Tihomir Vranić

Kakve promjene u čovjeku je uzrokovao

Adamov pad u grijeh?

Biblioteka ''Vječni život''

2

Sadržaj:

Uvod …………………….…………………………… Spoznaja istine …..….………………………….. Način izbora pobožnosti …….……………… Što nas pokreće u našoj pobožnosti? ... Rezultati pobožnosti ..……………….………. Zaključak ……….………………………….……….

3 4 6 8 14 16

Čovjek je živo biće koje je stvoreno s mnogim značajnim osobinama njegova uma poput razuma, volje, osjećaja, svijesti, savjesti, morala itd. I sve

to zajedno čini ljudsku prirodu. Pojam ''priroda'' znači ''takvi smo rođeni''. ''Priroda'' je ono što nam je urođeno. Biblija (kao Božja objava) nam svjedoči da je Adamovim padom u grijeh, u svima nama ljudima (kao Adamovim

potomcima) došlo do poremećaja. Postali smo grešna bića u našoj prirodi, jer smo rođeni kao potomci Adama koji je pao u grijeh. Stanje naše prirode se od tada naziva grešnost. Glavna obilježja grešnosti su sebičnost, samovolja i

ponos. Nas ljude od tada ne pokreće pravednost (moralnost u mislima, riječima i djelima) kakvu je imao Adam prije pada u grijeh. Nego nas pokreće grešnost.

Sve što jesmo, što mislimo i činimo – sve je pokrenuto sebičnošću, samovoljom i ponosom. Rezultat toga je da smo postali ''tjelesni'' (robovi strasti i požuda ), te nerazumni u svom življenju. Sve osobine našeg bića su postale izopačene,

odnosno izgubile su svoju prvobitnu funkciju. Mi sami smo nemoćni promijeniti se u dubini našeg bića (u našo j priro-

di). ''Takvi smo, kakvi smo''. Ono što grešan čovjek može je donekle kontrolirati

svoje ponašanje kao površni dio svoje osobnosti. Ali dubinu našeg bića (ljudsku prirodu), sa svim njenim grešnim sklonostima, može promijeniti samo Bog

''novim rođenjem''. To je upravo ono što nam Bog i nudi. Ukoliko prihvatimo Isusa kao našeg Spasitelja od grijeha, Bog će nam oprostiti učinjene grijehe, ali ne samo to. On nam nudi oslobođenje od ropstva našoj urođenoj grešnoj

prirodi, te novo rođenje za jedan potpuno novi život. Mora doći do promijene naše prirode kako bi sve osobine našeg bića dobile ispravnu funkciju.

Zato ćemo u ovoj knjižici ukratko istražiti ljudsku prirodu, razum, volju i osjećaje – te proučiti kako njihove izopačene funkcije (kao posljedice grešno-sti) Bog može promijeniti i dati im pravu svrhu radi kojih su i darovane čovjeku

kao biću.

3

Kakve promjene u čovjeku je uzrokovao Adamov pad u grijeh?

Uvod Budući da je čovjekova priroda od njegovog rođenja grešna (a to znači

sklona zlu, a ne istinskom dobru), to je uzrok što je sve u čovjekovom životu

pod dominantnim utjecajem grijeha. To se najjasnije može vidjeti u čovjeko-voj pobožnosti. Kada čovjek iskaže ono što se nalazi duboko u njemu, u

njegovoj grešnoj prirodi, tada njegova pobožnost pokaže svu dubinu njegovog grijeha i dimenziju njegove izopačenosti. Razmotrimo taj problem kroz četiri osobine ljudskog bića: kroz čovjekovu prirodu, razum, volju i osjećaje.

Čovjek je grešan jer ima grešnu prirodu. Neki ljudi pogrešno smatraju da je čovjek grešan zato što radi grešna djela (kao da su ta djela uzrok njegove

grešnosti). No, grešna djela su samo posljedica čovjekove grešne prirode koju svi ljudi imaju od rođenja. Neki ljudi će jasnije i otvorenije činiti takva djela

nego drugi ljudi. Ali svi ljudi su rođeni kao robovi grešne prirode. Kada Biblija govori o čovjekovoj prirodi tada koristi izraz ''srce'' (iako se

izraz ''srce'' koristi u Bibliji i za druge osobine čovjekovog bića). ''Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo.'' (Jeremija 17,9). ''Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe …'' – rekao je Isus (Matej 15,19).

Čovjekova priroda je podmukla. Pokvareni smo u dubini našeg bića. Ali toga nismo svjesni, naročito kod sebe samih. Ipak, to jasno vidimo kod teških

zločina koje čini pojedinci. Isus je rekao da iz srca (iz čovjekove prirode) dolaze sva zla koja čovjek čini. Mi sami smo nemoćni promijeniti svoju prirodu.

Ali Bog nam u Bibliji objavljuje da On može ono što je nama ljudima

nemoguće – učiniti nas drugačijim čovjekom. ''Sići će na tebe Duh Božji … i promijenit ćeš se u novog čovjeka.'' (Prva Samuelova 10,6). Apostol Pavao u Novom zavjetu piše: "Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je

nestalo, novo je nastalo." 2.Korinćanima 5,17

Biblija je potpuno jasna kada nam objavljuje kako nam je potrebna nova priroda, novo srce, novi um. Dokle god smo grešni – mi smo robovi grijeha i ne pripadamo Bogu i životu, nego grijehu i smrti.

4

Spoznaja istine Budući da je čovjekova priroda grešna (odnosno čovjek je sebičan,

samovoljan i ponosan) to utječe na sve osobine ljudskog bića poput razuma, volje i osjećaja. Grešan čovjek umjesto razuma kao IZVOR SPOZNAJE ISTINE

koristi svoje osjećaje. Njega kroz život ne vodi razum, nego osjećaji. Razmo-trimo kako to djeluje u pobožnosti.

U Bibliji možemo jasno uočiti razliku između dvije vrste pobožnosti.

Prva je lažna pobožnost koju ćemo nazvati religioznost. A druga je duhovnost (koja je rezultat djelovanja Svetoga Duha) i to je prava pobožnost.

Religioznost je pokušaj grešnog čovjeka (nesvetog, nemoralnog i

izopačenog bića) da svojim pokvarenim bićem služi svetom, moralnom i savrše-nom Bogu. A to je nemoguće. Religioznost nije utemeljena na razumu, nego na

osjećajima. ''Bezumniku nije mio razum; stalo mu je dati srcu oduška.'' (Izreke 18,2). Bezumnik se povodi za svojim osjećajima, za svojim ''srcem'' (kako to ljudi vole nazvati). On je rob svojih osjetila i osjećaja, pa odbacuje razumnost.

Religije su ljudska tvorevina. Grešni ljudi ipak teže za pobožnošću, zato što i u takvim ljudima postoji potreba za Bogom. Mi Boga trebamo. Ali religioznost, a zatim i religije, postoje samo kao izraz izopačene čovjekove

prirode. Dakle, religije su pokušaj grešnog čovjeka da bude u odnosu sa svetim Bogom. A to je nemoguće. Bog ne prihvaća religije, niti jednu – jer ne potječu

od Njega. Ono što Bog čini kako bi obnovio zajednicu s grešnim čovjekom u Bibliji se naziva Savez ili Zavjet. Do Isusovog dolaska je postojao Stari zavjet. Ali kao što povijest i Biblija bilježe, Izraelski narod nije ostao vjeran Bogu. Ljudi

(kao pojedinci ili kao narodi) ne mogu biti Bogu vjerni sami od sebe. Čovjeku je prirodno biti neposlušan Bogu, a ne poslušan. I kao takav, čovjek izražava svoju grešnost u kojoj živi i kojoj robuje. Ali dobri i sveti Bog želi pomoći svim ljudima.

Zato Bog poziva sve ljude u Novi zavjet ili Novi savez utemeljen u krvi Isusa Krista kao Spasitelja od grijeha. Dakle, religije nisu od Boga uspostavljene i Bog

ne djeluje preko religija. Preko religija djeluju ljudi, društvo i sotona (pobunjeni anđeo).

Religije su utemeljene na osjećajima, prvenstveno na strahu. Ali i drugi osjećaji se potiču kod sljedbenika, naročito putem idola (poput kipova,

slika i predmeta religijskog sadržaja) s kojima religiozan čovjek dolazi u doticaj. Religijama smeta razumsko promišljanje njihovih sljedbenika, pa će svako pro -pitivanje smisla njihovih obreda i religijske prakse sputavati i omalovažavati. Za

razum tu nema mjesta. Iako se ključne dogme i vjerovanja pokušavaju objasniti

5

nekim razumskim razlozima, naglasak je uvijek na osjećajima i na ''religijskoj iskustvenoj spoznaji''.

Nasuprot tome, u ''Savezu s Bogom'' razum je od ključne važnosti za spoznaju istine. ''Bog nam je dao razum da Ga upoznamo'' (parafrazirano

1.Ivanova poslanica 5,20). Bog nam se objavio kroz svoju Objavu koju zovemo Biblija ili Sveto Pismo. To je Božja riječ, Božja istina. Dakle, ovdje spoznaja dolazi preko razuma, jer Objavu moramo ili čitati ili ju moramo čuti. A oboje

(i čitanje i slušanje) djeluje na naš razum. To što čujemo mora u nama (kao razumnim bićima koja su shvatila Božju poruku koja nam je upućena) izazvati razumsku odluku za to što smo spoznali razumom. Zato prava pobožnost

(zvana duhovnost) dolazi preko razuma. Prava spoznaja je razumska spoznaja objavljene Božje istine.

Grešni ljudi će sve izopačiti jer su izopačeni u dubini svog bića. Zato će na religiozan (nesvet, idolopoklonički) način pristupiti i samoj Bibliji. Iako mogu

priznati da je Biblija Božja objava, ipak joj neće pristupiti razumski, nego putem osjećaja. Samu Bibliju će učiniti idolom pred kojim će se klanjati i koju će obožavati (umjesto da obožava Boga koji se objavio kroz Bibliju).

Biblija je objava Božje istine, prave istine. A da bi smo tu istinu spoznali i prihvatili, potreban nam je razum (kojem je upućena ova Objava). Božja

objavljena istina se spoznaje razumom. Prava vjera je utemeljena na Božjoj objavi, i da bi se objavljena istina prihvatila – potrebno ju je prvo razumski shvatiti.

Nasuprot tome, sve religije su utemeljene na osjećajima koje izaziva-ju u svojim sljedbenicima (prvenstveno na osjećaju straha) i zato je u njima dominantna uloga osjećaja, a ne razuma.

RELIGIJE (LAŽNA POBOŽNOST)

''SAVEZ S BOGOM'' ILI ''NOVI ZAVJET''

(PRAVA POBOŽNOST)

IZVOR

SPOZNAJE ISTINE

Spoznaja osjećajima

''…zanosite se svojim srcem i svojim očima što vas tako lako zavode na

grijeh'' (Brojevi 15,39)

Spoznaja razumom

''Bog nam je dao razum da Ga upoznamo'' (parafrazirano 1.Ivanova

poslanica 5,20).

Osjećaji nisu presudni za pravu vjeru. Prava vjera se ne temelji na ljudskim osjećajima. Vjeran čovjek može prolaziti u životu kroz teška iskušenja

6

i probleme, ali teški osjećaji koji se pri tome javljaju neće utjecati na njegovu vjeru, niti će ona oslabjeti. Čak i kada je vrlo nesretan zbog trenutnih događanja

u njegovom životu, vjeru neće gubiti. ''Ja vjerujem i kada kažem: ''Nesretan sam veoma.'' (Psalam 116,10).

Prava vjera nije utemeljena na trenutnim osjećajima (koji su uvijek kolebljivi i nestalni), nego je utemeljena na razumskoj spoznaji Božje objavljene istine (koja je nepromjenjiva). Zato je čvrsta i u vrijeme nevolja i problema.

Primjere za to nalazio kod mnogih biblijskih likova: kod Joba, kod Josipa koji je prodan u egipatsko ropstvo, kod Danijela koji je bio u babilonskom ropstvu itd.

Način izbora pobožnosti Sljedeća važna stvar koju treba upoznati je način na koji čovjek izabire

ono što će vjerovati i kako će živjeti. I tu postoji velika razlika između reli-gioznog i duhovnog čovjeka. Religiozan čovjek je onaj koji pripada religiji, dok duhovan čovjek pripada Bogu. Duhovan čovjek je prihvatio objavljenu istinu i

prihvatio sve što od njega zahtijeva Bog (a ne religija) po pitanju pobožnosti. Religiozan čovjek u većini slučajeva ne izabire svoju pobožnost, nego se iz straha koji mu je ''usađen'' pokorava pobožnosti koja mu je nametnuta

od strane ljudskog autoriteta (roditelja, društva, nacije, kulture). Samo u manjem broju slučajeva religiozan čovjek će sebi birati pobožnost koju želi

prakticirati, a u tom izboru će ga voditi njegovi osjećaji i želje koje želi ispuniti kroz tu svoju pobožnost. Neće izvršiti izbor na temelju razumnosti i smisla pobožnosti, nego na temelju svojih osjećaja, psiholoških potreba i želja.

S druge strane, duhovan čovjek će biti poučen od Boga da je VOLJA dominantna sila u njegovom životu, te da pravilnom upotrebom volje može

svoj život usmjeriti u dobrom smjeru. Čovjek je biće slobodne volje, i ona je sveta toliko da ju niti pad u grijeh nije mogao uništiti. Iako smo svi rođeni kao

robovi grijeha (kao potomci grešnog Adama), svi i dalje imamo slobodnu volju. Slobodni smo birati u svome životu. Duhovan čovjek će svojom voljom izabira-ti ono što je razumom shvatio kao dobro i plemenito (jer ga pokreće razum-

nost i potreba za smislenim životom). Ali religiozan čovjek će svojom voljom izabirati ono što njegovom grešnom srcu godi, bez obzira koliko to bilo

štetno, nemoralno ili pogubno za njega. Takav čovjek se povodi za svojim osjećajima i bitnije mu je ono trenutno (''sad i odmah''), nego upotrijebiti svoj razum i promisliti o smislenosti i moralnosti izbora koji je pred njim. Duhovan

7

čovjek živi razumnim i smislenom životom, za razliku od religioznog čovjeka koji živi besmislenim i nemoralnim životom. U tome se jasno očituje njihova razlika.

Dakle, duhovan čovjek će svoj izbor utemeljiti na razumnosti i smislu onoga što izabire, a za to će upotrijebiti svoju slobodnu volju. On je slobodan

izabrati ono što je razumom shvatio kao istinu koja mu je objavljena od Boga. I zato su razum i slobodna volja temelj biblijskog spasenja.

Kada razum shvati, a volja prihvati spasenje koje nam je ponuđeno u

Isusu Kristu – tada dolazi do ključne promjene u životu čovjeka. On postaje pravi kršćanin, on postaje dijete Božje i pripada Bogu. Dok religiozan čovjek, koji je svoj izbor utemeljio na svojim osjećajima – pripada religiji, crkvi, društvu,

jednom riječju pripada čovjeku. Sukob između pripadnosti čovjeku i pripadnosti Bogu je ključni sukob

u Bibliji. Pripadnost čovjeku znači da pripadamo nekoj ljudskoj tvorevini poput religije, filozofije ili svjetonazora. Iza toga svega stoji pobunjeni anđeo (sotona) koji potiče čovjeka da se pokori autoritetu čovjeka (crkvi, državi, instituciji), a

ne Božjem autoritetu. Sotoni je svejedno kojem od ljudskih autoriteta ste se pokorili. Njemu je važno samo da niste pokorni autoritetu Stvoritelja, nego da ste više pokorni autoritetu nekog stvorenja. Mnogi ljudi kažu da oni ne oboža-

vaju sotonu i da ga se odriču. Ali u isto vrijeme obožavaju čovjeka (svog vjerskog vođu, Mariju – Isusovu majku, ili bilo koje drugo stvorenje). Svejedno

je koje od stvorenja obožavate, bitno je da ne obožavate samog Stvoritelja. Vi ste idolopoklonici u svakom od tih slučajeva. Svi smo uključeni u sukob oko toga čijem autoritetu ćemo se u konačnici pokoriti – Božjem ili ljudskom,

autoritetu Stvoritelja ili autoritetu čovjeka. Većina ljudi će se uvijek prije pokoriti autoritetu stvorenja, nego autoritetu Stvoritelja. A ti?

Ono što čovjek treba spoznati svojim razumom dok proučava Bibliju kao Božju istinu, jest Božji sveti karakter. Biblija je prvenstveno knjiga o Bogu.

Knjiga o Bogu kao Stvoritelju svijeta i čovjeka, knjiga o čovjekovom padu u grijeh i Božjem odgovoru na grijeh, knjiga o Božjem Savezu s palim čovječan-stvom preko Isusa Krista kao Spasitelja od grijeha, knjiga o spasenju koje Bog

čini za nas i čini u nama, te knjiga o Božjem karakteru ljubavi i dobrote, svetosti i pravednosti. Sve to je prikazano kroz ljudsku povijest, kroz povijest Božjeg

djelovanja u ljudskoj prošlosti s ciljem utjecaja na našu sadašnjost i budućnost. Jako je važno da kroz Bibliju upoznamo Božji sveti karakter ljubavi i dobrote, svetosti i pravednosti. Biblija nam otkriva koliko puno nas Bog ljubi.

Toliko da je jedna od tri božanske Osobe napustila Nebo i postala čovjekom.

8

Ta osoba je Isus Krist. On je boravio na našoj grešnoj planeti ne čineći niti jedan grijeh, te postao naš sveti i savršeni Spasitelj od grijeha. Isus Krist je sebe

dragovoljno predao u smrt prihvativši grijehe čitavog svijeta na sebe, kako bi nam svima pružio priliku da – ako Ga prihvatimo kao našeg osobnog Spasitelja

– primimo dar oprosta i pomirenja s Bogom. Ničim to nismo zaslužili. Biblijsko spasenje se ne zaslužuje. Ono je dar Božje ljubavi. I zato je ključno da spoznamo Božji karakter ljubavi. I da nam bude jasno kakav je Bog. On je

predivan u svome karakteru. Do čega treba dovesti ova razumska spoznaja Božjeg karaktera? Do toga da takvom divnom Bogu našom slobodnom voljom izrazimo povjerenje i

predamo naš život na vodstvo i oblikovanje. A to zovemo vjera. Vjera je povjerenje u Boga kojega smo spoznali kroz Njegovu objavljenu istinu, pa mu

(iz tog povjerenja u Njegov divan karakter) predajemo svoj život na vodstvo i oblikovanje.

Biblijsko spasenje se izabire voljom. Ono se ne zaslužuje. To je dar koji

se jedino može primiti onda kada donesemo dragovoljnu odluku svojom vo-ljom (bez ikakve prisile) da prihvaćamo ponudu spasenja koja je u Isusu Kristu.

RELIGIJE (LAŽNA POBOŽNOST)

''SAVEZ S BOGOM'' ILI ''NOVI ZAVJET''

(PRAVA POBOŽNOST)

NAČIN IZBORA

POBOŽNOSTI

Religiozan čovjek ne bira svoju pobožnost, nego

prihvaća onu koja mu je nametnuta od ljudi i

pokorava se čovjeku kao autoritetu. A ako i bira sebi pobožnost, u tome ga vode njegovi osjećaji, psihološke

potrebe i želje, a ne smisao i razumnost onoga što bira.

"Proklet čovjek koji se uzda je u čovjeka" Jeremija 17,5

Duhovan čovjek na temelju

razumske spoznaje objavlje-ne istine svojom slobodnom

voljom izabire Boga. On se pokorava samo Bogu kao

Autoritetu. ''… danas odaberite kome ćete služiti. Ja i moj dom služit ćemo Bogu.'' Jošua

24,15

Kada nam Biblija otkrije koliko nas Bog ljubi, i naš razum to shvati,

tada naša slobodna volja dragovoljno prihvaća ponudu Božje ljubavi i milosti, a to je spasenje u Isus Kristu kao Spasitelju od grijeha.

9

Što nas pokreće u našoj pobožnosti? Sljedeća važna stvar u našoj pobožnosti je otkriti što je to što nas

pokreće na pobožnost. Odnosno, koja motivacija stoji iza toga.

Koji motivi pokreću na pobožnost religioznog čovjeka? Religije, kao ljudske tvorevine, nastoje dati svoje (ljudske, društvene) odgovore na pitanja koja su ljudima nejasna (poput pitanja smrti, ili pitanje

smisla i svrhe života). I one očekuju slijepu (nerazumnu) pokornost svome autoritetu. Zato se ''legalno'' služe strahom kao glavnom motivacijom da bi svoje sljedbenike držali u pokornosti tom svom religijskom autoritetu. Radi

toga grade velike i monumentalne hramove, crkve i druge građevine koje svojom veličinom, izgledom i dojmom trebaju izazvati u sljedbenicima mnoge

osjećaje poput osjećaja straha ili osjećaja neznatnosti. Zatim su tu mnogobrojni kipovi, slike i razni predmeti za religijsku svrhu. Sve to ima za cilj izazvati strah kod sljedbenika.

Zašto religije inzistiraju na strahu kao pokretaču, kao motivu, za reli-gijsku pobožnost? Zato što ne mogu svojim sljedbenicima pružiti (zdravo)ra-zumske temelje svojih vjerovanja. Kada sljedbenici počnu promišljati zašto

rade baš to što rade u svojoj religijskoj praksi, i počnu postavljati pitanja o tome svojim svećenicima i vođama – to uvijek izaziva negodovanje tih svećenika i

vođa jer ruši slijepu poslušnost njihovom ''autoritetu'' i predstavlja izvor neu-godnosti kada se ne može zdravim razumom objasniti zašto se nešto radi. Zato su česti odgovori poput: ''Šta se ti opterećuješ time? Prepusti sve nama, a ti

samo vjeruj!'' Takvi i slični odgovori ne mogu zadovoljiti čovjeka zdravog razuma. I takvi ljudi ostaju nezadovoljni svojom religijom i njenom praktičnom primjenom, jer uviđaju da tu ''nešto ne štima''.

Ali većina sljedbenika se ne oslanja na zdrav razum, nego se slijepo po-korava religijskom autoritetu. ''Pa valjda oni znaju šta rade. Moje je samo da ih

slušam i slijedim.'' Dakle, većina religioznih vjernika daje svoj pristanak na pripadnost religiji, te pristaju na sve što im se nametne s njene strane.

Ovime dolazimo do te treće ključne stvari u pobožnosti, a to je pitanje:

''što nas motivira na pobožnost?'' Budući da je religiozan čovjek okružen pre-dmetima i zgradama koji izazivaju strah, te on daje vlastiti pristanak (to je stvar

VOLJE) na zahtjeve njegove religije – iz toga proizlazi da ga na pobožnost potiče strah, a on na taj strah odgovara dajući pristanak svoje volje na to. On se ne buni upravo zbog tog svog straha, niti se usuđuje razmišljati o razumskoj

10

(ne)utemeljenosti svoje religijske prakse. Nego svojom VOLJOM (koja je pokre-nuta strahom) daje pristanak na takvu religijsku pobožnost.

I sve što dalje čini u svome životu je pokrenuto njegovom voljom – ''mora se''. Takav čovjek se mora moliti, mora ići u crkvu, mora činiti dobra

djela, mora biti dobar čovjek, mora … mora … mora … I on daje pristanak na sve to svojom voljom. Za njega je pobožnost –

ono što se mora! On ne samo da hoće i želi biti pobožan čovjek, nego se kod

njega to i mora! On se svojim znanjem, sposobnostima i djelima, putem svoje volje, angažira u svojoj pobožnosti i svom praktičnom životu. Jako se puno trudi pokazati da je pobožan i da je ono što čini – dobro i pobožno. On ulaže napore,

te odlučno, svjesno i namjerno čini pobožna djela. Takav život je u Bibliji lijepo prikazan na primjeru farizeja. Farizeji ne

samo da su bili pobožni ljudi, nego su bili najpobožniji od svih ljudi onog vreme-na. Ta sljedba je činila (svojoj voljom, svojim svjesnim naporima) sve ono što je razumijevala da Bog zahtijeva od čovjeka, pa čak i više od toga. Na jednu Božju

zapovijed o svetkovanju subote oni su dodali stotine svojih ''zapovijedi'' kako se treba svetkovati subotu. Zato ih Isus upozorava da su od Božjeg blagoslova (subote kao posvećenog i blagoslovljenog dana) stvorili ogroman teret i sebi i

drugim ljudima. Isto je danas s religioznim ljudima. Motivacija za pobožnost proizlazi iz

njihove VOLJE – ''mora se, pa onda to hoću!'' I danas su mnogi kršćani pobožni zato što se to mora! Tjera ih se u crkvu, prisiljava ih se na pobožnost – dakle, na vanjsku ''motivaciju'' (mora se!) odgovara se unutrašnjom motivacijom iza

koje stoji volja: ''hoću, pristajem – jer se mora''. Religiozan čovjek za pobožnost angažira svoju VOLJU. ''Ja hoću, želim

i trudim se biti Bogu poslušan!'' On nema problem s time što ne želi i ne trudi

se biti poslušan. Nego je njegov problem u tome što on ne razumi-je da unatoč cjelokupnom svome trudu i volji – on ne može biti Bogu poslušan! Htjeti i

željeti biti istinski pobožnim nije dovoljno da čovjek doista to i bude. Apostol Pavao je to lijepo pojasnio u Poslanici Rimljanima u 7. pogla-

vlju. ''Doista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga.'' (Rimljanima

7,18). Dakle, Pavao kaže da čovjek može HTJETI ono što je dobro (može imati u sebi VOLJU ZA DOBRIM). Ali to ne znači da on jest dobar i da mu je moguće

činiti dobro! Pavlova izjava ''ali nije učiniti ga'' znači da u čovjekovoj moći nije činiti dobro, čak i onda kada ga želi činiti! Ključno pitanje koje nam se ovdje nameće

je: zašto to nije u čovjekovoj moći? Pavao daje odgovor i na to: ''Grijeh prebiva

11

u meni!'' (Rimljanima 7,17.20.). Problem grešnog (religioznog) čovjeka nije u VOLJI ZA DOBRIM, nego je problem u tome što ''grijeh prebiva u čovjeku'',

odnosno problem je u čovjekovoj grešnoj prirodi! Grešan čovjek se može VOLJOM truditi koliko god hoće biti dobar,

pošten i pravedan – ali zbog ropstva grešnoj prirodi njemu je NEMOGUĆE doista BITI dobar, pošten i pravedan! NEMOGUĆE! Bez obzira što je pobožan. Jedino što može (u svome grešnom stanju) je biti licemjer! Jedno će

htjeti raditi, ali će raditi sasvim suprotno tome. Pavao to kaže ovako: ''Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim … budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću.'' (Rimljanima

7,15.19.). Razlog zašto grešan čovjek tako živi je u njegovoj grešnoj prirodi. ''Ako dakle, činim ono što neću, ne činim ga više ja, nego grijeh koji stanuje u

meni.'' (Rimljanima 7,20). Čovjek može željeti biti pošten, ali ipak će biti nepošten. Volja ne može

pobijediti prirodu! Želja, volja i trud da budemo dobri nisu dovoljni da doista

budemo dobri! Mi smo u ropstvu gospodaru koji nam to onemogućava. Taj gospodar je grijeh. On prebiva u nama, jer smo u našoj prirodi grešni. Grešni ostajemo do ''novog rođenja''. Religiozan čovjek želi biti dobar, pošten, prave-

dan – ali on to ne može biti! Jer je (unatoč svojoj velikoj pobožnosti) još uvijek rob svoje grešne prirode! A njegova volja koja ga potiče na pobožnost nije

dovoljno jaka da bi slomila okove ropstva grijehu. Kako onda osloboditi grešnog čovjeka ove grešne prirode? Ima li

nekoga tko mu može pomoći budući da je sam NEMOĆAN protiv ovog ropstva?

Postoji samo jedno rješenje za ovaj strašan problem čovječanstva – a to je Isus Krist. Samo On može slomiti okove grijeha i dati nam slobodu! ''Dakle, ako vas Sin oslobodi – zaista ćete biti slobodni!'' (Ivan 8,36). Bez Isusa

nema nam slobode od ropstva grijehu!

Što je potrebno čovjeku da bi se promijenio MOTIV iz kojeg je pobo -žan? Potrebno je umrijeti starom rođenju (starom životu grijeha) i roditi se NOVIM ROĐENJEM – kaže nam Biblija (Ivan 3,3-7)! Potrebno je novo srce,

nova priroda. Preduvjet za novo rođenje je osvjedočenje o grešnosti. A to osvjedočenje je djelo Svetoga Duha. Sveti Duh nas osvjedočava da smo grešni

u našoj prirodi i da se nikako ne možemo sami osloboditi ropstva tom grijehu. Tek kada postanemo svjesni dubine problema u kojem se nalazimo, tada smo spremni da nas Sveti Duh uputi na Isusa Krista kao Spasitelja od grijeha – kao

Osloboditelja od ropstva grešnoj prirodi.

12

Da bi se ponovno rodili moramo prvo umrijeti grijehu (umrijeti grešnoj prirodi s kojom smo rođeni kao Adamovi potomci). Tek tada smo

spremni za novo rođenje – duhovno rođenje kojim ćemo postati duhovni ljudi. Tu spremnost pokazujemo krštenjem uronjavanjem pod vodu. Krštenje uronja-

vanjem je simbolika umiranja grijehu, i rađanja za novi život u zajednici s Isusom. Tako dolazi do promjene u našoj prirodi koja više nije grešna, nego postaje priroda pravednosti u Isusu Kristu.

U Bibliji se za ljudsku prirodu koristi izraz ''srce'', pa to znači da ćemo od Boga dobiti ''novo srce'', odnosno novu prirodu. Stara priroda grešnosti nestaje i mi se rađamo s novom prirodom pravednosti. A to se ogleda u

promjeni života – promjeni uma, razmišljanja, stavova, prioriteta, namjera, odluka, sklonosti – ali i u praktičnom životu u promjeni navika, riječi koje

izgovaramo, prehrani, oblačenju itd. Bog obećava onima koji Ga prihvate onako kako On želi da Ga se prihvati (a ne onima koji se pokore religijama kao autoritetima po pitanju pobožnosti) sljedeće obećanje: ''Dat ću vam novo srce,

nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.'' (Ezekiel 36,26). Ovu promjenu prirode ili ''srca'' mi ljudi nikada i nikako ne možemo

sami ostvariti. Niti jedna religija to ne može učiniti za nas. Nego je to rezultat Isusovog spasenja koje nam On nudi na dar. Religiozan čovjek je čovjek koji je

grešan u svojoj prirodi unatoč svojoj pobožnosti. Samo onaj religiozan čovjek koji bude osvjedočen da je njegova religioznost NEMOĆNA da mu pruži spase-nje, te postane SVJESTAN potrebe za umiranjem grijehu i potrebe za novim

rođenjem – samo taj čovjek će odbaciti svoju religioznost i prihvatiti spasenje koje Isus čini za nas! I od religioznog čovjeka će postati duhovan čovjek.

Ljudi su pitali Isusa: ''Tko se onda može spasiti?'' Isus ih pogleda pa im

reče: ''Ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće.'' (Matej 19,25.26.) Dakle, religiozan čovjek mora umrijeti svojoj grešnoj prirodi i svojoj

religioznosti (koja je izraz te grešne prirode). I mora se nanovo roditi kao duhovan čovjek – čovjek rođen od Svetoga Duha. ''Što je rođeno od Duha – duh(ovnost) je!'' (parafraza Ivan 3,6). Samo ono što je rođeno od Svetoga

Duha, od Boga – to je duhovno! Tako kaže Biblija kao Božja objava. (Više o ''umiranju grijehu'' i ''novom rođenju'' potražite u mojim knjigama).

Koji motivi će, onda, pokretati duhovnog čovjeka na pobožnost? Koji motiv će vladati njegovim duhovnim srcem, novorođenim srcem,

njegovom duhovnom prirodom? To je ljubav! Jer Isus Krist, koji je ljubav,

13

sada prebiva u tom novom srcu. Zato sve što izlazi iz tog novog srca je izraz ljubavi. Iz novog srca proizlazi ljubav prema Bogu kao Stvoritelju i kao

Spasitelju, ali proizlazi i poslušnost kao izraz zahvalnosti za spasenje i novo rođenje, za novi život. Te proizlazi ljubav prema bližnjima.

Duhovnog čovjeka na poslušnost Bogu ne pokreće volja (mora se!), nego ga pokreće njegova nova priroda! Duhovna priroda. Priroda ljubavi i

zahvalnosti prema Bogu. Pokreće ga novo srce. Po tome se on razlikuje od religioznog čovjeka koji je na pobožnost pokrenut voljom, odnosno moranjem!

Dok religiozan čovjek sve ''mora'' (prisiljava sebe na pobožnost), dotle

duhovan čovjek spontano živi svoju pobožnost. Dok se religiozan čovjek udara bičem, razapinje na križ kako bi osjetio bol i muku raspeća, dok se bori sa svojim

grijesima sam – i nikada ih ne uspijeva pobijediti – dotle duhovan čovjek živi život radosne zajednice sa Isusom Kristom kao svojim Stvoriteljem i Otkupite -ljem od grijeha. On se ne bičuje niti se prisiljava na molitvu i dobra djela – nego

iz njegove nove prirode spontano proizlazi ljubav i zahvalnost za spasenje. Njemu je molitva radost, njemu su dobra djela način života, a ne povre-

mena aktivnost. Njegove riječi su uvijek melem za ljude u potrebi. Gdje god ide

on širi radost i spoznaju svoga Spasitelja. A sve to spontano i neusiljeno izlazi iz njegovog bića, iz njega kao otkupljenog i posvećenog Svetim Duhom. Takav

čovjek se ne razmeće svojim izgledom, niti je upadljiv. Nije ponosan poput religioznog čovjeka, nego je ponizan i krotak, ali odlučan i čvrsto brani vrijedno -sti vjere koju ima. Čvrst je u svojim stavovima, ali blag u nastupu i riječima.

Drugačiji je od ''ljudi ovoga svijeta'', iako je među njima i radi za njihovo dobro. On redovito proučava Bibliju i njene istine, čitavog dana spontano razmišlja o dobrim, svetim i plemenitim stvarima (iako ga gruba, grešna i nesveta

stvarnost svijeta u kojem živi pokušava u tome omesti). Njegov karakter se stalno izgrađuje prema Isusovom uzoru savršenog i svetog karaktera.

Ponovimo, budući da je čovjekovo srce grešno od rođenja – to je razlog zašto grešan čovjek ne može činiti dobro pokrenut iz svoga srca (jer to njegovo grešno srce nije dobro, niti u njemu ima dobrote). ''Ja znam da nikakvo dobro

ne stanuje u meni, to jest u mome tijelu.'' (Rimljanima 7,18). Tek kada Isus (koji je ljubav) počne prebivati u njegovom novom srcu, dolazi do promjene čovje-

kove prirode ili naravi. A time se mijenjaju i motivi koji ga pokreću na sve u njegovom životu, pa tako i na pobožnost. Nova priroda ima nove motive za pobožnost – ne više strah, moranje, sebičnost, ponos i samopravednost,

nego zahvalnost, radost i ljubav prema Bogu i bližnjima.

14

RELIGIJE (LAŽNA POBOŽNOST)

''SAVEZ S BOGOM'' ILI ''NOVI ZAVJET''

(PRAVA POBOŽNOST)

MOTIVI KOJI

ČOVJEKA

POKREĆU NA

POBOŽNOST

Religiozan čovjek je

pokrenut na pobožnost starim grešnim srcem. Strah je njegov glavni

motiv, a taj strah aktivira volju (mora se!) Radi to-ga se religiozan čovjek

muči u svojoj pobožno-sti, prisiljava sebe na

molitvu, na pokoru, na pobožna djela – ali ostaje u neprijateljstvu prema

Bogu.

''Ovaj me narod štuje usnama, ali

mu je srce daleko od Mene.'' (Matej 15,8)

Duhovan čovjek je pokrenut

svojom novom prirodom na duhovnu pobožnost. On djeluje iz ljubavi, jer Isus (koji je ljubav)

sada prebiva u njegovom srcu. Za njega je pobožnost radost i to proizlazi iz njega spontano

(ne mora se prisiljavati na molitvu, na svakodnevno

proučavanje Biblije, na dobra djela, na ljubaznost, poštenje,

nesebičnost itd.).

''Duh svoj udahnut ću u vas da hodite* po

mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.'' (Ezekiel 36,27)

* pojam ''hoditi '' znači živjeti u skladu s Bogom. To znači ''ići kroz život i spontano činiti ono što je Bogu po

volji ''. Biblija kaže za junake vjere da su ''hodili s Bogom'' (vidi Postanak 5,22.24. / Postanak 6,9 / Mihej 6,8). Rezultati pobožnosti

Četvrta stvar koja je bitna za pobožnost jesu rezultati pobožnosti. Što u čovjekov život donosi religioznost?

Iako je pobožnost religioznog čovjeka utemeljena na osjećajima, iako ga u životnim izborima vodi njegova grešna priroda, te iako sebe mora prisilja -

vati na pobožnost (jer mu to nije spontano) – vrlo često se grešan ili religiozan čovjek u svojim očima sebi čini vrlo pobožnim!? Što više truda i napora ulaže u svoju religioznost – to je u vlastitim očima pobožniji, svetiji i ponosniji na sebe

samoga. Sve je više uvjeren u svoju vlastitu pravednost pred Bogom (što zovemo ''samopravednost''). Dakle, njegova pobožnost ga je uvjerila u njegovu pravednost. To je iskustvo nekih religioznih ljudi.

Drugi religiozni ljudi osjećaju da su duboko nesretni unatoč svojoj pobožnosti. Koliko godina se mole, poste, hodočaste, čine pokoru – ali sve je

15

to uzalud. Nemaju unutrašnji mir. Stalno su u strahu, nespokojni i nesretni unatoč svojoj pobožnosti. Ne znaju je li njihova pobožnost učinila išta da ih

približi Bogu. Ne znaju jesu li dovoljno učinili za svoje spasenje da bi ih Bog prihvatio. Taj strah, nesigurnost i nemir su obilježje mnogih pobožnih života.

Kada će to nestati? Nikada. Jer čovjek nema rješenje za problem grijeha. Nikada čovjek neće moći sebe sam otkupiti i platiti za sebe dug koji ima prema svetom Bogu. Dovoljan je samo jedan grijeh. To ne mora biti čak ni

grešno djelo, nego je dovoljno gajiti jednu grešnu želju, misao ili namjeru, pa da čovjek nema pravo na vječni život. No, stvarnost je još gora od toga. Budući da smo rođeni kao potomci grešnog Adama – sve naše misli, želje i namjere su

zaražene grijehom! Sve što jesmo, što činimo i što želimo je grešno, nesveto, nedostojno. Ovo je teška dijagnoza ljudske grešnosti koju nam daje Biblija kao

Božja istina. I to je teško razumjeti ako ne otvorimo svoj um za Božju istinu. Nikada čovjek ne bi mogao sam razumjeti dubinu i strahotu grešnosti kako nam to Bog otkriva u svojoj Objavi. I nikada ljudi ne bi razumjeli dubinu Božje ljubavi

i spremnosti na žrtvu, da nam Biblija nije objasnila tko je Isus Krist, zašto se rodio, te zašto je umro na križu Golgote. Ove istine koje nam Biblija otkriva su nevjerojatne istine koje nikada čovjeku ne bi pale na um. Djelo koje Bog čini

za naše spasenje je nevjerojatno djelo! Djelo Božje ljubavi i milosti! Ali grešan čovjek koji ne proučava Bibliju – to ne zna. Ne znaju to ni

kršćani koji su samo religiozni, a nisu duhovni. Zato su rezultati religijske pobo-žnosti – strah, nemir, patnja i duboka nesretnost (kod nekih religioznih ljudi), ili ponos, samopravednost i religijska oholost (kod drugih religioznih ljudi).

A što u čovjekov život donosi duhovnost? REZULTATI POBOŽNOSTI DUHOVNOG ČOVJEKA su potpuno drugačiji.

Na nivou Božje pravde, takav čovjek je pomiren s Bogom, jer je prihvatio Isusa kao svog Spasitelja od grijeha. Problem pravde je riješen milošću, koju je

duhovan čovjek prihvatio vjerom. I kako više ne bi živio vođen grijehom, Bog ga je nanovo rodio – rodio od vode i Duha Svetoga (Ivan 3,5). Na taj način je došlo do promjene u njegovoj prirodi, pa sada živi vođen duhovnom priro-

dom, prirodom poslušnosti i zahvalnosti Bogu. Budući da sada živi i radi u skladu s Božjom voljom, takav čovjek odsja-

juje zadovoljstvo i radost. Sreća i osjećaji zadovoljstva prate njegov život i ono što čini, jer ''ako pravo radiš – vedrinom odsijevaš'' (Postanak 4,7).

16

Kada će čovjek biti istinski sretan čovjek? Samo onda kada živi u skladu s Bogom, što se jasno ogleda u poslušnosti Bogu.

"Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj. Ne skreći od toga ni desno, ni lijevo, da bi ti bilo sretno sve što poduzmeš. Neka knjiga Zakona bude na

ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: Samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothva-

tima. Nisam li ti zapovjedio: "Odvaži se i budi hrabar"? Ne boj se i ne strahuj, jer kud god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj." Jošua 1,7-9

Duhovan čovjek ima ''radost spasenja''. Razlog te radosti je spasenje koje je Isus učinio za njega, a on je to prihvatio vjerom. Evo kako prorok Izaija

govori o radosti spasenja:

''Radošću silnom u Jahvi se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti'' (Izaija

61,10).

''Haljina spasenja'' i ''plašt pravednosti'' su slike koje simboliziraju ono

što je Isus učinio za nas. Mi nikada ne možemo sami sebe spasiti od naših grije-ha. Ali Isus je to učinio za nas. A kada ovo prihvatimo vjerom, tada u nama biva

radost koju nazivamo ''radost spasenja''.

RELIGIJE

(LAŽNA POBOŽNOST)

''SAVEZ S BOGOM'' ILI

''NOVI ZAVJET'' (PRAVA POBOŽNOST)

REZULTATI

POBOŽNOSTI (osjećaji koji prebivaju u

čovjeku)

Religiozan čovjek živi u

strahu ili u lažnoj sigurnosti da je svojom pobožnošću

osigurao sebi spasenje. Srce mu je puno straha, ili

ponosa. I nikada nema

mira.

''Nema mira grešnicima'' – govori

moj Bog.'' (Izaija 57,21)

Duhovan čovjek živi

''radost spasenja'' jer je prihvatio Isusa kao svog

osobnog Spasitelja. On odsijeva vedrinom i

radošću.

''Više si u moje srce ulio radosti, nego kada obilno rode pšenica i

vino.'' (Psalam 4,8)

17

Zaključak: Biblija kao Božja objava, kao Božja objavljena istina, pomaže nam

razumjeti razliku između religioznosti (kao lažne i nedjelotvorne pobožnosti) i duhovnosti (kao prave i djelotvorne pobožnosti). Religioznost potječe od

čovjeka, a duhovnost potječe od Boga. Za religioznog čovjeka pobožnost je samo psihološka potreba (potreba za umirenjem nečiste savjesti i potreba da se u vlastitim očima izgleda

pobožno), što se nastoji zadovoljiti kroz čovjekova osjetila i osjećaje. Za to je potrebno: mistična i tajanstvena atmosfera, zvučni i svjetlosni efekti, opijajuća sredstva (poput droge i alkohola koje neki uzimaju prije ili tijekom religijskog

obreda), kipovi i slike pobožnog karaktera, mašta, fantazije itd. Sve su to obilježja različitih religija svijeta.

Religijska pobožnost se obično nameće čovjeku od strane njegovih roditelja i društva u kojem živi, ili se izabire prema vlastitim grešnim sklono -stima. Takav čovjek se trudi voljom biti pobožan – jer to ne ''izvire'' spontano

iz njega. On muči svoje tijelo i vrši pokoru ne bi li nekako zaslužio Božju naklo -nost. A kao rezultat takve pobožnosti javlja se ili strah, ili ponos. Oboje je po -sljedica grijeha i svjedoči da srce nije obraćeno, niti je čovjek pomiren s Bogom.

Cilj ove knjižice je pokazati da se u dubini čovjekovog bića dogodio

poremećaj koji zovemo grešnost. I taj poremećaj je obilježje svakog čovjeka. Zato čovjekova priroda, razum, volja i osjećaji ima pogrešnu funkciju. A to se najbolje vidu u području pobožnosti. Umjesto razuma, čovjek za spoznaju isti-

ne koristi svoje osjećaje i osjetila. Više vjeruje onome što osjeća, nego onome što može spoznati svojim razumom. Umjesto da vrši izbore voljom (pa tako i izbor Boga u svoj život), on se prepušta svojoj grešnoj prirodi (svom ''srcu''),

svojim grešnim osjećajima i sklonostima, da ga vode kroz život – pa zato izabire samo ono nemoralno i nezdravo, jer mu to godi.

Budući da nema novu prirodu koja bi ga spontano vodila u poslušnost Bogu, njega kroz život i pobožnost vodi strah i volja (''mora se!''). Njegova pobož-nost je usiljena, naučena, isforsirana, ponekad stvar ''dresure'' i drila,

namet-nuta od strane religije kojoj pripada. Zato joj se često i opire, iako joj se pokorava iz straha. A rezultati takve iskvarene pobožnosti su duboka nesret-

nost i nemir religioznog čovjeka. Njegovo je srce puno straha ili puno ponosa. Oboje je plod neizmirenog odnosa s Bogom, plod grešne prirode kojoj robuje od svog rođenja. Religiozan čovjek nema ''radost spasenja'', jer je za njega

pobožnost samo dužnost i obveza, teška muka i jaram koji mu je određen.

18

S druge strane, duhovna pobožnost zadovoljava čovjekovu duhovnu potrebu (potrebu za zajednicom s Bogom kao Autoritetom, Stvoriteljem i

Spasiteljem). Da bi postao duhovnim, svaki čovjek mora biti ''nanovo rođen'' od Svetoga Duha, od Boga. ''Moraš se nanovo roditi!'' – rekao je Isus (Ivan 3,7).

Sveti Duh nas prvo osvjedočava da smo rođeni kao grešni, da smo ro-bovi grešnosti jer nam je priroda grešna od rođenja. Unatoč našoj religioznoj pobožnosti – grešni smo i dalje. Religioznost ne može riješiti problem naše

grešnosti. A to znači da nas ne može niti spasiti od Božje pravde. Religiozan čovjek, usprkos svoj svojoj pobožnosti – NEMOĆAN JE sam ostvariti spasenje od svoje grešnosti.

Tek kada razumom prihvati ovo osvjedočenje koje čini Sveti Duh – tek tada je religiozan čovjek spreman odbaciti svoju religioznost – i predati

se Bogu da ga On spasi! Tek tada je spreman čuti za Isusa kao jedini način spasenja. Isusa koji je, iako nevin i svet, umro na križu Golgote za sve grešnike. Tom smrću je ponudio svima nama koji smo rođeni kao grešni, da On plati

cijenu naših grijeha, kako bismo mi mogli vjerom primiti dar pravednost koju je On imao. To je divno djelo zamjene koje nam svima Isus nudi. A kada vjerom prihvatimo spasenje, tada nas Bog NANOVO RAĐA za novi život.

Zašto je važno proučavati Bibliju?

Ovu istinu o Isusu kao Spasitelju spoznajemo kroz Bibliju kao Božju objavljenu istinu. Biblija je riječ živoga Boga koja progovara našem razumu. I otkriva nam sveti i savršeni Božji karakter ljubavi, svetosti, dobrote i pravedno-

sti. Biblija nam daje prekrasnu predodžbu o Bogu kao Bogu ljubavi i pravde istovremeno. Ljubav i pravda našega Boga djeluju uvijek zajedno, nikada odvojeno. Ovakvog divnog Boga kojega smo upoznali kroz spoznaju biblijskih

istina – možemo prihvatiti svojom slobodnom voljom kao svoga Spasitelja. On nas vodi u pokajanje, odnosno u žalost zbog grijeha, te nas vodi u obraćenje i

novi život. I to javno priznajemo biblijskim krštenjem uranjanjem pod vodu. Tako se događa ''novo rođenje'' – umire naša stara grešna priroda, a Bog u nama rađa novu prirodu pravednosti. I tom novom, duhovnom prirodom, mi

spontano ljubimo Boga i bivamo mu poslušni iz zahvalnosti. Zahvalnosti za spasenje koje je učinio ''za nas'' i za obnovu našeg karaktera koju čini ''u nama''.

Motivi koji pokreću našu novu prirodu su novi motivi – pa nam je pobožnost iz zahvalnosti spontana i neusiljena. I kao rezultat takve pobožnosti – duhovan čovjek živi radost spasenja i radost zajednice s divnom Bogom već u ovom

životu, a živjet će i kroz čitavu vječnost. Neka to bude i vaše iskustvo!

19

RELIGIJE (LAŽNA POBOŽNOST)

''SAVEZ S BOGOM'' ILI ''NOVI ZAVJET''

(PRAVA POBOŽNOST)

IZVOR SPOZNAJE

ISTINE

Spoznaja osjećajima

Spoznaja razumom

NAČIN IZBORA POBOŽNOSTI

Religiozan čovjek

uglavnom ne bira pobožnost, nego prihvaća

onu koja mu je

nametnuta od ljudi i pokorava se čovjeku kao

autoritetu.

Duhovan čovjek izabire Boga

svojom slobodnom voljom na temelju razumske

spoznaje objavljene istine.

On se pokorava samo Bogu kao Autoritetu.

MOTIVI KOJI

ČOVJEKA POKREĆU NA POBOŽNOST

Religiozan čovjek je

pokrenut na pobožnost starom grešnom priro-dom. Strah je njegov

glavni motiv, a taj strah aktivira volju (mora se!)

Zato se religiozan čovjek muči u svojoj pobožnosti, prisiljava sebe na molitvu,

na pokoru, na pobožna djela – jer mu je srce i

dalje grešno.

Duhovan čovjek je pokrenut

svojom novom prirodom na duhovnu pobožnost. On

djeluje iz ljubavi, jer Isus (koji

je ljubav) sada prebiva u njegovom srcu. Za njega je

pobožnost radost i to proizlazi iz njega spontano (ne mora se prisiljavati na

molitvu, na svakodnevno proučavanje Biblije na dobra

djela, na ljubaznost, itd.).

REZULTATI POBOŽNOSTI

(osjećaji koji prebivaju u

čovjeku)

Religiozan čovjek živi u

strahu ili u lažnoj sigurnosti da je svojom

pobožnošću osigurao sebi spasenje. Srce mu je puno straha, ili ponosa. I nikada

nema mira.

Duhovan čovjek živi ''radost

spasenja'' jer je prihvatio Isusa kao svog osobnog

Spasitelja. On odsijeva vedrinom i radošću.

20

Biblioteka ''Vječni život''

Više informacija o ovim knjigama potražite na web-adresi:

www.vjecnizivot.com

Knjige možete naručiti na: vranic.tihomir@gmail.com

ili na tel. 095/735-7973 u vremenu od 15 do 20 sati

Tihomir Vranić

Smisao i svrha života

prema Bibliji

Biblioteka ''Vječni život''