Pavao Čavlek (27.06.1981. - 19.06.2008.)

2

Ovu Knjigu o Pavleku objavljuje Zbor mladih Varaždinske biskupije, u spomen na svog istaknutog člana.

U Varaždinu, 7. srpnja 2008. godine

3

U četvrtak 19. lipnja u moru kod otočića Drvenika tragično je u 27. godini života preminuo uzorni vjernik Pavao Čavlek, rado zvan Pavlek, iz župe Kneginec. Rođen je 27. lipnja 1981. godine u Varaždinu, od oca Zvonimira i majke Magdolne. Odgajan je u brojnoj i angažiranoj vjerničkoj obitelji, zajedno sa svojih petero braće i sestara. Obitelj Čavlek dugi je niz godina aktivno uključena u rad "Kursilja" i drugih zajednica, a njegov mlađi brat Mihael je bogoslov. Posebno je bio angažiran u Zajednici mladih varaždinske katedrale, kojoj je bio jedan od osnivača prije sedam godina. U Zajednici je izvršavao mnoge službe, a posebno se isticao kao pjevač u katedralnom zboru mladih, te u Zboru mladih Varaždinske biskupije. Uz svjedočenje pjesmom, nije propuštao priliku svjedočiti i o svom osobnom životu. Posebno je poznato, pa i javno na Internetu objavljeno njegovo svjedočanstvo o štetnosti kompjutorskih igrica. Bio je apsolvent na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu i pred njim je bila još samo obrana već predanog diplomskog rada. Trebao se samo vratiti s otoka Krapnja na koji je otišao zbog podvodnog ribolova - hobija koji je jako volio. Uživao je u morskim dubinama, a još više u dijeljenju ulova sa svojim bližnjima. Međutim, ovog puta jedan je njegov zaron završio tragično, jer se u četvrtak 19. lipnja iz morskih dubina više nije vratio. Svom je dušom pjevao slavu Bogu, bio je potpuno iskren svojim prijateljima i roditeljima, uvijek spreman za šalu, te je svojom vedrinom unosio posebno ozračje i entuzijazam u svako društvo u kojem se našao. Posebno je volio djecu koja će i najviše osjetiti njegov odlazak. Sprovodne obrede 25. lipnja na groblju u Knegincu Gornjem vodio je kancelar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić, uz sudjelovanje 20-tak svećenika, isto toliko bogoslova, časnih sestara te mnoštvo naroda. Nad grobom je pročitano i pismo sućuti varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka koji je istaknuo da je Pavlek svoj život oblikovao po Isusu. Misu zadušnicu predvodio je rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu dr. Stjepan Baloban, a o posljednim Pavlekovim danima govorio je voditelj zajednice "Kursiljo" don Andrija Vrane. Prigodnu oproštajnu homiliju uputio je pokojnikov duhovnik i osobni prijatelj vlč. Damjan Koren koji je među ostalim rekao: "Bio si u životu onaj pravi i gorljivi tražitelj smisla i istine i do kraja opredijeljen za onu grupu ljudi koji znaju kome su povjerovali i koji s vjerom u Isusa koji je Krist putuju prema vječnosti." Oproštaj je protekao u ozračju duboke vjere u uskrsnuće i život vječni, a braća i sestre nosili su crne majice s natpisom: "Vidimo se u raju".

Ivan Malbašić, urednik Knjige (objavljeno 6. srpnja 2008. u 1776. broju Glasa Koncila)

4

U susretu sa stvarnošću ljudske smrti, mi, ljudska bića, dijelimo se u dvije grupe: jedna grupa pred tom tajnom zastane, kaže – "haaah, ne znamo, ali možda ima nešto tamo gore!", a druga skupina odgovara na tajnu smrti slično, ali jako različito: "Ne razumijemo, ali vjerujemo jer nam je objavljeno, i zato, zapravo, znamo!"

Dragi roditelji našeg Pavleka, Magdice i Zvonko, draga braćo i sestre Pavlekove - Marika, Ana, Gabrijela, Petre i Mimi, dragi prijatelji i rodbino, braćo i sestre! Okupljeni smo ovdje, na zadnjem zemaljskom oproštaju s Pavlekom, da se zajedno molimo za mir i pokoj njegove duše, da jedni druge ohrabrimo i da jedni za druge molimo pred tajnom i nerazumijevanjem Božjih dopuštenja, pred tajnom smrti. I okupljeni smo ovdje da si posvijestimo važnost objavljenih nam istina Božje riječi – i za naš život.

Svi mi od vremena prvih školskih klupa do fakulteta težimo za znanjem i poznavanjem stvarnosti u kojima živimo. I teško se mirimo s neznanjem i nemoći u bilo kojoj životnoj situaciji. To naše ljudsko neznanje posebno dolazi do izražaja u času kad nam umiru naši dragi i kad nemamo odgovore na pitanja koja nam razum postavlja. No, sveti Pavao u prvom čitanju naviješta nam važne riječi, i uvjerava nas da ne govori iz svoje pameti, nego nam govori objavu Božju. Zato i kaže: "Ovo vam u istinu velimo po riječi Gospodnjoj!" A što to govori po riječi Gospodnjoj? Kaže ovako: "Nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, poput onih koji nemaju nade: dosta, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime!" Ne govori da se to odnosi samo na stare, ili samo na one koji umiru prirodnom smrću u svojoj starosti, nego kratko i jasno – oni koji su u Isusa uskrsnuloga vjerovali na ovoj zemlji, koji su živjeli po njegovim evanđeoskim zapovijedima i savjetima, oni s njime, uskrslim, nakon zemaljskog života započinju novi život, život u nebu. Ako želimo još direktniju, još točniju i još uvjerljiviju potvrdu ovih misli - da Isusov vjernik na svršetku ovog zemaljskog života zapravo počinje živjeti - poslušajmo još jednom Ivana evanđelistu koji nam je prenio u svom Evanđelju riječi samog Gospodina Isusa: "Volja je mojega Oca, da svatko koji vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan!"

5

Braćo i sestre, rekosmo da smo ovdje da se molimo za Pavleka, da se oprostimo s njime, te da molimo jedni za druge. No, nitko od nas ne bi smio otići s ovog sprovoda, a da si ne odgovori iskreno i otvoreno na pitanje – kako to ja živim? Koje i kakvo mjesto ima Isusovo Evanđelje u mojemu životu? Kad bih se danas morao preseliti s ovog života u život vječni, kako bi u mom slučaju ispalo glede ovih istina koje nam Isus objavljuje? A one su vrlo jasne: onaj koji je živio sa mnom u zemaljskom životu, koji je vršio i poštivao evanđeoske zapovijedi, taj će živjeti sa mnom i u vječnom životu; a tko nije vršio moje zapovijedi u zemaljskom životu, ne može živjeti sa mnom ni u vječnom. Odgovorimo si na ova pitanja iskreno i direktno, jer u protivnom, doista je badava i gotovo da nema smisla plakati za našim Pavlekom, ako se nakon ovog oproštaja s njime vratimo starom životu, kojega mnogi kršćani žive po svojim zapovijedima, a ne po Isusovim.

Zašto sve ovo govorim ovako direktno i otvoreno? Zato jer sam duboko siguran da bi Pavlek ovog časa ovako govorio. Direktno, oštro, još žustrije i jače nego ja, s puno energije i strpljivosti, jer je znao da su ovo vječne istine koje čovjek mora poštivati, jer u protivnom neće biti sretan niti zadovoljan u zemaljskom ni u vječnom životu. Dragi naš Pavlek! Zadnji puta si ovdje među nama sa svojim zemaljskim ostacima. O Tvom dugom životopisu ne mogu puno govoriti, jer umjesto da preksutra slavimo tek tvoj 27. rođendan, mi se evo opraštamo s tobom. Zato ono što mogu ovdje podijeliti s braćom i sestrama u Kristu jest tvoj stil života s Isusom, tvoja osobnost koju ćemo svi nositi dalje u životu i tvoje zajedništvo s nama koji smo s tobom živjeli. Bio si u životu onaj pravi i gorljivi tražitelj smisla i istine. Nakon normalnih, dječjih kriznih razdoblja do gimnazije, prije 7 godina našli smo se u katedrali vas četvero i ja, tražeći kako da pokrenemo nešto u pastoralu mladih za koji sam bio zadužen u našoj biskupiji od pokojnog biskupa Marka. Bio si u toj početnoj jezgri koja se je kasnije razvila u popriličnu zajednicu mladih. A to se dogodilo i zato jer si i ti i ostali oko mene u svom traženju uvijek inzistirao na radikalnosti Isusovog evanđelja. Ili-ili. Nema trećega. Išlo je to do te mjere da su nas neki dragi prijatelji u šali zavali da smo Isusovi talibani. Šalili smo se s time, ali u tom traženju Isusove istine i nasljedovanju evanđelja bio si zaista radikalan i dosljedan. Hvala ti na tome.

6

Bio si veliki borac za ono u što si bio uvjeren, što si spoznao. A ono što nisi bio siguran jednostavno nisi mogao podržavati i živjeti s time. Kad si nešto shvatio kao istinu, prihvatio ju i razumio, koristio si sva moguća sredstva da i druge u to uvjeriš. Još i danas stoji na Internetu tvoje opširno i pisano svjedočanstvo o štetnosti kompjutorskih igrica. Ali, sve je to moglo krenuti tek onda dok si ti to shvatio i razumio. Hvala ti, Pavlek, za svaku raspravu, pozitivnu svađu i kritiku. Dragi Pavlek, bio si ponajviše totalno iskren mladić. Svi koji su ti se imalo približili uvjerili su se u tvoju iskrenost i otvorenost. To najbolje zna tvoja mama Magdica. Rijetko sam susreo nekoga koji je s tolikom otvorenošću dijelio s prijateljima i roditeljima svoj život kao što si to činio ti. A sve u želji da pronađeš pravi put u životu i da se ostvariš kao pravi, zadovoljni Isusov učenik. Zato, hvala ti za ovaj primjer pravog i iskrenog odnosa s roditeljima koji je danas toliko u krizi. Ima još jedna stvar po kojoj će te svakako svi pamtiti, a to je tvoja radost, vedrina i smisao za šalu koju si naslijedio od svoga tate. Usprkos ozbiljnosti ovih tvojih traženja, rasprava, ponekad zaista i žestokih rasprava, uvijek si znao kad je potrebno humorom začiniti stvari. Zbog te prave mjere između ozbiljnosti i šale ljudi su te jednostavno voljeli. Često smo znali reći: "Evo motoreka. Stiže Pavlek, dobro bude." Jer najčešće si barem malo zakasnio. Kad smo pripremali Susret hrvatske katoličke mladeži prije dva mjeseca, bili smo u subotu umorni i iscrpljeni. Svi članovi Zbora mladih Varaždinske biskupije u kojem si s toliko entuzijazma pjevao, čekali su da već jednom sve počne, a ti si svojom opuštenošću i glumom jednostavno plijenio pozornost i držao ljude na oku. Tu tvoju nutarnju radost i veselje najbolje su osjećala djeca, koja su te doslovno obožavala. Priča mama Magdica da su ovih zadnjih dana dolazila na dvorište i pitala: "Za koliko još dana se vraća Pavlek s mora?" Odgovoriti sada njima, ili objasniti maloj Tereziji da nema više kuma Pavleka, doista je teško. Hvala ti za svaki vic i ohrabrenje. I dolazimo do onog najtežeg: volio si krajnosti i rizike, volio si prirodu, volio si planine i morske dubine. Jednostavno si bio takav. Tu imamo puno toga zajedničkoga. Baš ti i ja. Prve velebitske i alpske vrhunce, s mladima, osvojili smo zajedno. Rado si išao u planine i opet svojom vedrinom dizao moral grupi. Ali more te je privlačilo još više. Prvi zaroni u morske dubine na otoku Istu bili su nam zajednički. Ja sam odustao jer te nisam mogao pratiti u tvojoj zanesenosti, u kondiciji i žaru. Upozoravali smo te, mi najbliži, da zaista nije pametno i da je rizik najveći mogući kad čovjek roni sam, no,

7

kao da nisi mogao stati. Rekli bi naši ljudi: "To je takva krv!" Nažalost, u četvrtak, 19. lipnja navečer, iz morske dubine se jednostavno nisi više vratio. Duboko se nadamo i vjerujemo da si u Božjim očima čašu svoga zemaljskog života napunio do kraja i da su se tvoj duh i duša preseli u nebeski vječni život. Na tom putu pratimo te još molitvom, a nadamo se, vjerujemo i znamo da ćeš i ti s nama u duhu i sjećanjima biti povezan do onoga dana kad budemo zajedno gledali Oca nebeskoga licem u lice. Evo braćo i sestre, to je naš Pavlek. Bio je odlučno i do kraja opredijeljen za onu drugu grupu u kojoj bismo se svi mi trebali nalaziti. Onu grupu ljudi koji znaju kome su povjerovali i koji s vjerom u Isusa koji je Krist putuju prema vječnosti.

I završit ću s SMS-om kojeg mi je jučer navečer poslao za Pavleka Lenko, invalid u električnim kolicima, kojeg često viđamo u gradu, a rado je dolazio na našu nedjeljnu misu. Kaže ovako: "Prijatelju, nisam te dobro poznavao, al' jesam tvoju vedrinu koju si zauvijek ostavio na našem plavom Jadranu." Eto, opraštajući se s Pavlekom na njegovom putu k vječnosti, molimo i za svakoga od nas da možemo jednom zajedno gledati lice Nebeskog Oca. Amen.

vlč. Damjan Koren, duhovnik Zbora mladih Varaždinske biskupije

8

Dragi moj prijatelju! Sjećam se našeg prvog susreta, jasno, kao da je bio jučer. Susreli smo se jedne jesenje večeri, i ne tako davne 2001., u našoj katedrali – u petak. Došao si sa sestrom Anom i njenim, tada još dečkom, Markom. Poznavali smo se tek iz viđenja, jer smo u Gimnaziji bili ista smjena. Naš prvi razgovor bio je kratak, tek pozdrav i predstavljanje imenom – "Bog! Ja sam Pavao Čavlek, al' svi me zovu Pavlek."; jer molitvena priprema za novogodišnji Taizé susret u Budimpešti samo što nije započela.

I tako su se životni puti nas petero iznenada susreli – Damjan, Ivan, Sanja Špičko, ti i ja. Bili smo mladi, da ne kažem djeca; pozitivno naivni, puni energije i ideja, makar je svaki od nas tada nosio srce izranjeno prošlošću i nedostatkom Božje prave i iskrene prisutnosti i ljubavi. Gospodin nas je tada spojio, a da nitko od nas nije bio svjestan što će se iz te naše izrazite i neutažive želje za druženjem izroditi. No, On je znao i On je imao planove. Bilo Mu je dosta naše "Da, želimo biti zajedno, želimo zajedno rasti i tražiti put k Tebi, želimo pokrenuti nešto za mlade." Prošli smo kroz svašta; bilo je malih, ali i velikih oluja, i u nama i oko nas, no nismo se predavali i uvijek smo se nakon padova vračali k Njemu i jedni drugima. Svaku smo slobodnu minutu koristili da budemo zajedno. Molitve i druženja kod Damjana do dugo u noć, dugi razgovori i rasprave, šetnje, biciklijade, nebrojeni

izleti, Budimpešta, Rim, Taizé, Modrave, pa su krenule planine i naš prvi i nezaboravni posjet Velebitu, i onda sudbonosni Ist gdje si spoznao svoju pravu strastvenu ljubav – podvodni ribolov. Zajedno smo započeli Zajednicu mladih Varaždinske katedrale, pokrenuli mise za mlade, zajedno smo zapjevali prve note u Zboru mladih varaždinske katedrale, a onda i u Zboru mladih Varaždinske biskupije. Zajedno smo klizali i rolali, naučio si me teleskopom upecati babuške i klenove kad smo bili kod Ivana na Spačvi, naučio si me voziti motorčeka, čiji će mi zvuk toliko nedostajati.

9

Zajedno smo izveli brojne "gluposti" koje su nam bezbroj puta natjerale suze na oči. Zajedno smo vozili u jednosmjernim ulicama suprotnim smjerom, gdje to sigurno nitko drugi nije izveo, a da mu je glava ostala na ramenu. Zajedno smo u Damjanovom uredu učili jedan od najgorih ispita na našim fakultetima, međusobno se bodreći. Zajedno smo trčali, plivali i išli u teretanu, održavajući kondiciju za naše strastveno ljubljene sportove – ti za podvodni ribolov, a ja za planinarenje. Zajedno smo prolazili kroz osobne, emocionalne i ljubavne krize i probleme, vodeći duge razgovore ili bi se jednostavno međusobno saslušali. Zajedno smo duhovno rasli, te se u tome bodrili ali i iskreno opominjali... Sve je ovo doprinijelo da postanemo pravi prijatelji, brat i sestra. To je neprocjenjiv Gospodinov dar na kojem ću zahvaljivati do kraja života. To je ujedno i ono što će mi neopisivo nedostajati. Bio si jednostavan i iskren do kraja, pristupačan svakome, uvijek spreman pomoći. Bio si toliko skroman, da je i nama ponekad to bilo teško primijetiti. Bio si čovjek i prijatelj na kojeg se uvijek moglo računati i kad bi imao povjerenu koju službu uvijek bi je odgovorno izvršavao. Bio si radikalan i beskompromisan po pitanju vjere i Kristova Evanđelja, lavovskom se energijom boreći za ono u što si bio siguran. Pravi Pavao! J Bio si jako osjećajan i romantičan, volio si maštati i sanjariti, imao si velika očekivanja od sebe i bio si nestrpljiv sa sobom – u tome smo bili isti i u tome smo se najviše razumjeli. Za kraj ostavljam tvoj vedar duh i smisao za humor po kojem će te ljudi, sigurna sam, najviše pamtiti. Vjeruj mi, mnogo puta nisi bio ni svjestan koliko si me njime znao razvedriti i odvratiti mi misli od svakodnevnih briga i problema.

10

Dragi moj prijatelju, kad mi je Ivan javio da se u četvrtak navečer nisi vratio sa mora, bio je to tolik šok, jer to kod mene nije bila opcija. Nikad nisam razmišljala da bi se to zaista moglo i dogoditi i zato mi se sve činilo nestvarnim. Po glavi mi se stalno vrtjelo: "Ma ne, pa Pavlek je borac, ne može to samo tak završiti! Sigurno mu se dogodila neka nezgoda. Možda je slomio ruku ili nogu, ili se negdje gadno porezao, pa se izvukao negdje na kopno. Već će se on pojaviti." Unatoč kaotičnim osjećajima koji su se izmjenjivali u meni, od ljutnje što si bio neoprezan do izrazite tuge, u meni je ipak tinjala nada. Tada je došla i ta "sudbonosna" nedjelja kada sam saznala da se tvoj mladi život ugasio i da si se zauvijek preselio k Ocu, te da te u ovozemaljskome životu više neću vidjeti. Da te osuđujem zbog tvoje strastvene ljubavi prema tako ekstremnom sportu? Ne mogu, i u tome smo jednaki.

Dragi moj Pavlek, svom sigurnošću koju može imati vjernik – katolik, vjerujem da si sada kod Oca i da sada imamo još jednog zagovornika u Nebu. U to sam čvrsto uvjerena! Nama koji još ostajemo u bitci ponovni susret s tobom trebao bi biti još jedan dodatni motiv za ustrajnije i postojanije vršenje volje Božje - da Ga, kao i ti, zavrijedimo gledati licem u lice! Neka nam u tome Gospodin podari mudrosti i snage. Dragi moj Pavlek, hvala ti na tvojoj prisutnosti u mojem životu i tvojem dragocjenom prijateljstvu! Nadam se da ću još mnogo toga naučiti iz tvojeg života! Znaj da ćeš, kada Gospodin svojom milošću izbriše bol i tugu, zauvijek živjeti u mom srcu, gdje ti je uvijek i bilo mjesto! Zauvijek ću te pamtiti, rado te se sjećati i o tebi s dragima pričati! Neka ti je mirno more i lahka hrvatska zemljica do našeg ponovnog susreta u Raju!

Tvoja prijateljica Marta Kranjčec, zborašica iz Varaždina

11

Iako sam u zboru tek godinu i nešto malo, shvatio sam koliko su vrijedni, srdačni i duhom prožeti ljudi koji pjevanjem, molitvom i životom slave Gospodina. Posebno mjesto u njemu svakako je zauzeo Pavlek, koji je svojim duhovitim dosjetkama, gestikulacijom kod svih nas donosio vedrinu, a svojom organiziranošću i inteligencijom red i disciplinu. On je čovjek koji je temelj kako naše, tako i mnogih zajednica. Znali su ga mnogi, poštivali i voljeli svi. Iskrena sućut obitelji, posebno roditeljima, braći i sestrama. Utjeha nam svim može biti činjenica da je u Domu Gospodnjem.

Ivica Grudiček, zboraš iz Tužna

Sjećam se kad sam došao u Zbor, Pavlek je bio prva osoba s kojom sam progovorio riječ i ja sam zaista uživao u našim razgovorima o računalima, pjevanju i naravno vicevima. Na strani baseva uvijek je bio Pavlek koji bi prihvatio šalu o vječitom nadmetanju "tenori – basevi" i našoj lažnoj muškoj skromnosti i to je bilo totalno zakon jer se tako održavala dobra atmosfera.

Pavleka se najviše sjećam po dobroj spontanoj šali i po izvršavanju zadataka koje nitko nije želio, a on je morao/htio. Tu je bilo prepisivanje nota, kopiranje, bilježenje dolazaka, uglavnom "šljakerski" poslovi. Kakvi god poslovi bili, on ih je uvijek ponizno napravio s određenom dozom humora. Neupitno je da je Pavlekov nagli odlazak u Božje Kraljevstvo veliki šok i gubitak za sve nas, ali mi nastavljamo dalje istim putem, a siguran sam da je i dalje s nama u našim srcima. Hvala na svemu! Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Željko Martinković, zboraš iz Ludbrega

12

Za našega Pavleka mislim da svatko od nas može reći samo najbolje. Toliko pozitivnog duha punog smijeha, šale, veselja, duhovnosti i plesa koji je bio svojstven samo njemu… Da, na veliku žalost, naš dragi Bog uzeo ga je k sebi i jedino On znade zašto je tako učinio. Za svakog od nas naš dragi Bog ima plan, a naš dragi Pavlek taj plan je izvršio. Učinio je najbolje kaj je mogao za ovaj svijet, a mi bi trebali biti ti koji će slijediti njegov primjer života. I zato ga se uvijek trebamo prisjećati s osmijehom na licu i s radošću u srcu što smo ga imali prilike upoznati i što je bio baš NAŠ prijatelj! Neka počiva u miru Božjem, a sa svojim prijateljima anđelima neka svaki trenutak uživa u pjevanju našemu Spasitelju!

Mateja Gašparić, zborašica iz Koprivnice

Pavleka sam, prije dolaska u Zbor, poznavao samo iz viđenja. Tek dolaskom u Zbor upoznao sam njegov karakter i smisao za humor. Bio je dobar prijatelj i dobar uzor kojeg bi svi trebali slijediti. Najsmješnija su mi bila njegova zafrkavanja s Goranom koja su, vjerujem, i sve vas jako dobro nasmijala... Uživao sam u razgovorima s njim o podvodnom ribolovu, iako je uglavnom on govorio, a ja postavio pokoje pitanje. Fascinirala me je njegova ljubav i strast prema tom ekstremnom sportu - tako je sa žarom pričao o tome da bi vas mogao "zaraziti" time. Oproštaj od njega nije bio uopće lagan, pa ni za onoga koji ga je samo malo upoznao, ali sada sam sretan jer naš Pavlek ima vječni život i pazi na sve nas. Obavio je svoju zadaću na ovom svijetu, svakoga od nas je promijenio i učinio nam život bogatijim…

Aleksandar Bajer, zboraš iz Kneginca Gornjeg

13

Kad se sjetim Pavleka, sjetim se one večeri nakon Božićnog koncerta u Čakovcu 2007. Jeli smo hrenovke, a mene je bolio zub. Pavlek je počeo pričati viceve, ekipa za stolom se trgala od smijeha, a meni je bol (nakon što sam je trpjela dva dana) misteriozno nestala. Znam da nisam jedina koja se Pavleka sjeća po njegovoj zaraznoj radosti, po neprestanom uveseljavanju drugih. Kad god bih se vratila s probe ili nekog nastupa, svima sam najprije pričala: "Pavlek je napravio ovo ili ono, a svi smo popadali od smijeha..." Ali sjećam se da je bilo trenutaka kad je bio ozbiljan. Najčešće onda kad je brinuo za druge. Svaka mi je proba zbora zbog njega bila veselija, a SHKM je obilježen njegovim plesom na pozornici koji danas zna plesati cijela moja obitelj jer sam nakon mise svima rekla: "Znate kak je Pavlek danas plesal :-) ?!?" One tužnije trenutke vezane za Pavleka, one novijeg datuma, ne želim spominjati. Sjećat ću ih se, naravno, ali tuga, iako u ovom trenutku nezamjenjiva, nije ugodna kao radost i teško ju je (čak i nemoguće) povezati s Pavlekom. Zato je u mojim mislima nastala ova jednadžba: Pavlek = Radost! Mir i dobro!

Paula Dobranić, zborašica iz Čakovca Kratko sam u ovom zboru, svega tri mjeseca. Na zbor sam došla prvenstveno da steknem nove prijatelje i da budem još više povezana s Bogom. U ta tri mjeseca upoznala sam puno ljudi. Među prvima upoznala sam našeg dragog Pavleka. Iskreno, još nisam vidjela veseliju osobu. Nikad ne budem zaboravila njegov legendarni ples na susretu mladih i oponašanje tjelesnog čuvara Sanji Doležal. Nažalost, nisam stigla čuti sve njegove priče o moru, ribolovu i ronjenju na dah. No, Pavlek mi bude uvijek ostal u sjećanju kao dobra, iskrena i uvijek nasmijana osoba koje se budem rado sjećala.

Dora Bogdan, zborašica iz Čakovca

14

Dragi Pavlek, poznajemo se od prvog dana kad sam stigla u Varaždin i slobodno mogu reći da smo prošli sve i svašta. Od Velebita, Ista, Modrava do Bosne. Znam da si sad kod Gospodina i da ti je puno ljepše nego nama ovdje, ali ipak sam tužna jer se ne mogu pomiriti s činjenicom da te više nema, da nećeš više dolaziti na svom motorčiću k nama u stan, da nećemo zajedno učiti, da nam nećeš pričati viceve ili probleme koji te muče. Mogla bih satima pisati o tvome vedrom duhu, neiscrpnim šalama i neopisivoj iskrenosti. Puno se dalo naučiti od tebe, Savle naš. I nemaš pojma koliko mi već sad fališ… Ali tješi me činjenica da si stvarno gore, tamo gdje svi težimo jednog dana biti. Nikada te neću zaboraviti i zauvijek ćeš ostati u mome srcu! Na kraju mogu samo citirati Psalam 37: "Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi" - kao što je vodio i tebe cijeli život.

Marina Hubelić, zborašica iz Siska Dragi brate Pavlek, iako te nisam nešto previše poznavala, nikako neću zaboraviti zvuk poruke koji mi je donio tužnu vijest. Kao da je sunce prestalo sjati, kao da su ptice prestale pjevati, kao da je dan postao noć i kao da je cijeli svijet stao... Teška je istina da te više nema. Sjećanja na tebe nikad se neće obrisati. Lako je obrisati suze, zapaliti svijeću, donijeti cvijeće, moliti, al' teško je izbrisati tugu vječnu. I jedni i drugi odlazimo na isto mjesto; svi smo postali od praha i u prah se vraćamo (usp. Prop 3,20). Svi ćemo jednom biti uzeti iz smrti u život, iz slabosti u pobjednu snagu, iz malenosti u slavu, iz uskog vremena u vječne daljine (Ćiril Aleksandrijski). Za sobom si ostavio veliki trag. Bogu se za tebe molimo, a anđeli čuvajte ga jer ga volimo.

Patricija Šimunić, zborašica iz Preloga

15

Pavleka sam poznavala svega godinu dana, no već u tih godinu dana mi je jako prirastao k srcu. Njegova vedrina iznova bi me oduševljavala. I kad bi mi bilo teško samo bih njega pogledala i vidjela kako isijava s nekom neopisivom radošću, odmah bi mi bilo lakše, a tek kad bih razgovarala s njim, sasvim bih zaboravila na sve. Pavlek je bio naš zabavljač, no nije bio samo to - u ovih godinu dana primijetila sam da je veoma produhovljen, miran iznutra (dok se ja još uvijek ne znam smiriti). Bio mi je na neki način uzor u toj svojoj vjeri kao i ostali članovi zbora. Kako je moj brat rekao - doista se vidi mir na njihovim licima. Pavleka ste jednostavno morali voljeti. I tu se nema što više raspravljati. Pavlek će nam svima jako nedostajati, kako onima koji su ga manje poznavali, tako i onima koji su ga dugi niz godina poznavali i družili se s njim. On je bio jedna posebna karika u našoj zajednici i njegov odlazak na drugi svijet ostaviti će jednu veliku prazninu u našem svijetu. No Gospodin zna što radi, i iako smo sada tužni moramo biti svjesni da Gospodin prvo zove k sebi one dobra srca. To sam u svom kratkom životu već više puta doživjela. Pavlek je sada kod našeg Nebeskog Oca i prati nas, čuva i usmjerava, da bi i mi jednog dana mogli doći Ocu čista i ponizna srca i biti opet svi zajedno. Na dan kada je Pavlek nestao, ne znajući to, nasumce sam otvarala Novi Zavjet i nije mi bilo jasno zašto stalno otvaram poslanice sv. Pavla. No sada mi je jasno. Dragi Bog mi je govorio koja je nova Pavlekova zadaća, sada kada više nije s nama. Od četvrtka pa do danas najmanje jedanput otvori mi se neka poruka koja mi kaže da je naš Pavlek na dobrom mjestu i da nas čuva! Jedna od tih poruka glasi: "Ta rekoh već: u srcima ste našim te umiremo i živimo zajedno. Veliko je moje pouzdanje u vas, uvelike se vama ponosim. Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu nevolju našu. (2 Kor 7,3-4)"

Mateja Kancijan, zborašica iz Velikog Bukovca

16

Nisam ga dugo poznavala, al' k'o da sam ga znala cijeli život. Stvarno je bil zakon! Bilo mi je fascinantno slušati kako priča o ronjenu; nikad do tad nisam upoznala osobu koja bi voljela nekaj tak jako. Sjećam se, svaki put na probi, mada je rekel jednu riječ, kao da je rekel nekaj ogromno važno i smiješno, i svi smo se smijali i svaki put je podignul atmosferu. U našem Zboru će biti zbog toga velika praznina. Kad smo išli u Suboticu cijelo vrijeme smo svi u tom dijelu busa pričali, smijali se, i nikad do tad u životu se nisam toliko radosno osjećala i smijala kao onda; super mi je to bilo... Al' stvarno, ne znam kako su mu samo padale tolike ideje i šale... I još se jako sjećam, kad smo bili na duhovnoj obnovi i kad smo ono u nedjelju išli planinarit, svaki puta kad je meni (ili mom bratu još više) malo zaštekalo, strah neki ili samo neki teži prolaz, uvijek je pomogel, i to svakome... I zato mi je jako drago i veoma sam sretna zbog toga kaj sam poznavala osobu kao što je bio on. On je inače bio Anđeo Čuvar mome bratu jer je Matija bil novi i nije baš poznaval ljude i zato je veoma sretan zbog toga, stvarno mu je malo sve to prilagođavanje olakšal, a sad zaista ima Anđela koje će ga čuvati.

Martina Pantaler, zborašica iz Svibovca Na neki način trebala bih biti sretna. Naš Pavlek je sad u predivnom i punom boljem svijetu - svijetu ljubavi i odonuda nas gleda i čuva s anđelima. Ali, koliko sam "sretna" toliko sam i tužna jer su ovaj svijet, ova zajednica i njegova obitelj i bližnji, privremeno izgubili osobu koja je uvijek znala reći prave riječi, osobu toliko toplu i dragu da je bila milina biti u njegovu društvu. Ne poznam ga dugo, ali već na prvi pogled je bio toliko jednostavan, pristupačan i drag da je daljnje upoznavanje bilo milina. Žao mi je što ga nisam imala prilike još bolje upoznati, no kako je pisalo na majicama njegove braće i sestara, vidimo se u raju...

Petra Ciganek, zborašica iz Koprivnice

17

Sjećam se jednog prekrasnog ljetnog dana u kolovozu. Bilo je kasno poslijepodne i samo je odjednom nastao mrak, oblaci su se spustili nad zgradu i izgledalo je kao da ih zgrada probija. Pošto sam tada još uvijek uživala u meteorološkim pojavama jer nisam razumjela njihovu opasnost, stajala sam na balkonu i uživala u ljepoti prizora. Iako tada nisam razumjela što to znači, nikada neću zaboraviti što mi je tada rekla moja bakica: "Umro je netko velik." 2.travnja 1996. godine je bakica umrla. Dok smo joj tijelo stavljali u grob lijevala je tuča zajedno s gustim snijegom; opet je umro netko velik… 19. lipnja 2008. godine u Jadranu između otoka Krapnja i Drvenika nestala je osoba puna entuzijazma, optimizma i osoba koja je jednostavno, koliko god situacija izgledala teško, bila vesela i sve zajedno razveseljavala pa tako i jednog vječnog mrguda, mene; nestao je naš Pavlek. Pogledom na sinoptičku situaciju tog dana nisam mogla ne zamijetiti malu anticiklonu nad područjem spomenutih otoka te nad bližom okolicom. Što to znači? Nastalo je područje povišenog tlaka zraka, zrak se u samom centru polako spušta procesom supsidencije pri čemu se grije te s toga u njemu ne može doći do razvoja naoblake. U anticikloni je vrijeme mirno i stabilno, a vjetar slab. No, što to stvarno znači? Nakon tri tjedna neprestanih kiša i neobičnog vremena koje dugo nije potresalo to područje došlo je lijepo vrijeme, a i naš Pavlek je umro, tamo gdje je najviše volio boraviti, u moru. Kako ćemo to bolje objasniti nego slavljem nebeskih zborova na jednoj novoj duši… Utorak, 24. lipnja 2008. godine, predvečerje prekrasnog dana; kao i onog ljetnog dana crni oblaci nadvili su se nad zgradu i cijeli grad, vjetar je puhao brzinom i do 30 km/h, lomio stabla, trgao ograde, krovove i prozore na kućama i zgradama. Grad je bio obavijen u crno, a tako i cijela okolica. Munje su bile jedini izvor svijetlosti, a gromovi kao da su željeli zamijeniti svaki zvuk na ovome svijetu. Tuča koja je kosila područje više od 45 minuta bez prestanka, zajedno s vjetrom, uzrokovala je teške materijalne štete. Kako dolazi do toga? Oluja se sastojala od perzistentne mezoskalne rotirajuće uzlazne struje, te od najrazornijih oblaka cumulonimbusa. Takva oluja može postojati i do 6 sati te producirati sve oblike ekstremnog vremena popraćenog štetama: od velike tuče, čestih munja koje dopiru do tla, naglih poplava, razornih vjetrova, pa do pijavica, čemu je i većina nas svjedočila taj dan. Oluja se počela ubrzano kretati nošena jakim vjetrovima te pljuskovima i grmljavinom od planina Austrije i Slovenije, područja gdje je Pavlek jednako kao i na moru najviše volio boraviti, prema Varaždinu i Knegincu, najdražem Pavlekovom gradu i rodnom mjestu.

18

"Bilo je već oko šestoga sata kad nasta tama po svoj zemlji do devetoga sata. Pomrča sunce, a hramski se zastor razdrije po sredini." Poznato? Kako da bolje objasnimo oluju koja je uzrokovala stanje opće nepogode u Varaždinu, nego kao posljednji bijesni krik palog anđela koji je tada zauvijek izgubio dušu koju je često opsjedao te posjedovao u vrijeme njegove opsesije kompjutorskim igricama. Koliko mu je teško bilo kad je gotovo sat vremena razarao grad koji je našem bratu i prijatelju bio tako drag? Ja ću reći svako zlo za neko dobro, Pavlek je sad sa Svevišnjim i slava Mu na tome. Imala sam 11 godina kad mi je umrla bakica. Prije nego je umrla rekla mi je nešto što nikada neću zaboraviti…"Antonija, kad ja umrem nemoj plakati, ja ću biti s tobom zauvijek…"

Antonija Rimac, zborašica iz Varaždina Vjerujem da Gospodin ima druge, bolje planove za našeg Pavleka, da baš takve ljude kao što je bio Pavlek, energične, pune života, kao što je naš velečasni Damjan

rekao, prave Hrvate, katolike, On želi imati pored sebe. Da, takav je bio naš Pavlek - čega god bi se primio, sav je bio u tome do kraja. Prije otprilike dva mjeseca krenuli smo skupa u teretanu - on se pripremao za odlazak na more. Svi znamo s koliko žara je znao pričati o zgodama iz ribolova (o hobotnicama koje su ostale bez glave i sl.). E, sa isto toliko žara je znao meni tumačiti skupine mišića, koja sprava za koji mišić, koliko serija, ponavljanja, a ja sam ga teškom mukom uspijevao pratiti. Naravno da je za sve nas koji smo poznavali Pavleka ovo jedan veliki šok, ali jedna mala utjeha u svemu tome je ta: kada bi čovjek mogao birati način na koji bi završio ovozemaljski život, naš Pavlek izabrao bi baš ovaj, mir i tišinu morskih dubina jer svi dobro znamo što je za njega značio podvodni ribolov.

Naša cijela zajednica je doživjela jedan ogroman gubitak odlaskom našeg brata Pavleka, ali on će uvijek biti s nama u našim srcima i našim molitvama. Gospodinu hvala što je postojao takav čovjek, a tebi Pavlek hvala što si bio naš prijatelj i brat. Počivaj u miru svoga Gospodina.

Mario Kovačević, zboraš iz Varaždina

19

Pavlek, toliko toga se u zadnje vrijeme reklo o tebi i o zajedništvu... Možda se je sve to trebalo reći prije i žalosno je što se morala dogoditi takva stvar da se počne razgovarati iskreno i o osjećajima. Oprosti što sam te često uzimala ''zdravo za gotovo'' i nikad ti nisam rekla koliko sam sretna što imam takvu osobu pokraj sebe. Valjda smo mi ljudi takvi, teško nam je govoriti o tome. Često razmišljam o tome što sam ti još htjela reći i da li znaš ovo ili ono, ali tješi me to što tebi sada ništa nije skriveno.

Pamtit ću te po tvojoj iskrenosti i jednostavnosti, a o humoru da i ne govorim. Uvijek ću se sjećati tvoje skripte s vicevima, ''adventske košulje'', robot plesa, kako smo ''jurili'' tvojim motorčićem na sprovod i ima još toliko toga. Nedostajat će mi tvoje priče, prepričavanje događaja - kako su ti ispale peraje kada si se vraćao s bazena, koliko si vježbao u teretani, kako je bilo na ispitima, kako si bio ovisan o igricama, kako si se ''hrvao'' s hobotnicama... O svemu si govorio tako iskreno i jednostavno i s puno, puno humora. Ali kao što je Maja rekla, stvarno vjerujem da sada imamo vještog i rječitog zagovornika kod Oca i to je ono što mi daje mir. Što se nas ostalih tiče, stvarno bih voljela da iz ovoga svega puno toga naučimo i da počnemo mijenjati život. Danas si tu, a već sutra te nema. Za promijeniti ima toliko toga. Počevši od sebe, a onda i odnosa s drugima. Jedni druge trebamo više cijeniti i raditi na prijateljstvu. Svaki dan se pitam što bi rekla svome Ocu kako sam provela život - životareći ili čineći dobro? Iskreno svima želim da svaki dan u bilo kojem trenutku možemo reći: "Evo me, Oče! Spremna sam doći Tebi."

Ana Matoš, zborašica iz Bjelovara

20

Ovo stvarno nije nitko očekivao... Šmrc... Nitko nam ne može maknuti tugu i bol iz srca, ali možda trebamo biti sretni. Zašto? Pa ipak smo kršćani - vjerujemo u život vječni, vjerujemo da postoji raj, mjesto gdje sjedi Otac Svevišnji. Mislim da je Pavleka Bog u tako ranim godinama pozvao k sebi jer je došao do te razine duhovnosti da je postao dostojan biti uz Oca. I zato trebamo biti sretni. Moj župnik uvijek govori: "Pravi vjernik se raduje kad netko ode s ovoga svijeta jer zna da je on tek počeo pravi, istinski život, jedini koji vrijedi." A ja sam sigurna da je Pavlek sad u raju, da je sretan i da nam se smije odozgo jer je njemu bolje... Naravno da ću ga se uvijek sjećati - i to samo po lijepim stvarima. Nisam ga dugo poznavala, ali u kratkom vremenu sam spoznala da je Pavlek bio predobra duša, predivna osoba, uvijek pristupačan, susretljiv, spreman pomoći i spreman na šalu. I zapravo sam ljuta jer je otišao, a nije se pozdravio. I k tome je bio bas... Eh! A dok smo bili na Velebitu je govorio: "Tko to pada? Sopran? Ma nema veze za soprane. Glavno da nijedan bas ne padne!" :-) A tek njegov ples... Čak je Ivana Husar imala privilegiju da s njom pleše, a i svi s križnog puta 2008. su ga morali vidjeti. :-) Tko zna hoće li nam ikad više biti takva vedra atmosfera u zboru bez njega. Vjerojatno ne, jer on je ipak bio Pavlek, naš prijatelj i glavni zafrkant i kao takvog ću ga se uvijek s radošću sjećati. Nek počiva u miru i čuva nas s neba!

Dalia Potroško, zborašica iz Koprivnice Evo i moj doživljaj Pavleka.. Nisam dugo u zboru pa ga i nisam poznavao kako bih sad htio. Ali zauvijek će ostati jedan od mojih pravih prijatelja; ne zbog našeg poznanstva (jer se nismo baš poznavali), nego što sam znao da mogu u SVAKOM TRENUTKU na njega računati, što mi je uvijek bio spreman pomoći. Iako sam ja njemu možda bio tek poznanik, on je meni ostao prijatelj na kojeg se mogu osloniti i biti siguran da će mi pomoći kako god zna ako ga zatražim.

Luka Pavlović, zboraš iz Varaždina

21

Dugo nisam znao što da mislim o svemu. Nije mi bilo jasno zašto, kako. Mislim - ne znam ni sada, ali nešto bih ipak htio reći. Nakon svega ovoga ni život ni smrt više nisu za mene ono što su prije bili. Ti si mi posvjedočio prolaznost i ono odredište kojem idemo, a tvoja obitelj da to nije kraj. Nije to bila samo fraza. Bilo je to puno više. Svjedočanstvo koje su oni dali ne mogu opisat jer nije to govor što se može čuti, premda mi još uvijek zvoni u ušima.

Pavlek, hvala tebi i tvojoj obitelji na ovako divnom svjedočanstvu na koje je bilo nemoguće ostat ravnodušan. Neka vas sve Gospodin obilno nagradi za ovu podnesenu žrtvu koju ste ponijeli kako bi posvjedočili Život. Ja sam vam jako zahvalan na tome. Ne sumnjam da će vas Gospodin, kako ste bili njegovi zajedničari u patnji, uvesti da budete s njim zajedno i u njegovoj slavi. Vi ste svojoj križ ponijeli - daj mi Bože snage da Te i ja tako volim.

Dario Mijač, zboraš iz Kaknja Dragi naš Pavlek, tvoj avanturistički duh doveo te do one najvrednije avanture kršćanskog poziva i života s Kristom po čemu smo te i mi mogli prihvatiti kao brata. Iako smo često skloni misliti kako smo sve što nas okružuje zaslužili, svjesni smo da je prijateljstvo s tobom bio dar. Danas smo zahvalni najprije za sve one trenutke zajedničke molitve, podupiranja i duhovnog rasta, a onda i za svaku sjenku vedrine i dobre volje koju si ti uvijek na pravi način znao prenijeti. Hvala ti i na svim onim nezaboravnim trenucima kad smo se mogli s tobom smijati do suza. Takva iskrenost mogla je doći samo iz srca koje je puno pravih, iskrenih vrednota. S vjerom i nadom u srcu vjerujemo da tebi život nije oduzet, nego promijenjen. Dah života koji ti je udahnuo Stvoritelj kada te stvorio sada se samo vraća svom izvoru. Ti budi naš prijatelj zagovornik kako se ne bismo odmetnuli od pravog puta i kako bismo se onda opet mogli zajedno sresti s tobom u vječnosti.

Monika Novak, zborašica iz Šenkovca

22

Je li strast uistinu ponekad mjerilo života i smrti u ovozemaljskim razmjerima? Pavlek je bio jedna od najstrastvenijih osoba koje sam poznavao. Zbog te svoje karakteristike, a i mnogih drugih kvaliteta, bio mi je vrlo drag. Sličan sam mu u određenim stvarima, valjda smo se zato tako dobro i razumjeli i slagali – na primjer, mogao je uvijek iznova govoriti o stvarima koje voli ili ga zanimaju i to sa jednakom strašću. I sam sam takav pa sam u njemu za neke ''naše'' teme uvijek nalazio neiscrpnog sugovornika, ali i puno više od toga, vjerujem, kao i svi mi, dragog prijatelja i brata. Pavleka sam upoznao kad je osnovan naš Zbor mladih Varaždinske biskupije. Kako smo obojica basevi, stajali smo najčešće jedan pokraj drugoga i kroz razgovor, šale i gegove upoznali smo se i brzo sprijateljili. Vrlo brzo sam shvatio, a danas gorljivo naglašavam, da je Pavao Čavlek bio posebna osoba, odabrani Gospodnji sluga, iako tada još nisam imao viziju za što i kako. Aktivan u toliko segmenata života, uzoran kršćanski mladić, ustrajan borac za svoje ciljeve i omiljen u društvu, omiljen među djevojkama, Pavlek je uspio istovremeno sačuvati i svoju čistoću, blagost, strpljivost za druge i jednostavnost, vedrinu i temperament te je sve ujedinio u svoj način života. Pomislio sam u jednom segmentu (čak sam mu to i rekao) da ga Gospodin zove među svoje svećenike ili redovnike – toliko je jako bilo njegovo svjedočanstvo. A danas, njegov poziv gledam novim očima, onako kako se nisam nikada nadao: shvaćam da je Gospodin imao plan za Pavleka. Doduše, mislim da Bog nije oduvijek za Pavleka planirao baš ovakav prijelaz k Njemu – ili je...? Uglavnom, vjerujem da je Isus prepoznao ovo vrijeme za našega Pavla kao najidealnije, tako da ga po milosti svojoj, a i njegovim zaslugama, može smjestiti na najvišu poziciju u Kraljevstvu Nebeskom koju bi Pavlek ikada mogao dobiti. I to me tješi. Vjerujem da u njemu sad imamo zagovornika kod Gospodina. Naša logika nije Božja logika. Kroz znakove koje ljudski um ne razumije Gospodin nas upućuje na onostranost, puninu stvarnosti koja nas očekuje nakon ovog života u susretu s Njim. To je također jedan od načina kako nam iskazuje svoju bezgraničnu ljubav! (Da parafraziram riječi vlč. Blaža.)

23

Mnogo puta sam razgovarao sa Pavlekom i o njegovoj omiljenoj temi: ronjenju na dah i podvodnom ribolovu. Bila je to njegova velika ljubav ili, bolje reći, strast. Više od hobija. Ispunjalo ga je na neki čudesan način. Privlačan je to sport, ali i opasan. Budući da i sam volim ronjenje na dah i često to činim kad sam na moru, razumio sam Pavleka vrlo dobro. Doduše, nisam podvodni ribolovac (nemam opremu) i nisam ronio toliko duboko kao Pavlek, ali upoznao sam podvodni svijet i bio mi je prekrasan. Kao jedna nova, odijeljena, drugačija cjelina naše Zemlje. Za puni doživljaj, ovo morate sami probati. Već kad siđete na dubinu od 2m počinje drugačija priča u kojoj vladaju novi zakoni ponašanja i uvid u fascinantan svijet ispod površine mora. Površina mora gledana iznutra najčešće izgleda kao nejasno ogledalo koje se ljeska poput nekih zvjezdanih vrata iz Star –Trek-a. Brani jasan pogled van. Ostajete vi i podvodni svijet i morska bića oko vas te igra svjetla i sjene. Na 5 – 6 m dubine počinje pravo ushićenje i želja za nekoliko litara zraka više u plućima da bi se moglo duže ostati i diviti se ovom Božjem djelu. Pavlek je na ovakav uvid dodao i onaj koji ja nisam imao: dubinu do 20m na kojoj prestaju biti vidljive boje predmeta oko vas i lovačku strast: duel između lovca i plijena – borba jedan na jedan i to jedna od najravnopravnijih u lovačkom svijetu – sami zaključite zašto. Razlog zašto ovo pričam jest da oni koji ne znaju pokušaju čim bolje razumjeti Pavla. Još nekoliko elemenata iz Pavlekovog podvodnog ribolova: spužvasto odijelo koje pokriva cijelo tijelo (samo usta ostaju otvorena) priječi roniocu zaron bez utega zbog mjehurića zraka u tom materijalu od kojeg je napravljeno. Pavlek je nosio, mislim, 15 kg utega na sebi. I pušku s harpunom. Na njegovu tjelesnu masu to znači slijedeće: na dubini od oko 10 m u potpunosti prestaje uzgon prema površini te ronilac počinje tonuti. Na dubini od 20m brzina kojom tone je veća od 1m/sek. Da se digne natrag, potrebna je velika snaga tj. još barem pola zraka u plućima jer to zahtijeva intenzivan rad perajama i penjanje je sporije nego potonuće. Mogu li se otkopčati utezi? Diskutabilno.

24

Pavlek je u jednom od posljednjih naših razgovora o ronjenju, u proljeće ove godine, rekao kako ove godine želi sići na dubinu veću od 20 m. Činilo mi se jako puno pa sam pokazao skepsu i pokušao mu izraziti svoje neslaganje sa takvim pothvatom. Mora se paziti na previše parametara i zahtijeva ogromnu fizičku spremnost. Nije neizvedivo, ali... vrlo opasno. Lako se mogu precijeniti mogućnosti i to može biti fatalno. Međutim, Pavlek nije gubio vedrinu i bio je samouvjeren. Tako sam i ja, iako u strahu, povjerovao da će sve biti u redu i da, u krajnju ruku, Pavlek neće ići u takve ekstreme.

Bilo mi je grozno kad sam čuo da je nestao i nadao sam se da će se pojaviti – čak smo se Ivan i ja u nekoj gorkoj šali dogovorili da ćemo ga izlemati kad se vrati – kako nas je mogao baciti u takvu brigu? Izlišno je danas govoriti o uzrocima Pavlekovog rastanka s nama, ali napisao sam ovo da svojim skromnim znanjem pružim bolji uvid u okolnosti koje ni ne znam zasigurno – obdukcija će pokazati. Definitivno, ronjenje je adrenalinski, ali istovremeno i smirujući sport na koji se ne smije ići sam, mora se imati plutača za oznaku mjesta ronioca i mora se paziti na sve već spomenute parametre, imati znanje o tome (Pavlek ga je imao), a o fizičkoj spremnosti da ne govorim. Čak i uza sve to - nije sigurno! Gdje su bile greške i je li Pavlek uopće u čemu pogriješio – Bog zna! Dragi prijatelju, molim za te i izručujem te u svojim molitvama Gospodinu! Neka te On koji je život i uskrsnuće milostivo pogleda i privede k svjetlu svoga lica, u Vječnu Slavu gdje više nema boli, tuge, žalosti, suza ni jecanja, gdje ori gromoglasni ''Aleluja'' anđela i gdje se nadamo ugledati te ponovno u onaj dan – kad Gospodin to odredi! Neka Mu je slava i čast! Za tebe, Pavlek, vjerujem da si s Isusom i da ćeš nas zagovarati. Čuvaj nas. Vidiš da smo šaka jada, ali u srcima nosimo gorljivu ljubav Gospodnju i to nam je zalog ponovnog susreta s Njim i svim nebesnicima u nebu. Hvala ti prijatelju, za svaki pogled, riječ i djelo za mene, za nas! Ostat ćeš u mome srcu! Pokoj vječni daruj mu Gospodine! I Svjetlost vječna svijetlila mu! Počivao u miru Božjem! Amen!

Tvoj prijatelj Goran Bunčić, zboraš iz Novog Marofa

25

Od kad se sve ovo dogodilo, Pavlek mi ne izlazi iz glave. Kako je žalosno da tek kad izgubimo blisku osobu shvatimo koliko nam je ona značila… Znam da ovaj život koji mi sad živimo, a koji je za njega završio, nije pravi život, nego samo prolazna stanica na putu do stvarnog života u vječnosti. I znam da bih trebala biti sretna zbog njega jer je on došao do onoga čemu mi težimo, ali ne mogu zaustaviti suze pri pomisli da više nikad neću vidjeti kak se pravi važan sa svojim mišićima ili čuti njegove komentare o basovima i druge bedastoće koje su me uvijek nasmijale. :-) Mogla bih sad nabrojati još hrpu uspomena na Pavleka koje me u isto vrijeme nasmiju i rastuže. Poznavali smo se kratko, al' je njegova sposobnost da se ljudima zavuče pod kožu tolika da imam osjećaj da sam izgubila nekoga tko je oduvijek bio u mojem životu… S. A. Jesenjin je napisao oproštajnu pjesmu koja mi, otkad Pavleka nema s nama, ne izlazi iz glave:

Do viđenja, dragi, do viđenja; ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htijenja obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

nemoj da ti bol obrve povije - umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

al' ni živjeti baš nije novije. Do viđenja, dragi Pavlek, dok se opet ne sretnemo…

Ivana Čurila, zborašica iz Orehovice … od nadanja da bu nedgi zišel i pojavil se bar negdi na Modrava, od sebičnosti i gnjeva zakaj je ipak moral otiti, do konačno toga da shvatil da mu je sigurno lepše neg nama, i da nit Pavlek neče kaj bumo za njim tulili preveč… se bi mogel sažeti v par reči, citiram meni dragu osobu "… sirene ga nesu htele, zeli su ga ajngeli k sebi…"

Tomislav Mihac, zboraš iz Sv. Jurja u Trnju

26

Nikad neću zaboraviti onaj dan kad sam prvi puta vidjela i upoznala Pavleka. Došla sam na jednu probu zbora, čini mi se da je bila srijeda. Zboraši su se više-manje okupili i proba je trebala početi. U zadnji čas je jedan dečko ušao u pjevaonicu i nešto smiješno provalio. Svi smo umirali od smijeha. Vrlo brzo sam shvatila da je to Pavlek i još brže sam ga upoznala. S tim čovjekom nikad nije bilo dosadno. Osim susreta na probama Zbora i Sv. Misama, imala sam čast podijeliti s njim, na jedan bliži način, i 9 mjeseci života. Zahvaljujem Gospodinu što mi je to omogućio! Kad god bi me životna stvarnost shrvala i tuga ovila moje srce, Pavlek je uvijek bio tu i svojim se smislom za šalu, svojom vedrinom i blizinom uvijek, ali uvijek razveselio i nasmijao. Ne pamtim kad u tome nije uspio.

Podvodni ribolov mu je bio na ljestvici odmah iza Gospodina i Zbora. Ne poznajem niti jednog čovjeka koji je toliko volio neki sport, hobi. Svatko on nas nešto voli i nečim se bavi, ali nas prije ili kasnije to pomalo počne puštati, počinju se javljati neki drugi prioriteti. Kod našeg Pavleka se to nije dogodilo. Padala kiša, puhala bura ili sjalo sunce on je uvijek bio spreman navući odijelo na sebe, uzeti pušku i zaroniti u taj svijet tišine, mira, velike misterioznosti i nedostižnosti. Svaka mala ribica bi ga oduševila, no zasigurno su mu bile najdraže hobotnice skrivene u starim, odbačenim loncima, pećima ili zavučene ispod kamena.

27

Kad god ne bismo znali o čemu pričati, bilo je dovoljno spomenuti bilo što vezano uz more, ribe ili ribolov. Tu je naš Pavlek bio "bunar bez dna" ☺ - uvijek nas je iznenadio nečim novim što je saznao. Pavlek je bio jednom riječju predivna osoba... Da idem sad nabrajati njegove osobine i opisivati kakav je bio, mislim da nema smisla jer ga svi više-manje dobro poznajemo. No, neke bih ipak navela: Pavlek je bio pravi prijatelj, vrlo draga i mila osoba, dobričina, uvijek spreman pomoći, volio je filozofirati ☺ ali i to je imalo svoje čari – to ga je činilo posebnim, brižan i pažljiv, ambiciozan, optimista, no najbolje ga opisuju njegove riječi na skypu: "Sluga Isusa Krista, podvodni ribolovac, zboraš i vječni student". O tom se čovjeku uistinu može pričati do beskraja... Sad si došao na odredište...ostala je praznina za tobom, al' vjerujem i osjećam da si još uvijek s nama... ah... Uvijek ćeš živjeti u našim srcima dragi naš brate i prijatelju! Nedostajat ćeš nam, Pavlek!

Jelena Vuglec, zborašica iz Varaždina Nikad neću zaboraviti tvoj osmijeh i vedrinu! Znam da ti je sad bolje, ljepše... Za tobom ostaje toliko dobra, ali i tuge što dokazuje koliko ljudi si uspio taknuti u srce. Pavlek, vidimo se u raju!

Jelena Brcković, zborašica iz Ludbrega

28

Pavlek je bil jedinstveni. I ono kaj je Ivan rekel na molitvi, stalno iskren i Pavlek. Znal je biti dobro raspoložen i davati teorije tipa da bi morske konjice trebalo istrijebiti kaj ne bi dali drugim vrstama ideju da muški nose djecu J, ozbiljan dok je trebalo svjedočiti ili nervozan jer dugo nije bil na moru i ne zna dal bude mogel ići. Nisam upoznala čovjeka koji bi se tak lako uvukel pod kožu ljudima kao on. Normalno je da dok izgubimo nekoga da nam je teško, ali iz iskustva znam da bude s vremenom lakše. Naravno da nam fali fizička blizina drage osobe, ali mi se pouzdajemo u Božju volju i milost i vjerujemo da je Pavlek pred Njim. I zato jer je živ, ako to dopustimo, on ostaje živ i u našim životima. Pavlek, fala Božeku kaj sam Te imala čast poznati…

Ana Čurila, zborašica iz Orehovice

Hvala mu što sam ga upoznala, bija je veliki šaljivac i pozitivac. Zna je uvik nasmijat čovika i kad je bilo najteže... Neka mu svjetlost vječna svijetli, počivao u miru Božjem...

Josipa Čulina, zborašica iz Drinovaca

29

Pavleka sam znala i prije nego je osnovan Biskupijski zbor mladih jer sam znala doći nedjeljom na misu kad je pjevao katedralni zbor mladih. Od prvog trena kad sam ga upoznala činio mi se jako simpatičan i srdačan. Sjećam se jednom kad smo Monika i ja došle na molitvenu zajednicu u katedralu, Pavlek je došao do nas i počeo s nama razgovarati, bio je sretan zbog našeg dolaska i tu sam prvi puta doživjela tu njegovu skromnost i jednostavnost. Vele da čovjek svoje prijatelje bira prema nekim svojim osobinama i iako ga nisam baš dobro poznavala smatrala sam ga svojim prijateljem. Uvijek sam se jako dobro i sretno osjećala u njegovom društvu, ponajprije zbog radosti koju je toliko širio među svojim prijateljima. Sigurna sam da bi on i najtužnijeg čovjeka na svijetu uspio razveseliti; to je jednostavno bila njegova karizma, neizmjerni Božji dar koji je tolike ljude privlačio k njemu. Nakon molitve u nedjelju Ivan nam je pričao o Pavlekovoj iskrenosti, o tome kako nikad nije mogao skrivati svoje osjećaje. Dok je bio radostan svoju radost uvijek je dijelio sa svojim bližnjima, a svoju žalost isto nije mogao skrivati i u toj njegovoj osobini sam se ja totalno pronašla. Nažalost, Bog je svoj plan s njim ovdje na zemlji završio, a mi možemo biti sretni na neizmjernom bogatstvu što smo ga imali priliku upoznati i živjeti s tako velikim čovjekom. "Čovjek je velik ako nije izgubio srce djeteta". U toj rečenici opisan je Pavlekov život i on će za mene uvijek biti veliki čovjek upravo zbog svog djetinjeg srca kojim je osvojio Kraljevstvo Nebesko.

Andreja Kostel, zborašica iz Čakovca

30

Dragi Pavlek! Teško mi je što više nisi s nama. Ne pitam se zašto je to tako moralo biti. Jednostavno mi fališ. Nismo se dobro poznavali, ali i ono što sam poznavala, bilo mi je dovoljno da mi budeš drag i interesantan. A imamo i zajedničku ljubav – ronjenje. Znaš, svaki put kad zaronim (iako nisam specijalist kao ti) sama sebi kažem: '' Manje je više''. Opasan je to hobi. Na kraju krajeva – uvjerio si se i sam. Mislila sam bit će još dana za razgovor i druženje, a eto! Sad sam skoro pa ljubomorna na one koji su te imali prilike više upoznati! A ono po čemu te najviše pamtim je tvoj humor! Ma nisi ni morao ispričati neki vic, jednostavno, tvoja pojava zračila je veseljem. Imam dojam da ću i dalje na zboru čekati da uleti neka tvoja upadica pa da svi prasnemo u smijeh! Bez tebe više nikada neće biti isto. Al' ohrabrila me tvoja obitelj i njihovo živo svjedočanstvo vjere koju su pokazali kroz ove teške dane. Umjesto da mi tješimo njih, oni su tješili nas. Predivno je imati takvu veliku i pobožnu obitelj kao što je tvoja. Vjerujem da živiš u raju i gledaš lice Svevišnjega. Skupa s tvojom braćom i ja se nadam i želim reći: ''Vidimo se u raju, Pavlek!''

Kad mi je zbog tvoje smrti bilo jako teško, moj dragi prijatelj Mario Bukal, koji te je i sam donekle poznavao jer sam mu dala pročitati tvoje svjedočanstvo, poslao mi je između ostalog i ovaj citat svetog Josemarie: "Gospodin nas ludo voli. On uzima sebi one koji su zreli za nebo. Gospodin nije lovac koji čeka našu grešku da nas uhvati; On je vrtlar koji ponekad ubere najljepši cvijet." I malo dalje nadodaje: "... i malo se protivim Gospodinu, ne vrijeđajući Ga. Riječima iz ljubavi kažem Mu: Zašto, ako imaš tako malo prijatelja na Zemlji, zašto uzimaš one koji su ti mogli služiti i biti korisni drugim dušama? I na kraju

spustim glavu i kažem: Ti znaš više nego ja. Ali kakva glupost, zar ne, kakva glupost. Jasno je da zna više, više nego li svi mi. I kažem neka se vrši, neka se ispuni, neka bude hvaljena i vječno slavljena, najpametnija i najljubaznija volja Božja nad svim stvarima. Amen!"

Andrina Maltar, zborašica iz Varaždinskih Toplica

31

Neke vrline Pavla Čavleka prema mojoj klasifikaciji:

1. Iskrenost – ali iskrenost iznad svega. Točno sam svaki put mogla primijetiti kad ti ide, a kada ne u životu. Nikada nisi bježao od toga da svoje probleme podijeliš s drugima. S tobom sam mogla razgovarati o svemu. Uvijek si bio poseban i imao neki svoj pogled na svijet.

2. Jednostavnost – kad god bi te

pitala što misliš raditi nakon faksa ti bi odgovarao da nije važno raditi nešto radi velike zarade ili posebnog priznanja, nego raditi posao u kojem ćeš biti sretan i moći ostati čovjekom.

3. Spremnost na pomoć u bilo

koje vrijeme i na bilo kojem mjestu – bilo to krečenje sobe, piljenje lokota na biciklu, ili neki sasvim drugi posao. Uvijek si iskazivao spremnost na nesebičnu pomoć, za što ti veliko hvala.

4. Duhovnost – bio si radikalan, nikada mlak.

5. Duhovitost – o tome ne moram govoriti. Vidi se na slikama. Uvijek si

nasmijavao sve oko sebe. Od viceva, preko robot plesa, baleta na SHKM, pjevanja u Janis Joplin stilu, do raznih gluposti kojima si nas znao zabaviti i nasmijati do suza.

Savle, bio si brat i čovjek u pravom smislu riječi čiji odlazak ostavlja dubok trag u našim srcima. Hvala ti na primjeru dobrog kršćanskog života, koji nije bio bez borbe, no u kojem si ti davao sve od sebe kako bi uvijek iznova postajao boljim čovjekom. Počivaj u miru Božjem, moli za nas grešnike i pozdravi raju u Nebu. J "Moje mi srce govori: 'Traži lice njegovo!' Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim." (Ps 27, 8)

Ivana Čalaga, zborašica iz Kreševa

32

Dragi Pavlek, doista si se javio i nestao kao meteor. Ostala je svijetlost koja se nikada neće zaboravit. Hvala ti što si bio dio mog života, hvala na primjeru pravog evanđeoskog primjera življenja. Ti si sada gore kod našega Gospodina i roniš po rajskim prostranstvima. Hvala ti što si bio veliki dio naših života. Tvoj radosni duh pamtit ćemo uvijek. I eto, zajedno s tvojom braćom i sestrama mogu samo reći "VIDIMO SE U RAJU"! "Jer mi nećeš ostavit dušu u Podzemlju Nit dati da tvoj pravednik truleži ugleda." (Ps 116,10)

Željana Govorko, zborašica iz Vrgorca Vedar, uvijek nasmijan i spreman za šalu, jednostavan - ali kompletan, svima drag i dobar prijatelj... Nisam ga ni dugo ni dobro poznavao, ali mogu reći da je bio super osoba. Zadnji put s njim sam razgovarao kad sam ga vidio na faksu (FOI-u)... Baš je došao sav sretan i uzbuđen jer je završavao diplomski i rekao mi je da još samo mora ispraviti neke greškice i tak to kak već sve ide i da je onda to to... I evo, sad kad pomislim, par tjedana kasnije nije već među nama... :( Ne znam kak će sad dalje izgledati probe zbora bez Pavlekovih "upadica", njegove slavne evidencije, humora i vedrine... Mogu reći, a mislim da se i većina slaže sa mnom, da je Pavlek bio jedan, nezamjenjivi i da će nam svima jako nedostajati…

Martin Kolarić, zboraš iz Sv. Jurja u Trnju

33

Pavleka sam upoznao prije dvije godine kad sam prvi puta došao na Zajednicu mladih varaždinske katedrale. Pamtim ga kao osobu uvijek spremnu za šalu, za druženje, iskrenog i skromnog, uvijek spremnog pomoći drugima. Na samom početku, kad sam došao u naš Zbor, nije bilo lako - nisam znao sve pjesme, krivo sam pjevao, ali on je stajao kraj mene i svaki put kad je "zaškripilo" uskočio mi je u pomoć. Pavlek, hvala ti kaj sam te upoznal. Počivaj u miru Božjem.

Vinko Ribić, zboraš iz Draškovca

Još sam uvijek u šoku i ne mogu vjerovati da Pavleka više nema. Posebno mi je u sjećanju ostala duhovna obnova ove godine kad smo se penjali na vrh (Kiza). Bilo me užasno strah toga i dok sam konačno skupila hrabrosti da idem, nisam znala otkud početi i kako. I Pavlek me pogledal, brzo mi dal ruku i potegel me gore; nisam se niti snašla. I stvarno me jako strah bilo, sva sam drhtala, ali znala sam da ako se poskliznem ili nekaj takvog, Pavlek je bil iza mene i nema šanse da mi se bilo kaj dogodi. Sretna sam i zahvaljujem Bogu kaj sam upoznala takvu osobu. Priznajem, ne prihvaćam tu Božju odluku i smatram da to nije fer, ali znam da ju moram prihvatiti. Kao i svi ostali, nemam drugog izbora. Ako se okrenemo Bogu i molimo se, on će nas izbaviti iz tuge i depresije. Stvarno vjerujem u to. Vjerujem i u to da je njemu sad dobro, on je s Bogom. Mi smo ti koji trebamo snage da to prebrodimo, da se molimo za njega i da to prihvatimo. Kako god to teško bilo, moramo vjerovati da je Bog uvijek tu, uz nas i da hoda s nama istom stazom spreman da nam pomogne. U Njemu je spas i nada. Ako dovoljno vjerujemo u to, možemo biti sretni. To je moje mišljenje i moja molitva svaki put kad se osjećam sama. Bog je uvijek tu, ako ga dovoljno želim i vjerujem u Njega, On me podiže kad padnem. Uvjeravam se da moram prihvatiti Božju volju (bar tako stoji u Očenašu – "... neka bude volja Tvoja..."), ali to sad ne mogu. S vremenom ću moći. Bog će mi pomoći u tome, samo trebam vjerovati.

Lana Sigurin, zborašica iz Ludbrega

34

Dragi prijatelju! Tvoj odlazak s ovoga svijeta veliki je gubitak za nas koji smo te poznavali, a veliki dobitak za kraljevstvo nebesko. Svima nama falit će tvoje prijateljstvo. Hvala ti na tvojoj iskrenosti, na otvorenosti srca, na vedrini koju si zarazno širio na sve oko sebe. Hvala ti na tvojoj borbi za Krista, hvala ti što si svojim životom bio svjedok, što si bio hrabar i odvažan i što si na taj način i svoj život u naš utkao. Ovdje na zemlji bio si sluga Isusa Krista i slavio si ga svojim životom i glasom u zboru mladih, a vjerujem da sada to činiš i sa svima svetima u kući našeg nebeskog Oca, u kojoj ćemo se jednog dana ponovno sresti. Vjera je ta po kojoj znamo da ti nisi mrtav, jer smrt nije kraj, smrt je samo prijelaz iz ove doline suza u radost Očevu. Ljudski je biti tužan, međutim nada koju smo ovdje na zemlji dijelili ispunjava me radošću ponovnog susreta s tobom, a do tog susreta želim ti reći iskrena srca: Hvala ti što si bio prijatelj!

Tvoj prijatelj Matija Mlakar, zboraš iz Varaždina Još jedan život se ugasio... ali plam koji si ostavio u našim srcima nikada neće prestati... Iako sam te kratko znala ostavio si velik trag u meni.... dragi Pavlek, neka ti je pokoj vječni dragi Pavlek i počivaj u miru Božjem...

Katarina Bago, bivša zborašica iz Posušja

35

Dragi naš Pavlek! Ti si prošao prag vremena i ušao si u vječnost. Moje poznanstvo i prijateljstvo s tobom nije trajalo predugo, ali ni tvoj život na ovom svijetu nije bio dugačak. No bio je dovoljno dug da te toliki ljudi zapamte kao radosnog i kvalitetnog čovjeka koji si svojim postojanjem znao biti na bogatstvo onima koji su te poznavali. Sada kad te nema ovdje naviru tolika sjećanja na zajedničke trenutke... Onima koji te poznaju ne trebam govoriti kakav si bio, a onima koji te nisu poznavali ove moje riječi bile bi presiromašne da te opišu. Sada želim najviše zahvaliti Bogu za dar tvoga života. Hvala Mu što te stvorio tako čudesno. Hvala što ti je dao takvu obitelj u kojoj si postao i odrastao u divnog čovjeka. Uvijek si se njome ponosio. Nisi se ustručavao priznati da su tvoji roditelji zaslužni za vjeru koju si nosio u svom srcu i ljubav koju si imao prema Bogu. I ti si želio imati puno djece. Zar bi to htio da nije bilo blagoslova i radosti u vašoj velikoj obitelji? Možda Gospodin nije ispunio sve tvoje želje, ali jedno je sigurno – imenom te je zazvao i ti si se odazvao. Živio si u zajedništvu s Bogom i brzo si stigao na cilj kojem si išao. Sve ono za čime mi čeznemo ti si već postigao. Više ti ništa nije skriveno jer vidiš Boga takvog kakav jest. Znam da si radostan jer tvoju živu prisutnost osjećam tu, u svojoj blizini. Nedostajat će nam tvoj smijeh, tvoje šale kojima si nas uvijek uspio nasmijati. Nedostajat će nam tvoja pojava. Falit ćeš nam, dragi naš! Ali ne zadugo. Uskoro ćemo opet biti zajedno. Svakim danom smo sve bliže vječnosti. Do tada, moli za nas, dragi naš Pavlek. Moli za ustrajnost na putu svetosti. Zauzmi se pred Bogom za svakoga od nas. Da nas On ispuni vjerom i nadom, a najviše ljubavlju. Pomozi nam sada svojim zagovorom i svojom molitvom, ti koji gledaš Boga, da svatko od nas sretno stigne istom cilju. Neka tvoj prelazak u vječnost bude plodonosan za nas koji smo ostali. Hvala ti što ćeš sada još puno više moći učiniti za ovaj svijet. Hvala ti, dragi prijatelju, na svemu. O, koliko je ovaj jezik siromašan da ti izrazim svoje osjećaje. Vjerujem da ih znaš. U molitvi smo i dalje zajedno. Sada i više nego prije. Puno te, puno vole tvoji prijatelji. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima... do ponovnog susreta

PeTTra Topličanec, bivša zborašica iz Čakovca

36

Dragi Pavlek! Sjećam se tvog prvog pitanja upućenog svakome od nas zboraša: "A zašto ti voliš Isusa?" i nasmijem se... Sjetim se upadica tokom molitve - i nasmijem se... Sjetim se

rolanja i nemogućnosti da te pratim i - smijem se... Sjetim se tvog plesa, pjesme, šala, priča o faksu, o svemu - i smijem se... Sjetim se kad si bio tako ozbiljan - i smijem se jer je iza te ozbiljnosti bio vedar pogled koji je uvijek govorio - "teško mi je, al' ovako kad mi je teško znam da najviše rastem prema Gospodinu, učim i gradim se" - i svaki sam put u tom pogledu vidjela ustrajnost koja je sve nas tjerala da istom ustrajnošću idemo naprijed... Sjećam se razgovora i rasprava... sve je tu, i živi, isto kao što i ti i dalje živiš u srcima svakog od nas... Sjećam se zadnjeg susreta, pred crkvom, i tvog vedrog i nasmijanog lica koje je željno iščekivalo da dođe dan odlaska na more... Sebično žalim što ti nikad nisam otvoreno rekla koliko su mi značili i naši razgovori, i tvoja vedrina, sama tvoja prisutnost u mome životu... Što ti nikad nisam rekla koliko si mi pomogao, i koliko je bilo lijepo biti ti prijateljica... i imati te za prijatelja...

I dok se bezuspješno trudim naći riječi kojima bih vjerno opisala sve ono što si bio i što nastavljaš biti u srcima svakog od nas, ne preostaje mi ništa drugo nego reći ti hvala, ogromno hvala, jer Gospodin je preko tebe učinio tolika divna dijela u životima svakoga od nas, obogatio nas najvrednijim bogatstvima, i zato Njemu hvala što nam te je posudio pa makar na ovoliko malo vremena, neizmjerna Mu hvala... Vidimo se u raju...

Iva Biškup, bivša zborašica iz Varaždina

37

Pavlek, Znam da ti je dobro; da ti je bolje nego nama… Kad mi je prošli tjedan Ivan rekao da je u Raju sad fešta kakva nikad nije bila, samo sam kimnula jer sam par trenutaka prije, kad sam nas vidjela na sprovodu sve uplakane, i sama pomislila na isto. Što li si samo mislio kad si nas vidio nad grobom uplakane, tužne, neutješne!? Vjerujem da je gore fešta, ali tu dolje… samo praznina. Bezbroj mi je puta u ovih nekoliko dana kako te nema prošlo glavom - sad bi Pavlek napravio ovo, sad bi rekao ono, sad je to sigurno on u plavom Hyundai-u…

Zauvijek ću se sjećati tvojih viceva ("Pustit ću ti psa…", "Ne osjećam nita - ni jepeka…“), masaža, palačinki… Ništa te neće nadomjestiti u mom srcu, ali se nadam da će vremenom bol zamijeniti ponos što sam te poznavala te pouzdanje da mene i moju buduću obitelj zagovaraš kod nebeskog Oca. I… vidimo se gore J

Tvoja prijateljica Marijana Štromar, bivša zborašica iz Kneginca

38

Dragi moj kume, Kad sam te prvi put sreo, još tamo u zimi 2001. godine, činio si mi se kao prosječno nezanimljiv mladić koji je, kao i ja, odlučio otići na doček Nove Godine u Budimpeštu, u organizaciji braće iz Taizé-a. No, čim smo krenuli na put, priča se promijenila i na kraju su mi, od mnogih uspomena iz glavnog mađarskog grada, ipak najdraže one gdje se nas dvojica nadvikujemo, kako bi nas čulo čim više ljudi, klicajući svoje prve političke parole poput: "Glasajte za nas, i neće više biti gladnih…"Ili: "Mi ćemo se pobrinuti da našim potocima teku med i mlijeko umjesto vode, a svi vaši problemi nestat će kao pjena od sapunice kada krenemo s integralnim razvojem!" A najbolja mi je ona: "Mnogi vam danas obećavaju brda i doline, a zapravo vam lažu koliko su dugi i široki. Mi smo drugačiji – ono što vam jamčimo je topao stisak ruke, u svako doba…" I dok smo nas dvojica baljezgali (u jednom navratu čak i na megafon na autobusnoj stanici), neki su se oko nas smijali, neki nas čak sažalijevali, a neki su samo bili zbunjeni. No, nas smo dvojica krenuli u pustolovinu zvanu prijateljstvo…

E moj kume, ne bi bilo dosta tisuće strana da napišem ono što mi je na srcu i što ti sve želim reći. Zaista si bio i ostat ćeš poseban, i to baš po svemu. Zavolio sam te od početka i vrlo sam brzo shvatio da sam u tebi našao prijatelja kojeg često puta ljudi i cijelog života ne mogu naći.

39

Ima jedna jako važna stvar koja je uvijek iznova učvršćivala naše prijateljstvo, a to je – ISKRENOST! Hvala ti kume što si uvijek prema meni bio iskren, a hvala ti i što si meni dopustio da uvijek prema tebi budem iskren. Tvoja otvorenost istini, koliko god put bolna i neugodna bila, nešto je što ne znam da li ću ikada više u kome sresti. Hvala ti na tvojoj odluci da budeš iskren. U mom srcu, kume moj, ostaje tuga i praznina. Izgubio sam ne samo dobrog zboraša i pravog prijatelja, nego i najboljeg prijatelja. Kad sam nakanio nametnuti Sanji svoje prezime (a jedini način je bio da ju oženim :-) , trebao mi je svjedok, trebao mi je kum. Jedna od rijetkih odluka koju sam donio bez i najmanje dileme bila je baš ono oko izbora kuma. Nemaš pojma koliko sam ti zahvalan što si baš ti bio moj kum.

Bio si čovjek krajnosti – kad nisi bio raspoložen, znao si biti "nepomičan" tjednima. Jednostavno nisi imao volje i kao da si bio na aparatima. S druge strane, kad si se za nešto zainteresirao, onda se sve naokolo prašilo koliko si se tome posvetio. Posebno mi je drago što je u ovu drugu skupinu ušao i tvoj hod s našim Gospodinom Isusom, koji je Krist. Do zadnjega si mu bio vjeran, a nama, tvojoj braći i sestrama, ostat ćeš uzor i po tom pitanju. E, kume moj, puno je još toga bilo pred nama. Znaš i sam kako volim sve dobro organizirati i isplanirati, a najbolje što nam se trebalo dogoditi još nisam bio isplanirao. Pomrsio si mi planove, i zbog toga sam malo ljut na tebe – tek toliko da znaš! Zašto? Ma zato što zamjenu za tebe neću moći naći!!! Nema mi druge, kume moj, nego se priviknuti na malo drugačiji život – život bez Pavleka. Ma volim ja mnoge i presretan sam u društvu mnogih. Samo, tebe nitko neće moći nadomjestiti. Najviše će mi nedostajati naši "ravnopravni" razgovori. Ovo ravnopravni moram malo objasniti – to su oni razgovori kad s nekim možeš pričati ma zbilja o svemu, a da pri

40

tom nema onoga da ti sugovornik ide na živce, ili da ga ne možeš pratiti, ili da on tebe ne može pratiti, ili da ti je dosadno… Bio si mi podrška (i savjetodavna, i prijateljska, i molitvena) u najvažnijim situacijama koje su obilježile moj život od kada sam te upoznao. Uvijek sam se na tebe mogao osloniti. Hvala ti što si uvijek bio tu za mene!

Na kraju, hvala ti što si mi htio biti prijatelj. Mogao si ti i drugačije odlučiti, još tamo u zimi 2001. godine. Mogao si ostati anonimac, kao što su mnogi drugi ostali. Sreli bi se tu i tamo na ulici, eventualno izmijenili pozdrav, i nikome ništa. No, ti si odlučio drugačije, a ja sam time jako puno profitirao. Ostavio si iza sebe divnu uspomenu, i to živu uspomenu, a sve nas koji smo te poznavali zadužio si na jedan poseban način. Izmoli nam, kume moje, milost kod Boga da i mi u svom životu nasljedujemo Krista, kao što si ga ti nasljedovao, te da na koncu ove utrke prispijemo ondje gdje vjerujemo da ti već jesi: u zagrljaj Oca nebeskog!

tvoj kum Ivan Malbašić, voditelj Zbora mladih Varaždinske biskupije

41

DODATAK 1

U Zboru mladih Varaždinske biskupije Pavlek je bio jedan od najistaknutijih članova. No, osim u toj zajednici, Pavlek je bio aktivan i na mnogim drugim mjestima pa su ga mnogi poznavali. Čak su ga poznavali i mnogi koje niti on sam nije poznavao, što dovoljno govori o samom Pavleku.

Ovaj dodatak donosi riječi oproštaja mnogih: od rođene braće i sestara, prijatelja, kolega s faksa, poznanika, podvodnih ribolovaca pa do onih osoba od kojih Pavlek zasigurno ne bi očekivao oproštajno pismo.

42

43

Dragi Pavlek! Još uvijek mi nije jasna tvoja ogromna ljubav prema moru i ribičiji, koja te na kraju i tak skupo koštala. Gledala sam ovih zadnjih dana naše stare obiteljske albume, i stvarno - ima toliko fotki kak ti sav ozaren držiš ribicu na udici, kak poziraš s maskom i perajama, kak čučiš u potrazi za pužekima koji služe kao mamac... Dolaze mi razna sjećanja na naše bezbrižno i radosno djetinjstvo na Malom vrhu. Joj, kad se samo sjetim svih zgoda i nezgoda iz tog razdoblja! Kak si "vozil" auto niz škarpu s Mimijem i Gagom, kak si znal delati škodu susjedima, kak si voljel mačke, kak smo u ljetne večeri lovili krijesnice po dvorištu, kak smo znali krasti jabuke iz susjednih vrtova, mada smo ih i doma imali, kak smo lovili hrušteve s bedminton reketima i noslili ih kokošima od susjeda Cara, kak smo zmišljavali neobične sportove u nedostatku rekvizita (a kompjutera još nije bilo) - tipa skakanje s vrha garaže na dvije tanke spužve, pretrčavanje trave prepune maslačaka, a da ne staneš na pčelu, pa igra zvana "kupec dreka" kad smo se svi poslagali vodoravno na veliku homogenu masu, dok se nismo prevrnuli uz smijanje i vrisku... Sjećam se tvoje ljubavi prema životinjama i tvojih ljubimaca. Kad si jednom ko mali bil par dana u bolnici, htela sam te pri povratku obradovat tak da detaljno očistim krletku onom paru papiga ara koje smo tad imali. I naravno, da ne zmažem sobu, to sam radila na balkonu. Ne treba puno mašte da se zaključi ostatak priče: jedna je ara pobegla i danima smo ju dozivali zvižducima sa obližnjih stabala. Joj kak si bil tužan... No, nakon nekog vremena našli smo ju. Sjećam se i Šickija, mačka koji je bil pravi lovac, i kak si se znal igrat s njim. Sjećam se sanjkanja po Savici, igranja po šumi i obližnjem iskapalištu gline koje je odmah prozvano Australija, naših izleta po obližnjim bregima, naših ljetovanja i kupanja na moru, tvojih zgodnih anegdota s mucanjem. Sjećam se i tvog smisla za humor. Joj, kak smo se znali tebi i s tobom smijati! Tak sam tužna kad gledam svoju Klaru kraj sebe koja ne bu imala prilike smijati se i ludirati s tobom. A sjećam se i naših svađa. Kad smo bili mali, bilo je tu svega - i ružnih riječi, zadirkivanja, pikanja dok onaj drugi ne poludi, natjeravanja po kući, skrivanja stvari, svađanja onak do besvesti. A kad smo odrasli, stvari se i nisu puno promijenile; sad smo se igrali drukčije igre, ali i dalje dobro zabavljali, a i svađe su postale više verbalne. Počeli smo se intenzivnije družiti kad je Damjan došel u Vraždin i nakon kaj smo skupa bili u Budimpešti na Taizé dočeku Nove godine. Tad smo svoj odnos, koji je do tada bio još dječji, počeli graditi kao osobe na pragu zrelosti. Tad se i naša vjera počela mijenjati i zreliti. A najviše smo raspravljali i diskutirali baš o tom području - o vjerskim pitanjima. A budući da si bil tak strastven i gorljivo zagovaral svoje stavove, a meni je centar za samokontrolu često bil na godišnjem, lako smo planuli i to više nisu bile argumentirane rasprave, nego prepucavanja i nadvikivanja.

44

Pavlek, hvala ti za svaku takvu raspravu, jer sam stvarno puno od tebe naučila. Meni je to i lekcija iz poniznosti da me mlađi brat može toliko toga naučiti. I to o tako važnim stvarima! A sad kad te više nema među nama, i dalje me učiš. Učiš me koje su stvari na ovom svijetu doista važne. Učiš me tome, da iako ne razumijem Boga i njegove putove, i dalje vjerujem. Učiš me tome da nas bol omekšava i čini osjetljivijima za velike promjene. Učiš me tome da Bog zahvaća u naše živote kroz razne događaje i razne ljude. Učiš me tome da ljubav i odnos ne prestaju samo zato jer te očima ne vidim. Pavlek, hvala ti na svakoj kvalitetno provedenoj minuti s tobom, hvala ti kaj si bil dio naših života, i kaj si tak dosljedno i beskompromisno vjeroval u našeg Otkupitelja. Tvoj Bog bio je strog i pravedan sudac, svemoćni vladar. Vjerujem svim srcem da si susreo Boga u kojeg ja vjerujem - milosrdnog i blagog Oca, koji ljubi bezuvjetno. Vjerujem da si u Njegovom vječnom zagrljaju.

Ima jedna simpatična zgoda kojom ću se poslužiti da lakše izrazim kaj hoću reći. Markova sestra Ivana, inače downek, jednom je rasrdila svoju mamu svojom tvrdoglavošću, i mama ju je našpotala. Ivana je srdito otišla u svoju sobu lupajući vratima. No, već nakon par minuta, svjesna da je kriva, nije mogla izdržati da ne dođe pomiriti se s mamom. Htjela je zamoliti za oprost, ali se krivo izrazila i zagrlivši mamu rekla: "Sve ti opraštam!" Dragi Pavlek, znam da si sada našao svoj mir i da ćeš loviti ribe i roniti u beskrajnoj dubini Božje ljubavi. Nosim te u svom srcu; i uvijek buš moj mlađi brat i Čavlek broj 4. Pavlek, volim te i "sve ti opraštam".

Tvoja sestra Ana

45

Pavlek je bio poseban od malena. Sjećat ćemo ga se kao pravog i gorljivog tražitelja istine i smisla. U svojoj je obitelji, među prijateljima iz Varaždinske katedrale i drugima s kojima se družio inzistirao na radikalnosti Isusovog evanđelja. U tom tražnju Isusove istine i naviještanja Evanđelja bio je zaista radikalan i dosljedan. Bio je veliki borac za ono u što je bio uvjeren i što je spoznao. Kad je nešto shvatio kao istinu, prihvatio to i razumio, koristio je sva moguća sredstva da i druge u to uvjeri. Ali to je sve moglo krenuti tek kad je Pavlek to shvatio i razumio kroz razgovore, raspravu i molitvu. Da, zaista, često je ulazio u oštre i žustre razgovore, pozitivne svađe, čak i kritike. Bio je totalno iskren mladić. S ogromnom otvorenošću dijelio je svoj život s drugima, a sve u želji da nađe pravi put u životu, da se ostvari kao Isusov učenik. Često je govorio da ljubav nije uvijek ljubazna, već da je ljubav istina, a ona pak oslobađa. Volio je s toga biti totalno iskren, što je danas tako rijetko. Sjećat ćemo ga se i po njegovoj radosti, vedrini i smislu za šalu. Usprkos ozbiljnosti njegovih traženja i žestokih rasprava, uvijek je znao kada sa humorom treba začiniti stvari. Zbog te prave mjere između ozbiljnosti i šale, ljudi su ga naprosto voljeli. A djeca tek! Kad ga duže ne bi vidjela, dolazila bi na dvorište i pitala mamu Magdolnu: za koliko se dana vraća Pavlek?! Kad će doći Pavlek igrati se sa nama?! Iako je malo mucao, bilo je uvijek vrijedno pričekati da Pavlek nešto kaže. Ili je bilo vrlo duboko i iskreno ili je bilo tako smiješno da smo se valjali od smijeha. Bio je uz to i uvijek pomalo zanesen, u svom svijetu i redovito je zbog toga kasnio. Stalno smo ga morali čekati, ali uvijek se isplatilo. Sjećat ćemo ga se i po tome što je volio krajnosti i rizike. Volio je prirodu, planine, ali ništa kao morske dubine. Rado je išao u planine i uvijek je dizao moral u grupi kada bi netko smalaksao. Ali more ga je privlačilo snagom magneta. Još kao dječak bio je zaneseni ribič – mogao bi satima i danima čekati ribu da se ulovi. A kad ju je ulovio, nitko sretniji. Kad je otkrio podvodni ribolov na otoku Istu, nismo ga više mogli zaustaviti. Svaka kuna išla je na opremu, još bolju opremu, i još nešto za podvodni ribolov što još nije imao. Najdraža emisija bila mu je "Hrvatsko podmorje". Često se na forumu za ronioce raspitivao što za ovo, što za ono. Svi smo ga upozoravali da nije pametno roniti sam i da je jako rizično, no kao da nije mogao stati i poslušati. Dapače, svima nam je želio da nađemo nešto što će nas toliko zaokupljati i toliko usrećivati kao njega podvodni ribolov i morski svijet. 19. lipnja 2008. godine, jednog četvrtka tik pred odlazak kući, iz morskih dubina Pavlek nije izronio. Trebao se vratiti u rodni Varaždin i braniti diplomsku radnju na Fakultetu organizacije i informatike i potom tražiti posao. Na more je otišao, kako je sam rekao "još zadnji put" da se izgušta. Vjerovao je da kad bude u radnom odnosu neće imati toliko vremena i mira za otići na ono što je najviše volio. No mi vjerujemo da je čašu zemaljskog života napunio do vrha. Vjerujemo iskreno da su se Pavlekov duh i duša preselili u vječni nebeski život i da jednom okusivši tu radost i ljepotu Pavlek se ni pod koju cijenu ne bi želio vratit. Sigurni smo da bi čak i podvodni ribolov ostavio za ljepotu nebeskog života. S toga smo sretni zbog njega, zbog njegove sreće, ali nam strašno nedostaje…

Tvoja sestra Marika

46

"Ima bića koja se nikada ne mogu zaboraviti. Ona su kao zvijezde sjajne za kojima se srce zanese."

Brate, s ponosom ću te čuvati u srcu

do ponovnog susreta.

Voli te tvoj brat Petar

Otišao si bez zbogom, sa tvojim i našim Bogom jer s Njim ćeš dušu i tijelo smiriti, s Njim ćeš vječno sretan i mlad živjeti. A mi, koji smo te voljeli, možemo samo moliti, da nas se sjetiš dok s anđelima budeš svirao, i dok svojoj majci, ocu i braći suze budeš brisao. Iskrena sućut obitelji i svim ožalošćenim! Počivao u miru božjem!

Obitelj Pokas iz Siska! Ne! Život se ne da razbiti, taj vječni, gordi džin. Smrt je tek stanka kratka, kada se u vječnoj drami njegovoj svršava koji čin.

Dragom Pavleku od Katarine (Jerbić) i Tihomira

47

Razmišljajući kako da sažmem u par riječi misli koje su u mom srcu od petka, 20.6, kada sam saznala da je Pavlek nestao i da ga traže, razmišljajući imam li ja, koja ga nisam dobro poznavala uopće što tražiti na ovim stranicama, odlučila sam ipak, u ime velike ljubavi prema Pavlekovoj obitelji, posebno prema njegovoj starijoj sestri Mariki (i njenoj obitelji), napisati par riječi, koje izviru iz moje duše, kao direktno obraćanje. Poštovani Pavlek! Iako te gotovo i nisam poznavala, duboko me dirnuo tvoj odlazak. Znam, nema mrtvih. Ima samo stanovnika zemlje i stanovnika neba. No, ipak... duša je tužna, jer svi mislimo kako je prerano... prerano da se prekine tvoj ovozemaljski život. No, mi mislimo jedno, a Bog određuje drugo. Kad je moja mala kćer pitala zašto je umrla naša Omama, ne znajući točno kako da joj sve objasnim, rekla sam joj: "Pa Isus ju je pozvao", a moja malena je radosno odgovorila: "Aha, slavi rođendan, pa ju je pozvao!" Djeca su slika i prilika Božja, pa nas Gospodin kroz njihova usta često utješi. Toga se nastojim sjetiti, da je i tebe Gospodin POZVAO NA VJEČNO SLAVLJE i da je tako moralo biti. Kroz prijateljstvo s tvojom sestrom, koja mi je postala puno više od prijateljice, još se više učvrstila moja vjera. Sjećam se, kada smo već znali da će naša Omama umrijeti, Marika je stalno govorila: "Nemojte se bojati, pustite ju da ode!" Tako se i ja nadam da i tvoja obitelj sada osjeća.... da se ne boje tuge, da imaju snage prevladati bol koja ih satire... da sa sigurnošću znaju da si ti sretan, miran i spokojan, da si na mjestu gdje nema ni suza, ni straha, ni nikakve boli. Da znaju da si u raju u koji su te poveli anđeli na vječno slavlje i radost. Neka ti svijetli vječna rajska svjetlost dok u miru i spokoju živiš svoj nebeski život, kao nastavak sreće i ljubavi koju si mnogima (pogotovo svojoj obitelji!) za zemaljskog života pružio. S velikim poštovanjem, uz izraze iskrene sućuti obitelji i prijateljima,

Beata Vrgoč Turkalj s obitelji

48

Još i danas sve me na njeg sjeti stari šešir visi pokraj vrata I što mati znala mi je reći Bog je dao srce mu od zlata. Još i danas čujem ove riječi samo dobre Bog na kraju čeka, Zato sine od svih mojih riječi nek u srcu ostane bar neka. Otišo je Pavlek naš polako otišo je stazom što vijuga. Pratile ga neke stare pjesme sve do rijeke kojom teče tuga. Otišo je pijetli kad se bude kao da u šetnju nekud kreće. Otišo je s mirisima jutra Dal je znao da se vratit neće. Rasulo se jutro kroz ravnicu sve je tu a njega nema više Tuga ušla tamburi kroz žicu i ko da su pjesme sada veće. Dragi naš Pavlek…

Bogoslovi Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu Zbor je ostao bez dobroga pjevača, a mladi naše biskupije bez dobrog prijatelja. Ipak vjerujem da i naš biskupijski zbor i svi mi mladi imamo još jednog velikog zagovornika na nebu.

Matija Červek "Ljudi umiru tek kad se zaborave, a živi su oni koji se vječno pamte." Drago mi je da sam imala priliku upoznati te. Neka ti je vječni mir i spokoj.

Nina Črnila

49

Pavleka sam upoznala negdje u 11. mjesecu 2006. godine, kada sam, na Matijin poziv, prvi puta došla u Zajednicu, no za njega znam zapravo puno, puno duže. Pavlekova mama bila mi je draga profesorica iz klavira u srednjoj školi, a sestra Ana sa mnom je išla na solo pjevanje (i dan danas svaki put kad čujem pjesmu "Bella porta di rubini" – a vjerujte mi, kao profesorici pjevanja to mi se događa prilično često – pomislim baš na nju). Pri našem "zajedničarskom" susretu zapravo sam se šokirala kako je Pavlek već "velik". :-) Naime, kako sam studirala u Beču, mnogi ljudi koje sam poznavala prije toga, a za vrijeme studija ih baš nisam viđala, u mojoj su percepciji ostali onakvi kakvi su bili kad sam započinjala studij. Mislim da možete zamisliti moje iznenađenje kad sam skužila da je kršan, vedar mladić s kojim se upoznajem zapravo sin moje profesorice! Ne mogu sada sa sigurnošću utvrditi točan daljnji slijed događanja u našem poznanstvu i prijateljstvu, no u srcu nosim nekoliko slika i sjećanja koja će zasigurno u njemu zauvijek ostati. (Pavleka, kao i sve članove Zajednice ili Zbora, bez obzira na količinu druženja i susreta, smatram pravim prijateljem. Ne onakvim kakvih sam prije Zajednice imala bezbroj, s kojima se uz isprazne razgovore ispijaju bezbrojne kave poslije kojih duša, baš kao i šalica, ostaje prazna, već PRAVIM PRIJATELJEM za kojeg, čak i ako on to ne zna, navečer prikažem molitvu ako sam, onako usput, načula da za nekoliko dana (ili već sutra) ima ispit ili za kojega, kad ga vidim ili čujem u našem Zboru na nekom od zajedničkih slavlja ili na probama za njih, od srca kažem (i to i mislim): Dobri Bože, hvala Ti na svakome od njih!) Jedno od tih sjećanja je i čaj u McDonalds'u nakon zajedničke molitve (u početku mojih dolazaka na Zajednicu, znalo je nas nekolicina poslije kapelice još otići do McDonalds'a, gdje nema dima ni buke i još malo porazgovarati o raznim temama i tako se podružiti, malo bolje upoznati...) za vrijeme kojeg je Pavlek svjedočio o svojoj borbi s ovisnosti o igricama. Kao i svaki puta u McDonalds'u, bilo nas je više i nismo svi bili zadubljeni u iste razgovore, no poneka je tema povremeno malo iskočila i zaokupila svu našu pažnju. Jedna od tema koje su prikovale moju pažnju bila je upravo Pavlekova priča u kojoj me oduševilo pouzdanje u Gospodina koje u svakodnevnom životu i borbama ima divna mlada osoba poput njega.

50

Pavlek je, uz Matiju i Mlakare, bio jedan od prvih koji mi je pokazao da se vjera zaista može i mora (!!!) živjeti – ne samo u odlascima na sv. mise, već u svakodnevnom životu, iz trena u tren, iz daha u dah. Postalo mi je jasno da ono što sam pokušavala i prije Zajednice nije usamljen slučaj, već obrazac života kojeg spremno i vedro (puno uspješnije od mene) slijede mnogi (mladi) ljudi, dragi prijatelji. Više nisam bila sama kad sam htjela svoju nedjelju ili cijelu Korizmu podrediti odlascima na sv. misu, više nisam stršila kao neko čudo kad sam pokušala u svaki segment svog života uključiti živog Krista (a kad zašteka u pomoć prizvati Njegovu dragu Majku ili Svece zaštitnike kojima se utječem). Fascinantno mi je (i tada i sada) bilo to da je moja duša našla mir među dosta mlađim ljudima od mene, te da se taj krug širio upravo od njih. Pavleka dalje pamtim sa sv. misa kako pjeva ispred oltara, a poslije pomaže nositi klavinovu, uvijek (ili barem jako često) nasmijanog ispred crkve ili kapelice, s križnih puteva kako pomaže i bodri umorne, sa Susreta mladih i svaki puta kad na njega pomislim u mojoj duši bude mir, baš kao i nakon njegovog svjedočenja na jednom od prvih naših susreta. Mir zato jer znam da je i on znao da nam je jedini put Božja riječ (čak i kad padamo, naročito kad smo slabi), mir zato jer čvrsto vjerujem da je sada u Isusovim rukama, mir zato što znam da nikada neće nestati iz naših srdaca. Mir zato

što je upravo sada izuzetno teško reći "Bože, hvala Ti na svemu", mir zato što mislim da bi Pavlek od nas trenutno želio baš to: ne da mi budemo bogovi i pokušavamo odrediti koji bi scenarij za nas bio bolji, koji nivo igre napetiji ili kakav kraj ljepši, već da s radošću prihvatimo volju samo jednog pravog, istinskog i živog Boga, Isusa Krista Spasitelja. U Njegovom nas domu, sigurna sam, Pavlek veselo očekuje – samo još da postanemo dostojni da mu se priključimo. Jedva čekam... Bože moj, molim Te! Amen

Sofija Cingula

51

Dragi prijatelju ! Tvoj je odlazak sa zemaljskog života veliki gubitak za nas, tvoje prijatelje, koji smo te poznavali i koji smo proživjeli mnogo lijepih trenutaka s tobom. Ali vjerujem da si

sada u nebeskom kraljevstvu kod našeg Oca. Ono što je sigurno je to da će nam nedostajat tvoje prijateljstvo i tvoja vedrina kojom si zračio. Ono što me posebno dojmilo kod tebe je tvoja upornost i borba s kojom si išao kroz život - nikada nisi posustajao. Također ti želim zahvaliti na tvojoj odluci da svoj život posvetiš Kristu i na vjeri s kojom si hodio kroz život, što si pokazivao kroz svoja djela i pjevajući u zboru.

Na kraju želim zahvaliti dragome Bogu što sam te poznavao i što smo molili zajedno i tako svjedočili našu vjeru u Krista, po kojemu vjerujem da si sada kod Oca našega .

Tvoj prijatelj Kinez Pavlek, pomogao si mi a da nisi ni znao… Hvala ti... Budi uz mene…

Nino Češnjaj Dragi naš Pavlek! Hvala Ti za mnogobrojne trenutke radosti koje si nam pružio, za tvoj osmjeh koji je iz nas nužno izvlačio još jači osmjeh. U molitvi zahvaljujemo dragom Bogu koji Te sigurno s razlogom pozvao k sebi. Na nama je da Tvoje djelo ostane među nama. Budi našim anđelom... Neka Ti je laka hrvatska gruda!

Vladimir Cesar s obitelji

52

Pošten bio, pošten i ostao... Vječni pozitivac... Jaoooo.... Prerano ugašen mlad život...

Darko Dinjar Prijatelju NIKADA te ne budem pozabil, takvu otvorenu, iskrenu nepokvarenu osobu, takvu dobričinu. Nek ti je pokoj vječni i svjetlost vječna svjetlila ti.

Ivica Bajsić Kada sam pročitao jučerašnju poruku, zanijemio sam, srce mi se steglo i iz mojih usta taj dan ništa više nije bilo rečeno. Dok sam bio u Varaždinu, u zboru mladih, molitvenoj zajednici, bili su to najljepši dani mojega života. Pavlek je jedan od zaslužnih. Dolaze mi slike i događaji pred oči, druženja u Modravama, slavljenje Gospodina i svaki moj susret i razgovor s tobom Pavlek. Bio si toliko pun Krista, srdačnosti, jedne ljubavi kojom nas Isus podari. Ti si jedan od onih koji se urežu u srce i koji su primjer i svakodnevna snaga da se borimo i ljubimo. "Vi ste svijetlost svijeta... Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5,14-16) Hvala ti na svakom osmjehu, svakoj lijepoj riječi! Počivao u miru Božjem!

Ivan Gvozdanović

53

Svaki čovjek ima neki san koji sanja i želi dosanjati. Tvoj je zaustavljen u samome snu i nedosanjan. Mudrost je životna naučiti da je naš vijek sastavljen od kompromisa prema sebi i ljudima koji te vole. Na nama je sada naučiti nastaviti bez tebe. Nedostajat će nam tvoje priče iz podmorja i vesela vika djece koju si tako otkačeno znao zabavljati.

Bratić Nikola s obitelji

Živio si život punim plućima, radovao se svakoj sitnici... Nepoznatim stvarima pristupao si kao radoznalo dijete otkrivajući na taj način istinu koju si živio, rado dijelio, nadasve ljubio. Prijatelju, ostavio si dio sebe u svima nama i na tom ti još jednom velika hvala. Neka ti je mirno more prijatelju moj i vidimo se u raju (prošvercaj me J).

Marin Garić

Zbogom prijatelju i počivao u miru Božjem. Hvala ti na svemu.

Mario Lukinec Hvala ti što si nam dane uljepšavao svojim osmjehom, vedrinom i pjesmom, mi smo blagoslovljeni što smo te poznavali... Hvala ti...

Ana Čorić

54

Dragi Pavlek, pamtim naše rijetke, "slučajne" kratke susrete, mislim da ih nije bilo više od pet... Posljednja dva susreta bila su nedavno: 19. svibnja u Zagrebu kada si na Upravnom odboru Hrvatskog društva crkvenih glazbenika s toliko vjere i oduševljenja pričo o svom doživljaju i iskustvu slavljenja Boga u Zboru mladih Varaždinke biskupije. U neslužbenom druženju iza sastanka rekao si rečenicu koje sam se često u posljednje vrijeme sjetila: "Po djelima ćete ih prepoznati..." Bila je to Isusova riječ do koje si silno držao. Ta je večer isto tako bila u znaku mora... Pamtim da si u više navrata spomenuo svoj skori odlazak na more s posebnim sjajem u očima i osmjehom na usnama. Meni se sada čini kao da si se radovao prelasku na drugu obalu... Samo nekoliko dana kasnije sreli smo se "slučajno" nakon mise na dan posvećenja varaždinske katedrale. I tada si s istim žarom spomenuo odlazak na more, odlazak u dubine Jadrana... Ne znam koliko je mladih pročitalo knjigu "Svjetlo planina" gdje Hinko poput Pavleka slijedi i bori se za visoke ideale te očaran visinom planina kao iskusan planinar odlazi po runolist - simbol čistoće - i nestaje u provaliji... nakon odluke da će postati svećenik. Pavlek, hvala ti za tvoje životno svjedočanstvo!

Biserka Horvat, tajnica Hrvatskog društva crkvenih glazbenika

Nismo bili bliski prijatelji, kolege s faksa tek, no tvoja iskrenost, jednostavnost i dobrota dojmili su me se već prvog dana kak sam te upoznal. Nikad ne bi pomislil da ćeš tako naglo otići... Jako tužan dan za sve koji smo te poznavali...

Željan Alduk

55

Hvala prijatelju, pošten si bio, pošten ostaješ i dalje! Ostaješ nam u sjećanju i poticaj da volimo ljude kao što si volio ti...

Tvoj prijatelj Darko Dinjar

Gospodin je dragom Pavleku uputio posebni poziv. Neka Božje Srce sve nas dovede do radosne zahvalnosti, makar i kroz suze i bol, za taj neizrecivi dar Pavlekovog "vječnog poziva" u Njegovo Kraljevstvo. Blago Pavleku, već gleda svojeg Izbavitelja licem u lice... Uvjerena sam da će nas njegov zagovor pratiti u našoj borbenoj svakodnevici dok mu se ne pridružimo.

s. Cecilija Kolarić, provincijalna glavarica Hrvatske provincije sestara uršulinki

Bili smo kolege još od srednje škole i na faxu. Pamtim te kao toplu, iskrenu i vedru osobu. Hvala na svemu!

Aleksandra Banić Care, zauvijek ćeš biti dio moga srca :(, tvoj humor i jednostavnost svakog su osvajali. Laka ti zemlja! Vidimo se sutra po posljednji put ;( u ovoj prolaznosti.

Toni Grzinić Zbogom prijatelju, neka te svjetlost vječna prati...

Krunoslav Mesarić

56

Iskreno i s tugom suosjećam s cijelom obitelji i s nadom da ćemo svi jednom sresti u vječnosti.

S poštovanjem Irena Ožegović Neke ljude možeš poznavati čitav život i ne ostave trag, a neki bljesnu k'o zvijezde na nebu i ne možeš ih više zaboraviti. Hvala Gospodinu na daru da sam upoznala Pavleka.

Ružica iz Zadra Dragi Pavlek, Iznimno sam sretna i Bogu zahvalna što sam te poznavala. Tvoja jednostavnost, skromnost, inteligencija i upornost često su me znali zadiviti. Sjećat ću se tebe kao osobe koja je voljela ljude oko sebe. Znao si kao rijetko tko cijeniti svoju obitelj i prijatelje i stavljati ih na pravo mjesto. Mora ti se priznati da nisi bio mlaka osoba ni u kojem pogledu. Kad bi se nečega prihvatio, onda si tomu pristupao s velikim entuzijazmom, bilo da se radi o višesatnim treninzima u teretani, rolanju, klizanju (bio si izvrstan na ledu), ronjenju (tu strast neću ni pokušati opisati), pa čak i učenju… Znao si cijelu noć ostati budan učeći ili praveći svoje poznate i samo tebi čitljive šalabahtere. J Hrabrio si nas izjavama: "Se ću to naučit, se… nije teško, tu ima logike, treba razmišljat, meni to ide…" Volio si pudinge iz Parka (vanilija i lješnjak), kao i većinu slatkiša iz Lidla. Bio si rekorder u zaljubljivanju, ali i realiziranju svojih zamisli. Imao si dobar ukus što se cura tiče, a i stalnu potrebu za ''otvaranjem i zatvaranjem knjiga'' s istima. Imala sam dojam da ti nije teško pričati s djecom od 3 god, kao ni sa starcima od 80, pa čak ni s nama curama o vječnoj temi koja nikad ne zastarijeva u našem društvu. Dobro se sjećam kako su započinjali takvi razgovori:

57

Pavlek: I, Majo, ljubiš kaj? Maja: Boga i domovinu. Oboje: Hahahaha I dalje je teoretiziranje išlo svojim tijekom. Proveo si sate i sate u Damjanovom uredu radeći na kompu ili skenirajući i pripremajući za sve nas Rohra i Torkingtona.

Rado ću se sjećati tvog zdravog smisla za humor, dogodovština s prijemnog ispita za DIF, tvoje skripte s vicevima, glumačkog talenta, robotskog plesa, prvobitnog bojkotiranja uporabe mobitela… Volio si ruksak nositi sprijeda (točnije, kad si nekome pomagao, a nosio i svoj) voziti se na svom motoru, rješavati testove inteligencije, skakati u snijeg, organizirati projekcije filmova, sudjelovati u news grupama. Kvalitetno vrijeme za molitvu tebi je bila noć i po mogućnosti pogled na zvjezdano nebo… Bio si čovjek u pokretu, a često i vuk samotnjak. Hvala ti na brojnim svjedočanstvima, napisanim, usmenim, a ponajviše na svjedočanstvu kojeg si u našim srcima pisao svojim životom.

Hvala ti na iskrenosti, mnogim ohrabrenjima i na smijehu. Hvala ti na trudu da svoj zanos i oduševljenje nečim odmah preneseš na druge i širiš dalje. Hvala na svim palačinkama, ručkovima u tvojoj kući i gozbama u Damjanovoj kleti. Drago mi je što si bio gost kod mene i u Vitezu, u Bosni. Sada si u nebu upoznao i ostatak moje obitelji. J Što još reći… možeš i gore organizirati kakvu zajednicu, pa molite za nas, a mi ćemo za vas. Imao si prekrasan posljednji ispraćaj i kao što bi tvoja draga obitelj rekla: Vidimo se u raju. BTB <><

Maja Garić

58

Pavleku… Sjećaš se mojih dugih rečenica i "lasciatemi cantare…" – sve do Rima?! Riječima sam mogla nadglasati grgolj potoka i šum lišća svih šuma zajedno. Ovih dana stojim nemoćna i nijema pred tvojim slikama. More si poljubio. Duša se moja kreće k Bogu i moli zaogrnuta suzama.

Sanja Špičko

59

U mislima se vraćam u 2003. godinu u Severin na Kupi; bile su Duhovne vježbe, a ti si se zajedno s mojim sada mužem "ubacio" među vjeroučitelje. Već tada je Bog imao planove s nas troje. Bio si podrška mom budućem i bodrio si ga da osvoji "neosvojivo". Hvala ti, Pavlek, na tome! Dvije godine kasnije stajao si kao vjenčani kum pokraj nas i svjedočio za nas. Sjećam se tvojih i Ivanovih filozofiranja oko najmanjih sitnica do ozbiljnih životnih tema. Često ste mi dizali tlak s tim, jer mi vas je bilo teško pratiti pa bih se više puta isključila i radila neki svoj poslić, prepuštajući vas vašim "naklapanjima". Sada će mi nedostajati i već mi nedostaju te rasprave i teško mi je kad se sjetim da takvog sugovornika teško da ćemo imati. Palačinke: Tu si bio majstor! Sjećam se tvojih savjeta: "Znaš kaj, stavi glatko brašno, jer od oštroga su ti tvrde, a ja znam ubaciti i malo ulja v njih..." Da, nutelu ne smijem zaboraviti jer su tada bile savršene.

60

Imao si srce djeteta i mislim da si nam najvjernije pokazao što znači ona Isusova: "Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko." A baš si se s djecom najbolje razumio, a i ona tebe… Sjećam se kak' je Terezija bila uzbuđena kad je znala da dolazi Pavlek - osluškivala je vrata i već ti je znala pripremiti papuče… A navečer nakon Anđele čuvaru mili nabrajala je koga nek Božek čuva… Tereziju, mamu, tatu, didu, baku, Pavleka da si nađe curu…

To što te nema među nama me rastužuje jer mi ćemo se opet nalaziti, družiti i smijati se, no, smijeha će biti manje i teško da će se netko uspjeti popišati od smijeha ili rasplakati kao što je to bio slučaj u tvojoj blizini i s tvojim šalama. Raduje me što si ti prvi od nas saznao odgovore na mnoga pitanja o kojima smo znali diskutirati na našim molitvenim večerima. Pavlek, imao si stvarno veliko srce i znao si se i radovati i tugovati s nama. A ono što je najvažnije, ispunio si svoju zadaću koju ti je Bog namijenio ovdje među nama.

Sanja Malbašić

61

DODATAK 2

Pavlek se, unatrag par godina, zaljubio u izazovan i nimalo jednostavan hobi – podvodni ribolov. Uživao u je svim mogućim raspravama koje su imale barem i malo veze s ribičijom.

Ovaj dodatak donosi dvije posljednje rasprave koje je Pavlek započeo na hrvatskoj news-grupi posvećenoj podvodnom robolovu (hr.rec.ronjenje).

62

Tema: Dozvola preko pošte? Pokretač: Pavlek (20.05.2008. 23:04) Iz Varaždina sam, a trebao bi godišnju dozvolu. Zanima me da li neki klub izdaje dozvole prek pošte, jer mi se neda tražiti gdje ima za kupit u Brodarici ili Šibeniku. Princip: ja uplatim na žiro račun i doma mi stigne dozvola i ja platim poštarinu. Al da je neki klub sa jeftinijim članskim iskaznicama... tako 50 do 100 kn. Eto ako neko zna.. puno hvala! Pozdrav!

Re: Dozvola preko pošte? Od: Ilija (20.05.2008. 23:24) možes direktno naručit iz saveza neplaćas članarinu nikakvom klubu - samo dozvolu i članarinu savezu. prošle godine cijena bila 400 kn. evo adresa www.hssrm.hr a dozvolu salju poštom u roku dan dva pozdrav

Re: Dozvola preko pošte? Od: Pavlek (21.05.2008. 13:46) E, hvala ti! :-) Pa nisam ni znao da to postoji. Super! Pozdrav!

Re: Dozvola preko pošte? Od: Sven (26.05.2008. 12:02) To ti iz iskustva??? Zasto bi onda Klubovima trazili godisnji ugovor itd??? AKo je iz iskustv, OK, ali mislim da ne bi bas islo tako.

Re: Dozvola preko pošte? Od: Pavlek (26.05.2008. 12:14) Sad ja iz iskustva... prije par dana naručil, tj. u petak i sve 5. Išel na www.hssrm.hr nazval na broj za dozvole, raspital se... Faksiral sam osobnu, uplatil 400 kn na njihov žiro račun u erste banci, faksiral potvrdu uplatnice i to je to. Već isti dan je bilo na pošti, a do mene bi trebalo stići danas ili najkasnije sutra. Šljaka 100% Pozdrav!

Re: Dozvola preko pošte? Od: Jouzo (27.05.2008. 20:59) aj javi jel ti stigne...i ja bi to tak napravil isto.... kolko kosta?4 glave?

Re: Dozvola preko pošte? Od: Pavlek (28.05.2008. 13:14) Stiglo jučer! Sve 5! 2 plastificiranje dozvole, sve po zakonu. Koštalo me 400 kn + 5 kn zbog uplate u banci + "nekaj za poštarinu" (neznam kolko, nisam ja platil nego moji roditelji). Uglavnom računaj 410 kn i malo kopiranja, faksiranja. Ja sam prezadovoljan! Sutra ujutro kidam nalijevo na Krapanj! :-) Pozdrav!

63

Tema: Podvodni ribolov oko Krapnja? Pokretač: Pavlek (16.05.2008. 16:09) Pozdrav svima! Nakon što sam godinama ronio na otoku Istu, sada to više nisam u mogućnosti :-( , a otvorila mi se nova mogućnost na Krapnju (južno od Šibenika i istočno od otoka Zlarina). Budući da nisam nikada bio u tom akvatoriju, zanima me sve vezano uz ronjenje i podvodni ribolov na tom području: kakva je vidljivost tj. prozirnost mora (ne volim mutno more), jel ima života ispod mora (posebno me zanima kako je stanje sa hobama, gofovima i brancinima). Kakvo je stanje sa policijom i kontrolama - naime ja imam dozvolu, no nikad ne nosim bovu, pa me zanima što ak me ulove bez bove? Kakva je gustoća prometa plovila? Budući da nemam čamac mogu jedino doplivati do pozicija, a to znaći da sam ograničen na Krapanj i onih 6, 7 otočića južno od Krapnja (Drvenik, Krbela, Rakitnjak,....), pa me zanima kakvo je tam područje za podvodni ribolov. Jasno da ne tražim pošte ili tak nekaj, nego čisto okvirno, da imam neku općenitu sliku. Eto, hvala svim dobrim dušama koje odgovore. Pozdrav! Pavlek

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: JoFFa (17.05.2008. 00:00) neznam kako je, al pocni vuci bovu :)

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: nutricionizam.2@gmail.com (17.05.2008. 15:43) -uhvatili su me barem 5 puta bez bove kada sam ronio u kraju i niti jednom me nisu kaznili vec samo upozorili da se ne udaljavam od kraj... -sto se toga tice... -izbjegavaj Krbelu( bunar), Dvanjku, unutarnju stranu Drvenika... tu neces vidjeti nista osim trpine i jezeva i morske trave.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (17.05.2008. 22:59) Hvala na tim savjetima! Daj mi molim te reci jel more bistro? Imam fobije od toga da je mutno more jer sam jednom ronio na Modravama oko Murtera i vidljivost je bila doslovno od 3 do 5 metra ovisno kako kada! To me totalno razocaralo. Znam da to nije blizu, no to je najbliza lokacija Krapnju na kojoj sam ja ronio. Daj mi reci kak je stanje sa hobama i jel ima gofova, brancina,.... Ili koje ulove da uglavnom ocekujem - koji su tvoji glavni ulovi na tom podrucju? To bi mi puno pomoglo, jer bi se vec doma mogao pripremiti kaj se tice opreme, jer ne mogu nositi svu opremu na more, pa bi mi pomoglo koju opremu da uzmem. Inace lovim do max nekih 18 metara. Znam da sam sad vec dosadan :-) , no ak ti nije problem daj mi molim te reci gdje ima za kupiti dozvola za podvodni ribolov u Sibeniku ili mozda cak i u Brodarici? Moze neki kontakt? Hvala ti puno! Pavlek

64

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: nutricionizam.2@gmail.com (18.05.2008. 16:53) -sto se tice dozvole... imas u Brodorici... prodaje se na u jednoj kucici na cesti sa desne strane ceste kada se vozis prema jugu. Mislim da je tamo turisticka zajednica... -ja lovim samo ljeti i tada je uvijek bistro, a za ovo vrazdoblje ti ne mogu tocno nikaj reci... -nisam bas neki extra lovac, ali uvijek se nade par trilja, ovcica, saraga, cipla... Brancina nisam vidio vecega kao niti gofa, ali prije da je neiskustvo razlog. -hobotnice... jako slabo, a tu sam najbolji u traganju jer sam ih jako dugo lovio samo sa ostima, maskom i perajama... -nekada ih je bilo, ali sada pustos.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (18.05.2008. 19:18) Ok, hvala ti puno! Pomoglo je. Bas me zanima kak ce to proci. Idem vjerojatno u petak i dolje sam 3 tjedna :-) Nadam se da ce biti ulova. Za hobe mi je bas zal, jer ih volim traziti, loviti i jesti :-) Na Istu ih je bilo stvarno puno... Kad se vratim, bit ce dojmovi i izvjestaj ulova. Pozdrav!

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: JoFFa (23.05.2008. 22:04) tipican nacin razmisljanja u nas... ko prica o kaznjavanju? Prica se o sigurnosti vlastite glave. Kazna je najmanji problem.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (24.05.2008. 20:29) Ne branim nikog niti ne stajem na ničiju stranu, nego samo iznosim svoja iskustva s bovom i sigurnošću. Jasno da je život najvažniji i da je sigurnost na 1. mjestu... no ja recimo ne nosim bovu upravo iz tog razloga - sigurnost. Jednom sam se skoro utopio zbog bove, a nije ni "obavljala" svoj posao što se tiče tjeranja čamaca, tako da jedini razlog zbog kojeg se ja dvoumim u vezi bove je policija i plaćanje kazne. Ako je pitanje sigurnosti, ja je nikad više ne bi stavio na sebe. Pozdrav!

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: JoFFa (25.05.2008. 21:22) Stvar je u tome sto te bez bove ne vidi nitko, pa ni oni koji znaju sto znaci ta bova. Time automatski povecavas mogucnost da od neduznog covjeka

65

napravis ubojicu kad te pregazi radi tvoje tvrdoglavosti. Ja recimo bovu redovito vucem za sobom. Je, zapne i znam se iznervirati, ali NIKAD mi nije pala na pamet ideja da odem roniti bez bove. Bova ti ne garantira 100% zastitu od naleta broda, ali za sigurnih 90% povecava vjerojatnost da ce te na vrijeme uociti i zaobici. Bilo je rasprava na ovu temu, zakljucak je uvik isti - navikni se na bovu. Ti radi kako hoces. Pozdrav

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (25.05.2008. 23:20) Ti vjerojatno roniš negdje gdje je relativno prometno. Ja sam do sad lovio samo na Istu. Tamo je promet toliko rijedak da je stvarno teško poginuti od čamca. Lovio sam uglavnom do max nekih 20 metara od obale, jer dosta naglo idu dubine, tako da sam praktički izronjavao uz stijenu. Ima i jedan psihički faktor koji je barem kod mene bio značajan - kad sam imao bovu, osječao sam se siguran što se tiče čamaca te sam ignorirao zvuk čamca. Kada mi je par puta čamac prošao par metara od mene shvatio sam da nema smisla, pa sam skinuo bovu. Tad sam se obazirao na baš svaki zvuk čamca i od tada sam se čuvao 100 puta bolje od bilo kakve bove. Ako sam na dnu i čujem zvuk morota, krenem u izron i to uz stijenu - tako da izronim uz sam kamen. A ako bi preplivavao kanal, tada je glava non-stop vani i gledam ljevo, desno. Stvarno ne vidim scenarij da bi mogao poginuti na Istu od čamca... To je slučaj sa Istom, a kako će sad biti - pojima nemam, moram vidjeti kako to stvarno izgleda. Ako je više prometno i ako neću loviti uz samu obalu, tada ću sigurno staviti bovu. ...i, da... čitao sam rasprave na tu temu... i nije da sam baš iščitao neki generalni zaključak... Svako ima svoj princip, i kolko sam vidio, ima ih stvarno dosta koji ne rone sa bovom. Pozdrav

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Parker (19.05.2008. 09:35) Baš smo u subotu ja i prijatelj bili na otočićima južnije od Krapnja, i to po prvi puta. Vidljivost je u moru bila srednja, puno bolja nego prije desetak dana u

66

Rogoznici, ali je zato ulov bio dosta siromašniji. Na prvom otočiću je teren bio idealan za lubina i eventualno komarču ali izgleda da nije bio njihov dan !Pogodio sam komarču i lubina od pola kila. Na drugom otočiću je teren bio kamenitiji i dublji , i izgleda dobar za dublju čeku na zubace i gofove ,al ja nisam imao sreće niti sam išta vidio. Poslje sam zeznuo još jednog lubina u kraju i nekoliko hobotnica i to je to. More je 18 stupnjeva!Prijatelju se otkinuo lubin od cca 1kg ,a ulovio je takodjer par hoba i jednu sipu.S obzirom na jugo i plimu riba je trebala bolje raditi, al možda zbog punog mjeseca nije. Pozdrav!!

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (19.05.2008. 13:05) E, hvala ti Parker! Ne znam koliko ti inače loviš, no ovo kaj si ti meni opisao i ne zvuči tako loše. Mislim nije ono neka totalna katastrofa. Ako ste obojica uhvatili svaki po par hoba, pa to znači da ih ima dosta. To me najviše razveselilo u cijeloj priči :-) A ako ima dobrih pozicija za gofove i zubace, ja presretan... Mislim... nek je samo dobrih pozicija, pa bude valjda došlo nešto u tri tjedna dok sam dolje, a lovim svaki dan. Meni bude jedino malo gadno jer budem morao dosta perajati do tih otočića. Udaljenost od Krapnja je malo više od 1 km, a za to mi treba 35 minuta u jednom smjeru. Nadam se da taj prolaz nije previše prometan. Jedva čekam, ... još kad isprobam svoj novi Suunto D3 Military po prvi puta u moru ... koji gušti! :-) Pozdrav!

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: K.S. (19.05.2008. 20:25) Ne bih ti preporučio perajanje između tih otočića. U sezoni je tamo dosta prometno osobito kanal između Krapnja i Krbele, možda sad nije. Usput, u tom kanalu na krapanjskoj strani je plićak i često tamo viđam PR-e, ali pazi se, obavezno bova!!!

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (20.05.2008. 01:12) Vidjet cu... ak ce biti stvarno prometno, stavit cu bovu, a ako ne onda necu. Uzasno ne volim bovu - jednom sam se za malo utopio zbog bove jer mi je konop zapeo za kamen kod izrona. Gadan osjecaj - od tad ju vise nisam stavio na sebe. Kad perajam, glava mi je uvijek vani i cijelo vrijeme pogledavam ljevo, desno - pazim ja svoj zivot. A perajat cu sigurno - ne mogu u 3 tjedna svaki dan roniti samo oko Krapnja. A mislim ronit i do onih daljih otocica (Oblik, Mumonja, ...). Dobrih sat vremena perajanja i eto me na Obliku :-) A kaj mogu kad nemam camac, a za dobru pozicju bi perajao i satima. Samo da me policija ne kazni zbog bove i sve 5. Pozdrav!

67

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Parker (20.05.2008. 09:05) Ne znam, ne bi ti preporučio preplivavanje, pogotovo u sezoni! I meni bova smeta, al dobro je imati ljeti kad se makneš od obale!! Radije roni oko krapnja... :-))) Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: mario_C (20.05.2008. 10:12) Ne znam kad ides sada ili u sezoni dolje ali kak ti je Kreso rekel promet dolje u sezoni ti je ko autocesta tak da ti bas ne bi preporucil preplivavanje s bovom ili bez. Probaj se raspitat medju domacim za iznajmit kakvu pasaricu bilo kaj pa neku cijenu za cijeli tjadan ili ulozi neku lovu u neki mali gumenjacic jer ti dole nekaj velikog za roljenje ne treba. Za sada kaj se tice stanja prometa neznam.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (20.05.2008. 14:11) Sad idem na more - ili krajem ovog ili početkom sljedećeg tjedna. Pa razmišljao sam si i ja o tome da si uzmem neki gumenjak - ali tu dolazi u obzir jedino neki skroz mali na napuhavanje i sa veslima tj. igračka. Jer svu opremu vučem iz Varaždina i to vjerojatno sa autobusom, tako da ne mogu uzeti nešto veliko. A ne idem na svoje nego kod prijatelja. Kad bi imao neku vikendicu na moru odma bi uzeo neki gumenjak s motorom i gotova priča. Jel zna netko možda gdje ima za kupiti takvih malih gumenjaka za napuhavanje sa veslima - ono za nekih par stotina kuna. Znam da je nekad bilo u Konzumu za nekih 250 kn. Eto ako netko zna nek javi.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: keclu007@net.hr (20.05.2008. 16:17) -samo nemoj plivati izmedu Drvenika i Zlarina jer tuda moze proci i ribarica i ratni brod... frend i ja smo lovili ribu i pili pivo u brodu s vanjske strane Drvenika i 20 metara od nas je prosao ratni brod i bili su toliki valovi da smo se skoro prevrnuli u Elanu od 3,8 metara... :)))) oprez!!!

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (20.05.2008. 22:57) Sumnjam da budem isao tako daleko... jesam lud, no tolko ipak nisam. Mozda odem jednom i do Drvenika, no to mi je maksimalni domet. Ma bas me to zalosti s bovom... kak se vise raspitujem tak vise vidim da

68

budem morao stavit bovu, a to mi je katastrofa... ne volim bovu maksimalno.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: mario_C (21.05.2008. 08:50) Uvijek imas onu varijantu sa utegom za bovu koji se kaci za pojas pa na odredjenom podrucju gdje se mislis duze zadrzat ju pustis, samo je sranje posle vracat po nju ako odes predaleko od nje.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (21.05.2008. 13:21) Ma razmišljao sam i o tome, no upravo mi se to neda - da se vračam stalno po to. Ma prikopčat ću tu bovu na sebe pa što bude bude. Ma sve se to pretrpi... samo nek bude ulova i sve bu dobro - tako recimo koji gof od kojih 20 - 30 kg :-) Pozdrav!

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Samuraj (24.05.2008. 15:07) Pametno, tako ce te lakse pronac, jer sumljam da ces uspit doc do kojeg otoka.

Re: Podvodni ribolov oko Krapnja? Od: Pavlek (24.05.2008. 20:38) Zbog čega to misliš? Idem za par dana pa se javim ako se vratim živ. Da napomenem još jednom kaj se tiče bove - jedini razlog zbog kojeg je stavljam je da izbjegnem kazne. Što se tiće sigurnosti, tu imam dosta loša iskustva i nikad je ne bi stavljao na sebe u te svrhe. Što se tiće prometa tog kanala početkom 6. mjeseca - ono što sam se ja raspitivao kod mještana dolje - vele da nije tako jako prometno... pa sad više ni sam ne znam tko tu laže. Eto kad se vratim sa mora javim svoja iskustva. Pozdrav!

69

DODATAK 3

Uvijek je zanimljivo čuti što netko misli o nekome. Ova je Knjiga oproštajnih pisama posebno zanimljiva jer je taj netko Pavlek, po mnogočemu jedinstven i poseban.

Ovaj dodatak donosi još ponešto o Pavleku, no ovaj puta ispričano od strane – samog Pavleka. Uz nekoliko sačuvanih i ovdje objavljenih misli, posebno je važno Pavlekovo svjedočanstvo o štetnosti kompjutorskih igara koje će najbolje prizvati u sjećanje lik i djelo našeg Pavleka.

70

[28.1.2007 23:40:10] Pavao Čavlek kaže: Nije mi ni karijera važna, ni ne znam kaj,... vjera mi je dosta promijenila život i nadam se da se nikad nebudem prestal mjenjati... [29.1.2007 23:39:25] Pavao Čavlek kaže: Samo, ... to znam često reći... ljudima je obično stalo do smešnog Pavleka i možda do nabildanog Pavleka, no jako malo ljudi cijeni ozbiljnog Pavleka. Jer on proziva, zahtjeva promjene, .... zato nemam puno prijatelja, ali one koje imam to su pravi... [15.5.2007 0:23:01] Pavao Čavlek kaže: Kaj - ah učenje? Sad nam je to obaveza i tu sad služimo. Nemoj tak pristupati učenju! Uči k'o da učiš za Isusa! Pusti ti rokove i okolnosti i sve ostalo, samo uči zauzeto i shvaćajući da tu najviše služiš, a služenje ne postoji u tuzi i žalosti. Služiti se može samo u veselju! [8.1.2007 23:19:51] Pavao Čavlek kaže: Imaj vjere, ... i daj se voditi od Duha Svetoga. Najde on put i u najneizglednijim situacijama, samo mu vjeruj. Vjeruj Mu slijepo. Meni nikad nemoj slijepo vjerovati, ali Njemu vjeruj! [11.2.2007 23:50:31] Pavao Čavlek kaže: Pa kad bi moral opisati svoj psihološki profil i karakter jednom riječju, onda bi to vjerojatno bilo da sam "dubok" (inače mi je već tisuću put u životu bilo žal što sam takav, no takav sam, i ne bi to mijenjal.... a i nebre se mijenjat). I jako to cijenim kod drugih ljudi. Ne znam kak da ti velim ... takvi ljudi se obično kuže jako lako, a ostali se moraju jako potrudit da skuže... Zbog te dubine sam se možda i igral... kak god to zvuči... - rane od mucanja su me pogađale stvarno jako duboko, a i taj svijet igrica je u biti jako dubok ako imaš maštu (samo kaj je dubok u lošem smislu). I ne znam... fali mi to općenito kod svih ljudi s kojima sam blizak, a koji nisu duboki... jer mi je teže biti dubok kraj njih - ne kuže tu tvoju dubinu. Mislim da ova prethodana rečenica dobro pogađa bit toga kaj sam htjel reći...

71

Svjedočanstvo o neodlasku u teretanu

Svjedočanstvo nije spektakularno, no imal sam poticaje da ga napišem... pa sam poslušal. Neki dan se probudim sa čvrstom odlukom da budem danas molio pod svaku cijenu, pošto nekoliko prošlih dana nisam imao jutarnju molitvu... barem ne onakvu kakvu bi trebal imati. Probudio sam se dosta kasno jer sam se osjećao dosta loše – imao sam osjećaj da se budem razbolio... kao da uopće nisam spavao. Taj dan sam imao dogovor s jednim kolegom sa faksa da se budemo našli u teretani... postajem osobni trener :-). Počeo sam moliti oko 45 minuta prije nego smo se trebali naći u teretani... s tim da mi za spremanje treba 15 minuta i 15 minuta za putovanje do teretane. ... Taj dan sam stvarno odlučio da budem molio kak spada i to ne nekih 15 minuta tek toliko da "odradim molitvu"..., pod bilo koju cijenu. Osjećao sam se dosta loše, no jednostavno sam nastavljao moliti i pouzdavati se. Nisam se uopće obazirao na proteklo vrijeme u molitvi, u biti sam i čisto zaboravio na vrijeme i tako sam proveo u molitvi oko 40 minuta, pa tako nisam imao šanse da stignem u dogovoreno vrijeme. I dok sam ja tako bio uronjen u molitvu, dođe mi poruka od tog dečka da mu je nekaj iskrsnulo i da ne može danas doći. Nadao sam se tak nečemu jer sam se osjećao dosta loše, no zbog poštivanja dogovora – došao bi. U biti me Gospodin izbavio od nepotrebnih komplikacija koje bi nastale da sam otišao u teretanu, jer sam se ubrzo kasnije dosta razbolio – dobio sam neku gadnu crijevnu virozu. Uglavnom... bilo bi gadno da sam otišel u teretanu taj dan... stvarno sam se grdo razbolio. "Kockice" se uvijek nekak poslože kad se čovjek pouzdaje. Bvb

Pavao Čavlek

(Ovo svjedočanstvo, koje je Pavlek napisao 17. travnja 2008., objavljeno je na internom dijelu web stranice Zbora mladih Varaždinske biskupije, kojemu pristup imaju sami članovi Zbora.)

72

Svjedočanstvo o štetnosti kompjutorskih igara Zovem se Pavlek, odgojen sam u katoličkoj obitelji, a ovo je svjedočanstvo o mojoj ovisnosti - kompjutorskim igrama. Svaka ovisnost je u biti bijeg od nečega, pa tako ni ovisnost o kompjutorskim igrama nije iznimka. Nikad nisam bio sklon bježanju od stvarnosti pomoću klasičnih metoda - alkohol, droga, ... Budući da sam oduvijek bio sklon apstrakciji i imao bujnu maštu, takva su bila i moja bježanja u svjetove koje sam ja stvorio i u kojima sam ja imao svu kontrolu - u tim svjetovima ja sam bio bog. Najprije sam bježao od stvarnosti samo u svojoj mašti, a kasnije sam to isto počeo raditi koristeći kompjutor. Razloga za bijeg u ovisnost bilo je više, no glavni je bio mucanje. Počeo sam mucati kad sam imao oko 5 godina. Točno se sjećam scene u kojoj sam prvi put svjesno zamucao i postao "opečaćen" kao mucavac. Pod teretom pogleda ljudi (neki obiteljski prijatelji), spoznao sam da sam drugačiji - bila je to velika rana. Od tog događaja mucao sam sve više i svakom zamucanom riječju postajao sve svjesniji svog hendikepa koji me još više "gušio", a rana je bilo sve više. Razdoblje osnovne škole bilo je ispunjeno ruganjem na moj račun zbog mucanja i pogledima sažaljenja. Upravo su ti pogledi bili najbolniji i ostavljali najdublje rane. Srednja škola je prošla sa sličnim scenarijem. Kompjutor sam prvi put vidio kod obiteljskih prijatelja još kao dijete. Bila je to Amiga 500. Vrlo rado sam odlazio do tih prijatelja, samo da bih promatrao kako se starija djeca na njemu igraju. Samo gledajući kako se drugi igraju toliko sam se zadubio da sam zaboravio na sve probleme i svu stvarnost, a tek kada sam sjeo i sam zaigrao - bilo je jednostavno neopisivo. Kasnije kad sam imao oko 16 godina i već posjedovao kompjutor, dobio sam i tu Amigu 500 za jedan Božić od tih obiteljskih prijatelja (vjerojatno su se sjetili sa kakvim sam žarom i uzbuđenjem promatrao taj kompjutor). Kad sam krenuo u gimnaziju moj stariji brat već je studirao na Fakultetu organizacije i informatike (FOI) u Varaždinu i trebao mu je kompjutor. Kupili smo gotovo najbolji koji je bio na tržištu u Sloveniji - Pentium 90, 16 MB RAM. Moj brat ga i nije previše koristio, tako da mi je kompjutor gotovo sve vrijeme bio na raspolaganju. U drugom polugodištu prvog razreda nabavio sam prvu pravu kompjutorsku igru - Diablo. Kada sam ju pokrenuo ruka mi se tresla od uzbuđenja, srce je lupalo kao da će iskočiti van - potpuna sreća, rješenje svih mojih problema! Barem se tako činilo. U počecima igrao sam svaki dan i to u prosjeku po 3 - 4 sata na dan. Nakon što sam igru Diablo odigrao oko 6 puta, počela mi je biti dosadna, pa sam smišljao kako da dođem do novih igrica. Rješenje je bilo to da sam prestao jesti u školi i tako uštedio 100 kuna na mjesec. Kasnije sam se više zbližio sa dečkima iz razreda koji su imali isti "hobi", pa smo razmjenjivali igrice. U višim razredima igrao sam sve više i više, pa sam neke dane igrao doslovno i do 18 sati. Škola je patila zbog moje ovisnosti, no nikada toliko da bi se to jako isticalo. Sva četiri razreda sam prošao sa vrlo dobrim uspjehom i to sa minimalnim trudom - učio sam u prosjeku 20 - 30 min na dan. Za vrijeme odmora između satova nisam izlazio na hodnike već sam većinom pisao ili prepisivao zadaće, učio, radio šalabahtere,... jer sam znao da kad dođem kući i moram birati između učenja i igranja, učenje nema nikakve šanse. I tako sam se provukao kroz gimnaziju uz mnogo spretnosti i neke neopisive, "slučajne" sreće. Na maturalno

73

putovanje u Španjolsku nisam išao već sam za taj novac (2500 kn) nadogradio kompjutor, kojeg mi je stariji brat u međuvremenu predao, jer je on završio studij, te sam sada imao Pentium 2 celeron 366 (kasnije mu podigao radni takt na 433 Mhz), 160 MB RAM. Kompjutor sam preselio u svoju sobu te mi je tako bio na raspolaganju 0-24. Nove igre su se samo redale jedna za drugom. Igre sam naručivao iz Zagreba od nekog pirata. Za jedan Božić sam si naručio 10 igrica na 20 CD-a. Najdraže godišnje doba mi je bila zima - praznici, bjelina čistog snijega, topla soba, igrice. Zimski praznici od tri tjedna prolazili bi mi kao jedan dan. Sjećam se da sam u zimskim praznicima u 3. razredu (nakon što sam nadogradio kompjutor i kupio si 10 igrica) potrošio sva tri tjedna praznika na igranje jedne igre: Baldur's Gate 1. To mi je bila najdraža igra tj. serijal koji se sastojao od ukupno 11 CD-a (BG 1 (5 CD-a), BG 1: TOTSC (1 CD), BG 2: SOA (4 CD-a), BG 2: TOB (1 CD)) - prilično velik svijet napravljen sa namjerom da se u njemu ostane što dulje. Odmah nakon Baldur's Gate-a najbolje igre bile su mi: Fallout 1, 2, Diablo 1, 2, Lands of Lore 2, Dungeon Keeper, Thief: The Dark Project, Rage of Mages, Heroes of Might and Magic 2, 3, Starcraft, ... i mnoge druge "fantastične" RPG i FRP igre. Prošao sam sve vrste igara od brojnih pucačina i arkada, preko strategija i avantura, pa sve do definitivno najigranijih RPG (Role Playing Games) i FRP (Fantasy Role Playing Games) igara tj. sve osim simulacija raznih vozila, sportskih simulacija te kartaških igrica. RPG i FRP igre su mi definitivno bile najdraže jer sam se u njih mogao najdublje udubiti i potpuno nestati iz ovog krutog, hladnog i osuđujućeg svijeta. Jednostavno je neopisiv osjećaj potpuno se izgubiti u zamišljenom svijetu u ulozi heroja kojeg si sam kreirao i njime rješavati zadatke, spašavati ljude, otkrivati blaga, pričati s likovima, zarađivati novce, kupovati bolja oružja i oklope, ubijati razne beštije (trolove, ogrove, divove, ente, zmajeve, pale vitezove, zle mađioničare, ...) i tako rasti u iskustvu, vještini, snazi, izdržljivosti, okretnosti, ... U svijetu kompjutorskih igrica nije bilo pogrešaka, sve je bilo točno onako kako sam ja to htio, a kada bih napravio neku glupost za koju bih morao snositi odgovornost jednostavno bih se poslužio opcijama Save i Load (pohrani poziciju i nastavi s prije pohranjene pozicije). Ponekad sam hodajući ulicama Varaždina (u stvarnom svijetu) razmišljao o primjeni opcija Save i Load u stvarnom svijetu (npr. kad bih dobio neku jedinicu u školi), ne shvaćajući da to nije moguće u stvarnom svijetu - linija između dva svijeta u koja sam ja živio bivala je sve tanja. U svijetu kompjutorskih igrica sve je dopušteno, sve je moguće, sve je kao u ovom realnom svijetu samo mnogo privlačnije, jer ja sam glavni lik u tom svijetu i ono najvažnije - ja ga kontroliram. Da, kontrolirati svijet je bilo ono zbog čega sam igrao igrice - ja sam bio bog. Zanimljivo - u mojoj najdražoj igri Baldur's Gate glavni protagonist igre tj. moj lik upravo je u toj priči bio polubog - slučajno?. "Biti kao bog" - nije li to čežnja svih ljudi, nisu li zbog toga pali anđeli sa neba predvođeni Luciferom i njegovom željom da bude jednak Bogu, nisu li zbog te iste želje Adam i Eva istjerani iz raja, ne pita li se samo ime najvećeg vojskovođe arhanđela Mihaela "Tko je kao Bog?" želeći naglasit da nema drugih bogova osim jedinog i istinitog Boga. Sve vrijeme mog igranja znao sam da radim krivo, no jednostavno nisam si mogao pomoći. Nekoliko desetaka puta pokušao sam se osloboditi od igrica no bezuspješno, jer sam se borio sam, a neprijatelj je bio mnogo jači - onaj isti neprijatelj koji mi je godinama šaptao u uho: ti jesi bog. Nakon srednje škole nisam se uspio upisati ni na FFK (današnji kineziološki), ni na FOI u ljetnom roku 2000., pa sam u jesenskom roku upisao pravo u Zagrebu, jer je tamo bilo puno slobodnih mjesta, a i zbog još jednog razloga koji je priča za sebe. Nastupili su i ljubavni problemi (još jedna velika rana i jedan veliki razlog za još dublji

74

ponor u nestvarne svjetove), a budući da nisam imao kompjutor sa sobom u Zagrebu, jednostavno nisam mogao izdržati suočen sa svim tim problemima u stvarnosti. Vratio sam se kući nakon 5 tjedana provedenih u Zagrebu. Mnogo slobodnog vremena iskoristio sam za rješavanje vozačke škole i za jedan od mojih najozbiljnijih pokušaja rješavanja ovisnosti o igricama. Otišao sam u Istru kod obiteljskih prijatelja i dobrih vjernika na mjesec dana kako bih radio u stolarskoj radioni kao pomoćnik, samo da se maknem od igrica. Nakon mjesec dana vratio sam se kući i spalio sve svoje igrice (oko 30-ak CD-a). Mislio sam kako sam napokon nakon 5 godina ovisnosti slobodan i umislio si da sam ja napravio veliku stvar i na fini način rekao Bogu - ne trebam te. Jasno, ovisnost se vratila i to na vrlo profinjen način (kao i uvijek); npr. mlađi brat mi donese neki CD da mu ga presnimim, a na CD-u igra koju sam oduvijek htio igrati, ili "slučajno" pronađem neki zametnuti CD sa igrom, ili mi jednostavno dođe neki od prijatelja sa nekom igrom da mi ju posudi, ili već nekako, igre su uvijek pronalazile put do mene i to uvijek one koje sam baš htio - opet slučajno? Na ljetnom roku 2001. upisao sam se na FOI u Varaždinu. Postao sam student, no ovisnost me ni dalje nije puštala - i dalje sam se u prosjeku igrao 6 - 8 sati dnevno. Uglavnom sam igrao dokle god sam mogao držati otvorene oči tj. do 4, 5, ili 6 sati ujutro onih dana kada nisam morao rano na predavanja. Unatoč mojim nastojanjima da idem spavati barem prije 3 sata, to nikako nije išlo. Kada bih ugasio kompjutor prije nego što bih bio mrtav umoran, jednostavno ne bih mogao zaspati od uzbuđenja znajući da me čeka neka uzbudljiva bitka, neka princeza koju treba spasiti, nivo koji treba proći, zmaj kojeg treba ubiti, ... i to sve 1 metar udaljeno od mojeg kreveta. Spavao sam 5 - 6 sati i prvo što bih napravio kada bih se probudio (kada nisam morao na predavanja), bilo je paljenje računala i to bez silaženja sa kreveta. Dok bi se operativni sustav podizao ja bih se presvukao za 30-ak sekundi, sjeo za kompjutor i nestao iz zemlje živih - i dalje sam se igrao boga. Sjećam se hrabrih obećanja samome sebi i Bogu gotovo svakog podneva kada bih se budio - obećanja da se danas neću igrati. Sjećam se stotina borbi koje su se odvijale svakodnevno u mojoj glavi. Sjećam se dubokih kajanja gotovo svakog jutra prije spavanja, kada bih ugasio kompjutor, legao u krevet, osvrnuo se unatrag i vidio da sam izgubio još jedan dan svog života. Palo je zaista mnogo pokajničkih suza. Jedino je još nada tinjala, a to definitivno nije bila moja zasluga već zasluga Duha Svetoga, jer ja bih od sebe već odavno digao ruke i ugasio zadnji plamen nade. I dok se đavao borio da se ja ne oslobodim svoje ovisnosti, Bog je vidio moje pokajničke suze i svu moju slabost te se sažalio. Božji plan za oslobođenje od moje ovisnosti, počeo se polako ostvarivati. Kockice su se počele slagati. 2001. godina se bližila svom kraju i dok su svi razmišljali o tome kamo će na doček, ja se tim pitanjem nisam imao problema jer sam se igrao u svako slobodno vrijeme. Ne sjećam se točno, no mislim da sam na nagovor svoje starije sestre odlučio dočekati novu godinu u Budimpešti u Taizé stilu. Sam doček, kao i organizacija susreta bila je prilično loša, a dodaju li se k tome i niske temperature dobije se prilično loš doček, no upravo su se iz takvog okruženja rodila prava prijateljstva i tu sam stekao najbolje prijatelje. Kada smo se vratili iz Budimpešte nas petero mladih ljudi (između kojih je i jedan mladi svećenik) jednostavno nije htjelo da se ostane samo na tome "pa, bilo je lijepo", već smo se htjeli i dalje okupljati, družiti i moliti zajedno na tjednim molitvama. Tako je nastala prava mala zajednica. Rasli smo u prijateljstvu i vjeri, te smo zaista

75

mijenjali svoje živote (barem ostali), a drugi ljudi van zajednice koji su htjeli to primijetiti oni su to i primjećivali. Zajednica je rasla u broju i vjeri, a ja se dugo vremena nisam usuđivao nikome povjeriti o svom problemu ovisnosti, nego sam radije navukao svetačku masku i glumio vjernika bez problema. Da, bio sam prilično dvoličan, ako ne i troličan. Drugima sam dijelio savjete kako da rastu u vjeri i mijenjaju živote, a sam svoj život nisam mijenjao, a što je još gore nisam ni Bogu dopuštao da me promjeni. Čak sam i ministrirao, a nakon mise bih odjurio doma za kompjutor. Ili još gore, za vrijeme trajanja misa mislio sam na igrice - kako da prođem razinu na kojoj sam stao, kako da riješim zagonetku ili ubijem moćnog zmaja. Imao sam sigurnost u tom svijetu igrica, imao sam mjesto za bijeg ako nešto pođe po zlu u životu. Vjera je nesigurnost, vjera je skok u nepoznato, a meni je nedostajalo i hrabrosti i pouzdanja za odlučan skok u nepoznato i napuštanje svoje "sigurnosti". Na fakultetu sam ispite davao uz vrlo malo truda i uz vrlo puno neke nepoznate "sreće" i "blagoslova"; npr. za jedan od težih ispita na prvoj godini studija kojeg studenti obično spremaju po par tjedana, ja sam spremao par sati neposredno prije ispita i prošao. Slično je bilo i sa drugim ispitima. Drugu godinu sam upisao redovno. Bilo mi je jasno da je glavna misija đavla ostati neprimijećen, jer tako može raditi što ga je volja i znao sam da mu ide fantastično u svijetu, no on je to radio i u mom životu - pomagao je da prolazim ispite uz vrlo malo truda, tako da imam više vremena za igranje i da još više budem njegov rob, bez da to drugi primijete. Da sam padao ispite moji bi roditelji primijetili da tu nešto ne štima i vrlo brzo bi našli uzrok i oduzeli mi kompjutor, a đavao to nije htio. Neki bi rekli da je blagoslov prolaziti ispite uz malo truda, no je li blagoslov steći bilo što za cijenu izgubljenog vječnog života? Sve to vrijeme igranja čekao sam nekakvo izbavljenje, neko čudo, čekao sam da se sam Bog spusti i oslobodi me. Spoznao sam da se to već dogodilo: Bog se spustio na ovu zemlju i oslobodio me, samo što ja to nisam do kraja prihvaćao. Spoznao sam još jednu vrlo važnu stvar, a ta je da Bog od nas ne traži puno, već On od nas traži sve, tj. dok mu se potpuno (100%) ne predamo, On ne može svojom milošću promijeniti naše živote, jer Bog je apsolutna ljubav, a u ljubavi vlada sloboda i to bezgranična. U toj slobodi mi možemo birati život ili smrt, a Bog ne sili niti nameće svoju volju. Naš svećenik u zajednici, a ujedno i moj dobar prijatelj voli reći ovako: "Tako dugo dok mi ne damo svojih "2%" (simbolično), tako dugo Bog ne može dati svojih "98%" milosti u promjeni našeg života". Da se ne bi krivo shvatilo, onih "2%" iz ukupnog gledišta je sa naše strane naših 100% predanja Bogu. Bio sam iskren prema sebi i znao sam da se još nisam dokraja predao tj. nisam napravio sve što je u mojoj moći (nisam dao svojih "2%"), te tako ni Bog nije mogao direktno djelovati svojom milošću. Još uvijek sam radije birao smrt, samo ja to nisam tako zvao. Tek nakon otprilike godine i pol mojeg boravka u zajednici i zbližavanja sa prijateljima odvažio sam se progovoriti o mojoj ovisnosti. Od tada su borbe bile posebno žestoke, a padovi vrlo duboki - očito đavao ne voli kad mu se razotkrije njegovo djelo. Mnogo puta sam požalio što sam progovorio o svojoj ovisnosti, jer je borba bila zaista žestoka, a udarci bolni. Uzak je i trnovit put koji vodi u život, ali se isplati. Moglo bi se reći da sam u to vrijeme nazadovao u svom vjerskom životu i često padao, no rastao sam u iskrenosti prema sebi i znao sam da me ovisnost vodi u duhovnu smrt. Unatoč tome uvijek sam si vrlo vješto nalazio razloge i opravdanja da se još malo poigram ili bolje rečeno prihvaćao sam razloge za produženje moje ovisnosti koje mi je đavao nudio. Kada bih se riješio svih igrica i odlučio prestati s time, redovito bi slijedila serija udaraca na više područja mog života, a najčešće na području polaganja ispita.

76

Nestala bi "sreća" i "blagoslov" koji su me inače pratili u polaganju ispita, te bi polaganje ispita bilo mnogo teže. Pao sam 2. godinu u jesen 2003. Od tada je putanja u mom vjerskom životu krenula prilično naglo nizbrdo. Sjećam se da sam jednog petka na molitvenom sastanku u našoj zajednici u sebi čvrsto odlučio da se neću igrati unatoč padu godine, višku slobodnog vremena i ostalim okolnostima koje su pogodovale mojoj ovisnosti. Bila je to prilično hrabra odluka za ovisnika poput mene. Vračajući se kući nakon molitve u otprilike 23:30 sati, poučen dugogodišnjim iskustvom, pitao sam se na koji će se način đavao pokušati vratiti i kako brzo. Uvijek bi dolazio u vrlo sjajnom i neodoljivo primamljivom izdanu, nudeći vrlo mnogo - izlaz svih mojih problema. Vozeći se u auto prema kući čvrsto sam odlučio da neću pasti na nikakvu njegovu zamku. Kad sam se vratio kući bilo je oko 23:45 sati. Svi su već spavali, a ja sam u potpunom mraku izuo cipele i krenuo kroz kuhinju prema svojoj sobi. U mraku sam se poslužio jednom rukom da napipam prekidač na zidu i upalim svjetlo, a drugom sam se rukom uhvatio za rub hladnjaka i napipao nešto plastično. Upalivši svjetlo vidio sam na hladnjaku igru sa naslovom Desciples 2: Dark Prophecy. Radi se o prilično đavolskoj FRP igri koju sam silno želio igrati. Srce mi je počelo lupati kao ludo, a svaki razum je prestao. Jasno, brzinom strasti odjurio sam u sobu, upalio računalo, instalirao igru i igrao do 6 sati ujutro. Kako lako sam pao. Nije prošlo ni 3 sata od mojeg hrabrog obećanja, a ja sam već bio oboren. Sljedeći dan sam saznao da mi je tu igru donio mlađi brat od svog prijatelja koji mi je tu igru jednostavno htio posuditi, bez zamolbe - slučajno? Takvih "slučajnih" situacija bilo je prilično mnogo, a slijedile bi nakon svake moje hrabre odluke, jedino bi način realizacije ponekad bio drugačiji. Nakon tog pada gotovo da sam se bojao dići i uslijedio je još nagliji pad prema mom dnu. Digao sam ruke od sebe. Ja sam i dalje dolazio na molitvu u zajednicu i na našu misu u nedjelju, no srce mi je bilo daleko od Boga. Pao sam do dna, a dalje sam glumio ministranta, sav u bjelini. Nakon mnogo sati provedenih u razgovoru sa mojim najboljim prijateljima o mojoj ovisnosti uslijedila je ključna stvar. Jedan od prijatelja rekao mi je da nema previše smisla dolaziti na molitvu i misu, a ne htjeti mijenjati svoj život, već se pomiriti sa svojim grijesima i slabostima – nema kompromisa. Bio sam na dnu i nije mi bilo teško biti iskren sa sobom, te sam se složio s njime. Pred Božić 2003. godine nakon 2 godine ulaganja u tu zajednicu i prijateljevanja sa prijateljima prestao sam dolaziti na molitvene susrete petkom i na mise nedjeljom. Nabavio sam cijeli serijal igara Baldur's Gate i igrao do besvijesti. U drugom mjesecu 2004. godine bili su ispitni rokovi, te sam ja zaključio da bih trebao dati sve ispite na koje izađem budući da se opet igram te bih morao opet imati "sreće" na ispitima. Zbog zabrinutosti moje mame da premalo učim, dao sam obećanje da ako ne položim niti jedan ispit u 2. mjesecu, onda dajem kompjutor njoj, a ona neka s njim radi što želi. Učinio sam to da pokažem mami kako nema razloga za paniku oko ispita - i prije sam se igrao i davao ispite. Bilo je to prilično hrabro obećanje za ovisnika poput mene, no bio sam siguran da ću dati barem jedan od ispita na koje ću izaći, pa neću morati izvršiti obećanja. Ispiti su završili tako da u biti nisam imao prilike dati niti jedan ispit, jer sam bio vrlo čudno spriječen da položim i jedan od njih - na jedan sam zakasnio taman toliko da me profesor smjesti kraj sebe, a ispit je gotovo nemoguće proći bez prepisivanja, te su mi puni džepovi šalabahtera bili neiskoristivi; na drugi nisam mogao doći jer je zapao snijeg preko noći, te nisam mogao krenuti sa svojim mopedom, auto nije bio doma, a za vlak ili autobus je bilo prekasno; na treći nisam mogao doći jer sam se razbolio; ... Netko je slagao kockice. Dogodilo se ono što sam smatrao nemogućim - nisam dao ni jedan ispit te sam morao dati kompjutor. Mada sam se nadao da će kompjutor van

77

iz kuće, mama je odlučila dati kompjutor mom mlađem bratu (on nije bio, niti je ovisnik o igricama), te je kompjutor preseljen u bratovu sobu (2 etaže ispod moje sobe u našoj kući), gdje je i sada. Upravo u toj sobi i na tom kompjutoru pišem ovo svjedočanstvo točno 8 mjeseci i 14 dana od dana preseljenja u tu sobu. Toliko vremena sam i "čist" od igrica. U tih 8 mjeseci i 14 dana nisam niti primirisao ni jednoj igri, jasno uz Božju milost, no to ne znači da više nema borbe. Borba i dalje traje i trajat će dok sam živ, no više se ne borim sam. Upravo u ovom trenu dok pišem ovaj tekst, na kompjutoru ima instaliranih igrica, a i bratovi CD-i sa Heroes of Might & Magic 2 i 3 igricama su mi na dohvat ruke, no sada je jedna stvar drugačija - ja sam dao svojih "2%", a i Bog je dao svojih "98%" tj., odstranivši kompjutor ja sam pokazao Bogu da se ne šalim, a On je zatim preuzeo stvar u svoje ruke i pobrinuo se za nju. Razlog tome da se ja nikako nisam mogao izvući iz svoje ovisnosti punih 7 godina je taj što nisam dao svojih "2%", jer sam se stalno zavaravao da je dovoljno pobacati sve CD-e sa igricama i to je to, no igrice su dolazile sa svih strana. Duboko u sebi uvijek sam znao da je ono najviše što mogu napraviti to da udaljim kompjutor od sebe, no tada se uvijek javljao glas opravdanja koji je govorio da to nije moguće, jer ja studiram FOI (Fakultet organizacije i informatike). U zajednici se konstantno molilo za mene u vremenu mog 'otpada' od zajednice. Dok se u 2. mjesecu odvijao rasplet moje sage o igricama, zajednica je jedan cijeli dan (četvrtak) molila za mene (molitveni lanac) bez da sam ja išta o tome znao. Sljedeći dan (petak) došao sam na molitvu i vratio se u zajednicu – slučajno! U ovom trenu ću se kratko osvrnuti na onaj ključni događaj kada mi je prijatelj rekao da mi nema smisla dolaziti na molitve i mise sve dok ne želim mijenjati svoj život. Prokomentirat ću ovu izjavu mog dobrog prijatelja, jer smatram to vrlo važnim. Mnogi vjernici koje ja znam su osuđivali tu izjavu mog prijatelja, govoreći da je bio neljubazan te me samo udaljio od Crkve. S jedne strane je to i točno jer ja nisam dolazio 2 mjeseca na molitve i mise, no s druge strane vidi se da je to djelo Duha Svetoga koji je govorio preko njega, a vidi se po plodovima. Da je taj moj prijatelj drugačije postupao i odlučio me tješiti i biti ljubazan, tada ne bi pao do dna, dalje bi bio dvoličan i vjerojatno bi se još uvijek igrao za ovim kompjuterom za kojim sada pišem ovo svjedočanstvo. Ljubav nije uvijek ljubazna, no ljubav je uvijek istina, a istina oslobađa. Upravo to se dogodilo i sa mnom - istina na koju mi je prijatelj ukazao po Duhu Svetomu me na kraju dovela do slobode. Tko želi, neka shvati. Premda sam bio bez kompjutora i bez igrica, to nije značilo da je problem bio riješen, jer je glavni uzrok mog bijega u svijet ovisnosti (mucanje) i dalje bio prisutan, a nove rane nastale mojim mucanjem bile su svakodnevna pojava. Silno sam se želio riješiti mucanja i dosta sam molio na tu nakanu. Mucanje je ostalo, no prestalo je biti uzrokom mojih rana, a upravo je to i bio problem – rane od kojih sam bježao. Ja to ozdravljenje pripisujem Gospodinu Isusu Kristu, koji je, između ostalog, i za tu stvar došao na ovaj svijet – da ponese naše rane sa sobom na križ. Sada više ne trpim sramotu zbog svog mucanja, jer ju je On pretrpio za mene. Sada kada je nestao onaj neugodni dio mucanja, i samo fizičko zamuckivanje biva sve rjeđe, budući da se više ne opterećujem mucanjem više nego što bih trebao. Slava Isusu koji je zaista Krist! Završio bih ovu svoju priču s jednom zanimljivom stvari koju sam nedavno čuo na TV-u. Naime, najprodavanija igra svih vremena Sims (simulacija realnog života), nedavno je dobila nasljednika: Sims 2. U promociji te igre istaknuto je kako su se psihijatri složili oko toga da igra ima i terapeutsko djelovanje, budući da je to

78

simulacija života te kada nam u stvarnom životu krene loše, možemo jednostavno upaliti računalo i nastaviti život u virtualnom okruženju u kojem nam neće krenuti loše, a ako se to i dogodi, postoje opcije Save i Load. Puno toga sam propustio proigrajući 7 godina svog života, pa vjerojatno nisam primijetio da je pojam "bježanje od problema" dobio oznaku "terapeutsko". Bog vas blagoslovio i od svakog zla očuvao!

Pavao Čavlek

Ovo svjedočanstvo napisao je Pavlek za web stranicu mladih Varaždinske biskupije negdje u jesen 2004. godine. Kako su se stvari razvijale nakon toga, iznio je u dojmljivom usmenom svjedočenju u župnoj dvorani u Ludbregu pred roditeljima krizmanika u okviru kontinuiranih susreta sa suradnicima Kursilja u svibnju 2008. godine. Sve od tada nije više posegnuo za kompjutorskim igrama i osjećao se na tom području čist, slobodan i zahvalan Bogu i svima koji su mu pomagali u oslobađanju. Pokazao je veliko zanimanje i spremnost, upravo radost da roditeljima, njihovoj djeci, dakle mladima, posvjedoči o štetnosti te najsuvremenije i najperfidnije, a jako rasprostranjene ovisnosti, koja ulazi u domove i u srca najmlađih, ali i starijih. Poučio nas je kako se danas pojavljuju igre svjetski umrežene i jako

dugotrajne, čak i financijski zahtjevne i višestruko štetne, ne samo zbog uvlačenja čovjeka u nestvarni i neplodni virtualni svijet, nego u svijet stvarne tame i neistine, a pravi život je samo u svijetlu Božjem i istini. Poželimo Pavleku vječno uživati u svijetlu i istini slave Božje. Također svim igračima igrica molimo snažnu Božju zaštitu, blagoslov i zagovor čitavog Općinstva svetih.

79