UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU

ELMA MILAK

JULIJAN APOSTATA-VLADAR I FILOZOFSeminarski rad

Mentor: Prof.dr. Salmedin Mesihović

Viši ass. Amra Šačić, MA

Sarajevo 2015.

Sadržaj

1.

Uvod........................................................................................................................................3

2. Julijanovo rođenje i porijeklo...............................................................................................4

3. Njegovo obrazovanje............................................................................................................6

4.Utjecaj arijanstva na Julijana.................................................................................................8

5.Julijan kao cezar.....................................................................................................................9

6.Vladavina Julijana Apostate................................................................................................12

7.Pisac Julijan, religija i filozofija..........................................................................................16

8.Istočna kampanja.................................................................................................................17

9.Zaključak..............................................................................................................................20

10.Prilog radu..........................................................................................................................21

11.Bibliografija.......................................................................................................................23

2

1. Uvod

U ovome radu se iznose činjenice i informacije vezane za Julijana Apostatu. Kao jedna

izuzetna ličnost, on pokušava povratiti staru religiju Rimljana , tako što će donijeti nove

reforme i zakone na vlasti. U radu će biti govora o njegovom nesretnom djetinstvu, ljubavi

prema knjigama i usponu na carstvo. On nema namjeru ubijati ili proganjati kršćane,

shvativši da to dovodi do sve jačeg stvaranja kršćanstva. Pripadao je dinastiji Flavijevaca,

koji donose velike promjene u Rimsko Carstvo. Julijan je bio filozof, marljiv učenjak koji je

svijet obogatio svojim djelima.

U radu su korištena mnoga djela autora od kojih su najvažniji Amijan Marcelin, Alice

Gardner, Theodor Mommsen, Salmedin Mesihović te brojni drugi. Veliku vrijednost u radu

je imalo djelo Amijana Marcelina, carevog savjetnika i pratioca kroz njegov život. Osnovni

cilj rada je prikazati povijest ovog posebnog cara , njegov život, i kako su osobe u njegovu

životu utjecale na njegov završni karakter.

Korišteni metodološki aparat je tematski, gdje se dotiče sama tema, te se obrađuju različite

sfere navedenih razdoblja. Korištena je vanjska kritika izvora koja utvrđuje njihovu

vjerodostojnost te unutrašnja koja utvrđuje autentičnost izvora.

3

2. Julijanovo rođenje i porijeklo

Julijan Apostata (Flavius Claudius Julius, rođen 17. XI. 331. - 26. VI. 363. god. n. e.), sin

Julija Konstancija (Julius Constantius), polubrata Konstantina Velikog, i njegove druge žene

Basiline. Julijan je nosio ime carske dinastije Flavius, njegovih predaka Klaudija Gotskog

(Claudius Gothicus) .1 Od Konstantina I. do VII. st. ime Flavije je ulazilo u vladarski naziv, i

to ne samo kod rimskih careva, nego i u nazivima – titulama germanskih kraljevina na

zapadu.2 Rimsko carstvo početkom IV. stoljeća doživljava preokret. Konstantin Veliki osniva

Konstantinovu dinastiju čiji je posljednji član bio upravo Julijan. Godinu dana prije rođenja

Julijana, premješta svoju rezidenciju u Konstantinopol.3 Konstantin je u mnogo čemu bio

nastavljač Dioklecijana, samo odlučniji i hrabriji.

Po riječima Julijana on je bio inicijator svih prevrata ( novator et turbator omnium rerum).

Kod Konstantina nije bilo onog rimskog konzervatizma koji je bio svojstven Dioklecijanu.

Iako se njegovo zakonodavstvo u nekim pitanjima odlikovalo humanošću, ipak je on

Carstvom upravljao despotski, okrutno se obračunavajući sa svakim protivnikom. Među

žrtvama njegove okrutnosti nalazili su se i njegov sin Krisp, žena Fausta (kćerka

Maksimijana) i mnogi bliski prijatelji . Konstantin je svojim postupcima htio dokazati da je

dužnost svakog Rimljana da čini kako zakon nalaže. Za razliku od Dioklecijana, Konstantin

je bio mnogo blaži prema kršćanima i nije činio progonstva. Zahvalna kršćanska crkva

priznala je Konstantina svecem i ravnog apostolima koji je pred samu smrt primio krštenje

od jednog biskupa- arijanca.4

Njegova vladavina je bila značajna iz dva razloga. Prvo je premještanje carstva u Malu

Aziju, što mu je donosilo prednosti zbog stalno rastućeg istočnog dijela zemlje, a drugo zbog

razvijanja i unošenja kršćanstva u Rimsko carstvo. Iako su i dalje bili prisutni stariji božanski

kultovi, izgubili su na utjecaju što je kasnije Julijan pokušao zaustaviti.5

Julijan je imao dva starija polubrata i jednu polusestru.6. Majka Basilina umire nedugo

nakon njegovog rođenja. Njegova majka je bila kćer Julija Julijana (Iulius Iulianus) 1 Veh, 1976, 25 2 Mesihović, 2013, 26753 Maškin, 1951, 3914 Isto, 3935 Gardner, 1895, 24

4

namjesnika Egipta u službi cara Licinija7.8 Godine 337. kad je Julijanu bilo svega šest godina,

umiru članovi njegove obitelji u još uvijek nerazjašnjenom pokolju, uključujući oca i

najstarijeg brata. Motivi za ovo ubistvo su nejasni, ali se smatra da je trebalo osigurati

prijestolje za sinove Konstantina II. (Flavius Claudius Constantinus), Konstansa I. (Flavius

Julius Constans) i Konstancija II. (Flavius Julius Constantius) koji nisu željeli dijeliti vlast sa

rođacima. Julijan i njegov brat su pošteđeni, vjerovatno zbog svojih mladih godina i

osjetljivog zdravstvenog stanja mladog Gala.9

Braća se nisu slagala, ponajviše jer su Konstantin II. i Konstancije II. bili sljedbenici

arijanstva, dok je Konstans bio član linije ortodoksa10. Veći razlog svađi je raspodjela carstva.

Konstantin, kao najstariji sin je bio nezadovoljan svojim djelom carstva ( Britanija, galsko –

germanske provincije, Hispanija, Mauritanija) tražeći od Konstansa dio afričkih provincija.

Svađa između braće eskalira 340. godine te završava smrću Konstantina II. u zasjedi kod

Akvileje, pomno isplanirano od Konstansa. Njega, zbog nezadovoljstva njegove vladavine,

njegove okrutnosti i raskalašenog ponašanja, skidaju s vlasti i proglašavaju vojskovođu

Magnencija11 carem. Saznavši za to, Konstans, svjestan malog broja sljedbenika, bježi, ali

putem biva ubijen u Pirineji (Francuska).12

6Stariji brat je nepoznatog imena, mlađeg Konstancija Gala (Constantius Gallus,  325. -354. god. n. e.), te sestru o kojoj se vrlo malo zna. Bila je žena Konstancija II. Spominje se u djelu Euzebija Cezarejskog „Konstantinov život“(  Vita Constantini ) i djelu Julijana Apostate „Pismo građanima Atene“( Letter To The Senate And People of Athens).(više: Mesihović, 2013, 2236.)7 Licinije  (Flavius Galerius Valerius Licinianus Licinius), rođen oko 250. godine, poginuo 325. godine. Bio je rimski car od 308. do 324. godine. Poslije smrti Severa II., Galerije je uzdigao Licinija na rang augusta 11. XI. 308. godine. Licinije je dobio upravu nad Ilirikom, Trakijom i Panonijom. Konstantin i Licinije vladali su zajedno deset godina.Godine 324. između njih je otpočeo rat, koji se završio porazom Licinja: on je prognan uTesaloniku, a potom i ubijen. (više: Maškin, 1951, 419.)8 Mesihović, 2013, 22369 Isto, 2013, 224310Negri, 1905, 143 11Flavije Magnencije ( Flavius Magnus Magnentius) bio je car uzurpator u Zapadnom carstvu koji je vladao u razdoblju od 350. do 353. godine.(više: Mesihović, 2013, 2677.)12 Gardner, 1895, 31

5

3. Njegovo obrazovanje

Julijan sa sedam godina dolazi u Nikomediju13, kod daljnjeg rođaka, kod arijanskog biskupa

Euzebija. Tamo uči Julijana kršćanstvu. Euzebije je bio čovjek koji je tražio pomirenje između

arijanstva i ortodoksije. Zajedno sa Arijanom (Areios)14 je bio jedan od glavnih predstavnika

arijanstva i svojim vještim političkim intrigama je uspio steći naklonost Konstantina Velikog i

njegovih nasljednika. Tada u vrijeme II. i III. stoljeća je među intelektualnim svijetom bio

vrlo rasprostranjen neoplatonizam. Riječ je o mističnoj filozofiji, zasnovanoj na učenju

Platona i drugih platonista. Bave se čovjekovom dušom, koja treba pronaći put do Spoznaje.

Neoplatonisti vjeruju da se sreća može pronaći na ovom svijetu, bez čekanja na zagrobni

život.15 Svojim učiteljem smatra Julijan eunuha gotskog porijekla Mardonija, koji je već prije

njega, njegovu majku Basilinu podučavao. Mardonije je odrastao u domu njezine obitelji.

Kao učitelj je bio vrlo strog, branio je mladom Julijanu posjećivati kazališta i ostale zabave.

Učio ga je biti skroman i ne ovisiti o ljudskim strastima. On je njegovu dušu obilno hranio

Homerom, Hesiodom i grčkom poezijom.16.

Uz njega je Julijan zavolio helenistički svijet slušajući o krajolicima drevnih krajeva.

Mardonije je u njega usadio ljubav prema starim bogovima i grčkom svijetu što će potrajati

sve do njegove smrti. Njegova je najveća želja upravo bila živjeti i umrijeti u Grčkoj. Pored

njega još su ga podučavali gramatičar Nikokles iz Sparte (grčki učitelj gramatike, retorike i

filozofije) i Edesije (neoplatonski filozof i mistik iz Kapadokije). Oni su svakako doprinjeli

njegovom razvitku prema poganstvu. Ne treba se čuditi što je Konstancije dopuštao ovakvo

nešto: obrazovani kršćanski svijet rado se tada učio uglađenosti i dijalektičnoj vještini

upoznavanja grčkoga duha. Ne samo heretici, nego i prvaci pravovjerne crkve bavili su se

helenskom filozofijom, i to ne samo zato da je pobiju.17

13 Mesihović, 2013, 2297 14 Arijan je bio kršćanski svećenik rodom iz Libije. U Aleksandriji je osnovao svoj kult koji se zvao arijanstvo. Arijev je kult učio da su Isus i Bog zasebne osobe, odnosno Krist nije isto što i Bog, već da je Sin Božji i da ga je stvorio Bog. Na poznatom Nicejskom saboru (325.) je osuđeno arijanstvo te Arijan biva protjeran i ekskomuniciran. Tekst treba biti crn, a ne siv.15 Rendall, 1879, 631616 Gardner, 1895, 2417 Isto, 1879, 24

6

Julijan, vrlo načitan, u svojim spisima ima toliko autobiografske građe, gdje pored

sačuvanih mnogobrojnih svezaka pisama, satira i himni, ipak nikada ne spominje svoj

kršćanski odgoj. Konstantin Veliki, i kojeg smatra krivim za raspad stare tradicionalne

religije Rimljana. Mladom se Julijanu moralo činiti da se kršćanstvo sastoji u stalnom

prepiranju i neshvaćanju pojmova i teoretičkim vrlinama. Godine 342. n. e. umire Eusebije, a

Julijan se na poziv cara 345. godine n. e. vraća u Konstantinopol.18 Julijan je tamo obnašao

funkciju lektora u crkvi , a bio je detaljno upoznat sa Biblijom. Od 345. godine živio je sa

svojim bratom Galom koji je prije toga boravio u Efesu, na posjedu Macelu (Macellum) u

Kapadokiji.19

Julijan u svojim djelima govori vrlo negativno o razdoblju u Kapadokiji. On i brat su bili

izolovani od ostatka svijeta, bez prava na posjetitelje, prijatelje. Bili su samo okruženi

slugama, koji smu im bili strani. Njegov brat je drugačije obradio svoje djetinstvo, navodno

je bio okrutan i sklon nasilju.20

18 Mesihović, 2013, 225519 Negri, 1905, 54 20 Gardner, 1895, 24

7

4. Utjecaj arijanstva na Julijana

Iako je Julian odgojen arijansko-kršćanski, čitao je djela retoričkog učitelja Libanija21

jednog od najvećih govornika Rimskog carstva, koji je govorio kasnije na pokopu Julijana,

iako nije nikada pohađao nastavu kod njega. Konstancije II. je možda utjecao na to, pošto

nije želio da jedan poganin kao Libanije, utječe na odgoj mladog Julijana. Ali usprkos tome

Julijan je nabavljao zapise ovog učitelja i pomno ih studirao. Ovo je bio njegov prvi korak

prema kasnijem odbacivanjem kršćanstva. Julijan sklapa poznanstva sa novo-platonizmom22,

čijeg člana Jambliha23, smatra jednim od najvećih filozofa pored Pitagore i Platona. Jamblih

je koristio Teurgiju24, odnosno bijelu magiju za izazivanje nebeskih božanstava i nadnaravnih

duhova. Pošto ga je Teurgija jako privlačila, krenuo je između maja i 351. godine n. e. i

aprila 352. godine u Efes da bi studirao Teurgiju kod Maksima od Efesa. Mnogi

neoplatoničari su se bavili teurgijom, Maksim je bio poznat zbog svojih proročišta. Julijan je

jako cijenio Maksima i za kasnije vladavine Julijana su razmijenjivali pisma. Poslije

Julijanove smrti je i dalje uživao na dvoru cara Jovijana, ali za vladavine Valentinijana I. biva

pogubljen zbog optužbe da je pokušao svojim magijama naškoditi caru.

Moguće je da je Maksim imao snažan utjecaj na Julijana i njegovo vjerovanje u staru

religiju. Mnogi naučnici kao Glen Bewersock i Klaus Bringmann, tvrde da je Julian već 351.

godine n. e. potajno slijedio poganstvo i samo formalno prihvaćao kršćanstvo.25 Julijan je

354. god. n. e. pozvan na Konstancijev dvor u Milanu, i držan je tamo skoro godinu dana jer

se lažno sumnjalo na njega da je uključen u izdajničke spletke prvo sa polubratom, a zatim sa

Klaudijem Silvanom.26 Zahvaljujući Eusebiji (Flavia Aurelia Eusebia), koja je stala na strani

Julijana, on je bio oslobođen optužbi. Godine 355. godine n.e. upuštao se u Eleuzinske

mističnosti, koje su se svake godine održavale među poklonicima kulta grčkih boginja

21 ? Libanije (314. – 394. god. n. e.) je bio retorički učitelj iz Antiohije. Bio je privrženik poganstva i tradiocionalnih vrijednosti. Uživao je zaštitu Julijana Apostate. (više: Mesihović, 2013, 72)22 Rendall, 1879, 63 23 Jamblih iz Halkide je bio grčki novoplatonistički filozof i jedan od posljednjih značajnijih predstavnika antičke filozofije. Bio je sirijskog porijekla. (više: Mesihović, 2013, 2152)24 Rendall, 1879, 7525 Negri, 1905, 18626 Mesihović, 2013, 2255

8

Demetre i Perzefone u Eleuzini.27 U istoj godini studira zajedno sa Grgurom Nazijanskim28 i

Bazilijem Velikim29 u Ateni kod novoplatonskog filozofa Priskosa. Julijan u svojoj duši nije

bio kršćanin, ali je bio čovjek koji je težio za vrlinom. Sveti Gregorije i Julijan se nisu slagali

i to se očituje o njegovim djelima gdje otvoreno Julijana naziva pogrdnim imenima. Sveti

Gregorije o Julijanu ostavlja izvanredno živu sliku: oči nestale, pogled pun bijesa, nos drzak a

hod nestabilan. Izraz u licu podrugljiv, smijeh pretjeran i neskroman, isprekidan govor,

bezrazložna pitanja.30 Ista takva neskladna i nervozna duhovitost izbija iz njegovih djela, a

tako isto ga opisuje i Amijan Marcelin inače odan Julijanu:

''Rugahu mu se (u Antiohiji) što je tako malen, a izdiže ramena te nosi bradu kao jarac...'' 31

5. Julijan kao cezar

Na zapadnom carstvu na rajnskoj i dunavskoj granici došlo je zbog stalnih sukoba sa

Magnencijem i Silvanom do velikih nereda. Na nagovor njegove žene Eusebije, Konstancije

II. odlučuje imenovati Julijana cezarom 6. XI. 355. godine u Milanu na svečanoj ceremoniji.

Njegov zadatak kao jedini preživjeli iz Konstantinove obitelji, bio je držati zapadni dio carstva

dok je Konstancije II. bio na pregovorima sa perzijskim Sasanidima na istoku. Julijan između

ostaloga ženi Helenu da bi učvrstio odnose u obitelji. Helena je bila kći Konstantina Velikoga

i njegove žene Fauste. Ime dobiva od svoje bake Helene. Ovaj brak je u svakom pogledu bio

politički. Vjenčanje se održalo u Majlandu. Helena je bila kršćanka, što je sigurno donijelo

probleme u braku. Rađa prvo dijete koje nedugo nakon rođenja umire. Navodno je za to bila

zaslužna Eusebija, koja je platila babicu da vrpcu skrati previše kratko što je uzrokovalo smrt

bebe.32 Kad je Helena trebala roditi drugo dijete, bila je previše slaba da bi ga uspjela

poroditi.33 I ovdje se sumnja na Eusebiju, koja je navodno ovaj put dala Heleni otrov. 34

27 Rendall, 1879, 7528 Grgur Nazijanski (oko 330 – 389. god.) je bio jedan od ranih crkvenih očeva i jedan od trojice „velikih Kapadokijaca“, Njegova odbrana doktrine o Svetom Trojstvu učinila ga je najvecim braniteljem ortodoksije u njenom sukobu sa arijanstvom.29Bazilije Veliki (329.- 379) je igrao veliku ulogu u kršćanstvu IV. stoljeća. Zajedno ga se slavi, na zajednički spomendan, sa svetim Grgurom Nazijanskim, s kojim je bio nerazdvojan prijatelj za života.30 Negri, 1905, 14331 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html 02.04.2015 , 12:2332 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html, 02.04.2015, 12:3433 Gardner, 1895, 9034 Negri, 1905, 25

9

Amijan Marcelin u svome djelu „ Res Gestae“ spominje više puta Eusebiju i moguće trovanje

Helene jer sama nije mogla imati djecu, pa se smatra ljubomora mogućim razlogom za takav

čin.35

Konstancije II. u zimu 355. godine šalje Julijana u galsko- germanske provincije da

stabilizira situaciju.36 Car je pratio Julijana sve do grada Pavija, gdje Julijan nastavlja prema

Torinu. Smatrao je da Julijan nije dorastao toj ulozi cezara jer nije imao iskustva u upravnim

poslovima. Neki izvori sumnjaju na Konstancija II. da je imao mračniji motiv za slanja

neiskusnog Julijana u Galiju, nadajući se možda njegovom porazu. Za početak ga šalje sa

malom pratnjom od 1200 vojnika. Stigavši onamo, Julijan uviđa ozbiljnost situacije i teško

stanje. Franci su okupirali Keln 355. godine zajedno sa današnjom Saverne, Brumat i

Strazburg.37 Samo tri sjedišta su još uvijek bili u rimskoj vlasti. Ta područja su blizu

današnjeg Kelna, Koblenza i Remagena. Opasnost su predstavljali i Alamani smješteni kod

Majne, rijeke koja je jedna od najvećih pritoka Rajne, na području koje je danas dio

Njemačke koji su zajedno sa Francima činili germansku konfederaciju. Alamani su napadali

iz pravca Agri decumates (današnji jugozapadni dio Njemačke) koje su Rimljani u prošlom

stoljeću napustili. Alamani su pod svoju vlast držali mnogo zarobljenika (oko 20 000) koje su

zaposlili kao zemljoradnike. Sa južnoalamanskim kraljevima Vadomarom i Gundomadom je

Konstancije II. uspio sklopiti mir 354. godine n.e.38 Julijan provodi zimu 355. godine u gradu

Vienna ( kod Liona). Na iznenađenje civilnih upravitelja i vojnika Julijan je pokazao iznimnu

razboritost i spremnost da se riješi problem sa sjevernim granicama. Cilj je bio spojiti se sa

vojskom pod komandom Marcela ( zamjenik Ursicina) koji su se nalazili kod Remsa.39 Na

putu su naišli na skupinu Alamana koje uspijeva poraziti 24. VI. 356. godine. Kada su stigli

do Remsa donesene su odluke na pokretanje ofanzive u Alzas. Napredujući do Alzasa ,

Julijan shvaća da čini grešku (zbog nedovoljnog broja svoje vojske) te umjesto Alzasa kreće

do Kelna gdje je uspio ući bez većeg otpora. Amijan Marcelin navodi u svojoj XV. knjizi

kako Julijan pobjeđuje i sklapa mirovni dogovor sa Francima.40 Nakon ovoga je jedan dio

armije poslan u Rems pod zapovjedništvom Marcela. Julijan je za mjesto zimovanja izabrao

Sens kod Pariza. Tokom odmora su Alamani opsjedali grad Sens ali bez većeg uspjeha zbog

35 Gardner, 1895, 9236 Mesihović, 2013, 225637 Rendall, 1879, 15138 Mesihović, 2013, 225239 Gardner, 1895, 11740 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html , 13.04.2015, 21:20

10

čega su se morali povući. Marcel koji nije pomogao Julijanu je bio degradiran i umjesto njega

došao Sever.

Za godinu 357. je planirano spajanje vojske zajedno sa zapovijednikom Barbatijem i

njegovom vojskom od 25 000 ljudi kod Švajcarske.41 Do toga nije nikad došlo zbog napada

germana Leta , pokušavajući zauzeti Lion. Julijan je sa svojom armijom obranio uspješno

ovaj napad, međutim Barbatije je imao manje sreće i sa preostalim dijelom vojske se vraća u

Italiju.42 Amijan Marcelin navodi par imena koji su vladali alamanskim carstvom. Knodomar

i Serapion su bili vodeći kraljevi koji su se sukobili sa Julijanom kod Strazburga.43 Knodomar

je prije bitke odlučio sklopiti savez protiv Julijana sa južnoalamanskim kraljevima

Vadomarom i Gundomadom.44 Ovi su to odbijali zbog ugovora sklopljenim prije sa

Konstancijem II. , na što Knodomar daje ubiti Gundomada a Vandomar je prisiljen na

sporazum.45 Po Amijanu Marcelinu je broj Alamanske armije iznosio 35 000 vojnika.46 Bitka

se desila u augustu 357. detaljno opisana od Zosima, Libanija i Amijana Marcelina.

Julijanova je vojska bila znatno manja (13 000) ali zato mnogo iskusnija , te alamanska

vojska doživljava poraz u jesen 357. godine.47 Broj stradalih je bio 6 000 poginulih.48

Knodomar bježi preko rijeke Rajne ali se našao između dvije rimske utvrde kod Strazburga i

Drusenheima te biva uhapšen. Julijan ga šalje Konstanciju II. u Rim gdje ubrzo i umire.

Nakon slavne pobjede vojnici Julijana proglašavaju augustom, što ovaj na početku odbija.

Nakon ovoga dolazi do razaranja Alzasa i teškog pustošenja Julijanove vojske. Julijan niže

uspjehe i bez problema prelazi granice Rajne pustošeći neprijateljske zemlje. Julijan

pobjeđuje Salijske Franke 358. godine dopuštajući im naseljavanje Toksandrije.49 Sve do 360.

godine Julijan je postupno uspio osigurati granice oko rijeke Rajne. Pored ratova koje je

vodio bilo je potrebno urediti unutrašnje stanje države . Godine 357. godine dolazi do

sukoba sa pretorijanskim prefektom Galije, Florencijem koji je namjeravao uvesti novi porez

građanima, pošto prihodi iz Galije nisu zadovoljili ciljeve. Julijan se nije s time slagao, na što

se Florencije žalio Konstanciju II., ali se ovaj složio sa Julijanom. Julijan je nakon uspješnih

41 Gardner, 1895, 10542 Isto, 1895, 10543 Negri , 1905, 6944 Mesihović, 2013, 225945 Isto, 2013, 225946 Mommsen, 1996, 39647 Isto, 1996, 39748 Gardner, 1895, 10849 Mesihović, 2013, 2260

11

ratova koje je vodio, krenuo obnavljati gradove i seoska naselja koja su tokom rata bili

srušena.

6.Vladavina Julijana Apostate

Rimsko carstvo se dugo vremena borilo sa Sasanidskim carstvom oko Mezopotamije i Sirije

gdje su se odvijali važni trgovački putevi između Eufrata i Tigrisa. Tadašnji vladar Šapur II.

šalje Konstanciju pismo u kojem traži povratak teritorija u Mezopotamiji i Jermeniji. Šapur

II. napominje da se carstvo njegovih predaka (u doba Darija) pružalo do rijeke Strumice i

Makedonije i tražeći povratak teritorija u Jermeniji i Mesopotamiji koje je Iran izgubio u

Galerijevom ratu.50 Konstancije odbija njegove zahtjeve šaljući svoje izaslanike ali bez

uspjeha. Rimski službenik Antonin (koji je vodio financije na Istoku) je smatrao da rimski

konzuli Konstancija II. pomoću korupcije umanjuju njegove prihode, zbog čega prelazi na

stranu Šapura II. Amijan govori u svojoj XX. knjizi o snažnom udaru Šapura i njegove

vojske.51 Godine 360. nastupa velika invazija od strane Irana zauzevši gradove Singaru, i

značajno područje Amidu i Nisibis. Vojskovođa Ursicin je tada djelovao pod komandom

Sabinija (Sabinianus) koji uz mnoge napore nisu uspjeli odbraniti gradove.52 Veliku krivicu

zbog toga je imao Ursicin, zbog čega je bio smaknut sa položaja. Za to su bili zaslužne i

spletke na dvoru koje su razljutile cara, i u potpunosti uklonile Ursicina iz službe. Nakon

ovoga se Ursicin više ne pojavljuje u povijesnim zapisima, a najviše informacija o njemu

imamo preko Amijana Marcelina (koji je prije Julijana bio pod njegovom komandom). 53

Konstancije II. odlučuje napasti Sasanide i pozove dio Julijanove vojske da mu se pridruži u

bitki na Istoku. Među vojnicima se javilo veliko nezadovoljstvo zbog čega su se vojnici

pobunili i progasili Julijana augustom u februaru 360. godine.54 Julijan je u pismu iznio

objašnjenje svoje vojske Konstanciju i traži od njega potvrdu za titulu augusta, što ovaj

50 Mommsen, 1996, 39851 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html, 02.04.2015, 12:4552 Mommsen, 1996, 39853 Gardner, 1895, 13154 Mesihović, 2013, 2262

12

odbija i smatra da se treba zadovoljiti sa titulom cezara.55 Dok je Konstancije pokušavao

poraziti Šapura II., Julijan na zapadu slavi petogodišnjicu svoje vladavine sa velikim

svečanostima. Godine 361. Konstancije II. odlučuje napustiti front i kreće prema Julijanu.

Također Julijan kreće sa svojim trupama da se suoči sa Konstancijem i odlučuje podijeliti

svoju vojsku u tri trupe predvođene njegovim generalima. Jovijan kreće prema sjevernoj

Italiji, zapovijednik Nevita prema Retiji, a Julijan brodovima nizvodno Dunavom. Julijan se

privremeno zaustavlja kod Dakije. Amijan u XXI. knjizi govori da se tamo zaustavio iz straha

prema Konstanciju.56 Ipak do sukoba nije došlo zbog lošeg zdrastvenog stanja Konstancija

koji umire 3. XI. 361. godine u Kilikiji.57 Prije svoje smrti je proglasio Julijana augustom, što

je zapisano kod Amijana Marcelina.

Sveti Gregorij krivi Julijana za navodno trovanje cara, mada takvo nešto nigdje nije

zapisano u povijesnim knjigama.58 Julijan dolazi 11. XII. 361. godine u Konstantinopolis

vodeći sahranu Konstancija II. Odmah je krenuo sa uređivanjem države, donoseći nove

reforme.

Na početku vladavine Julijan izdaje Edikt59, kojim se naređuje uređivanje hramova za

bogove, prinošenja žrtava, ali i vraćanja kršćanskih biskupa iz egzila. Time bi ponovno uveo

razdor između kršćanskih predstavnika koji se nikad u potpunosti nisu mogli složiti oko istog

mišljenja.60 Smatrao je mnoge funkcije na dvoru beskorisnima što je dovelo do otpuštanja

sluga, kuhara i nepotrebnih službenika. Njegove mjere koje je poduzeo protiv korupcije su

donijele Julijanu popularnost. Poganski pisci hvale Julijana kao ''spasitelja od bijede i

nevolje'' ali carska je prijestolnica bila kršćanski grad i kipovi različitih bogova su smatrani

samo kao umjetnički ukras.61 Motivacija da ograniči utjecaj kršćanstva, doveo je do školskog

edikta, po kojem je svaki učitelj morao imati carsko odobrenje za rad. Godine 361. Julijan je

sazvao sud pod imenom Halkedonski tribunal kako bi sudio vodećim dvorjanima svog

prethodnika Konstancija II, od kojih su mnogi zloupotrijebili svoj položaj. Julijan je time

nastojao konsolidirati svoj položaj, ali i osvetiti polubrata Konstancija Gala, pogubljenog

354. zahvaljujući spletkama Konstancijeve dvorske kamarile. Sud se sastao u Halkedonu,

tadašnjem predgrađu carske prijestolnice Konstantinopola.

55 Mommsen, 1996, 39956 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html , 13.04.2015, 21:2857 Gardner, 1895, 14558 Isto , 1895, 15059 Negri, 1905, 11860 Mommsen, 1996, 40261 Isto, 1905, 107

13

U martu 362.godine n. e. izdaje Julijan zakon koji je glasio ''Possessiones publicas civitatibus

rubemus retitui''. 62 Na prvom pogledu ne odaje nikakve tendencije, ali baš je ovdje stajala sva

Julijanova taktika. Novi zakon je naložio vraćanje posjeda hramova svim gradovima, u

kojima se prakticiralo kršćanstvo.

Mnogo jači udar na kršćanstvo je imao zakon u februaru 362.godine po kojem svečenićka

lica

koja su bila od kršćanskih vladara oslobođena od dekurionatske časti, moraju ponovno

primiti taj teret. Po tome ediktu sve religije su jednake pred zakonom. Amijan grdi Julijana ,

nazivajući njegove postupke nesnosnim i pogrdnim.63 Kršćani su morali nositi teret

građanskog zakona, od kojih su prije bili oslobođeni, te čak nadoknađivati poreze koje prije

nisu plaćali.

Ne trabaju Vam ovoliki proredi!

Iz njegovih djela ogleda se neposredni rat sa kršćanima: ''Ja, tako mi Boga, ne želim da se

Galilejci ubijaju, ni da se povrijeđuje pravda, ni da drugo zlo ne trpe. No da oni koji bogove

poštuju, budu pažljivi, jer zamalo od galilejskog ludila nismo svi nastradali''. 64 Julijan poziva

u Konstantinopol raznorazne svećenike kršćanstva, te im dopušta da mogu obavljati svoje

molitve javno.

Nakon toga Julijan odlazi u Antiohiju 18. VII. 362. godine . „Misopogon“ ili „Mrzitelj

brade“ je napisan na grčkom, za Julijanovog boravka u Orontesu u Antiohiji.65 U ovom djelu

on govori o svom odnosu sa građanima Antiohije koji je od samog početka njegovog dolaska

bio vrlo napet. U ovom mjestu je kršćanstvo bilo vrlo prisutno, a stvar eskalira kada Julijan

tokom paljenja vatre u Apolonovom hramu, naređuje da se uklone kosti Babila koje navodno

suzbijaju boga Apolona.66 Građani su se Julijanu otvoreno smijali, na što je Julijan vrlo

osjetljivo reagirao. U ovoj satiri on ismijava sebe i svoju bradu „kako mora paziti da tokom

jela, ne ugrize sam sebi bradu“.67 Govori o iskvarenom moralu građana koje je pokušavao

pridobiti za sebe. Julijan te svoje frustracije ispoljava u ovome djelu.

62 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html , 02.04.2015, 13:3363 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html , 13.04.2015., 22:0964 Više na: http://www.tertullian.org/fathers/ , 02.04.2015, 12:3465 Gardner, 1895, 17066 Isto, 1895, 30867 Više na : http://www.tertullian.org/fathers/ , 13.04.2015, 21:55

14

Iste zime u Antiohiji piše djelo „ Libri Contra Christianus“ koji su sačuvani samo dijelom.

Jedan odlomak iz njegovih zapisa: „Zašto im njihov Bog (kršćana) ne dopušta da jedu sa

drveta Spoznaje? Zašto im se ne dozvoli vlastito rasuđivanje dobra i zla? Zašto ih udaljava

od znanja i istine? Želi da budu glupi? Pa to je jedan loš Bog! U ovom slučaju je zmija bila

mnogo bolja prema čovječanstvu.“ 68.

Julijan kao pravi filozof iznosi svoja vlastita razmišljanja o kršćanstvu : „Kazna za uzimanje

znanja sa drveta spoznaje je donijelo znači našu smrtnost na ovom svijetu. Kao da je, sa

znanjem došla smrt. Kod nas platoničara, znanje je put do Boga i njegovom ravnanju. Zašto

vaš Bog ne želi da se međusobno razumijemo, se ujediniti u jedan zadatak? Dali se možda

boji čovjeka sa znanjem i moći? Ako je tako, onda je ograničen u svojoj moći!“69

68 Više na: http://www.tertullian.org/fathers/ , 13.04.2015, 21:5569 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/Introduction*.html , 13.04.2015., 22:09

15

7.Pisac Julijan, religija i filozofija

Julijan je više volio biti filozof nego vladar, ali pošto ga je život posadio na prijestolje,

trudio se vladati filozofski poput Hadrijana i Marka Aurelija. Njemu to nije bilo dovoljno te

je uvijek imao potrebu da svoj misaoni svijet ocrta neposredno perom. Julijan je bio vrlo

marljiv pisac i iza njega je ostao značajan književni opus. Tako se zna za više njegovih

radova kao što su „Panegirik u počast Konstanciju“ (Panegyric In Honour Of Constantius)

iz 356./357. god. n. e.70 Napisao ga je kako bi uvjerio Konstancija II. da je na njegovoj strani i

„Panegirik u počast Eusebiji“( Panegyric In Honour Of Eusebia) iz 357./358. god. n. e.71 stiče

se njegovo djelo : „Caesares“. Ovo djelo napisano je u Konstantinopolisu, u prvo vrijeme

samostalnog Julijanovog vladanja. Ova satira je duhovita priča o natjecanju između nekih od

najznačajnijih rimskih careva kao što su Julije Cezar, Trajan, Marko Aurelije, Konstantin itd.

Govori o tome tko od njih je bolji vladar te se Julijan odnosi kritički prema ovom svom djelu.

Iako od roditelja kršćana i iako je njegovo elementarno obrazovanje bilo u kršćanskom duhu,

Julijan je u svome religijskom opredjeljenju miješao mistično, „pagansko“ i filozofsko.

Glavni izvori za Julijanovo religijsko opredjeljenje su njegova djela iz 362. godine „Kralju

Heliju“ (Hymn To King Helios) i „Majci bogova“ (Hymn To The Mother Of The Gods) iz koji

su napisani kao panegirici, a ne teološke rasprave. Na Julijana je uticao široki spektar

mišljenja od tradicionalnih kultova, mitova, pa do teurgije, neoplatonizma i mitraizma.

Serapis je grčko- egipatski Bog je nastao u 3. stoljeću pod utjecajem Ptolemejevića u Egiptu,

međutim dolaskom i sve većim širenjem mitraizma (a kasnije i kršćanstva) kult postupno

gubi na značaju.72

Rimski historičar Amijan Marcelin (oko 330 - 395 n. e.) u svojoj ''Historiji'' bilježi posljednju

pojavu svetog bika Apisa u Egiptu u vrijeme vladavine cara Julijana Apostata, najvjerovatnije

362. godine n. e. Njegova „Historija“ je podijeljena u trideset i jednu knjigu od kojih je prvih

trinaest izgubljeno, dok je tekst onih sačuvanih i dalje na nekim mjestima nedovršen. Iako je

posvjedočeno pokroviteljstvo rimskih careva nad kultovima svetih bikova u samom Egiptu

(naročito kad je u pitanju sveti bik Buhis iz Hermontisa), kult svetog bika, izuzetno značajan

u vrijeme dinastije Ptolomeja (305-30 pr.n e.), ipak se samo povremeno pojavljuje u rimskoj

70 Gardner, 1895, 10371 Isto, 1895, 10372 Gardner, 1895, 169

16

epohi.73Pojedinosti u vezi s njim su poznate isključivo na osnovi grčkih i rimskih narativnih

izvora. Opće poznato je postojanje ''Tri sveta bika'' u vrijeme Tiberija i Hadrijana.

Apisova figura se pojavljuje u ikonografiji bronzanog novca brojnih rimskih careva kao na

primjer Kaligula, Domicijana, Hadrijana, Marka Aurelija, Septimija Severa i drugih, i

ponovno u vrijeme Julijana Apostate. Prema Arijanu, Apis bio jedan od egipatskih bogova za

koje je Aleksandar Veliki je izveo žrtvu tijekom oduzimanja zemlje od Perzijanaca.74

8.Istočna kampanja

Julijan je odlučio nastaviti rat sa Iranom koji je prije njega vodio Konstancije II. Nije

sigurno koji su stvarni njegovi motivi bili za pohod na Perziju. Možda je to bila želja da se

proslavi kao na zapadu i da dokaže svoje sposobnosti. Smatra se da je htio osigurati granice

rimskog carstva, ali se također smatra da je htio postati „nasljednik Aleksandra Velikog“,

povratiti pogansku vjeru i zasjeniti svoje prethodnike. Želio je napraviti novi svjetski

poredak, gdje će urediti rimsko carstvo po njegovim reformama.75 Julijan 5. V. 363. godine

napušta Antiohiju i kreće prema Eufratu. Za namjesnika Antiohije ostavlja Aleksandra

(prefekta Sirije) smatrajući ga pravim izborom za Antiohe. Udružuje se sa jermenskim

kraljem Arsakom s ciljem da se njihove trupe spoje kod Asirije. 76 Kako bilježi Amijan,

Julijan bira put duž Eufrata sa vojskom od 65 000 ljudi , a zapovjednici Prokopije i Sebastijan

idu preko Tigrisa sa vojskom od 35 000 ljudi. Julijan najprije stiže u Carrhes (današnji Haran)

i odatle putuje u takozvani Nicephorium, smješten nedaleko od Harana. Ovdje je Julijan

proslavio 27. marta festival božice Selene, majke Bogova. Nakon toga putuje dalje do

Circezije (Circesium) smješten u starom gradu Osroena. Tamo je bila njegova flota od 1000

brodova kako bi mogla snabdjevati vojsku u nadiranju i 50 pontonskih brodova. Za izgradnju

flote su bili odgovorni Lucilijan i Konstancije. Njegova vojska prelazi kanal, stigavši do

Tigrisa gdje ih je čekala utvrda kod Maogamalhe (Maogamalha)

Kralj Arsak je imao zadatak prodrijeti u Mediju te tako navesti glavnu bitku preko Tigrisa

kod Ktesifona. Na početku je Julijanova vojska imala uspjeha zauzevši utvrdu Pirisabor koji

je povezivao Eufrat sa Ktesifontom. Kod Pirisabora se nalazio kanal koji je bio veza između 73 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/home.html 02.04.2015. 12:1574 Isto, 02.04.2015. 23:1275 Mommsen, 1996, 40376 Mesihović, 2013, 2272

17

Eufrata i Ktesifona. U maju je rimska armija došla pred Ktesifont koji je bio dobro osiguran

slonovima, katafraktama itd. Julijan ipak odlučuje napasti 29.V. 363. godine gdje odnosi

veliku pobjedu ubivši preko 2 500 ljudi .77 Ipak je zidine bilo teško preuzeti zbog potrebne

opreme koje je nedostajalo. 78

U isto vrijeme se sprema velika armija od strane Šapura II. koja se približavala Ktesifontu.

Ishod bitke bi bio mnogo drugačiji da je Prokopije sa ostalim dijelom vojske došao na

planirano mjesto. Julijan je loše procijenio stanje na Istoku, ne pripremajući se dovoljno za

ovaj pohod na Perziju. Julijan odlučuje u junu 362. godine da povuče svoje trupe jer su i

iranske sile počele napadati. Tokom povlačenja je došlo do čestih napada iranske vojske gdje

je Julijan i sam učestvovao. Bitka kod Samare se odigrala 26. juna u Mezopotamiji 363.

godine n. e.. između rimske vojske pod carom Julijanom Apostatom i Sasanidskim

carstvom.79

Julijan je uspio organizirati trupe i odbiti napad, međutim u žurbi je zaboravio staviti svoj

oklop, što je iskoristio jedan perzijski konjanik, te mu zabio koplje u leđa. Prvu pomoć mu je

pružio njegov osobni ljekar Oribarije (320- 380. godine, bio ugledni ljekar i pisac

medicinskih djela).80 Nakon toga se vraća u borbenu liniju gdje se bitka bez pobjednika

nastavlja sve do večeri. Amijan Marcelin u svojoj XXV. knjizi opisuje Julijana koji je uveden

u šator, i nakon što popije čašu hladnu vode govori pred smrt : "Šutite, ne treba oplakivati

gospodara koji odlazi na nebo, zvijezdama“.81 Iako po karakteru ova bitka nije imala

odlučujući prekršaj, bitka kod Samare je imala značajne posljedice. Sa smrću Julijana

Apostata je nestao posljednji poganski rimski car.

Po Julijanovoj želji njegovo tijelo je sahranjeno u Tarsusu. Njegovo tijelo se tamo navodno

nije zadržalo te je poslije sahranjeno u Konstantinopolu.

Danas se porfirni sarkofag koji se identificira sa onim u kojem počiva Julijan, nalazi u

Arheološkom muzeju u Istanbulu. Iako je izvještaj Amijana Marcelina o pogibiji Julijana

tokom perzijskog pohoda pouzdan, kršćanski povjesničari su kasnije pokušali da njegovu

smrt prikažu kao Božiju kaznu. Posljednji poganski car navodno je izgovorio riječi: „Vicisti

77 Negri, 1905, 12678 Gardner, 1895, 31479 Rendall, 1879, 26580 Garnder, 1895, 31481 Mesihović, 2013, 2273

18

Galilaee!“(Pobijedio si, Galilejče) . Kasnija kršćanska tradicija je razvila teoriju da je Julijana

ubio sveti Merkurije.

9.Zaključak19

Njegovo djetinstvo uvelike utječe na njegov karakter, pogled na svijet. Julijan odrasta bez

roditelja, bez majčine brige. Veliki dio djetinstva provodi sam uz knjige, izoliran od ostalog

svijeta. Njegov miran način života biva prekinut od strane Konstancija II. koji odlučuje da ga

proglasi cezarom i iskoristi u vojne svrhe. Na početku vrlo frustriran, ne znajući što ga

očekuje. Ipak Julijan uviđa da pripada carkoj dinastiji, i da se u njemu skrivao pravi

vojskovođa, sposoban da vlada na bojnom polju. To se najbolje ogleda u njegovoj kampanji u

Galiji i povijesnoj bitci kod Argentoratuma 357. u bitci protiv Alamana. Traume iz djetinstva

su ga pratile tokom života, zbog čega je stalno morao biti na oprezu. U svojim djelima kao

što je „Pismo Senatu i građanima Athene“ iznosi spletke na dvoru Konstancija II. protv njega

i njegovog brata Konstancija Gala. Između njega i Konstancija II. nikada nije postojao

stabilan odnos, što je posljedica Julijanove uzurpacije u Parizu.

Dolaskom na prijestolje, Julijan poduzima nove reforme koje su u interesu naroda, kao što je

poduzimanje sankcija protiv korupcije i iskorištavanja siromašnijeg stanovništva. . U mnogim

njegovim djelima ogleda se humanizam i briga za građanski narod. Iako je bio branitelj

poganstva, Julijan nikada nije činio progone kao njegovi nasljednici (osim u izuzetnim

slučajevima). Ipak je svijetu svojim zakonima i ediktima dao do znanja da se zalaže za stare

vrijednosti Rimskog carstva, i da mu je namjera barem malo potisnuti kršćanstvo.

Nakon boravka u Konstantinopolu, Julijan dolazi 363. u Antiohiju gdje planira nastaviti

svoj put prema Eufratu. Odlučuje napasti Sasanidsko Carstvo i time pridobiti još više na moći

kako bi ostvario svoje reforme i planove. Bitka kod Samare je završila neslavno za Julijana

gdje i umire vrlo mlad kao i njegov idol Aleksandar Veliki.

Julijan je mogao još mnogo proživjeti, ali žurba za dokazivanjem mu je na kraju presudila.

Mnogo bolje bi bilo da je sačekao sa napadom na Perziju, bolje se pripremio i donio bolje

strateške odluke.

20

10. Prilog radu

Slika 1. Prikaz karte pohoda na Sasanide, Julijan umire u noći 27. juna 363(preuzeto sa http://en.wikipedia.org/wiki/Julian's_Persian_expedition, 02.04.2015, 12:15)

Slika 2. Platon, osnivač Novo Platonizma, rođ. 204/205 u Egiptu, studij u Aleksandriji, podučavao 26 godina u Rimu, karizmatican učitelj, mnogi učenici (preuzeto sa

http://www.eh-geisberger.de/dokumente/Vortrag_Kaiser_Julian_Apostata_T1.pdf, 02.04.2015, 12:24)

21

Slika 4. Mitras sa zvijezdanim ogrtačem Slika 5. Sol Invictus (Helios), ( preuzeto sa:

(preuzeto sa: http://www.mysterium.com/mithras.html, http://camphalfblood.wikia.com/wiki/Helios, 11.04.2015, 21:38) 11.04.2015, 21:39)

22

Slika 5. Solid, iskovan u Sirmiumu.

Na aversu portret Julijana,na reversu vojnik kako drži klečećeg

zarobljenika.(preuzeto sa: Mesihović, 2013,

2260, 11.04.2015, 21:03)

Slika 6. Julian, Roman emperor from 355 to 363. (preuzeto

sa:http://www.scienzz.de/magazin/art10737.html , 11.04.2015,

21:03)

11. Bibliografija

IZVORI :

         Amijan Marcelin: Ammian: The History ( preuzeto sa:

http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Ammian/home.html )

         JULIJAN APOSTATA: Njegovi radovi ( preuzeti sa:

http://www.tertullian.org/fathers/ )

LITERATURA :

GARDNER 1895.: Alice Gardner, Julian-Philosopher and Emperor and the Last

Struggle of Paganism against Christianity, New York

MAŠKIN 1951.: N. A. Maškin, Historija Starog Rima, Naučna knjiga, Beograd

MESIHOVIĆ 2013.: Salmedin Mesihović, Orbis Romanvs; Filozofski Fakultet u

Sarajevu

MOMMSEN 1996.: Theodor Mommsen, A History of Rome under the Emperors,

Routledge, London

NEANDER 1850.: Augustus Neander, The Emperor Julian and his Generation,

London

NEGRI 1905.: Gaetano Negri, Julian the Apostate, New York

RENDALL 1879.: Gerald Henry Rendall, The Emperor Julian, Paganism and

Christianity, Cambridge ( preuzeto sa:

http://archive.org/details/emperorjulian00rend)

VEH 1976.: Otto Veh, Leksikon Rimskih Careva od Augustusa do Justinijana I.

(27.god.p.n.e.-565.god.); Naklada Slap

Cijenjena kolegice,

23

Finalana verzija Vašeg rada je urađena dosta dobro. Potrudili ste se da ispravite veći dio

grešaka. Metodološki rad je dobro urađen. Tehničkih propusta imate poput pojave sivih

slova i niste opet koristili opciju tab što je dovolo do toga da u pojedinim trenucima tekst

izgleda neuredno. Potom u određenim dijelovima imate ogromne razmake između pasusa. U

finalnoj verziji niste brisali tektst već ste dosta dobro odgovorili na postavljena pitanja.

Shodno navedenom osvojili ste 4.5 boda. Datum Vaše odbrane je 12.05.2015. u 8 : 30. Na

dan odbrane ponesite spiralno uvezanu finalnu verziju rada, bez brisanja mojih komentara.

Pismeni sio : 4,5 boda

Usmeni dio :

Konačno :

S poštovanjem,

Viši ass. Amra Šačić, MA

24