Knjiga 34 - Početna...Ne razumijem njihovu mržnju prema Muhamedu. Izgledali su kao da znaju puno...

Knjiga

34

www.fibra.hr | www.stripovi.com

Orka_34_Epilepticar_KB.indd 1 14.09.15. 16:18:08

Knjiga

34

Scenarij & crtež David B.

*Originalno izdanje

1. L’ascension du Haut Mal 1 (1996)2. L’ascension du Haut Mal 2 (1997)3. L’ascension du Haut Mal 3 (1998)4. L’ascension du Haut Mal 4 (1999)5. L’ascension du Haut Mal 5 (2000)6. L’ascension du Haut Mal 6 (2003)

Izdavač Naklada Fibra d.o.o.

*Glavni urednik Marko Šunjić

Prijevod Jelena BulićLektura Josip Sršen

Prijelom i priprema za tisak Marko Šunjić

Dizajn Melina Mikulić, Plavi dabar d.o.o.

Tisak Stega tisak d.o.o.Naklada 400 primjerakaISBN 978-953-321-216-6

*Copyright © 2011, David B. and L’Association.

All rights reserved.

*Objavljivanje ovog stripa potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za kulturu

Grada Zagreba.

*Zagreb, listopad 2015.


Zamolio si mene, svoju sestricu, da napišem ovaj predgovor. Polaskana i dirnuta, pristala sam bez oklijevanja. I zato što istinski volim ono što radiš.

Kadrovima ovog albuma prenio si sjene našeg djetinjstva. Moja sjećanja nisu tako ni detaljna ni točna kao tvoja. Moje sjećanje nalik je zbijenoj i tamnoj jezgri koja sadrži jedina saznanja koja su mi vidljiva. Moja je jedina sigurnost bolest Jean-Christophea: epilepsija, to veliko zlo koje ga obuzima. Smiješno je da sam je uvijek zamišljala kao moćnu košticu koja se uglavila u zavijutcima njegova mozga.

Ti si se uvijek brinuo da svi detalji budu točni, a prikaz vjeran. Sjećam se svih povijesnih dokumenta koje si nagomilao u svojoj sobi i koji su ti poslužili da prikažeš u svojim crtežima vojničku uniformu, srednjovjeko-vnu konjičku opremu... Kada si bio mali, želio si biti „učitelj pripovijesti”. To si postigao.

Ponekad me netko pita: „Kako je tvoj brat?”„Dobro je...” nakon čega slijedi izvješće o tvojim trenutnim poslovima, projektima, ljubavima. U tom se trenu moja duša udvostručuje. Sama sebi odgovaram na to pitanje koje se moglo odnositi na mog DRUGOG brata. Ali nitko ne zna za moja dva brata, a moj se drugi glas zaguši između srca i grla.

Željela bih pričati o nama. O nas troje.Evo jedinog sjećanja koje mi je drago. Sjećaš li se kada smo bili kod bake i djeda u Bourgesu? Spavali smo svi zajedno u istoj sobi. Jean-Christophe blizu vrata, ti njemu slijeva, a ja u malom krevetu blizu ormara. Tito, Fafou i Sicoton. Čim se svjetlo ugasilo, zajedno smo sletjeli na Mars i jedno drugom opisivali što smo vidjeli: neobična stvorenja, čudovišta koja smo lovili... Kakvi li smo samo bili lovci! Naša su glasna bratska i dječja srca bila puna zanosa.Za kraj smo imali gigantsku gozbu s batcima pečenih dinosaura i golemim lubenicama prije nego što smo pomalo opijeni pali u san koji je razbio to kratkotrajno i blistavo zajedništvo.

Eto! Godinama nakon naših epskih pothvata, postala sam lik iz stripa i školska učiteljica. Ponekad susrećem djecu koja me podsjećaju na nas.

Ljubi te, voli te, tvoja,Florence


7


7

To je moje...

smetati...

Prvi put ga vidim takvog bez dnevne maske.

Nisam znao

da više nemaš zubiju.

Nosim napravu...

Po cijelom tijelu ima ožiljke, njego-ve obrve isprekidane su krastama.

Oprati zube...

Oprati... zube... zube...

Zbog stalnih padova na stražnjem dijelu glave više nema kose.

Hajde ti, ja sam gotov.

Zbog lijekova i nedostatka vježbe postao je ogroman.

U redu... Laku noć, onda...

1994. U kupaonici sam kod roditelja u Olivetu.

Ne želim ti...

?

Na tren nisam prepoznao tipa koji je netom ušao. To je moj brat.


8 9

Godine 1964. živim u Orléansu s roditeljima, bratom i sestrom. Alžirski rat okončao se prije deset godina, ali ja još ne znam ni da se zbio. Znam da je de Gaulle predsjednik republike.

Pierre-François, 5 godina.

Jean-Christophe, 7 godina.

Florence, 4 godine.

Kovanice od 50 centima u sredini imaju rupu, u školi pišem perom, kod kuće čitam „Vaillant le journal de Pif” i zovem se Pierre-François.

Dolaziš li, Fafou?

Svaku nedjelju otac nas vodi na misu. Smrtno se dosađujem, znam napamet sve vitraje.

Kada nema roditelja sa sestrom i bratom igram se Ivane Orleanske.

Očito je da oni baš ne razumiju naše povijesne brige.

Ja sam Ivana

Orleanska.

Tada se igram sa svojim bratom.

A njemu ispada nekoliko mliječnih zubi.


8 9

Za podnevnim ručkom otac nam pripovijeda priče iz Biblije.

Posebno volim one u kojima ima tučnjave.

Moja majka nam pripovijeda kako je Hernán Cortés osvojio Meksiko.

Te su priče još bolje jer sadrže samo tuču.

Navečer, prije spavanja čita nam ulomak iz romana „Michel Strogoff” Julesa Vernea.

Najbolje u tom romanu su Tatari. Uvijek su na konju, naoružani do zuba i ubijaju sve pred sobom.


10 11

Noću me odnose tajfuni. Zaspim, da bi me usred noći uhvatili u vrtlog.

Odjednom sam u nekom dijelu sobe koji se proširio za vrijeme moga sna.

Hodam kilometrima hvatajući se za zid, a ne nailazim ni na što znano.

Zovem Florence koja spava u susjednoj sobi. Otvara vrata, znam gdje sam i pronalazim svoj krevet.

Više sam puta bio žrtva noćnih tajfuna, no onda je to stalo.

Noćas me odnio tajfun.

I mene!

Iza kuće ima jedna uličica. Nekoliko stotina metara asfalta. Skoro uvijek bez auta. I nekoliko dječaka iz škvadre. Pascal, naš susjed, i dvojica braće, Richard i Vincent.

Hej! Neki je robot u skladištu!


10 11

Znam da to nije istina. Bio sam u skladištu.

Dođi, igrat ćemo se u skladištu. Ali ne smijemo!

Vlasnikov sin mi je dopustio.

Jesi li siguran?

Ulazimo. To mi se uopće ne sviđa.

Započinjemo se igrati na hrpi pijeska ispred skladišta. Zapravo se uopće ne zabav-ljamo. Stalno smo na oprezu i nelagodno nam je, a moj brat kao da nešto iščekuje.

Došao je nadglednik.

ŠTO VAS DVOJICA RADITE

OVDJE!?

?


12 13

Dolazi ovamo!

HAJDE! Počisti to!


12 13

Sakrivam se u kutu i pitam se kako mogu izaći, a da me ne vidi.

Ugledam nadglednika kako se vraća sa Chantal, koja radi za moje roditelje.

Gdje je nestao?

Plačući se bacam u Chantalino naručje.

Vraćamo se doma. Lijeva ruka obilno mi krvari.

Kako ti se to

dogodilo? Razbio sam... prozor...

Sutra se igram u dvorištu kuće.

Ostani ovdje, Fafou, netko te je došao

vidjeti!

?

?


14 15

Odjednom je tu! Ogroman! To je on!

Došao sam se ispričati za ono što se jučer dogodilo.

Hm...

Odmah je nestao. Brat me namamio u zamku, roditelji su pustili čudovište u kuću.

To je najgore od svega!

Nešto kasnije došli su radnici i srušili skladište. Jean-Christophe je shrvan, a mene boli briga.

Radovi napreduju. Igramo se na motoru Chantalina dečka.

Vrum vrum vrum

Pusti i mene gore!

...

?


14 15

Hej, Tito! Glumiš

mrtvaca?Brzo,

Florence, idi po tatu!

Težak je, čini mi se da ga pridržavam cijelu vječnost.

hnnng hnnggg

Što je Titu?

Pozlilo mu je...

Zapravo, znao sam što mu se dogodilo.

Odnio ga je tajfun,

mora da je to!

Ali to je čudno, mislio sam da taj-funa nema

danju!

Trebam biti iznimno oprezan!


16 17

Zavrtjelo se kolo liječnika za moje roditelje i brata.

Posjećuju obiteljskog liječnika, koji ih šalje svojem profesoru koji više ne prakticira medicinu.

On ih svejedno prima i otkriva da se radi o epileptičkom napadaju. Preporučuje im neuropsihijatra u Parizu.

Njegova dijagnoza na razini je njegova honorara.

Gospođo, vaš sin je zločest.


16 17

Ali mi nismo zločesti. Sa škvadrom bacamo kamenčiće na skitnice na kraju ulice.

Dolaze se žaliti kući.

Razbili su nam bocu

vina!

To nije

istina!

Također gnjavimo zaljubljene koji se ljube u autima.

Puno crtamo jer su naši roditelji učitelji crtanja i imamo sve što želimo kao što su papir i bojice.

S bratom radim na svojoj prvoj knjizi. Zove se „Muke po Florence”. Moja sestra na svakoj je stranici žrtva mučenja.


18 19

U uličici se sve brzo mijenja. Zgrada i parking izgrađeni su na ruševinama skladišta, a dio stare zgrade je sačuvan.

Svakog dana jedan radnik jede sam i sjedi na zidiću parkinga.

Među nama dečkima, moj brat je prvi i jedini koji mu se obraća.

Daš mi komad kruha?

Kako se zoveš?

Muhamed

Lud si Jean-Christophe! Otrovao je kruh!

On je balalajka!

Ma ne, balija!

Balalajka je instrument.

Ja neću jesti

njegov kruh! Ne želim

krepati.?


18 19

Hoćeš malo, Pierre-Franço-

is?Nemoj to jesti!

To je pivo?

Ne, sok od jabuke. Ja ne pijem alkohol.

Želiš?

Pazi se, Jean-Chri-

stophe. Oni ubijaju ljude nože-vima.

Moj otac bio je tamo i ispričao mi

je...

Riječ balija nikad nisam čuo u kući. Moj otac nije bio u Alžirskom ratu, ali sam čuo za njega.

Alžir je pustinja s mnogo tvrđava ispunjenih legionarima. Jedan dan Beduinima je prekipjelo, zajahali su svoje konje i deve i napali su tvrđave.


20 21

Polako su zauzeli sve tvrđave. Legionari su utekli u grad Alžir. Beduini su napali Alžir, legionari su se ukrcali na brod i vratili se u Francusku. Alžirski rat se završio.

Po noći ulazimo u razrušenu zgradu koja je i dalje napuštena.

Hej, Richard ima svjetiljku.

Pogledajte! Mrlja od

krvi!Jesi li siguran?

To je Muha-med!

Tu je zaklao nekog tipa!

Vidi, dvostruka vrata, jedna iza

drugih!

Ha! Tip uđe, misli da je slijepa ulica, okrene se...

... dok se Muhamed skriva iza drugih vrata i zabije tipu nož u leđa.


20 21

Ne razumijem njihovu mržnju prema Muhamedu. Izgledali su kao da znaju puno toga što ja nisam znao o „balijama”. Nitko me tome nije podučio.

Osim toga, tome me

nikad neće podučiti.

Kući moji roditelji smatraju „aferu Muhamed” završenom.

Ali obitelj B. kaže da je Muhamed u zatvoru zato što je ubio

ljude!

Dosta s time! Muhamed

nikad nije ubio nikoga! Otišao

je raditi na drugo gradilište.

Odrasli nas ne uče mnogo toga, a kada to čine, to su obično gluposti. Moramo sve sami naučiti. Naprimjer, samo se popnem na zid zadnje kuće u ulici i otkrijem kuću u kojoj živi vrag.

Pazite djeco, to je vražja kuća!

Ma baš!

Vrag ne postoji,

gospođo! Mi se ne bojimo!

Nešto kasnije, prolazio sam ispred kuće. Vrata su bila otvorena i vidio sam zid s mnoštvom obješenih životinjskih glava.


22 23

Ne bojim se. Nakon što sam sa-njao jedan san, više se ne bojim.

Spavao sam kod djeda i bake. Sanjao sam Anubisa, boga mrtvih.

Dolazio mi je sve bliže, bio sam uplašen.

Probudio sam se. Anubis je bio tamo, i dalje mi se približavao.

Odjednom je sve stalo. To je bila tek sjena ormara koji je maglovi-to projicirao obrise šakala.

Nakon toga, mogu se bojati ljudi, života, budućnosti. Ali ne bojim se duhova, vragova, vještica, vampira.


22 23

Svaki četvrtak u uličici ratujemo protiv grupe koja živi na drugom kraju.

VIDIO SAM BALA-LAJKE S

NOŽEVIMA!

Nisu balalajke (Pascal posvuda vidi balalajke). To su djeca vojnih lica.

Nikad se ne tučemo, uvijek se borimo iz daljine bacajući kamenje.

I to kakvo li samo kamenje!

Izradili smo mnogo oružja, ali se njime ne koristimo.

Osim za pobjedničke povorke poslije bitke.


24 25

Moj otac ne voli rat.

Jesi li vidio ovu

lijepu bitku?

Da... Uvijek

ima puno mrtvih.

Jean-Christophea i mene samo to zanima. Provodimo vrijeme crtajući bitke.

... to su Mongoli koji

napadaju veliki Kineski zid i opkoljuju ga poput valova.

Moja najdraža povijesna ličnost je Džingis-kan. Otkrio sam ga dok sam čitao knjige o Marku Polu.

Njegova priča nalik je „Michelu Strogoffu”, samo je gora.

To je moj komad povijesti. Slobodan sam i mogu odigrati svoje ratničke fantazije.

Beskrajno jahanje, bitke bez milosti, hrpa lubanja, sve me to baca u strahovit zanos.


24 25

Nisam konkretna osoba, ja sam skupina, vojska. U sebi nosim dovoljno bijesa za sto tisuća ratnika. Napadaje svog brata vežem uz taj isti bijes. Koji ga to konj odnosi?

Mongoli se pojavljuju i u mojoj drugoj knjizi koju sam napisao i nacrtao u starom kalendaru.

Pierre François Beauchard10 godina, razred CM2

Kako postati samuraj? Izmišljeni roman. Likovi i car su izmišljeni i ne postoje. Knjiga pripovijeda o malom dječaku o japanskom momku koji je želio postati

samuraj. Predstavio se na carskom dvoru, a car ga je ismijao.

Ali mladi momak koji se zvao Ču-li pokazao je kralju da on može postati samuraj. Želite li saznati

njegove avanture čitajte:

Roman se odvija 1281. godine u kojoj je Kublaj-kan pokušao zauzeti Japan.

Jednog je ubio sabljom, drugog je pogodila strijela, a treći je bio zapovjednik tvrđave; ubrzo su ga

okružila dva ratnika, a Ču-li je rekao.

Roman ima 37 stranica. Kako bih do kraja iskoristio rokovnik stvorio sam lik Kikifa Marsijanca.

MARSIJANAC KIKIF.

Dobar dan! To sam ja,

Kikif.

Nakon što sam završio knjigu, nastavio sam ispunjavati čitave stranice ogromnim bitkama. To je neka vrsta moje epilepsije.

Koristim se bijesom koji nosim u sebi. Jean-Christophe ima isti bijes, ali ga drukčije izražavamo.

Napala su ga tri Mongola.


26 27

Njega opsjeda Hitler. Odjednom, u svojoj slabosti počne silno žudjeti za moći i dominacijom.

Ja sam anonimna hrpa Mongola, a on je vrhovni šef.

Njegov je san beskrajna povorka vojske koja ga štuje.

Crta nacističku zastavu i stavlja je na zid sobe.

Suočen s neslaganjem mene i momaka iz škvadre skida je.

Ipak, ta nacistička sanjarija ni u kojem pogledu nije antisemitska. Ni jedan ni drugi ne znamo što su to Židovi.

Hitler nije moja furka.


26 27

Ponovo otkrivam rat dok bora-vim kod djeda i bajke s mamine strane u Châteaumeillantu.

Imaju veliku zbirku mjesečnika Larousse od 1907. do 1922.

Za vrijeme praznika gutam ratne fotografije iz 1914.

Moj djed je bio u tom ratu.

Djede, hoćeš li mi ispri-čati kako si se borio

u ratu?

Ispripovijeda mi nekoliko dosadnih anegdota, a ja želim čuti o borbama s bajunetama.

... jednom su u susjednom

rovu bili hindu-isti. Smrdjeli

su...

Ne bi ga trebao o tome ispitivati. Tvoj djed je patio,

da znaš!

Oh...

Njegovu mi priču pripovijeda moja majka u srpnju 1996.

Tvoj djed je nevjerojatan, sve je proživio bez ranjava-

nja...

Vratio se iz vojne službe da bi ponovo bio unovačen nekoliko mjeseci nakon početka rata.


28 29

Počeli su koračati prema fronti. Onda su se našli u rovovima.

Na početku su rovovi bili plitki, a meci u glavu česti.

Rovovi su postali sve dublji, a pristigli su i blato i štakori.

Moj djed je osjećao glad, hlad-noću i strah. Nije volio ni borbu ni odvojenost od kuće.

Rovovski život čine bombardiranja i napadi. Moj djed nikad nije spavao u zaklonu, uvijek u prolazu, bez obzira na vrijeme.


28 29

Jednog je dana sklonište u kojemu su bili njegovi suborci razoreno haubicom. Čuo je krikove svojih drugova koji su dozivali u pomoć. Zakleo se da unutra više nikad neće kročiti.

Za vrijeme napada, divio se poručnicima i kapetanima koji su prvi izlazili iz rovova i koji su često prvi padali.

Nisu svi dijelili njegovo mišljenje. Kapetan njegove jedinice, kojega su svi njegovi ljudi prezirali, pogođen je u leđa na početku napada.

Sumnjiva priroda rane u bolnici je privukla pozornost glavnog liječnika te je pokrenuta istraga.

Nakon što su ih žandari uhitili, vojnici su strijeljani. Na početku rata, moj djed je bio s ljudima iz svojeg sela i

okolnih sela. Ubrzo je ostao jedini preživjeli.


30 31

Neprestano su dolazili novi na mjesta mrtvih. Nije bilo vrijedno truda pamtiti im imena, prebrzo su umirali.

Kako je bio dobar kuhar, povukli su ga s fronte da se brine o višim časnicima.

Pripremao im je jela i posluživao ih. Nakon toga bi se vraćao u svoj rov srca punog gorčine.

Ali on nije bio pobunjenik, ništa nije govorio.

Dok se njegova jedinica kretala prema prvoj liniji fronte on je bio na sigurnom, u napuštenim kućama. Jednu noć spavao je u krevetu s plahtama.

Ujutro su kuću opljačkali vojnici. Moj djed ostao je zaprepašten. Nigdje nije bilo mira.


30 31

Njegovi prijatelji najviše su se zabavljali kada bi se posrali u knjigu i naglo je zatvorili.

Onda su plahtama brisali guzice. Grabili su sve oko sebe i odlazili nakrcani kao mazge.

A smiješan plijen nestajao je s njima u rovovima. Jednom su mu naredili da odnese poruku. Čim je izašao iz rova započelo je snažno bombardiranje na sektor u kojemu se nalazio.

Išao je od rova do rova, nošen eksplozijama.

Ostao je tri dana pod bombardi-ranjem kružeći ničijom zemljom iz koje nije mogao izaći.

Konačno je stigao na sigurno samo da bi se odmah vratio u rov čim je predao poruku.


32 33

Jednom njegovom rođaku koji je s njime bio u jedinici bomba je raznijela donji dio tijela.

Cijelu je noć bio u agoniji, a moj je djed bdio nad njim.

S njime je bila ekipa grubijana koji su cijelo vrijeme tražili kavgu.

Nije želio ići s njima. Bio je okružen s dovoljno nasilja i smrti da nije morao tražiti još.

Jednom su ga odvukli s njima. Tražili su hranu.

Provukli su se skroz do njemačkog rova i sve su zaklali. Ne znam kako, ali moj djed nije sudjelovao u poko-lju. Ostalo mu je stravično sjećanje na tu epizodu. Kad je rat završio rekao je da nikad nije ubio Nijemca.


32 33

Dok su pljačkali leševe prvo su tražili hranu.

Ponekad su vojnici organizirali primirja s Nijemcima kako bi razmijenili hranu. Primirja bi trajala nekoliko sati, a uvijek bi ih odobrili časnici.

Pri kraju rata dogovorili su dvodnevno primirje bez znanja časnika.

Svima je bilo dosta. Čak je i moj djed rekao da ne bi mogao podnijeti da rat još potraje.

Vratio se u svoje selo da se brine za svoje vinograde. Dobio je samo jedan dopust za trajanja čitava rata.

Meni je preostala udubljena kaciga, medalja i razglednica.

Ta je razglednica ona koja se pojavljuje u snu „Smrtna postelja” u „Blijedome konju”. Predstavlja njemačke rovove u Carencyju.

Sigurno je poslana mojem pradjedu i prabaki. Gabriel, to je moj djed. Henri je možda rođak koji je umirao u

njegovim rukama nakon što ga je pogodio metak.

... Tužno je kako nas je malo ostalo iz Chateaumeillanta. I ja ću brzo doći na red. To je tako žalosno, moja draga rodice... Muka mi je od ovog rata. Od srca, Henri

21. studenog,

Dragi rođaci, zasad sam dobrog zdravlja. Nadam se da je Gabriel isto dobro. Nisam ga vidio 15 dana. Henri Lacaisse koji je ostao, čini mi se na pravcu Chatelet, ubijen je 28 metara od mene metkom 18. studenog, to jest prekjučer...


34 35

Rat je također zahvatio Bourges, gdje su se smjestili baka i djed s očeve strane.

Oni imaju četiri debele knjige o Drugom svjetskom ratu na koje se bacam kad god sam kod njih.

U tom je ratu sudjelovao djed André. Čuvao je mostove u Mehunu.

Jedan je dan njihov poručnik otišao bez riječi. Nikad ga više nisu vidjeli.

Moj djed, koji je bio narednik, preuzeo je zapovijedanje. Čekali su Nijemce. Svaki dan su im govorili da su sve bliže.

Jedan dan zaustavilo se vozilo s časnikom.

Kojeg vraga radite ovdje?

Rekli su nam da spriječi-mo prolaz Švaba!

Ali oni su već odavno s druge strane

mosta! Odmah se povucite!

Kada su se povukli, rat je završio. Razvojačen je i vratio se kući.


34 35

Oko mene, međutim, nema knjiga o ratu u Alžiru.

U tom su ratu ratovali neki prijatelji mojih roditelja.

Strašno je to što nam je ispričao

Jean-Louis o svojem služe-nju u Alžiru.

Ja prisluškujem razgovore koji izništavaju lijepe slike Épinala koje sam nacrtao.

Nije mogao spavati zbog krikova mo-maka koje su

mučili.

A to nije radila stalna vojska, nego unovačeni koji su željeli biti pravi ratnici.

Mučili su kako bi se izvježbali, zabavili, a ne da dobiju priznanje.

O tome sam ratu čuo puno priča od ljudi te generacije.

Jednom mi je Jacques Lob ispričao o svome odlasku u Alžir.

Pozvali su me. Bio sam u vojarni, a vlak je došao po nas. Pruga se nalazila unutar vojarne.

Vlasti nisu željele nikave izgrede, razu-miješ. Da smo kretali s kolodvora bilo bi sigurno prosvjeda.


36 37

Vlak je išao prema Marseilleu. Prolazio je kroz predgrađe Pariza, mogli smo vidjeti natpise koji su visjeli s prozora zgrada. Na pola puta vlak

se zaustavio usred ničega. Sišao sam da

protegnem noge.

Napravio sam nekoliko koraka

po platformi. U gu-stišu su se nalazili

policajci.

Zaustavljanje je bilo predviđeno. Kako bi zaustavili bježanja vojnika, vlak su okružili policajcima.

U Marseilleu se, kao i u Parizu, vlak zaustavio odmah pored broda. Sišli smo s jednog prijevoznog sredstva da bismo se odmah ukrcali na drugo.

Ispred mosta za ukrcaj stajale su

djevojke iz Crvenog križa koje su dije-lile sendviče za put. Sjećam se da su

plakale.


36 37

To nas je nasmrt preplašilo, pitali smo se kamo nas šalju. Trebalo je biti neko strašno mjesto da netko tako plače. I onda se dogodio

rat.

To je sve što mi je ispričao. Nisam to tada znao, ali to je bio posljednji put da sam ga vidio. Nešto kasnije umrijet će od raka.

Nekoliko godina poslije, isto se dogodilo s prijateljem moga oca.

Bili smo u uličnoj ophodnji. Tip do

mene dobio je metak u glavu.

To je posljednji put da sam ga vidio. I on će umrijeti od raka.

Ogromna mrlja krvi na zidu. Skliznuo je na

zemlju. Nikad to neću zaboraviti... Urezano je

ovdje...

1914. – 1918. 1939. – 1945. 1954. – 1962.

Iako ih nisam pro-živio, te su godine dio mog života.

Zaboravili smo Indokineski

rat.Ne... o njemu ćemo kasnije

govoriti.


38 39

Neko vrijeme Jean-Christophe više nema napadaje. Liječnik mu je dao novi lijek, Tegretol.

Malo pomalo napadaji se vraćaju. Znamo kad će ih imati. U tom trenutku prestane govoriti i micati se.

Postane sav crven i na licu mu se pojavi idiotski osmijeh, a njegove nas oči traže kao se želi za nas uhvatiti.

Tada stenjajući pada na bok.

hnnngg

Udovi mu se ukoče, oči preokrenu i počne sliniti.

Ponekad napadaj tu stane, ponekad malo povrati svijest i opusti se, ali pogled mu je i dalje nejasan.

Izgleda kao da je na razmeđi dvaju svijetova. Potom ponovno padne.

hnn hnnnngg

Kada napadaj završi, gleda nas u čudu!

Bilo ti je loše, dragi. Nije

istina!


38 39

U napuštenoj kući našli smo stari registar.

Pogledaj, prazan je!

Imam ideju! Pre-tvorit ću

ga u nešto odlično!

Mukotrpno sam zapisao našu epopeju o bitkama sa škvadrom s kraja ulice. Dobra ideja! Ali sve si krivo napravio!

Pusti mene!

Eto! Prekrižit ću tvoje stranice i sve ću ispočet-

ka!

Hm?

On je stariji, vjerujem mu. On piše, a ja crtam pokolje.

BUM! Topovski meci

kidaju husare na komadiće...

Ali sam preneražen rezultatom.

ALI... samo si

prepisao ono što sam ja napisao!

Ali tvoje

nije bilo dobro!

Ali ti si prepisao istu stvar!

Da, ali to nije isto...

Onda sam shvatio da nemam više starijeg brata i da to neću niti postati.

Sada je svatko za

sebe.

Nakon što je Jean-Christophe sve prepisao, više se nije vraćao registru. Jednu večer palimo ga s dječacima iz škvadre. To je veća fora.


40 41

Jean- -Christophe

je lud.Zašto? Nasilan je.

Kad ima napadaj, onda želi ubiti sve u

blizini.

I ruke mu stoje ovako, kao da nekoga želi

zadaviti.

Pokušava nas uhvatiti za grkljan.

Ma ne, on vidi da će pasti i pokušava se za nekoga uhvatiti!

To ti kažeš, ali ništa ne znaš.

To je istina!

Ima napadaje kući, a nikad nas nije pokušao ubiti.

Ali mi mu ne vjerujemo!

Muhamed je brzo zamijenjen.

Budale, baš su budale!


40 41

Moja majka štrajka. Otac ne. U svibnju ‘68 nešto je u zraku, ali se u Orléansu ništa ne naslućuje.

Moj otac stoji na prozoru s puškom u sluča-ju da buntovnici žele opljačkati njegovu pekar-

nicu.

Gledam fotografije u časopisu Paris Match.

Je li to u Pari-zu rat, mama?

Ma ne, Fafou, to

su studenti koji pro-svjeduju.

Ja ih tumačim na svoj način.

Rađa se antipsihijatrija, čiji su začetnici u Francu-skoj ljudi kao što su Gilles Deleuze, Félix Guattari, Roger Gentis.

To su ljudi kakve bi Jean-Chri-stophe trebao

vidjeti.

Misliš?

U Orléansu se osniva psiho-pedagoški institut. Jean-Christophe je među prvim pacijentima.

Njegova sestra je još premala, ali trebao bih vidjeti njegova brata...

1968. imam devet godina, moj brat 11. Događaje iz svibnja niti ne primjećujemo.


42 43

Dolazim i radim neke vježbe za opuštanje i koordinaciju pod vod-stvom jako ljubaznog gospodina.

... dobro se opusti, potpuno se prepusti.

Često sam jedini koji ustraje u vježbama. Drugi se brzo obeshrabre.

Jedna gospođa me također ispituje.

Uzmi ove papire i

olovke, crtaj što želiš.

Mislim da me testira. Nacrtam nešto glupo, nešto što nikada ne radim: obitelj na odmoru.

Pfff... kako itko može crtati tako dosadne stvari!

Ali skidam masku s drugim crtežom i crtam golemi pokolj.

... komandosi dižu u zrak mitraljeska gnijezda s granata-ma. Rafali mitraljeza

... tatata...

Crtež bitke je zainteresira.

Objasni mi, što je ovo...

Ovo su granate koje eksplodira-ju, a ovo je haubica!

Piše po crtežu! Luda je!

Onda... granate... haubica...

Pisati po crtežu?! Za psihologinju i ne zna baš psihu.


42 43

Pažljivo promatram bratove napadaje i jedan dan započnem groznu igru.

Lako je izazvati tvoje napadaje.

Shvatio sam da imaš

napadaje kad se uznemi-

riš!

Istina je. Kad je ljut ili kad mu je neugodno, uvijek uspije.

He, he, he! Imat ćeš napadaj!

Prekini! Lud si!

He, he, he!

Pogledaj! Već si crven!

Odjednom me plaši ono što u tom trenu radim.

Tito?

Svjestan sam da imam strašnu moć nad bratom.

Nikad više ne započinjem tu igru. Osjećam da sam odrastao.

?


44 45

Moj otac čita časopis Louisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera „Planète” od prvog broja. Volim gledati slike.

Puno je fotografija, crteža i groznih slika.

Svi ti crteži zrače poezijom i ilustriraju članke koje nikad ne razumijem i od kojih čitam samo naslove.

Ja, koji sam dotad živio samo za ratove i bitke, otkrivam novi svijet. Fantastičan svijet koji se otvara prema budućnosti, prošlosti, religijama.

Još nemam ključeve. Prilagođavam ga stoga svom trenutnom svijetu. Počinjem crtati spektakularne bitke u kojima mjesto Mongola Džingis-kana zauzimaju regimente duhova, robota i vragova.

Prva u

poraba

vreme

nskog

stroja

Tko je ubio

Adama?Eskimi – ljudi

budućnosti Nepoznati

fantastični slikar

Izvanz

emalj-

ska int

eli-

gencija

Suvremeni katar

Lovecraft

– genij s dru-

gog svijeta


44 45

Neko vrijeme Jean-Christophe nema skoro nijedan epileptički napadaj.

Ali tada se vrate još jači. Sada ih ima tri na dan.

Pazi!

Moji roditelji se obraćaju MGEN-u* u Parizu. Šalju ih kod profesora T. u bolnicu Sainte-Anne.

Jean, uhvati ga!

Profesor T. je neurokrirug, specijaliziran za bolesti mozga.

Njegove operacije su, čini se, čuda preciznosti.

Smještaju ga u sobu s dječakom kojega je operirao profesor T.

To je njegova treća operacija. Ima groznicu od 40 stupnjeva i paraliziranu desnu stranu.

1969. prima Jean-Christophea, koji ima 13 godina, na liječenje.

*Mutuelle générale de l’Éducation nationale - Javno zdravstveno osiguranje


46 47

Profesor T. je rekao da je paraliza privremena.

Ali već je tako 15 dana. Jean-Christophe započinje preglede.

Rade mu plinske encefalograme. Ubrizgavaju plin u njegov mozak kako bi ga napuhnuli da ga mogu slikati i vidjeti tragove lezija ili tumora. Kad mi moji roditelji o tome pričaju, zamišljam svog brata u rukama ludog znanstvenika.

Liječnici misle da su našli moždanu vijugu koja je uzrok bratovih napadaja.

Je li ga boljelo dok ste mu radili encefalograme?

Profesor T. nikad ne odgovara. Uvijek jedan osoran doktor govori u njegovo ime.

Ubrizgavamo plin u mozak! Naravno da je

boljelo!


46 47

Idem vidjeti Jean-Christophea u bolnicu s roditeljima. Jezovito je.

Zdravo! Smiješan

si s obrijanom glavom...

Testiraju me...

U hodnicima se vuku duhovi, koji su došli zbog ne znam koje bolesti.

Stojimo jedan naspram drugog i sve nam je glupo. Ne znamo što reći.

Udaljili smo se jedan od drugog, svaki je u svojem svijetu.

Taj bolnički hodnik, moj prvi u životu, ostavlja mi prljav dojam.

Dođi, Pierre-François,

idemo...

Profesor T. prima moje roditelje u uredu. Odlučio je operirati Jean-Christophea.


48 49

Na dijapozitivima nam pokazuje kako će otvoriti lu-banju i izrezati dio koji po njemu uzrokuje epileptič-ke napadaje. Započinje veliki medicinski spektakl.

Objašnjava da je to jako osjetljiva operacija te da će moj brat ostati slijep pomakne li se njegov skalpel samo za milimetar.

Nabraja sve moguće rizike koji se mogu dogoditi ako njegov rez sklizne.

Ako zareže tu moj brat gubi upotrebu svih udova, tu svoje desne ruke, tu noge, a tu sluha...

Moja majka pada u nesvijest.

Profesor T. je umiruje: ništa se od toga neće desiti jer on je izvanredno vješt.

Oštećenja će biti minimalna. Izgubit će samo periferni vid.

Znači neće više

moći vidjeti sa strane?

I bit će paraliziran dva dana nakon operacije.

Ako želi vidjeti sa

strane morat će samo okrenuti glavu!


48 49

Moji su roditelji potreseni zbog rizika koje donosi operacija. Slede se pred doktorovom nadmenošću.

Jean-Christophe je tek slučaj koji će omogućiti profesoru T. da upiše u svoju bilježnicu uspjeha briljantnu operaciju.

Što su važni rezultati ako se liječnik elegantno i precizno koristi skalpelom, a asistentni ga zadivljeno gledaju.

U 16. broju časopisa „Nouveau Planète” moj brat čita članak o Georgesu Oshawi, osnivaču zen makrobiotike.

U članku, nailazi na tablicu: „7 stadija bolesti”.

Nedisciplinirani, kukavički, nezahvalni život.

Loša prosudba, senzualnost, gurmanstvo.

Višak jina ili janga.

Neorganizirana i nesretna obitelj.Slijepa mehanička prosudba.

Prehlada, slabost, manjak apetita, idiotizam, imbecili-tet, guba, epilepsi-ja, paranoja.

Krvna bolest, anemija, leukemija, hemofilija, alergija, impotencija, upala slijepog crijeva.

LiječenjeBiološka,psihološka i logička revolucija. Makrobiotička kulinarska umjetnost.

Lako izliječivo.

Lako izliječivo unekoliko tjedana.

Želio bih ovo

probati prije operacije.

Georges Oshawa rođen je u Kyotu 1893. Pati od tuberkuloze te ga je zapadanjačka medicina koja je zamijenila tradicionalnu japansku medicinu osudila na smrt.

Proučava tradicionalnu medicinu kojom se koristi u vlastitom izlječenju. Odluči posvetiti svoj život širenju doktrine koju je osmislio na temelju istočnjačke medicine.

1930. dolazi studirati u Pariz. Sluša predavanja iz filozofije, povijesti, biologije, fiziologije, kemije, biokemije. Izdaje svoju prvu knjigu „Jedinstveno načelo” prije povratka u Japan.

SIMPTOMI I SINDROMI:

MAKROBIOTIČKO LIJEČENJE:

STADIJI:

7 STADIJA BOLESTI


50 51

Jednom na slobodi, uzalud pokušava nagovoriti vlasti da sklope mir. 1944. osuđuju ga na smrt. Ljudi na visokim položajima ga oslobađaju.

Od kraja rata do smrti 1966. putuje svijetom, osnivajući posvuda makrobiotičke skupine.

Moja majka upućuje se na adresu iz „Planètea”. Tamo je šalju kod jednog Japanca koji liječi po makrobiotičkim načelima.

Kad ga gledam, podsjeća me na velikog mačka.

Zovu ga „učitelj N.”. Moji roditelji uspijevaju izvući Jean-Christophea iz bolnice da se susretne s njime.

Korijen njegova života slabi.

Mogu ga liječiti, ali ga trebam redovito viđati. Ne smiju ga operirati.

Moji se roditelji vraćaju u bolnicu Saint-Anne da kažu profesoru T. i njegovoj pratnji da će odbiti operaciju.

1941. je uhićen jer je osnovao pokret koji je bio protiv vojske. Muče ga i zatvaraju.


50 51

Nisu sretni što vide da im bježi njihov pokusni kunić. Operacija Jean-Christophea postaje operacija profesora T.

Kako? Odbijate operaciju profesora

T.?Gubite se! Ovdje više nemate što

tražiti!Vaš je sin osuđen na smrt! Zločin je odbiti operaciju!

Samo liječnik koji je zadužen za encefalografiju plinom odo-brava odluku mojih roditelja, ali s mnogo predostrožnosti.

Naposljetku, mislim da do neke mjere

možda i niste u krivu što odbijate da vam

sina operiraju.

I odjednom se naš život promijeni. Cijela obitelj je pod skrbi učitelja N. koji hoda po nama.

Jako dobra

masaža.

Vuče nam ruke i noge, vrti nas u svim smjerovima.

Samo reci boli

li te.

Ali ja sam snažan i nikad ne želim reći da me boli.

Onda me prekrije iglama za akupunkturu.


52 53

Jean-Christophe je podvrgnut istoj gimnastici. Prema mojoj majci, seanse učitelja N. mu čine dobro.

Ima manje napadaja, bolje mu je. U svakom slučaju bolje nego kad je bio u bolnici.

Čita ponovo članak o doktrini Georgesa Oshawe. Napisan je u naivno entuzijastičnom tonu.

Makrobiotika je predstavljena kao lijek koji liječi sve. I mislim stvarno sve.

„Ovaj američki homoseksualac

kojemu je G. Oshawa snažno savjetovao da se odrekne šećera u svim oblicima i koji mu je šest mjeseci

kasnije došao sretan predstaviti ženu s

kojom će se oženiti.”

Ho

CJELOV

ITA

RIŽA

Na slici 7 stadija bolesti nalaze se klasične bolesti i neke neočekivane.

Idiotizam Pre-kopernikanstvo

Rat

Dualizam

Skepticizam nije na popisu. Spašen sam!

„... i tako sjedaju za stol.

Gladni su i sretni su. Pjeva-ju! Žvačimo, žva-čimo. Eto našeg tijela u dobrom zdravlju...”

CJELOVITA

RIŽACJELOVITA

RIŽA

CJELOVITA

RIŽA

CJELOVITA

RIŽA

CJELOVITA

RIŽA


52 53

Evo slike svijeta prema G. Oshawi. On se kreće uzduž spirale. Čitava ta doktrina počiva na ravnoteži jina i janga. To su komplementarna, ali suprotna načela.

Prema legendi, stvorio ih je Fo-hi, veliki organizator, jedna od tri uzvišene osobe iz mitske povijesti Kine.

Navodno je i izumio pismo, osam trigrama i kuhanje namirnica. Što je jako zgodno ako pripremate cjelovitu rižu.

Prema povijesničarima, stvaranje jina i janga datira iz četvrtog stoljeća pr. Kr., za vrijeme vlada-vine dinastije Zhou.

Prim

ordi

jalni

živo

tAno

rgan

ska

mat

erija

lizac

ija

živo

taO

rgan

ski ž

ivot

Sedmo nebo

Šesto nebo

Peto nebo

Četvrto nebo

Treće nebo

Drugo nebo

Prvo nebo

Neograničeni svemir, neograničeno širenje

Polarizacija jina i janga

Energija

Elektroni, protoni

Atomi, planeti

Biljke

Životinje


54 55

Zaigrajmo igru. Čitatelju, možeš li prepoznati na slici elemente jina i elemente janga?

Primjena načela jin i jang je „dug život”: macro bio.

Cilj je makrobiotike da preko prehrambenih režima svakome povrati ravnotežu jina i janga.

Ima sedam stadija razvoja bolesti. I sedam režima da se bolest liječi.

Što je bolest teža, to je režim stroži. Režim broj sedam sastoji se samo u jedenju žitarica.

Sedam je načina da se bude u dobrom zdravlju, a treći je način san bez snova.

A ipak, snovi su neophodni za ravnotežu čovjeka.


54 55

Prema izvedenim pokusima, osoba ili životinja kojoj se zabranjuje san gubi razum i umire.

Snovi su sol spavanja...

Oshawa smatra da makrobiotička prehrana uravnotežuje duh i razvija razum.

Valja prijeći sedam stadija razuma kako bi se postigao vrhovni razum koji omogućava osobni mir.

Kada svaki stanovnik zemlje nađe svoj mir, zavladat će univerzalni mir.

Sada za stolom jedemo makrobiotičku hranu. Ja to ne znam, ali sam na putu za postizanje vrhovnog razuma.

Uvijek sam bio jako izbirljiv kada je riječ o prehrani. Sakupio sam mnogo neprijatelja.


56 57

Ratujem protiv telećih medaljona, protiv govedine s mrkvama, protiv sirovog odreska, protiv kobasica i hrenovki.

Ne izlazim često kao pobjednik iz tih sukoba.

Fafou, ne možeš na-pustiti stol dok sve ne pojedeš.

Trenutno sam sretan. Obožavam rižu, to mi je baš dobro došlo.

Imam puno prijatelja: cjelovitu rižu, bulgur, miso, gomashio, tamari, kuzu, čaj mu, trogodišnji čaj, hijiki, umeboshi.

Promjena prehrane mi je pritekla u pomoć. Već sam se počeo mrštiti protiv hrane. Ona je mene jela.

Nisam našao unutarnji mir, ali sam našao mir u tanjuru.


56 57

Jean-Christophe je jako motiviran, savjesno prati režim koji mu je zadao učitelj N.

To je jako fleksibilan režim. Jede rižu, povrće ili sir.

Učitelj N. se ne slaže s Oshawinom doktrinom, koju smatra previše rigidnom.

Nastavljaju susrete u Parizu. Moj ga brat obožava. Našao je vođu, gurua, učitelja.

Ja ti samo mogu pomo-ći. A ti ćeš, želiš li to, ozdraviti.

Nekoga kome može prenijeti svoju nesreću i tko zna što s njome učiniti.

Nakon više mjeseci, više nije na lijekovima i više nema napadaja. Izliječen je.


Knjiga 34 - Početna...Ne razumijem njihovu mržnju prema Muhamedu. Izgledali su kao da znaju puno...

Documents

Transcript of Knjiga 34 - Početna...Ne razumijem njihovu mržnju prema Muhamedu. Izgledali su kao da znaju puno...