Julia Heaberlin • CRNOOKE SUZANE

JULIA HEABERLIN

CRNOOKE SUZANE

Prevela s engleskoga Sabine Marić

Naslov izvornikaJulia Heaberlin

Black-Eyed SusansCopyright © 2015 by Julia Heaberlin

This translation published by arrangement with Ballantine Books, an imprint of Random House, a division of Penguin Random House LLC

Copyright © za hrvatsko izdanje Sabine Marić i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Sama, moga pionira

1

Nedostaju trideset i dva sata mog života.Moja najbolja prijateljica Lydia kaže da te sate zamislim kao

staru odjeću na dnu mračnog ormara. Da zatvorim oči. Da otvorim vrata. Da prekopam stvari. Da tražim.

Onih koje se sjećam, radije ne bih. Četiriju pjega. Očiju koje nisu crne nego plave, širom otvorenih, nekoliko centimetara udalje-nih od mojih. Kukaca koji izjedaju gladak, nježan obraz. Škripanja zemlje među zubima. Tih se dijelova sjećam.

Sedamnaesti mi je rođendan i svjećice na torti su zapaljene.Mali plamenovi mašu mi kako bih požurila. Razmišljam o Cr-

nookim Suzanama koje leže u ledenim metalnim ladicama. Trljam se i trljam, ali ne mogu sprati njihov miris bez obzira koliko puta se istuširala.

Budi sretna.Poželi želju.Nabacim osmijeh i usredotočim se. Svi u ovoj prostoriji vole

me i žele da se vratim kući.Puni nade za istu staru Tessie.Nikad mi nemoj dopustiti da se sjetim.Zatvorim oči i puhnem.

Prolog

Majka me zaklala, za večeru ocu dala, a sestrica mila kosti pokupila, u svilen rubac savila, pod borovicu stavila. Kvić-kvić, baš sam lijepi ptić!*

— Tessie, 10 godina, djedu naglas čita »Borovicu«, 1988.

* Citat prema »Sabrane priče i bajke«, Jacob i Wilhelm Grimm, prev. Bojana Zeljko Lipovščak, Zagreb: Mozaik knjiga, 2009.

1. dio

Tessa i Tessie

5

Ma što se dogodilo, hodam krivudavom stazom do svoga djetinj-stva.

Kuća stoji neuredna na vrhu brežuljka kao da ju je dijete izgradilo od kocaka i rola toaletnog papira. Dimnjak je smiješno nagnut na jednu stranu, a tornjići strše s obje strane poput raketa spremnih za lansiranje. Običavala sam spavati u jednom od njih za ljetnih noći i pretvarati se da letim svemirom.

Više puta no što je mom mlađem bratu bilo drago, iskradala sam se kroz prozor na krov i na izgrebanim koljenima puzala po crjepovima do vrha, posežući za oštrim ušima vodoriga i prozor-skim daskama zbog ravnoteže. Na vrhu bih se naslonila na vitiča-stu ogradu i promatrala ravni, beskrajni teksaški krajolik i zvijezde svoga kraljevstva. Svirala sam noćnim pticama na svom piccolu. Od povjetarca moja je tanka bijela pamučna spavaćica šuškala kao da sam neobična golubica koja je sletjela na vrh dvorca. To zvuči bajkovito, a doista je i bilo.

Moj djed si je uredio dom u toj trošnoj bajkovitoj kući na selu, no izgradio ju je za mog brata Bobbyja i mene. Ona nije bila velika, ali i dalje nemam pojma kako si ju je mogao priuštiti. Obo-ma nam je predstavio tornjiće, mjesto gdje se možemo sakriti od

Tessa, sadašnjost

Julia Heaberlin

6

svijeta kad god bismo poželjeli pobjeći. To je bila njegova velika gesta, naš vlastiti Disney World, kojom je htio nadoknaditi činjenicu da je naša majka preminula.

Baka se pokušala riješiti te kuće netom nakon djedove smrti, no prodana je godinama poslije, kad je ona ležala u zemlji između njega i svoje kćeri. Nitko je nije htio. Bila je čudna, govorili su ljudi. Ukleta. Njihove zlobne riječi učinile su je takvom.

Nakon što su me pronašli, slika kuće bila je objavljena u svim novinama, prikazana na svim televizijskim postajama. Lokalne novine nazvale su je Grimov dvorac. Nikad nisam znala je li to tiskarska pogreška. Teksašani pišu riječi drugačije. Primjerice, ne dodajemo uvijek nastavak ly.

Ljudi su šaputali da je zbog groteskne kuće moj djed sigurno imao veze s mojim nestankom, s ubojstvom svih Crnookih Suzana. »Sjene Michaela Jacksona i njegova ranča Neverland«, mrmljali su čak i nakon što je godinu dana poslije za taj zločin na smrt bio osuđen jedan muškarac. To su bili isti oni ljudi koji bi se svakog Božića odvezli do ulaznih vrata kako bi njihova djeca mogla bulji-ti u osvijetljenu kuću od medenjaka i zgrabiti slatkiš iz košare na prednjem trijemu.

Pritišćem zvono. Više ne svira Ples Valkira. Ne znam što da očekujem, pomalo sam iznenađena kad se postariji par koji otvara vrata pokaže savršenim stanarom. Punašna, iscrpljena hausfrau s rupcem na glavi, šiljasta nosa, s krpom za prašinu u ruci podsjeća me na staricu koja je živjela u cipeli.

Zamuckujući iznesem svoju molbu. Uočim trenutačan bljesak prepoznavanja kod žene, blago opuštanje njezinih usana. Ona otkri-va mali ožiljak u obliku mjesečeva srpa pod mojim okom. Ženine oči govore jadna mala djevojčica, premda je prošlo osamnaest godi-na i ja imam vlastitu djevojčicu.

»Ja sam Bessie Wermuth«, kaže. »A ovo je moj suprug, Herb. Uđi, dušo.« Herb pogleda mrko i osloni se o svoj štap. Sumnjičav, sigurna sam. Ne uzimam mu to za zlo. Strankinja sam, premda zna točno tko sam. Svi u radijusu od osamsto kilometara to znaju. Ja sam Cartwright djevojka, nekoć sa zadavljenom učenicom

CRNOOKE SUZANE

7

koledža i hrpom ljudskih kostiju odbačena pokraj Autoceste 10 na napuštenom komadu polja u blizini imanja Jenkinsovih.

Ja sam zvijezda vrištećih tabloidnih naslova i priča o duhovi-ma koje se prepričavaju oko logorske vatre.

Ja sam jedna od četiriju Crnookih Suzana. Ona koja je imala sreću.

Treba mi samo nekoliko minuta, obećavam. G. Wermuth se namršti, ali gđa Wermuth kaže, da, naravno. Bjelodano je da ona odlučuje o svim važnim stvarima, poput visine trave i što učiniti s crvenokosim, zalutalim siročetom obilježenim zlom na njihovu pragu koje moli da ga se pusti unutra.

»Nećemo se moći spustiti s vama«, promrmlja muškarac dok otvara vrata.

»Nijedno od nas dvoje ne ide često dolje otkad smo se uselili«, užurbano doda gđa Wermuth. »Možda jedanput godišnje. Vlažno je. Jedna stuba je uništena. Slomljen kuk može nas oboje dokrajčiti. Ako slomiš i najmanju koščicu u našim godinama, za mjesec ili manje da-na završit ćeš pred vratima nebeskim. Ako ne želiš umrijeti, nijednom nogom ne kroči u bolnicu nakon što navršiš šezdeset i pet.«

Dok iznosi svoje mračne stavove, ja ukočeno stojim u velikoj sobi preplavljena sjećanjima, u potrazi za stvarima kojih više nema. Totemski stup koji smo Bobby i ja, bez nadzora, ispilili i izrezbarili jednog ljeta uz samo jednu intervenciju hitne službe. Djedova slika sićušnog miša koji na jedrilici napravljenoj od rupčića plovi zlim, uzavrelim oceanom.

Sada na njegovom mjestu visi platno Thomasa Kinkadea. So-bom caruju dva kauča s cvjetnim uzorkom i omamljujuća raskoš tri-čarija naguranih na policama i uguranih u izložbene kutije. Njemački vrčevi za pivo i svijećnjaci, set lutaka Male žene, kristalni leptiri i žabe, barem pedeset pažljivo graviranih engleskih šalica za čaj, porculanski klaun s crnom suzom koja mu se slijeva niz obraz. Pretpostavljam da se svi pitaju kako su dovraga završili u istom okruženju.

Kucanje je umirujuće. Deset antiknih satova poredano je uz jedan zid, dva s trzajućim mačjim repovima koji jedno drugom pokazuju savršeno vrijeme.

Julia Heaberlin

8

Mogu razumjeti zašto je gđa Wermuth izabrala našu kuću. Na svoj način, ona je jedna od nas.

»Izvolite«, kaže ona. Slijedim je poslušno, navigiram hodni-kom koji vijugajući vodi iz dnevnog boravka. Nekoć sam mogla svladati njegove zavoje u potpunom mraku na koturaljkama. Ona u prolazu pritišće prekidače i ja odjednom imam osjećaj da hodam prema odajama vlastite smrti.

»Na televiziji kažu da će biti pogubljen za nekoliko mjeseci.« Ja poskočim. To je točka prema kojoj putuju moje misli. Hrapav muški glas iza mene je onaj g. Wermutha, pun cigaretnog dima.

Zastanem, progutam knedlu u grlu dok čekam da me pita planiram li sjediti u prvom redu i gledati kako moj napadač ispušta posljednji dah. Umjesto toga me nespretno potapša po ramenu. »Ja ne bih otišao. Nemoj na njega potratiti ni prokletu sekundu više.«

Pogrešno sam procijenila Herba. To ne bi bilo prvi put da sam pogriješila, ni posljednji.

Glavom udarim u nenadan zavinuti zid jer sam još okrenuta prema Herbu. »Dobro sam«, brzo kažem gđi Wermuth. Ona po-digne ruku, no oklijeva da mi dodirne bolan obraz jer je trunčicu preblizu ožiljku, trajnom otisku granatnog prstena koji je visio s prsta kostura. Dar jedne Suzane koja nije željela da je ikad zabo-ravim. Nježno odgurnem ruku gđe Wermuth. »Zaboravila sam da taj zid dolazi tako brzo.«

»Luda, prokleta kuća«, kaže Herb ispod glasa. »Što, dovraga, nedostaje životu u St. Peteu?« Čini se da ne očekuje odgovor. Mje-sto na mom obrazu počinje se žariti, a moj ožiljak odzvanja jedva čujno ping, ping, ping.

Hodnik se pruža pravocrtno. Na samom kraju, obična vrata. Gđa Wermuth izvuče ključ iz džepa svoje pregače i lako ga okrene u ključanici. Nekoć je bilo dvadeset i pet takvih ključeva, posve istih, koji su mogli otvoriti sva vrata u kući. Neobično praktičan detalj za mog djeda.

Zapljusne nas hladan propuh. Osjetim miris stvari koje se ras-padaju i rastu. Prvi put, otkad sam prije jedan sat otišla od kuće, obuzme me osjećaj istinske dvojbe. Gđa Wermuth podigne ruku i

CRNOOKE SUZANE

9

povuče komad konopa koji joj se ljulja iznad glave. Gola, prašnjava žarulja zasvijetli.

»Uzmi ovo.« G. Wermuth me bocne malom ručnom svjetilj-kom koju je izvukao iz džepa. »Nosim je sa sobom zbog čitanja. Znaš gdje je glavni prekidač?«

»Da«, kažem automatski. »Na samom dnu.«»Pazi na šesnaestu stubu«, upozori gđa Wermuth. »Neki

stvor je izdubio rupu. Uvijek brojim stube kad se spuštam. Uzmi si vremena koliko ti treba. Mislim da ću nam svima skuhati šalicu čaja i poslije nam možeš nešto reći o povijesti kuće. To bi nas oboje oduševilo. Zar ne, Herbe?« Herb progunđa nešto. On razmišlja o tome da bijelu lopticu za golf baci dvjesto metara daleko u duboko plavo more na Floridi.

Oklijevam na drugoj stubi i okrenem glavu, nesigurna. Ako tko zatvori ova vrata, neće me pronaći za sto godina. Nikad nisam posumnjala da smrt još pokušava sustići stanovitu šesnaestogodišnju djevojku.

Gđa Wermuth uzvrati sićušnim, smiješnim mahanjem. »Na-dam se da ćeš naći ono za čime tragaš. Sigurno je važno.«

Ako je ovo uvod, ja ga nisam tako doživjela.Spuštam se bučno, poput djeteta, preskačući šesnaestu stubu.

Na dnu povučem još jedan viseći konop i u isti tren prostoriju pre-plavi snažno, fluorescentno svjetlo.

Ono osvjetljava prazan grob. Ovo je nekoć bilo mjesto gdje su se rađale stvari, gdje su stajali stalci s napola dovršenim platni-ma i neobični, zastrašujući alati visjeli s klinaca, gdje je zastorom zaštićena tamna komora na jednoj strani čekala da oživi fotografije i gdje su krojačke lutke držale zabave u kutovima. Bobby i ja zakleli bismo se da smo ih više nego jedanput vidjeli kako se miču.

U hrpi starih škrinja bili su pohranjeni brojni smiješni, starin-ski, svečani šeširi zamotani u svileni papir, vjenčanica moje bake s točno 3.002 sitna bisera i uniforma mog djeda iz Drugoga svjetskog rata sa smeđom mrljom na rukavu za koju smo Bobby i ja bili si-gurni da je krv. Moj djed bio je varilac, farmer, povjesničar, umjet-nik, vođa Eagle Scouta, fotograf mrtvačnica, strijelac, drvodjelac,

Julia Heaberlin

10

republikanac, odani demokrat. Pjesnik. Uvijek je bio neodlučan, a to ljudi kažu i za mene.

Zapovjedio nam je da nikad sami ne odlazimo dolje, i nikad nije saznao da jesmo. No iskušenje je bilo preveliko. Posebno smo bili očarani zabranjenim crnim albumom s djedovim fotografijama s mjesta zločina za njegove kratke karijere u okružnoj mrtvačnici. Domaćica širom otvorenih očiju i mozga razasutog po kuhinjskom podu od linoleuma. Utopljeni, goli sudac kojega je njegov pas od-vukao do obale.

Zurim u plijesan koja se sa svih strana gramzivo penje po zi-dovima od opeke. Crni lišaj koji buja u velikoj raspuklini i vijuga prljavim, betonskim podom.

Nitko nije volio ovo mjesto otkad je djed umro. Brzo sam prešla do udaljenoga kuta, kliznuvši između zida i ugljene peći koja je davnih godina bila odbačena ovdje poput loše zamisli. Nešto se lagano kreće po mom gležnju. Škorpion, žohar. Nisam se trgnula. Gore su stvari gmizale preko mog lica.

Teže je vidjeti iza peći. Prelazim svjetlom sve niže po zidu dok ne naiđem na čađavu opeku s crvenim srcem nacrtanim ondje da zavaram brata. Uhodio me jedanput dok sam istraživala svoje mo-gućnosti. Tri puta lagano prelazim prstom preko ruba srca.

Zatim izbrojim deset opeka iznad crvenog srca i pet opeka u stranu. Previsoko da bi je mogao dosegnuti mali Bobby. Zabijam odvijač iz svog džepa u žbuku koja se mrvi, i počinjem odgurivati. Prva opeka isklizne i bučno padne. Bacam se na tri ostale opeke i izvlačim jednu za drugom.

Svjetiljkom osvijetlim rupu.Gusta paukova mreža, nalik na kružnu animaciju. Otraga,

četvrtasti grumen.Čeka sedamnaest godina u kripti koju sam napravila za nj.