje kasno.Tukle su polovice u gradu. Jedna. Druga. Katedrala. Sveti

Marko. Sveti Vinko.— Je li to pol jedan ili pola dva?Na raskršću, gdje se sijeku dvije ulice pod pravim kutom,

prošla su crna kola, kao bez kočijaša, desno u kulise.Teku oblaci, teče vrijeme, gibaju se sjene, samo straža stoji

bije se sa snom. Vjetar u omorikama. Kapljice na granama. Golubovi.

Nenadano iza ugla nahrupile su crne pojave; kacige, bajonete, lanci. Oni su uperili amo u kasarnu. Nešto se dogodilo!

— Stoj! Tko ide?— Patrola militerpolicije! Domobrana Skomraka smo

dopeljali!— Zapovjednik straže! — povikao je Račić u sav glas. —

Zapovjednik straže!Zaškripila su masivna okovana vrata na ulazu za dječake,

sinula je svjetiljka, došao je zapovjednik straže, i cijela se naoružana rulja izgubila s uhapšenikom u školi.

— Skomrak! Taj jadnik ima smolu! A što to on viče? Valjda ga Holzer tuče! To sad zapisnik sastavljaju s njim. Korigiraju ga!

Patrola militerpolicije je otišla, pa se još dugo čulo, kako se kacige teško kese. Valjda se vesele, što su uhvatili finu pticu.

Onda je svega nestalo iza ugla. Čulo se, kako su Skomraka odveli u pivnicu, pa se kroz rupe na čas vidjela svjetiljka gdje sjaji, a onda se sve smirilo.

Naoblačilo se opet, i zvijezde, što su putovale između oblaka, rasplinule se, pa je počela da sipi kiša. Glas ptice. Noć.

Negdje na blizom tornju odbila je polovica.— Mora da sam se prevario za cijelu uru u brojanju! Sad je

valjda tek pola dva. Čovjek se tako lako izgubio u noći!Zijevnuo je duboko Račić, pa se opet ušetao do omorike i

natrag do plota. Gore-dolje...

90

Ratković se predugo zapleo kod kuće u pakiranju svojih odontosmegma, flastera, rublja, kefica za zube, i zadržavan još suzama svoje majke, plemenite gospođe Jablanske, udovice kraljevskog kotarskog suca, on je dospio na bataljon u posljednji čas.

Na bataljonu je bilo servirano za dvadeset i četiri osobe kod velike potkove u srednjoj najvećoj dvorani, a u bataljonskoj biblioteci za subalterne oficire. Bilo je i cvijeća i srebra; na lijevoj strani adlatusa ministrovog, ekscelencije baruna Illyeshazy de Also Rekettye sjedio je gospodin general-major Svetozar Matić „Likaner, Otočaner, naše gore list”. Glupan, krvnik, bluna.

Onda je tu bio opet s lijeve strane gospodina Feldmarschalleutnanta pukovnik Wallenstein, pa barun Leviczky Lendvay (felso es also lendvai Lendvay Leviczky Gyula) dragunski kapetan A De, krilni ađutant ekscelencije adlatusa, koji je kao aktivni lajtnant jurišao šezdeset i šeste kod Custozze u historijski znamenitoj kavalerijskoj ataki pod pokojnim Feldzeugmeisterom Bechtolsheimom, poslije čuvenim korpskomanđantom (koji je ugušio ustanak Eugena Kvaternika kod Rakovice, kad je pod stijegom Blažene Djevice Marije proklamirana Kraljevina samostalnom).

S desne strane simetrički bio je tu nemeš Budoskuty major generalnog štaba i divizijski operativni šef, pa von Trotl, opet Budoskutyjev ađutant, obični trupni oficir, apsolvent Kriegsschula bečkog, dodijeljen štabu. I tako je oko te potkove u dvorani zvonilo četrdeset i osam ostruga garnizonske madžarske honvedske, ali doista: elite par excellence, to jest elita i krema jedne male provincijalne garnizone, ali među slavnim najslavnije...

Kod te potkove na kraju stola sjedio je i gospodin kapetan Ratković-Jablanski, na koga je pala velika čast, da primi zdravicu same Njegove Preuzvišenosti Adlatusa, koji je nazdravio njegovom bataljonu, koga će on — Ratković — sutra povesti na frontu, da tamo prolije krv za preuzvišenog vladara Cezara i Kralja. Ratković—Jablanski podigao je čašu i nazdravio Njegovoj Preuzvišenosti Adlatusu, kao čuvenom karpatskom

91

pobjedniku: hura, hura, hura, i tako se je kucalo i pilo i govorilo o tome, što piše „Pester Lloyd” i „Neue Freie” oče li u Parizu buknuti revolucija, a vani u predsoblju udarala je glazba „nadnaravne akorde” Walzertrauma: „Leise, ganz leise klingt’s durch den Rauni...”

Generalitet je ustao, moglo je biti pola jedanaest, i odvezao se autima, što su cijelo vrijeme čekali dolje pred bataljonom, a Ratković-Jablanski je udario da pije s kadetima i lajtnantima kao što je tradicija, u slavu sutrašnjeg velikog dana.

Bilo je već pola dva za nekoliko minuta, kad se ipak otkinuo, da pođe, da se mrvu ispava, jer je cijelu prošlu noć bio kod gospođe Ketty, pa je tek oko pet usnuo, kad je već zvonilo pozdravljenje; a sutra je opet naporan dan! Šumila mu je glava i nije zakopčao ni bunde na svježem zraku, nego mu je baš godio februarski vjetrić, što je mirisao po rastopljenom snijegu i tresao prljavim stakalcima plinskih svjetiljaka.

Glava mu je bila kao natečena, i nikako mu se nije dalo da legne. Prevrtao bi se samo s jednog rebra na drugo, pa je bolje, da se minutu-dvije prošeće, da mu se mozak provjetri i ispari i pročisti svježom noćnom promajom. Sutra dakle opet putuje! Još je dobro u vagonu! Dat će svoj vagon prikopčati odmah uz lokomotivu, pa će se grijati! Svući će se lijepo, pa u šlapama ležati, i još se dobro pokriti toplim pledom. Ne će skakati s jedne noge na drugu, kao domobrani u otvorenim marvinskim vagonima, nego će mu ordonanc kuhati čaj, pa mu još poravnati pled ponizno, ako gdje slučajno spuzne, i tako će grickati čokoladu i uživati pet-šest dana.

— Ali tamo vani u onom snijegu dubokom! Ono prokleto galicijsko blato! One uši, onaj smrad zadimljeni, ona dosada! Blato, konjak, karte, lojanice! Pfuj!

I tako je Ratkoviću postalo neugodno od pomisli na galicijsku stvarnost, na blato, na mokre noći, na bdenje u jami.

— Mogao bi čovjek ipak da nekako zgodnije poživi. Tako na primjer: lijepo pucketa vatra u bijeloj peći, pa je sve toplo i naloženo. Na. stolu modra kristalna vaza, s mimozama, srebro, dobra večera, žena! Mir. Svjetski mir u civilu.

92

- Bogata mlada žena! Tako, sa dvjesta jutara! Ne više. To je dosta! DvjestajutaraiPa je čovjek odbacio ovaj prokleti život! f sablju i uniformu i frontu, sve bi to čovjek odbacio! Ne bi ga preterirali ni sekirali! Ni Wallenstein, ni bataljon, ni itko drugi! Bio bi samo svoj gospodin! Pa basta! Civil. Veleposjednik. Renta.

I tako razmišljajući o svojoj eventualnoj sreći, koja valjda ipak negdje realno postoji, sjetio se Ratković gospođe Ketty.

- Kako bi bilo, da pođem do nje? Da joj kažem, kako mi je teško! Kao da na zlo slutim! Možda još bdije! Još nije ništa propalo! Mogu se sutra javiti marođ! — I tako u nekom teškom polusnu našao se, a da ni sam nije znao kako, pod Kettynim prozorima. Drvored golog koštunjavog, čvorastog drveta, prazna ulica. A gore u Kettynom šlafcimeru svjetlost. Modrikasta svjetlost.

Znao je on to! Osjećao je on to! Slatka, mala Ketty bdije! Curica mala, srce njegovo, pucica ne može da spava! Muči se srčeko, sirotica moja mala! Ipak! Tko može da zna? Sad se vidimo, a što može biti sutra, to nitko ne zna! Dijete milo!... Djevojčica njegova. Katarinčica.

I već se sagnuo, da nađe kamenčić, pa da se javi „svojoj sirotici”, i krv mu navrla u glavu kod pomisli na Katarinčicu, kad se od ulaznih vrata razlio zvek brave. Oštar i glasan.

- To netko izlazi! Mogao bi još da me vidi!Sakrio se Ratković u sjenu kestena, pa se pritajio. A crna

figura u pelerini što izlazi iz kuće nešto fićuka. Nekakav talijanski napjev. I vidi se sjaj cigareta. Izlazi viteška maska u pelerini: La donna e mobile.

- Oho! Pa to je Fregattenleutnant Kertschmarek!Flieger!- A konačno? ... Život je blatna cesta...Iz svog toplog raspoloženja pao je Ratković u momentu u

mračnu ciničku rastopinu, u kojoj gnjiju sve okorjele duše. Izvadio je iz doze cigaretu, i zapalio je i zakopčao bundu, jer mu je hladno i došlo mu je da pljune.

Pa se zaputio ulicom pognute glave, umorno i teško. A ostruge su za njim brenčale kao ministrantski zvonci, kad nose

93

pomast posljednju i cinkaju. Katarinčica nabija rogove svome suprugu ratniku i njemu, a i Fregattenleutnant je rogonja, i život nije drugo nego borba za opstanak. To je otkrio Darvvin.

Kod vojarnonadzomog oficira u ravnateljevoj sobi prizemno bila je svjetlost.

— Oho! Što moj vojarnonadzorni bdije? Što je to? Da vidim!

Pa je Ratković na prolazu kroz Cvjetnu ulicu zaokrenuo u svoju kasarnu, da vidi što je to kod njega unutra, gdje vojarnonadzorni bdije.

Račić svoga zapovjednika nije zaustavio. Prepoznao ga je po hodu, pa mu je bilo formalno glupo, da tu zaustavlja jednoga čovjeka, koga već pozna valjda dvadeset godina.

— Straža! Jesi li ti lud, mater ti gluhu? Zar me ne vidiš?— Ja sam straža — stao je Račić pred kapetana iz sjene.Ratković ga je prepoznao. Pogledali su se jedan tren. Onda

se Ratković nervozno trgnuo i pošao u školu bez riječi. Ovoga psa trebalo bi ustrijeliti na mjestu, pomislio je i odlučio da će to i izvesti čim stignu na frontu.

Holzer je drijemao, pa je konfuzno skočio, kad je čuo ostruge, i javio se propisno.

— Servus, dragi Holzer! Dobro jutro, dragi moj! Oprosti mi, što te smetam — počeo je kapetan fingirati da se ispričava, premda je to njegovo sveto pravo, da ulazi u svoju kasarnu, kad i kako hoće. - Pardon! Ah se vraćam iz menaže! Tamo je bio adlatus, pak smo poslije gucnuli, a eto vidim svjetlost! Staje novo?

— Ja sam bio baš zadrijemao! Satnija je u redu! I straže sam pregledao! Samo sam ovaj izvještaj tu pisao prije pola sata!

I dao je Holzer kapetanu izvještaj o uhićenju domobrana Skomraka, ispisan jasno i čitljivo na cijelom arku od početka do kraja. Sva četna tijela, pododjeli i grupe, sve je to bilo potcrtano ravnalom i razmaknuto na pravilnih tri i po pa na pet i po centimetara, kao što je to propisano u svakoj vojnoj stilistici, koju aktivni oficiri svi u glavi nose napamet. Bilo je tamouglavnom činovničkim suhoparnim i hrapavim tonomispripovijedano, kako je patrola militerpolicije uhvatila noćas u

94

jedan sat i sedam minuta domobrana vražje regimente Franju Skomraka. Pio je u nekakvoj kuhinji na Potoku sa bludnicama, pa kako propisanih isprava imao nije, patrola ga je uhapsila i predala njegovom četnom tijelu u smislu najnovijegbefela K. u K. Platzkommande. Onda je slijedio zapisnik sastavljen sa Skomrakom tu kod inspekcionog oficira i popis predmeta nalazećih se kod uhapšenog domobrana, i to: 114 (slovom sto i četrnaest) Kruna i sedamdeset filira novca, pa jedan otvoreni paket srednjofinog bosansko-hercegovačkog duhana. Dva omota cigaretnog Otoman-papira, jedna škatulja za šibice i jedan nož, sve u prilogu, pod jedan.

Utonuo je Ratković u stilizaciju te prijave, pa mu je postalo milo, čitajući uredno sastavljen spis, koji ima svoj rep i svoju glavu. (Rijetko se naime događa, da čovjek u ovo prokleto vrijeme, kad služe sami civili, fiškali, peki i lazari, da čovjek dobije pod ruku ovakav spis!) Ratković je čitao tu prijavu Holzerovu radosno, te bi svaki čas kimnuo glavom od zadovoljstva, kad bi započeo koji novi stavak, kao što je to i propisano, na čitava tri centimetra od lijevog ruba desno, a ne onako civilski hudri-budri, vrag ih odnio sve skupa diletantski! (Ne znaju ni prijave pisati ti civili, a htjeli bi da vode rat kao i mi!)

— Dobro je, Holzer! Vrlo dobro! Dakle, vrlo, vrlo dobro...Tek onda, polagano, otrijeznivši se — tako rekavši — od tog

birokratskog zanosa, počelo je bivati Ratkoviću jasno, da taj spis i nije tako običan, dobro sastavljeni spis! Ta se prijava njega konačno i te kako tiče. Ta tu se govori, sunce mu božje, da su onog psa prokletog uhvatili! Skomrak, gad, provalnik, tat i svinja je uhapšen! On je dolje u pivnici!

— A gdje je ta životinja?— U pivnici, gospodine satniče!— Gore s njim!I dok je Holzer istrčao, prošao je Ratković jedanput preko

cijele sobe, do vrata i natrag, uzrujan, Onda se vratio do stola, stao i počeo da razvezuje onaj „prilog pod jedan”.

Bila je to u crveno-bijelo-zeleno ispruganom rupcu, onakvom istom, kakav fasuju sve hodne formacije na toj em stoji napisan slavni Vorosmartyjev stih: „Hazadnak

95

renduletlenul legy hive, oh, Magyar!” (Madžaru, budi svojoj domovini nepokolebljivo vjeran!) zamotana škatulja istarskih žigica, pa su dva slavenska apostola sveti Ćiril i sveti Metodije tako tužno izgledali poliveni vinom. Onda je tu bio cigaršpic, glava ispaljene bijele polugole vile, pa jedna banka od sto kruna i sitniš.

Ratković je uzeo tu banku među prste i opipao je i tako je - prepoznao. U onaj hip, kako je prepoznao tu zelenu banknotu, navrla mu krv u glavu i on se razbjesnio. Sjetio se jutrošnje sramotne scene u pisarni, pa su mu mišice vilica na lakokama vidljivo natekle, tako je stegnuo čeljusti. Eto! Holzer je tu stavio prijavu, a o toj cijeloj stvari ni riječi! A to bi bilo jedino važno! A o tome ni riječi! To je nečuvena indolencija! Naravna stvar! Zar se ljudi brinu za službu? Glavno je da spavaš cijelu noć!

— Slušaj, Holzer, ti ovdje nisi ni jednom riječju spomenuo cijelu stvar!

— A koju stvar, gospodine satnice? — začudio se Holzer ušavši u sobu.

— Koju stvar? Čovječe božji! Staje tebi? Pa zar ti živiš na mjesecu? Zar ti ne znaš da je Skomrak provalio u moj stol? Ukrao mi dvije stotine! Na! Tu je jedna od te dvije stotine!

— Dvije stotine? Skomrak? Ukrao?Holzer doista nije o tome ništa znao. Ujutro ga nije bilo u

kasarni, a poslije podne je spavao, kad je Cezar bio tu, izvršio istragu i otkrio gospodina satnika kao tata.

— Da! Što me gledaš? Naravna stvar! Pisao mije, da će me ustrijeliti! Eto! Tu si ti jedini moj drug i moj oficir, a nemaš pojma o najvažnijoj stvari! To je indolencija! I cijela je prijava sastavljena indolentno! Nisi naveo ni cigaršpic, ni šibice...

— Mislio sam...— Tu nema što da se misli! Stvar se jednostavno pobroji i

navede! To i to! Tako! To je propisano! Je li! No, also! Propustio si naprosto da navedeš pravo i točno stanje stvari! A jesi li mu dao žnirance izvaditi iz cipela?

— Nisam!

96

— Vidiš, i to je važno! To je osobito važno! I u Službovniku tako piše! Remen i žniranci se oduzimaju! Još se svinja može objesiti!... A to je u Službovniku naročito naglašeno, zar ne?

Ali se svinja međutim nije objesila.Skomraka su uvela u sobu dva domobrana s bajonetom na

pušci. Bio je vezan lancima, i na onom bijelom svijetlu plinskom izgledao je kao lešina. Stoji tu, zgužvan, pokisao, prljav od ugljena, još pijan, a pogled mu potitrava na golim bajonetama.

Bila je tiha stanka.Ratković je proživio u sebi cijeli današnji dan u taj hip još

jedanput. Sve redom, sve pod lupom, sve plastično: i to kako mu se samo Kohn u brijačnici podmuklo smješkao, kad mu je predao ono pismo. Tamo je on, Ratković, nazvan tatom! I to kako gaje Cezar zaskočio kao tata! Pred cijelom satnijom stajao je zaprljan, ponižen, a tat je tu, u rakama vlasti, sto mu bogova! Tat je tu uhapšen na milost i nemilost! To je jedan od onih, koji mu pišu pisma! Ona pisma! I koji smrade njegovu muku, koji mu pljuju u obraz.

Pa je Ratković pogođen tim faktima u jednom skoku skočio, formalno skočio na Skomraka. Jaguarski.

— Tu si ti, svinjo prokleta?I do toga hipa sve je raslo na više.Počeo je da ga bije stisnutom šakom po glavi, pa kako se

zaprljao na onoj musavoj grivi, to ga je još više razbjesnilo. Histerički je tako stao da kopa po bundi za rukavicama da se izolira od ovoga blatnog psa.

— Zar ću se ja tu prljati? S takvom životinjom?Čekaj samo, dok ih navučem! Je li! To si ti onaj, koji se

meni grozi, da će me ubiti? Je li? ..Pa je u rukavicama počeo da ćuška Skomraka desno i lijevo,

desno i lijevo, sve brže, sve bjesomučnije, desno-lijevo, lijevo-desno.

— A što će tu ćuške? Nije tu dosta ćuška! Bič! Tu treba bič! Holzer, bič! Dajte mi bič za pse, jer to nije čovjek, to je pas!

— Nemam biča, gospodine satniče!— Batinu! Dajte mi stvorite batinu! Jeste li me čuli? Boga

vam vašega! Batinu!

7 Izabrane novele 97

Izjurio je komandant straže i Holzer za njim. Da nađu batinu.

Skomrak se bacio od ćušaka, svezan, pred kapetana. Ne od nekog pokajanja, nego da se tako obrani, pa da zarije njušku u daske poda. Stao je da zapo/naže na cigansku.

- A joj! Ja nisam kriv! Ja ništa nisam kriv!- Da! Nisi kriv! Ti rn'si kriv! Eto ti, što nisi kriv! Digni se!

Gore! Pozor! Svinjo! Ustaj! Čuješ li? Svinjo!Bije kapetan Skomraka nogom i ostrugom, da ga digne u

pozor, ali se Skomrak, mišićava životinja, zgrčio kao kornjača i ne da se u pozor!

— Ja nisam kriv!— A tako? Ti nisi kriv? Još tu lažeš, okom u oko, pa

lažeš? Lopove prokleti! Ustrijelit bi te trebalo kao psa! Da li znadeš, da će te strijeljati? Kakav si ti čovjek? I ja sam tebi bio dobar? Tebe sam ja htio da spasim? A to mi je hvala? Što? To mi je hvala? Svinja! Mrcina! Pozor! Ustani!.. Postavite ga u pozor!

Postavili su soldati svezanoga Skomraka u pozor, a kapetan gaje udario pod nos šakom, bokserski, u usnice.

— Šta, ti ne ćeš da stojiš u pozoru?Skomraka je oblio mlaz krvi, a uto se vratio Holzer i javio

da nema batine.- Tako? Sada još nema batine? A što su tom lopovu dvije

ćuške? Što su to njemu dvije ćuške? Njega bi trebalo oderati živoga! Skalpirati bi ga trebalo.

Pa je kapetan jednomrutiniranom gestom povukao sablju. Zvek golog nikla oštro je zazvonio; osjetivši goli nož počeo je Skomrak da viče, a kapetan razjaren nervoznom vikom stao je da udara sve jače po životinji. (Domobrani mogu da se biju golom sabljom kao batinom, ako se rutinirano tuče.) Bit će, da se je Skomrak maknuo ili da je kapetan onako uzrujan i još mamuran od vina trgnuo tupim bridom, dogodilo se tako, daje Skomraku na lubanji pukla koža i briznuo mu po licu mlaz krvi, i to je u onaj tren izgledalo strašno i krvavo. To je na pijanoga Skomraka tako djelovalo, da se je istrgnuo straži i htio da se baci kroz zatvoreni prozor zaurlavši živinski, kad je u taj isti hip pao u sobu Račić.

98

On je čuo vani pod prozorom sve, i vani se ta klaonička dreka pričinjala kao pravo mesarsko klanje, te nije mogao da se svlada, i tako je uletio u sobu.

Umoran i ispijen, kako je bio od bdjenja i od cijeloga dana, on je ustvari više lebdio nego hodao, i tako je sve ispalo lirski.

— Juro! Molim te ko boga, to nije dobro...Dalje nije Račić znao, što hoće da kaže, nego se bacio na

noge pred kapetanom, a puška se okliznula s ramena i pala na pod kao neki mukli duboki akord. Skomrak je stao i zaprepastio se.

Račić, Ratković, Skomrak — tako su stajali u alfabetu i tako sada stoje tu u toj sobi, i taj je fakat jedini koji može da se pojmi.

— Ko boga te molim, to nije dobro...— A Što? A što?Gospodina satnika Ratkovića zbunila je ta neočekivana

samaritanska scena potpuno te onako, s golom krvavom sabljom, on je stajao kao voštani kip; pričinilo mu se negdje duboko u nagonu, da je dobro, što se tako dogodilo. — Vrag ne spava! Mogao sam još tu i krv proliti! A onda opet pisati očitovanje, nije to ugodna stvar! Nije važan, na koncu, ovaj pas, ali ministarstvo ne voli takve incidente.

— A što?— Molim te, pusti to i dođi na jednu minutu van! Samo na

jednu minutu!Račić nije znao, zašto on hoće da spriječi kapetana, i što će

onda biti, kad ta minuta prođe, nego ga je sililo, da ga povuče iz toga, a Ratkoviću se pričinilo da je to sada neki izlaz i rješenje, pa je sloboumno popustio i na čudo straže i Holzera i cijele sobe izašao za Račićem u hodnik.

Tako su bez riječi izašli na portu i vrt i tamo ostali kod plota, i tako je izgledalo toplo sve i ljudski, pa se Račiću pričinilo da će moći da objasni stvar ovom ovdje pijanom glupanu u dvije riječi.

Ipak, žive već dvadeset godina paralelno. A ovo je slijepac tu pred njim i ne vidi života. Ne vidi, što je to. Ta on je mali kadet, on već petnaest godina vježba regrute! Za njega egzistiraju samo satnije i kote. Njemu je sve to mrtvi materijal!

7 99

Treba iz toga iskopati njegovo srce! Njegovo ljudsko dostojanstvo! Treba naći onu žicu! Kako je samo jadan njegov život! Kolona lijevo! Kolona desno! Raport! Fronta! Mobilizacija! Demobilizacija! Rat! A što on ima od života? Kamo je on to propao? To, to, to!

I tako je Račić tražio pravu riječ, a to je trajalo dugo, i kiša je padala, a Račić se izgubio u svojim riječima i nije znao da se snađe.

Kapetanu se to pričinilo savršeno glupim. Što on tu stoji s jednim egzaltiranim norcom na kiši. Što on hoće?

— Što vi hoćete? Domobran Račić, što vi želite? Taj glas!Taj grozni, brutalni, strašni kapetanski glas! Vi što vi

hoćete? Srce, srce! Ah taj glas!— Juro! Boga ti živoga! Ma jesi li ti čovjek? Ma pojmiš li ti,

Juro, da je sve to što se sa svima nama zbiva velika nesreća? Juro! Katastrofalno je sve to! To je propast civilizacije, razumiješ li ti to? Mi smo tu išli u pučku školu! Eto! Na ovu istu portu! I ti i ja i onaj treći Čovjek tamo u lancima! Ono je Skomrak. On je bio dijete, on je bio čovjek! Mi smo išli tu na tu portu, bili smo djeca! Pa zašto da budemo krvnici? Juro! Krvnici!.. Ti si mene jutros osramotio i pljunuo si po meni i objesio si me, a ja nisam bijesan na tebe! Ja sam ti sve oprostio! Ja te žalim! I sebe žalim! Mi smo svi nesretni! Oprosti! Vidiš, oposti i ti!..

— Kako? Što on meni tu govori! On meni nešto oprašta? Pa sam je kriv! Što je izostao bez dozvole cijelu noć? Zašto se micao na prijavku? Što ne pozdravlja kada je mimohod? I sada tu nešto bunca da mi još oprašta?

I još je Račić htio nešto da kaže, ah je osjetio da govori u tminu. Bio je preumoran za sve. Osjetio je, kako je to preteško za njegovu glavu i za njegove nerve, i nije nikako mogao da se održi na visini. Tako je sve izgledalo u njemu, kao daje negdje prsnula sjajna raketa, a sad pada i gasne. Ona se plastika odnosa gubi; sve postaje mutno, i kapetan i njegovo korijenje, iz koga je izrastao, i sve te tendence, sve je tako indiferentno. Tako svejedno.

100

— A što ja mogu konačno nekome nešto da objasnim'.' Kakva je to pr'ofetska ludost? Svatko živi svoj život! Šta se mene sve to konačno tiče? .. Ispadam kao slinava baba!

Ali onaj elan. s kojim je počeo, i sva situacija tu, ta ga je silila, da govori. Logika toga, da je on Ratkovića povukao van, silila gaje, da se izjasni. Da to sve motivira! Kako, kako?

Pa je počeo da govori i da objašnjava. Ovo i ono. Ovako i onako. A najposlije:

— Svi smo mi nesretni i treba da se toleriramo! Svi smo mi promašeni i svi smo promašili. Samljeveni smo kao između dva žrvnja. I mene ganjaju isto tako kao i tebe! To, što ti zlatne porte nosiš i ostruge, a ja bakandže, to je smiješna diferencija! Nas ustvari ganjaju! Svi smo mi slabo plaćeni! To nisu naši interesi! Konačno, društvo, banke, kapital. Tako to... Smrt. U Smrt! Svi mi možemo da umremo za koji dan. Pa zašto da sa krvavim prstima stupimo u tminu? Skomraka će isto tako jesti crvi kao i mene i tebe! Pa bi bilo glavno da poživomo tu, gdje jesmo, kako najbolje znamo...

— Fraze, same fraze! Kako je sve to grozno prazno, što ja tu brbljam! Umoran sam! Glava me boli!

A ovaj me tu gleda i ne razumije ni slova...— Što ovaj glupan sada tu hoće? O nekakvom pomirenju

govori? To je socijalizam, što li? O kakvom vražjem pomirenju? Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? Ketty! Koja me je tako sramotno prevarila! Sreća! 0 sreći govori ^ o tome, da smo nesretni! Da ne idemo na frontu! La donna e mobile. Damin. Borba za opstanak. Socijalizam. Ovo je socijalist.

— To bi konačno bilo lijepo, ne ići na frontu! Pomiriti se! Obući dolamu, sjediti u loži i gledati Ketty pred sobom! Ali što vi hoćete time da kažete? Ja to ne razumijem! To je glupo! To je socijalistički bedasto. Razmete?

— To je glupo! Naravna stvar, da je to glupo! I te kako glupo! Ja hoću tu jednoj kabanici, jednoj oficirskoj kabanici da objasnim nešto! Ostrugama! Odurno! Zar sam ja pop? Neka sve vrag nosi! Glupane prokleti!

— Jeste li me razumjeli? Vi tu nešto buncate, a sve nema ni repa ni glave! Vi ste društveno smeće!

101

- Točno, gospodine kapetane! Ja sam glupan! Sve nema ni repa ni glave! Razumijem sve, gospodine kapetane! Razumijem, pokorno javljam!

Tako se Račić ukočio, stao na tri koraka u pozor i udario desnom rukom po kundaku, daje odjeknulo.

A gospodin satnik mu je kimnuo i pošao, i još se dugo čulo, kako ostruge zvone.

102

BARAKA PET

4

Grof Maksimilijan Axelrode, komtur Suverenog malteškog reda, postao je johaniterski chevalier de justice, u potpunoj gali sa srebrnim lastom, u svojoj četrnaestoj godini. Mjesto šesnaest plemenitih i viteških predaka na liniji svoga gospodina oca i sv6je gospođe majke, visokorođene kneginje, potrebnih za rang visokog dostojanstvenika visokog Malteškog reda, grof Masimilijan Axelrode brojio je na svojoj lozi dvadeset i osam perjanica i kaciga pod kojima je već ključala modra krv, pa kada je veliki priorat Suverenog malteškog reda poslao kabinetskoj kancelariji Njegova Veličanstva skupocjene povelje sa zlatnim pečatima na visoki i najviši „Imprimatur”, to bijaše onda velik događaj, kakav se rijetko zbiva na kugli zemaljskoj.

Grof Maksimilijan Axelrođe imao je za cijeloga svoga života samo jednu ideju, da za svoju visoku maltešku devizu - ProFide — povuče goli mač, da se zaogrne svojom crnom pelerinom, što pada u teškim naborima, i da sune u smrt, vedra i smiona čela. Kao kad je putovao prvi put u Jeruzalem, zaplakavši gorko na mramoru Santa Mariae Latinae od tuge, što mu nije bila dana velika sreća, da tu, prije osam stotina godina, posije svoje plemenite kosti sa velikim Gottfriedom Bouillonskim, ili ako to već ne, a ono da se je barem rodio trista ljeta kasnije, kada su topovi grmjeli na Rodu i na Malti. Ali ne! On je pao ovamo na globus u kukavno i glupo doba, kada su plemeniti Viliers de l’Isle-Adami postali kao nekakvi socijalistički agitatori i bune fukaru na prvoga maja, i kada je najveći vojnički događaj po koji manevar, na kome se puca slijepo, ali i to slabo, jer nekakav ministar financija i nekakvi „blesavi” parlamenti viču, da armada mnogo košta. Pfuj, ovo idiotsko doba parnih lokomotiva, kad je sve sapeto šinama i takozvanom socijalnom, upravo socijalističkom demokracijom, i kad se plemeniti malteški vitezovi sastaju po hotelima u halbcilindru purgarskom, a i dvoboji su zakonom ukinuti.

105

Grof Maksimilijan Axelrode tugovao je tako jalovo pune šezdeset i tri godine, kad se je jednoga jutra probudio i bilo mu je kao da sanja. Predao mu lakaj depešu priorata visokog Reda, da je proglašena mobilizacija, i da će Suvereni malteški red, po svojoj visokoj tradiciji, zabiti stijeg u ime velike devize „Pro Fiđe” i da će negdje vani u carskoj etapi razapeti šatore i organizirati špitalsku službu. Tako je grof Maksimilijan Axelrode postao šefom velikog malteškog špitala, koji se sastojao od četrdeset i dvije velike drvene barake, vlastite električne centrale, cijele kompanije sestara Crvenog križa, i tako dalje, i tako dalje. Armade su se gibale sto kilometara na istok, pa onda dvije stotine kilometara na zapad, onda opet na istok, od ratne sezone do sezone, i to je bio rat, i tako grof Axelrode putuje sa svojim malteškim cirkusom s istoka na zapad od Stanislavova do Krakova i obratno dvije pune godine, a sada je august godine šesnaeste, sunce grije četrdeset i devet Celzija i situacija je napeta i ozbiljna.

Spital je kompletan sa hiljadu i pol pacijentskih lubanja i sve tako izgleda, da će Rus podrezati željezničku liniju lijevo i desno, i da će gospodin grof, veliki meštar malteški, za dva tjedna biti u Moskvi. 0 podne je došla depeša, da je Rus doista prebacio liniju sjeverno između dvije stanice, ali neka špital stoji, jer da je protuakcija u toku. To, da je Rus na sjeveru podrezao liniju, to je značilo, da su se svi transporti na toj liniji počeli gibati na jug, i tako je došlo, naravna stvar, do karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih), i do toga, da su svi vozovi ostali bez provijanta, pa ranjenici viču već peti dan bez vode i hrane ih (oh, ne smijte se, to je istina!) prominclama protiv glista, i svi su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof Axelrode morao da primi k sebi povrh kompleta još pet stotina pacijenata. Bio je baš toga dana najvrući dan cijeloga ljeta, pa je sunce formalno zdrobilo svojom ognjenom masom zemlju, i tako je izgledalo, kao da je netko na drvene bijele barake bacio gorući mlinski kamen, da se sve zapalilo. Savijale se daske i pucale od suše, pa se kreč sa stijena lupio kao koža staračka, i slak zeleni i tulipani po dekorativnim rondoima, sve to venulo, trulo, gnjilo i zgaženo.

106

U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof Axelrode morao da primi povrh svog kompleta, ležao je i Vidović, student, a pluća su mu bila prostrijeljena, pa je krvario. Doista, nigdje čovjek ne može da se tako zablati kao na fronti, ali kad su Vidovića unijeli u veliku parnu kupaonicu, onako musava, kao što su prljavi pacijenti iz transporta ranjenika marvinskih vagona mjeseca augusta, on je još mogao da se gadi.

I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao što je Vidović, unesete iz izvjesne relativne evropske životne forme u onu kupaonicu, vrlo je vjerojatno, da bi ovakav jedan Vidović pao u grčeve i počeo da bljuje. Ali poslije svega, što se s njime dogodilo jučer i danas, poslije onog požara prošle noći na kolodvoru, kad su eksplodirale kante s benzinom jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije onog svinjskog vagona, Vidović se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali mu se sve ipak gadilo.

U betoniranom basenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica, i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Puši se voda i smrdi po blatu i po ilovači, pljušte parni tuševi, a u gustoj pari vide se crne sjene, što trče amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska natečena i krvava, i dinamo negdje zvmda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tušem na staklenom stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubačama nose novi ranjenički materijal kao vreće, i sestre i ranjenici i doktori, svi viču, svi trče, svi su izgubili glave.

Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu, i unijeli ga u baraku „Pet Be”, koja je izgledala kao utroba velikog šlepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo šezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna, kako s tim tijelom stoji. Šlep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene koti. (Kosti strše kao iver. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.) Treća grupa,

107

do ulaza lijevo, grupa „cuvaksa”. Taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade, kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!

Kada su ranjenog Vidovića unijeli u baraku i polegli na broj osam, onda je jedan Madžar, ljudeskara iz grupe „broj jedan” (polomljene kosti), prezirno otpljucnuo i načinio prstom krst u zraku:

— No hat, Istenem! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvačnicu, kzerbusz!

— Došao je novi broj osam! Djeco!— Broj osam! Broj osam!Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla, da vidi novi

broj osam. Istina je! Sve je njih život temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije sveg, ako čovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj dvadeset ijedan! Ili broj petnaest!

— Nemam ruke! Da! I kost mije polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja ću lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe, gdje se lijepe na želatini, i piti mlijeko! Ipak je to život! Nije to sudbina broja osam!

Već četiri dana redom mijenja se broj osam! Još su ujutro ruski robovi iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderena crijeva i vikao dva dana i dvije noći. Prije Rusa bio je tu neki dobri Bečanin, a sad je došao Vidović.

Na broju sedam, lijevo od Vidovića, leži Mongol, Sibirjak, s tanetom u glavi, i već treći dan viče u agoniji. Nešto viče, neke oštre samoglasnike ali to nitko ne razumije, i svi misle, da je već gotov, kad on uvijek iznova počinje da se baca i lomi, pa mu kroz povez na glavi probija trak crvene goruće krvi. Na broju devet, desno, umire mladi pan Slovak sa prostrijeljenim grkljanom. Prerezan mu je dušnik i on diše na staklenu kanilu, pa se jasno čuje, kako u cjevčici grgolje sline pjenave, gnoj i sukrvica.

I tako se baraka Pet Be počela kladiti na Vidovićevu glavu, da ne će do jutra.

108

— Znadem ja našega doktora. Kad on ne će odmah pod nož, onda je amen!

— Nije istina! Ne bi ga puštao do sutra, daje tako! Mlad je još!

— Onaj ,,bači” iz Beča već je rižu jeo i smijao se! A mi smo odmah išli pod nož.

— No, dakle, što? Vrijedi flaša crne? Do jutra?— Vrijedi! Flaša crne!

1 tako je pala kolovoska noć.Zapalile se velike zvijezde, krupne i blistave, a silan modri

svod poklopio je kao kristalna zdjela cijelu uvalu s Axelrodovim malteškim špitalom, pa se hiljade i hiljade tona usijanih plinova naleglo na baraku Pet Be, i nigdje ni lahora, da bi samo za tren zatitrao. Muhe su sad zaspale u baraki i više ne zuje, a tamo negdje u sredini te perverzne lađe, krcate ljudskim mesom, tamo gori zelena svjetiljka, i sve pliva u polutmini. Tmina, tmina, polutmina, i bol, neizreciva bol, koja se po danu pritajila, a sada diše na sve pore i odbija sa svakim kucajem srca. Sad se osjeća svaka treskica i najsitnije prepiljene kosti, sada trese nervima potres i bac^ iz dubljine čovjeka glasove kao vulkan lavu. Stišće čovjek zube, cvokoće u znoju, pjeni se i grize jezik i usne, kad se odjednom cijela donja čeljust nekud istegne, i lice se iskrevelji u grimasu živinsku, i glas viče iz dna utrobe kao iz rupe studenca.

— Mamma mia, mamma mia! - vapi netko talijanski u dnu.— Gospodi, Gospodi, Gospodi! — stenje Rus s tanetom u

crijevima, onda opet mir, zeleni mir, polutmina.Od gubitka krvi iscrpen, spavao je Vidović cijelo

poslijepodne, a sad se probudio i ne zna, gdje je i šta se to dogodilo, i kako je pao amo. Čuje ljudske glasove gdje stenju, i ono vrenje u njegovim ranama nekud se smirilo, i žar kao da se pogasio, te je izmučeni Vidović našao na jastuku jedva jedvice jedno kao hladnije mjesto. Lijepe mu se opet zapečene vjeđe, i nalijeva se na njih gluha i teška tišina, i žeđa se nekud ishlapljuje, i baraka već počinje da se rastapa i rasplinjuje u ugodnoj crnini, kad opet barakom prodre živinski poklič

109

utjelovljenog bola, te taj glas odjednom razbija cijelu zgradu sna tako mučno sazdanog negdje na hladnijem rubu jastuka, i sve se ruši u jedan jedini tren.

I tako to ide cijelu noć uvijek iznova.— Oh! Samo pet minuta! Samo minutu sna!Već mora da je noć duboka, jer se jasna svjetlost nalijeva

kroz zelene tilove. Vani viču straže, a slak, što se penje po špagi, kao da podrhtava na jutarnjem vjetriću. Kruže leptirići oko noćne svjetiljke i lepeću krilima.

— Koliko je sati?Nema vremena! Nema ničega! Samo bol.— Mamma mia! Mamma mia! Gospodi! Gospodi!— Ah, da mi je usnuti samo na minutu! Samo na sekundu!— Gospodi!Drugog jutra situacija počela se ozbiljno mijenjati. Rus je

rano u zoru prodro na jugu i podrezao tako posljednju carsku i kraljevsku željezničku vezu, te se počeli vraćati vozovi, i bila je izdana zapovijed mašinistima, pa su lokomotive letjele u zrak kao igračke. Sve se nasukalo. Artiljerija, ranjenici, magazini, velike divizijske peći sa čađavim dimnjacima, pontoni, konji, potop; samo su muklo grmjele detonacije razorenih lokomotiva. I. cijelo su jutro marširale trupe, pa su pacijenti malteškog špitala iz A i Ce i De baraka (lako ranjeni, što ne putuju na nosiljkama, nego se gibaju sami) veselo gledali kroz bodljikavu žicu van u užas, gdje je „rikcug”, i gdje će danas ljudi padati po cestama od sunčanice, a njima je, eto, gle, ipak kako-tako dobro. Stoje tu, pod Crvenim križem, i ne će ih nikud ganjati, a ako dođe Rus, i opet će ili transportirati nekamo daleko, u ruske bolnice i logore, i tamo ne će biti rata, i ostat će živi i rat će se tako, po svoj prilici, za njih još jutros svršiti. A to, da se taj rat što prije svrši, to je jedina ideja u glavama ranjenika.

Grof Maksimilijan Axelrode, šef malteškog špitala, otpremio je otmjeni ženski personal (dvije-tri barunice i jednu generalicu) automobilima, a sam je odlučio da ostane sa svojom malteškom zastavom tu u opasnosti do posljednjeg. Zvonilo je zvono na mrtvačnici, a grof Axelrode u svojoj crnoj odori s malteškim krstom hodao je kao i svako jutro po barakama i

110

gledao žute gole lešine, što su ih Rusi nosili u lijesovima; a Rusi nose mrtvace i još pozdravljaju grofa i skidaju pred njim kapu do zemlje.

— Ne bi čovjek rekao, koliko je tog u posljednjih dvanaest sati u cijelom špitalu popustilo.

— Jest! Istina je! Jučer je bio neobičan nervozan dan. Usijalo je sunce prokleto sve mozgove, a alarmantne vijesti, i depeše, i minirane lokomitive, sve je to djelovalo na „štimung”! Pa onaj novi transport, koji je posve poremetio kućni red špitala, i po kuhinjama i po ambulatorijima. Da! I taj transport! Ali danas, kad prolaze vani čete, i kad se sve to vidi kao na šahovskoj tabli, kad se vidi, kako padaju figure, danas sve više pada u oči i sve izgleda destruktivnije. Gdje bi se onaj kaplar sanitetski bio usudio, još jučer u to doba, da pred ekselencijom pije konjak iz velike boce? A eto, on je primijetio, da dolazi grof, pa ipak je pio mirno dalje, kao da ga se sve to ništa ne tiče. A što to Rusi pjevaju? (To ruski robovi pjevaju kod službe svoje u baraki, jer je danas pravoslavni blagdan.) Eto! Danas nitko ne polijeva rondoe, ma da je to naročito naglašeno u špitalskoj zapovijedi! I nigdje nema nikoga! I on je potpuno osamljen u ovoj rulji!

Stoji tako grof sam kao sjena, i sav je potresen, te ne osjeća u.sebi energije, da postavi stvari onamo kamo spadaju, i ne zna što bi. Spoj s Oberkomandom ne može dobiti, ne zna dispozicije, a divizijski generalitet projurio je u automobilima prije nekoliko minuta i nije se zaustavio! Pa je grof sazvao u svoju baraku šefove odjeljenja na vijećanje, da se stvori odluka, što da se radi.

Jedni su bili za to, da pedeset procenata personala ostane, a drugih pedeset procenata da ide; drugi opet nisu bili za to, a treći nisu bili ni za jedno ni za drugo, nego za nešto treće, i to je natezanje tako dugo trajalo, dok konačno nije zaključeno ništa, „do daljnjega”.

To „daljnje” je, međutim, nastupilo već oko pet sati poslijepodne, kada je postalo nedvoumno jasno, da će špital tu istu noć po svoj prilici ostati između linija; jer Rusi, kako izgleda, na ovom diielu fronte ne drže kontakt s našim trupama.

111

I ako zasnivani protuudar velikog stila, koji je već prije četrdeset i osam sati najavljen, ne uspije (a to je vrlo vjerojatno), onda će sutra u to doba o malteškom špitalu stvarati odluku po svoj prilici sanitetski referent koje ruske divizije.

Tako je onda ipak zaključeno, da će se grof Axelrođe sa kirurzima i najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata personala povući za ovu noć na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se tamo stavi u kontakt s kojom većom grupom i da se pismeno potuži, što su njega i njegov špital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla, nego malteški špital sa hiljadu i pet stotina ranjenih glava.

Posljednje su infanterijske veće formacije pasirale, i topovi se čuli izbliza. Onda su pacijenti već rastrgali ogradu od bodljikavih žica i sjedili po grabama ceste i razgovarali s ljudima, što dolaze iz bitke, o „Njemu”. A „On”, to je Brusilov. „On”, to je Rus.

- Gdje je „On”? Je li „On tu”? Šta radi „On”? Kad će „On”? „On” je bogme na putu. ,,On” se ne će zaustaviti do Beča. „On” ide.

A trupe su bile umorne i žedne, i svatko je govorio drugo, i nije se znalo ništa, ali „On” svakako dolazi.

Palo je veče i reflektori su počeli da mašu po nebu, i topovi su grmjeli daleko, i posljednje su čete prošle, a „Njega” nije bilo. „On” je stao iz nepoznatih razloga i tako čudno kao da se zaustavi dah, tako je stao i stoji.

Pred špitalom na tri kilometra tekla je u vrbinju blatna razlivena voda, i tamo su gorjeli mostovi, i to se jasno vidjelo, a prijeko na drugoj obali, tu je bio mir, i kao da nije bilo nikoga. U to tajanstveno vrijeme, kada se nije znalo ništa, ni gdje je „On” ni što radi „On”, osjetio je cijeli malteški špital, da visi u zraku između Beča i Moskve, i da je vrlo vjerojatno, da je kao bliže Moskvi nego Beču, — pa je netko bio duhovit i ukrao iz magazina prvu bocu konjaka, jer tko zna, što će biti sutra? Ruski intendanti još su pedantniji od austrijskih.

Bilo je u magazinu i konjaka i burgundera crnog i madžarskog vina vilanjskih i šampanjca, ijedan sat zatim cijeli je malteški špital bio pijan do grla, i vino je samo teklo po

112

barakama, i razbijale se pune pivske flaše, jer tko će da pije pivo! Ruski robovi, omamljeni svijetlom iluzijom, da će sad, sutra već, u svoje derevnje na Ural, na Volgu, počeli da plešu preko sviju baraka, a kad je neki madžarski doktor pucao iz revolvera za verterima i htio da svalda alkohol barutom, nastala je cijela mala bitka i puškaranje, te se taj madžarski doktor pobijeđen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama bolničarkama u tmini. Dvije su Švabice, sestru Fridu i sestru Marijanu (kojoj je zaručnik pao kod Verduna.i koja je uvijek čitala Ullsteina( uhvatili još u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve, i gomila je počela da pije slobodu sve silnije i sve dublje, pa se napila te iluzije do ludila, i sve je postalo kao pijani san. Svaku raketu, što se od minute na minutu dizala s druge strane iz šuma, pozdravljali su ti pijani ranjenici, u košuljama, sa flašama u ruci, ijujuškanjem divljačkim i zviždanjem, i sve je izgubilo glavu, kao na pučkim zabavama.

U baraku Pet Be nosili su onim ranjenim bokcima vino na škafove, i one polomljene kosti, i one odrezane noge, što se suše pod tilom kao suhomesnata roba, sve se to bogme napilo, pa su na Vidovićevoj postelji neki Madžari zaigrali „ajnc”.

- Banka, resto! Resto, banka - tako padaju povici, i miješaju se karte, i pije se, i sva lica izgledaju kao maske kineskih pirata, izobličena i nacerena, načičkana krnjim zubima, pa se kese: „Resto, ajnc!” Neki se đavo popeo na tavan barake i počeo da pleše po tavanu i samo se žbuka lupi, i tako je izgledalo, kao da će se proderati tavan, i da će sve nekamo propasti. A iz Ce-barake čuje se harmonika i okarina i gusle, tamo su Sremci, pa se sve ori od pjesme: ,,I mama i tata”, pa obijesni i razuzdani scherzo titra i dobro se čuje ovamo na Pet Be, gdje leži prorešetani očajnik Vidović, i samo mu jedna misao kopa po glavi: „Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van ovo sve, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa? ”

- Resto! Ajnc! Resto! Banka!- Mert arrol en nem tehetek, hogy nagyon nagyon

szeretlek, taralala laTalala” — pjeva netko od amputiranih

8 Izabrane novele 113

peštanski kuplet, pa je pokrovac od organtina za nogu amputiranu metnuo na glavu kao šešir i koketno se klanja lijevo i desno. A jedan Talijan pjeva iredentu, ječi njegov tenor čuvstveno - „amor, amor, amor!” Pjeva se, pije, razlijeva se rakija, pa se svrbljivci počeli da ganjaju metlama kroz barake, i viču, i sve reži kao menažerija, i tako izgleda, da će se sve te barake, kao ranjene musave kokoši ćorave, skupiti Pa početi poskakivati na jednoj odrezanoj i povezanoj nozi am<5-tamo po taktu topovske glazbe, što grmi od željezničke stanice sve silnije, sve glasnije.

„Hande waschen vor dem Essen,( Nach dem Stuhlgang nicht vergessen”, počeli su Tirolci

jodlati u koru, sa cedulja što u takozvana tri državna jezika vise po špitalima. Madžari se ne daju, pa pjevaju i oni svoj madžarski stih iza toga:

,,Egyžl, igyal se mindig elobb mosdjal!”, a treći stih:„Peri ruke svagda prije jela,peri poslije ispražnjenja tijela”, taj treći stih, u hrvatskoj

domobranštini, ne pjeva nitko, njemu se samo rugaju kao nečem afrikanskom. Kratkovidni jedan štajerski „kajzerjeger” (kome lupe naočara povećavaju oči, pa su mu se zelene izbuljile kao staklene špekule), taj kajzerjeger hoće da pukne od smijeha. U njemu kašalj kipi i hripi,’sav se zarumenio i još će se zadaviti te lomi jezik i htio bi da pročita tu slavnu hrvatsku pjesmu: „Peri ruke svagda prije jela, peri poslije ispražnjenja tijela.”

— Haha! Ist das aber wirklich dumm! Ist das dumm dieses „peri”! Was ist das, du, dieses - peri?,

, — Vasistas! Vazistas! Bedak zalupani. Niks! Niks! Daj mu ti reci Štef kraj pitalTi si bil v Gracu! Kum! Kum! Šnags! 1

I piju i kese se, navlače, pjevaju urliču: Babillon veliki! Netko je naučio u logoru za talijanske zarobljenike: „Porca Mađonna io pario italiano!” pa to sad viče Talijanima i maše im rukom. „Porca Madonna porca, porca, porca”, a netko se ruga Rumunjima jednim citatom iz' tifoidnog epidemi-špitala: Nu este permis a ščipi per podele! Haha! Šči rumunješči!

114

— Braćo draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene strašno boli - viče Vidović, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na zube.

-Te!Miaz? Boli? Mindig ez a boli? Mi az boli?— To je, kada te boli, moj dragi - tumači jedan nastrijeljeni

Bunjevac Madžaru. - Znadeš, kada si ranjen, onda boli! Ili si se udario! I onda boli!

— Micsoda? Dario? Boli? Haha! Boli! Boli!I mama i tata...A topovi sve jači, kao da netko drva cijep^pod barakom.Onaj još prije ^četrdeset i osam sati najavljeni protuudar

velikoga stila doista je uspio, i Rusi su u zoru bili bačeni u jednom zamahu daleko natrag, zahvatom sa obaju krila. Bilo je zarobljeno oko petnaest pješačkih bataljona i nekoliko baterija, pa je grof Maksimilijan Axelrode u pratnji barunice Lichtenstein već u pola deset stigao autom u špital.

Prije svega, bila je velika istraga zbog silovanja Švabica (koje su spolno upotrebili Madžari), oko po^ jedan sedam je Rusa ustrijeljeno, a sami su sebi prije toga iskopali grob, i oko trista pedeset švindlera (trahomaša, svrabljiv&ca, spolno bolesnih, štrajfšusa laganijih, pa sve interne barake A 2, 3, 4, 5 osim temperatura iznad', 38° C) bilo je bačeno u borbu, i već u pol jedanaest u špitalu je opet zavladao trijezni johaniterski malteški red.

Da bi uspostavio autoritet carske zastave i discipline, koji je te noći izgledao tako kompromitiran, zapovjedio je grof Axelrode špitalu, da se ova velika pobjeda od prošle noći proslavi bakljadom i mimohodom. Svi će pacijenti (bez razlike) defilirati pred crno-žutim stijegom, a oni, koji leže, njih će nositi Rusi na nosiljkama, ali defilirat će svi. Tako je i bilo.

Sve se barake svrstale u čete i svatko je dobio u ruke gorući lampion, a povorku je predvodio jedan provijant-oficir, koji nikad u svom životu nije sjedio na konju, ali zvecka ostrugama i kao režiser svrstava gomilu. Skupila se povorka od nekoliko stotina glava u sivim rubačama krvavim, i svatko drži u ruci zeleni ili crveni lampion, pa se na pepeljastomodroj tekućini sutona sve jake boje pale plastično, i sve izgleda kao sablasna vizija.

8 115

Ide povorka.Unuci mrtvaca, što su pali na bečkim barikadama

četrdesetosme, djeca Garibaldijevih stjegonoša, husiti, bqžji bojovnici, Jelačićevi graničari, madžarski Kossuthovi honvedi, svi sakati, šepavi, iznakaženi, povezani, amputirani, na štakama, kolicima, nosiljkama, guraju se, nose i turaju, a tamo stoji velika crno-žuta zastava, i pod njom grof Axelrode u crini s malteškim krstom, a za njim sestre bolničarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: Gott erhalte! Ljudi stupaju tiho, pognute glave, kao postiđeni, još mamurni od prošle noći, i nose žute lampione kao voštanice na sprovodu, a jedan se hornist popeo na krov od barake pa intonira „general de šarž”.

Kad su Vidovića donijeli s toga sramotnog mimohoda natrag u baraku Pet Be, plamtio je u visokoj vrućici.

Sve se okrenulo na zlo još prošle noći, a i cijela baraka, razigrana alkoholom, sad osjeća rane u visokoj potenciji. Sibiijak na broju sedam napio se prošlu noć i ujutro je već bio mrtav, te su ga tek poslijepodne iznijeli iz barake, i sve je strašno vonjalo, jer se ona obilata krv upalila. Slovak s kanilom na broju devet muči se još uvijek, i čuje se kako diše. A jedan Rus viče strašno negdje dolje, tamo među Madžarima. Htio je noćas da pleše, a sad viče kao lud^.

— Az atya ur istennet, ennek a Ruszkinak! Ruszki!— Kuš! Ti Ruski! Sto se dereš?— I mene boli, pa šutim!— Ja hoću da spavam! Mater vam prokletu!— Ruski kuš!— Psst! Mir! Psst! Psst!Leži Vidović i sluša baraku kako se svađa i osjeća konac.— Čemu sam se ja zapravo rodio, i koju je to svrhu imalo?

Roditi se u ovako blesavoj „Gassenhauer-civilizaciji”, gdje nema ni žalosti i gdje je sve opereta. Kako je sramotna moja smrt! Kako je duboko sramotna! Ja sam htio da doživim i da poživim! A što se dogodilo? Špital i sami špitali! Koja fraza kugle zemaljske može da otkrije smisao ovoga špitala? Sami špitali!

Ja već sada dvije godine putujem kroz same špitale. Dekorativnigradski špitali s gospodskim kurvama! Samostalni, gdje umiru

116

tuberkulozni! Štrcaju ih serumom, a nitko ne vjeruje u taj serum. Barake! Ovakve prljave, smrdljive, ušljive drvene barake! Ah, kako je sve to žalosno i gadno!

I od potrebe za nekom akcijom, da se trgne, da skoči, da jurne, da poviče iz svega glasa, htio je Vidović, da se uspravi, ali nije mogao. Priteglo ga je. Bol je nadvladala uzbunu njegovih živaca, i on se izgubio u maglama i počeo glasno da stenje.

— Pst! Pst! — buni se baraka i psiče iz tmine.A bol je počela, sve jače šarafiti po bezbrojnim krvavim i

razderanim udima, razbacanim po cijeloj baraci Pet Be. Bol je počela zauzimati vrhunaravne forme i ljudi su počeli sazivati Boga. Sam Gospodin Bog dozivao se kao posljednja instancija, kao što se i na dvorsku kancelariju pišu molbenice, kad je sve drugo zatajilo.

Sazvao je neki Madžar svoga Ištena! Da mu pomogne! Da dođe taj Išten u velikim čikoškim gaćama, pa da ispije dvije-tri flaše bikovlje krvi crvene, pa da zasvira neki đavo u gusle, i da se već jednom umre ili uskrsne. Ovako to dalje ne može ići! -- Gospodi. Gospodi! Gospodi! — viče Rus proziran i blijed kao bizantijska ikona, i moli se ruskom Gospodinu Bogu u boljarskoj bundi, što sjedi na zlatnom prijestolju u Kremlju gradu, i viče ruski čovjek, viče da mu se glas čuje sve do Majčice Moskve, tako viče, i sklapa ruke i plače kao novorođenče: Gospodi! Gospodi!

Pa se trgnuo Vidović, i tako mu se pričinilo, kao da je došao Išten k Madžaru i da je sjeo na njegovu postelju i da ga napaja iz čuture, te Madžar pije sve jače i pije i ciliču gusle, ah, dobro je to piti iz nečije ruke uz cilik gusala! Dobro je to! Od toga se spava! I ruski Gospodin carski Bog, i on hoda kroz baraku u svojoj bogatoj pratnji, i plamte ikone i zvona zvone Svete Majčice i onaj stari Gospodin u bijeloj bradi i svilenoj bundi, on kopa po ruskim crijevima i vadi ruskom čelovjeku ono krvavo tane i lakše je, ah, lakše je, hvala ti, Gospodine, lakše je!

— Gle! Svatko od njih imade svoga Boga! Svatko od njih imade svoga Boga!

117

— I onaj Fijumanac („Mamma mia! Mamina mia!”) i on imade svoje kardinale i pape i rimske zastave, i Rus i Madžar, i oni imadu svoju gospodu Bogove, a koga imam ja? I mene boli! I ja sam nastrijeljen baš kao i oni! A ja nemam nikoga!

I tako je zaboljelo Vidovića, da je dignuo ruke i ispružio ih za nekim, i ruke su mu ostale u zraku, i on je osjetio strašnu prazninu, i steglo ga je u grlu, i zaplakao je glasno.

— Oh, da! Ja sam vidio pred našim krčamama ,visjeti Kristuša! Ono je bio pravi hrvatski Kristuš, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise prorupljene, i krvario je na bezbroj rana! A ja nisam nikad vjerovao u njega! Onakav drveni Kristuš na blatnoj cesti, kojom se cijedi gnojnica; kraj koga ne prolazi nijedna pijanica, a da ga ne bi proklela; onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome fali lijeva noga, oh, Bog sa soldačkom kapom, on, on — njemu da se pomolim, da mi pomogne...

,,Lieb’ Vaterland, magst ruhig sein,— Wir vvollen alle Mutter seinTreu steht und fest die Wacht am Rhein.”— Šta je? Zar sam ja poludio? Kome se ja to molim? Boli

me! Ja se molim! Kakvi su to glasovi?Izvana, kroz zeleni organtin nad Vidovićevom glavom,

sipala se žuta svjetlost i čuli se ženski glasovi u molu, gdje tiho prebiru stihove. I čulo se, kako zveči kristal čaša! Tiho zvoni, i glasovi tihi, ali jasni: ,,Lieb’ Vaterland, magst ruhig sein...”

Tik uz baraku Pet Be bila je sjenica, i u njoj su redovito večerali doktori i templarske dame od Crvenog križa. A večeras prisustvovao je toj svečanoj večeri iznimno grof Axelrode, da proslavi s personalom pobjedu.

Razigran veličanstvenim događajem pobjede, kad je već izgledalo, da je kocka pala krivo, a onda se ipak sve tako divno okrenulo i uljuljan patriotskom melodijom svojih germanskih gospođa, spremnih da zanesu u interesu rata i ratovanja, grof Maksimilijan Axelrode, komtur Malteškog reda, ustao je i dignuo čašu, da nazdravi pobjedi. Govorio je zanosno, o pobjedama Njegova Veličanstva, uz koje se vije i malteški stijeg, neporažen i suveren.

118

- Moje dame! Luogotenente Fra Giovanni Battista Ceschi a Santa Croce, koji je svojim rođenim očima doživio napad jakobinaca na ovaj naš sveti malteški krst, koji ja imam čast da tu reprezentiram, taj plemeniti vitez zapisao je u svoju kroniku, moje dame: kad će Njegovo Božanstvo nad pogašenim suncem dijeliti dobro od zla, da će u sjeni božjoj kao garda stajati crne malteške pelerine...

Vidović je čuo zveket čaša u sjenici i prepoznao glas grofa komandanta i sjetio se njegove maske večeras na bakljadi i mimohodu.

- Ja sam poludio! Ja sam već htio da se molim! Oh! A to ovi vani pjevaju! Doista! Slave pobjedu! I taj malteški vitez govori...

- Što je to s brojem devet? On je istrgao kanilu iz grla! On krvari! Sestra!

- Pst! Pst!- Ali broj devet krvari! Sestra!- Nikoga nema nigdje! Gdje je sestra? Broj devet...Vani u sjenici, na drugoj strani okrečene daske, zvonile su

čaše, a tu je broj devet u agoniji istrgnuo kanilu, i potekla je krv. Disao je broj devet teško, hroptao je, kao što hropće zaklano prase, a onda sve tiše i tiše...

Vidović je htio da viče, ali nije mogao do glasa. Jasno mu je bilo, da bi trebalo broju devet da se zapali svijeća.

- Svijeću bi trebalo zapaliti! Za pokoj duše bi mu bilo! — Samo to je ponavljao neprestano, a oči su mu se prikovale o lokvu crne krvi broja devet. I iz sve je snage htio da zaurla, ali to je u njemu tek pištalo kao u rešetu.

- Kuš! fylajku ti božju'- Az apad istennet! Csond!- Kuš!- Umro je broj devet! Umro je broj devet! A ovi kavaliri

vani pjevaju i kucaju se čašama! Fra Giovanni Battista a Santa Croce! Da ga vidim! Da ga vidim Kavalira s Malte...

I u zanosu posljednjeg napora, koji je bio zapravo već samrtni grč, ustao je Vidović kao sablast i razderao organtin nad svojom glavom! Tamo je bio svijetli kvadrat i u svijetlozelenom

119

osvjetljenju među lišćem sjenice vidjele se bijele dame s crvenim križevima, polupijane, nasmijane, glasne, buduće majke budućih krvoloka.

— Pfuj — htio je da poviče Vidović, i još mu je sinula svijetla misao, da bi trebao da baci na onaj bijeli stolnjak svoju porculansku posudu s blatom i da sve zaprlja - da zaprlja, da ostane na onom bijelom stolnjaku velika strašna mrlja, i svi da zaviču: Mrlja, mrlja.

U realizaciji te svoje posljednje jadne zamisli Vidović se sagnuo za svojom zdjelom, o osjetio je još u padu, kako mu ruke glibe u strašnu materiju — pa se sve utopilo u krvi, što je potekla bujicom...

120

DOMOBRAN JAMBREK

Jambrek je došao k bataljonu sa cijelom ruljom regruta, i kiša je padala; a dečki su okićeni trobojkama išli zagrljeni kao falanga posred ceste, preko cijeloga grada, te je sve izgledao kao pir i pobjeda, a mokri kišobrani na asfaltu i fijakeri, sve to kao da se uklanjalo lijevo i desno pred ovom veselom zagorskom falangom, što ide k bataljonu i pjeva.

— Kuš! Mater vam pijanu zagorsku! Kuš! Zapri taj tvoj gubec smrdljivi!

- Bute vi, bute vi vre drečali! Čekajte! Mater vam regrutsku!

Tako su ih dočekali unteroficiri na bataljonu, i bilo je u podoficirskom glasu toliko sarkastične, upravo mesarske zlobe, s kojom se na klaonicama govedo bije po njušci, kad beči. I tako su ih nagurali stotinu u jednu malenu sobu prizemno, gdje je sve bilo obijeno rešetkama, a stakla siva, prljava, da se van nije vidjelo ništa.

Tamo su do stropa stajale naslagane smrdljive slamnjače, i toliko je bilo slamnjača i regruta, da leći nije mogao nitko. Bljuvali su pijanci i bulaznili prostote i svinjarije, a jedan padavičavac srušio se i počeo da bije nogama oko sebe sav zapjenjen. To je djelovalo na nekoga drugog padavičara, te se i taj stropoštao i počeo da se grize do krvi, i dugo su tako čekali, i već je bilo kasno poslijepodne, kad su ih izgurali na hodnik, gdje ih je brico ošišao do kože, stojećke, kao robijaše.

Onda su ih natjerali u magazin i dali im smrdljive stare, krvave i prnjave bluze (to je bila uniforma), i tako je Jamrek postao domobran.

Kiša je padala, a flautisti su u jednoj sobi u prvom katu prebirali „Meistersingere”. Dolje na rajonu, na neugodnoj praznini, koja izgleda kao stratište, tamo na kiši „vješali” su domobrana hodne satnije Ignaca Sovca, koji je „natrag ćusio” jednog kaplara. Regruti onda još nisu znali, što je disciplina, i taj je „slučaj Sovec” dobro došao podoficirima, da regrutima

123

zorno pokažu, što je zapravo disciplina i kako je to s tom disciplinom.

— Eto! Taj domobran „natrag ču šio” gospodina desetnika! Sad bi ga mogli predati vojnom sudu! Svezati ga i predati vojnom sudu, i tamo bi ga ustrijelili kao psa! Ali gospodin santik to neće! Gospodin satnik je dobar čovjek! Neka pozivi, svinja! Neka se popravi! Ima prilike da sve poliže!

— To je „egzemplarni” primjer, taj domobran! Poglečte si ga dobro, momci! - I tako regruti, koji još nemaju pojma o svemu tome te ne znaju ni to, što je satnija, a što disciplina, stoje u čoporu prestrašeni i promatraju Ignaca Sovca, kako visi na kestenu.

A Ingnac Sovec visi kao poderan kaput i ruke su mu pomodrele, i onesvijestio se već dva puta, ali ga uvijek iznova polijevaju vodom, da dođe k sebi. Savilo se tijelo domobrana Sovca od muke, i on rokće kao prase, a na nosnice mu isplazila dva žuta puža, i oči natekle kao pogaženoj žabi.

1 tako su te „momke” natjerali kao marvu i pali na domobrane sa sviju strana, pa će sada početi da krote te zagorske svinje i lupače, mrcine i kumeke, mateke i bolvane i čuješe.

— Čuješ, ti!— Čuješ, ti mrcina! Vrag ti oca i mater! Udri, da sve puca!

Te škornje nisu tvoje! To je erarska koža, te dal i stvoril!— Čuješ, ti! Lopov prokleti! Opet simuljeraš!— Čuješ, ti! Gad leni! Amo čašu vode!— Čuješ, ti! Očisti mi cipele! Jer buš lizal z gubicom tvojom

zagorskom blato na potplatu če mi ne očistiš špice!— Čuješ, ti! Tat Kristušov! Daj potegni taj tvoj meh! Gaće

nutra, prsa van! Si razmel, bolvane božji?Desetnici izlaze i ulaze i udaraju vratima autoritativno, a

ljudi se plaho nagurali i posjedali na svoje crne sanduke te vade pogače, sir, meso (već kako koji kmet može), i šute i čuče prestrašeni. Tako izgleda na dnu treće klase prekooceanskih giganata kada se an gro lifruje zagorska kmetska roba za paklene talionice i rudnike tamo prijeko na drugoj obali u slobodnoj USA, a cijala ta domobranska klasa izgleda kao da je u jedno

124

strašnoj kajiti čudne, austrijske lađe smrti, te sve putuje polagano u brodolom. Matematski sigurno.

U kutu, u polusjeni, pijucka gospodin vodnik Repić regrutsku rakiju pa govori o krađi o tome, kako svakomu tatu, koga kod domobranstva ulove, čavle pod nokte zabijaju i potkivaju ga bosoga, da sve brizga krv, jer je to soldačka pravica.

-Ne kradi, kad tijavelim, mater ti zagorsku! Jer znaš, da te vlovim! Kaj misliš, da te ne vlovim? Ja sam vodnik! Tvoj gospodin Bog vodnik! Jesi me razmel?

- Pa ak si ti tat domobranski, onda sem ja tvoj vodnički obertat! Jel’ to razmeš, ti osel regrutski!

- Ja sem po rangu burno rekli viši od tebe, i moj rang vidi črez tvoj rang! Ja vidim črez tebe, jer ja sam Gospon, a ti si kmet! Ja vidim črez tvoja čreva! Pa ak fkradneš, ja odmah se vidim i se znam! I gde si fkral i kak si fkral, razmeš? 1 ne buš ti meni niš skril! Razmeš? Pa ak ti banku fkradneš, pa si morda još i tatsko seučilišče zvršil, kaj ti morda misliš, da ja to nis zvršil? Ak ti banku fkradneš i petu si odbiješ, pa petu opet nazaj zabiješ zbankomskup, i misliš da sam ja tak bedast da ja tu kakbirekli mudroliju ne znam?

- Hoho!- Kuš i čkomete, mulci! Ak’ si ti rabšic, onda sem ja

oberrabšic! Ja sem navek ober tebe! Vidim ja se! 1 znam se! I zato ti meni se, kaj javlaš, po-kor-no javlaš! Razmeš: po-kor-no?

Tako pije vodnik regrutsku rakiju i tumači principe subordinacije, da je on, kakbirekel, oberlopov sem lopovom!

A tamo se gospodin desetnik Gradiški gosti piletinom i racetinom tustom, pa sve lijepo zalijeva crljenikom mirisnom, te (da bolje u tek ide) govori o čistoći zahoda, i o tome, kako je čistoća zahoda barometar satnijske discipline i kulture.

- Mi smo sad kultivjerani ljudi! Razmete, dečki! Onaj, koji je gad i smrad, taj bu kakbirekli bumorekli žrl svoj gad i smrad! Bu bogme, dečki, žrl i požrl! Vrag meni mater moju, dečki, ak’ nebu! Razmete?

125

— Žrl one stražare okol naokol! Kad ti ja velim, da ih buš žrl, svinja ti zagorska, onda ih bušžrl, i nek me vrag odnese, ak’ ih ne buš žrl. Fakini poscani, bum vas navčil kak se to dela.

— Gospon kapral, naj izvoliju, prosim ih lepo, ovu bocicu! Kaj ne vidiju, kak je žuta, kaj cekin?

— Mi nismo kaprali, vole, sto put ti velim! Mi smo de-set-niki! Gospodin de-set-nik, po-kor-no molim! Po-kor-no, a ne lepo! Jesi li čuo? Mule tulumansko!

Ovi prvi i dani zelenih regruta, oni su kolonijalna radost za gospodu kraljevske ugarske podoficire. Sada su regruti satjerani kao blago u novu štalu i svega se boje i ne znaju, što bi i kako bi, te samo paze, da se ne bi kome zamjerili, jer su regruti plahi kao govedo.

Sada su regruti krcati smokom (a i novcem nakljukani), pa samo treba da se napipa zlatna žila, i da se nađe dobra metoda, jer sad u prvo vrijeme može se od regruta sisati do grla. Regrut se može podojiti kao krava, samo mu treba napipati vime.

Tamo gospon „desetnik od dana” sakuplja novce za lampu, za petrolej, za fitilj, za svijeće, za šolje, za viks, za kefe, đavo bi sam znao za što sve ne skuplja novce gospon „desetnik od dana”. Stotinu sitnica treba čovjek u kasarni svatu čas, i sve izgledaju u prvi čas suvišne, a opet se bez njih ne može da živi po kasarnama.

— Treba da imaš ekstrakragn, če očeš, da te fajn puce glediju — tako viče iskusni gigerl, znameniti don Juan, gospodin „desetnik od dana”, kome je bluza oficirski prekrojena, kragen uštirkan i tvrd, zvijezde oštre i uglaste od bijeloga kaučuka. (Pet za dve krune prek kod „Veselog domobrana!”)

A regruti daju namete i prireze i poreze i domobransku carinu na sve artikle, koje bi samo mogli da kupe u kantini za polovicu jeftinije, ali šta, kad su regruti glupi, pa ne znaju što bi, i daju sve. Kao ovnovi predali se na milost i nemilost, i sad bilo, što bilo. Iz te se kože ne može. Čovjek strugne ušima ko magare i uzdiše duboko. Prvi su to dani domobranskog seučilišča, a u drugom-trećem semestru odjedrit će ovi brucoši do Tobolska, do Barnaulja, do Semipalatinska, samo da se riješe ove domobranske kuge!

126

Dobio je domobran Jambrek maniihericu i naučio je četvororedove i dvoredove desno i lijevo i sada je već domobran pravi i hoda na bubanj, kao što je to propisano: lijeva-desna, jedan-dva! Seno-slama - jedan-dva. Domobran Jambrek je sedmi član u Vodu gospodina vodnika Repica, u Vodu druge satnije, a lijevo i desno od njega stoje sve sami podravski kokošari i tati.

Gospodin vodnik Repić strog gospodin, koji načelno prezire regrute, stari ratnik, stručnjak za „ščetano vježbanje”.

— Nema takoga traktura, s kojim bi človek mogel da naleje regrutu v glavu domobransku mudrost. Regrut je kaj tele! Moraš mu se z šakom pokazati!

Gospodin vodnik Repić dakle radi po svim prokušanim metodama domobranske zorne obuke i sve šakom pokazuje.

On je onaj, koji je izumio, da se domobranu može letica i svi balistični principi protumačiti najlaganije pljuvanjem na razmak i u lice. A zašto zemlja privlači tane, i kako se to zbiva, to se vidi lijepo iz parabole urina, te svi domobrani moraju da mokre na komandu, da bi zorno mogli da predoče sebi onu liniju, koja se domobranski zove letica i koju opisuje tane, kad je izletjelo iz cijevi. ,,To je para-bola — razmete momci, a zato se levorver zove para-bolum!”

Stoji dakle gospodin vodnik Repić pred drugim vodom i raskrečio se tiranski izazovno, i ruke drži na leđima, pa tumači svom vodu, što su to patrole i čemu služe patrole u domobranskom životu.

— Domobranski se patroli veli kakti „ophoda”. Razmete? Pazite, momci, dobro amo! Kaj je to, kad se veli „desna ophoda” na primer? I zakaj ima patrulah, kaj se zoveju „ophode” kak bi rekli, i kaj su one? Ha? Ko zna?

A drugi Vod stoji u pozoru, šuti i bleji, i nitko nema ni pojma, što bi to zapravo mogla biti „desna ophoda” i kaj je to pravzaprav.

Bjesni takva glupost gospodina vodnika silno, te su mu žile na vratu nabrekle kao biku, i sada će nekoga nabosti na rogove.

— Glupi ste i slepi ste i gluhi ste i leni! Teško je to z vami! Jambrek! Dojdi sem! No! Dojdi, sem, kad ti velim! Mater ti zagorsku! Si čul, Jambrek!

127

Istupio je domobran Jambrek u strahu, jer ne zna, što će se dogoditi s njime. A nešto će se dogoditi, i to što ima da se dogodi, jasno je da ne će biti ugodno!

Možda će opet morati da mokri, a to je teško pred svima, jer je čovjeka stid i dršće, i stvar nikako ne uspijeva, a onda Repić ćuškama crpe vodu iz čovjeka i cijeli se vod tomu smije.

Stoji dakle Jambrek u pozoru, a ugursuzi, stari bake, već se smješkaju novoj psini gospodina vodnika, jer su oni veterani i prošli su sve domobranske univerze i seučilišča.

— No, dojdi sem! K meni! Kaj si čul? Vol ti mulasti! Na korak!

Pa je pristupio domobran Jambrek gospodinu vodniku sa tri koraka na jedan, i tamo se ukočio kao stup.

- Daj! Stisni oči! No! Stisni oči, mulec ti prokleti! Tak! Dobro ih stisni!

Domobran Jambrek je stisnuo oči i na zapovijed zažmirio kako se mora. Stoji sapet u pozoru i žmiri. Čeka svoju sudbinu, kao kunić na medicinskom stolu lancetu. Stanka.

— Je li kaj vidiš?— Niš, pokorno javljam!- No! Samo ostani tak, kak jesi! Pazite sad si dobro sem!

Osli zalupani zagorski!Pa seje prikrao gospodin vodnik domobranu Jambreku tiho

i nečujno i zamahnuo rukom.Pala je pljuska. Temeljita. Zvučna.Dc>mobran Jambrek sav je zateturao od pljuske i zbunio se

kao oda sna, a vod je udario u smijeh razuzdan i domobranski surov.

- Hahaha, hihihi - kesi se vod u koru glasom cirkuske arene, koja se okrutno smije klaunu koga ćuškaju.

- Kuš, vi mulci! Kuš! - iskesio se gospodin vodnik Repić na vod te glumi, kao da je tobože srdit! A nije on ništa srdit, nego se samo tako pričinja, te još i uživa u svojoj roli i u cijeloj komediji toj, gdje se zorno prikazuje dublji smisao „desne ophode”.

— No, no, no! Kaj se smijete, kaj krvavice raspuknute? A kaj me ti glediš, kaj krava pečena? Krava! Kaj me glediš? Kaj sem ti naredil? No! Kaj ne čuješ, kaj te pitam? Jam-brek!

128

— Šupili su me, pokorno prosim, gospodin vodnik!— Tak je! Šupil sam te! A zakaj sam te šupil? Je li? Zakaj?

— Ja ne znam, pokorno molim!— Ti niš ne znaš! Ti se bedast! Ti si krava pečena! Kra-va!

Da ti nisi žmiril kak slepi miš, boga ti tvoga slepog, neg da si me gledel, kak me sad glediš, kaj bi bil napravil, kad bi videl, da te hoćem šupiti? Ha?

— Ja ne znam, pokorno molim!— Hodi k vragu! Bil bi valjda ruku zdignul! Valda bi se bil

obranil! Ne bi se bil dal šupiti. Je li, da ne bi? Z rukom bi se bil obranil! Eto! Tak! Ruku bi dignul! No! Dobro je! Marš natrag! Sad pazite amo, momci! Vidite! Jena satnija, kad putuje po svetu, po bregu, po dolini, gori-doli, desno-levo, kad putuje, ona ne vidi ni levo ni desno ni gori ni doli ni nikud. Zakaj ne vidi satnija, kad putuje po svetu? Ha? Ko zna?

— Žmiri, pa ne vidi — javio se jedan kokošar na lijevom krilu.

— Vražja mater žmiri, a ne satnija, ti zalupanec prokleti! Ne žmiri satnija niš, neg satnija nemre videti! Nemre! Jer je satnija mala! Satnija je mala, bregi su visoki! Satnija nemre videti prek na drugu stran! Satnija je šlepa! Satnija je šlepa, kak ja sad? !

I gospodin vodnik Repić je zažmirio i hoda ispred voda sklopljenih vjeđa, žmureći, gore-dolje, gore-dolje, i tako demonstrira jasno, kako je satnija malena i slijepa na velikom terenu, po kome se giba kad putuje svijetom kao gusjenica.

— No vidite! Ja sam sad satnija! I mene more saki vrag da šupi levo i desno, kak i ja Jambreka, jer ja niš ne vidim! Ali satnija ni bedasta kak Jambrek! Satnija ni zadignula ruku, da se obrani, jer je satnija spametna! Zna satnija, kaj dela! Tak! Glečte dobro sim! Zdigne si satnija levu ruku tu levo! I desnu opet tu desno zdigne si stanija! No jeste li vidli, mulci vi kokošarski, jeste li vidli kaj to dela satnija? Ha? No! Eto! Te moje dve ruke, ova desna i ova leva, to su desna i leva „ophoda”, to su desna i leva patrula satnije...

9 Izabrane novele 129

Sve to mumlja Repić kao medvjed i dignuvši obje svoje kosmate ručetine uvis, on se još uvijek žmureći šeće pred drugim vodom, kao živ simbol satnijskih patrola.

Taj će se problem patrolski još i dublje protumačiti metaforama, da je satnija hrušt, a patrola ticalo, i da je satnija slijepac, a potrola batina, kojom se pipa, ali za ove buče i tikve zagorske je danas to dosta da je patrola pesnica, kojom se satnija brani od ćuške, jer satnija nije domobranska tikva bedasta nego kraljevska ugarska satnija!

- Jeste li me razmeli, momci?- Jesmo! smije se drugi vod u koru - Jesmo!- No! Eto! Sve to zgledi, da je strašno vučeno i spametno,

a kad primiš i poglediš zbliza, kak je to zaprav, s tom patrolom, vidiš, da se to ni niš! Čisto niš! Se je jasno kak pekmez!

I tako je domobran Jambrek počeo da razvija rojne pruge i da puca oštro i prao je zahode i hodnike, kancelarije i vodovode i šusteraje, i svaki sedmi dan, kad je bila nedjelja, išao je u crkvu.

U onim batinama i ponizivanju, u onoj prljavoj bujici psovaka i kletvi, nedjelja je bila u svemu, jedan svijetli dekorativni akord. Nedjelja je dan, kad domobrani s glazbom idu u grad na svetu misu. Svirale, trube i bubnjevi zveče, goli nikal na sabljama blista, i gladnoj se satniji kmetova i prosjaka na hip tako čini, kao da ovaj glupi kraljevski ugarski rat nije bijeda i mizerija, nego je sve to vesela igra sitnih i jakih soldata, koji će doista u borbu potrčati s nadnaravnim elanom, i ljudima se čini, kao da plešu na svečanom, čudnom kostimiranom plesu. A gore na mramornoj propovjedaonici pod Duhom Svetim osvanuo je jedan oficir u roketi s raspelom u ruci, jedan kavalir, koji zlatne rojtte nosi i ordene, i ostruge mu zvone i udvara damama kao mušketir šesnaestoga vijeka, takav jedan maskirani kavalir osvanuo je pod krinkom Svete Matere Crkve Rimske („naše dobročiniteljice, naše zaštitnice”), i sada će da govori u ime Njegova Veličanstva Cara rimskog i Kralja jeruzalemskog i u ime Gospodina Boga, koji je tu kod nas na

130

ovoj strani fronte, u ovo sudbonosno vrijeme, ratuje na strani centralnih sila, na strani madžarske Krune u smislu Nagodbe iz g. 1868.

Onaj kavalir, Kristov stjegonoša, pod Svetim se Duhom mramornim zapalio u ognjici retorskoj, i ta slavna figura, koja tri ljubovce ima (jer je elegantan u uniformi), taj pomno obrijani vitez u roketi, on govori o Dinastiji Habsburga i o krvi i0 smrti, koja je naročito slavna baš na bojištu, gdje padaju ranjenici kao sveti Sebastijani. Pa samo, da ne bi ni jedna jedina riječ pala pokraj uha domobranskog, nego da kapne baš ravno u srce kmetsko, taj kavalir govori u slavnom zagorskom žargonu i gudi kao primaš lukavi u uho zagorsko, jer to tak štima kod naše dvajsetpete domaće.

A Zagorac, dotučen cijeli tjedan regrutskom torturom, Zagorac, omamljen bojama i glazbom i tamjanom, Zagorac sluša1 dragi mu zvuci teku u uho i opijaju ga staroslavenskom panonskom muzikom.

(Čudna je ta melodija austrijske kasarne i biblije, koja može čovjeka da baci duboko i da probudi u njemu sablast mrtvu, koja gazi preko požara krvava i luda, i zvijer je i nije čovjek, a opet, ako mu uzmete još i tu zvjersku dubljinu, što je onda još ostalo u toj jadnoj kreaturi, kojoj nitko već osamsto godina ne govori ni riječi.)

Tako je i Jambrek svake nedjelje omamljen ornamentikom šarene crkve, kad su orgulje tako čudno grmjele, i Jambrek je tako tonuo u neke zvjerske snove, kad mu je postalo na hip strahovito jasno, da su svemu zlu krivi samo naši neprijatelji inovjerci, jer su „baš oni hteli da vubiju našega Cesara”!

I sluša Jambrek riječ Gospodnju, i udara mu krv u glavu od velike grozne Istine, koja se tu objavljuje božjim bojovnicima, domobranima.

Govori rimski kavalir o Ezekijelu, proroku Gospodnjem, koji je jedanput u snu vidio silnu, nepreglednu, groznu, golemu anđeosku vojsku.

— Tabor strašni, ćeli bleščeči tabor ajngelov! Tak veliki tabor ajngelv, kak i vi, kaj ste veliki tabor, dragi moji domobrani i braćo u Kristu!

— I si su ajngeli imeli meće v ruki, goreče meće, i mahali sa žnjimi kaj z rogači goreći. i strašno ih je bilo čuti, kak su šumeli po zraku ti ajngelski šeregi kak plehnati melin.

- A Ezekijel, prorok božji, je svojimi očmi videl taj tabor ajngelski kak leti, i čul ga je kak šumi, i videl je Gospona Boga Našega Jedinoga, kad nad njim komendira kakti general!

— A doli pod Gosponom Bogom našim je gorel pekel, i si oni smrdeči postekleli Luciferi i Belzebubi vu onom žveplu i smradu peklenskom. I vudril je Gospon Bog po svojimi neprijatelji z tim šeregom ajngelskim kak general i poništil ih je za se veke vekova!

— Domobrani dragi i momci!-Ajngeli božji, oni isti, koje je i Krist, naš kralj nebeski, u

getsemanskom vrtu videl kak legije, ti bataljoni i regimente ajngelske stojiju oko prestola božjeg i braniju ga i ž njimi tare Gospon Bog se svoje Belzebube i Lucifere paklenske.

- A kak su ajngeli vojska božja, bataljoni i regimente božje,tak ste i vi domobrani vojska carska i tabor carski i kraljevski, dragi moj domobrani! I kak ajngeli Boga braniju i vu trompete trompečeju i s krelutjom grmijii, tak i vi branite cara i kralja i dom, i zato vi i jeste domobrani! Naš kral se z vami brani, kak Bog z ajngeli.

— I kad su po Bogu vudrli Belzebubi i Luciferi, i po našem su dobrom i sedom kralu vudrli naši neprijatelji s paklenskim žveplom i vatrum, jer oni ne verujeju v našu cirkvu, patareni prekleti!

- Momci i domobrani! Prorok Gospodnji Ezekijel videl je tabor ajngelski kak leti, i čul ga je gdi šumibleščeči i goreči a vaše regimente i bataljoni kak legije nebeske treba da vudreju i kaj grad da opadneju na peklensko žveplo, i vaša puška sabla treba da se vužge vu rukama vašim kaj goreči meč — domobrani dragi i braćo moja u Kristu!

Sluša domobran Jambrek te silne visoke titule od Boga i Jedinoga i kralja Isusa Krista, pa do Njegovog Veličanstva jeruzelemskog i generala i ajngela, žvepla, i pekla, i sve se jezamaglilo u njegovoj domobranskoj glavi od političkog ihistorijskog dima i požara. Šezdeset je truba soldačke fanfare udarilo zajedno s orguljama i trese se zrak u crkvi kao da buba

132

teška artiljerija, puši se tamjan, grmi Haydn, a Zagorci kleče, i u njihovim se domobranskim srcima razgara čudna radost, da je sve to konačno ipak velika stvar, što se tu s njima događa, da su tako sretni te mogu da se žrtvuju za cara austrijskoga i kralja ugarskog i hrvatskog.

Čisti se tako domobran Jambrek svakog sedmog dana od svojih sramotnih sitnih bolova, koji ga vuku nekud za goru u Tužnu Bistru, i kad stupa kroz grad on sada diže glavu smiono i ponosno, i iz njega kao da izbija svjetlost, koju je prorok Ezekijel vidio, kako se pali nad gorečim taborom ajngelskim! Tratarata bum, bum, bum!

Ispucali su naši ubogi domobrani propisanu seriju oštrih patrona, obukli se u zelene koprive, ispovjedili se i pričestili, sada okićeni trobojkama čekaju da pođu. Sve je svršeno, još samo da se razviju stjegovi, pa da udare činele i bubnjevi, i fijukne lokomotiva, te da nestane kadera, kao da ga nikad ni bilo nije.

- Dakle, ipak idemo momci, što? - pita komandant hodne formacije i transporta, pričuvni poručnik gospodin doktor Lulić, svoje ljude kod bureta piva što se toči nasred rajona, te su momci već popili dva vedra, i sad se načelo treće, a muzika udara, da: „Još nijedan Zagorec nije prodal vina”.

- Idemo, dakle, idemo?— E! Idemo, bogme, gospodine poručniče!- A da li baš već sada u podne? - pita jedan starčić, malen

i neugodan, odnekud iza leđa onih dugonja prvoga voda, i u glasu mu brenči prizvuk zabrinutosti, kao da se boji, da je to eto već sve došlo i da se ide.

- A kad bismo? Naravna stvar! Još samo dok se razdijeli cvibak, idemo, stari!

— A što je tebi? Ti kao da se bojiš?— Rekla mu kći doći, pa je nema - javio se netko fiškalski

mjesto staroga iz gomile, jer se stari posramio.— A jeste li veseli, ljudi? Što? Radujete li se iskreno da

idemo?Ljudi, zbijeni u gustom pojasu oko komandanta, krevelje se

i glupo šute te pijuckaju i srču pivo, kao da im se baš ne da niti

133

otputovati niti odgovarati na glupa pitanja svoje glupe inteligencije, kojoj zapravo ne vjeruju vjekovima nijedne riječi.

— A kaj nas mulec gnjavi? Se je to prazna slama!Osjeća se, da bi se na čitav niz glupih historijskih pitanja

moralo odgovoriti, ali što da se kaže? Kako da se kaže? Je li domobran pozvan da nešto kaže?

Šutnja. Netko je donio gusle, pa je satnijski Cigo počeo da igra srijemsko kolo, i to je mnogo radoznalih odvuklo od ove grupe tu, te su ljudi tu i tamo raspaljeni rakijom počeli da poigravaju.

— Franja Josif kupijo benzina...Doktor Lulić (latinski i grčki na jednoj provincijalnoj

gimnaziji) osjetio je zvuk violine, i došlo mu je da se porazgovori sa svojim ljudima, da im nešto kaže, da ne ostane sve ovako neproporcionalno rastrgano i glupo u ovom historijskom trenutku.

— Sve je to ništa! Sad je barem svemu kraj! 1 vježbi i r^onu! Sada ćemo lijepo gore, na frontu, da pokažemo, što znamo! Rat, to je ispit, momci! Tamo se pokazuje, koliko smo naučili kod kadera! Pa ako si bio marljiv, dobićeš nagradu. Ali vi ne ćete ništa da pokažete, niti ćete šta da dobijete! Jer ne znate ništa!

— Pa znamo mi, znamo — odzivaju se tu i tamo glasovi.— Znate! Znate! Samo ste lijeni! Ali sve će biti dobro! Mora

biti dobro! Ajde, djeco, u zdravlje, bog vas poživio!— Zar ne da se veselite, što ćete u boj? Što?Stanka. Šutnja. Tišina.— Pa mater vafn domobransku, što je to rat? Zar već nismo

bili u ratu? Stotine i stotine godina stojimo u ratu pa smo svejedno živi! Zar ti ćaća i deda nisu bili u ratu?

— E! Bome jesu! Na Taliji su bili! I još dan današnji čuvamo srebren talir, koji su ćaća na Taliji zaslužili!

— A moj deda su z Jelačičom Madžare harili!(0 mrtvim ratovima govori se sa sentimentalnim pijetetom

kao o milim pokojnicima. 0 mrtvim ratovima govori se kao da su ti ratovi bili idilični izleti u romantične predjele naivnih pustolovina, što ih djetinjasto ljudsko srce trajno priželjkuje kao razonodu, da nam na ovoj sivoj i jadnoj planeti ne bi bilo tako

134

beznadno dosadno. Ti davni mrtvi ratovi bili su zaista provincijalne operete spram ovog fabričkog klanja, pa kad se govori o njima, ti se mrtvi ratovi obavijaju posvećenom koprenom pozlaćenog pamćenja, i o njima se pričaju neistinite priče sa historijskim akcentom, kao da je sve to tako bilo kako doista bilo nije.)

— No vidite! Kako su vam oci i djedovi sve to preturili! Pa što onda? Svi smo živi i zdravi! Pa i mi smo već bili na fronti! Znamo mi, što je fronta! Nek dignu ruke oni, koji još nisu bili vani!

Diglo se mnogo zelenih rukava.— No! Imade vas dosta! Strignut ćete ušima, kad vas poliju

šrapnelom. Stisnut ćete crijevom pa malo vodu spustiti! Ali ništa to! Pak, što, ako tko i zagrebe? I onako je glupo živjeti kad ti ne daju živjeti. Barem si za domovinu pao i za kralja našega poštenoga!

— A je li istina, gospon poručnik, da Franc Jožef beloga konja jašeju?

— Pa jaše on i crnoga! Imade on hiljade i hiljade konia!— A-a-a-a! — čude se čudom domobrani i kimaju glavom

nad bogatstvom svoga hrvatskog kralja.— Nego što vi mislite? Pa zar bi Njegovo Veličanstvo moglo

da toliko neprijatelja pobijedi, da nije tako bogato? Recite ljudi, a po kome mi to udaramo? Od koga se mi to branimo?

To je za Zagorca problematično pitanje. Orijentacija Zagorca je do pred rat, a i za vrijeme samoga rata, mnogo logičnija i preciznija od sveukupne orijentacije naše inteligencije. Zagorci su prije svega shvaćali državu caristički, i sve fraze o nekom Ustavu oni nisu poznavali. Car je država, Car vlada, a Zagorec je bio kmet i prije četrdesetosme i poslije četrdesetosme, Zagorec je uvijek bio kmet. Rat je nastao tako, da su oni prokleti vlaški krivovjerci (koji svoje kraljeve kolju svakih deset godina jedanput) htjeli zaklati našeg cara i kralja, a jednoga su Carevića i zaklali negdje već. Onda je Car pozval svoje verne Hrvate (jer Madžarom i Švabom cuckom prekletim ne veruju) i tako su Hrvati pošli da brane Cara i Kralja, koji je kralj hrvatski, ah mu to Madžari ne daju da bude.

135

Poslije debakla u Srbiji odmah na početku rata između augusta i decembra 1914. osjetili su Zagorci poraz na svom rođenom mesu, i po kasarnama se počelo pitati, zašto Car ne sklapa mir. Glavno vrelo zagorske zbrke od početka bio je rat s Rusijom.

— Naharili su nas Srbi' Naharili su nas, Bog moj! Kajti su bolši soldati od Madžarov i Švabov! Da su bili na Drini samo Hrvati, ne bi nas bili naharili! Kaj vraga mi delamo v Rusiji? Kaj su nam Rusi krivi? Gde je Zagorje? Em nemremo tim Rusima niš! Na sakoga od nas hiljadu Rusov!

I sada je u zagorskom mozgu praznina, i Zagorec osjeća, da su sve to vjetrenjače, na koje ga gone. Vjetrenjače, to on osjeća. I to, da menaža ne vrijedi ništa, i da su domobrani poderani, i ovo, u što su ih obukli, da je papir, i bakandže su papir, i sve je kopriva i sve će se razmočiti i raspasti. To osjeća Zagorac, taj papir, to smrdljivo zelje i koprive. I kako da se onda na sve to odgovori!?

Ljudi su se dakle na to pitanje, na koga se to oni danas zapravo spremaju, zamislili i ušutjeli.

— No! Što šutite? Ta valjda znate, zašto se bijemo, do sto đavola.

— Pa jer su nam Cesara vubili!— Koga? Koga su to ubili? Cesara?-Je!— Ti osel! Nije to bil Cesar! Nije to bil — javljaju se glasovi,

što osjećaju daje to krivo promatranje događaja.— Nije to bil Car! To je bil onaj drugi! Onaj drugi! Onoga su

vubili!— Franc Jožef je htel da osvoji Bosnu od Muhameda!— Bolvane! Turčin je naš saveznik! Mi se bijemo protiv

Rusa i Engleza!(Ne ide to u zagorsku glavu, da je Turčin naš saveznik. Još

je i danas u Zagorju strah od onoga vremena, kad je tursko kopito udaralo oko Toplica i Konjščine.)

Osjetio je gospodin poručnik Lulić oko sebe nevjerovane Tomaše i htio da nešto reče o Englezu, koji puši svoju lulicu, pa

136

je potplatio ruskog Cara, koji treba funte, htio je doktor tako da povuče nekoliko svjetskopolitičkih poteza, da orijentira „svoju” satniju, kad je glazba u pol takta prekinula ,,La Machichu” i udarila tuš, i javile se trube bataljonske. Oko trobojno drapirane govornice nastalo je, gibanje među oficirima, jer se na bataljonskom ulazu pojavio gospodin pukovnik sa pratnjom.

— Hodna satnija! Zbor! — zavikao je doktor Lulić potegnuvši sablju, a domobrani su počeli da trče oko naslaganih piramida pušaka, i satnija se postavila u osam mesnatih zidova te plaho i rastreseno gleda u gospodina kurata, što se sa raspelom u ruci između crveno-bijelo-modrih stjegova penjao na govornicu da blagoslovi legije carske.

Tamo, gdje se Jambrek iskrcao iz vagona, stajala je fabrika, sasvim bijela, okrečena, sa stotinu slijepih okana, porušena i samo su zidovi stršili polomljeni i začađeni. Tu i tamo bio je koji grob s bizantijskim krstom, i gavranovi su lepetali nisko nad blatnim oranicama.

Prolazio je Jambrek sa svojom četom kroz male drvene gradove i gradiće, i gledao sjedobrade jadne Židove, gdje prodaju rakiju i medenjake. Na oknima sinagoga plamtjela su svijetla sedmorokraka, žene su sve uvijek bile zaplakane, a noći duge i oni goli drvoredi jablanova po ravnim beskrajnim cestama, te se samo čuje vjetar u lišću suhom, i ide četa po blatu, i tuckaju limene svjetiljke na čelu svakog voda i dime se smrdljivo kao svijetla mrtvačka. I tako je Jambrek došao u štelung i uživio se u sve ono u štelungu i oko štelunga, kao što su se toliki prije njega uživjeli.

Jer, što se tu može drugo, nego uživjeti se?Domobran se po propisu uživi, čisti cipele i pušku, kopa

jamu i gradi šišarte i čeka menažu i smrt. Između menaže i smrti postoji još jedna, treća varijanta, a taje: biti ranjen.

I to je sreća velika, ako je domobran dobro ranjen: a ako opet nije, nego nastrada, e, onda je nastradao!

Ona siva dosada kasarne i kadera tu se preselila u jednu jamu, koja nije ni dva metra široka i koja je već iskopana u obliku groba, pa čovjek domobran i ne mora ništa drugo, nego

137

da mirno legne, i sve je gotovo. Nastupila je tiha domobranska smrt. Jedino izvade iz džepa čovječjeg mrtvačku cedulju, pa domobrana premjeste iz domobranskog bojnog stališa u mrtvački, i stvar je opet u redu. Domobran je izvršio svoju domobransku dužnost.

1 tako je Jambrek živio jedno vrijeme i pokapao pajdaše, kad je onda jednoga dana pao na njega bijeli oblak „domobranske dužnosti”, u višem krvavom smislu toga pojma.

Bilo je to u vrijeme pred veliku proljetnu ofenzivu, kad su Rusi poduzimali ispade većeg stila, da napipaju slabu stranu zagorskih postava. Navalio je cijeli jedan pješadijski bataljon koncentrično na postav poručnika Lulića, ali on je napad slomio u vatri i iz vlastite inicijative prešao u protuudar, koji je neočekivano uspio. Kod tog protuudara Jambrek je nastradao i onesvijestio se. Istoga je večera gospodin poručnik profesor doktor Lulić pisao svojoj gospođi ovo pismo:

Draga moja jedina Katice!Pisao sam Ti iz Madžarske iz Munkača zadnji put. Jesi li to

pismo primila? Moju novu adresu pazi dobro da napišeš. Nije više 364 nego F. P. 371. Mi smo putovali opet naokolo kroz Madžarsku i sada smo promijenili postave.

Meni je jako dobro. Ja imadem tišlera u mojoj satniji, pak mi je učinio divan unterštand, i tamo sad visi Tvoja slika. Košta je mnogo bolja nego doma, meso dva puta na dan. I šampanjca pijemo često. Osobito pred patrolu. Ali se ne boj ništa, draga Katice. Malo se puca, to je sve. Jedan moj momak prošle je noći zarobio osam neprijatelja. Zove se Sabliček Franjo. Predložio sam ga za veliku srebrnu. Uopće, ja moju satniju držim u divnom redu. Da vidiš, kako Su divno iskefani i obrijani. Ne bi čovjek vjerovao. Ljudi su pokorni i dobri, i mene jako vole, i kad im ja velim, išli bi i u vatru i u vodu. Pa ti se sjećaš uostalom mog sedmog be razreda? Eto, to je!

Mila moja Katice! Moram da se uvelike pred tobom pohvalim. Uglavnom ovo: ja sam predložen na Verdienstkreuz, i od divizije su eto pred pola sata telefonirali, da ću ga svakako dobiti, da sam na Armee-Kommando predložen za izvanredni promak. Ne mogu Ti sada javiti ništa drugo, samo to, da su moji

138

ljudi učinili čudo. Čudo, draga moja Katice. Ima dosta ranjenih i sedam ih je palo, pa smo ih lijepo pokopali. Junaci! Baš je divan onaj naš narod! I kako je bistar!

Draga moja Katice! Sad mi baš javljaju od pukovnije, da tamo traže moju fotografiju, poslat će je u Ilustrovani, da se tamo štampa, i zapovjednik mi je bataljona sam lično čestitao pred pet minuta! To je danas bio veliki dan!

A nadam se skoro na dopust. I ako dođem kući kao oberlieutenant, morat će me Ljubičić prvi pozdraviti. Haha! To će onog gada žderati! Onda ćemo u Zagreb na dva tri dana, da proslavimo moju pobjedu, gospođo oberlieuntenant!

Kako doma? Šta radi slatki Milan? Skoro svaku noć sanjam o malom fakinu. Je li se igra sa luftgeverom? Ono je skupa stvar! Pripazi i Ti na nju, draga Katice, da se ne pokvari! Poljubi ga stotinu puta mjesto tate. Pozdravi mamu i kumicu i Lajčeka i javi mi se skoro. Za danas nemam više vremena, to sam sve ovako na brzu ruku.

Ljubi vas sve zajedno Tvoj vječno Te ljubeći vjerni mužek.

Ovo „čudo” što ga je gospodin poručnik doktor Lulić podcrtao u svom pismu gospođi Katici, to je bio onaj protuudar, kod koga je nastradao Jambrek. Sva njegova tužna historija spomenuta je u frazi gospodina doktora, da imade „dosta ranjenih”, a svi pozitivni rezultati te Jambrekove katastrofe zgusnut će se eto u to, da će neki gospodin profesor Ljubičić u provinciji (valjda kolega gospodina profesora) morati prvi pozdravljati pobjednika s kote 257 „koji je iz vlastite inicijative ne samo slomio premoć neprijatelja, nego je svojim smionim činom mnogo doprinjeo do pročišćenja situacije”, kao što je to bilo litograflrano u divizijskoj zapovijedi slijedećeg dana.

Kad se je domobran Jambrek osvijestio prvi put, bilo je podne.

Leži on u glomaznom teretnom autu Crvenog križa i pred njim se valjaju silni automobili u blatu, i buče motori. Gvozdeni lanci zveče kao da tu hoda netko okovan u verigama, a auto se

139

valja po kolosijecima i grabama kao glomazna lađa, te se čuje kako ranjenici jauču i cvile.

A blijedo se sunce probilo kroz oblake i usijalo pare proljetne i liže blato po blatnim jarugama, gdje se cijede sive krpetine snijega.

Gleda Jambrek sve to i sluša jauk ranjenika i sjeća se, kako je izašao iz jame, i vidi još pred sobom one kolce s napetom žicom i samo vidi bijeli oblak i žućkaste narančaste jezike, što su zalizali, i tako je dotučen, umoran i izmučen, da nikako ne uspijeva da sagradi most između ovih automobila i one jame i onih kolaca s bodljikastim drotom.

- Što to sve znači i kako je sve to?Automobili! On se vozi u automobilu. I tu gle kraj

automobila, jaše jedan crni konjanik. Kako čudno trči taj crni konj!

Savio se konjski zglob tanani kao da će pući, pa se nadvija nad zemljom u plosnatom luku, a kopito se tako elastično izvija iz blata, da Jambrek svom silom napreže svoj mozak, ne bi li mu se objasnilo, da li taj konjanik leti ili samo jaše. On leti, taj crni konj! Leti! A sunce grije ugodno kao peć i Jambreka ne boli nigdje ništa, samo je žedan.

Leži domobran Jambrek u koritu limenom (jer lim hladi njegove znojne prste, kad pipa oko sebe), te mu se čini, da je sav svezan, i htio bi da dozna, zašto je on to svezan i zašto tu ovi ljudi oko njega stenju i jauču, pa se htio na momenat da osovi, ali ga je uto nešto presjeklo po polovici, preko cijeloga tijela, i crnina se opet spustila na Jambrekove vjeđe, bezbolna i gluha.

Drugi puta osvijestio se u željezničkom vagonu.Leži Jambrek u postelji, a nad glavom mu titra noćna

lampica, i čuje se, kako ljudi u snu hrču, svi sortirani u toj crnoj utrobi vagona kao lijesovi.

Ide voz, ide, kotura se po šinama, a kolesa biju o gvožđe šina onako isto kao i na Zagorca. To je ritam isti!

Jedan jači početni udar, mukao i dubok, sa dva refleksivna slabija, koji kao da odjekuju onome prvom, kada već opet tutnji onaj duboki i mukli, i tako se udari ganjaju i love, a vagon se trese kao vodenica i melje pod sobom svoj put.

140

Grmi duboka lupa, dum-dum-dum, dum-dum-dum, a dva bata poskakuju nad njom kao batići na cimbalu, ta-ta, ta-ta, ta-ta, i sve to igra u jednom dugom i strašnom vicinalnom napjevu: dum-tata, dum-tata...

Koliko je puta Jambrek slušao tu dosadnu zagorsku pjesmu, i čini se njemu, da se on to sada na Zagorcu vozi, pa se sav omamio lupom i napeto sluša i pazi, da ne bi usnuo, da čuje, kada voz stane, je li to Zlatar - Bistrica ili je već Budinščina.

Voz je preletio preko skretnice, i lupa se utišala i sve je stalo, te neki nejasni i tuđi glasovi odzvanjaju izvana.

Nekakvi ljudi hodaju uz vagon, i to mnogo ljudi, te se onaj šljunak nasut između tramova i šina sipa s pruge, i čuje se kako ljudi posrću kao da nešto teško nose, i netko se dere glasno, a onda se javlja truba, i čulo se rzanje konja i lupa kopita o drvene podove vagona.

— Kakav je to znak? To je konjanički znak trube.— A Jambrek je pješak i domobran, te nikako ne uspijeva

da odgonetne, što bi to moglo biti. — Zbor nije, ni pozor nije! Što je!

I dugo je voz stajao tako, i vani su nosili svjetiljke, pa su i ovamo u ovaj crni vagon pali traci žuti, te se prelili preko tamne šupljine od kuta do kuta, a onda opet nestali, i čulo se toptanje konja i oštra zveka lanaca, i poslije se je negdje javila neka čudna ptica, kreštava i reska, i sve je opet utihnulo.

Pištale su lokomotive i soptale, i onda se opet vagon polagano i bezglasno ganuo, i sve se nekud zaletjelo i sad opet teče, sve samo teče: dum-ta-ta, dum-ta-ta!

Njiše se vagon desno i lijevo, i trese se ta grubo otesana kutija na ocjelnim osima, a žute pruge fenjerčića što visoko negdje tinja, zaplesale su po daskama i po velikim blijedim licima.

Hrče netko u kutu, a iz Jambreka bije vrućina, i on se sav znoji. Zbacio je sa sebe gunj te mu godi svjež uzduh, što se nalijeva kroz pukotinu kod vrata, i Jambrek duboko udiše da se nasrće toga hladnog noćnog zraka.

—Umiraju, umiraju, gospodi, imiraju — tako stenje netko iza Jambreka, baš iza njegove glave, te'Jambrek čuje taj glas i nikako ne može da vidi tko je to.

141

I htio je da se digne, mrvu nervozno i silovito, da vidi tko stenje, i što se zapravo s njime događa, trgnuo,se živo i htio da se osovi, kada mu se prvi puta objavio onaj bol.

Ranjen, živinski, smrtno ranjen, u saznanju onoga bola, zavikao je Jambrek glasom, koji je odjeknuo preko dvadeset i dva vagona cijeloga transporta, i čuo ga je čak i mašinist te je pomislio, daje valjda koji ranjenik pao pod kotače.

Javilo se u Jambreku nešto neizrecivo mutno i silno, i sve se je zakovitlalo u mračan vir, i on je osjetio, kako ga nešto vuče sve dublje i dublje, u strahotno umiranje, koje se ne će svršiti nikada.

Lijevu su nogu Jambreku odrezali iznad koljena još u templarskom vozu, a desnu su mu odsjekli baš točno u kuku, u privatnom sanatoriju Njezinog Visočanstva Marije Annunziate Valerije Konstance.

To se posve slučajno zbilo, da je Jambrek pao u Belvedere Njezinoga Visočanstva.

Onaj obični soldački voz Crvenog križa od teretnih vagona je na jednoj od transkarpatskih linija razdijelio po telegrafskom nalogu iz A. K. (Armee-Kommando) sav svoj materijal, te se vratio natrag sa šezdeset kilometara brzine po nov materijal, jer je opet bilo krvi. Desilo se baš tako, da u onoj malenoj poljskoj stanici provincijalnoj na liniji nije bilo više mjesta (špital je bio kompletan), pa su tako teški ranjenici čekali u čekaonici preko dvadeset i četiri sata templarski voz za centralu i tamo su mu u templarskom vozu Crvenoga križa i amputirali lijevu nogu i dali ga u Belvedere specijalistima, jer je bilo vrlo malo nade, da će ostati.

Belvedere bio je barokni dvorac Njezinog Visočanstva Marije Annunziate, koji je ona dala preudesiti na svoj vlastiti trošak za teško ranjene proste soldate, i tamo ih - sama — dvorila i njegovala.

Ta uzvišena samaritanska gesta Njenoga Visočanstva bila je izvjestan obrat u posljednjoj fazi tzv. duševnih kriza, što ih je visoka gospođa blagoizvoljela da proživi na ovoj zemaljskoj kugli.

142

Njezino Visočanstvo Marija A^inunziata završila je naime posljednju spiralu svojih unutarnjih pobjeda usponom do tradicionalnog katolicizma, kome su njeni djedovi i pradjedovi što su još u oklopu i čipkama hodah, služili mačem i stijegom, i u tome smislu svoje ovozemaljske vrhunaravne misije poklali prilično mnogo ljudi.

Kao što se za jednu slabokrvnu i histeričnu damu iz najviših krugova pristoji, ona je, sterilna, kao što je za cijelog svog vijeka bila, u četvrtom svom deceniju primila u sebe hostiju, poklekla pred misterijem matere crkve i sagnula glavu.

Poslije mnogih Nadasdy-husara u modrim atilama, baruna, što su pobjeđivah i na londonskom Derbyju, pa nekih diplomata u fraku i monoklu, i tako dalje, i tako dalje, ona je najposlije naišla u životu na svetoga oca Beneđikta, kome je uspjelo da njene oči otvori za serafsku glazbu u trideset i trećoj neotomističkoj sferi.

(Taj sveti otac Bendikt bio je, naravna stvar, barun i kavalerist u svoje vrijeme, pa se i njemu otkrio besmisao kacige i mača. Vatikanska karijera i kardinalski še_šir pričinili se tom barunu i kavaleristu mnogo vrednijima od reglementa i maneže, pa se je obratio jedne noći jašeći — ne u Damask — nego u Ravu Volczynu u svoju galicijsku garnizonu, i skinuo dragonersku dolamu, te se opasao užetom.)

Bilo sad kako bilo, sve je to konačno sporedno po ovu našu historiju, koja govori o tužnim doživljajima našega zemljaka domobrana Jambreka na njegovom križnom putu od Galicije do Belvedera.

Važno je u toj stvari samo to, da je baš taj sveti otac Benedikt glavom nagovorio Njezino Visočanstvo, da Bjlveđere (svoje najmanje dobro od dvadeset i tri hiljade jutara) žrtvuje u karitativne svrhe, i to upravo u korist ovog carskog i kraljevskog poduzeća, koje je odlučilo da prodre do Soluna, da bi tako kneginje visokog Dvora mogle da ubiru 70% kamata.

Ona je to učinila tužna srca i u prvo vrijeme našla je u tom bolničarskom pozivu neobičnu senzaciju, osobito sada, kad je u Evropi tako dosadno, te čovjek ne može ni u Egipat ni na Rivijeru. Bilo je u njenom životu koječega. I glazbe i šampanjca

143

i mjesečine i dvoboja, i sve se to rasplinulo, a kao sjena svega ostala je mrtvačka maska Oberleuntnanta Freiherra von Brausewitza, egzaltiranog mladića, koji, jedva što joj je cjelunuo koljeno, već se je i pobio sa Njegovim Visočanstvom artiljerij­skim generalom i pao u dvoboju. Odonda su između nje i Njegovog Veličanstva tradicija familije ne da lomiti, i odonda je ganja okolo sjena mrtvog Freiherra, tradicija familije ne da lomiti, i onda je ganja okolo sjena mrtvog Freiherra, koji ima prosvrdlanu lubanju, te se Njeno Visočanstvo boji tmine i sutona. Od vremena na vrijeme, dakle dolazi Njeno Visočanstvo u Belvedere, da tamo dvori „svoje” jadne pacijentei to traje više puta po punih sedam dana. To, da Njeno Visočanstvo samo dvori „svoje” ranjenike, to znači oko stotinu livreja, deset automobila barunica i specijalista kirurga, ordonanaca i opatica, i tako se dogodilo, da je Marija Annunziata osvanula u Belvedere baš treći dan, kako su Jambreku odsjekli i drugu nogu u kuku.

— Kakvo je to blijedo dijete? — stala je visoka gospođa nad krevetom Jambrekovim okružena svitom barunica, kirurga i specijalista, pošto je odmah prvi dan održala svoju turneju po dvoranama dvorca.

— To je neki hrvatski dečko. Visočanstvo - Tumačio je primarijus servilno, kako to stoji s Jambrekom, i kako su mu obje noge odsječene, i da ga je zasula granata i polomila mu kosti, i daje čudo stoje preživio tu katastrofu.

— A hoće li ostati? Siromašno dijete! Blijed je kao papir, um Gottes Willen!

Primarijus je slegnuo ramenima skeptički, i nastala je šutnja. Njezino Visočanstvo se na tren zamislilo („Ihre kaiserliche Hoheit denkt nach” proširio se šapat u krugu svite Njenog Visočanstva), a onda je Visočanstvo reklo tiho, da „to blijedo dijete” odmah odnesu gore, k njoj, pod njeno visoko okrilje.

To gore, to je značilo u odaje u prvom katu odmah do odaja Njezinog Visočanstva, gdje je bilo posebno odjeljenje za one sretnike, koje je Visočanstvo odabralo iz mije ranjenika, da ih vlastoručno svojom rođenom njegom otme elementima.

144

Takav pacijent nije smio naprosto da umre, jer je Njeno Visočanstvo s takvim pacijentima računalo kao sa svojim metafizičkim dobrim kartama, koje će izigrati na posljednjem sudu, kada će se kod zelenog sukna vagati njena duša, je li dozrela za lijevu ili za desnu stranu svemira. A ako se je ipak dogodilo, da bi takav pacijent Njenog Visočanstva unatoč svemu umro, onda je obično dolazilo do histeričnih ispada i skandala, i sutradan bi svi oni automobili sa kutijama i barunicama i šeširima ostavili Belvedere u bijesu kao furije.

Njeno Carsko Visočanstvo pristupilo je domobranu Jambreku i pogladilo ga po kosi sa mnogo materinske nježnosti, a čas poslije to su „blijedo papirnato dijete” prenijeli gore u prvi kat pod visoko okrilje dobre kršćanske gospođe Marije Annunziate, austrijske kneginje i generalice, kojoj je suprug zaklao u ovom ratu više od trideset hiljada neprijatelja.

Jambrek se rodio na samo Silvestrovo, a da je još samo nekoliko sati zakasnio, on ne bi bio pozvan na stavnju sa svojim turnusom, nego cijelu godinu dana kasnije, i njegov bi život bio udario, vrlo vjerojatno, sasvim drugim smjerom.

Ali se dogodilo tako, da je on još kao golobrado dijete postao domobran i tako pošao svojim trnovitim putem do zvijezda, kao što se to obično ide u vrijeme, kad su zvijezde soldačke zvijezde.

Jambrek je bio fenomenalna ljepota, i da ga je čovjek vidio još u ono vrijeme kad je hodao vertikalno kao pravi čovjek na dvije noge, stao bi kao ukopan i zadivio se toj prekrasnoj pojavi. Pa da su ga još obukli u kakav evropski dres, nitko živ ne bi bio nikada rekao, da se taj aristokrat rodio u Tužnoj Bistri Zagorskoj i da je seljačina, što starci u Bistri pamte već četiri stotine godina.

Istina je živa, da je slavetički grof u ono vrijeme dok je još pokojna mati Jambrekova okopavala grofovske, vinograde, često dolazio u voćnjake i boravio vani, ali su sve druge Bistranke dolazile u kombinaciju, samo ne mati Jambrekova, koja je važila kao kreposna ljepota u cijelom selu. To će uostalom ostati zauvijek sve prekriveno koprenom tajne, ali

10 Izabrane novele 145

fakat jest, da je Jambrekovo blistavo oko i visoko smiono čelo dominiralo neobično jasnim licem, a njegovi velazquezovski tanani prsti izgledali su kao fino pletivo, u kome pdlzira modra krv. Mišičje je u Jambreka bilo osobito plastično razvijeno, stegna simetrično modelirana kao mramorna, te je ona nesretna granata odista razorila jedno remek-djelo prirode.

U prvi mah, kad je Njezino Visočanstvo opazilo Jambreka, sjetila ju je njegova kovrčava kosa i ono još dječje lice, po kome su posula prvatpelud nagona, jednog brončanog Narcisa, što ga je vidjela jedanput negdje u jednom muzeju, već davno. Onaj je Narpis držao u ruci grozd, i kosa mu je kovrčava bila sputana vrpcom, te je Njeno Visočanstvo odmah pomislilo na to, kako bi jedna tamnomodra svilena vrpca tako sjajno bojadisala ove kovrčice, i ona je tog Narcisa dala odmah prenijeti k sebi, „ o nesretno divno dijete”, gore u modri salon u prvom katu. U prvo je vrijeme bila velika kriza, i sve je visjelo na jednoj niti, te stoje gospoda doktori, obrijana golobrada gospoda sa podsukanim rukavima i cvikerima u čistoj snježnoj bjelini, i gledaju onu jedinu problematičnu nit, na kojoj visi Narcisova sudbina.

Alije Jambrek sve to nadvladao i ostao živ.Dok se još osjećala kost u kuku, kako viri iz krvava mesa, i

dok je rana još bila mokra, te se nije preko svega uhvatilo mrenasto tkivo, nego je još sve palilo i žeglo, onda je Jambrek plakao kao dijete, koje sanja bolan san.

On se nije probudio za cijelo vrijeme Belvedera, i ono zlatno pokućstvo i modre zavjese i princeza, koja je sva u bijeloj svili plakala s njime kao mati (te je on osjećao njeno mirisno lice na svom i njene tople suze, kako mu teku u usta i kako su slane), oh, one krvave noge, Belvedere i princeza, sve se je to Jambreku činilo, da on to sanja.

Jambrek je bio fantastično dijete.Bio je najbistrija glava u razredu, i učitelj udovac koji je i

Matične knjige čitao s olovkom u ruci (,,Ovo je glupo!” „Ovo je lijepo!”) i koji je sebi citate iz Šenoe i Kozarca ispisivao u poseban notes, taj i takav učitelj je htio dakle, da se Jambrek pošto-poto škola. Ali nije, išlo. Od onog jednog rala i pol nije

146

išlo, i tako je dijete,koje je na paši čitalo Andersena, otputovalc jednoga dana u Graz u „Hotel Esplanade” i tamo obuklo crveni frak sa rozetama i postalo boy hotela „Esplanade”. Tamo u Grazu je Jambrek počeo da čita novine i da ide u operu, i oni kraljevi princeze, što pjevaju u žutom osvjetljenju koje je on gledao sa visoke galerije, a nije pojmio ništa, samo je slušao glazbu i sanjao, sve se je ono pričinjalo Jambreku kao san.

On je sanjao u crvenoj uniformi Hotela Esplanade o kraljevima i princezama, a sad je eto tu u zlatnom dvorcu u svili, ijedna prava živa princeza ljubi mu ruke i plače nad njim i hrani ga čokoladom i kolačima, Što to sve znači? Hotel Esplanade, opera, kader, fronta, Belvedere, princeza, to je toliko, toliko strašno mnogo toga, da sve to vri, kipi, to se sve razlijeva, kao da je netko razlio kupu sa mnogo boja, i sve se zapalilo i sad se puši i sja, i sve izgara čudno kao vatromet. I mada je ustvari bilo strašno ležati na leđima, i biti odsječen i osjećati to, kako si odsječen, ali kad je došla ona, princeza, a ti znaš, da je to prava, živa princeza, te osjećaš njenu ruku na svom čelu i osjećaš, kako ti fino gladi kosu, gladi te, miluje, Njeno Visočanstvo Princeza, pa što, čovjek bi dao odsjeći ne samo noge nego i glavu i polomiti rebra, uništiti se, uništiti!

U prvo je vrijeme Njeno Visočanstvo doista osjetilo nijansu samaritanskog zanosa spram ovog blijedog dečka.Bio je to osjećaj, koji se rada u duši, kad vidimo čovjeka koji je pao s trećeg kata, ili pseto raskrvavljeno na tračnicama. Ali poslije, za onih dugih bdjenja u plavom salonu, kad je Njezino Visočanstvo klečalo pognute glave na svom grimiznom klecalu, pa onda tiho na prstima prišlo do ranjenika, da vidi, spava li i što je s njim (da mu se možda natoči limonada), poslije je ta samaritanska sklonost počela da zauzima čudne bolesne forme. Najprije nijanse u mislima, a poslije zamisli konkretne, od kojih se rađa neizreciv užas, što tako godi umornim nervima. Nervi su u tom razdrtom kneževskom tijelu Njenoga Visočanstva bili tako zgrčeni, tako iskidani na bolećive niti, a takva bi grozna misao prelazila preko onog mirisnog tijela, kao mekana ruka, što sve ove nesimetrije u duši i nervima izglađuje, kao da smo legli goli u nadzemaljsko krzno pa se mazimo.

10 147

Diše tako Jambrek u polusnu monotono, i diže se gola prsna mješina gore-dolje, gore-dolje, a Njeno Visočanstvo drži Jambreka za ruku, osjeća puls i gleda onaj mramorni bijeli kip, po kom je pala svjetlost modrikasta, one plemenite sjenke i crte tog krvavog lika, i osjeća tu tijelo, muško tijelo, tijelo kojega nema.

Tu leži jedan zdrobljeni akt kome su noge odsjekli. Torzo jednog Narcisa mramornog, samo treba dići zavjesu s tog kipa. I dolazi Njenom Visočanstvu potajna misao, da istrgne one bijele tilove s ove anatomske tajne i da se zagnjuri nekud, da se raspline, da poludi, da pograbi taj torzo tu u tilovima kao voštanu figuru iz panoptikuma, figuru, na kojoj je zgrušana krv crvena, pa da se s tim krvavim grotesknim tijelom zakovitla i baci nekud kroz prozor u dubljine.

I tako silazi Njeno Visočanstvo u čudne bolećive ponore iz noći na noć, a onda se prestrašeno trgne, pa se prepane svega toga, da bi mogla zavriskati luđački i alarmirati cijeli Belvedere, i tako se pati do jutra; a noć traje dugo, kao da vrijeme stoji.

Spram jutra tek, kad se vani nad šumama počinju da svijetle brončane pjege i kad se sa krajine dižu zavjese, onda umorna od bdjenja predaje svog pacijenta sestri Klementini i odlazi kao pijana po onim sagovima skupocjenim nečujno i tiho kao sablast.

A noću opet sve isto. Moli se već tako po stoti put za nesretnu dušu Freiherra von Brausevvitza, ali nikako ne može molitve da dokonča, jer joj se u polovici javlja đavolska misao.

— Ono u postelji pod baldahinom u bijelom tilu zamotano leži dijete! Taj je Narcis još netaknuto dijete! Marija Annunziata! Dijete!

I suzbija tu misao i krsti se i opet se krsti, a onda ipak ustaje’i prilazi k djetetu, te otkriva tilove i gleda dječje krvave šunke, gleda ih i dolazi joj, da ih samo jedan jedini puta cjelune. Da ih takne vrškom usne. Ništa više! Samo jedan jedini put!

I tako se sagnula do krvavog akta u tilovima i ispela se u sebi na sablasne vrhove tantalovske patnje, da dosegne jabuku, a

148

Jambrek leži i osjeća princezu, osjeća njen dah na svom tijelu, on ne spava, on se samo pričinja da spava, a uistinu on bdije i osjeća princezu, koja je tu kod njega i koja skida s njega sve krvavo i strašno.

Na Veliki petak se Njeno Visočanstvo trglo i odjurilo autom u grad i tamo se ispovjedilo kod patra benediktinca i zbacilo sa sebe sav taj pakleni balast. Pater benediktinac joj je preporučio, da pobjegne pred tim đavolskim iskušenjem daleko (što dalje može, da zaboravi), i Visočanstvo je otputovalo na more, gdje su već cvale voćke i bilo visoko proljeće.

Kad je princeze nestalo Jambreku je bilo kao da se budi. On se nije odmah probudio. Budio se prvi, pa drugi dan, pa treći dan, i bilo mu je strašno, ali se je nadao, da će se princeza vratiti. Ali kad nje nije bilo cijeli tjedan, pa dva tjedna, onda je u Jambreka ušao demonski strah, i onda je tek počeo da osjeća, što se to zapravo dogodilo s njim.

Pao je u vrućice, počeo je da viče, da se baca, dobio je napadaje, gorio je kao vatra, vezali su ga, da se ne baci s postelje, ali koja korist od tih trzaja, kad je princeza nestala zauvijek.

— Pa za Boga miloga jedinoga! Meni su odrezali noge! Mama! Mama! Meni su odrezali noge! Moje obadvije noge! Mama draga! Moje noge!

I baš zato, jer je ta Princeza njemu kao velo lebdjela na očima tako da je on tu ležao prvo vrijeme kao omamljen, a sad su mu najednom velo strgli, i sad on zapravo vidi, što seje to s njim dogodilo, on je pobjesnio na tu visoku gospođu i počeo je da bulazni, da mu je ona noge ođgrizla, da je to kurva, koja je njemu noge ođgrizla!

- Gad prokleti! Neka mi vrati moje noge! Moje noge! Moje rođene noge! Kurva ogavna!

Kune tako Jambrek, i još mu nisu nervi nožni sasvim usahli, te osjeća, da bi on mogao da rastreska nogom tu zlatnu postelju, samo treba da udre i da digne noge, i to ga boli, kad hoće da digne nogu, i kune žestoko, a sestre stoje nad njim i ne razumiju ni slova, nego mu uštrcavaju injekcije i čude se, otkuda u tog djeteta tolika grozna snaga.

149

Ali i to je prošlo. Jambreku su rane zacijelile, i on je otputovao u aum u centralu i tamo dobi proteze, i tako se jednoga dana opet našao u svom kaderskom gradu u prljavoj i pljesnivoj baraki, kao i toliki drugi što hodaju na federe i preskakuju palice metar visoko i tako se kao psi treniraju za nov život.

Neshvatljiva velebna volja za životom, za velikim, čudnim belvederskim životom buktjela je u njegovom nervnom tkivu, i on se počeo da bije grozno sa svim onim crnim, što tu zijeva na čovjeka iz sviju kutova barake. I tako leži po cijele dane u ovoj smrdljivoj baraki, gdje parcovi i miševi skaču preko postelja, i gleda goleme crne sjene ovih ljudi, što se u polusvijetlu prelijevaju po stijenama trulim i promočenim.

Sluša razgovore svojih drugova i negdje daleko zvona u gradu, i tako mu je, kao da sanja.

— Što se je sve to dogodilo s njim? Da li je on zaista onaj Jambrek, koji je nosio kjst na procesiji na Majku Božju, onaj boy hotela Esplanade, koji sad tu leži proklet i krvav i sve zaudara po karbolu? 'Njega je ljubila Princeza! Njezino Visočanstvo Princeza! Ono je bila žena! A što ovi tu govore o ženi? Ono je bila prava princeza u Belvederu! Što ovi znadu, što je to žena!

— Ah! on je sve to samo sanjao! I sada on sve to samo sanja! Doista! On sanja! Kamenje leži na njegovim grudima, i on mora da uzdahne svaki čas! I neka mu je slana gorčina u dušniku i grlu i sapinje ga, i mučno mu je, i bilo bi dobro, da se probudi. Ali on se ne budi! Ne sanja on to, nego se sve to doista i događa.

Leži on tu sad na svom stjeničavom kavaletu i sluša, kako vani u žlijebu kaplje voda, i nema nogu, nego su to proteze, i to je istina i to će tako ostati do smrti i ništa se ne će dogoditi.

— Da se barem baraka zapali! Da potres čitavim gradom potrese, pa da se sve sruši! Da se dogodi nešto, da to ne potraje dalje tako, jer to je grozno!

I na hip tako izgleda, kao da će se ipak nešto zbiti, ali se onda opet strašna sumnja spušta u Jambrekove misli, teška i gusta kao dim. što se nad paljevinom vije.

150

I biva Jambreku jasno, da je on to doista napušten od Princeze. A jedino onaj prinčevski život ima smisla. Zlatni Belvedere! Ono je život! A ne čađave smrdljive kolibe u Bistri, i kađeri i jame i barake i proteze i harmonike i poštenja bistrička.

I sad, kad sluša ove ljude, gdje o ženama razgovaraju, njega opet steže nešto u grlu, njega boli za princezom. Nije sad princeza za njega žena! Sad je princeza nešto bijelo i sasvim nestvarno daleko, nešto što je bilo i sada više nije. I da on opet može da osjeti princezu kao onda u Belvederu, njemu se tako čini, da bi on zaplesao sa protezama kao lud i pijan, zaplesao bi i poživio bi.

Ta sarpo još jedan tren da mu je da onako kraljevski pozivi, on bi dao odsjeći svoju glavu na mejstu!

Kakve' žene! Kelnerice! Njega da zapitaju, on bi im znao da pripovijeda, stoje to ljubav!

— Čemu se smiju ti ljudi? Puše! Viču! Natežu se, piju vino iz zelene flaše. Što hoće sad ova crvena žena, što je došla u sobu? Ona nosi dvije košare i viče. Glasno viče.

— Duhana, momci! Duhana! Eto! Duhana! Cigareta! Hum! Bosna! Flor! Duhana, momci! Duhana!

Tako viče žena sa košarama.Došla je žena u baraku pa viče, a u svom crvenom šalu i sa

zelenim nabuhlim, vodenim očima izgleda kao utopljenica.Ta žena svlači baraku i kupuje plahte i šolje, cipele i

kabanice, sve ona kupuje za duhan. Zlo je, kad pritisne čovjeka, pa nema što da pripali. Prodao bi onda čovjek i majku božju s oltara, a kako ne bi cipele.

Stoji žena u baraki i trese sisama, a nagoni se bude, i zvijeri su već počele da reže. Pa kad se koja soldačka pandža nokata i grabežljiva upila u ona mekana ženska stegna, u onaj gnjili gnjat, žena kao koketljivo cvili, ali ne trči nikud, nego će još da sjedne kojem đavolu na koljeno i da prilegne malo na koju postelju, jer ako ne daju ljudi par bakandža starih za kutiju flora, to će zacijelo dati za flor i za suknju. Tako se draže i smiju, igraju se ženom i kupuju duhan i nabijaju lule i piju vino, a vani kiša pada cijele dane.

151

Priča netko, kako su u njihovom selu na Spasovo prije sedam godina rasporili jednu djevojku, silovali je i izrezali na komade, izmesarili je cijelu i u oko joj zaboli kišobran.

Sluša Jambrek te riječi i osjeća proteze.Tamo su negdje izrezali jednu ženu prije sedam godina! Na

Spasovo! I silovali su je! I u oko joj zaboli kišobran! A zar njega nisu izmrcvarili! I silovali! I izrezali na komade! Izmrcvarili su ga i bacili ga van iz Belvedera! Pa nikom ništa!

— Sve su nas silovali, i svima su nam zaboli kišobran u oko!- Šta,šta?- Šta? Ništa! Silovali su nas! Izmesarili su nas! Zar nas

valjda nisu? Zar nas nisu bacili na cestu?— A tko je tebe silovao, ti majmune?— Silovala me Princeza! U Belvederu! Odgrizla mi noge!- Hehe! Šta-a? Tebe? Princeza?

Osjeća Jambrek, kako mu se smiju, i kako mu nitko ne vjeruje, da mu je Princeza odgrizla noge. I tako stoji tu među njima kao da laže. A ne laže! Sve je to istina! Samo su to glupani, pa ne vjeruju!

I opet je tako jasno osjetio tu svoju žalosnu istinu i to, kako ja sam i ostavljen i bačen van zauvijek.

Pa se je okrenuo bez riječi i izašao na kišu, polagano, opirući se o štake, da mu se koljeno ne previne, pa da se ne stropošta.

I tapajući tako, korak po korak, u pratnji tužne limene glazbe federa, on se sada vuče kroz mokre i blatne ulice.

Pada kiša i suton je i već su zapalili izloge, pa se žuta plinska svjetlost lijeva po asfaltu, i sve je tako jadno i pusto, i zvona zvone i sumrak se toči maglen i siv i vuče se pod plotovima kao bolesna mačka.

Ide sada Jambrek, šepesa nekud tamo do ugla, gdje stoji rasvijetljen izlog jednog frizerskog salona. U izlogu je tamo voštana dama, što ima isto tako crvenkastu kosu, kao što je bila u princeze, i zubi su joj tako blistavi, i smije se i slična joj je, a usne joj gore, tako strašno gore kao pečati na sudskim pismima i osudama.

152

Pa će Jambrek tamo stajati i zuriti kroz staklo u onu ružičastu svjetlost, te tako, sklopljenih vjeđa, on će nijemo sanjati o nasmijanoj Princezi. I sanjati, i sanjati.

153

MLADA MISA ALOJZA TIČEKA

Kraljevski redarstveni nadstražar Alojz Tiček slavio je na sveti dan Male Maše tri slave najedanput. Svoj pedeset i osmi rođendan, srebrni pir sa svojom ženom Cecilijom i, što je najvažnije, mladu misu svoga prvorođenog sina Alojza, svršenog bogoslova, koji je izašao iz crne škole još u svibnju, ali samo zato nije služio prve svete mise, da bi tako ta trostruka slava očeva rođendana i roditeljskog srebrnog pira ispala doista triumfalno.

Uistinu! U onim sitnim dušama i u onom tijesnom stanu pod kaptolskim zidom nagomilalo se toga dana toliko sreće, da nije u tim prostorijama bilo ni kubičnog milimetra, koji ne bi bio ispunjen nekim osobitim uzvišenim čuvstvom, te je naročito čudo gospodnje, da se ta soba prepuna sreće nije podigla i sama od sebe poletjela u zrak, kao balon punjen plinom.

Osim Alojza prvorođenog bio je tu još Tičekov srednji sin Ivan, svršeni maturant, koga zovu Ivica i svi ga tobože miluju i maze, jer je on ljubimac majke Cecilije i ona ga je, dok je još išao u petu gimnaziju, milovala i tetošila, jer je trajno poboljevao i bio slab i proziran od slabokrvnosti. Danas međutim taj Ivanov deminutiv Ivica zvuči ponešto deplasirano, jer je Ivica izrastao i ojačao i nije nikakav filigran nego pravi darvinist, l’art-pour-1'artist i jakobinac.

Ivica je tako žestok jakobinac, da bi on po svoj prilici odmah i bez razmišljanja na licu mjesta položio svoju glavu, da doživi kakvu veliku pravu revoluciju. Revoluciju, koja nije izmišljena i nije opisana u historijskim knjigama, nego prava revolucija, u kojoj siječe glave giljotina i pjeva se Marseljeza u sav glas i gori grad.

Savršeni antipod Ivice je Maksimilijan, nazvan tako po Tegetthoffovoj lađi „Erzherzog Max”, najmlađi sin nadstražara Tičeka, kadet treće godine u carskoj i kraljevskoj mariborskoj kadetskoj infanterijskoj školi, koji će, ako svi znaci ne varaju, kao odlikaš izaći k trupi i tamo kod četne linije hodati na

157

manevre svake godine u augustu, kad soldati padaju po cestama od sunčanice, primati regrute u oktobru i gnjaviti se čitav život po dvorištima u penziji kao major i počasni predsjednik veteranskog društva Nadvojvode Leopolda Salvatora. Maks, kadet, tući će regrute, praviti vitešku karijeru, postati dakle major, a ako bude imao sreće, možda i Oberstleutnant i savrešeno se ne će ništa uzrujavati nad pitanjem proleterskih gibanja, ateizma i „ostalih gluposti”, o kojima njegov brat Ivica svako božje veče laje i svađa se s ocem i materom kod stola.

To su ta tri Tičekova sina, koje je rodila majka Cecilija, danas najsretnija žena na kugli zemaljskoj.

Prij^ dvadeset i pet godina, na današnji dan, stajala je ona pred istim oltarom, kod koga je eto krv njene krvi otpjevala danas svoju prvu svetu misu. Njezin sin, njezin Alojz postao je „velečasni” i posvetio se kod istog oltara, na isti sveti dan njenog vjenčanja, na vječnu vjernost blaženoj crkvi rimskoj. Pa koje bi srce materinje moglo toliko toga da podnese u jedan mah?

A to je doista i bio veliki momenat, kada je jutros velečasni Alojz prvi put svojim grešnim rukama podigao hostiju pred glavnim oltarom Svete, Marije.

Zazvonila su zvona Na baroknom tornju, i majka je Cecilija mislila, da se u taj tren otvorilo nebo.

Gospa Cecilija Tiček već punih dvadeset i pet godina sluša kaptolska zvona i pozna svako pojedino po imenu i pozna ih po glasu kao susjedove pse i mačke.

— Što to mijauče Lovrekova mačka? Što se dogodilo?— Oho! To je Sveti Stjepan Kralj! To je valjda opet umro

koji kanonik!— Sveta Marija zvoni na večernju, a ja još nisam ispeglala

rublje!Ujutro, kad se puše novembarske magle i kad je još tmina

po sobama, budi Cecilija svoga Alojza, da se digne, jer će inače opet ona biti kriva.

— Stari! Auf! Fratri zvone na zornicu. Skoro će dan! Stari!Majka Cecilija dakle živi u intimnom odnosu s kaptolskim

zvonima, i svi ti Cinkuši i Sveta Trojstva i Sveti Ladislavi za nju

158

su glasovi dalekog, tajanstvenog, anđeoskog svijeta, koji se s visokih, crnih, čađavih zvonika objavljuje nesretnim Cecilijama i odzvanja nad njihovim kuhinjama i zafrigima kao glazba nebeskih sfera.

Kad je jutros Cecilija čula najveće zvono Svete Marije, Bezgrešno Začeće, gdje pobjedonosno grmi, njoj se duša napunila svečanom glazbom i bilo joj je tako kao da sanja.

„Jest, to je sveti san! Njezin prvorođeni sin Alojz Gabrijel, on pjeva na oltaru Presvetog Navještenja kod Svete Marije svoju prvu svetu misu! On, eto, pomoću jake ruke svog manuduktora monsignora doktora Grobačevića doista diže hostiju i nadbija sotonu, i zvono zvoni i javlja narodu triumfalno pobjedu njene krvi. I sve to nije san! Sve se to doista događa!”

Taj je momenat značio za majku Ceciliju Tiček životno podne, i ona je glasno zajecala od unutarnje intenzivnosti, koju ljudi osjećaju, kad misle da su sretni, a misle da su sretni, kad bez nekih naročitih razloga zaboravljaju da su zapravo nesretni.

I otac Alojzov, stari Tiček, i on je osjetio čudnu vlagu u svojim očima: zlatne barokne svece po oltarima vidio je,gdje se rastapaju u nekoj ljepljivoj glicerinskoj tekućini, pa je savijenim palcem stao da kupi slanu vodu, što se caklila na trepavicama.

Briše stari tako one svoje jadne suze i uzdiše duboko.„Ni to sve mala stvar, ako se konačno uzme, prosim lepo!

Ni to sve konačno mala stvar! 1 ta misa i pedeset i osmi rođendan i eto moja baba tu uz mene već dvadeset i pet leta. Ni to mala stvar! Bile su to duge godine! I menice! I dugovi! I otplaćivanja na rate! A sve smo mi to prebrodili, budi Bogu hvala i svim svecima!”

Trgnut unutarnjim impulsom od te svoje pobjede starije još jače stisnuo balčak svoje sablje i unakrstio obje ruke nad vertikalnim mačem kao pravi božji bojovnik. I svi (čitava publika naime, koja je prisustvovala svečanoj predstavi), čitava publika bila je duboko potresena veličinom ovog historijskog momenta, kada eto Alojz Tiček,svršeni bogoslov, prvi put pobjeđuje pakao i pije iz zlatnog kaleža krv Kristovu.

Krsni kum Alojzov, Gabro Kavran, gradski nadglednik vodostaja, koji je mladomisnika prije dvadeset i četiri godine

159

držao pred ovim istim oltarom na krstu, krsni kum Gabro Kavran stajao je zgrbljen i tužan. U svom salonroku, kome su rubovi rukava bili opšiveni crnim plišem, sa svojim starim halbcilindrom i jubilarnom kolajnom na crvenoj vrpci, stari je Kavran izgledao žalosno i slomljeno.

Gle — mislio je on za čitave službe božje uvijek samo jedno te isto — gle, tako je to! Prije dvadeset i četiri godine stajao sam tu pred tim istim oltarom i držao u ruci golo novorođenče. Još mu je krvav pupak virio, a vani je pljuštala kiša. A danas, eto, to derište tamo u svili, u tamjanu i zlatu diže svetu hostiju! Alojz je vršnjak s mojim Gabrijelom! Moj se Gabrijel rodio u ožujku, a mali Alojz nekako dva mjeseca kasnije. I eto! Alojz je ipak potpun čovjek, svoj čovjek, gospodin, velečasni, a gdje je moj nesretnik? Gdje se on to skiće? Fagabund! Nitko i ništa!

Duboko i samljeveno uzdahnuo je stari kum Gabro Kavran i sve ga je nešto probolo u prsima. Osjetio je on, kako se eto tu modelirao jedan život u nešto „pošteno”, u nešto „veliko”, u nešto „velečasno”. Danas je eto tu triumfalna slava, i, konačno, to je njegovo krsno kumče, i on je pljunuo na onaj srebrni forint pa ga metnuo pod glavu djeteta, a eto ploda i sreće od srebrne forinte! Samo je kod njega sve prokleto! Zar njegov Gabrijel nije mogao postati isto takav gospodin? Pa dobro: nije trebao postati baš pop! Nitko se nije kapricirao za popa! Ah barem doktor! Barem doktor! Bio je bolji đak od Alojza pet puta, bio je najbolji đak u razredu, a eto, nije postao ništa. Pisale su novine, da leži negdje u špitalu u Londonu, i to su još novine javno napisale! Nekakvo piskaralo! Novinar! Potepuh! Kako je sve to sramotno! A novine su i to javno štampale, da njegov sin ne vjeruje u boga i daje jedan od prvih i najznamenitijih mladih bezbožnika čitave nam domovine!

Sam heroj ovoga misterija, mladomisnik Alojz, nije u taj tren presvetoga podizanja mislio savršeno ništa. On je podigao hostiju visoko iznad samoga sebe i tako u toj pozi istegnut stajao je sekundu-dvije, i on možda ne bi bio nikad ni spustio ruke, da ga nije manuduktor monsignor gospodin doktor Karla Grobačević, koji je u svom životu prikazao vjernicima presvetu hostiju već nekoliko hiljada puta, potegao natrag.

160

Konačno! Prirodno je, da je čovjek nervozan i da je u tremi, kad prvi puta u životu diže hostiju. Ali kad se čovjek na to nauči kao na svoj potpis, te čovjek diže hostiju makinalno, a misli mu se vrzu oko toga, je li Finka dobila maslaca(na trgu za zajutrak (jer sad je teško s prvorazrednim maslacem, nekako ga nema), i oko šljivovice, oko onog obligatnog štamperla u sakristiji, oh, onda to sve ide samo od sebe. Čovjek potpisuje brakorazvodne parnice na duhovnom stolu kao kancelist, pije šljivovicu i diže hostiju jednako šablonski. Ali ovako, prvi put, ruke čovjeku dršću i on ne zna što bi? Kako samo nespretno držikalež! |

- Još jedanput, za boga miloga! Još! Vino! Gdje je vino? Ovo je bila hostija!

- No, no, što vam je? Saberite se! Ne žurite! Ta čujete, gdje još zvone...

Alojzije Tiček, koga su, dok je kao fakin ministrirao po kaptolskim crkvama, zvali Slavko, a poslije ga u starčevićanskoj katoličkoj kongregaciji prekrstili u Slavoljuba, imao je istinabog silnu tremu, ali je ta trema bila romantične i skoro dramatske naravi, a kad čovjek glumi prvi put u životu ulogu misnika, prirodno je, da osjeća tremu pred publikom, koja posjećuje sve premijere s jednakim zanimanjem: i pogrebne i crkvene i kazališne. |

Slavko Ti ček, uostalom, ne bi ni bio dijete svoga modernoga vremena, da ne živi u krizi. (Živote sve naše djece, koja su živjela na međi suvremenih vjekova, razderala je bjesomučna kriza, koja je natjerala masu naših sinova da pograbe noževe i da dignu ruku na svoga oca rođenoga, i koja je donijela i to, da u našem gradu nema nijednog oca, koji ne bi sto puta prokleo svoje vlastito dijete i njegovu ludu glavu.) Taje ista kriza dakle duboko potresla cijelim tim crnoškolskim idealom njegove matere i njegova oca, i da se Slavko kojim slučajem rodio kao karakter, on ne bi danas glumio mladomisnika, kad za taj građanski poziv nije osjećao u sebi nikakva talenta.

Kada je Slavko svršavao šesti razred gimnazije, onda stari Tiček još nije bio nadstražar nego obični rajonski stražar sa dvadeset i šest forinti temeljne mjesečne plaće. Maksimilijan

11 Izabrane novele 161

onda nije bio još u kadetskoj školi na erarski trošak, i da ne bi najmlađi sin Ivica morao u zanat, u tipografe, koje je toliko mrzio, morao je Slavko u crnu školu. Odonda se situacija okrenula na bolje, jer je mala Zorica umrla od difterije, Ivica dobio stipendiju, a Maksimilijan je postao kadet. Ali u šestom razredu to je bilo jedino moguće i jedino logično rješenje, da se Slavko makne od stola roditeljskoga i da se njegov tanjir graha i prežgane juhe pretvori u nepravilne grčke glagole najmlađega brata Ivice.

Slavko je već onda bio liberal i kako je u ono vrijeme gutao Ruse, on je sebi utvarao, daje to velika čovječanska gesta, koju on sada čini (on spasava familiju), i tako je zgrčenih šaka samozatajno i pun prijegora ipak pošao u crnu školu. To je bilo jedno. Drugo je bilo to, da se je sada taj isti Slavko kao mlad i zdrav čovjek od dvadeset i četiri godine zaljubio u neku gospodičnu i htio da prijeđe na „pravo” i da se ženi, i da pusti do đavola i „crnu školu” i mladu misu i sve. To je bilo „to drugo” i konačno isto tako logično i nemoguće pitanje kao i prvo, da je Slavko uopće postao klerik, ali kako jedan kompromis rađa uvijek druge i sve kompliciranije kompromise, to se stvar zaplela do potpune bezizlaznosti.

Starci o tome naravno nisu htjeli ni da čuju, i tako se oko Slavkove ljubavi bila razvila borba, cijela mala drama, koja se, eto danas, svršila s neospornom pobjedom staraca tu na oltarskim daskama.

Nitko od pozvane i u crkvi prisutne publike nije osjetio tu „nečuvenu, skandaloznu, principijelnu sramotu ovoga poraza slobodne misli” tako intenzivno, kao šestogimnazijalac Miso Navala, sin krsnoga kuma pokojne Zorice (koja je umrla od difterije), kraljevskog profoza kraljevskih uza kod kraljevskog sudbenog stola, gospodina Petra Navale.

Taj Miško Navala, žestok ateist, čuven u gimnaziji zbog nekih navodnih feuilletona, za koje je navodno jedan naprednjački novinar izjavio, da su fenomenalni, jer da znače međaš u našem ljevičarskom liberalizmu, taj Mišo Navala stoji uz Ivicu Tičeka, i ta dva dečka tu na lijevoj strani oltara reprezentiraju u ovoj glumi vrata paklena. To je liberalna ljevica ove mlade mise.

162

Mišo je u ovoj historiji znamenit još i zbog toga, jer je on samozatajno, u svakoj ljubavnoj komediji neizbježno lice, koje stanuje u istoj kući, gdje i gospodična Micika, Slavkova ljubav, i on je onaj, koji je bio „ljubavna pošta” za cijelo vrijeme napetosti te ljubavne krize. On je bio u shvaćanju toga aktuelnog pitanja, što da se učini s Micikom i Šavkom, ekstremist nepomirljiv i bijesan.

Ivica, jakobinac, bio je za to, da se Slavko oženi i to bez oklijevanja, jer pravo je svake životinje s muškim znakom da odabere sebi ženku po višem i nadljudskom zakonu selekcije.

— Smiješna stvar! Kakav je to opet pišljivi problem? Van! Jedino je, što se može u toj stvari učiniti, da se izađe van. Iz te laži treba izaći van! Uzmi lijepo mjesto gdjegod u kakvoj kancelariji! U uredu! Već će se naći! Smiješna stvar! Mora da se nađe! Kod željeznice uvijek trebaju personala! To je oklijevanje nekarakterno!

— Tako je! To je nekarakterno! I fizički i metafizički! U oba slučaja to je nekarakterno - sekundira ateist Mišo, kome je jasno kao na dlanu, da boga nema, pa čemu da ima onda popova, a ako popovi već postoje, zašto da se ne žene, kada susvi popovi sviju rasa oženjeni, a i sveti otac rimski po svoj prilici isto tako. A ljubav je slobodna, i što tu ima da se kombinira i razmišlja? Barem je to jasno, da je ljubav slobodna!

— Da! Točno - brani se Slavko potišten i nesretan.— Točno! To sve nije karakterno! A što ako mi mama

umre? Što onda? Ako ubijem mater? Hoće li to tada biti karakterno? Cijeli bi me život grizlo i žderalo, da sam ubio mater rođenu! U prvom i akutnom stadiju krize dobra i pobožna katolkinja Cecilija Tiček našla je i otkrila, da bi bilo dobro da glumi luđakinju. Ona je izjavila i na to je svečano prisegla, da će se ubiti onoga dana, kad Alojz zbaci reverendu.

„Njezin sin, pa da se sa ženama povlači? Njezin prvorođeni sin, koga je ona obrekla Gospodinu, dok ga još nije ni bilo? Ona je dijete još u utrobi nosila, kad se zavjetovala, da će blagoslovljeni plod njene utrobe postati sluga Gospodnji, ako bude muško. Sto bi patron njezin i imenjak njenog pokojnog oca, sveti Ignacije, da ne održi zavjeta? Djevica Lurdska ju je na

u 163

posljednjoj pobožnosti tako dugo gledala! I sveti Alojzije (doma, onaj na šubladekastenu) ne smije joj se više! Zaludu kupuje ljiljane i kiti ivančicama svog sadrenog zaštitnika. On se više ne smije gospi Ceciliji. Pa njezin Slavko da je ovako upropasti? To da joj bude hvala?

I kad se konflikt tako zaoštrio, da je Ivica kao argumenat, da boga doista nad nama | nikakvog nema, pograbio svetog Alojzija i tresnuo njime o pod, a Slavko izjavio, da će uzeti Miciku još iste jeseni, puklo kud puklo, onda je majka Cecilija izigrala svoje posljednje karte. Stala je noću hodati na groblje i tamo palila svijeće po grobovima za svoje dobro dijete, koje tu leži pod zemljom mrtvo.

— Moje je prvorođeno dijete umrlo. Bog mu daj duši lako!I na željezničkom mostu su je našli jedne noći

onesviještenu, kad je htjela da se baci u vodu pa se onesvijestila od straha, i onda je pod lokomotivu htjela da skoči.

— Što bi ti ubio mater? Stara laže i afektira! Od svega toga nije ni mrva istine! Pa što ako umre! Preko lešina ide se naprijed! Zar ćeš se valjda od one stare mumije dati poraziti? Ti nemaš karaktera! Ti si kukavica!

Tako govore ničeovac i štimerovac Ivica i Mišo plahom kleriku za onih dugih, beskrajno jalovih dijaloga, koje su mladi ljudi vodili cijele noći, kad je kriza bila sva u upali.

— Tako je! Tu nema što da se misli! Tu treba da se radi! Akcija! Akcija! Samo akcija spasava — fanatički uzdiše Mišo i nagovara Slavka na veliku akciju.

A Slavko se ždere i ne zna što bi? Kopa po sebi i stoji na mjestu.

— Smijem lija tako daleko u toj stvari? Što vi mislite?— A što ne bi smio? Čovjek je slobodan! Čovjek smije sve!— Da! Znam! Čovjek je slobodan. To je jasno. Ali žao mije

te stare žene! Umrijet će od žalosti! ’— A? Tako dakle? Smrt te stare podmukle babe, to je tebi

argumenat kontra? Tu ženu ti štediš? A Micika ako strada, to nije ništa? To je nelogično! Micika je plakala jučer i rekla, da će se baciti iz drugoga kata! (Takve informacije daje Mišo, koji u ovom romanu obavlja časnu službu pošte i nosi strankama

164

pisma i poruke te kao takav uvijek zna, što misli Micika, a pomalo je i sam zaljubljen u Miciku, ali savršeno trubadurski, moglo bi se reći: viteški.)

- Jest! Čuješ li? Ono mlado stvorenje ćeš dotući! Kukavice! Babo! Stidi se!

- Ja ne znam, što da se učini? Ja ne znam! Ja ne znam!No međutim stvar se razvila tako, da je Slavko u posljednji

čas ipak kapitulirao i spustio zastavu pred „starom mumijom” i tako se odrekao Micike, „sreće svoje velike” te je postao, eto, oficir velike armade dragoga našega gospodina boga, koji od svojih oficira traži, da se ne miješaju s Micikama.

I sada se odigrava kod glavnog oltara Svete Marije posljednji čin te ljubavne i napete drame. Sada zabijaju čavle u pogrebnu škrinju bogoslova Alojzija Tičeka i on osjeća tu katastrofu silno, ali se drži hrabro, a njegova mati pobjednica sluša veliko zvono i plače, dok Ivica i Miso glasno i demonstrativno razgovaraju pod samim presvetim podizanjem da se glasno čuje.

To je sramota! To je sprovod jednog živog čovjeka! To je umorstvo! Kriminal! Ubila ga mati! Rođena mati! Za one piliće i kokoši i race i svinje, što ih misli na farofu svoga sina prodavati, za ono svoje glupo gospodarstvo ga je ubila! Ona će hraniti živad na farofu, a što je njezin sin šuft, što je to nju briga? Skandal!

- Tako je! Bio je minutu prije toga slobodan i svoj čovjek. Mogao je sve! A sada ne može ništa! Sad je sve gotovo!

Međutim to se demonstrativno mrmljanje čuje, ali je bez efekta, jer se ta žalosna gluma odmata dalje okrutnom i neumoljivom logikom. U velikim baroknim klecalima, lijevo i desno od glavnoga oltara, stoje gosti ove velike familijarne slave, svi u najboljim komadima svoje jadne garderobe: žene u crnim svilenim bluzama, a civili u dugim salonskim kaputima dobro iskefani; kravate sve šarene i svijetle. Kolege staroga nadstražara Tičeka svi u paradi, dekorirani, ozbiljni, mrki, kao dostojna reprezentacija gradske redarstvene straže.

Tu stoje kuma i kum podvornik zvjezdarnice Šimonić, pa drugi kum gradski magaziner Hrček (krsni kum najmlađe djevojčice Terezije, koja je siroče još prije dvadeset i jednu

165

godinu umrla u škrletu), pa prepošt Blažene Djevice Marije kanonik doktor Anđelko Grintavec, protektor mladomisnika i njegov ispovjednik. (On je svojim autoritetom i uplivom slomio hrptenicu klerika Alojzija, nesretnog kavalira, i tako prekinuo taj film pred krvavom scenom i stvorio od tog ljubavnog romana sveto i boguugodno djelo.)

Nagurale se tu još neke male kuzine, sve u bjelini, i čude se svemu, a iza kuzina stoje blijedi klerici, kolege mladomisnika, svi s modrim kravatama, tako da se vidi, da to više nisu bogoslovi nego već pravi svećenici, koji su otpjevali svoju prvu svetu misu. Tu je kum pokojne Zore, što je umrla u difteriji, kraljevski nadglednik kraljevskih uza Navala, i susjed mesar i gostioničar i gradski zastupnik Draganec s „gospojom” u crnoj svili s teškim starim nakitom, zlatom i lancima i broševima, svega preko dvije kile, pa još dvije-tri anonimne tete, strine i ujne, koje bi se besumnje sastale tu isto tako, da to kojim slučajem i nije mlada misa nego sprovod klerika Alojzija Tičeka ili bilo kojeg drugog člana obitelji, te naše osnovne stanice društva i društvenog poretka.

Među tim sporednim statistima sjedila je na desnom krilu u klecalu gospodična Sofija Krajcer, neki daljnji rod majke Cecilije i topla IviČina simpatija. Kada je cijela familija tračovala o ljubavi Slavkovoj i o tome da on hoće da zbaci reverendu, gospojica Sofija bila je jedina, koja je odobravala te prevratne tendencija u ime ljubavi, jer je i ona branila tezu, daje „ljubav slobodna”!

Gospodičnu Sofiju Tičekovi nisu uvažavali zbog ovih „modernih i revolucionarnih” izjava i nazora, nego više zbog njenog imutka i kuće, koju je imala da naslijedi od svoje stare babe, pa su je tako i danas pozvali, da nečim višim, finijim i otmjenijim dekoriraju ovu slavu. Gospođica Sofija imala je Gretchen-frizuru i tamnosmeđe ruho ukusne i diskretne boje. Njen kristalnozeleni pogled od vremena na vrijeme dira Ivicu Tičeka i zabada se u njegove duboke tamne zjene kao igla. Ne bi se moglo baš reći, da su Sofija i Ivica Tiček koketirali; u očima tog mladog para sjala je neka unutarnja refleksija i neki protest na ovaj „atentat protiv slobodne ljubavi”. Tu eto vrhovne oblasti crkve rimske udaraju pečate na grob jedne „seksualne

166

iluzije”, a to nije mala stvar i to je zapravo nečuven skandal u ovo naše napredno doba.

I tako su ti njihovi rezignirani pogledi („Jeste li vidjeli? Molim ja vas!”) („Eto na!”), ti pogledi nijemi i nemoćni bili jedini protest protiv nevine krvi klerika Alojzija Tičeka, koja se ćurkom cijedila po oltaru.

— Skandal! Umorstvo! — trgnuo se Ivica spram svoga prijatelja Miška nervozno, samo da nešto kaže.

— Trebalo bi u sve to baciti bombu - iznakazilo se lice šestogimnazijalca Miška u neku staračku navoranu bolesnu grimasu. - Bombu! Da! Bombu!

Gozba je bila slavna, i alkohol je već svima pomalo udario u glavu. 0 toj se gozbi kod Tičekovih govorilo već godinama i spremao se za nju krajcar po krajcar: „sve za mladu misu našega Alojza”. „Kako će to biti s mladom misom našega Alojza? ”

— A kako će poslije toga pir? Imamo već sedamdeset i dva forinta! To je jedva za vino! Kupit ću ja kod Pajcetića (vinotočje preko ulice) pelinkovca cijelo vjedro! I bakarske vodice i samotoka bi trebalo! I purana i guske i race! Hoće li meni samo sos od rostbratena dobro ispasti? — muči skepsa majku Ceciliju.

— Ne brini se, baba, sve će biti dobro!Tako se vrte druge besane noći Tičekovi u svojim bračnim

posteljama od muke, kako će to biti s Alojzovom mladom misom i hoće li sve ispasti po programu? Samo da se što ne dogodi! Da ona „nora puca” ne stvori kakav skandal, jer danas je sve moguće, a žene su oduvijek neubrojive!

No, međutim, hvala dragom gospodinu bogu, sve je prošlo dobro i ništa se nije dogodilo izvan programa! Alojz je udaren po glavi takvom tonzurom, da je nijedan brijač ove kugle zemaljske ne može jače ošišati, a eto, dogodilo se sve to tako sretno, da su stari i stara, svečari, na isti veliki dan doživjeli triumfalnu satisfakciju za svoje dugogodišnje muke. Tako je ta godinama očekivana mlada misa, koja je bila tako daleko, došla. Mlada je misa realizirana, i već je skoro ponoć, i još malo, pa će velečasna gospoda monsignori da ustanu i da se oproste. Kasno

167

je, pa je vrijeme da se mladenac Kristov prepusti razmatranjima i da ne prolumpuje ovu svetu noć, kad je konačno pomazan za viteza svete matere crkve.

Mlađomisnik, zaručnik i mladenac ove slave kao centralna ličnost sjedi na počasnom mjestu u sredini velike potkove između svoga manuđuktora monsignora doktora Karle Grobačevića i prepošta Blažene Djevice Marije doktora Anđelka Grintavca. Cijela soba, koja nema mnogo više od pet koraka, potpuno je prazna. Postelje bračne i prljave poderane divane raznijeli su po cijeloj kući, i tu se već tri dana pralo i ribalo po cijelom stanu. Ništa nije ostalo od pokućstva. Samo svete slike, što su roza svilom podstavljene i sviraju, kad se naviju, pa veliki portret pokojnog prijestolonasljednika carevića Rudolfa i veliko crno raspelo. Na zelenom zidu, u petrolejskoj rasvjeti to crno raspelo izgleda kao da ne visi tamo, nego kao daje netko preko čitave stijene nacrtao ugljenom križ kao koban simbol događaja.

Bilo je (štoviše) divljači, i riba, i aspika, i bakarske vodice (ali prave, one po dva forinta), pa su sad svima lica natečena od krvi i sve je poliveno vinom. Osjeća se, kako svježe oribane daske pod stolom kiseljkasto vonjaju, i sve je veselo i glasovi su nabujali, pa cijela kuća sluša, kako kod Tičekovih gosti viču i nazdravljaju.

— Bogme noćas kod Tičekovih gore tri lampe!— Najveću,1 ,'rundbrenericu” su od mene posudili, pa me ni

pozvali nisu, sram ih bilo!— Rekla je Tičekovica, da će biskup doći! A došla je figa, a

ne biskup!Tako šapuću crne žene u sjeni smrdljivog i trulog hodnika i

vuku se pod prozorima kao ofurene mačke i prljaju sve to bijelo, nevino i mladomisničko slavlje zlobnom ljudskom paklenom smolom, što se cijedi iz naših usta sama od sebe.

Ivica Tiček pristupio je do gospojice Sofije odmah poslije mise i tako sjeo uz nju k stolu. Tamo je sjeo uz njih i Mišo, pa su govorili naravno o literaturi. A o čem bi drugom, ako ne će o literaturi? Došla je tako riječ na Platena, autora „Staklene papuče”, koji je drugovao s Uhlandom i Goetheom, a kadet Maks, koji je sjedio na drugoj strani stola i kod toga se strašno

168

dosađivao, mislio je, da je riječ o Platonu, pa je izjavio s najozbiljnijim licem, da jedanput i on nešto kaže, da je Platon bio najprije dobar soldat, a onda tek filozof.

— Vi, naravna stvar, nemate ni pojma, tko je bio Platen! August grof Platen-Hallermunde, a ne Platon! Konačno, gdje biste vi to i znali? U kadetskoj školi toga ne treba! To je bio jedan njemački pjesnik, razumijete li? Pjesnik! Bio je kadet kao i vi, ali je bacio uniformu k vragu pa uzeo pero u ruke! To zapamtite! Platen, a ne Platon, dragi moj - uzrujao se Miso na tu izjavu kadetovu, daje Platon bio dobar soldat.

Kadet Maksimilijan sa svojim portama u infanterijskoj paradi carske i kraljevske pješačke pukovnije broj jedan, ,,K. u. K. I. R. No. I. S. K. u. K. Majestat Kaiser und Konig Franz Joseph'I.’ ,bvrijedio se na ovaj didaktički ton.

— Uostalom, to je svejedno! Platon ili Platen! Sve su to civilne literarne gluposti! Mnogo je važnije, hoće li evropske velevlasti uvesti pješački kalibar sedam i pet desetina ili sedam i osam desetina! To je važno! To je pozitivno! A drugo sve nema smisla.

— Glupane — izderao se Ivica na brata kadeta. — Daj nastavi, Mišo, što se osvrćeš na toga glupana? Nešto si htio da kažeš.

— Time nije riješena ta stvar — htio je Mišo da ostane na evropskom niveauu, a nikako nije mogao da proguta tu soldačku glupost, da je Platon bio dobar soldat i da su kalibri vojničkih pušaka važniji od književnosti.

— Vidite, mladi moj gospodičiću, vi imate krivo! Sasvim krivo! Vi govorite neprestano na jednoj pretpostavci, kao daje rat jedino pozitivno i važno u ljudskom društvu. Vas se drugo savršeno ništa ne tiče, samo rat! Takav je vaš odgoj. A pitam ja vas, kakav božji rat? O ratu nema ni govora! Evropa je danas već interancionalna. Pošta, telegrafi, valute, kabeli, brodovi, šine, kultura, literatura, sve je to internacionalno! I danas to svi Evropljani već znaju! To samo još do vas u vašu kadetsku školu nije doprilo, mlado gospodine!

— Smiješno! Što vi mene titulirate „mladi gospodine”? Ja sam stariji u rangu od vas! Vi civili mislite, da ste mudrost

169

velikom žlicom pojeli? A plovite po zraku! Valjda smo mi soldati slijepci? Da nema kasarne, ne bi bilo ni crkve. Da nema crkve, ne bi bilo boga. A tko drži red i pravo i moral? Bog i kasama! Creusot, Schneider, Putilov, Krupp, Škoda, to su jedini temelji svega što imamo! Više vrijedi jedna maniiherica nego sve te vaše internacionalne antimilitarističke gluposti kavanske! Smiješno! Čitamo i mi valjda novine! Zanimamo se i mi za kulturu! Samo su one države bile kulturne, koje su imale jaku vojsku! Vidite, na primjer: Egipat! Kartaga! Atena! Sparta! Rim! Stockholm Karla Dvanaestoga! London! Pariz! Berlin! Tko je znao za Prusiju, dok nije došao Fridrik Veliki sa svojim grenadirima? Što? To vi meni recite!

— Ali, molim vas, od atenske kasarne nije ostalo ni kamena, a Partenon još i dan današnji neprekidno stoji. A uostalom, kakav vi to Partenon branite sa svojim pišljivim manlihericama, to vi meni objasnite, ako znate, gospodin kadet! To vi meni objasnite i na to mi pitanje odgovorite, ako možete!

— Pa i mi smo Hrvati narod, kao i svi drugi narodi u Evropi. Zar smo mi manje vrijedni možda nego drugi? Mi imamo svoju dinastiju već četiri stotine godina.

— Ali! Ne pitam ja vas za dinastiju nego za Partenon!— Pusti ga, molim te, idiota! On uopće ne zna, što je to

Partenon - uzrujao se Ivica usred dijaloga i počeo da gestikulira uzrujano. — Idiot!

— Pazi se ti, znaš, da ti ne dođem prijeko! Naravnat ću ti rebra — razbjesnio se kadet Maks, i bilo bi došlo do scene, da se nije u stvar benevolentno umiješao monsignor i prepošt Blažene Djevice Marije, da i on nešto kaže o toj stvari, našto je Ivica Tiček demonstrativno okrenuo leđa, jer on principijelno ne će da govori s tim čuvenim propovjednikom i kandidatom za biskupsku stolicu.

— Vidite li, gospojice, u čemu mi živimo? U kakvom mi primitivnom užasu živimo? To je eto naš niveau, molim lijepo! Taj prokleti katolicizam i ti kadeti u paradi! To je sve što imamo! Kada ja sve to ovako pravo gledam, onda mi se čini, da sam zakopan u nekom strašno dubokom grobu. Da sam mumija omotana platnom i da ne mogu da se maknem! Jest, jest, mila

170

moja! Katolička mumija! I vi ste takva jedna katolička mumija, i svi smo mi kod ovoga stola katoličke mumije. Da, da! To nije smiješno! To je istina! Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju i polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pjevaju napjeve rimskokatoličke od rođenja do smrti, i cijeli naš život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živimo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformirana simbolična nemoć, da se život kao takav shvati u svoj njegovoj dubljini. Ali recite vi meni, draga gospojice, to ja vas molim, koliko se moje sile iscrpio u toj borbi, dok ja o tom katolicizmu mogu da govorim ovako pobjednički. Molim ja vas, dok sam ja to sve porazarao! Sve te svece i svetice i anđele i biblije i misale i psalme i litanije i mise i pričesti i ministrante i božice i badnjake i velike petke i sve to! Dok sam ja sve to prerastao? Gledajte, molim ja vas, ovaj stol! Sve ove stražare i monsignore i kume i djecu, da, i ove curice male, ovu djecu, zar ovi svi nisu kamenje u onoj velikoj crkvi, u onoj užasnoj fikciji: quod ubique, quod ab omnibus creditum est!

Doista! Strašno se plastično učinilo to Ivici, kako su svi ovi ljudi tu kamenje, na kome stoji sazidano nešto glomazno, neka gigantska strašna obmana, i vidiš je jasno, prozirna ti je, ali ona zato ipak stoji, i tu se ne može ništa, sasvim ništa.

Sofija i Miško glasno su i teško uzdahnuli kao da su u dubokoj depresiji zbog toga, što oko njih stoje doista neosvojive i glomazne zidine, koje oni nikako ne uspijevaju porazbijati svojim glavama, i nastala je oko njih na tren šutnja, pa se čulo s gornjeg dijela stola, kako kum Šimonić agresivno viče i kako mu se svi od srca smiju.

Podvornik zvjezdarnice, kum Šimonić, tumačio je kumu nadstražaru Alojzu, svečaru, mladencu i sretnom ocu, s najozbiljnijim licem, da je zemlja okrugla, i govorio je glasno i uzbuđeno, kako će on to njemu pokazati i dokazati, da je zemlja doista okrugla, samo neka dođe k njemu gore u gornji grad, gdje stoji kupola sa dlan debelim rešpektirom i sve se vidi.

171

— Jest, jest, smiče, ako ti meni ne vjeruješ, a ti samo dođi, pa ćeš se uvjeriti na svoje rođene oči! Okrugla ti je ona, brate moj, kao eto ova naranča ovdje!

— Okrugla, dabome, okrugla - smije se nadstražar Tiček, svečar i kućedomaćin punim glasom i sve žmirka očima, pa mu se na podočnjake cijede kapljice znoja i sav se davi u smijehu. Čuo je on doduše već za tu mudroliju vražju, da bi zemlja bila okrugla, ali ne vjeruje on u to nikako i to ne ide u njegovu mudru glavu.

— Jest, jest istina (dopušta on to), istina je živa! To se i po gimnazijama uči, da je okrugla, te sam svome malom morao još i da kupim onaj takozvani globus! Tri forinta i pol sam dao za taj globus od papira! Istina! Da! Tako u knjigama piše.

Ali pokraj svega toga to starom Tičeku izgleda savršeno neshvatljivom i glupom izmišljotinom. Pa kad je riječ o tome ovako u ozbiljnom društvu, kod čaše vina, onda ga možeš time natjerati u smijeh kao da si ga poškakljao pod rebrima, jer je stari Tiček neobično škakljiv čovjek. Još dok je kao domobranski regrut služio prije trideset i osam godina, škakljali su ga drugovi jednu nedjelju poslijepodne toliko, da je pao u nesvijest i poslije toga je teško obolio, tako se je bio zgrčio od bolesnoga smijeha.

Smije se stari i nikako ne može da se svlada te sve gleda tu zemlju pred sobom kao naranču kakvu, — i to da je zemlja — ajd’ k vragu, to je da pukneš od smijeha!

— Dakle, eto na! Živ čovjek, pa ne vjeruje u ovakvu istinu! A zašto bi onda moja gospoda profesori i zvjezdoznanci bili u petom plaćevnom razredu, ako zemlja nije okrugla? Zar država zato plaća svoje zvjezdoznance, da šire po svijetu laži? Pa eto ti ove prečasne gospode, neka ti ona rastumače, ako meni ne vjeruješ, da je okrugla — rasrdio se podvornik zvjezdarnice, kum Šimonić, koji je konačno valjda ipak nekakav pišljivi autoritet u astronomiji. Kroz njegovu rođenu kuhinju penju se gore na tavan k zvijezdama gospoda profesori i zvjezdoznanci, i sve ključeve od zvijezda on nosi sa sobom u džepu, a ovakav čovjek, ovakva obična publika, koja ne zna ni to, što je pomrčina sunca, ovakav bedak ne će da mu vjeruje, da je zemlja okrugla i da se vrti kao lopta po zraku.

172

— Okrugla! Jest! Okrugla! Pa dobro! Neka je okrugla! Dobro! Da li je ova jabuka okrugla? Što? To je zemlja, i, kako ti veliš, okrugla! A ova mrvica ovdje je čovjek! A reci ti meni to, kako to, da mrvica padne s jabuke, ako jabuku okrenem! Što? Vidiš, kako odmah pada! A kad si ti čuo, molim ja tebe, daje jedan jedini čovjek pao sa zemlje? Što? To ti rastumači meni, molim ja tebe!

Istina je! Na to kum Šimonić nije nikada pomislio, da bi čovjek mogao da padne sa zemlje, kada bi doista bila okrugla. A kako je to jednostavno kao ćuška, vrag ga dal. A kad mu oni nori profesori gore na zvjezdarnici tumače, onda mu je sve tako jasno. A istina je! Padaju mrvice s jabuke, i kraljevski podvornik kraljevske zvjezdarnice Šimonić mogao bi po tom istom zakonu da padne sa zemlje. Tu ipak nekaj ne štima!

— Da! Prečasni! Jesu li čuli? Ovdje kum Tiček ne će da veruje, daje zemlja okrugla i da se vrti!

Smije se stari Tiček i zarazuje smijehom sve oko sebe, pa-se počela smijati kuma Hrčkovica i gospoja Draganec, te sve pisti smijeh u debelim mesnatim mješinama žena, pod njihovim miderima i starinskim volanima.

Monsignor doktor Karla Grobačević, manuduktor mladomisnika Alojzija, i prepošt Blažene Djevice Marije, doktor filozofije i teologije Anđelko Grintavec bili su baš nešto govorili o svojim dragim uspomenama iz vječnog, vedrog i sunčanog Rima.

Pričao je doktor Anđelko, presvijetli gospodin, kako je to bilo, dok je on bio u Rimu kao klerik, nosio crvenu reverendu, i dok su djeca rimska za njima trčala i vikala: piccoli cardinali! Piccoli cardinali!

— Gdje je ono divno, blagoslovljeno vrijeme? - A bilo je to prekrasno, kada je on (Anđelko) bio jedan od onih pet stotina izabranih sretnika, koji kod pontifikalne mise na Uskršnju Nedjelju nose voštanice u povorci pred Svetim Ocem.

Sluša mladomisnik Alojz riječi presvijetloga gospodina prepošta i kao u polusnu gleda pred sobom Vječni Grad. Crkve, Zvona, Uskrsno Jutro, Vatikan! Dugi hodnici i arkade vatikanske. Sam grimiz i zlato i teški sagovi, venecijansko

173

staklo, kardinali, švicarska garda u gali. To sve nije laž! To sve doista negdje daleko u Rimu postoji, to sve živi, i eto taj presvijetli gospodin prepošt sve je to svojim očima gledao i on je nosio voštanicu pred Svetim Ocem. Taj isti čovjek, koji eto tu sjedi kod ovoga stola, taj je lično, doista, pred Svetim Ocem nosio voštanicu!

„Kako bi bilo divno ovako živjeti! Biti kardinal u Rimu. Stanovati u mramornoj renesansnoj palači, koja ima okovana brončana vrata. I livrirani lakaji nose sedmorokrake svijećnjake! Onda bi i Micika mogla biti tamo s njim! Bila bi otmjena gospoja, i nitko ne bi imao ništa protiv toga, da je Micika kardinalova žena, i mati bi bila sretna i svi bi bili sretni!

Sjetio se Slavko svoje nesretne Micike i toga, da je sada sve svršeno i da se sada natrag više nikako ne može! Sada je sve gotovo! Pa se strovalio u takav cmi i desperatni očaj, da bi bio najradije rukom pomeo sa stola sve te čaše i sve flaše i cvijeće i torte, svu tu gozbu prokletu, i protjerao sve te pijance iz sobe i zaridao iza svega glasa, sam, ostavljen i duboko nesretan.

— A što vi tako desperatno uzdišete, kao da su vam sve lađe potonule, mili moj — okrenuo se doktor Anđelko spram mlađomisnika. - Ništa nije propalo, sve je dobro! Na! Eto! Gucnite! U zdravlje - potapšao ga je dobrohotno i blagonaklono svojim debelim, mekanim, gnjilim mesom pojastučenim i malo znojnim rukama i kucnuo se s mladencem Kristovim.

— Velik je to dan! Neopisivo velik dan! Tek poslije deset-dvadeset godina ćete uvidjeti, kako je dobro, što se ovako dogodilo! U zdravlje! Znate kako kaže Ovidije: Forsan et haec olim meminisse iuvabit!

Da! Ali ne može svatko da shvati život ovako mudro i lukavo kao prepošt Blažene Djevice Marije, citirajući Ovidija i svetoga Tomu kao gnjili polip. Po svim ljudskim vrstama, i u kleru i u soldačiji i među činovničkim crvima, može se naći tipova, koji su kao mačke i puževi. Bacite ih otkuda hoćete, oni će i opet pasti na noge ili se pravodobno sakriti u svoju kućicu. I ne će biti nikavih procijepa, kroz koje se te dvonožne zvijeri ne bi provukle i izverale i tako nekako voljko smjestile u klupko na

174

toplom zapećku i tamo stale da predu tkivo zgodnog i ugodnog života, a po mogućnosti uvijek na mekanom jastuku visoke dijetne klase.

Eto! Prepošt Blažene Djevice Marije doktor Anđelko Grintavec giba se od karijere do karijere kao od stanice do stanice po stalnom voznom redu, i nitko živ ne zna, kako će se visoko on još znati da popne i kamo će to on još otputovati. On je uvijek znao da se dobro odredi i da prosudi, s koje strane vjetrovi duvaju kod nas. On se nije zapisao ni u kakve starčevićaijce nebulozne i bezglave, nego je lijepo apsolvirao peštanski „Szent Imre” i tamo u Pešti još kao mlad bogoslov napisao diplomatsku i kulturnohistorijsku studiju o vezama ostrogonskog episkopata s dijecezama naše kraljevine.

Ta je njegova studija postala (ne zna se konkretno iz kog razloga) znamenitom u našem madžaronskom kleru, tako da je doktor Anđelko bio izaslan u Rim, i eto, danas, sa svoje četrdeset i četiri godine, on je već vitez željezne krune; on nosi još dva visoka inozemna reda i prepošt je Blažene Djevice Marije, a kad se govori o nasljedniku velikog đakovačkog vladike, našeg kneza biskupa i dobrotvora, to onda ide glas po gradu i po kaptolskim kurijama, da će kocka sigurno pasti na našega vrijednoga i učenoga doktora Anđelka. Govori se po gradu, da on sprema nov prijevod biblije, a u posljednje vrijeme publicirao je svoje najnovije studije o neoskolastici u odnosu spram Kanta i darvinizma, u kojima se temeljito obara na cijeli taj, u posljednje vrijeme toliko razvikani, ali od najmodernije znanosti već oboreni materijalizam, te je tom prilikom jedna bavarska neokatolička revija pisala o toj studiji, da bi je trebalo uklesati u mramor katoličke znanosti zlatnim slovima.

1 pokraj sve te svoje silne učenjačke aktivnosti doktor Anđelko uspijeva da epikurejski živi. On voli karfiol i šparge, i u njegovu se stakleniku i za najveće zime loži i cvatu karfiol i šparga. Od alkohola pije samo destilate i fine likere, od kompota voli samo jagode, a prije pet godina mnogo se govorilo u našem takozvanom „najvišem društvu” o njegovoj aferi s nekom barunicom. Govorilo se, da je barunica otrovala svoga muža, i tako je jedno vrijeme izgledalo, da je doktor Anđelko

175

slomio svoj mnogopoštovani ambiciozni vrat i daje sve propalo. Jedne noći bacili su bombu pred njegovu kuriju, ali je bomba krivo eksplodirala, te su samo masivna vrata poletjela u zrak i popucali prozori, inače se nije dogodilo ništa. Nije se znalo ništa, jesu li to prsti opozicije, koja gaje zamrzila, jer je on kao virilni član sabora zastupao stanovište madžaronsko i narodnim interesima štetno, da bi se Međimurje pripojilo madžarskim biskupijama, ili su opet to skovali liberali, jer je Anđelko u ono vrijeme grmio protiv liberalizma s propovijedaonice. Govorilo se i to, da je taj atentat organizirao sam Kaptol koji nije mogao da vidi, kako ta barunica javno stanuje u kanoničkoj kuriji i vozi se u kaptolskim kočijama, a istina je, da je poslije toga atentata barunice netragom nestalo. Poslije te bombe držalo se, da je svršeno s doktorom Anđelkom i njegovom karijerom, i njegove su šanse znatno pale, ali je on uto nenadano bio izaslan u Argentinu, da tamo pohodi naše narodne katoličke naseobine i kolonije. Kad se vratio natrag, bio je primljen u audijenciju kod kardinala toledskog, opet je bio dekoriran španjolskim i carskim redovima, i njegove su se šanse opet stale dizati.

— Što je, dragi prijatelju, što izvolijevate — okrenuo se monsignor blagohotno zvjezdoznancu Šimoniću, koji se pozvao na njegov autoritet, da dokaže nadstražaru Tičeku, daje zemlja doista okrugla.

Bilo je u toj dobrohotnosti kršćanskoj neizrecivo mnogo okrutnog hladnog cinizma, kad se taj gospodin sa skupocjenim prstenjem i dijamantnim krstom okrenuo spram podvornika. osmjehnuvši se dobronamjerno, da su mu zasjale zlatne plombe. Crkva rimska trguje od početka svoga s robovima i s tamničarima podjednako blagohotno, i ti stari hiljadugodišnji glumci glumili su pred feudalnim gospođama isto tako rutinirano, kao što danas glume pred sluškinjama. No ipak, kad danas visoki crkveni dostojanstvenici ručaju kod plebejskih stolova, oni su dobronamjerni i skloni gosti, ali ti stari gavrani kljucaju po jetri svoje klijentele — par distance — kako ste, dragi prijatelju, da razgovaramo o zemlji, kako je danas za nasokrugla? Ako je potrebno, molim! Jučer smo zbog te zemljine kugle palili ljude - jer nije okrugla - a danas razgovaramo s

176

podvornicima da je okrugla, a sve su to zapravo poganske i bezbožnjačke predrasude, jer nama je najglavniji naš poslovni uspjeh!

- Dakle, ne vjeruje gospodin nadstražar, da je zemlja okrugla - zapitao je nadstražara Tičeka s prijazno rastegnutim licem.

- A jest! Okrugla je! Sasvim je kao jabuka! Kao ova jabuka!

— Ha-ha! Jesi li čuo! Što — smije se pobjedonosno kum Šimonić. - Što sam ti ja rekao?

— Okrugla? Pa dobro, prečasni gospodine monsignore! Pa dobro! Kada vi velite, ja vjerujem! Čast! Ali recite vi meni onda, molim lijepo, kako je onda to, da su ljude palili koji su za zemlju govorili, da je okrugla! Palili su ljude u ime gospodina boga.

— A tko je palio — začudio se monsignor ovom nenadanom pitanju nadstražara Tičeka.

- Pa Sveta Inkvizicija je palila ljude. Zar možda nije?Da stari Tiček nije toliko pio, a pio je od jutra kao spužva

sve: i vino i rakiju i pivo i vodicu i sve, stoje bilo na stolu da se popije, on uopće ne bi postavio to sudbonosno pitanje. Vrlo vjerojatno, da bi se on konstatacijom monsignorovom, da je zemlja doista okrugla, bio savršeno zadovoljio i jednostavno službouljudno i prepokorno uzeo tu činjenicu na znanje. Ali ovako je nešto kopalo u njemu te se on sjetio jedne svađe svoje s magarcem — svojim sinom Ivicom. Svađali se tako sin i otac jednu pijanu noć o tome, je li zemlja okrugla ili nije, ima li boga ili nema, i je li crkva nepogrešiva ili nije, kako se već svađaju oci i djeca, kad između njih stoji prokletstvo, što uvijek stoji između dva vijeka. I tako je Ivica u toj debati upotrebio onaj šablonski dokaz, kojim se hoće demonstrirati, da nije sve bezgrešno što crkva govori, da je crkva, na primjer, za tako evidentnu istinu kao što je ta, da je zemlja okrugla, ubijala i mučila ljude, dakle, da ona nije baš uvijek u pravu, ta bespogrešna crkva! Ali to je bilo već vrlo davno, i konačno, stari nije ni onda to sve razumio, samo mu je nešto ostalo u mozgu, kao da i crkva konačno misli o zemlji isto kao i on, bit će dakle, da su njegove sumnje, što se toga tiče opravdane, jer se njegovo

12 Izabrane novele 177

mišljenje podudara sa svetom crkvom, koja je valjda ipak mudrija od pete gimnazije. Pa je sada posve slučajno htio da upotrebi taj argumenat za sebe, povezavši tvrdnju Svete Matere Crkve sa svojom, i tako je sve ispalo glupo i namješteno i kao neka liberalna provokacija, iako uopće nije bilo tako mišljeno.

Magnifikus manuduktor doktor Karla Grobačević je u tom pitanju o inkviziciji osjetio kao jednu nijansu od onih demagoških tendencija, koje u posljednje vrijeme kolaju po laičkim krugovima, osobito otkada oni crveni đavoli socijaldemokratski kolportiraju po gradu brošure kao „Veliki inkvizitor grada Toleda” ili „Gospodin Torquemada, krvnik crkve rimske”, pa je u tom pitanju osjetio neku vrstu interpelacije plebejske o vrhunaravnim istinama i pomislio nato, kako sve danas propada, dok eto takav silan bogoslovni autoritet kao doktor Grintavec mora da diskutira s različitim nadstražarima i podvornicima i to još o kozmičkim pitanjima. I u interesu svete matere crkve on je reagirao na laičku drskost nadstražara Tičeka naročito naglasivši svaku svoju skupocjenu i mudru riječ:

— Gospodin nadstražar ne zna to, da Sveta Inkvizicija nije ubijala nevine! A ako je koga ubila, dogodilo se to u interesu morala, reda, rada i zakona, a i za spas duše dotičnoga grešnika.

Ovaj poznati khuenovski princip učinio se vrlo jasnim i razumljivim starom nadstražaru i cijela mu se Inkvizicija pričinila kao nekom vrstom kraljevske redarstvene straže, onakve crvene lampe, kakvom i on sam strogo i pravedno komandira, te je htio da to sve tim jače upotrebi za svoj dokaz, da se zemlja doista ne vrti i da nije okrugla, i počeo je nešto da melje, da, da, i ovo i ono, i sve bi se bilo glupo svršilo, da se nije u razgovor umiješao krsni kum mladomisnika, stari Gabro Kavran, kraljevski nadglednik kraljevskoga vodostaja.

On se još iz crkve vratio neizrecivo žalostan i pio je od objeda silno, tako da nije više pravo ni čuo pojedine riječi, nego mu se samo na momente činilo, kao da šumi voda negdje u daljini, i tako u onom bunilu pao mu je u svijest tu i tamo po gdjekoji glas i poluglas. Čuo je staroga Tičeka gdje veli, da je dao tri i pol forinta za globus, pa se tako sjetio, daje i on svome jedincu Gabrijelu isto kupio globus. Samo nije dao za taj

178

Gabrijelov globus tri i pol nego dva forinta i sedam seksera! Još i sada leži taj globus prašan negdje doma na ormaru, na onom prokletom i praznom vodostaju, gdje stari Kavran skapava sam samcat kao pas.

„Vele ovi, daje zemlja okrugla. A možda je i okrugla? A tko to konačno može da zna? Njegov Gabrijel mu je sedam godina dokazivao, daje okrugla, ali mu nije dokazao. Koliko seje samo nasvađao s onim lopovom! I natukao gaje jedanput _zbog toga! A bio je mali bistra glavica. A eto! Sve je propalo!”

- Pa ni ja ne vjerujem, prečasni monsignore, da je okrugla - umiješao se stari Gabro Kavran u one glasove, da ne ostane ovako pust i crn sam sa sobom. — Sedam je godina meni to moj tumačio! I još nekakve svijeće palio, a meni to ipak nikako ne ide u glavu!

- A, to ste vi, dragi gospodin Kavran! Cijelo to vrijeme šutite, već smo vas i zaboravili — pogledao je doktor Anđelko Grintavec u krvave oči staroga Kavrana, koji je sisao i slinio svoju kubu cigaru i htio da strese pepeo u porculansku košaricu sa cvijećem, ali mu je ruka bila teška pa se pepeo trusio po stolnjaku zaprljanom crnom kavom i pokrivenom narančinom korom i raznobojnim papirićima od bombona.

- A gdje je ono vaš sin, ništa se ne čuje za njega — htio je prepošt Blažene Djevice Marije da skrene razgovor s te nesretne kugle zemaljske na nešto drugo, dodirnuvši tim svojim pitanjem staru, ali još uvijek otvorenu ranu staroga Kavrana.

- Ah, molim ih, prečasni monsignore, neka me ne pitaju - zgrčio se stari još više. — Čujem, da je u Londonu negdje! Kao da su negdje štampali nešto što je iz Londona poslao. I u Parizu je bio. Meni se već ne javlja od prošlih Duhova! Na Duhove prošloga ljeta poslao mi je kartu! Samo pozdrav! Niti znadem što je s njim ni kako je! Ah, samo neka o tom ne pitaju — uzdahnuo je piskutljivo i podavljeno. — To je moja rana!

- No, no, moj dragi Kavran, nemojte gubiti nade. Nada i vjera, to su dvije stvari, koje čovjeka drže! Da toga nema, svi bismo mi već odavna potonuli, dragi moj! Ništa nije izgubljeno. Istina je! Vaš je Gabrijel jako zastranio! Sjećam ga se dobro! On je bio moj ministrant! I još u prvoj i drugoj gimnaziji donosio

12 179

mi je svjedodžbe, da ih vidim svakog poljeća. On je bio dobar đak.

— Još i te kakav! Najbolji u razredu, prečasni monsignore!— No eto! Ništa to! Zastranio je! Čitao sam neke njegove

stvarce! Ne može se reći, da nema u njima talenta. Jest, on je talentiran! To i jest naša nesreća, što imamo toliko talenata. Svu silu talenata imamo, ali svi su oni izgubili pravi put. Izgubili su vjeru u boga, a ona je zapravo jedini kompas. I kako da se snađe duša naša u tome svemu bez toga kompasa? Ali vratit će se oni natrag. Svi će oni naći put u Damask! Vi znate ono, mili moji, kako je sveti Pavao jahao u Damask, pak mu se objavio Gospodin s neba, i poganin Pavao se obratio. Tako će se i naši izgubljeni sinovi obratiti! I ne će tako dugo biti sreće za naš nesretni narod, dok se svi naši Savli ne obrate.

Slušao je Ivica Tiček cijelu tu debatu o globusu, i dosadan glas monsignora doktora Anđelka pun laži i hipokrizije pričinio mu se simboličnim meketanjem jednog starog sivog kozla ili papige, čudne ptice, koja govori kao navijena, a da pojma o jeziku nema. „To i jest naša nesreća, što imamo toliko talenata.” Kreten božji, slaboumni! U sobi je bilo tiho i nitko se nije micao; svi su slušali otvorenih usta presvijetloga gospodina kako divno govori o svetom Pavlu i o Damasku i o našim talentima, što su naša nesreća, a pišu „sasvim zgodne stvarce” i kao talenti krepavaju po Londonu i po Parizu.

Ivici je postalo zagušljivo i neizrecivo glupo, pa je energično ustao od stola odgurnuvši svoju stolicu. Iz toga bi se bio vrlo vjerojatno rodio neugodan incident, da se mladomisnik Alojzije nije od neugodnog predosjećaj a, da bi moglo doći do skandala, istodobno refleksivno trgnuo, prolio kupicu vina i ona se zalila u djevičansko krilo gospojici Sofiki, i tako se cijela stvar pokrenula novim smjerom.

— Ha-ha, ha-ha, krstitke — počeo je vikati kum, kraljevski profoz Navala, a stari se Tiček opet stao pijano i dobroćudno kesiti i tako povukao ženske za sobom, te se cijeli stol stao kesiti glasno i zacijelo bi iz toga bila nastala velika histerija, da nisu bila prisutna kaptolska gospoda, koja vole u ’ takvim delikatnim stvarima da se drže kao stidljive Vestalinke, rimske

180

djevice, pa samo prevrću očima kao da i oni nisu pod kožom krvavi poput nas ostalih smrtnih ljudi i kao da im ubiranje krstarine nije jedan od najglavnijih prihoda.

Tako su se svi smijali glasno stolnjaku, koji je sav poliven crnim vinom naličio na krpu strgnutu s otvorene, teške, krvave rane, a to je, izgleda, djelovalo komično. Donijeli su neku novu „sirnatu gibanicu”, specijalitet majke Cecilije od „hajdinskog” brašna, točilo se, kucalo i vikalo, i u onoj napetoj i gustoj atmosferi Ivica nije znao, što da čini: da sjedne natrag ili da pođe, pa se nervozno, gucnuvši opet punu kupicu, sagnuo spram Sofike, nasmijao joj se u lice i nešto govorio s njom, a da sam nije znao, što govori.

Osjećao je toplinu ženskog lica i mirisao vonj njene masne kose i gledao fini starinski zlatni amulet, što se vertikalno ovjesio i nestajao među čipkama, gdje se u zarezu mesa osjeća, kako bubre djevojačke grudi; male bijele djevojačke grudi.

— Ha-ha, krstitke, čestitam, čestitam.Kucao se on opet punom čašom sa Sofikom, i ona mu se

smijala i koketno ga dirala noktom najmanjeg prstića na lijevoj ruci; to je Ivicu peklo, taj Sofijin lijevi noktić, i to bi ga zacijelo privuklo da sjedne i opet natrag za isti stol s ovim idiotskim monsignorom, da se čas zatim nije polomila jedna od škrinja, od kojih su improvizirali klupu za djecu u kutu sobe. Toliko stolica naime u kući nije bilo, pa su te škrinje dovukli i pokrili ih šaj^nim kopertama. Prasnula je dakle ta škrinja, a odmah se iza toga svega javio žalostan plač male Terike, kojoj je čavao oderao meso na ruci, te se svi uzrujali skočili i uskomešali.

— No-no, no-no, nije ništa, sasvim ništa — uskomešale se žene oko malene ranjenice i povele je van na hodnik, pod vodovod, sve one kume i tete i mame i ujne, koliko ih je već bilo, tobože kao da idu da peru malu Teriku, a nije im bilo stalo do male Terike, nego su samo upotrebile tu zgodnu priliku da nestanu na čas-dva.

Taj novi momenat, to lupanje, ta vika, taj plač i ta gužva, sve je to gurnulo Ivicu pa se on trgnuo od Sofike i izmiješavši se sa ženama izašao van na zrak da odahne.

181

Vani je padao suton.Bila je pepeljasta sivozelena rasvjeta, kad svi ljudi nečujno

plivaju poput sjena, a izlizane mramorne skaline i masivna okovana vrata s brončanim lavljim glavama po kaptolskim kurijama, sve stoji pusto i žalosno.

Odbijale su ure po zvonicima dugo i nesimetrično, pa se javila Zdrava Marija, a zatim su poslije te uvertire zabrujala u koru sva kaptolska zvona, što zvone cijele božje dane od ranog jutra do kasne noći. Sve stijene starinskih domova, na kojima su žaluzije spuštene, zatitrale su polivene glazbom tornjeva, zatalasao se gust septembarski zrak kao mlaka tekućina, pa se uzbibana zvonjava razlila po svim krovovima i stijenama i staklima prozornim kao poplava.

Sve te stijene kaptolske stajale su tu kao rezonantne ploče, i jedan zid bacao je drugome pune snopove zvukova, tako daje glazba brujala razbijena i polomljena i odjekivanjem umnogostručena kao kanonada. Činilo se, kao da iza svakog zida stoji tajnovit glasnik i nabija o metalni pladanj. Visoko gore nad svime grmio je Sveti Stjepan Prvostolni, Prvovjenčani Kralj Madžarski, pa sveta Marija Milosti Puna, pa Sveti Franjo Brat Sunčev, a u taj dominantni trozvuk plete se žalostan glas Svetoga Ivana Krstitelja, kome su odsjekli glavu i koji cijelo poslijepodne plače nad mrtvacima, što prolaze u tužnom i nijemom mimohodu pred njim i putuju na groblje.

Grme zvona na kaptolskoj tvrđavi kao da kovači biju o nakovnje, a Sveti Marko iz Gornjega Grada i malena zvona kapela, što stoje pod starim bedemima tvrđave, tralaliču panično u visokom distonu, kao da se nešto strašno zbiva, čije Gornji Grad grmi, i čuje se daleki Sveti Petar Apostol i sveti Dionizije na starom benediktinskom kloštru i Sveti Martin Papa, koji je bio zaljubljen u gusku, i Dominikanci i Opatice viču, a Ivica, koji je odrastao penjući se po tim tomjevima i kao zvonar i kao ministrant, stao je i sluša tu zvonjavu i bjesni u sebi intenzivno.

„Kakva je to perfidna agitacija? Hiljade godina već se tako agitira sa sviju tornjeva kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretena!”

182

„Zvona zvone ujutro, zvona zvone o podne i zvone navečer i kad smrt ide preko Kaptola i kad sunce gori nad meridijanom i svaku nedjelju i svaki blagdan i svaki dan sedam puta, uvijek ta prokleta zvona zvone jednu Draznu frazu i ne govore ništa! Što zapravo misle ta zvona? ”

Sredinom ulice prošla su mrtvačka kola sasvim irealno tiho kao lađa, samo su one četiri kugle od mliječnoga stakla čudno zasjale, i zablistali su na hip oni zlatni ornamenti na sanduku pokrivenom vijencima, a onda se opet preko svega prelila monotona tmina. Iz samostana, sakristija i kurija isparivao se gorak polupljesnivi vonj, koji se lijepi po starim zidinama te se s tamjanom i svetom vodom miješa u tešku aromu starih tvrđava i mrtvih gradova.

Taj i nagnjili miris prodro u Ivičine nosnice i poput elementarnoga zvižduka olujnog razdro sve koprene davne i zaboravljene njegove prve mladosti, kada se je tu kao dijete igrao po Kaptolu i nadisao tog pljesnivog vonja po sakristijama i crkvama. Mela su djeca crkve i stare i čađave sakristije, kad je tišina poslijepodnevna po crkvama i samo se čuje grmljavina klupa drvenih i klecala, a djeca metu crkvu i kite oltare papirnatim cvijećem i nose zastave u procesijama.

I onda su išli sprovodi jedan za drugim, a djeca su se igrala skrivača u čađavoj zvonarnici, otkuda se uvijek čuje lupa novih zvona jedva izlivenih iz glinenih kalupa. Kaptolska tvrđava sa starinskim mrkim kulama i garnizonskim reštom, nad kojim stoje dvoglavi crni orlovi i zjaju rupe obijene reštetkama. Kako je onaj sablasni bijeli zid toga garnizonskog rešta bio čudan! Išao je glas po dječjem svijetu, da su one bijele golubice, što lepeću po kaptolskim kulama, duše čovječje. To su zaklani ljudi, koje su tu poubijali i poklali po tim kulama prije mnogo stotina godina, a kada se je kopao vodovod, radnici su bacali lubanje iz zemlje jednu za drugom, i bilo je tih lubanja po svim pivnicama. Lubanje, skeleti, kule, rešt s rešetkama, visoki zidovi, iz kojih se čuju zvuci trompeta, bruje bubnjevi i šapće se Kaptolom, da su danas u reštu opet ustrijelili jednog soldata.

Crni kanali sa štakorima, kanali u kojima šumi duboka blatna voda, lupa mašina iz fabrika i one misteriozne tajnovite

183

kuće, po danu uvijek zaključane lokotima, kamo se vuku neke bolesne žene, one kuće, za koje se zna, da su to Kuće Tajne! 0, te kaptolske crkve, i ti kaptolski bordeli, sve to, sve to! Kakvo je to bilo prokleto djetinjstvo? Kamo se raslio taj dječji život što je tako ključao i žuborio tu između tih sivih zidina?

„Onda je još Gabrijel bio tu s njima! Gabrijel Kavran i Slavko i on, Ivica, kao najmlađi, koji je uvijek vršio ulogu sluge i trčao po sve što je trebalo. Gabrijel je živio u Parizu! Gabrijel je ličnost! Piše i nosi zastavu i ne da se. I daje Gabrijel bio ovdje ne bi se sve to sa Slavkom bilo dogodilo! Sigurno je, da Slavko ne bi bio ovako sramotno kapitulirao, da je Gabrijel bio ovdje. Ali eto tako! Nad Slavkom su danas zabili čavle i nagrnuli zemlju! Slavko je pokopan, a što je najžalosnije, Slavko je pokopan svojom vlastitom krivnjom”

,,A Rim stoji kao velika crna kaptolska tvrđava, i kandila trepeću nad raspelima i sve je zabijeno! Sve je okovano! Sparno! Nema zraka”

Iz nadbiskupskog sirotišta, iz prizemnih soba, sipala se žuta svjetlost, i čulo se, kako viču djeca u blagovaonici i udaraju tanjirima i žlicama, a na pločnik su pale sjenke debele kovane rešetke, kao crna sjena u četrunastoj rasvjeti.

Zastao je Ivica nad sjenom rešetke tako jasne i plastične na kamenoj ploči pločnika i udario po sjeni nogom tako jako, da gaje u kuku probolo intenzivno.

„Trebalo bi tu djecu pustiti van iz zatvora! Da se razlete kao ptice iz kaveza, a ne da stanu u legije rimske. Trebalo bi se tući! Razoriti sve to! Boriti se! Boriti!”

Od neke duboke potrebe za borbom Ivica je ubrzao korak i skoro je potrčao. Osjetio je on. kako je još mlad i kako ima u njemu snage i kako je to velika stvar imati snagu i tući se za istinu.

,,I konačno! On nije sam! Eto Gabrijel, on se bori sam samcat u Londonu, pa mali Mišo, pa toliki drugi! Nije još ništa izgubljeno! Još to nije kapitulacija! To je sve tek početak!”

Zakolala je Ivičina krv toplije, i on se sjetio Sofije, koja ga čeka tamo gore u onoj zadimljenoj i pijanoj sobi, mlade nasmijane Sofije, pa u strahu, da nije otišla, on se vratio, jer je svakako htio da je otprati kući.

184

Oba prozora Tičekova stana bila su rasvijetljena i otvorena, pa se na spuštenoj masnoj i poderanoj roleti isticala jasno dva crvena poteza, i roleta je tuckala o staklo prozora ustitrala od male promaje.

Stao je Ivica i poslušao jedan čas orgiju glasova, kikot baba i kucanje čaša i smijeh plebejski, kad mu se pričinilo, kao da čuje ženski plač.

Doista! Na drugoj strani strme uličice, stoje tu vijugala pod visokim kaptolskim zidinama u jednoj udubini u sjeni kestena, što se ovamo gust i krošnjat nadvio i polio sve jakom sjenom, stajala je žena i glasno jecala.

— Ta to je Micika — sunula je u glavu Ivičinu prirodna kombinacija, i on je u jednom skoku bio prijeko.

To je doista bila Micika.Kada je opazila Ivicu, pala je u grčevit glasan potresan plač

i bila bi se srušila od bola, da je nije Ivica prihvatio.— Ta zaboga, svladajte se, molim vas ko boga! Još će vas

čuti tkogod, pa eto skandala!Da! Ali gdje su argumenti, koji bi mogli da uvjere ucviljenu

žensku dušu? Micika ne samo što se nije svladala nego je stala da kuka sve glasnije i sve beznadnije.

— Ja sam prokleta! Ja ću se ubiti! Ja ću se razderati živa!I doista! Njeno se lice nacerilo kao u furije i ona je stala da

čupa kosu i da bije glavom o zid, koji je bio hrapav od morta i oštar, pa je sve to izgledalo, kao daje Micika uistinu odlučila da se razdere živa.

— Ali, mila moja, draga gospodična! Čujte me! Čujte me, lijepo vas molim! Ništa još nije propalo! Sve to može da se popravi! Sve su to konačno smiješne formanosti! To sve ništa ne znači! Od nas, isključivo od nas zavisi, kako će se sve formirati! Najvažniji smo mi! Čujte me! Ali, ne, slušajte molim...

— Ja sam prokleta! Ja ću se otrovati!I tako joj je Ivica dao svoj rubac, jer je njezin bio mokar od

suza, i tako joj je govorio toplo i uvjerljivo, da se je konačno smirila i sada su joj suze tekle tiho i grudi se uzdizale ranjave i teške, a glas joj je pištao tih, jer su se sve žlijezde u grlu stegle.

185

Micika je uporno ostajala kod toga, da je došla ovamo da se oprosti sa Slavkom i da će još večeras ravno u vodu. Ona je samo htjela da vidi te prozore njegove i da se oprosti s njim u mislima, i za nju više nema smisla živjeti! Sve je svršeno! Sve je gotovo!

— Ali! To je nonsens, što vi sve to ne sanjate? Kakva smrt? Život, a ne smrt! Smiješno! To je sve mala kriza! To će se sve riješiti! Samo treba zagrabiti u to ljudski i na čovjeka dostojan način.

Doista! Ivica, koji je i sam cijeli dan još od jutrošnje mise, držao, da je sve definitivno izgubljeno i da to sve znači kapitulaciju, iz koje više nema nikakva izlaza, sada je pod dojmom ove jadne, nesretne i rasplakane djevojčice izmijenio svoje shvaćanje i to radikalno za cijelih, kako se to kaže, stotinu i osamdeset stupnjeva.

— Kako se to, k vragu, ne bi dalo riješiti? To je sve vrlo jednostavna stvar! Slavko je gore u onoj sobi, a Micika tu. Smiješno! To nisu nikakve distance! To je sasvim jednostavno.

— Znate što? Idite lijepo u biskupski vrt! Ja idem gore i dovest ću vam Slavka!

Temperamentan i živ, kakav je bio, ne razmišljajući više ni o čemu, on je potrčao u jednom zamahu gore preskakujući sve tri po tri trule daske na stubama te je upao u sobu nespretno, tako da je svim palo u oči, kako on nešto šapće u uho Slavku i nešto mu važno govori.

Slavko je ustao prestrašen i blijed, a na čelu su mu izbile kapljice znoja.

— Kamo ideš, Slavko? - zapita ga majka Cecilija puna zlih slutnja, i ustala i ona oduprijevši se rukom o stol da ne padne, tako su joj noge bile teške i olovne.

— Idem, idem! Odmah ću se vratiti, mama! Čeka me dolje jedan kolega! On putuje večeras...

— Pa je mogao doći gore, što se boji?— Nema on vremena! Žuri se na kolodvor s koferom —

izderao se Ivica na mater surovo i energično, da je suzbije. — Što se vraga prtljaš u sve?

I tako su ispali na ona niska vrata, kojima bi o tram mrvu viši čovjek udario čelom i izbrisao kredom ispisane inicijale

186

Baltazara, Melkiora i Gašpara, biblijskih kraljeva i Ivica je još glasno zalupio vratima, da se vidi, kako on ništa ne radi potajno ni furtimaški i kako prezire sve one furtimaše tamo kod stola.

— Kako, kako, Micika? Gdje je Micika? Što je to? — nije još Slavko poimao stvari i nije mu bilo jasno, o čemu se radi.

— Glup si kao noć! Čeka te Micika u biskupskom vrtu. Je li ti jasno? Ako ne dođeš, ona će se još večeras utopiti!

I formalno je poveo Slavka za ruku, te kad su već bili na uglu, gdje je nekoć stajao barokni kip Svetoga Trojstva sa zlatnom zvijezdom, onda ga je gurnuo, kao što djeca guraju papirnate lađe, kada se po lavorima igraju mora.

— Budi pametan, Slavko! Ne igraj se životom!Zaustavio se na uglu čas-đva gledajući za Slavkom, a kad je

ovoga nestalo u sjeni biskupskog parka, vratio se opet natrag nervozno razigran i nekako veseo, te mu je došlo da zafićuka neku operetnu melodiju, ali se sjetio, da je opereta glupost, pa je utihnuo.

U sobi je gore bilo sparno i zadimljeno i pilo se mnogo.Da odgurne od sebe tu ogavnu stvarnost sva ona natečena

krvava lica, što zure u njega i kao da ga pitaju nešto — i on dobro shvaća, što ga ta lica pitaju, ali on to ne će da shvati nego fiksira te kraljevske profoze, tamničare, podvornike i nadstražare (,,Što imaju ti tu nešto da pitaju očima? ”) - on je stao ponovo da govori o velikim liberalnim problemima. Samo da nešto govori i da čuje svoj glas!

Gucnuo je opet čašu samotoka i osjećao je, kako mu bilo potencirano bije i kako se u njemu krv talasa, a u mozgu zvoni. Osjećao je tragiku Micike, male zaplakane Micike, i to, kako on nema ničega u sebi od te sobe i od tih ljudi! Kako je izrastao iz svega toga, kako je prerastao sve to, i konačno, ako se baš pravo uzme, što se sve to zapravo njega tiče? Treba otići iz svega toga, to sve nema smisla!

— To je čisti anarhizam, neki umišljeni aristokratski solipsizam, to tvoje shvaćanje — protestirao je Miso u duhu liberalnih demokratskonaprednjačkih tendencija, koje su počele

187

u našem životu i u našem gradu u ono vrijeme bivati moderne i svakodnevne, te se mnogo govorilo i pisalo o „sitnom radu” kao našem jedinom izlazu.

— Lako je to, moj dragi, pljunuti na sve i otići. Alije druga stvar: tu ostati! A toga baš u nas nema. Mi nikada nismo imali ljude, koji bi bili dosta jaki i junački, da podnesu sve to i da ostanu tu i da tu rade! Tu treba ostati i tu treba raditi! Da! Raditi!

Mjesto mladomisnika i svečara stajalo je prazno.Kod dugog stola to je počasno mjesto u sredini zijevalo

markantno i emaniralo nejasnu i sablasnu zagušljivost punu nepoznatih mogućnosti, te su svi kod stola osjetili kao čudnu i nejasnu, ali živu prijetnju, što je mladomisnik toliko bezobrazan te je nestao i sada ga nema, i vrijeme odmiče, a njega još uvijek nema.

Ta prazna stolica bila je neka vrsta magneta, o koji su se lijepile oči gostiju, i svaki čas bi po koja kuma ili koja ujna bacila pogled na onaj stari klimavi naslonjač, koji su za tu svrhu posudili, i kojemu je pletivo bilo izderano i prompljeno i začepljeno jastucima i pokriveno ružičastom jastučnicom.

Da se prijeđe preko toga, što mladomisnika još uvijek nema netko je ustao i navinuo Svetoga Josipa, i svi su slušali tu lijepu muziku u ružičastoj svili, a onda su unijeli kiselo meso sa sosovima i ribe, sve same drage i delikatne stvari, kojima se vani u kuhinji producira Vilko, kuhar njegove presvijetlosti prepošta Blažene Djevice, koga je doktor Anđelko najspremnije ustupio za ovu slavu sretnoj obitelji. Ustao je kum profoz Navala da nazdravi „svečarima, mladencu i mladoj, kumu i kumi. ljubljenom drugu i prijatelju i poštovanoj kumi i slavnoj materi”.

Ustao je kum Navala i govori neobično lijepo. Vidi se, da nema treme i da je već mnogo govorio u životu kao feldbaba kod kompanije petnaest godina, a i sada uvijek govori robijašima, koji pred njim, kraljevskim nadglednikom kraljevskih uza, stoje na raportu kao soldati, pa se vidi iz svake riječi kuma Navale, da zna dirnuti srce čovječje baš tamo kamo

188

treba. Rado bi slušala majka Cecilija ovaj slavopoj „njenoj” kreposti i „njenom” poštenju i „njenim” mukama, što ih je pretrpjela, dok je tri sina postavila na noge, ali nije sabrana i u strahu je i sve kopa u njoj neizvjesnost kobna, gdje je to Slavko tako dugo ostao i zašto se Slavko ne vraća?

- A gdje je Slavko - zapitala je Ivicu tiho i puna panike unutarnje.

- A gdje je? Što ja znam gdje je? Doći će već!- Ali to nije lijepo, ovako pustiti sve...— Pa ne može valjda da sjedi tu do smrti. Zar je on tu

večeras uapšen?— Psst, psst, mir, čujmo!...— Da, moja gospodo, ja dižem ovu čašu u zdravlje mlade

naše zaručnice i zaručnika, koji su prije dvadeset i pet godina postali svoji i koji su svojom velikom ljubavlju stvorili i sazidali ovu slavu, moja gospodo...

— Gospodična Sofija! Ne bi li bilo najpametnije da .se pođe? Uzet ću ja vaše stvari, pa bez svega opraštanja, to je najpametnije! Van! Cirkus smo vidjeli! Predstava je gotova!

- Čekajte! Ne možemo sada odmah! Dok ovaj ne svrši!— Psst! Mir tamo dolje — srdi se zvjezdoznanac Šimonić. —

Čujmo!- Jer, molim lijepo, nije to mala stvar ovako čisto živjeti

punih dvadeset i pet godina! To znači u znoju lica svoga nositi tri križa, tri teška križa, a kad netko poslije svega toga još uvijek vedra čela stupa, taj je onda sretan, i tome se može čestitati i u njegovo zdravlje piti! Živjeli mladenci! Živjeli!

Sluša stari Gabro Kavran Navalu, kako lijepo govori i druži zdravicu, i misli na to, kako su već svi redom nazdravili i čestitali, samo on nije rekao ni slova. A on je krsni kum mlađomisnika i još regimentskamerad staroga Tičeka pa cijelo vrijeme šuti. To bi se moglo za zlo uzeti! Kao da je zavidan kumu na velikoj sreći! A nije ništa zavidan, tako mu svega na svijetu, nego ga samo peče, kad se sjeti svoga jada. Sad svejedno, mora se, mora!

Duboko zaronivši nekud u sebe, u svoje ranjave uspomene, uzeo je u ruke čašu i počeo da govori, kako je to bilo prije dvadeset i pet godina, a kako je eto danas.

189

— Ja sam danas sretan, dragi moj kume i draga moja kumo, da ste vi doživjeli ovaj veliki dan! Vjerujte mi, ja sam neizrecivo sretan. I konačno mene Alojz pozna, i nije to od jučer, što me pozna, i on se sjeća onih vremena,kada smo još kao regruti zobali mrvice pljesnivog kruha po ladicama kasarne. Ja nikada ne lažem! I to vi svi dobro znate i ja - meni — ovaj - je milo, da ste vi to doživjeli...

Tu su starom Kavranu navalile suze i zagušile mu riječi, i on se zagledao u blistavu kupicu s vinom i zašutio na čas.

U taj tren otvorila se vrata i ušao je Slavko.Pognut i zgrbljen i blijed pošao je na svoje mjesto i sjeo bez

riječi.— Slavko, za boga miloga! Gdje si ti — nije mogla Cecilija da

se savlada.— Boli me glava! Malko sam šetao...— Da, mene veseli to! Ali ja sam sebi to sve drukčije

zamišljao - javio se glas starog Kavrana kao lajtmotiv rezignacije i žalosti. - Eto! Lagao bih, ja bih lagao da velim, da sam veseo! Vidite, ja sam mislio, da na ovu vašu slavu ne ću doći sam! Mislio sam, da će i moj dečko biti tu! Naša su se djeca uvijek zajedno igrala, ona su tako rekavši bila kao braća — i Cilika je bila prava mati mome djetetu, a eto dogodilo se tako, da ste vi sretni, a ja nisam! E, pa valjda je sam gospodin bog tako htio i valjda je tako bilo suđeno! Da vas bog poživi, mili moji — zaplakao je stari Kavran ganuto i glasno.

Ustao je stari nadstražar Tiček i stao je da se grli sa svojim prijateljem. I majka Cecilija se poljubila s Gabrom Kavranom, kraljevskim nadglednikom vodostaja i kumom, i tako su ga tješili, da on to sve precrno gleda i da će sve biti dobro, i tako se grle i ljube i plaču, svi u jedan glas.

„Koji je đavo ovim ljudima — misli Ivica gledajući to ljubljenje i cjelivanje i suze. „Tu se ljube kao čisti anđeli! Eto! Taj Gabrijelov otac! Kao svetac kakav ranjeni tu stoji, ta svinja stara! Čovjek bi mislio, da je to sve istina, kad ih ne bi poznao! A što je on samo učinio od Gabrijela? Je U ono sve bilo ljudski? ”

I gleda toga staroga kuma Gabrijela, koji nosi baš na vlas isto takvu jubilarnu kolajnu,kao i njegov otac i kao stari

190

tamničar Navala. Sve jubilarne kolajne na crvenoj vrpci. I stari Navala ima isto takvu nadstražarsku dolamu, kao i njegov otac, i sablju, i takvim se istim frazama služi, na vlas istim frazama, i da nemaju druge parole, čovjek ih ne bi raspoznao! Da oni nemaju svojih brojeva u službi, oni bi bili jedno!

„To je gomila analfabetskog mesa, koje spava nekim neizrecivo dubokim snom. Pa ako se ovako raspale vinom, kamo i dokle dopiru oni svojim pogledom u svojim piličjim ekstazama? Ti nadglednici vodostaja i reštova slušaju ovakve fraze katoličke te jedni za drugima sve to majmunski ponavljaju. Sve je to užasno glupo. Najjače je svijetlo za te glave svijeća na oltaru. Eto na! Ta prazna zelenkasta soba sa tri petrolejke! Ovi debeli monsignori! Kako samo visi meso pod njihovim podbracima? Kakve su to abnormalne mješine? ”

(U svom modernom antiklerikalnom bjesnilu on gleda kaptolsku gospodu kanonike i monsignore barem još deset puta debljim, nego što to ta debela astmatična i hemeroidna gospoda doista jesu. A zapravo doktor Anđelko na primjer nije ništa deblji od kakvog prosječnog liberalnog advokata istih godina).

„Ili ova jadna mizerija, taj Slavko! Kako je samo kukavno ušao u sobu! Velečasni gospodin furtimaš! Sjedi bez riječi i guta suze. Što je on to s Micikom svršio vani? Sigurno glupo! A što se tu može? Kad je netko vol, onda je vol! On će radije negdje po zagorskim brdima pokapati mrtvace, nego da je postao čovjek. Moderan, svoj i samostalan čovjek. Glupan! Čelo mu je prst nisko! I kosa zalizana kao svinjske četine!”

Kućedomaćin, sretni otac, svečar Alojz Tiček pliva u masti. Sav je omamljen u pari vinskoj i samo vidi nejasne i mutne gvalje materije oko sebe i tako mu se čini, da su to sve dobri i dragi ljudi, kumovi i prijatelji, pa se samo ljubi lijevo i desno, i sve, što prima u ruke, sve mu izlazi pod prstima nabubrelo, natečeno, sve tako puno, voljko, oblo, ha-ha, slava, rođendan, imendan, vjenčanje, mlada misa, Alojz, kaptolska gospoda monsignori, Alojz, naš jedini Alojz, dobri naš sinko, kumovi zdravice! Zdravice! Njemu svi napijaju zdravice! I biskupi mu napijaju zdravice!

Pa bi trebalo da i on održi zdravicu!

191

I ustao je stari, i to ne stoga, što bi htio da ustane od neke naročite potrebe, nego samo tako, od veselja, od preobilja časti i radosti, da iskali svoje puno, prepuno srce.

— Ovakav dan, slavni moji gosti, velečasni i prečasni, ovakav veliki dan, moja draga velepoštovana gospodo i rođaci, kumovi slatki i kume, takav sretan i presretan dan — tako sve nadovezuje riječ na riječ stari Tiček pa ni sam ne zna, što će da kaže i kako će da svrši, te se sve njiše amo-tamo i jedva se drži u vertikali, a iz čaše mu se vino prelijeva po ruci i po dolami.

— Šta-a-a? Teče po dolami? Tko to veli da teče? Neka samo teče — ovakav dan, najljubezniji moji prijatelji, kako rekoh, i opet to velim, moja gospodo, ovakav jedan jedini dan nije mala stvar!

I sada traži stari Tiček po svojim uspomenama i po svojoj životnoj historiji one velike momente, koji bi mogli da se usporede s ovim velikim danom, a svi se ti svijetli trenuci gase i krijese i nestaju u svjetlucavim krugovima vinskog bunila.

Danas je ovdje izrečeno valjda stotinu zdravica; svi su govorili o katoličkom uzor-ocu i o katoličkoj i krišćanskoj uzor-majci i o uzor-domu, u kome vlada ljubav, sloga i harmonija, i svi su govorili isto i svaka je druga riječ bila: Gospodin naš dobri bog i premudra njegova Providnost, koja zna što je i kako je, a stari Tiček htio bi sve to sada da reasumira u jednu sintezu i da sebe doista istakne kao nekoga, tko tu jest, „kao nekoga, tko nije samo prolazna i slučajna pojava, nego akcija, život, gibanje, sila, u jednu riječ: vrijedna stanica ove mile nam austrijske monarhije i jedine i ljubljene lijepe naše domovine Hrvatske, koju svi ljubimo i štujemo i za koju bismo dali i posljednju kap života svoga”.

Htio bi stari Tiček da unutar okvira, „koliko toliko”, „uopće i napose”, „koli-toli” udari u rodoljubne žice, tako nekako lijepo, da bi svi digli glave i poslušali, ali nekako mu nedostaje glasa i nečeg još, samo što je to, što mu nedostaje, da bi se on izrazio kako bi zapravo trebalo — te mu se sve plete i sve je mutno?

— Na! Ovaj ogavni Khuenov pandur, koji će „uopće i napose”, „koli-toli” posjeći čovjeka kao žabu, koji će i svog

192

vlastitog sina istući na mrtvo ime na crvenoj lampi, a sada je tu patriot i Hrvat i još mu lovor-vijenac pletu i govore mu, da je pošten i da je uzor-otac! Tu ubija svog rođenog sina, a govore mu, daje uzor-otac!

I pogledao je Ivica Slavka u sredini pod lampom u žutom, osvjetljenju, kao da Slavko doista leži tamo zaklan, pa ga je pograbila neka bolesna srdžba, koja hvata razbješnjene ljude, kada se tuku.

— Ta uzor-majka Cecilija! Nalegla se na tog ubogog idiota kao pijavica krvava i hoće da ga siše dokraja! A radi čega? Radi onih prokletih pilića i raca na farofu! Pfuj! Gadnog li egoizma! Kako se meni sve to neizrecivo gadi. Gospodična Sofija, molim vas, kao boga vas molim, idemo...

— Sve je to skandal i svinjarija! — rasrdi se mali Mišo iskreno. — Što ovi glupani to blebeću i lažu u zrak? A Slavko je svejedno dobio po glavi. I to treba tako i shvatiti, kako se je dogodilo! To je umorstvo, a ne pir! Tu su ubili čovjeka! I to bi trebalo da im se kaže! To bi trebalo da se izreče! Zašto, da se to ne izrekne? Na, gledaj onog jadnika, kako izgleda...

— Nema smisla. Nastao bi skandal — usprotivio se Ivica protiv te revolte, koja je silno buknula iz maloga Miše, kad je doznao, da je to Micika bila dolje i da se je Slavko vratio ovamo od Micike, a ona će se večeras još utopiti!

— Na! Gledaj, molim te, Slavka, kako izgleda. On će se onesvjestiti! Njegove su oči krvave! A ovi tu drže zdravice, prokleti bili! Trebalo bi udunuti ove petrolejke, udariti po svemu tome, to je krčma...

I doista, sve je to izgledalo, kao što izgledaju naše krčme. I Ivici se gadilo sve to i on je već sto puta htio da pljune i da ustane od stola i da ode, ali se uvijek nešto takvo dogodi, što ga spriječi. Ili donesu babe novo jelo ili je opet nova zdravica ili ga Sofija tako toplo gleda - i on onako vruć traži pod stolom njene ruke, njene divne mlade alabastrene ruke, njena božanski modelirana stegna, tako je svezpi tu i stišče Sofijine male prste i opet srkne čašu samotoka i trza se da pođe. A konačno, kamo da pođe. Nije sigurno, da će baš on sam pratiti Sofiju, nego će se tu zacijelo javiti koja gardedama, koja će s njima, kakva

13 Izabrane novele 193

prokleta kuma ili strina, pa što onda? A mogli bi na biskupski trg na klupu u sjenik kestena! Tamo ima sjena, na Ribnjaku!

I tako opet pije i stisnuvši upaljene vjeđe osjeća toplo meso Sofijino i pijanu halabuku i to, kako negdje vani na kaptolskim zvonicima odbijaju ure, i kako već mora daje zapravo kasno.

- Kasno je! Vrijeme ide!Već kume, umorne od senzacije i dobre zabave i site svega i

svačega, zijevaju, i već su kaptolska gospoda sa crvenim pojasima stala da se dižu, u svojim mislima već davno odsutna, više u mekanom peiju svojih kanoničkih postelja nego u ovoj smrdljivoj i tijesnoj sobi, i škripe stare rasklimane i isposuđivane stolice, i zvone : čaše i krčma će da se pospana raspane za koji čas. 1

Još moljakaju kum Tiček i piskutljiva kuma Cecilija kaptolsku gospodu, da bi ostala još koju minuticu, samo minuticu, samo još pol minutice, ali gospoda kaptolska su pospana, njima je sve to dosadno, gospoda zijevaju.

Mali Miso demonski šapće umornome Ivici, da se krčma raspada, „ide bordel u cirkus, nestat će kriminalnog momenta, a ništa se nije reklo”.

- Treba da im se kaže! U uho treba da im se zakriješti, da su ubojice i hulje, hulje, ubili su sina, krvave su im ruke...

- Daj, daj molim te ko boga, daj, nemoj ih pustiti da odu! Reci im ti jednu zdravicu! Ali paprenu! Ti tako dobro govoriš, daj .Ivice,molim te...

Tako moljaka mali Mišo Ivicu, a teško je odoljeti napasti.„Pa i jest! Zašto da se ne kaže konačno istina? Barem će

svi imati uspomenu na taj dan, kada su svi zajedno proslavili jedno podlo i odvratno umorstvo!”

I trgnuo se Ivica i ustao kao sablast mahnuvši visoko lijevom rukom, kako to govornici čine pred publikom, te je tek onda, kada se našao sam protiv cijelog stola, osjetio, da je to, što on sada čini, zapravo sve dekorativno i suvišno.

Gleda on onaj dugi stol složen i prelomljen na dva ugla kao potkova, i monsignore u sredini kao crne mrlje, i tamo vidi pijanu masku svoga oca i sve te tete i kume i one blistave čaše na stolu i kumove i profoze, i svi oni slušaju pomno, što će se

194

sada dogoditi. A Ivica osjeća svu tu masu lica i ljudi i misli, kako je sve to zapravo glupo.

„Glupo ili ne! Sad je svejedno! Neka je!”— Silentium! Čujmo mladoga gospodina, šta će on da nam

kaže! Silentium! Čujmo — mrmlja kor teta i kuma. — Čujmo!— Vražji dečko, gle, gle, on će da govori! Vražji dečko —

dignuo je stari nadstražar Tiček glavu, da čuje svoga sina, koga on konačno ipak kao da voli, ma da žive u krvavom boju već punih sedamnaest godina, još od onoga vremena, kada je Ivica naučio prve riječi: tata i mama. Bilo je sve tiho, i govornik se jednom rukom opro o stol, te je u toj gesti bilo nečeg toliko rimokatoličkog, što se vidi tako često po crkvama kod govornika, kada propovijedaju pa se naslanjaju rukom na dasku propovijedaonice i malo su se nagnuli naprijed i zastali na čas kao da čekaju, da im onaj drveni golub nad njima prišapne koju uzvišenu i bogom nadahnutu ideju.

Tako se Ivica nagnuo naprijed i zastao jedan hip kao da čeka inspiraciju Duha Svetoga, ali se ulovio u toj gesti i silno se zastidio te forme, koja je toliko u njegovoj krvi, da se javlja evo i u ovakav jaki momenat negacije svega toga. U njemu se u onaj čas sukobila dva svijeta, i u sudaru tih svjetova on je osupnut stao i zamislo se i sve mu je bilo jasno, a odnah je zatim pala crnina i on je trebao da mrežu krvavog tkiva u svojoj moždanoj masi grčevito nategne, pa da se skupi i sabere, i tako je izgledalo kao da ima tremu i bilo je neugodno.

Odakle to, da mu prva rečenica nije ispala živa, nego daje izbacio iz sebe mrtve riječi, jednu šemu, koju je već cijelo veće modelirao, te tako mjesto daje temperamentno i stvarno udario po sredini same teme, on je počeo da razvija svoju misao, koja je tako ispala suhoparna, a i deplasirana, jer je bila papirnata i feljtonska.

— Mislim, gospodin monsignori— rekao je tiho, ali svaku riječ za sebe — i vi dra§i moji kumovi nadstražari, tete i kume, mislim, da je svakome naobraženom, Evropljaninu jasno, da su pokojna gospoda Luther, Kalvin iVoltaire,a među njima i naša zemlja Flaccius Illyricus, koji je, moja gospodo, bio lijevo krilo cijeloga protestantizma, dakle, da su sva ta pokojna gospoda

13 195

prolila valjda više nego stotinu hektolitara tinte zato da dokažu, kako je Rim sinonim za nešto, što je lažno i podmuklo i što nije lux in tenebris, nego baš ta tmina sama.

— Oho, oho! — trgla se kaptolska gospoda opasana crvenom svilom, a prepošt Blažene Djevice doktor Grintavec jednom je gestom, koj^ se vidi na portretima starih kardinala, sa dva prsta lijeve ruke uhvatio svoj zlatni krst i počeo da oštro fiksira malog čovjeka prefld sobom.

— Što to ima da znači? Oho! Oho!Publika oko stolne potkove nije shvatila sve to, te joj nije

bilo jasno, zašto je govornik naglasio naročito kumove nadstražare, i ta se jadna publika nije bunila, jer nije znala, kamo sve to smjera.

Samo je Slavko, tužni mladomisnik, podigao svoje umorne kapke na očima, da bolje vidi Ivicu, nad kojim je svijetlila petrolejka kao simbol svjetlosti.

Ivica je osjetio, da nije dobro počeo, ali pod dojmom Slavkova dotučenog pogleda on se vratio natrag, da tu prvu rečenicu jasnije izrazi.

— 1 Strossmayer je na Vatikanskom koncilu, gospodo monsignori, citirao Leibniza u svojoj tezi, da je Rim Rim, a Krist Krist, a ja sam to isto htio da kažem i da konzekventno tu'tezu zaključim pa da naglasim, da Krist s Rimom uopće nijedne dodirne točke nema. Rim nije ni tangenta onom nečem, što mi razumijevamo pod Kristom...

— Što to znači i što vi hoćete time da kažete, mladi čovječe? — skočila su kaptolska gospoda sa stolica, a doktor Grintavec počeo je da bijesno udara po stolu: To je provokacija! To je prosta provokacija.

Slavko mladomisnik ustao je začuđen, kao da sanja, i kume i tete i nadstražari i gosti svi i djevojčice, sve je to poskakalo i uskomešalo se, kao da je u sobu netko bacio kamen.

— Što to znači? Što vi hoćete time da kažete? — viču kaptolska gospoda i gestikuliraju uzrujano.

— Što hoću da kažem? Hoću da kažem to, da vi nemate s Kristom ništa zajedničko...

— To je skandal! To je provokacija — planuo je u gnjevu pravedničkom prepošt u licu još crveniji od svoje crvene svile, a

196

magnificus Grobačević ga miri, i još dvije-tri crne rize, bezimene, subalterne, žalosne ađutantske sjenke, što su nečujno prosjedile čitavo veče statirajući pratnju monsignorima, uzrujano trče amo tamo kao prave nestvarne sjenke i mašu rukama.

- Tu sam ja kućedomaćin! Tu ja stojim. Tu ja zapovijedam! Što to znači? - jedva jedvice je ustao sa stolice potpuno pijani kum Tiček, te mu sline cure i tetura i ne razumije ništa i ne bi bio možda ni ustao, da ga kuma Cecilija nije sva zaplakana i nesretna podigla i gurnula u čin, u akciju.

— Tu sam ja! Molim lijepo! Tu sam ja! Što se to događa molim? Opet skandal! Opet demonstracija? Jeli? To mije za hvalu, ti lopove — bolnim glasom zavapio je kum Alojz, otac i kućedomaćin, te je pograbio sina za ruku, kao što se hvata uapšenik u ime zakona.

- To mije za hvalu? To ti meni? Jeli?- Pusti me! Što me držiš, nisam valjda dijete — odgurnuo je

sin oca tako surovo, da je otac zateturao, i kako je zapeo o stolicu, bio bi se zacijelo stropoštao, da ga nije uhvatila kuma Cecilija zavrisnuvši iz svega glasa oštro.

- Tata, Ivica, tata - viče Cecilija i glasno nariče, a Ivica je izazovno i prkosno stao nasuprot crnoj grupi kaptolske gospode i dignutim glasom opet počeo da viče: Što hoću da kažem monsignori? Hoću da kažem to...

— Kuš, lopove! Bitango! Kuš! Marš van! Van! — izderao se pijani otac te razdražen naletio na sina.

Sada je tek starome postalo jasno, što zapravo taj lopov hoće. On hoće da tu vrijeđa veliku kaptolsku gospodu! On hoće da razbije ovu slavu! On je uvijek rogoborio protiv te gozbe pa sada hoće daje razbije. To je Luigi Luccheni! Socijalist nekakav nepopravljivi.

— Što? Sto mu bogova? Ti ne ćeš da šutiš? Ti ćeš tu sve nas vrijeđati? Što? Van! Marš van!

— Šta-a-a?Zapištala je u starom nadstražaru sva njegova disciplinirana

soldačka, stražarska, policajna narav, pobunio se u jednom mahu čitav njegov prestiž povrijeđena oca.

197

Ovakav jedan zeleniš balavi, koji još nije ni regrut bio, pa će on njemu, koji je dvanaest godina aktivno služio i sada već dvadeset i osam godina nosi gradsku odoru, on će njemu tu da prkosi? I to još tu pred svima? Na današnji veliki dan!

I u slijepom zamahu, punom divlje prostačke neukroćenosti (on možda ni sam nije mislio tako surovo) stari je Tiček ćušio sina, daje sve odjeknulo, i ovoga je odmah oblila krv na nos i na usta.

Bila je jedan tren kobna šutnja, puna panike.Ivica je instinktivno zaklonio usta i nosnice rukom, a kada

je vidio svoj dlan i raširene prste polivene krvlju, posrnuo je i bio bi se bacio na oca, da već nisu među njih pali kumovi i ujne i dva klerika, kolege Slavkovi, koji su do tog časa bili cijelo vrijeme pasivni, te se nije znalo da i oni slave slavu i gozbuju s drugima kao pratnja magnata kaptolskih.

Miso, koji je do toga momenta bio s druge strane stola, planuo je vidjevši krv, što je briznula Ivici na zube, pa je kao lud, bez razmišljanja, na to sve reagirao tako, da je stao obim šakama udarati po stolu.

— Hulje! Ubojice! Ubili ste jednog čovjeka! Onoga ste klerika tamo zatukli! I još vam nije dosta krvi? Hulje! Ubojice! Skandal! Krv! Fuj! Skandal!

Nadglednik uza Navala, koji je bio stajao tu kao zid između oca i sina, instinktivno se mašio za pas, ima li tamo revolver, pa kada je napipao da nema na remenu oružja, da začepi brzo svom đavolu usta, on je pograbio prvu stolicu i bacio je preko stola.

Nije stari Navala mislio, da je između njega i njegova sina stol, i kad se toga sjetio, bilo je već prekasno, jer je stolica pala ravno na sredinu stolnjaka među fantastične slatkišnjake, voće i torte, i tamo razbila nekoliko čaša ijednu starinsku bocu punu vina, a dva tanjira otkotrljala se sa stola i pala kao dva jaka zvečeća akorda.

Zveket crepovlja, vika Miškova, krv, lelek žena, sve je to razigralo Ivičine živce i on je stao da viče, a sve to, od prvog sukoba s ocem i od one ćuške krvave pa do momenta, kad je stari Navala bacio stolicu i razbio suđe, sve se to dogodilo tako

198

brzo, koliko bi čovjek trebao da udari dva puta dlanom o dlan.Čas prije još u radosnim formama punima životne sreće, sve

je to sada izgledalo kao razbijen crijep, sve rastrgano, kaotično, a žene glasno viču, monsignori lome rukama bespomoćno, i tako je sve izgledalo kao u areni bokserskoj prije dmge runde.

I bilo bi došlo do druge runde, jer je mali Miso pograbio nož i vikao, da će zaklati doktora Anđelka.

— Gdje vam je barunica, gdje vam je vaša madžarska barunica, tu koljete nevine ljude, biskupi, nadstražari, madžaroni prokleti - a Ivica sve krvaviji, unatoč tome što gaje Sofija vukla van (Van, idemo van, molim vas, idemo van), Ivica je vikao, da se ne da, i stari se je Tiček tukao s kumovima, da ga puste da razbije glavu lopovu, i u onoj sveopćoj bezglavoj i konfuznoj gužvi bilo bi zacijelo došlo do druge runde, da se u to nije majka Cecilija složila po podu kao mrtva, bez glasa.

Taj novi momenat nesvijesti majke Cecilije - („Octa, vode, octa, otkopčavajte je, mrtva je, nije mrtva, diše, ne diše”.) - taj novi momenat zavladao je situacijom. Žene se ustrčale, larma je utihnula, a krvavog Ivice i Miška je nestalo.

Stari se Tiček uhvatio za glavu i potrčao do Cecilije pa do zida, pa opet do Cecilije, i tako kune i plače i drži se za glavu, a monsignori ga tapšaju po ramenu i pozivaju se na Providnost Gospodnju. Cecilija prevrće očima i dolazi k sebi, žene kupe crepove po podu, a stari Tiček juri kao opsjednut od zida do zida i viče očajno: Oprostite, gospodo prečasna! Oprostite! Proklet bio onaj lopov za sve vijeke vjekova! Odričem ga se! Ono nije moj sin! Ono je izrod prokleti! Prokleta mu bila svaka stopa i svaki zalogaj!

— No, no, dragi Tiček! Dobar je gospodin Bog! Sve je to pretjerana mladost. Treba im oprostiti, jer ne znaju što čine! Sve su to biblijski izgubljeni sinovi, dragi moj, i vratit će se pognute glave i pokorni. Vi vrlo dobro znate, da su zidovi tvrđi od ovakvih mladih, usijanih glava! Dragi moj amice nadstražaru! Sve će biti dobro! Umirite se, dragi Tiček! No, no, no. Eto tu je Alojzije dragi, pa eto tamo gospodin mladi kadet, nije ništa sve je to malenkost!

199

Sluša Slavko mater, kako tiho plače i kako je pridižu s poda i čuje zvek razbijenog crepovlja i miriše ocat, oštar vonj octa, kao da su mu spužvicu kiselu tumuli u zube, i tako tu sve izgleda, kao da je vjetar dunuo kroz ovu krčmu, gdje se slavila mlada misa.

U dotučenoj apatiji stoji mladomisnik kao crni stup i ne zna, da li se već Micika utopila ili se Micika još nije utopila, i sve mu u ušima zvone Miškove riječi „Nevina krv! Sve je tu krvavo! Nevina krv!”

I kako stoji mirno, vise mu dvije ručetine, jake, natečene, crvene, teške kao dva utega, i crna mu se reverenda plastično riše na zelenosivom kreču stijene, te on samo zuri u stol i tako mu se čini, da je taj stolnjak zapackan krvavim dlanovima i palcima, kao da su tu đavoli plesali cijelu noć.

200

SMRT FLORIJANA KRANJČECA

Starom Florijanu Kranjčecu, nadstražaru kraljevske redarstvene straže, nije u životu ništa pošlo za rukom. On je služio aktivno kod slavnog carskog i kraljevskog madžarskog pješačkog bataljona regimente grofa Hunyadija u baroknoj provincijalnoj garnizoni, pak je poslije svoje redovite aktivne linijske treće godine pristupio kao „dalje služeći” unteroficir k honvedima.

Honvedi bili su doduše one davne i pokojne četrdeset i osme Kossuthova četrdesetosmaška revolucionarna organizacija, koja je jurišala pod zvukovima marseljeze i Petofijeve jakobinske madžarske carmagnole: „Objesite kraljeve”, ali kako je poslije Koniggretza i Nagodbe između madžarske gospode grofova i bečkoga Burga godine šezdeset i sedme sve bilo u habzburškoj monarhiji stavljeno u slavne i svima nama dobro poznate okvire „Zakona, Reda i Rada”, tako su i one pokojne honvedske zastave opet uskrsle u tom okviru madžarskog grofovskog „Zakona, Reda i Rada”, kao simbol madžarske slobode. Taj uskrs madžarskih honvedskih zastava bio je zapravo tužan i neobično dekorativan. Madžarske domobranske pukovnije dobile su doduše madžarske barjake u crveno-bijelo-zelenoj boji, i kod juriša nije trebalo da se viče po carskom i kraljevskom reglementu — hura, nego madžarski — rajta, rajta i elore! Još danas stoji zapisano po madžarskim kronikama i novinama, da onda živi rodoljubi četrdesetosmaši nisu nikako mogli da pojme, kako bi bilo moguće, da madžarski honvedi stupaju na austrijsku carevku „Gott erhalte” i da prisegnu na monogram austrijskoga cara Franca Jozefa Prvog, kada se madžarski ne kaže Franc Jozef Prvi nego obratno Prvi Franc Jozef (Elso Ferencz Jozsef), i premda su honvedi poslije dobili nove monograme madžarske, na kojima je rimski broj jedan bio graviran pred imenom Franje Josipa, historijska je istina, da te novouskrsle četrdesetosmaške domobranske čete nisu u madžarskoj dolini preko Drave nikada postale popularne,

203

dok ljudi i građani četrdesetosmaši, koji su doživjeli svojim očima četrdesetosmu, nisu polagano pomrli.

U smislu madžarske Nagodbe s trojednom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, bilo je doista problematično, što da se učini s honve'dskim četama između Save i Drave. Poslije sloma četrdeseto'sme, crno-žuti stupovi međaši s Korduna jednostavno su se povukli do Drave, i sve su romantične ilirske puntarije o slavenskom carstvu nestale s dnevnoga reda kao izbrisane u dvadeset i četiri sata. Sada je bila vrlo delikatna stvar tu nesretnu kraljevinu zaprisegnuti na crveno-bijelo-zeleije trobojnice i tu na njenoj zemlji osnivati košutovske honve'dske kadere, kada se je dobro znalo, da je kraljevina planula sva od mora do posavskih šuma i močvara baš protiv tih istih madžarskih barjaka. Tako se poslije dugog razmišljanja u bečkim mozgovima rodila neobično ingeniozna misao, i tako su se u smislu naredaba i paragrafa „Reda i Rada i Zakpna” osnovali na teritoriju Kraljevine Hrvatske madžarski honve'dski bataljoni, nazvani tu između Save i Drave domobranskim, madžarskim, hrvatsko-slavonskim bataljonima s hrvatskim službenim jezikom i hrvatskim zastavama žigosanim madžarskim grbom Sent Ištvana. Narod je primio ove honve'dske nakaze po čitavoj zemlji sa smijehom, i nitko nije kod nas živ vjerovao, da će ovi crveni majmuni, „paradajzeri”, dugo lupati bubnjevima po kraljevini.

Seno slama, jedan-dva, jedan-dva, ha-ha-ha!

Domobranu bog daj mir, paradajz-krompir, paradajz-krompir...,

tako je glasno pjevala naša publika, kad bi novopečeni domobrani u svojim kao šarlah crvenim hlačama stupali cestom i trubili kao prava pravcata regularna vojska.

Honveui su dakle kod nas primljeni kao smiješna operetna domobranska glupost, i nitko nije kod nas znao, što je to

204

zapravo s njima? Jesu li hrvatski domobrani naši crveno-bijelo-modri ili su crno-žuti? Zašto domobranski oficiri nose carske porte-epeje, kada nisu carski oficiri nego madžarski i kraljevski i hrvatski. Zašto nose madžarske grbove, kada su pukovnijske zastave hrvatske i kada je to evidentna povreda naših prava. Zašto im komandira madžarski kralj, a domobran se zaklinje na carevku? I što će onda biti s domobranstvom, ako se dogodi, da naše čete opet pođu u Lombardiju, na Veronu i Sommacampagnu, i kad u tome slučaju, izvan svake sumnje, ne će igrati ulogu domobrana, jer ne će braniti dom, kao što to nije bilo ni četrdesetosme ni šezdeset i šeste, ni prije ni poslije toga? Ako su naši domobrani doista pravi hrvatski domobrani, trebalo bi da brane naš hrvatski dom protiv Madžara. A što će biti s njima, ako madžarski kralj navijesti rat austrijskome caru? Kamo će hrvatski domobrani u tom međunarodnopravno neobično zanimljivom slučaju? Ako su domobrani doista naša narodna vojska, onda bi trebali da pjevaju: „Prosto zrakom ptica leti” i „Još Hrvatska ni propala”, a ne neke madžarske himne, koje nitko ne razumije, a zvuče neobično smiješno i sjećaju nas debracinskih kobasica i paprikašpeka.

Tako se govorilo u ono vrijeme u našim narodnip i rodoljubnim krugovima i bunilo se protiv madžarskih honveda i javno i privatno, i pisalo se i vikalo po novinama i u saboru, a vrijeme se valjalo preko svega tiho i glomazno i u svom nijemom i OKiutnom mehanizmu mljelo i mljelo sve te provincijalne brbljarije sitne i nevidljive, gradilo kasarne i tjeralo regrute, i tako ta mrtvorođena kraljevska madžarska domobranska ideja ne samo da je uhvatila korijenje u našem blatu, već je bogme i porasla.

U vrijeme toga domobranskog komešanja služio je junak naše pripovijesti Florijan Kranjčec kao kapral carske vojske i doslužio svoje tri carske godine. Kako su onda po kasarnama kolale glasine, da će svi carski unteroficiri, koji prijeđu domobranstvu, postati pravi madžarski oficiri, tako je i Florijan Kranjčec, zanesen velikom iluzijom, da će pod svoj vrat prišiti oficirsku zvijezdu, prešao u domobranstvo.

205

Doista! On se kod domobranstva brzo popeo preko vodničkog ranga na rang gospodina feldvebela, zvanog domobranski „gospodin narednik”, i tako je nosio žutu pertlu oko vrata i bijele rukavice. Kad su se napokon izabirali kandidati za oficirski tečaj u Pešti (jer su honvedske pukovnije bile organizirane na papiru, te je trebalo popuniti kadrove i fabricirati subalterne oficire kako-tako), dakle baš u to vrijeme prije oficirskog kursa gospodin narednik Kranjčec Florijan je spolno obolio i tako ostao ležati u špitalu.

Poslije, kod drugoga kursa, Florijan Kranjčec opet nije mogao da se javi za natječaj, jer je u ono vrijeme, zbog neke svađe i tučnjave u kantini (kad se zbog kelnerice potukao sa službujućim pijanim kadetom), bio prekšio subordinaciju i za kaznu odležao u samici dva tjedna. Taj njegov zatvor pao je baš u kritično vrijeme drugoga natječaja, i kako ga nisu pravodobno stavili u popis kandidata, tako mu se eto ta njegova karijera slomila pred nosom zauvijek zbog jedne čaše vina. U okvjru madžarske armade četrdesetosmaške to su za proste honvede bile posljednje šanse da se domognu maršalskoga štapa. No kako je priroda kapriciozna, od tih pučkih kandidata nijedan nije postao maršalom pred licem historije. Jedan jedini narednik šezdesetsedmaš dogurao je do general-majorskih hlača, ali je umro od uzbuđenja na dan, kada je trebalo da se pojavi pred prejasnim carskim licem na Dvoru u prvoj svojoj audijenciji.

Bože moj! Dvadeset punih godina sjediti u domobranskoj kasarni, u crvenim paradajzerskim cirkuskim hlačama i svakoga božjega jutra slušati budnicu, kako tužno gudi po hodnicima, obojke domobranske brojiti regrutima, i po magazinima među štakorima, naftalinom i kamforom zepsti beskrajne duge zime i voditi u „očevidnosti” stare puške i trule cipele, ta to bi i đavolu šepavom dosadilo, a kako ne čovjeku! Pa kada bi se dogodila slučajno koja sunčana nedjelja poslijepodne, a gospodina narednika Florijana Kranjčeca bi opet zapala ta sreća, da je bio u službi (a to se zbivalo često), oh, baš u takvu „feldvebelsku službovodeću” nedjelju poslijepodne njemu bi seobjasnilo, kako on zapravo gadno, neljudski, da, upravo svinjskiživi.

206

„Da je on sada gdje kancelist financije ili u bilo kakvom civilnom uredu! Lijepo bi hodao u civilu, zapalio bi cigaru, popio bi čašu-dvije piva u pivovari na koncertu kao čovjek, a ne bi ovdje zabijen u zemlju stajao kao onaj crveno-bijelo-modri stup tamo, o koji su naslonjene puške i o kome visi limena žuta trublja. Ovdje u kasarni on će vječno ovako stajati, i svaki posljednji balavi otrcani kadet smjet će da ga ispsuje na mrtvo ime, a on ništa! Stoj u pozoru i šuti! Je li to život! A ipak, kada je čovjek u civilu, lakše mu je! Svrši uredno svoj posao, riješi svoje nadležne akte, odsjedi svojih civilnih i propisanih osam sati, pa amen! Svoj gospodin, nitko ga ne dira! Pošteno radi svoje! Pošteno plaću bere, a i penzija mu je sigurna.”

Tako je Florijan Kranjčec dvanaest dugih godina čeznuo za neodređenim i maglenim, ali donekle ipak „kakvim takvim” ljudskim i civilnim životom, pa kada se reorganizirala kraljevska redarstvena straža u našem gradu, i tako se utvrđivao nasilni madžarski banski sistem, bio je raspisan natječaj za pet kraljevskih nadstražarskih mjesta, i domobranski pješački narednik gospodin Florijan Kranjčec se javio, ostavio kasarnu, i od gospodina narednika postao gospodin nadstražar. On je prešao u tu policajnu službu s velikim nadama, da će se u ovoj svojoj novoj karijeri i blistavoj dolami nabrzo istaknuti i tako svući uniformu pak se zavući kamo u kakvu registratoru i postati gospodin činovnik i civil.

U ono vrijeme, doista, bilo je mnogo prilike, da se čovjek u policajnoj službi istakne. Politički stroj grofa Khuena sistematski je počeo da udara prve velike i osjetljive rupe u oklopu opozicije, i šanse su narodne stvari padale iz dana u dan. Na političkoj našoj malenoj burzi na Markovu trgu narodna stvar stajala je stalno baisse, i opozicija je počela da radi s ulicom, da pali, da razbija grbove, da lupa glave i prozore, da viče, da se očajno buni.

U ono vrijeme, dakle, kada su po ulicama našega grada vikale gomile, palili se madžarski barjaci, i kada nije bilo noći, da se nisu razbijale glave, u ono je prvo vrijeme i pojačana policija bila često preslaba te bi se ranjena povlačila pred demonstrantskim kamenjem i ciglama i telefonski dozivala

207

vojničku asistenciju i pomoć iz kasarna. Tako su po ulicama gradskim čitave dane logorovale austrijske carske i kraljevske pješačke pukovnije, puške i bajonete bile su poslagane u piramide, konjaničke patrole grmjele su pločnicima, i grad je sa svojim zaključanim vratima i praznim trgovima činio dojam tvrđave, koja je pala i sada stoji zaposjednuta neprijateljskim četama.

Tako je došao u taj naš mali i provincijalni grad kraljevskoj policiji gospodin narednik Florijan Kranjčec i proživio u tome gradu jedan život, prazan i neobično žalostan, zaglavivši na koncu smrću, za koju danas u našem narodu ne bi znao nitko da mi tu smrt nismo ovjekovječili u svojoj pripovijesti.

A što? Vrijeme ide! Vrijeme strahovito brzo odmiče i ide! Mislio je gospodin narednik Kranjčec, da će postići neku karijeru, a što je postigao? Ništa nije postigao. Mjesto da je danas pukovnik, domobranski pukovnik, gospodine ti moj, on je pao amo u ovaj grad da prostoji u njemu nekoliko hiljada dugih noći, kroz godine i godine. Dvadeset proljeća i zima stoji on na ulicama ovoga grada kao istesana drvena figura i gleda grad, kako raste iz zemlje pred njegovim rođenim očima. Grad se kanalizira, asfaltiraju se pločnici, kopa se plin i vodovod, a on samo uvijek stoji na ulicama i dirigira fijakere lijevo i desno, i hvata cigane i tate, i tuče se po demonstracijama, i uvijek stoji najednom te istom mjestu, a sve teče i protječe pokraj njega.

„Grad! Taj takozvani bijeli grad! Ta takozvana prijestolnica Trojednice! Ta naša Atena! Taj biser među našim gradovima. Taj naš „velegrad”!

— Da! To je sada velegrad! Tu ima sada amerikanskih prospekata, ravnih, kao da si ih linirom povukao. I voda će se regulirati, i sazidat će se novi mostovi, i silno će grad nabujati! Narast će! Bit će doista pravi amerikanski velegrad! Sazidat će se novi kolodvori, nove široke ulice, bit će sve prava milota!”

A kada je Florijan Kranjčec prvi put u životu promarširao kroz taj nesretni grad kao domobran na jednom manevru — sjeća se on dobro, to je bilo davno, još prije velikog potresa — onda je ta naša prijestolnica bila još selo. Stupovi Svetoga Trojstva stajali su pozabijani nasred trgova kao zavjeti protiv

208

kuge i turskih ratova, i drvena raspela stajala su uz plotove, i zahodi su prije kiše zaudarali, polja i oranice bile su odmah u centru samoga grada. Sve je bilo tako jadno i tako bijedno! Kućice sve na jedan kat i na bolte, pak se Florijan pod svojim punim telećakom, promatrajući taj naš „glavni grad” u maršu iz madžarskih četvororedova, čudio: je li to moguće, da tako jadno izgleda taj kraljevski prijestolni grad, o kome se kod nas toliko govori i piše?

,,A danas, eto, već se i trokatnice grade i modra se gradska zastava vije iznad pedeset hiljada glava, danas stoji nova prvostolna katedrala na Kaptolu, i grb kraljevine blista i sja na Svetom Marku, kada upre sunce, te je samo Njegovo Veličanstvo Car i Kralj apostolski Franjo Josip Prvi izjavilo prigodom Svog posljednjeg posjeta, „da se glavni i zemaljski grad divno razvija”.

,,Oh, ono bijahu slavni dani, kada je u gradu boravilo Njegovo Veličanstvo Car i Kralj”.

Ruže su padale kao kiša, i djeca su stajala u bjelini svečanoj u špalirima po svim ulicama, po kojima je šest arapskih bijelaca vuklo zlatnu dvorsku kočiju. Florijan Kranjčec točno se baš ne sjeća toga i on ne bi mogao da prisegne, je li ta kočija bila doista zlatna, ali kada on tako unatrag raskapa po svojim svijetlim uspomenama, njemu se čini, da je ta dvorska kočija bila od suhoga zlata. Sve su rimske i kraljevske i narodne i vatrogasne korporacije stajale kao legije sa zastavama i vikale Apoštolskom Imperatoru, klanjali se barjaci jedan za drugim, kao da ih netko kosi niz ulice kosom, gruvali su topovi, zvonila zvona, a Kralj se vozio pobjednički niz ove ulice pune i prepune sagnutih hrptenica i frakova i magnetskih gala, uokviren nepomičnim zidom svojih vjernih četa i svog lojalnog naroda, kome je na poklon donio preobilje svoje kraljevske milosti i sunčane jesenje dane, kakvi se kod nas doživljuju u oktobru vrlo rijetko, ako je istina, što se po novinama piše, da će nas s odlaskom Njegova Veličanstva ostaviti i lijepo vrijeme.

Florijan Kranjčec bio je toliko sretan, te mu je bilo suđeno, da se u životu nađe u neposrednoj blizini Njegova Veličanstva, da ga vidi licem u Lice, blizu, sasvim blizu, tako da između njih

14 Izabrane novele 209

nije bilo valjda ni pedeset centimetara, i taj je momenat on u riznici svojih svijetlih doživljaja zatvorio u najskupocjeniju svilenu kutiju; on otvara tu kutiju svojih uspomena u najtiše dane, kada je zadovoljan, miran i sit, kada puši svoju cigaru i kroz dim preludira po svemu onom, što je bilo svijetlo i svečano kao vatromet, a rasplinulo se kao san i nestalo unepovrat.

Stajao je ono veče nadstražar Florijan Kranjčec u mramornom vestibulu novoga teatra („kakvoga nema cijela Evropa”), ukočen između dva ošišana lovora kao kip, a onaj elegantni i vitki sijedi general, koji je dolazio niz drvored oleandara i paoma, onaj bijeli gospodinu crvenoj maršalskoj gali. što samo klima glavom lijevo i desno i pero mu se trese na kalpaku i ide po mekanom sagu, ono je glavom bilo Njegovo Veličanstvo Franjo Josip Prvi, Imperator Austrijski, Kralj Jeruzalemski.

Florijan Kranjčec znao je još iz soldačije, da se carska gala razlikuje od maršalske. On je znao, da je ono zlatno hrastovo lišće na carskom okovratniku okrenuto spram gore, a na maršalskom spram dolje, i on je bio tvrdo odlučio, da će dobro pogledati, kako je to zapravo s tim zlatnim lišćem na carskoj odori? Ali da! Vraga bi čovjek pazio na carsko lišće u onom orkanu klicanja, kad sve ruke mašu cilindrima, kada rastu bijeli štirkani plastroni na frakovima poglavite i presvijetle gospode kao baloni punjeni plinom, kada vrište ushićene i uznemirene žene, a glazba udara carsku himnu! To je čas, kad čovjeku same od sebe probiju suze na oči., pa gdje bi on imao vremena da pazi na maršalske distinkcije? Tako Florijan Kranjčec, ma da je austrijski Imperator prošao pokraj njega svojim Previšnjim Tijelom uz njef ovo pučko i neugledno nadstražarsko tijelo, ipak nije uspio da se uvjeri, ukoliko se Car razlikuj^ od maršala, koga danas ustvari više nema, jer je posljednji maršal bio pokojni Radetzky, na čijem je sprovodu u znak počasti četama zapovijedao sam Car s izvučenom sabljom.

Da! Ono su doista bili triumfalni jesenji, zlatni dani. Blagdani! Nezaboravne carske norme! Zvonjave! Grmljavina topova s Kalvarije kao na Uskrs i Tijelovo. Ljudi piju, drže zdravice, mašu rupcima, a Car se vozi gradom, udara temelje

210

Kulturi, Ljepoti, Dobroti, Uzvišenosti, zida špitale, posvećuje Muze, stvara u ovim našim močvarnim maglama čudesa u dvadeset i četiri sata. Oduševljenje naroda naraslo je tako silno, da su seljaci i kmetovi grofovski na grofovskoj gori nad gradom iskrčili šumu u formi staroga carskoga monograma F. J. I. (,,Ef, Je, Ajnc”), pa su ta sveta tri plamena slova rasvijetlili bakljama i zapalili šumu u krčevini, neka se pali, neka gori, neka propada, samo se jednoć car slavi carski. Premda je onu noć padala kiša, čitavo je Turopolje moglo da čita na grofovskoj šumi da to prijestolni Grad pali bakljadu svom Plemenitom i Uzvišenom Gostu. U one dane nadstražar Florijan Kranjčec doista je osjetio, da je Sila i da vrši službu jednog pravog kraljevskog službenika. Kada su kordoni pješadije držali uznemirene gomile, te na pločnicima stoji sve glava do glave i sve se radoznalo zibaju i gledaju u gospodina nadstražara u paradi, kamo se on to žuri preko prazne ulice i kakav to on važan i prevažan glas nosi? Onda je sve to doista izgledalo kraljevski važno, i onda je Florijan Kranjčec zaboravio na četrdeset i osam sati, kako je teško stajati kao soldat od olova po gradskim ulicama čitave duge kišne i jesenje noći. Kako je grozno bdjeti na noćnim inspekcijama i gledati za svakim božjim fijakerom, što se kotrlja preko granitnih kocaka s muklom grmljavinom, a svjetiljke su mu mrtvački žute!

„Ne vozi li taj fijaker kakvu košaru s izrezanim ljudskim mesom? Kakvu bombu? Kakvog opozicionalca? Kakvi su to pijanci? Što se deru, vraga, tako glasno? Psst, gospodo! Mir! U ime zakona!”

Tako se probijao život Florijana Kranjčeca iz najprljavijih dubljina provincijalne kasarne, pa preko mukotrpnih i bolnih bdjenja policajnih po gradskim ulicama kroz svijetle i sretne konstelacije, te mu je eto u toj tužnoj dolini punoj grijeha i nesreće bilo suđeno i to, da jedanput u životu dođe u Tjelesnu Blizinu Njegova Veličanstva i da tako osjeti od onih nadnaravno uzvišenih čuvstava, koja u životu realno postoje, tek se ubogim dušama nažalost vrlo rijetko otkrivaju. To su oni slavni momenti, kad se čovjeku pričinja, kao da doista može biti zadovoljan i beskrajno sretan, kada diše u tjelesnoj blizini

211

jednog živog Cara ili se opija u sjeni presvetog crkvenog Sakramenta.

Sjedi čovjek na svojoj rođenoj svadbi (na primjer) kod okićena stola, i rodbina je pijana, viče se, drže se zdravice, pjeva se iz svega grla. A tamo na čelu stola sjedi mlada Jula u bijeloj svili s ružmarinom, i sve još stoji pred čovjekom: ljubav, radost, budućnost, sreća! Ili se rodio sin prvorodeni, pak su krstitke, pak govore kumovi, da će mali postati ministar!

„Pa naravno, da će postati ministar! A zašto ne bi postao? Doktor! Veliki gospodin!”

Takvi se svijetli događaji vrlo rijetko, nažalost, zbivaju u životu, i mnogo opet podmuklog bola proteče kroz žile čovječje cd ovakve jedne svadbe do krstitaka i od ovakvih krstitaka do prve odlike svoga jedinca, kad pucaju u dušama veliki izgledi i kad čovjek na minutu povjeruje, da život ipak nije tako tvrd i da se dade živjeti!

Kada se Florijanu Kranjčecu rodio sin, nisu u obitelji dugo znali, kako da ga krste? Da mu dadu ime nadvojvode Maksimilijana ili Leopolda? Ne zna se kako i zašto ali je fakat da je u ono vrijeme Njegovo Veličanstvo Car Meksikanski, austrijski erchercog Maks, bio kod nas neobično popularan, i da je mnogo novorođenčadi onoga vremena kršteno imenom svetoga Maksimilijana (Maximus Aemilianus), a zapravo u čast i na uspomenu nesretnog meksikanskog cara. Dok su pravaške korjenike devedesetih godina, ljudi državopravne opozicije (koja se borila sa hiljadu trista godina starim pečatima i poveljama), krstile svoju djecu isključivo imenima mrtvih kraljevskih dinastija, te su u krsnim listovima stajali u ono vrijeme sami Zvonimiri i Krešimiri i Trpimiri i Tomislavi, dotle su djeca činovnika, podvornika i javnih namještenika krštena imenima visoke dinastije, koja vlada hrvatskim narodom na temelju zaključaka Cetinskoga sabora od 1526, Pragmatičke sankcije i Madžarske nagodbe. Bude li danas- sufra (poslije mnogo stotina godina) koji kratkovidni profesor listao našim kulturnim dokumentima ovoga tužnog vremena, on će po krsnoj nomenklaturi naše djece moći neobično lako da zaključi na političku orijentaciju otaca, ukoliko se svi ti politički naši

212

zapletaji ne bi konačno rasplinuli i zaboravili u magli dalekih i nepoznatih vjekova.

Da se prvorođeni sin Florijana Kranjčeca krsti imenom erchercoga Maksimilijana. zato je najviše govorilo to što je jedan pokojni stric Florijanov bio plovio pod zastavom admirala Tegetthoffa godine šezdeset i osme u Meksiko po tijelo mušketiranoga cara te je o tome često pričao, pak se starome Florijanu usjekla u mozak naročita pogrebna i dramatičnosti puna scena, da je bila mjesečina, kada su ukrcavali na lađu lijes sa carskim Tijelom. Mjesečina, a carski lijes pokriven crnim suknom, preko koga je nacrtan krst bijelim suknenim tkivom. Majka Jula međutim nije htjela ni da čuje o Maksimilijanu. Ona je bila za Leopolda, po erchercogu Leopoldu Salvatoru, koji je onda boravio u našem gradu, davao znamenite plesove i bio isto tako „neobično popularan”, jer, prvo, uopće nije bilo živog člana Previšnje Kuće, koji ne bi bio „neobično popularan”, a, drugo, zato, jer su se „nadvojvodska djeca” po cijele dane vozikala gradskim ulicama, jela crni ječmeni kruh od jednog slavnog peka iz Duge ulice, i to je znao čitav naš lojalni i vjerni grad, a na karnevalsko poslijepodne bacala su „nadvojvodska djeca” s balkona među plebs naranče i čokoladu i srebro. Između Nadvojvode Leopolda Salvatora i Maksimilijana našao se onda kompromis u imenu nesretnoga pokojnog prijestolonasljednika Rudolfa, i mali Kranjčec prozvan je tako na krstu Rudolfom za vječna vremena i dobio je od svoje krsne kume na poklon crvenu staklenu čašu s likom svoga imenjaka i krsnoga zaštitnika Rudolfa, nadvojvode u husarskoj atili.

Stari je Kranjčec svoje dijete volio, a opet i nije. Dijete se konačno ne ljubi nikada samo za sebe kao takvo, nego sa svim onim okolnostima, koje se javljaju na svijet s ovakvom novorođenom životnom pojavom. Jer dijete se u ovom našem malograđanskom i jednostavnom životu javlja redovito u sedamdeset posto kao posljedica svetoga i nepovredivoga sakramenta braka, koji ne veže u jednu nerazdjeljivu cjelinu samo postelju sa svim njenim ljepotama i senzacijama nego (što je neizrecivo važno) i stol! A Kranjčecova žena Jula, koja je kao pudarska kći provela svoju mladost po vinogradima i klijetima, nije bogme znala nikakve naročite kelnerske ni krčmarske

213

mudrolije, koje stvaraju stol simpatičnom nadom od podneva do podneva. Sve su njene juhe bile prežgane, meso na dlake raskuhano, i jedino, što je dobro znala prirediti to je bila pržena slanina s jajima, pravo domaće zagorsko pudarsko jelo „cvrtje”!

,,A koji bi đavo uvijek jeo slaninu s jajima, to prokleto pudarsko „cvrtje”

Odmah poslije poroda Rudolfova ta se nesretna mati Jula razboljela na maternici i odležala u špitalu skoro pola godine: razrezali je doktori čitavu, pa kada se vratila natrag, bila je rekonvalescent, kome život \ječno visi na jednoj jedinoj niti doista za cijelog života, te se smrt takvih nesretnih ljudi, s pravom, smatra ozdravljenjem i sretnim otputovanjem. Uvijek je soba bila puna ljekarija, prašaka, medicina, a to sve „košta silne novce, a osim toga još i smrdi”.

Čovjek bi to radije zapušio ili popio, nego da ovako ide ni u što: u one gorke flašice, od kojih nikakve koristi! I uvijek se mora govoriti poluglasno, a o tome, da bi čovjek imao ženu, kao što se ima žena rođena, u tome ni govora! Uvijek recepti, maternice, grčevi, pakao!

Brak sam po sebi znači jedan četvorouglati šuplji prostor, u koji naši filistri turaju glave kao nojevi, afričke ptice, polomljenih hrptenica i izubijani svim malim i velikim nesrećama, što se događaju vani u životu. Sitni i bespomoćni ljudi, umorni od svakodnevnog očaja, osjećaju neku neshvatljivo duboku potrebu da odahnu i da zažmire u mutnoj polutmini nagona, što tinjaju u braku kao kandila od večera do jutra. Kranjčec Florijan uvijek je sanjao, da će i on sebi sazidati takav svoj prostor, gdje čovjek može da zažmiri i odahne, a eto nije sazidao ništa!

Ima mladu ženu, a ta leži polumrtva, i što ima on od njene mladosti? Ima dijete, i to njegovo dijete znači samo brige i komplikacije od prvoga dana.

Njegov sin nije značio nikakvu sintezu sviju onih malenih bračnih sreća, koje izgledaju naoko neznatne i sitne, a kojeustvari sačinjavaju velik, tajanstven, pospan i polusladak, odpapuča i popluna satkan motiv, koji spava u dušama milijuna i

214

milijuna Evropljana i koji se uglavnom jednim skupnim imenom zove — illusio domestica. Njegov sin donio je u kuću dugove, medicine, bolesti, a poslije je postao živim svjedokom bezbrojnih skandala, koji su se odigravali između života žednog Florijana Kranjčeca i njegove bolesne žene Jule, koja je tiho i rezignirano plakala čitave duge božje dane. Stari Kranjčec nije uopće imao u sebi melankoličnih struna, koje znaju da se jave u čovjeku, kad se sjeti kakve svijetle uspomene, kakve nade ili neobične pustolovine s manevra: da je pukla koža od bubnja ili da je netko nekome rekao nešto, i to u brk. On se u vezi sa svojim sinom nije mogao da dosjeti ničemu, što bi bilo lagano i svijetlo; to je dijete, kada bi u prvo vrijeme o njemu razmišljao, bilo suvišan balast/koji ga je vukao u mračne, mutne crnine, i od prvoga dana on je osjećao svoga jedinca uglavnom kao nešto, bez čega bi se ipak lakše živjelo. Poslije tek, kada se Kranjačec uživio u sve te komplikacije s djetetom i priučio se svemu, poslije je sve poteklo svojim uobičajenim tokom, kao da drugačije i nije moglo biti. Poslije onih prvih dana buna, kada je još u njemu bjesnila srž njegova temperamenta (valjda ipak sve to ne će ostati vječno tako špitalski? ), Florijan je popustio, i sve se zavuklo u dosadno i gnjilo preživanje, što se vuklo od dana do dana gusto i ljepljivo i prljavo kao smola. Bio je jedno vrijeme mir. Kada je mali Rudolf pošao u gimnaziju, te se poslije prvih uspjeha stale da ruše na glavu maloga rasudnice, kazne i drugi redovi, onda je u životu obitelji Kranjčec nastala era tučnjave, batina i skandala, koja se nije svršila nikada. Jeste, bila je između pete i sedme gimnazije jedna stanka, kada se sve okrenulo na dobro, i kad je izgledalo, da će se sve svršiti u blagoslovu i u miru. Rudolf je bio iz svojih drugih redova i popravaka i šesnaestsatnih zatvora isplivao nekako visoko među prve đake čitavoga razreda. Onda nenadano kao da je sam nečastivi ušao u toga kratkovidnoga dečka, koji nosi debele profesorske naočari, kao da je poludio, i te su mu proklete knjige pomele glavu. I tako nikad mira! Nikad mira!

„Jeste! Istina je! On sada dobro uči! I svi govore, da je bistra glava! Jest! Jest! Puklo mu je nešto u mozgu i opametio se! I moglo bi još nešto od njega da postane! Pa ako sam ja nitko i ništa, zašto ne bi najposlije on? Mogao bi da postigne

215

karijeru! Kad bi bio pametan! Kad ne bi razbijao svoju ludu glavu onim prokletim idejama! S takvim idejama, naravna stvar, isključeno je, da bi mogao stvoriti sebi karijeru!”

Karijera. Ta čudotvorna riječ o imaginarnoj karijeri lebdjela je nad snovima staroga Florijana kao biblijska repača, a između Save i Drave, u toj našoj žalosnoj Mezopotamiji, hiljade su duša sanjale o toj utvari i lutale po našoj stvarnosti za tom madžaronskom fatom morganom kao za nadnaravnim ostrvom.

Stari Florijan Kranjčec je tim intenzivnije sanjao o „karijeri” svoga sina, čim je jasnije osjećao, kako stari i kako je zapravo on lično u životu potpuno promašio! On je na svoga dečka tako projicirao sve svoje propale nade i iluzije, a kako se je to maštanje zbivalo u jednom za nas tako tipičnom razdoblju ono se je i dešavalo na jedan određen i tipičan način, kojim su svi naši očevi onoga vremena sanjali o ružičastoj budućnosti svojih sinova.

Ljudi toga vremena, prije svega, rodili su se u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, u čudnoj zavjetrini događaja, kada je tišina baš nekako prije posljednjeg decenija samoga stoljeća dosegla kulminaciju. Bilo je to vrijeme tiho i gnjilo po cijeloj Evropi, te nije ni čudo, što su u našem malenom provincijalnom gradu tada najveći događaji bili carski manevri ili soldačke parade ili imendan Svijetle Banice. Ili rođendan Njegova Veličanstva, ili jubilej Previšnje Kuće, ili smrtni dan kojeg nesretnog člana Previšnje Kuće. Sve to bijahu svečani dani, koje sveta matera crkva rimska doduše ne štampa u kalendaru crvenim slovima, ali zato zvone sva zvona, i po crkvama služe se velike pontifikalne svečane ,,monstre”-mise u bijeloj svilenoj gali brokatnih dalmatika i srebrnih antependija. U takve dane već bi se rano ujutro čule teške infanterijske čete, kako stupaju ulicama. Projahao bi generalitet s trubljačima i pokislim perjem tropskih papiga, prolazile bi svečane povorke djece u bjelini, činovnici u frakovima, cehovi sa zastavama; bilo je kruha i igara, narod je po malim provincijalnim gradovima i garnizonama životario sit i sretan, i vrijeme se brojilo od carske slave do slave, od bakljade do bakljade, od previšnjeg rođendana do presvijetlog ili preuzvišenog imendana. Sve, što se događalo,

216

izgledalo je, kao da se uvijek tako događa, sve, kako je bilo, izgledalo je, kao da je oduvijek tako bilo. Jest, istina je, od staraca se čulo, da smo mi Hrvati kao buntovnici i kao crveni graničari pet dana prelazili Dravu pod Jelačićem i da smo imali svoju narodnu vladu i svoje ministre na Markovu trgu. Ali tome je davno, vrlo davno, i Ilira više nema! Još tu i tamo vozikaju po kojega kostobolnoga gluhonijemog starčića po ulicama u crvenoj surci, i dječurlija na njega prstom pokazuje, daje to Ilir:

- Ilir, Ilir, nema ni filir!Iliri su dakle svi pomrli (izgleda doista bez filira, kao

sprdnja i kostobolna žalost), i narod nema danas vođa ni otvorenih mozgova! Ljudi, koji bi htjeli da opet jurišaju za slobodu Kraljevine pod zastavom Blažene Djevice Majke Božje Hrvatske, ti ljudi izgledaju madžaronima kao čisti luđaci, i sve njihovo rodoljubno vikanje zovu madžarska gospoda doktori i fiškali po novinama „zdravice”, „pijane fraze”, „ganjanje vjetrenjača”, „romantično ludilo”! A madžaronima opet pljuje se u lice javno i piše se, da su Jude, koji nas sistematski, za trideset groša, prodaju Madžarima, pak koji bi se vrag snašao u tome metežu? Sve je to politika, a najbolje je, ako čovjek gucne koju čašicu vina i prigrize koju kranjsku kobasu! To je jedino „Realno i Pozitivno”! (Fraze onoga vremena bile su „Realno i Pozitivno”, te su tako ta gesla iz sabora i politike i štampe pala na ulicu; ulica je pila, opijala se i u smislu banskog „Reda i Zakona” držala se jedino realne i pozitivne baze, naše domaće općenito priznate kapljice i reš pečene purice, svetoga Martina i krvavica, o kojima su feuilletonisti onoga vremena pisali lirski zanosne članke kao o simbolima naše narodnosti.)

U to dakle vrijeme nadstražar Florijan Kranjčec stvorio je sebi o životu ovakvu predodžbu: postoji Markov trg sa crkvom svetoga Marka i crveno-bijelo-modrim grbovima na krovu, koji blistaju, kad sja sunce, te čovjek jedva gleda u onaj sjaj od silnoga svijetla. Na Markovu trgu stoji banska palača, a u palači stoluje „Njegova Preuzvišenost Ban Trojedne Kraljevine”.

„Ban Trojedne Kraljevine” je fikcija, što u posljednjoj konzekvenciji i nema u sebi savršeno ničega ljudskog. To bansko metafizičko biće stoji na posljednjoj granici između

217

vrhunaravnog i naravnog: to je ona veličanstvena pojava preuzvišenoga gospodina Grofa u zlatno opšivenom grimizu s kalpakom na glavi, koja drži u ruci svitak pergamene, na kojoj je kaligrafiran dopis previšnje dvorske kancelarije sa slavnim naslovom: „Svima staležima i redovima Trojedne Kraljevine”, a svaka druga riječ, „iskreni, mili i vjerni naši”, tiče se zapravo „Nas”, vjernih i milih podanika.

Ban Trojedne Kraljevine je dakle neshvatljivo prejasna i preuzvišena aristokratska grofovska pojava, što izravno i lično opći s Previšnjim Dvorom u ime sviju jadnih smrtnika u ovoj maglenoj savskoj dolini, i on ima čast da putuje u Beč pred Visoko Carsko Prijestolje, gdje skromno podastire lojalne želje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Ban, to je onaj preuzvišeni gospodin u sivom kaputu, koji je uvijek strog i mrk, i koji svako poslijepodne šeće oko Cmroka. Kada se otvara veliki portal banske palače i preuzvišeni gospodin Ban idu (jer Preuzvišeni se spominje u kmetskim ustima samo u trećem licu množine), onda se svi detektivi i počasne soldačke straže u paradnom leopolderskom vafenroku sa žutim Lutzenima od 16. Infanterie-Regimente (K. u. K. Infanterie-Flegiment No. 16. S. K. u. K. Hoheit Erzherzog Leopold) i stražari i nadstražari i žandari u paradi s kokotovim perjanicama, što stoje s bijelim rukavicama u novom žutom remenju kao drvene dekoracije, svi se oni tada ukoče i salutiraju, i sve stoji kao mramorno na Markovu trgu, dok Preuzvišeni Gospodin Ban , idu” preko pločnika i svojom srebrnom palicom „tuckaju” tu i tamo po zemlji. A Preuzvišeni Gospodin Ban „idu i ozbiljno se drže”, a s Njima neka gospoda u cilindrima kao sjenke, prepokomo sagnute glave, sve sami „illustrissimusi” i „magnificusi” i „baruni”, a pet koraka iza tih illustrissimusa i magnificusa i baruna Maksimilijan Pesek, kraljevski tajni agent, sa dva bijesna policajna psa. (Pesek Maksimilijan je znameniti tajni redarstveni agent, i bio je već putovao u Pariz da lovi tate i hohštaplere. S toga svog znamenitog puta u Pariz, o kome se dugo govorilo kod policije kao o prvorazrednoj senzaciji, pisao je Maks Pesek nekoliko razglednica starome Florijanu, s kojim je on ,,per tu”, jer su stari „regimenckameradi” još iz mladosti. Poslao je Pesek

218

Florijanu Basel, a nad modrom koloriranom Rajnom nacrtao je analfabetskom rukom debelu strelicu, s ovom primjedbom: „Ovo je rijeka Rajna! Tu sam se ja kupao!” Iz Pariza poslao je Eiffelov toranj isto tako sa strelicom: „Ovo je Ajfelov toranj tu sam pio pivu.” Karijera Maksimilijana Peseka, koji je putovao u Pariz da lovi tate i koji vječno hoda za petama Njegove Preuzvišenosti Gospodina Bana, pričinja se starome Florijanu kao nedostiživ ideal sreće životne, i on uvijek sanjari i mašta o tome, kako bi divno bilo, kad bi on tako hodao za Banom sa dva psa!)

To je dakle Njegova Preuzvišenost Gospodin Ban, koji stoluje u banskoj palači na Markovu trgu. Pa onda ona bijela banska palača sa svilenim zavjesama, kroz koje blistaju svijećnjaci i sja samo zlato! Samo žuto zlato i drago kamenje!

Koliko je tužnih snježnih noći probdio stari Florijan Kranjčec pred tom banskom palačom i gledao sjene, gdje potitravaju na tim prozirnim zavjesama, i muziku slušao, što se razlijevala iz banskih dvorova. Kolike su tu prodefilirale kočije, pak livrirani sluge gornjogradske „aristokracije” u cilindrima, pa dame sve u svili i krznu, i gospoda u fraku, koliko je toga tu prošlo večeras! A nadstražar Florijan Kranjčec držao je špalir svima njima i pozdravljao kočijaše zamotane u bundama, pa kako bi koja kočija stala pred portalom i sluge opet zalupile vratašcima, na kojima je prilijepljen zlatan grb familije, i vranci zagrabili dalje u noć, nadstražar Kranjčec, stojeći ukočen, ponavljao bi u sebi automatski naslove i imena otmjenih gostiju: kao da ih broji redom, jesu li se svi odazvali visokom banskom pozivu.

„Ovo je barunica Fromaž! Ovo je stari barun Winter Sigetski de Sigetvar! Ovo je grof Trombeles! On je bio ulanski ritmajstor, a sada je u civilu! Čudno!”

Stoji tako Kranjčec pod prozorima i sluša glazbu i misli, kako se sada gore u banskim dvorima šampanjac pije i drže zdravice Njegovu Veličanstvu i jedu se pečenke!

„Valjda dobro reš pečeni odojci, pak purani. A ovdje je zima pritisnula! Bit će barem minus deset Celzija! Grize čovjeka za prste! Treba čovjek da se prošeće malko! Da natre sebi uši!

219

Da duhne u dlanove! Da zamahne dva-tri puta ispod pazuha! Baš štipa!”

I tako se nadstražar Kranjčec šeće čitavu tu pijanu, karnevalsku noć pred banskom palačom, gore-dolje, gore-dolje, pak je opet stao tarući oči i bijući nogom o nogu, da mu bude toplije, i zagledao se u onu žutu svjetlost u prvome katu, gdje vise čudne nafarbane slike: starinski oficiri i kavaliri i baruni u paradi, još svi s bijelim perikama kao u blaženo vrijeme blagopokojne carice Marije Terezije. Vise slike velike gospode banske i grofova i magnata u gali, u paradi, sa zlatnim rojtama i svilom, u skupocjenim zlatnim okvirima; tako ukočeno ceremonijalno vise na crvenom zidu te sablasne figure, kao da gledaju preko onih blistavih svijećnjaka i zavjesa dolje na trg, baš u njega, ravno u njega, nadstražara Kranjčeca, ne spava li on možda na noćnoj banskoj straži, čuva li on vjerno banske dvore i vrši li svoju službu točno i propisno po zakletvi? Koliko se dugih noći gledao nadstražar Kranjčec s onim banskim portretima okom u oko, koliko je puta zurio u zrcala visoka i brušena, što se na rubovima lome u boje duge kao crkvena staklovina na svijećnjacima i prozorima.

Što ovako može da misli, bože moj, naš kmet i kumek, kada se tužno kao tele zagleda u feudalnu pompu i zine, te bi čovjek mislio, da on sada u sebi rješava bogzna kakve duboke istine i probleme. Ustvari on onda ne rješava ništa, nego da ga netko zapita strogim pretpostavljenim naglaskom: „Hej vi, nadstražaru, a što vraga blejite u tu bansku jednokatnicu, kao da je još nikada vidjeli niste,” on bi se zbunio i trgnuo kao oda sna i zacijelo ne bi znao da odgovori ni riječi.

Crne arapske majke božje s dijamantnim kraljevskim plaštevima po našim crkvama, banske mramorne grobnice sa zastavama i buzdovanima i oklopima, papinske mitre i grbovi po kaptolskim biskupskim i kanoničkim kurijama, sve ono plemenito i feudalno u našem kraljevskom Gradu, sve to drži naše livrirane i uniformirane seljake u ropskom strahopočitanju, punom bolesne potištenosti, i pogledi tog našeg podvomičkog i nadstražarskog i kancelističkog, banskosavjetničkog i kraljevskopredstojničkog bijednog naroda, pogledi su krvave zgažene žabe pod nogom glupog feudalnog nosoroga.

220

Gleda tako Kranjčec Florijan u rasvijetljene banske prozore i misli, da je „eto to, dakle, ta čarobna banska palača, u kojoj stanuje sam gospodin ban. To je ta kuća, iz koje se vlada čitavom Kraljevinom”.

Ima u gradu još nekoliko kuća, koje bi se donekle mogle usporediti s banskom palačom i njenim metafizičkim značenjem. To je biskupov Grad, na primjer: tamo odsjedaju kardinali Svetoga Oca Rimskoga Pape, pred kojima tri klerika nose srebrne trublje i trube pred njihovim Eminencijama!

„Bilo ji i kod nas kardinala! Ali su pomrli! Sada još samo kardinalski klobuk visi pokraj glavnog oltara u katedrali!”

Pa onda komanda carskog i kraljevskog kora ne zaostaje za banskom palačom! Tamo sjedi preuzvišeni barun'„feldcajgmajster”, koji je kod Custozze šezdeset i šeste sa jednim jedinim eskadronom pobio svu talijansku kavaleriju. To je carsko zborno zapovjedništvo, gdjfe odsjedaju opet nadvojvode i prinčevi i članovi previšnje kuće, ako ih sudbina nanese u naš grad.

Premda su biskupov Grad i komanda carskog i kraljevskog kora slavne palače (nema sumnje: historijskoga značenja), to se one ipak ne mogu usporediti s banskim dvorima, jer su banski dvori iznad sviju dvorova u čitavom gradu, i jer u njima stoluje središte i glava „Kraljevine Hrvatske i Slavonije”. Ta „Kraljevina Hrvatska i Slavonija” imala je u slici Kranjčecovih predodžaba značenje zapravo neshvatljivo i u biti nestvarno, nalik na ono, što je Florijan više puta već osjetio u kazalištu, kad bi pospan i umoran na svojim inspekcijama visoko gore pod krovom na balkonu gledao na scenu, gdje su na zelenoj mjesečini pjevali kraljevi i princeze i grofovi. Između onih grofica što na zelenoj mjesečini pjevaju i nose zlatne cipelice, i opet onih dama, koje se voze u karucama na banski ples u banske dvore, nije u mozgu nadstražara Kranjčeca bilo nikakve razlike. I ono na pozornici i ovo tu izgledalo mu je jednakim misterijem, za koji nikako ne može čovjek da zna, ni što je ni kako je to, tek, eto, stane pa gleda i sve mu je nejasno, a nema sumnje, da to, Što gleda, postoji i da je stvarno: i kao kazališna predstava i kao banska vlast! Ta „Kraljevina Hrvatska i Slavonija” za Florijana

221

Kranjčeca bila je pojam pun nadzemaljskog božanskog suvereniteta, koji je konačna svrha svega zbivanja, i zbog čega sve na svijetu djeluje i muči se, da bi nad svime onda postojala ovakva neshvatljiva, zapravo nadzemaljska Kraljevina. Jer, eto kada ovakav prvi Glavar putuje, on putuje u salonskom vlaku, i crveni sagovi se onda polažu od vagona do kočije, da Vrhovni Glavar Kraljevine ne bi stao nogom na običnu, golu i blatnu zemlju. I kudgod Vrhovni Glavar putuje, putuju s njime sluge, glazbe, mužari, zastave, i tako on nosi sa sobom tu ideju Kraljevine, koja je jednako sveta kao i sakramenti svete matere crkve ili bilo što drugo, što je na ovoj zemlji sveto: zakletva, cestoredarstveni red ili zakoni uopće. I kao što treba da običan smrtnik, građanin, poklekne i da se sagne čelom do zemlje pred Svetim Otajstvom, kad zvoni ulicom, isto tako treba da se pokloni Kraljevini i njenim svećenicima i biskupima i guvernerima i vrhovnim glavarima.

Za staroga Kranjčeca negdje je daleko u nepoznatim geografskim daljinama doduše postojao i ostali svijet osim te naše Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Egzistirale su tu oko nas neke države, gdje se mobilizuje i vode se ratovi, i željezničke su nesreće velike, a u Rusiji bi nihilisti htjeli da ustrijele ruskoga Cara! Ali to je sve konačno daleko, i tko mari za to? Političke međe Kraljevine, kp ja visi po svim kancelarijama i redarstvenim ispostavama, ona dva paralelna poteza dviju opjevanih rijeka, Save i Drave, to je bila posljednja stvarna međa njegovog političkog shvaćanja: Sava i Drava teku i svijetu govore, „da svoj narod Hrvat ljubi’

Svađa se tako, na primjer, stari gdjegod u krčmi kaptolskoj sa svojim starim pajdašom Hlepčekom, koji je bio najprije slagar, taj Matija Hlepček, a poslije je postao podvornik u „Hrvatskoj Zastavi”, gdje je sam pokojni Starčević pisao članke. Taj je, Matija Hlepček, razumije se, bijesan opozicionalac, stekliš, pravaš, neodvišnjak, koji će svoju rodoljubivu glavu, ako je potrebno, sad odmah, večeras ili najkasnije sjutra na tanjiru žrtvovati za dobro i sreću naše divne i nesretne nam domovine.Da staroga Florijana nadstražara i Matijaša Hlepčeka ne veže staro i mnogogodišnje prijateljstvo i da nisu pajdaši već od prve i

222

najranije mladosti, oh, ta bi se dva politička pijetla bila popljuvala i potukla i poapsila već hiljadu i hiljadu puta, kada kod čaše vina razgovor zadre u politiku.

— A što ti imaš protiv Pešte, molim ja tebe? Pešta nije u Kraljevini! Postoji realna veza između Kraljevine i Pešte! Jest! Realna veza! Tako pišu „Narodne novine”! I ta realna veza nas veže! Drugo ništa!

— Ti si osel sa svojim realnim vezama. Nas ne veže nikakva realna veza. Nas veže nagodba, a to je upravo ono, što mi možemo da razvrgnemo tu nagodbu još večeras!

— Vi ste osli! Vi! Opozicija! Ni sami ne znate, što hoćete! Što vi hoćete, molim ja tebe? Ti to meni rastumači! Što vi hoćete? Nagodbu hoćete da razvrgnete. Vas bi sve trebalo poapsiti zbog veleizdaje!

— Mi hoćemo našu hiljadugodišnju slobodu! To mi hoćemo! Mi hoćemo da skinemo madžarsku nagodbu, jer je sklopljena protiv naših interesa! Nas ništa ne veže, nikakva realna veza, i mi smo tu vezu razvezali četrdesetosme!

— Vidiš li, kakav si ti osel! Vi ste opozicionalna fakinaža i bagaža! I vama bi trebao štrik oko vrata, a ne Madžarom! Koga biste se vraga vi tu igrali politike? I da sam vam ja (kojim slučajem) ban, ja bih vas rastjerao, i ne bih se, bogami, s vama po saboru natezao! Nego vam on još i muziku od dvadeset i pete kavalirski komandira, da sabor otvorite s muzikom! On vama muziku i cijelu jednu kompaniju u paradi, i zastavu, i biskupa, a vi pljujete po njemu! Predobar vam je on, predobar, a vi ste nezahvalna bagaža! To ste vi! Nezahvalna bagaža!

— Pa to ne daje on, ti osel! To on mora dati! To ne zavisi od njega, hoće li svirati glazba kod otvorenja saborskog ili ne.

— Tako? To ne daje on? A tko to daje, ako on ne da? Tko daje muziku, to ja tebe pitam! Je li? Da li ban zapovijeda ili ne?

— Ne! On niš ne zapoveda! Zapoveda narod!— Ajd’ spat, prosim te lepo! Kakav narod pišljivi? Ako ban

hoće, naroda nema u dvadeset i četiri sata! Tak vas sve lepo potrpaju k sudbenom stolu, svu narodnu bagažu!

223

— Bi oni, da se mi damo! Ali se mi ne damo! Što ti misliš, da mi ne ćemo jednoga dana doći na Markov trg da zapitamo za naše pravice? Onda će znati ban!

— A što će znati? Tko ste vi? Ništarije! I znaš, da mi nisi prijatelj, ja bih ti pokazao, da si nitko i ništa! Odmah sad na licu mjesta, u ime zakona! Samo se pazi! Znaš! Ti ćeš se groziti z bunom? Jeli? Samo još jednu reč!

— A tko se tebe boji? Kaj mi moreš?Tako je dakle mislio nadstražar Kranjčec o Madžarima, o

Kraljevini, o Realnoj Vezi i o Saboru, o Banu i opoziciji i o svim drugim važnim i nevažnim pitanjima, što su u ono vrijeme stajala na dnevnome redu našeg javnog života.

Stoji, dakle, banska palača, na Markovu trgu, i u prezidijalu su ukopčani svi telefoni sviju županija i kotarskih oblasti i općina i žandarskih postaja, i čitav taj skupocjeni stroj radi tako, kako to preuzvišeni gospodin Ban „komandiraju”. Dišu uredi na spise (akta i ad akta), spisi putuju amo-tamo, apsi se, tuži se; tamo je sudbeni stol i vješala u dvorištu sudbenoga stola. Kad koga građanina, koji se ogriješio o pozitivne zakone, objese, onda mu glavu otisnu u gips, i te lubanje, pune sive prašine, stoje gore u drugom katu najednom ormaru i isplazile su jezike debele kao da su kravlji, a nad svim tim uredima i poglavitima i presvijetlima stoji preuzvišeni gospodin Ban i „komandiraju” svima Oni - preuzvišeni gospodin u trećem licu množine - i sve ostalo pod Njimi. Jer Oni su Najveći i Najviši, i nad Njimi nema nikoga, samo Njegovo Veličanstvo sveti apostolski kralj Jeruzalema i Kraljevine, car i kralj naš prejasni, pobjednik u trideset i tri rata, koji stanuje u stanu od tri hiljade trista trideset i tri sobe.

„To je dakle taj upravni banski sistem! Stol sedmorice! Banski stol! Raferade zemaljske vlade! Gradska redarstvena straža sa trinaest crvenih lampa i centralom! Kod centrale služi on, gospodin nadstražar Kranjčec! On stanuje kod malte! Tamo je njegov krov i njegov plot i njegov vrt. Imao je u vrtu karfiola i paradajza, a sad je sve golo i prazno; niti salate nema, nije pognojeno, i sve trune! I kotac je prazan! Sve je to upropastila bolesna Jula, njegova nesretna žena pudarska kći, koja mu je

224

donijela dva visoka ormara za miraz, i to je bilo sve. Ima ženu i nema je! Da bi Bog dao, pa da umre! Sina ima! Da! Sina ima! I vele svi, daje vražji dečko i da dobro uči, sada u višoj gimnaziji! Taj njegov sin!”

Šeće nadstražar Florijan Kranjčec pod rasvijetljenim banskim dvorima i sluša glazbu, kako gudi iz dalekih zatvorenih toplih prostora, i misli o svome sinu. A zašto se ne bi dogodilo da od njegova sina postane velik gospodin? Kad već njemu nije dao Gospodin Bog i nije mu pošlo za rukom, da nešto od sebe i svoga života stvori, zašto ne bi njegov sin bio sretniji?

Razmišljajući o sreći svoga sina, kako sebi plastično i živo predstavlja stari Kranjčec taj socijalni uspon svoga jedinca? Za Kranjčeca izgleda svijet kao golema oranica i pašnjak, obrubljen vodama Savom i Dravom, a nasred te zemlje, teške, seljačke, tamne zemlje, koja se zove „lijepa naša”, stoji Markov trg kao slatka torta sa zavijucima i serpentinama. Njemu, Florijanu Kranjčecu, nije bilo dano, da se popne gore na tu tortu, na Markov trg. On je zapeo na svome putu kod crvene lampe i ostao vani na ulici! Ali njegov sin, on bi mogao da se popne! Zašto ne?

„Njegov će sin lijepo položiti doktorat, postat će gospodin doktor, obući će frak i još će putovati u Peštu u salonskim kolima, i to će „Narodne novine” javiti debelim slovima: „Illustrissimus ovaj ili onaj, šef vladinog odsjeka, otputovao je u Peštu u pratnji svog tajnika doktora Kranjčeca.”

Taj doktor Kranjčec, to je Rudo, njegov sin! Njegova rođena krv! A zašto to najposlije i ne bi bilo ostvarivo? To je početak karijere! Onda se već lagano dalje penje! Sve polagano! Stuba po stubu! A on će onda već biti u penziji! U civilu! Hodat će lijepo u kavanu i tamo gledati slike i fotografije, kao pravi gospodin! I pušiti cigaru! Šta jednu? Dvije! Tri! Pet! Dnevno najmanje pet cigara! Onda će biti cigara kao blata! Dosta bi zapravo bile i dvije cigare dnevno! Starome čovjeku duhan kvari vid! Ah! Što da se štedi? Samo se jedanput živi! Dvije prijepodne, a dvije poslijepodne! Tako, da! To je sredina! To su četiri groša po trideset puta, to je ukupno šest forinti mjesečno samo za cigare! To će mu dati sin! Tih šest forinti! I još će mu

15 Izabrane novele 225

dati za kavu i za toplice i to Sutinske, jer su te najzdravije i osobito prijaju srcu, a pod stare dane dobro je posvetiti malko pažnje izmučenom srcu, a i mjehuru, bogme!”

Tako grabi stari Kranjčec ispod rasvijetljenih banskih prozora gore-dolje i sluša muziku i sanja o cigarama, o karijeri svoga sina, i zida goleme tornjeve, kako će on u civil, pa u toplice, i kako će još biti lijepo i vrijedno živjeti. A zima je pritisla jaka te se sve inje trusi s telefonskih žica i čuju se čavke i gavrani iz šume. I Kosci se popeli s Vlašićima nad toranj, pak se krijese i blistaju kao regrutski gumbi.

Ti sni staroga Kranjčeca o karijeri njegova jedino rođenoga sina imaju da se shvate, iz današnje maglene i prilično uznemirene perspektive, kao posve prirodne i dobro postavljene premise, koje će se prije ili poslije morati realizirati u nekakav bolji, ljudskiji i dostojniji život, nego što je bio njegov vlastiti po kasarnama i po ulicama. Život je naš onda putovao kao vagon po solidno postavljenim tračnicama, i nikome od naše malograđanske takozvane inteligencije nije nikada niti u snu palo na pamet, da bi se sve to moglo doista jednoga dana srušiti i slomiti u strašnoj apokaliptičnoj katastrofi.

Vladajući simbol cijeloga našega života u ono vrijeme bila je policajna crvena lampa. Ta strašna krvava svjetiljka nije svijetlila samo nad stražarnicama i redarstvenim ispostavama i ona nije rasvjetljivala samo mozak nadstražara Kranjčeca i njemu slične mozgove banskih savjetnika i viših plaćevnih pristava kraljevske zemaljske vlade, nego je ta lampa sablasno sjala nad cijelom Kraljevinom kao crveni svjetionik, kojega se svijetlo kupalo u crnim valovima Jadrana i kapalo po sjevernim močvarama i šumama, gdje još i za naših dana urlaju vuci. Ta prokleta crvena lampa nije značila samo onu smrdljivu petrolejku, koja se još uvijek puši, kad je već davno svanulo i javljaju se posljednji pijetli po pivnicama, nego je ta lampa bila krvavi nadgrobni žižak nad gigantskim paragrafima, kojima je cijeli upravni banski sistem našega života bio zatrpan i hermetički zatvoren kao mračna kamena grobnica. Doista! Kod nas je u ono vrijeme izgledalo sve mrtvo i žalosno i pusto kao u smrdljivoj grobnici, i naši najjači ljudi hodali su u ono vrijeme kao gnjili skeleti s

226

voštanicama i pjevali mrtvačke pjesme, kakve se pjevaju samo pod zemljom nad mrtvim stvarima. Sve naše modre romantične retrospektive, ono bijedno gledanje hiljadu godina unatrag, sve je ono bilo tužan dokaz, da su tadašnje naše atmosfere bile tako otrovane i tako zagušljive, da se u njima nije dalo disati. Ljudi su sklapali oči pred stvarnošću i sanjali o Kraljevini, kakva je bila u ono slavno doba, kada su se njeni vladari kao suvereni dopisivali s Bizantom i Rimom, i kada su narodne dinastije izgledale nepobjedive i silne. Taj rodoljubni rojalizam trobojni i patetični treperio je kao močvarni oganj nad svim tadašnjim političkim govorima i projektima, i mnogo je bolesti bilo u tome, i mnogo nesposobnosti i pomanjkanja životnih talenata, a isto tako i pomanjkanja životnih uslova. Upravni banski nagodbenjački sistem bio je podijeljen na tri glavne kaste: činovničku, vojničku i svećeničku, i seljačka kmetska djeca izlazila su iz banskog sveučilišta kao lutke u kutijama: činovnici, vojnici ili svećenici, drveni, lakirani, zamotani u svilenom papiru, svi sablasno slični kao strojem izrezane lutke.

Došla je onda generacija dječurlije, koja je htjela da pograbi našu stvar s Bakunjinom i Darvvinom, kao što se onda jedno vrijeme počelo pisati i deklamirati po gimnazijalnim književnim sastancima: da život nije kutija banskih igračaka nego problem, i to još neriješen. U toj našoj grobnici, rasvijetljenoj policajnom crvenom lampom, gdje su naokolo lutali i buncali alkoholičari i držali zdravice o mrtvim narodnim dinastijama, u ovom našem kotlu, gdje su se topili karakteri i volje i ideali i čežnje u prljavu otrovnu smolu madžaronske stvarnosti Reda, Rada i Zakona, u ovom našem blatu bolesnom pojavila se falanga megalomanske dječurlije, koja je stala da priseže na Bakunjina i Darwina, i na to, daje čovjek postao čotjekom od majmuna!

„Sto, k vragu i Hrvatska! Čovjek je postao čovjekom od majmuna! Kakva pišljiva Hrvatska? Kraljevina! Banovina! Dinastije! Crveno-bijelo-modre dinastije! Čovjek je postao od majmuna... Čovjek! Crno-žute dinastije! Sve to apcug! Sve to nema smisla! Živjeti treba! Samo živjeti treba! Jako! Lično! Duboko! Individualno! Životinjski!”

Duhnuo je vihor dekadentnog, tako naročito našeg mladenačkoromantičnog kroatizma, koji se zaletio na život kao

15 227

leptirića na svjetiljku, mlad, lud, pijan, pun radosti i zanosa, da već za sekundu padne zgrčen i spržen. Bila je to plima nošena nekim našim domaćim vlaškouličanskim i kaptolskim jakobinizmom, koji je suknuo iz naše mladosti vulkanski visoko i ognjeno, da se ugasi u dubokim i beznadnim patnjama naše crne i dvostrukoteške tmine. U nastupu naše omladine onih dalekih dana manifestirala se naša slavjanska puntarska ćud, naša poluluda i polutalentirana zbunjena narav, koja razbija glavu s pjesmom na usni i pada od duboke i neizrečene želje za životom.

Sin Florijana Kranjčeca, Rudo, odrastao je dakle s tom generacijom, koja je prvi put zagrabila u krajnji ekstrem poricanja sve naše domaće stoljetne, plemenitaške, gornjogradske, banske gluposti, i koja je golobrada i naivna bila duboko uvjerena, da temperamentno poricati naše apsurde znači već i živjeti, onako živjeti, kako bi trebalo da se zapravo živi.

1 sve slatke i čeznutljive pretpostavke staroga Florijana o sigurnoj karijeri njegova sina bile su doista dobro postavljene s obzirom na našu crvenolampašku bolesnu sredinu, no one nisu nikako bile računale s Rudolfovom nutrinom, s njegovim ondašnjim takozvanim idealima; u jednu riječ, sa svim onim, što je Rudolfa onda razdiralo i nosilo. Jer Rudolf, po majci kršten Julije, njegov sin i „vražji clečko” i „otvorena glava”, nije pokazivao ni najmanje dara ni volje, da se uživi u tu karijersku banskoupravnu ideologiju svog rođenog oca, nego ju je štoviše ismjehivao svaki dan i svakom prilikom, kad se je to samo dalo.

Stari Florijan Kranjčec vjerovao je u sedam presvetih sakramenata, u deset zapovijedi Mojisijevih i u paragrafe „Reda, Rada i Zakona”; to su bile temeljne i sakrosanktne osnove, na kojima je on sazidao svoj život. Sve je to stajalo tako solidno i tako „nepokolebljivo”, kao što u računici stoji, da su dva puta dva četiri, i on je sve to „Veliko i Pozitivno i Realno” po mogućnosti još i pomagao održavati svojom sabljom i revolverom, obim ramenima, a i glavom, po previšnjem načelu: Viribus Unitis! Iznad svega toga lebdjela su dva slavna madžarska anđela i vijala u ruci vrpcu, na kojoj je bilo ispisano velikim slovima: hrvatsko-slavonska kraljevska ugarska karijera.

228

I meso i nervi i moždana masa staroga Kranjčeca, sve je bilo žigosano tim životnim klišejom kao kraljevskim uredovnim pečatom,, i sve se to u starome skrutilo u tvrde kalupe kao beton, i tko bi to mogao da rastrga, taj beton životnih nazora, i da od njega izmijesi nove kalupe i nove forme? Po starome Kranjčecu jedine kategorije banskog pogleda na svijet bili su plaćevni razredi, a od kraljevskog pristava višeg plaćevnog razreda do banskog perovođe razmak je mnogo važniji, nego što su bilo kakvi kozmički razmaci u raznolikosti životnih stanja u međuzvjezdanim odnosima.

Mozak njegova sina izgledao je više ao doza eksploziva, iskuhana u „modernoj revolucionarnoj” retorti - kako se onda kod nas govorilo — po svim kemijskim formulama sviju mogućih „izama”, koji su u ono vrijeme lijetali nad našom zemljom kao gorući zmajevi. Koje čudo onda, a se taj „panseksualni, ateisti­čki, pandestruktivni, darvinističko-anarhistički, marksističko- -anacionalno-revolucionarni antiklerikalizam” pobio s kraljev­sko redarstvenim „realnim i pozitivnim” klišejom staroga nad- stražara na život i smrt.

Matematički je jasno, da su se ta dva životna smjera sudarila u dramatski oštrom sukobu, kada je sin očeve ideale smatrao „ogavnim bordelom”, „trulom i gnjilom kloakom”, „Babilonom, kome su dani odbrojeni”, a otac opet sina proklinjao i nazivao ga „izrodom paklenim”, „lopovom tvrdoglavim” i „antikristom”!

Taj je sukob u domu nadstražara Kranjčeca počeo već u vrijeme prve gimnazije i trajao je neprekidno dalje grabeći sve dublje i dublje u dramatski element; on je često puta znao da raspali pozaspale strasti i nagone, da je briznula krv i razbile se glave, pa bi onda trajala podmukla šutnja po dvije-tri nedjelje, da je onda opet otpočne sve iznova i da naraste do bjesnila i barbarske, crne, demonske mržnje, koja se raspaljivala u ocu i sinu, a da nije zapravo ni bila mržnja između oca i sina nego mržnja između svjetova.

Straži nadstražar Kranjčec pod biskupskim Gradom u perivoju pod balkonom; svibanjska je mlaka noć, miriše cvijeće po rondoima i kandelabri sjaju na balkonu, a gore se iz prvoga

229

kata kroz spuštene rolete čuju glasovi: zvoni kucanje čaša i plače violončelo kvarteta, koji gudi duboko kao ljudski glas. To je večeras politički vrlo važan „soupe”, na koji su doputovala madžarska gospoda ministri, državni tajnici i banski savjetnici iz Budima, te se sada gore kod biskupa opet kuju političke i neobično važne osnove; policiji je izdana stroga zapovijed, da povuče preko cijeloga parka kordon, da ne bi glupa i slijepa opozicija izazvala kakav skandal. Razmjestio je nadstražar Kranjčec svoje ljude oko biskupskoga Grada, a sam šeće pod balkonom, kad mu se pričinilo, da se netko miče u sjeni rascvalog jorgovana.

— Stoj! Tko je?— A što se vraga dereš, još će me uapsiti!— Ti si! Za boga miloga, a što ti hoćeš tu?— No, no, ne boj se ništa! Nemam ja nikakve bombe! Došao

sam samo da vidim, da li dobro vršiš svoju dužnost! Ali vi, draga policijo, nemate nikakvog talenta! Mogao sam vas sve već baciti u zrak! He-he! Sakrio sam se u biskupsku kočiju! Baš mekana i fina kočija! Dobro se u njoj spava!

— Marš odavle!«■— Ne viči, jesi li poludio? Da barem koga čuvaš! Ali gore ti

sjede sami tati i ubojice i lopovi i hulje! Ban je hulja nad huljama! A njegov prvi doglavnik, „illustrissimus” Perković, ubio je sedamnaest ljudi na posljednjim izborima! Njega čuvaš, krvavog lopova! Predsjednik banske table ima sifilis, sin mu je šepav, ide sa mnom u školu! Poznam ja tu bandu, milijune kradu ta gospoda, a ti ih čuvaš!

Tako se bilo otkuda postavi sin pred oca kao sjena u opasnim i napetim situacijama i stane da mu pljuje po svetinjama, a stari ne može ništa! Niti vikati ne može, niti posjeći ga ne može, ni uapsiti; nego, eto, sada će ga još otpratiti do kordona, da ga propuste kroz kordon, pak će se sav rastrovan i žalostan vratiti na stražu plah i dotučen, u strahu, nije li tko možda čuo, kako su razgovarali.

„Koji je to vrag u njegovu djetetu? Sto hoće taj deran od njega, da ga ovako pakleno muči!”

230

Ili: izderao se stari na ulici na kakvog prosjaka traljavog, neka se nosi, što baš mora ovdje pod bogataškom palačom da pruža ruke prolaznicima, kada eto, opet je tu njegov sin te se stavlja na stranu siromaha i psuje po policiji.

— Nemojte vi ništa da slušate tu policiju! Uzmite vi svoje štake pa udarite ovoga stražara po glavi! Doći ćete u rešt, bit će vam bolje nego na ulici!

Tako se javlja sin ocu kao priviđenje, i ne čini Rudo te scene ni iz kakvih naročitih razloga, nego tako: uvijek se takav sudar dogodi sam od sebe, posve slučajno, više elementarno i kao pod imperativnom nekom neizbježnošću. Ide ulicom i stigne oca, gdje opet ureduje u službenom poslu i to mu se očevo uredovanje s njegova „nadčovječanskoga i hiperindiviđualističkoga stanovišta” pričinja tako neizrecivo bijednim, da on ne može da se svlada, i uvijek tako, riječ po riječ, otac i sin se posvađaju i počupaju javno na cesti kao dva pijetla. Posljednji put sukobiše se zbog jednog malog nesretnog psa, a bilo je to jedne oblačne i maglene nedjelje prijepodne, prije Svih Svetih.

Kod nas u gradu diže se od vremena na vrijeme golema hajka na pse, i premda je čitava naša zemlja golema psetarnica, a naše provincijalne noći pune pasjeg laveža (te nema takorekavši nijedne kuće bez psa na lancu), pseto bez kraljevske i banske marke ipak ne smije da prestupi prag našega glavnog i prijestolnog Grada, jer odmah pada pod udar pozitivnog zakona. Raspisuju se ustrajno banski oglasi protiv bjesnoće, i doista od vremena na vrijeme kod nas u gradu dižu se svi na noge u bjesomučnoj psihozi ganjajući i loveći pse bez marke. U takvo kritično vrijeme leže sami krvavi psi po našim velegradskim ulicama. Čisti se grad od bjesnoće.

Bilo je to dakle u takvo opasno doba psihoze, u maglenu nedjelju prijepodne, kada je Rudolf lutao niz onu dosadnu, blatnu i sivu ulicu donjega grada, koja nosi ime slavnog dubrovačkog trubadura. Pisali su u gimnaziji zadaće o tom dubrovačkom poetu, i Rudolf je razmišljao o njemu, kako je to čudno, da se ta blatna duga ulica zove baš njegovim imenom. Što bi rekao onaj gospar s naprašenom vlasuljom, u crvenom

231

plastu, da se prošeće tom svojom vlastitom ulicom i da vidi ove prsate debele Zagorke po oknima, kako praše prljave krpe na glave prolaznika, dok netko očajno prebire skale na klaviru: ce, de, e, ef, ge, e, de.

„Kako je sve to čudno! A najčudnije je to, da se službeno i po čitankama tvrdi, kako je taj dubrovački pjesnik bio neobično velik pjesnik, zato su mu i ulicu krstili njegovim imenom, a nitko od đaka ne vjeruje u tu pjesničku veličinu i ne shvaća od tih pjesama ni strofe.”

Kada eto, trgla je Rudolfa iz tih književnohistorijskih razmatranja vika. Iza ugla trčali su šoštarski naučnici, dječurlija, fakini, djevojčice, bebe, šegrti s rajsbretima, a pred gomilom laje maleno crno-bijelo pjegavo psetance i trči kao ludo;*Rudolfova simpatija bila je oduvijek na strani tih nesretnih gonjenih pasa, dobroćudnih kudrova i šaronja i bundaša, što odnekud iz dalekih provincijalnih ravnica zablude u taj naš „velegrad”1 da izgubljeni tu i nesretni konačno nastradaju pod udarom gomila zaljubljenih u kraljevske cestoredarstvene propise i zakone živoderske khuenovštine. Ukratko, događaji su se razvili tako, da se gomila pognala za psom niz ulicu dubrovačkoga pjesnika, i da se tamo našao u dnu perspektive gospodin nadstražar Kranjčec, koji je povukao golu sablju i dohvatio psa po glavi i dotukao ga nasred ulice. U tome događaju nije (konačno) bilo ničeg neprirodnog; ali kako je Rudolf bio sav protrnuo od paničnoga straha, hoće li nesretnom psu uspjeti da se spasi, i kako se tamo na dnu perspektive pojavila crna misteriozna pojava stražara, u onome,, kako je taj stražar povukao sablju i — oh — sravnio psa sa zemljom, jednim jedinim udarcem, u onoj krvoločnoj cestoredarstvenoj gesti bilo je toliko groznog, usudnog, krvničkog užasa, da se Rudolf uhvatio za glavu i zavikao očajno iza svega glasa:

Što mu je bio kriv, što mu je bio kriv?Dok je Rudolf dotrčao do mjesta zločina, već je sve bilo

svršeno. Crno-bijelo psetance još je dva-tri puta trgnulo stegnom, a onda se smirilo, a mlaka vode, u kojoj je plivala jedna limena, kao kružnica pravilna kutija „Admiral Paste”, bila je sva krvava. Skupila se gomila nad pasjim truplom. Netko je

232

dao jedan cijeli broj „Hrvatske Zastave”, i tako su pokrili nesretnu žrtvu „Hrvatskom Zastavom” i na četiri ugla postavili su šegrti četiri kamena, da ne digne vjetar „Hrvatsku Zastavu” i da sve ostane pokriveno, dok ne dođe živoder.

Nadstražar Kranjčec slavodobitno je brisao svoju krvavu sablju u prljavi „opozicionalni” novinski papir, babe su važno pričale i prepričavajući preuveličavale, kako je pseto bilo bijesno i kako je lajalo, i kako je gospodin nadstražar hrabar i smion čovjek, jer je eto spasio naš grad od tolike nesreće, a netko je i dalje očajno i monotono na klaviru u prvome katu prebirao skale.

„To je dakle djelo moga oca krvnika - idiotski je zurio Rudolf u prljavu „Hrvatsku Zastavu” pritegnutu sa četiri kamena, kroz koju su već probijale velike mrlje krvi i vode.

„To je moga oca životni poziv! Da kolje pse! Da ganja prosjake! Da straži lopove i hulje! To je on, moj otac! Kako ga je samo po glavi! Nesretno pseto! Kako gaje krvnički po glavi!”

— Ti nisi čovjek, ti su ubojica — vikao je istoga dana poslijepodne sin na oca, kad su se poslije toga krvavoga događaja sastali prvi put. — Tvoje su ruke krvave!

— A što ćeš ti tu pljuvati po mojoj poštenoj sijedoj glavi? Stidi se! Nijedna ptica ne smradi u svoje rođeno gnijezdo, a ti tu pljuješ po svome ocu! Mogao bi biti ponosan, što si se tako rodio kao što jesi! Razumiješ li? Po-no-san!

— Ti nisi čovjek! Ti si šinter!Tako je sin oca krstio šinterom, i taj je epiteton ostao

starome u svađama poslije za vječna vremena. Kad bi se god otac i sin našli poslije u borbi i svađi licem u lice, đa se opet pitaju za kakve račune, vikao bi Rudolf ocu, da je ubojica i da su mu ruke krvave. Noću, kada bi se stari znao vratiti s inspekcije i kad bi našao sina kod petrolejke, gdje lista knjigama, starac u povišenom vinskom raspoloženju htio bi da se porazgovori sa svojim sinom toplo i intimno, o sreći, o karijeri, o državnoj službi, o budućnosti. Ali u dečka kao da je duhnuo nečastivi, i stari ne može da mu pristupi nikako.

— Karijera! Državna služba? Penzija? Je li! Ni govora o tome, ni govora, dragi moj! Sve je to i onako pri kraju! Sve će se to jednoga dana srušiti!

233

— A tko će to srušiti, to ti meni reci — tako pita stari Kranjčec očajno sina, spustivši glas za dva tona niže i ogledavajući se oprezno na prozore, ne sluša li tko nepozvan to bezbožno pitanje.

— Kakvo ludo pitanje — smije se Rudolf,sedmogimnazijalac, odlikaš sa pet izvrsnih, koji imponira ocu zbog tih pet izvrsnih, te ga ovaj ipak ne može da potpuno poreče u načelu. („Valjda ipak ima nešto na stvari, kada ta usijana glava u to tako tvrdo vjeruje.”)

— Tko će srušiti? Samo će se srušiti! To je sve tako trulo, da će se samo srušiti od prvog jačeg udarca!

— Ali tko će udariti, sinko, to ja tebe pitam. Tko će udariti? Ti spavaš! Probudi se, za boga miloga! Ti spavaš!

— Tko će udariti? Ja ću udariti? Jesi li me čuo? Ako nitko drugi ne udari, udarit ću ja sam. Ali nisam ja sam! Nas ima mnogo! Svi ćemo mi udariti! Moderno vrijeme će udariti! Imaš li ti pojma, gdje mi živimo? Imaš li ti pojma, kamo ta naša trula lađa plovi?

— Ali! Smiješna stavar! Sa dvije kompanije infanterije rastjerat će vas, sve vas luđake! Što velim, dvije kompdnije? Sama gradska straža će vas rastjerati, da vas ni devet mačaka ne će naći! Jesi li me razumio? Sama gradska straža! Devet mačaka vas ne će naći! Tako će vas rastjerati, sve vaše tikve! Devet ma-ča-ka! Jesi li me razumio?

— A tko govori o infanteriji? 0 kakvoj glupoj infanteriji? Valjda mi nismo soldati, i tko vjeruje još danas u Evropi u soldačku silu? Samo Crnci bubnjaju još danas javno pa prašumama. Valjda mi nismo tako ludi da jurnemo na tvoje pandurske sablje i bajonete? Kao da nema drugoga sredstva borbe! Jesi li bio kada u kojoj tiskari? Što? Jesi li vidio one mašine i ona slova? Sve vaše patrone u vašim pandurskim puškama ne mogu toliko, koliko ona jedna naša slagarska mašina.

(Stari Kranjčec bio je već mnogo puta po tiskarama da plijeni novine, i on neizrecivo omalovažava sve, što je s tiskarom, s novinama ili s politikom, a pogotovo s opozicijom u vezi. Novinar, to je u mozgu nadstražara Kranjčeca čovjek, koji

234

stoji na ljestvici rangovnoj mnogo niže ispod čistioca kanala i zahoda. Najprije čistilac kanala i zahoda, onda kelnerice, onda dugo nitko, a sasvim na koncu novinar.)

— No, s tim svojim novinama i novinarima, s njima ćete puhnuti funt perja banskoj i kraljevskoj vlasti, to da, to je istina!

— Više ti vrijede jedne novine, nego svi tvoji kanoni i bajonete! Ti nemaš soldačije, koju ne bi tiskare potukle! Tiskare pobjeđuju. Tiskare su oborile već malo jača carstva, nego što je tiranija ovoga tvog madžarskog grofa!

— Ajd’ k vragu! Kakve vražje tiskare? Sve bih to ja zabranio jednim potezom pera! Čemu sve to? Samo se smutnja pravi po svijetu!

— Kasno je, stari! Daj mi mira, da čitam! Mi se dva ne razumijemo! Sto je tebi bijelo, to je meni crno! To je jasno! Ti melješ svoje, a ja svoje!

— To se zna, kad govoriš gluposti!— Što bih ja govorio gluposti! Nisu to nikakve gluposti! A

to pamti, da ja ni u kakvu madžarsku državnu službu ne idem! Amen! To je gotova stvar! Laku noć!

( Rudolf je sada još u sedmoj gimnaziji, ponoć je prošla, stari je pijan i umoran te osjeća, kako taj razgovor o odabiranju poziva i pitanju karijere sada baš nikako nije aktuelan: hoće li njegov sin u državnu službu ili ne. No eto, usprkos svemu tome, stari ne nalazi u sebi toliko psihološke odvažnosti, da bi odlučno prekinuo tu diplomatsku nit, nego ga neki đavo silina još jednu riječ, da bi tom deranu objasnio definitivno, o čemu se zapravo radi, kada je riječ o karijeri.)

— Dakle, ti veliš, da ne ćeš u državnu službu?— Pa već sam ti sto i sto puta rekao, da ne idem!

Daj mi mira!— Ne?— Ne!

. — Dakle nikako ne?Šutnja. rja.

— Vidiš li, sinko, kako si ti nezahvalan? Pa jesi li ti moje jedino dijete? I ti meni ovako?

235

— Nisam ja nikakvo tvoje dijete! Ti si jedno, a ja sam drugo! Mi smo dva strana i potpuno tuđa čovjeka! Mi se tučemo i pobijamo! I to je tako u životu! „Borba za opstanak!” To se engleski zove „struggle for existence”!

— Kako? Kako se mi to tučemo? Na engleski način? Kakva je. to borba? Što je tebi?

— E, a kako se tučemo? Tako! Lijepo! Ti si pandur, ti kolješ pse po ulicama, čuvaš madžaronske hulje i lopove, a ja stojim na principu, da Markov trg treba dići dinamitom u zrak.

— Čuješ, pazi što govoriš!— A što da pazim? Ništa nemam ja da pazim! To je stanje

fakata! Ti čuvaš jedan režim tiranije i skandala i paname i prevare, a ja pljujem po tom tvom madžarskom grofovskom režimu! Ja ću uzeti revolver i pucati, a ti ćeš onda dignuti sablju i na mene! Što je tebi važno principijelno pitanje, hoće li tvoj sin poginuti ili ne! Kako onda da to nije borba? Mi se tučemo! Ti to nikako ne ćeš da pojmiš, da smo mi dva neprijatelja.

— Bog budi s tobom, dijete moje bedasto!— A kakav bog? Boga nema! I onda, toga bana treba

ustrijeliti, pak ni njega ne će biti!— Šta-a?— Da! Trebalo bi ustrijeliti bana! To bi bilo jedino

pametno! Cijeli Markov trg trebalo bi dići u zrak.— Ni riječi više!(Sin dobro zna, da je svaka njegova daljnja riječ sada ulje u

vatru i crvena krpa. I sada će on sve to potjerati u bolesno bjesnilo, u paroksizam.)

— A zašto da šutim? Ne ću da šutim! Tebi je tvoja crkva katolička sveta! Meni je to trgovina, kao i onaj Židov kod „Crnoga mačka” tamo na uglu! Samo je naš narod glup, pak još uvijek kupuje kod te firme. Ali će i ona bankrotirati! Skoro!

— Da! Tvoja će usijana glava bankrotirati, a ne crkva!— Ali! Smiješna stvar! Vidiš li, opet jedan argumenat, kako

se nas dvojica ne razumijemo! Pojmiš li ti, da je crkva već bankrotirala? Što? Nje više nema! To se samo čini, da ona postoji! Ali nje već davno nema!

236

— Oh, dijete, dijete! Kako si slijep i bedast! Da li ti to uviđaš? Kad će ti se jedanput oči otvoriti, bit će prekasno! Ti si abnormalan! Tebi se sve to smotalo u tvojoj nesretnoj glavi!

— Moje su oči otvorene! Samo, kad bi tvoje bile takve, bilo bi dobro! Ja sam normalan, a vi ste svi ostali ludnica! Eto! Sve je to oko nas ludnica. 1 one tvoje kasarne, u kojima si prohrkao i proglađovao svojih petnaest godina (mladost svoju) i ta tvoja redarstvena straža, i tvoj N)arkov trg, i crvena lampa, sve ti je to jedna ludnica! Sve to smrdi, sve je to ogavno, sve je to prokleto!

— A od čega živjeti, sinko? Od čega živjeti?— Molim vas ko boga, prestanite već jedanput — uzdahnula

je s kreveta mati Jula, što se tamo okreće š lijevoga boka na desni, i postelja škripi razvaljena sva i trula. Bila se je ipak najzad nekako zgrčila u klupko i našla zgodnu poziciju da usne na tren, kada su je eto ovi razbojnici, prokleti hahari i krvnici probudili! I sada opet bdij do jutra, umorna, slomljena zapečenih vjeđa, bolesna. Oh! Prokleto! Sve je to prokleto!

— Tako! Eto, čovjek u svom rođenom stanu, pak robuje! I ne smije da riječ progovori, kada ga srce vuče. Sve uvijek šapći i na prstima hodaj!Da bog da, propalo sve ovaj čas!

Ustao je stari Kranjčec i oteturao do postelje. Tamo se sagnuo i muči se te nikako ne može da razveže cipele, i tako kune i mrmlja i proklinje, a sve mu se kroz mozak pletu misli, kako je to živa istina, da njegov sin dobro uči i da ima pet izvrsnih i da je bistra glava..,Da, da! Bistra je to glavica! Ali koja mu korist od toga? - Duboko iz tmine, iz dna duše Florijanov odnekud puše se crne slutnje, da sve to nekako krivo stoji s’tim njegovim sinom, i da

se sve to ne može dobro svršiti.”A sin je podlaktio glavu obim rukama, i peku ga oči i boli ga

glava, i pospan je, i natječu mu reci pod očima i peče ga, ali se on ne da, nego sjedi tako i bije se sa snom i guta rečenice i stranice i knjige i vjekove. Guta vizije, kako dolaze kulture i civilizacije i kako gasnu i venu kao svjetlost i lišće. Rastu kupole, hramovi, gradovi, idu vojske, pale se požari, padaju glave, život, to se talasa golemi grozni život gore-dolje, sve ide, sve raste, sve pada... i tako se negdje u kozmosu među vatrenim

237

maglama proždire pratvar sama u protuslovljima darvinizma, a sve se to zove magično: „struggle for existence”.

Mutne slutnje staroga Kranjčeca, što su stajale nad njim kao naoblačeno nebo, da se sve to s njegovim jedinorođenim sinom ne će dobro svršiti, doista se i obistiniše. Sve se to nije dobro svršilo.

Bio je opet jedan carski jubilej! Slavila je carska vojska historijski slavnu austrijsku vojničku pobjedu, o kojoj su djeca po pučkoškolskim čitankama znala tri loše rimovane kitice. Pukovnije su istupile u potpunoj paradi sa cakama, lovorovim lišćem i zastavama, pjevala se pontifikalna misa, i ,,pontifex maximus” je pod svilenom mitrom razigranih nerava intonirao „Te Deum”.

U takve dane u lijevoj lađi katedrale sjedi činovništvo s Markova trga korporativno, svrstano po odsjecima, uredno, regrutski, sa šefovima na čelu, s bijelim „glace” — rukavicama, cilindrima i pucetima od sedefa, kao što je to objavljeno bilo dvadeset i četiri sata ranije u „Narodnim novinama”. Desno od činovništva sjedi generalitet: stara gospoda generali sa crvenim prugama i zelenim perjem, sa ađutantima i zlatnim ostrugama, a osim činovništva s Markova trga i generaliteta nema nikoga u crkvi, jer „plebs” se za takvih svečanih pobjedničkih i triumfalnih dana u crkvu načelno ne pušta. „Plebs” stoji i zjaka vani iza redarstvenog i soldačkog kordona i gleda banske serežane krznom opšivenih gajtana, i niklene kartuše i „sabretache” kavalerista ordonanaca, karuce banske s grbovima, i pjegavoga malog konjića, koji vuče bubanj soldačke glazbe, kojoj trublje bliješte na suncu, te se jedna žuta blistava traka odbila i u dugom refleksu pala preko ulice na kanoničku kaptolsku kuriju i tamo puže po geni amo-tamo, kako se god jedan od trubljača u četi miče.

Kada je ban izlazio iz crkve, praćen svojim serežanima, u potpunom dostojanstvu Zamjenika Njegova Veličanstva Cara i Kralja, kao Prvi Glavar Regni Croatiae et Slavoniae, baš u onom momentu, kada je htio da se popne na kočiju, iza jedne naslage kamenja kod starih kaptolskih vrata, stoje tu stajalo spremljeno za obnovu staroga portala, skočio je neki mladi razbarušeni

238

dečko i odapeo na Njegovu Preuzvišenost Bana tri hica iz revolvera jedan za drugim: bum, bum, bum.

Akustika je bila vrlo loša, jer su detonaciju progutala debela kaptolska vrata i tvrđavni zidovi kule, i tako je to više izgledalo, kao da su pale tri daske, a ne tri revolverska hica. Efekt je bio potpuno promašen. Serežani, stražari, generali, ađutanti svi su odmah povukli mačeve i bacili se na atentatora, a ban, koji je ostao zdrav i čil, cinički se nasmjehnuo, nešto se madžarski izderao na svoga slugu, i kočija, je odjurila u galopu bez uobičajenogaceremonijala.'Fij asko!

Ustanovilo se kod policije, da je atentator sedmogimhazijalac i da je bio zbog „izazovna vladanja i višekratnih prekršaja disciplinarnog reda” bačen iz gimnazije prije osam dana; da je pucao iz službene pištolje, kakvima je snabdjevena kraljevska redarstvena straža. Još iste večeri bilo je „pomnim izvidima” ustanovljeno, da je atentator primio tu službenu pištolju od Rudolfa Kranjčeca, svoga druga iz sedmoga rezreda gimnazije. Događaji se dalje razvijahu logično i dramatskom brzinom. Sin nadstražara Kranjčeca bio je osuđen po nekom određenom paragrafu kao sukrivac atentata i bačen pravomoćnom presudom kraljevskog sudbenog stola (koju je stol sedmorice, zastrašnog primjera radi, podcrtao i potvrdio) u Lepoglavu na tri i pol godine. Sve se to srušilo na staroga Florijana kao grom: i ta glavna rasprava i prije toga smrt žene mu Jule, i to, kako je on kao otac stao pred tribunal sudbenog stola i tamo morao da svjedoči, sve se to slomilo „takorekavši u dvadeset i četiri sata”. Još se čovjek nije pravo ni sabrao, već se sve to rasplinulo kao crn oblak, i život je opet dalje potekao monoton i žalostan, dubok i težak.

„Žena umrla, sin u Lepoglavi! Žena umrla, sin u Lepoglavi! Žena umrla, a sin u Lepoglavi!”

To su bile zapravo neshvatljive i nevjerojatne činjenice, i stari je Kranjčec stao da pije kao bezglav u ono vrijeme, kad mu je bilo suđeno da osjeti, kako su činjenice doista tvrdoglave i neopozive.

Popivši tako na dušak tri puta po tri deci šljivovice, on se vraćao kući u kasnu noć kao nastrijeljen i, bacivši se odjeven u

239

postelju, zahrkao je glasno, i tako hrkao sve do svitanja. Onda bi se probudio i konstatirao, da mu je žena umrla, a njegov jedini sin da je u Lepoglavi, napio se iz flaše vode i opet bi hrkao dalje do jutra.

Život, ona teška i masivna životna tvar, što se kao glomazna gvalja ljepljive i masne materije razlijeva i valja po praznini, taj životni tajanstveni fluid kolao je dalje svojim smjerom i motao i mljeo meso i nadstražarsku dolamu i misli i službu staroga nadstražara, i on se kao prožvakana i samljevena materija micao dalje po crijevima ove goleme i nepoznate monstruozne sablasti, što guta sudbine i ždere sreću ljudsku. Nadstražar Florijan Kranjčec više nije nigdje redovito ručao, nego se vukao po krčmama od jedne do druge, i gdje se napio, tamo je i ostao, da proguta svoj gulaš sve bez teka i bez volje, samo toliko da baš ne krepa od gladi i da ima nešto toplo u crijevima, na što može da nalije deci-dva rakije.

Stari je duboko osjećao, kako on više nema sina i kako je iščupao toga svoga sina jedanput zauvijek iz svoga srca: „Jedanput zauvijek i za vječna vremena!” Pa ipak, tamo negdje ispod lijeve sise, gdje je tobože bilo mjesto, na kome se pod srce u njegovo meso zarastao taj njegov sin, tamo je zijevala duboka krvava jama, koja se nije dala zaliti nikakvom rakijom.

„Nemam ja više sina! On je u Lepoglavi! Ono je nečastivi, a ne moj sin! Sam nečastivi, a ne moj sin! Sam nečastivi! I što sam samo ja skrivio, da se je svidjelo gospodinu bogu, da me tako okrutno kazni? ”

Stari je duboko osjetio onoga popodneva pred tribunalom sudbenoga stola, da tamo pred njim na optuženičkoj klupi sjedi neko stvorenje, koje doduše nosi masku njegova sina, ali ipak to nije njegov sin, nego neki poludjeli užasiji demon, koji se tu pojavio, da ga uništi i da mu proždre vlastitu njegovu nadstražarsku jetru i srce. I tako pred tribunalom, na optuženičkoj klupi, licem u lice sa slavnim sudom i onom velikom slikom Njegova Veličanstva u zlatnom okviru, tamo kod sudbenoga stola, taj demon nije sagnuo svoju šiju, nego je još i tamo prkosio i bio drzak i spram gospode sudaca i spram slova pozitivnih zakona!

240

Mijesio je stari Kranjčec od nervoze u rukama svoju plosnatu francusku serežansku infanterijsku kapu i gledao u srebrni gradski grb isprepleten crvenim nitima i slušao toga gada, kako se bezobrano i izazovno svađa sa sucima, te se jedva jedvice suzdržavao da ne skoči i da tamo pred svima nasred dvorane ne zadavi tu rođenu crnu sramotu svoju.

— Slavni sude! Nije taj nesretnik pucao po posvećenoj osobi Njegove Preuzvišenosti Gospodina Bana! On je pucao po meni, po meni, slavni sude! On je mene ustrijelio i moju čast - zaplakao je glasno duboko potreseni otac pred tribunalom i pred općinstvom, i to je bila neopisivo dirljiva scena, tako da su na galeriji dame visokih činovnika u krznu i u svili samo sušile bijelim rupčićima navlažene oči i puder, što se od velike vrućine trunio s tih bijelih, naprahanih gospojinskih obrazina.

— Slavni sude! Ja ga eto ovdje pred cijelim poštenim svijetom i vašim svijetlim licem proklinjem! Eto, ja ga se odričem! Proklet bio u sve vijeke \jekova — amen!

— No, no, dragi gospodin nadstražar! Umirite se! Sud razumije vašu bol i vašu nesreću, i sud je poštuje. Vidite li, mladi nesretnice, što ste učinili od svoga rođenog oca? Ubili ste svoju nesretnu, bolesnu majku, uništili ste svoju budućnost, ucviljeli ste svoga sijedoga oca! Da li vi to uviđate?

— Ja ne dijelim filistarsko naziranje gospodina suca! Meni nije ništa žao, i ja nemam za što da se kajem! Ja se ponosim time, što sjedim na ovoj klupi! Brojku lepoglavsku, koju ćete vi meni prišiti na onu moju kažnjeničku vreću, ja ću nositi kao orden!

Sjedi start Kranjčec uz čašu vina u krčmi kod „Marelice”, i već je prošlo od svega toga valjda i godina dana, a u njemu još uvijek zvuče riječi sinovljeve kao glas đavolski, i on gleda tribunal i dvoranu, u kojoj je suviše naloženo, te svi ljudi zijevaju kao ribe u zamuljenoj i pokvarenoj vodi, i sluša te bezbožne i pogane riječi, kao da je sve to jučer bilo, a ne prije duge godine dana.

16 Izabrane novele 241

„Dijete! Ono je bilo njegovo rođeno dijete, koje sada sjedi u Lepoglavi. Što se tu može? Čovjek može eto glavom ravno o zid, pa da je razbije! To može! A nikakve koristi! Još je najbolje, da se ne misli o tome!”

Kada se u starom Kranjčecu javljaju misaone kombinacije, izjutra, same od sebe, stari onda tu nit nenadano energično presiječe od straha, da ne bi mislio dalje, i opet zalijeva one ponore strave i užasa u sebi s nova dva deci rakije, hrapavo uzdišući od žgaravog ognja: aha, neka vrag nosi sve! I koliko bi god on htio da ništa ne misli o svemu tome i da sve to izbriše i zamota u crne zavjese zaborava, ipak neprestano intenzivno raskapa po tim događajima, otkrivajući jedan detalj za drugim do nevjerojatno sitnih i jedva primjetljivih malenkosti, i sve to živi i titra u njemu u bolesnoj jasnoći i nabubrelom plasticitetu. Tako se on sjeća na primjer, da je tri dana „pred onim svim” pala slika majke božje loretske, koju dva anđela nose preko Jadranskoga mora i preko naslikanoga zemljovida Italije i Francuske. Pala je ta nesretna slika i razbila se, a on je još ispsovao svoju babu, što „cmizdri” prokleta, kada su sve to bapske izmišljotine.

„Tako je pala slika, i sve je postalo istina! Nije to bila bapska izmišljotina nego istina!”

Onu noć, kada su došli po Rudolfa (bilo je prijejionoći), on se vratio kući kao obično omamljen vinom i našao dečka kod petrolejke. Pričinio mu se nešto bljeđim taj njegov dečko, kao na smrt bolestan. A onda se vani čuli pred kućom konji i fijaker, kako su zagrezli u blatu, i još je trak fijakerske lampe zapuzao po blatu. To je bilo čudno, da se sada noću zaustavlja fijaker pred njihovom kućom, pak se stari trgnuo i dobro se sjeća,kako je onda pogledao svoga dečka, ono njegovo cmo, kao orah veliko, upaljeno oko; njemu se u onaj tren sve objasnilo.

„Pa da! Naravna stvar! Atentat! Naravna stvar! Tu on ima svoje prste! Ono je bila policija! Policija, pak u njegovoj vlastitoj kući, i to noću!”

— U ime zakona! Otvarajte!U njegovu vlastitom privatnom svetom domu policija! U

ime zakona! Fijaker, kako je on slušao još dugo onaj nesretni

242

fijaker, koji je odvezao njegova jedinca! Pa kamo? Zaboga! Kamo? U Lepoglavu!

— Neka sve vrag nosi!Gucnuo je stari opet čašu pak je zapalio svoju virđiniju

cigaru i zagledao se u tamni rep dima, što se koluta i vijuga olovno, kao da mu se ne će: i tako gleda u dim, a negdje izvan njega, a opet u njemu, tako blizu, da se jasno čuje, netko diše, intenzivno, duboko. Spava.

Stari je prislonio uho na stol i sluša, kako netko spava i u snu duboko diše. Kao da je prislonio uho na debela okovana vrata lepoglavskog rešta pak sluša, kako u lokotom zaključanoj samici diše njegov sin robijaš! Diše! Tako bolesno diše! Da mu nije zlo? Da ne će umrijeti?

— Ajd’ k vragu — gucnuo je opet stari, da otjera te svoje tmurne misli. — Ajd’ k vragu! Aha! — Pa je opet zapalio valjda već stotu šibicu, da razjari vatru virđinije cigare, koja nikako ne će da se pali (valjda je mokra), i tako sve srče zrak na vlažnu od sline i tananu duguljastu slamku, da sve pišti slina u njoj glasno, te njegove debele, krvave i l$ao natečene usne pucketaju neartikulirana i natečena slova pe i ef.

— Kuma! Dajte mi još tri deci! Prosim vas!— A zar ne bi bilo dosta za večeras, kume? Eto! Već je

skoro ponoć!— Ah! Svejedno! Sasvim svejedno! Dajte mi barem dva!

Neka sve vrag nosi!

Počeli su stizati crni vjesnici.Došao je glas do staroga Kranjčeca (preko petih ili desetih

ili bog bi sam znao kojih usta). Donio je taj glas gospodinu Florijanu jedan tamničar lepoglavski, koji je doputovao u grad k sudbenom stolu po novi transport kažnjenika. Donio je taj profoz ogavnu, gadnu glasinu, da je njegov rođeni sin bačen u okove i pod zemlju, kamo se bacaju najteži zločinci. Htio je, kaže taj tamničar, da digne nekakvu bunu među kažnjenicima, revoluciju! Htio je da skuje plan, da bi se svi kažnjenici digli jednoga dana, poubijali stražare i provalivši na glavna vrata

16 243

rastrčali po cijelom svijetu. A svemu tome da je njegov sin bio glavni kolovođa.

Došao je taj crni glas do staroga Kranjčeca, i on nikako nije mogao u to da povjeruje. Kako bi bilo moguće, daje njegov sin toliko propao? A opet, s druge strane, toliko je sumnje već bilo u njemu nagomilano, da mu se konačno pričinilo vrlo vjerojatnim, da se Rudo bacio na takve poslove. On će još ubiti čovjeka i svršiti na vješalima! On je poludio! Sam je đavo ušao u tog nesretnog dečka.

I tako je kopalo i kopalo u starom Kranjčecu, i on se onda na sam Uskršnji dan odlučio da skoči u Lepoglavu, da se sam na svoje uši uvjeri, što je to s njegovim sinom, i da li je istina, što se okolo po gradu govori? One je godine Uskrs pao rano, u drugoj polovici marta, i jedva što su se javile visibabe i mace, a o lastavicama nije još bilo ni govora. Bio je lijep i svijetao topao martovski dan, kada je stari Kranjčec ušao na portal sivog lepoglavskog pavlinskog kloštra, a sve je mirisalo po tamjanu; orgulje su brujale, i modre su pjege vedrine plesale povrh zlatnih gromovoda.

„Sveti Uskrs! Oh! Kakav je ono bio crn i proklet Uskrs!”Ušao je stari Kranjčec u kaznionu ipak s nekom tinjajućom

sakrivenom nadom, a vratio se iz Lepoglave kao potpun brodolomac! Rekli su mu u Upravi Kaznione, na najmjerodavnijem vrelu, u samoj Upravi,kod samoga gospodina ravnatelja, da je njegov sin „nepopravljiv i renitentan rebel”, „megaloman”, „kriminalan tip sa svim delinkventskim oznakama”, ukratko propalica, provalnik i izrod, nad kojim je najbolje slomiti štap. Njegov sin da je „nemoralno i razvratno stvorenje”, za koga bi najbolje bilo, da još tu u Lepoglavi slomi sebi šiju. Jer je sigurno da će, kada izađe van, nastradati opet na prvom koraku i biti bačen natrag u rešt u najkraćem roku.

- Ja ne razumijem, gopodine nadstražar, kako ste vi mogli dopustiti, da s vašim sinom tako daleko dođe — zapitao ga je gospodin ravnatelj kaznione, gospodin strog, sa zlatnim naočarima, koji nije Kranjčecu ponudio ni da sjedne i tako je bio hladan spram njega, kao da i Kranjčec lično nosi jedan dio krivnje svoga sina.

244

— Ja ne znam, gospodine ravnatelju — odgovarao je Kranjčec potresen i očajan, i glas mu je podrhtavao od žalosti i treme, kao da stoji na raportu i da odgovara za jednu stvar, za koju mu savjest nije baš najčistija. — Ja ne znam, pokorno molim, što je s tim dečkom! Bio je najbolji đak u razredu! Imao je sedam izvrsnih!

— A znate li vi, gospodine nadstražaru, da on sam za sebe izjavljuje tu pred nama svima, daje nihilist i anarhist, i da će mu prvi korak biti kada izađe van, da uzme dinamit i da baci u zrak cijeli naš glavni grad!

„Anarhist? Njegov rođeni sin, pa anarhist? Anarhist, dakle? ”

Stari Kranjčec izašao je iz hladnog i pustog pavlinskog kloštra lepoglavskog teturajući kao puran, kome su odsjekli glavu.

„Njegov sin anarhist Još i to! Još i to! Anarhist!”Okrenuo se i gledao u golemu, antipatičnu zgradu obijenu

rešetkama, kao da gleda u svoju vlastitu grobnicu. Nije pošao ni da vidi svoga sina. Bijelu na četiri rogla smotanu salvetu, u koju mu je kuma dala jedan kuglof s rozinama i pet pisanica, da ih pokloni sinu za uskršnji dan, onu salvetu je pograbio i bacio u blato, bijesan, nesretan i zgnječen!

,,Neka sve to nosi đavo! Sve je to prokleto!”,,Rebel! Anarhist! Megaloman!” \

Stari Kranjčec nije znao ni za jednu ovu riječ, što bi zapravo imala točno da znači, ali su mu se te riječi pričinjale tako jakima, i tako mu se činilo, da naročito dobro pristaju na sve ono užasno, što je on u sebi skalypio u mozgu kod izgovaranja tih riječi, da se je u sebi zgražao od unutarnjega gađenja, kao da po njemu plaze stjenice.

„Rebel! Megaloman! Anarhist! Da! Da! Govorio sam ja uvijek, da se „sve to ne će dobro svršiti”! 1 eto! Sve je propalo! I najbolje je spužvom preko „svega toga”! Izbrisati „sve to”! Zaboraviti „sve to”!

Stari Kranjčec je doista iz sviju svojih sila nastojao da zaboravi „sve to” i da zalije „sve to” vinom i rakijom, ali nikako nije išlo. I mada je ,,sve to” konačno tako izgledalo, kao da je

245

on sve niti, što su ga vezale s,njegovim sinom, prekinuo, opet se pokazalo, da krv nije voda i da je „sve to” u staroga tako duboko zadrlo, da se naprosto ne da iščupati. Kao kakva zaboravljena stara rak-rana, za koju misliš, da je već sva zakrastala, a kad tamo opet se od vremena na vrijeme makne u tamnoj i nepoznatoj nutrini i zagrize se u utrobu kao pauk otrovni, da bi čovjek glasno zajauknuo od boli.

Sjedi stari Kranjčec tužan i ranjen u krčmi, zalijeva svoju melankoliju vinom i tuži se znancima, prijateljima i kumovima, kako se ,,sve to” s njime jadno i nesretno u životu zbilo, i kako nema više ničega za njega, za što bi mu bilo vrijedno živjeti. A tješe ga kumovi i prijatelji (slobodni purgeri, koji nisu vladinovci kao on, nego opozicionalci, pak ne gledaju u principu na čitav taj pokušaj đačkog atentata tako krivim i krvavim okom kao on), tješe ga, da nije „sve to” tako beznadno propalo i da se još „sve to” može okrenuti na dobro.

— Rudo je sada u Lepoglavi, to je istina! Ali on nije ništa ukrao! Njega je tamo politika spravila. A kada izađe, on će se postaviti u prve narodne redove! Postat će novinar, političar, narodni zastupnik, i još će ga narod na rukama nositi!

— A molim ja vas! Dragi moji! Jeste li vi vidjeli? Ima li što na cijelom svijetu odurnije od novinara? To nisu ljudi! Zar su novinari, možda, ljudi? Za litru vina ti će novinari napisati što god hoćeš! U sve rivaju svoje nosove, ti novinari. Kod svakoga skandala, gdje se ureduje, eto ti tu novinara! Pa sve da to magare pokvareno i postane još novinarska bitanga, što bi to bilo? Zar sam ja morao baš takvu sramotu da doživim i da rodim jednu novinarsku bitangu? To vi meni recite! Moj rođeni sin, pa lepoglavski reštant!

— No, no (tješe ga drugovi i prijatelji kao pro forma, jer ni sami ne vjeruju u svoje riječi), nemojte, dragi /£ume, gubiti svaku nadu! Ne stoji sve tako zlo! Može vam Rudo, kada izađe, lagano postati narodni zastupnik. „Hrvatska Zastava” pisala je o njemu tako lijepo, tako zanosno! Vaš Rudo je rodobljub! To je patriotsko djelo, za narod! To je narodna stvar! A naše narodne stvari naša su zajednička briga!

— Ali, politika! Molim ja vas! Kakav je kruh, ta naša pišljiva politika? Po reštima sjediti, sramotiti ime i familiju i poštenje,

246

vikati po ulicama. Je li to posao za poštene ljude? Daje barem toliko postigao u životu, koliko sam ja! Jer ja sam ipak gospodin i ne ću krepatj kao pas za plotom! Pošten čovjek! I svoj krov imam, i penzija mi stoji, a penzija također nije mačji kašalj! Ali moj sin mi'je eto pao naniže. Mjesto da me je nadvisio, on je danas lepoglavska vucibatina! I što može još od toga dečka da postane? Kada izađe, naći će sva vrata zatvorena! Vrag odnio i njega i mene i „sve to” skupa!

I što je bivao veći stvarni razmak od onoga Uskrsa, kada se stari Kranjčec posljednji put trebao da sastane sa svojim jedincem, u njemu je njegov sin postajao sve prozračniji, sve nestvarniji i sve grozniji! Neka nadnaravna okrutna i silna superiornost izbijala je iz Rudolfove pojave, i tu sinovljevu sjenu nosio je stari Florijan kao đavolsko priviđenje. Koliko je god on nastojao da negira, da porekne cijeli taj proces u sebi, da sam sebe uvjeri, kako se to njemu samo pričinja, a kako toga u stvarnosti i nema, njemu to nikako nije uspijevalo. Mjesto da mu je sin postao skupocjeno izbrušeno zlatno zrcalo onakav venecijanski špigl, kakvi vise u banskom dvoru (špigl, u koje bi se stari Florijan lijepo svježe obrijan i počešljan i iskefan ogledavao i uživao u sebi, u svojoj uniformi, u penziji i cigari), sin se razvio u njemu u neku vrstu kemijske rastopine, što iz čovjeka crpe i vuče zaboravljene, stare, sakrivene mrlje. Ali ta paklena kemikalija ne rastapa te mrlje i ne briše ih, ne pere ih i ne ništi, nego ih samo vuče i izvlači na površinu, na svjetlost, ispod one bijele masti, što se polila po nama kao boja duše i mesa. I te naše mrlje izlaze još crnje i još prljavije i groznije nego što to doista jesu. One sve bujaju i rastu kao poplava, i sve se onda utapa u jednoj jedinoj beznadnoj crnoj mrlji, koja se razlijeva preko svega i guta i poplavljuje sve kao ždrijelo i propast.

Taj njegov sin počeo je da se javlja u njemu kao sjena, i injekcija onih mnogih Rudolfovih riječi, uštrcavana pod njegovu debelu kožu za dugog vremena njihovih beskrajnih noćnih dijaloga, ta injekcija počela je sve jače i jače da peče i da pali, i koliko je god stari Kranjčec htio da tu vatru pogasi rakijom, to se ne da!

247

„Ne da se, pak ne da! I štogod više gasiš, sve bukti i gori jače i biva jasnije.”

Taj njegov Rudolf u njemu,kakvoga je on stao da nosi sa sobom po svijetu, taj se eto razrastao u krvničku sablasnu viziju, koju ne možeš da razdereš niti daje otjeraš! Nije to sjenka, koju možeš da poništiš gestom ruke, nego je to crn kolos gigant, mnogo veći od tebe, uglatiji, silniji, nešto, što stoji na svojim nogama i misli svojom tvrdom glavom te se ne da nikako nadbiti ni zgaziti!

Kasno je, prije ponoći, i nikoga nema u krčmi, samo stari Kranjčec sjedi kod čaše vina; čuje se kroz limeni ventil, što lepeće nad vratima kao malen kosturčić s rebarcima, čuje se, kako vani šumi kiša i gudi vjetar u suhim i na smrt bolesnim krošnjama drveća. U magli rakije, vina i dima svi su stolnjaci krčme crveni, tako strašno crveni! Gore stolnjaci kao crvene packe, i sve je poliveno žutom petrolejskom rasvjetom, i nikoga nema, potpuno prazna krčma, te se jasno čuje tikatakanje velike zidne ure, kojoj utezi vise posve nisko, i još malo, pak će dodirnuti pljuvačnicu, što stoji uza zid, na podu potkopanom i izrovanom štakorima. U toj paklenoj crvenoj dekoraciji, među karminskim packama stolnjaka, sjedi gospodin nadstražar Kranjčec u praznoj sobi, podlaktio se o stol, po licu mu se razlijeva žuta fosforna svjetlost petrolejke, i njegovo lice pričinja se tako voštanim kao mrtvačka maska. Zuri stari Florijan u prazninu, u zid oguljen stolicama, u crnouokvirene dozvole neograničenog točenja pića, koje nose gradske crvene pečate i potpise velike gospode banskih savjetnika i pomoćnika i delegata samoga gospodina ministra financija. Zuri stari u zadimljene i muhama zagađene krčmarske diplome i tako gleda i bulji u ništa i ne misli ništa, i teško mu je i duboko uzdiše.

Kako se zagledao u stol, izgleda mu, da su daske od stola stale da teku, da se produžuju i rastežu neshvatljivo daleko, kao da ih nevidljive ruke izvlače, i stol se produljio u duljinu kao dug drvored, kojemu se beskrajne paralele gube daleko na horizontu u jednoj jedinoj točki. Daleko stoji u praznini ta nedohvatna irealna krajnja međa crvenog stola, što se produljio kroza zid u noć kao one beskrajne lojtre, po kojima je jedan

248

svetac biblijski vidio anđele, kako se penju u nebo. Gleda stari Kranjčec niz onu dugu crvenu krvavu dasku, što je pukla pred njim u beskraj, kao da je stao na željezničku ravnu prugu i zagledao se niz paralelnu liniju tračnice i čeka voz. Zna stari Florijan dobro, što će se dogoditi! Kako će se na dalekom kraju te crvene goruće daske pojaviti malena pjegava neznatna mrljica, te sve rasti i rasti, juriti bliže, silnom, nadnaravnom brzinom, kao da se' vozi na motornom biciklu, kako će bujati i rasti, bubriti i natjecati kao balon, kada se plinom puni, i tu pred njim na kraju stola pojavit će se jedan lepoglavski reštant! U vreći, sa svojim velikim brojem na bijeloj krpi, njegov gospodin sin Rudolf.

Jest, to je njegov rođeni sin! Tamo na drugom kraju stola sjedi njegov sin, sav odrpan i poderan kao tat kakav od Crvene Lampe, namršten i tmuran, a lice mu je blijedo kao papir. Gleda u oca ravno, neprekidno, a ne bi ni trepavicom trgnuo, bode ga svojim dubokim crnim kao kupina očima, baš ga doslovno probada, i stari Kranjčec osjeća to, osjeća magiju tog crnog pogleda, osjeća, da je njegov sin tvrd i uglat kao brončani spomenik, da nije od mesa nego od neke nesavladive materije, pak da on sada ustane, da pođe do njega i da ushtjedne da ga razbije, osjeća, da bi prebio kost svoje ruke kao šibicu - takav osjećaj tvrdoće ima Florijan o svome sinu.

- Marš, bitango, ne ću da te vidim — tako bi stari Kranjčec htio da zaviče na svoga sina, da ustane i da prevali na njega čitav stol sa čašama i flašama, da mu baci nož u glavu i da ga sasiječe na licu mjesta, a opet osjeća, kako je kao svezan i kako ne može da se makne i kako mu dršće glas i ne može da progovori niti jednu jedinu riječ.

A sin ga okrutno probada očima i gleda u nj kao sudac istražitelj, strogo, neumoljivo, okrutno, i usne su mu tanke, tanane, kao papir za cigarete, zlobne, užasne, i samo ga gleda i kao da ga hipnotizira.

„Što je? Što on hoće od njega? Što ga tako fiksira? ”- Slušaj me - veli njemu taj lepoglavski reštant s brojkom

na prsima. — Slušaj me! Kako možeš biti tako odurno glup i ne uviđati, da ja imam pravo? Ne budi pseto! Budi čovjek! Što je

249

tebi dao Markov trg do današnjeg dana? Čitav si život jedan prostajao za nj na cesti kao pas! Oči su ti iscurile, reuma te ispila, a od toga nemaš ništa! Htio si postati oficir, pukovnik, dali su ti nogom! Htio si postati kancelist, dali su ti nogom! Ni k centrali te nisu htjeli da premjeste! Još i dan današnji na ulici stražiš! U civil te nisu htjeli da puste! Niti tajni agent nisi mogao da postaneš! Ništa ti nisu dali, a što se ti još uvijek uzrujavaš toliko za taj gospodski i grofovski Markov trg? Što je tebi toliko do toga prokletog Markova trga? Glupane stari, ćoravi!

Htio bi gospodin nadstražar Kranjčec da skoči, da uapsi tu bitangu na licu mjesta, da sasiječe toga lopova, da ga baci pod lokot, da ga smrvi u ime zakona, a eto ne može da se makne. To je sve svetogrđe i veleizdaja, a opet, ah, tako mu se eto čini, kao daje sve to istina, što ovaj lopov tu pred njime govori!

„Ništa mu nisu dali, to je istina! I on još uvijek stoji po ulicama kao soldat od olova, a sina su mu rođenog strpali u Lepoglavu!”

— Da! Tako je, dragi moj! I ja nisam ustrijelio bana! Onaj mali dečko bio je kukavac i ruka mu je zadrhtala. Ali ja ću ga ustrijeliti, čim izađem iz Lepoglave! A ti ćeš otputovati u Peštu i ubiti ministra predsjednika! Jesi li me razumio!

Kranjčec bi htio da zaviče, da protestira, sve ga polijeva znoj od straha, i on se po onoj dugoj klupi kod zida oskliznuo na drugi kraj stola do sina da mu bude bliže, da ih nitko ne čuje, o čemu se oni razgovaraju i kakve strašne zavjere sklapaju.

— Ps-sst! Tiše! Tiše! Mogla bi nas čuti frajla na šanku! Ili policija!

I tako sada šapću sin i otac o zavjeri, koja treba da se izvede što prije! Stran je cijeli kompleks tih bolesnih ideja starome nadstražaru, ali ga je sin grčevito uhvatio za ruku i vodi ga po tim prostorima kao maleno dijete, i on osjeća, kako ne može da se otme, i tako hoda i pati se neizrecivo. I tako mu se čini, da ima smisla i logike u svemu tome. 1 da je sve to vrlo dobro postavljeno, i da tako treba učiniti, jer da je taj put sada jedini izlaz, po kome on još može da se spasi iz svega ovoga propaloga i sramotnoga života.

250

— As kime se vi to razgovarate — trgla se kelnerica između limenih i kositrenih vrčeva na šanku, što je bila malko zadrijemala, te joj se vide na licu pjege od frizure, kako se kosa bila urezala u mekano meso obraza.

- Razgovaram? S kime ja razgovaram? Pa tu nema nikoga - dignuo je glavu nadstražar Kranjčec zbunjen i ustavši umorno pošao do zida, tobože kao da tamo traži šibičnjak na drugome stolu, a zapravo da vidi, kako to tamo izgleda, gdje mu se pričinilo da je nestao onaj lepoglavac. „Sjena od širma! To je na zidu sjena od širma! Zid! Ništa! Hm!” — A, ne razgovaram seja ništa, frajlice! Nego dajte vi meni još tri deci, prosim lepo!

Ulio je stari čašu od tri deci u sebe kao da ulijeva napršnjak, pak se počeo sam sebi glasno smijati cinički i ratoborno, kako je to glupo, kakve sve glupe ideje ne gmižu čovjeku po glavi same od sebe.

Ta unutarnja dramatska razmatranja znala su zauzeti i druge, intenzivnije oblike, kada bi stari sve stenjao i svijao Se pod udarcima sinovljevih riječi kao pod ognjenim štipaljkama. I dolazilo je starome, da je on doista beskrajno surovo zgažen čovjek, po kome je u toku jednog dugog života lupao svaki đavo, samo on nije nikada udario natrag. A to je dobro, udariti natrag. I što se prije toga nije nikada događalo, razlijevala se u starome Kranjčecu neka gorčina, i on se sjećao jasno sviju nanesenih poniženja, sramota, udaraca pod rebra, što je sve gutao godine i godine bez jedne jedine riječi kao magare, što samo ušima striže, kada po njemu nepravde padaju. Starome je na hipove izgledalo, da bi dobro bilo isprsiti se, pitati za račune, dignuti ruku, pak puklo kud puklo! U takve momente život bi se starome pričinjao doista groznom i podmuklom borbom, u kojoj nema ni napisanih zakona, ni paragrafa, ni pravednosti, ni discipline, nego treba tući oko sebe lijevo i desno, rušiti sve, što je nad tobom, i pobjeđivati, i mnogo je razmišljao o toj borbi, samo nikako nije mogao da se sjeti, kako je ono njegov sin rekao, da se ta borba engleski zove.

Drugoga dana poslije ovakvih smionih isprsivanja u krčmi kod čaše vina stari bi se osjećao zgnječenim i grešnim i nije se usudio na raportu da pogleda u oči svom zapovjedniku

251

redarstvene straže. Njega je prošlu noć sin nagovarao, da ustrijeli baš toga istog komandanta straže za spasenje svoje duše, a eto, on sada tu stoji s tim svojim pretpostavljenim zapovjednikom licem u lice, pa kako bi mogao da mu pogleda u oči? Ubojica! Rebel! Megaloman!

Ta je podvojenost i patnja zauzimala sve veće dimenzije, tako da je stari osjetio potrebu, da sve to nekome ispripovijeda. Jednoga jutra otputio se u crkvu, kleknuo je pred ispovijedaonicu i kroz onu tamnu rešetku ispripovijedao sve to teško i crno i prljavo, što mu već dugo leži na srcu. Priznao je svećeniku, da mu se javlja sin i da mu dolaze grozne misli, kako bi trebalo ubiti čovjeka, klati se, strijeljati, pobjeđivati!

- Moliti se treba gospodinu bogu! Moliti, moj dragi brate u Kristu! Samo molitva spasava!

Navalio je ispovjednik silnu pokoru na leđa staroga Kranjčeca i preporučio mu, da nosi na golim prsima škapular i flašicu s posvećenom vodom, pak ako mu se javi sin, neka ga samo poškropi svetom vodom i prekrsti, i sve će biti dobro. Počeo je tako da hoda po ranim jutarnjim misama i večernjama, i opet je jednom iza dugoga vremena izašao van, na grob svoje pokojne žene Jule, i tamo joj zapalio dvije svjećice za pokoj vječni. Kod Svetoga Marka dao je služiti dvije tihe svete mise, i kod obih je klečao cijelo vrijeme sagnuvši glavu. Jedna je sveta misa bila za pokojnu, druga svega misa za sreću njegova sina, da bi mu dobri gospodin bog dao da k pameti dođe i da postane čitav i pošten čovjek.

Stari Kranjčec stao se vidljivo iz dana u dan rastvarati, i sve mu je u životu postalo tako silno neizrecivo svejedno. Ni do svoje kraljevske uniforme (do uresa svog života), ni do nje on više nije držao ništa. Dolama mu je bila zamazana mašću i rakijom, te on, koji je prije toga na svoju toaletu znao da žrtvuje do pola sata vremena — da namasti brk briljantinom i podveže ga sponkom (da bi brk ostao zavinut po husarski) — on se više nije ni kefao ni brijao, i samo je osjećao, kako je umoran. Na raportu su ga kod zapovjedništva straže jedanput naročito upozorili, da nije propisno dolaziti na prijavak straže neobrijan, i da bi on to mogao da zna sa trideset godina svoje aktivne

252

službe. I to mu je bilo savršeno svejedno, što oni njemu prigovaraju. Sto više i to.

„Samo vi lajte! Lajte! Ne ćete dugo! Menije to svejedno! Ja sam umoran! Sto ću da se brijem, kada sam umoran? ”

Tako su se sve Florijanove ambicije i strasti ishlapljivale kao kišnica jedna za drugom. Prije, kada bi udarala vojnička glazba, on ne bi bio propustio prilike da ne potrči za njom, da mu činele, trublje, klarineti, bombardoni limeni i flaute i bubnjevi uzbičuju krv, pa da u njemu sve zavrije i uskipi. Ti slavni životni momenti, kada čovjek stupa u ritmu soldačke glazbe, uspravan, mlađah, te se tijelo ratoborno razraslo u prostor, a duša čovjeku zavijorila kao zastava, i cijelo tijelo dršće od čežnje za nekim mimohodom pred carskim generalima, za nekim ratom, za jurišem, kada samo padaju mrtvaci lijevo i desno kao snoplje, ti su momenti Florijanu bili od početka draga i neobično duboka inspiracija. A sada, kad se muzika na čelu bataljona ili kompanije vraća sa sprovoda, te klarineti i frule piste i bubnjeVi bruje, i sve kuće i stakla na prozorima grme veseli marš, viču šegrti i laju pseta i trči rulja dječurlije pred pukovnijskim tamburom s maršalskim štapom, stari samo na čas stane, digne uši i sluša.

„Da, da! To je soldačka muzika! Po svoj prilici vraćaju se sa sprovoda! Idu sa sprovoda i vesele se! Hja! Tako je to u životu! Jedan umire, drugi pjeva. Nema tu ništa! Tako je to!”

1 opet spušta glavu i stoji nasred ulice na inspekciji dalje, tromo i apatično, kao da ga se ni ta ulica ni ta muzika ni taj sprovod ni ljudi po pločnicima savršeno ništa ne tiču. On je štoviše pao tako duboko u lijeno i bespomoćno mrtvilo, da je kao nadstražar u službi, s polumjesecom i svojim slavnim brojem pod vratom (dakle kao kraljevski organ), prestao da istupa autoritativno i naprasito. Onaj impozantni imperativ ,,u ime zakona”, koji bi on uvijek tako strogo i tako oštro naglasio, te se činilo, da je on upravo neumoljiv u potpunom smislu te riječi, i koji je on uvijek tako strogo izgovarao, kao da ne vrši funkciju u ime tajanstvenog i nevidljivog zakona, nego upravo u ime svoje, direktno, on lično, u svojoj privatnoj stvari, kao da to on lično siječe golom sabljom dotičnu osobu po glavi, on je

253

sada tu glupu formulu samo promrmljao tako nekako kroza zube, kao da mu se ne će, i nije više ni polovicu toliko apsio kao nekada.

„Neka sve vrag nosi! Što me se tiče!”Reuma je počela sve više da ga grize, kosa mu je na zatiljku

ispadala svakoga jutra u čupercima. Zubi, oči, mišičje, tijelo i tjelesno uopće, sve je to sve više gnjilo i gubilo se, nestajalo, topilo se kao loj. On je pao na to, da nije mogao drugo nego da osjeća, kako više ne može ništa, kako je sve prošlo preko njega i kako je sve to zapravo tužno, te bi mu se samo cijedile suze kao staroj babi, od žalosti.

Sjedi Florijan samcat kao odsječena suha grana u krčmi i ispovijeda se pijanicama i fakinima, bagaži, na koju ne bi nekada bio ni pljunuo. A sada pred tim istim propalicama vadi iz sebe svoje najintimnije tajne i postavlja ih na stol pred one pijane prostake, da i oni vide, što je to i kako je zapravo gadno ovako živjeti, kao što je on proživio svoj prazni život.

— Mrzim, sve mrzim, moja gospodo! Užasno sve mrzim i sve mi se gadi! I kad bih samo mogao, u dvadeset i četiri sata ja bih ostavio ovaj prokleti grad! Sto puta proklet onaj dan, kad mije noga stupila u taj grad. Sve mi je progutao taj blatni magleni grad, sve mi je uzeo, moja gospodo! I sina moga jedinoga, i njega mi je uzeo! I mladost! I sreću! Sve mi je progutao! Sve, sve! A kako je lijepo moglo biti, moja gospodo! Kako je divno moglo biti! Plakati bi mogao čovjek nad time, kako se sve to srušilo! Plakati! Mrzim! Sve to mrzim! Čim stupim u mir, otići ću, otputovat ću, kao da me nikada tu niti bilo nije!

Tako govori nadstražar Florijan Kranjčec umornim fakinima i ciglarima i skitnicama, što su svi prokisli na kiši do kosti, te se sada tu smrdljivi, puni gnjilog mirisa od vode i vlage i magle griju i jedu svoj luk slušaju pijanoga nadstražara, gdje se tuži i gdje plače i gdje se sprema da otputuje iz ovog prokletoga grada!

— Što se sve to tiče pijanih potepuha i baraba? To, d a j e sin gospodina nadstražara u Lepoglavi? Napio se stari pak fantazira. Oni bi ga i ismijali, ali se ne usuđuju! Ipak! Vrag ne spava! Gospodin nadstražar, Lepoglava, Lepoglava! Bili su oni

254

već i u Lepoglavi! Nije ni tamo najgore! Živi se i u Lepoglavi! Živi se! Po cijelom se svijetu jednako živi! U zdravlje gospodina nadstražara! U zdravlje!

Premda je Florijan Kranjčec od svega srca želio da otputuje iz grada, gdje ga je na svakome koraku tukla koja bolesna i tužna uspomena, njemu ta sreća nije bila suđena. Nije mu bilo suđeno da izađe iz sive i teške mase tecivarina, globa, cestarina, odsjeka, vlade, Markova trga, vage, sajmova, putnica, u ime zakona, namira, biljega, iz svega tog šarenila bujnog, koje je tako glasno i važno, a opet tako sivo i dosadno. Nije mu bilo suđeno da ispliva, pa makar i na jedno jedino proljeće, iz tog života dugih i očajnih noćnih inspekcija, iz olovnog i groznog stajanja po ulicama, kada se čuje, kako biju ure po zvoncima, i osjeća, kako je noć beskrajno duga i duboka.

Progutala ga je ta bezoblična grozna životna materija, što teče kao crna smola, progutala ga je jednog maglenog predvečerja, u nedjelju, tako čudno i tako žalosno. Izašao je stari do kasarne, da se na minutu-dvije izrači, kad su ga telefonski preko Crvene lampe pozvali brzo na Centralu, da je alarmirana policija i da su u gradu buknule opet velike demonstracije. Gomile su doista opet razbijale madžarske natpise na kolodvoru, skidale grbove, palile zastave, a policija je postavljala kordone po centrumu i čuvala glavne ulice grada. Raspoloženje je gomila bilo razjareno, jer je borba opozicije u saboru u ono vrijeme dosegla vrhunac, te kako su po provincijalnim kolodvorima prošlu noć ustrijelili žandari nekoliko ljudi, i taj se glas gradom u predvečerje raširio, planula je ulica kao špiritus. Samo se čuo zveket razbijene staklovine, jaki razbojnički zvižduci i grmljavina mnogo stotina glasova, koji se bune protiv tiranije već od pola sedam sati.

Kordon, u kome je stajao nadstražar Kranjčec, čuvao je u dijagonali baš slučajno onu istu ulicu dubrovačkoga trubadura, u kojoj je Kranjčec — ako se sjećate — jedno prijepodne sasjekao malo bijelo-crno psetance, zbog koga gaje sin, u oštroj svađi, prozvao krvavim šinterom. U toj je ulici bio stan jedne važne madžaronske ličnosti, i gomila se ustalasala da dosegne tu

255

kuću i da provali kordon policije i da demolira stan toga madžaronskoga Judaša. To naše gomile vole, demolirati stanove madžarskih korteša, gospode sveučilišnih profesora, koji tvrde za sebe, da su učenjaci, da se bave naukom, a zapravo su obični trafikanti, koji prodaju svoja uvjerenja za pultom svoje provincijalne maloprodajne nauke i političkih programa.

- Tres, ha-ha - pao je crni klavir s balkona u prvom katu - ha-ha, ha-ha - i razbio se! - Apcug Madžari! - Pala je jedna žuto presvučena stolica i prebile se sve četiri noge.

- Dolje izdajice! Živjela Hrvatska!Padaju tanjiri! Plis! Plis!Divan! Crveni pliš-divan!Palme u loncima, fikus, veliki granati fikus!- Zapaliti treba sve, politi petrolejem! Na lampu! Na

lampu! Dolje madžarska banda!Bila je opasna situacija. Gomila sve raste, pružaju se šake,

pada kamenje, policija je povukla sablje i uzmiče korak po korak, jer je izdana zapovijed da se izdrži bez oružja, dok ne stigne soldačija! Telefoniralo se u kasarne, očekuje se konjaništvo, i dok se ne pojave ulani iza leđa gomile, treba pod svaku cijenu izdržati!

Nadstražar Kranjcec stoji na desnom krilu kordona s izvučenom sabljom i gleda u gomilu. Talasa se crna masa pred njim kao stoglava životinja, mračna i bijesna kao crna stonoga zvijer, pružaju se ruke, crne, elastične, zmijuljaste ruke, krijese se oči, urla i raste crna antipatična smrdljiva zvijer! Pada kamenje, oštro kamenje, zvižde fakini, tres, tres, počeli su padati prvi prozori — apcug tiranija, dolje Madžari, živjela Hrvatska!

„Što hoće ovi tati Kristušovi! Zašto urlaju kao bijesni psi? Niti u nedjelju poslijepodne ne daju čovjeku da odahne! Uvijek na cesti dan i noć! Prokleti bili! Što hoće s tom svojom Hrvatskom? Zar im nije dosta svega toga? Samo upropaštavaju sebe i svoju djecu! Opet će ih biti puni rešti! Mulci opozicionalni!”

- Natrag u ime zakona! Natrag!

256

Sluša Kranjčec svoje drugove, kako viču na gomilu, i kako je zastao, presjeklo ga po glavi, i on se jasno sjetio, daje njegov sin u Lepoglavi!

,Jest! U Lepoglavi! Reštant! Upropastili su ga ovakvi bezglavi ulični vikači, što ne daju poštenim ljudima mira ni u nedjelju poslijepodne! Sve bi te besposlene šegrte trebalo poapsiti!”

- Smrt tiraniji! Na Markov trg! Apcug svinja banska! Dolje!Tako je vikao i njegov sin i skitao se po demonstracijama, a,

sada je u Lepoglavi! I sa mnogo bolesne mržnje zagledao se nadstražar Kranjčec u crnu gomilu, koja je nadirala sve bliže i bliže, pružajući ruke u velikoj buci i kletvama protiv straže, koja stoji nepomična i blijeda s golim sabljama u rukama.

„Da, to su ti tati Kristušovi, koji gaze preko nevine djece i uništavaju je. Herodeši prokleti! Sina mi vratite! Sina ste mi oteli, lopovi nepošteni!”

Zveknula su stakla na prozorima, i u onoj gunguli jedan je stražar nehotice (valjda) udario neku malu curicu po glavi, i ona je sva krvava stala da se dere glasno, a taj dječji plač, to je bio znak za juriš gomile, koja je nasrnula nošena slijepim porivima uznemirenog mesa.

- Djecu našu kolju! Ubojice! Dolje tiranija!— Vi koljete djecu, a ne mi! Sina mi moga vratite! Gadovi!Počelo je padati kamenje, i pokraj nadstražara Kranjčeca

srušio se jedan stražar, i još je Kranjčec vidio samo to, daje lice toga čovjeka krvavo kao crvena maska. On je vidio pred sobom onaj crni zid gomile što raste i one stotine fosfornih očiju, i daleko niz ulicu svjetiljke plinske, što su počele da se pale blijedozelene, i u onaj tren osjetio je na obrazu crnu i strašnu mrlju, što je mirisala na toplu ljudsku krv. Osjetio je, kako ta zvijer mamutski mračna i silna nastupa da ga zgazi, kako su joj ralje zinule, kako mu je razderala jedinoga sina, kako eto kolje njegove drugove, i u njemu su se probudili nagoni staroga borca; on je uzeo hladnokrvno, kao komandant lađe, zviždaljku, što mu je visjela na grudima, i zazviždao je resko i oštro iz punih prsiju.

— U ime zakona, natrag!

17 Izabrane novele 257

Nije imao nikakva rezultata njegov zvižduk. Sve se potopilo u vici i u graji, i nadstražar Kranjčec je osjetio, kako mu je netko bacio u glavu nešto oštro i kako ga je po licu pošiknuo topao mlaz krvi, a pod okom gaje živo zapeklo.

„Da, to su ti razbojnici, ubojice! Da nema njih, ne bi svega toga bilo! Bio bi grad miran, svi bi bili sretni!”

I makinalnim zahvatom istrgnuo je nadstražar Kranjčec iza pasa svoju pištolju i stao da puca u gomilu.

- Tres, tres, tres, beštije crne, marš natrag u ime zakona! Marš!

Gomilom je zavladala panika, crna se zvijer ganula i u prvi tren je reagirala tako, da su ljudi stali da trče niz ulicu. Nadstražar Kranjčec osjetio je samo to, kako se onaj mesnati zid pokolebao i kako se uvija pod njegovim udarcima, i on je potrčao s golom sabljom niz ulicu, i za njime cijeli kordon stražara, što su bili otvorili pucnjavu iz revolvera i tako nenadano zavladali situacijom.

Vidi nadstražar Kranjčec pred sobom masu crnih tjelesa kako trče, i kune kukavice, šuftove, i sam ganja tu tamnu zvijer, što mu je progutala sina: natrag, beštije, u ime zakona, natrag! Marš!

Tada mu se zamaglilo, i on se stropoštao na pločnik, kako je bio dug i širok. S jednoga prozora bacio mu je netko na glavu ciglu.

Jadno je to izgledalo! Ona nadstražarska dolama sa zgnječenom lubanjom, iz koje se cijedi krvavi mozak sav zapjenjen kao utroba rasporene ribe, i ona zgrčena ruka s golom sabljom, a sve na pločniku blatnom i musavom, po kome je bilo mnoge razbijene staklovine. Pak se netko sjetio, i. dok ne dođe komisija, prekrio tu krvavu masu jednim brojem „Hrvatske Zastave”, pritegnuvši je sa četiri kamena, da je vjetar, što je počeo da gudi niz praznu i blatnu ulicu dubrovačkoga trubadura, ne digne. Sve je bilo prazno, kada se odnekud javila nedjeljnoposlijepodnevna skala na klaviru: ce, de, e, ef, ge, a, ha, ce! Ce, ha, a, ge, ef, e, de, ce.

258

TUMAČ RIJECI I POJMOVA

Dio ovoga tumača preuzet je doslovno ili skraćeno iz „Tumača domobranskih i stranih riječi i pojmova” u knjizi Miroslava Krleže: „Hrvatski bog Mars” koji je uz suradnju Slavka Batušića sastavio sam autor M. Krleža (Vidjeti izdanje „Hrvatskog boga Marsa”, Zagreb, 1946, str. 470). Ostali dio sastavio je priređivač uz neophodno korištenje „Velikog rječnika stranih riječi” dr Bratoljuba Klaića, Zora, 1968, uostalom kao i u drugim Tumačima uz ova izdanja u knjižnici „Matija Gubec”, ali i iz niz drugih enciklopedijskih i jezikoslovnih pomagala.

domobran, domobranstvo, Lanđwehewesen, Landwehr (po Šuleku), honvedseg, honved, riječi koje simoblički obuhvaćaju čitavo stoljeće naše najnovije historije (od 1848 do 1945). Ovaj nakazni germanizam doputovao je do nas preko Madžarske, gdje se je kovanica „honved” premda madžarski barbarizam, afirmirala kao konvencija još četrdesetiosme godine pod Košutom. „Hrvatsko ugarsko domobranstvo” u okviru ugarskog domobranstva predstavljalo je smiješnu zapravo dekoraciju: od sedam madžarskih pješačkih domobranskih divizija jedna je bila „hrvatska” a od deset konjaničkih pukovnija opet samo jedna „hrvatska”... O domobranstvu i domobranima objavio je pisac ove knjige mnogo varijacija, od kojih je kulturnohistorijski najinformativnija ona iz uvoda novele „Smrt Florijana Kranjčeca (vidjeti i u ovoj knjizi „Izabranih novela”). Historijska uloga toga domobranstva opisana je u ovoj knjizi (Misli se na „Hrvatski bog Mars” u cjelosti, M. V)

Hiljadu-godišnje kraljevstvo Sent Ištvana - kraljevstvo Svetog Stjepana simbolična oznaka za madžarsko kraljevstvo uopće

Nagodba - politički kompromis Hrvata s Madžarima nakon stvaranja austrougarske nagodbe 1867, godinu dana kasnije 1868, politički kompromis koji je 8 XI pod imenom „Nagodba” postao temeljnim hrvatskim državnim zakonom sve do sloma Austrougarske monarhije 1918 i trajao punih pedeset godina dakle

feudalni — srednjovjekovni, na sistemu feuda (posjeda zemlje)Franjo Josip Prvi - austrijski car, hrvatskougarski kralj (1830-1916),

itd. još niz raznih časti i počasti.

17 259

farof - njem (Pfairhof) župni dvorhipoteka (grč - hypotheke) zalaganje nekretnina za osiguranje

primljenog zajma, vrst kapareoficijal - vrst nižeg državnog činovnika, isto katkad i oficir habsburški - pridjev od vladalačke kuće Habsburg, podrijetlom iz

Švicarske. U Hrvatskoj su Habsburgovci vladali od 1527 do 1918.arkebuzir - strijelac iz arkebuze, od francuskog arquebuse stara

puška kremenjačaParma, Piacenza i Spezija — talijanski gradovi u sjevernoj Italiji u

pokrajinama Parmi i Ligurijikondotjeri - tal (condottiere) - vođe najamnih plaćenika, vojnici u

Italiji 14. do 16 stoljećaZELENI KADER - vojnici koji su se u vrijeme prvog svjetskog rata

skrivali po šumama da bi izbjegli vojnu službu u austrougarskoj vojsci, ovdje i simbolično za vojnike koji uopće izbjegavaju vojsku i u prošlim ratovima

Custozza (Kustoca) i Solferino - sela u Italiji pokraj grada Verone, pokrajina Lombardija, gdje su vođene velike bitke u austrijsko-talijanskim ratovima 1859-1866

judiform - zagorsko domobranski izraz za jodovu tinkturu špital - bolnica od njemačkog: SpitalSlarafija — njem (Schlaraffe, lijenčina, besposličar), umišljena zemlja

nerada i uživanja, zemlja dembelijazelheraj, trgovina suhomesnatom robom, kobasičarna, od njemačkog

Selchereicimer - soba. Od njemačkog: Zimmer. U carskoj se vojsci govorilo

melde gehorsamst da idem iz cimera, pokorno javljam da izlazim iz sobe barbir - brijač. Od talijanskog: barbieremazda — (od - mazda) domobranski naziv za onu plaću što su je

primali vojnici a koja je iznosila šest filira dnevno. Riječ koju upotrebljavaju svi slavenski jezici.

manliherica, austrougarska vojnička puška koju je konstruirao njemački graditelj oružja Ferdinand Ritter von Manlicher (1848-1904)

lepoglavčan - u pogrdnom smislu lupež, robijaš, jer se u starom pavlinskom samostanu u Lepoglavi nalazila (i danas) kr. zemaljska kaznionica

štram — oštro, čvrsto, odrezano. Od njemačkog: stramm komis — austrijski vojnički kruh, kiselkasta neslana okusa. Njemačka

riječ Kommis znači prvotno opremu i sveukupno sljedovanje, što ga vojnik prima od države. Lebac.

ritter von - vitez, njemački - plemenitigrenadir, francuski (grenadier) vojnik određen za bacanje granata,

elitni dio pješadijeboljar - boljarin! velikaš, bogataš, zemljoposjednik u staroj Rusijipetrovska vremena, doba vladavine Petra Velikog, ruskog cara, prvog

Evropejca (1672-1725)

260

kanifor — arapski kafur (aromatična tvar biljnog podrijetla upotrebljava se u medicini)

mašingever - mitraljez. Od njemačkog Maschingewehr. Domobranski (hrvatski): strojnica

veteranci: veterani, isluženi podoficiri koji u penziji nastupaju za vrijeme različitih parada i procesija u grotesknim i šarenim uniformama

EMBER — madžarski čovjek. Na teretnim vagonima madžarskih državnih željeznica (M A. V) Magyar Alam Vasutak) stajao je natpis: 36 ember (Mann, 36 lo Pferde) — 36 ljudi ili 6 konja, pak su domobrani podrugljivo zvali sebe ember, svoju ženu emberica a dijete emberšče

MAGYAR ALAM VASUTAK, skraćeno M. A. V Madžarske državne željeznice, natpis koji se kočio po vagonima i stanicama sve do 1918 kao simbol madžarske penetracije u hrvatske krajeve

Kolonada (tal colonatto) stupovlje, trijem sa stupovima, kolona: može i vojnički stroj u kome se nalaze pododjeli na razmaku

geler - odbijeno tane, metak koji se uslijed udarca deformirao i leti dalje dajući sasvim drugi zvuk, oštar i zviždav. Od njemačkog: Geller

HARAMBASiCEVSKO-BADALICEVSKI izrazi - pridjevi prema prezimenima hrvatskih rodoljubnih romantičarskih pjesnika Augustu Harambašiću (1861-1911) i Hugi Badaliću (1851-1900),pjesniku libreta za operu „Zrinski”.

kontoarist - privatni činovnik, činovnik, prema franc - comptoir hermafroditski - po imenima grčkih bogova Hermesa i Afrodite,

dvospolac, simbol zajedništva muškosti i ženskosti, „ni muško ni žensko”

mazurka - poljski mazurek, poljski tročetvrtinski ples gigerl — kicoš, fićfirić, gizdelin, germanizamporteepee - kićanka na oficirskoj sablji, Francuska riječ za remen o

kome visi gola sablja o ruciadlatus - pomoćnik, pobočnikavizirati (tal aviso) obavijest, obavjestiti, upozoriti, opomenuti, javiti provijant - (oficir) opskrbni oficir, komordžija, intendantski oficir,

računarsko - gospodarski časnikmenaža - vojnički obrok o ručku ili večeri, sledovanje na kaznanu,

minjaž od francuskog menage, kućanstvo, gospodarstvo, hrana. Oficirska menza

štreber - ulizica, puzavac, laktaš. Od njemačkog: Štreber aportl - lovački naziv za ustrijeljeni plijen što ga pseto donosi lovcu

Od francuskog aportimpertinencija — drskost, nepristojnost, neuljudnost šarže — podoficiri, u domobranstvu: razvodnik, desetnik, vodnik,

narednik. Od francuske riječi: charge koja ima svu silu značenja: služba, juriš, nav<la, briga, obveza, dužnost, tovar, teret, breme, itd, a u složenicama različitih kombinacija i više. Domobranski se kaže: čašće

Oh, mein lieber Gott-o moj dobri Bože, njemački

261

Klijent - lat, kupac, osoba koja povjerava svoje poslove drugima (odvjetniku, bilježniku), itd.

heraldika, francuski - opisivanje grbovarenitencija - renitentan - neposlušan, tvrdoglav, uporno otporan

nečemuStubengliickfilisterija, njemački izraz - filistarska - malograđanska

kućna sreća, svagdje imati svoj topli domaći kutićcanšteher (njem. Zahnstocker) čačkalica, preneseno tanak mršav

čovjektachycardia - ubrzano kucanje srcafeldmaršal Hindenburg - njemački državnik i vojskovođa

(1847-1934) predsjednik Njemačke republike od 1925 do dolaska Hitlera na vlast, 1933

Vilim (Wilhelm) Drugi Hohenzolern, pruski kralj i njemački Car, vladao od 1888-1918

„laubica” - sjenica u ljetnjikovcu, hladnjak. Od njemačkog Laube Erzerum - grad u Turskoj blizu granice sa SSSR-om (Jermenija)

nekoliko puta ga osvajala ruska carska vojskamezopotamsko ratište - poprište bitaka između Velike Britanije i

Turske u toku I svjetskog rata - zemlja između dviju rijeka - Eufrata i Tigrisa, danas pripada Iraku

karitativan — dobrohotan, milosrdan gikser (njem Kickser) pogreška, propust, omaška traktur (trahtur, njem Trichter) lijevak, točir benevolentno - dobrohotno, dobrostivo purzičan (tur - puro cigara) vrsta duhana transakcija - trgovački posao, poravnanje, pogodba canaille - franc - pseto,lupež, nitkov

erar - erarski - državna imovina, državna blagajna, od latinskog aerarium

Az atya ur istennet, biiđos diszno! A szentseges atya ur istennet - madžarske psovke: Gospodina mu boga oca, svinja smrdljiva, Presvetog mu gospodina boga oca

Diese Rebellenbanđe musste man erschiessen! Aufhangen! Vemichten! - njemački. Ovu buntovničku bagru trebalo bi postrijeljati! Povješati! Uništiti!

apodiktičan - neosporiv, nepobitan, neophodan, nuždan Fregattenleutenant — poručnik fregate u a.u, mornarici parma - ljubice, vrsta tamnoljubičastih ljubica iz Parme. Boja

dvorske žalosti.čuješ - pogrdan naziv, upotrebljavan kao imenica, za vojnike bez

čina: čuješ ti, čuješ donesi, potrči, skoči, daj! konta - mušterija, kupac kadaver - lat, leš, truplo, mrcina, strvina Franz Joseph Haydn, austrijski skladatelj (1732-1809)

262

pučki ustaša - rezervist domobranskih jedinica uglavnom starijihgodišta, posljednja odbrana

SLUŽBOVNIK - za kr. ugarsko domobranstvo. Budapest, 1888, dva diela. (Novo izdanje g. 1915). Pravila službe za moralno odgajanje vojnika

Belzebub-hebr — „bog muha”, đavo, vrag, sotona cucilist - zagorsko-domobranski izraz za socijalistu a upotrebljavala

se i kratica cuc.jakobinci — revolucionarni demokrati u doba francuske buržoaske

revolucije ime dobili po samostanu svetog Jacoba gdje im je bio politički klub, pogrdan izraz za buntovnike - u vojsci

Poncije Pilat — guverner Judeje za vlasti Rimljana tom zemljom fortissimo - glazbena oznaka za najjače tonove bohem, franc boheme - cigan, preneseno ljudi koji vode neuredni

život, uglavnom umjetnici u XIX i početkom XX stoljeća,,STREFFLEUR”-carski i kraljevski vojni stručni list, glavni

priručnik za sve trupne i više ambiciozne oficireštempl - biljeg, taksena marka, žig, štambilja od njemačkog:

Stempel.militerpolicija - vojna policija. Od njemačkog: Militarpolizei lagum - tur podzemni hodnik, pivnica, potkop furiozan - divlji, bijesni, mahnitsarkazam (od grč-sarx-meso) zlobna zajedljiva poruga, pojačana

ironija, udara do mesaprofoski — od njemačkog — Profos, tamničar, uzničar. Riječ je

poznata iz vremena Vojne Krajine kad su profozi graničare zatvarali i vršili kazne batinama.

falanga - bojni red pješadije nalik klinuNiemand, njemački, pogrdno: nitko i ništaanarhist — pristaše anarhije — anarhija: nered, kaosa i bezvlađasamaritanski - milosrdnoStundenhotel - hotel u kome se sobe iznajmljuju na sat, uglavnom

ljubavniiif parovima, hotel - garnibordel - kupleraj, javna kuća prema franc-tal (bordello/bordel) ili

prema njemačkom (Kuppler - svodnik, podvođač) kruciflks - raspelo, križ, obično kletvaMakart - Speisezimmer. Blagovaonica u Makart - stilu prozvana

tako po bečkom slikaru koji je 80 tih godina prošlog vijeka natrpao svojim neukusnim kičem malograđanske interieure u stilu pseudorenesanse

„Sang und Klang ” — naziv muzikalija sa sladunjavim kompozicijama iz vremena prije prvog svjetskog rata 1914-1918

marina! tal mornarica, u slikarstvu morski pejzaž „Zabavna biblioteka” - popularna biblioteka koju je izdavao dr

Nikola Andrić u Zagrebu od 1913-1941. Izašlo 603 knjige, među kojima uz beznačajne i mnogo vrijednih djela

263

Kavana „Corso” - poznata zagrebačka kavana na uglu Gundulićeve ulice i Ilice stjecište društvenog života građanstva na početku XX stoljeća, pa i danas donekle vrši tu zadaću ukoliko još kavane tu funkciju imaju kao nekad

flag — zastava, njem FlaggeSeiner Majestat Schiff Erzherzog Max - Brod njegova veličanstva

nadvojvoda Maksimilijanflieger! Od njem Hieger, letač, avijatičarFiume — tal naslov za grad RijekuBad Gastein - poznato ljetovalište u AjstrijiSoli das eine Anspielung sein liebster? - Ima li to biti aluzija, milo

moje?marinenfliger - avijatičar kod mornarice kuzina, franc (cousine) nećakinja, sestričnahalbcilinder - polucilindar, šešir za svečane prigode, zagrebački:

halbectringeld - njem napojnica, bakšiš. Od njemačkog Trink - geld akcesist (lat) accedere pristupiti - niži činovnik u upravnoj službi,

pripravnik

Balkanski ratovi - Prvi rat balkanskih naroda protiv Turaka 1912 i Drugi: 1913 međusobni obračun Srba i Bugara 1913

bengalska rasvjeta — obojeni vatromet, mlazovi različito obojenog svijetla

ekskortiran - pod naoružanom stražom, ekskortom đitiramb - grč himna u čast boga Dionisa(Lirska pjesma nadahnuta

radošću života, preneseno hvalospjev, preuveličana hvala Bayem - njemačka pokrajina Bavarska Kraljevina - kratica za Ugarsku čiji je dio bila i Hrvatska Helfer - pomoćnik, kalfa, germanizam česnici — stari školski izraz za razlomke u matematici ponny - poni, vrst malih konja koji se gaje ponajviše u Engleskoj rauber - razbojnik, njemački: Rauberkandlicuker, njem. Kandelzucker/šećer u velikim žutim kristalimaodontosmegma — pribor za čišćenje zubisubalteran — niži oficiri sa činovima do majorafels8, es also Lendvai — madžarski: drugi i također Lendvajdraguni - dragoni, vrst konjicefeldcajgmajster - njemački - artiljerijski general

Korpskomandant - komandant vojnog zbora, formacije od 2-3 divizije

Rakovička buna — 1871 neuspio ustanak pravaškog revolucionara Eugena Kvatemika protiv Austrougarske, središte mjesto Rakovica između Plitvičkih jezera i Bihaća

nemeš - madžarski: plemić

264

Kriegsschul - (Kriegsschule) austrijska najviša vojno-odgojna ustanova u Beču, za oficire glavnoga štaba, Ecole superieure de la guerre - francuski

elita par excellence - odličnici, izabranici bez premca, prvorazredniljudi

Pester Lloyd — poznate madžarske novineNeue Freie Presse - čuvene bečke novine: Nova Slobodna Štampa Walzertraum - opereta bečkog skladatelja Oskara Straussa „San

valcera”: Leise ganz leise Klingts durch den Raum: Tiho tiharjio se razlijeva, zvuči kroz prostore...

pled, eng plaid kockasti vuneni ogrtač, ili veliki debeli šal La donna e mobile - arija iz I čina Verdijeve opere „Rigoletto”:

Žena je varljivaCharles Darwin - engleski znanstvenik, osnivač teorije evolucije

živih bićabefel - zapovijed - od njemačkog Befehl K. und. K Platz Kommandanture - zapovjedništvo mjesta Voroskarty Muholy — madžarski pjesnik (1800-1855) romantik,

pjesnik rodoljubnih madžarskih temaprijavak — domobranski naziv za raport, na kojemu su se izricale

disciplinske kazne, saslušavale molbe i žalbe i slično.mimohod - domobranski naziv za defile. Paradni marš komtur, komandant, viši član viteškog redamalteški red - stari viteški red sv Ivana iz XII stoljeća, sjedište na

Maltijohaniterski chevalier de justice - Vitez pravde reda sv Ivana priorat - vrhovno poglavarstvo redaImprimatur - lat - dopuštenje, pristanak „neka se otisne”, dozvola

tiskanjaPro Fide, lat. geslo: za vjeruSanta Maria Latina - Sveta Marija latinska crkva u Jeruzalemu Grttfried Bouillonski — Gođefrois IV de Boulogne, zvani de

Bouillon (1061-1100), vojvoda, vođa I križarskog rataVilliers de lisle Adame Philippe — veliki meštar reda sv. Ivana od

Jeruzalema (1464-1534), pobjednik bitke kod Roda nad Turcima, zadobio za to za svoj red 1530 otok Maltu, njegov daleki potomak Villiers de l’isle Udarne Auguste (1838-1889) francuski pisac simbolist sa sklonošću fantastičnom, socijalističke ideje također podupirao

armada - španj. - velika flota, oružana snaga, armija Stanislavov-grad u jugoističnoj Poljskojcuvaks - prirast, vojnik koji je upravo stigao u kasarnu, remac. Od

njemačkog ZuwachsNo hat Istenem Szerbusz - No dakle, moj Bože, Zdravo (doviđenja.

mađarskipan-gospodin

265

„baĆi” — čiča, starackanila, franc - (canule) cjevčica za umjetno hranjenje bolesnika Mamma mia — tal. majko mojarikcug — uzmak vojske. Od njemačkog Ruckzug. Odstupanje, rondoi - rondela — okrugli nasad u vrtu ili parku Oberkommando - vrhovna komandaBrualov Aleksej (1853-1926) ruski vojskovođa u I svjetskom ratu,

slavan po svojim ofenzivama u Galiciji 1916, kasnije zapovjednik i u crvenoj Armiji

Villany - mjesto u madžarskom dijelu Baranje kraj Pečuha, poznato po vinima

verter - bolničar. Od njemačkog VVarterVerdun — mjesto u Francuskoj — poprište najkrvavijih bitaka u 1

svjetskom ratu između Francuza i NijemacaMert arrol en nem tehetek hoggy naggyon szeretlek - madžarska

pučka pjesma prvi stih: Što mogu kad te volim amor — ljubavkajzerjeger - carski lovac. Od njemačkog: Kaiserjager. U

austrougarskoj vojsci elitne planinske čete koje su se rekrutirale iz alpinskih pokrajina i nosile kao znak limeni stilizirani runolist na kapama i ovratnicima

Iredenta - neoslobođeni - težnja da se sjedine matica zemlja s neoslobođenim krajevima, ali i osvajačke fašističke težnje za našim krajevima

Ist dass aber wirklich - dumm! Ist da dumm dieses „peri”! Was ist das, du, dieses „peri”? : No to je uistinu glupo! Glupo je to „peri”. Ti, stoje to - taj „peri”

Porka madona, io pario Italiano - svinjsku majku ja govorim talijanski! tal.

Nueste permis aščipi per podele! Haha Šči rumunješči! Nije dopušteno pljuvati na pod! Haha Govorite li rumunjski!

Te Mi az,: Ti, što to znači Mi az a boli — Što je to „boli”! Mičoda Dario: Što to znači dario

štrajfšus - pogodak na površini mesa, nastrijel. Od njemačkog: Streifschuss. Rana lakše naravi kada je tane samo okrzno meso.

Garibaldi Giusepe, talijanski rodoljub (1807-1882) borac za ujedinjenje svih krajeva Italije

Husiti - češki božji bojovnici, pristaše Jana Husa Kossuth Lajos (1802-1894) madžarski državnik i revolucionarni

vođa bune u 1848Gott erhalte - Bože čuvaj, Bože štiti Cara našeg i naš dom - prvi

stih austrijske carske himne koju je komponirao Hayđn varijanta engleske himne: God save the king

general de šarž — francuski gene'ral de charge, svečani signal trubljomu austrougarskoj vojsci koji se daje u počasti viših generalskih činova najavljujući dolazak generala

266

gassenhauer civilizacija - Gassenhauer je pučki napjev ili banalna operetna arija koja se pjeva i zvižduče ulicama. Gassenhauer civilizacija je praznaoperetna civilizacija, lažna, današnja zapadnoevropska velegradska civilizacija, bečka, francjosephinska civilizacija bordela, Pratera, operete, valcera i cirkusa.

Išten, madž? BogBikova krv - bikaver, madžarski poznato crveno vino „Lieb Vaterland magst du ruhig sein”, itd, prva strofa njemačke

pjesme ,,Wacht am Rhein” (Straža na Rajni) što ju je spjevao 1840 Max Scneckenburger, a komponirao Karl Wilhelm i koja je 1870 postala narodnom njemačkom himnom

luogotenente — poručnik, pa namjesnik, zamjenik komandanta, dostojanstvenik talijanski naziv za različite časti Latinski: locumtenens

Az apad istennet! Csond! madžarska psovka: Oca boga tvoga oca! Mir!

Meistersingeri - opera Richarda Wagnera „Majstori pjevači” obertat - nadlopov, lopov nad lopovima rabšic - zvjerokradica, krivolovac. Od njemačkog: Raubschutze. subordinacija - lat — potčinjavanje mlađeg starijem, vršenje

vojničke službene discipline, podložnostdesetnik - kaplar, podoficirski čin u domobranstvu, dvije zvjezdice

na ovratniku, desetar, zapovjednik desetineTobolsk, Barnaulj, Semipalatinsk - ruski gradovi u Sibiru, gdje su

bili internirani austrougarski ratni zarobljeniciletica - Flugbahn, balistična krivulja, koju opisuje ispaljeno tane.

Od letjetiparabola - vrsta krivuljebaka - bakezer, prost vojnik redov. Naziv je pogrdan. Dolazi

vjerojatno od riječi bakandžarojna pruga — Schvvarmlinie, streljački lanac. Novi oblik vojničkog

kretanja na terenu uobičajen tek za napoleonskih ratova.roketa - kratka bijela košulja katoličkih svećenika, nosi se za

propovijedEzekijel — prorok, hebrejski „po bogu jaki” - božja snaga šereg - vojska, četa, stari kajkavski izraz Lucifer - svjetlonoša (od lux) vođa đavola, vrag kurat - vojnički svećenik. Od latinskog: curatus štelung - bojni postav, položaj na fronti. Od njemačkog: Stellung šišarta - strijelnica, puškamica, otvor kroz koji se puca iz utvrđenog

postava. Od njemačkog: SchiesscharteMunkač - (Mukačevo) grad u rusinskom dijelu Galicije, tada u

okviru Austrougarske, poslije u Cehoslovačkoj, Pa Madžarskoj, danas u Ukrajini, jednoj od republika SSSR-a

Verdienstkreuz - križ za zasluge, austrijsko oficirsko odlikovanje ne baš naročitog značenja

Armeekommando — zapovjedništvo armije

267

Ilustrovani - „Ilustrovani list” zagrebački tjednik iz doba prvog svjetskog rata u kojem su redovno izlazile fotografije odlikovanih i promaknutih oficira — listić konjukturistički ad hoc lojalni, malograđanska plitka rekla ma smrti

luftgever - njem - zračna puška, dječja igračka templari - srednjovjekovni katolički viteški red, kod nas zvahu ih

hramovnici ili „božjaci”Belvedere - naziv nekih dvoraca, hotela itd. s lijepim vidikom atila — kratak kaput u struk s gajtanima, madžarska narodna i

vojnička nošnjaDerby - mjesto u Engleskoj gdje se održavaju čuvene konjske utrke neotomistićki — filozofski teološki pravac po zasadama crkvenog

učitelja Tome Akvinskog, obnovljeni idealistički skolastički pravac u današnjici

seraf - anđeo, hebr, gorući, plameni anđeo s tri para krila, najviši red anđela po nauci crkve

reglement - zbirka vojničkih propisa, francuski: reglement. Pravila službe Službovnik ili Vježbovnik, zapravo Pravilnik

Put u Damask - legenda o obraćenju Savla u Pavla, freiherr - njemački: gospodin barun „Um Gottes Willen” - za volju božju - njem.,Jhre Kaiserliche Hoheit denkt nach”, njemački: Njezino carsko

Visočanstvo razmišljavelasquezovski — prema slikaru Diegu Velasqttezu (1599-1660)

čuvenom portretistuNarcis — mladić — ljepotan u staroj mitologiji koji se zaljubljuje sam

u sebe ugledavši svoj lik u vodi potoka, također i cvijet prozvan njegovim imenom

„Matičine knjige” - knjige koje je objavljivala Matica Hrvatska (osnovana 1842) najstarija hrvatska kulturna ustanova

Andersen Hans Christian, danski pisac, tvorac prekrasnih bajki (1805-1875)

boy - boj, engl dječak, livrirani sluga, teklić, kurir torzo - trup bez udova, nedovršeno umjetničko djelo panoptikum - muzej voštanih figura, preneseno: smjesa šarolikih

predmetatantalovske muke (patnje) muke izazvane blizinom željenog cilja koji

se nikada ne može dostići - Priča o Midijskom kralju Tantalu koga su bogovi osudili da vječno bude gladan i žedan premda stoji u vodi ispod drveta s voćem

kavale^ - tal - konjic, nogari, stalak, kozlić filigran — fini mrežasti rad od skupocjene žice sličan čipki l’art pčur l’artist — larpurlartist — umjetnik radi umjetnosti, pristaša

parole „umjetnosti radi umjetnosti”Maiseljeza - ftanc (marseillaise) francuska revolucionarna pjesma,

spjevao ju je 1792 Rouget de Lisle, danas francuska himna

268

Tegetthoff Wilhelm, austrijski admiral (1827-1871), porazio je talijansku flotu kod Visa 20. VI1866

infanterijski - pješački Oberstlieutenant - potpukovnikmanuduktor - svećenik koji upućuje mladomisnika u poziv feuilleuton — feljton, franc - podlistak kratki novinski članak

literarnog karakteraliberalizam - lat - slobodoumnost, slobodno razmjenjivanje

ekonomskih dobara preneseno: popustljivost, prevelika sloboda šubladekasten - ormar s ladicama koje se pomiču u stranu N1ČEANAC 1 ŠTIRNEROVAC — pridjevske izvedenice prema

njemačkim filozofima' Friedrichu Nietzscheu (1844-1900) i Maxu Stirneru (1806-1856)

prepošt - tal (preposto) starješina kanonikaGretchen - frizura - ženska frizura kod koje pletenice obavijaju

glavu spreda i spajaju se na vrhu čela - Gretchen prema liku Margarete junakinje „Fausta”, sinonim za mlado djevojče

tonzura - krug navrh tjemena kod katoličkih svećenika Platen, Ehland, Goethe — poznati njemački pisci: Uhland Ludwig

(1787-1862), Platen August (1796-1835) Johann VVolfgang G>ethe (1749-1832)

Platon - najveći grčki filozof (427 do 347 godine prije naše ere) Greussot, Schneider, Putilov, Krupp, Skoda najpoznatije tvornice

oružja nazvane po svojim vlasnicima - izumiteljimaPartenon — hram božice Atene na atenskoi Akropoli, najljepši

spomenik te utvrde na brežuljku usred atenske nizinequid ubique, quod ab omnibus creditum est? što i gdje, koje je od

svih potvrđenopiccoli cardinali, tal, mali kardinali, budući crkveni velikodostojnici Forsan et haes olim meminisse iuvabit - Možda će nam jednom biti

ugodno sjećati se toga Vergilije, Aeneida, I, stih 203 Kant Immanuel, njemački filozof (1724-1804) neoskolastika! - moderna obnova srednjovjekovne crkvene filozofije

u okviru katoličke teologije u XIX vijeku, isto što i neotomizamepikurejski - Epikurejac - čovjek koji svrhu života nalazi u

tjelesnom uživanjuvirilni članovi Sabora - članovi sabora po položaju i plemenitom

rodu koji se ne birajuSveta Inkvizicija - kazneno-istražni organ katoličke crkve za borbu

protiv nazora i osoba neprijateljskih crkvi. Od 13 do 19 stoljeća postojala.

magnificus - lat, plemenit, uzvišen, naslov za uvažene ličnosti Torquemada Tomas de — španjolski svećenik, pokršteni Židov,

fanatični propovjednik Inkvizicije progonio ŽidoveKhuen Dragutin Hedervary hrvatski ban diktator, Madžar, vladao od

1883 do 1903

269

amulet - privjesak za obranu od nesreće, talisman, amajlija nonsens — lat, nesmisao, glupostfurtimaši - pogrdni naziv za klerikalce koji krišom izmame od ljudi

što žele preneseno uopće reakcionari sviju bojasolipsizam — idealistička filozofija — priznanje samo vlastitog ja za

jedinu stamostfeldbaba - isto što i feljbaba, narednik silentium, lat: tišina, mir

Luther, Kalwin, \bltaire, Flacius Illyricus -poznati vjerski učitelji protestanti i slobodni mislioci - filozofi: Luther Martin (1483-1546, Jean Calvin (1509-1564), Vlačić Matija iz Labina u Istri (Flacius Illyricus) 1520, umro u Frankfurtu na Majni 1575, Voltaire, pravim imenom Francois Marie Arouet (1694-1778) jedan od najslobodoumnijih ljudi svijeta

lux in tenebris — lat - svijetlo u tminiLeibniz Gottfried Wilhelm — njemački filozof prosvjetiteljstva

(1646-1716)

Luigi Luccheni - anarhist, ubio 1898 u Ženevi austrijsku caricu Elizabetu ženu cara Banje Josipa

Petofi Sandor (Petrović), slovačko-slavenskog podrijetla madžarski revolucionarni pjesnik (1823-1849)

karmanjola - franc (carmagnole) po talijanskoj pokrajini (hrmagnola, gdje su nosili kratke kapute tako zvane, revolucionarna pjesma iz vremena francuske revolucije i ples isto; preneseno revolucionar - odjeća jakobinaca

Konnigraetz - mjesto u Češkoj - Kraljičin Gradec - Hradec KraloVe - gdje je austrijska vojska bila poražena od Prusa 1866

Burg-kratica za carski dvor u Beču rajta - elore, madž - hajde naprijedVerona, Sommacampagna - mjesta u Lombardiji gdje su naši vojnici

u austrijskoj vojsci borili se protiv Talijana baisse - franc - nisko, u paduTROJEDNICA - povijesna kratica za kraljevinu Hrvatsku Slavoniju i

Dalmaciju

Radetzky Johhan Joseph Wenzsl, austrijski feldmaršal i vojskovođa (1766-1858), danas poznatiji što svakog 1. I na Novu godinu bečki filharmoničari s dirigentom Willy Boskowskym sviraju ,,Rađetzky-marsch” od Johanna Saussa - starijeg (oca), a milijuni televizijskih „buljitelja” to gledaju

Cetinski sabor, 1526 mjesto gd„'s su Hrvati izabrali za svoga kraljaFerdinanda t iibsburškog

Pragmatička sankcija - 1712 - kad je potvrđeno nasljedstvo Habsburgovaca i po ženskoj lozi za hrvatske kraljeve

illusio domestica - privid kućnog mira, kućno blagostanje

270

Mezopotamija - međuiječje, plodna zemlja između Eufrata i Tigrisa, danas u Iraku, slično Savonija između Save i Drave — „naša Mezopotamija”

dalmatika - liturgijsko odijelo katoličkih svećenika antependij - predoltarnik, ukrasni prekrivao oltara leopoldski vafenrok - njem (Waffenrock) u austrijskoj vojsci kratka

oficirska sudca, po caru Leopoldu nazvanaLiitzen, mjesto u Njemačkoj gdje je švedski kralj Gustav »Adolf u

tridesetgodišnjem ratu poražen i ubijen u bici od hrvatskih četa 16.XI 1632

Eiffelov toranj - najpoznatija građevina Pariza, izgrađena 1889 visok toranj od 320 metara, poznato svjetsko čudo nekad, graditelj inžinjer Eiffel

dvadeset peta domaća - „DVAJSETPETADOMAČA”: seljački autohtoni prigorski regionalni naziv zagrebačke 25 domobranske pukovnije upotrebljavan po štampi u prvom svjetskom ratu 1914-1918 laskavo propagandistički

Bakunjin Mihajlo Aeksandrović, ruski revolucionar (1814-1876) sakrosanktan - svet i nepovrediv, neprikosnoven apcug, njem fbzug - uzvik: doljeMRIBUS UNITIS - lat zajedničkim snagama, udruženo, ujedno i

bojni brod austrijske floteretorta - posuda za kemijske pokusekloaka - kanal za odvođenje nečistoća u starom Rimu, preneseno

sabiralište prljavština, nemoralna sredina supć - soupe, franc večera dubrovački poet — misli se na Ivana Gindulića rajsbret (njema. Reissbrett) crtaća daskaStruggle for existence — engleski - Bitka za održanje, borba za životTe deum — misa zahvalnice, Tebe boga hvalimopontifex maximus - lat, vrhovni biskup, nadbiskupglase, rukavice (glace) sjajne rukavice od kozje kožeRegni Croatiae et Slavoniae - lat. kraljevstvo Hrvatske i Slavonijeserežanin, franc sergeant, žandar, ili vojnik uopćeLoretto - svetilište majke božje u Italiji (Umbrija)tambur - franc. tambour, bubnjar, dobošarHerodeš - židovski kralj Herod Otud), Herodeš - korbač od šiba,

bičevanje na Herodeševo, dani poslije Božića a prije Nove godineM. V.

271

MIROSLAV KRLEŽA I NJEGOVO PROZNO DJELO

Miroslav Krleža (1893), čovjek i pisac, revolucionar i umjetnik, već preko pedeset godina jest najznačajniji stvaralac hrvatske književnosti XX stoljeća, najveći živući klasik hrvatske i južnoslavenskih literatura uopće. Njegovo književno djelo obuhvaća preko 40-tak golemih knjiga u stotinama ponovljenih izdanja i sadrži raznovrsne književne vrste: pjesme, poeme, romane, novele, feljtone i putopise, kulturno povijesne, književno umjetničke i političke studije i eseje, drame i jednočinke, dnevnike i memoare. Od prvog objavljenog teksta, dramske slike „Legenda” (1914) do zadnjih poglavlja velikog romana „Zastave” iz časopisa Forum prije nekoliko godina, Krleža, pjesnik i kritičar, dosljedno se bori snagom svoje ubojite riječi iz svoje vlastite „kutije olovnih slova” izuzetnim silovitim i strastvenim stilom za otkrivanje i oblikovanje novih estetskih'spoznaja i vizija u „umjetnosti riječi” - književnosti. Društveno-povijesno gledano njegovo je književno djelo obračun sa nepodopštinama feudalno-građanskog društva nekadašnje Austrougarske monarhije i bivše kraljevine Jugoslavije, ali to je samo vanjska pojavnost njegove osnovne unutarnje dublje teme, borbe „sa silama nemjerljivim”, sa ljudskom glupošću u čovjeku kao pojedincu i predstavniku našeg vijeka i svih vremena uopće.

Rođeni Zagrepčanin, nakon niže srednje škole i „djetinjstva u Agrarnu (Zagrebu) poslan u vojničke škole, kadetsku srednju u Pečuhu i vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali on i na obaveznim manevrima od Balatona do obronaka Tatri sanjari o knjigama. Poslije dva bijega u Srbiju, razočaran sumnjičavošću u srpskoj vojsci, vraćen kao„austrijski špijun”, lišen časničkog čina, te konačno otpušten iz vojske, postaje slobodni književnik. Ali uskoro za vrijeme prvog svjetskog rata opet mobiliziran, na bojištu u Galiciji, te po bolnicama i kasarnama u

272

pozadini od 1914-1917, surađuje kao novinar - ratni izvjestitelj u zagrebačkim listovima 1917-1918. Od 1919 povezan s revolucionarnim radničkim pokretom (urednik „Plamena”), u dobu između dva rata živi kao nezavisni književnik lijeve orijentacije. Poslije drugog svjetskog rata na istaknutim društvenim položajima, potpredsjednik JAZU, te sada direktor Leksikografskog zavoda Jugoslavije.

Krležino prozno, pripovjedačko i romansijersko stvaralaštvo u užem smislu teško je dijeliti od njegovih tekstova u drugim književnim vrstama, jer u većini njegovih djela naiazimo sjedinjene pripovjedne, esejističke, lirske i dramske elemente, kako u novelama, tako i u dnevničkoj ili putopisnoj prozi. Primjer takvog Krležinog sintetskog epskog djela jest knjiga „DAVNI DANI” (1956) koja svojim sadržajem čini mješavinu pjesama, novelističkih i dramskih odlomaka, dnevničkih bilješki, političke esejistike i reportažne žurnalistike, te se ne može potpuno uvrstiti u određenu književnu vrstu.

Prvi njegov prozni tekst je i do dandanas u knjizi neobjavljeni autobiografski zapis „Fragmenti” (1914) u kome dječak razbija svoj oltarić od đrveta da bi sagradio od njega kazalište i ta početna simbolika odvraćanja od čvrste vjere u dogmu za volju igre života teatra više je nego karakteristična za cijelo Krležino djelo, makar kasnije, osim sada u najnovije doba, kad ponovno objavljuje svoja dnevnička zapažanja i sjećanja iz bliske i dalje prošlosti (Djetinjstvo i drugi zapisi, 1972), glavnina njegove beletristike nema autobiografski značaj, već je ona pokušaj što sveobuhvatnije slike svijeta i društvenih kretanja vremena.

Krležino pripovjedačko djelo, koje je manjim izborom zastupljeno u ovoj knjizi, obično se dijeli u tri tematska ciklusa u našoj književnoj kritici već odavno naznačena, a to su: 1. ratne bolje rečeno proturatne proze iz knjige „Hrvatski bog Mars”, ] 2. novele iz zagrebačkog građanskog i malograđanskog svijeta donjeg grada oko Kaptola i Vlaške ulice čija se radnja zbiva u dobu od kraja khuenovskog banovanja (1900) do početaka nove države SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) 1918, te 3. novele i prozno esejistički fragmenti o austrougarskoj hrvatskoj, oficirsko-diplomatskoj te činovničko-financijskoj kasti „Gospode Glembajevih”yOdulje pripovijesti ili mali romani „Tri kavalira gospođice Melanije” (1920) i „Vražji otok” (1924) povezuju se tematsko-izražajno sa novelama drugog ciklusa a roman „Povratak Filipa Latinovicza” (1932) uklapa se u širu sliku glembajevskog svijeta. Posebnu četvrtu skupinu sačinjavaju Krležini političko esejistički satirički romani „Banket u Blitvi” (I-II 1938-39, III, 1962) te „Na rubu pameti” (1938) a najveće novije prozno djelo Krležin ogromni „roman rijeka: „Zastave” još u potpunosti nedovršen (objavljeno je od 1962 do 1968 5 svezaka) svojevrsno je sjedinjenje svih krležijanskih proznih i dramskih ostvarenja u jednu „summu krležianu” zbir tema i motiva, veliku povijesnu panoramu življenja Krležine generacije „pjesnika i revolucionara” u doba „DESET KRVAVIH GODINA” (1912-1922) od balkanskih ratova do

18 Izabrane novele 273

isticanja lenjinskih barjaka, vremena ratova i revolucionarnih preobražaja male Hrvatske u okviru velike Austrougarske imperije na umoru.

Među najpoznatije i široj publici zasada najpristupačnije Krležine knjige, one po kojima svi od običnih učenika i kućanica do visoko obrazovanih intelektualaca poznaju nekog spisatelja, knjige koje sažeto označavaju pojam o nekom piscu bez dvoumljenja na prvom mjestu je klasično djelo južnoslavenske i svjetske proturatne literature „Hrvatski bog Mars”, bez kojega ni ovo popularno izdanje ne može biti. Novele ciklusa „Hrvatski bog Mars” po snazi izražajnosti Krležine humanističke optužbe protiv militarističkog zaglupljivanja po „Vježbovniku” carske kraljevske vojske, o sugestivnom prikazu stradanja naših jadnih domobranskih zagorskih i podravskih seljačkih masa ulaze u najuži odabir svjetske proturatne književnosti, a umjetnički su svojom društvenom i estetskom, stravičnom uvjerljivom slikom stradanja, krvavije od ratnog razbojišta i njegove pozadine, iznad srodnih tematskih djela više dokumentarista nego vizionara: Henry Barbussea i E. Marie Remarquea. Svaka novela za sebe potresan je isječak surove životne stvarnosti prvog svjetskog rata, u kome je i autor Krleža, bivši pitomac austrougarskih vojnih akademija, dezerter, sumnjivo lice i bolesnik i sam proveo te brojne godine od 1908 do 1918 po vojnim manevrima, kasarnama, bolnicama te galicijskom ratištu i u pisarnama domobranskih jedinica, pa je mogao jetkim životnim iskustvom pridonijeti veličajnoj viziji tragičnog besmisla imperijalističkog klanja u sumraku feudalno-građanske civilizacije Austrougarske. Proze toga ciklusa nastale su od 1917 do 1923 i zajedno sa dramama „Hrvatska rapsodija”, „Vučjak” i „Galicija” (1922, II verzija potpuno izmijenjena ,,U logoru”, 1934) čine jednu širu cjelinu krležijanskog doživljaja rata koji je postao uzorak i prototip za čitavu panoramu srodnih ili različitih djela u novijoj hrvatskoj književnosti od J. Pavičića i H. Kikića („Provincija u pozadini”) i drugih.’

Uvodna novela ciklusa „Bitka kod Bistrice Lesne”, najkasnije napisana, 1923, zapravo je jedina u kojoj se prikazuju zbivanja na bojištu, sve ostale uključivši u ovaj izbor neuvrštene ,.MADŽARSKU KRALJEVSKU UGARSKU DOMOBRANSKU NOVELU” i „SMRT FRANJE KADAVERA”, znači „TRI DOMOBRANA” „BARAKA PET BE” i „DOMOBRAN JAMBREK” prikaz su naličj ~ata u pozadini, prizori iz života odnosa oficira, podoficira sa „top ,vskom hranom” domobranskom („domobrančetina je jeftinija od prasetine”) nesretnim kumekima i kmetovima na „egzerciru” ili slike krvavog pakla u „špitalu” vojnim bolnicama gdje se u kolopletu očajnog komešanja invalida, bolničara, te vojnika švinđlera — zabušanata otkriva sva strahota ratnih posljedica za život čovjeka. Krležina slika ratnih dogodovština u I svjetskom ratu nije jednostrana slika, to nije samo socijalni protest u ime obespravljenih „poniženih i uvrijeđenih” njegovih seljaka, koji služe kao pokusni kunići za iživljavanja osionih oficira na vježbalištu ili kao anonimni brojevi pogibaju na stvarnim kotama 313 ili sličnih strateških

274

vojnih specijalki za „cara, monarhiju i domovinu”. Svi Krležini likovi, njegovi domobrani iz jedinice desetnika Peseka Mate, ti stari frontaši Lovrek Stef, Trdak Vid, Loborec Štef i ostali njegovi nesretni ranjenici, student Vidović iz „Barake pet be”, Domobran Jambrek, tužni ljepotan bez obje noge u istoimenoj noveli, stvaralački su kao živi likovi u punini njihova življenja. Mi iz Krležine slojevite realističko-naturalističke naracije doživljavamo gorka iskustva njihova mukotrpna življenja na „gruntu”, doznajemo brojne pojedinosti iz njihova intimna života, osjećamo i otkrivamo' posebnu životnu filozofiju održanja na zemlji i fatalističkoj vjeri u sudbinu, da treba sve nevolje, pa i rat primiti kao izuzetnu nepogodu, nešto drugačiju nego što je pomor stoke ili uništenje ljetine: „Rat! A šta se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće kad guraju taj rat!”

Bogatstvo Krležine jezične i stilske moći prikazivanja te ratno-proturatne epopeje i njezinih junaka - anti junaka, karikaturalnih portreta uobraženih oficira, te samilosno humornih prikaza ispaćenih i nesretnih vojnika, ne bismo mogli u potpunosti shvatiti bez razornog groteskno sarkastičnog opisji tragikomičnih i veselih zbivanja u pozadini, bez nepresušnog ljudskog oduška u nesreći življenja — neiscrpnog lijeka smijeha koji je neophodni kontrapunkt sumornim žalosnim zbivanjima rata, a koji se također najvidljivije ogleda u prozama „Hrvatskog boga Marsa, a najviše u „Tri domobrana” i „Smrt Franje Kadavera.” Odnos dvojice prijatelja iz djetinjstva koje je životni put odveo sasvim različitim stazama, ta karakteristična krležijanska suprotnost pogleda na svijet ovdje oličena u sukobu bahatog i karijerističkog kapetana Ratkovića - Jablanskog i idealnog zanesenjaka intelektualca novinara Račića u prozi „Tri domobrana”, u novelama iz zagrebačkog života (i ova se događa u pučkoj školi zagrebačkoj, privremenoj kasarni) slično se ukazuje u srazu i sukobu generacije „starih i mladih”, ili razlikama u idejama između visokih crkvenih velikodostojnika te pokornih austrijskih službenika nadstražara (Tiček, Kavran, Kranjčec), u suprotnosti s njihovim buntovnim sinovima „sumnjivim anarhistima” u novelama „Smrt nadstražara Florijana Kranjčeca” i „Mlada misa Alojzija Tičeka”, koje smo također izabrali za prikaz Krležinog pripovjedačkog umijeća.

Krleža je u svojoj prozi prvenstveno pisac gradskih tema, jedan od izrazitijih u novijoj hrvatskoj književnosti gdje motivika sela ostaje od doba hrvatskih realista (Kovačić, Kozarac) do naših dana (Božić/Kurlani) osnovna značajka književnosti kao uostalom i u slovenskoj književnosti. Ali ne samo izuzetnim epizodnim portretima domobrana u „Hrvatskom bogu Marsu” već i u izvanrednim likovima seljačkih mudrijaša i šereta Jože Podravca u „Povratku Filipa Latinovicza” i Valenta Vudrige Žganca u „Na rubu pameti” i Krleža će

pokazati svoje umjeće u opisivanju likova seljaka.Kao što rekoh već u početku, cjelokupno Krležino prozno djelo

usprkos raznih tematskih cjelina ujedinjuje jedinstveni pogled na svijet, borba protiv malograđanske ograničenosti i ljudske gluposti kao

18 275

svemirske sile, i te osobine vidljive su i u „Hrvatskom bogu Marsu” a očiglednije se ispoljavaju u svim novelama iz zagrebačkog malograđanskog svijeta njegovih kaptolskih purgera koje je plastično ocrtao u „Mladoj . misi Alojza Tičeka”. Novela „Smrt nađstražara Florijana Kranjčeca” -stvarna je i simbolična spona njegova seljačkog i gradskog tematskog kruga. Taj tragični bivši seljak, bivši vojnik, gradski stražar Kranjčec, policajac - vjerni slugan „plemenite i poglavite gospode” iz austrougarske službeničko-birokratske hijerarhije završava svoj život usprkos svih svojih sanja o svom usponu preko svog sina - intelektualca u više društvo, kao crknuti pas na ulici nakon jednih demonstracija protiv vlasti, a sin mu trune u lepoglavskoj tamnici kao buntovnik protiv te iste vlasti koju je obožavao Kranjčec. Tragika nađstražara Kranjčeca životno uvjerljiva, ali i književno uzdignuta na intenzivni stupanj krležijanske alegorične vizije, nekako podudarno zaključuje tu galeriju likova nesretnih seljačko-malograđanskih sudbina hrvatskih domobrana i purgera ne samo zato što je čitav uvodni dio proze,,mali polemički esej o povijesti te vojničke imitacije madžarskih honveda (domobrana) već i zato što se kao i ostale novele tog ciklusa nazvane u jednom izboru „HILJADU I JEDNA SMRT” (1933) uključuje u stravični otužni, ali i udesni niz hrvatskih smrti, simbola krležijanskog proznog svijeta uopće. Jer smrt kao „VELIKI MEŠTAR SVIJU HULJA” nemilice ništi svojom zlokobnom pojavom i uvažene građane i bijedne gomile zagorskih seljaka, a ta Krležina vizija tragike čovjeka i nacije dostiže svoj estetski vrhunac u lamentacijama o krvi i mukama poniženog hrvatskog plebejca, kmeta u „Baladama Petrice Kerempuha”.

MIROSLAV

276

AZALO

Bitka kod Bistrice Lesne.......................................................Tri domobrana .................................................................... 39Baraka pet Be .....................................................................105Domobran Jambrek.............................................................123Mlada misa Alojza Tičeka.................................................. 157Smrt Florijana Kranjčeca ...................................................203Tumač riječi i pojmova ...................................................... 259

MIROSLAV VAUPOTIĆMiroslav Krleža i njegovo prozno djelo ............................... 2

Štampa: NIŠP „GLAS”, Banjaluka, 1974.