www.moje-lektire.com

Kiklop

Ranko Marinković

U središtu su romana intelektualci i poluintelektualci zagrebačke sredine uoči Drugoga

svjetskoga rata. Uz slike ozračja toga vremena, roman fokusira i egzistencijalnu dramu

novinara Melkiora Tresića. Misli i osjećaju glavnoga lika u znaku su otuđenja, opsesije

strahom od rata i slutnji potpune dehumanizacije svijeta. Pred nasrtajima Polifema

Marinkovićev se grad pretvara u zoopolis - kiklop rata i same ljude pretvara u krvoločne

zvijeri. Rat postaje izvanredan povod da bi se u ljudima probudili duboko zapretani kainovski

porivi, i tako zgazila sva ljudska kultura i duhovnost, a sam se život vratio na "estetiku"

kiklopske pećine. Uz Melkiora prikazani su neobični likovi intelektualaca i čudaka (Maestro,

don Kuzma, Ugo, Atma, don Fernando...). među ženskim likovima izdvajaju se Vivijana i

Enka.U završnom narativnom dijelu romana dominira mračna slika stihije zla (koju

simbolizira mitsko čudovište KIKLOP) i vizija animalnog zoopolisa u kojem su iščezle sve

ljudske vrijednosti i moralne kategorije.

Radnja romana je smještena u predratni Zagreb, na ulicama gdje se zapravo najbolje vidi

nadolazeći kaos sasvim dezorjetiranih intelektualaca, gdje zapravo prestaje borba za

elementarnu humanu egzistenciju. Glavni lik romana je Melkior Tresić, tj. jedan od

mnogobrojnih individualaca koje Marinković slika slojevito i višeznačno. On je mlad novinar

opsjednut strahom od nadolazeće ratne katastrofe, tj. užasnut je mogućnošću da ga pozovu u

vojsku. Razočaran je svojim životom bez cilja koji se svodi na golo postojanje od danas do

sutra. Njegov se život pretvorio u monotono iščekivanje poziva u vojsku. Smišlja načine i

mogućnosti kako da izbjegne vojsku, pa mu je tako na pamet palo i izgladnjivanje ne bi li

tako izbjegao vojsku. Kroz cijelo ga djelo proganja Kiklop, koji ga zapravo asocira na rat.

Želi mu jednostavno pobjeći. Ne želi postati hrana za lopove kao što ne želi postati ni ubojica.

Njegov se pravi strah i dezorijentacija najbolje zapravo očituje u njegovim kontaktima sa

ljudima. Tako je specifična i njegova ljubav prema Viviani do koje svi dolaze vrlo lako, a on

bojažljivo, bolno mučeći sebe razgovorima s njenim ljubavnicima noći provodi u zadimljenim

www.moje-lektire.com

krčmama i galami pijanog društva koje razaraju Melkiorove misli. Opsjednut je problemima

ljudske krivice, brutalnosti i borbe za preživljavanje. Tako biva vrlo užasnut i slomljen kad

mu zapravo i dođe poziv za vojsku. Riječ Kiklop se kroz cijelo djelo provlači kao neka vrsta

prenesenog značenja. To je riječ koja je usko povezana sa riječi zoološkog vrta, gdje se

zapravo ljudima pridodaju životinjske osobine. Autor nam zapravo govori o tome da je motiv

rata ta očekivana posljedica ljudožderske epohe. Opći strah i beznađe ljudima oduzimaju

snagu te oni polako počinju gubiti svoj razum, tj. jedinu stvar koja dijeli ljude od životinja.

Kiklop nam zapravo želi prikazati skriveno ljudsko barbarstvo koje se najbolje očituje u doba

velike krize, kad strah i nemir prevladavaju. Barbarstvo se najbolje očituje u tom svom

kanibalizmu. Dakle Melkior kao umjetnik i kao intelektualac ne preslikava samo socijalnu

strukturu nego i ponajprije temu o umjetničkoj nemoći u određenom kontekstu. Govori o

problemu egzistencije sudbine ili gubitku onog duhovnog. Melkior je zapravo jedini lik u

djelu koji se istinski boji rata. On je spreman gledati malo dalje u budućnost i sagledati

posljedice tako da je taj njegov strah opravdan. On zapravo zbog svoje obrazovanosti zna što

će biti, a što neće za razliku od nukog puka na kojem se baš i ne primjećuje zabrinutost. Zbog

svoje intelektualnosti biva omalovažavan od suboraca, te se uvijek mora dokazivati. Rat i nije

za senzibilne osobe kao što je on, ali kad jednom počne rat sve nestaje te se život svodi na

borbu za vlastitu egzistenciju.

Velikom dvojstvu svake klasične umjetnosti LJUBAVI i SMRTI, Marinković je, u romanu

KIKLOP, dodao i treći, moderni član STRAH; EROS, THANATOS i PHOOBOS – tri su

stupa na kojima počiva „kiklopski“ svijet suvremenog čovjeka; uz napomenu da se taj treći,

STRAH, nadvio preko svega i prijeti totalitetu čovjekova postojanja, sve postaje besmisao.

Marinković u KIKLOPU tematizira tjeskobnu atmosferu uoči nadolaska ratne kataklizme –

egzistencijalni strah, dehumanizaciju, rasap svih etičkih kategorija i vrijednosti, društveni

kaos, dezorijentaciju u intelektualnim krugovima. Roman je dobio ime prema Kiklopu – divu

iz grčke mitologije. Naslov asocira i na lik POLIFEMA, jednookog diva ljudoždera, lik iz

Homerove Odiseje. On u naslovu romana simbolizira vrijeme drugog svjetskog rata, vrijeme

fašizma, patologiju vremena, kanibalski-ljudožderski moderni svijet, ljudsku animalnost.

Tekst je značenjski i stilski slojevit. U njemu se isprepleću – sarkazam, groteska, apsurd i

simboličke projekcije; scene karnevalske raspojasanosti i duhovite anegdotike natopljene

www.moje-lektire.com

osjećajem neizvjesnosti i osjećajem od smrti; mitološka simbolika, intertekstualne veze,

aluzije na brojna mjesta iz svjetske i hrvatske književnosti. Pjesnički izraz karakteriziraju

poigravanje jezikom – dvosmislenosti, kontrast, igre riječima, stilske bravure.