Kader Abdolah - DELFI knjižare · a nemamo tekstova njegovih Objava. Sakupi tekstove. ... zapisani...

Kader Abdolah

IzdavačbuybookRadićeva 4, SarajevoTel: + 387 33 550-495Fax: + 387 33 [email protected] www.buybook.ba

za IzdavačaGoran Samardžić Damir Uzunović

Naslov IzvorNIkaDe boodschapper: een vertelling, Kader Abdolah Copyright © Kader Abdolah, 2008 All rights reserved

PrIJEvod s HolaNdskoGGoran Sarić

IzvrŠNa UrEdNICaVesna Bičić

UrEdNICEVesna Bičić Lana Krstić

lEkTUraVlasta Brajković

korEkTUraBuybook

dIzaJN NaslovNICEAleksandra Nina Knežević

dTPAmir Hadžić

ŠTamPaGrafotisak, Grude

Sarajevo, 2010.

Kader Abdolah

PoslaNIkpripovijest

S holandskog preveo Goran Sarić

Ova knjiga je posvećena Zejdu ibn Harisu i Zejdu ibn Sabitu.

Iako su priče i događaji iz Poslanika temeljeni na historijskim činjenicama, sve se može čitati prema

književnim uzusima.

– Kader Abdolah

Zejd,hroničar

Moje je ime Zejd ibn Salis.Ja sam hroničar poslanika Muhammeda. Poslanik nije imao sina. Usvojio me je kad mi je bilo se-dam godina. Svi su me zvali Zejd ibn Muhammed: Zejd, sin Muham-medov.

Mora da mi je bilo pet kad me je mati povela u grad Taif, u posjetu porodici. Ničeg se s tog putovanja ne sjećam, ali mi je mnogo go-dina kasnije mati o njemu ispričala sljedeće: “Išli smo kroz pustinju u karavanu s dvanaest kamila. Stalno sam te držala na krilu. Kad bismo sjedili u sedlu, bio si miran i razgledao okolinu, ali kad bi se karavan zaustavio da otpočine, teškom sam te mukom držala uza se. Svuda si trčkarao i pristajao za svakim. Na pijaci u Taifu, istrgao si mi se iz ruke i nestao iza tezge. Potrčah za tobom, a tebe nigdje. Potrčah ka drugim tezgama: nigdje Zejda. Plakala sam, vriskala, lijetala tamo-amo, a tebe nema pa nema. Kad se pijaca zatvorila i svi već otišli, stajala sam

Poslanik / Kader Abdolah8

tamo praznih ruku. Nisam ti smjela ocu na oči. Izgubih njegovog mezimca.”

A ja, Zejd, tada bijah ukraden i više ne znam kako se to desilo. Više se ne sjećam ni majke, ni te pijace. Ali još uvijek jasno vidim kako s još nekoliko golih dječaka, kao čopor majmunčića, go i prljav dreždim u kavezu.Kasnije sam shvatio da sam pune dvije godine preproda-van, od jednog do drugog vlasnika. Kad mi je bilo sedam godina, na bazaru u Džundelu ku-pio me je neki mali robovlasnik iz Mekke. On me je i poveo sa sobom u Mekku.Trgovac se zvao Hakim bin Harem i imao je golemi trbuh.Od tog se trena skoro svega sjećam, jer to bijaše veliki preokret u mom životu. Znao sam da mi je dom u Mekki i nadao se da ću sresti roditelje na ulici ili na pijaci robova. Po čitav dan sam šaputao njihova imena, da ih ne zaboravim. Otac mi se zvao Sabit bin Šarasil.Majčino je ime bilo Sadi bint Saleb.Sanjao sam o trenutku kad ću na pijaci ugledati majku i viknuti: “Sadi bint Saleb, ja sam, Zejd, sin tvoj!”Ali otac i majka iz moje mašte više ne bi bili isti kao u stvarnosti. Osim toga, više me ne bi ni prepoznali, jer sam se promijenio; sunce mi je kožu obojilo tamnosme-đom bojom. Ništa varljivije od sudbine.

Kader Abdolah / Poslanik 9

Robovlasnik Hakim bin Harem me svezanog odveo kući i kao kozu me odvezao tek na avliji. Poslije sam smio ući u kuću.Prvog je dana neko pokucao na vrata a robovlasnik po-vikao: “Zejde, otvori!”To sam i učinio. U sobu uđe postarija žena. Pomislio sam da je gazdina žena. “Ko si ti?”, ljubazno reče ona.Šutio sam.“Kako se zoveš?”, upitala je.“Zove se Zejd”, viknu gazda iz svoje sobe, “kupio sam ga na pijaci u Džundelu.”Ta žena je bila gazdina rodica. Malo je porazgovarala s njim, a kad je izašla iz njegove sobe, rekla je: “Hajde, ideš sa mnom.”Upitno sam pogledao gazdu. On reče: “Imao si sreće, Zej-de. Moja rodica nema sina. Upravo te je otkupila od mene. Sad ti je ona gazdarica i zove se Hatidža. Dobro se vladaj.”Hatidža me uze za ruku i povede sa sobom.

Iako sam još bio dječarac, odmah sam shvatio u kakvu sam predivnu kuću došao. Jer, u poređenju s drugim ku-ćama u Mekki, Hatidža je živjela u pravoj maloj palači.Dala je da me okupaju i presvuku. Ponovo postadoh ljudsko biće, normalan dječak.Predveče joj je muž došao kući.“Vidi! Imam nešto lijepo za tebe”, reče mu sva sretna i pokaza na mene.


Muž joj se zvao Muhammed ibn Abdulah. On je kasnije postao Allahov Poslanik.

Sutradan je Muhammed povikao: “Za mnom, Zejde!”On bijaše moj novi gazda. Nema veze kamo se zaputio, ja samo idem za njim. Nisam mogao znati da kreće u potragu za mojim rodi-teljima.

I našao ih je. Nisu mogli da vjeruju da sam to stvarno ja, njihov sin, tako velik, čist i pristojno odjeven. Mati je stajala kraj zida ukočena k’o kip, nije se mogla ni pomaći od šoka. Otac je pao Muhammedu pred noge, ali ga je ovaj odmah podigao.Sedmicu sam dana ostao u toj maloj, siromašnoj očevoj kući, ali me je već u petak odveo nazad Muhammedu i rekao: “Njegova je sreća kod vas. A ako je on sretan, i mi smo.”Tako postadoh Muhammedov sin.Hatidža je bila prva Muhammedova žena.Ona me je učila čitati, učila me pisati, ali je Muhammed bio moj pravi učitelj. Sve do groba sam išao za njim kao sjenka.U to vrijeme nisam znao zašto to činim.Kasnije sam shvatio. Bijah ludo zaljubljen u poeziju i iz-gubih se u Muhammedovim kazivanjima.


Kad je krenuo u svoju misiju kao Poslanik, i moj se život totalno promijenio. Ni na trenutak ga nisam puštao sa-mog, osim ako bi me on sam negdje poslao.Kad bi primio neku Objavu, drhtao bi. Noge bi ga izdale, kleknuo bi, poput ata priljubio glavu na tlo i govorio tiho nešto nerazumljivo.U tim smo trenucima često bili sami. Isprva sam bio uplašen, nisam znao šta da radim. Trčao ka Hatidži da je upozorim. Kasnije to više nisam činio. Shvatio sam da mi je zada-tak da ostanem uz Muhammeda i da se moram znati nositi s tim.Mirno bih sačekao da primi poruku, sve dok se iscrpljen ne bi srušio na tlo. Nakon toga bih ga smjesta pokrio i pustio da se odmori.

Kad je Muhammed umro, bio sam odrastao čovjek. Kosa mi bijaše crna, a brkovi već polusijedi. Još sam bio u dubokoj tuzi za Muhammedom kad se pred mojom kapijom zaustavi neki jahač na smeđem arapskom konju. “Zejde!”, povikao je. To je bio Omerov glasnik. Nisam se kolebao. Znao sam zašto me zovu, uzjahao ko-nja i pošao s Omerovim glasnikom.Omer je, poslije Muhammeda, bio najvažniji islamski vođa. Upravo je on sve uredio kad je Muhammed umro. Bio je vispren vođa i nemilosrdan ratnik.Znojan kleknuh pred njega.


“Zejde ibn Salisu”, reče mi Omer. “Muhammed je otišao, a nemamo tekstova njegovih Objava. Sakupi tekstove. Hitno je!”Znao sam Omera, on je znao mene, svaka dalja priča bila je suvišna. Poljubih ga u ruku, izađoh napolje, skočih na konja i izjurih iz grada, u polja. Bio sam toliko sretan zbog ovog zadatka da nisam odmah mogao naći put do kuće.Te noći nikako nisam mogao da zaspim. O, kakva sjajna noć, kakav veličanstven zadatak! Kako da mu priđem? Bio sam živi svjedok nekoliko Objava. No, većinu sam morao prikupiti iz sjećanja njegovih sljedbenika.Stao sam kraj prozora i zurio u beskrajno bistru noć nad pustinjom. Meni, Zejdu ibn Salisu, dopušteno je da sastavim Kur’an1.Koga zadesi takva čast, mora znati da suspregne suze da ne bi umro od sreće.Čim su prvi zraci ranoga jutra pali na moj prozor, zgra-bio sam torbu i osedlao konja.Počeo sam!

1 U to vrijeme Kur’an je postojao u formi odriješene kolekcije listova koja je primjerno opisana kao el-mushaf (skupina listova); (prim. ured.)

UpotrazizaKur’anom

Prvo sam posjetio Muhammedove žene. One su mi dale citate što su ih same zapisale na papir, one koje su izvezle na spavaćicama, ili dale da se ugraviraju u zlatni nakit.“Je li to sve?”, upitao sam ih.Aiša, Muhammedova mlada, lijepa, crvenokosa udovica, otkopča zlatni lančić i predade mi ga. Proučio sam kra-tak tekst, veoma lijepim slovima ugraviran u zlatu.

“I On zadržava zvijezdeDa ne bi pale na zemlju.”

Potom sam u potrazi za tekstovima Objava danonoćno putovao s kraja na kraj zemlje.Slušao i bilježio.Vratih se nakon sedam mjeseci s tri pretovarene kami-le. Teret se sastojao od pergamenata na kojima bijahu zapisani tekstovi iz Kur’ana, širokih kamiljih kostiju s urezanim citatima, tkanina s ugraviranim tekstovima i komada drveta u koje je bilo urezano mnogo rečenica.


Kad sam stigao kući, otišao sam u sobu i zaključao vrata. Godinu dana nisam izlazio napolje, sve dok nisam sasta-vio Kur’an.Kad sam bio gotov, u srcu mi zasjalo sunce. Odjenuh či-stu odjeću i obuh nove kožne cipele. Uzeh novu-novcatu knjigu pod mišku i kao princ se zaputih Omerovoj kući. Kleknuo sam pred njim i rekao: “Evo Kur’ana!”Moj zadatak je bio izvršen.

Omer,drugiMuhammedov zamjenik

Ali, to nije bilo tako jednostavno.Javiše se protivnici mog Kur’ana. Oni su predstavljali šest moćnih struja, svaka s različitim Kur’anom. Tvrdili su da sam napisao nekakav svoj Kur’an, koji nema veze s izvor-nim Muhammedovim kazivanjima. Moja se riječ nije uvažavala. Odluku je morao donijeti Omer.U to je vrijeme važno bilo jedinstvo.Omer je odlučio da ne otkriva Kur’an koji sam ja sasta-vio, nego da se on kao izvor i osnova sačuva kod uticaj-nih ljudi.

Kasnije, kad je Omer poginuo a zamijenio ga Osman, opet je oživjela diskusija o Kur’anu.Jednog ranog jutra pred Osmanovim su se vratima po-javila šestorica predstavnika moćnih struja. Kamile im bijahu natovarene rukopisima.Osman pusti kamile u avliju. I kapiju zaključa s unutraš-nje strane.


Kamile su rastovarene a rukopisi naslagani na gomilu. “Zejde, sve ovo dobro prouči, dodaj šta je potrebno, a višak izbaci. Ne žuri”, rekao je Osman i otišao.Veoma sam dugo bio zauzet zapisima i tekstovima. Ne-koliko puta otišao k učenjacima da ih pitam za savjet. A onda napokon dođe dan da javim Osmanu da je posao završen. Došao je i Osman. Tepihom prekriše cijelu avli-ju i donesoše lampu. Osman naredi da svi napuste kuću. Ja sam se smjestio za mali pisaći sto, otvorio Kur’an i pre-dao Osmanu listu primjedbi s mjestima na kojima sam se kolebao.Sjeo je i pažljivo je proučio. Potom sjede kraj mene na tlo. Izdiktira nekoliko rečenica, a zatim u knjizi kažipr-stom pokaza gdje ih moram dodati. I učinio sam to.Bila je to duga noć razmišljanja i znojenja.Odjednom mi sinu nešto lijepo. Zapisao sam tekstove je-dan za drugim, bez podioka. Smislio sam da bi tekst bio jasniji ako od njega napravim stotinu i četrnaest dijelova: Kur’an iz sto četrnaest sura, poglavlja. A bilo bi još jasni-je kad bih svako poglavlje imenovao: “Trpeza”, “Pčela”, “Krava”, “Žene”, “Merjema”, i tako dalje. Pa ipak je nešto nedostajalo, a nisam znao šta. Opet sam dobio inspiraciju, nešto magično. Otkrio slovo koje nije postojalo, slovo bez ikakvog značenja. Maleni znak, tač-ka, zvjezdica.Stavih tu tačku ili zvjezdicu iza svake rečenice. I desi se nešto nevjerovatno. Te beznačajne zvjezdice su na ovaj


ili onaj način najednom mnogo toga izražavale. Unosile jasnost, smisao i sreću. Tako sam tekstu dodao sto i četr-naest poglavlja i hiljade zvjezdica.Kur’an je od Allaha.Poredak, naslovi i tačke su moji, Zejda, hroničara.S novim Kur’anom u ruci i sav lagan od sreće, Osman utrnu lampu i reče: “Zejde! Ovo je dovoljno! Ostatak uništi.”“Uništiti?”, upitao sam.“Sve spali”, rekao je.

Kad se razdanilo, Osman je pošao u avliju. Bacio pogled na pepeo.

Sedam konjanika odnesoše Ku’ran, uvijen u zelenu, pro-vidnu tkaninu, u džamiju i položiše Knjigu na postolje.Osman izvuče mač iz korica i položi ga na knjigu: “Ovo je Kur’an!”Niko se nije usudio ni da zucne.Svima je bilo dopušteno diviti se Knjizi.

Muhammedov život

Kad sam počeo s prikupljanjem Kur’ana, shvatio sam: Kur’an se ne može shvatiti ako se ne shvati Muhammed.Radeći na Knjizi otkrio sam drugačijeg Muhammeda.Prvo sam ga vidio kao sanjalicu, čovjeka koji uživa u ži-votu, ljubitelja žena i vođu koji preuzima nevjerovatno mnogo rizika.Kad sam stavio na papir njegova kazivanja, tek ga tada ugledah kao čovjeka, znatiželjnika. Prije toga sam ga uvi-jek smatrao ocem, gospodarom, ratnikom, Poslanikom. Muhammed-čovjek je za mene bio otkriće i to sam htio svima pokazati.Znao sam da će drugi njegovom životu kasnije mnogo toga dodati, a možda i mnogo izbaciti. Zato rekoh sa-mome sebi: “Zejde! Stavi Muhammedov život na papir.”U Omerovo vrijeme, kad se Kur’an koji sam ja sastavio još nije smio objelodaniti, uzeo sam torbu, skočio na konja i otišao, ovoga puta da sakupljam fragmente o Muham-medovom životu. Dovoljno posla do kraja života.


Za njegove rane godine moram natrag u nekadašnju Mekku, na mjesto njegovoga rođenja. Opisat ću običaje i prilike u Mekki njegove mladosti. Po-sebno ću govoriti o Kabi, u kojoj su čuvani idoli.Muhammedov je život, ustvari, obilježio jedan san: htio je da uništi lažne bogove i očisti Kabu da bi je pretvorio u Allahov dom.Zbog toga, ako hoću da govorim o Muhammedu, moram da počnem od Kabe i idola. Ili, radije: od grada Mekke.

Mekka

Mekka je bila centar trgovine. U Kabi je čuvano tri stoti-ne šezdeset i pet idola. Idoli su bile statue od kamena ili od drveta, urešene tkaninom, zlatom i bojama.I na tamošnjem trgu se nalazilo nekoliko velikih kipova.Naš istočni susjed bilo je Perzijsko carstvo. Perzijanci su već nekoliko hiljada godina bili jednobošci: imali su boga koji se zvao Ahura Mazda. Njihov prorok bio je Za-ratustra, a imali su i svoju Knjigu, imenom Avesta.Na zapadu se nalazilo Bizantijsko carstvo. I Bizantinci bijahu jednobošci: imali su jednog boga i jednog Posla-nika, koji se zvao Isa iliti Isus. I oni su imali Knjigu: In-džil, ili Bibliju.Stanovništvo Mekke se sastojalo od brojnih plemena a svako pleme je imalo svog idola. Ti su idoli bili smješteni u građevini kubastog oblika, Kabi.Niko ne zna kad je tačno sagrađena Kaba. To je prastara građevina koja je uvijek služila za molitvu.Znamo da je stari poslanik Ibrahim u Kabine zidove smjestio veliki, misteriozni crni kamen. Vjerujemo da je


taj kamen pao s neba i da ga je pronašao Ismail, sin po-slanika Ibrahima.Ibrahim je taj Božiji kamen upotrijebio kao Kabin kamen temeljac. Mi ga zovemo Hadžerul esved, Crni kamen. Iz historije Kabe nam više ništa nije znano.Međutim, neki tvrde da je Ibrahim i napravio Kabu.

Mi što živimo u pustinji bijasmo zaostali za civilizova-nim narodima koji su imali jednog Boga i jednu Knjigu. Stoga je Muhammed želio da uništi idole i Kabu pre-da jednome Bogu. Bogu koji stoluje na sedmom spra-tu neba. Muhammedovom Bogu koji se zvao Allah, što znači: On je Jedini.

Svakog petka na trgu u Kabi je bilo veoma živo, jer su se tada prinosile žrtve idolima.Muhammed nikad nije tamo odlazio, ali ja sam jedne noći krišom otišao u Kabu i iza teške crne zavjese virnuo unutra. Vladao je polumrak, u lice me udari topao zrak prepun svakojakih mirisa. U svijećnjacima su gorjele svi-jeće i svjetlo im je titralo u zlatu i srebru. Idoli su zbog igre svjetla i sjenki izgledali veliki i strašni. Ljudi su im se kla-njali i u podnožju kipova ostavljali žrtve. Ovo je za djecu bilo zabranjeno područje, ali sam se pokraj zavjese tiho ušuljao u Kabu. Po mraku prošao pokraj idola i oćutio nji-nu srebrnu odjeću i zlatne mačeve. Ali, tada me je uhvatio neki postariji čovjek. Zgrabio za uho i istjerao napolje.

Podjela moći u Mekki

Ovako je u tadašnjoj Mekki izgledala hijerarhija moći:

⋆ Idoli ⋆ Robovlasnici ⋆ Veliki trgovci ⋆ Jevreji ⋆ Kamile ⋆ Muškarci ⋆ Robovi ⋆ Robinje ⋆ Koze ⋆ Žene

Robovlasnici su robove zapošljavali na dobrima i u pu-stinji. Njihovu su djecu prodavali trgovcima.Kamila je bila simbol moći. Što si više kamila imao, to ti bi-jaše veća moć i snaga. Ponekad su veliki trgovci imali sto-tine kamila i uz njih mnoštvo najamnika. Njihovi su kara-vani po robu putovali čak do Bizantijskog carstva i nosili je do istočnih granica da se mijenjaju s perzijskim trgovcima.


Jevreji su trgovali tkaninom i zlatom. Pored trgovine, mnogo nečistog novca zarađivali su lihvarenjem. Bili su veoma nadmeni, jer su imali svoju Knjigu. Osjećali se vrednijima i druge gledali svisoka.

Sa ženama se postupalo kao sa životinjama. Svaki veći posjednik je imao dvadeset, ponekad trideset žena. Imali su i puno robinja, a izvan kuće još su opštili sa slobod-nim ženama.Robinje su imale veću moć od običnih žena, pošto su bile veoma vrijedne i bile nezamjenjive na seoskim dobrima.

Muškarci bi se postidjeli svaki put kad bi im žena rodila kćerku. Oni što su već imali puno kćerki, tek rođenu kćer bi žrtvovali idolima.

Muhammed je došao na svijet u takvoj tradiciji. Otac mu se zvao Abdulah. Umro je ubrzo nakon Muhammedovog rođenja.Majci mu je ime bilo Amina. Pošto ga nije mogla dojiti, to je činila druga žena. Bilo mu je tek pet kad je izgubio i majku.Djed mu postade staratelj. I on umrije kad je Muham-medu bilo devet godina, pa starateljstvo preuze najstariji amidža. Muhammed ga je zvao amidža Talib.Ovaj amidža, Talib, Muhammeda je poslao u planinu za kozama, da zarađuje svoj hljeb. Tako je Muhammed po-stao pastir.

Džahiz,najstarijiprodavac nabazaruuMekki

Talib, Muhammedov amidža i staratelj, bijaše sitan trgo-vac. Petkom je na pazaru u Mekki držao tezgu. Kad je Muhammed poodrastao, nije više morao da čuva koze. Amidža Talib ga je zaposlio kod sebe kao pomoćnika.Da bih više saznao o tom razdoblju, svratih kod Džahiza bin Ismaila, najstarijeg prodavača na bazaru u Mekki. On je vremenom sasvim oslijepio. Postavio sam mu sljedeće pitanje: “Džahize, čitav si život proveo radeći na bazaru. Vidio si Muhammeda kako radi još kao dječarac. Možeš li mi ispričati šta je radio, i šta prodavao?”“Šta da kažem o njemu? Bilo je to tako davno”, reče Dža-hiz. “Muhammed bijaše miran dječarac s dugom, crnom kosom i dubokim, smeđim očima. Po cijeli dan mirno je stajao za tezgom. Ako dobro pamtim, prodavao je na-mirnice: koziji sir, kamilju mast, nekoliko teglica meda, grozdove datula, flaše s maslinovim uljem, sušene smo-kve, široke kosti kamilje, gvozdene šiljke kojim se piše po kostima, sušenu nanu, kutijicu s flašicama ružine vode. I male kamene kipove idola.Mladi je Muhammed sve to mirno držao na oku.


Sjećam se jednog slučaja sa starim trgovcem Jevrejem kraj moje tezge. Taj nije imao tezgu, nego je sjedio na zemlji. Prodavao je zlatno i srebrno prstenje i imao sve same ženske mušterije. Zapravo je trgovao novcem. Da-vao ga je tim ženama na posudbu, a one njemu prstenje i narukvice i ogrlice kao zalog.‘Džahize!’, zovnuo me je Muhammed.Bila je gužva na bazaru, nisam ga dobro čuo. ‘Džahize!’, opet je viknuo.‘Šta kažeš, Muhammede?’, viknuo sam iznad ljudskih glava.‘Ona žena’, povikao je, pokazujući na trgovca Jevreja.Pogledao sam, ali ne vidjeh ništa neobično.‘Amidža Talibe!’, zovnu Muhammed potom svoga amidžu, koji je nekoliko tezgi dalje stajao i pričao s trgovcima.‘Šta je?’, viknu mu amidža.Muhammed opet pokaza na trgovca Jevreja. Ni amidža mu nije vidio ništa neobično.‘Kasime!’, sad je Muhammed dozvao drugog trgovca, ne-što dalje. U međuvremenu sam ipak izašao iza tezge da vidim šta se dešava. Ugledah neku ženu kako grčevito drži ruku tr-govca Jevreja i preklinje: ‘Tako ti tvog poslanika Musaa. Vrati mi prsten!’Ali čovjek ni da čuje, jer žena nije na vrijeme platila kamatu. Najednom se tamo stvoriše Talib i Kasim. Sva trojica smo stajali kraj trgovca kojemu onda ne preostade ništa


drugo nego da ženi vrati zlatan prsten. Do toga je došlo zahvaljujući Muhammedovoj budnosti.”“Džahize, sjećaš li se još ičega o njemu iz tog vremena?”, upitao sam. “Na bazaru su pjesnici postavili jednu klupu”, pričao je Džahiz, “popeli bi se na nju i recitovali. Ljudi bi stali oko pjesnika. Kad bi im se neka pjesma dopala, bacali bi novčiće. Najomiljenije su bile pustinjske poete. U nji-hovim su se stihovima pominjali pijesak, konji, mjesec, mač, zmije, vatra, vino i prelijepe, divlje pustinjske žene. Pjesmu godine bi ispisivali na pergamentu i ona bi bila obješena na lijevom zidu Kabe.Muhammed je bio oduševljen tim pjesnicima. Fascinira-la ga je poezija.”

Ono što je rekao Džahiz slagalo se sa sljedećom pričom o Muhammedu-mladiću, pričom koju sam čuo od Ibrahi-ma bin Zaherija, kožara. A taj ju je Ibrahim, opet, čuo od svog oca. On je, otprilike, ovako pričao: “Pustinjski pje-snik Abu Rahman je izrecitovao novu pjesmu. O, kakva pjesma! Svi su mu se divili, svi bacali novčiće. Muham-med u zanosu skide novi ogrtač od kamilje kože i baci ga pjesniku, kao nagradu za stihove.”

Saber, trgovac željezom

Posvuda sam tražio ljude koji bi mi mogli nešto reći o Muhammedu iz mladih dana, ali nisam mogao nikog da nađem.Kad je Džahiz izgovorio ime trgovca Kasima, ja mu re-koh: “Džahize, ko je bio Kasim, šta je prodavao, gdje sta-novao? Je li još živ?”“Kasim je odavno mrtav, trgovao je željezom. Imao je sedam sinova, ni jednu kćer. Stoga je po bazaru i hodao izduženog vrata, poput kamile, sav ponosan. Otiđi i po-razgovaraj s njegovim najstarijim sinom, on je u to vrije-me bio Muhammedovih godina.”“Gdje da nađem Kasimovog sina? Znaš li kako se zove?”“Nikad nisam dobro pamtio imena. Pokatkad zaboravim čak i svoje”, reče Džahiz. “Mislim da sva sedmorica nje-govih sinova još uvijek trguju željezom. Otiđi na bazar u Mekki ili na onaj u Taifu. Spomeni Kasimovo ime i broj sedam, tako ćeš zacijelo naći jednog od njegovih sinova.”Poslušao sam ga i uspio.


Najstariji Kasimov sin zvao se Saber. Imao je veliki du-ćan na bazaru u Taifu i doista trgovao željezom. Bio je potpuno sijed, ali prav kao svijeća.Primio me je u avliji svoje radnje na klupi za odmor u sjenci stare masline i naložio da me posluže šećernom vodicom pomiješanom sa sokom od ruža.Svašta je očekivao od moje posjete, samo ne da bih ga mogao nešto pitati o Muhammedu, o dalekoj prošlosti, kad je kao dječarac radio na pazaru.“Vidi ti to”, rekao je uz smiješak i izvadio lulu iz džepa. “To bijaše stvarno jako davno. Šta tačno želiš da znaš?”“Zar se ne sjećaš Muhammeda? Nečeg što ti je ostalo u sjećanju iz tog vremena?”“Bio je drugačiji od nas”, rekao je Sabir i uždio lulu. “Mi smo svi bili djeca ulice, a on je poticao iz uglednog ple-mena. Djed mu je bio čuvar Kabinih ključeva. Mene na bazaru niko nije znao, a Muhammeda su znali svi trgov-ci. Šta da ti kažem o njemu što već ne znaš? Dobro se sjećam da je Muhammed znao puno stihova napamet.Kad bi na bazaru bilo mirno i trgovci se sakupili da ispu-še lulu duhana, govorili bi: ‘Muhammede, izrecituj nam neku pjesmu!’ i on, inače malo govorljiv, smjesta bi im izrecitovao neki stih.”“Sjećaš li se neke od tih pjesama?”, upitao sam.Nasmijao se: “Kakvo pitanje! Ja? Pjesmu? Ne. A čini mi se da je Muhammed pamtio sve i jednu pjesmu što su ih pjesnici recitovali na pazaru.”


“Koji su to bili pjesnici?”“Ne znam. Nisam ti ja od poezije i pjesnika.”

Pošto se Saber nije mogao sjetiti nijednog imena, krenuo sam u potragu za stihovima pustinjskog pjesnika Abu Rahmana. Nađoh tako jednu njegovu lijepu ljubavnu pjesmu:

“Džemila!Povlače se žutosmeđe pustinjske gujeCrne škorpije onemoćaleA masline puštaju da otpadnu njihovi crni plodoviKad ti bosonoga, u haljini boje nara,Po vrelom pijesku prođeš kraj moje kuće.”

Kader Abdolah - DELFI knjižare · a nemamo tekstova njegovih Objava. Sakupi tekstove. ... zapisani...

Documents

Transcript of Kader Abdolah - DELFI knjižare · a nemamo tekstova njegovih Objava. Sakupi tekstove. ... zapisani...