Karlos Kastaneda - Prevara Ili Ne

7/29/2019 Karlos Kastaneda - Prevara Ili Ne

http://slidepdf.com/reader/full/karlos-kastaneda-prevara-ili-ne 1/37

Karlos Kastaneda, prevara? A šta ako nije?

Karlos Kastaneda – od pejotla do orgija!

Razotkrivanje mitova

Ove godine obeležavaju se četiri decenije od 1968. – godine čuvenih događanja i jedneod najmutnijih i najbuntovničkijih dekada u modernoj istoriji. Ali dok su studenti pariskeSorbone rasturali bulevar Sen Mišel a Rolingstounsi pevali „Street Fighting Man“, drugavrsta revolucije započela je u SAD kada je objavljena jedna od najvažnijih knjiga togavremena, kontroverzno delo čiji se uticaj oseća i dan danas. Bila je to knjiga KarlosaKastanede Učenje don Huana.

Ova knjiga je prvobitno objavljena kao antropološki rad, prikazujući Kastanedino petogodišnje naukovanje kod vrača (bruha) plemena Jaki i psihodeličnog gurua don

Huana. Međutim, već sledeće godine je džepno izdanje dospelo na listu bestselera. Tonije preterano iznenađenje. U tada LSDom prezasićenim šezdesetim godinama,Kastanedina uzbudljiva priča o njegovom iskustvu sa magičnim pečurkama pejotla,dature i drugih stimulativnih opijata, pogodila je pravo u centar ineteresovanja zamorenih populista.

Sve izmislio!

Knjiga je klasifikovana kao istinito iskustvo, kao i mnogi drugi Kastanedini radovi koje je objavljivao sve do svoje smrti 1998. Na kraju krajeva, on je zaista bio antropolog saakreditacijom kalifornijskog univerziteta, iako je čak i tada dovođena u pitanje istinitost

brojnih Kastanedinih tvrdnji.

Za početak je njegov izdavač Džim Kvebek iz UC Presa bio sumnjičav. U recenzijiUčenja don Huana, mikolog Robert Gordon Veson primećuje zabrinjavajućunedoslednost Kastanede i njegovih ličnih iskustava sa Psilocybe mexicana. A 1972. je Njujork Tajms morao da uposli drugog recenzenta za novo izdanje Učenja i još dve drugeKastanedine knjige koje su nastavljale priču o don Huanu i postigle još veći uspeh:Odvojena stvarnost (1971.) i Putovanje u Ikstlan (1972.). Prvobitni recenzent Veston LaBare, vodeći autoritet po pitanju upotrebe pejotla i autor klasika Kult pejotla iz 1938,smatrao je Kastanedin rad „pseudo-dubokom i krajnje vulgarnom pseudo-etnografijom“.

Takav stav je bio potpuno suprotan sa opštom kastanedomanijom, pa je urednik Njujork Tajmsa Rodžer Jelinek zatražio mišljenje još jednog recenzenta.

Ironično je što će se Pol Rejsman, antropolog koji je napisao tu drugu, blistavu recenziju,uskoro pridružiti onima koji su tvrdili da je Kastaneda sve izmislio. Pisac Džojs KerolOuts je pokrenula novi talas sumnji svojim pismom objavljenim u Njujork Tajmsu, a povodom Rejsmenove recenzije. Zar on nije shvatio da su Kastanedine knjigeizmišljotina? Možda loša, ali svakako izmišljotina, pitala je Outsova. Još je gore po



Kastanedu bilo istraživanje Ričarda de Mila, koji je u knjizi Don Huanovi zapisi (1980.)objavio fer argumente koji navode na zaključak da je don Huan puka izmišljotina.Rasprava na ovu temu je još uvek u toku. Oni koji pokušavaju da razotkriju Kastanedu idalje prikupljaju dokaze, a oni koji i sami žele da postanu vračevi tvrde da nije važno jesuli knjige „istinite“ ili ne, jer ideja koju propagiraju nadmašuje obične „činjenice“.

Seks na prvom mestu

Ako dokazi o tome da je izmislio don Huana Kastanedu dovode u pitanje kao guruamodernog doba, ono u šta su njegovi sledbenici bili upleteni tokom njegovih poslednjihgodina je još sumnjivije. Zapravo, tragično je ukoliko se pokaže da su priče o kultu kojim je rukovodio ostareli Kastaneda zaista opravdane. TV kanal BBC4 je 2006. emitovaoistraživački dokumentarni film, u kome se tvrdi da je pri kraju života Kastaneda oko sebeokupio grupu ženskih sledbenica koje je podučavao ezoterijskom učenju vezanom zakosmičko vaskrsenje posle smrti. Bilo je to učenje u duhu kulta Nebeska kapija, čijih je39 članova izvršilo kolektivno samoubistvo 1997, uvereni da će ih Hejl-Bopova kometa

odneti dalje u svemir. Kastanedin kult nije dosegao te morbidne ekstreme, ali ono čemu jeste težio ne zaostaje mnogo.

Kastaneda je oduvek bio tajanstven. Postao je majstor veština „biti nedostupan“ i„izbrisati svoju prošlost“ – što je razumljivo jer se njegove verzije sopstvene uloge udogađanjima ne podudaraju uvek sa verzijama ljudi koji su ga poznavali. To je slučaj i sanjegovom bišom ženom Margaret Ranion. Kastaneda je uporno pokušavao da 1977.spreči objavljivanje njenih memoara pod naslovom Magično putovanje sa KarlosomKastanedom. Kada su do 1973. sumnje u njegovo poštenje i naučni integritet žestoko porasle, povukao se potpuno iz javnosti i kupio veliku kuću u Vestvudu u okrugu LosAnđelesa. Tu je živeo sa grupom svojih sledbenica i sve su mu bile ljubavnice. Interes

javnosti je redovno podsticao svojim knjigama i pričom o tensegriti – formi tai či čuanaza koju je tvrdio da vodi poreklo od drevnih toltečkih šamana. Preko svoje korporacijeKliergrin je o tome snimao dokumentarce i prodavao ih.

Po uzoru na Kastanedu i pripadnice njegovog kulta koje su se nazvale Vešticama,izbrisale su svoju prošlost, odbijale fotografisanje i uzele nova imena. Redžina Tal je postala Florinda Doner-Gro; Merien Simko je postala Taiša Abelar; Kejtlin Polman je postala Kerol Tigs. Kao i u mnogim drugim kultovima, od svih je zahtevano da prekinusve kontakte i veze sa roditeljima, rođacima, prijateljima. Novi kandidati za inicijaciju su podvrgavani strogom nadgledanju (nadgledani su i njihovi seksualni odnosi), istraživanjui čestom ponižavanju. Jedna bivša članica je ispričala da je morala da radi u Mek Donaldsu pre nego što joj je dozvoljeno da pristupi Kastanedinom kultu; drugi član je pristao da ugasi svoj privatni biznis kada je to od njega zatraženo. A kada je uradio svešto su zahtevali, obavestili su ga da je zakasnio i da je njegov trenutak za prijem u grupuzauvek prošao. Jedna potencijalna članica je dobila naređenje da napusti posao i preselise u prazan stan bez telefona i da tamo čeka dalje instrukcije. Ona se srećom predomislilai pobegla.

Tajanstveni nestanci



Ali postojalo je nešto što još više uznemirava kada su u pitanju Veštice. Neposredno pošto je Kastaneda umro od raka jetre 1998. (nešto što se po njemu nije smelo dogoditi pa je bolest čuvana u najvećoj tajnosti) nestale su Florinda Doner-Gro, Simko i dve drugeKastanedine sledbenice – predsednica korporacije Kliergrin Talija Bej (Amalija Markez)i instruktorka tensegritija Kajli Landej. Telefoni su im bili isključeni i više se nikada o

njima nije čulo bilo šta, uprkos činjenici da su sve posedovale značajne deloveKastanedinog bogatstva. Možda se pretpostavke onoga što se dogodilo ovim ženamamogu izvući iz sudbine Patriše Partin ili Blu Skaut, koja je istovremeno imala ulogeKastanedine usvojene kćeri i njegove ljubavnice (druge članice kulta su postajale njegove„žene“ u različitim prilikama). Ubrzo posle njegove smrti Patriša se, navodno, odvezla uDolinu Smrti. Kola su pronađena nekoliko nedelja kasnije, ali ne i devojka. Tek 2004. suljudski ostaci otkriveni nedaleko od napuštene olupine. Dve godine kasnije su obavljeneDNK analize i utvrđeno je da ostaci pripadaju Patriši Partin. Ali deset godina kasnije idalje nema nikakvih tragova o četiri nestale žene. Portparoli korporacije Kliergrin jednostavno tvrde da one „putuju“ – a gde to putuju ostaje i dalje nepoznanica. Nije bilo zvanične istrage kada je reč o tri nestanka. Ali je Luis Markez, brat Amelije

Markez ili Talije Bej 1999. prijavio sestrin nestanak policiji Los Anđelesa i naleteo nazid. Pošto članice kulta nisu imale ili su imale veoma malo kontakata sa porodicama, prošli su meseci pre nego što je neko primetio da su nestale. Tek kada su identifikovaniostaci Patriše Partin, policija je priznala da se radi o misteriji. Čak i tada su odbili daistražuju Kliergrin, iako je Luis Markez insistirao da to učine. Sa svoje strane, Kliergrinse apsolutno ne izjašnjava. Bivši Kastanedini saradnici su ubeđeni da su nestale ženeizvršile samoubistvo kako bi vaskrsle zajedno sa svojim gospodarem u odvojenojrealnosti koju je Kastaneda nazvao naugal. „Trebalo je da svi odemo zajedno, danapravimo skok“, rekao je jedan od članova. Dženis Emeri, još jedna Kastanedinasledbenica, zaista je napravila skok u smrt, skočivši u Rio Grande. Ne zna se zbog čegase odlučila na ovako nešto, ali se njen čin uklapa u sumnje koje okružuju Veštice.

U drugoj dimenziji

Ono što se danas zna o Kastanedinom kultu ispričali su neki bivši članovi koji su uspelida se izvuku. Jedan od njih je Ričard Dženings, advokat i nekada direktor HolivudskePodrške – organizacije koja se bori protiv diskriminacije obolelih od side. Dženings se povezao sa Kastanedom početkom 90tih, kada je u novinama pročitao članak o njemu.Stupivši u kontakt preko Interneta, Dženings je pozvan da prisustvuje Kastanedinimsastancima nedeljom, posebnim časovima za vračeve početnike. Posle Kastanedine smrtii nestanka Veštica, Dženings je pokrenuo veb sajt na kome je prikazao detaljnuhronologiju života Partinove, Doner-Gro i drugih žena sve do trenutka njihovog nestanka.Dženings se priseća i kako je Kastaneda upućivao pogodne kandidate kako da izbrišusvoju prošlost – posebno kako da prekinu veze sa porodicama, što je i sam Kastanedaučinio 70tih kada je prekinuo sve veze sa svojim usvojenim sinom i bivšom suprugom.Kastaneda ih je učio kako da svoje porodice „oteraju u pakao“ i kako da ih „zgnječe kaomuve“ – što je, kako je uveravao nove članove, zapravo sve što porodice i jesu. Dženingsse seća i kako su novi inicijanti podsticani da privuku druge u grupu. Idealni kandidati su bile atraktivne, inteligentne i emotivno veoma ranjive žene. Neke su u grupi pronašle„dom“, osetivši (kao i mnogi drugi koji postanu deo kulta) da su tu našle svoju „istinsku“



porodicu. Pri tom su bile oslobođene anksioznosti i pritiska da moraju da donose odlukeo svom životu: don Karlos je to činio umesto njih.Kastanedin zagrljaj, međutim, nije uvek imao uspeha. Kerol Tigs, jedna od originalnihVeštica, pobegla je na vreme. Tokom njenog desetogodišnjeg odsustva, pohađala je školuakupunkture i i udala se za jednog od polaznika. Na kraju se ponovo vratila grupi,

privučena krajnje mračnim razlozima. Ali se Kastanedina priča o njenom odsustvu znatnorazlikuje od dokumentovanih dokaza. U knjizi Orlov dar iz 1981. on tvrdi da se Kerol preselila u drugu dimenziju – koju je nazvao ’druga pažnja’ – a onda se ponovo pojavila10 godina kasnije u Novom Meksiku. Konačno je uspela da se vrati u Los Anđeles, gde jeon naleteo na nju na bulevaru Santa Monika. Da je to ispričano bilo gde osim u Holivudu,rekli bismo da je potpuno nemoguće. Tigsova je imala lošu reputaciju međuKastanedinim sledbenicima, jer je uporno odbijala da sledi svoje drugarice Veštice unaugal.

Prevara!

Ejmi Valas, kćer pisca Irvina Valasa, napisala je memoare o vremenu provedenom usvojstvu Kastanedine ljubanice i učenice. Inicijacija u grupu je značila spavanje saguruom koji je u javnosti tvrdio da živi u celibatu. U knjizi objavljenoj pre četiri godine – Vračeva učenica: moj život sa Karlosom Kastanedom, Valasova se priseća Kastanedineodlučnosti da je zavede. Kada ju je konačćno odvukao u krevet, Kastanedu je zaprepastilanjena briga što ne koristi kontracepciju. Rekao joj je da nema šanse da zatrudni, jer jenjegova sperma naugal a ne samo ljudska. Trebalo bi da je zadržava u sebi što dužemoguće, kako bi se pre otarasila svoje ljudskosti. Zaboravio je jedino da joj pomene da jenekoliko godina ranije uradio vazektomiju.

Gabi Gotje, bivši turistički agent koja je postala pisac, pokušala je da se uvuče u

unutrašnji krug oko Kastanede, ali su je izbacili. Počevši da sumnja, Gabi je zajedno sasvojim mužem tajno snimala video kamerom aktivnosti oko Kastanedinog uporišta. Udokumentarcu Snimajući Kastanedu (2004.), ona govori kako je iz kola parkiranih u blizini Kastanedine kuće snimala šta se događa i ko dolazi. Ako ništa drugo, ona posedujei jedini snimak Kastanede posle 1973. čija je seda kosa sada bila podšišana u stilu ranihBitlsa. Kopajući po njegovom đubretu, Gotjeova je otkrila svedočanstva o sklopljenim brakovima, izveštaje o kreditnim karticama, pisma i drugi materijal koji ukazuje na vrstuodvojene realnosti u kojoj su Veštice i drugi sledbenici živeli.

Za istinske vernike kojih još itekako ima, Valasova, Dženings i Gotjeova su otpadnicikoji blate uspomenu na njihovog superljudskog duhovnog učitelja. Za druge, ovo troje suljudi koji su sakupili zapanjujuće dokaze da je don Karlos trgovao u realnosti koja je, da parafraziramo Ničea, na kraju krajeva ipak previše ljudska.



Carlos Castaneda, Amy Wallace, samovažnost – izvodi

Postavio Knutt u Čudna šuma na 26 mart, 2009

Mnogi su autori načinjali temu samovažnosti, ali njihovi životi ukazuju da, premda

posjeduju izuzetno razumijevanje ovog problema, nisu bili u stanju nadvladati ga u praksi, odnosno svakodnevnom životu. Možda je najpoznatiji primjer takve osobe CarlosCastaneda koji kroz zavidan opus od dvanaest knjiga opisuje svoje navodno naukovanjekod meksičkog indijanca pod imenom „Don Juan“, čarobnjaka i vođe skupine vračeva na putu prema sjedinjenju s „nagualom“ ili apsolutom. Don Juanov put je „put ratnika“ koji„nepokolebljivom namjerom“ te „besprijekornim življenjem“ uranja sve dublje u nagual,ali i savršeno vlada „tonalom“, pojavnim svijetom i njegovim zakonitostima. UCastanedinim knjigama Don Juan je opisan kao savršen ideal i Castaneda, kao njegovnavodni nasljednik, i sam kreće stazom besprijekornosti. No, prema Don Juanu jedna odglavnih prepreka takvome životu jest samovažnost s kojom se „ratnik“ nemilosrdnosuočava i bespoštedno bori. Nažalost, ako je vjerovati nekima od njegovih najbližih

suradnika, Castanedin život, a pogotovo njegova smrt, ukazuju na činjenicu da jeCastanedu ubila upravo – samovažnost. I to ne u nekom suptilnom obliku, već uizrazito običnom, temeljnom i primitivnom.

Na razočaranje milijuna sljedbenika i štovaoca, izgleda da je Castaneda od ideje ratništvastvorio običan kult s apsolutno svim karakteristikama jednog kulta, a od sebe napraviološeg gurua. U izvanrednoj knjizi o životu s Castanedom i najužim krugom njegovih„ratnika“, kćer čuvenog književnika Irwin-a Wallace-a, Amy Wallace, iznosi unajmanju ruku šokantne činjenice o Castanedi kao osobi te o njegovom ponašanju. Na više od 400 stranica, vješto pisana knjiga pod imenom „SORCERER’SAPPRENTICE – My Life With Carlos Castaneda“ nastoji ukazati na činjenicu da je

Castaneda imao i više nego velikih poteškoća sprovesti u djelo Don Juanov nauk.Ukoliko su navodi Amy Wallace barem djelomično točni, tada je lako zaključiti da jeCastaneda promašio. A Amy Wallace nije napisala knjigu osuda i kritika, već je, premavlastitim riječima, željela dati što je moguće objektivniji prikaz njenog naukovanja kodCastanede tijekom sedam posljednjih godina njegovog života. Njena je namjera bila dativlastiti doprinos diskusiji o Castanedinom djelu, životu i radu, odnosno njegovojvjerodostojnosti te, u konačnici, primjenjivosti njegovog učenja u praksi. Pored kritikeCastanedinog pristupa ratništvu, ona u knjizi iznosi i svoj prljavi veš, a nije poštedjela nitineke od njegovih najpopularnijih sljedbenica i današnjih voditeljica korporacije„Cleargreen“ koja je sebi uzela pravo jedinog autentičnog tumača i propagatora

Castanedinog, odnosno „Don Juanovog“ učenja.Castaneda je očito promašio jer, ako ništa drugo, kao novi „nagual“ nije završio svojživot „skokom u drugu pozornost“, već je jednostavno umro od bolesti, kao i svaki drugi„običan smrtnik“. Iako je čitav život naglašavao da nikada neće umrijeti od velikog „C“(početno slovo riječi „cancer“), umro je upravo od raka jetre, načet dugogodišnjimdijabetesom te dokrajčen otkazivanjem bubrega. Mogli bismo reći – no, dobro, čovjek jeumro prirodnom smrću, nije uspio skočiti u „nagual“, ali se barem trudio biti

http://www.kockicica.org/blog/carlos-castaneda-amy-wallace-samovaznost-izvodi

http://www.kockicica.org/blog/author/knut/


http://www.kockicica.org/blog/category/cudna-suma

http://www.kockicica.org/blog/carlos-castaneda-amy-wallace-samovaznost-izvodi





besprijekornim ratnikom. No, što onda reći na slijedeće činjenice. Iako je od svojihsljedbenika zahtijevao strogi celibat, Castaneda je istovremeno prakticirao seksualneodnose sa svim ženskim članicama njegovog najužeg kruga. Neke od njih pristajale su nastatus ljubavnica, ali neke su bile i zlostavljane. Pored toga Castaneda je očekivao od njihda mu dovode (podvode) i druge žene, izvan užeg „ratničkog kruga“. Iako bi nagual

trebao biti „bezoblični ratnik“ koji ništa ne posjeduje, ili ako već posjeduje onda to nesmatra nečim značajnim već koristi kao sredstvo slobodnog djelovanja, Castaneda je kaoizuzetno bogat čovjek svojim ljubavnicama stalno poklanjao skup nakit te mnoge druge poklone. On ih je šišao i uređivao frizure (ne samo kosu, već i pubične dlake), određivaokako će se obući, a i sam je jako cijenio odjeću – najgrotesknija njegova izjava govori otome da „neće valjda skočiti u nagual obučen kao seljak“.

Njegovim se riječima nije smjelo proturječiti, svaka njegove riječ imala je neizmjernuvažnost, a iako je sam Don Juanu postavljao silnu količinu uglavnom priglupih pitanja,njega se nije smjelo pitati ama baš ništa. Sustavno je kreirao zavade između članovagrupe kako bi ih „razbijao“, izvlačio iz „učmalosti“, odnosno „pokrenuo njihovu skupnu

točku“. Zabranjivao im je piti kavu, a sam se davio u cappuccinu. Zabranjivao im jekupanje u moru ili bazenu jer je vodu proglasio ratnikovim neprijateljem. Kreirao jestrahovladu utemeljenu na nepisanim pravilima i strogo kažnjavao nepoštivanje tih pravila, premda nitko nije bio u stanju sa sigurnošću utvrditi koja su to pravila.Kažnjavao ih je za djela koja nisu počinili, za djela koja su možda počinili ali nisu to niznali, odnosno za sve što nije odgovaralo njegovim hirovima. S vremenom se pretvarao uluđaka koji je po čitave dane samo bjesnio, a pred smrt je svo vrijeme koje je provodio usvjesnom stanju koristio za gledanje ratnih filmova. I tako dalje. Knjigu Amy Wallace,naime, teško je čitati bez konstantne mučnine u želucu jer stupanj Castanedinog divljanjavrijeđa ljudski integritet.

U konačnici, Castaneda članove svoje grupe ništa nije naučio o stvarima koje opisuje uknjigama – o uranjanju u nagual, pokretanju skupne točke ili zaustavljanju unutarnjegdijaloga. Sav njegov rad svodio se na predavanja tonom prodika, na takozvanu„rekapitulaciju“ te na prakticiranje fizičkih vježbi koje su s vremenom uobličene u sustav pod imenom „Tensegrity“. No, umjesto da bude obavljena kako valja, „rekapitulacija“,odnosno proces „brisanja osobne povijesti“ s ciljem „gubljenja ljudskog obličja“, svela sena promjenu imena, na bacanje starih stvari u smeće (posebno onih dragih) i puko prisjećanje svih doživljaja i događaja u vlastitom životu. Rekapitulacija, koja je trebala biti varijantom duboke psihoterapije s ciljem oslobađanja od utjecaja prošlih događaja,vezanosti u odnosima te pretjerane identificiranosti s ljudskim (fiziološkim i psihološkim)aspektom postojanja, pretvorila se u neproduktivno samomučenje. Umjesto da probudenjihovu ratničku prirodu, oslobode ih „ljudskog obličja“ ili pomaknu „skupnu točku“,navedeni Castanedini postupci za članove su njegove grupe imali devastirajuće posljedice.

Nakon Castanedine smrti Amy Wallace izašla je iz njegove organizacije i završila ustanju teške depresije. U epilogu svoje knjige ona kaže: „Kao i mnogi drugi članoviunutarnjeg kruga, moje je stanje ukazivalo na kliničku depresiju nakon Carlosove smrti.Budila sam se vrišteći. Plakala sam po cijele dane i plakanjem se uspavljivala. Prestala



sam jesti. Uzimala sam tablete za smirenje. Imala sam prometnu nesreću. Pretjerano sam jela, živjela na kavi i slatkišima. Odlazila sam u histerične shoppinge, a zatim bivalaagorafobična i odbijala izaći iz kuće tjednima. Nekontrolirano sam plakala kad bi čulastihove ljubavnih pjesama bilo koje vrste…Nisam bila u stanju prihvatiti pozive naizlaske jer se nisam mogla držati društvenih dogovora bez da se slomim. Prestala sam

prati kosu i nositi čistu odjeću. Računi su se taložili jer se nisam bila u stanjukoncentrirati i platiti ih… Imala sam stalne upale uha, bronhijalne infekcije i migrene, aod šoka sam izgubila menstruaciju tijekom nekoliko mjeseci.“

Da se ovaj članak ne bi pretvorio u trač, upućujem čitatelje upoznate s Castanedinimradovima da sami pročitaju knjigu Amy Wallace ili prouče što o svemu misle njegovineovisni učenici na web stranici www.sustainedaction.org i donesu vlastite zaključke.Ono što mene zanima jest – ako je Castaneda stvarno promašio, zašto se to dogodilo? Nije, naime, uopće riječ o banalnoj ili površnoj osobi – riječ je o čovjeku koji je napisaodanas već klasična djela spiritualne književnosti. Duhovni put koji u svojim knjigamaopisuje prikazan je s toliko vještine da je teško povjerovati u mogućnost da je sve

izmišljeno. A sustav znanja i praktičnih vještina koje se u knjigama iznose izuzetno jekompleksan i u detalje razrađen tako da zvuči izrazito iskreno, čak i kad je riječ oizuzetno apstraktnim elementima. Mnogi čitaoci začas se pretvore u sljedbenike ismatraju ovakav put rijetko vjerodostojnim u moru površnosti i lažne spiritualnosti poznatom pod imenom „New Age“. Čak i da je izmišljen (to je danas opći stavCastanedinih učenika izvan kulta Cleargreen), sustav koji Castaneda iznosi isprobavali surazličiti ljudi u praksi i mnogi njegovi aspekti daju rezultate. I sam sam u Castanedinimdjelima pronašao elemente koji danas čine sastavne dijelove mojih tečajeva i nemanikakve sumnje da je riječ o vjerodostojnim informacijama koje imaju svoju praktičnuvrijednost. Također, Castanedi u prilog ide i činjenica da gotovo svi elementi uneseni uDon Juanov sustav nisu originalni – ne govori se ovdje ni o čemu što već prije nije rečeno

ili opisano u drugim duhovnim školama, ali je Castanedina sinteza svakako originalna.Stoga je daleko vjerojatnije da je Don Juanovim putem moguće ići jer su slične stvariopisane i u drugim sustavima. No, ako je moguće ostvariti ciljeve o kojima se govori unjegovim knjigama, zašto onda Castaneda nije išao tim putem? Možda je jednostavno sveizmislio pa nije imao niti namjeru ići jednim takvim putem. No, što ako je htio, a jednostavno nije mogao? Što bi jednog iskrenog aspiranta moglo toliko opteretitisamovažnošću da se počne ponašati kao pomahnitali vođa kulta?

Castaneda se očigledno ponašao kao takozvana „mana ličnost“ , osoba koja posjedujemoć i na određen je način zloupotrebljava identificirajući se isuviše s nekima od tipičniharhetipova (praslika) koji prate takvu osobu – Mudracem, Čarobnjakom, Učiteljem,Guruom, Ocem. Takva osoba ima određen stupanj svijesti koji joj daje moć, ali kako nije potpuno cjelovita, ona jednostavno ne može umaći nadmoći praslika te kreneutjelovljivati neke od arhetipskih uloga. No, čovjek nije uloga koju igra, njegov izvorniidentitet je nešto drugo. Uloga je sredstvo komunikacije s okolinom i samim sobom, aizvorni ljudski identitet je ono što jest, neovisno o ulozi. Ukoliko se uloga shvati preozbiljno, tada nastaju problemi. Na primjer, ako vitez koji nosi oklop da ga štiti u bitci pokuša preplivati rijeku, oklop koji mu je maloprije spasio život povući će ga na dno.Tako je i s ulogama (identitetima) koje čovjek preuzima ne bi li u nekom kontekstu



postigao cilj – već u slijedećem kontekstu stara uloga mora biti zamijenjena ilinadopunjena nekom drugom. Međutim, ukoliko osviještena (prosvijetljena) osoba nije icjelovita osoba, pročišćene karme, odnosno duševno zdrava i uravnotežena, tada ćenjome vladati praslike ili arhetipovi i ona se takvim utjecajima jednostavno neće moćioduprijeti. No, arhetip je tu da nas nešto nauči, a ne da nama vlada. Kao i bilo kojem

drugom štetnom entitetu koji se isprepliće s našom osobnošću, arhetipu treba prićikonstruktivno i rastvarati ga tako što ćemo pronaći i integrirati izvorni aspekt vlastiteduše koji je arhetip privremeno mijenjao.

Evo liste još nekih od karakteristika samovažnosti koje nisu uvijek prepoznate kao takve:

- stalna kuknjava i žaljenje,- linija manjeg otpora,- lijenost,- neodgovornost,- pretjerano suosjećanje,

- sklonost patetici,- neki oblik zatvorenosti – emocionalna (seksualna), mentalna, duhovna,- dogmatičnost,- elitizam,- perfekcionizam,- robovanje lošim navikama,- odugovlačenje (kašnjenje),- nepoštivanje esencijalnih pravila ponašanja,- pretjerana ležernost, nonšalancija,- otvoreno ili suptilno vrijeđanje drugih (bahatost),- taština,

- servilnost („uvlačenje u dupe“),- posuđivanje, prosjačenje, „žicanje“,- doživljavanje vlastitih problema kao najvećih i najtežih,- dekoncentriranost, pospanost,- prijezir prema sebi ili nekoj društvenoj/rasnoj/nacionalnoj grupi,- nesposobnost sudjelovanja u grupnim aktivnostima, timskom radu,- identifikacija sa žrtvom, gubitnikom, djetetom,- članstvo u kultovima, obožavanje gurua,- „moj put je jedini pravi/najbolji“, „moj učitelj je jedini pravi/najbolji“,- nemogućnost pronalaska adekvatnog partnera,- nemogućnost pronalaska adekvatnog posla,- nemogućnost kontroliranja vlastitih emocija i emocionalnih reakcija,- inzistiranje na „finoći“ i „bontonu“,- bavljenje apstrakcijama, nepraktično filozofiranje, i tako dalje.

Castaneda je svakako bio osoba koja je postigla visok stupanj svijesti, ali očigledno ne idovoljno visok stupanj emotivne zrelosti. Što je tome uzrok, vidljivo je iz njegove biografije. Evo tek nekoliko činjenica – njegova majka umrla je dok je bio u pubertetu ito je za njega predstavljalo takav šok da, prema vlastitim riječima, danima nije izlazio iz



svoje sobe. Imao je loš odnos s ocem – navodno ga je prezirao zbog njegove mekoće islabosti. Mrzio je i sebe zbog niskog rasta i sklonosti debljanju, odnosno zbog stalnihneuspjeha sa suprotnim spolom. Njegovo prvo seksualno iskustvo (s prostitutkom) bilo je, opet prema vlastitim riječima, izrazito neugodno i traumatično. Eto i više negodovoljno razloga za duboke psihološke povrede i blokiran emotivni razvoj, a takve je

povrede Castaneda pokušao prikriti, odnosno nadvladati svojim duhovnimekstremizmom. Međutim, nedostatak ljubavi prema sebi moguće je ispraviti i punokonstruktivnijim postupcima od samovažnosti. Castaneda se očito nije na temeljit način posvetio procesu duševnog čišćenja i to ga je, kao i mnoge druge prije i poslije njega, ukonačnici koštalo reputacije, zdravlja i života. Nemoguće je, naime, nadvladati životneteškoće potiskivanjem, odupiranjem, strogošću, samokontrolom, samomučenjem,ekstremnom disciplinom, odnosno nekritičkim obožavanjem, strahopoštovanjem iliisuviše pasivnim prepuštanjem. Emocionalna zrelost ne može se zaobići nikakvimzamjenskim sredstvima, nikakvom čeličnom disciplinom ili, s druge strane, ekstremnom posvetom duhovnim iskustvima. Duhovno zdravlje počiva na duševnom zdravlju izaobilaznog puta nema. Stoga je neophodno temeljito proučiti koji postupci i terapijski

modeli vode prema emocionalnoj zrelosti i sustavno raditi na tome sve dok se ne ispunegore navedeni kriteriji.

Castaneda je, kao i mnogi drugi, vjerojatno činio najbolje što je mogao u datimokolnostima. No, današnje doba ipak nam donosi nove mogućnosti. Na činjenicu da ježivot dobrim dijelom nemilosrdan prema čovjeku možemo reagirati i konstruktivno – sve je stvar odabira. Ukoliko se odlučimo za konstruktivnu reakciju, tada je životne izazovemoguće doživjeti kao lekcije. Umjesto da se odupiremo neugodnom iskustvu, odnosnokrizi koju izaziva, moguće je proći kroz krizu i tijekom takvog procesa ponešto naučiti.Svakako da su za čovjekove probleme i stanje svijesti odgovorne stvari koje navodiCastaneda – položaj skupne točke, stupanj uhvaćenosti u predatorsku mrežu ili

nemogućnost zaustavljanja unutarnjeg dijaloga, ali bitan aspekt njegovog razvoja čini iemotivna zrelost, odnosno utjecaj međuljudskih odnosa. Zaustavljanje unutarnjegdijaloga neće nahraniti unutarnje dijete. Pomicanje skupne točke neće očistitiemocionalne traume, a rekapitulacija jednostavno nije u stanju srediti obiteljske odnoseili rastvoriti toksične povezanosti. Protiv samovažnosti se svakako treba boriti svimsredstvima pa tako i nemilosrdnošću, ali ne treba zanemariti niti emotivne potrebe kojihse nije moguće odreći te ih nadvladati nemilosrdnošću prema sebi ili pristupanjem nekomkultu. Neriješeni odnos s ocem ili majkom član kulta prenosi na odnose unutar kulta itada guru postaje „veliki otac“. No, ne treba osobi nikakav „veliki otac“, njoj trebaintimno razrješenje odnosa s vlastitim ocem ili majkom. Njoj ne treba indijsko ili nekodrugo ime – njoj treba otkrivanje, integracija i konkretna realizacija svojeg izvornogidentiteta.

http://www.tomislavbudak.com/index.php?option=com_content&task=view&id=64&Itemid=51&lang=hr © Tomislav Budak, lipanj 2006.



Tensegrity – pravila

Postavio Knutt u Čudna šuma na 29 avgust, 2008

Neka temeljna pravila za izvođenje Tensegrity čarobnih pokreta:

• svaki čarobni pokret počinje lijevom rukom ili nogom.• kada udarate, ruke moraju uvijek biti malo savijene – nikada do kraja istegnute – kako bi sačuvali tetive laktova.• ako se vježbe prvo rade za lijevu stranu tijela moraju se ponoviti isti broj puta i za desnustranu. Ponavlja se u grupama po tri, šest, devet puta ili više.• palac je uvijek „zatvoren“ tj. stisnut uz rub dlana (ili uz dlan), nikada ne pokazuje prema vani.• koljena su blago savijena tako da, gledajući odozgo, vrh koljena prekriva nožne prste.• stopala su razdvojena u širini ramena (paralelna).• „kvadratična šaka“ – mali i domali prst su nešto izdignuti kako šaka ne bi poprimila

nagnut oblik.• ruke, kada su otvorene, uvijek su ispružene, nikada savinute (“oni koji prakticirajuTensegrity su ratnici a ne prosjaci“).• kada se prsti savijaju uz dlan, tetive podlaktice i palca zatežu se maksimalno.• potrebno je postupno postići savitljivost šake kako bi se mogla saviti pod pravim kutemunazad• „turn on“ – (ukapčanje, paljenje, startanje, zalet;) zatezanje svih tjelesnih mišića – ošit,trbuh, ramena i lopatice se odjednom zategnu na trenutak. Namjerava se oštrina pažnje, ane fizički grč. Opuštanje slijedi automatski nakon toga. (vremenom se vrijeme trajanjazategnutosti može povećati)• stražnji dio bedara (iznad koljena) treba zategnuti (sjedište osobne povijesti)

• disanje je po pravilu sporo, duboko i prirodno (ako se drugačije ne kaže)• kombinacija zatezanja i opuštanja dovodi do „fizičke eksplozije“• vježbe možete izvoditi koliko puta to želite, osim nekih…• Tensegrity je zatezanje i opuštanje mišića i ovisi o tjelesnoj kondiciji. Dok počinjete svježbama, zatezanje i duljina vremena trebaju biti kratki i povećavati se kako se tijelozagrijava.• koljena su obično savijena. Kada su ispružena ne zatezati ih previše. Izbacivanje nogutreba uraditi cijelom nogom, uvijek pod kontrolom, i nikad sasvim do kraja kako se ne biozlijedila koljena ili tetive.• tempo i snagu određujete prema sebi, nikada ne pretjerujte.• redosljed dugih serija ne treba mijenjati, niti izmišljati svoje kombinacije, jer njihov

poredak ima ugrađenu svrhu.• vježbanje nekog drugog sustava se ne preporučuje u početku, jer se mogu pomiješatinamjere, a pokušaj pomirenja ili spajanja ne vodi ničemu.• ako imate bilo kakvih zdravstvenih tegoba, savjetujte se sa svojim liječnikom prijeizvođenja bilo kakvih tjelesnih vježbi, pa tako i Tensegritija.

http://www.kockicica.org/blog/tensegrity-pravila




http://www.kockicica.org/blog/tensegrity-pravila





Ne izvodite pokrete na otvorenom, na propuhu, uz glazbu ili TV (makar bili utišani). Najbolja je unutarnja tišina. Na nogama uvijek moraju biti cipele ili papuče.

Pogled je čvrsto uperen u beskonačnost – otkriva nepokolebljivu namjeru.

Nemojte od vježbanja napraviti rutinu (u točno određeno vrijeme i točan broj ponavljanja), dobro je mijenjati vrijeme izvođenja.Traži se elegancija, preciznost i određena „grandioznost“ (to „privlači duh“) – teatralnost.

Kastaneda interviju


ORLOV DAR – razgovor sa Carlosom Castañedom

Pisala sam Carlosu Castañedi u vrijeme kada sam pripremala seriju intervjua sasuvremenim misliocima-mističarima SAD-a. Nakon telefonskog kontakta, dogovorilismo se da ću ga posjetiti u Los Angelesu. Upute koje mi je dao vodile su do UCLA- parkirališta. Došla sam s trojicom prijatelja. Točno u dogovoreno vrijeme, na parkiralištuse pojavio čovjek onižeg rasta, obučen u traperice i drap jaknu, crnokos. To nije mogao biti nitko drugi nego C.C.

Moji prijatelji su me željeli ostaviti nasamo s njim, ali on ih je zamolio da ostanu.Draže mu je, rekao je, da sa svima nama provede vrijeme u prijateljskomrazgovoru, nego da to bude klasičan intervju.

Već na samom početku bilo je jasno da želi pričati o tome čime se bavio zadnjih nekolikogodina. Ignorirao je mnoga pitanja koja smo mu postavljali, kreveljeći se, čak i rugajućise, ali prateći takvo ponašanje duhovitim primjedbama. Usprkos njegovom zaraznomveselju i zabavnim anegdotama, bilo je vrlo malo suvišnog ili bespotrebnog pričanja.Carlos je očito želio ostaviti određen dojam i omogućiti nam da uočimo ozbiljnost onogačime se bavi.

Iako je čovjek vrlo široke naobrazbe i poznaje masu tradicionalnih kultura, nije, što bimožda bilo za očekivati, nametnuo razgovor u kojem bi komparirao svoju i ostaletradicije. Naveo je i razlog – toltečka kultura teško se može objasniti spekulacijama i

uopće, apstraktnim objašnjenjima, već se prenosi slikovito − kroz anegdote, priče, što je ion učinio. Ostao je vjeran svojim učiteljima i svojoj tradiciji.

Tvrdio je da nije guru ali ni šarlatan. Put koji je izabrao, rekao je, nije pristupačansvim ljudima, tj. zahtjeva konstantan i strog režim vježbanja kakav samo rijetkimogu podnijeti. Ali, taj put nudi pravu, istinsku mogućnost onima koji imajunesalomljivu želju da postanu slobodni.

http://www.kockicica.org/blog/kastaneda-interviju




http://www.kockicica.org/blog/kastaneda-interviju





PITANJE: Dugo vremena nismo čuli za C.C. Gdje je bio?

ODGOVOR: Tijekom prošle godine morao sam obaviti važan zadatak, bila je toodgovornost koju nisam mogao odbiti. Don Juan i Don Genaro nisu više s nama, vodi nas jedna žena, Žena-Toltek. La Gordi i meni dala je zadatak: uzeo sam si ime Jose Luis

Cordoba, no svi su me znali kao Joe Cordobu. La Gorda se predstavljala kao moja žena,te smo zajedno radili punih godinu dana u jednom svratištu. Mušterije su nam biliuglavnom vozači kamiona. Ja bihzapočinjao s poslom već u 5.00 ujutro, a i La Gorda je puno radila. Krajem godine, ŽenaToltek je zaključila da je vrijeme da prestanemo. Bili smo tako dobri radnici da nasvlasnik svratišta nije želio pustiti da odemo – naravno, toliko smo puno radili.

Nakon toga, neko smo vrijeme radili jedino u kući, La Gorda kao domaćica, ja kao batler.To je loše završilo – izbacili su nas sa posla, čak su pozvali policiju da bi se osigurali protiv naših pritužbi, tako smo završili u zatvoru ni krivi ni dužni.

Znate, ja sam sad doista postao Joe Cordoba, i to je prekrasno jer tu gdje sam – ne mogu pasti niže. To je ono što doista jesam.

PITANJE: Što ste naučili na ovome zadatku ?

ODGOVOR: Žena-Toltek vodila nas je kroz zadanu situaciju. Da bi učili, najbolji način jest da se stavimo u situaciju u kojoj možemo otkriti da smo nitko i ništa. Drugi put je – put vlastitog ponosa. Ako ga slijedimo, život nam se svede na pokušavanje da otkrijemoda li nas netko voli ili ne voli. Po onome što tvrdi Žena-Toltek, najbolji način je dashvatimo da to nije važno.

Jednom prilikom, posjetili smo neke prijatelje upravo kad su kod njih iz New Yorka stiglineki novinari, tražeći Castenedu. La Gorda i ja otišli smo do vrta i počeli kopati.Promatrali smo novinara kako razgovara s našim prijateljem, šećući se, te su tako došetalii do vrta. Prijatelj je počeo vikati na nas i vrijeđati nas pred novinarom, koji uopće nijereagirao, kamoli da bi nas branio. Tko smo mi bili za njega? Nitko i ništa. Poput stotinaostalih radnika-životinja koje rade na vrelom suncu.

Zadatak nas je naučio kako da podnesemo teškoće i emocionalne stresove diskriminacije.Don Juan je govorio da je ponos čudovište sa 3000 glava – koliko god glava da odsiječeš,toliko uvijek izraste. Mi, ljudi, volimo se zavaravati da smo netko i nešto. Važna stvar je – ne reagirati. Ako reagiraš izgubljen si. Ne možeš se osjećati uvrijeđen kad tigar skoči

na tebe. Pomakneš se korak ulijevo ili udesno i pustiš ga da projuri kraj tebe.

PITANJE: Ljudi koji Vas poznaju tvrde da Vi radite jednako “ozbiljno”, tj.naporno i mučno, poput ostalih pisaca, ponekad 16-18 sati na dan. Da li je i takonaporan rad dio Vašeg zadatka?



ODGOVOR: Ja uopće ne radim. Jednostavno prepisujem stranicu po stranicu koju samvidio u svojim snovima. Nitko ne može nešto stvoriti iz ničega. Apsurdno je misliti da seto može. Moj otac je tako jednom odlučio da postane veliki pisac. Preuredio je svojkabinet tako da izgleda kao kabinet velikog pisca. Kad je soba bila potpuno preuređena, posvetio se traženju odgovarajućeg pisaćeg stola koji je morao biti savršen za tako

savršenu sobu. Kad je konačno pronašao stol, utrošio je još dvaput toliko vremena da pronađe odgovarajuću stolicu. Kada jekonačno sjeo za stol da bi počeo s pisanjem, shvatio je da mu nedostaje odgovarajući pokrov za stol. I kad je konačno sve skupio i suočio se s bijelim listom papira, nikako munije padalo na pamet o čemu bi mogao pisati. To je bio moj otac.

Htio je napisati savršenu rečenicu. Nije nažalost shvatio da smo mi samo prijenosnici. Jasvaku svoju rečenicu vidim u svojim snovima. Mjerilo uspjeha knjige ovisi o mojojsposobnosti da to vjerno prenesem. Kreacija nikad nije osobni zadatak.

PITANJE: Ako je Don Juan stvaran, tko je on?

ODGOVOR: On je slobodan čovjek, čiji duh žeđa za slobodom. On je cjelokupnost,nevjerojatno biće, u svakom trenutku je potpuno svjestan onoga što zovemo „ovdje, sada„. Oslobođen je naših temeljnih perceptivnih predrasuda. On može vidjeti. Njegovauloga, njegov način je da se potpuno preda u svakom trenutku, da potpuno daje. Nema,ustvari realnog objašnjenja za to, to je naprosto njegov put.

Ono što je čarobno kod Don Juana jest da, iako ga obični ljudi doživljavaju kao luđaka,nitko ga ne može doista razumjeti, dokučiti kakav on doista jest. U ovome svijetu, DonJuan je besprijekoran i zna kako baratati sa nevidljivim. Svijetu, ljudima oko sebe, nudi prolazan, privremen imidž – za jedan sat, za mjesec, za 60 godina, u svakom trenutku

može biti drugačiji. Nitko ga doista ne može uloviti nespremnog! U svakom trenutkusvjestan da je ovaj svijet samo tren, i da je ono što dolazi nakon toga… prekrasno. DonJuan i Don Genaroobožavaju ljepotu!

Ideja Don Juana o vremenu vrlo se razlikuje od naše. Zato je vjerojatno i mogao čekatiCarlosa Castañedu. Ono što me naučio jest da je sve prolazno. „Razbijao“ mi je jedno po jedno od mojih predrasuda dok cijeli moj sustav nije bio razoren.

PITANJE: Potrošili ste puno vremena trudeći se da „izbrišete svoju prošlost“, ipak,povremeno ste davali intervjue da bi promovirali svoje knjige. Kako uspijevateuskladiti ulogu pisca sa ulogom čarobnjakovog šegrta? Kako se odlučujetekomunicirati sa vanjskim svijetom i zašto?

ODGOVOR: Don Juan mi je dao zadatak da zabilježim tradiciju. On je bio taj koji jeinzistirao da održim konferencije za tisak i dajem intervjue. Tražio je da promoviramknjige. Kasnije me upozorio da prekinem s tim jer takva vrsta posla oduzima previšeenergije.



Imam prijatelja u Los Angelesu koji prima moju poštu. Svaki put kad navratim kod njega,stavim poštu u kutiju, promiješam i izvučem nasumce jedno pismo. To je jedino pismokoje pročitam i na koje odgovorim. Tako je i u Vašem slučaju, izvukao sam upravo Vaše pismo. Imao sam dosta teškoća da Vas pronađem, ali morao sam. Za to zna i Žena-Toltek.

PITANJE: Pisali ste o tome kako ste bili posebno „težak“ učenik čarobnjaka. Zaštoste imali toliko poteškoća?

ODGOVOR: Bio sam vrlo tvrdoglav. Nisam želio učiti. Borio sam se protiv znanja i zato je Don Juan morao u odnosu na mene upotrijebiti drogu. Zato mi je sada jetra u „komi“.Don Juan je morao koristiti stanovite smicalice da bi me podučio. Ja sam morao naučitisvoje tijelo na nove osjećaje tako da me ono uči usprkos meni. La Gordino tijelo je učilovrlo brzo. Nitko tko je znao La Gordu ranije ne može je prepoznati. Kad sam je upoznao, bila je to nevjerojatno debela žena, teške naravi i poražena od života. Sada je to mladažena, puna života, vrlo privlačna.

PITANJE: Često ste spominjali Tolteke. Što podrazumijevate pod tim nazivom? Dali su oni narod ili tajno udruženje? Koliko ih ima? Tko su oni?

ODGOVOR: Naziv „Toltek“ ima mnogo značenja. Kad kažemo „Toltek“ to u principunema antropološkog značenja, to je isto kao da kažemo da je neko republikanac ilidemokrata. Ali, biti Toltek znači poznavati misteriju sanjanja i umjetnost traganja.Tolteci održavaju tradiciju dugu 5000 godina.

PITANJE: Kakav je toltečki sistem znanja?

ODGOVOR: Tolteci znaju da je ideja slobodne volje apsurd. Toltek shvaća da nas zdravirazum obmanjuje, da nam uobičajeno percipiranje otkriva samo dio istine. Život je neštoviše nego samo prolaženje kroz život, jedenje i reprodukcija. Što to onda znači? Zaštoživimo po uobičajenom konceptu? To su stara pitanja, ali problem je u tome da nismonikad naučili da vidimo. Uvjetovani smo da vjerujemo da je svakodnevno viđenje jedinorealno viđenje.Umjetnost čarobnjaštva jest da uništi to preduvjerenje tako da čovjek bude u mogućnostividjeti mimo zdravog razuma.

Tolteci ne gube vrijeme. Bio sam jedna od osoba koje ne mogu živjeti bez prijatelja. Čak,ni u kino nisam mogao ići sam. Don Juan mi je rekao da moram sve napustiti, uključujućii prijatelje s kojima nemam ništa zajedničko. Opirao sam se tome. Jednoga dana,vraćajući se iz L.A.-a izišao sam iz automobila jedan blok prije kuće i telefonirao doma.Kao i obično, kuća mi je bila puna ljudi. Zamolio sam jednog od prijatelja da mi spakiratorbu sa stvarima i donese mi je. Rekao sam mu da ostatak mojih osobnih stvari slobodnorazdijeli. Prijatelji to naravno nisu ozbiljno shvatili i uzeli su neke od stvari, smatrajući to posudbom. Nisam ih vidio punih 12 godina.



Kad sam se vratio, nazvao sam ih i otišli smo na večeru svi zajedno. To je bio moj načinna koji sam se želio zahvaliti za prijateljstvo. Sada su već svi oženjeni, imaju djecu.Morao sam im se zahvaliti i zaključiti tu fazu svojega života.

Toteci smatraju seks strašnim gubitkom vremena i energije. Vode asketski život koji je, s

točke gledišta običnih ljudi, neprihvatljiv i nevjerojatan.

PITANJE: Da li Tolteci vjeruju u ideju ljubavi, božanske ili zemaljske?

ODGOVOR: Ta riječ ima pretjerani sentimentalni naglasak. Romantična ljubav je jednaod čovjekovih iluzija. Život je rat, borba. Mir je izuzetak, anomalija. Pacifizam jemonstruozan pojam jer je čovjek biće-ratnik.

PITANJE: Kako možete reci da je nastojanje da se spasi život monstruozno? Štokažete naljude poput Ghandija, koji je duboko vjerovao u pacifizam?

ODGOVOR: Ghandi nikada nije bio pacifist! On je bio jedan od najvećih ratnika uljudskoj povijesti. Kakav li je samo bio ratnik! Pacifizam znaci odustajanje, pacifizam ježivotni stil onih koji nemaju ciljeva u životu, koji izabiru da budu hedonisti isamozadovoljni. Bez neprijatelja, mi smo ništa. Kad imamo neprijatelja, i živimo znajućišto je suparništvo, živimo kao ljudska bića. Toga se doduše moramo osloboditi (daživimo kao ljudska bića), ali u početku mi smo bića koja se bore. To je naš prvi nivokojeg Don Juan naziva dobrim tonalom u čovjeku. Tonal je poput sirovog materijala usvakom čovjeku.

PITANJE: Koja je onda svrha života, po toltečkim učenjima?

ODGOVOR: Preživjeti u ovome svijetu, proći kroz „orlova usta“ čitavi. To je način nakoji žive čarobnjaci – da prihvaćaju sve onakvo kakvim jest i samo onako kako jest.

PITANJE: Don Juan i Don Genaro prošli su kroz orlova usta? Da li su prošli„čitavi“?

ODGOVOR: Don Juan nikada neće umrijeti. Napustio je ovaj svijet živ, s oduševljenjem,Također i Don Genaro. Tolteci nikad ne umiru. Ali oni moraju napustiti ovaj svijet navršcima prstiju, s lijeve strane orla.

PITANJE: Da li je orao metafora za živo biće? Da li podsjeća na Saveznike kojičuvaju ulazna drugu stranu?

ODGOVOR: Tolteci vjeruju u biće koje zovu orao. Ono je neizmjerno mračno,neizmjerno veliko, a kroz njega mjestimično prolazi svjetlo, u bljeskovima. Zovu ga orao jer ima krila, crno tijelo i svjetleća prsa.



Orao u sebi sadržava sve, obuhvaća u sebi svu ljepotu ljudskog i sve divljaštvo i ružnoćukoja nije izvorno ljudska. Orao je najcrnja moguća masa koja postoji. Nije ljudsko biće ine poznaje sažaljenje.

Orao proždire energiju koja umire jer se njome hrani, poput gigantskog magneta izvlači

vitalnu energiju iz svijeta. To je ono što kaže Don Juan. Ali on i ostali jesu čarobnjaci.Oni žive ono što je za mene metafora.

Jedini način da se pobjegne je da se živi na vršcima prstiju, zadržavajući dah. Kad smospremni napustiti ovaj svijet, moramo orlu nešto ponuditi, neku žrtvu, osobnu žrtvu. Ta ponuda se naziva osobna rekapitulacija.

Tolteci se ne mogu spasiti sami, jedino to mogu učiniti u grupi od osam ljudi. Mogunapustiti ovaj svijet samo u formaciji od osmorice ratnika. Ostali ostaju da bi održavalitradiciju.

PITANJE: Kako vršimo „osobnu rekapitulaciju“? Da li to liči na pretresanje svogaživota prije smrti?

ODGOVOR: Kao prvo, moraš sastaviti listu svih osoba, pojedinačno, koje si upoznaotijekom života, svih onih koji su uzrokovali da se aktivira tvoj ego, to višeglavo čudovišteosobnog ponosa. Moraš se prisjetiti svih onih koji su ti pomogli u igranju igre “ da li mevoli ili me ne voli?“ – igre u kojoj trošiš svoj život na lizanje rana. Rekapitulacija traživeliki napor u prisjećanju. Slike treba dalje nastaviti izvlačiti vrlo pažljivo i „postaviti“ ihispred sebe. Onda, pokretom glave na lijevu i desnu stranu, otpuhnuti svaku pojedinu sliku kao da je pometeš iz svoga vidokruga. Dah je magičan.

Na kraju rekapitulacije nema više trikova, igara ili samoobmane. Ostaje samo zadatak – zadatak u svojoj jednostavnosti, čistoći i sirovosti.

PITANJE: Da li je rekapitulacija moguća svakome? Da li svatko može pobjeći orlu?

ODGOVOR: Da, ali samo ako ta osoba ima nesalomljivu volju. Ako se koleba ilioklijeva, orao će ga proždrijeti. Nije dopušteno sumnjati. Npr., doña Soledad se, da birekapitulirala, dala zakopati u zemljanu rupu gdje je ostala 7 godina, ne izlazeći. Ostala jetamo sve dok nije u potpunosti završila sa svime, i to je bilo jedino što je radila u tih 7godina.

Njena transformacija je doista bila vrijedna divljenja. Napregnula je takvu snagu volje da je bila u stanju izmijeniti sebe. Ali, razvijanjem svoje snage ojačala je i svoj ponos. Zatoneće biti u stanju prevariti orla. Ali, ona je naprosto fantastična! Toliko je snažna! Ranije je bila „Pablitova mamica“, uvijek zaposlena pranjem rublja, peglanjem, čišćenjem,kuhanjem. Trebali bi je sad vidjeti. Ona je mlada, snažna žena. Čak i ako ne može pobjećiorlu nikad višeneće biti ono slabašno biće od nekad.



PITANJE: Često ste spominjali razne izvore u Vašim knjigama – Egipatsku knjigumrtvih, Traktat Wittgensteina, radove Sv. Ivana od Križa, Svetog Augustina ipjesnika Juana Ramona Jimeneza te Cesara Vallejo-e. Imate li vremena za čitanje,pratite li što se događa u ovome svijetu? Da li ste uočili paralelizme između učenjaDon Juana i ostalih ezoterijskih tradicija?

ODGOVOR: Više ne čitam ništa. Moj automobil je uvijek prepun knjiga, na tone knjiga,često mi ih razni ljudi šalju. Običavao sam ih čitati Don Juanu. Obožavao je poeziju! Alivolio je slušati samo prva četiri stiha. Nakon toga, govorio je, gubi se snaga poezije. Zanjega ideja ili postoji u prva četiri stiha ili je nema. Ono što slijedi, obično je ponavljanje.

Zanimali su me radovi Husserla, imao sam kontakte s praktičarima Hatha Yoge, za kojumislim da je čarobna. Ali nema mogućnosti da se objasni Don Juanovo učenje kroz tesustave. Husserl nikada nije nadišao teoretski i filozofski nivo u svojim radovima. On sene bavi čovjekom u njegovom svakodnevnom životu.

Fenomenološka metoda je dobra metoda za istraživanje, ali čovjek zapadne kulture (tumislim i na europljane) proizveo je samo čovjeka političara. Taj čovjek-političar predstavlja našu civilizaciju. Don Juanovo učenje otvara vrata drugom tipu čovjeka, punointeresantnijem, čovjeku koji već živi u svijetu magije, magičnom univerzumu.

Jednom sam upoznao Gurjieffljevog učenika koji je obrijao glavu i pustio duge brkove da bi izgledao poput svog učitelja. Pozvao sam ga da svrati do mene. Čim je ušao u kuću počeo me napastovati, doslovce daviti. Uvjeravao me da moram napustiti svoga učitelja jer samo gubim vrijeme! Po njemu, on me može naučiti sve što mi je potrebno u 6 ili 7lekcija. Možete li to zamisliti!…

PITANJE: U Vašim prethodnim knjigama žene rijetko imaju važnu ulogu uVašemu naukovanju. Pojavljuju se kao dosadni, obični smrtnici ili pakosne vještice.Sada, muškarci ustupaju mjesto ličnostima kao što je La Gorda. Zašto su DonJuana i Don Genara zamijenile La Gorda i Žena-Toltek?

ODGOVOR: Don Juan je vjerovao da žene imaju više talenta od muškaraca zato što sureceptivnije u odnosu prema svijetu. Ne rasipaju energiju u ovome svijetu kao što tomuškarci čine. Potpuno je prirodno što me ostavio u ženskim rukama. Nije moglodrugačije, jer jedino žena može podučavati umjetnost traženja. Žene dobro poznaju tuumjetnost jer su oduvijek živjele s neprijateljem. Uvijek su morale koračati mekano usvijetu u kojemu dominiraju

muškarci. Zbog toga je Žena-Toltek došla da nas podučava.Žene su vrlo moćna bića. Josefina, npr., je pravo čudo. Ona je luda. Luda! Josefina nikadne bi mogla funkcionirati u ovom svijetu. Ona odleti daleko, ali uvijek se vrati jer ne želisama napustiti ovaj svijet. Želi povesti mene i stalno me dovodi u iskušenje svojim pričama o čudima koja joj se događaju za vrijeme leta. Ali La Gorda me spašava. Ona jemoje uporište i moja ravnoteža.



Josefina je nevezano biće za materijalni svijet, ona je eterična. Može otići bilo kada. LaGorda i ja smo mnogo oprezniji.

PITANJE: Kada kažete Žena-Toltek, to zvuci vrlo intrigantno. Kako ona izgleda?Po čemu se razlikuje od Don Juana?

ODGOVOR: Pristup Žene-Toltek je potpuno različit od Don Juanovog. Iz nekog razloga,mene apsolutno ne voli. Ali, voli La Gordu. Ona je vrlo jaka žena i njeni mišići se pokreću na poseban način. Stara je, ali izgleda kao mlada žena koju su maskirali daizgleda staro. Da li se sjećate filma “Div” sa E. Taylor i J. Deanom? Elizabeth Taylor u jednom dijelu filma glumi staricu, ali vidljivo je da se radi o mladoj ženi. Upravo takoizgleda Žena-Toltek. Da li čitate časopis NATIONAL ENQUIRER? Jedino to čitam kadsam u Los Angelesu. Jedan prijatelj mi čuva stare brojeve. Vidio sam nedavno u njimasliku E. Taylor. Ona je sada doista “div”!

Žena-Toltek odgovorna je u ovome trenutku za sve nas. Stvari su se dosta promijenile od

kada je otišao Don Juan. Nedostaje mi. Ali, ja moram učiti od žena. Žena-Toltek zna sestrašno razljutiti i istući nas. Šećemo uokolo s ožiljcima i masnicama od batina, i dajeužasne zadatke!

Mnogo toga ne razumijem, mnogo stvari nikad neću moći objasniti. Ali potpuno vjerujemDon Juanu. Do sad sam naučio vjerovati u ono što ne razumijem. Don Juan mi je upornodokazivao koliko je glupa moja želja za razumijevanjem svega. Bio je u pravu.

Žena-Toltek će uskoro otići. Rekla je da će je zamijeniti dvije žene. Vrlo je stroga, no bolja od ovih koje će je zamijeniti. Možda neće tako skoro otići. Doista je teško zaustavititijelo da ne prigovara i da se ne plaši nadolazećih poduhvata. Pa opet… nema načina da

se promijeni sudbina.PITANJE: U Vašoj knjizi govorite o “rupama” u ljudima koji imaju djecu. Kakoonda objašnjavate držanje Doñe Soledad prema Pablitu ili La Gorde premanjezinim kćerima? Izgleda nepojmljivo da imati djecu oduzima “oštricu” iz života.

ODGOVOR: Pa, nisam siguran da to mogu dobro objasniti. Postoje razlike između ljudikoji imaju djecu – možemo reći, koji su se reproducirali, i onih koji to nisu. Da bi navršcima prstiju prošli pored orla, moramo biti cjeloviti. Osoba puna rupa ne može proći.Don Genaro je lud-lud čovjek. Don Juan je lud-ozbiljan čovjek. On ide polako, ali stižedaleko. Na kraju obojica stižu onamo.

Poput Don Juana i ja imam rupa, i ja ću trebati slijediti taj put. „Genarosi“ imajudrugačiju oštricu koju Don Juan i ja nemamo. Oni su nervozniji, brže se kreću. Vrlo sulagani. Ništa ih ne može zaustaviti.

Oni koji imaju djecu, kao La Gorda i ja, imaju druge karakteristike koje kompenziraju tajnedostatak. Mi smo mirniji, iako je staza duža i napornija, ipak stižemo onamo. Općenitorečeno, oni koji imaju djecu znaju kako se brinuti o drugima. To je jednostavno različit



put. Većinu vremena ljudi ne znaju što rade ili zašto to rade. Nisu svjesni svojih akcija izato ih plaćaju! Nisam ni ja znao što radim.

Kad sam se rodio, sve sam uzeo od svoje majke i oca. Ostavio sam ih osakaćene. Moraosam im vratiti oštricu koju sam im oduzeo. Sada moram ponovo da zadobijem tu oštricu.

PITANJE: Da li su “rupe” nepopravljive ili se ipak mogu popraviti?

ODGOVOR: Ništa u životu nije nepopravljivo, i “rupe” možemo zaliječiti. Uvijek možemo vratiti ono što nam ne pripada i nadograditi ono što nam pripada.

Los Voladores – Letači


Predavanje Carlosa Castanede na temu: Los Voladores (Letači)

27. rujna 1996. godine

Don Juan je imao svoje objašnjenje -da je svijet, univerzum u kome živimo, podijeljenkao i sve drugo. „Postoji drugi univerzum paralelan našem koji ima svijest, ali ne iorganizme. I energiju koja se kreće brzinom beskonačno manjom od naše. Mi smo putnici. Mi se krećemo. Prvi korak je da odemo u taj drugi univerzum – u univerzumneorganskih bića – „rođaka“, kako ih je don Juan zvao. Oni su sposobni da povećajusvoju brzinu kao što mi možemo da smanjimo našu. Problem je što je univerzum, uglobalu, predatorski. A tamo su „bića koja nemaju organizme ali imaju nevjerojatnusvijest koja se hrani nama kao pilićima“. Oni ne proždiru mišiće ili organe, nego sjaj

svijesti.

Ako čarobnjak vidi čovjeka -pošto su čarobnjaci sposobni da vide energiju kako struji uuniverzumu – oni vide čovjeka kao skup energetskih polja. „Prije našeg vremena, ona(svjetlosna jaja) su bila izduženija, i ličila su na jaja-ovalna. Danas su kao lopte. Te loptesu pokrivene sjajem koji liči na plastični omotač i koji ih čini još sjajnijim, i to je sjaj kojiLetači jedu sve do ovog nivoa (pokazuje na svoja stopala). Ono što mi vidimo sada jeneprozirno jaje sa nožnim prstima koji sjaje. Ostalo je mrtvo u poređenju sa tim (sjajnimdijelom). Tako je sva naša svijest od nožnih prstiju – i jedino o čemu se mi brinemo jeste – JA, JA, JA.

Bio sam svojevremeno kipar i studirao sam umjetnost. Don Juan je rekao: „Zašto nenapraviš čovjeka od papira, skulpturu čovjeka u realnoj veličini, prikačiš mu kasetofonkoji u pravilnim intervalima kaže: ‘JA’ (Castaneda intonira tu riječ vrlo nisko u grlu) inabiješ ga u zadnjicu da te podsjeća što si.“ Dovodio me je do ludila s tim glupostima oLetačima. Međutim, to je energetska činjenica koja može da se dokaže čak i na našemnivou svijesti nožnih prstiju. „Zar ne misliš da je ludilo što su sva ljudska bića na tomnivou? Usprkos starosti, kulturi, orijentaciji – sve je u tome JA. Odakle potiče taudružena postojanost? Ne možeš to da objasniš ni sociološki ni psihološki. Svi smo

http://www.kockicica.org/blog/los-voladores-letaci




http://www.kockicica.org/blog/los-voladores-letaci





pojedeni do tog nivoa.“ Don Juan je mislio da je to odvratno. On je govorio: „Letači i miimamo simbiotsku vezu; mi im dajemo hranu, a oni nama naša vjerovanja.“ Sljedeće štotreba da privuče našu pažnju je činjenica da, na primjer, jedan inženjer, briljantansuvremen čovjek, ima ista vjerovanja koja ljudi imaju vjekovima. „Tu nema nikakvemisterije – Letači nas drže na tom nivou.“ Sljedeći dokaz jest da kada čarobnjak počne da

se disciplinira, njegova svijest raste, kao drvo koje se stalno orezuje. Čarobnjaci učinesvoju svijest tako čvrstom da postaje bez ukusa za Letače. Carlos Castaneda je pitaoauditorij: „Što je sa engleskim izrazom ‘polizan sam’ (I’ve been licked). Odakle todolazi? Od toga što si polizan!“

„Odakle potiče to insistiranje?“ – upitao je don Juan. Rekao sam mu: „Ne znam.“ Onogdana kada sam to zaista shvatio bio sam šokiran. Postoje stvari koje previđamo, a zašto?Postajete paranoični – vidite da nas nešto zadržava da ne dostignemo ono što nije nanivou svakodnevnog života.

Carlos Castaneda je imao običaj da sjedi na jednoj klupi na UCLA univerzitetu-svi su

znali da je to njegova klupa- da bi gledao djevojke. „Tada sam volio djevojke. Sada ne. Jasam čist. Sada letim, u vječnost.“ Jednog dana dok je sjedio na klupi odjednom mu sezamračilo i postao je svjestan energije, kao i da ga nešto sprječava da je vidi. „Tih danasam radio sa vrhunskim psihijatrom. Rekao sam mu: ‘Postoji nešto što me sprečava da‘vidim svijest.’ On je rekao: ‘Uzimaš ta halucinogena sredstva. Postoji nešto što se zove posthalucinogeni nered’.“ I tako mu je taj tip prepisao lijek, rekao mu da uzme dvijetablete i da ostane kod kuće nekoliko dana.

Što ga je iznenada učinilo svjesnim kada ranije to nije mogao da vidi? Don Juan mu jerekao da je to jednostavno: „Pomaknuo si svijest iznad ‘ja’ na mjesto odakle možeš davidiš. Ili si uz moju pomoć postao zaštićen od Letača tako da je tvoja svijest viša“. Wow!

Ufa! Mamma mia! Ja sam došao sa univerziteta, a ne iz kafića. (Nastavio je da imitira pijanduru mrmljajući: „Life…,is life.“)

UNIVERZALNA USTRAJNOST LJUDSKOG UMA

Sposobni smo za zapanjujuća dostignuća. Don Juan kaže da nije naša greška što seodričemo tih svojih uspjeha. Postoje okolnosti koje to diktiraju. Sada smo jedinosposobni da gledamo sami sebe. Niko nikog ne sluša – samo sačekamo da neko kaže štoima, a onda počnemo da pričamo o sebi. Don Juan je rekao da mislim o istrajnosti iuniverzalnosti tog gledanja samog sebe.

Don Juan je upitao: „Zar te to ne intrigira, ta istrajnost. Zar to nije materijal zarazmišljanje?“ Don Juan je to objasnio i to objašnjenje bilo je veoma uznemirujuće zaCastanedu. Stari čarobnjaci bili su sposobni da vide da, dok ljudi spavaju, dok sanjaju,dolazi do pomicanja skupne točke. Što se dalje pomakne od uobičajenog položaja, san je bizarniji. Oni su koristili biljke, druge materije, sve što su mogli da nađu, da pomakneskupnu točku. Naučili su različite položaje koje tijelo može da zauzme da bi dobili prijatno osjećanje, i tako su naučili magične prelaze. Čuvali su ih u najvećoj tajnosti. Dok



su nalazili ili sakupljali pokrete, također su pronašli i prisutnost nečega. Na kraju su tu prisutnost nazvali Letači-posjednike svijesti, ali ne i organizme-koji se nama hrane.

Svest je sjaj, kao plastični omotač, koji čini svjetlosno jaje još sjajnijim. Taj sjaj se prostire od vrha do dna jajeta. Sada čovječanstvo ima sjaj samo od poda do gležnjeva.

Tako da je promatranje samoga sebe jedino što možemo da radimo. To nije naša greška.Don Juanova revolucija je to što je odbio da učestvuje u dogovoru koji nije bio njegovizbor – da ga Letači pojedu. Brige o političkoj moći, novcu, hrani, itd. minorni su problemi u uspoređenju sa ovim. Castaneda je pitao don Juana da li bi i on mogao da vidiLetače. „U to vrijeme sam imao veliki stomak, jer sam jeo 17 sendviča s maslacem ilislaninom dnevno. Tako da od stomaka nisam mogao da vidim svoje gležnjeve i Letače.Pomoću magičnih pokreta sam dotjerao liniju.“ Castaneda nije znao da li će nešto što jeimalo efekta u njegovom slučaju koristiti i drugima. Stari čarobnjaci su ih držali u velikojtajnosti, ali don Juan je rekao da je prirodno se svaki poredak u jednom trenutku završi.Castaneda se dugo pitao što da radi sa tim materijalom-znao je da je njemu pomoglo i da je on OK, ali da li to da zadrži za sebe?

Don Juan je rekao da je mlađi od Castanede. Bio je pun energije, agilniji i živahniji odnjega. Don Juan je odveo Castanedu u Čihuahuu, rekavši mu da odlaze na deset dana.Rekao mu je da ponese dosta cigareta, i Carlos koji je bio veliki pušač u to vrijemezapakovao je 50 pakli da ih ponese. Prvog dana je pušio kao đavo. „Možda sam znao daće se nešto desiti.“ Sljedećeg dana je paket sa zalihama cigareta nestao. Castaneda jeodlijepio. Don Juan mu je rekao da kojot koji ih je ukrao sigurno nije mogao da odedaleko sa tim, tako da su veći dio dana proveli prateći trag kojota. Taj trag je vodio dostrašne klisure. Carlos Castaneda bio je spreman da spusti u klisuru zbog tih cigara, alinije više bilo traga. Na kraju je proveo noć u toj klisuri. Don Juan ga je pitao sljedećeg jutra da li bi mu smetalo da puši domaće cigare. Castaneda mu je na to odgovorio: „Zašto

bi mi smetalo? Popušio bih i tebe.“ I tako su krenuli ka gradu gdje bi mogli da kupedomaći proizvod. U jednom trenutku don Juan mu je rekao da su se izgubili. Castanedaga je mrzio. Prošli bi pored istog mjesta i Castaneda bi to primijetio i rekao mu, a donJuan se ponašao kao da nema pojma. Bili su „izgubljeni“ deset dana. Na kraju je don Juanrekao: „Idemo kući“, i put je bio točno pored njih. Od tada Castaneda više ne nosi košuljese džepom (što je i pokazao na košulji koju je nosio) jer ne želi da ima prostor zacigarete.

„Prelazi su način da promijenite vaše tijelo na magičan način. Kao Mliječni put, sa svimnjegovim zvijezdama, u kome misle da postoji crna rupa koju još nisu u stanju da pronađu. Nešto drži energiju zajedno, tako da je sila koja želi da se odvoji formiralaspiralne ruke, ali se galaksija nije nekontrolirano razletjela. Mi smo isti. Da nema nekekohezivne sile, naša energija bi se razletjela u vječnost. Tu silu čarobnjaci pokušavaju dadodirnu pokretima. Naša namjera ne pripada magičnim pokretima. Mi. im se pridružujemo. Oni imaju vlastitu namjeru, da se povežu s tom kohezivnom silom.“

IDEALI LETAČA



„Jedina oblast koja je iole istraživačka danas je teologija. A ipak, njena glavna briga jeMarijino djevičanstvo. To je način da eliminiramo naš sustav percepcije.

Moj otac je bio besmrtan. Moj djed je bio besmrtan. A ipak su umrli. Oni su bili besmrtnici preokupirani idealima koje nam daju Letači. Letači nam kažu da budemo

mirni, da se ne mičemo, i da ih pustimo da nas pojedu. Jedina svijest koju nisu pojeliLetači je ona koja je stvorena pod teškim uvjetima discipline. Oni to ne diraju.“

SINDROM JADNE BEBE’

„Mi nismo gurui, mi smo navigatori. Kao i don Juan, pokušavamo da odemo u vječnost.Moramo da budemo precizni da bismo to postigli, da ispitamo sve mogućnosti. Don Juan je rekao da ćemo otići u vječnost u danu kada umremo – bez kormila, ‘a la arriba’, kaočamac bez jedra. Pa pošto ćemo otići tamo u svakom slučaju, zašto da ne odemo skormilom – sa svojom životnom silom?“ Carlos Castaneda nije znao što da kaže na to.„Moj otac je bio besmrtan. Živio je svoj život opkoljen problemima tipa -’Oni me ne

vole!’ Što su ‘problemi’ kada ćete da umrete? To je ono što nam Letači daju u zamjenuza energiju – JA – i mi smo svi jadne bebe.“

Carlos Castaneda imitira plakanje: „Niko me ne razume!“ Don Juan je imao običaj da pita: „Što da razume?“ Drugim riječima: „Niko ne obraća pažnju na mene onako kako bih ja to volio. Niko me ne grli i ne govori: ‘Ti jadna, jadna bebo’.“ Jedan Čovjek jesvojevremeno ispričao Castanedi svoju fantaziju o odlasku na otok u Južnom moru igomili žena koje će da ga maze i da mu govore: „Ti jadno stvorenje. Ti jadni, jadničovječe“. Castaneda ga je upitao zar nije imao fantaziju o seksu s tim ženama? Ne, on jesamo želio da ga one maze na taj način. To je naša kvazisimbiotička veza s Letačima – oni nam daju ‘jadnu bebu’.

Ideja o jadnoj bebi bila je don Juanova omiljena. „Odgojio me je moj djed koji mi jerekao da sam previše nizak. Rekao je:’Ne možeš da uđeš kroz vrata, morat ćeš kroz prozor’.“ Njegov lijepi rođak Gregoriti je imao rimski nos, svaka bi otvorila svoja vrataza njega. Međutim, djed je rekao Castanedi: „Morat ćeš da koristiš trikove“. Rekao mu jeda je najbolje da bude siroče. „Tako sam razvio svoje velike tehnike“, govoreći ljudimada nema oca, i (ridajući) da je izgubio i svoju majku. Zezaju ga da je još uvijek takav idanas, ali on insistira da nije. „Tko nam je dao tu univerzalnost ‘jadne bebe’? Ljudi kojiudobno žive su najveće ‘jadne bebe’.“

NAŠ DOGOVOR S LETAČIMA

„Mi dobijemo ‘male viruse’ i zaraženi smo njima za cio život. Don Juan je smatrao damožete da nadiđete te stvari. Tajna je da ih pozdravite, da pustite da uđe. Ne postoji tijeloznanja morate da ga napravite.“

Za Castanedu je bilo nemoguće u prošlosti, s njegovim besplatnim predavanjima, da postigne koncentriranu pažnju koja je za to potrebna. „Posle izvjesnog vremena te premise će imati smisla za tijelo. One će zaobići razum i stvarno će imati smisla za nešto



što se zove energetsko tijelo. To je naše stanje – nesposobni smo da vidimo energiju kako protječe. Zašto? To je samo dogovor koji miroljubivo sklapamo s Letačima.“ Oni namkažu: „Nemoj da se žališ (u vezi s tim dogovorom). Žali se na svoju ženu ili svog muža.“

Ovo je navelo Castanedu da ispriča šalu o vrlo ćutljivom tipu na žurci. Jedna žena,

vjerojatno domaćica, pita tog čovjeka nešto i on nekulturno odgovara. Onda ga ona pita:„Da li ste oženjeni?“ On odgovara: „Da, ali me moja žena ne razume.“

„Samo u terminima don Juana i njegovog čarobnjaštva možemo da razumijemo dubinunaše situacije koja nas stvarno vodi ka tome da budemo pojedeni. Mi dobivamo ogromnukoličinu ideja da nas ‘podese’. Letači su nam dali sve naše ideje i ideale.“ Don Juan jerekao: „Da je to prepušteno čovjeku, mi ne bismo bili tako glupi.“ Castaneda je objasnio:„Usporedite naše fantastične mašine s našim ograničenim ideologijama i sustavimavjerovanja. Možda je don Juan bio u pravu.“

NAUKA PROTIV PRAGMATIZMA

„Tko je onda pragmatičar? Sigurno ne ja – ja sam Čovjek zapadnjak. Pragmatičar ječarobnjak-jedini Čovjek koji ispituje sve mogućnosti. Mi smo govnari. Mi mislimo dasmo tako učeni, ali ne primjenjujemo te iste metode na svakodnevni život. Ta aktivnost(nauka) neće nas izliječiti od naše opsesije gledanja samoga sebe. Neće nam dozvolitiništa drugo osim razmišljanja o sebi. Čak ni to, jer da stvarno marimo za sebe ne bismoradili ono što radimo našim tijelima.“

Ponovo je opisao sebe kao veoma debelog i sklonog prekomjernom jedenju. „Don Juanmi je rekao: ‘Ti nećeš proći kroz iglene uši. Previše si debeo.’ Zašto postajemo takoizobličeni? A volimo sebe. Kakva strašna kontradikcija. Mi branimo svoju čast kao

lavovi – samo čekamo da nam neko kaže nešto uvredljivo.Tako je čarobnjačka prva linija napada razmišljanje o samome sebi. To je najopasnijastvar koju mi imamo. To mora da se zaustavi, da se ugasi. To je obavezno. Pitajte me uvezi s tim. Ali ne očekujte da otkrijem kako ste vi čudesni. Vaša čudesnost je nevažna uodnosu na putovanje u nezamislivo. Vaša čudesnost je važna samo u svijetusvakodnevnog života, kome ja više ne pripadam.

Don Juan to nikada nije dozvoljavao, on je zahtijevao moju pažnju, da obratim pažnju nasvaki detalj svijeta oko mene. Ali na sebe? Ne. Želio sam da pričam s njim o umjetnosti.On je rekao: „Umjetnost je lijepa, učini to.“ Sve što bih učinio u vezi s umjetnošću jeste

da se žalim i da kukam zbog gubitka ‘goriva’ (inspiracije). Na taj način me je natjerao da budem vreća puna priča. Nisam mogao da nađem čovjeka,don Juana. Bio je pun beskrajnih priča. To je čarobnjak. Čovjek više ne postoji – on jeapstraktan. Drugi (čovjek, sa svojom ‘povijesti i fiksiranim identitetom’) je hrana zaLetače.“

PSEUDOSIMBIOTIČKA VEZA



Jedan čovjek je upitao: „Možete li da kažete nešto više o Letačima?“ Carlos Castanedaodgovara: „Letači su za čarobnjake drevnog Meksika bili entiteti koji nas proždiru. Oni proždiru našu svijest. Ovo je predatorski univerzum, a mi smo kao pilići. Letači sustavno jedu našu svijest, oni žive od toga. Simbiotički uzimaju našu svijest, a daju namvjerovanja. To je za mene bio vrlo nezdrav koncept. Ne mogu da ponovim što je don Juan

rekao jer ću da vas uvrijedim. (Gomila traži da im ipak kaže.) „Čovjek koji je tako velikigraditelj i inženjer ne može da bude tako glup da izmisli papu. Da li mislite da bismo bilitako glupi da napravimo boga od djevice? Sa svojim preciznim umom, zar mislite da biČovjek bio opsjednut vaginama i djevičanstvom? Kako to može da bude? Mi nismotoliko glupi!“ .

„To je zastrašujuća misao. Kako ja mogu tome da se suprotstavim? Mi smo osedlanivjerovanjima koja su proturječna i ne objašnjavaju ništa o našem životu i našoj smrti.Don Juan je rekao: ‘Da li si razmišljao o miru na nebu? Na nebu ne možeš da žuriš.Moraš da hodaš polako, nogu ispred noge. (Demonstrira.) I nema buke. Bog ne voli buku.’ Don Juan je Također rekao: ‘Najgora stvar je – da li shvaćaš da je nebo velika

židovska robna kuća. Bog sjedi u mezaninu i ima dva sina: jedan se brine o knjigama, adrugi je advokat. Jedan je sveti Petar, a drugi Lucifer’.

U toj pseudosimbiotičkoj vezi, Letači uzimaju ono najbolje, a nama daju to sranje. Kakoistinito! Kako uništavajuće! Išao sam da govorim u Meksiko, i Meksikanci su vrlo čudni.Simpatični, ali čudni. Imaju taj beskrajni govor tipa: ‘Castaneda dolazi, on je vampir;dolazi da nas isisa. On postaje sve mlađi a mi sve stariji.’ Vi postajete sve stariji zato štoste glupi!

Glavni interes čarobnjaka je da nadvladaju te energetske barijere koje nas tako potpunodefiniraju i ne dozvoljavaju nam bilo kakav energetski pomak. Psihološki, pošto nije bilo

suradnje dok sam govorio toj grupi Meksikanaca na španjolskom, oslabio sam tog dana.To nije bilo zato što su mi oni uzimali energiju. Da nisam uključen u ta sranja koja mioduzimaju 99% energije, normalno da bih imao više energije. Kako Castaneda može daim oduzima energiju dok im govori?“

„ŠTO BIH TIME DOBIO?“‘

Netko je upitao: „Što čarobnjaci kažu o rođenju?“ Carlos Castaneda je odgovorio: „Naš biološki mandat je da se razmnožavamo. Oni kažu da je možda došlo vrijeme da promijenimo taj biološki mandat razmnožavanja u nešto isto tako moćno – u mandat daevoluiramo. Na neki način smo zaustavljeni kao vrsta. Don Juan je rekao da preispitamodruštveni poredak. Rekao je da ako društveni poredak više nije zainteresiran za to da naszaštiti kao vrstu, tu onda nešto nije u redu. Pogledajte na kakve svireposti nas navodi. Pakakav je to ‘poredak’?

Mi smo opsjednuti našim inventarom -’Što ja time dobivam?’ Od svijesti naših nožnih prstiju dolazi taj pojam ‘dobitka’, skupljanje stvari je apsurdno. A zakon – on nije loš.Letači su zakon, i oni nas time hrane.“



UNUTRAŠNJI DIJALOG I INTERNET

Carlos Castaneda je rekao: „Postoji novi nagual medu vama. On je ovdje i gleda i prenosina Internet. On kaže: ‘Pitajte Kajli ako nisam novi nagual. Vidjet ćete da li će ona to da porekne.’ Novi nagual gleda i presuđuje. Zašto? To me ne dotiče. Don Juan kaže da

stvarno nije važno da li neko priča o vama dobro ili loše. Vaš sastanak je s beskonačnošću. I ja mogu da ubrzam i da postignem da se susret desi sada. Volio bih dautičem na vas, ali pomoć dolazi od vas. Sve je u našim životima postala obmana.

‘Kako da zaustavim unutrašnji dijalog?’ upitao sam don Juana. On je rekao: ‘Umri’.“

NEKO TKO IM SE „PRIDRUŽIO“

Carlos Castaneda je počeo s pričom o vrlo visokoj manekenki koju je dovela Kajli i kojase nakratko pridružila grupi. Žena j e bila uzbuđena što radi sa Chakmulima u početku,ali poslije tri dana, njeno lice bilo je potpuno crveno, krvni pritisak joj je porastao i nije

ličila ni na što. Rekla je da su Chakmuli „životinje“. Oni rade od jutra do mraka, s pauzom za ručak. Žena je bila vrlo „produhovljena“, i ponašala se neprijatno materinski prema Carlosu Castanedi. Imala je veliki problem s telefonima, a pošto je patila oddisleksije, stalno je pritiskala pogrešno dugme da aktivira telefon. To je bio projekt za njuda razvije potrebnu disciplinu da se zaštiti od Letača.

FORMULA ZA BIJEG

„Molim vas da pritisnete dugme i da se isključite. To je u okviru vaših mogućnosti. DonJuan je rekao da nema šanse da se promijeni poredak jer postoje Letači koji prelaze svegranice percepcije. Zbog toga moramo da radimo isto što bi radilo pile da bi izbjeglo da

ga ne pojedemo. Moramo da pobjegnemo – da izađemo. To je čarobnjaštvo. To je to.Moramo da budemo bjegunci. A iz te ćelije ne nosite ništa sa sobom.

Što nam je to tako važno ovdje -samo priznanica u našoj tajnoj ćeliji koja nam kaže:‘Carlos Castaneda je najveći’, potpisana sa ‘Carlos Castaneda’? I zašto da nas zaluđuju uovom ogromnom univerzumu? Da li stvarno mislite da smo mi napravljeni kao slika i prilika Božja? To su Letači (koji nam to govore).“

Don Juan mi je dao sjajnu formulu – „Da, oni su ti svašta radili. Ali to je bilo tada a sada je sada!“ Podsjetio nas je na priču o čovjeku koji je bio „seksualno zloupotrebljen“ usedamnaestoj godini. Rekao je da je Također poznavao ženu koja je prvo bila

zloupotrebljena od strane starijeg brata kada je imala šest godina. Onda je to saznao drugi brat pa je i on počeo da je zloupotrebljava. Zatim je saznao i otada ju je i on maltretirao.To je trajalo podinama. To je ‘šest miliona funti’ traume.

„Što da kažete osobi poput nje? Don Juan bi rekao: ‘To je bilo tada, a sada je sada.’ Ne postoji terapija koja može da pomogne da se nadvlada takva koncentracija negativneenergije. Terapija je dio letačkog repertoara.’Budi sretan, idi kod psihijatra.’ Mislim da



ne bih mogao da je uvjerim u don Juanovu filozofiju. Ali dao bih sve, međutim; da moguda to učinim.

LOS VOLADORES: LETAČI

Za Letače, disciplinirani ljudi imaju kiseo ukus. Oni kažu:’Bljak’, i ispljunu nas. Ondakažu: ‘Meni treba jedan sladoled od čovjeka’:’

O MISLIMA I ZAŠTO MOŽEMO DA DISKUTIRAMO O LETAČIMA

Jedna žena je upitala: „Zašto vam Letači dozvoljavaju da nam ovo pričate?“ CarlosCastaneda je odgovorio da oni imaju „dovoljno drugih“. Ako pojedemo loše voće, iodemo do drugog drveta koje ima dobro voće, mi ne kažemo: ‘Oh, idem da kaznim onološe drvo tamo.’

O LETAČIMA I SANJANJU

„Sanjajuća pažnja je drugi izvor discipline koji nas čini nejestivim za Letače. Jednomkada prođete kroz ‘vrata u podu’, nešto dolazi da vas povede do drugog sloja glavicecrnog luka ili do dvojnog univerzuma neorganskih bića. Vi kontrolirate kojim pravcemidete, tako što izrazite vašu namjeru – u suštini izdate naređenje, kao što je: „Povedi me usvoj svijet.“ Jedina stvar koju oni slušaju je direktna komanda; uopće nije dobro damolite, cvilite ili djelujete pomirljivo. Vi im ne naređujete arogantno, nego na snažan,silovit i uvjerljiv način. Ako ste lijepo odgojeni, možete da kažete i ‘molim vas’ ili‘hvala’, ali to nije obavezno.“

O LETAČIMA I NEORGANSKIM BIĆIMA

Neorganska bića su isto tako pojedena od strane Letača i ona, također, žele da ujedinesvoju malu brzinu s našom velikom brzinom. Glas je jednom odveo Carlosa Castanedu usvijet neorganskih bića i rekao mu da je ‘naseljen s tri vrste’ – jedna liči na lelujavesvijeće, druga je okrugla, a treća je u obliku zvona. Glas mu je rekao i da tamo postoje idrugi entiteti koje ne mogu da mu pokažu, izuzev ako ne obeća da će ostati. „Svi muškisanjači (uključujući don Juana) imaju isto to iskustvo.“

Letači ili Skakači su isto tako neorganska bića, koja se hrane svim organskim bićima.Mada čarobnjaci nisu bili sposobni da razlikuju detalje na svjetlosnim jajima ne-ljudskihorganskih bića da bi to mogli da otkriju, sanjaju i izaslanik je rekao „da“ na pitanje da li

se Letači hrane životinjama i drugim organskim bićima u našem svijetu.O LETAČIMA I ORLU

Netko je upitao o vezi između Orla i Letača. Carlos Castaneda je rekao da don Juan nijeznao. Nije mogao da odgovori kada mu je Carlos Castaneda postavio isto to pitanje.

FOTOGRAFIJA LETAČA



‘Toni, tibetanski budist koji je napravio slike Letača na piramidama će biti s namasljedeće nedjelje. On je simpatičan tip. Ima velike oči koje stalno gledaju unaokolo. On je, također, simultani prevodilac.“ (Žena koja je prevodila tog dana za Ijude koji govorešpanjolski mu je rekla da je tako dobra da pravi istu grlenu buku kao i on.)

Neko je pitao kako je Toni napravio sliku. Castaneda je rekao: „Bilo je 90.000 meksičkihkatoličkih budista tamo, i Dalaj Lama. Toni je i svetac. Zovu ga Toni Lama. On jeorganizirao događaj, i napravio je mnogo slika, brza paljba. Jedna je imala tu mrlju koju je on uveličao.“

Odnio je fotografiju Carol Tiggs. Kada ju je ona pokazala Carlosu Castanedi, oni su toshvatili kao omen da je došlo vrijeme da pričaju o Letačima. Don Juan im je rekao danikada ne pričaju o njima, jer će ih Letači „sigurno spržiti“.

ARGENTINA

Argentina je dom Letača. Nešto u nagibu zemlje ili blizini južnog pola, ili nešto treće ihtamo koncentrira. To je vrlo „egoistično mjesto“.

„URADI NEŠTO ZLO SVAKOG DANA“ – Niče

Oko 20.30 prikazana je slika Letača na platnu pored glavne platforme. Tri uvećana prozirna lika su se mnogo jasnije vidjela nego mali slajdovi prikazani na Omegi. CarlosCastaneda je objasnio da su Letači „veliki kao zgrade“.

Kao odgovor na seriju pitanja, rekao je da Letači „vole tamu“; da „više vole muškarce“,što ženama olakšava da sačuvaju svoju svijest; da „mi svi znamo (na određenom nivou)

da su oni tu“; i da, „naravno, možete potencijalno to da osjetite – to izgleda kao da vasneko liže“.

Pričao je o Ničeovoj misli „Učinite nešto zlo svakog dana“, i komentirao kako suegoistični i ludi gotovo svi filozofi.

O DISCIPLINI

„Neko me je prošle večeri pitao kakva je disciplina potrebna da bismo se zaštitili odLetača. To je ono čemu vas ja učim: Tensegriti. Samo vježbajte Tensegriti idisciplinirajte sebe dok se ne uveća vaša svijest. Onda ćete vidjeti energiju. Letači će vas

i dalje jesti kada povećate svoju svijest. Ješće vas čak i više, ali vi ćete imati višeresursa.“

VIŠE O FOTOGRAFIJI LETAČA

Ekran je konačno bio spreman i Kajli je ponovo prikazala sliku Letača. U početku sučekali da neko priča. Nai je konačno izašla da bi počela da objašnjava što vidimo, a onda je Carlos Castaneda preuzeo stvar, noseći mikrofon. Rekao je da čarobnjaci vide Letače



kada počnu da percipiraju energiju kako protiče svemirom. Kada se vidi energija, tefigure izgledaju kao sjenke u pozadini. Slika je mogla da bude rezultat prašine na blendi,ali ‘vrlo je zanimljivo“ da se „formirala upravo onako kako čarobnjaci vide Letače“.

Ponovo je objasnio da je tamo bilo 90.000 „katoličkih budista“ prisutno u trenutku kada

je fotografija nastala, i da fotograf, Juan Antonio C. (koji je bio prisutan, i koji je poznatkao „Toni Lama“) ima psihičke sposobnosti koje rezultiraju u „raznovrsnim čudnimstvarima koje mu se dešavaju“. On je osnivač i direktor Kasa Tibeta u Meksiku.Castaneda je rekao da je od svih stvari koje su se desile Toniju ta slika „njegovaomiljena, mada sam siguran da postoje druge koje on više voli“.

Između Tule i Meksiko Sitija postoji planina. Čarobnjaci su imali običaj da gledaju kakoLetači u tri skoka odu od planine do piramida, a zatim do crkve. Onda se u tri skoka vratena planinu, a četvrtog odu u beskonačnost’. Postoji magični pokret koji su staričarobnjaci zvali Tri skoka u beskonačnost’. Carlos Castaneda je brzo demonstrirao ovaj pokret koji se sastoji od guranja daha ispred tijela jednom rukom koja se pomjera nagore

ispred tijela tri puta. Četvrti pokret ruke (imitacija skoka) ispred tijela vodi ga u beskonačnost.

Castaneda je rekao da sljedeća T-majica treba da bude ‘Neka vaša svijest raste sTensegritijem’. Mislio je da mu je ta dobra i da zaslužuje bonus. Rekao je: „Časna riječ,kada vidim da se vaša svijest podiže s nivoa nožnih prstiju, zaurlaću.“ Podsjetio jeauditorij kako se on lako uzbuđuje, zbog uvjeta pod kojima je rođen. Šalio se da će tolikoda se uzbudi kada vidi kako svijest učesnika raste da će da ga odvuku u kola hitne pomoći dok on bude nesuvislo mrmljao: „Podižu se s nožnih prstiju.“

„Don Juan je rekao da Letači dolaze preko ‘mora svijesti’.“ Carlos Castaneda je imitirao

sebe kako pita don Juana cvilećim glasom: „Što je to more svijesti?“ „Kako da vjerujemu to more?“ Napomenuo je da bi volio da uradi sve što može da liči na don Juana. „Bio bih mali don Juan, kada bi to bilo moguće.“

Kao odgovor na pitanja, Carlos Castaneda je rekao da Letači nisu svjesni što mi mislimo,isto kao što mi nismo svjesni što pilići misle. Ako neko neotesano pile pobjegne, Letač ćemisliti: „Neću da ga jurim: Imam mnogo drugih.“

Čovjek je upitao da li Letači imaju lice ili karakteristično raspoloženje. Carlos Castaneda je odgovorio: „Ne, oni su vrlo apstraktni.“ Pokazao je na istaknuti stomak Letača naekranu i našalio se da se ovaj „dobro najeo“. Onda je rekao da mjesto koje je pokazao,

donji dio figurinog prividnog trbuha, „može da bude njegovo srce“. Neko je pitao da li Letači vole emocije. Carlos Castaneda je odgovorio: „Da. Oni vole probleme, naročito velike lične probleme.“ Naveo je kao primjer nekoga tko brine da liga neko drugi voli. Svoju privlačnost za Letače možemo da smanjimo jedino disciplinom..



Čovjek je upitao da li je viđenje Letača ili energije samo drugi način kategorizacije percepcije koju u nekim drugim disciplinama vide kao auru ili NLO. Carlos Castaneda jerekao da su te druge kategorije ‘varljive slike“ (’glosovi’).

„Postoji samo jedan način viđenja, kao što postoji samo jedan način hodanja – na dve

noge.“ Objasnio je da čarobnjaci vide kompletnim tijelom. „Vidjeti energiju kako protičeu univerzumu je specifična sposobnost ljudskog tijela. Svi mi možemo da vidimostrujanje energije, bez interpretacije, ali mi blokiramo tu percepciju.“ Castaneda jespomenuo fenomenologiju kao način objašnjavanja onoga što percipiramo, idekonstrukciju kao primjer „klasifikacije koja je poludjela“. Rekao je: „Čitajte Master Faukolta sutra, za vježbu.“ Onda je dao druge primjere klasifikacije. „Kako mi našimumovima stvaramo sobu? Onda od toga pravimo zgradu, pa grad, državu, univerzum.Autistične osobe to ne rade. Oni se zaglave u pukotini u podu – nemaju ništa što bi ihzaustavilo da se ne izgube u detalju. Oni ne stvaraju ‘glosove’ kao mi.“

O ZNANJU, PERCEPCIJI I SUSTAVU INTERPRETACIJE

Castaneda je imao učitelja koga je smatrao svojom pokretačkom silom. Don Juan mu jerekao da obrati pažnju na njega. Čovjek je pratio najnovija dostignuća i pričao o praksi i praktičnim akcijama. Don Juan je pitao Castanedu da li je bilo što o čemu je taj Čovjek pričao u učionici uticalo na način na koji on živi svoj život. Castaneda nije pronašaoništa. Van svojih predavanja, Čovjek je bio isti kao i svi drugi. Don Juan je, nasuprottome, bio pod utjecajem svega što je otkrio. Bio je pravi pragmatičar, pravi naučnik. Bio je navigator u nepoznato.

„Kako su čarobnjaci pronašli i pronalaze načine da vide energiju kako struji uuniverzumu, mi to ne znamo. Za to su vjerojatno bili potrebni vjekovi. Oni su bili

sposobni da eliminiraju interpretaciju tako što nisu unaprijed mislili kako stvari treba daizgledaju. Mi smo u našoj kulturi naučili kako da konstruiramo jedinice interpretacije-stolicu, sto, drveće.’Soba’ je kada uđemo u zatvoren prostor, i izuzev ako nešto krupno nenedostaje, kao na primjer plafon, mi nastavljamo kao da znamo gdje se nalazimo.“Castaneda je morao da prizna da je don Juan bio u pravu. Umjetnost čarobnjaka premadon Juanu je namjerno dolaženje do uklanjanja interpretacije da bi se vidjelo strujanjeenergije.

Prema Castanedi, Letači su odgovorni za strašnu ‘instalaciju’, koja je poznata kao letačkium. „Oni su veliki, tamni, spljošteni, odvratni govnari s likom aligatora koji žele daosiguraju da ostanete lijepi i mekani i njam-njam, tako da mogu da nastave da vas jedu donivoa nožnih prstiju dok ne umrete. Oni jedu sjaj vaše svijesti, svjetlost koja okružujevaše energetsko tijelo. Oni vas pojedu do nivoa nožnih prstiju tako da vama ne ostajeništa drugo, osim razmišljanja o samome sebi. Ja, Ja, Ja! Ali strogom disciplinom,životom ratnika, vaša svijest postaje čvršća i manje privlačna za Letače i, na kraju, akouspete da postanete ratnik, oni prestaju da vas jedu. Postajete neprijatni kao hrana.Postajete veliki ružni kvarilac dobrog raspoloženja. Što je, što se vas tiče, mnogo dobrastvar!“



Um Letača je druga priča, i on zahtjeva zasebno predavanje. Castaneda je opisao umLetača kao petu kolonu, nakon što je ispričao istinitu priču o tome kako je mala armijazauzela veliki grad unajmivši grupu branilaca. „Ja sam sada veoma umoran, pošto sam putovao cijele noći, tako da ću izostaviti detalje i daću vam samo kratak izvod:

Postojao je veliki grad koji je imao velikog kralja (ili tako nešto) i bila je mala armija savelikim komandantom koja je željela da ga zauzme. On je postavio četiri kolone vojnikaispred grada, a veliki kralj je na to rekao: „Ha! On misli da će da zauzme moj veliki grads tom malom armijom!?“ Ali, vidite, komandant je zauzeo grad zato što je imao tajnooružje: imao je petu kolonu. On je unaprijed tajno rasporedio petu kolonu vojnika koji suživjeli unutar grada sve vrijeme, oni su bili saboteri i ubojice koji su već radili unutar kraljevog grada.“ Carlos je podigao opominjući prst u tom trenutku i rekao: „Um: to je peta kolona! Tajno ubačen od strane Letača da nas sabotira, da spriječi naše putovanje,našu navigaciju u nepoznato i da nas nasuče ovdje. Mi više nismo navigatori. Postali smo plijen Letača.“

_______________________________________________________________________ _

…prijevod s njemačkog 8. poglavlja knjige „Ostavština Don Huana od jednog„nezavisnog“ autora.

Evo nas kod jedne vrlo škakljive teme, koja je u toj mjeri senzacionalna i neobična, da ju je Castaneda potpuno izostavio u svojem dosadašnjem djelu. Tek u zadnjoj knjiziČarobni pokreti – Magical Passes (* zadnja Castanedina knjiga je Aktivna strana beskonačnosti, gdje se o toj temi detaljnije piše op.prev.) nalazimo nagovještaje o postojanju jedne strane sile, koja nas manje-više drži pod potpunom kontrolom, bez

pobližeg objašnjenja ili njenog imenovanja.Don Juan kaže svom zaprepaštenom učeniku tek:

„Ono što ti nazivaš svojim razumom uopće nije tvoj razum. Čarobnjaci su uvjereni da jenaš razum strana tvorevina, koja je svakom od nas usađena.

Uzmi to za sada samo na znanje, bez daljnjih objašnjenja tko nam ga je usadio i kada seto dogodilo.“ (1)

U predavanjima proteklih godina Castaneda je ipak počeo otkrivati pojedinosti o tom

procesu i za njega zaslužnim bićima – unatoč Don Huanovom jasnom upozorenju: „Akos tim izađeš na javnost, onda će te stvarno spaliti.“(2) Pri tom nije sasvim jasno da li jemislio na lomaču za svog učenika ili na simboličko ili čak i stvarno spaljivanje njegovihknjiga. U svakom slučaju sasvim je dobro znao da se u ovom dijelu njegovog nasljeđaradi o nečemu, što ne samo da nitko ne bi trebao, nego i ne želi znati.

Utoliko je važno upozoriti da izjave koje slijede mogu zvučati još nevjerojatnijim odostalih u ovoj knjizi. Mogu se čak učiniti paranoidnim ili izazvati osjećaj paranoje, straha



i otpora. Po čarobnjacima je to normalna i sasvim razumljiva reakcija, jer razum – jezgranaše receptivne svakodnevne svijesti – će se žestoko protiviti prikazu sebe kao straneinstalacije grabežljivih bića iz nekog drugog svijeta. Izjava te vrste jednaka je osudisamog sebe, a to je nešto što nitko rado ili lakog srca ne čini.

Stoga je u ovom slučaju preporučljivo odgoditi vlastiti sud i prvo poslušati što Castanedai njegove pratilje imaju za reći. Jer polako tek postaje jasno o čemu se u nasljeđu DonHuana u stvari radi i kakav značaj njihova razotkrića zapravo imaju. Samo je takomoguće izbjeći inače programirane nesporazume. No, prijeđimo na stvar:

Prvi koji su primijetili da nešto nije u redu su bili šamani starog Meksika, muškarci i ženeiz davnina, kojima je uspjelo neposredno vidjeti energiju kako teče Univerzumom. Prinjihovim su opažanjima uočili, da ne samo da skupna točka djeteta nije pričvršćena na jednom određenom položaju, već da je i svjetlosna čahura novorođenca potpuno presvučena jedinstvenom svjetlećom navlakom, koja se doima poput prozirne plastične presvlake i čini čahuru izrazito blistavom. U toku djetinjstva međutim taj vanjski sjaj se

sve više i više gubi, pa kod odraslih obično nalazimo tek ostatak tog sjaja, neku vrstsvjetlosne bare, koja jedva da seže do visine stopala.

Stari šamani su intuitivno znali da je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli davisina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako definitivno kao što položaj skupnetočke određuje prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se svijest u ranomdjetinjstvu u toj mjeri smanjuje, iako se upravo u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji,stari su se šamani bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog proturječja.

Najprije su pomislili da je sama fiksacija skupne točke tokom socijalizacije odgovorna zazagonetno nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju cijelog niza mogućih

svjetova i iskustava, i ograničava nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad sumeđutim svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja svijesti, opazili su bićanalik sjenama koja su im do tada, uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše svijesti, gotovo sistematski ga brsteći. Kako ti razbojnički paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću se poskakujućiili leteći, stari su ih šamani nazvali Voladores, što otprilike znaci „leteća bića“ ili „letači“.(3)

Čarobnjaci Don Huanove linije su otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića,koja međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga obično nevidljiva ljudskom oku.

Prema Castanedi, Voladoresi su u naš svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u potraziza hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako je njihova hrana specifičan tip energijesvijesti, analogan vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su bicima našliupravo ono što su tražili. I tako postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako točarobnjaci kažu, kućne (ili domaće) životinje Voladoresa, koje oni muzu kako im sesvidi.



Energetska šteta, koja se pritom pričinjava našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj dodušestalno iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene visine – poput kravekoja brsteći održava visinu trave na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno ostaje naniskoj razini, koja nam doduše omogućuje svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje situacije ili čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših

domaćih životinja. Jer, kao što mi držimo kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže DonHuan, isto tako Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima, s tom razlikom da mi štalei kaveze u kojima živimo sami gradimo.(4)

Te štale i kavezi, naglašava Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira da liživimo u seoskoj idili ili u središtu velegrada. Iz kokošje perspektive nema istinskerazlike u tome da li gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije nesilica,štalu ili dvorište, jer na kraju krajeva svejedno živimo i umiremo u ropstvu.

Naočigled esencijalne neslobode i izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnudiskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što

kaže Carol Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što Voladoresi nama čine – kao učenirobovi svojih gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo,krademo njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije načine poslušnima.Vezujemo ih, trpamo u kaveze, podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove,dresiramo ih, činimo ovisnima i ubijamo u njima agresivnost i prirodan nagon zaslobodom.(5)

Naše cjelokupno ponašanje je prožeto time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaćeživotinje, nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu – uključujući ljude oko nas. Unatočukidanju ropstva i općenitom kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i bratstvo, ti uvjeti vrijede tek za one rijetke, koji su u socijalnom sistemu izborili gornje

položaje. Većina još uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su manje ili viševoljni sluge, iako danas više ne nose lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešćeu činjenici da ima netko još niže na hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati iugnjetavati, sasvim u stilu biciklista: gore pognut, dolje gazi.

Sve to čarobnjaci Don Huanove linije nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivognasljeđa, već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao redatelja iza kulisateatra zvanog svakodnevnica i ljudi kao marioneta na pozornici. Mi oponašamo našegospodare u izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju, dok inače bivamosvedeni na životno najnužnije.

Bara svijesti kraj nogu, koju su nam Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa višenego da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj glatkoj površini. Tako seuslijed manjka energije pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenojsvijesti ne može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže Castaneda, osim „tabanske svijesti“, barice koja predstavlja nasusamorefleksiju, samovažnost i ego, koji je naš stvarni kavez.(6)



Time je objašnjeno i prividno proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog Meksika.Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u procesu socijalizacije sve više ulazisamorefleksija u igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne raste svijest,nego sposobnost interpretacije percepiranog, interpretacijski sistem, te samovažnostdjeteta. Vidovnjaci jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.

Time dolazi i do čudne promjene u našoj energiji, koju su također otkrili šamani starogMeksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži šest velikih energetskih centara,koje možemo percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava:

“ Svaki od energetskih centara u tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; nekuvrst energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji ga promatra izgleda kaolijevak koji se vrti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.“(7)

Stari šamani su sa zaprepaštenjem vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj kojiodgovara šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom socijalizacije i gubitka opće

svijesti mijenja način kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru još kružisuprotno od kazaljke na satu, kod odraslih se ona klati naprijed-nazad – prema DonHuanu jedan jako neprirodan i odbojan način kretanja.

Kod detaljnijeg istraživanja ispostavilo se da takav način kretanja energije bivauzrokovan Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata, stranu instalaciju, kojakontrolira i rukovodi dotičnom žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi itamo ne samo da srče energiju svoje žrtve, nego joj i došaptava što joj je činiti i misliti.

Čarobnjaci kažu, kao što smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija – i tonije mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš svakodnevni razum nije isključivo ljudsko

dostignuće, već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa, koji je tu da nas putem jednostavnih kondicionirajućih postupaka učini poslušnima.

„Zdrav ljudski razum“, Common sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve mogućnosti tevrijednosti i norme niti preispitati, a kamoli ih odbaciti.

Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj.Koji je smisao biblijskih propovjedi „prepustiti se poput janjeta“ ili „okrenuti i drugiobraz“ kada nas tuku? Mi ljudi nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja,međutim kad uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško shvatiti tko tu profitira.

Naš robovski mentalitet, za koji u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeninagradom poslije smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj stranoj sili, koja nas uzamjenu za energiju isplaćuje vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavajuglupima i tjeraju u još veću ovisnost.(

Da se kod predodžbi stvarno radi samo o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo tako strašno i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili. Neuspjehsličnih pokušaja za vrijeme Reformacije ili u okviru tzv. Komunističke kulturne



revolucije međutim pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego što se to namačini. Što međutim, po mišljenju čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitostdotičnih vjerovanja i predrasuda, koliko na činjenicu, da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet kojiopažamo.

Tako je i modalitet našeg vremena, Poor-baby sindrom (“jadna beba“) i naš servilnimalograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze između ljudi i Voladoresa.Osjećamo se kao žrtve, jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših gospodarai jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se kao ovce, koje i pored otvorenih vratane napuštaju sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni – a ta uvjerenost jeimplantat Voladoresa – da nas izvan nama poznatih granica očekuje zli vuk, sudbina kojaće se sa nama puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.

I tako se mi i dalje poslušno reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički sedržimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i „malih satisfakcija“ našeg svakodnevnog

života. Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, veza iodnosa, koji nas već odavno ne zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće neodgovaraju proživljenoj stvarnosti.

Kroz naš interpretacijski sistem smo se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice, iuz pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u virtualne scenarije, kojih je bilo i prije vremena medija i kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, odkojih je većina uljepšana ili na neki drugi način izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se kačimo iučvršćujemo sliku o samome sebi, dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju jednostavno retuširana ili potisnuta. Drugi se definiraju planirajući manje ili više

realističnu budućnost, pritom nije bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga ilinada i očekivanja. Sljedeći pak gube svaku vezu sa stvarnošću ili vremenom i žive jošsamo u virtualnim svjetovima: u knjigama i hobijima, u muzici, znanosti ili svjetonazoru,u zdravim ili nezdravim filmskim i televizijskim svjetovima, video i kompjuterskimigrama ili u bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj fikciji. Naša mašta u tom smisluočito ne poznaje granice.

Sva ta raspršenja svakodnevnog života služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni našeg stvarnog položaja. Čak i kada dođemo u takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našegkontinuiranog unutarnjeg dijaloga – klateće kretanje one strane instalacije – nas sprječavada iskoristimo taj višak vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.

Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanjeusporedimo s onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže nego potpuno utonutiu opažanje svijeta i uživati u njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj stvarnosti.Djeci ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi se u svojoj koži i svom svijetu osjećaladobro.



Očito je tipična osobina našeg socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našegodraslog Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje i vlastite vrijednosti ovisi oodređenom učinku. Za razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško nam pada bezrazložno se radovati postojanju i jednostavno biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim,ako ne i neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša. Mnogim starijim

suvremenicima čak ni jelo ne prija, ako ga nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili uznoju lica svoga.

Inače možemo primijetiti, da većina ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlastVoladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su mladi ljudi imuni. Najveći dionaše svijesti ionako izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje slijedi pretvorili u muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i tako održavaju na određenomstupnju svijesti. Ako međutim, uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti iliraste sa zadrškom, Voladoresi gotovo potpuno konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak barice. Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana zaboravnost izbunjenost, kao i porast opće razdraženosti, očajničkog držanja za vrijednosti i norme

socijalnog poretka, te vlastite važnosti – ukratko svi simptomi senilnosti.Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovimastarih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako dolaze do velikih količina svojeomiljene hrane, a to nije samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika – jer ne prija njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku, samosažaljivusvijest, koja naginje emocionalnim ispadima i prepuštanju, a preziru razboritost idisciplinu.(9)

Zato se rado i nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnomraspoloženju: crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve

više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometneutakmice i ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj načinsudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što sukolodvori, aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne zabave i bankete. Gdje god seskupljaju ljudi u „probavljivom“ raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.

Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazalifotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavitibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik,Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu,na kojoj je 90 000 kršćanskih i budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo zamir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnusjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvumeđu piramidama.

Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku.Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi suse složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko



bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično sematerijalizirati i čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da jedošlo vrijeme da se i taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na javnost.(10)

Što naravno ne znaci da mi inače pojma nemamo o postojanju tih bića – nama samonedostaju sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg svakidašnjeg života.Čarobnjaci kažu da su djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti Voladoresei uglavnom jasno osjećaju kako ta jeziva bića parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se boje duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod njihovogkreveta ili vrebaju iz ormara. Jer kako Voladoresi svoju rabotu najradije neprimijećeniobavljaju, najčešće se noću bacaju na posao i zaista se rado skrivaju po tamnim kutovima.

Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče ihoror filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima i vampirima nude fenomenalnumogućnost projekcije naših podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama

Voladoresa. U novije vrijeme su u tom smislu popularne priče koje govore o invazijivanzemaljaca koji žele porobiti ili uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade bestseleraInvazija jedača tijela (Die Invasion der Körperfresser), kao i noviji filmovi a là Alien,Independence Day ili Men in Black pravi su hitovi, što se može objasniti samočinjenicom da strah od takvih događaja počiva na realnoj osnovi.

Priče o vampirima i SF-filmovi sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicijakoja bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim jezikom, ako smospremni otkriti njihovu poruku – bas kao u seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera WildPalms, gdje pri pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom HungryGhost možemo pročitati grafit: Los Voladores: They eat your awereness. Jednostavna

poruka nevjerojatnog dometa.Moramo uzeti u obzir mogućnost da ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i nijestranputica naše evolucije od primata do čovjeka, već da su mnoge njegove karakteristike puno čudnijeg porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i nobelovac Konrad Lorenz je još prije par desetljeća upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i ponašanju civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim kućnim ljubimcima i koje se moguobjasniti samo time da mi sami sebe domesticiramo.(11) Ali zašto bi mi sebe zatvarali u„štale za ljude“, kako Lorenz naziva gradske stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga, bilo kao vrsta ili kao pojedinci?

Ako međutim uzmemo u obzir postojanje Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije. Naravno da mi sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali parametresocijalnog reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama vide svoje kućne životinje. Erich von Däniken bi se vjerojatno zapitao„Jesu li bogovi bili Voladoresi?“

Unatoč njihovoj nadmoći Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako sunam upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg socijalnog reda, te



ono što u najširem smislu podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima nesamo da možemo zahvaliti za naše potrošačko ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego iza činjenicu da sebe držimo „jadnim malima“, mučenicima i gubitnicima. Pa ipak,Voladoresi nisu nikakvi vragovi ili demoni.

Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kaošto su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav i mržnja, pozitivno i negativno, koji predstavlja suštinu instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi Voladoresa irazuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak prevladati lažni dualizam našeg ega,refleksiju u barici svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista jest: energija, koja nijeni dobra ni loša.

Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da nas izvan vela poznatog i uskih granicasvakodnevnog života očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je jedan grabežljivuniverzum, sa grabežljivim Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta jednostavna činjenica ne iziskuje vrednovanje, nego stavlja nas, Voladorese i sve ostalo

na istu stepenicu.Samo ako se oslobodimo robovskog duha i žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu ponovno naći slobodu – slobodu od Voladoresa, od ogledala samorefleksije, prisilasvakodnevnice i fiksacije skupne točke. Ako odbacimo dualistički sistem vrednovanja, idogađaje oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov, već kao izazove sa kojimase vrijedi suočiti, napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora našegsvakodnevnog ja: na putu ratnika.

Objavljeno u časopisu „Škorpion“, 1999. godine.

Karlos Kastaneda - Prevara Ili Ne

Documents

Transcript of Karlos Kastaneda - Prevara Ili Ne