QKAKO lE ZIVIO I STO lE SMISLIO

PLEMIC DON QUIJOTE OD MANCHE

U nekom selu u Manchi, kojemu necu ime spominjati,zivio je plemic, od onih koji imaju koplje na stalku, starinskistit, kukavno kljuse i hitra hrta. leo je jos losije, siromaskajela, st~ znaCi bijase to uobicajena trpeza obicnog spanjol-skog puka. No, velike je novce trosio za gizdava odijela,cma fina sukna, jos ljepse cipele, uredujuCi se tako jos ljepsenedjeljom. U kuCi mu je bila gazdarica, zatim njegova ne-cakinja, koja je napunila dvadesetu godinu, kao i momak,snazan i okretan, koji bi zavrsavao grublje kucne i sve po-ljodjelske radove.

Plemic je upravo prevalio pedesetu godinu, bio je visoka,snazna stasa, suhonjav. Rano je ranio i obozavao lov.

Citanje, medutim, bila mu je jedina preostala zabava,ljubav, pa i strast. I vise od toga. Stoga i ne cudi st~ je svevise zanemarivao i gospodarstvo, i lov, i sve ostale zivotneradosti, predajuCi se svojoj strasti, Citanju knjiga. Ali, nebilo kakvih, ili svih knjiga. Sa zarom i zacudujucom upor-noscu je Citao, Citao i ponovo isCitavao, romane 0 vitezovi-ma, i njihovim podvizima. Postupno se say odao svojoj stra-sti, sve cesce prodajuCi i bolje komade zemlje, kako bi na-bavljao sve vise i vise, bez obzira na cijenu, sve najnovijeknjige 0 vitezovima i njihovim junackim djelima. Napunioje sve police knjigama, zatim i svoju sobu, pa ostale pro-storije, zatrpavsi se, i sve oko sebe, bezbrojnim tankim idebelim knjigama u kojima su opisivani i velicani vitezovi,njihove pustolovine, borbe s drugim riterima, svakovrsnim

8

r

nemanima, zmajevima, vjesticama ili cak gorostasima.I nije cudno sto je sve to plemicu udarilo u glavu, napu-

nivsi mu je besmislicama, pa mu se jadnome i pamet posvepomuti. .

Takav, pomucena uma, donese cudnovatu odluku da isam postane - vitezom. I to pravim vitezom lutalicom,opremljen oklopom i stitom, naoruzan kopljem i macem,kako bi se, umislivsi u svojoj ludoj glavi, borio protiv ne-pravde u svijetu, pobjedivao neprijatelje i stekao slavu ucijeloj drzavi i svijetu. Za svoja slavna djela, koja ce tijekomsvojih \lutanja Ciniti, vjerovao je, bit ce bogato i nagraden,mozda i od samoga kralja.

Zamisljeno, uCinjeno. Nije pomoglo ni upomo navalji-vanje seoskog zupnika, niti ljubaznog seoskog brijaca, daodustane od svojih nakana. Bez rezultata ostajale su i molbegazdarice i njegove necakinje. Bio je suvise tvrdoglav, da sene kaze kako je ludilo njime upravljalo.

Trebao je, dakle, prvo oCistiti oruzje predaka, skinuti hr-du i plijesan, ali i nabaviti nesto "oruzja", jer je pronasaosamo kacigu, ne i onu s vizirom. S obicnom je ljepenkompokusao nadoknaditi ono sto mu je bilo potrebno, no kadaje macem dva puta udario po svom uratku, sve se slomilo iraspalo. Ponovo prione na posao, pa uz nekoliko zeljeznihsipki, koje prethodno savije, namjesti sljem kako ga je za-mislio, ali pokus s mace m ne ponovi, vec se zadovolji spo-znajom kako ima najbolji sljem s vizirom na svijetu.

Krenuo je, potom, do staje, kako bi se uvjerio u kakvu jestanju njegov uQogi konj. Stvamo je izgledao bijedno i za-losno. Plemic je, medutim, bio uvjeren kako je njegov konjravan, ako ne i vrjedniji od glasovitog Bucefala nenadmas-nog Aleksandra Makedonskog, pa je odlucio za njega pro-naCi neko slavno ime, s kojim ce zasluzeno uCi u povijest.Dugo je prornisljao, vagao, birao i odbacivao razna imena, dabi se, na kraju, odluCioza ime - Rocinante, jer mu se uCinilouzvisenim, a posebno je ukazivalo na to da je nekada bio

obicno kljuse, arada, dopadajuCivitezu, nosi i primjereno ime.

9

Id

Time je samo dio posla bio dogotovljen. Trebalo je, naime,pronaCi ime i slavnome vitezu, dakle samome sebi. Nije tobio nimalo laksi posao od prethodnog, pa tek poslije punihosam dana sa zadovoljstvom prihvati svoj vlastiti, najboljiprijedlog i prozove se - don Quijote, a u znak zahvalnostisvom uzem zavicaju, doda tome - od Manche.

Oruzje je bilo oCisceno, sljem s vizirom nacinjen, kljuseje dobilo ime, a i sebi je nadjenuo ime za pamcenje. Trebaloje sada pronaCi i gospu u Ciju ce se slavu putovati svijetomi Ciniti slavna djela, buduCi da su svi vitezovi u proCitanimknjigama imali svoje gospe. I to je bilo potpuno u redu, jerne pise uzalud u mudrim knjigama kako je lutajuCi vitez bezIjubavi kao drvo bez lisca i ploda, ili cak tijelo bez duse.

Vecje zamisljao ovakav prizor - pobijedeni neki diy,kojega je on svojim macem upokorio, pojavi se pred donQuijotovom gospom i smjerno joj rece:

- Gospodarice moga zivota, ja sam nesretni div kojegaje na megdanu svladao slavni vitez don Quijote od Manche,koji mi je zapovjedio da se javim Vasem gospodstvu, i stavimYam se u sluzbu.

Ovaj govor dade vitezu novu snagu da smisli kojoj ceizabranici pripasti njegova vjernost i Ijubav i mac, pa se sjetijedne seoske djevojke u koju je nekada bio zaljubljen, daka-ko tajno, tako da ona nikada nije doznala za njegovu strast.Zvala se... To i nije vazno, jer joj vitez nadjene novo ime kojeje s Ijubavlju izgovarao, a glasilo je - Dulcinea od Tobosa,sto bi znaCilo da je ovo posljednje ime njezinog sela.

Konacno su sve pripreme bile zavrsene i prepreke svlada-ne, pa mu se Cinilo kako je potpuno spreman krenuti na put.

Prosla je jos jedna neprospavana noc.Rano ujutro, sto nikoga nije uznemirilo jer on bijase po-

znati ranoranilac, krisom je navukao oklop, nataknuo sljems vizirom na glavu, dohvatio stit i koplje, opasao mac, izveoRocinanta iz staje, uzjahao ga i krenuo u svijet. Samo onajtko ga je dobro poznavao mogao je zapaziti svu srecu iradost viteza don Quijota od Manche.

10