Jesper Juul Vase Kompetentno Dijete
-
Upload
ivana-kaser -
Category
Documents
-
view
3.425 -
download
857
Transcript of Jesper Juul Vase Kompetentno Dijete
UVOD
Poput mnogih pripadnika mog naraštaja i ja sam prije 25
do 30 godina znao da je nešto pogrešno u načinu na koji je
generacija mojih roditelja (kao i generacije prije njih) gledala
na strukturu obitelji i odgoj djece.
Tijekom sljedećeg desetljeća, dok sam djelomice radio s
neprilagođenom djecom i mladeži te sa skupinama samohra-
nih majki, a istodobno stjecao naobrazbu obiteljskog terape-
uta, shvatio sam da moja stajališta nisu bila ni bolja ni gora
od onih kojima su trebali biti alternativom. Moji stavovi i
mišljenja imali su isto takve osnovne slabosti: manjkala im
je etička sadržina, a počivali su na krajnostima, tj. po njima
su, krajnje arogantno, ljudi bili svrstani u one koji su u pravu,
jer su se ponašali u skladu s ispravnim stavovima, dok su
drugi spadali u one koji su u krivu, jer su se ponašali u skladu
s neispravnim stavovima.
Ove su se krajnosti očitovale i u povratnim obavijestima
koje sam dobivao od mojih kolega i klijenata. Neki su ono što
radim držali dobrim, dok su drugi imali suprotno mišljenje,
a ja sam naivno mislio da sam u pravu sve dotle, dok su oni
prvi bili u većini. Valjalo je proći neko vrijeme da bih shvatio
kako sam se trebao ravnati prema mišljenju one druge sku-
pine. Tek kada sam kao otac iskusio svoj osobni manjak
kompetencije, počeo sam polako učiti budući da sam se
dotad samo obrazovao.
Sve do tog trenutka, držao sam da obilježja odgoja djece
trebaju biti razumijevanje, tolerancija i demokracija između
roditelja i djece za razliku od moraliziranja, netolerantnosti
i zapovijedanja u odgoju, za koje sam znao da su razorni za
dječje samopoštovanje i životnost.
Provodeći mnogo vremena sa svojim sinom te svakodnev-
no radeći s obiteljima i djecom, počeo sam shvaćati površnost
svojih stavova. Mada je položaj djece u obitelji i društvu u
mnogome postao humanijim, još uvijek su postojala dva
činitelja koja su, s jedne strane, predstavljali izazov mojoj
profesionalnoj potrebi da budem nadahnućem ljudima s
kojima sam radio, a s druge strane, održavali me u dodiru s
osobnijom vrstom bola.
Kao učitelj i supervizor, doživio sam vrlo često porazroditelja u susretima sa stručnjacima jer su (poslije tih susretabili nesposobni) za poduzimanje određenih postupaka, teimali jači osjećaj neprimjerenosti nego prije dolaska savjeto-vatelju ili terapeutu. Isto sam tako mogao vidjeti kako su seti isti stručnjaci osjećali bespomoćnima i nekompetentnima,no kako su se, zbog osjećaja dužnosti, držali tradicionalnepsihologije, koju više zanima utvrđivanje krivnje, negoli pro-nalaženje mogućnosti. Kao obiteljski terapeut, iskusio samkako djeca i mladež još uvijek plaćaju cijenu. Razumijevanjeodraslih postalo je suptilnije, načini kažnjavanja humaniji-ma, stavovi o odgoju manje nadmenima, a javni moralblažim. No, onda kao i sada, na djecu se svaljuje odgovornostkakvu je malo roditelja, političara, pedagoga i učitelja iliterapeuta spremno preuzeti na sebe. Ne zbog zlonamjernosti- već, naprotiv, često kao znak ljubavi i dobre volje - zbogniza logičkih posljedica koje proizlaze iz činjenice da jepogrešno naše temeljno shvaćanje o tome - što su i tko sudjeca.
Švedska psihologinja, Margaretha Berg Broden, lijepo je
i nenametljivo izrazila ovu misao jednom rečenicom koja je
poslužila nadahnućem za naslov ove knjige: "Možda smo mi
u krivu, možda su djeca kompetentna". (M.B.B. "Mor og barn
i Ingenmandsland"/"Majka i dijete su ničija zemlja", Copen-
hagen, 1992.)
Brodenova se ovako izrazila djelomice zahvaljujući znan-
stvenom kontekstu njezina rada, a djelomice zbog svog po-
sebnog zanimanja za ranu interakciju između dojenčadi i
njihovih roditelja. Budući da se bavim praksom, a ne istraži-
vanjem, te kako je područje mog iskustva interakcija između
djece i odraslih u najširem smislu, ja ću zbir svojih opažanja
iznijeti na ponešto drukčiji način.
Koliko ja vidim, učinili smo presudnu pogrešku utoliko
što smo pretpostavili da djeca nisu pravi ljudi od rođenja.
Djecu smatramo vrstom potencijalnih, anti-socijalnih "polu-
bića", koju, u prvom redu, moraju podvrgnuti jakom utjecaju
i manipulaciji odraslih i koja, moraju navršiti određenu dob
da bi ih se smatralo ravnopravnima i zbiljskim ljudima. Ta
temeljna pretpostavka godinama se iskazuje i znanstvenijim
i popularnijim okvirima, no, u biti, nema velike razlike. U
oba slučaja zaključuje se da odrasli moraju pronaći načine
za odgajanje djece kako bi ih naučili ponašati se poput
ljudskih bića. Te smo načine nazvali metodama odgoja i,
mada smo u različitim vremenskim razdobljima razmatrali
čitav spektar (koji se kretao) od "slobodnog odgajanja" do
"autoritativnog odgoja", nikada se nismo ozbiljno pozabavili
temeljima te teorije.
Jedna od namjera ove knjige jest da razjasni kako je ono
što podrazumijevamo pod tradicionalnim pojmom "odgoja"
(upbringing) suvišno i izravno štetno, ne samo zato što je
nezdravo za djecu, već i stoga, što sprječava ljudski rast i
razvoj među odraslima, kao i zato što ima štetan utjecaj na
interakciju između djece i odraslih. Tako stvaramo začarani
krug koji ometa naše shvaćanje poučavanja na svim razina-
ma društvenog obrazovanja te rehabilitacije i socijalne poli-
tike prema djeci i obiteljima.
Moja je generacija također imala udjela u stvaranju var-
ljive udaljenosti između "mene" i "društva", zapravo iluzije
koja je prije 25 godina predstavljala sastavni dio sukoba s
autoritetima, no koja je postala još opasnijom ukorak s
činjenicom da se politika svela na gospodarstvo. Danas je
možda istinitije no ikad da će način na koji se ophodimo s
našom djecom odrediti budućnost svijeta. Dostupnost obavi-
ještenosti toliko se povećala da više ne možemo računati na
produžetak našeg dvoličnog odnosa prema djeci i mladeži.
Gledano na duže staze, ne možemo se nastaviti izvlačiti
propovijedajući ekologiju, humanizam i nenasilje, a istodob-
no se prema djeci i mladeži odnositi nasilno, u doslovnom
smislu riječi.
Već nekoliko godina imao sam sreću puno putovati i raditi
u različitim kulturama, a to me je uvjerilo u činjenicu da će
razvoj odnosa između djece i odraslih do kojeg je došlo u
skandinavskim zemljama, glede bitnih elemenata, moći po-
služiti kao model za razvoj i u drugim zemljama. Ono što se
na prvi pogled često čini beskičmenim, zbunjujućim i neod-
lučnim, nosi u sebi klicu nečega što se jedino može opisati
kao kvantitativni skok u ljudskom razvoju: po prvi put u
moderno doba spremni smo ozbiljno razmotriti neotuđivo
pravo pojedinca na osobni razvoj i to s nedogmatskog i
neautoritativnog polazišta. Po prvi put imamo razloga vjero-
vati da egzistencijalna sloboda svakog pojedinca ne predstav-
lja prijetnju za zajednicu, već da ona, naprotiv, može biti od
presudne važnosti za trajno zdravu zajednicu.
Odnosi između odraslih i djece čine široki spektar boja i
nijansi. Velike su razlike između sjeverne i južne Europe,
Sjedinjenih Američkih Država te zemalja bivšeg Istočnog
bloka, a razlike su čak još izraženije između različitih po-
dručja iste zemlje. Prirodno je da kultura, politička povijest
i vjera neke zemlje igraju važnu ulogu u samosvijesti nacije
te u tome kako ih doživljavaju stranci. Imigranti u Danskoj
kažu da ne žele da im djeca budu poput danske djece, a mi
Danci smo ojađeni čestim fizičkim obračunavanjem južnih
Europljana sa svojom djecom. Budući da su posebice SAD,
a i mnoge europske zemlje već postale ili će ubrzo postati,
višeetničkim i višenacionalnim društvima, mislim da je važ-
no moći prodrijeti i vidjeti što se krije ispod tih kulturom
određenih stilova. Društvena važnost obitelji razlikuje se od
kulture do kulture, no njena je egzistencijalna važnost, pre-
ma mom iskustvu, svugdje ista. Zadovoljstvo proizašlo iz
konstruktivne i zdrave interakcije isto je, mada se može
iskazati na različite načine, a to podjednako vrijedi i za
patnju prouzročenu destruktivnim odnosima.
U ovoj će se knjizi cijelo vrijeme suprotstavljati "staro" i
"novo", ne toliko zbog kritike starog, nego više zbog pronala-
ženja konkretnih mogućnosti djelovanja. U svakidašnjem
radu s obiteljima i njihovim savjetodavcima, doživljavam,gledano u cjelini, veliku otvorenost glede stavova. Većinaroditelja dobro zna kada neprimjereno postupa, no potrebnisu im opipljivi prijedlozi i primjeri kako bi promijenili svojeobrasce ponašanja, a to je jedna od stvarnosti ovog razdoblja:nedostaju nam primjeri i modeli uloga. Tradicionalna psiho-logija često dovodi u pitanje ideju o osjećajima: Vole liroditelji svoju djecu? Koliko sin mrzi oca? Koliko je kćersrdita na majku? Ne odbacujući važnost ovakvog klasičnogiskazivanja ljudske patnje, želio bih istaknuti da nikadanisam upoznao roditelje koji ne vole svoju djecu, niti djecukoja nisu privržena svojim roditeljima. No, ono s čime sejesam susreo - djeca su i roditelji koji ne umiju pretvoritisvoje uzajamne osjećaje ljubavi u postupke pune ljubavi.
Po prvi put, spremni smo ispitati mogućnosti uspostavlja-nja pravih odnosa utemeljenih na ravnopravnom dostojan-stvu između muškaraca i žena te između odraslih i djece.Nikada prije u povijesti čovječanstva nije se to zbilo u takoširokim razmjerima, a mi, naša djeca i naši unuci doslovcesmo (u prilici) da otkrivamo novi teritorij. Zahtjev za ravno-pravnim dostojanstvom znači otvorenost i uvažavanje razli-ka što za sobom povlači i napuštanje mnogih dojmova o tomešto je pravo, a što krivo. Ne možemo više jednostavno zamje-njivati jednu metodu drugom, ili točnije rečeno: ne možemoviše samo nastavljati modernizirati naše pogrešne pretpo-stavke.
To također znači da mogućnosti djelovanja, predložene uovoj knjizi, trebaju biti nadahnućem za individualne ekspe-rimente. One ne predstavljaju primjere koji se mogu slijediti
ili puko oponašati - kao jedan sustav koji zamjenjuje drugi.Roditelji nisu samo ljudi različita spola; oni sa sobom donosepotpuno različito iskustvo iz obitelji u kojima su odrasli. Onošto nam je svima zajedničko jest to da smo kao djeca naučilinačine uspostavljanja odnosa s drugim ljudima, od kojih suse neki pokazali uspješnima, a neki nisu. Kojih je od njih biloviše, nije, zapravo, važno. Najvažnije je da imamo mogućnost- pri stvaranju novih obitelji - naučiti kako valja postupatiglede onoga u čemu nismo uspjeli u prvoj obitelji. Proglasitidjecu kompetentnima, kao što to činimo u ovoj knjizi, znači,između ostalog, da su djeca u mogućnosti pružiti nam po-vratnu informaciju što će nam omogućiti zadobivanje naševlastite izgubljene kompetentnosti i što će nam pomoći od-baciti naše neplodne i bezosjećajne obrasce ponašanja. Tozahtijeva mnogo više od demokratiziranja dijaloga izmeđudjece i odraslih. To znači da moramo razvijati vrstu dijalogakoji čak ni mnogi odrasli ne mogu uspostaviti sa sebi ravni-ma. Riječ je o osobnom dijalogu utemeljenu na jednakomdostojanstvu.
Činjenica da svatko od nas, ponaosob, mora pronaći svojvlastiti način postupanja, način koji je najuspješniji i za nasi za našu djecu, ne znači da je sve jednako dobro, ili da "sveprolazi". U ovoj ćemo knjizi ukazivati na specifična središnjanačela koja pojedinačno i zajednički tvore kriterije premakojima svi možemo prosuđivati naše postupke.
Zahvaljujući površnoj sklonosti našeg doba ka otkrivanjužrtava i pripisivanju odgovornosti postoji rizik da neki odra-sli dožive ovu knjigu svojom kritikom. Nije mi bila namjeranikoga pokuditi niti na ikoga upirati prstom krivnje. Činje-
nica da često ukazujem na povijesnu ili sadašnju praksu
temelji se na mom iskustvu koje mi je pokazalo da je za većinu
ljudi najbolji način razumijevanja samih sebe i njihovih
postupaka poslužiti se poviješću kao zrcalom.
Ova načela, kao i mnogi primjeri u ovoj knjizi proistječu
iz mog rada na Kemplerovom institutu Skandinavije. Ame-
ričkom psihijatru, dr. Walteru Kempleru, kao i ostalom oso-
blju Instituta, najiskrenije se zahvaljujem na nadahnuću i
trajnom povjerenju tijekom mnogih godina, kada mi je sa-
mom nedostajalo pouzdanja. Zahvalnost također dugujem
mnogim obiteljima širom svijeta koje su mi otvorile vrata svog
osobnog i intimnog života.
Jasno se, i s nelagodom sjećam svojih stavova i predrasuda
prilikom mojih prvih susreta s japanskom i muslimanskom
obitelji, s etnički mješovitim obiteljima u izbjegličkim logo-
rima u Hrvatskoj, s prvom američkom obitelji alkoholičara
itd., itd.
Moj odrasli sin, kojem su sada 22 godine, pomogao mi je
objediniti moja iskustva na način kako to samo može učiniti
netko tko otvoreno i iskreno traga za svojim osobnim životom.
To isto odnosi se i na moju suprugu koja me samim svojim
postojanjem suočava s nečim za što se svaki put nadam da
su posljednji ostaci mog dječjeg egocentrizma.
I. POGLAVLJE
OBITELJSKE VRIJEDNOSTI
Osnovne vrijednosti, koje su tijekom više od dva stoljeća
omogućavale siguran temelj obitelji, sada prolaze kroz raz-
doblje dezintegracije i promjene i to u gotovo svim dijelovima
svijeta. U Skandinaviji, gdje žene u tome prednjače, taj je
razvoj nesumljivo bio potpomognut razmjerno visokim život-
nim standardom te naprednim socijalnim zakonodavstvom.
U ostalim zemljama, takvom razvoju pridonose građanski
ratovi ili gospodarske nevolje.
Zajednički činitelj leži u tome da hijerarhijski strukturi-
rane, autoritarno patrijarhalne ili matrijarhalne obitelji po-
staju stvar prošlosti. To se zbiva različitom brznom pa je
dovelo do toga da je svijet prepun različitih vrsta obitelji.
Neke se očajnički trude zadržati standarde iz "dobrih starih
vremena", dok druge pak eksperimentiraju s novim i plodni-
jim načinima zajedničkog života. S "higijenske" točke gledišta,
nema razloga ne pozdraviti takav razvoj. Tradicionalna
struktura obitelji, kao i neke od njezinih vrijednosti, bila je
u mnogome destruktivnom - kako za djecu tako i za odrasle.
U jednoj kavani u španjolskoj
Otac, majka i dva sina, stara oko tri i pet godina, upravo
su pojeli sladoled i kolače. Majka uzima ubrus, pijucka u
njega, čvrsto hvata mlađeg sina za bradu i počinje ga brisati
oko usta. Dječak negoduje i okreće lice od majke. Ona ga
povlači za čuperak kose i, dok mu srdito kazuje kako je
zločest, okreće mu lice prema sebi povlačeći ga za kosu.
Njegov stariji brat već je dobro odgojen. Zbog te scene, licem
mu na tren preleti bolan izraz, no vrlo brzo opet poprima
masku ravnodušnosti. I otac reagira bolnim izrazom u očima,
ali ga brzo pretvara u prijekor majci što ne može dječaka
natjerati da se lijepo ponaša, bez stvaranja tolike gužve.
Mlađi brat začas se oporavlja od napada i već deset
metara dalje zaustavlja se i razdragano pokazuje na jedan
izlog, želeći majci nešto pokazati. A ona, koja je u međuvre-
menu odmakla ulicom desetak, petnaest metara, vraća se
žurno i odrešito. Ne bacivši ni pogled na objekt njegova
oduševljenja, grabi ga za ruku i odvlači. On viče, ona je
nepopustljiva u svojoj odlučnosti da odnese pobjedu, i cijelo
vrijeme ponavlja - "Pontela cara bien!" [Lijepo se ponašaj!)
U jednoj kavani u Beču
Dva mlada bračna para, jedni sa sinom od oko pet godina,sjede u vrtu kavane i piju kavu nakon obavljene kupnje.Dolazi konobarica i dječakova majka kaže - "Mi ćemo kavu,što ćeš ti?"
Dječak malo oklijeva i kaže, "Zapravo ne znam što bih."
Majka razdražljivo kaže konobarici: "Donesite mu nekisok."
Stižu sok i kava, a nakon nekog vremena dječak pristojnoi obazrivo kaže: "Mamice, ja bih radije colu s limunom akomože?"
Majka odgovara: "Zašto to nisi odmah rekao! Sada ćeš
morati popiti sok!" - i odmah se obraća konobarici: "Dječak
se predomislio. Donesite mu colu s limunom, da nas ostavi
na miru!"
Poslije desetak minuta, u kojima su roditelji uživali pri-
sjećajući se doživljaja s ljetovanja za vrijeme čega je dječak
mirno sjedio i gledao unaokolo, majka je pogledala na sat i
srdito rekla dječaku: "Popij tu colu!"
Dječak (očigledno radostan) upita: "Idemo li sada?"
Na što mu majka odgovori: "Da, moramo se požuriti kući.
Np, popij tu colu!"
Dječak nastavlja gutati colu u velikim gutljajima i sav
radostan je obavještava: "Gotov sam. Zar nisam brzo popio,
mamice?" Majka zanemaruje njegovu izjavu i razgovor odra-
slih se nastavlja. Dječak mirno i pristojno sjedi, slušajući što
odrasli pričaju. Nakon pola sata, bojažljivo pita: "Mamice,
hoćemo li brzo kući?"
Majka (glasno i srdito) odgovara: "Zaveži, balavče! Budeš
li i dalje zanovijetao, ići ćeš ravno u krevet kad dođemo kući.
Razumiješ li?"
Dječak se povlači i uvlači u sebe. Ostali odrasli upućuju
majci poglede odobravanja, a dječakov otac, u znak potpore,
dotiče ženinu ruku.
Na stajalištu autobusa u Copenhagenu
Baka s dvoje unučadi, starih oko četiri i šest godina, čeka
autobus. Mlađi dječak vuče baku za kaput i kaže: "Bako,
moram ići na zahod."
Baka odgovara: "Ništa od toga sada. Moramo kući!"
Dječak kaže: "Da, ali sila mi je, jako!"
Baka odgovara: "Slušaj baku! Ugledaj se na svoju veliku
sestru, kako je velika i pametna."
Dječak ponavlja: "Da, ali meni je sila.... jako!"
Baka odgovara: "Zar ne čuješ što ti govorim, dječače! Ići
ćeš na zahod kad stignemo kući. Ako sada ne budeš dobar,
baka će te morati tužiti mami. A onda više nećeš smjeti s
bakom u grad!"
Nekoliko stotina godina, učili smo djecu poštivati moć,
autoritet i nasilje - ali ne i ljudska bića.
Odrasli, spomenuti u prethodnim primjerima, nisu loši
ljudi. Oni vole svoju djecu i unučad, i sretni su kad se ona
ponašaju lijepo, zabavno i dražesno. Odrasli se samo pona-
šaju, naizgled, bez ljubavi, jer su naučili to "bez ljubavi"
smatrati ljubavlju, a iskazivanje ljubavi neodgovornošću.
I.1. Obitelj kao struktura moći
Već stoljećima, obitelj postoji kao struktura moći u kojoj
muškarci imaju moć nad ženama, a odrasli nad djecom. Ta
je moć bila apsolutna. Zahvaćala je društvene, političke i
psihološke razine, a redosljed prvenstva nije se dovodio u
pitanje: prvi je muškarac, potom žena - ukoliko u obitelji nije
bilo odraslih sinova - zatim sinovi pa kćeri. Uspješnost braka
ovisila je o ženinoj sposobnosti i spremnosti podvrgavati se
mužu, a jasan cilj odgoja bio je natjerati djecu na prilagođa-
vanje i poslušnost onima na vlasti. Obiteljska struktura moći
bila je totalitarna pa se manjak sposobnosti ili spremnosti
na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili ogra-
ničenjima ionako smanjene osobne slobode. Kao i u svim
ostalim totalitarnim strukturama moći, idealnom se smatra-
la situacija bez sukoba. Krajem prošlog stoljeća, počeli smo
se zanimati za djecu kao bića s osobnim intelektualnim i
psihološkim potrebama koje mogu biti važne za njihovo
blagostanje i razvoj. Dvadesetih godina ovoga stoljeća žene
su počele jasno iskazivati svoje postojanje i zahtijevati da ih
se shvaća ozbiljno kao ljudska, društvena i politička bića.
Tijekom prve polovice ovog stoljeća obitelj je postupno po-
stajala manje totalitarnom, mada je stvarna struktura moći
koja je bila osnovom obiteljskog života ostala nepromijenje-
nom.
Za one koji su shvatili kako se treba prilagoditi, obitelj je
pružala siguran temelj, no za one, čija je osobnost bila
borbenije prirode, obitelj i odnosi u njoj mogli su biti zabri-
njavajuće razornima. Oni u kojih je došlo do znakova smet-
nji, bili su podvrgnuti određenim postupcima (pedagoškim i
psihijatrijskim) u skladu s jasnim ciljem postizanja ponovne
nužne prilagodbe strukturi moći.
Do one (ograničene) mjere, u kojoj su supružnici i roditelji
bili uključeni u tretman žena i djece, poticalo ih se na
pokazivanje razumijevanja, ljubav i nepopustljivost, ali ni-
kako na predavanje svoje moći. Povratak u ustanove za
liječenje, neuspjelo uklapanje u društvo, prisilno liječenje i
ubrzani društveni slom bili su, stoga, posve logično, najčešće
posljedice takvih postupaka. Moglo bi se puno toga reći o
"dobroj staroj tradicionalnoj obitelji", no njezini su pozitivni
utjecaji na egzistencijalno blagostanje i razvoj pojedinca bili
uvelike iznimkom. S društvenog motrišta, bio je to, općenito
govoreći, uspjeh, ali odmah ispod društvene fasade, očitovali
su se patološki procesi.
Ovaj je opis, naravno, u neku ruku i nepotpun i neprave-
dan. Moramo priznati, neki su aspekti tadašnje obitelji bili
ugodni, prisni i sretni. Sastavnim dijelom toga bila je, narav-
no, činjenica da je među ljudima postojala ljubav te da je
uspješno podvrgavanje podrazumijevalo poseban oblik si-
gurnosti kakvu osjećaju dobro prilagođeni građani u totali-
tarnim društvima.
Jedan od središnjih problema mnogih suvremenih obitelji
jest činjenica da jezik kojim se služimo u odgoju djece vuče
svoje porijeklo iz doba kada u obitelji nije bilo sukoba i kada
su se pojmovi mentalne higijene uvelike razlikovali od današ-
njih. Ako određene riječi i pojmove koje kasnije navodim
kanimo rabiti u budućnosti, bit će nužno dopuniti ih posve
drukčijim definicijama od dosadašnjih.
Metode odgoja
U Skandinaviji smo o metodama odgoja raspravljali s
velikom sigurnošću sve do sredine sedamdesetih. Rabeći
staru zamisao o tome kako djecu dovesti u red, to je jasno
značilo: djeca su potencijalno poput životinja i asocijalna.
Stoga se odrasli trebaju s njima družiti uz pomoć metoda koje
omogućavaju njihov razvoj u ljudskom i društvenom smislu.
Različite metode imaju drukčiju ideološku sadržinu, no nuž-
nost primjene metode ne dolazi u pitanje.
Sada, kada znamo da su djeca zbiljski ljudi od samog
početka, besmisleno je govoriti o metodama. Kada bismo taj
pojam rabili u vezi s odnosima između odraslih, opravdano
bismo naišli na prosvjedovanje. Zamislite, primjerice, neku
odraslu osobu koja kaže: "Zaljubljen sam u visoku, crnokosu
Portugalku, ali imam s njom puno problema. Možete li mi
preporučiti neku metodu da mi s njom bude lakše živjeti?"
Upravo tako! To bi bilo posve neprihvatljivo. Pa ipak, upravo
su ovako odrasli opisivali svoje odnose s djecom još od
početka 18. stoljeća.
Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se
te osobine i dalje razvijale, trebaju biti s odraslima koji se
ponašaju ljudski i društveno. Bilo kakva metoda ne samo da
je izlišna, već je i štetna jer djecu svodi na objekte u odnosu
na njihove najbliže i najdraže.
Prkosna dob
Oko druge godine života, djeca se postupno počinju oslo-
bađati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. Počinju htjeti i
razmišljati, osjećati i samostalno postupati. Odrasli nikada
ne moraju dvojiti o tome kada je počela ta samostalna dob.
Jednog jutra, kada stojite i oblačite ih, oni guraju vašu ruku
i kažu: "Ja moći!" "Ja raditi!" U takvom trenutku, mnogi se
roditelji inate i odgovaraju: "Ne, ne možeš!", "Prestani! Nema-
mo se vremena igrati!" itd. Djeca postaju samostalna, a
roditelji postaju prkosni!
Ti mjeseci djetetovog života istodobno predstavljaju jedan
od najjasnijih primjera kako su djeca mudra glede suradnje.
Kada pokušaj dvogodišnjaka u razvijanju samostalne kom-
petentnosti naiđe na roditeljsko negodovanje i prkos, dijete
će, već u roku od nekoliko mjeseci ili postati prkosnim -
dočekujući prkos prkosom - ili ovisnim i bez inicijative.
Koncept prkosne dobi tipičan je za one na vlasti kada
govore o svojim nepoćudnim podređenima. Mala djeca po-
staju, jer je to (nužni) sastavni dio njihova razvoja, sve
neovisnija i samostalnija pa samo totalitaran sustav može taj
trajni razvoj jedinstvene, samoodređene osobnosti pretvoriti
u problem.
Pubertet
Pubertet, koji je sam po sebi neutralan znanstveni pojam,
poprimio je tijekom ovog stoljeća krajnje negativno značenje
pa se danas, potpuno automatski, dovodi u vezu sa sukobom,
svađom i nevoljom. Poslije Drugog svjetskog rata, iza ove
negativne slike uslijedio je pojam predpuberteta koji daje
naslutiti skorašnje nevolje.
Objektivno gledano, pubertet predstavlja unutarnji psi-
hički (osobni), psihoseksualni razvoj koji u mnogih mladih
između 12 i 15 godina stvara snažnu unutarnju nesigurnost
i uznemirenost. Stajalište da taj razvoj već sam po sebi treba
biti uzrokom međusobnih sukoba (s odraslima) obična je
glupost. Učestalost sukoba i njihova jačina ovise, među osta-
lim, o sposobnosti odraslih da priznaju kako se priroda
njihove uloge mijenja te o načinu hvatanja u koštac s razvo-
jem integriteta tijekom prve 3-4 godine djetetova života.
Tinejdžerska pobuna
Kao što je slučaj s pubertetom, i tinejdžerske su godine
bremenite gotovo političkom, odnosno vojnom terminologi-
jom: pobuna, neovisnost, revolucija, pomanjkanje discipline
itd.
U strukturi moći, u kojoj se pretpostavlja da odrasli pred-
stavljaju stabilan element bez sukoba, svaki se progresivan
razvoj mora nužno definirati kao napad na ustroj. I baš kao
i u slučaju ženske menopauze, kada se one na vlasti oprav-
dava i oslobađa odgovornosti, tako se i u obiteljima s tinej-
džerima krivnja sentimentalno pripisuje djeci. A tako se
zamisao o suočavanju odraslih s njihovom odgovornošću, u
pogledu kvalitete odnosa, vrlo elegantno izbjegava. Krive su
"te godine" ili "hormoni" ili i jedno i drugo!
Slično tome, cijeli niz tradicionalnih pojmova vezanih za
odgoj odražava pogled na stvarnost onih na vlasti te njihovo
uvjerenje da je očuvanje strukture moći najbolje za obje
strane.
Granice
Unutar strukture moći, nužan je zakon i red; stoga se
moraju odrediti granice za upravljanje djetetovim tjelesnim,
duševnim i emocionalnim težnjama. Te su granice - što je
djeci dopušteno, a što ne, što trebaju i ne trebaju činiti, što
bi valjalo, a što ne - bile neka vrsta obiteljskih policijskih
propisa.
To je dovelo do tvrdnje da su određene granice korisne i
dobre za djecu i da se prema njima ravnaju, a za što ne
postoje ama baš nikakvi dokazi koji bi to potkrijepili. Posve
je točno da se djeca razvijaju zdravo i harmonično samo onda
kada odrasli u obitelji postave neke granice. No, kao što ću i
kasnije pokazati, važno je da i djeca i odrasli postave svoje
vlastite granice, jer je pitanje postavljanja granica drugima
prije svega iskazivanje moći.
Još od vremena kada su odrasli počeli o odgoju javno
razgovarati, pitanje granica ne silazi s dnevnog reda. Skloni
smo, ponekad, roditeljske poteškoće pri postavljanju granica
smatrati nečim novim. No, to je, ustvari, uvijek bilo tako.
Roditelji su se uvijek obraćali stručnjacima kako bi dobili
savjet vezan za dječje reakcije ili "poslušnost". Sve dok je
struktura moći bila ideal, roditelji su dobivali savjete koji su
se sastojali od četiri elementa: složnosti, nepopustljivosti,
posljedica i nepristranosti.
Složnost
"Složnost je snaga", kaže izreka, a upravo takvo razmišlja-
nje stoji iza jednog od najsnažnijih obiteljskih uvjerenja:
"Važno je da su roditelji složni u odgoju djece." Upoznao sam
bezbroj parova koji su žrtvovali svoj brak kako bi ostvarili taj
ideal, a potom silno patili od osjećaja krivnje zbog neuspjeha.
Njihove brojne svađe i snažan osjećaj krivnje bili su rezulta-
tom onoga što su bili naučili: da je najbolja stvar za djecu
upravo složnost roditelja te da svojoj djeci štete ukoliko nisu
složni. To je uvjerenje točno samo kao vrsta političkog mane-
vra. Kada oni na vlasti trebaju nametnuti neki zakon ili
poredak, složnost među vođama svakako je prednost, jer se
tako mogu suprotstaviti djeci kao ujedinjen protivnik. Doodređene mjere, neslaganje se prihvaćalo, no samo ukolikose iskazivalo nakon odlaska djece na počinak. Ali, čim bi sesuočavali s djecom, roditelji su morali biti bezuvjetno jedin-stveni.
Jedan od razloga ovome bila je pomisao da bi nesložnostdopustila djeci ismijavati jednog roditelja pred drugim, -unijeti razdor u vodstvo, zabiti u njega klin, da se takoizrazimo. U praksi, roditelji su rijetko bili složni. Primjerice,kada bi otac dovodio djecu u red, majka bi se često umiješalasa svojom ženskom zaštitom. Ne stoga što bi bila otvorenonelojalnom, već zato što je ona predstavljala obiteljsku prvupomoć pa se prirodno brinula za povrijeđene, no nikada nedovodeći u pitanje nužnost granica i reda kojih se i (ona)sama pridržavala.
Promatrano s točke gledišta mentalnog zdravlja, posve jenevažno slažu li se roditelji u pogledu odgoja ili ne. U načelu,trebaju se složiti samo u jednome, a to je da je prihvatljivone slagati se. Samo kada razlike među sobom vide kao neštološe, djeca postaju nesigurnom.
Strogost
Pojam strogosti povezan je sa "složnošću" i jednako je takonužan u očuvanju strukture moći. Različitost uzrokuje sukob,a različitost drugih nužno se doživljava kao neprijateljskaoporba.
Vrijednost strogog postupanja stoga je, posve prirodno,isključivo povezana s nepopustljivim "ne!" Kada se složnostodraslih pokaže nedovoljnom u postizanju poslušnosti, na-stavlja se sa strogošću.
Posljedice
Pa što nam je onda činiti kada nas ne slušaju, unatoč tome
što smo složni i strogi? Kakve bi trebale biti posljedice?
Neovisno o prirodi sukoba, odgovor uvijek leži unutar dviju
istih kategorija: fizičkog nasilja i/ili ograničavanja osobne
slobode.
Budući da samo manjina ljudi sprovodi nasilje i ograni-
čava osobnu i društvenu slobodu drugih potpuno čiste savje-
sti, javila se potreba za opravdavanjem:
- "To je za tvoje vlastito dobro!"- "Shvatit ćeš to kada odrasteš!"- "Moraš se naučiti prilagođavati!"- "Mene to više boli, nego tebe!"- "Ako nećeš slušati, morat ćemo ti to utuviti u glavu!"
Djeca su, čim je to bilo moguće, bila obaviještena o
osnovnim načelima:
- "Ja ovdje odlučujem!" - uspješno oduzimanje osobne slo-bode.
- "Djeca trebaju biti na oku i šutjeti!" - uspješno oduzima-nje slobode govora te uvođenje cenzure i samocenzure.
Poslije izvršenja kazne, mnogi se roditelji pitaju nisu li
pokvarili odnose sa svojim djetetom. Ova se nedoumica onda
iskazuje, ili zahtjevom poput:- "Zagrli sada tatu i zaboravimo sve što je bilo."
ili neizravnijom metodom:
- "Jesmo li opet prijatelji?"Ironija je da to isto odrasli govore jedni drugom po
završetku ljubavne veze: "Možemo li ostati prijatelji?"
Osjećaji nelagode i nedoumice bili su opravdani. Takve
posljedice i vrste kažnjavanja postupno uništavaju odnos
između djece i odraslih. Jedan od razloga tomu sklonost je
odraslih skidati (sa sebe) svu odgovornost za ono što se zbilo
i pripisivati je djetetu. To je destruktivno i za djetetovo
povjerenje u odrasle i za djetetovu samosvijest.
Pravednost
Odgoj djece sastojao se, u velikoj mjeri, od ispravljanja i
pokuda kada su se "krivo" ponašali. U svom popularnom
obliku, ta se filozofija temeljila na roditeljskom kazivanju
djeci u čemu su pogriješila u određenoj situaciji, a prizor se
smatrao uspješno zaključenim kada bi dijete priznalo da je
pogriješilo ili pokazalo neke druge znakove kajanja. Zamisao
je bila da, ako roditelji uspiju kod djece izazvati osjećaj da
su stvarno i ozbiljno pogriješila, da će se iza toga popraviti.
To je urodilo poznatim izrekama kao što su:
- "Sram te bilo!"- "Treba te biti sram!"- "Zar te nije sram!?"
U tom sustavu, u kojem se svaka vrsta sukoba između
roditelja i djece mogla objasniti pomanjkanjem ili neuspje-
hom odgoja, uveden je koncept nepristranosti (pravednosti)
kao neka vrsta vodiča za one na vlasti. U praksi je to,
naprimjer, značilo da je odrasla osoba morala biti sigurna
da je dijete stvarno krivo, prije nego je primijenila kaznu.
Dakle, nepravednost nije predstavljala sama po sebi stvarno
nasilje, već nasilje naneseno nedužnima.
Paradoks je u tome što je to često značilo da se djeca
sječaju (i prosvjeduju protiv) samo onih situacija kada su bili
kažnjavani za nešto što u stvari nisu počinili. I još općenitije
- i jako nepravedno - osjećaj da su "pogriješili" potiskiva se,
jer je to bilo normalno!
Ideja pravednosti također je odigrala svoju ulogu u mno-
gim obiteljima u kojima su se roditelji osobito trudili ne
postupati prema svojoj djeci "različito". Poklanjali su im
jednake božične darove, davali iste nagrade, iste kazne i isti
odgoj, neovisno o njihovim razlikama. Tako je bila puka
slučajnost da djeca dobiju ono što im stvarno treba, no
roditelji su bili mirni znajući da su bili pravedni.
Skup vrijednosti koje smo opisali, još uvijek je najšire
zastupljen u mnogim dijelovima svijeta. Neovisno o tome što
netko može misliti o njima, moramo priznati visoki stupanj
povezanosti između njih, njihova polazišta i njihovog cilja.
Kao što je već spomenuto, one imaju svoje polazište u
zastarjelom poimanju dječjeg bića, no to je možda manje
važno od njihova cilja. Njihov se cilj sastoji u vanjskom
prilagođavanju što se, možda, može najpreciznije izraziti
jednim upozorenjem koje smo moji prijatelji i ja bezbroj puta
čuli tijekom našeg dječaštva: "Ne zaboravite se lijepo ponašati
kako bi drugi ljudi vidjeli da ste dobro odgojeni!"
Odgoj djece, u velikoj je mjeri, davao prvenstvo vanjskom
činitelju. Važno je bilo da se djeca nauče međusobno "slagati",
"lijepo ponašati", "uklopiti", "pristojno govoriti", reći "hvala",
"drago mi je", "hvala na gostoprimstvu". Djeca nisu trebala biti
ono što jesu. Od njih se očekivalo da "glume" baš kao što se
glumi u kazalištu te su poput glumaca trebali učiti određeni
tekst.
Lako je biti pametan kad je sve gotovo. No ja sam ipak
uvjeren da je traganje za novim sustavom vrijednosti, koje je
očigledno tijekom posljednjih godina veliki korak naprijed
za čovječanstvo i možda je vrijedno prisjetiti se - da oni
roditelji, koji još uvijek obitelj drže strukturom moći, čine to
zato jer iskreno misle da je to nešto najbolje što mogu pružiti
svojoj djeci te je oni, stoga, ne doživljavaju prvenstveno kao
izraz moći.
I.2. Demokratsko međurazdoblje
Prije dvadeset i pet godina, kada je moj naraštaj dosegao
reproduktivnu dob, začeli smo niz ideja koje su bile logičkom
posljedicom života u obiteljima u kojima smo odrasli.
- Na temelju stoljetne podređenosti, žene su zaključile dajednakost mora da je bolja. Borba koja je uslijedila išlaje u pravcu demokratizacije uloga između spolova i od-govornosti u obitelji te protiv nejednakosti u društvu upodručju zapošljavanja i obrazovanja.
- Novonastali roditelji, odgojeni na zabranama i propisi-ma, smatrali su da djeca trebaju imati pravo na objašnje-nje u vezi s normama i granicama što su ih odraslinametnuli.
- Zbog našeg iskustva odrastanja u obitelji s, manje-više,totalitarnom strukturom moći, mislili smo da su pravilademokracije možda bolja. Pojmovi kao što su pravo nautjecaj, sudjelovanje u donošenju odluka i dječja prava
postali su pretečom nove vrste odnosa između spolova teizmeđu djece i odraslih.
- Zahtjevi za metodama odgoja propali su, a zamijenila ihje ideja o važnosti razumijevanja djece i mladeži.
- Spolni odnosi između muškaraca i žena" obogaćeni supravom žena na odlučivanje o svom (vlastitom) tijelu, aindustrija lijekova potpomogla je rasprostranjivanje togprava omogućujući uspješnu zaštitu od začeća.
Naslovi su bili politički kao i većina terminologije i prazne
retorike. Nazvao sam to razdoblje "demokratskim međuraz-
dobljem" iz dva razloga: demokratske vrijednosti iskušavale
su se kao alternativan sustav obiteljskih vrijednosti u obitelji
koji se pokazao valjanim, mada nedostatnim. Stoga je to
razdoblje bilo prilično ograničeno - jedno važno međuraz-
doblje u sukobljavanju s tradicionalnom strukturom obitelji.
Mada su političke i politizirane definicije problema izme-
đu spolova te između odraslih i djece bile i logične i nužne,
same po sebi nisu bile dovoljne kada se radilo o opisivanju
ili bavljenju unutarnjim obiteljskim odnosima. U vezi s
osnovnim sukobima interakcija te vrste, ideologija više spre-
čava, nego što promiče zajedništvo. Čini se da ideologije i
totalitarni sustavi imaju nešto zajedničko: oni stvaraju osje-
ćaj sigurnosti i smisla za posrećene, ali ne i za one na dnu
hijerarhijske ljestvice, ili one koji drukčije doživljavaju stvar-
nost.
Demokratske vrijednosti svakako su koristan dodatak te-
meljnim obiteljskim vrijednotama, no, same po sebi, nisu
dovoljne. Uporabu pojmova kao što su: sudjelovanje u odlu-
čivanju, pravo utjecaja, pravo glasa itd., moguće je povezati
samo uz sadržaj i strukturu obiteljskog života: primjerice,
gdje ćemo ove godine provesti Božić i tko će za što biti
zadužen? - ali ne i uz stvaran interakcijski proces koji je
presudan za to, kako će se članovi obitelji osjećati i slagati za
vrijeme božičnih blagdana.
Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj kako djece tako
i odraslih predstavlja kvaliteta interakcijskog procesa u obi-
telji. Onoga što nazivamo "tonom", "duhom", "ozračjem"
(atmosferom). Grčki filozofi to zovu "etosom". Ponovo ću se
kasnije vratiti na ovaj središnji pojam, a ovdje ću se zadovo-
ljiti isticanjem odgovornosti za kvalitetu tog procesa koja leži
na odraslim članovima obitelji. Ta je odgovornost nepreno-
siva i nedjeljiva u demokratskom smislu.
Na kvalitetu tog odnosa utječu brojni činitelji: ličnost i
životno iskustvo roditelja; njihov uzajaman odnos; njihovi
osobni usponi i padovi; njihova gledišta, stavovi i filozofija;
njihova svjesnost o sukobima i sposobnost njihova prevlada-
vanja; njihova snaga u odnosu na stresove i krize, itd.
To ne znači da djeca nemaju nikakvog utjecaja na taj
proces u obitelji. Naprotiv. Ona očituju veliki utjecaj upravo
svojim pomanjkanjem životnog iskustva; svojom logikom;
svojim mogućim nedostacima; svojom osjetljivošću prema
sukobima udruženom s njihovim pomanjkanjem iskustva u
njihovu prevladavanju, itd. Djeca također utječu na proces
svojom željom za suradnjom, svojom funkcijom gromobrana
u olujama roditeljskih sukoba te svojom životnošću i kreativ-
nošću.
No, djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitetu interakcije.
U obiteljima, u kojima se roditelji, iz različitih razloga, ne
umiju nositi s odgovornošću i u kojima zato djeca nakraju
"odlučuju", rezultat je uvijek destruktivan. Zadaće, dužnosti i
područja praktičkog djelovanja mogu se prenositi na djecu i
mlade, no roditelji su ti koji su odgovorni za dobrobit obitelji.
To ne znači da je pogrešno dati djeci pravo utjecaja u
demokratskom smislu, no samo pod uvjetom da je opći cilj
njihovo uvođenje u demokraciju. U situacijama u kojima
djeca i odrasli trebaju zajedno funkcionirati, djeci će biti
bolje ako odrasli budu, u prvom redu, ozbiljno shvaćali
njihove želje i potrebe. U obitelji i u društvu u cjelini, često
postoji ogromna razlika između postizanja nečega što želimo
i postizanja onoga što doista trebamo.
Obitelj je pravna cjelina samo pri stvaranju i raspadu.
Između toga tijekom svog nastojanja, ona je, prije svega,
egzistencijalna i emocionalna cjelina. Pohvalno je ako se
poštuju prava članova obitelji mada to nije dovoljan temelj
za njezino blagostanje i razvoj. Oni zahtijevaju više od puke
jednakosti u političkom i pravnom smislu - nužno je ravno-
pravno dostojanstvo.
Prijelaz na demokratsku obitelj doveo je do sukoba i
srazova koji su se, mada su za sobom ostavili mnogo žrtava,
događali u optimističnoj klimi uz uvjerenje da će se sve to u
budućnosti pokazati vrijednim truda. U početku je najvažni-
je bilo raskrstiti sa "starim", bez određenih ideja o "novome"
pa tako sve do danas ima puno obitelji koje obilježava velika
nesigurnost i ponešto žaljenja zbog toga što "suvremena
obitelj* nema već ugrađena gotova rješenja za svoje probleme.
Većina revolucionarnih glavnih zamisli pokazala je ogra-
ničenu vrijednost u praksi. Bile su, jednostavno, isuviše
apstraktne da bi poslužile kao smjernice u svakidašnjem
životu. Nove su se ideje pokazale složenije za sprovedbu nego
što se pretpostavljalo.
Sukob
U obiteljima, u kojima se odsustvo sukoba između odra-
slih smatralo idealom i u kojima se na sukobe između djece
i odraslih gledalo kao na izraz odgoja ili njegovo pomanjka-
nje, prva generacija nije, jednostavno, imala modele uloga
koji bi im pokazali kako se sukobi mogu otkloniti ili rješavati
na način koji bi obogaćivao zajedništvo, umjesto da ga
narušava.
Posve je prirodno da je prvim modelom poslužio onaj
političkog sukoba - tj. model borbe za vlast. Takav je model
neprimjeren za obitelj iz jednostavnog razloga što neminov-
no stvara pobjednike i gubitnike. Za obitelj to znači da je
zajedništvo na gubitku. Mnogi ljudi imaju s tim potresno
iskustvo, jer su razvodi brakova i obitelji s jednim roditeljem
učestaliji nego ikada prije u ljudskoj povijesti.
Ravnopravnost
Unutar obitelji, ideja o ravnopravnosti pokazala se naj-
prije kao pokušaj rušenja uloga spolova i njihovo preobliko-
vanje u smislu veće jednakosti. Više se nije uzimalo zdravo
za gotovo da muškarac ima ulogu opskrbljivača, a žena ulogu
kućanice.
Osobito u obiteljima u kojima je ta demokratizacija uloge
spolova uspješno uvedena, bilo je nužno suočiti se s činjeni-
com da, mada je "ravnopravnost" možda bila pogodnim
parametrom na praktičnoj i organizacijskog razini, ona nije
imala nikakvog učinka u stvaranju zdravije ravnoteže izme-
đu muškaraca i žena ni na jednom drugom području. Zavla-
dali su novi stereotipi.
Zajedničko obavljanje praktičnih poslova vezanih za kuću
i djecu, nije samo po sebi predstavljalo rješenje načina
dijeljenja odgovornosti, stavova i emocionalnog "gospodare-
nja".
Kao izravni nasljednici starih totalitarnih vladara, uloge
muškaraca u obitelji bile su podvrgnute općoj kritici. Veliki
broj muškaraca doživio je te pokude kao neku vrstu kastrira-
nja, što je, u svakom slučaju, bio paradoks: muškarci i očevi
nikada nisu igrali važnu ulogu u obitelji, ni kvantitativno, ni
kvalitativno, pa se, prema tome, kritika uglavnom temeljila
na onome što muškarci i očevi nisu radili.
Manje-više spremno, muškarci su preuzimali sve više za-
daća i odgovornosti u obitelji, a uz sve rasprostranjeni je
pojavljivanje žena na tržištu rada, monopol muškaraca na
ulogu dobavljača doživio je svoj kraj. Potreba za identifika-
cijom muškog identiteta, kao temelja za ponovno određiva-
nje uloga muškaraca kao partnera, ljubavnika, očeva i člano-
va obitelji, povećavala se kod oba spola.
Ubrzo je ravnopravnost postala "istovjetnost" ("nježni muš-
karci", "meki muškarci"), a nakon kratkog iskoraka u drugu
krajnost ("macho" muškarac), obje su strane shvatile da rješe-
nje problema ne leži u "davanju ženama onoga što hoće". Tzv.
ženske vrijednosti, koje svojim većim dijelom predstavljaju
temeljne ljudske vrijednosti, ne mogu se, jednostavno, preu-
zeti od žena.
Tisućama godina, ženama su se poricala osnovna ljudska
prava, no one su, unatoč tome, u manjoj ili većoj mjeri,
zadržale svoja ljudska obilježja. Muškarci izolirani u svojoj
ulozi udaljili su se od svojih ljudskih obilježja. U tome je
pogledu pomanjkanje ravnopravnosti još uvijek nedvojbeno.
Poštovanje
I "poštovanje" i "prihvaćanje" bile su ključne riječi u novoj
ravnopravnosti između spolova, no obje su se mogle shvaćati
na različite načine, čak jako različite, ovisno o osobnosti
pojedinca.
Naprimjer, je li poštovanje nešto što mi kao ljudska bića
dugujemo jedni drugima već samo stoga što postojimo, ili je
to nešto što moramo "zavrijediti? Trebam li, za početak,
poštovati postupke svoga bračnog partnera, ili tek pošto
ocijenim njezine rezultate? (Njezin odgoj djece, za razliku od
načina na koji sam ja odgajao moju djecu, naprimjer.) Što to
znači kada mi prartner kaže: "Moraš to prihvatiti!"? Trebam
li skriti svoje neslaganje? Trebam li pristati ili to odglumiti?
Može li ona "zahtijevati" moje prihvaćanje? Ili je to možda
dar koji joj mogu pokloniti jer je volim. Što će se dogoditi ako
je ja poštujem i prihvaćam takvom kakva je, ali shvatim da
mi je neizdrživo s njom živjeti? Da li je nužno moći razumjeti
drugoga prije no što ga možemo poštovati i prihvatiti - ili
možda voljeti? Ili, možda, razumijevanje nema s tim nikakve
veze?
Ako ove apstraktne pojmove želimo primijeniti kao temelj
interakcije u obitelji - ako trebaju postati stvarnima - onda
našu pozornost moramo najprije usmjeriti prema unutra.
Moramo naučiti prihvaćati sebe takvima kakvi smo i s tog
polazišta izgrađivati određeno samopoštovanje. Putem ta-
kvog procesa možemo naučiti koliko je besmisleno pomanj-
kanje tuđeg poštovanja uzimati osobno, a to nas opet vraća
na polaznu točku: jesu li poštovanje i prihvaćanje pretpostav-
ke za ljubav ili su njezina posljedica?
Zahtjevi
U vezi s trgovinom, pravnim ugovorima i političkim igra-
ma moći važno je govoriti o zahtjevima, ali ne i u obitelji.
Moguće je zahtijevati plaćanje održavanja, ali ne i odgovor-
nost. Moguće je zahtijevati starateljstvo nad djetetom, ali ne
i osobnu pažljivost. Odnos pun ljubavi između muškarca i
žene, ili između roditelja i djece, dar je i povlastica. To nije
nešto što možemo zahtijevati jedni od drugih. Glavno pravilo
koje vrijedi za odnose u obitelji sastoji se u prirodnom
prihvaćanju zahtijevanja onoga sto želite i možda će vam se
ponekad posrećiti da to i dobijete, no posljedica toga je da
često gubite dodir s osobom za kojom težite.
U obitelji, svaka vrsta zahtjeva koja se odnosi na, primje-
rice, odgovornost, osjećaje, obzirnost, spolnost, pažljivost,
dužnost, zajedništvo ili poštovanje, neminovno će predstav-
ljati zahtjev za ljubavlju. To je, naravno, apsurdan zahtjev
ali ujedno i opravdanje čežnja.
Obitelji, kao demokratskom sustavu, nedostaje jedna di-
menzija koja je od središnje važnosti za zdravlje i razvoj
njezinih članova; dimenzija koju nesumnjivo nalazimo u
namjerama mnogih političkih proglasa i deklaracija, ali
nikada i u političkoj praksi. Radi se o dimenziji ravnoprav-
nog dostojanstva.
I.3. Zajedništvo ravnopravnog dostojanstva
Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, došlo je do
presudnog kvalitativnog napretka u odnosima između odra-
slih i djece. To možda najbolje pokazuje činjenica da djeca
i mladež mogu danas funkcionirati u svijetu s mnogo jačim
osjećajem prirodnosti i svjesnosti. Oni više nisu spremni
automatski tolerirati povrede i prijestupe svojih roditelja, na
što su prijašnji naraštaji bili prisiljavani.
Istodobno, činjenica je također da ni obitelj, ni društvo u
mnogome ne uspijevaju ispuniti potrebe djece i mladih da
sebe vide kao vrijedne članove zajednice. No, s druge strane,
u neposrednijim odnosima zlouporaba moći nije više tako
uobičajena niti općenito prihvaćena.
Pojava ravnopravnog dostojanstva također se jasno očitu-
je u odnosima između muškaraca i žena. Postoje jasni poka-
zatelji da su uloge spolova na mnogim područjima odigrale
svoje te da se sadašnja praznina može zamijeniti samo
temeljnim ljudskim vrijednostima koje promiču jednako do-
stojanstvo između često različitog načina razmišljanja muš-
karaca i žena, različitog iskustva itd. Do kojeg su stupnja te
razlike biološki ili povijesno-kulturološki uvjetovane ovdjenije važno, jer je bitno obilježje načela ravnopravnog dosto-janstva da ono upravo ističe razlike i ne nastoji ih ujednačitiili razriješiti. Postoji, stoga, potreba za sličnim stavovima iponašanjem bez obzira na to govorimo li o osobnim odnosi-ma između muškaraca i žena, odraslih i djece, hindusa ikršćana, Afrikanaca i Skandinavaca, liječnika i pacijenata iliposlodavaca i zaposlenika.
Mnogo je opravdanih razloga za nesigurnost i neodluč-nost koje nalazimo u nizu suvremenih obitelji koje su seusudile ostaviti prošlost iza sebe kako bi eksperimentirale shumanijim načinima uspostavljanja zajedništva. Jedan odnajvažnijih je možda činjenica da smo već oko dva stoljećasvjesni ideje ravnopravnog dostojanstva, ali smo se rijetko snjom susreli u praksi. Naprosto nam nedostaju jasni i razu-mljivi primjeri i modeli uloga.
Dok je "jednakost" statička, mjerljiva cjelina, ravnopravnodostojanstvo dinamički je proces. Ravnopravno dostojanstvoperiodičko je iskustvo koje obje strane doživljavaju u odnosu,no koje u nekim drugim razdobljima treba prilagoditi kakobi se ponovo uspostavilo. Ravnopravno dostojanstvo razliku-je se, primjerice, od jednakosti po načinu na koji se ne moranužno odražavati ni u jednoj određenoj dodjeli uloga.
Činjenica da žena sprema jelo u kuhinji u subotnje poslijepodne, dok njezin muž gleda utakmicu na televiziji - iliobrnuto - ne govori nam ništa o ravnopravnom dostojanstvuizmeđu njih. Nejednakost je važna za ravnopravno dostojan-stvo samo onda kada je nametnuta; a jednakost je važnasamo utoliko ukoliko različita područja rada i odgovornosti
pridonose razvoju određenih središnjih i općih ljudskih vri-
jednosti za osobu koja ih je poprimila.
Kada, naprimjer, očevi posvećuju puno više vremena
svojoj djeci, to u svakom slučaju može predstavljati olakšanje
za majke. No zajedništvo između roditelja razvija se samo
onoliko koliko očevi razvijaju svoj opći ljudski opseg, i u
dubinu i u širinu i to putem svog druženja s djecom.
Sposobnost spontanog odnošenja s ravnopravnim dosto-
janstvom prema odraslom partneru ili djetetu ovisi, kao i
mnoge druge stvari, o iskustvu koje nosimo iz obitelji u kojoj
smo odrasli i o modelima uloga koje smo tamo vidjeli. Može
biti vrlo teško obraćati se ljudima s jednakim dostojanstvom,
ako smo u našem odgoju iskusili suprotno. To također može
biti teško, ako je netko bio mažen zbog svog izgleda, sposob-
nosti za suradnju ili dobrih ocjena u školi. Za većinu ljudi,
ravnopravno dostojanstvo još uvijek predstavlja vrijednosti
koja zahtijeva učenje i svakodnevno upražnjavanje.
Kao polazišnu točku u ovoj knjizi odabrao sam djecu i
njihov razvoj, jer to držim prirodnim polazištem, i kada smo
sa svojom djecom, i kada nastojimo sami sebe bolje razumje-
ti. Razlog zbog kojeg nam psihoterapija može malo pridoni-
jeti u objašnjavanju načela uspostavljanja odnosa s ravno-
pravnim dostojanstvom među članovima obitelji, leži u činje-
nici da je ravnopravno dostojanstvo uvijek bilo jedinim
valjanim načinom rješavanja psiholoških sukoba i egzisten-
cijalnih kriza.
Pojmovi kao što su: samosvijest, dostojanstvo (dignitet),
biti ono što jesmo, očuvanje osobnog identiteta, iskazivanje
sebe, postavljanje granica i povlačenje crte, uvijek su pred-
stavljali središnje elemente u procesu ozdravljenja. Znamo,
stoga, da oni igraju važnu ulogu i to ne samo za psihološko,
socijalno i duhovno blagostanje, već i u stvaranju uspješnih
obitelji i zajednica.
Sa svim ovim osobinama, djeca se ili rađaju ili ih razvijaju
uz odgovarajuću potporu. S povijesnog stajališta, upravo su
ove vrijednosti bile latentno prisutne kod većine ljudi od
njihove druge godine pa sve do odrasle dobi. No, za većinu
je ljudi to latentno stanje potrajalo čitav njihov život, kod
nekih je urodilo osobnim prodorima - vrlo često u obliku
sloma.
Tijekom dvadesetog stoljeća naviknuli smo se na činjenicu
da su niski stupanj samosvijesti, zlostavljanje i drugi oblici
destruktivnog ponašanja, psihosomatska oboljenja, depresi-
ja itd. poprimili status nacionalnih bolesti. Sada, na pragu
novog stoljeća, bogatiji smo za dvije stvari koje mogu promi-
jeniti ovakvu sliku. Nalazimo se na prekretnici napuštanja
ideala o dobro prilagođenom pripadniku masa i stekli smo
spoznaje i iskustvo o ljudskom zdravlju i razvoju koji su u
mnogome potpuno izmijenili naše gledanje na ljudska bića.
II. POGLAVLJE
DJECA SURAĐUJU!
Kada djeca prestaju surađivati, to je, onda, ili zbog toga što susurađivali previše i predugo, ili stoga što su im narušili integritet,ali nikada stoga što ne bi bila spremna na suradnju.
II. 1. Temeljni sukob
Iz najranijih pisanih dokumenata vidljivo je da su ljudiuvijek bili svjesni osnovne egzistencijalne dileme: sukobaizmeđu pojedinca i skupine, između pojedinca i društva,individualizma i konformizma, identiteta i adaptacije - ili,kako ja to radije nazivam: sukoba između integriteta i surad-nje.
INTEGRITET(svijest o sebi, identitet, ja...)
SUKOB
SURADNJA(kopirati/oponašati)
Generacijama su se sav odgoj, obrazovanje i ophođenje
temeljili na određenom načinu shvaćanja tog sukoba. Shva-
ćanje da su djeca u osnovi nesklona suradnji, da su asocijalna
i egocentrična. Stoga je zadaća odraslih bila jasna: djecu
svakako naučiti surađivati, prilagođavati se i voditi računa o
drugima. Načini su bili razni, a u drugoj polovici našeg
stoljeća posebno se teži manjoj primjeni tjelesnog nasilja i
većoj primjeni dijaloga. Kada sam se ja rodio, zdravstveni
nadzornici i pedijatri preporučivali su strukturu i higijenu -
taj je sustav postao znan pod nazivom "tišina, čistoća i
redovitost".
Majkama je rečeno da obvezno moraju djecu dojiti u
određeno vrijeme i u određenim vremenskim razmacima, a
isto vrijedilo je i za spavanje, higijenu itd. Argumentom za to
bilo je mišljenje da će, u suprotnom, djeca vladati! Kada su
se majke kasnije zabrinjavale zbog česte frustriranosti i plača
svoje djece, stručnjaci su spremno upozoravali da ne smiju
odustati. Uvjeravali su ih da malo plača i urlanja neće djeci
naškoditi. Naprotiv, to je dobro za pluća. Mnogi od nas
preživjeli su prve godine svoga života u prilično dobrom
stanju, zahvaljujući našim roditeljima kojima je naša frustri-
ranost slamala srce pa su zanemarivali liječničke naredbe i
uzimali nas u naručje kada to nisu trebali.
Ova se metoda temeljila na onom istom razumijevanju
dječje prirode koje sam upravo spomenuo. Znalo se da djeca,
također, dolaze u sukob sa svojom potrebom da ostanu
netaknuta, s jedne strane, te sa svojom željom da surađuju,
s druge strane. No, smatralo se, da će u devet od deset takvih
slučajeva djeca odabrati da se brinu za sebe. Oporbena uloga
roditelja sastojala se u tome da djeca od početka znaju tko je
nadležan.
Putem intenzivnog terapijskog rada s obiteljima tijekom
posljednjih četrdeset godina naučili smo da su prave činjeni-
ce što se tiče tog problema potpuno suprotne.
Kada su djeca stvarno suočena sa sukobom između inte-
griteta i suradnje - a to se njima događa jednako kao što se
događa i odraslima, većinom svakodnevno - ona, u devet
slučajeva od deset, odabiru suradnju. Djeci nisu potrebni
odrasli kako bi ih naučili prilagođavati se i surađivati. S
druge strane, oni osjećaju stvarnu potrebu za odraslima koji
ih mogu poučiti kako da pazite na sebe u interakciji s
drugima.
Dva su razloga zbog kojih odraslima može biti teško nositi
se s ovakvim prikazivanjem problema. Kao prvo, mi obično
ne posvećujemo mnogo pozornosti dječjem ponašanju kada
surađuju. Počinjemo opažati tek kada prestaju, ili odbijaju
surađivati. Drugo, djeca surađuju/oponašaju na dva načina:
izravno i nesvjesno. No, razmotrimo najprije što se u ovom
kontekstu stvarno podrazumijeva pod suradnjom.
II.2. Suradnja
Kao što sam već spomenuo, suradnja ovdje znači da djeca
kopiraju i oponašaju najvažnije odrasle osobe koje ih okru-
žuju. To su, prirodno, u prvome redu njihovi roditelji, ali
kasnije i drugi odrasli s kojima dolaze u bliži dodir.
Primjer
Moji su roditelji doživjeli sljedeću vrstu zagonetne pojave:Majčin porodiljski dopust je završio i dijete za prvo vrijemetreba smjestiti u jaslice. Roditelji ubrzo otkrivaju da nijenevažno tko će dijete ujutro odvoditi. Kada to čini majka,dijete je nesretno i čini se da ništa ne pomaže od onoga štoona poduzima kako bi ga smirila. Kada je očev red da gavodi, čini se da nema nikakvih problema. Sve je lako ijednostavno. Ovakvo iskustvo dovelo je do brojnih raspravaizmeđu roditelja o kvaliteti odgajatelja i jaslica, o "suvišezaštitničkom" ponašanju majke ili o brižnosti oca.
U većini slučajeva, pravi razlog s tim nema nikakve veze.Uzrok, posve jednostavno, leži u majčinoj emocionalnoj ne-spremnosti (sasvim opravdanoj) odvojiti se od djeteta. Ona jeuznemirena, tužna, živčana i nesretna, ali već više od trimjeseca potiskuje te osjećaje, jer je situacija u obitelji takvada ne pušta jednom od roditelja ostati kod kuće i čuvatidijete.
Mada majka (ili otac) nije svjesna tih osjećaja, dijete ihosjeća - i kopira. Dijete u ovakvom slučaju daje majci kom-petentan odgovor koji, iskazan terminima odraslih, glasi:"Draga majko, među nama nešto nije u redu - nešto jenerazjašnjeno. Ja Ti samo dajem na znanje i pretpostavljamda ćeš preuzeti odgovornost i riješiti problem, pa ćemo seoboje bolje osjećati."
Kad bismo upitali majku, koja se upravo rastala od svoguplakanog djeteta, surađuje li njezino dijete, ona bi najvje-rojatnije rekla - "ne". Učinila bi to zato jer se njezino poimanjesuradnje povezuje s prilagođavanjem - tj. s djetetovim tihimi nedramatičnim ostajanjem. Slične situacije zbivaju se pri-likom posjeta liječniku, zubaru itd.
Primjer
Karen i Christian upravo su dobili svoje prvo dijete nakon
puno godina čekanja. Kao i većina drugih novih roditelja,
jako su sretni, ali istodobni i nesigurni u svoje sposobnosti
nošenja s ogromnom odgovornošću koju traži dijete.
Karen je uzela godinu dana porodiljskog dopusta i, zbog
različitih razloga, ona i Christian nisu nikada ozbiljno raz-
govarali o svojoj nesigurnosti. To znači da joj je svakidašnji
život s djetetom vrlo naporan, a da pritom ne zna kako
prevladati svoju nesigurnost. Kada se Christian vraća s posla
kući, ili kada navrate rođaci ili prijatelji, oni se uglavnom
raspituju za djetetovo zdravlje ili konstatiraju kako mora da
je divno to što majka provodi tako puno vremena s djetetom.
Pomalo, ona potiskuje svoju nesigurnost, ali zauzvrat
postaje vrlo brižljivom u području djetetove higijene i pre-
hrane. Njezina kćerkica mora imati lijepu odjeću, ne smije
biti mokra i mora redovito i puno jesti.
Karen još doji svoju kćerkicu, tri mjeseca staru, ali dijete
odjednom počinje povraćati mlijeko. Karen je očajna, ali
nikome o tome ne govori, tek kada dijete počinje gubiti na
težini, ona se sabire i savjetuje s patronažnom sestrom. Kako
postoji mala statistička vjerojatnost urođenog suženja srca,
ugovara se bolnički pregled. Nalazi pokazuju da ne postoji
nikakav tjelesni poremećaj, no dijete i dalje povraća. Dojenje,
koje je prije predstavljalo intiman i ugodan doživljaj, pretvo-
rilo se sada u moru, i za majku, i za dijete. Prolazi nekoliko
tjedana tijekom kojih je dijete opet bilo hospitalizirano,
nakon čega se roditelji odlučuju obratiti obiteljskom terape-
utu.
Karenino dijete također je surađivalo pružajući majci
kompetentne povratne informacije. Teško je bilo znati kako
ih treba tumačiti, prije nego što su se u obitelji stvorile
određene okolnosti.
Prvo povraćanje moglo je značiti:
- "Hvala ti, mama. Sada sam sita!"
ili: "Mama, voljela bih jesti kad sam gladna, a ne kada je Tebi
do intimnog užitka sa mnom!"
ili: "Nešto između nas nije u redu, mama. Toliko si opsjednu-
ta dobrim majčinstvom da si posve zaboravila na moje
potrebe. Ne misliš li da bi bilo dobro porazgovarati s tatom?"
ili: "Slušaj, mama. Ne mogu više podnijeti kako se ophodiš sa
mnom. Zlo mi je od toga!"
Prije no što je obitelj stigla do te faze, situacija se već
ispolarizirala, baš kao što je tome sklona i tradicionalna
psihologija. Ili je majka neurotična, ili je brak roditelja u
krizi, ili nešto nije u redu s djetetom.
Upitana izravno, što podrazumijeva pod djetetovom su-
radnjom, majka je odgovorila: "Kad bi bar počela dobro jesti
i dobivati na težini, ja bih bila sretna."
No djeca ne surađuju na taj način. Ona idu u srž stvari.
Gine to nesvjesno, ali uvijek, s nepogrešivom sigurnošću,
upiru prstom u sukob koji koči blagostanje u obitelji.
Primjer
Obitelj je u restoranu. Dvoje djece, stare četiri i sedam
godina, potpuno uživaju u hrani i obiteljskom izlasku. I
roditelji uživaju u cijeloj situaciji i u društvu jedno drugog.
Kada je poslužena kava, a djeca pojela svoj sladoled, odrasli
su posve zaokupljeni nekim važnim i intimnim razgovorom.
Djeca neko vrijeme sjede za stolom i slušaju, no ubrzo
smišljaju igru. Počinju se vješto provlačiti pokraj slobodnih
stolova u restoranu. Roditelji ih dva puta zovu, ali se brzo
vraćaju svome razgovoru, dok djeca nastavljaju s igrom.
Odjednom ih otac srdito zove, strogim glasom. Kada djeca
poslušno prilaze stolu, on im govori: "Zar ne čujete što vam
se kaže? Ako se ne znate lijepo ponašati, ne vrijedi vas sa
sobom voditi. A sada je dosta. Idemo kući!" Djeca su zbunje-
na. Bez riječi odlaze spuštena pogleda, uvučeni u ramena.
Upravo su iskazali suradnju! Štoviše, surađivali su potpuno
otvoreno i izravno, bez potrebe za psihološkim tumačenjem:
naši su roditelji zaokupljeni jedno drugim, mi ćemo se nečim
zabaviti da im ne smetamo.
Nikome nije poznato što se poslije zbilo u toj obitelji.
Možda je večer prošla tako dobro da su roditelji zaboravili
na taj događaj. A možda i nisu, tako da nije teško zamisliti
sljedeći dijalog nekoliko mjeseci kasnije:
Dijete: "O, da,... možemo li i mi u restoran?"
Otac: "Pa, možda,... ali morat ćete se lijepo ponašati i ne
pokvariti sve kao prošli put?"
I opet je spontano, obazrivo ponašanje puno ljubavi
iskrivljeno u "lijepo ponašanje". Suradnja na osnovi neravno-
pravnog dostojanstva zamijenjena je poslušnošću.
Dječja sposobnost za suradnju očituje se na svim područ-
jima. Poznati su nam neki vanjski pokazatelji: četverogodiš-
nji dječak koji već sigurno hoda kao njegov otac; djeca koja
kopiraju roditelje kako jedu ili razgovaraju s mlađom braćom
ili sestrama itd. Ne događa se često da smo srditi ili zbunjeni
kada se vidimo u tom zrcalu.
Još negativniju reakciju izaziva dječje kopiranje/izražava-
nje osjećaja koje bismo ili radije zadržali za sebe ili kojih
nismo svjesni. Kada su mala, djeca nas često doslovce prou-
čavaju kako bi odgonetnula naše osjećaje prije no što ih
iskažemo. Pogledajte, naprimjer, što se zbiva kada posjetite
obitelj koja ima dijete staro između dva do osam mjeseci i
dvije i po godine: jedno od roditelja otvara vrata držeći dijete
u naručju, a ono intenzivno nekoliko sekundi proučava
majčino ili očevo lice prije pozdravljanja gosta. Ukoliko je
roditelj uzrujan, živčan, preplašen ili jednostavno nerado
prima goste, dijete će početi plakati ili okretati glavu od
posjetitelja. Ništa neće promijeniti na stvari i kada se roditelj
kurtoazno nasmiješi i kaže: "O, to ste vi, samo izvolite!"
Djeca će se, isto tako, osjećati uznemirenom prilikom
majčine ili očeve zaokupljenosti gostima, ako pritom nisu
sigurna u njihove osjećaje prema nazočnoj osobi, ili ako ih
oni taje od djeteta.
Kao obiteljski terapeut, svakodnevno se susrećem s nači-
nom na koji su djeca, osobito mlađa, uznemirena i s njihovim
zahtijevanjem pažnje srazmjerno problemima. Kada u tome
uspijemo i kada roditelji prihvate svoju odgovornost glede
problema, manja djeca tonu u san, a oni malo stariji počinju
crtati ili im postaje dosadno i žele kući.
Dječja sposobnost i spremnost da kopiraju svoje roditelje
seže tako daleko da čak uključuje i način na koji roditelji
rješavaju sukobe i probleme pa se čak nagađa do kojeg je
stupnja, naprimjer, alkoholizam povezan s biološkim nasli-
jeđem. Iskustvo stečeno putem obiteljske terapije ukazuje
nam da je on vjerojatnije izraz dječje suradnje s roditeljskom
samouništavajućom ličnošću kojoj su oni posebno privrženi.
Nije ništa neuobičajeno da dvoje djece iz iste obitelji
surađuju različito: jedno izravno, a drugo neizravno. To često
čudi i roditelje i stručnjake, pošto djeca imaju iste uvjete i
odgojena su na isti način!
Primjer
Mlada majka u jednom izbjegličkom naselju u Hrvatskoj
obraća se za pomoć psiho-socijalnoj službi naselja zbog
problema sa sedmogodišnjim sinom. On je nemoguć, gnjavi
i zanovijeta - drugim riječima: neposlušan i ne surađuje.
Ona ima još jednog sina od 12 godina. Otac im je poginuo
u ratu u Bosni prije šest mjeseci, a ostali su rođaci rasuti
između izbjegličkih logora i utočišta po raznim zemljama.
Prema majčinim riječima, stariji sin je dobar, zreo i surađuje.
Učitelji kažu da je introvertiran, ali pametan i marljiv.
Obitelj je bila izlagana nevjerojatnim preokretima i ogro-
mnim gubicima. Između ostaloga, izgubili su dom, prijatelje,
školu, obitelj, oca i muža. Majka se učila nositi s tim gubicima
onako kako bi to spontano učinilo devet od deset roditelja:
iz obzira prema djeci, zadržati za sebe patnju zbog bolnih
gubitaka, dopuštajući si suze samo ponekad kad ostane
sama. Takav je odabir dobrohotan i pun ljubavi, ali je,
nažalost, uobičajen i nezdrav, i za nju i za djecu.
Stariji sin surađuje s majkom izvršavajući sve što ona
traži. Svoju tugu zatomljuje u sebi, gasi mu se iskra života,
tjelesno propada, kreće se unaokolo pomalo mehanički, za-
gonetna i ponešto ukočena lica. U odraslima s kojima se
susreće pobuđuje sućut i brižnost. Prešutno je združen sa
svojom majkom što oboje smiruje i daje im snagu. On je
izravna kopija majčinog vanjskog ponašanja.
Mališan od sedam godina postupa upravo suprotno. On
je taj u obitelji koji na djelu iskazuje svoju žalost, očajanje,
čežnju za prijateljima, frustriranost i odricanje. On pokušava
izraziti osjećaje koje njegova majka potiskuje. No, ona se ne
može istodobno zatvoriti za svoje osjećaje i biti otvorenom
za njegove. Osjećaji su im i suviše slični da bi to bilo moguće.
I on bi želio surađivati kao njegov veliki brat, ali jednostavno
ne može. Iskazi njegovih osjećaja stvaraju knedlu u grlu i
nezadovoljstvo pa ne pobuđuju sućut i brižnost okoline, već
njezinu bespomoćnost i uznemirenost. On ne postaje "velikim
i pametnim" kao njegov brat, već "malim i zločestim".
Majka surađuje i žrtvuje svoje vlastito zdravlje za ono što
drži najboljim za svoju djecu. Oboje njene djece surađuju i
žrtvuju svoje zdravlje, no u ovom je slučaju mlađi sin taj koji
drži ključ rješenja za zdravije zajedništvo u obitelji. On je taj
koji pokazuje put.
Majka je bila dovoljno svjesna da shvati koliko joj je
potrebna pomoć. I nije, zapravo, važno kako je uopće počela
biti svjesna problema. Važno je da je ozbiljno shvatila signale
upozorenja i da o problemu treba porazgovarati s ostalima.
(Uključenje u skupinu žena u sličnoj situaciji i na taj joj
je način pružena mogućnost prihvaćanja njezine patnje, što
je onda pomoglo i njezinom starijem sinu iskazati svoju bol,
a mlađem ponovo zadobiti tlo pod nogama.)
S tom se pojavom često susrećemo u obiteljima u kojima
je tjelesno nasilje sastavni dio obiteljskog života. Ovdje ne
mislim prvenstveno na nasilje kojim se roditelji još uvijek,
nažalost, služe u odgoju, već na obitelji u kojima se otac često
nasilno ponaša prema ženi i djeci.
Tipično je da će dvoje djece u ovakvoj obitelji različito
surađivati (tj. opredijeliti se za jednog od roditelja), tako da
će im se ponašanje potpuno razlikovati kad postanu tinejdže-
ri. Jedno će biti baš tako nasilno i destruktivno kao i otac, u
ekstrovertiranom smislu; drugo će nasilnosti usmjeriti prema
unutra i postati autodestruktivno. Ovakva autodestruktivna
reakcija može se očitovati na različite načine. Može biti
očigledno autodestruktivnom putem, primjerice, uporabe
droga i alkohola, pokušaja samoubojstva ili seksualnog pro-
miskuiteta. No, ona može biti i manje vidljivom, naprimjer,
u vidu povučenog, skromnog ponašanja, pomanjkanja spo-
sobnosti stvaranja osobnih veza ili njihova odbijanja, pretje-
rane odgovornosti prema drugima itd. Drugim riječima, na
načine koje često pogrešno smatramo rezultatima "dobrog
odgoja". Iz više razloga, još uvijek su dječaci ti koji postaju
nasilni, a djevojčice autodestruktivne. Jedan od ključnih
razloga možda je to što djevojčice češće oponašaju majku te
surađuju svojim autodestrukivnim ponašanjem. Kao što ću
još o tome pisati kasnije, ima pokazatelja da objašnjenje i
nije tako jednostavno, već je više stvar činjenice da je način
na koji se djeca odnose prema svojim roditeljima različit po
svojoj prirodi i kvaliteti.
Ako se promatra shematski, čitav problem izravne i ne-
svjesne suradnje/oponašanja vrlo je jednostavan:
- Djeca izvrgnuta pokudama postaju i sama kritična prema
drugima ili samokritična.
- Djeca koja su odgajana uz primjenu nasilja, postaju isama nasilna ili autodestruktivna.
- Djeca odgojena u obiteljima u kojima nitko ne iskazujeosjećaje, postaju povučena ili pričljiva.
- Djeca koja su bila izvrgnuta nasilju ili spolnom zlostav-ljanju, postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumje-rena i nasilna.
Ovaj bi popis mogao biti još jasnijim i iscrpnijim, no nije
mi namjera gomilati odgovore. Cilj mi je, jednostavno, ista-
knuti da svi imamo valjane razloge za ono što činimo. Svi
smo nedužno dovedeni do destruktivnog/autodestruktivnog
ponašanja.
Zanimljiva (i kompetentna!) pojava u vezi s djecom jest ta
da djeca samo preuzimaju i iskrivljavaju destruktivno pona-
šanje odraslih te često to čine tako da se tek kasnije u
njihovom životu to pojavi kao problem. To, s druge strane,
ne znači da djeca uvijek neizravno surađuju s destruktivnim
ponašanjem odraslih. Od prilike, u polovini slučajeva, ona
surađuju izravno, što njihova okolina, prirodno, doživljava
kao problem već mnogo ranije.
Djeca, koja imaju sreću da njihovi roditelji uglavnom
izbjegavaju destruktivno ponašanje, kopiraju svoje roditelje
izravno.
- Uvažavana djeca uzvraćaju uvažavanjem.- Pažena djeca skrbe za druge.- Djeca neoštećena integriteta, čuvaju tuđi integritet.
Problem s pojmovima kao što su: uvažavanje, skrb, nasilje,
ljubav, obzirnost itd., u njihovoj je apstraktnosti. Puno po-
stupaka, koje je većina odraslih naučila smatrati izrazom
ljubavi i skrbi, to, u stvari, nisu. Oni su po svojoj namjeri
takvi, ali to nije dovoljno. U dobra stara vremena, kada je
obitelj još bila autokratskom strukturom moći, roditelji su
uspijevali potisnuti dječju kompetentnost. Srećom, danas je
to puno teže. Djeca i mladež postali su samouvjerenijima,
roditelji fleksibilnijima, a društvo u cjelini spremnije shvaća-
ti dijete kao osobu.
II.3. Integritet
Riječ "integritet" neka je vrsta naslova ili skupnog pojma
za djetetovo tjelesno i psihološko postojanje: individualnost,
granice, nepovredivost, karakter, "ja", identitet itd.
Kao što smo već spomenuli, djeca su, u cjelini, bespomoć-
na u pogledu zaštite svog integriteta u odnosu na roditelje.
To, međutim, ne znači da su ona općenito nekompetentna -
ona mogu, u stvari, u velikoj mjeri odrediti svoje vlastite
granice - ali znači da često spremno zanemaruju obzire
prema sebi kako bi surađivala sa svojim roditeljima.
Da bismo to zornije prikazali, možemo razmotriti jedno
od značajnih, klasičnih područja povreda i narušavanja:
incest. Pod tim ovdje podrazumijevamo spolno zlostavljanje
djece ili pastorčadi što čine očevi ili majke te strašnu povredu
djetetovog tjelesnog ili psihičkog integriteta.
Sve žrtve incesta mogu posvjedočiti kako su ono što im se
zbilo doživjeli kao veliko zlo i kako su se na mnoge načine -
i verbalne i neverbalne - pokušali obraniti. Zrela i brižna
odrasla osoba puna ljubavi ne bi se mogla ne obzirati na
pokušaje obrane uz vapaj "Ne!" Ali sve žrtve incesta napustile
su svoje vlastite granice kako bi surađivale, a kada im je
prijestupnik zaprijetio, ili na neki drugi način njima mani-
pulirao da ne progovore o tome u javnosti, oni su postajali
lojalnijima tom nerazumnom obećanju nego prema samima
sebi. To bi često potrajalo i čitav život ili, u najmanju ruku,
nekoliko godina. Kada djeca mogu tako autodestruktivno
reagirati na nepravdu koju ogromna većina ljudi u društvu
smatra i moralno vrijednom prijekora i povredom zakona,
onda nije teško zamisliti kako se djeca šutljivo i autodestruk-
tivno nose sa svakidašnjim nepravdama koje se obično pri-
hvaćaju kao koristan ili nužan sastavni dio "dobrog odgoja".
Jedan dio problema u vezi s djecom njihovo je općenito
autodestruktivno reagiranje na povrede. Kada roditelji, bilo
svjesno ili nesvjesno, povrijede dječji integritet uvijek na isti
način i u redovitim vremenskim razdobljima, djeca ne dolaze
do zaključka da su njihovi roditelji pogriješili. Oni zaključuju
da su oni učinili nešto nevaljalo! Gube svoj osjećaj samosvije-
sti i gomilaju u sebi osjećaj krivnje.
Rad sa žrtvama zlostavljanja od strane odraslih poučio
nas je da su povrede i osjećaj krivnje u razmjernom odnosu.
Izričiti cilj zlostavljanja jest totalno narušavanje integriteta
žrtve, a da ona pritom - svakako u određenoj fazi - ne umre.
S mučiteljevog stajališta, zlostavljanje je uspjelo ako je žrtva
doživjela osjećaj krivnje.
Ova ista pojava prisutna je među djecom koju smo upo-
znali, a koja su bila smještena u neku ustanovu zbog pomanj-
kanja roditeljske skrbi. Ako se pomanjkanje skrbi iskazuje u
obliku tjelesne i psihičke okrutnosti, djeca tada pate od
izrazitog nedostataka samosvijesti i ogromnog osjećaja kriv-
nje. To se često iskazuje lojalnošću prema roditeljima i može,
primjerice, siliti djecu da preko vikenda odlaze kući, mada
znaju da će opet biti povrijeđena.
Drukčija je situacija s djecom čiji roditelji nisu bili u
mogućnosti skrbiti za njih, no koji ih nisu zlostavljali. Ta
djeca često realnije vide svoje roditelje i sposobnija su odlu-
čivati o svojim potrebama.
Ali, vratimo se uobičajenim, svakidašnjim odnosima iz-
među djece i odraslih. Djeca su uvijek umjela dati odraslima
na znanje da su im povrijedili integritet, no njihova se
kompetentnost, kako smo već spomenuli, često zanemaruje,
potiskuje i pogrešno shvaća.
Kada sam ja bio dijete, roditeljima i učiteljima bilo je
posve normalno da je djecu moguće "popravljati" govoreći im
kako su "pogriješili"; vjerovali su da će djeca postati "dobra"
samo ako im kažete dovoljno uvjerljivim tonom i odgovara-
jućim izrazom lica kako su "zločesta".
Reći djeci da su kriva, čista je povreda njihova integriteta.
Djeca su to oduvijek pokušavala priopćiti odraslima putem
jasne, nedvosmislene neverbalne komunikacije: u njihovim
očima bile su suze/ili bol, pogledali bi, na trenutak, u odra-
slog pa, ukoliko njihova poruka nije bila shvaćena, ukočili bi
se, spustili pogled na zemlju a glavicu na grudi. Sasvim jasna
poruka kojoj samo nedostaju riječi: Ti mi nanosiš bol!" - da
bi bila potpuna.
U početku, riječi nisu manjkale, no naišle su na odbijanje
poput: "Šuti, sad ja govorim!" Jezik tijela pogrešno se tumačio
kao prkos te je dočekivan riječima: "Gledaj me kad ti govorim!"
Tako su roditelji onda, a i danas, zadovoljavali izvanjski
društveni ideal: "Nije uopće važno da li te ono što ja kažem
boli - a ako je tako, barem ćeš bolje zapamtiti! Ono što je
puno važnije jest da se naučiš pravoj pristojnosti, što znači
gledati osobu koja ti nešto govori u oči!"
Ukoliko to nije postizalo željeni učinak, odrasla bi osoba
zgrabila dijete za bradu i silom mu podigla glavicu, a tada
je preostajao samo jedan način obrane: spušten pogled koji
bi izluđivao većinu roditelja do uporabe fizičkog nasilja ili
osamljivanja djeteta dok ne popusti.
Ova gotovo svakidašnja pojava, ozbiljna je povreda djete-
tovog integriteta s doživotnim posljedicama. Ona ne ostavlja
posljedice samo na trajnu kvalitetu djetetova života već i na
trajnu kvalitetu odnosa između roditelja i djeteta.
Činjenica da je ovakva praksa bila uobičajenom u Dan-
skoj prije trideset ili četrdeset godina i još uvijek se, u mnogim
zemljama, primjenjuje kao nešto posve normalno i prihvat-
ljivo, zahvaljuje dvjema stvarima: Prvo, to je nešto što su
radili svi roditelji pa je, stoga, samo po sebi razumljivo.
Drugo, i puno važnije za ovaj kontekst, jest činjenica da djeca
surađuju! Ono isto dijete, koje je otjerano iz sobe ili na
spavanje bez večere, kako bi se urazumilo, možemo, dva sata
kasnije, ili sljedećeg jutra, vidjeti u prividno savršenom skla-
du s roditeljima. S ocem igra nogomet, mazi se s majkom ili
trčkara po dvorištu igrajući se s ostalom djecom. Možda se
morao službeno ispričati roditeljima, a možda su njegovi
roditelji preuzeli inicijativu riječima: "Hoćemo li sada sve
zaboraviti i opet biti dobri prijatelji?"
Dijete nije bijesno na svoje roditelje i ne odnosi se prema
njima nimalo više kritički nego prije. Ali je ono, zato, izgubilo
još malo više svoje samosvijesti, izgubilo je još jedan mali dio
sebe, a postalo malo više onakvim, kakvim ga žele njegovi
roditelji. No, poput sve ostale djece, ono voli svoje roditelje
bezuvjetno i spremno je biti onakvim kakvim oni hoće,
gotovo ne obzirući se na cijenu. Ono je tako uvjereno da su
roditelji u pravu, a ono da je nevaljalo, da će, najvjerojatnije,
potisnuti bol i poniženje, a dvadeset godina kasnije radit će
to isto svome sinu.
Sposobnost djece za suradnju često se uzima za potporu
teoriji da je neka određena metoda odgoja baš ona "prava",
ili da djeci neće "naškoditi" ono čemu ih izlažu odrasli.
Primjer
Jedna mlada majka nikako nije uspijevala izaći na kraj s
dužnostima koje su je kod kuće čekale poslije posla. Nije
živjela s ocem svoje djece pa je sama morala obavljati pranje
rublja, čuvati djecu staru 3 i 5 godina, pospremati kuću,
pripremati hranu, okopavati vrt itd. Rješavala je to zaključa-
vanjem djece u sobu na nekoliko sati svakog dana, dok bi ona
obavljala kućanske poslove.
Odgojitelji u vrtiću primijetili su da je oboje djece pomalo
pasivno, da izgledaju tužno i potišteno. Jedna od odgojitelji-
ca porazgovarala je s njima, a oni su joj povjerili da ih jako
smeta to što ih majka zaključava. U kasnijem razgovoru,
majka je otvoreno priznala odgojiteljici svoju metodu i bra-
nila je pomoću dva argumenta: kao prvo, i njezina je majka
to isto činila njoj pa joj nije ništa naudilo i, drugo, ona je
čula djecu kako se igraju i pričaju svaki put kada bi prolazila
pokraj zaključane sobe. Mislila je da su djeca zadovoljna, a
ona su, zapravo, samo surađivala.
Da ponovimo, ne radi se o "ispravnom" i "pogrešnom"; ne
radi se o tome je li ispravno ili pogrešno zaključavati djecu
na 3 sata dnevno. Radi se o uočavanju signala koje nam djeca
šalju i njihovu ozbiljnom shvaćanju pa i kada to podrazumi-
jeva promjenu uobičajene prakse odraslih koju su držali
ispravnom na temelju svog vlastitog odgoja ili obrazovanja
te i onda kada svi oko nas postupaju isto. Tjelesno zlostavlja-
nje povreda je svačijeg integriteta - uključujući i djecu. To
vrijedi i onda, kada to nazivamo "jedinim rješenjem", "malo
batina", "pravom na tjelesno kažnjavanje" itd. Već čitav niz
eufemizama govori o tome, kako to izbjegavamo zvati čistim
nasiljem, čime potvrđujemo da smo potpuno svjesni pogreš-
ke.
Unatoč tomu, spremni smo opravdavati uporabu nasilja
baš kao što i ona mlada majka opravdava zaključavanje
djece. "I ja sam, kao dijete, dobila nekoliko puta dobre batine
kad sam ih zaslužila i to mi nije nimalo naudilo." Te: "To je
djelotvorno! Kada djeca naprave nešto što ne bi smjeli,
trebate ih samo jako i često pljesnuti pa to više neće činiti!"
Argument da je to "djelotvorno" uobičajen je, ne samo za
odnose između roditelja i djece, već i među onima, profesio-
nalno zaduženima za odgoj i ophođenje. Po mom mišljenju,
krajnje je vrijeme da se time prestanemo služiti kao glavnim
argumentom i to iz dva razloga.
Prije svega, danas već toliko znamo o sposobnosti i spre-
mnosti djece (i odraslih) na suradnju da taj argument više i
ne vrijedi.
Drugo, toliko znamo o dugotrajnim posljedicama nasilja
da je, jednostavno, neetično opravdavati njegovu primjenu
kratkotrajnim, površnim učincima.
Držim da je vrijeme početi postavljati manje primitivna
pitanja o tome što činimo jedni drugima, bez obzira nazivali
to odgojem, pedagogijom ili terapijom. Nije dovoljno moći
tvrditi da je nešto "djelotvorno". Moramo ispitati zašto i kako.
Kakva je ljudska i međuljudska cijena koju mi, djeca, klijenti,
pacijenti i ostali članovi društva moramo platiti za nešto što
samo na površini izgleda kao uspjeh? Ako je cijena žrtvovanje
integriteta jedne strane kako bi se zadovoljila druga, onda je
cijena previsoka. To je jednostavno i civilizacijski neetično.
Problem je, međutim, kako smo već spomenuli, u tome da
je "sve djelotvorno" i, što se više od jedne strane zahtijeva
odustajanje od integriteta, to je stvar djelotvornija. Zbog toga
šestogodišnja žrtva incesta u trinaestoj godini sliči na zavod-
ljivu Lolitu. Zbog toga djeca u Japanu počinjaju samouboj-
stvo jer su u panici zbog svojih školskih postignuća. Zbog toga
novopečene religijske sekte imaju takav odaziv. Zbog toga
desetine tisuća ljudi plaču kad umre Staljin ili Tito. Zbog
toga patrijarhalno nastrojeni očevi i bake željni vlasti mogu
živjeti u iluziji da iza njih stoji cijela obitelj dok, u stvari, oni
imaju obitelj pod nogama.
U prošlosti, kada smo još uvijek vjerovali da se djeca
rađaju kao nekompetentna polu-bića, bilo je moguće oprav-
dati povredu njihova integriteta. Odrasli su imali moć, a to
je uključivalo i moć tumačenja i opisivanja stvarnosti. Podra-
zumijevalo se da znaju što je za djecu najbolje. Znali su što
djeci treba da bi se razvijala i postala pravim ljudima.
- "Shvatit ćeš vrijednost toga kad odrasteš!"- "To je za tvoje vlastito dobro!"- "Jednoga ćeš mi dana za to biti zahvalan!"- "Mene to više boli nego tebe!"
Ovo su samo neke od klasičnih tvrdnji uz povrede dječjeg
i mladenačkog integriteta. Kada ove izjave tumačimo sa
suosjećanjem i razumijevanjem, one nam otkrivaju i nelago-
du odraslih zbog njihovih postupaka, ali i društvenu nužnost
takvog postupanja.
Ali danas znamo više. Znamo da su djeca kompetentna:
- Djeca umiju iskazati sadržaj i granice svog integriteta.- Djeca su od rođenja društvena bića.- Djeca kompetentno surađuju sa svakom vrstom ponaša-
nja odraslih, bilo da je ono konstruktivno ili destruktivnopo njihov život.
- Dječje verbalne i neverbalne povratne informacije sadr-že, uz ostalo, kompetentne pokazatelje u svezi s naraviemocionalnih i egzistencijalnih dilema kroz koje prolazenjihovi roditelji.
Ukratko: djeca su najdragocjenija u životu svojih roditelja
baš onda kada se čine najnepoćudnijima.
U ovoj ću knjizi pokušati pokazati i potkrijepiti ovu pone-
što provokativnu izjavu koja predstavlja jedan od kamena
temeljaca za novu vrstu odnosa između roditelja i djece.
Navesti ćemo samo tri primjera:
Prvi primjer
Kad je Nicolasu bilo osamnaest mjeseci, roditelji su mu
prolazili kroz ozbiljnu bračnu krizu koja je, primjerice, do-
vodila do situacija u kojima bi roditelje znali zateći rani
jutarnji sati u svađi.
Svaki puta kada bi se to događalo, Nicolas bi se budio i
plakao. Roditelji bi ga uzimali k sebi i pokušavali ga umiriti.
Ali, činilo se da ništa ne pomaže. Unatoč svim njihovim
nastojanjima, on se nije smirivao, a što su više pokušavali
otkriti što mu je, on bi se više pripijao uz njih i postajao
nezadovoljnijim, dok nakraju ne bi, oko sat vremena kasnije,
iscrpljen zaspao. Sljedećeg jutra bio je, u pravilu, malo
pokunjen i razdražljiv.
Roditelji su bili svjesni činjenice da su djeca kompetentna
pa su stoga znali da se Nicolas ne ponaša tako kako bi na
sebe "svrnuo pažnju" ili što želi ometati roditelje i nešto im
pokvariti. Razmišljaju o jednoj sličnoj pojavi: Nicolas se često
budi kad oni vode ljubav, ali tada je uvijek veseo i smiren i
nije ga teško ponovo uspavati. Pokušavaju sagledati svoju
svađu od prošle noći iz drugog ugla i uviđaju da je oboje
ocjenjuju destruktivnom. Ne samo da ton razgovora tada
postaje neugodan i pun predbacivanja, nego i sama svađa
nikada ne vodi nečemu konstruktivnom i izgleda da su uvijek
poslije nje još osjetljiviji i obeshrabreniji.
Roditelji uspijevaju pronaći konstruktivniji način ra-
spravljanja o njihovim neslaganjima i različitostima. Nicolas
se još uvijek budi, ali manje frustriran i nesretan. No kako
mu je desetak minuta dopušteno sjediti jednom od roditelja
u krilu, dok oni nastavljaju svoj razgovor, on se smiruje i traži
da ga odnesu u krevet.
Uzimajući, jednostavno, reakcije svog sina ozbiljno, rodi-
telji su naučili nešto za što bi im inače trebalo puno godina
da to otkriju. Oni nisu mogli znati je li njihovo tumačenje
djetetove reakcije bilo ispravno sve dok od njega nisu dobili
novu povratnu informaciju koja je potvrdila, da je njegova
očigledna uzrujanost i frustriranost u ranijoj etapi značila:
"Dragi mama i tata, ne sviđa mi se kako rješavate svoje
probleme. Bojim se i nesretan sam. Možete li to drukčije?"
Promjena u njegovu načinu reagiranja mogla bi se ovako
iskazati: "Još uvijek se malo bojim i žalostan sam kada se ne
slažete, ali vidim da to već puno bolje rješavate!"
Drugi primjer
Louisi je bilo devet godina i bila je vrlo naporno dijete
koje, ne samo da je imalo nemoguće zahtjeve prema svojim
roditeljima, već koje se počelo ponašati na zabrinjavajuće
destruktivan način. Naprimjer, sjekla si je škarama prste,
nožem nadizala kožu na trbuhu te gurala iglu u nos kako bi
izazvala krvarenje. Imala je starijeg brata s kojim se često
uspoređivala. Nekoliko je godina, primjerice, govorila svojim
roditeljima: "Zašto i mene ne volite tako puno kao Thomasa?"
Njezino nasilno izazvano krvarenje iz nosa počelo je ubrzo
nakon što su Thomasa odveli kod liječnika radi spaljivanja
ranica u nosu zbog čestih ozbiljnih, spontanih krvarenja.
Roditelji su "sve pokušali". Pokušali su biti dovoljno osjetljivi
i razumni. Pokušali su joj pružiti sve što je tražila. Razgova-
rali su o tome s drugim odraslima koji su im preporučili
postavljanje čvrstih granica. No, Louse se i dalje jednako
ponašala. Nekoliko je puta (što ću kasnije podrobnije opisati)
doslovce pozvala roditelje na "sastanak" i kazali im: "Ja više
ne mogu ovako, kako se ophodimo jedni s drugima. Ne bismo
li trebali pokušati odsada biti dobri prijatelji?"
Louisni su roditelji bili kompetentni odrasli ljudi koji su
jako voljeli svoju kćerku i koji su stvarno pokušali sve što je
bilo u njihovoj moći kako bi poboljšali odnos s njom.
Kada smo istražili odnos između Louise i njezinih rodite-
lja, polazeći od njena rođenja, postali su jasni određeni
činitelji:
- Trudnoća i porod bili su teški i složeni.- Louise je od početka bila teško dijete. Bila je nemirna i
bučna, bilo je problema s jelom. Majka se osjećala nespre-mnom i poraženom.
- Majka nije imala dovoljno mlijeka za dojenje pa su jeostale majke na porodiljskom odjelu gledale s preziromkada bi dijete plakalo.
- Lousin je otac u to vrijeme bio jako zauzet poslom jer jeupravo osnivao vlastito poduzeće i, kako on objašnjava,prošle su dvije godine prije no što je stvarno mogaoodvojiti vremena za dijete i ženu, kojoj je očito bilo teškouspostaviti skladan odnos s Louisom.
Nije bilo nikakve upadljive razlike između mjeseci i godi-
na i tadašnje situacije pa su se oboje roditelja osjećali pora-
ženima; bili su iscrpljeni i smeteni. Nisu bili srditi ili razdra-
ženi ponašanjem svoje kćerke pa nisu zahtijevali da se "pre-
gleda i popravi". Osjećali su se krivima i nesretnima što je
stvar uzela toliko maha da je Louise sama sebi počela štetiti.
Ako pogledamo Louisinu situaciju od njezina rođenja,
očito je da joj je manjkao temeljni osjećaj sigurnosti, koji je
od izuzetne važnosti za dobrobit i razvoj dojenčadi. Osobito
je nedostajao jedan određeni vid sigurnosti, a to je osjećaj da
smo u kompetentnim rukama koje znaju što rade. Njezina se
majka gotovo stalno osjećala poraženom i bila je sama u
traženju rješenja za svoju smetenost i zbunjenost.
U ovakvoj situaciji, Louise kao dojenče bila je suočena s
dvije mogućnosti: mogla se predati i biti tzv. "dobrim (lakim)
djetetom", ili se mogla djelatno boriti za ono što joj je nedo-
stajalo. Louise je "odabrala" ovo drugo.
(Neki istraživači ponašanja dojenčadi dolaze posljednjih
godina sve više do uvjerenja da se djeca rađaju s određenim
"karakterom". Ja nisam mjerodavan da bih to mogao komen-
tirati, ali i ja to uvjerenje držim mogućim i logičnim. Na mom
polju rada i nije tako važno je li, primjerice, Louisina snažna
volja i hrabrost genetske prirode od njezina rođenja, ili je to
jedinstven psihološki iskaz njezinog načina suradnje. Najvaž-
nije je u vezi s tim naše /obiteljsko terapeutsko/ iskustvo koje
nam jasno pokazuje koliko je važan način na koji roditelji
prepoznaju različitost između karaktera i životnosti njihove
djece. Interakcija s roditeljima presudna je za razvoj djeteto-
vog karaktera glede konstruktivnih ili autodestruktivnih stra-
na njegove osobnosti.)
Louise je surađivala sa svojom majkom ponašanjem koje
je jasno kazivalo: "Draga mama, pošto se činiš ponešto zbu-
njenom i nesigurnom zbog moje skrbi, morat ću te obavije-
stiti. Svakako ću prosvjedovati kada budeš radila nešto što
mi ne odgovara i svakako ću zahtijevati ono što budem
željela!"
Kada je počela govoriti, pokušala je iskazati svoju dilemu:
"Zašto voliš Thomasa više od mene?" Tradicionalna psiholo-
gija (i uobičajeni zdrav razum) ovu bi izjavu protumačili kao
izraz ljubomore što, koliko ja znam iz svog iskustva, nikako
nije tako. S druge pak strane, to je izraz osjećaja da nismo
voljeni na pravi način. To opet stvara osjećaj da nismo
dovoljno vrijedni našim roditeljima, što Louise, kao i sva
ostala djeca, žele biti. Taj doživljaj "nedovoljne vrijednosti"
za sve je ljude, bez obzira na dob, povezan s različitim
osjećajima razdražljivosti, agresivnosti i frustriranosti. U naj-
manju ruku, on zahtijeva puno šire sagledavanje i puno viši
stupanj zrelosti no što ga ima bilo koje dijete da bi se moglo
nositi s tim frustracijama. To bi podrazumijevalo da se
petogodišnjak, u Louisinoj situaciji, obraća svojim roditelji-
ma i kaže im: "Slušajte, nešto među nama nije u redu. Znam
da me volite, a ja činim sve što je u mojoj moći kako bih
zaslužio vašu ljubav. No, gotovo uvijek, imam osjećaj da me
ne volite. Kada vas gledam kako se ophodite s mojim bratom,
vidim da između vas sve ide lakše i teško mi je ne zavidjeti
mu na tome.
Tako je! Djeca to ne govore!
Kada roditelji pogrešno tumače ovaj doživljaj (osjećaj) i
kritički ga smatraju "ljubomorom" to, naravno, pojačava dje-
tetov osjećaj nevaljalosti, što opet rađa pojačanim "ljubomor-
nim" ponašanjem i začaranim krugom, (štoviše, to isto vrijedi
i za odrasle.)
Lousini roditelji reagirali su poput svih roditelja koji vole
svoju djecu, rekavši: "Ma, Louise, to nije istina! Volimo te isto
koliko i Thomasa!" Odgovorili su pošteno, iskreno i s puno
ljubavi, no učinak je bio upravo suprotan: dijete doživljava
još veću osamljenost i krivnju: "Vidim da me vole, čujem kako
mi govore da me vole. Pošto ne osjećam da me vole, mora da
sa mnom nešto nije u redu."
Ali vratimo se Lousinom početnom načinu suradnje: ona
je nevjerojatno "zahtjevna" kako to, po tradiciji, imamo običaj
nazivati. Neprestano zahtijeva pažnju od svoje okoline; često
traži nemoguće, primjerice, baš određenu vrstu sladoleda
kad nije sezona; svake večeri, bez iznimke, doziva iz kreveta
roditelje i to traje desetak, petnaest minuta; svo vrijeme
provedeno s roditeljima ispunjeno je njezinim zahtjevima,
čas želi ovo, čas ono, a posljedica su scene zbog nemogućnosti
ili nespremnosti roditelja da joj udovolje. Louise jednostavno
ne dopušta da bude odbijena!
Ovakvo ponašanje se, također, često pogrešno tumači, a
roditeljima se savjetuje, baš kao i Louisinima, da "postave
granice", "budu čvrsti", "kažu ne", "budu dosljedni" itd. Problem
je u tome, što ove pedagoške metode dotiču samo površinu
problema, upravo na isti način kao i tumačenje "ljubomore".
Stvarni problem ovdje leži u tome što djeca ne znaju što
trebaju. Često samo znaju što žele. No, ne znači, zato da su
nekompetentna u tom području. To samo znači da im manj-
ka šire sagledavanje i jezična sposobnost za koje se jedino
mogu nadati da ih posjeduju njihovi roditelji. Oni ne umiju
izraziti što im je egzistencijalno potrebno, ali mogu osjetiti
kada to ne dobivaju pa roditeljima daju povratnu informa-
ciju u obliku frustriranog ("teškog") ponašanja ili potpune
predaje i pasivnosti.
Živahna, odlučna djeca poput Louise instinktivno traže
sve što žele i, bez obzira na to postižu li i dobivaju li to ili ne,
malo ili čak nimalo, njihovi će se zahtjevi sve više povećavati
i postajati besmislenijima. Sasvim je prirodno da se odgovor-
ni roditelji osjećaju time jako izazvani pa i uvrijeđeni. U
kontekstu i kulturama gdje se "dobra stara" načela odgoja još
uvijek visoko cijene, ovakvo se ponašanje može suzbijati
tjelesnim nasiljem i/ili pomoću verbalnih napada pa se
djetetovo iracionalno ponašanje neće imati prilike izraziti,
sve dok ne odraste. U drukčijem kontekstu, u kojem roditelji
teže obzirnijem i demokratičnijem odgoju, imali smo priliku
vidjeti sve veći broj obitelji, tijekom vremenskog razdoblja od
deset, petnaest godina, koje, praktički, teroriziraju i manja i
veća djeca, očigledno egocentrična i asocijalna. To su djeca
kojima se suviše udovoljava, koja dobivaju previše od onoga
što žele, a premalo od onoga što im je potrebno. Ima i djece
koja su uvijek dobivala premalo od onoga što im je egzisten-
cijalno nužno. Jedina je novost u svezi s tim to što zbog
liberalnijih stavova prema djeci i većeg gospodarskog napret-
ka ima sve više djece koja opet dobivaju previše od onoga što
žele. Ovu pojavu naročito uočavamo u nekim zemljama
bivšeg Istočnog bloka, u kojima se razmjerno mala skupina
ljudi naglo obogatila i to, prirodno, žele podijeliti sa svojom
djecom - često u obliku materijalnih dobara koja su posebno
važna za društveni status.
Louise je pokušala dva pristupa: najprije je bila zahtjev-
na, izopačeno dajući roditeljima do znanja da joj nešto
nedostaje; zatim je postala izravnijom i verbalno im iskazi-
vala da se ne osjeća vrijednom. Ni jedan pristup nije bio
uspješan. I ona i njezini roditelji upregnuli su sve svoje snage,
svu svoju kreativnost i ljubav pokušavajući stvoriti skladniji
odnos, ali, činilo se, bez rezultata. No, njihov je trud ipak
urodio plodom. Činjenica da se Louise tako snažno borila te
da su njezini roditelji jednako srčano pokušavali riješiti
problem, puno je bolji temelj za rast i razvoj, nego da su obje
strane odustale ili stvorile zid između sebe.
Louisin treći i posljednji pokušaj sastojao se u nanošenju
boli samoj sebi. "Bolno mi je biti s vama... Ja krvarim," - rekla
je. A oni su je saslušali.
Tijekom razgovora s roditeljima, jedna od činjenica koja
je izbila na vidjelo bila je da je majka cijelo svoje djetinjstvo
bila izložena teškom tjelesnom zlostavljanju od oca. Da
skratimo priču, ona je surađivala kao slatka i poslušna
djevojčica koja je uvijek zadovoljavala potrebe drugih, ali
nikada nije naučila otkriti i iskazati svoje vlastite. To je
značilo da su ona i Louise sada morale prolaziti kroz isti
proces učenja - zajedno! Majka je bila prisiljena, u prilično
kasnoj dobi za to, učiti osjećati i iskazivati svoje vlastite
potrebe i granice kako bi i njezina kćer mogla osjetiti i izraziti
što joj je potrebno - u nešto ranijoj dobi. Louise je bila ta
koja je, kada je do toga došlo, hrabrila majku pomažući joj
pomiriti se sa zlostavljanjem kojem je bila izvrgnuta kao
dijete; na taj je način, Louise postala vrijednom za život svoje
majke, na dubljoj, egzistencijalnoj razini kao i za život oboje
svojih roditelja. To se nikada ne bi dogodilo da se problemu
prišlo kao "problemu odgoja". Pod najsretnijim okolnostima,
pedagoška bi strategija bila uspjela, a s Louise bi se lakše
izlazilo na kraj. Roditeljski osjećaj samopouzdanja bio bi
porastao, ali bi cijenu za to platila Louise osjećajem nepo-
vratnog gubitka samosvijesti.
Treći primjer
U ovom je primjeru riječ o četverogodišnjoj djevojčici,
Talijanki, koja se za vrijeme kratkih praznika pokazala spo-
sobnom ustrajati na održavanju vlastita integriteta, prisilja-
vajući svoju obitelj na prilagođavanje i, vrlo vjerojatno, osi-
guravajući manje problema u razdoblju adolescencije svojoj
desetogodišnjoj sestrici.
Roditelji i njihove dvije djevojčice bili su uvažena obitelj,
koja je, od prvog susreta s njima, zračila otmjenošću. Tako je
bilo i prve večeri kada su sjeli za svoj stol u restoranu; bili su
dotjerani, lijepih manira i zračili su samopouzdanjem.
Sef je prišao njihovu stolu i pokazao im jelovnik koji je
svakom gostu pružao mogućnost odabira između tri predjela,
tri glavna jela itd. Otac je odabrao za sebe, majka za sebe,
starija kćerka za sebe (isto što je i majka odabrala), a majka
je odabrala za mlađu djevojčicu. Ona je tiho, ali odlučno
prosvjedovala protiv majčina odabira i jasno iskazala što želi
umjesto toga. Majka ju je presjekla riječima: "Ti to ionako ne
voliš!" I tako je ostalo po majčinom, uz očevo odobravanje
prijetećim pogledom maloj sestrici. Velika je seka za to
vrijeme, manje od jedne minute, spustila pogled na svoj
tanjur i držala se pristojno i neopredjeljeno.
Kada je posluženo predjelo, majka je uzela tanjur mlađe
kćerke i izrezala jelo na male zalogaje. Djevojčica je šutke
odbila jesti. Dok su jeli, oboje roditelja pokušavalo je na sve
moguće načine nagovoriti djevojčicu da jede, ali bez uspjeha.
Čekajući glavno jelo, mlađu su kćerku upozoravali, iskušavali
i prijetili joj kako bi se pristojno ponašala. Između ostaloga,
rečeno joj je da se neće smjeti poslužiti slasticama iz bogatog
odabira restorana, ako ne popusti.
Stiglo je i glavno jelo; majka je izrezala jelo djevojčice na
komadiće i ugurala joj prvi zalogaj u usta, kako bi ipak nešto
pojela. Polako i nevoljko prožvakala je cijelo jelo, a kada su
joj roditelji ponudili obećani desert za nagradu, izjavila je
da joj se ne jede ništa slatko. Svi su se značajno pogledali i
zakimali glavom na njezinu "djetinjariju".
Sljedeće se večeri scena ponovila, s tom razlikom što je
djevojčica odbila svu posluženu hranu. Poslije glavnog jela,
otac je zapovjedio majci da kćerku odvede u krevet za kaznu
zbog njezina neprimjerena ponašanja. (Kao prve večeri, ona
je bila posve mirna i nije izustila ni riječi. Sva neugoda
sastojala se u tome da je konobar mogao vidjeti netaknuto
jelo i odnijeti ga.)
Treće je večeri obitelj dobila "terapiju". "Terapeut" je bio
glavni konobar koji, nakon što je primio narudžbu od rodi-
telja i starije kćerke (ona je stalno naručivala potpuno isto
što i majka, na što bi roditelji s odobravanjem kimnuli
glavom), obratio se mlađoj kćerki, upitavši je: "A što bi mlada
dama željela večeras za jelo?"
Djevojčica ga je pogledala začuđeno ali veselo i odmah je
reagirala promijenivši držanje. Prijašnjih večeri, sjedila je
pristojno (ali neudobno) na stolici, ali sada je kleknula na
nju kako bi bila jednake visine s ostalima. Prvo što mu je
rekla bilo je: "Ispričavam se, ali mislim da nisam dobro čula
što ste rekli. Hoćete li biti ljubazni i ponovo mi pročitati
menu?" "Naravno, gospođice", odgovorio je glavni konobar i
detaljno je izlagao što je u jelovniku, baš kao što je to činio i
za odrasle. Djevojčica je brzo odabrala jelo te, prije no što su
njeni zabezeknuti roditelji povratili moć govora, počela je s
njima razgovarati kao da se ništa neobično nije dogodilo.
Ova se scena ponovila i sljedećih dana - ne treba ni
spominjati da je djevojčica svaki put očistila tanjur - i prije
no što su praznici završili, ozračje za stolom te obitelji bilo
je vedro i prirodno. Otac si je čak dopustio doći za stol odjeven
ležerno u košulju, bez kravate. Dobar odgoj doživio je odlu-
čan, ako ne i konačan, poraz a život je oslobodio ovu obitelj,
predvođen kompetentnom četverogodišnjakinjom. Dobila je
bitku koju mnoga djeca izgube ne boreći se: za pravo odlučiti
što žele staviti u svoja usta, kada i koliko. Roditelji su uočili
njezinu kompetentnost, prihvatili je i dopustili da ih ona
obogati.
A što je s onom mnogobrojnom djecom, mogli bi neki
upitati, koja nisu te sreće da imaju fleksibilne roditelje, ili da
naiđu na dosjetljivog konobara? Što se može poduzeti u vezi
s roditeljima i drugim odraslima koji ostaju bespomoćni već
poslije prvih simptoma boli?
Moje mi iskustvo govori da je mnogo više roditelja, nego
što se obično vjeruje, spremno slušati i učiti, ali to, naravno,
od nas zahtijeva (od stručnjaka, susjeda, članova obitelji,
supružnika itd.) da ih ne dočekujemo s pokudama, s istim
onakvim optužbama, ne videći njihovu kompetentnost, kao
što oni čine svojoj djeci. Moramo im biti spremni prići s istim
onakvim osobnim i ljudskim vrijednostima s kakvima želimo
da oni prilaze svojoj djeci, tj. s primijenjenom, civilizacijskom
etikom! Oni trpe jednako kao i njihova djeca, samo duže.
II.4. Sukob
U interakciji između odraslih i djece ono što se općenito prihvaćakao dobar moral, može lako biti lošom etikom.
I odrasli, i djeca svakodnevno doživljavaju situacije u
kojima su suočeni s odabirom i davanjem prednosti jednoj
od dviju stvari: treba li prednost dati našem vlastitom inte-
gritetu (tj. našim vlastitim, osobnim granicama i potrebama)
ili trebamo prihvatiti kompromis zbog zajedništva (vanjskih
zahtjeva, mogućeg zlostavljanja ili odbacivanja, društvenih
normi)?
Ovo predstavlja sukob, u najmanju ruku, za puno ljudi, a
ništa manje i za djecu tijekom prve tri do četiri godine
njihova života: tu se radi o ili - ili! U prvom redu, tradicija
obitelji, a kasnije i tradicija kulture glede dijaloga i dogova-
ranja određuju hoće li to i dalje biti pitanje ili - ili, odnosno
može li to biti pitanje jednog i drugog. Mogućnost da bude
oboje usko je povezana sa sposobnošću osobnog samoizraža-
vanja, o čemu ćemo kasnije raspravljati.
S povjesnog stajališta, za djecu i mlade uvijek se radilo o
pitanju ili/ili, što i danas vrijedi u velikoj mjeri kad je riječ o
općim stajalištima u pogledu djece i njihova odgajanja. Kao
što rekoh, izgleda da sve ukazuje na to da mladi taj sukob
doživljavaju kao ili/ili, ili pak u devet od deset slučajeva kao
sukob gdje postoji odabir. To se pak vrlo dobro uklapa u ono
što psihologija već godinama ističe - da su prve tri do četiri
godine djetetova života od presudne važnosti za njegov razvoj
i dobrobit kasnije u životu.
U ovom sukobu između integriteta i suradnje, djeca obič-
no odabiru surađivati i tako podcjenjuju sebe, osobito ako
su izvrgnuta vještom pritisku roditelja. Kako bismo ovo bolje
razumjeli, važno je shvatiti da ne govorimo samo o (više-
manje) smišljenom roditeljskom pritisku na djecu u obliku
djelatnog odgoja, ustanova u koje ih šalju, vrste stanovanja i
rada koje odabiru itd. Taj svjesni, smišljeni pritisak vrlo je
važan, ali on čini samo manji dio pojava s kojima djeca
surađuju.
Veći dio sastoji se od mnogih pojava i procesa kojih smo
manje svjesni i stoga njima možemo vrlo malo, ili nimalo,
upravljati. (U najmanju ruku, u godinama kada nas većina
ima djecu.) To mogu biti usponi i padovi u našem braku,
unutarnji sukobi koji su sastavni dio svačijeg postojanja,
različitost naravi, razmjerne razlike u stupnju naše emocio-
nalne otvorenosti, ili njenom pomanjkanju, smrt u bližoj
obitelji, gospodarska kriza ili građanski rat, ljudske i peda-
goške vrijednosti škole u koju možemo poslati svoju djecu -
i još mnogo, mnogo drugih stvari.
Prvi primjer
Važno obilježje dječjeg tjelesnog integriteta njihova je
mogućnost uzimanja hrane kada im je potrebna te moguć-
nost ne uzimanja hrane kada je ne traže. Ovo je jedno od
jednostavnih i očitih obilježja kojima se manipulira, i rano i
često, u industrijaliziranom svijetu:
Mala Sarah, stara pet mjeseci, već nekoliko dana uredno
pojede obrok kašice od povrća za ručak. Jednog dana, nakon
četvrtog zalogaja, odbija otvoriti usta za sljedeći. Majka
najprije reagira "umiljavanjem", a kada to ne pomaže, zapo-
činje staru igru: "Gledaj, Sarah, brram... brrnm... brmm... vidi,
ide aviončić.... ravno u tvoja usta...." Nakon još dva pokušaja,
Sarah počinje cendrati, majka odustaje, gladi je po kosi i tješi
- a onda opet pokušava s avionom. Sarah se predaje i guta
sve što joj gura u usta.
Jedna druga mala Sarah, također stara pet mjeseci, sisa
na majčinim prsima. Ne uzima nimalo mlijeka, mada majka
pokušava i s drugom dojkom, nastojeći je privoljeti riječima.
Majka brzo postaje razdražljivom, podiže Sarah, drži je
ispred sebe i drma, govoreći joj: "A sada je dosta toga! Ja
nemam vremena sjediti ovdje cijeli dan, dok ti misliš odluči-
vati! A sada jedi i gotovo!"
Sarah ispija još nekoliko gutljaja i zaspiva.
Majka prve Sarah bila je žrtvom opće opsjednutosti rodi-
telja glede male djece: da je dobar i stalan tek u djece dokaz
dobrog roditelj stva.
Majka druge Sarah bila je mlada, bez zaposlenja i nao-
brazbe, sama sa svojim djetetom. Imala je ozbiljne osobne
probleme i jedino je ta kćerka davala smisao njenom životu
u to doba. Često nije uspijevala razlikovati svoje potrebe od
njezinih potreba za bliskošću i sigurnošću. Posljedica toga
bilo je djetetovo bdijenje kad joj je bio potreban san te često
dojenje kada dijete nije bilo gladno.
I svjestan, smišljen pritisak, i nužan, unaprijed ne smi-
šljen, su prirodno i posve neizbježni. Djeca bi dospjela u
teško stanje kada mi roditelji ne bismo pokazali djelatnu i
stalnu skrb za njihov tjelesni i psihički razvoj, tako da nema
nikakve osnove za stvaranje ideala o "dobrim" roditeljima koji
svoju djecu ne bi izvrgavali ovakvoj vrsti egzistencijalnog
sukoba. To bi bilo nemoguće. Također nema nikakva smisla
da se roditelji zbog toga osjećaju trajno krivima.
Roditelju je nemoguće postupati "ispravno" u svezi s ovim
sukobom. Moramo se zadovoljiti odgovornom skrbi glede
naših smišljenih i nenamjernih pogrešaka - tj. signala i
simptoma koji se u djece razvijaju. No, razmotrimo najprije
sukob i njegove posljedice:
INTEGRITET
SUKOB BOL SIGNAL SIMPTOM
SURADNJA
Što češće žrtvujemo svoj integritet u ovom sukobu, to je
jača bol. Možemo se tako izvježbati u potiskivanju patnje da
je niti mi, a niti itko drugi ne primjećuje. Međutim, prije ili
kasnije, neminovno ćemo odaslati signale - verbalne ili
neverbalne, koji će ukazivati da nešto nije u redu. Ako mi i
naši najbliži te signale shvatimo ozbiljno, razumijemo njiho-
vu znakovitost te promijenimo ponašanje, sukob će biti
riješen, a bol ublažena ili će posve nestati. Ako se ništa od
ovoga ne dogodi, signali će se pojačavati ili promijeniti (npr.
od verbalnih u tjelesne) i, prije ili kasije, otkrit će se stvarni
simptom.
Strogo uzeviši, nema ničeg čudnog u tome što naš psihički
sustav tako funkcionira. Upravo tako funkcionira i naše
tijelo, ako ćemo se, na trenutak, zbog zornijeg prikaza, poslu-
žiti pomalo zastarjelim razlikovanjem između tijela i duše.
Svaka pojedinačna stanica u našem tijelu imade svoje vlasti-
te granice, svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu skladr.11
ravnotežu. Kada narušimo integritet neke stanice, tijelo toli-
ko izbacujemo iz ravnoteže da nam to stvara neugodu ili bol,
a ako nastavimo s takvim narušavanjem, u tijelu će se razviti
bolest. To se, također, odnosi i na tuđe narušavanje našeg
fizičkog postojanja ili kada to sami sebi činimo - npr. upora-
bom duhana, lijekova ili alkohola. Ako je riječ o manjem
narušavanju ravnoteže i njegovu prestanku, tijelo će se opo-
raviti. U protivnu, tjelesni sklad može biti trajno poremećen.
Kao što sam spomenuo, nema ničeg neobičnog u činjenici
da naše psihičko biće reagira na sličan način i ljudi su toga
već odavna svjesni. No, problem je u tome, osobito u odnosi-
ma između odraslih i djece, ali i muškaraca i žena, da postoji
veliko razmimoilaženje u pogledu društveno i kulturno pri-
hvaćenog narušavanja te stvarnog. Postupci, koje općenito
smatramo povredama i narušavanjem, malobrojni su u us-
poredbi s brojem stvarnih povreda.
Postoje tri vrste narušavanja dječjeg integriteta:
- Neprihvatljivo (npr. pretjerano tjelesno zlostavljanje,spolno zlostavljanje, nehaj).
- Prihvatljivo (puno od onoga što podrazumijevamo pod"dobrim" i "nužnim" odgojem).
- Ideološko (prisilna politička ili religijska indoktrinacija).
U ovoj knjizi, narušavanje integriteta pojedinca definira-
mo kao neetičnost pa to znači da mi drukčije opisujemo
razmimoilaženje:
U odnosu između odraslih i djece ono što se obično
prihvaća kao dobar moral može lako biti neetično!
Ne iznosim ovu činjenicu zato da bih upirao prstom u
nečiji moral ili etičnost, već samo kako bih potaknuo odrasle
da se kritički osvrnu na "uobičajeno", na ono što "svi čine", na
ono što je "normalno u našoj kulturi" itd.
Moje iskustvo govori da je osobito važno Što se u djece i
mladih pojavljuju znakovi koji odgovornim odraslima uka-
zuju na poremećaj ravnoteže između integriteta i suradnje
koji boli. Kao što ću i kasnije pokazati, i roditelji i ostali
odrasli mogu dati važan doprinos u njegovu sprječavanju
djelatnim pomaganjem djeci u očuvanju njihovog osobnog
integriteta, no u tom smislu, niti jedna odrasla osoba nije
savršena, a svako je dijete drukčije. I zato "griješimo". Neduž-
no, s puno ljubavi i najboljim namjerama posrćemo - i to je
prihvatljivo! Odrasli, stoga, moraju prihvatiti odgovornost za
svoje pogreške, a ne za njih okrivljavati djecu, kako je uobi-
čajeno.
Činjenica da djeca surađuju znači da mi danas znamo
dvije bitne stvari o djeci i mladima koje često bije glas da su
"neprilagođeni" i "asocijalni".
- Kada se djeca ponašaju destruktivno i/ili asocijalno, toje uvijek zato što se jedan ili više odraslih u njihovojneposrednoj sredini tako ponaša. Oni to često čine nadrukčiji način nego dijete i, nimalo neobično, na načinkoji spada u kategoriju prihvaćenog ponašanja. Uvijek suroditelji ti koji započinju! Ponekad je to s namjerom dadjetetu održe "lekciju", no često je to i rezultat njihovogvlastitog autodestruktivnog ponašanja.
- Kada djeca prestaju ili odbijaju surađivati, to je onda ilizato što su previše i predugo surađivala s destruktivnošćuu obitelji ili zato što su izvrgnuta izravnim povredamasvog integriteta.
Niz signala, koje nam odašiljaju djeca i mladi, prirodno
je gotovo neiscrpan. No dopustite mi da najprije spomenem
neke od klasičnih kamenova spoticanja na putu između djece
i roditelja te neke od onih tipičnih, koji također izazivaju
zabrinutost izvan obitelji.
- "Oni jednostavno ne žele slušati što im mi govorimo!"- "Ona nikada ne dođe kući u vrijeme u koje smo se dogo-
vorili!"- "On nikada nije gladan kad svi ostali jedu, ali za pola sata
traži nešto za jelo!"- "Ja samo čistim za svima njima!"- "Neprestano se svađamo oko toga da drži svoju sobu u
redu!- "Najgore od svega je to što nam ona i laže!"- "Svaki dan ga moramo gotovo prisiliti da napiše zadaću!"- "Da je mi ne probudimo, ona uopće ne bi ustala ujutro!"- "Uvijek ih se mora moliti da nešto naprave. Nikada ništa
ne naprave bez traženja!"- "Pravo je umijeće obući je ujutro; tako je zločesta!"
Ovo su samo neki od najčešćih sukoba u interakciji izme-
đu roditelja i djece u kojima, prema tumačenju roditelja,
nema sumnje tko je kriv. Pedagozi, psiholozi i ostali stručnja-
ci, tradicionalno, također, podupiru ovo stajalište, ukoliko ne
upiru prstom na drugu stranu i smatraju da je problem u
roditeljima.
Razmotrimo dva ovakva sukoba uz zorniji prikaz. Postoje,
kao što smo već ranije spomenuli, tako velike individualne
razlike od obitelji do obitelji, da je precizno i specifično
tumačenje dječjih signala nemoguće, ukoliko ništa ne znamo
o određenoj obitelji. Ovo što slijedi stoga je samo pokazatelj
nekih općih situacija, temeljen na iskustvu.
Kada djeca "jednostavno ne žele slušati, bez obzira što im
mi govorili", to je obično zbog toga, što ono, što im roditelji
govore, nije vrijedno slušanja! Ne znači da je to nužno
netočno, da je bešćutno, nerazumno i nepravedno, ili čak da
nije pošteno u nekoj određenoj situaciji. Možda znači da
način iskazivanja, vrijednosti koje se podrazumijevaju, kon-
tekst u kojem je izrečeno ili pak nešto posve drugo, da to dakle
nije u redu. Naprimjer, može se dogoditi da djeca surađuju
s roditeljima na nekom drugom području koje je tako auto-
destruktivno da se reakcija iskazuje na području gdje se ne
bi činilo da suradnja postavlja osobito teške zahtjeve.
Može se, također, raditi o tome da treba preispitati vrijed-
nosti koje čine temelj onoga što je rečeno. Još uvijek ima puno
roditelja koji se drže mišljenja da djeca moraju "naučiti biti
poslušna", a to, gotovo uvijek, rađa "neposlušnošću", bilo
otvorenom, bilo prikrivenom. Zašto je tomu tako?
Razlog je taj što je ponižavajuće i uvredljivo morati izvr-
šavati naređenja, kad smo više nego spremni surađivati. Tu
si situaciju može predočiti većina odraslih, ako razmisle o
odnosima s bračnim partnerom ili poslodavcem. "Trebao me
je samo lijepo zamoliti", kazali bismo, nastojeći se obraniti
od osjećaja poniženosti. Čak i kad smo podvrgnuti vojnoj
disciplini, nelagodno se osjećamo kad nam naređuju, no, s
druge strane, to je nužno u situaciji u kojoj je, zapravo, cilj
naučiti ljude ponašati se destruktivno. Cilj obitelji je opre-
čan.
"On nikada nije gladan, kada svi ostali jedu, nego tek pola
sata kasnije..." Ovakva situacija čak ni ne mora biti signalom.
Ona jednostavno može značiti da sinovljev biološki sat kuca
drukčije. No, može biti i signalom koji, primjerice, znači:
"Gubim tek kada s obitelji sjedam za stol. Nešto je u zraku što
osjećam kao sputanost ili destruktivnost, ali kao i drugima, i
meni je to teško iskazati riječima." Zajednički svakidašnji
obrok - u zemljama, u kojima još uvijek postoji - često
predstavlja jedini dio dana kada se svi okupe i kada se jasno
osjeća stvarno ozračje pa, naravno, i onda kada ono podsjeća
obitelj na postojanje neriješenih sukoba. Mnogi od nas su
zaboravili kako je to bilo u obitelji u kojoj smo odrasli. No
trebamo se samo prisjetiti našeg zadnjeg zajedničkog obroka
s prijateljima ili znancima kada se u zraku osjećao skriveni
sukob za vrijeme ugodnog ćaskanja.
Jedno je sigurno: djeca to ne rade zato da bi zagorčavali
život svojim roditeljima. Oni to rade za svoju obitelj, a ne
protiv nje.
U poglavlju o odgovornosti (četvrto poglavlje) bit će više
riječi o tim signalima, a sada bih želio razmotriti jedan
ponešto drukčije vrste.
- Psihosomatski simptomi, primjerice, glavobolja, bolovi uželucu, mišićna napetost u vratu i ramenima, mršavljenjeili pretjerano debljanje (dobivanje na težini) itd.
- Destruktivno ponašanje izvan kuće: problemi u ponaša-nju ("loše ponašanje") u školi; agresivnost prema ostaloj
djeci u dječjem vrtiću; hiperaktivnost; poteškoće s koncen-tracijom; nasrtanje na druge ili doživljavanje nasrtanja;bježanje iz škole; zločin; zloporaba alkohola, droga, plinaza upaljače, lijekova, kemikalija itd.
- Pokušaji samoubojstva, šutljivost i povlačenje, nasilje.Još jednom bih želio istaknuti da nema popisa točnih
odgovora. Postoje samo opća načela i smjernice koji nammogu pomoći kretati se u ispravnom pravcu.
Naprimjer: Kada određene znakove i simptome svrstamo
u "psihosomatske" to je tradicionalno zbog toga, što se dani
signal iskazuje u fizičkom smislu (=somatskom), ali se pret-
postavlja da ima pretežito psihološku pozadinu. Ovakav
način definiranja stvari imamo, vjerujem, prije svega zahva-
liti činjenici da se medicinska znanost u početku usredotoča-
vala samo na tijelo. Ona je nekako teško shvaćala i prihvaćala
da su ljudi bića koja se sastoje od tijela, duše i uma - od tri
elementa koja se neprestano prožimaju i utječu jedan na
drugoga na načine i iz razloga koji su nam uglavnom nepo-
znati.
Razlog zbog kojega to ovdje spominjem leži u činjenici da
je ovakav razvoj bio jedan od činitelja koji su negativno
utjecali na stavove koje su mnogi ljudi stvarali u odnosu na
psihosomatske znakove i simptome. Općenito govoreći ljudi
se očito smatroju manje odgovornima ako im se postavi čisto
somatska dijagnoza, nego psihosomatska. Psihosomatska di-
jagnoza izaziva čitav niz različitih reakcija, koje se kreću od
osjećaja nelagodnosti do straha od "ludila". To često također
vrijedi i za reakcije roditelja kada se simptomi njihove djece
svrstaju u psihosomatske. Doživljavaju to gotovo kao optuž-
bu, što je prava šteta, jer ih to sprječava u pokušaju razumi-
jevanja onoga što se zbiva u djetetovu životu.
Bez obzira na to koliko se odlučno i predano nastojimo
brinuti za svoju djecu, život nije uvijek lak, a niti djeca.
Možemo voljeti svoju djecu i pripremati ih za život kako
najbolje znamo i umijemo, ali ih ne možemo zaštititi od
stvarnosti postojanja. Bol i patnja sastavni su dio ljudskog
života od rođenja pa sve do smrti, a to svakako uključuje i
bol kao rezultat neriješenih sukoba između integriteta i
suradnje.
A to je upravo značenje psihosomatskih simptoma: "Život
mi sada nanosi bol i još nisam pronašao konstruktivan način
svladavanja problema. Trenutačno ne umijem ni s kim o
tome razgovarati, jer ne mogu riječima opisati svoju patnju.
Zaglavljen sam u sukobu i ne znam rješenje."
Sada već shvaćamo činjenicu da su i debljanje i mršavlje-
nje povezani sa situacijama kada djeca nisu dobila odgova-
rajuću duševnu hranu u obitelji. Svjesni smo toga da su
mišićna napetost i glavobolja često rezultat prevelike odgo-
vornosti svaljene samo na djecu, upravo kao što znamo da su
bolovi u želucu povezani sa strahom i nemirom, ili nekim
drugim neugodnim emocionalnim sukobima. No, bilo bi, na
neki način, ponekad i bolje da to sve ne znamo. Katkada nam
naše znanje smeta "vidjeti" različitost nekog određenog djete-
ta. Pažljivo skupljano iskustvo skloni smo pretvoriti u predra-
sude. U tom smislu, također sam iznio što je iz mog iskustva
najbolje za roditelje onda kada im se kod djece pojave
psihosomatski simptomi: gledajte i učite! Pokušajte sagledati
djetetov život njegovim očima te iskoristite priliku i upoznajte
dijete na novi način. To je puno važnije od pronalaženja
"uzroka". Postupno ćete moći otkriti kako upravo to dijete
psihosomatski reagira u tim fazama svoga života kada posto-
janje biva složenim. Kod neke djece dolazi do upale srednjeg
uha dok su još mala, a onda kasnije često pate od bolova u
uhu, kada se nalaze pod stresom. Neki imaju proljev, drugi
zatvor. Neki se prehlade i imaju hunjavicu, druge boli grlo.
Neka djeca samo spavaju, a druga su hiperaktivna. Neka
puno jedu, a druga gube tek. Neka imaju glavobolju, druge
boli želudac.
Unakrsno ispitivanje djeteta ne pomaže. Kad bi dijete
znalo što nije u redu i umjelo to iskazati signal bi bio suvišan.
Tako to općenito biva. No, postoje i takva djeca, kod kojih
nastaju psihosomatski simptomi i znaci, jer osjećaju da je s
njihovim roditeljima nemoguće razgovarati o stvarima koje
ih muče. A možda i zato što je psihosomatska bol, jednostav-
no, "jezik" u nekoj određenoj obitelji za "razgovor" o patnji i
mogući način privlačenja pažnje. Ili pak može biti rezultat
činjenice da roditelji imaju toliko međusobnih problema,
koji se stalno očituju i verbaliziraju u svađama da im djeca
ne žele "smetati" sa svojima. A možda i zato što roditelji
jednostavno ne slušaju kada se djeca pokušavaju izraziti.
Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled; no ovdje
je najvažnije pokazati da su psihosomatski signali i simptomi
jednostavno kodirani signali koje odrasli iz djetetovog okru-
ženja trebaju ozbiljno shvatiti i pomoći djetetu da o njima
izravno i jasno progovori.
Kada djeca postaju destruktivna, razlog je povreda njiho-
vog integriteta od strane jedne ili više odraslih osoba iz
njihovog okruženja, u verbalnom ili fizičkom obliku, ili jedno
i drugo. Na ovaj ili onaj način, život s roditeljima (ili drugim
odraslima koji su za njih odgovorni) uzrokuje njihovo sve
veće gubljenje samosvijesti u trenutku kada im je potrebno
baš suprotno.
Isto vrijedi i za dječju autodestruktivnost, bez obzira na
to iskazivala se ona postupnim samoubilačkim procesom -
npr. zlouporaba droga, ili izavnim pokušajem samoubojstva.
Kao što smo već ranije pisali, destruktivno i autodestruktivno
ponašanje samo su različiti oblici suradnje, i nisu ništa
neuobičajeno u odnosu na ono što sam ranije nazvao "pri-
hvaćenim ponašanjem". Osobito je važno podsjetiti se na to
u ovakvoj situaciji u kojoj smo suočeni s djetetom ili mladom
osobom, jer oni vrlo često svjesno prihvaćaju narušavanja i
povrede, koje su sastavni dio obiteljskog života. Djeca sura-
đuju! Na roditeljima je da ustanove i shvate s čime oni to
surađuju!
Drugi primjer
Devetogodišnji dječak dolazi jednog jutra u školu s jako
otečenom jednom stranom lica. Očito ga je netko jako udario.
Pozvali su u školu njegovu majku koja je priznala da ga je
ona udarila. Razlog je bio taj što je on udario svoju trogodiš-
nju sestricu. "On ne smije raditi takve stvari", kazala je. "Ne
smije tući manje od sebe!"
Ova je majka pretežno bila sama sa svoje troje djece, jer
joj je muž radio na naftnoj bušotini i dugo je izbivao iz kuće.
Teško je podnosila svoju ulogu defacto samohranog roditelja
pa je često zaduživala najstarije dijete da pazi na ostalo dvoje
mlađih. Nekoliko ga je godina tukla, jer se osjećala bespo-
moćnom kada se on, po njezinom mišljenju, nije dobro
ponašao te je on sada, kada je takoreći postao zamjenom za
oca mlađoj braći, sasvim razumljivo, kopirao majčin primjer
"odraslosti".
Lako je optužiti ovu majku što čini upravo ono o čemu
govori sinu da ne valja činiti. No problem je u tome što je
njezino poimanje morala bilo drukčije. Prema njezinu shva-
ćanju, djeca ne smiju tući manju djecu, ali odrasli smiju tući
djecu, ako to zasluže. Ona je samo jedna od mnogih odraslih
osoba koje su naučile - iskusivši to tjelesno - da djeca nisu
pravi ljudi kad se rode, već da to postaju, pa, ako treba, i
pomoću batina.
U ovom je primjeru povezanost jednostavna i nimalo
složena. Ali u većini slučajeva analiza zahtijeva mnogo više
strpljenja.
Treći primjer
Peter, kojemu su bile tri i po godine, postao je poblem za
svoje odgojitelje i ostalu djecu u dječjem vrtiću: počeo je
ugrizati svoje vršnjake kad bi se uzrujao ili kad nešto nije bilo
po njegovu.
Peterovi roditelji sa zanimanjem su i rado prisustvovali
na tri sastanka s obiteljskim terapeutom koja su kasnije
uslijedila. Od samog početka, otvoreno su priznavali, između
ostalog, da su Petera dva puta istukli ne znajući što im je
drugo činiti. No, to se zbilo već prije podosta vremena pa je
odnos između Petera i njegovih roditelja bio, općenito, miran
i ugodan, tako da obiteljski terapeut nije baš bio siguran da
bi dobivene batine u dva, tri navrata mogle biti razlogom
sadašnjeg problema.
Na ta tri sastanka bio je nazočan i Peter te je tijekom
mjeseca njihova održavanja, njegovo ponašanje spram druge
djece postalo manje destruktivno, mada ih je, još uvijek,
poneki put ujedao. Ovi sastanci nisu dali nikakve rezultate
glede stvaranja zaključaka od strane odraslih u vezi s pravim
razlogom Peterova ujedanja.
Poslije nekoliko mjeseci, Peter je opet počeo toliko ujedati
da su se roditelji zabrinuli pa je ugovoren novi sastanak.
Ovoga puta Peter se, očito, osjećao vrlo nelagodno zbog cijele
situacije u kojoj se našao. Gotovo odmah, postao je "težak -
pitao je, kada će kući; htio je crtati, ali ne s onim "glupim
pastelama"; htio je sjediti roditeljima u krilu, ali samo ako
obećaju da će šutjeti, itd.
Otac je preuzeo inicijativu u pokušaju predobivanja Pete-
ra za suradnju u toj situaciji. U svakom slučaju, ponašao se
za početak smireno i fleksibilno, ali bi, odjednom, svaki put
povisio glas, govoreći: "A sada je dosta!", "Sada prestani!", "Sada
me slušaj, Peter!", i druge slične primjedbe. Obiteljski terape-
ut mu je na to ukazao, a otac je, posve spontano i s izrazom
krivnje, odgovorio: "Da, to je, vjerojatno, točno. Lise (njegova
žena) mi stalno govori da ga time sasiječem u korijenu!"
Na ovo su se svi nasmijali - uključujući i Petera - te je
razlog Peterovog frustriranog ponašanja u vrtiću bio otkri-
ven. Otac nam je ispričao da je on bio odgajan pomoću
metode "bez gluposti", ali da njegova žena drukčije gleda na
odgajanje.
No, kako i sam ističe, bio je "mlad roditelj" pa, kada bi se
uzrujao, vraćao se metodama svoga oca. Odgojiteljica u vrtiću
koja je najbolje poznavala Petera, dodala je da se upravo to
dešavalo i s Peterom. Kada je želio neku igračku, sjesti na
određeno mjesto za stolom, ili bilo što drugo, počeo bi s
kratkom verbalnom diplomacijom, a kada to ne bi uspjelo,
počeo je ujedati. Upitana - zašto nije na prijašnjim sastan-
cima spominjala muževljevo ponašanje, Peterova je majka
odgovorila: "Zato što on to ne čini više tako često kao prije pa
ga nisam htjela kuditi, kad se već toliko promijenio." Peterova
je majka ukazala da je umjesto zajedljivosti ("ujedanja") pre-
ma Peteru, njezin suprug mogao reći: "Ne znam, što reći.
Moram malo razmisliti." Tijekom sljedećih tjedana, ovo se
pokazalo dobrim načinom na koji se otac nosio sa svojim
problemom. Djelomice je to imao zahvaliti činjenici što je,
kad god bi zastao da razmisli, obično pronalazio zadovolja-
vajuća rješenja; no i zato što se to odražavalo i na Peterov
način svladavanja njegovog problema. Više nije ujedao dru-
gu djecu, već bi se povlačio u kut i čamio sve dok ne bi
pronašao nešto drugo čime će se zabaviti. Kako raste očeva
sposobnost dogovaranja, raste i Peterova.
Kada upoznajem obitelji poput Peterove, često me plaši
pomisao kako odrasli godinama prihvaćaju obilježavanje
djece kao što je Peter, kao "socijalno problematičnom", "koja
imaju probleme uklapanja među drugu djecu" itd. Ne stoga
što to ne bi bilo točno, već zato što je vrlo površno. Njegova
nesposobnost uklapanja među drugu djecu nije bila Peterov
problem, već je to značilo odašiljanje dimnog signala kako
bi svratio pozornost na svoju patnju. Već generacijama na tu
vrstu signala reagiramo poučavanjem djece kako "se ljudi
trebaju ponašati" i to s jednim jedinim rezultatom da i djeca,
koja su najspremnija na suradnju, nose svoju patnju ne
trepnuvši okom i skrivaju je negdje duboko gdje im nagriza
život i pruža im iskrivljenu sliku o njima samima. Oni manje
spremni na suradnju, prkose našim poukama i pedagogiji te
još dublje zapadaju u "asocijalno" ponašanje, dok to ne
postane jedinim što vidi njihova okolina.
Peterov signal ne samo da nije asocijalan, on je, u najpot-
punijem smislu riječi, baš socijalan. Što može biti socijalnije
od obavještavanja našeg okruženja o činjenici da nam njego-
va nazočnost stvara bol i da se, stoga, moramo uskladiti za
dobrobit svih? Ironija je da je i to jedna od središnjih stvari
u kojoj odrasli poučavaju djecu: Treba biti mjesta za sve! Ti
to razumiješ, zar ne, Peter?"
Logično je da isto radimo s dječjim signalima kada, poput
Peterova slučaja, oni ne izazivaju zabrinutost i srditost, već
naše suosjećanje i razumijevanje. To se, primjerice, odnosi
na djecu koja su predebela. Suosjećamo s njima kada je
njihov dodir s drugom djecom obilježen zadirkivanjem i
ponižavanjem pa uvodimo tjelesne vježbe, posebnu prehra-
nu i učimo kuhati kako bi djeca izgubila na težini i kako bi
ih drugi prestali zadirkivati. To je dobrohotno, ali površno,
a najgore od svega je to što gledano na duži rok, pomaže samo
vrlo malom broju postići i zadržati ono što podrazumijevamo
pod normalnom težinom. Onoj djeci i mladima kojima ne
uspijeva smanjiti težinu, naša pedagoška nastojanja samo su
dolijevanje ulja na vatru. I baš kao i zadirkivanje i poniža-
vanje njihovih vršnjaka, ona im govore da s njima nešto nije
u redu.
Ne pada mi na pamet nitko drugi tko je to jasnije iskazao
od trinaestogodišnje djevojčice, čiji su se roditelji obratili za
savjet zabrinuti zbog njezine debljine koja je dosegla strašne
razmjere u roku od godine dana. Nakon nekoliko minuta,
tijekom kojih su roditelji izrazili svoju zabrinutost, djevojčica
je ustala, ispružila ruke i sva u suzama povikala: "Za Boga
miloga, vi ne vidite ništa drugo osim mog mesa!"
Sa zadovoljstvom priznajem da je ta djevojčica iznimka,
jer je znala riječima izraziti svoju životnu dilemu. A upravo
to nedostaje mnogoj djeci pa ih je, stoga, lako motivirati
socijalnim argumentima.
Ovakvo socijalno prilagođavanje potpuno se podudara s
temeljnim tradicionalnim vrijednostima u odgoju djece pa je
i u staroj feudalnoj strukturi, i pod novijom diktaturom, često
preduvjetom fizičkog opstanka pojedinca bilo žrtvovanje
integriteta zbog suradnje s onima na vlasti. Tako je odgoj
djece bio nužnim uvjetom za ono što u budućnosti čeka
odraslog građanina. Tome više nije tako, a tamo gdje još
uvijek jest, većina nas se slaže da je takvo društvo ispod
svakog ljudskog dostojanstva.
No, premda se zbilja stvarnost uvelike promijenila tije-
kom ovog stoljeća, temeljne pretpostavke u odgoju djece
ostale su iste, iako su u humanijim društvima poprimile
gotovo mitsko obilježje. Taj nam mit kazuje da postoji nepre-
mostiv sukob interesa između potreba pojedinca za razvija-
njem i očuvanjem njegova integriteta i potreba zajedni-
ce/društva za organiziranošću i razvitkom.
Moje mi iskustvo, stečeno u radu s obiteljima, skupinama
i zajednicama različitih profila, govori da te temeljne pret-
postavke više nisu točne. Puno toga ukazuje na obrnut slučaj:
skrb za djetetov/pojedinčev integritet preduvjetom je zdrava
razvoja zajednice. Nema zajedničkog uspjeha ako nije ute-
meljen na pojedinačnom uspjehu. Postoji samo kolektivno
predavanje (u diktaturi) ili socijalni i zdravstveni troškovi
takvih razmjera koji, na materijalnoj razini, ugrožavaju ra-
zvoj demokratskih društava. (Zbog opreza moram istaknuti
da je ovo stručni zaključak, utemeljen na promatranju i
iskustvu egzistencijalne i psihološke naravi i ne smije se,
stoga, brkati s političkim liberalizmom, koji se prvenstveno
temelji na materijalnim vrijednostima.)
Naše nove spoznaje o psihičkom razvoju djece (pa tako i
ljudi) omogućuju nam prikazivanje novih vrijednosti suod-
nosa između djece i odraslih - prvenstveno u okviru obitelji,
ali i u drugom kontekstu u kojem djeca i odrasli sudjeluju u
osmišljenim zajednicama (školama, jaslicama, vrtićima, do-
movima za siročad, za sirotinju, itd.). i
Jedna od tih novih paradigmi glasi: ponašanje djece, bilo
prilagođeno ili neprilagođeno, jednako je važno za ljudski
razvoj i zdravlje roditelja kao što je i ponašanje roditelja za
razvoj i zdravlje djece. Interakcija između odraslih i djece
uzajaman je proces učenja, u kojem je stupanj ravnopravnog
dostojanstva izravno proporcionalan s dobrobiti obiju strana.
III. POGLAVLJE
SAMOSVIJEST I SAMOPOUZDANJE
Pojmovi kao što su: samosvijest, samovrednovanje, samopo-uzdanje itd. često se rabe nasumce, kao da imaju isto znače-nje. Ali nemaju. U tekstu koji slijedi, kada budem ukazivaona razliku između samosvijesti i samopouzdanja, neće to bitistoga što ih nužno držim ispravnim terminima, već kako bihnaglasio, na osnovi mog iskustva, važnost njihovog razlikova-nja. Osobito tijekom proteklih dvadeset pet godina, roditeljii pedagozi vrlo su svjesni dječjeg osjećaja osobne vrijednostii svakodnevno čine velike napore kako bi ga ojačali. To se,naravno, osobito odnosi na slučajeve u kojima socijalniradnici, pomajke i poočimi, učitelji i roditelji nastoje pomoćidjeci i mladeži u tzv. psihičkim i socijalnim problemima.
No, problem je kod ovakvih nastojanja u tome što seodlučno poduzimaju koraci na jačanju dječjeg samopouzda-nja kada je stvarni problem u njihovu pomanjkanju samosvi-jesti. Mnogo puta ti pokušaji završavaju neuspjehom i djete-tovim još slabijim osjećajem samosvijesti ili ponekim kratko-trajnim uspjehom. Posljedice kratkotrajnog uspjeha očitujuse u tome što se dijete kasnije suočava sa svojom niskomsamosviješću pod dramatičnim i, često, autodestruktivnimokolnostima. To isto vrijedi, mada u manjoj mjeri, za psiho-loško, terapeutsko i terapeutsko-okolišno liječenje (obradu)mladeži i odraslih, baš kao što igra i svoju ulogu u ljubavnimi prijetaljskim odnosima.
III.1. Definicije
Samosvijest govori o našoj osobnoj svijesti i doživljavanjuonoga što smo i tko smo. Samosvijest je spoznavanje samogsebe i našeg odnosa prema tome što smo spoznali. Prikazanaslikovito, mogli bismo reći da je samosvijest neka vrsta stabil-nog unutarnjeg stupa, središta ili jezgre.
samosvijest samopouzdanje
Zdrav, razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po za-dovoljstvu sa samim sobom, po smirenosti u odnosu nasamog sebe. Nizak stupanj samosvijesti obilježava stalanosjećaj nesigurnosti, samokritičnost i osjećaj krivnje.
Temelj samosvijesti može se, možda, najbolje ukratkoopisati doživljajem koji većina novopostalih roditelja proživ-ljava gledajući po prvi put svoje usnulo novorođenče: osjećajdivote i dragocjenosti tog novog ljudskog bića, zbog samognjegovog postojanja! Većina roditelja zadržava taj doživljajne miješajući ga sa sviješću tijekom nekoliko tjedana, da bi,potom, počeli u njega unositi ispravke i često ga više uopćene doživljavaju, ukoliko se ne nađu suočeni s opasnošću odgubitka djeteta.
Gledana iznutra, zdrava samosvijest kaže: "Ja sam u redu
i ja vrijedim već samim tim što postojim!" Samosvijest je, bila
visoka ili niska, egzistencijalna osobina. Ona je temelj naše
psihološke egzistencije i može se razvijati - i kvantitativno i
kvalitativno - tijekom čitavog života.
Samopouzdanje govori o našim sposobnostima; što nam
ide dobro i u čemu smo vješti ili u čemu smo nespretni i
neuspješni - što možemo postići., (zorni prikaz/ ilustracija)
Samopouzdanje je, kao što vidimo iz prikaza, više izvanjska,
stečena osobina, ali ne vanjska u smislu površnosti.
Povezanost i izražavanje
Samosvijest i samopouzdanje posve su različiti po svojoj
naravi. Oni se, ustvari, ne mogu uspoređivati, niti nadomje-
stiti jedno drugo, ali su ipak nečim povezani: ako čovjek
posjeduje zdravu samosvijest, onda rijetko ima problema sa
samopouzdanjem (što obrnuto nije slučaj!).
Ako dijete ili odrasla osoba, koji posjeduju dobro razvijen
osjećaj samosvijesti pokušaju, primjerice, učiti svirati glaso-
vir, sasvim će uravnoteženo reagirati, ako otkriju da nisu
osobito glazbeno nadareni. Mogu biti tužni zbog neostvare-
nog sna ili ambicije, ali će to iskazati posve trezveno: "Ja,
jednostavno, nisam za to!" Ili, možda, čak sasvim objektivno:
"Nemam, jednostavno, smisla za glazbu."
Ako je samosvijest u osobe niska, reagirat će dramatičnije
"Ništa mi ne ide!" Ne radi se tu samo o ograničenom smislu
za glazbu. Osoba svoj čitav identitet doživljava kao neuspjeh.
Ogromna je razlika između shvaćanja da nam nešto ne ide i
osjećaja da smo glupi, neuspješni ili krivi. Između ostaloga,
tu je još i bitna razlika u tome što je vrlo teško nešto naučiti,
kada mislimo da smo nesposobni.
To ne znači da je pogrešno jačati naše samopouzdanje,
ako nam je slab osjećaj samosvijesti. Niti je, na bilo koji
način, pogrešno da roditelji i ostali odrasli porade na samo-
pouzdanju djece i mladeži u situacijama u kojima je i njihov
osobni osjećaj samosvijesti slab. Sve dotle, dok to roditelji
svjesno čine i pritom ne zavaravaju ni sebe, ni druge misleći
da se ljudi bolje osjećaju jer postaju sposobniji. Dobro je
uvježbavati, razvijati, hvaliti, kuditi, bodriti i podupirati
ljudsku sposobnost za postignuća, ukoliko istodobno vodimo
računa i o njihovoj dobrobiti.
Primjer
John ima 38 godina. On je bivši nacionalni šampion u
jednoj popularnoj vrsti športa, a sada je alkoholičar. Podvr-
gnut je, zbog toga, liječenju, ali je došao u sukob sa svojim
terapeutima. Predložili su mu da počne trenirati mladež iz
njegovog grada u športu kojim se bio bavio i to kao dio
njegovog rehabilitacijskog programa. Nije mogao jasnije izra-
ziti svoje neprihvaćanje tog prijedloga nego riječima: "Ne, ne
želim to. Za mene je svršeno s tim športom."
Njegovi su terapeuti to protumačili kao samo još jedan
pokazatelj njegovog pomanjkanja samopouzdanja pa su po-
jačano radili na njegovu motiviranju. Uz pomoć treće osobe,
John se uspijeva jasnije izraziti. Kaže: "Jedan od razloga što
sam počeo piti bilo je moje razočaranje koje je nastupilo kada
sam se prestao aktivno baviti športom. Otkrio sam da su svi
ljudi, koje sam držao za prijatelje, bili samo laskavci." Izraže-
no pojmovima iz ovog poglavlja, ono što nam je htio reći, bilo
je: "Kada sam prestao biti aktivnim športašem, shvatio samo
da su se ljudi okupljali oko mene samo zato što sam bio to,
što sam bio. Ne zbog mene samoga."
Johnova priča nije atipična. I njegovi roditelji i učitelji
uočili su da mu je, još kao dječaku, nedostajalo samopouz-
danja pa su ga poticali na bavljenje športom. Ubrzo se
pokazalo da je osobito nadaren, što su naročito njegovi
roditelji svim silama podupirali i razvijali. Prisustvovali su
treninzima, angažirali se oko njegovog kluba i većinu vi-
kenda provodili kao njegovi gledatelji. Bili su zadovoljni s
njim i skupa se s njim radovali, kada se počeo pojavljivati u
medijima te bili sretni zbog njega kada je potpisao profesio-
nalni ugovor u inozemstvu.
John je došao u sukob sa svojim terapeutima jer su previ-djeli istu stvar kao i njegovi roditelji, učitelji i treneri: njegovslab osjećaj samosvijesti. Kao i većina druge djece, John jeumio izraziti niski stupanj svoje samosvijesti samo u oblikunesigurnosti glede postupaka. Kao dijete, često bi znao reći:"Ja to ne mogu", "Meni to ne ide", "Ja to ne razumijem", "To jesuviše teško". Nije umio reći: "Slušajte, mislim da ništa nevrijedim!"
Kao športaš, John je bio usamljenik, ali je kao osoba imaopuno supatnika: djecu i mladež, koji su zbog vjere u mudrostodraslih mislili da su netko i nešto, samo ako ostvare nekapostignuća.
Slab osjećaj samosvijesti očituje se na puno različitih
načina: kao strah od neuspjeha, kao hvalisanje, kao strah od
života, kao povlačenje u sebe, kao pretjeranost, kao maloduš-
nost, kao nadmenost, kao osjećaj krivnje, kao zloporaba
droga, alkohola i lijekova, kao nasilje, kao probavne smetnje
itd. Dugačak je popis različitih oblika njegova očitovanja od
kojih ćemo se nekima kasnije pozabaviti u ovoj knjizi.
Pomanjkanje samopouzdanja koje nije povezano s niskimstupnjem samosvijesti ne smatram osobitim problemom. Ili,drugim riječima: pomanjkanje ili nizak stupanj samopouz-danja nije psihički problem, već praktični pedagoški problemkoji se može riješiti pomoću objektivne povratne informacije.Ono može dolaziti od trenera, ako se netko bavi športom, odizdavača, ako je netko pisac; od kolege ako se radi o nastav-niku; učitelja, ako je dotična osoba učenik, itd. Samopouzda-nje raste ukorak s postignućem.
III.2. Vidi me, mama!
Naša se samosvijest razvija uz pomoć dva osnovna potkre-
pijenja: kada nas najvažnija osoba u našem životu "vidi" i
potvrđuje; kada doživljavamo da smo drugima vrijedni ova-
kvi kakvi smo. Kada se ta dva osnovna elementa udruže s
osobnim izražavanjem, imamo sve zadovoljene zahtjeve za
stvaranje uspješnog osobnog života i u zajedništvu s drugima.
Zašto ne spominjem ljubav? Iz dva razloga. U prvom redu,
kao što sam već prije spomenuo, moje mi iskustvo pokazuje
da, u osnovi, svi roditelji vole svoju djecu. Postoje velike
razlike u sposobnostima roditelja za doživljavanje i iskaziva-
nje njihove ljubavi, ovisno o njihovoj vlastitoj obiteljskoj
prošlosti. No bez obzira kako je oni neprimjereno i iskrivljeno
iskazivali, iskustvo mi govori da je ljubav uvijek nazočna kao
snažna mogućnost. Moram ovdje napomenuti da je iskaziva-
nje ljubavi presudan činitelj u razvoju djetetove samosvijesti.
Od male je koristi roditeljsko srce prepuno ljubavi, ako je
nema u njihovim postupcima - ne namjerno, već kako ih
djeca doživljavaju.
Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. Kada se mala
Kathrine stara godinu i pol dana, prvi puta spušta niz
tobogan na igralištu, kamo ju je dovela majka, ona upire
pogled u majku i viče: "Vidi me, mama!" Većina roditelja više
je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od
onoga što traži. Neki roditelji hvale svoje dijete "O, kako si
pametan! Bravo!" Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju, ali
neumjesno. Neumjesno je zato što brka postojanje, biti s
postignućem. Kada odrasli ovako izvrću stvari, kažemo da je
"došlo do nesporazuma". Ako pozovem dobrog prijatelja na
večeru i poslije jela mu, uz kavu, kažem: "Baš mi je drago da
te opet vidim!", a on odgovori: "Da, ti si stvarno naučio
kuhati!", onda se nismo razumjeli. To isto doživljavaju i djeca.
Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš
pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ona je usred jednog
doživljaja i kada kaže: "Vidi me!" ona traži potvrdu svog
doživljaja i postojanja. Ništa, ni više, ni manje od toga.
Jedino što njezina majka treba učiniti to je odgovor putem
dodira pogledom, mahanjem ruke i pozdravom "Zdravo,
Kathrine!". Na taj bi način bila svjedokom kćerkinog posto-
janja. Ako joj želi pružiti više od toga, morat će je pomnije
promatrati. Ako joj lice zrači oduševljenjem, mogla bi reći:
"Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno!". Ako je odušev-
ljenje na njenu licu pomiješano sa strahom, mogla bi ovako
reći: "Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno..., ali je i
opasno, zar ne?" Kathrine na taj način dobiva dvije poruke:
"viđena je" i pružen joj je odraz, ogledalo njezinog unutarnjeg
doživljaja; te osobni jezik.
Drugi roditelji svoju ljubav iskazuju drukčije, na više
egocentričan način, riječima poput: "Pazi sada da ne padneš
i ne povrijediš se." Ono ne pridonosi djetetovu osjećaju samo-
svijesti. Naprotiv, to mu odvlači pozornost od osobnog doživ-
ljaja i usredotočuje ga na majčine osjećaje. Ako je majka
pretežito zabrinuta, njezina će kćerka gotovo zasigurno sura-
đivati, bilo neodlučnošću i strahom (izravna suradnja), bilo
nespretnom motorikom i ispunjavanjem majčinih negativ-
nih očekivanja doživljavajući svaki puta neuspjeh (nesvjesna
suradnja, usmjerena prema unutra). Ovakva situacija ne
sadrži nikakve elemente koji bi omogućavali razvoj djetetove
samosvijesti. Zabrinutost je jedan od najvećih neprijatelja
samosvijesti, jer uporno ponavlja: "Mislim da ti to ne možeš."
Djeca osjećaju potrebu da budu "viđena" i prije no što to
umiju izraziti. Dojenčad, koja se izražava samo pomoću
zvukova i osnovnih mišića, ovisi o tome koliko smo mi naučili
vidjeti što stoji iza tih iskaza, što nam to oni žele saopćiti.
Kada plač znači da je dijete frustrirano, nesretno, gladno, da
mu je hladno, vruće, da je bolesno, itd.? Već i u toj ranoj fazi
od velike je važnosti, s obzirom na jezik, pogledati dijete u
okice i kazati: "A, pa tebi je hladno, maleni moj", ili "O, ti si
meni samo bio gladan."
Ako se, na trenutak, vratimo na Sarah, majka je u toj
situaciji mogla zaključiti da Sarah više ne želi jesti te joj reći:
"A, pa ti više nisi gladna." Zašto je toliko važno dati djeci
osoban jezik putem kojega mogu razumjeti i izraziti svoje
osjećaje i doživljaje?
U osnovi govoreći, to je važno zato što se svi sukobi između
ljudi koji jedni drugima nešto znače mogu prevladati i razri-
ješti putem osobnog jezika. Ako se ne umijemo izraziti na
osoban način postajemo zbunjeni s obzirom na to tko smo,
a i druge zbunjujemo i otežavamo im da znaju na čemu su s
nama.
Jednostavnije rečeno, na Sarin način reagiranja u dobi od
četiri godine, utjecat će to kad ju se bodri da pojede svoj
večernji obrok. Da posjeduje osoban jezik, mogla bi reći: "Ne,
hvala, nisam više gladna." Ukoliko je izvrgnuta pritisku i
manipuliranju, njezina će reakcija biti nejasnom: odgurnut
će tanjur i kazati: "Neću!" ili "Ne volim to!" - da spomenem
samo neke od diplomatskijih načina! Ona je jedino naučila
poistovjetiti se s majčinim osjećajima i potrebama ili im se
oduprijeti pa je, u međuvremenu, izgubila dodir, i sa svojim
osjećajima i potrebama, i sa svojom sposobnošću da ih
iskaže. Osim činjenice da će to, prirodno, dovesti do još više
sukoba između Sarah i majke tijekom Sarina odrastanja,
nedvojbeno će joj stvarati probleme u odnosima s prijatelji-
ma, s čovjekom u kojeg se zaljubi te s njezinom budućom
djecom, ako ih bude imala. Zvuči li ovo pretjerano? Ali stvari
upravo tako stoje! Ovo je jedan od ozbiljnih problema veza-
nih za s odrastanje u obiteljima koje drže do vanjskih,
nebitnih vrijednosti. U takvim se obiteljima ne potiče osoban
jezik, već se, čim je to moguće, nadomiješta "lijepim" (pristoj-
nim) društveno prihvaćenim jezikom čija je uporaba potpu-
no neprimjerena za svladavanje osobnih ili interpersonalnih
problema.
Primjer
Marko je učenik šestog razreda. Tijekom posljednjih šest
tjedana nestalo je njegovog vedrog odnosa i zanimanja za
školu. Njegovi roditelji suočeni su s dvije mogućnosti. Mogu
ga, već po tradiciji, pokušati "odgajati", ili se mogu potruditi
"vidjeti" ga.
Ako odaberu prvu mogućnost, onda će to izgledati na
jedan od ova dva načina:
- "Marko, zašto te moramo stalno opominjati na pisanjezadaće? Ti znaš da to moraš raditi! Znaš da ne možešdobiti dobre ocjene, ako ne pišeš domaće zadaće."
Ovo je dobar stari način koji potpuno zanemaruje dječaka
kao ljudsko biće.
Ili na ovaj način:- "Što je, Marko? Tebe obično ne treba opominjati na tvoje
dužnosti. Imaš li problema u školi? Da li te netko odučenika, zadirkuje, Marko? Pogledaj me! Zar nešto nije uredu?"
Ovim načinom donekle iskazujemo zanimanje za dječaka,
ali je, obično, rezultat odgovor poput ovoga: "Nije ništa", "Ma,
samo ta glupa domaća zadaća", ili nešto slično tome. Za to
postoje dva razloga. U prvom redu, jedanaestogodišnjaku je
teško izraziti unutarnje osjećaje i istodobno morati donositi
odluke vezane za nekoliko konkretnih primjera. Drugi je
razlog taj što način na koji se roditelji izražavaju djetetovoj
svijesti kazuje sljedeće: "Ti nam praviš probleme. Više te
volimo kad si veseo." Ovo predstavlja gubitak za Markovu
samosvijest: umjesto da još više nauči o sebi i svom životu,
on će svoje vlastite osjećaje doživjeti kao neispravne i neće ih
imati prilike iskazati osobnim jezikom, što bi urodilo sma-
njenjem njegove napetosti i davanjem roditeljima dodatnih
spoznaja o njihovom sinu.
Ako su roditelji voljni "vidjeti" svoga sina, trebaju samo
opisati ono što stvarno vide i obratiti pozornost: "Vidim,
Marko, da upravo imaš problema sa školom. Jesi li možda
razmišljao o razlozima...?" Možda će i ovoga puta odgovor biti
"Nisam", ali bi zato mogli ovako nastaviti: "Rado bih da mi
kažeš, ako nešto smisliš... Trebaš li pomoć oko domaće
zadaće?" Na ovaj način problem niti definiramo, niti rješava-
mo, ali to u ovom trenutku nije ni važno. Najvažniji je činitelj
Markov doživljaj da je viđen i potaknut u dobrom pravcu:
unutra prema sebi. Možda će već tog istog dana umjeti to
iskazati i riječima, a možda tek za nekoliko dana. Važno je
vrijeme za razmišljanje, čak presudno!
Primjer
Sophie, stara pet godina, dobila je veliku vrećicu slatkiša
od obitelji koja im je bila u posjeti u dane vikenda. Sva
oduševljena, hoda punih ustiju po stanu. I njezini su roditelji
sada suočeni s istom dilemom kao i Markovi: treba li je
"vidjeti" ili odgajati.
Trebaju li je razdragano pogledati i reći: "Ti voliš jesti
puno slatkiša odjednom, zar ne, Sophie?"
Ili bi se trebali odlučiti za ovo: "Sophie! Sada možeš uzeti
samo još jedan bombon i dati meni vrećicu, tako da ti nešto
ostane i za sutra!"
Ili da odaberu više pedagošku varijantu: "Sophie... ne
misliš li da bi trebala ostaviti nešto i za sutra, dušo?
Vjerujte mi, ovakva vrsta odgoja ne samo da je suvišna,
već ima za posljedicu i narušavanje Sophijinog osjetilnog
područja i njenog doživljaja sebe kao dijela zajednice. Ona
će već naučiti jesti slatkiše u odgovarajućim količinama, bez
djelatnog poučavanja i odgajanja. Pokušajem odgajanja po-
stići će se samo jedno: ako im se posreći, omogućit će rodite-
ljima osjećati se korisnima i vjerojatno sačuvati njihov ugled
u očima gostiju kao odgovornih roditelja u području odgoja
djece.
Ove smo primjere naveli jedino u svezi s činjenicom da
odrasli samo trebaju "vidjeti" ono što zapravo vide. No, naša
osobna prošlost, naše predrasude, ideologije i egocentričnost
često se ispriječe kao filter između oka i glasnica i to nam
otežavaju; naši stavovi i ideje prepriječe put ljubavi i otvore-
nosti. To se događa osobito onda kada je ponašanje djece i
mladeži poremećeno frustracijama i patnjom. Kada je ono
što im je najnužnije njihova potreba da budu viđeni, oni
ostaju duboko povrijeđeni kad umjesto toga dobiju procjenu.
III.3. Priznanje i procjena
Još 1930. godina, pedagozi i psiholozi počeli su se zani-
mati za djecu kojoj manjka samopouzdanja. Došli su do
zaključka da pomanjkanje pouzdanja u djece ima svoje
uzroke u stalnom ispravljanju i pokudama koje dolaze od
roditelja.
Uz naše današnje spoznaje, vidimo da je ta dijagnoza
djelomice netočna, a zaključak nepotpun. Točno je to da je
ispitanoj djeci manjkalo samopouzdanja, no njihov se stva-
ran problem sastojao u niskom stupnju samosvijesti. Također
je točno da pokude djeluju destruktivno i na djetetovu samo-
svijest i na njegovo samopouzdanje, ali kad je riječ o samo-
svijesti, pohvale su jednako tako destruktivne kao i pokude.
Ne smijemo zaboraviti da je cilj tadašnjeg odgoja prven-
stveno bio postići od djece poslušnost, prilagođavanje i pri-
stojno ponašanje. Samosvijest se gotovo uopće nije spominja-
la, a razlog tolike zabrinutosti za dječje pomanjkanje samo-
pouzdanja ležao je, prvenstveno, u činjenici da su djeca zbog
njega imala problema s učenjem u školi.
Kao što smo već spomenuli, pohvala i pokuda važne su za
razvoj samopouzdanja i djece i odraslih pod određenim
okolnostima, ali su mnogi odrasli potpuno pogrešno naučili
vjerovati da su one korisne za razvoj zdravog osjećaja samo-
svijesti.
To opet ne znači da odjednom trebamo zabraniti pohva-
ljivanje naše djece - i na taj način se pobrinuti za njihovo
samopouzdanje na nekim drugim područjima. To samo zna-
či da moramo naučiti kako je najprije nužno nahraniti
njihovu samosvijest, a ključni je pojam pritom - priznanje.
Primjer
Tri i po godišnji Lars sjedi za kuhinjskim stolom i čeka
majku koja još nije došla kući s posla. Otac mu predlaže da
crta, kako bi mu brže prošlo vrijeme. Poslije jednog sata i šest
gotovih crteža, majka stiže kući, a Lars trči prema vratima i
pruža joj svoj zadnji crtež, riječima: "Vidi, mama, ovo je za
tebe!"
Majka uzima crtež, gleda ga i kaže: "Ovo je zaista dobro,
Lars. Kako ti dobro crtaš!"
I baš kao i u primjeru s Kathrine i njezinom majkom,
kontakt nije uspostavljen, mada je pohvala izrečena s puno
ljubavi. Lars ne trči majci s crtežom da bi bio vrednovan. On
predstavlja dar iz ljubavi za njegovu majku, jer je on voli i
nedostaje mu. Da je, umjesto toga, ostao sjediti s ocem i
gledati slikovnicu, bio bi joj pokazao sliku koja mu je trenu-
tačno zaokupljala pažnju. Da je gledao televiziju, bio bi
rekao: "Mama, mama, dođi i gledaj!"
Stvar je u tome, što joj on daje sebe, svoje neposredno
postojanje. On joj daje spontano, osobno iskazivanje sebe, a
zauzvrat dobiva procjenu. U takvoj situaciji sasvim je svejed-
no je li procjena pozitivna ili negativna; dobiva li dobre ili
slabe ocjene za svoj crtež.
Da je Larsova majka bila toga svjesna, mogla je priznati
njegov dar i reći: "Hvala ti, Lars. Baš mi je drago što si mi to
dao." "Hvala ti, Lars... no, zaista ne znam što to predstavlja,
možeš li mi ti reći...?" Ili: "Zdravo, dušo! Kako si mi nedosta-
jao." Nije uopće toliko važno što ona kaže, ukoliko je njezina
reakcija spontana i osobna.
Naravno da Larsova majka ne obuzdava svoju osobnu
reakciju kako bi zavarala sina. Naprotiv, ona to čini djelomi-
ce zato što je naučila da s djecom treba tako razgovarati, ako
im hoćemo pružiti ljubav i samopouzdanje. Kada bi njezin
suprug tako s njom razgovarao, ona bi se osjetila usamljenom
i inferiornom. Njezini kriteriji u ophođenju s djecom potječu
iz vremena kada još nismo znali da su djeca ista kao i odrasli
- samo manja.
I Lars se osjeća nekako nelagodno zbog njihova dijaloga,
ali on je samo mali dječak koji voli svoju majku i osjeća da i
ona njega voli pa stoga surađuje s njom! Ubrzo joj prestaje
iz vrtića donositi svoje crteže i druge stvarčice i govoriti joj:
"Ovo je za tebe", ili "Možeš to zadržati". Sada je naučio pravila
igre pa kaže: "Vidi, mama, zar nisam pametan?" Njegovo se
gledanje na život promijenilo od biti - na biti sposoban, od
postojanja - u postignuće.
Budući da smo uviđavni i tu i tamo pomalo sentimentalni,
puno bi smo lakše shvatili problem da je Larsova majka
pokudila, a ne pohvalila crtež. Da je rekla: "No, Lars, pa ti
znaš kako treba nacrtati kuću!" Ili: "Što je ovo, Lars? Ti znaš
i bolje nacrtati!" Pohvala godi, a pokuda boli. To nam je
poznato. No, ugoda i bol samo su trenutačne emocionalne
reakcije koje jedino ostavljaju trajne tragove na djetetovu
osobnost, ako ga, primjerice, svakodnevno zatrpavamo poku-
dama.
Ako svoju ljubav prema našoj djeci iskazujemo pomoću
pohvala i pokuda, postoji opasnost od njihovih trajnih po-
sljedica po razvoj djetetove osobnosti. Tako stvaramo ovisnu,
izvana upravljanu osobnost. Drugim riječima, ljude koji ima-
ju nizak stupanj samosvijesti i pomanjkanje unutarnjeg osje-
ćaja vrednovanja po kojem će se rukovoditi pa koji stoga
uzaludno ulažu ogromnu snagu i životnost u trajne pokušaje
da budu kao netko drugi ili da se ponašaju poput drugih,
kako to njihovo okruženje očekuje, odnosno želi; ljude koji
postaju egocentrični u stalnoj potrazi za priznanjem.
Negdje od 1700. godine pa sve do 1950. godina, pokuda
je bila najvažnije sredstvo moći u posjedu odraslih. U nekim
je obiteljima još uvijek tako, a i danas postoje društva koja
podupiru teoriju da od djece mogu postati pravi ljudi jedino
stalnim ukazivanjem kako nemaju pravo, kako je ono što čine
neispravno. U skandinavskim zemljama, poslije Drugog svjet-
skog rata, došlo je do procvata novih metoda u odgoju
dojenčadi, koje su odbacile pokude i uvele pohvalu kao
mehanizam upravljanja.
Neke obitelji odlučuju se za upravljanje djecom izvana,
baš kao što i neka društva daju prednost vladanju građanima
izvana. No, gledano s jednog zdravog stajališta - kako i ja na
to gledam - nedvojbeno je da je ta zamisao kobna. Zbog
zornijeg prikaza, samosvijest možemo opisati kao egzistenci-
jalni obrambeni mehanizam: što nam je razvijenija samosvi-
jest, to smo manje ranjivi, a naš život sretniji i bolji.
Mnogi roditelji uviđaju da to ima smisla, ali ih uznemira-
va pomisao na gubitak moći unutar obitelji, a time i moguć-
nosti postavljanja okvira i normi važnih za zdrav dječji
razvoj. Kao što ću i kasnije o tome govoriti, to ne mora biti
tako. Jedina moć koje se roditelji nužno moraju odreći njiho-
va je moć diktature.
U primjeru s Larsom i njegovom majkom, opisao sam
jedan oblik priznanja: spontanu, osobnu reakciju. Drugi,
promišljeniji i pažljiviji oblik predstavlja osobni odgovor na
situaciju.
Držeći se tradicije, često mislimo da je naš odnos s djecom
jednosmjerna ulica u kojoj promet teče od nas prema njima.
Suvremeni su roditelji također stalno zaokupljeni pitanjem
daju li dovoljno svojoj djeci. U skladu s našim sve većim
spoznajama o dječjem razvoju, razmišljamo je li im doista
dajemo dovoljno pažnje, ljubavi, zajedništva, poticaja, skrbi
i mogućnosti.
Sve je to divno i krasno, ali samo onda ako ne zaboravlja-
mo da se dječja samosvijest također, u velikoj mjeri, oslanja
na njihovo doživljavanje svoje vrijednosti u našem životu. Što
im više dopustimo da nam daju sebe, to će zdravijom biti
njihova samosvijest.
Imati djecu izvor je mnogih radosti: njihovi osmjesi, oda-
nost, zanimanje, trud i njihovi impulsi radoznalosti. Njihovo
donošenje kave u krevet, uspjesi u školi ili športu, osnivanje
njihove vlastite obitelji, darivanje unučadi, njihovi dolasci u
posjete, itd. Naravno, važno je biti zadovoljnim zbog svega
toga i to umjeti pokazati. No, nisam prvenstveno mislio na
ovakve stvari u vezi s radošću koju nam djeca daruju.
Mislio sam na stvarne životne izazove s kojima sva djeca
suočavaju svoje roditelje, jednostavno zato što su takva kakva
jesu. Kada nas prisiljavaju preispitati naše osobne destruk-
tivne obrasce ponašanja. Kada zbog njih prekoračimo grani-
cu boli kako bismo razmislili - jesmo li podobni za roditelj-
stvo, ili nismo. Kada razgolite naše površne, pedagoške po-
kušaje manipuliranja i uporno traže našu osobnu nazočnost.
Kada nas vrijeđaju odbijanjem naših dobronamjernih savje-
ta i smjernica te ponosno i konkretno brane i traže svoje
pravo na različitost. Kada nas, svojim simptomatičnim i
destruktivnim ponašanjem, suoče s činjenicom da nam se
negdje nešto omaklo. Ukratko: kada nas se njihova jedinstve-
na kompetentnost tako dojmi da je moramo ili priznati ili
sebi lagati.
Poput mnogih od nas, koji smo odrasli s vrlo niskim
osjećajem samosvijesti, često se susrećem s problemom - "tko
sam ja ustvari".
Lebdim između povučenosti i nadmenosti, prolazeći, na-
ravno, kroz sve stupnjeve između toga. Nije ni čudo da je moj
sin tu nadmenost uvijek smatrao uvredljivom. Kada imate
slab osjećaj samosvijesti, teško je često sebe shvaćati ozbiljno.
Vrlo lako to završava tako da postajete jadnom imitacijom
onoga što nastaje kada se, opet, shvatite preozbiljno. Ovo je,
naravno, potpuno neproduktivno za nas same i užasno iriti-
rajuće za našu okolinu.
Osobito se sjećam triju epizoda kada je moj sin s puno
ljubavi i nježno, mada nemilosrdno, probušio moj napuhani
balon.
Tijekom prve dvije do tri godine njegova života, osjećao
sam priličnu nesigurnost u svom ponašanju, prema njemu (i
prema sebi). Ovo je, u sprezi s činjenicom da sam bio vrlo
temperamentan, imalo za posljedicu moje davanje oduška
svojim frustracijama povremenim vikanjem na njega. On je,
naravno, bio osupnut i preplašen, ali ja jednostavno nisam
znao što činiti.
Tek kada je navršio dvije godine i počeo sam hodati,
zaustavio je moje potpuno nerazumno ponašanje. Usred
jednog od mojih iskazivanja bijesa, istrčao je iz sobe u
hodnik. Ja sam, razumljivo, potrčao za njim i zatekao ga na
četvrtoj stepenici (u visini mojih očiju!). Stajao je tu začepivši
uši ručicama i srdito zurio u mene. Tada sam shvatio da,
možda, trebam preuzeti odgovornost za svoju nekompeten-
tnost, umjesto da okrivljujem njega. Kada mu je bilo negdje
oko dvanaest godina, bio je lud za zmijama i gmazovima.
Jednog dana došao je kući - sav ozaren - i rekao mi da mu
je otac jednog njegovog prijatelja ponudio mladog pitona za
njegovu zbirku. "Stvarno bi ga želio imati... Smijem li?"
Majka mu je odrasla u kući gdje su držali gmazove pa je
to pitanje bilo postavljeno izravno i isključivo meni, jer je
dobro znao da imam priličnu jaku fobiju od zmija. Teško mi
je bilo reći - "da", a još teže reći "ne", pa sam ga zamolio za
malo vremena da razmislim dok ne završim s pohađanjem
seminara idućeg vikenda.
Te subote došao sam kući na ručak i zatekao sina u garaži
kako marljivo pili i nešto radi čekićem. "Što to praviš?",
upitah. "Terarij!", reče on. "Što će ti?", upitah ponovo. "Pa, za
zmiju, naravno!" odgovori on.
Nazvali to neurotičnim ili ne, smatrao sam da ovo poziva
na malo očinske strogosti: "Ali, nismo se još dogovorili, Nico-
la!"
"Znam da nismo. Mislim da ćeš reći kakvu si odluku donio
kad se odlučiš." S puno ljubavi i pažljivo, opet mi je očitao
lekciju (posve zasluženo) o ravnopravnom dostojanstvu.
Posljednja (ili najnovija) epizoda zbila se šest mjeseci
poslije njegovog odlaska od kuće. Moja žena i ja namjeravali
smo prirediti veliku vrtnu zabavu pa sam ga zamolio da dođe
kući i preuzme brigu oko posluživanja hrane. "Morat ću
razmisliti", odgovorio je. Dva dana kasnije nazvao nas je i
rekao: "Sve je u redu. Rado ću vam pomoći. Kad trebam doći?"
Moram ovdje dodati da sam ja strastveni kuhar pa kada
pripremam velike ili važne večere, ponekad me uhvate ozbilj-
ni napadaji bijesa. A to se dogodilo i tom prigodom.
U međuvremenu, on je predivno ukrasio i postavio stol i
poslužio prva dva jela. Sačuvao je za sebe jedno slobodno
mjesto pokraj moga i, kada sam si konačno dopustio predah
i sjeo među goste, prišao je i sjeo do mene. I umjesto da sam
uživao u njegovu društvu i bio mu zahvalan što mi pomaže,
ja sam brzo preletio očima preko stolova i rekao: "Tanjure
treba ODMAH promijeniti, Nicola!" On se ukočio, pogled mu
se smračio i, nakon kratkog oklijevanja, pogledao me onim
istim pogledom kao onda na stepenicama i kazao: "Što ću
dobiti za to?"
Ovoga puta, prošao je jedan čitav dan prije no što sam
shvatio da sam ispao budala, ali kada mi se prosvjetlilo,
postidio sam se po prvi puta nakon puno godina. Zamolio
sam ga za prijateljsku uslugu i on ju je prijateljski učinio. I
dok sam se ja, u svojoj bezgraničnoj egocentričnosti, ophodio
s njime kao s jeftinim slugom, on je zatražio svoju naknadu.
No, trebala su proći dvadeset i četiri sata da smisao svega
toga izbije na površinu, probijajući se kroz mnoge filtere;
najprije kroz moje moralne reakcije, primjerice: "Prirodno je
da pomogneš roditeljima. Za to ne trebaš očekivati plaću!
Samo se sjeti što su sve oni tebi dali..." Onda, "u današnje
vrijeme", što je uvijek dobar način opravdanja: "Ovo je, u
današnje vrijeme prevršilo svaku mjeru; što si mladi umišlja-
ju da mogu s nama ravnopravno razgovarati, kao da smo
jednaki!" Pa zatim, srditost, uzdizanje svoje vlastite važnosti,
naravno: "On mora shvatiti koliko mi ova zabava znači!"
Svi svakodnevno dobivamo stotine ovakvih gruda zlata
kada smo s našom djecom pa je za samosvijest i naše djece i
nas samih važno da dobiju naše priznanje u obliku verbal-
nog odgovora - odmah, dan kasnije, ili čak poslije deset
godina - ili u obliku našeg promijenjenog ponašanja, ili i
jedno i drugo.
U obiteljima, u kojima vladaju posebne okolnosti, osobito
je važno biti svjestan činjenice da struja života, nadahnuće i
odgoj djeluju u oba pravca. Za usvojenu djecu, siročad,
tjelesno ili duševno oštećenu djecu, razvoj samosvijesti može
lako zakočiti činjenica da ona doživljavaju sebe kao "zadaću",
"teret" ili "posao" svojih roditelja. Brojni su razlozi za to.
Hendikepima djeca skučena su manje ili više uskim gra-
nicama koje određuju njihova tjelesna i intelektualna posti-
gnuća pa su stoga ovisna o pomoći svojih roditelja. Ima još
vrlo malo stvari u životu koje su više obeshrabrujuće za nečiji
osjećaj samosvijesti od moranja oslanjati se na druge ljude
za pomoć. Ovo vrijedi za sve, bez obzira radilo se o hendike-
piranosti, starosti i slabosti, o izbjeglicama ili onima koji žive
od socijalne pomoći. Kao što smo ranije spomenuli, nužna
su dva osnovna elementa koja hrane naš osjećaj samosvijesti:
nužno je da nas vide i da dobijemo priznanje za ono kakvi
jesmo, doživljaj da smo drugima vrijedni takvi kakvi smo.
Kada su djeca hendikepirana, izložena su opasnosti da ih ne
"vide" već da u njih gledaju. Kako su njihove mogućnosti za
praktična postignuća ograničene, može im biti izuzetno teško
doživljavati sebe vrijednima svojim roditeljima, koji stalno
moraju predstavljati onu djelatnu stranu, zbog djetetova
oštećenja.
Stoga je još važnije da roditelji hendikepirane djece budu
iskreni i osobni u svojim spontanim reakcijama prema djete-
tu - čak i onda kad su razdražljivi obeshrabreni i iscrpljeni.
Isto je tako vrlo važno da svom hendikepiranom djetetu daju
odgovore životnije prirode. Mnogi to roditelji nerado čine pa,
umjesto toga, kanaliziraju svoju i djetetovu energiju na po-
dručje postignuća. Sve to može biti dobro i korisno za djete-
tovo samopouzdanje i može smanjiti njegovu tjelesnu ovi-
snost, no time se ništa ne postiže u pogledu djetetove samo-
svijesti. Velika većina signala i odgovora koji razvijaju ili
otkrivaju djetetovu samosvijest, može se dobiti od njih, pot-
puno neovisno o dobi ili hendikepu.
Za dojenčad nema ničeg ponižavajućeg u ovisnosti o
drugima pa oni prihvaćaju ljubav, njegu i hranu kao nešto
što se samo po sebi razumije. No, već za malo stariju djecu,
koja nisu u svakodnevnom dodiru sa svojim biološkim rodi-
teljima, već su usvojena ili zbrinuta, ove stvari prestaju biti
nečim što uzimamo zdravo za gotovo. Oni su posve svjesni
da neki "stranci" čine za njih nešto osobito pa se u njima brzo
razvija osjećaj duga odraslima koji su trajno ili privremeno
zamijenili njihove roditelje.
Taj osjećaj duga prema novim roditeljima, djeca su rijetko
u stanju iskazati riječima prije no što i sami odrastu. U
djetinjstvu i adolescenciji on se često iskazuje agresivnošću,
šutljivošću ili pak pretjeranom željom za prilagođavanjem i
suradnjom. To je podsjetnik roditeljima da su i suviše bili
opsjednuti davanjem te da je došlo vrijeme da stanu i počnu
primati. Uspostaviti prihvatljiv osjećaj samosvijesti može biti
vrlo teško kada izgubite dodir sa svojim biološkim roditelji-
ma i, vjerojatno, i s kulturnom sredinom iz koje ste potekli.
III.4. "Nevidljiva" djeca
U nekim su obiteljima djeca "nevidljiva", tj. nikada ih se
ne "vidi" onakvima kakvi su i kako se osjećaju. To može
potrajati tijekom čitavog njihovog djetinjstva i adolescencije,
ili u nekim posebnim vremenskim razdobljima, kao, napri-
mjer, u doba puberteta.
Primjer
Ranije u knjizi, spomenuo sam Aleciu, koju sam upoznao
jer su njezini roditelji zatražili razgovor. Alecii je tada bilo
13 godina i bila je predebela pa su njezini roditelji upravo
zbog toga potražili pomoć nakon brojnih i različitih neu-
spješnih dijeta.
Poslije desetak minuta od početka sastanka dok su njeni
roditelji još marljivo objašnjavali cijelu situaciju, Alecia se
digla, napravila nekoliko žustrih koraka po sobi, a zatim je,
jedva zadržavajući suze i srdžbu, izlanula: "Za Boga miloga,
jedino što vidite je moje meso!"
Ovim naglašenim ukorom opomenula je svoje roditelje
koliko je važno da nas oni koji nas vole isto tako i "vide".
Alecia je jedna od onih sretnika među mladima, koji su
razvili zdrav borbeni duh i umijeće izraziti se riječima. Mnogi
mladi njezinih godina ne bi bili u stanju tako silovito pro-
svjedovati, pogotovo u takvoj situaciji. Pasivno i sramežljivo
sjedili bi na stolici dok bi odrasli raspravljali o njihovim
simptomima.
Alecia je spadala u kategoriju djece (i odraslih) koje ne
"vide", već samo gledaju. U njenom slučaju, to je zbog preko-
mjerne težine. No isto je tako moglo biti i zbog neuhranjeno-
sti, nekakvog oštećenja, zbog izuzetne ljepote ili nekog drugog
vidljivog razloga u njenoj pojavi.
Odrasli često čine jednu od dvije posebne pogreške u vezi
s takvom djecom i mladeži. Ili se tako jako usredotočujemo
na "površinu" koliko se, primjerice, bojimo da će to učiniti
druga djeca. Brinemo se da će debelog dječaka ili djevojčicu
zadirkivati i tako stvoriti probleme u njihovu samopouzda-
nju pa mi, zato, ulažemo svu snagu naše ljubavi i predanosti
u brojne pokušaje smanjivanja njihove težine. Na taj način
stvaramo upravo istu onakvu situaciju od kakve ih pokuša-
vamo zaštititi. Mi ih samo obrnuto zadirkujemo i salijećemo!
Ne sarkastično i uvredljivo, već uporno i brižno.
Druga pogreška koju često činimo, sastoji se u posezanju
za suviše pojednostavljenim psihološkim posredovanjem i
objašnjenjima: Kakav problem leži ispod površine? To je
razumljivo, jer je logika varljiva: On neobuzdano jede, a to
znači da je zbog nečega nesretan. Ako uspijemo otkriti zašto
je nesretan i pomoći mu, on će prestati neobuzdano jesti. No,
život gotovo nikada nije tako jednostavan.
Iz puno razloga, djeca i mladež pohlepno jedu ili se
izgladnjuju, a među tim razlozima postoje, naravno neki
specifični, ograničeni problemi koje oni ne mogu sami razri-
ješiti. No, najveći je uzrok njihove patnje što se ne osjećaju
Viđenima". Ta bol javlja se puno prije početka razvijanja
simptoma, toliko očitih da njihovo okruženje reagira na njih.
Kao alternativa liječenju simptoma i/ili pretvaranju u
detektiva koji rješava probleme, bolje bi rezultate dala (ali je
i zahtjevnija) uporaba sljedećeg okvira: kada se djeca i mla-
dež ponašaju autodestruktivno, znamo da njihovo destruk-
tivno ponašanje predstavlja dio njih. Postoji još jedan dio
njih koji je zdrav i žestok. Zdrav i žestok dio također podra-
zumijeva: nerazuman, iracionalan, bujan, srdit, nesretan,
djetinjast, iritirajući, zahtjevan i ganutljiv. U sukobu između
zdravog i nezdravog dijela, onaj zdravi i žestoki zasad gubi.
Stoga je svatko suočen s istom zadaćom: otkriti onaj zdravi
i žestoki dio, biti otvorenim u potrazi za njim i prihvatiti ga
u sebi, gdje već dugo nije bio dobro došao. To je jedini trajniji
put ponovnog jačanja samosvijesti. Ako, s druge strane, po-
kušavamo pobijediti nezdravi dio pomoću motivacije, sile i
pokuda, uspjet ćemo samo ograničiti moć tog dijela. Može
nam izgledati da smo uspjeli, ali takav uspjeh ima visoku
cijenu. Ljudi koji su postali autodestruktivni, sebe poznaju
samo kao takve. Izgubili su dodir sa svojim zdravim, izvornim
ja, no taj je razvoj tekao vrlo polagano. Počeo je s osjećajem
da onaj zdravi dio nije baš dobro došao u obitelji, a svoj
vrhunac dosegao je u situaciji koju je okruženje dane osobe
također smatralo problemom!
"Nevidljiva" djeca često u nekom razdbolju svoga života,
počinju svojim tijelom, odjećom, ponašanjem ili stavovima
skretati na sebe pozornost. Izazov je pozabaviti se njihovom
vanjštinom, ali je potpuno neproduktivno za sve strane. "Oni
samo traže pažnju", kažemo mi za takvo ponašanje. To je
prilično točno, ali ne zbog njihove vanjštine, već zato što su
"nevidljivi".
Djeca i mladež mogu u svojim obiteljima biti "nevidljivi-
ma" i na drugačiji način. Naprimjer, to se odnosi na djecu
kojoj je već u vrlo ranoj dobi dodijeljena neka uloga ili
određeno obilježje kao "tipično" za njih.
To, primjerice, može biti "tatina princeza", "mala curica",
"pametnica", "dobra", "nevolja", "zatvorena", "klaun" itd.
Primjer
Lisa ima četrnaest godina i živi s majkom, očuhom i dvije
mlađe sestre. Ona je lijepa, pametna djevojčica i dobra
učenica. Nema bliskih prijatelja niti ih je ikad imala - zbog
čega joj je žao, ali nije zbog toga osobito nesretna.
Lisa je izravan razlog zbog kojeg su njezini roditelji zatra-
žili sastanak. Njezin status u obitelji možemo opisati ovim
riječima: "posebna", "čudna" i "osobenjak". U obitelji, u kojoj
svi vole razgovarati i čine to Često, ona se isključuje i živcira
ih svojom šutljivošću. Sama po sebi malo govori, a na pitanja
odgovara najkraće što je moguće.
Lisa je nedavno upitala roditelje može li se odseliti od
kuće - "u internat ili nešto slično tome". Njezini roditelji
nemaju stvarno ništa protiv toga, no bilo bi im draže da se o
tome odlučuje u dobrom ozračju i da razumiju razlog tome.
I baš tu se suočavaju su svojim vječnim problemom: Lisa ne
umije odgovoriti na takvo osobno pitanje.
Izlazi na vidjelo da su roditelji, kroz duže vremensko
razdoblje, stvorili jedan nemio ritual pokušavanja voditi s
Lisom osoban razgovor: postavljali bi joj pitanja poput: "Ima
li nešto, zbog čega si nezadovljna?" Lisa pažljivo razmišlja i
pokušava iznaći prave riječi - riječi koje bi iskazale što osjeća
i koje bi roditelji razumjeli. Ali prije, no što joj to polazi za
rukom, roditelji gube strpljenje i ponovno pitaju: "Misliš li da
previše od tebe tražimo kod kuće?... Imaš li problema u
školi?... Lisa, da li si zbog nečeg određenog nesretna?"
Lisa osjeća njihovo nestrpljenje i bespomoćnost i misli da
je nešto pogriješila, jer joj tako teško pada izraziti se riječima
pa, kako bi izbjegla njihove uprte poglede, odlučuje se za
odgovor - "Ne". Ovakav odgovor, naravno, fustrira njezine
roditelje, koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi se
posvetili svojoj kćerki, a zauzvrat dobivaju samo besmislene
jednosložne riječi i odbijanje kao odgovor. Ova je situacija
jednako tako neugodna i za Lisu. Poput sve ostale djece i
mladeži koja se nađu u ovakvoj situaciji, i ona je već odavna
došla do zaključka, da vjerojatno s njom nešto nije u redu.
Nešto kasnije, Lisa uspijeva pronaći odgovor na pitanje
roditelja. Kaže im: "Mislim da ću lakše pronaći samu sebe,
ako sam dalje od kuće." Ovaj odgovor sadrži nevjerojatno
uviđanje i istinu. Lisa je, ustvari, bila "nevidljivom" u svojoj
obitelji gotovo čitav svoj život. Ali kako su joj roditelji na drugi
način bili brižni i predani, njezin integritet ostao je neošte-
ćen. Uspjela "se" sačuvati netaknutom. Stvarna, prava Lisa
postoji negdje unutra, skupa s čežnjom da je "vide". Prestala
se nadati da će je roditelji "vidjeti" pa se, stoga, nada da će "se
uspjeti pronaći". Lisine poteškoće s osobnim iskazivanjem
usko su povezane s njezinom "nevidljivošću". Kada je pozovu
i kada je okruženje strpljivo, u stanju je iskazati više nego
obično, ali sve to vrlo teško i jako nesigurno. Cijelog su života
njezino ponašanje i raspoloženje pogrešno tumačeni pa,
kako je bila uvjerena, poput sve ostale djece, da su joj roditelji
savršeni, zaključila je da s njom nešto nije u redu. Bila je
uvjerena da je takva kakvom kažu da jest njezini roditelji, a
ne onakvom kakvom se osjećala i doživljavala iznutra. Kako
je vrijeme prolazilo, sve je manje bila spremna dopustiti svom
(pogrešnom) unutarnjem "ja" progovoriti.
Kako su se stvari razvijale, Lisa nije bila jedina koju je to
boljelo. Njezina majka imala je stalan osjećaj krivice zbog
pomanjkanja bliskosti i dodira između njih, a njezin očuh
bio je osobito frustriran zbog činjenice da sva njegova dobra
volja i zanimanje za nju nailaze na odbijanje. Lisin plan bio
je stvaran: dodir između sebe i ostalih članova obitelji moći
će uspješno uspostaviti samo ako ona uzmogne opet pronaći
sebe na svoj osoban način te ako ustraje na iskazivanju sebe
u društvu ljudi koji o njoj nemaju unaprijed stvorenu sliku.
Dileme poput Lisinih postoje u bezbroj različitih oblika
Mnogi ljudi ne shvate svoju situaciju prije nego dobro zađu
u odraslu dob. Neki pak ljudi, kao Lisa, i pronađu rješenje
svog problema u doba puberteta. Postoji zatim vrlo posebna
skupina djece koji u najranijoj fazi svoga života odustaju od
pokušaja da budu viđena pa se, stoga, izoliraju od roditelja
i na sebe preuzimaju životnu odgovornost. Tu ćemo skupinu
opisati u sljedećem poglavlju.
Zbog mnogo različitih razloga, djeca postaju "nevidljivom"
u svojoj obitelji. U nekim obiteljima, roditelji djelatno poku-
šavaju oblikovati djecu prema određenoj slici. To mogu biti
roditelji koji na zastarjeli način pridaju veliku važnost učenju
djece "lijepom, pristojnom ponašanju" i koji ne smatraju
važnim da djeca budu i "onakvima kakva jesu". Slično se može
dogoditi i u fleksibilnijim, suvremeniju obiteljima, u kojima
su zahtjevi za "umjerenošću" i "zdravim razumom" tako ista-
knuti da se djeca vrlo brzo nauče otuđiti od te svoje neumje-
rene i nerazumne strane.
To se, također, može dogoditi i u obiteljima u kojima je
brak roditelja tako problematičan i buran da djeca iz toga
zaključuju da njima tu nema mjesta. Drugi se slučajevi
javljaju kada je neko dijete potpuno različito od svojih stari-
jih sestara i braće, a roditelji ne "vide" tu različitost, već je
uočavaju samo kao problem. Ovo nije neobično ni kod djece
koja imaju hendikepiranog brata ili sestru ili kod djece koja
žive s jednim roditeljem, koji ionako već ima dosta problema
sa sređivanjem svog osobnog života.
Od nevidljivog k vidljivom
Što roditelji trebaju učiniti kada otkriju ili kada im se
ukaže da imaju "nevidljivo" dijete - dijete čije pojedinačno,
osobno biće nisu bili u stanju "vidjeti" i to zbog nekog osobitog
ili bilo kojeg drugog razloga.
Najprije je najvažnije oprostiti sebi i jedno drugom! Pod
tim mislim na ono opraštanje u dobrom starinskom smislu,
kada si dajemo dovoljno vremena suočiti se s našom odgo-
vornošću, s našom krivnjom i, prije svega, pogledati se u oči.
Ne ono jeftino opraštanje na brzinu, kada zaboravljamo što
je bilo i počinjemo ispočetka. Da su ljudi umjeli "vidjeti" svoje
dijete, oni bi to, sigurno, bili učinili. A tamo gdje to nisu bili
sposobni, moraju nešto naučiti - ali i o sebi samima.
Taj proces traži vremena, ali je bitan za mogućnosti
razvoja djetetove samosvijesti. Ako prevladavaju osjećaji kriv-
nje, ili su potisnuti, dijete će primiti jak signal koji će protu-
mačiti ovako: "Moji roditelji misle da su loši roditelji. To
sigurno znači da nisu zadovoljni sa mnom ovakvim kakav
sam. Inače se ne bi osjećali krivima." Roditeljski osjećaji
krivnje još više smanjuju djetetov osjećaj samosvijesti, a
dovode u pitanje i izlažu opasnosti i sve druge konstruktivne
stvari koje inače čine.
Ali, kakvu vrstu zajedništva treba stvarati u obitelji? Kako
da bude zajedništva ako ono treba obuhvatiti dijete, koje je
dosad bilo članom obitelji, no izvan tog zajedništva? Prije
svega, obitelj treba činiti ono što je uvijek činila. Ako u obitelji
postoji tradicija zajedništva, onda s njom treba i nastaviti. S
druge pak strane, ako je u obitelji uobičajeno da svatko radi
svoje, tako treba i nastaviti. Ako se ovim želimo poslužiti kao
mogućnošću mijenjanja načina života neke obitelji, to onda
treba učiniti zato što su roditelji nezadovoljni dosadašnjim
načinom, a ne da to čine "zbog djece".
Roditelji trebaju naučiti nov i težak aspekt zamišljanja,
da u kući imaju potpuno nepoznato dijete; dijete koje stvar-
nost doživljava različito od svih drugih i koje u mnogočemu
ne sliči na ono dijete koje "poznaju" već pet, deset ili petnaest
godina. Roditelji moraju poraditi na svojim uobičajenim
koncepcijama i prići djetetu što otvorenije i fleksibilnije. Ne
u obliku potpune žrtve, već sa spremnošću mijenjanja i
preoblikovanja svojih uobičajenih granica i ograničenja.
Treba, prije svega, proteći vremena da se opet postane
"vidljivim". Razvoj dovoljnog stupnja samosvijesti i povjerenja
u ljude može potrajati godinama prije negoli što će se dijete
usuditi da izrazi svoje skrivene misli i osjećaje. To "ja" koje je
tako dugo živjelo pritajeno, bit će izloženo i ranjivo. Ne znači
da roditelji zato moraju tapkati na prstima, već da je odgoj
- temeljen na osjećajima superiornosti, u obliku pokuda i
prigovora - zabranjen. Ovakva zabrana pokazat će se pred-
nošću za čitavu obitelj.
III.5. Nasilje je nasilje
Integritet i samosvijest su povezani. Što se roditelji uspješ-
nije brinu za djetetov integritet, to su veće mogućnosti za
razvoj djetetove zdrave samosvijesti. Nasilje predstavlja, kao
što je već spomenuto, narušavanje dječjeg integriteta pa je
time pogubno za njihovu samosvijest.
Činjenica, da imamo zakone koji samo zabranjuju teško
fizičko nasilje koje nazivamo okrutnošću spram djece, ne
znači da im ostali oblici nasilja ne mogu nauditi. Mi smo
samo odlučili ne svrstati ih u zločin.
Tijekom vremena, iskovali smo mnoge sinonime za tjele-
sno nasilje. U Danskoj rabimo izraz: "pravo na nanošenje
tjelesne kazne", te "pljuske" i "zaušnice". U SAD se govori o
"discipliniranju" i "batinama po turu". I u većini ostalih kultu-
ra postoje takvi slični nadimci koji im pomažu opravdati tu
pojavu. No, oni više ne mogu skrivati činjenicu da je nasilje
- nasilje i da je destruktivno za samosvijest i ljudsko dosto-
janstvo obiju strana, bez obzira na to kakvim se izrazima
služili i kako ga opravdavali.
Prema mom iskustvu, roditelje koji se služe nasiljem nad
svojom djecom podijelio bih u dvije skupine. U prvu skupinu
spadaju roditelji za koje je primjena nasilja stvar stava ili,
jednostavno, njihova ideologija. Oni, kojima je nasilje stav,
kažu: "Pa, ja mislim, da dobiti po turu kada zasluže, neće
ništa nauditi." Ako se ovo malo podrobnije ispita, obično
izađe na vidjelo da su oni, ustvari, imali drukčiji stav prije
no što su dobili djecu te da je njihovo sadašnje stajalište
odraz činjenice da su od nužde napravili vrlinu.
Oni roditelji za koje primjena nasilja predstavlja ideolo-
giju te koji smatraju da je nasilje bitan sastavni dio odgovor-
nog odgoja, često potječu iz okruženja ili zajednica kojima
vladaju totalitarne religijske ili političke ideologije. U takvim
skupinama, život običnih pojedinaca i njegova kvaliteta
igraju sporednu ulogu, a činjenica da je nasilje destruktivno
po pojedinca, ostavlja ih ravnodušnima.
U drugu skupinu spadaju roditelji, možda, tipični za
skandinavske društvene zajednice, koji ponekad udare svoju
djecu, ali se svaki put kad se to dogodi zbog toga ne osjećaju
dobro.
Bez obzira na stavove roditelja, sve vrste nasilja nad
djecom imaju potpuno iste posljedice kao i nasilje izvršeno
nad odraslima: ono stvara strah, nepovjerenje i osjećaj kriv-
nje, a na duži rok rađa niskim stupnjem samosvijesti, srdž-
bom i nasiljem. Ove posljedice nasilja nisu nužno proporci-
onalne učestalosti batina. Upoznao sam ljude kojih su se
roditelji samo jedanput u njihovom djetinjstvu i dobi adoles-
cencije nasilno ponijeli prema njima, ali se oni nikada nisu
od toga oporavili. Upoznao sam i ljude koji su desetak,
dvadesetak puta dobili batina, bez trajnih posljedica. Mnogo
toga ukazuje da je od velike važnosti to je li odgovornost za
nasilje preuzimaju roditelji ili za njega okrivljuju djecu.
Primjer
Mlada majka upravo izlazi iz kuće, na vratima je sa sinom
od osamnaest mjeseci i s prijateljicom. Prije no što su krenuli
niz stepenice, majka podiže sina u naručje, zatim ga, trenu-
tak kasnije, opet spušta na pod i, praveći grimasu na licu,
udara ga u potiljak.
Zatim ga čvrsto ščepa za nadlakticu i odvlači natrag u
stan. Kada je prijateljica pita, šokirana i začuđena, zašto je
udarila sina, ona mrtva-hladna odgovara: "Upravo sam ga
presvukla prije pola sata. Neće on meni oduzimati moje
dragocijeno vrijeme... bolje mu je da to odmah shvati!" Na to
je prijateljica primijetila: "Ma da, ali on još nema ni dvije
godine. Ne možeš očekivati da ti kaže kada osjeća potrebu."
Majka odgovara ponavljajući svoju prvu primjedbu.
Osim stvarne okrutnosti spram djece, ova vrsta nasilja
prema djeci najdestruktivnija je, jer odgovornost za nasilje
svaljuje na dijete: "Ti si kriv, što te tučem!"
Ova majka živi u kulturnom okruženju u kojem se nasilje
često primjenjuje i općenito je prihvaćeno kao prirodan
sastavni dio odgoja djece. Ali činjenica da je nasilje dio
kulture, ne čini ga neosobnim. Svaki put kada ga udare,
njezin sin doživljava nasilje kao vrlo osobnu poruku koja mu
govori da je pogriješio i da ne vrijedi.
Dječak je, što je posve prirodno, jako plakao kad ga je
majka udarila. Najprije glasno i prestrašeno, zbog šoka i
tjelesne boli, a kasnije, kada je dobio čistu pelenu, duboko izsrca i prigušeno, zbog duševne boli. No, iako je njegovaemocionalna reakcija snažna, ona ne čini situaciju opasnom,primjerice, za njegovu samosvijest. Opasnost se javlja tekdvije, tri godine kasnije, kada dijete prestaje iskazivati svojeosjećaje.
Majka je na djetetov plač reagirala sasvim jednako, kao iminutu prije na ono što je došlo "s drugog kraja". Kudila gaje, proklinjala i prijetila mu, pa u dječakovu umu nije bilodvojbe: nije samo njegov izmet nešto pogrešno i osobnauvreda majci, već je to i njegova žalost.
Ovaj oblik nasilja bit će redovitim sastavnim dijelomodnosa između dječaka i njegovih roditelja nekoliko putatjedno, sve do njegove desete ili jedanaeste godine. U kulturiu kojoj živi, on će jednako često iskusiti i postupke koji susušta suprotnost nasilju: kao muško dijete, s ponosom će gapokazivati drugima; svi će ga hvaliti, maziti, ljubiti i grliti.No, budući da je njegova samosvijest uništena nasiljem, bitće zahvalan za pohvale i oduševljenje i vječno će se držatimajke. Razvit će se u postojanog i šarmantnog mladića kojiće u društvu zračiti samopouzdanjem. Kao suprug i otac,kopirat će nasilje iz svog odgoja već prema zahtjevima kojepred njega postavljaju brak i djeca, a kojima on nije dorastao.
Nasilje, kojemu je bio podvrgnut kao dijete, imat će četirisljedeće posljedice:
- Na emocionalnom planu, potiskivat će strah, bol i poni-ženje iz svijesti i pamtiti svoje djetinjstvo kao sretno.
- Na spoznajnom planu, stvoriti će zaključak da je nasiljerazuman način odgajanja djece, kada su ona za njegakriva.
- Na egzistencijalnom planu bit će obilježen niskim stup-njem samosvijesti i pomanjkanjem osjećaja za granicedrugih. U određenim područjima svog života bit će auto-destruktivan.
- Na tjelesnom planu, imat će problema s leđima, želucemi prsnim košem u obliku grčeva i kočenja. Grčevi će imatifunkciju općenite, nesvjesne suzdržanosti u njegovomdodiru s najbližima i najmilijima.Ove posljedice spadaju u najblaže koje možemo očekivati
pa ovakva prognoza pretpostavlja nekoliko stvari: da mu
roditelji imaju dobar društveni status, da su umjereno emo-
cionalno stabilni i da se ne drogiraju, da je dječak prosječan
ili iznadprosječan u školi, da u braku roditelja ne prevladava
tjelesno ili duševno nasilje.
Ako nedostaje jedan ili više od ovih činitelja, dječakov će
se niski stupanj samosvijesti očitovali znatno prije. To može
biti u obliku poteškoća s učenjem, problema u ponašanju,
zločina, lošeg društva, zloporabe droga i/ili alkohola, vanda-
lizma, pokušaja samoubojstva itd. Sve su to izravne posljedi-
ce činjenice da su ga roditelji, svojim nasilnim postupcima
naučili da ni njegov ni tuđi tjelesni i duševni integritet nisu
vrijedni očuvanja i poštovanja.
Činjenica da su njegovi roditelji, osim toga, vjernici koji
redovito odlaze u crkvu i nedjeljom propovijedaju da mora-
mo ljubiti bližnjega svoga, samo još više pomaže narušavanju
njegove samosvijesti.
A što je s onima koji ne podupiru primjenu nasilja, već se
jednostavno ponekad zaboravljaju u očaju? Možemo li išta
učiniti kako bismo djecu zaštitili od povremenog lemanja i
šamaranja?
Odgovor na to je potvrdan, barem je nešto moguće učiniti:
ljudi mogu prihvatiti odgovornost - emocionalno i verbalno.
Kada se smire, a djetetu daju mogućnost da stane nasamo sa
svojim reakcijama, moguće je ponovo uspostaviti kontakt i
kazati: "Žao mi je što sam te udarila. U tom sam trenutku
mislila da si ti za to kriv. Ali nisi. Ja sam kriva i želim ti se
ispričati."
Pročitajte ponovno ovu izjavu i razmislite. Ako imate više
od trideset/trideset i pet godina, vjerojatno ćete misliti da je
to ipak previše: "Naravno da je na meni odgovornost... Ja sam
odrasla osoba i trebala bih moći razborito razmišljati, ali sve
mora ovisiti i o uzroku."
Ovakav način razmišljanja nije nimalo neobičan. On je
odjek iz ne tako davne prošlosti kada su se djeca smatrala
krivom za sve vrste sukoba s roditeljima. Zbog toga mnogi
roditelji padaju između dvije stolice kada se nađu u ovakvoj
situaciji. Ovo može poprimiti još sentimentalniji oblik: "Dođi
ovamo, dušo,... dođi ta ici/mamici. Tatici/mamici je jako žao
što te udario/udarila. Nisam htio/htjela. Dođi, zlato, da ti
obrišem nos pa ćemo onda sve zaboraviti... je l', da? Tata/ma-
ma to više nikada neće napraviti?"
Prvo, ovakav način ne oslobađa dijete krivnje, jer roditelj
ne prihvaća odgovornost ("Nisam htio"). Drugo, to svaljuje
dodatni teret na dijete, jer se traži oprost i završava obeća-
njem, koje je, zbog pomanjkanja svjesnosti, jamstvo da će se
to svakako ponoviti.
Moglo bi se to izvesti i na više "pedagoški" način:
- "Žao mi je zbog toga što se dogodilo... moraš mi oprostiti.Ne znam, što mi je bilo... Ali, zar ne shvaćaš da je stvarno
nerazumno kad ti... itd...itd? Dođi, vratimo se u kuhinju,pa se to više neće ponoviti, zar ne?"
Ovaj način pokušaj je pravedne podjele krivice, no s tim
da osjećaj krivice ostaje na duši obiju strana. Ovo je apsolut-
no opća ljudska pojava: svaki put kada ne možemo, ili ne
želimo, preuzeti odgovornost za sebe, iznevjerujemo sebe i
postajemo teretom ljudima oko sebe i opterećujemo naš
odnos prema njima.
Zbog toga je važno reći da obje strane, uključene u nasilje,
bivaju povrijeđene. To ne vrijedi samo za odnose između
roditelja i djece, već i za one između odraslih osoba, bez
obzira je li riječ o obiteljskim ili drugim vezama.
Ljudi koji čine nasilje proživljuju sljedeće:
- Njihovi im osjećaji odmah signaliziraju da nešto nije uredu u vezi s onim što su upravo počinili. Kako bi s timemogli nastaviti, morati će zanemariti svoje osjećaje, atime smanjiti svoju osjetljivost i ljudsko dostojanstvo.Vjerojatno se to zakržljalo ljudsko dostojanstvo razviloprije puno godina kada su i oni sami bili žrtvama nasilja.Međutim se proces prilagođavanja nastavlja svaki putkada izvrše čin nasilja, što nužno dovodi do zastoja iliograničenja u njihovu razvoju kao ljudskih bića. Isto sedogađa i s njihovim emocionalnim životom, koji se svodina sentimentalnost.
- U spoznajnom smislu, reakcija se kreće između dvijeglavne teme: Oni ili posjeduju ili prihvaćaju moralnostajalište koje opravdava nasilje, pa postoji sličnost izme-đu njihovih stavova i postupaka, ili su prisiljeni odreći sebilo kakve odgovornosti za svoje postupke. Oni to činetako, kao što smo već spomenuli, da uvijek okrivljuju
drugu stranu ili stvaraju jedno "biće" u sebi s kojimnemaju nikakva dodira, niti njime mogu vladati.
- Na egzistencijalnom planu, oni će se neminovno odnositis istim onim prezirom prema svom životu kao što seodnose i prema životu drugih. To će, vjerojatno, pokušatinadoknaditi posvećivanjem velike pažnje svom tjelesnomblagostanju, društvenom životu i materijalnim pravima,ali će ispod tog vidljivog samopoštovanja prevladati au-todestruktivnost.
Prethodni opis nije nikakvo zastrašivanje. Za ljude, koji
se nasiljem služe u iznimnim slučajevima, posljedice su,
naravno, manje izražajne i odražavaju se, možda, samo na
dio njihova života s kojim, vjerojatno, nikada ne dolaze u
dodir. No, te posljedice ipak nisu apstraktne; one su potpuno
stvarne i - razmjerno sa stupnjem nasilja - ograničavajuće.
U odnosima između djece i odraslih, odgovornost za
nasilje uvijek leži na odraslima. Ovo se ne odnosi samo na
slučajeve kada odrasli primjenjuju nasilje, već i kad se djeca
i mladež ponašaju nasilno - spram roditelja, braće i sestara,
prijatelja, nepoznatih osoba te spram tuđe imovine ili imo-
vine bliskih rođaka.
Političari Širom svijeta istupaju posljednjih godina s pro-
ganjanjem nasilja djece i mladeži te, uz potporu razjarenih
i ozlojeđenih roditelja, postavljaju zahtjeve za strožim ka-
žnjavanjem. To ne samo da je besmisleno, već je otprilike isto
tako odgovorno i pametno kao i njihov prijedlog za smanje-
nje deficita nacionalnog proračuna uporabom novca dobive-
nog u igri Monopoly.
Djelomice kao posljedica liberalizacije društva i sve veće
svjesnosti među djecom i mladima, zastrašujući broj njih
iskazuje svoju patnju javno i destruktivno. To će se i dalje
nastaviti, sve dok ne počnemo prihvaćati odgovornost za
nasilje širokih razmjera, i tjelesne i duševne prirode, koje
odrasli čine nad djecom.
III.6. Samosvijest odraslih
Prirodno je da mnogi roditelji još uvijek postavljaju pita-
nje - je li uopće moguće dati djeci potporu u razvoju zdravog
osjećaja samosvijesti u situaciji kada je i stupanj samosvijesti
roditelja nizak. Odgovor glasi da je to moguće ako su roditelji
istodobno spremni djelatno i svjesno razvijati svoju vlastitu
samosvijest.
Činjenica je da se naša samosvijest razvija tijekom cijelog
našeg života, utoliko što sami sebe s vremenom bolje upozna-
jemo. To znači da se samosvijest razvija kvantitativno, ali
nužno i kvalitativno. Znamo više o sebi, no to još uvijek
nužno ne znači da na sebe gledamo drukčije. Ukoliko želimo
promijeniti kvalitativnu dimenziju, nužan je svjesni napor,
neovisno o tome je li u početku obilježen nesigurnošću,
samokritikom, površnošću, pesimizmom ili vjerom u bolju
budućnost.
Kada ovoga nismo svjesni, nizak stupanj samosvijestipostoji kao dio onoga što obično zovemo "društvenim nasli-jeđem", a što bismo trebali početi nazivati "društvenim psiho-loškim naslijeđem". To se lako događa ako su roditelji izloženidruštvenoj situaciji koja, kroz dulje vremensko razdoblje,uzrokuje pogoršanje njihovog osjećaja samosvijesti ili samo-pouzdanja, koje su postupno izgrađivali kako bi nadomjestili
nizak stupanj samosvijesti. To su situacije poput nezaposle-nosti, izgona, lišavanja uglednog položaja ili statusnih sim-bola, otkazivanja ekstremiteta ili sličnih velikih gubitakasposobnosti koje su nam dotad omogućavale da budemosastavnim dijelom određenog društvenog sloja ili da možemopridonositi određenoj društvenoj razini i koje su nam dopu-štale doživljaj osjećaja osobne vrijednosti za naše najbliže iliza društvo u cjelini.
Kao što sam već spomenuo u vezi s različitim primjerima,najvažniji roditeljski doprinos u okviru obitelji sastoji se unjihovoj svjesnosti dječje oporbe i dojmova koje ona na njihostavlja. Za mnoge roditelje to, također, znači nužnost oslo-bađanja od mnogih konvencija i odbacivanje usmjeravanjemkritike koju dobivaju ostali od članova obitelji.
Naša kultura podupire obmanu da postajemo odraslikada navršimo osamnaest ili dvadeset i jednu godinu, odno-sno, najkasnije kada imamo svoju vlastitu djecu. Kao što jevećini ljudi poznato, to nije točno. Mnogi od nas ne uspije-vaju odrasti do smrti. To ne znači da se uvijek ponašamodjetinjasto, već samo to da se često ponašamo nezrelo, osobi-to prema svojim najbližima. U ovome nema ničeg neprirod-nog ili lošeg, niti našoj djeci čini išta nažao. Uvjet, koji jenužan da bi naša djeca razvila zdrav osjećaj samosvijesti nijetaj da ga moraju imati i njegovi roditelji, prije nego ga donesuna svijet. Nužna je samo roditeljska otvorenost za daljnjirazvoj njihove osobne samosvijesti i to usporedo s dječjom.Moram ovdje, za svaki slučaj, istaknuti da djeca, u svakomslučaju i bez ikakve dvojbe, bezuvjetno vole svoje roditelje!Razvoj njihove samosvijesti je, nakraju, samo stvar njihovogprihvaćanja samih sebe.
IV. POGLAVLJE
ODGOVORNOST, PREUZIMANJEODGOVORNOSTI I MOĆ
Što je odgovorno, a što neodgovorno - središnji su pojmovi
u razgovorima roditelja o tome kako djecu treba odgajati, u
razgovorima stručnjaka o ciljevima i sredstvima u dječjim
vrtićima i školama, u domovima za sirotinju i siročad. Oko
ova dva pojma, nema takve zbrke kao kada govorimo o
samopouzdanju, samovrednovanju i samosvijesti. No, s dru-
ge strane, pojmovi "odgovornost" i "odgovoran" rabe se u vezi
s nizom pojava koje bi mogli nazvati istim nazivom. Stoga
bih u tekstu predložio razlikovanje između "društvene odgo-
vornosti" i "osobne (životne, egzistencijalne) odgovornosti".
Razlikovanje između te dvije vrste odgovornosti držim
važnim, jer svaka od njih ima svoje vlastite vrijednosti vezane
za određene središnje aspekte našeg postojanja. Njihova
povezanost znači da su važne za razumijevanje načina stva-
ranja odnosa temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu
unutar obitelji, koji također čuvaju integritet svakog pojedi-
nog člana, podupiru i nadahnjuju razvoj njihovog osobnog
osjećaja samosvijesti te učvršćuju njihovo zajedništvo. Meni
osobno ovo je, istodobno, postalo važnim ključem razumije-
vanja uzroka čestog neuspjeha našeg stručnog liječenja djece
i mladih.
IV. 1. Definicije
Društvena odgovornost vrsta je odgovornosti koju imamo
jedni prema drugima u našoj obitelji, skupini, društvu i
svijetu.
To je ona ista zamisao o bivanju odgovornima kojoj nas
uči većina roditelja i učitelja. Društvenoj odgovornosti nuž-
noj za funkcioniranje skupina i društava kojima pripadamo.
Osobna odgovornost ona je vrsta odgovornosti koju ima-
mo za svoj vlastiti život - za naše tjelesno, psihičko, mentalno
i duhovno zdravlje i razvoj. Mali nas je broj odgojen za
preuzimanje te vrste odgovornosti. Ipak ona je najmoćnija i
najsnažnija sila koju znamo u odnosu na sprječavanje nevo-
lja i stvaranje kreativne energije u zajedništvu kojem pripa-
damo.
Tradicionalna teorija odgoja i obrazovanja sav je nagla-
sak stavila na društvenu odgovornost, ali smo u posljednjem
naraštaju otkrili (ili, možda, ponovo otkrili) da su te dvije
vrste odgovornosti povezane.
DRUŠTVENA ODGOVORNOSTodgovornost za
OSOBNA ODGOVORNOSTodgovornost za vlastiti život
Kada su djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgo-
vornost, ona često postaju društveno odgovorna. Štoviše,
mnoga od njih postaju preodgovorna, kako to kažemo u
svakidašnjem govoru. Cijena za to plaća se frustracijama u
odnosu prema drugima te potpunim ili djelomičnim pomanj-
kanjem osobne odgovornosti.
S druge pak strane, kada su djeca odgojena s naglaskom
na potporu razvoja njihove prirodne, osobne odgovornosti,
tada ona također razvijaju i visok stupanj društvene odgovor-
nosti i to kao sastavni dio tog procesa.
Ova činjenica iz temelja potresa jedan od najupornijih
mitova i javnog i privatnog odgoja, koji su uvijek isticali
gledište da djetetovu "egocentričnu prirodu" treba potisnuti
zbog obzira prema (njegovom) društvenom okruženju. To je,
također, navelo odrasle na uzajamno vjerovanje kako je
nužno žrtvovati vlastiti integritet da bi bili vrijednima našoj
društvenoj sredini.
No, budući smo sada shvatili kako stvari stoje, logično je
sljedeće:
Ako dijete odrasta među odraslima koji čuvaju i štite
njegov osobni integritet, poduzimaju što je potrebno kada
osjete da dijete pretjerano surađuje te su na taj način od
pomoći pazeći da dijete razvija zdrav osjećaj samosvijesti i
visok stupanj osobne odgovornosti, tada nema ničeg čudnog
u vezi s činjenicom da se to dijete također razvija u osjećajnu,
obzirnu i društvenu odraslu osobu, osobito, ako to gledamo
kroz ono što znamo o dječjoj želji za suradnjom.
Prema mojoj procjeni, na svakih stotinu odraslih u dobi
između dvadeset i četrdeset godina, možda ih je samo dvoje
ili troje sposobno uglavnom uvijek preuzimati odgovornost
za vlastiti život i integritet. Ogromna većina sukoba između
djece i odraslih, kao i među samim odraslima, odvija se u
destruktivnom pravcu upravo zato što strane u sukobu nisu
sposobne (ili neće) preuzeti odgovornost za sebe pa (zlo)rabe
svoju energiju okrivljujući jedni druge.
Stoga vjerojatno, nije nikakva slučajnost da smrtonosna
ili opasna bolest može biti najsnažnijim izvorom nadahnuća
za opiranje čitavom smislu dobrog odgoja te da trenutno
može promijeniti naše temeljne prioritete u životu, od pre-
puštanja upravljanju izvana k unutarnjem vladanju živo-
tom. Razmjerno visok stupanj društvenog standarda u indu-
strijaliziranim zemljama očito je stvorio jedan opušteniji
odnos prema dimenziji čiste egzistencije, koju jedino može
ugroziti smrt. Posljednjih godina, mnogi ljudi osjećaju se
zabrinutima zbog sve većih stremljenja k individualizmu.
Meni je poznato da i mnogi roditelji dijele njihovu zabrinu-
tost mada, s druge strane, žele svojoj djeci pružiti veće
mogućnosti za razvoj negoli što su ih sami imali te im je želja
podupirati onu dimenziju razvoja njihove djece s kojom su
oni došli u dodir tek kasnije, uz cijenu teških osobnih poslje-
dica.
Ako primjerice, razmotrimo veliku političku scenu, speku-
lacije na međunarodnom tržištu deviza, promjenljive tren-
dove u velikim gradovima, neonacizam te vladavinu medija,
onda nije nimalo teško razumjeti zabrinutost. Isto bi se
moglo reći za učestalost razvoda brakova, za nošenje oružja
među školarcima te statistiku vezanu za silovanja i samou-
bojstva. Ako ovo gledamo na određen način, onda je "prava
stvarnost" na neki način bogom dana.
Posve je razumljivo da se mnogi ljudi pitaju - je li "sva ta
sloboda" dobra za djecu, pa zbog lakšeg razaznavanja u
razgovoru, stvarnost se svodi na dvije krajnosti: na funda-mentalizam i moralnu anarhiju.
Ako na ovo pogledamo iz drugog kuta, naglašavanje osob-ne, životne odgovornosti kao nečega što je u osnovi zdravo idobro za odnos među ljudima, nema nikakve veze s ovdjespomenutim pojavama. Ili se neke od njih - primjerice,učestalost razvoda - mogu, u krajnjoj liniji, svrstati u privre-mene pojave - možda u oblik sve veće zajedničke patnje? Akona trenutak ponovo razmotrimo razvoj temeljnih obiteljskihvrijednosti, naročito onih koje su prevladavale u odgojuprethodnog naraštaja, vidjet ćemo da je ideal odgoja biovanjski.
"A sada, ne zaboravi se pristojno ponašati da ljudi videkako si dobro odgojen!"
To su bili naputci koje smo moji prijatelji i ja dobivali,kada su nas, kao djecu i mlade, slali u svijet. Osobito je bilovažno ne biti ono što jesi, odnosno ne biti vjeran sebi, već se"ponašati" upravo kao glumac koji drži svoj monolog. Kao iglumci, uz pomoć stručnih naputaka, naučili smo napametizgovarati prave riječi. Tko smo mi doista bili i kako smo seosjećali to, jednostavno, nije bilo važno. Kada smo dobivalidar za Božić, lijepo bi se zahvalili, a ako smo bili razočaraniili žalosni, to je trebalo skriti. Tek kada "su se djeca" naučilaskrivati i tako izgubila dodir sa samima sobom, roditelji suse mogli početi opuštati smatrajući da je odgoj uspješnoobavljen.
Ovaj osnovni temelj odgoja djece počeo se mijenjati tije-kom 1950. godina, kada smo postupno naučili djecu prizna-vati kao bića s jednakim dostojanstvom i pravom na osobnirast i razvoj.
To znači da je položaj djece pretrpio korjenite promjeneu vremenskom razdoblju od samo nešto više od sto godina.Prije svega, djeca su bila socijalna nužnost - kao radna snagau obitelji, a kasnije kao skrbnici svojih roditelja. Poslije su,između ostaloga, postali društvenim iskazivanjem morala,ambicija i statusa roditelja. Danas se, odjednom, moramopriviknuti na pomisao da nije samo njihova egzistencijaodvojena od naše, već da ona ima svoju vlastitu vrijednost -djeca su jedinstven i vrijedan oblik života, već samim svojimpostojanjem!
To će reći da su se temeljne vrijednosti, od vanjskih idruštvenih, promijenile u unutarnje i egzistencijalne. Narav-no da će neki eksperimenti djece i odraslih u pokušajuprovođenja ovakvih novih temelja vrijednosti u svakidašnjukoegzistenciju biti neuspješni. Prije trideset godina, otac semogao odreći sina uz punu potporu javnosti, ako sin nije htioići očevim stopama. A danas se susrećemo s roditeljima kojitoliko paze kako ne bi pogazili dječja prava na samorazvojda djeca, ustvari, odrastaju u jednom bezroditeljskom zrako-praznom prostoru. Na sličan način, neki ljudi - iz različitihrazloga i u različitim kulturama brkaju samorazvoj sa šire-njem ega.
Ne držim da je naš sve veći uvid u činitelje stvaranjanajzdravijih mogućnosti za ljudski razvoj uzrokom koji stojiiza prevladavajućeg društveno-političkog razvoja, koji pola-rizira odnose među ljudima. Teško je, stvarno, zamisliti kakobi odnos između djece i odraslih, koji se zasniva na ravno-pravnijem dostojanstvu, mogao stvoriti ovakve probleme.Čini se da su neodgovornost i samodostatnost prije obilježjamultilateralne, političke borbe za moć.
IV.2. Početak je najteži
Danas, više nego ikada prije, oni roditelji koji žele poku-
šati dati svojoj djeci uravnoteženiju osnovu za život, prisiljeni
su eksperimentirati u različitim stupnjevima. Osobno isku-
stvo i kulturalni preduvjeti u tom se smislu jako razlikuju od
zemlje do zemlje, između sela i grada te sjevera i juga.
Masovne komunikacije putem satelita - TV i filmovi, šire
nova znanja i ideje brzo i djelotvorno, ali tlo na koje bacaju
svoje sjeme, vrlo je raznoliko.
U bivšim zemljama iza "željezne zavjese", u kojima je
stanovništvo bilo izvrgnuto krajnjim, totalitarnim režimima,
pojam pojedinačne, osobne odgovornosti gotovo je prestao
postojati. Tijekom više od polovice stoljeća, ljudi su se privi-
knuli na ideju o nevažnosti pojedinca te o osobnoj inicijativi
kao političkom zločinu protiv države. Sama zamisao da
osoba može preuzeti odgovornost za svoj život i njegovu
kvalitetu, većini se ljudi činila posve apstraktnom. Ovakvo
životno iskustvo, stečeno u državama s totalitarnim režimom,
posve je usporedivo s iskustvom djece i mladeži u danskim
obiteljima, samo jedan ili dva naraštaja unatrag: "Ništa ne
vrijedi govoriti", "Što sam mogao učiniti? Niste mogli ništa
učiniti!", "Tko je djecu ozbiljno shvaćao?"
S druge strane ljestvice, nalaze se Sjedinjene Američke
Države gdje pojedinačna inicijativa uvijek predstavlja počet-
nu točku i pobudu. Tendencija u američkim obiteljima (ako
je uopće moguće govoriti o nekoj tendenciji u takvom multi-
kulturalnom društvu) ispunjena je suprotnostima. S jedne
strane, vodi se borba za održanje nekih drevnih obiteljskih
vrijednosti i simbola; s druge pak strane, nailazimo na način
života u kojem individualanost znači usamljenost, a zahtjev-
ne emocionalne veze doživljavaju se kao ograničavanje slo-
bode pojedinca. Između toga, nalazi se Europa s velikim
razlikama između sjevera i juga. U sjevernoj Europi i Skan-
dinaviji, patrijarhalna obiteljska struktura već dugo doživlja-
va korjenite promjene, a isti taj razvoj počeo je sada dobivati
maha i u južnoj Europi, mada se Katolička crkva osobito
zalaže za očuvanje muške premoći te za poslušnost djece i
žena. Gledano iz perspektive obiteljske terapije, patrijarhal-
na obiteljska struktura juga, često je samo socijalna i gospo-
darska stvarnost. U psihološkom i egzistencijalnom smislu,
često se pokaže da su obitelji u kojima naizgled muškarci
imaju glavnu riječ, to, zapravo, prerušene matrijarhalne
obitelji.
Ova šarolikost promjenljivih vrijednosti i njihovo povre-
meno odsustvo, stavlja roditelje pred drugu (i u osnovi osob-
nu) listu izbora, koji za njihove bake i djedove ne bi bili ni
teoretskom mogućnošću. Kako je, onda, moguće donositi one
svakidašnje odluke, bilo velike, bilo male, kada ono što je
"učinjeno" tako zbunjuje? Trebamo li zatražiti pomoć od
autoriteta ili vjerovati u svoju intuiciju i iskustvo? Trebamo
li imati vjere u humanističke vrijednosti koje, očigledno,
manjkaju u našem svijetu, ili se trebamo pokušavati obogatiti
koliko god je to više moguće?
Mada je taj odabir težak, a za mnoge roditelje i pretežak
pa se samo uspijevaju prepustiti struji, u načelu je to posve
jasno: želimo li našu djecu odgojiti tako da uspiju izgraditi
čvrst unutarnji autoritet, koji će im omogućiti samostalan
društveni i životni odabir; ili ih želimo naučiti potpuno se
uzdati u vanjski autoritet - politički, religijski ili filozofski?
Mi u Skandinaviji općenito smo spremni usvojiti ovaj prvi
pristup i vjerujemo da će naša djeca, kad odrastu, sami birati
i političke i duhovne vrijednosti koje imaju važnu ulogu u
razvoju zdravih pojedinaca i društva. U nekim drugim dije-
lovima svijeta, većina ljudi na stvari gleda drukčije.
IV.3. Roditeljska odgovornost i moć
Primjer
Jacob, kojemu su tri godine, u kupovini je s ocem u
obližnjem opskrbnom centru. Hoda naokolo s ocem držeći
ga za ruku, ali se malo dosađuje. Zbog toga pušta očevu ruku
i odlazi sam istraživati. Otac potrči za njim, opet ga hvata za
ruku i kaže: "Jacobe, moraš biti uz mene i držati me za ruku.
Upamti to!"
Jacob prosvjeduje i pokušava se istrgnuti iz očeve ruke, ali
ga otac čvrsto drži i nastavlja hodati dalje.
Jacobov je otac upotrijebio moć i preuzeo svoju roditeljsku
odgovornost. Većina roditelja bi držala da je otac pravilno
postupio.
Na izlazu iz trgovine, prolaze pored kioska i Jacob pita:
Tata, hoćeš li mi kupiti sladoled?" Otac odgovara: "Ne, Jaco-
be. Danas ga ne možeš dobiti." Na to će Jacob: "O, tata, stvarno
mi se jede sladoled. Zašto mi ga nećeš kupiti?" A otac na to
odgovara: "Zato, što ja tako kažem, Jacobe... i ja odlučujem!"
Jacob opet pokušava, ali bez uspjeha. Odustaje i prilazi
automobilu malo spuštene glave.
Na dolasku kući s izleta u kupnju, Jacobov otac kaže:
Tako, Jacobe, a sada je vrijeme da uđeš unutra i odspavaš
svoj poslijepodnevni san!"
Jacob prosvjeduje - želi se igrati - no otac je uporan,
objašnjavajući Jacobu da će poslije, tijekom dana, biti preu-
moran ako sada ne bude spavao. Jacoba uguraju u krevet te
on, napokon, poslije četvrt sata okretanja i bacakanja po
krevetu zaspi.
Jacobov je otac upotrijebio svoju moć te preuzeo svoju
roditeljsku odgovornost i većina bi se roditelja složila da je
postupio pravilno.
Slažem se s većinom roditelja u prva dva slučaja, ali ne i
u posljednjem. U prvoj situaciji, nema dvojbe da Jacob,
objektivno gledano, mora još malo odrasti i steći iskustva
prije no što će se smjeti i moći sam snalaziti u velikoj robnoj
kući, u kojoj ima stotine ljudi, tako što će doći na određeno
mjesto u dogovoreno vrijeme. Tu se ne radi o Jacobovim
biološkim ili intelektualnim ograničenjima. Da je odrastao
na ulicama Rio de Janiera, ne bi imao nikakvih problema sa
snalaženjem. Radi se o vrijednostima do kojih držimo, a one
nam govore da se trogodišnjaka ne smije ostaviti samog pa
je roditeljska odgovornost ne dopustiti da se to dogodi.
Kako bi postupio odgovorno, Jacobov je otac morao pri-
mijeniti blagu fizičku silu. I njegov verbalni naputak Jacobu
sasvim je na mjestu. On ga ničim ne vrijeđa.
U drugoj situaciji, Jacobov otac primjenjuje svoju ekonom-
sku moć i opet ničim verbalno ne vrijeđa sina.
No, treći je slučaj složeniji. Dok se u prvoj situaciji radilo
o potrebi davanja smjernica Jacobu glede svijeta oko njega,
u trećem se slučaju radi o vrlo osobnoj, biološkoj potrebi, u
koju je njegov otac neupućen. (Osim ako se ne radi o tome da
je potpuno nepouzdan i da se samo želi otarasiti Jacoba i
imati malo mira.) Pa čak i da je njegovo mišljenje slučajno
bilo ispravno tog nedjeljnog poslijepodneva, mogao je postići
samo jedno: da Jacob odspava jedan sat. A to baš i nije neki
dugotrajan uspjeh.
No, možda Jacobov otac tako shvaća svoju roditeljsku
odgovornost: da je on taj koji svome sinu treba reći koje su
njegove potrebe te paziti da se one svakako zadovolje, tako
da Jacob kroz to nauči što je za njega najbolje. U tom će
slučaju očev osjećaj odgovornosti također uključivati i niz
drugih Jacobovih potreba, o čemu će kasnije biti riječi.
Razmotrimo ovdje neke od posljedica činjenice da otac pre-
uzima na sebe odgovornost sinovljeve potrebe za spavanjem.
Kao prvo, Jacobovom potrebom za snom upravljat će se
izvana. To, možda, roditeljima može odgovarati dok je još
jako mali, ali u jednom trenutku, negdje u dobi puberteta,
on ih neminovno počinje iritirati pa mu kažu: "Uskoro ćeš
biti dovoljno star da se za to sam pobrineš!" Jacob će reagirati
srdito i zbunjeno: proveo je trinaest godina učeći odlaziti na
spavanje kada su to njegovi roditelji nalazili za shodno, tj.
nastojao je surađivati i postupati "pravilno". I sada, kada je,
konačno, u tome uspio, sada mu daju do znanja da postupa
"nepravilno".
Drugo, kako bude odrastao njegovi će roditelji sve češće
dolaziti s njim u sukob. U najboljem slučaju, počet će im
"dodijavati" s dopuštenjima za kasno ostajanje izvan kuće, a
roditelji će, ili ostajati pri svome, ili popuštati više-manje
kako vjetar puše, ili će pak donijeti skup pravila ("Nemamo
tu što raspravljati"). U mnogim obiteljima, stvari se pogorša-
vaju. Situacija se razvija u svakidašnji sukob oko vremena za
odlaženje na spavanje - sukob koji sigurno ne bi iziskivao
ništa manje snage da Jacob ima mlađu sestricu koja uporno
želi ići na spavanje kad i on.
Ovakvi sukobi nisu samo iscrpljujući za obje strane. Oni
Jacobu prenose poruku da predstavlja smetnju svojim rodi-
teljima kada nastoji biti vjeran sebi te se tako uči prihvaćati
načelo koje će biti destruktivno po njega u svakom sljedećem
odnosu temeljenom na ljubavi: "Da bi te drugi voljeli, moraš
izdati samoga sebe!"
Neka se djeca protiv ovog načela bore prkosom, a ako se
to razvije u osobnu značajku, onda to ima za posljedicu
odbijanje tuđih zahtjeva, ali i vlastitih potreba. Opstati se
može samo ako učinimo suprotno od onoga što drugi misle
da bismo trebali učiniti. Prkos nije prirodan stav; to je
strategija opstajanja koja se u djece razvija samo onda kad
im je ugrožena samosvijest unutar obitelji.
Postoji li alternativa? Što Jacobov otac može učiniti, ako
doista misli da je njegovom sinu potreban poslijepodnevni
san?
Može jednostavno reći Jacobu: "Jacobe, slušaj me. Mislim
da trebaš jedan sat odspavati. Što ti misliš?" Jacob će, vjero-
jatno, odgovoriti na jedan od sljedećih načina:
- "Ne baš sada. Prvo se želim malo igrati."- "Danas nisam pospan."- "Ne! Hoću se igrati s mojim autićima!"
Na ovo njegov otac može odgovoriti:
- "Dobro, samo se igraj dok ne budeš pospan."- "Ja mislim da si pospan i trebaš, naravno, samo malo
odrijemati, ako si pospan."- "Da, vidim da si ih sve poredao i pripremio za igranje.
Znam što je meni potrebno - trebam mirno sjediti polasata i čitati novine."
Ali, što učiniti ako Jacob predvečer postane razdražljiv i
nemoguć? Tada otac može pokušati sa sljedećim izjavama:
Nije baš zabavno biti s tobom kad si takav, Jacobe. Možda
si, ipak, trebao odspavati." Roditelji se, u kratko vrijeme,
moraju pomiriti s nezgodnom činjenicom da imaju posla s
teškim djetetom. Taj je napor znatno manji i puno manje
destruktivan za obje strane, nego onaj utrošen u beskonačne
sukobe. Da su se ovako ophodili s Jacobom dok je još bio
posve mali, bili bi, zauzvrat, nagrađeni djetetovom inicijati-
vom za odlazak na spavanje već u njegovoj dobi od osamna-
est mjeseci/dvije godine. Većinu bi dana odlazio redovito na
spavanje, a samo ponekad se ne bi dovoljno naspavao, baš
kao i njegovi roditelji.
No, još je važnije sljedeće: dijete će biti djelatno uključeno
u proces razvoja svoje samosvijesti i samopouzdanja. Štoviše,
kada odraste, bit će sposoban osnovati svoju vlastitu obitelj
temeljenu na dragocjenu iskustvu: Osobne potrebe drugih
ljudi ne postoje zato da bi mene vrijeđale, a ja nisam loš samo
zato što su moje potrebe drukčije, nego što drugi ljudi misle da
bi trebale biti. Prihvatljivo je iskazivati svoje potrebe i ponekad
ne biti upravu. Ovo i nije tako loš teret s kojim djecu šaljemo
u svijet.
Dijalog između Jacoba i njegova oca, koji smo upravo
naveli, također je, na jednoj drugoj razini, više od pukog
rješenja jednog akutnog sukoba. On također predstavlja mali
primjer uzajamnog procesa učenja, u kojemu se Jacobovu
ocu pruža prilika otkriti i postaviti njegove vlastite granice i
tako u djelo sprovoditi svoju osobnu odgovornost. Ako samo
primjenjuje svoju moć odlučivanjem u nekoj situaciji, onda
propušta tu priliku: "Moraš malo odspavati poslijepodne, jer
si umoran i gotovo!" Ili, donoseći pravila: Ti vrlo dobro znaš
da svako poslijepodne moraš malo odspavati!"
Ako se primjenjuje moć, Jacob joj se uči ili podvrgavati ili
odupirati, a što je još važnije, nema uzora koji bi mu pokazao
kako iskazati i zalagati se za svoje potrebe u obitelji te kako
prihvatiti odgovornost za sebe, a uz to sve, bez ikakve pomoći
u razvoju osobnog načina iskazivanja. Umjesto da su jedan
drugome od vrijednosti u razvoju njihova života, Jacob i
njegov otac moraju se vratiti na početni položaj, baš kao i u
igri Monopoly.
IV.4. Dječja osobna odgovornost
Ali, što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje njiho-
ve vlastite, osobne odgovornosti? I koja su područja njihova
života obuhvaćena tom odgovornošću?
Evo područja dječjeg života, koja su od samog početka
obuhvaćena njihovom osobnom odgovornošću:
Njihova osjetila:
- što ima dobar okus, a što nema,- što miriše ugodno/neugodno,
- što je hladno, vruće itd..Njihovi osjećaji:
- sreća, ljubav, prijateljstvo, srdžba, frustracije, tuga, bol,želje itd., te u odnosu na nekoga i nešto.
Njihove potrebe:
- glad, žeđ, pospanost, bliskost, udaljenost.A kasnije:
- interesi u slobodno vrijeme,- obrazovanje,- odijevanje i vanjski dojam,- religija.
Ali, što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje odgo-
vornosti za ova područja njihovog fizičkog, emocionalnog i
intelektualnog postojanja? Znači li to da uvijek oni moraju
odlučivati? Da uvijek mora biti po njihovom? Da uvijek
trebaju činiti onako kako im se sviđa?
Ovakva će se pitanja postavljati sve dotad dok većina
odraslih bude potjecala iz obitelji u kojima se odgoj temelji
na starim vrijednostima. Dok god bude tako, ravnopravno
dostojanstvo bit će shvaćeno kao "sloboda" nasuprot "ograni-
čavanju" koje su iskusili roditelji tijekom svog odrastanja pa
je, stoga, očito da se odnosi između roditelja i djece smatraju
borbom za moć. Upravo kao i borba oko donošenja odluka,
ili čija će biti zadnja. Vodi li se borba za moć isključivo pod
uvjetima koje određuju odrasli ili na demokratskim načeli-
ma, nije doista važno, jer je ta borba, kada do nje dođe, bitka
za osvajanje moći, a tu se, onda, ne radi o Jacobovoj želji za
igranjem ili očevoj potrebi za odmorom. Borba za moć
između roditelja i djece slijepa je ulica u kojoj ni jedna strana
ne dobiva ono što joj je potrebno.
Ako nam je namjera čuvati integritet roditelja i djece,
podupirati razvoj dječje samosvijesti te im omogućiti razvoj
visokog stupnja osobne i društvene odgovornosti (a ova su tri
pojma: integritet, samosvijest i odgovornost nedjeljivi jedan od
drugoga), onda obitelj mora prihvatiti novi koncept: shvaćati
ozbiljno, tj. shvaćati i sebe i svoje dijete ozbiljno.
Mada je taj koncept iskazan pomoću dvije obične riječi,
nije ga baš jednostavno definirati kao, primjerice, pojam
"prihvaćanja" nečega što netko čini. Ako se Jacob želi igrati
sa svojim autićima, a otac kaže: "Da", onda je Jacobov otac to
prihvatio. To možemo pročitati i u prethodnoj rečenici, jer
nam je za prihvaćanje nužno samo prepoznati riječi. No,
kada je riječ o ozbiljnom shvaćanju neke osobe, same riječi
nisu dovoljne. Često nam je važno kako riječi "zvuče", ili boja
glasa, da bismo odredili da li je osoba shvaćena ozbiljno ili
je samo, primjerice, sve ostalo na praznim riječima.
Ozbiljno shvaćanje neke osobe zahtijeva nekoliko osobi-
na: - sposobnost priznavanja prava druge osobe na njezine
potrebe, želje, iskustvo, osjećaje i način iskazivanja;
- sposobnost sagledavanja potreba druge osobe s njezinetočke gledišta, kroz njezino biće i način razmišljanja;
- sposobnost usredotočavanja na način iskazivanja drugeosobe s ciljem upoznavanja njezine stvarnosti, a ne sciljem skupljanja dokaza protiv nje i njezinih težnji;
- sposobnost odgovaranja na poticaj druge osobe s razumi-jevanjem i ozbiljnim shvaćanjem našeg vlastitog polo-žaja.
Primjer
Prizor se zbiva na odjelu igračaka u velikoj robnog kući.
Rasprodaja je pa puno ljudi stoji u dugačkom redu za
blagajnu, među njima su i dvije majke s kolicima za sjedenje.
Djevojčica, stara oko četiri godine, odlazi do majke koja stoji
naprijed u redu (majka "A"), ali je ispred nje još šestero
kupaca. Djevojčica stoji uz majku, vuče je za ruku i očajnim,
plačnim glasom kaže: "Mama, neću više biti ovdje. Zašto ne
idemo kući? Neću više biti ovdje!"
Majka se istrgne iz kćerkine ruke, grubo je zgrabi za
nadlakticu i agresivno joj kaže: "Prestani s tim! Ostaješ ovdje
dok ne budemo gotovi! Razumiješ!?"
I baš kad je izgledalo da će joj dijete odgovoriti, majka je
pokušava posjesti natrag u kolica, ali djevojčica se baca na
pod, leži ukočeno i divljački prosvjeduje. S mukom i suspre-
gnutom srdžbom, majka je uspijeva podići, ali djevojčica se
sva ukočila pa je majka nikako ne može posjesti u kolica.
Majku hvata očaj te prosikće: "Sad je dosta, glupačo. Sjedi ili
ću te..."
Istog trenutka, djetetov se frustrirani, prigušeni plač pun
prosvjedovanja pretvara u snažno, tužno jecanje, a tijelo joj
se bezvoljno klati pa je majka, bez ikakvih teškoća, stavlja u
kolica. Dijete nastavlja tužno jecati, sve dok majka nije platila
na blagajni te odlaze iz robne kuće.
Pet minuta kasnije, jedna druga djevojčica, stara oko četiri
godine, odlazi do majke koja stoji još dalje u redu (majka "B")
i kaže joj: "Mama, ovdje sad nije lijepo... možemo li brzo kući?"
Majka joj ljubazno odgovara: "Imaš pravo, stvarno je ovdje
jako vruće i ima jako puno ljudi! Moram samo platiti prije
nego odemo. Možeš li ti samo natrag objesiti one čarapice
(pokazuje na hrpicu dječjih čarapica koje su pale s police),
neka ti Trine pomogne (njezina sestrica)?
Djevojčica voli sestricu i zajedno vješaju Čarapice. Kad su
gotove, vraćaju se majci. Mlađa sestra sjeda u kolica, dok
starija traži svoju lutku.
Razliku između ova dva prizora, možemo opisati s opće-
nitog stajališta i u pojedinosti. Najopćenitije govoreći, majka
"B" svoju kćerku shvaća ozbiljno, a majka "A" to ne čini. No,
kako bih spriječio iskušenje čitatelja da na ovo gledaju kao
na neku novu "metodu", detaljno ću se vratiti na oba prizora
u svezi s dva koncepta o kojima sam dosad govorio.
Majka "A"
Djevojčica se obraća majci riječima i tonom koji otkrivaju
da je ne shvaćaju ozbiljno. Brani se i prigovara što, površno
gledano, zvuči egocentrično i razdražujuće, no što, ustvari,
samo poručuje da je već s četiri godine shvatila da su njezine
želje i potrebe nevažne ili dosadne majci, ili jedno i drugo.
Ona ustrajava u borbi za pravo osjećati se vrijednom, ali je
češće gubitnik, nego pobjednik. Majčin odgovor u ovoj situa-
ciji još jednom potvrđuje osjećaj gubitka.
Ova majka nije naviknuta da je shvaćaju ozbiljno pa je,
stoga, nesposobna vidjeti kćerkine potrebe drukčije, osim kao
gnjavažu u odnosu na njezine vlastite. To rađa borbom za
moć u kojoj se i fizički i mentalno narušava integritet djevoj-
čice. Istina je da u toj borbi za moć prividno pobjeđuje majka,
ali ustvari obje gube, jer ni jedna ne dobiva ono što želi.
Kćerka gubi još jedan dio svoje samosvijesti i povjerenja u
druge ljude; majka se ponovno suočava s niskim stupnjem
svoje samosvijesti i još više gubi samopouzdanje kao majka.
Osim toga, pomalo se narušava i njihov uzajamni odnos.
Samo će budućnost pokazati je li to slomilo djevojčicu i
pretvorilo je u slatku i krotku, ili će, možda, i ona početi
mučiti majku onom istom očajničkom grubošću. Da se ova
zgoda zbila prije 30-40 godina, djevojčica bi se bila morala
prilagoditi. I tek kad bi odrasla, pokazao bi se destruktivni
elemenat iz djetinjstva u njezinu ponašanju i na duševnom
planu. Danas smo posve sigurni da će se početi izrazito
autodestruktivno ponašati najkasnije u dobi puberteta.
Majka "B"
Način na koji ova djevojčica prilazi majci otkriva da
potječe iz obitelji u kojoj se prihvaća iskazivanje naših želja
i potreba i gdje smo sigurni da nas shvaćaju ozbiljno. To
potvrđuje i majčin odgovor. Ona je svjesna dječje spremnosti
na suradnju i potrebe da se osjećaju vrijednima. Stoga rješa-
va njihovu zajedničku dilemu zamolivši djevojčicu da napra-
vi nešto korisno za vrijeme dok čekaju. Djevojčica ne postiže
baš ono što je doista htjela, ali dobiva potvrdu da je u pravu
- mada se njezine potrebe ne podudaraju s majčinom trenu-
tačnom situacijom - i njezino povjerenje u druge ljude još je
veće. I nakraju, kao kruna svega, preuzimanje je osobne
odgovornosti za vrijeme čekanja.
Pitanje - je li je majka "B" bolja majka od majke "A" nije,
po mom mišljenju, osobito važno. Obje majke čine ono što
misle da je najbolje u danoj situaciji, na temelju onoga što
su naučile i besmisleno ih je ocjenjivati. Ono, što je u ovim
primjerima važno činjenica je da je odnos majke "A" prema
kćerci bolan za njih obje te da postoji izlaz iz ovakve bolne
situacije koji se može naučiti.
Nijedno dijete, iz ova dva primjera, nije postiglo ono što
je htjelo; ni jednom nije bilo "dopušteno" učiniti što je htjelo,
ili da bude "po njegovom", ali je, zato, jedno dijete shvaćeno
ozbiljno, a drugo nije.
Majka "B" je obje svoje kćeri i njihove potrebe shvatila
ozbiljno, priznala ih kao jednako vrijedne te preuzela svu
roditeljsku odgovornost pa nitko nije bio povrijeđen.
Ono po čemu se majka "B" razlikuje od roditelja iz prošlo-
sti, njezino je pokazivanje i osobne i društvene odgovornosti,
a ne poučavanje u tome svoje kćerke. Ona postaje modelom
s kojim njezina kćerka može surađivati, a ne autoritetom koji
poučava nešto čega se i sam ne pridržava.
Nekoliko naraštaja unazad, to poučavanje bilo bi zvučalo,
otprilike, ovako:
- "Ne, dijete moje. Moraš biti tiho. Kada idemo u prodava-onicu, moraš pristojno čekati na red." (Društveni naputako pristojnom ponašanju.)
U demokratskoj obitelji, to bi izgledalo ovako:
- "Ne, to ne može. Razumijem da si umorna, ali vidiš dapuno ljudi čeka ispred mene. Jesi li vidjela one lijepehaljine što tamo vise?" (Razumijevanje, objektivno objaš-njenje i pedagoško manevriranje skretanjem pažnje nanešto drugo.)
Ni jedno od ovo dvoje roditelja nije kazalo ništa pogrešno,niti izravno povrijedilo svoju djecu. No, neizravno, oboje jedjece primilo poruku da su njihove želje i potrebe sporednei ne odviše važne njihovim roditeljima. U prvom su primjeru
zanemarene; u drugom se nastoje nadomjestiti skretanjem
pažnje. U oba slučaja, od djece se traži da, poput svojih
roditelja, ozbiljno doživljavaju stvarnost, a da njih same
roditelji ne shvaćaju ozbiljno.
Ako se, na trenutak, vratimo na slučaj majke "B" i njezinog
ozbiljnog shvaćanja svoje kćeri, koje nije stvar ili/ili (tj. ili ću
ja učiniti što ti hoćeš ili ćeš ti učiniti što ja hoću). U ovom
slučaju, djevojčica uči bez naputaka i uz to je shvaćena
ozbiljno da je nužno čekati u redu. U ovakvoj situaciji, "odgoj"
je, jednostavno, suvišan.
Doživljavanje da nas shvaćaju ozbiljno, kao što je već
spomenuto, nije konkretan doživljaj, već "muzički" pa djeca,
zato, teško mogu iskazati o čemu se radi kada to ne doživlja-
vaju u svojoj obitelji.
Kada razgovorljiva djeca, koja imaju fleksibilne roditelje,
pokušavaju taj doživljaj iskazati riječima, onda će to često
izraziti ovako:
- "Moja mama i tata odlučuju o svemu."- "Meni nije dopušteno ni o čemu odlučivati."
Obje su ove izjave, najčešće, objektivno pogrešne, no vrlo
malo djece uspijeva izraziti svoj doživljaj "muzike" (tj. proce-
sa) u svojoj obitelji. Lakše im je opisati posljedice.
Šutljivija djeca, iz manje elastičnih obitelji, prisiljena su
se vratiti u simptomatično ponašanje: postaju svojeglava,
stalno dodijavaju, preobzirna su ili pak željna moći i zapo-
vijedanja. Njihovo okruženje, zbog toga, još teže nalazi za
njih i njihovu dilemu razumijevanja, jer se njihovo ponaša-
nje i jezik uglavnom bave konkretnim stvarima.
Osobni jezik
Kako bismo preuzeli odgovornost za sebe u odnosu s
drugim ljudima, a da, pritom, s njima ne prekidamo veze ili
ne kompliciramo naš odnos s njima, nužan nam je osobni
jezik. Jezik koji može izraziti naše osjećaje, reakcije i potrebe
te odrediti naše granice. Taj osobni jezik prvi je jezik kojim
djeca počinju govoriti, neovisno o tome imaju li njihovi
roditelji svoj osobni jezik. No djetetu su nužni roditelji i
odrasli kako bi razvilo svoj osobni jezik.
Jezgru osobnog jezika čine sljedeći sklopovi:
- Ja hoću (želim); Neću (ne želim).- Volim (sviđa mi se); Ne volim (ne sviđa mi se).- Hoću to raditi; Neću to raditi.
U staroj, autokratskoj obitelji, osobni je jezik bio zabra-
njen, a roditelji su se jako trudili da svoju djecu svakako
nauče "ispravno govoriti".
Osim stranih jezika, postoji još nekoliko različitih jezika
koje možemo naučiti tijekom djetinjstva, školovanja i obra-
zovanja, kao naprimjer:
- Društveni jezik, vrlo pogodan u običnim društvenimsituacijama, kada je nužno biti uljudnim i ne previšeizravnim te koji nam omogućava širok spektar osobnogzanimanja.
- Akademski jezik, pogodan za opisivanje i analiziranjeproblema znanstvene prirode.
- Književni jezik, važan za umjetničko pisanje.Zajednički činitelj svih tih jezika jest činjenica da ni jedan
od njih nije pogodan za izražavanje, bavljenje i rješavanje
međusobnih sukoba. O njima možemo "razgovarati" ili "po-
pričati" našim društvenim jezikom, što može pružiti stanovito
olakšanje, ali nikako i potpuno opuštanje i oslobađanje.
Psihologija, sa svojim akademskim stručnim nerazumljivim
jezikom može analizirati i opisivati naše sukobe i probleme,
ali ih ne može razriješiti. Neki se autori očito mogu "pisanjem
izvući iz problema", no ne oslobađaju ih riječi i rečenice
napisane u njihovim knjigama. One su samo književna opo-
ruka procesa ozdravljenja.
Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, pojavila se
neka vrsta kvazi-osobnog jezika u vezi s psihologijom i psiho-
terapijom, čije je obilježje zamisao da ljudi "govore o svojim
osjećajima". Pomoću tog jezika moguće je, donekle, sebe
opisati drugima, ali mu manjka moć oslobađanja i uspostav-
ljanja snažnog dodira koji ima osobni jezik. Izjave (tvrdnje)
samo iznimno poprimaju obilježje jer, primjerice, započinju
izrazom: "Ja osjećam..."
Još ću se vratiti na važnost osobnog jezika glede sukoba
između odraslih te na njegovu znakovitost za tzv. "postavlja-
nje granica" djeci. Dječji osobni jezik od samog je početka
neposredniji i "siroviji", nego onaj u odraslih. On precizno
odražava djetetov život u određenom trenutku, ali ne uklju-
čuje i život okruženja. Ovo se neće dogoditi ukoliko dijete,
tijekom vremena, ne primi dovoljno odgovarajućih povrat-
nih informacija od roditelja, te se ne uvjeri dovoljan broj puta
da se njegove osobne izjave uzimaju ozbiljno.
Primjer najkraćeg mogućeg osobnog dijaloga glasio bi:
- "Neću sada ići na spavanje."- "Hoću da sada ideš na spavanje."
A trebalo bi ovako:
- "A sada budi dobar dječak/djevojčica i poslušaj tatu!"- "Sada je dosta! Ideš na spavanje kad ti se kaže i s tim smo
završili!"Ili:
- "Ne volim luk." "Aha"! Ja volim luk. Mislim da trebašprobati."
A trebalo bi:
- "Ma, ne budi smiješan! Pa ti obično voliš luk!"- "Ne izmišljaj toliko, mali moj prijatelju! Jedi što ti je na
tanjuru kao i mi svi ostali."
Kada se osobni jezik može razvijati u ovakvom ozračju,
djeca nisu povrijeđena niti oštećena te uče određivati svoje
osobne granice bez narušavanja tuđih.
- "Želim da se ne igraš mojim kompjutorom!"A ne:
-""Zašto uvijek moraš biti tako glup i gnjaviti, lupežu jedan!"Dječje osobno izražavanje omogućuje i njima, i njihovom
okruženju, shvatiti tko su. Klasična, pedagoška oporba rodi-
telja, samo im govori kakvima bi trebali biti i povećava
roditeljski utjecaj na to.
IV.5. Odgovorni, ali ne i jedini odgovorni
Djeca su, od rođenja, sposobna označiti područje svoje
osobne odgovornosti i integriteta.
- Dojenče koje nije gladno, može okrenuti glavicu od maj-čine dojke ili povratiti hranu.
- Kada je dojenčadi prehladno ili pretopio ili kada sumokri, oni su sposobni o tome obavijestiti svoju okolinu.
- Mala se djeca mogu približiti ljudima koji ih privlače teodbiti one kojima nisu simpatični.
- Mala djeca umiju odabrati odjeću koja odražava njihovoraspoloženje, ali ne i uvijek prikladnu za određene vre-menske uvjete.
Lista dječjih sposobnosti na ovom području doista je
dugačka, no najvažnije je uočiti dva činitelja s tim u svezi:1. Pomoću zvukova, motoričkih funkcija, djeca su sposobna
označiti svoje granice ali ih nisu u stanju obraniti odmanipuliranja i narušavanja od starije djece ili odraslih.Oni su, stoga, ovisni o sposobnosti i spremnosti svogokruženja da prepoznaju njihovu kompetentnost i pravona sprovođenje njihove osobne odgovornosti.
2. Djeca znaju - da se popularno izrazimo - što hoće, aline uvijek i što im je potrebno pa njihovo iskazivanjeonoga što hoće ili neće može se smatrati vodiljom udijalog s njihovom okolinom. Drugim riječima, djecanam mogu ukazati na svoju osobnu odgovornost, ali jesamo u iznimnim slučajevima mogu samostalno razvijatii to uz vrlo visoku cijenu.
Oba ova činitelja znače da su djeci i mladeži potrebni
odrasli kao izazivači u borbi u koje mogu imati povjerenja -
tj. iskreni i otvoreni - što će reći, voljni priznati da ljudi
različito doživljavaju stvarnost.- "Tata, smrzavam se!" - "Doista? Meni je baš dobro. Reci
mi ako budeš želio još nešto od odjeće."A ne:
- "Ne budi smiješan. Uopće nije hladno. Pogledaj mene,imam na sebi samo majicu, kao i ti."
- "Mama, ne sviđa mi se naša nova učiteljica iz engleskogjezika. - "O, to me baš čudi. Meni izgleda simpatično...Zbog čega ti se ne sviđa?"
A ne:- "Što opet nije u redu s njom? Mislim da je to što je stroga
i traži da sve napravite kako valja, je l", u tome stvar?"- "Mama, znaš da idem na onu zabavu u subotu? Htjela
sam obući onu zelenu... što misliš, da je obučem?" -"Lijepo ti stoji zelena, ali meni si zgodnija u bijeloj."
A ne:- "Ne misliš li da malo pretjeruješ s tim oblačenjem! Imaš
toliko lijepih stvari da je, zapravo, svejedno što obučeš."Što ne valja u ovim odgovorima odraslih koje sam svrstao
u neodgovarajuće?
Ne valja to što poništavaju zalaganje djeteta/mlade osobe
i što pokušavaju "poučavati". Oni, zapravao, govore: "Ne bi
smio/smjela tako osjećati i doživljavati stvari. Bilo bi bolje za
tebe osjećati i doživljavati kao ja."
A što je s dimenzijom poučavanja? Možda je majka, iz
našeg prvog primjera, ozbiljno zabrinuta zbog činjenice da
njezin sin treba biti sposoban cijeniti kompetentne učitelje
kada se s njima susretne ili možda misli da on olako shvaća
školu? To je, svakako, opravdano? I važno je? Možda je majka
iz drugog primjera zabrinuta za kćerku, zbog trošenja suviše
vremena na dotjerivanje. To, isto, mora da je važno?
Naravno, ako su ove stvari važne roditeljima, onda su, po
definiciji, također važne za njihovo zajedništvo s djecom.
Problem je u pravodobnosti i načinu koji se odabere. Ako
roditelji žele porazgovarati sa svojom djecom o nekim važnim
pitanjima, bitno je da odaberu vrijeme i mjesto za taj razgo-
vor kako bi mogli reći sve što ih muči i time se i prema sebi
odnositi ozbiljno. Ako ne postupe tako, niti će postići što su
željeli, niti će ih djeca shvatiti ozbiljno. Drugim riječima,
neće biti poučnog rezultata koji roditelji žele.
U primjerima koje smo upravo naveli, roditelji su odabrali
način koji, kako je spomenuto, poništava dječje zalaganje,
zbog čega se djeca osjećaju kao da su pogriješila ili glupom.
Ovakvo iskustvo samo po sebi znači da se ono, zbog čega se
roditelji zabrinjavaju, podcjenjuje. Svako iskustvo, temeljeno
na poučavanju, pokazuje da ljudi, koji sami sebe drže glupi-
ma i krivima, nikada ništa ne uspijevaju naučiti.
Primjer
Lilly je stara šesnaest, a njezin dečko osamnaest godina.Poznaju se već nekoliko mjeseci do trenutka kada Lilly,jednoga dana, dolazi iz škole kući i kaže:
- "Mama, Frank i ja smo nešto mislili, bili se ti i tata ljutili,ako bih ja, ovog vikenda, prespavala kod njega?"
Ako zanemarimo kulture u kojima bi ovakvo pitanje bilo,jednostavno, nemogućim, kakav bi trebao biti majčin odgo-vor? Svjesni smo što njezina kćerka želi učiniti, ali zna li onašto joj, doista, treba? Ona to ne pita zato što želi s momkomvoditi ljubav. To može učiniti u bilo koje vrijeme i na bilokojem mjestu i to bez dopuštenja roditelja. Ona to pita iz dvarazloga: što želi s momkom voditi ljubav, a da to znaju njeziniroditelji te zato što ima potrebu znati što majka o tome misli.Drugim riječima, ona želi reći majci tko je ona sada i želi čutimajčino mišljenje o sebi u sadašnjoj situaciji. Ne treba jojodgoj i poučavanje, tj. napuci o spolnim odnosima, kontra-cepciji, AIDS-u ili kršćanskom moralu. Treba joj povratna
informacija, otvorena i osobna kao što je i njezin pristup (pod
uvjetom da je cilj podupiranje razvoja njezine samosvijesti i
osobne odgovornosti te očuvanje i produbljavanje veze izme-
đu majke i kćerke):
- "Uh, u ovom trenutku ne znam što da ti kažem. Najradijebih ti rekla NE, NE, NE!!! Znam da imaš šesnaest godina,ali u mom srcu još si uvijek djevojčica od deset... zar nebi mogla pričekati petnaestak, dvadesetak godina, meniza ljubav? Naravno, da to ne mislim ozbiljno, ali, evosada, kada me to pitaš, stvarno ne znam, što da ti odgo-vorim... možeš li mi dati malo vremena da razmislim otome i porazgovaram s tatom? Onda ću ti moći reći što jamislim o tome."
Ova reakcija nije izravan odgovor na Lillyno pitanje, ali
joj daje još nešto bolje od toga: otvorenu, iskrenu i vrlo
osobnu majčinu reakciju. A to joj je, za početak, najpotreb-
nije. Tako je između njih uspostavljena veza pa, ako joj na
kraju bude nužna neka informacija ili smjernica, ili ako se
nađe u moralnoj nedoumici, između njih neće biti prepreka.
- "Reći ću ti, Lilly: mislim da ne bi bilo u redu! Primijetilasam, koliko ti je Frank drag, pa sam i očekivala da ćeš metako nešto pitati. Nije na meni da odlučujem s kim ćeš seviđati, ali ti moram reći da Frank nije, kako ga ja vidim,momak za tebe. Ne govorim ti to da bih ti zabranila, alikad si me već pitala za mišljenje, ja tako mislim."
Ova je reakcija jednako vrijedna kao i prva (osim pomanj-kanja humora). Lilly bi, vjerojatno, bilo draže da je majkazadovoljna zbog njezine veze s Frankom, ali u stvarnosti,najčešće, nije tako. Ovakva je reakcija puno bolja za Lilly,
majku i njihov uzajamni odnos, nego nekakav neodređeniodgovor da bi se izbjegao sukob, poput, naprimjer, ovoga:
- "O, pa ja stvarno ne znam, Lilly. Tebi je Frank drag... natebi je da odlučiš... što ti misliš?" (Problem dopuštenja ilizabrane tinejdžerima razmotrit ćemo u jednom odsljedećih poglavlja.)
Osobna povratna informacija jedini je oblik komunikacije
koja jamči razvoj dječje osobne odgovornosti na autentičan
način i istodobno održanje i razvoj veze i zajedništva. Svi
ostali oblici reakcije: činjenični, moralni i društveni napuci
(poučavanje), procjenjivanje ili ravnodušnost, destruktivni
su. Oni vode u vladanje izvana čime se zanemaruje razvoj
samosvijesti i osobne odgovornosti ili u povlačenje ("Ja ću
učiniti po svome!") i osjećaj manje vrijednosti.
Nadalje, osobna reakcija ima još jednu prednost: ona
djecu neprestano podsjeća na postojanje drugih ljudi, drugih
stajališta, drugih načina doživljavanja stvarnosti pa i zbog
toga pomaže u razvoju dječje društvene odgovornosti. Za
odrasle, koji se opredjeljuju za odnose s djecom i mladima
temeljene na ravnopravnijem poštivanju dostojanstva, poka-
zatelji osobnih ograničenja/osobne odgovornosti, s kojima se
susreću, bit će za njih svakidašnjim izazovom da nađu tlo
pod nogama te da zarone malo dublje od uobičajenih auto-
matskih stajališta i reakcija na koje su naviknuti. To pred-
stavlja kvalitativan pomak u svijesti odraslih od: "Nije uobi-
čajeno da..", "Svi kažu da...", "U našoj smo obitelji uvijek..", itd.,
prema autentičnijem načinu zajednice djece i odraslih.
To znači postupno napuštanje onoga što ja nazivam
"automatskim roditeljskim strojem za odgovore" koji se auto-
matski uključuje i izručuje poruke, savjete i ostale korisne
komentare, čim su dostupni djetetovu uhu. Stvar je u tome
što velika većina djece prestaje slušati te poruke već u dobi
od tri godine, a mnogi se odrasli ne mogu sjetiti na što su
programirali stroj samo pet minuta prije. I to je potpuno
razumljivo, jer je vrijednost tih poruka, blago rečeno, nepo-
uzdana. Ona se sastoji od nesređenih, s brda s dola izjava,
poteklih od nekoliko naraštaja roditelja, pomiješanih s onim
što smo usput pokupili.
No, to uopće ne znači da je sve ovo bezazleno. Mada ono
što "stroj" kaže može biti i bezazleno, misleći pritom na
pojedine rečenice, on, između redaka, izručuje destruktivnu
poruku. Što se traka više puta okrene, to je poruka jasnija:
"Nećeš moći funkcionirati kao pristojno/odgovorno/lijepo
odgojeno/za suradnju spremno dijete, ukoliko te ja ne budem
stalno podsjećao što ti je činiti!" Ili, kako su to običavali reći
roditelji iz doba kada sam ja bio dijete: "Trebaš biti sretan
što nas imaš! Što bi, inače, bilo s tobom!?"
Dječja sposobnost iskazivanja i sprovođenja osobne odgo-
vornosti povećava se usporedo s odrastanjem. Isto se može
odnositi i na osobnu odgovornost odraslih, ako su otvoreni
za dječju kompetentnost, ali i unutra prema sebi.
IV.6. Odgovornost ili služenje
I ne baš tako davno, djeca su u obitelji morala služiti u
znak zahvalnosti za ljubav i odgoj koje su dobivali od svojih
roditelja. "Oni se u kući ponašaju kao da su u gostionici" -
tipičan je način na koji su roditelji opisivali svoju nezahvalnu
djecu, koja nisu prihvaćala obavljanje praktičnih dužnosti i
svakidašnjih poslova, za koje su ih roditelji smatrali da su za
njih pogodni.
Tijekom posljednjih desetak, petnaest godina, pojavila se
skupina roditelja koja postupa upravo suprotno, u smislu
pretjeranog dvorenja djece. Taj se pristup čini punim ljubavi
i brižnim, ukoliko su djeca još vrlo mala, a odnos skladan.
No, kada djeca navrše tri ili četiri godine, dolazi do nesklada.
Frustriranost roditelja raste usporedo s nerazumnim i apsur-
dnim dječjim zahtjevima. U krajnjim slučajevima, roditelji
se dovode do trajne, frustrirane iscrpljenosti, a djeca postaju
izrazito asocijalnom i nepodnošljivom.
Djecu iz ovakvih obitelji, stručnjaci su pokušali opisati
različitim "dijagnozama": "Novi karakter djeteta", "Mali tirani"
itd. Trebalo je proći nekoliko godina da bi se pozornost
usredotočila na roditelje, na uzroke njihova ponašanja u
svezi s pomanjkanjem ravnoteže u njihove djece.
Uvijek mi je bilo izuzetno zanimljivo raditi s takvim
roditeljima, za što sam imao priliku u različitim dijelovima
Europe, jer oni, na stanovit način, predstavljaju neku vrstu
prethodnice sadašnjeg razvoja odnosa između roditelja i
djece.
Ti su roditelji, često, vrlo svjesni svog odnosa s djecom.
Puno razmišljaju o djeci, o odgoju te općenito odbacuju
roditeljsku tiraniju prijašnjih naraštaja. Drugim riječima,
oni su tipični tzv. moderni roditelji koji se svjesno trude
odmaknuti od načina na koji su oni bili odgajani. Ova se
pojava uočava i u obiteljima u kojima roditelji nisu još o
svemu jasno razmislili pa se osjećaju nesigurnim i nemoć-
nim.
Ono što u tim obiteljima u osnovi ne valja, pitanje je
osobne odgovornosti. Ti su roditelji, kroz vlastiti odgoj, isku-
sili frustracije i prezir zbog isključivo roditeljskog donošenja
odluka - što se u djetetovoj svijesti i jeziku usjeklo kao
sjećanje na nemoć postizanja željenog.
Moglo se, primjerice, raditi o hrani: da su, kao djeca, za
doručak uvijek morali jesti nešto što ne vole; da su ih uvijek
kudili što su gladni između obroka; da su uvijek morali sve
pojesti, unatoč sitosti. Ili su ih stalno kudili zbog njihovih
želja: "Ne možeš uvijek dobiti ono što tražiš!" "Hoću ovo - hoću
ono, ti stalno nešto hoćeš! Drago moje dijete, misliš li ti ikada
i na nas ostale!?" "A sada poslušaj samo jedan trenutak:
Nedavno ti je bio rođendan, a uskoro će Božić. Moraš shvatiti
da, tu i tamo, moramo štedjeti novac!"; "Ne kaže se: "Ja hoću".
Valjda misliš "Ja bih želio"!"
Posve je prirodno da roditelji, zbog toga, dolaze do za-
ključka da je razumna alternativa ovome dati djeci ono što
najviše žele - kad god je to moguće. Ovo je očiti način
shvaćanja ljubavi i skrbi, mada su posljedice posve suprotne.
To je, kao i mnoge druge stvari u povijesti odgoja djece,
dobronamjerno samo u nakani.
Riječ je, dakle, o pitanju osobne odgovornosti - i djetetove
i roditeljske. Kao što sam već spomenuo, djeca znaju što hoće,
ali često ne i što im je potrebno. Ako se roditelji rukovode
onim što djeca hoće, onda djeca jednostavno ne dobivaju što
im je potrebno. Bivaju zanemarena, a kada se odnos između
roditelja i djece temelji na roditeljskom ugađanju dječjim
željama, što se djeci tumači kao ljubav i skrb, djeca tada
pretjeraju u svojim zahtjevima za služenjem razmjerno ne-
zadovoljstvu zbog zanemarenosti. Ona surađuju!
U takvim obiteljima nedostaje dijalog između djece i
roditelja. U svojoj želji da budu što brižniji i što manje
autoritativni, roditelji previđaju svoje vlastite potrebe i inte-
gritet pa se nikad svojoj djeci ne suprotstavljaju osobno.
Djeca se ne susreću s ljudima od krvi i mesa, već samo s "da"
i "ne", ovisno o pruženoj usluzi. No, gledano na duže vrijeme,
nemoguće je postići osobnu bliskost bez osobne odgovorno-
sti.
Tu pojavu roditelji mogu prepoznati u svojim vlastitim
ljubavnim vezama. Ponekad može biti vrlo ugodno da vas
partner dvori, osobito, ako se u tome izmjenjujete. Ali, ako
živite s partnerom koji stalno istražuje vaše potrebe, osjećaje
i raspoloženja, ne iskazujući nikada svoja, na kraju se osje-
ćate vrlo osamljeno i frustrirano! Odrasloj osobi može biti
prilično teško približiti se partneru i reći: "Slušaj, znam da
mi želiš pružiti sve što želim, ali tako ne dobivam ono što
najviše želim: TEBE!" Dijete to nikada ne bi umjelo izreći.
Djeca samo mogu doći do bolnog zaključka: Ako mi moji
roditelji pružaju sve što zatražim, a ja svo vrijeme ipak
osjećam da mi nešto nedostaje, onda mora da sa mnom nešto
nije u redu.
I roditelji, nužno, dolaze do istog zaključka: Dajemo im
sve Što možemo, a oni se ipak ne razvijaju dovoljno skladno.
Mora da nismo dobri roditelji!
U odnosu između djece i roditelja, to je jedna od najek-
splozivnijih i najdestruktivnijih mješavina za koju znamo:
obje strane naglo gube osjećaj samosvijesti i samopouzdanja
te ukorak s tim razvijaju agresivnost i osjećaje krivnje.
Postoji samo jedan izlaz iz ove problematične situacije.
On je i jednostavan i složen, a započinje s dva nadasve
odlučna početna koraka: Prvi korak sastoji se u potpunom
roditeljskom preuzimanju odgovornosti za činjenicu da su
stvari krenule destruktivnim putem. Moraju sjesti skupa sa
svojom djecom i izjaviti sljedeće: "Žao nam je što se loše
osjećate zbog cijele situacije, što se i mi isto tako osjećamo i
što su se između nas pojavili problemi. Želimo vam reći da
smo mi krivi za to. Uvijek smo mislili da se ophodimo najbolje
prema vama ako vam dajemo sve što želite, ali sada shvaća-
mo da smo pogriješili. Toliko smo željeli da vi budete sretni
i zadovoljni da smo zaboravili na sebe. Sada uviđamo da to
nije bilo dobro pa ćemo, odsada, mijenjati neke stvari. To
nam neće biti lako, a vjerojatno ni vama, ali vjerujemo da će
uroditi uspjehom. Bilo bi nam, naravno, drago kad biste u
tome s nama surađivali, kako bismo postali sretnijom obite-
lji."
Sljedeći korak traje znatno duže, a od roditelja zahtijeva
da se ozbiljno potrude pronaći "sebe", tj. svoja osobna ogra-
ničenja, želje, osjećaje, potrebe, te da se iskazuju što "čišće" -
bez pokuda svojoj djeci i bez traženja njihovog razumijeva-
nja ili njihove jednostavne suradnje. Djeca su, u načelu,
sposobna surađivati u novom pristupu, kada se on ustali u
roditeljskom ponašanju. Njihova se odgovornost može razvi-
jati samo usporedo s roditeljskom pa i onda se, često, razvija
nešto sporije.
Zadaća, koja stoji pred roditeljima - otkriti svoje vlastite
osjećaje, potrebe i ograničenja - ne smije se pretvoriti u
dugačke, dubokoumne razgovore s djecom, već u "uključiva-
nje sebe" u jednostavne, svakidašnje dijaloge.
Primjer
Ne: "Danas rano završavam s poslom. Što bi radije: da
dođem po tebe u rekreacijski centar u 3 sata ili ćeš sam doći
kući u 5?
Da: "Danas rano završavam s poslom i rado bih došao po
tebe u 3 sata. Što ti misliš o tome?
Ne: "Što bi želio za večeru?"
Da: "Ja bih ribu danas za večeru. Što bi ti?"
Ne: "Ne bi li večeras išao rano na spavanje?"
Da: "Večeras bih želio nekoliko sati za sebe. Što kažeš na
to da večeras odeš ranije na spavanje?"
Ne: "Slobodni smo ovog vikenda. Što bi želio raditi?"
Da: "Slobodni smo ovog vikenda i mislili smo ostati kod
kuće i opustiti se. Što misliš da bismo trebali napraviti?"
Ne: "Danas je prilično hladno. Zar ne misliš da se trebaš
toplije obući?"
Da: "Danas je hladno pa bih volio da obučeš nešto toplije."
Ne: "Ne bi li pomogao tati u vrtu danas poslije podne?"
Da: "Volio bih da mi danas pomogneš u vrtu."
Razlika između ovih pristupa može se činiti neznatnom i
izgledati kao pokušaj zamjene jednih riječi drugima. No tu
se ne radi o riječima ili taktičkom izražavanju. Radi se o
razlici između zajedništva i osamljenosti te o kvaliteti inte-
rakcije. I tek kada se ta kvaliteta počne razvijati, a dijete
osjećati roditeljsku bliskost, ono će imati stvaran doživljaj
"druge osobe". Razvoj društvene odgovornosti počinje na
temeljima upravo ove etape.
Brzina kojom će se to odvijati razlikovat će se od obitelji
do obitelji, ovisno o tomu, do kojeg je stupnja roditeljsko
"uslužno ponašanje" bilo iskazom svjesne filozofije o odgoju
djece, ili se temeljilo na snažnim osjećajima osobne nesigur-
nosti. Neovisno o roditeljskoj situaciji, način odgoja u obitelji
već će se usaditi u osobnost djece pa će, zato, trebati više
vremena da se smanji njihovo destruktivno ponašanje, no što
je slučaj s njihovim roditeljima.
Kad osjetimo kako dalekosežnima mogu biti pogubne
posljedice "modernog odgoja djece" u opisanim vrstama obi-
teljskih situacija, tada je razumljivo da i roditelji i stručnjaci
mogu doći u iskušenje da ožive neke dobre stare metode iz
prošlosti; npr. "granice", "strogost" i "posljedice". Katkada ih je,
uz pomoć upornih i čvrstih nastojanja, moguće učiniti djelo-
tvornim za ograničeno vremensko razdoblje, no to je vrlo
kratkovidno rješenje protiv kojeg postoje valjani razlozi.
Najpozitivniji rezultat koji se ovakvim rješenjem može
postići, stvaranje je mirnijeg ozračja i smanjenje sukoba, no
samo izvana; međusobni sukobi pretvaraju se u nutarnje
psihičke sukobe, koji se, onda, neizbježno, ponovno pojavlju-
ju kao međusobni sukobi. Tome su dva razloga: prvi, starin-
ske metode svu odgovornost i krivnju pripisuju, nakraju,
djeci; drugo, oni samo naizgled popunjavaju prazninu u
nedostatku osobne bliskosti odraslih. I tako, djeca ipak ne
dobivaju ono što im je potrebno. U najboljem slučaju, uče se
ponašati kao da dobivaju. A roditelji se ne razvijajaju kao
odrasle osobe. Oni samo prihvaćaju novu metodu koju po-
stavljaju između sebe i djece. Ona će, možda, promijeniti
njihov odnos, ali ga neće poboljšati.
Sličan sklop problema pojavio se, posljednjih godina, u
skandinavskim zemljama u obiteljima koje imaju tzv.
MDB/DAMP (minimal brain disorder/ minimalno oštećenje
mozga) djecu, tj. djecu za koju se misli da imaju oštećenje
mozga, pomoću kojeg se može objasniti njihovo izrazito
impulzivno i asocijalno ponašanje. Bez obzira odgovara li
pretpostavka o oštećenju mozga stvarnosti, za tu je djecu
presudno da njihovi roditelji nauče otkriti svoja vlastita
ograničenja i osjećaje putem interakcije s djecom, a ne na
osnovi neke metode. U protivnom će kvaliteta dječjeg života
biti pogoršana za duže vrijeme - a time i njihovi simptomi -
i, što je jednako važno: roditelji će se, kao ljudska bića,
potpuno iscrpiti. Činjenica da ta djeca imaju dijagnozu, često
izravno olakšava roditeljima njihov osjećaj krivnje, što je
važno, ali će promjena pedagoških metoda kroz duže razdo-
blje izvrgnuti te roditelje ogromnom gubitku njihove samo-
svijesti i pogoršanju odnosa s djecom. Neovisno o ličnosti ili
dijagnozi, djeca ništa ne dobivaju kao objekti pedagoških
metoda, osim ako im je cilj - poučavanje intelektualnim i
praktičnim umijećima.
IV. 7. Dječja društvena odgovornost
Jedan sam od onih koji drže da je društvena odgovornost
važna za kvalitetu ljudskih zajednica. Pretpostavljam da je
započela kao kulturno naslijeđe koje se kasnije razvilo u
politički i humanistički stav, a sada je zaokružena stručnom
spoznajom: svi smo povezani, i u dobru i u zlu, i to stalno;
obmana je svaka zamisao da možemo izbjeći utjecaj na tuđe
živote ili njihov utjecaj na naš. Ono što vrijedi za našu obitelj,
vrijedi i za društvo: ne postoji ništa takva što bi se zvalo tvoj
problem i moj problem. Radi se o našem problemu ili našem
uspjehu.
Kao što sam već spomenuo, prema mom iskustvu, djeca
koja su podupirana u razvoju osobne odgovornosti, gotovo
automatski razvijaju visok stupanj društvene odgovornosti.
Ona uključuje susretljivost, osjećajnosti i obzirnost, koje u
svakidašnjem životu volimo smatrati iskazom njihove druš-
tvene odgovornosti. Kada se društvena odgovornost razvija
na ovakvim temeljima, ona se ne izražava kao samopožrtvov-
nost, već kao svjesna udružena odgovornost, koja u puno
većoj mjeri osigurava dostojanstvo svih strana. (Ako želimo
da društvena odgovornost ima svoj smisao, onda ona mora
podrazumijevati postojanje osobne odgovornosti ljudskih
bića. U protivnom, ona postaje zaštitničkim milosrđem.) Taj
razvoj postoji vidljivim već u djece od tri do četiri godine, a
u dobi adolescencije doseže zrelost u mislima i na djelu.
Odnos s roditeljima te braćom i sestrama početno je i
najvažnije dječje područje praktičnog razvoja društvene od-
govornosti, ali i dječji vrtići i jaslice igraju, naravno, važnu
ulogu. Različite obitelji imaju različite stavove pa se potrebe
pojedinih obitelji, u pogledu dječje društvene odgovornosti,
mogu jako razlikovati. Velika je razlika između obitelji s
jednim djetetom i obitelji s petero djece, isto kao što društveni
položaj i financijska situacija imaju znatnu važnost. U nekim
se obiteljima prednost daje emocionalnom izražavanju u
obliku uviđavnosti i fleksibilnosti, dok, druge obitelji više
drže do korisnosti i osjećaja dužnosti.
Na isti se način razlikuju temeljne vrijednosti u dječjim
vrtićima i jaslicama. Neke zemlje ističu razvoj "slobode uz
odgovornost", a u drugima se, opet, dječja društvena odgovor-
nost mjeri na temelju njihove sposobnosti i spremnosti pod-
vrgavanju pravilima ustanove. No, iskustvo nam pokazuje
da, što se jedne stvari tiče, postoji sličnost između obitelji,
ustanova i društva: što je društvena odgovornost više stvar
dužnosti vezanih za pravila postavljena tijekom dječjeg od-
goja, to je manja vjerojatnost da će djeca razmišljati i postu-
pati na društveno odgovoran način kad odrastu.
Za optimalan razvoj dječje društvene odgovornosti nužna
su dva temeljna preduvjeta:
- Da roditelji vide i priznaju njihovu potrebu za suradnjom.- Da je ponašanje roditelja odgovorno: njihovo međusobno
ponašanje, ponašanje prema djeci i prema drugim ljudi-ma.
Kao i za većinu drugih situacija, isti činitelj vrijedi i ovdje:
primjer koji daju odrasli ostavlja puno dubljeg traga na
odgoju djeteta nego verbalno poučavanje.
Primjer
Četverogodišnji Kim sjedi na podu i igra se s "Lego"
kockama. Njegova mlađa sestra prolazi pokraj njega, zastaje
na nekoliko trenutaka diveći se velikom braci s radoznalošću
i oduševljenjem, a zatim se pokušava umiješati u igru. Kim
je nekoliko puta pokušava bezuspješno zaustaviti, a potom
je odgurava što završava njezinim urlanjem. Sva preplašena,
majka dotrči u sobu.
Majka: "Što se dogodilo? Što je?"
Sestrica (plačući): "Kim me udario!"
Kim: "Nisam.. stalno mi ruši moje kocke."
Majka: "Kim, ti znaš da ne smiješ tući svoju malu se-
stru.Moraš zapamtiti da si ti stariji i da je ona premalena da
razumije puno toga. Zašto ti ona ne bi pomogla slagati kocke?
Zar se ne bi mogao igrati sa sestricom, kad ona to toliko želi!?"
Ova je situacija klasičan primjer našeg, ponešto pojedno-
stavljenog, shvaćanja društvene odgovornosti ("Stariji moraju
biti dobri prema mlađima") i odgoja putem poučavanja. Na
neki je način to posve razumljivo. Ne možemo, tek tako,
prihvatiti Kimovo narušavanje sestrinih granica svaki put
kada ona naruši njegove svojom djetinjastom nesmotreno-
šću. Problem je u ovom slučaju u tome što se majka neobzirno
odnosi prema Kimu, dok ga istodobno poučava obazrivosti.
Alternativa:
Majka: "Što se dogodilo, Kim?"
Kim: "Ruši mi kocke!"
Sestrica: "Kim me udario, mama!"
Majka (zagrlivši sestricu, ne prestajući obraćati pozornost
na Kima): "Hajde da smislimo nešto što bi joj mogao reći,
kada se želiš na miru igrati."
Na ovakav način, majka istodobno čini sljedeće:
- Istražuje što se zbilo.- Obraća se odgovornijem djetetu umjesto da ga poučava
o njegovoj odgovornosti.
- Njezin prijedlog kazuje da je svjesna Kimovog pokušajapostavljanja njegovih vlastitih granica mirnim putem ida je situacija završila fizičkim sukobom samo zato što,u tom trenutku, nije znao ništa bolje. Ona mu, istodobno,priznaje njegovu spremnost na suradnju, ali i njegovupotrebu za zaštitom osobnog integriteta.
- Brižno se ophodi i s Kimovom sestricom, ali joj, ujedno,daje do znanja da su Kimove osobne granice važnenjegovoj obitelji.
- Ne kudeći Kima što se poslužio svojom tjelesnom nadmo-ći, priopćava mu da je svjesna njegovih osjećaja zbogsukoba.
- Ona ukazuje na jedan pristup, a ne predlaže rješenje. Nataj način podupire razvoj Kimove i osobne i društveneodgovornosti, istodobno saopćavajući djeci da umijećečuvanja osobnog integriteta - bez vrijeđanja drugih, i nijebaš tako jednostavno.
Nema više nikakve potrebe za nastavkom razgovora. Ki-
mova odgovornost postupno će ga dovesti na pravi put kao i,
ne manje važno, majčin pokušaj očuvanja njezinog vlastitog
integriteta u interakcije sa suprugom i djecom.
Praktična odgovornost
Kada djeca navrše četiri ili pet godina, pred roditeljima
stoji mogućnost vrlo važnog odabira: "Želimo li svjesnu ili
korisnu djecu?"
Malo je roditelja svjesno ovog odabira i on, svakako, nije
nešto što trebamo ili moramo učiniti. On samo predstavlja
mogućnost odabira između dva načela koja se temelje na
različitim uvjetima i koji ostavljaju različite posljedice.
Kao što sam već spomenuo, ogromna je razlika živi li
dijete u obitelji sastavljenoj od dvoje odraslih i petoro djece,
dvoje odraslih i jednog djeteta ili, primjerice, jednog odraslog
i troje djece. Što je obitelj brojnija, to je veća nužnost plani-
ranja i strukturiranje pa, prema tome, i dužnosti. Na sličan
je način velika razlika između tipične gradske skandinavske
obitelji, gdje oboje roditelja rade, i poljske maloposjedničke
obitelji bez prihoda od zaposlenja.
Tijekom pedesetih i šezdesetih godina, većina američkih
i skandinavskih stručnjaka zastupala je gledište da su dužno-
sti zdrave za djecu. Uz svo dužno poštovanje, ta je zamisao
čista besmislica!
Razmišljanje, na kojem se temelji to stajalište, u osnovi je
dobro: djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u obitelji,
a kako više nije nužno oslanjati se na njih kao na dodatne
hranitelje, u zemljama visokog standarda nastao je vakuum.
Bitna je razlika uviđaju li djeca roditeljsku potrebu za
pomoći ili roditelji djecu obasipaju dužnostima, jer drže da
je to dobro za njih. Ta se razlika ne mora činiti velikom, ali
je, u stvarnosti, ogromna: ona predstavlja razliku između
osjećaja osobne vrijednosti u odnosu na naše roditelje i
osjećaja da smo objekt njihovog nadmoćnog znanja o odga-
janju. Malo je vjerojatno da će ovo drugo ikome pomoći da
osjeća svoju vrijednost.
Odabir između korisnog i svjesnog djeteta nije nužno
pitanje ili - ili, već nam promišljanje o tomu može pomoći
razjasniti naše misli i produbiti ih glede dugoročnijih ciljeva
roditeljstva. Navest ćemo okvirni sažetak tih uvjeta.
Ako nam je cilj imati svjesnu djecu, onda se moraju uzeti
u obzir dva osnovna činitelja:
- Razvojna psihologija već godinama zna, da je za djecudo, otprilike, deset godina najzdravije što više se igrati.Najzdravije u smislu da je to najbolje za njihov tjelesni,psihički, i društveni razvoj, a uz to predstavlja i činiteljkoji povećava njihovu sposobnost djelotvornog učenja.
- Djeca do osme ili devete godina posjeduju ograničennačin sagledavanja stvari. Drugim riječima, njima jejasno čemu kažu "da", kada se radi o dogovoru da perusuđe tri puta na tjedan. Ako, jednog dana, perete suđe, avaša šestogodišnja kćerkica sjedi na kuhinjskom stolu iugodno s vama čavrlja, posve ju je lako pridobiti za takavodgovor. Ali njezino "da" ne znači: "Da, shvaćam što misliši spremna sam prati suđe 3 puta tjedno sve dok živim kodkuće." To znači: "Da, i ja tebe volim i u ovom sam trenutkuspremna sve učiniti da ti budeš sretna!" Ovo odgovaraonome kada odrasli jedno drugom kažu: "Uvijek ću tevoljeti!" To nije ni obećanje, ni ugovor, već izraz našegsnažnog osjećaja ljubavi u tom trenutku.
Ako ove uvjete imamo u vidu, onda nema ničeg pogrešnog
u tome da djeci damo neke redovite dužnosti. Kao što ću o
ovome još govoriti u poglavlju o tinejdžerima, postoji potreba
za redovitim prilagođavanjem i dogovaranjem, a povrh toga,
to zahtijeva još nešto veoma važno: zahtijeva od roditelja ne
brkanje "ljubavi i posla"; ne prihvaćanje stava koji kaže:
"Svojim roditeljima duguješ ispunjavanje tvojih dužnosti kao
znak zahvalnosti za njihovu veliku ljubav prema tebi!"
Dužnosti su dužnosti i nemaju nikakve veze s ljubavlju. S
dobrom voljom, možda, osjećajem odgovornosti - da, ali s
ljubavlju - ne! Slična bilanca između bračnog para neminov-
no bi dovela do brzog gašenja ljubavi.
Kao što, očito, proizlazi iz upravo rečenoga, važno je da
zadaće koje dajemo djeci imaju svoj smisao za obitelj - da je
roditeljima potrebna pomoć i da je oni zato i cijene.
Što se samog odgoja tiče, prednost dodjeljivanja djeci
nekih kućanskih poslova, usporedo s njihovim odrastanjem,
leži u organiziranosti njihove prirodne korisnosti i želje za
suradnjom. To može biti od koristi u funkcioniranju obitelji
i nije, ni u kojem slučaju, štetno po dječji razvoj. No s druge
strane, nije ni nužno za razvoj njihove društvene odgovorno-
sti pa se odabir mora, prvenstveno, temeljiti na roditeljskim
stavovima i potrebama.
Ako, pak, roditelji odluče imati korisno dijete, ne smije se
zaboraviti da se korisnost ne može oblikovati prije no što
djeca mogu prihvatiti takve planove, tj. negdje oko desete,
jedanaeste godine. Važno je, nadalje, zapamtiti - ne optere-
titi ih dužnostima i tražiti njihovu pomoć kada je nužna.
Treba razlikovati:
- "Simon! Ne zaboravi da je danas tvoj red za pranje suda!"
- "Simon! Trebam pomoć. Hoćeš li oprati suđe?"
Većina zdrave djece upravo se nečim živo zanima u tre-
nutku kad roditelji trebaju njihovu pomoć. Prema tome,
neumjesno ih je pitati "nemaju li ništa protiv" da pomognu.
Ne stoga što ne bi željeli pomoći, već zato što, u načelu, radije
rade ono što su započeli. Stoga je posve prihvatljivo biti
uporan:
- "Simon! Trebam pomoć. Hoćeš li oprati suđe?"- "Ne, nemam vremena. Idem igrati nogomet s Nikolom."
- "Dobro, idi najprije na nogomet, ali te molim da ondaposlije nogometa opereš suđe, u redu?"
Ili:
- "Simon! Molila bih te da odeš baciti stare novine. Hoćešli?"
- "O, ne., ne da mi se. Baš gledam televiziju."- "To je u redu, Simon! Ne mora ti se dati. Može ti se ne
dati cijelo vrijeme dok to radiš, ali želim da novine danasbudu iznesene iz kuće."
I ovo:
- "Simon! Treba mi, na trenutak, tvoja pomoć. Hoćeš lipostaviti stol dok ja dovršavam večeru?"
- "Ne, imam posla!"- "Dobro, napravit ću to sama." I, naravno, postoji niz
prigoda u kojima oni kažu "da".Prema mom iskustvu, dvije su prednosti kod odabira
korisnosti umjesto savjesnosti. Prije svega, gledano na dulji
rok, dječji doprinos zajednici je veći; drugo, obje strane
dobivaju osnovnu obuku u govorenju "da" i "ne" jedna drugoj
te na taj način razvijaju stalni osjećaj za potrebe i granice
jednih i drugih. Važno je zapamtiti da nije riječ problemu
odabira nasuprot dužnosti; riječ je o slobodnoj, iznutra
upravljanoj odgovornosti, a ne o odgovornosti koja je stvore-
na i upravljana izvana.
Baš kao i odrasli, i djeca imaju potrebu osjećati se vrijed-
nima u zajednici koje su dio. Osjećaj vrijednosti rijetko je,
čak možda nikada, povezan s izvršenjem i služenjem. On ne
nastaje niti onda kada su roditelji spremni skočiti na svaki
djetetov mig, niti kada su dužnosti i usluge djece svedene na
sustav koji su odredili roditelji. Najčistiji oblik savjesnosti -
tj. društvena odgovornost koja nije rukovođena samo željom,
nastaje kada ljudi imaju slobodu posvetiti se nečemu, a ne
kada ih drugi na to obvezuju. To je još jedna točka u kojoj
nema razlike između djece i odraslih.
Preodgovorna djeca
Često smo toliko zaokupljeni dječjom društvenom odgo-
vornošću na praktičnoj razini da zaboravljamo koliko se
djeca osjećaju odgovornom, gotovo od rođenja, za dobrobit
svojih roditelja. Da li se djeca u toj dobi stvarno osjećaju
odgovornom, otvoreno je pitanje za raspravu, ali je činjenica
da se osjećaju krivima kada roditelji imaju problema sami sa
sobom, ili jedno s drugim, kada se roditelji ružno ophode
prema njima, zanemaruju ih itd. U takvim situacijama, djeca
uvijek stvaraju iste zaključke: da mora da su u nečemu
pogriješila.
Već u dobi od 1 i pol do 2 godine, neka djeca počinju biti
odgovornom i to u obliku pretjerane odgovornosti, sa svim
onim što za sobom povlači obzirnost prema potrebama
roditelja i potiskivanje njihovih osobnih. To je osobito izra-
ženo u obiteljima u kojima je jedan od roditelja ovisnik o
lijekovima, alkoholičar, duševni bolesnik ili emocionalno
poremećen u nekom drugom obliku.
No, do toga dolazi i u obiteljima u kojima okolnosti nisu
tako dramatične. Odnosi se to na slučajeve kada vrlo mlade
i nezrele djevojke postaju majke pokušavajući, na taj način,
svome životu dati neki smisao i suvislost. To i nije neobično
u situacijama kada se roditelji, zbog razvoda, upuštaju u
međusobnu borbu za moć, kada djeca služe kao oružje, a
dobiveno pravo na starateljstvo kao simbol pobjede. (Riječ je
o psihološkom procesu koji nikakav zakon ne može spriječiti.)
Do ovoga dolazi i u obiteljima u kojima su okolnosti
razvoda manje dramatične, ali u kojima je jedan roditelj
ostavljen u kritičnoj situaciji, obilježenoj osjećajima bezna-
đa, gorčine i shrvanošću samoćom. Bilo da djeca s tim
roditeljima žive stalno, povremeno, u dane vikenda i blagda-
ne, manja će se djeca osobito žrtvovati za potrebe roditelja.
Nezrelost ili egzistencijalna praznina odraslih vakuum je
koji neminovno privlači dječju potrebu da se osjećaju i budu
vrijednima te njihovu želju za suradnjom. Stoga roditelji u
ovakvoj situaciji vezu sa svojim djetetom vide kao skladnu i
jednostavnu, dok će ostali odrasli (drugi roditelj, učitelji itd.)
dijete, opravdano, smatrati neprilagođenim. U nazočnosti
drugih odraslih, dijete će pokušati potražiti nadoknadu za
pomanjkanje ravnoteže pa će djelovati kao da vapi za pa-
žnjom, bit će djetinjasto, cendrat će ili će se držati njihovih
skuta. No u kasnijoj fazi, postat će agresivno i izazivat će
sukobe. To je ponašanje djetetov genijalan i kompetentan
pokušaj zadovoljavanja vlastitih potreba u vrijeme kada se
nije prisiljeno žrtvovati.
Dosad sam, u ovom odjeljku, opisao obiteljske situacije
koje su, očito, posve destruktivne po svojim značajkama.
Međutim važno je istaknuti da se pretjerana odgovornost u
djece može, također, razviti u okolnostima bez ovakvih pre-
poznatljivih nemilih uvjeta. Sljedeći slučaj primjer je naše,
ponekad, ograničene sposobnosti točnog uviđanja s kojom
pojavom u našem životu djeca surađuju.
Primjer
Andersu je trinaest godina kada njegov otac stvara dom s
jednom ženom poslije desetogodišnjeg samačkog života. An-
dersovi su se roditelji razveli kada je imao 3 godine. Od tada
je "dijeljeno dijete", dakle, živi naizmjenice s ocem i majkom
i to po tjedan dana sa svakim.
Oboje roditelja visoko su obrazovani. Majka je bila poma-
lo ogorčena zbog razvoda, no unatoč tome, uspijevaju se
držati dogovora o dijeljenju djeteta, bez destruktivnih suko-
ba. Oboje roditelja vrlo je ozbiljno shvatilo odgovornost glede
odgoja njihova sina te su nastavili stanovati u blizini jedno
drugog kako bi Anders ostao uz svoje prijatelje i u istoj školi.
Majka je, općenito, razočarana muškarcima i nije našla
novog partnera; otac je odabrao živjeti sam, uglavnom iz
obzira spram Andersa, mada je imao dvije duže veze s
drugim ženama.
Anders brzo uspostavlja dobar odnos s očevom novom
partnericom, a pretpostavke odraslih, vezane za ljubomoru
i sukobe, pokazuju se neosnovanima. Poslije šest mjeseci,
zove telefonom Andersova majka i kazuje ocu da ju je Anders
zamolio da pita oca, može li ga Anders prestati posjećivati
tako često kako je to činio prethodnih deset godina.
Ovo je za oca pravi šok, jer se osjeća odbačenim i krivim
pa mu počinje raditi mašta kako bi objasnio situaciju: Je li
Anders ipak ljubomoran? Želi li mu bivša žena sve pokvariti?
Osjeća li se Anders zanemarenim u novim okolnostima? itd.
Tijekom savjetovanja, kojemu su nazočni otac, majka i
Anders, otac kaže:
- "Anders, željo bih znati, zašto više ne želiš živjeti kodmene? Mislim, onoliko koliko i prije."
Anders oklijeva te nakon prilično dugog razmišljanja, vrlo
ozbiljno pogleda oca i odgovori mu:- "Zato, što sam mislio da sada... sada imaš Hanne (očeva
nova partnerica) koja se brine za tebe... pa me, možda,ne trebaš više tako često."
Otac je zapanjen, dirnut i zadovoljan odgovorom pa je
spreman na novi dogovor glede Andersovih dolazaka. U tom
trenutku, Andersova majka, koja je od početka sastanka
uporno tražila da se poštuje njezino pravo na šutnju, prekida
njihov razgovor riječima:- "Ali Anders, možeš li onda objasniti, zašto odjednom želiš
ići u internat?"
Anders opet dugo razmišlja, ali ga hrabrost sada pomalo
napušta. No, uz poticaj obiteljskog terapeuta, uspijeva odgo-
voriti:
- "Možda ćeš si i ti onda željeti naći novog muža."
Ove izjave spremnosti na povlačenje, ljubavi i velike od-
govornosti trinaestogodišnjeg dječaka prikladan su uvod u
razmatranje problema koji se odnose na samohrane rodite-
lje.
Postoje, naravno, samohrani roditelji koji zlorabe dječju
odgovornost i spremnost na suradnju, svaljujući sve svoje
strahove i brige na dječja leđa. Ovaj problem nije ograničen
samo na obitelji s jednim roditeljem. Jednako je zastupljen
u mnogim obiteljima u kojima roditelji nisu u stanju među-
sobno razgovarati o svojim problemima i u kojima, osobito
majke, stoga često odabiru jedno od djece kao osobu kojoj će
se povjeriti. Kod ovakve djece, često se vrlo brzo razvija
osjećaj pretjerane odgovornosti, ne samo u odnosu na majči-
ne probleme, već i u vezi roditeljskih bračnih problema. To,
naravno, stvara napetost koja, neminovno, ostavlja posljedi-
ce na djetetov razvoj.
Moje mi iskustvo pokazuje da se većina samohranih rodi-
telja odgovornije ponaša, ako su ostali sami sa svojom djecom
prije njihove trinaeste, četrnaeste godine, no to ne znači da
ti roditelji izbjegavaju da im djeca postanu preodgovorna.
Objašnjenje je isto kao i kod preodgovorne djece u obitelji
s oba roditelja: Kada u obitelji nastane praznina - bilo zbog
odsutnosti jednog roditelja, bilo zbog toga što jedno od
roditelja ne preuzima svoju osobnu odgovornost - tada jedno
od djece (jedinac ili najstarije dijete) uvijek uskače i pokušava
ispuniti tu prazninu. To je nešto što čak ni najodgovorniji i
najuvidavniji roditelj ne može spriječiti.
Samohrani roditelji mogu puno učiniti kako bi uvelike
smanjili taj teret - primjerice pružajući djetetu dovoljno
dokaza da je okruženo stabilnom skupinom odraslih; usre-
dotočavanjem na djetetovu bespomoćnost, umjesto davanja
zadaća, tamo gdje je to iole moguće u praksi; poticanjem
djeteta da se što više igra s drugom djecom te izravnim
priznavanjem djetetovog osjećaja odgovornosti npr. ("Znam
da se brineš što sam sada malo potištena, ali ja imam nekoga
s kime mogu o tome razgovarati pa sam, zato, sigurna da će
sve ubrzo biti bolje." A ne: "Nemoj se ti zbog toga brinuti, dušo.
Sve će biti dobro, dok imamo jedno drugo.")
Ali, sve te prednosti našeg života samohranih roditelja s
jednim ili više djece, imaju i svoju drugu stranu. Činjenicu
da roditelji imaju više vremena za svoju djecu, za zbližavanjes njima i čvršće povezivanje itd., djeca doživljavaju dvojako:kao prednost i, istodobno, kao obvezu.
Razmjerno je lako ustanoviti, doživljavaju li djeca svojupretjeranu odgovornost većim teretom nego što ga mogunositi; ili, drugim riječima, podriva li suradnja njihov inte-gritet. Znaci su sljedeći:
- Pokazivanje pretjerane obzirnosti spram roditelja i nera-do druženje s vršnjacima.
- Izazivanje sukoba i suprotstavljanje, zapuštanje dužnostii ne pridržavanje dogovora.
- Destruktivno, agresivno ponašanje u vrtiću ili školi.- Česte glavobolje, bolovi u želucu, leđima i ramenima- Potpuna pobuna u doba adolescencije.- Introvertiranost, melankolija i sklonost povlačenju.
Prema mom iskustvu, ovo su najčešći znaci. No to nikakone znači da djeca koja ne pokazuju te znake nisu preodgo-vorna, niti da su sva djeca koja ih pokazuju preodgovorna.Ovo je još jedno od područja gdje je ljudski život preraznolikda bismo mogli imati gotove odgovore.
Tijekom posljednjih desetak godina, u skandinavskim sezemljama razvilo veliko zanimanje za preodgovornu djecu;za djecu koja prerano sazrijevaju; za djecu koju okolnostiprisiljavaju da se ponašaju kao roditelji prema vlastitimroditeljima. Ovaj je razvoj osobito izražen u zemljama ukojima nacionalne krize i ratovi razdvajaju obitelji i ubijajuočeve.
Ozbiljnost ove pojave dovela je i stručnjake i roditelje dogajenja po mom mišljenju, pretjeranog uvjerenja da će sepreodgovorna djeca djelomično riješiti te odgovornosti unekoj kasnijoj fazi.
Primjer
Mlada majka živjela je sama sa svojim osmogodišnjim
sinom od njegova rođenja do pete godine. Tada je počela
živjeti s jednim čovjekom i to je trajalo tri godine. I majka i
taj čovjek obrazovani su ljudi te im je stalo i svjesni su djece
i odgoja. Kada su osnovali zajednički dom, suglasili su se da
je njezin sin, Kasper, pomalo preodgovoran i da mu treba
"dopustiti da opet bude dijete".
Rezultat ove odluke bilo je roditeljsko svjesno, ciljano
prijanjanje za odgoj temeljen na zamisli da će oni, kao
odrasli, donositi "odgovorne odluke" u svezi s vremenom
odlaska na spavanje, pisanja domaćih zadaća, aktivnosti u
slobodnu vremenu itd., te će "postavljati granice".
No, tri godine kasnije, majka je odlučila prekinuti tu vezu,
dijelom i zbog činjenice što su pogledi tog čovjeka na njezino
dijete i na ideje o odgoju bili znatno konzervativniji no što
je smatrala razumnim. Međutim, neslaganje s njegovim me-
todama, koliko god ozbiljnim bilo, nije prekinulo strategiju,
već ju je samo nešto olabavilo.
U te tri protekle godine, Kasper se suviše udebljao i postao
prilično naglim, i kod kuće i u školi, a sada, kada je opet bio
sam s majkom, gotovo svaki dan dolazilo je do žestokih
sukoba koji su često završavali Kasperovim gnjevnim optuž-
bama da ga majka više ne voli.
Prirodno je da su i Kasper i majka bili užasnuti ovakvim
stanjem stvari. Ali, sve je brzo krenulo na bolje kada je
Kasperu pružena pomoć u tumačenju njegove tvrdnje: Ti me
više ne voliš!" Ta je tvrdnja tumačena ovako: "Nesretan sam
zbog načina na koji me voliš."
U dobi od pet godina, Kasper nije bio preodgovornim više
no što su to druga djeca koja žive sama s majkom. No to ne
znači da je zabrinutost odraslih bila neumjesnom ili uzalud-
nom - takvom je bila samo njihova strategija.
Oni su previdjeli činjenicu da je Kasper bio preodgovoran
zbog majčine dobrobiti, a ne zbog sebe osobno. Naravno da,
prema tome, Kasperu ništa ne pomaže njihovo iznenadno
preuzimanje odgovornosti odraslih za njega. Njegova majka
nije bila neodgovorna, nego je Kasper bio preodgovoran.
Kada djeca preuzmu preveliku odgovornost u tako ranoj
dobi, ona postaje sastavnim dijelom njihove osobnosti i ne
može se tek tako odstraniti. Moguće je pratiti njezin razvoj i
spriječiti njezino zlorabljenje i iskorištavanje, ali će ona
ostati životnom težnjom koja će, primjerice, obilježavati
Kasperov odnos s njemu važnim ljudima.
Kasperova majka i očuh mogli su napraviti dvije stvari
koje bi bile pomogle, i njemu i njima: mogli su se usredotočiti
na poboljšanje, i njihovog života kao odraslih osoba, i zajed-
ničkog života s Kasperom, tj. pobrinuti se za svoju osobnu
odgovornost. Što je Kasperova majka zadovoljnija svojim
životom odrasle osobe, to se on više može opustiti i usredo-
točiti svoju snagu na vlastito djetinjstvo. Umjesto toga, on je
postao objektom njihovih sukoba i sredstvom njihovog prije-
kida, a to je, nakraju, dovelo do znakovitog povećanja njego-
ve, već ionako, pretjerane odgovornosti.
Mogli su bili bodriti i poticati dijete u njemu: njegovu
iracionalnost, njegovu divljinu, njegovu nerazumnost, djeti-
njastost, zaigranost, njegovu neposrednost i spontanost.
Namjera je bila dati mu "pravo biti djetetom", a završilo
je njihovim "igranjem odraslih".
Kasperov odgovor majci bio je izravan i kompetentan:
"Ako me tako kaniš voljeti, onda ja s tim ne želim imati
nikakve veze!"
Djeca koja se izražavaju na žešći način od Kaspera, često
su u većem škripcu: osim što nose teret odgovornosti za
dobrobit odraslih, kude ih i grde zbog neodgovornosti u
praktičnim stvarima. Da su im, primjerice, sobe neuredne,
da ne pišu zadaće, što prosvjeduju kada trebaju čuvati mla-
đeg brata ili sestru, što nerado pomažu pri pranju suđa,
odlasku po pivo, cigarete ili video-kazete, kada to odrasli
zatraže.
Djeca ne umiju izravno prosvjedovati na ovakva razmjer-
na iskrivljavanja. Ona mogu jedino pokušati čvrsto stisnusti
zube dok su kod kuće, a svoj bol iskaliti izvan doma. Neki se
uspijevaju pravodobno ukloniti putem sudske odluke, drugi
napuštaju dom na temelju neke vrste dragovoljnog sporazu-
ma, a velik broj ostalih dobiva potporu društva u obliku
školske psihološke službe, specijalnih Škola i savjetovanja.
Presudno je za samosvijest i društvenu odgovornost ova-
kve djece i mladeži da učitelji, terapeuti i roditelji-usvojitelji
ne uvjeravaju ni sebe, niti one kojima žele pomoći, da mogu
"izliječiti" njihovu pretjeranu odgovornost. Ne ističem ovo da
bih stvorio pesimizam, već da ne dolijevamo ulje na vatru.
Kada djeca provedu prvih 5,10 ili 13 godina svoga života
potiskujući sebe kako bi dali prednost potrebama i osjećaji-
ma svojih roditelja, onda pretjerana odgovornost postaje
središnjim dijelom njihova integriteta i jedinim načinom na
koji su se naučili osjećati vrijednim drugim ljudima.
Kada drugi odrasli preuzmu ulogu roditelja i s najboljim
namjerama počnu raditi na djetetovoj prevelikoj odgovorno-
sti, moguća su dva rezultata:
- ili će dijete ovaj novi pristup doživjeti kao kritiku smislasvoga postojanja i odbiti surađivati, postati agresivnim iodbijati suradnju ili se pasivno predavati;
- ili će već dobro uvježbana pretjerana odgovornost bitireaktivirana prema novim odraslima kao svojim ciljevi-ma.
Dijete ostaje jednako preodgovorno i jednako tako malovjerno samo sebi, kao i prije. Jedina je razlika što je sada podnadzorom vanjskog autoriteta s novim zahtjevima i očekiva-njima.
Protuteža prevelikoj odgovornosti osobna je odgovornost
i samosvijest. Zadaća odraslih ne sastoji se u slamanju ili
liječenju prevelike odgovornosti, već u jačanju samosvijesti i
osobne odgovornosti, kako bi se uspostavila ravnoteža izme-
đu osobne i društvene odgovornosti.
To je dug proces koji zahtijeva strpljenje i, uz sve najbolje
namjere i ciljeve, trajat će čitav djetetov život; isto tako, može
se vrlo lako dogoditi da su potrebne 2-3 godine da uopće
započne. Obje strane trebaju vremena, jer su zahtjevi za
prilagođavanjem, sami po sebi, veliki - i iznutra i izvana - i
zato Što je zadaća, koja stoji pred djetetom da nađe izgublje-
nog sebe iza strategije opstanka, tako teška.
Sami s odgovornošću
Preodgovorna djeca osjećaju da su sama u svojoj odgovor-
nosti za jedno ili oboje roditelja, a možda čak i za čitavu
obitelj. Obilježava ih djelatan odnos s roditeljima; oni ga
traže i sretni su kada ga uspiju ostvariti, a frustrirani su kada
im to ne polazi za rukom.
Postoji još jedna skupina djece koja se također osjećaju
jedinima odgovornima, ali odgovornima za sebe. Oni se,
često od vrlo rane dobi, bore sa zadaćom preuzimanja odgo-
vornosti za sebe - potpuno sami - i možemo ih naći u svim
tipovima obitelji. Kao da su došli do podsvjesnog zaključka
da im njihova obitelj nema što pružiti, osim hrane, krova nad
glavom, odjeće i ležaja u koji će leći.
Kao što sam već spomenuo, moje mi iskustvo pokazuje da
takve djece ima u svim tipovima obitelji: od posve običnih i
naizgled zdravih obitelji do vrlo problematičnih i siromaš-
nih. Ova su se djeca "odlučila za van" zahvaljujući grubom
zanemarivanju i tjelesnom zlostavljanju; zbog problematič-
nog međusobnog odnosa njihovih roditelja koji su dugo crpli
svu snagu obitelji; zbog pomanjkanja stvarnog emocionalnog
zajedništva u obitelji u kojoj je svaki član usamljenik na
pustom otoku; stoga što je jedan od roditelja (češće majka)
imao pretjerane emocionalne zahtjeve, a samo je prividno
bio sposoban uzvratiti.
To je tek nekoliko primjera obiteljske situacije čija je
posljedica funkcioniranje neke djece u obliku krajnje osa-
mljenosti; dakle kada su djeca, od vrlo rane dobi, prisiljena
preuzeti punu životnu odgovornost za sebe i živjeti u jednoj
vrsti egzistencijalne osamljenosti s kojom se većina odraslih
uglavnom odbija suočiti tijekom čitavog života.
Tako dugo dok su u manjini, njihov je glavni problem što
su još tako mladi. Ni jedna nam tradicija ne dopušta gledati
na djecu kao na samodovoljna bića koja ne pripadaju druš-
tvenim skupinama pa, stoga, ni na njihovu osamljenost ne
gledamo kao na osnovni uvjet njihove egzistencije, ili pak na
nju gledamo kao na društvenu osamljenost, zbog čega smo
skloni sentimentalno reagirati. No, uzevši u cjelini, mi ih,
jednostavno, uopće ne vidimo.
Mnoga od te djece jednostavno odrastaju ne bivajući
osobito nesretnima, ili uopće svjesnima svoje posebnosti te
otkrivaju svoju osamljenost tek kad sami osnuju obitelj. Često
se bračno vežu za ljude uspješne u zajedništvu koji postaju,
zbunjeni i nesretni zbog toga što s njima teško mogu uspo-
staviti zajednicu.
No, neki odrastaju u tako destruktivnim obiteljima da
dolazi do ozbiljnih psiholoških i društvenih problema i baš
ih tu susrećemo u manje krajnjim, ali zato više frustriranim
stanjima. Njihova je frustriranost posljedica činjenice da su,
ustvari, sami na svijetu, ali se, ipak, još nadaju i čeznu.
Metaforički rečeno, oni i dalje sjedaju za stol večerati s
ostalim članovima obitelji i to u nadi da će dobiti hranu
umjesto praznih tanjura ili praznih kalorija. Ovo ih stavlja
u bolnu životnu situaciju u kojoj su izdvojeni i osamljeni, no
ipak porobljeni.
Primjer
Najživopisniji opis ovakve frustriranosti i ograničavanja
slobode dao mi je jedan trinaestogodišnji dječak, kada ga je
policija vratila u ustanovu iz koje je bio pobjegao po ne znam
koji put. Taj put, tražili su ga oko mjesec dana, kasno zimi,
a on je preživio tako što je provalio u jednu kućicu za ljetni
odmor, gdje je mogao naći hranu i zaklon.
Razgovarali smo o njegovoj užasnoj situaciji, a ja sam,
pomalo nespretno, pokušao opisati frustrirani odnos između
njega i njegovih roditelja, koji su oboje bili alkoholičari i
ovisnici o lijekovima.
- "Pa", reče nakon nekog vremena, "sada mislim da znamšto hoćete reći. To je kao u onim kućicama za ljetniodmor. Kada provalim u neku od njih zbog hrane, pro-kleto se razljutim ako ništa ne nađem. No, onda udarimnogom o hladnjak ili kantu za otpatke i idem dalje dosljedeće kuće. I, jednog sam dana došao do jedne velikekuće koja je imala podrum i sve ostalo. Vidio sam da subogati i bio sam siguran da mi se posrećilo. No, nećetevjerovati, kad vam ovo kažem: Ti su ljudi imali dvijeprostorije u tom podrumu - ostavu i vinski podrum - alisu bile zagrađene rešetkastim vratima od željeza s velikimlokotima, a ja nisam imao nikakvog alata s kojim bih tomogao otvoriti.
- Nećete mi vjerovati, presjedio sam tamo cijelu cjelcatunoć, zureći u svu onu hranu - koju nisam mogao dohvatiti- i, zar mislite da sam se uspio pribrati i otići do sljedećekuće? Ne, bogami nisam. Samo sam sjedio i plakao, k'oidiot!".Je li to ono na što ste mislili?..."
Važno je vidjeti ih onakvima kakvi jesu. Važno je zato što
se vrsta pomoći i skrbi na koju oni reagiraju potpuno razli-
kuje od one potrebne ostaloj djeci i mladeži. Oni su imuni
na iskustvo odraslih i vrlo često okreću leđa tjelesnom dodiru;
nikada ne traže pomoć - sami se snalaze ili samo traže usluge
i materi jalne stvari; i upravo kada pomislite kako ste s njima
uspostavili osobnu vezu, postajete "samo još jedan od odra-
slih"; imuni su na pedagošku strategiju i poučavanje, a druš-
tvo je za njih apstrakcija, baš kao i sve ostale zajednice; oni
su uvijek bili odgovornima za sebe, ali nemaju gotovo nika-
kvog dodira sa svojim osobnim potrebama, dok je njihova
društvena odgovornost jednaka nuli.
Prvi korak u pokušaju preuzimanja brige o toj djeci
predstavlja pomoć da sami sebe sagledaju doslovce kao usa-
mljenike bez roditelja s odgovornošću za vlastiti život. Ovo
nije isto što i suprotstavljanje ili raskid s roditeljima, već
znači, da se djeca moraju suočiti s činjenicom da u njihovoj
obitelji ne postoje značajke kao što su: odgovornost, skrb,
povjerenje i stabilan emocionalni odnos - koje su nužne za
pravo djetinjstvo. To, u početku, dovodi do osjećaja velikog
olakšanja, malo kasnije popraćenog tugom od koje se sporo
oporavljaju. Tek se u ovoj etapi može ostvariti sloboda koja
djeci dopušta odgovornost za svoj vlastiti život. Ovo je, za
mnoge odrasle, težak korak. Nositi u sebi takvu krajnju
usamljenost može biti vrlo teško. Sljedeći je korak lakši,
pogotovo za laike.
Naš nas uobičajeni osjećaj za humanost potiče na stvara-
nje veza, a stručno znanje omogućava nam pružanje pomoći.
Oba su činitelja vrijedna divljenja i nužna, ali od nas zahti-
jevaju da toj djeci pristupamo pod njihovim uvjetima. To
znači da ne smijemo misliti da smo mi ti koji znamo što je
za njih najbolje, već moramo imati dovoljno poštovanja i
strpljenja te mirno čekati, dopuštajući im eksperimentiranje
i samostalno pronalaženje rješenja. Moramo stalno biti svje-
sni da naš kontakt s njima nije i, ni u kom slučaju, ne može
biti zamjenom za ono što im je manjkalo s njihovim rodite-
ljima. To, nadalje, zahtijeva da se naš kontakt s njima temelji
na našoj osobnoj nesigurnosti i bespomoćnosti; da možemo
djelovati s jednakim dostojanstvom i suzdržavati se od uloge
pomagača.
Ukratko: to od nas zahtijeva odbacivanje velikog dijela
onoga što možemo svrstati pod pojam konvencionalne teorije
odgoja.
Mnoga od ove djece, koju roditelji ili društvo nisu izvrgli
teškom zlostavljanju, imaju, na neki način, karte u svojim
rukama. Ona su naviknuta na usamljenost pa je se ne boje
kao ni pomisli "biti sam". Štoviše, njihovo je izvorno, neiskva-
reno "ja" ostalo, često, netaknuto. Njihov početni dodir s tom
unutarnjom jezgrom nužno je polazište za razvoj kompeten-
tne osobne odgovornosti i prihvatljive društvene odgovorno-
sti - baš tim redosljedom. Društvena prilagodba nikada nije
olakšala ničiju životnu patnju; u najboljem je slučaju pružila
privremenu pomoć i zaštitu od veće patnje u nekom drugom
kontekstu.
IV.8. Roditeljska moć
Nitko, vjerojatno, ne dvoji u pogledu činjenice da roditeljiimaju moć nad djecom te da je sprovedba te moći čestonajodgovorniji način djelovanja. To se odnosi na obične,svakodnevne situacije - poput one s Jacobom i njegovimocem - kao i na veće i važnije sukobe. Odrasli, isto tako, imajumoć i izvan obitelji, koju, u skladu s različitim društvenimpravilima, nameću djeci i mladeži.
U svakidašnjem životu, susrećemo se s različitostima iz-među raznih kultura u pogledu načina nametanja ograniče-nja što ih postavljaju odrasli na područjima koja se kreću odfizičkog nasilja, odijevanja, sklapanja braka, vjerovanja doprava pojedinca na riječi i djela. Roditelji, koji su prisiljenimijenjati kulture ili koji se odluče na iseljavanje, često sesuočavaju s problemima vezanim s njihovim moralnim kon-ceptima te s činjenicom da navike koje su naučili prihvaćatikao zdrave odnose između djece i odraslih mogu obje straneučiniti nesretnima, a njihov odnos neskladnim. Ljudima,koji vuku svoje korijene iz kultura u kojima su moralnikoncepti puno jasniji, suočavanje s našim puno raznovrsni-jim sjevernoeuropskim moralom, često može kao roditeljimastvoriti trajnu osobnu patnju a što ima presudan utjecaj naživot cijele obitelji.
Također je opće poznato da mnogi roditelji i ostali odrasli
zlorabe svoju moć nad djecom u svakidašnjem životu. Razlo-
zi tome ideološke su i psihološke prirode. Najoptimističnije
što s tim u vezi možemo reći vjerojatno je to da je pokušaj
zanemarivanja te pojave ili odobravanje takve vrste ponaša-
nja na zalasku u većini dobro obaviještenih i demokratskih
društava. Isto se, do određenog stupnja, odnosi i na institu-
cionalizirano nasilje, tj. na zloporabu moći koja je sastavni
dio tradicije dječjih vrtića, Škola i pedagoške prakse te poli-
tičkih odluka, donošenih od mjesnih i središnjih vlasti odra-
slih.
U ovom kontekstu, neću se baviti sirovim i konkretnim
oblikom moći, nego ću se usredotočiti na nešto suptilnije
oblike. U tekstu koji slijedi pokušat ću, stoga, izdvojiti prijeko
potrebnu ravnotežu moći između djece i odraslih, skupa s
općom odgovornošću koja prati moć te načine na koje se
odgovornost za moć može sprovoditi. Tako ću, nadam se,
uspjeti pokazati put, u smislu osnovnih etičkih načela, za
interakciju između djece i odraslih. Po mom mišljenju, s
jednog zdravog stajališta, etička su razmatranja puno važnija
od većine moraliziranja, koje tradicionalno predstavlja po-
četnu točku za razgovor o odgajanju djece.
IV.9. Interakcija
Kad sam, nedavno, radio u južnoj Europi, čuo sam dvije
majke kako razgovaraju o odgoju. Jedna od njih bila je
duboko nesretna, jer se njezin osamnaestogodišnji sin trebao
pojaviti pred sudom zbog nekoliko sitnih krađa, koje je
počinio zajedno sa skupinom mladića njegove dobi s kojima
se smucao naokolo cijelu prošlu godinu.
Nakon što je prijateljici sve podrobno ispričala, kazala je:
- "Ja to jednostavno ne razumijem! Svo vrijeme, dok je išaou školu, bio je tako divan dječak. Pomagao je i bio marljivi uvijek među najboljim učenicima u razredu... Zato smo
mu uvijek tako puno dopuštali... Nikada mu ništa nismoodbili, ako smo mu ikako mogli pružiti što je želio. Smioje navečer izlaziti - odlazio je u disco-klubove i... Stvarnone znam što reći. Sve mu je bilo dopušteno, jer je bio takodobar i pametan dječak.
Nešto kasnije kada je temom razgovora postala njezina
petnaestogodišnja kćerka:- "Da, vjerojatno se pogrešno ophodim s njom, ali se ne
usuđujem drukčije. Sada joj ništa ne dopuštamo. Cijelovrijeme mora biti kod kuće, jer se bojim da može upastiu loše društvo... Ona, naravno, prosvjeduje i, vjerojatno,nije u redu s moje strane što to činim, ali se ne usuđujemništa drugo. Što je majci činiti?"
Osim iskrene zabrinutosti i zbunjenosti, izjava ove majke
odražava zanimljiv skup važnih aspekata tog problema. Ovo
je, istodobno, dobar primjer roditelja čije je uvjerenje da
pomaže, "činiti pravu stvar" uzdrmano. Nije li ono što je
smatrala pravilnim za svoga sina, nakraju, ipak pogrešno? A
ako je tako, je li pravilno ophoditi se suprotno s kćerkom?
Deseci tisuća roditelja djece pripadnika mladenačkih
bandi, ovisnika o drogi, zločinaca i mladih koji su si oduzeli
život, ili to pokušali, postavljaju si to isto pitanje svakog dana.
U svojoj strašnoj bespomoćnosti, pitaju sebe i jedni druge,
nisu li pogrešno primijenili svoju moć dok su je imali. Vjero-
jatno si svi roditelji postavljaju to isto pitanje svaki put kada
moraju donijeti neku odluku, veliku ili malu, vezanu za
njihovu djecu: Postupamo li pravilno? Je li ovo što radimo
dovoljno dobro?
Ovo što slijedi nije optuživanje tih roditelja, niti dokaz
njihove krivnje. To je izlaganje o zajedničkom snošenju
odgovornosti za dječji razvoj i sudbinu, a ta zajednička
odgovornost, prirodno, nosi sa sobom i dio krivnje. Ovo isto
odnosi se i na naše odrasle partnere u ljubavnim vezama.
(Koliko ja shvaćam, to općenito vrijedi za sve međuljudske
odnose, ali su neposredne posljedice osobito uočljive unutar
obiteljskih granica.)
U obiteljskoj terapiji ovu ideju objašnjavamo time što
kažemo da interakcijski proces u obitelji (ili između partnera)
može imati tri obilježja. On može biti: onoj koji stvara simpto-
me, onoj koji održava simptome i onaj u kojem su simptomi
izlječivi. Interakcija u svim obiteljima sadrži sva tri obilježja,
ali u različitim omjerima i u različito vrijeme tijekom života
obitelji. Ponekad je naš odnos konstruktivan i produktivan
za sve Članove obitelji; a ponekad, opet, može biti destrukti-
van; a povremeno nam je tako teško kao da gazimo po vodi.
Ovdje je najvažnije istaknuti da kvaliteta onoga što se
zbiva između nas određuje napredak obitelji. Bez obzira na
to je li obitelj zakazala ili napredovala, uvijek je to interak-
cija, a ne postupak pojedinca.
Kao što je većini ljudi jasno, interakcija se ne sastoji samo
u onome što se izravno vidi u izrazu lica ili gestama, niti u
onome što čujemo izraženo riječima i stavovima, već i u
onome što leži "između redaka" u obliku stavova koji se
podrazumijevaju, osjećaja, sukoba i cijele naše osobnosti. U
obiteljskoj terapiji razlikujemo sadržaj od procesa; ono što
činimo i kažemo od onoga kako to činimo i kažemo.
Tradicionalno smo naučeni sadržaj smatrati najvažnijim
činiteljem. To je nepravilno. Kada su sadržaj i proces uskla-
đeni, ta se dva činitelja povezuju u jednu cjelinu i poprimaju
jednaku važnost. No, kada to nije slučaj, tada je proces
važniji.
Većina nas je odrasla u obiteljima uz roditelje koji su
vjerovali da je ono što nam govore moralni zakoni kojima
nas uče, pravila kojih se moramo pridržavati u ponašanju,
da sve to odlučuje o kvaliteti našeg odgoja. Ako su se i sami
ponašali u skladu s visokim moralnim normama, onda su,
svakako, nastojali postaviti, manje više, ista pravila svojoj
djeci: ne laži, ne kradi, ne psuj, pristojno sjedi za stolom,
pristojno razgovaraj s ljudima itd...
Bili su svjesni vlastitih kontradikcija glede sadržaja, tj.
nedosljednosti između stavova i ponašanja te su znali da nisu
imali sreće i da je odgoj njihove djece bio nedjelotvoran.
Klasičan primjer za to je otac koji viče na sina: "Nemoj, boga
mu psovati, momče!"
INTERAKCIJA
Sadržaj ("što")
Proces ("kako")
Isto su tako znali da postoji određena povezanost između
kvalitete roditeljskih odnosa i odrastanja njihove djece. Ako
je otac pio ili krao, ili se roditelji neprestano prepirali i tukli,
bilo je potpuno razumljivo da djeca nisu napredovala i da
su izmicala svakom nadzoru.
No, nisu bili svjesni da je kvaliteta tog procesa bila pre-
sudna za uspjeh ili neuspjeh njihovih dobrih namjera. Oni
su jedino znali da je važno "pravilno postupati" pa kada to
nije dalo rezultate, onda nešto sigurno nije bilo u redu s
njihovom djecom, s prijateljima njihove djece ili ih to samo
Bog iskušava. A kada su preispitivali svoj uloženi trud, bilo
je to, uglavnom, u sljedećem obliku: "Zar nismo bili dovoljno
strpljivi? Nismo li ranije trebali vidjeti kud sve to vodi i nešto
poduzeti?"
Razmišljali su upravo poput majke, opisane na početku
ovog odjeljka, o tome što su učinili ili nisu učinili, a ne o tome,
kako su to učinili.
U ljubavnoj vezi između dvoje ravnopravnih odraslih,
oboje snose jednaku odgovornost za kvalitetu interakcije, dok
odrasli snose svu odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom.
Ovo se odnosi na interakciju između djece i roditelja u
obitelji; djece i odgojitelja u jaslicama, dječjim vrtićima i
školama i djece i odraslih u društvu.
Ovo što sam upravo iznio nije izražavanje nekog osobitog
stava spram interakcije između djece i odraslih, stava poput,
primjerice, stajanja na stranu djece. Jednostavno je činjenica
da, mada djeca i mladi utječu na proces u suodnosu s
odraslima, oni nisu sposobni snositi odgovornost za to. Tamo
gdje se odgovornost obrušava na djecu, razvoj takve djece je
nezdrav.
Postupno se privikavamo na tu činjenicu i učimo o nače-
lima koja stvaraju zdrave procese. Problem je u tome što je
način utjecaja odraslih na taj proces uvelike izvan njihove
kontrole. Mi na njega utječemo putem naše osobnosti, naših
svjesnih i podsvjesih sukoba sa samim sobom i s drugima;
putem osjećaja i raspoloženja koje zanemarujemo ili potisku-
jemo, putem promjena raspoloženja koje ni sami ne možemo
otkriti; putem naše pretjerane želje za pravilnim postupa-
njem i straha od pogrešnog - da spomenemo samo neke od
činitelja.
To je moć koju imamo nad našom djecom. Neovisno o
osobinama s kojima su, možda, rođena, mi imamo moć u
interakcijskom procesu koji određuje njihov razvoj i kvalitetu
života, sve dok sami ne postanu odraslima i preuzmu stvar u
svoje ruke.
Drugim riječima, ne možemo se Čuvati i zaštititi, kako su
vjerovali naši roditelji i njihovi roditelji, visokim moralnim
načelima, ili postupati kao da većina naših suvremenika
misli da je u pravu. Moramo napustiti cijelu tu zamisao da
je uopće moguće postupati "pravilno".
Naprotiv, moramo stvoriti etički zakon za naše odnose s
djecom i pritom dobro slušati i gledati da nam se ne omakne
kakva velika pogreška, što je unatoč svemu neminovno, te
otvoreno za nju preuzeti odgovornost. Jedino ovakva sproved-
ba etike može osloboditi djecu, kako bi se razvijala na zdrav
način. Pomoć nam je na dohvat ruke u obliku dječjih kom-
petentnih reakcija, što nas podsjeća na nas same kada smo
zapadali u neprilike.
Dopustite mi vratiti se, na trenutak, onoj nesretnoj majci
i njezinoj dvojbi u pogledu odgoja njezina sina. Ona i suprug
odgajali su svog sina prema dobroj staroj formuli: ako se
dječak dobro razvija, treba ga hvaliti i nagraditi, a ako ne,
onda ga treba pritegnuti i ograničiti mu slobodu.
U kulturi u kojoj ta obitelj živi nema dvojbe o sadržaju:
radi se o tome da djeca budu dobra, marljiva i pametna u
školi te da, općenito, izvršavaju ono što im roditelji kažu.
Ideal je potpuna prilagodba i vanjska kontrola. Da su sadržaj
i proces bili usklađeni, on bi ispao dobar mladić koji bi svoju
majku smatrao prvom do Djevice Marije, a s ocem bi bio
popio čašu, dvije uz nedjeljni ručak.
No, ispalo je drukčije. U interakciji je postojao destruktiv-
ni elemenat, a u takvim slučajevima, izvana nadzirani ideal
odjedanput postaje opasnim. I, eto ga tu gdje stoji, s dobrim
ocjenama, niskim stupnjem samosvijesti, manjkom osobne
odgovornosti i čežnjom za bilo kakvom vrstom društvenog
identiteta, samo pod uvjetom da ne podsjeća na roditeljski.
To dovodi do preuzimanja moći od strane lošeg društva - one
iste vrste moći kakvu su imali njegovi roditelji: ako činiš ono
što i mi, onda te prihvaćamo; ako ne, onda van i smrzavaj
se!
Majka je imala pravo pretpostavljajući da bi obrnuta
strategija spram kćerke bila nedjelotvorna. U njihovoj kultu-
ri, krenulo bi joj slabo u školi, ili bi se drsko svađala s
roditeljima, ili zatrudnjela kako bi mogla otići od kuće.
Djeca surađuju i u konstruktivnim i u destruktivnim
procesima u obitelji. Njihova im psiha ne dopušta razlučiva-
nje. S razvojem njihove svjesnosti, jezika i vrijednosti, oni se
postupno osposobljavaju za odbacivanje roditeljskog de-
struktivnog ponašanja, ali im se ono, ipak, uvlači pod kožu i
postaje sastavnim dijelom njihove ličnosti. Stoga, kada se
djeca počinju ponašati destruktivno ili autodestruktivno (ovi-
sno o tome je li surađuju izravno ili nesvjesno), moguće je, s
velikom sigurnošću, pretpostaviti tri stvari:
- Oni se nisu prvi u obitelji počeli ponašati destruktiv-no/autodestruktivno. Uvijek prvi počinju roditelji.
- Odrasli u obitelji nisu, u pravilu, svjesni svog destruktiv-nog/autodestruktivnog ponašanja pa, u tom smislu, nisukrivi.
- Destruktivno/autodestruktivno ponašanje razvijalo se inastajalo godinama. Mada je moguće ustvrditi određeni,ne tako davni, događaj iz djetetova života, to samo imaza posljedicu pojašnjavanje tog ponašanja. (Dojenčad,međutim, često, brže i neposredni je reagira.)
Nemoguće nam je odbaciti tu moć odraslih te postoje
granice koliko se možemo pripremiti kako da je primjenjuje-
mo, iz jednostavnog razloga, što premalo znamo o sebi i što
su sva djeca različita. Nemoguće je spoznati tko je to dijete
bilo koje smo imali i kakvima smo se mi pokazali, prije no
što prođe dugo vremena od njihovog odvajanja od kuće.
IV.10. Odgovorna primjena moći
Roditelji različito gledaju na roditeljsku odgovornost, tj.
na odgovornost za razvoj i dobrobit djece, što uključuje
njihovo očitovanje tjelesne, ekonomske i društvene moći.
Nije teško odrediti da imamo pravo na primjenu fizičke
sile prema trogodišnjem djetetu koje upravo treba prijeći
preko ulice, a svjetlo na semaforu je crveno, ih" koje liječnik
treba liječiti. Na sličan način, primorani smo dobro razmo-
triti obiteljsku ekonomsku situaciju u cjelini i u odnosu na
budućnost pa, stoga, ponekad moramo primijeniti našu eko-
nomsku moć.
Isto tako, normalno je da mi odlučujemo - hoćemo li dijete
smjestiti u jaslice ili koju će školu pohađati šestogodišnjak.
Na taj način, mi legitimiramo našu društvenu moć.
Pravi izvor sukoba počinje se najprije javljati kada se naša
roditeljska odgovornost počinje natjecati s dječjom osobnom
odgovornošću ili kada je potpuno preuzme. To se, po tradi-
ciji, zbiva na sljedećim područjima: ishrana, spavanje, škola,
odijevanje, domaći zadaci, džeparac i jutarnje ustajanje.
Ovome još možemo dodati "zonu sumraka" koja uključuje
pospremanje, čišćenje, osobnu higijenu i posvećivanje vreme-
na ostalim članovima obitelji (tetke, stričevi i ujaci, bake,
djedovi itd.). Popis mogućih područja sukoba ponešto se
razlikuje od zemlje do zemlje te prema društvenom položaj,
a ja ovdje nemam namjeru, niti davati iscrpan popis, niti
opisivati svako pojedino područje. Umjesto toga, izdvojit ću
ih nekoliko kako bih ispitao moguće pristupe i posljedice.
Ovo ne treba shvatiti kao pokušaj promicanja neke vrste
anti-života bez sukoba između roditelja i djece, već kao
nastojanje stvaranja smjernica za pronalaženje izlaza iz
nedoumica o tomu što se stvarno u obitelji zbiva i koliko je
to dobrohotno i zdravo za sve sudionike.
Primjerice, je li dobro djecu ujutro buditi ili bi to oni mogli
i sami? Odgovor je da oni to s lakoćom mogu od svoje 3.
godine.
Radi se o tome da je upravo pitanje početka dana jedan
od onih koji uzrokuju sukobe u mnogim obiteljima, gotovo
svakog jutra. Već je postalo tradicijom da se broj pokušaja
buđenja djece razmjerno povećava s njihovim godinama. Ali
to nema nikakve veze s činjenicom da djeca ne mogu preuzeti
odgovornost da svakako ustanu na vrijeme. Pa, što je, onda,
razlog tome?
To se, u pravilu, događa iz dva razloga: kao prvo, mnogiroditelji igraju dvostruku igru - bude svoju djecu, ali imistodobno govore da bi to trebali sami činiti. Drugo, djecasurađuju. Kada nešto nastavljate činiti za neku osobu, a onaje to sposobna učiniti sama, onda ta osoba postaje bespomoć-na i ovisna. Ovo je primjer sudaranja razvoja osobne odgo-vornosti s roditeljskom odgovornošću. Postoje očigledni prak-tični razlozi zašto bi djeca i mladi u određenoj dobi trebalimoći reagirati na budilicu i ustati kada zvoni. S druge strane,nisu li roditelji krivi ako djeca ne ustanu na vrijeme, pa impobjegne autobus i zakasne u školu? Nisu li, jednostavno,roditelji odgovorni da im djeca na vrijeme stižu u školu?
Odgovor je jednostavan. Možete napraviti kako vam naj-više odgovara. Ako ste u stanju smireno i nasmiješeno buditisvoju djecu, a ona stvarno reagiraju i ustaju, onda obveznonastavite!
Ako, pak, s druge strane, to ne možete, onda je razumno
prestati. Ako se to razvija do stupnja kada postajete živčani
i uzrujani, jer ih je nužno zvati po nekoliko puta prije nego
što ustanu pa vam tako loše započne dan, onda vam je to
pokazatelj koji sam upravo spomenuo. Ja to zovem "destruk-
tivnim sukobom". Sukob koji postaje sve redovitiji i u kojem
dijalog između sukobljenih strana postaje sve negativniji u
obliku pokuda, predbacivanja, optužbi, prostota, ironije i sar-
kazma.
Kada se ovo zbiva, to najprije znači da su roditelji preko-
račili svoje vlastite granice te da su na sebe preuzeli odgovor-
nost koja bi trebala pripadati djeci:
Problem se, ovdje, ne sastoji u tome može li dvoje velike
djece preuzeti odgovornost. Njima je to lako. Sigurno će,
najprije, nekoliko puta prespavati, ili se čak samo pretvarati
da su prespavali, kako bi odgovornost prebacili na roditelje,
ali će to ubrzo proći.
Problem je u tome da kada roditelji odluče preuzeti
odgovornost koja, zapravo, pripada djeci, onda to uključuje
dodatnu odgovornost, tj. krivnju za neuspjeh kojega su dokaz
destruktivni sukobi (tj. destruktivni interakcijski proces). Tu
je još i obveza vraćanja odgovornosti.
Upravo su u vezi s tim roditelji redovito neodgovorno
postupali u prošlosti, pripisujući djeci svu krivnju za sukob.
Ako, umjesto toga, roditelji odluče preuzeti odgovornost
u ovoj situaciji i istodobno djeci dati primjer za preuzimanje
osobne odgovornosti, onda mogu sjesti sa svojom djecom i
kazati nešto slično sljedećem:
"Slušajte sada. Kad ste bili mali, mislili smo da je lijepobuditi vas ujutro pa smo mi preuzeli odgovornost da ustanetena vrijeme. Ali sada mislimo da to više nije potrebno i,zapravo se, svaki dan samo uzrujavamo. Zato smo odlučilivratiti vam vajšu odgovornost. Ako, tu i tamo, kasno legnetepa se budete bojali da nećete čuti budilicu, onda nam samorecite pa ćemo vam mi pomoći. Ali, inače ćete se, odsad,morati sami postarati da svako jutro ustajete na vrijeme."
Tako je odgovornost vraćena onome kome pripada, oba-zrivo, ali odlučno. Nitko nije okrivljen, a roditelji su pružililijep primjer djeci. Destruktivan je proces otklonjen i zamije-njen konstruktivnim, a to je daleko važnije za dječju buduć-nost, nego nekoliko zakašnjenja u školu.
Isti bi se postupak mogao opisati i u vezi sa situacijom ukojoj roditelji također preuzimaju odgovornost na sebe. Na-ime, radi se o odlasku djece na spavanje u određeno vrijemesvake večeri. I ta tradicija stvara nebrojene svakidašnje de-struktivne sukobe.
Djeca su potpuno sposobna voditi računa o vremenuodlaske na spavanje. Kao na mnogim drugim područjima,kopirat će svoje roditelje. Uglavnom će dovoljno spavati, aliće ponekad, baš kao i njihovi roditelji, spavati premalo, jerće biti zauzeti nečim važnim, uživati u nečemu ili na televizijigledati neki osobit program.
No, to znači da djeca trebaju odlučivati o vremenu odla-ska na spavanje, ako roditelji žele drukčije. Neovisno o tomeje li roditelji tako odlučuju, jer žele za sebe mir i tišinu, iližele da se djeca dovoljno odmaraju, ili iz nekog posve drugograzloga, oni mogu primijeniti svoju moć i očitovati svojuroditeljsku odgovornost.
U takvom slučaju, jedino su oni odgovorni ako se interak-
cija razvija destruktivno pa na njima leži odgovornost za
promjenu njihovih odluka ili stavova, ako do toga dođe.
Možda je za djecu zdravije da se noću dobro naspavaju, ali
onoga trenutka kada dođe do destruktivnih sukoba vezanih
za vrijeme odlaska na spavanje, oni su kudikamo pogubniji
za zdravlje. Proces nadvladava sadržaj; kvaliteta odnosa
prevladava nad stavom i metodom.
Važno je biti svjestan definicije "destruktivnog sukoba".
Obični sukobi, koji su, jednostavno, stvar različitih želja
roditelja i djece, nisu nezdravi. Činjenica da djeca započinju
ovako: "O, mogu li večeras ostati malo dulje?", znak je njiho-
vog, kao i obiteljskog zdravlja. Može se odgovoriti s "da" ili
"ne", već prema nahođenju roditelja, ili mogu započeti nekom
vrstom dogovora, ovisno o situaciji. Ako je djetetov način više
obramben, kao naprimjer: "O, zašto uvijek moram ići u krevet
tako rano?" - onda treba ovako odgovoriti: "Zato što ja tako
hoću!" (upamtite da roditelj preuzima odgovornost); ili se
može postići dogovor, ako se to smatra prikladnijim. Ali ne
valja kazati: "Zato što si umoran, a ujutro moraš rano ustati."
Jedna je stvar preuzeti djetetovu osobnu odgovornost, a posve
druga imati monopol nad njihovim potrebama i osjećajima.
Činjenica da su djeca vrlo često svjesna onoga što bi željela
raditi, ali ne tako često i onoga što im je potrebno, ne znači
da i roditelji baš uvijek znaju što je djeci nužno. Pa ako dijete
kaže: "Da, ali ja uopće nisam pospan!" - tada odgovor na to
treba biti: Ma, znam da te to srdi, ali svejedno hoću da ideš
na spavanje." Ovako treba reći i kad dijete već jedva gleda od
pospanosti, a ramena su mu se objesila do koljena. Baš kao
što je za kvalitetu suodnosa presudno da odrasli preuzmu
odgovornost za sebe, isto je tako važno da ne zaziru od
sukoba. Sukobi sami po sebi nisu opasni po zdravlje obitelji.
Opasan je način na koji se oni odvijaju.
Razmotrimo još jedno područje koje često uzrokuje suko-
be - dječja domaća zadaća - i pokušajmo ga podrobno
ispitati, kako bismo ustvrdili aspekte koji utječu na interak-
cijski proces.
Nakon što im djeca pohađaju školu 3 do 4 godine, mnogi
su roditelji skloni, kao što je bio slučaj i u mojoj obitelji,
dopustiti da ono početno zanimanje za dječje napredovanje
u školi malo splasne. Zbog toga se roditelji pretvaraju u
roditeljsku automatsku telefonsku sekretaricu, koja kaže stva-
ri kao naprimjer:
- "Je l' bilo dobro u školi?"- "Imaš li što za zadaću za sutra? Nemaš? Čini mi se, da ti
nikad nemaš ništa za zadaću. Sigurno?"
Kontrola je zamijenila zanimanje. Ona se osjeća u boji
glasa, izrazu lica te gestama i pokretima. Umjesto topline,
sada je obilježje procesa hladnoća, umjesto dodira, udalje-
nost. Nadzor rađa neodgovornošću, a udaljenost dovodi do
ravnodušnosti.
Od ove točke nadalje, postoji nekoliko mogućnosti. Ako
dijete voli ići u školu i zadaću smatra svečanom dužnošću,
onda će se malo toga promijeniti. Ako nije tako, počet će se
pojavljivati bijele laži, varanje, poruke od učiteljice i teška
svakidašnja borba oko pisanja domaće zadaće. Pa, u čemu
je, onda, ovdje roditeljska dilema? U tome, između ostalog,
što su se učitelji cijelog svijeta složili i udružili u tome da je
domaća zadaća odgovornost roditelja. To je i nelogično i
neprimjereno te to stavlja djecu i roditelje u nemoguću
situaciju.
Svjestan sam Činjenice da se mnoga djeca i roditelji nauče
nositi s ovakvom situacijom i uspostavljati uravnoteženu
suradnju. Ali, isto toliki broj onih Čiji su odnosi sa Školom i
jednih prema drugima manje skladni, u tome ne uspijeva.
Naravno da je posve logično da je domaća zadaća stvar
koja se tiče učenika i učitelja, a roditelji bi se trebali slobodno
zanimati za djetetovu zadaću i pomoći mu oko problema iz
pojedinih predmeta, ako je nužno. To bi djeci pružilo mo-
gućnost razvoja njihove osobne odgovornosti, a roditeljima
mogućnost pridonošenja s njihovom roditeljskom odgovor-
nošću i dubljim poznavanjem djeteta u situacijama kada
dolazi do ozbiljnih sukoba u suradnji između učitelja i
učenika. Kako sada stvari stoje, roditeljsko se djelovanje
svodi na produženu ruku učitelja.
No, sve dok se ova situacija s vremenom ne promijeni,
roditelji i djeca dolazit će u destruktivne sukobe zbog doma-
ćih zadaća. Kada do toga dođe, treba primijeniti istu strate-
giju kao što je ona vezana za jutarnja ustajanja i odlaske na
počinak: vratiti odgovornost onome kome pripada.
Ako se ovakav sukob proteže kroz dulje vrijeme, razdoblje
prijelaza može biti teškim za obje strane. Djetetu je teško
ponovno preuzeti osobnu odgovornost, a ništa manje teško
nije ni roditeljima koji se moraju odreći kontrole. I onda,
odjednom, to se ipak dogodi! Dođe taj prekrasan dan kada
roditelji ponovno osjete iskreno zanimanje i iskazuju ga tako
da ne uzrokuju djetetovo zatvaranje. A jednog drugog prekra-
snog dana, dešava se čudo: Pitate svog dvanaestogodišnjeg
sina, - ima li puno za zadaću za sljedeći dan, a on vam
odgovara:
- "Da, brdo! Ali sam odlučio otići u luku i pecati. Danas jepravi dan za pecanje!"
Kada dođe taj dan, problem je riješen. On je povratio
osobnu odgovornost i njegov mu položaj dopušta da svoju
dobrobit stavi na prvo mjesto, umjesto dužnosti, bez varanja
i laganja. Za mnoge će roditelje to biti težak zalogaj -
roditeljska automatska sprava za odgovore navit će se na
upozorenja, dužnosti i probleme oko zaposlenja nakon ško-
lovanja - no ja vam preporučujem da to proslavite uz šam-
panjac!
Kvaliteta interakcije u potpunosti ovisi o roditeljskom
preuzimanju djelatne odgovornosti uz dopuštenje preuzima-
nja odgovornosti djeci, a ne o pasivnom, malodušnom odu-
stajanju, kad su suočeni s ovakvim neprestanim sukobima.
Takva djelatna odgovornost zaustavlja destruktivne sukobe,
dok ih malodušnost ("Ne vrijedi ništa govoriti!") samo stišava.
Roditelji očituju različite vidove svoje moći u mnogim
prigodama svakog dana, i to u pogledu važnih i nevažnih
stvari. Tako i treba biti. Sve negdje do adolescentske dobi,
djeci su stvarno potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti
superiornima i koji imaju djelovati na temelju svojih širih
spoznaja, iskustva i znanja - kao protivnici u prijateljskom
sporu, donositelji odluka i izvršitelji moći.
Sve te odluke, velike i male, važne i nevažne, ostavljaju na
djecu dojam. Ona će, ako su zdrava, reagirati verbalno,
emotivno i tjelesno. Djeca postaju veselom, tužnom, bije-
snom, povrijeđenom, zadovoljnom, protuslove, kude i koriste
se svim ostalim aspektima svog duševnog i osjećajnog raspo-
na reakcija. Kada nam se posreći i naš se odnos s djecom
odvija na najbolji način, dobivamo spontane, osobne reakci-
je, tako da uvijek znamo na čemu smo s njima.
U dobro nam poznatim patrijarhalnim obiteljima, bile su
dopuštene tzv. pozitivne reakcije, dok su one, tzv. negativne
bile zabranjene. Ti tzv. negativni osjećaji zvali su se tako jer
ih okruženje nije odobravalo, a ne zato što bi bili negativni-
ma za one koji su ih imali. To bi bilo samo u slučaju da su
potisnuti.
Stoga se dječje negativne reakcije na roditeljsko očitovanje
moći, po tradiciji, potiskuju, osuđuju ili kude. To ima dvije
posljedice: ili prevlada potiskivanje pa dijete gubi samosvi-
jest i postaje podložno; ili, kako dijete odrasta, te se suspre-
gnute reakcije počinju burno iskazivati, a to dovodi do
daljnjeg osuđivanja.
Preko spontanih reakcija djece i mladih najbliže smo
pravom iskazivanju njihova integriteta, karaktera i bića.
Prema tome, klasični, kritički način ophođenja s njima pred-
stavlja narušavanje njihova integriteta.
Možemo se poslužiti našom ekonomskom, fizičkom i druš-
tvenom moći, kako bismo djeci pružili ili odbili stvari i
okolnosti koje žele, ili su im potrebne; no kada je primjenju-
jemo, kako bismo njihove reakcije i osjećaje pretvorili u nešto
drugo, stnnoglavljujemo se niz stazu zloporabe moći. Naš
nam roditeljski položaj ne daje pravo narušavati sam život.
Upravo su ovakva ista etička pravila nužna za stvaranje
zdravih odnosa s drugim odraslima, temeljenih na ravno-
pravnom dostojanstvu.
Ogromna je razlika između sljedećih reakcija odraslih na
dijete koje kipi od srdžbe i frustriranosti, zbog nekog ograni-
čavanja ili odbijanja:- "Prestani se praviti važan, inače ću se pobrinuti da stvar-
no dobiješ razlog za urlanje!" (U ovom najprimitivnijemobliku, ova verzija još sadrži nekoliko udaraca i naređe-nja za postupanje.)
- "Slušaj. Nije mi drago kada se tako uzrujaš. Žao mi je, aliti najozbiljnije kažem "ne". Ne mogu to, jednostavno,prihvatiti." (A u najrazvijenijem obliku, glasi ovako: "Obože! Nisam shvaćao da ti to toliko znači. Dođi ovamo iobjasni mi zašto ti je to toliko važno.")
Ni odrasli, ni djeca ne mogu se nositi s tim kada neupućenioptužuju njihovo spontano iskazivanje života. S tim u vezi,jedina razlika između djece i odraslih u tome je da djeca,tijekom nekoliko godina svoga života imaju osjećaj da je svijetradi njih stvoren, a da su njihovi roditelji svemoćni i savršeni.Ubrzo, će, bez da budu poniženi, naučiti da tome nije tako.
V. P O G L A V L J E
GRANICE
Tijekom čitave povijesti odgoja roditelji su imali problema
s dječjim poštivanjem granica koje su oni postavili glede
ponašanja i osobnog iskazivanja, tako da i danas možemo
često čuti roditelje kako pitaju: "Kako postići da djeca poštuju
granice koje smo im odredili?"
Nije uvijek jasno što se misli pod izrazom "granice". U
stara, dobra vremena, to je bilo sinonimom za unutarnja
pravila obitelji što su ih odredili odrasli, a kojih su se djeca
morala pridržavati. Granice su bile više-manje iste unutar
pojedinog društva i društvene skupine pa je to olakšavalo
njihovo nametanje, za razliku od danas, kad je to puno teže,
zbog velike raznolikosti.
Iz mnogo razloga, ne možemo se više služiti starim nači-
nom postavljanja granica, ali temeljni je problem uvijek isti:
granice su se nametale tako da su narušavale dječje vlastite
granice. Stoga je najčešća posljedica toga bila (i još uvijek
jest) dječja nesposobnost za poštivanje ljudskih osobina te
strah od moći.
Kolektivna svijest djece i mladih znatno je porasla u
proteklih trideset godina. Smanjilo se strahopoštovanje au-
toriteta i otvoren je put koji vodi u ravnopravno dostojanstvo
ljudi. Tako je preživio zastarjeli pojam postavljanja granica.
On može funkcionirati jedino uz pomoć masovne zloporabe
moći ili manipuliranja dječjom temeljnom željom za surad-
njom s odraslima o kojima su ovisni.
No, to ne znači da je pogrešna tvrdnja "da su djeci nužne
granice kako bi se osjećala sigurnom", već samo da moramo
naučiti shvatiti granice kao nešto više od pukog obiteljskog
"propisa". Prije smo, moglo bi se reći, granice postavljali oko
djece.
Umjesto toga, odrasli moraju početi postavljati granice za
sebe. Ne u tom smislu da, u ime demokracije, mora postojati
jedan opći "zakon" za odrasle, već da odrasli moraju naučiti
označiti svoje osobne, pojedinačne granice u svom odnosu s
djecom.
Umjesto autoritativne moći, potreban je osobni autoritet,
koji se razvija ukorak s narušavanjem i povredama granica
što čine djeca i odrasli. Za mnoge će odrasle to samo značiti
da će stvarno imati priliku razvijati svoju vlastitu osobnu
odgovornost i jezik i to kada budu imali djecu, mada i
ljubavna veza s drugom odraslom osobom potiče taj razvoj.
Nekima će to biti puno lakše, jer su odrasli u obiteljima u
kojima je poštovanje njihovog integriteta bilo smislom njiho-
va odgoja.
V.1. Napuštanje uloga
Sve do nedavna, preuzimanje različitih uloga odraslih uodnosu s djecom uzimalo se zdravo za gotovo. Bilo je mogućeigrati različite uloge u životu djece - oca, majke, učitelja, bakeili djeda itd., a svaka od tih uloga imala je svoju funkciju. Terazličite uloge imale su svoje stavove, svoj osobni govor tijelai svoj osobni rječnik, koji su bili obojeni osobnošću određeneodrasle osobe, ali su, ipak, u velikoj mjeri bili stereotipnima.
Djeci i mladima, u suvremenom, slobodnim društvimasvojstveno je da vrlo slabo poštuje te stereotipne uloge odra-slih. Mogli bismo reći da su se mladi brže izjednačili s namanegoli mi s njima. Ne dvojim da će se takav razvoj, u svakompogledu, pokazati kao prednost za obje strane, osobito sobzirom na kvalitetu njihovih međusobnih odnosa.
No, u previrućem prijelaznom razdoblju to dovodi donekih vrlo teških sukoba čija su posljedica ozbiljni problemivezani za interakcije u mnogim obiteljima. Narav tih proble-ma ne razlikuje se mnogo od one koja je obilježavala odnose
između muškaraca i žena, kada su žene uporno zahtijevale
pravo na jednako poštovanje. Danas, u mnogim obiteljima,
divljaju borbe za moć između roditelja i djece, dok su, opet,
u drugima roditelji postali tako malodušni da se njihovi
rijetki pokušaji ulijevanja poštovanja čine praznima i neu-
spješnima.
Sudeći po mom iskustvu, djeci sa simptomatičnim ili
problematičnim ponašanjem treba prići s jednakim poštova-
njem njihova integriteta, samosvijesti i osobne odgovornosti
kao i onima potpuno usklađenima. To znači da roditelji, čija
djeca pokazuju veliku želju za pronalaženjem granica, mo-
raju isto tako naučiti odbaciti ulogu majke ili oca i umjesto
nje početi izgrađivati svoj osobni autoritet.
Napuštanje uloga nije nimalo laka zadaća i potrebno je
neko vrijeme da bi nestalo obrambenog žaljenja, predbaci-
vanja i kritičnosti u našem izrazu lica i boji glasa pogotovo,
ako smo na rubu odustajanja. To navodi neke roditelje da
izaberu, naizgled, lakše rješenje, koje je više u skladu s
klasičnom ulogom: apsolutni autoritet vladara nadopunjen
s nešto moderne tehnike dogovaranja i pedagoške teorije o
stupanju u pregovore.
Takvo je rješenje opasno. Ono ne razlikuje samopoštova-
nje odraslih od taštine te izjednačuje dječje potrebe za topli-
nom i kontaktom s pravilima i strukturom.
Odbacivanje uloge može za mnoge roditelje predstavljati
gubitak jer je ona postala njihovim utočištem u kojemu su se
potvrđivali kao odgovorne odrasle osobe i koji su, jednostav-
no, naučili da je to jedini pravi i predani način bivanja
roditeljem. Prvi pokušaji snalaženja izvan te uloge mogu ih,
stoga, suočiti s velikom osobnom nesigurnošću i stvoritiosjećaj da nisu dorasli roditeljskoj odgovornosti. Osjećaju seogoljenima, potpuno lišenima autoriteta, ali, u pravilu, osje-ćaju da su im djeca zadovoljnija što imaju roditelje koji suim se, odjednom, približili na drukčiji način.
Uloga kao i način na koji je svaki roditelj igra dobra jepolazna točka i vrijedan poticaj za pokušaj primjene alter-native - unošenja sebe:
- Poslušajte što kaže roditeljski "automatski uređaj za od-govore"! A onda se upitajte:
S koliko se od onoga što kažem zapravo slažem - natemelju mojih stavova i iskustva? Koje su od mojih izjavasamo površno preuzeto naslijeđe iz mog vlastitog odgoja?Koliko puta kažem nešto što me boljelo kad su to govorilimoji roditelji? Koliko je od onoga što kažem i činim stvarnostvar odanosti prema partneru? Što govorim samo zato jersam to čula od odgojitelja u dječjem vrtiću? Mislim li jastvarno tako ili drukčije?
- Slušajte i gledajte svoju djecu!
A onda se upitajte: Kad im vidim tračak boli u očima? Kad
prkosno isturaju bradicu? Kad su im leđa ukočena od srdito-
sti i prkosa? Kad im je snaga zgusnuta i jaka? Kad su im oči
jasne, a tijela opuštena? Kad su sretni i veseli, a kad samo
jure za uspjehom? Kad plaču zbog normalne i nužne frustri-
ranosti, a kad plaču od žalosti?- Usporedite djecu koju ste stvorili u svojim mislima i
stavovima s onom koja stvarno postoje.
I upitajte se: Odakle mi ta mišljenja i stavovi? Koji od njih
se temelje na mojim stvarnim kriterijima, a koje bi trebalo
odbaciti? Koliko će me uznemiriti reakcije drugih ako promi-
jenim mišljenje i stavove?
- Razgovarajte sa svojom djecom, partnerom i drugimodraslima. I razmislite o sljedećem:
Kakav dojam ostavljam? Kako me drugi vide? Kako vidim
samog/samu sebe? Usuđujem li se biti to što jesam ili bih se
radije prilagodio/prilagodila? Što sam, primjerice, danas
rekla što drugi drže čudnim, uvredljivim ili površnim? Dije-
lim li i ja njihovo mišljenje?
Ne možemo svakodnevno odbacivati svoje uloge, niti je to
nužno. Djeca odmah osjete, kada roditelji sami sebe shvaćaju
ozbiljno i reagiraju gotovo istodobno promjenom ponašanja.
Isto se događa ako je motiv roditelja bila strategija da ih se
pridobije za "pristojno" ponašanje. Ona se upravo tada pre-
staju tako ponašati.
V.2. Postavite svoje granice
Većina nas ima dvije vrste granica. Jedne su razmjerno
stabilne, dok se druge mijenjaju u skladu s našom osobnom
dobrobiti.
U stabilne granice mogli bismo primjerice ubrojiti sljede-
će:
- Želim da skidaš cipele prije ulaženja u dnevnu sobu.- Želim da pospremiš igračke prije odlaska na spavanje.- Želim da odlaziš sa mnom u crkvu, dok ne budeš dovoljno
zreo/zrela da možeš sam/sama odlučivati o pitanjimavjere.
- Želim da i ja imam svoju riječ o onome što gledaš nateleviziji.
Ovo u popisu, naravno, nema kraja jer sadrži opće norme
koje roditelji, u različitim kulturama, odabiru kako bi utje-
cali na svoju obitelj u smislu obogaćivanja ili zaštite djece.
Velika je prednost iskazati ove opće norme osobnim jezi-
kom. Napravite usporedbu sljedećeg:
- Ne smiješ u cipelama ulaziti u dnevnu sobu.- Nije dobro da u tvojim godinama gledaš baš sve na TV.
Prednost osobnog stava iza ovih općih granica jest u tome
što to djeci mnogo više znači i olakšava im poštovanje rodi-
telja kao osoba (tj. njihove unutarnje osobe, a ne vanjske
uloge), nego kad se od njih traži poštivanje općih "istina" i
pravila. Djeca žele surađivati sa svojim roditeljima, osobito
ako im se obraćaju osobno i s ravnopravnim dostojanstvom,
umjesto kritički, izazivajući osjećaj nevažnosti, neodgovorno-
sti, krivnje i prigluposti. I ovo je jedno od područja u kojem
nema razlika između djece i odraslih.
Druga vrsta granica osobne je prirode i povezana sa
specifičnim pitanjima, kao naprimjer:
- Nemoj sada svirati glasovir. Želim malo mira.- Rado ću ti kasnije čitati priču, sada želim razgovarati s
mamom.- Danas meni treba kada.- Nemoj mi više sjediti u krilu. Morat ćeš sići.- Nemoj mi skidati knjige s police.- Danas mi je takav dan, kad poželim da nemam obitelj!
Želim da me svi ostave na miru, pa makar kuća gorjela!- Nemoj se danas igrati s mojom kozmetikom.
Osobni jezik temelj je poruke. Sadržaj poruke, manje, je
važan s obzirom na osjećaj. Riječi nas vrijeđaju, a ne osjećaji.
Nema ničeg lošeg u tuzi, ljutnji, humoru ili iritiranosti. Nije
važno ako se djeca "osjećaju odbijena", ako se to stvarno zbiva.
Na taj način ona uče da ne mogu uvijek dobiti što žele te da
individualno postojanje i zajedništvo mogu ići jedno s dru-
gim.
Naš individualni temperament, osjećaji te usponi i padovi
naših emocionalanih stanja dio su našeg bića pa su, stoga,
ne samo opravdani već i poželjni dio poruke. Jezik određuje
granice; osjećaji održavaju toplinu kontakta. Osobito u Skan-
dinaviji, često zaboravljamo da postoje dvije vrste topline
između ljudi: ona koja nas zbližava te ona, koja dovodi do
usijanja - no, obje su prisutne i jednako snažne.
Osobni jezik - "želim"; "ne želim" itd., djelotvoran je samo
ako je doista osoban. Ako se srozava na lukavi verbalni trik,
prestaje biti učinkovit. Mnogim roditeljima, odraslim u obi-
teljima u kojima je poraba osobnog jezika bila zabranjena,
ili se smatrala neprimjerenom, treba vremena da ponovno
otkriju ovaj oblik iskazivanja, svakako vrijedan truda. On je
od neprocjenljive vrijednosti ne samo u odnosu s djecom, već
i u odnosu prema muževima i ženama, našim roditeljima,
kolegama, nadređenima i - ne manje važno - prema nama
samima.
Kada roditelji i ostali odrasli postavljaju osobne granice,
oni prvenstveno štite svoje vlastite potrebe. Kada u tome
uspijevaju bez narušavanja dječjih potreba, proces interak-
cije u obitelji obilježen je ne samo temeljnim poštovanjem
raznolikosti života, već i poštovanjem na djelu. Ne završava
sve samo na dječjem učenju o vrijednostima ljudskog pošto-
vanja i obzirnosti u obliku moralnih zapovijedi. Oni uče
djelovati etički.
No, svi smo svjesni činjenice da nismo savršeni. Ne može-
mo uvijek postupati u skladu s našim dobrim namjerama.
Ne možemo izbjeći međusobno narušavanje granica i, nemi-
novno, jedni drugima zadajemo bol i nanosimo poniženje pa
često, tek kasnije shvatimo da sve to nije imalo nikakvog
smisla. Ah", sve je to sastavni dio naše ljudskosti i pripadanja
obitelji. Još jednom naglašavam, to djeci ne može naškoditi
ukoliko nije zamaskirano stavom da smo mi uvijek u pravu.
V.3. Kada stvari krenu naopako
Kao što je već ranije spomenuto, jedan je od temeljnih
problema uvijek bio nametanje granica što su činili roditelji
i odrasli na način koji narušava dječji integritet. I za odrasle
je to uvijek bio problem, jer nisu dobivali poštovanje koje su
željeli, a za djecu se on sastojao u tome Što su bila zbunjena
proturječnostima između roditeljskih kriterija i njihovog
stvarnog ponašanja.
Primjer
Dvogodišnji Petar i njegovi roditelji u posjeti su kod
prijatelja. Prema običajima društva u kojem žive, nisu sa
sobom ponijeli svoje igračke za igru. Od njega se očekuje da
pristojno i tiho sjedi dva sata, koliko tamo kane ostati. Nakon
mirnog sjedenja od sat i pol, dopušteno mu je malo uokolo
prohodati.
Na kuhinjskom stolu ugleda čekić i oduševljeno ga uzima.
Roditelji odmah reagiraju:
- "Uh, Petre! Ne smiješ to raditi!"- "Petre! čuješ što ti mama kaže. Ostavi to!"
Petar je sigurno čuo što su mu rekli, ali je posve zaokupljen
onim što je našao, maše time po zraku i pokazuje ocu. Obilazi
majku i malu seku, dok ga oboje roditelja opominju da to
ostavi i upozoravaju kako on vrlo dobro zna da se ne smije
igrati s alatom odraslih. I upravo kada je već skoro došao do
oca, čekić mu ispada iz ruke, za što dobiva pljusku. Sav u
šoku zaustavlja se, ostaje bez daha, a potom brizne u plač.
Otac reagira udarajući ga po ruci i vukući ga u krilo te
zahtijevajući da prestane plakati. Petar počinje tiho jecati.
Roditelji jedno drugom kimaju glavom u znak odobravanja.
Pet minuta kasnije, Petar se polako vraća ostalima veselih
očiju i s opreznim, ispitivačkim smiješkom.
Granice su bile postavljene; zakon je prekršen i izvršena
je presuda. Petar će iz ovoga, nesumljivo, nešto naučiti.
Nikada neće steći poštovanje za granice svojih roditelja, ali
će naučiti bojati se kazne. Štoviše, naučit će da nije dobro
izražavati bol.
Ovaj je primjer klasičan po svojoj strukturi. On je samo
jedan od niza sličnih obrazaca koji se jedino razlikuju po
stupnju povrede dječjeg integriteta:
- "Ne smiješ se igrati tim čekićem, Petre! Koliko ti to putamoram reći? (tj. zar si toliko glup?!)
- "Ne smiješ se igrati tim čekićem Petre! Kada ćeš naučitislušati što ti se govori? (tj. tvoja glad za stvarima oko tebeznak je tvoje slabe odanosti roditeljima!)
- "Ne smiješ se igrati tim čekićem, Petre! Već si dovoljnostar da to shvatiš, zar ne, zlato? (tj. ti si mali svojeglavac!).
Kada djeca od 6 do 7 godina stalno narušavaju granice
odraslih, često je to zato što su roditelji na taj način postavili
granice tijekom prvih pet godina života. "Kad biste samo znali
koliko smo mu puta to rekli". "Rekli smo mu to stotinu i jedan
put, ali ništa ne vrijedi!" - često govore roditelji, blaženo
zaboravljajući da su oni stvorili taj problem.
Kada se prvom rečenicom postavljaju granice zahtijeva-
jući, istodobno, dječje poštovanje ("Ne smiješ se igrati tim
čekićem"), dok se u sljedećoj ophodimo s djetetom bez pošto-
vanja, to onda stvara neodrživu nejednakost između djeteta
i odraslog (tj. Ti moraš poštivati moje granice, ali ja ne
trebam poštivati tvoje).
Gledano s aspekta samog postupka, prednost se daje
destruktivnoj poruci. Dijete se, svaki put, osjeća sve više
krivim, a što se djeca više osjećaju krivima to im je teže učiniti
nešto kako valja.
Petrov je otac mogao spriječiti da do toga ne dođe tako što
bi ustao, uzeo čekić od Petra i rekao: "Nemoj se s tim igrati,
Petre." Možda bi Petar, svejedno, zaplakao, ali bi ostao
netaknutim. Naučio bi da otac ozbiljno shvaća i svoje granice
i zabranu te da je spreman preuzeti djelatnu odgovornost da
se one poštuju - a to je lako poštovati.
Demokratizacija odnosa između roditelja i djece dovela
je do nove i destruktivne pojave u okvirima složenosti proble-
ma granica. Neki su roditelji bili toliko oprezni s izdavanjem
zastarjelih naređenja da su, nakraj u, svu odgovornost preba-
cili na djecu:
- "Mamica bi voljela čuti što je tetica rekla preko telefona,Simon!"
- "Nisam baš oduševljen što se igraš tim čekićem, Simon.Ne bi li se, radije, igrao nečim drugim?
- "Simon, mamica se srdi kad to radiš s jelom. Ne bi limogao pristojno jesti?"
Ton kojim se ovo kaže može se kretati od prijateljskog,
predbacujućeg, preklinjujućeg do plačnog. Sa semantičkog
motrišta, ovo su primjeri dobrohotnih pokušaja izbjegavanja
autoritativnog ophođenja i lijepog razgovaranja s djetetom.
No, problem je u tome da je na dijete prebačena odgovornost
za roditeljske osobne granice i dobrobit. Nijedno dijete ne
može zadovoljiti te zahtjeve pa djeca zbog toga postaju,
manje više, hiperaktivna i kaotična. To, nakraju, dovodi do
situacije u kojoj dječje trenutačne želje i potrebe potpuno
upravljaju obiteljskim životom; ne stoga što žele moć ili što
su baš sretni zbog takve situacije, već samo zato što manjkaju
roditeljske potrebe i granice.
S lingvističkog stanovišta, problem pokušaja postavljanja
granica u upravo navedenim primjerima u tome je što su ti
pokušaji samo "pasivni". Nedostaje im "aktivna" dimenzija,
naprimjer:
- "Ne čujem što tetica govori preko telefona." (pasivno) "Buditiho dok razgovaram s njom." (aktivno)
- "Ne sviđa mi se kako jedeš, Simon." (pasivno) "Drži jelo natanjuru." (aktivno)
Pasivnim izjavama govorimo o sebi i našim osjećajima.
Aktivnim izjavama preuzimamo odgovornost za sebe i našu
dobrobit. Kada izostavimo taj aktivni dio, vezan za osobnu
odgovornost, onda odgovornost za sebe prebacujemo na
druge, a to ne valja jer nitko, ni djeca, ni odrasli, ne može zanas preuzeti odgovornost. Posljedica toga je da se osjećamo"žrtvama" u tuđim rukama.
Ovo je jedan od najboljih primjera kako društveni jezikne može zamijeniti osobni. Pokušajte ući u mesnicu i kazati:"Gladan sam!" Ili će mesar prečuti što ste rekli ili će vam reći:"Dobro! Pa, što biste željeli jesti? U interakciji unutar obitelji,moramo također preuzeti aktivnu odgovornost za sebe, kakobismo dobili ono što trebamo. Interakcija u obitelji sastoji seod suptilnog balansiranja pa kada, primjerice, jedna stranapostane pretjerano pasivnom u svom izražavanju, druganužno postaje pretjerano aktivnom.
Neki roditelji razmjerno lako mijenjaju način, upravozato što je to bio samo način. Drugima je pak to izuzetnoteško jer se njihov način izražavanja temelji na višegodiš-njem potiskivanju pa im je to problem i u odnosima sodraslima.
Kada se jedan od odraslih u obitelji ponaša na takavnačin, dolazi do polarizacije, pri čemu jedan roditelj moždadobiva status "preblagog", dok je drugi obilježen kao "strog inefleksibilan". To je pogrešan način postavljanja problemautemeljen na mišljenju da s djecom "treba baratati" na odre-đen način. Jedino valjano rješenje za odrasle jest da naučebiti vjernima sebi, koliko god je to moguće, te da budu štoizravniji i osobniji u izražavanju. Ne postoje takve granicekoje bi, same po sebi, bile zdrave za dječji razvoj.
Djeca mogu posve lijepo napredovati kada njihovi rodite-lji imaju drukčije granice. Njima ne predstavlja nikakavproblem shvatiti da majka reagira na jedan, a otac na druginačin. Problemi nastaju samo onda kada se osobne granice
pretvaraju u neosobna pravila i propise, koje odrasli, nakra-ju, prilagođavaju svojim individualnim razlikama.
V.4. Društvene granice
Društvene granice o kojima govorimo one su granice kojeupravljaju mogućnostima djece za osobno ispunjenje izvannjihova doma, u obliku, primjerice, slobodnih aktivnosti, igrei druženja s prijateljima, djevojčicama i dječacima, u oblikuzabava i sl.
Tijekom dugog vremenskog razdoblja dječjeg odrastanja,roditelji postupaju kao autoriteti koji djeci daju različitaodobrenja. Djeca traže dopuštenje, a roditelji ga daju ilidobivaju. To je jedan dio ukupne moći date roditeljima kojaje, barem u određenoj mjeri, korisna i nužna. U nekim jeobiteljima roditeljska riječ još uvijek zakon, bez prigovora,no srećom je već postalo uobičajenim, da se raspravlja,dogovara i razgovara prije donošenja odluka.
Kada tvrdim da je položaj roditelja kao autoriteta kojidjeci daju odobrenja samo djelomice dobra i korisna stvar,tada nemam u vidu dječji razvoj samosvijesti i osobne odgo-vornosti. Ne zato što dvojim u pogledu roditeljskih prava nadonošenje najboljih odluka za koje su sposobni, već stoga štočesto upoznajem obitelji u kojima su roditelji skloni suvišedoslovce uzimati moć u svoje ruke. To postaje vrlo kratkim ibrzim postupkom u kojem dijete traži dopuštenje, koje muse daje ili odbija:
- "Tata, smijem li večeras ostati spavati kod Tracy?"- "Ne, ne možeš. Moraš ostati kod kuće."
Postoji niz situacija, osobito u dječjoj dobi od 5 ili 6
godina, u kojima bi bilo daleko konstruktivnije za obje
strane, kada bi roditelji malo odgodili donošenje odluka i
upitali dijete: "Što ti misliš?" Djeca tako uče dublje zaviriti u
sebe, a ne samo razmišljati o trenutačnim željama i odušev-
ljenju koji ih tjeraju da traže i pitaju. Tako uče čuti i svoje
mišljenje, a ne samo svu pozornost usredotočiti na svoje
roditelje. Na taj se način razvija njihova samosvijest i osobna
odgovornost, a dijalog se temelji na ravnopravnijem dosto-
janstvu.
Ovo isto odnosi se i na dječje društvene aktivnosti, osim
mnogih područja, o kojima sam već govorio. Naime, kao
roditelji mi imamo mogućnost odabira. Želimo li se usredo-
točiti na moć i nadzor ili na razvijanje dječje osobne odgo-
vornosti? Na društvenom području, javlja se novi činitelj u
procesu donošenja odluka: zabrinutost zbog zbivanja u svi-
jetu oko nas, svijetu na koji možemo vrlo malo utjecati.
No, u načelu, vrlo je mala razlika između osobnijih gra-
nica i onih društvene naravi. Za roditelje to znači ustvrditi
za sebe i s drugima ono što su spremni prihvatiti, a što ne.
To se treba što pažljivije i što osobnije razmotriti. To pred-
stavlja polaznu točku za stvaranje poticaja dječjem otvara-
nju.
Bitna se razlika sastoji u tome što mi ovdje postavljamo
granice u dječjem životu, području u kojem sami ne sudjelu-
jemo. Mi možemo željeti da se naša djeca upišu u izviđače,
igraju nogomet ili idu u glazbenu školu, a možemo ih poku-
šati poticati u određenom pravcu, ali nemamo baš nikakvog
utjecaja na jedan od najvažnijih činitelja - prijateljstvo.
Odrasli često podcjenjuju važnost dječjih prijateljstava
baš kao i znakovitost ljubavnog života mladih. Uvjeravamo
ih kako će ubrzo steći nove prijatelje, kada moraju prijeći u
novu školu te da je svijet prepun lijepih djevojaka, kada im
je ljubavna veza u krizi. Skloni smo zaboraviti da je njihov
najbolji prijatelj ili prvi dečko prva osoba izvan obitelji za
koju su se ozbiljno vezali. Često su to njihova prva iskustva s
potpunim povjerenjem i predavanjem pa je, stoga, posve
neumjesno pružati površnu utjehu ih se samouvjereno pod-
smjehivati.
Nije ništa neobično da prijateljstva imaju odlučan utjecaj
na odabir športskih i drugih slobodnih aktivnosti, što ne
znači da djeci manjka samostalnosti. To samo odražava
činjenicu da su prijateljstva i društveni kontakti važniji od
same aktivnosti ih razine postignuća, koje je često motiv
roditelja.
No, ja time, ni u kom slučaju, ne mislim da roditelji
trebaju popustiti pred argumentima kao što su, npr. "Svi se
time bave* ili "Svi drugi smiju". Budući da je tradicionalni
temelj obiteljskih vrijednosti već pomalo uzdrman, roditelji
su, sve više, skloni mjeriti svoje osobne stavove uspoređujući
ih s "uobičajenim vrijednostima", tj. s onim što drugi roditelji
djece iz iste škole ili okruženja dopuštaju. Počesto je teško
pronaći razumnu ravnotežu između obzirnosti spram dječjeg
života u krugu njihovih prijatelja i naših osobnih normi i
vrijednosti. No, rizično je misliti da su "uobičajene vrijedno-
sti" i najzdravije. Puno je vrednije s vlastitom djecom povesti
dijalog kao temelj odlučivanja, nego dopustiti drugim rodi-
tejima da odlučuju. No, ako se do 4. odnosno 5. godine
djetetova života nije razvila tradicija dogovaranja i dijaloga,
roditelji se često suočavaju s različitim vrstama pritisaka i
taktika nagovaranja što, nakraju, ima nemile posljedice za
samopoštovanje svih uključenih. Kada se to dogodi, jasan je
znak roditeljima da su požurili donoseći zakone.
Rješenje ne leži u suprotnom postupanju i popuštanju na
prejak pritisak, već u započinjaju sprovodbe ozbiljnih dogo-
vora. Ovdje je važno biti svjestan činjenice da je dječji način
sudjelovanja u dogovorima često zdraviji od pristupa njiho-
vih roditelja, mada je, možda, manje rječit i manje razuman.
Shematski, to se može prikazati na dva načina:
potreba/želja - zadovoljenje - smirenje/ravnoteža
Dijete iskazuje svoju želju, ona mu se ispunjava i ono se
smiruje. Taj proces uvijek je isti, bez obzira, radilo se o gladi,
žeđi, odlasku u kino, priči prije spavanja ili novom biciklu.
Druga verzija nije ovako jednostavna i mnogi je roditelji,
nažalost, smatraju znakom nepristojnosti, nedovoljne oda-
nosti ili nezrelosti.
potreba/želja - borba/razgovor/dijalog - poraz/tuga
- smirenje/ravnoteža
Dijete iskazuje svoju želju i nailazi na otpor roditelja, zbog
čega se bori kako bi ostvario svoju želju. Kada u tome ne
uspijeva, dijete "tuguje" (plače, udara nogama o pod, lupa
vratima ili se duri i povlači u sebe). Poslije dvije minute, dva
sata ili možda dva dana, dijete se miri sa svojim porazom i
vraća se u ravnotežu.
Ovaj je proces sveopći i od temeljne je važnosti i za
pojedinca i za obitelj. Razlikuje se samo od kulture do kulture
po vanjskom iskazivanju. Prirodno je boriti se za ono što
želimo i tugovati kada to ne uspijevamo ostvariti. Ni borba,
ni plač nisu nešto što činimo jedni drugima. Njih radimo
zbog sebe. Možemo se pozivati na zdrav razum i razumijeva-
nje drugih, ali to ne može zamijeniti organski proces; može
mu biti samo dodatkom. Stoga je važno ne prekidati djecu
(ili jedno drugo) u borbi i tugovanju. Važno je ne uzimati to
osobno i ne učiniti da se djeca osjećaju krivima, ali isto tako
ne postati sentimentalnima ili lijenima pa se, jednostavno,
predati samo zato što ne možemo podnijeti borbu ili plač.
Ovaj se tijek odnosi na opće, osobne i društvene granice.
Isto tako, odnosi se i na situacije u kojima nas ograničenja
naše snage, vremena, novca i osobnih sposobnosti jednostav-
no prisiljavaju reći "ne", mada to ne želimo.
Dječja frustriranost i tuga nisu odraz činjenice da smo
loši. To su izjave njihove spremnosti i pokušaji življenja s
nama u uzajamnoj ravnoteži. Nisu niti izraz egoizma ni
pomanjkanja odanosti, već je to pokazivanje njihove sigur-
nosti u našu želju da budemo uz njih i kada ispadnu iz
ravnoteže. Kako bismo ih zadržali u tom uvjerenju, trebamo
ih samo prihvatiti s tihim suosjećanjem. Nagrada će nam biti
manje beznačajnih sukoba i nepodnošljivog dodijavanja.
Isto to može se postići i očitovanjem naše autoritativne moći,
ali to uključuje i visoku cijenu.
Kako djeca odrastaju, njihove potrebe za kontaktom s
roditeljima postupno se smanjuju, a društvene potrebe rastu.
Do dobi od 11 do 12 godina, život s roditeljima, odgoj i
roditeljski primjer najvažniji su činitelji u dječjem rastu i
razvoju. No, poslije tog razdoblja, sve važnijim postaje dru-
ženje s vršnjacima i ostalim odraslima.
Ovo pokreće pitanje granice i propituje niz već dobro
ustaljenih normi u obitelji. Riječ je tu primjerice o zajednič-
kim obrocima ili o ostajanju na ručku kod prijatelja, o
vremenu odlaske na počinak i ostajanju izvan kuće navečer.
To je prvi ispit djetetove osobne odgovornosti izvan obitelji
pa, prema tome, i trenutak kada roditelji dobivaju prvu
stvarnu povratnu informaciju o uspješnosti odgoja svoje
djece.
Kada se moj naraštaj, kao i oni prije njega, suočio s tim
trenutkom, nadzor i očitovanje moći odraslih nužno su stvo-
rili oblik dvostrukog života - jedan, dovoljno primjeren, da
se roditelji mogu s njim suočiti i onaj drugi za koji radije ne
žele znati. To je unijelo određeno uzbuđenje u svakidašnji
život, ali je cijena toga često bila u obliku laži, potiskivanja
istine i neodgovornosti, popraćena stidom što stvari tako
stoje. Osim činjenice da je to, razumljivo, pokvarilo odnose
između roditelja i djece, kod mnogih od nas razvilo se to u
jedan integralni dio naše ličnosti, koji je imao destruktivan
utjecaj na naše kasnije pokušaje zadovoljavanja zahtjeva za
odgovornim roditeljstvom i partnerstvom.
Današnja su djeca puno slobodnija u ophođenju s rodite-
ljima i, istodobno, manje spremna na podnošenje laži i
zloporabe moći. Te okolnosti postavljaju velike zahtjeve na
kvalitetu procesa odlučivanja kroz koji moraju prolaziti djeca
i roditelji.
Nekada su samo roditelji mogli odlučivati kada se dvana-
estogodišnjak mora vratiti kući. Ako je dijete bilo nezadovolj-
no vremenom koje su mu odredili, moralo se ili s tim pomiriti
ili zakasniti i prihvatiti kaznu. Danas je puno teže postavljati
takve jednostavne granice. Ako želimo izbjeći destruktivne
sukobe, prijeko je potrebno pristupiti obostranom dogovora-
nju pri čemu obje strane ozbiljno shvaćaju potrebe i granice
jedni drugih. Tu se manje radi o davanju ili ne davanju
dopuštenja, a više o zajedništvu temeljenom na poštovanju,
kada želimo izbjegavati situacije u kojima dolazi do polari-
zacije sukoba na borbu za moć, pri Čemu roditelji kažu: "Ne
smiješ to napraviti!", a djeca odgovaraju: "Imam pravo to
napraviti!"
Činjenica da ovaj sukob nema nikakve veze s onim što je
najbolje i najzdravije za djecu, možda se najjasnije može
sagledati u zemljama u kojima se takvi sukobi stalno zbivaju
između muškaraca i žena. Naprimjer, kada žene odluče
navečer posjećivati jedne druge. To je, jednostavno, borba za
moć.
Kod ovog sukoba radi se o najboljem načinu stvaranja
obitelji u kojima se svi članovi trude i razvijaju na najbolji
mogući način, a to se ne postiže davanjem ili uskraćivanjem
dopuštenja, već jedino pomoću dijaloga.
Onima koji su odrasli u obiteljima s jednosmjernom ko-
munikacijom, desetogodišnjaci ili dvanaestogodišnjaci često
su neizbježan razlog njihovog učenja dijalogu i dogovaranju
na razini koju su, sve do tog trenutka, izbjegavali, čak i u
odnosima s drugim odraslima.
VI. POGLAVLJE
OBITELJI S TINEJDŽERIMA
Moglo bi se reći da postoji pet faza u životu obitelji, koje
su tako pune mitova i očekivanja, kako djeca od 13, 14 i 15
godina dolaze u dob adolescencije, da su razlozi za to posve
opravdani. Adolescencija (dob odrastanja) predstavlja drugu
priliku koja se djeci pruža da postanu i upoznaju ono što jesu
(prva je prilika bila dob osamostaljivanja, koju smo već prije
spomenuli), no to nije bilo svrhom odgoja u prijašnjim
naraštajima. Tadašnji je cilj bio oblikovati djecu po nahođe-
nju roditelja. Mnoga su djeca uspjela ostvariti roditeljsku
viziju i očekivanje te su neka od njih, u tom smislu, postigla
puno u životu. Ostala su, pak, morala kročiti kroz život s
osjećajem unutarnje praznine i trajno nezadovoljenim oče-
kivanjem da će njihova sposobnost prilagođavanja donijeti
rezultate.
Druga je skupina imala više sreće. Njihov je nagon za
samoočuvanjem odnio pobjedu nad disciplinom, ali su, zato,
dio cijene plaćali nekoliko godina stalnim, ili čestim, sukobi-
ma s roditeljima. A mit o adolescenciji kao o dobi koja sama
po sebi uzrokuje sukobe, upravo je to: mit. Do sukoba dolazi
prvenstveno zbog pomanjkanja spremnosti ili sposobnosti
roditelja da prihvate jedinstvenu i samostalnu osobu kakvom
postaje njihovo dijete. Mitom, da su hormonalne promjene i
razlike, same po sebi, razlogom obiteljskih sukoba, godinama
se objašnjavala potreba za osobnošću kod djece i žena.
Svi obiteljski sukobi nastaju zbog činjenice da dva ili više
članova žele različito. Dakle, uvijek je onoliko uzroka, koliko
i sudionika. Ovo se, također, odnosi i na obitelji s tinejdžeri-
ma, jer su roditelji ti koji su odgovorni za kvalitetu interakcije
- za ton, ozračje i "aromu" - pa, prema tome, i za način na
koji dolazi do sukoba te za njegovo odvijanje.
Teško je ovo uvijek imati na umu kada se tinejdžeri u
svakom drugom pogledu pokušavaju ponašati poput odra-
slih pa očekuju da se s njima tako i ophode. No, oni ipak nisu
odrasli u smislu sposobnosti preuzimanja odgovornosti za
kvalitetu interakcije.
Kao što smo već spomenuli, spremnost i sposobnost rodi-
telja da prihvate tu samostalnu i jedinstvenu osobu, izraslu
iz svoje dječje DNA-strukture (dezoksiribonukleinske kiseli-
ne), obiteljskih i kulturnih utjecaja, igraju važnu ulogu u
određivanju jačine i destruktivnosti sukoba.
Tijekom svojih tinejdžerskih godina, djeca koja su dotad
surađivala i preko svojih mogućnosti, često prestaju biti
spremnom na suradnju; djeca s narušenim integritetom po-
staju izrazito destruktivna ili autodestruktivna. Rezultati
odgoja i obiteljskih interakcija počinju izranjati na površinu
te ih, katkada, možemo doživjeti kao nemilosrdnu reakciju
na naša, najčešće, iskrena i dobrohotna nastojanja.
Činjenicu da dobivamo tako jasnu i kompetentnu reakci-
ju, treba zahvaliti dječjoj dobi u kojoj se upravo nalaze. Oblik
i sadržaj te reakcije odražava naše ophođenje s njima u
proteklih 13-14 godina. Povratna informacija (reakcija) može
biti pretežito pozitivna ili negativna, ali nikada samo jedno
ili samo drugo. Mi je, kao roditelji, međutim, ponekad ta-
kvom doživljavamo, kada se zavaravamo iluzijom da se sve
vrti oko nas.
Kada djeca navrše 14-15 godina, nužno je da se odvoje i
oslobode od roditelja jer, u protivnom, neće moći nastaviti
svoj razvoj u samostalnu, društvenu, odgovornu i kritičku
odraslu osobu. Tu nema ničeg uperenog protiv nas. Oni to
čine za sebe i to kao prirodni nastavak onoga što smo činili
za njih.
Načela međuodnosa između odraslih i djece, koja sam već
iznio u ovoj knjizi, mogu uvelike smanjiti broj destruktivnih
sukoba te pomoći u stvaranju temelja za trajan odnos povje-
renja između roditelja i djece, koji se neće osnivati na usva-
janju uloge majke, oca, sina i kćeri, već na prijateljstvu s
ravnopravnim dostojanstvom. Tekst koji slijedi temelji se na
nizu iskustava za koja se nadam da mogu poslužiti kao
nadahnuće za postizanje oslobađanja od uloga na bezbolniji
i svrhovitiji način.
VI. 1. Prestanite odgajati
Ma koliko se neobičnim činilo, najčešće povrede integri-teta tinejdžera dio su njihovog odgoja - brižnog, dobrohot-nog, neumornog odgajanja. Dva su razloga tome:
- Čak i najbrižniji, najnježniji odgoj obilježen je nadzo-rom, pravilima i nadmoćnim znanjem - i u tom nemaništa loše. Upravo ta obilježja daju djeci osjećaj sigurnosti
i uvjerenosti da je njihov odgoj u kompetentnim rukama.No, kako djeca odrastaju, ta im se obilježja čine neumje-snim uplitanjem, poricanjem njihove neovisnosti, kritizi-ranjem i podcjenjivanjem - što i jesu.
- Kada djeca postanu adolescentima, prekasno je za odgoj.Ono najvažnije djeca dobivaju od svojih roditelja tijekomprve 3 do 4 godine života. Tijekom sljedećih 6 do 7godina, odgoj, osobni primjer te kvaliteta života koju imroditelji pružaju također su od velikog utjecaja; no, posli-je tog razdoblja, najvažniji izvor nadahnuća predstavlja-ju vršnjaci, ostali odrasli te dječji osobni unutarnji život.
Sva djeca daju ovu činjenicu svojim roditeljima na znanje
pomoću manje ili više diplomatskih primjedbi poput: "Ja ću
sam već nešto smisliti", "Gledaj svoja posla!", ili, kako jednom
reče moj sin, "Pitanje je trebaju li se moji roditelji još uvijek
miješati u ovakve stvari." Što nam više treba da ih čujemo, to
su oni glasniji!
No, nije ovo poziv na revoluciju. To su dobrohotni, važni
savjeti, potrebni većini roditelja kao znak da je vrijeme
povući se iz prvih redova roditeljstva te suvišnu snagu i
vrijeme posvetiti sebi i jedno drugom.
Problem s neprestanim odgajanjem, temeljenim na nad-
moćnom znanju sastoji se u prenošenju dviju poruka na koje
samo mali broj mladih reagira mirno i s odobravanjem. Prva
poruka:
- "Ja znam što je dobro za tebe!"
Kada su adolescenti potpuno zaokupljeni otkrivanjem
sebe, onda je ili izazivajuće ili besmisleno da im roditelji
pokušavaju na to dati odgovor.
Druga poruka:
- "Nisam zadovoljan s tobom!" Za mlade je nepodnošljivosuočiti se s ovakvom izjavom baš u dobi kad ni sami neznaju tko su ispod glazure odgoja i kad nisu sigurni nitikoliko sami sebe prihvaćaju.
Najbolje što roditelji u tom razdoblju mogu učiniti i za
sebe i za svoju djecu jest - opustiti se i uživati u rezultatima
marljivog rada koji su uložili tijekom proteklih godina. Pa
ako baš i nisu oduševljeni onim što vide i dožive, moraju,
svejedno, pokušati u tome uživati.
Upravo to je potrebno djeci tijekom njihovog kasnijeg
života: ravnopravni roditelji koji svesrdno podupiru njihova
nastojanja da budu ono što jesu, vjerni sebi.
No, kada se susretnu s razmjernom nesavršenošću bića
koja su stvorili, većina roditelja sklona je postupati suprotno:
usprave se i pojačaju odgoj nadajući se da mogu još nešto
dotjerati. To je nemoguće - barem za roditelje. Mnogi suvre-
meni roditelji koji se upuštaju u taj skoro zakašnjeli odgoj
čine to ne toliko iz uvjerenja, koliko iz neznanja što učiniti s
ljubavlju koju gaje i odgovornošću. Već su toliko naviknuti
na zahtijevanje vlastite djelatnosti da im pomisao na opušta-
nje i uživanje u svom djetetu, i u dobru i u zlu, izgleda
neodgovornom. Svaki put, kad nešto poduzimaju, osjećaju se
vrijednima kao roditelji i često zaboravljaju kako time spre-
čavaju tu mladu osobu da se osjeća vrijednom u životu svojih
roditelja.
U skladu s našim tradicionalnim pogledom na djecu i
mladež," stvorili smo jedan jezik vrlo različit od jezika kojim
se obraćamo ostalim odraslima. Obilježava ga ton nadmoći
zbog znanja, milostivosti ili napadačke nasilnosti; u svom
najboljem izdanju, on je prijateljski i pun prihvaćanja, a u
najgorem, pun pokuda i napada. On jasno saopćava filozo-
fiju koja iza njega stoji: još nismo ravnopravni. U doba kada
je to bilo stvarno prihvaćenim stajalištem odraslih u odnosu
na djecu, barem je postojala usklađenost između jezika i
stava; no danas, kada se mnogi odrasli ne slažu s takvim
stajalištem, ton nije usklađen, a poruka je nejasna.
Tom jeziku posebno i opravdano prigovaraju tinejdžeri
jer zanemaruje individualnost mladih, ali isto tako djeluje i
na smanjivanje odnosa s puno manjom djecom. Najbolji
način ispravljanja uporabe ovog jezika izvođenje je sljedećeg
pokusa po nekoliko stotina puta: Da dođem u ovakav sukob
sa svojim najboljim prijateljem/prijateljicom (odraslom oso-
bom), kako bi se izrazio/izrazila? Kada pronađemo odgovor,
onda bismo trebali naći i konstruktivniji put. Ako se pokaže
da nije tako, onda bi možda bilo pametno o tome ozbiljno
porazgovarati s najboljim prijateljem!
Godinama smo patili od pogrešnog shvaćanja da djeca i
mladi moraju razumjeti svaku našu riječ koju im uputimo,
zbog čega je, često, promicala bit poruke. Gubimo, jednostav-
no, naš osobni način iskazivanja i zamjenjujemo ga nekim
pedagoškim nazivom te time umanjujemo vrijednost komu-
nikacije; i sa samima sobom i s djetetom. Pa čak i kada se
radi o vrlo maloj djeci, kada su u pitanju osobni i međusobni
odnosi potpuno je prihvatljivo izražavati se bez "pedagoškog
posredovanja".
Kada je riječ o tinejdžerima, također je važno da se
roditelji nastave ponašati kao protivnici u prijateljskom spo-
ru. Bitno je da roditelji izražavaju svoje mišljenje i stavove,ali ne s pedagoškom namjerom mijenjanja ili oblikovanjamladih. Postoji razlika između odgoja temeljenog na nadmo-ći zbog znanja i temeljenog na ravnopravnom dijalogu.
Kada četrnaestogodišnja djevojčica predstavlja svog deč-ka majci riječima: "Zar nije divan?", razlika između neprimje-renog odgoja i ravnopravnog dijaloga može se prikazati nasljedeći način:
- Togledaj kako se ponaša! On nikako nije dečko za tebe!"U usporedbi sa sljedećim:
- "Nije baš moj tip, ali je lijepo vidjeti kako ti se okice zbognjega sjaje!"
I kada se radi o tinejdžerima i kada se radi o odraslima,važno je da smo tu, ako im zatrebamo, a ne da im senamećemo kao da imamo isključivo pravo na njihov um iduh:
- "Ja o tome imam svoje mišljenje. Želiš li ga čuti?"- "Osjećam da se u ovo moram umiješati. Jesi li spreman
sada čuti moje stajalište?"- "Brine me ovo što se s tobom zbiva i željela bih s tobom
porazgovarati. Možemo li sada popričati?"Tu nije riječ o uobičajenoj društvenoj pristojnosti. To je
stvar iskazivanja načelnog poštovanja prema suverenitetudruge osobe i "ispeci-pa-reci" dijaloga koji je često presudanza doživljavanje nekog postupka kao narušavanja integritetaih kao poziva na razgovor da se nešto raščisti. Mnogimroditeljima tinejdžera ovo otvara mogućnost ponovnog otkri-vanja ranjivosti i ograničenja jednih i drugih te im pružapriliku za vraćanje osjećaja poštovanja koje često biva gur-nuto u pozadinu nakon puno godina zajedničkog života.
VI.2. Roditelji i njihov osjećaj gubitka
Činjenicu da mladi ostvaruju svoju slobodu roditelji čestodoživljavaju kao osjećaj gubitka. To za njih može biti takobolno da su se s tim u stanju suočiti tek puno godina kasnije,a nekima to ne uspije nikada.
Presudna i vrijedna uloga koju su dotad igrali u životusvoje djece odigrana je, te, mada su još uvijek roditelji i madaih njihova djeca još uvijek trebaju, njihova uloga u područjuodgoja i odgovornost za dječji život sada je stvar prošlosti.
Uz to riječ je i o gubicima konkretnije prirode:- O gubitku bliskosti. Djeca, odjednom radije provode vri-
jeme sa svojim prijateljima i sama u svojoj sobi, slušajućiglazbu.
- O gubitku moći i nadzora. To obuhvaća i tjelesnu nadmoći mogućnost nadzora nad dječjim unutarnjim i vanjskimživotom.
- O gubitku povjeravanja. Područje se dječje privatnostiproširuje, a djeca se Češće povjeravaju prijatelju/prijate-ljici ili dečku/djevojci.Sve te gubitke roditelji različito doživljavaju. Za neke je
to šokantna spoznaja, popraćena suzama; za druge, malioblačci tuge; dok to neki roditelji doživljavaju kao olakšanje.Tek kada se pomire s tim gubitkom, roditelji se mogu povućiiz prvih redova u pozadinu.
Mnogi roditelji nisu svjesni (ili zaboravljaju) da je ovapromjena položaja u odnosu na djecu nužna pa kada djecanaprave rez, bez obzira na spremnost roditelja, bol zbog ovoggubitka stiže kao iznenađenje. Nutarnju stvarnost - nepri-hvaćanje gubitka - roditelji nerijetko iskazuju u obliku pa-
ničnih i agresivnih napada na sebe kao odgojitelje i autori-
tete nadzora.
Primjer
Lena ima 16 godina. Poznanica njezine prijateljice pozva-
la ju je na subotnju zabavu.
- "Smijem li ići s Evom na zabavu u subotu? Njoj su roditeljidopustili?
- "Kakva je to zabava? Tko je priređuje i gdje se održava?Poznaješ li tu osobu?
- "Eva je poznaje. To je najobičnija zabava."- "Mi ne poznajemo Evine prijatelje. Tko su oni i koliko im
je godina? Hoće li roditelji biti kod kuće?"- "Ne, ne bih rekla."- "Da, ali nešto ipak moraš o tome znati!" Gak i više od toga.
Kako možeš očekivati da ti vjerujemo kada nam ništa neželiš reći?
Nije nimalo neprirodno, zar ne, da se roditelji zanimaju
za svoju djecu. Ili možda ipak jest, u današnje doba?"
Ovo je tipična situacija. Roditelji su se stavili u prve redove
i postavili stražu na svim granicama. Lena prima tešku
poruku: Mi ti ne vjerujemo i smatramo te potpuno nesposob-
nom za preuzimanje osobne odgovornosti. Mi s tobom još
nismo gotovi, a kada budemo, bit ćeš nam zahvalna što
nismo prihvaćali ravnodušnost i nemar!
Ako su Lena i oni koji se nađu u sličnoj situaciji kreativni,
brzo će naučiti odgovoriti roditeljima na željeni način i
prestati im govoriti bilo što, čak i nalik na istinu. Prije ili
kasnije, roditelji će dobiti dokaze za nevjerovanje djeci i time
će se krug zla nastaviti.
Alternativa
- "Eva i neki njezini prijatelji pozvali su me na zabavu usubotu. Što mislite o tome?"
- "Želiš li ti ići na tu zabavu?"- "Da! Izgleda da će biti veselo jer dolazi puno ljudi koje ne
poznajem."- "Dobro. Mi nemamo nikakvih posebnih planova za vi-
kend, pa, ako ti to želiš, mi nemamo ništa protiv. Ako titrebamo pomoći oko prijevoza tamo ili natrag, kaži namnavrijeme."
Ili:
- "Planiramo ovog vikenda posjetiti ujaka Iana i željelibismo da ideš s nama. Što ti kažeš na to?"
- "Ja bih radije išla na zabavu. Dolazi puno nepoznatihljudi i izgleda da će biti zabavno. Idete li samo u posjetuujaku Ianu ili nekim posebnim povodom?".
- "Samo u posjetu. Pa, razmisli o tome i onda nam reci štosi odlučila. Ako odlučiš ići na zabavu, željeli bismo znatikako ćeš ići do tamo i vratiti se te gdje ćeš prespavati."
Ili:
- "Ti vrlo dobro znaš da mi se Eva baš ne sviđa pa mislimda ne bi trebala ići na tu zabavu!"
- "Što imaš toliko protiv Eve? Ona je sasvim u redu. Sve jeto samo zato, što je stvarno ne poznaješ."
- "Možda i ne znam dovoljno o Evi. Ali je činjenica, da mise ne sviđa da ideš s njom na zabavu. Ti ne morašpostupiti po mome, ali to je moje mišljenje o toj zabavi."
Ili:- "Odmah ću ti reći: Ni govora!"
Ovaj slučaj nema, stvarno, nikakve veze sa zabavom. Tu
se radi o mogućnosti roditelja da očituju svoju roditeljsku
odgovornost te Leninoj mogućnosti za razvijanje njezine
osobne odgovornosti.
Kada tinejdžeri pitaju za dopuštenje, važno je da roditelji
odigraju svoju ulogu kao zakonodavci, ukoliko se ne radi o
novcu ili imovini. Roditelji moraju imati mogućnost iskazi-
vanja svog bezrezervnog mišljenja, koliko god to smatraju za
potrebno, a da se to ne protumači kao zloporaba moći. Ta se
mogućnost mora ostvariti putem dogovaranja o društvenim
granicama, koje se odvijalo tijekom proteklih godina, putem
kojega su djeca imala mogućnost razvijanja svoje osobne
odgovornosti.
Ovo roditelje dovodi u priliku, kada mogu slobodno reći:
- "Ni govora!" (što podrazumijeva: "Neka ti bog pomogne,ako ne odeš na tu zabavu samo zato što ja tako kažem!").
Drugim riječima: "Sada znaš moj stav i pretpostavljam da
ćeš ga imati u vidu, kada donosiš odluke na najbolji mogući
način." Ova se ista etika odnosi i na odnose između odraslih.
Moramo imati slobodu iskazivanja sebe, kako bismo na
druge ostavili dojam, a ne zato da zlorabimo našu emocio-
nalnu, tjelesnu i novčanu moć.
Ako Lena ode na zabavu, onda roditeljska zadaća davanja
sigurnosti može biti važnom. Ako u nedjelju bude tužna i
potištena, ili se bude činila uznemirenom, jedno je od rodi-
telja može zagrliti i reći: "Čini se da ti nije bilo lijepo na
zabavi, Lena. Želiš li da o tome popričamo?"
Ako njezin odgovor bude - "ne", onda su roditelji dirnuli
u granice njezinog osobnog života pa će u takvom slučaju
obje strane trebati ponovno uspostaviti ravnotežu, svaka na
svoj način. Ako odgovor bude "da", to bi moglo biti znakom
potrebe za nadmoćnim znanjem odraslih ali će se, najvjero-
jatnije, raditi o potrebi da ih roditelji slušaju i osobno
reagiraju. Jedino Što Lenu može vratiti u ravnotežu i prevla-
dati neugodno iskustvo, njezine su vlastite riječi.
Zadaća roditeljskog djelovanja iz pozadine ima vrlo važnu
funkciju. Nije to funkcija odgajanja ili nadziranja, već funk-
cija koja se tiče činjenice da je za nas, kao ljudska bića, od
presudne važnosti imati nježne i brižne svjedoke našeg života.
Prvenstveno takve očevice koji su spremni pokazati da im je
stalo do nas, i to onda kad nam je to potrebno, a ne kad se
oni imaju potrebu osjećati korisnima. Da bi se to naučilo,
obično je potrebno puno vremena, ali s druge strane, to onda
traje trideset do četrdeset godina.
S početkom dječjih sloboda, još nešto važno započinje u
životu roditelja. Partnerstvo između dvoje odraslih i njihov
osobni život ponovno su u žarištu. To dovodi do potrebe
uspostavljanja ravnoteže između roditeljstva i partnerstva.
Život roditelja djece tinejdžera na nekoliko je načina sime-
tričan sa životom njihove djece: (oni) prolaze kroz kritičnu
fazu svoga života kada su identitet i smisao postojanja u
središtu pozornosti; moraju se osloboditi starih uloga i funk-
cija i svladati nesigurnost u odnosu na nove; moraju se
odrediti kao pojedinci kako bi se obitelj i druge zajednice
prilagodile novoj etapi njihova života; no, u međuvremenu,
skloni su još uvijek jednom rukom držati se za svoje stare
identitete; djeca se suočavaju s biološkom sudbinom odrasta-
nja, a roditeljima se pruža jedna od najvećih mogućnosti za
sazrijevanje njihove ličnosti.
VI.3. Tko odlučuje?
Najvažnija zadaća roditelja još uvijek je odgovornost zaozračje u obitelji, tj. odgovornost za kvalitetu interakcije, kojaje presudna za ponašanje i napredak svakog člana obitelji.Ta je odgovornost neprenosiva. No, prenosiv je dio odgovor-nosti koji se tiče praktičnih poslova, nužnih u svakidašnjemživotu obitelji: pranje, odlazak u kupovinu, čišćenje itd.
U Skandinaviji se već godinama smatra normalnim dadjeca preuzimaju razuman dio odgovornosti za te praktičneposlove, dok u velikom dijelu Europe prevladava drukčijegledište. U nekim su društvima dječaci potpuno toga oslobo-đeni, a obvezne su, manje ili više, djevojčice. No, još uvijekje moguće naići na velik broj obitelji u kojima majke, madasu zaposlene izvan kuće, snose potpunu odgovornost zaposlove u obitelji i ne sanjaju da bi situacija mogla bitidrukčijom.
Što se mene tiče, samo je jedna stvar koja određuje to hoćeli se i u kojoj mjeri od mladih očekivati pomoć u obavljanjusvakidašnjih poslova u obitelji. To je isključivo stvar roditelja,žele li oni to ili ne. Sudeći prema mom iskustvu, nužno je daroditelji o tome dobro razmisle.
Za to postoji nekoliko razloga. Ako se od djece očekuje dato "rade sama od sebe", onda će se roditelji svaki puta uzrujatikada djeca nešto ne budu radila samoinicijativno, ili će, sdruge strane, djeca biti preopterećena preuzimanjem preve-like odgovornosti, jer ne znaju koliko se od njih očekuje. Akoroditelji zauzmu moralizirajući stav, tako da u zraku lebdi"djeca trebaju pomagati majci i ocu", to može lako stvoritineprijatno ozračje u obitelji. Pristup kod kojeg se roditelji
služe vrstom usluga u zamjenu za ljubav stvara ili osjećaj
krivnje i/ili trajno nezadovoljstvo, jer se temelji na dvije
nespojive vrijednosti. Ako svakidašnji poslovi postanu nekom
vrstom vojničke dužnosti, onda je teško izbjeći vojni sud ili
dezertiranje.
Roditeljima je često puno teže izreći ono što žele nego što
bismo mogli pretpostaviti. Mnogi roditelji objašnjavaju to sa
"stvarno ne bi trebalo", ali im je ipak teško u tom smislu nešto
poduzeti onda kada je to doista nužno. Neki roditelji uporno
tvrde kako su to već rekli tisuću puta, dok drugi idu prečicom
i donose stroga pravila, popraćena nadzorom i prisilnim
mjerama.
Zajednički činitelj, koji se odnosi na obitelj s problemima
te vrste, kada djeca odrastu, u tome je što su slični problemi
postojali i ranije. Tome je, često, uzrok činjenica da roditelji
nikada nisu sebe ili svoje zahtjeve shvaćali ozbiljno pa su se
zato, primjerice, dvojako odnosili prema svojoj djeci. Možda
su zamolili djecu, pet ili deset puta dnevno, da pospreme, ali
su to onda, nakraju, sami učinili. Možda je na ovom području
uvijek bilo sukoba; sukoba koji, zapravo, nikada nisu bili
ozbiljni, ali i koje nikada nisu stvarno riješili. I nakraju,
možda je tome uzrok i činjenica da su djeca pretjerano
surađivala u preteškim zahtjevima, izravnim ili neizravnim.
Na ovom je području također važno da se granice i zahtje-
vi iskazuju izravnim, osobnim jezikom, koji predstavlja uvod
u dogovaranje.
- "Razgovarali smo o tome i odlučili da ti preuzmeš odgo-vornost za... ili za nešto drugo, što bi nam jednakopomoglo. Što ti misliš o tome?"
Ako je reakcija:
- "Zašto moram to napraviti?Odgovorite:
- "Jer mi tako hoćemo. To ne mora nužno biti baš ono štosmo ti mi upravo spomenuli, ali hoćemo da praktičnopridoneseš i pomogneš u životu naše obitelji."
Ako je reakcija
- "Ne, to je nerazumno! Kako ću stići na sve drugo štomoram napraviti?"Odgovorite:
- "Dobro. Da čujemo, što ti smatraš razumnim."- "Pa, ne znam. To je, jednostavno, previše. Možete li samo
nešto od toga izostaviti?"- "Možemo, ali ti ćeš morati dati prijedlog. Sada ti je jasno,
što mi smatramo razumnim zahtjevima vezanim za po-trebe u obitelji pa bismo željeli čuti tvoje mišljenje."
Od presudne je važnosti postaviti odgovornost na mjesto
koje joj pripada: odrasli imaju svoju odgovornost, a djeca
svoju. To bi značilo da najprije treba izbrisati sljedeće uobi-
čajene odgovore iz roditeljskog automatskog stroja za odgo-
varanje:
- "Slušaj sada! Ne može biti nerazumno da..."- "Ako će to stvoriti puno problema, možda bismo trebali
porazgovarati o tvom džeparcu."- "Nije ništa neobično da djeca tvoje dobi..."- "Ne budi glup! Ne misliš valjda da tvoja majka..."- "Kad samo pomislimo, koliko nas to košta..."- "Kad sam ja bio u tvojim godinama..." (Popis je puno duži
od ovdje navedenog, ali zato ništa manje neugodan nitiučinkovitiji.)
Kao što smo već spomenuli, potrebe roditelja u području
pomoći i olakšavanja obiteljskih poslova, razlikuju se od
obitelji do obitelji i ne postoje zahtjevi ili praktični zadaci,
koji bi bili osobito vredniji za odgoj od nekih drugih. U
najboljem slučaju, postoje poslovi koje djeca, možda, radije
obavljaju od nekih drugih, ali želja za obavljanjem nečega
nema stvarno s tim nikakve veze. Za veliku većinu zdravih i
aktivnih tinejdžera, poslovi poput pranja posuđa ili rublja,
čišćenja, kuhanja itd. stoje negdje pri dnu ljestvice važnih
stvari u životu, ili ih svrstavaju u skupinu pod nazivim
"iznenadne pobude".
Nema, vjerojatno, dvojbe da je to najbolje za njihov
osobni, neposredni život, ali ne predstavlja nužno i najbolji
pristup svakidašnjem životu njihovih obitelji.
Roditeljska odgovornost za kvalitetu interakcije i njihovi
zahtjevi prema djeci međusobno su povezani. Načelo je da
je način donošenja odluka u obitelji puno važniji od same
odluke. Mnogo je bolje posvetiti više vremena procesu dono-
šenja odluka, nego praviti kompromise nabrzo, samo zbog
mira u kući. Isto je tako bolje pripaziti na to da se i obje strane
ozbiljno shvate, negoli prekinuti raspravu pomoću nekog
"pravednog" rješenja.
U mnogim obiteljima roditelji se ne suočavaju ozbiljno s
kvalitetom procesa donošenja odluka kojim su se dosad
služili i to sve dok djeca ne odrastu i odbijaju suradnju. Sve
dotad, roditelji opstaju na temelju složenog proračuna, koji
se služi malodušnim kompromisima i automatskim osjeća-
jem dužnosti; koja postupno i neminovno potkopava njihov
uzajamni odnos i na kraju ga uništava, ako ne prije, a ono
kada djeca odu od kuće. Htio bih, ovdje, podsjetiti čitatelje
da je ponašanje djece kojim odbijaju suradnju znak da se u
obitelji pretjerano surađuje.
Neke obitelji dolaze u situaciju kada jedno od djece
iznenada prestaje surađivati i odbija se držati dogovora i
obveza, bez ikakvog stvarnog objašnjenja. Prema mom isku-
stvu, pozadina ovoga vrlo je različita. Do toga može doći zbog
prekrutog odgoja, ali isto tako i u naizgled fleksibilnim
obiteljima. No, često je baš obilježje fleksibilnih roditelja da
se upravo njihovi zahtjevi za fleksibilnošću, obzirnošću i
društvenom odgovornošću temelje na jakim moralnim nače-
lima pa su, u tom smislu, kruti. Često se to pokaže teretom
ili preprekom za obitelj tijekom dugog vremenskog razdoblja,
prije nego dijete prihvati odgovornost i odbija se uplitati.
Kada se to dogodi u obitelji i kada ni svađe ni razumni
razgovori ne mogu poboljšati situaciju, postoji samo jedno
rješenje: dijete treba službeno osloboditi svih dužnosti u
obitelji na neodređeno vrijeme.
Zašto je to tako? Zato što je djetetovo ponašanje signal
opasnog poremećaja ravnoteže između njegove osobne i
društvene odgovornosti, koji je nastajao tijekom dugog vre-
menskog razdoblja. Da djetetov integritet nije ugrožen, ono
se ne bi ponašalo na tako drastično asocijalan način. Ako
želim vratiti djetetovu društvenu odgovornost na razinu do-
stojnu poštovanja, bit će nužno pomoći djetetu da ponovno
stekne osobnu odgovornost, jer je ona preduvjet za stvarni
osjećaj društvene odgovornosti.
Većini odraslih ovo izgleda jednostavno, ali vrlo izazovno.
No, s druge strane, barem koliko ja znam, ovo je jedina
metoda koja jamči uspjeh i, što je još važnije: njezina se
djelotvornost temelji na čvrstim etičkim načelima. Iskustvo
mi je pokazalo da je, u prosjeku, potrebno 6-8 mjeseci prije
nego dijete opet počne pomagati u obitelji. Ovisno o roditelj-
skoj sposobnosti poticanja te korisnosti i neiskorištavanju
djeteta, djetetova će se društvena odgovornost u obitelji
ponovno izgraditi i učvrstiti za, otprilike, godinu, godinu i
pol dana. Ovome možemo dodati jedno, nimalo nevažno,
veliko postignuće: da se sada izgrađuje djetetova osobna
odgovornost, ali ne na prkosu.
Ovaj proces ozdravljenja težak je za obje strane. Djetetu
je teško ne pridonositi zajednici (ne smije nas zavaravati
djetetova prva reakcija izražena riječima. "Super!"). I rodite-
ljima je, često, vrlo teško jer moraju razmišljati i djelovati
potpuno suprotno od onoga što su naučili držati svetim.
To je, neizbježno, uzajaman proces razvoja u kojemu se
roditelji moraju suočiti s činjenicom da je njihov moralni
zakon ponekad bez temelja. To ne znači da su njihova
moralna načela "pogrešna", već samo to da su svedena na
automatske doktrine kojima manjka životnost.
Roditelji su ti koji odlučuju. Oni kormilare brodom. Hoće
li taj brod sretno uploviti u luku i izbjeći pobunu, to ovisi o
odgovornoj primjeni njihove moći te spremnosti na mijenja-
nje brzine i kursa plovidbe u skladu s naravi vjetra i posade.
VI.4. Kada je uspjeh gotovo postignut
Ponekad, kada je uspjeh gotovo postignut, dijete, za koje
su roditelji dali sve od sebe tijekom čitavog njegovog djetinj-
stva, odjednom kreće nizbrdo u obliku zločina ili ovisnosti ili
nekih drugih oblika ponašanja koje su roditelji nastojali
izbjeći.
Nisu mi poznate nikakve druge situacije koje bi bile većim
iskušenjem za roditelje da ponovno preuzmu ili pojačaju
svoju ulogu odgojitelja, u očajničkom pokušaju zaustavljanja
ovakvog razvoja. No, mada su bol i spremnost veliki, svejedno
je prekasno za uspjeh, a ovakvi pokušaji samo pogoršavaju
stanje za obje strane.
Tri su stvari koje roditelji mogu učiniti u ovakvoj situaciji,
kada mine prva obamrlost i panika se polako stiša:
- Roditelji moraju pokušati podijeliti svoje osjećaje krivnje,samopredbacivanja i okrivljavan ja jednog s drugim i sostalima odraslima. Ništa od ovoga neće uroditi plodomkada su u dodiru sa svojim djetetom. Stoga se roditeljimoraju nužno osloboditi, potpuno ili djelomice, tih osje-ćaja kako bi svoju energiju mogli usredotočiti na odgovor-nost u budućnosti.
- U dodiru s djetetom, važno je da se pokušaju pridržavatiopćih načela ovdje navedenih. Autodestruktivno ponaša-nje djece i mladeži nije upereno protiv roditelja. To jeprije svega i jedino uništavanje njihovog osobnog ljud-skog dostojanstva. U takvim trenucima roditelji se morajupotruditi biti što izravniji i osobniji, tj. preuzeti odgovor-nost za svoje vlastite osjećaje i reakcije. Oni se ne bi smjelistaviti u ulogu terapeuta, policajca, suca ili svećenika.
- Roditelji moraju preuzeti odgovornost u traženju pomoćiza obitelj. Nije važno, za početak, hoće li je tražiti oddobrog prijatelja, učitelja, svećenika ili profesionalnogobiteljskog terapeuta. Važno je da se cijeloj obitelji pružipomoć, uključujući i drugu djecu. Svaki član obiteljiosjeća se njezinim sastavnim dijelom i može dijeliti od-govornost.Kada se mladi počinju ponašati autodestruktivno, onda
iza toga stoji mnogo povezanih činitelja. Oni obuhvaćajuprijatelje, društvene i gospodarske uvjete u društvu i obitelji,kulturu, odnos zajednice prema djeci i mladeži itd. A tu je,naravno, i obitelj.
Bez obzira, koliko snažnima mogu izgledati svi ostaličinitelji, mi se kao roditelji moramo suočiti s činjenicom danešto što je vezano za naš odnos spram sinova i kćeri dovodido njihove ranjivosti. Nešto što smo im dali, ili propustilidati, onemogućilo je razvoj njihove samosvijesti i osobneodgovornosti u snažne i postojane. Učinili smo najbolje štosmo mogli pa, ipak, sasvim nedužno, postali smo sukrivci.
Stoga je najvažniji doprinos koji možemo dati za buduć-nost mladih - podjela odgovornosti. Nama je to važno zboganašeg osobnog mira, a za mlade je bitno da mi preuzimamosvoj dio osobne odgovornosti, jer, u protivnom, u njimastvaramo osjećaj krivnje, koji pojačava ranjivost.
Postoje još dva razloga za traženje pomoći izvana:Nijedan roditelj ne može objektivno zahvatiti ili sagledati
proces interakcija u svojoj obitelji. (Moji kolege i ja, koji smopsiholozi i obiteljski terapeuti, možemo posvjedočiti da se toodnosi i na tzv. stručnjake.) Važno je potražiti pomoć, kakobismo postali svjesni destruktivnih procesa koji trenutačno,
ili već duže vrijeme, postoje u našoj obitelji, jer za njihmoramo preuzeti odgovornost. Odgovornost za njihovo po-stojanje, kao i odgovornost za pokušaj pronalaženja kon-struktivnijih putova.
- Bez odlučnosti da se suoći sa samom sobom i da mijenjainterakcije u njoj, djelotvornost javnih službi kranje jeograničena.
U razdoblju između početka puberteta i ulaska u odrasludob, mladež se nalazi u posebno specifičnom položaju, kadaim je vrlo teško mijenjati autodestruktivno ponašanje bezonakve pomoći roditelja kakvu smo upravo spomenuli.
Mladi su upravo na rubu završetka razvoja ličnosti iponašanja koji su im usađeni genetskim kodom i djetinj-stvom, provedenim u toj obitelji. Oni su održali ravnotežuizmeđu obzirnosti prema sebi i potrebe za suradnjom sroditeljima i to na način na koji je to bilo moguće u njihovojobitelji. Doslovce rečeno, prošli su kroz 15 godina mukotr-pnog rada kojega se rezultat, u obliku osobnosti i ponašanja,sada počinje jasno očitovati.
Unatoč ponekoj sirovosti i grubosti na površini, oni suranjivi poput leptira, koji su se netom izvukli iz svojih čahurapa sjede na suncu i suše krila. I, kad su već nadomak uspjeha,neki od njih počinju se destruktivno i autodestruktivno vla-dati, za što su nedužni, ali odgovorni. Ako im odrasli, iliroditelji, stvore osjećaj krivnje, njihovi se obrasci ponašanjaponavljaju, a autodestruktivnost postaje gotovo neiskorjenji-vom. S druge pak strane, ako su roditelji spremni preuzetidjelatni, osobni dio odgovornosti, postupno im se omogućujerazvoj samosvijesti, koja je preduvjet njihovog boljeg opho-đenja sa samim sobom.
VII. POGLAVLJE
RODITELJI
Iako drugi tipovi obitelji postaju sve učestaliji, odlučio
sam se u ovom poglavlju usredotočiti na obiteljski život čiju
osnovu čine dvije odrasle osobe te na njihovu ulogu roditelja.
Općenito govoreći, načela života odraslih puno se ne razliku-
ju.
Kao što je bio slučaj i s prethodnim poglavljima, ovo neće
biti pokušaj skupljanja sveopćih recepata za iscrpnu "knjigu-
kuharicu!", već prije skica nekih korisnih načela za odrasle
koji zajedno žive kao partneri. Mislim da drugačije i ne može
biti u jednom vremenu kada se svi borimo, mučimo i ekspe-
rimentiramo u potrazi za načinom uspješnog zajedničkog
života, što je povezano sa skokom u razvoju do kojeg je došlo
u šezdesetim i sedamdesetim godinama.
Stotinama godina, brak je bio rješenje društvene sigurno-
sti i prihvaćenosti, i za muškarce i za žene, koje su se osjećale
nesigurnijima, ukoliko nisu bile u braku. U mnogim je ze-
mljama još uvijek tako, dočim su se u našem dijelu svijeta
pojavili potpuno novi zahtjevi i očekivanja u odnosu na
ulogu braka i partnerstva u životu pojedinca. Neki su se ljudi
prestali nadati da njihovi mogući partneri mogu zadovoljiti
ta očekivanja pa su odlučili sami podizati djecu. Za druge je,
pak, položaj samohranog roditelja privremeno i improvizira-
no rješenje, dok je, opet, za neke biti roditeljem postalo
simbolom pomanjkanja slobode. To se vidi iz njihove liste
prioriteta u skladu s istim poslovnim načelima kada se
odnose na nabavku kućanskih aparata i procjenu mogućno-
sti za stvaranje karijere.
Kada uspoređujem svoja iskustva terapeuta u radu s
parovima iz različitih zemalja i kultura gdje sam radio i koje
poznajem, jasno se izdvajaju dva činitelja. Prvi od njih jest
činjenica da su duboki sukobi i problemi u ljubavnim odno-
sima između odraslih posvuda isti. Kultura i religija utječu
samo na površinu. Drugi se činitelj sastoji u tome da će odnos
između muškarca i žene temeljen na neravnopravnosti još
samo kratko vrijeme biti modelom dobrog braka. Možda sam
u tom pogledu preveliki optimist; možda je to slično onome
što mi je rekao jedan moj kolega: "Kad držiš čekić u ruci sve
ti, odjednom, počinje ličiti na čavle!"
Nadam se da nije tako. Koliko ja vidim, u zamahu je jedan
uzbudljiv i plodan razvoj u kojem - za razliku od dosadašnjeg
razvoja - ljudsko dostojanstvo igra sve više središnju ulogu.
I upravo to novo davanje prednosti dostojanstvu i ravnoprav-
nom dostojanstvu čini osnovu ovog poglavlja, za koje ću
pokušati postaviti neka opća načela. Iskustvo mi govori da
načelo ravnopravnog dostojanstva u interakciji između odra-
slih te odraslih i djece zahtijeva veliko poštivanje razlika te
da se naputci što se odnose na "prihvaćene metode" trebaju,
stoga, uzimati s rezervom, ukoliko je riječ o zamjeni stvarnog
života nečim, što podsjeća na kazališnu predstavu.
V I I . 1 . Različitost
Kada se upoznamo, zaljubimo i odlučimo živjeti skupa,
puno je više razlika nego sličnosti između nas. Svi to znamo,
no unatoč tome, čini se, kao da ljubav otupljuje sve naše
osjete i prenosi nas u svijet mašte, gdje zavaravamo sami sebe
i jedno drugo uvjeravanjem da je ljubav i naš zajednički život
stvar postajanja što sličnijima. U prvoj etapi zajedničkog
života nastojimo postići tu istovjetnost odricanjem od samih
sebe u korist sličnosti, a nešto kasnije počinjemo željeti ili
zahtijevati da ta druga osoba za nas stavi ruku u vatru, kao
dokaz ljubavi i odanosti zajedničkom odnosu. Ovo je vječni
i sveopći obrazac koji je nemoguće spriječiti već samo preki-
nuti ili produžiti.
Kada razmatramo mogućnosti dvoje odraslih za roditelj-
stvo, najvažnija razlika, osim one u spolu, odnosi se na
osobnost, obrasce ponašanja, neurozu - ili kako to već želimo
nazvati.
Ja to radije svrstavam u naše različite strategije preživlja-
vanja, nastale iz mogućnosti i ograničenja koje smo imali u
obitelji u kojoj smo odrasli i kulturi koju je ona predstavljala.
Naša strategija preživljavanja izraz je načina na koji smo se
naučili nositi sa sukobom između integriteta i suradnje, kako
bi bio što podnošljiviji za nas i što prihvatljiviji za naše
roditelje. Naša strategija preživljavanja uvijek je djelomice
autodestruktivna. Bez obzira na to što nam naše emotivno
pamćenje kazuje o našem djetinjstvu, zadobili smo stanovite
rane i stvorili neke nezdrave načine ophođenja sa samima
sobom. Neki od nas potražili su utočište u samoći, drugi su
se stopili sa zahtjevima i očekivanjima odraslih u čežnji za
zajedništvom - a ovome možemo dodati sve moguće varija-
cije i promjene koje postoje između te dvije krajnosti.
S tim u vezi, najvažnije je zapamtiti sljedeće dvije stvari:
- Naše autodestruktivno ponašanje istodobno je uvijekdestruktivno za naše najbliže i za naše zajedništvo snjima. Čim nas zavole, oni nam se otvaraju i postajuranjivima. Budući da su se autodestruktivne težnje poja-vile kasnije u našem životu, često smo imuni na bol ilimu se prepuštamo. To na naše partnere i djecu, koji nasne poznaju tako dugo, ima neposredan učinak.
Strategija preživljavanja, koja je bila primjerena u obitelji
u kojoj smo odrasli, vrlo je rijetko takvom u našoj novoj
obitelji. To je doslovce strategija za preživljavanje, a ne strate-
gija života.
- Postoje dvije stvari, uz mukotrpan rad, koje nas moguosposobiti za mijenjanje strategije za preživljavanje ustrategiju života: ljubav koju nam drugi pružaju i našaželja da im budemo što dostupniji u njihovu životu.
Ako po prvi puta osnivamo obitelj prije 30. ili 35. godine,
ne poznajemo niti sebe niti drugu osobu. Poznate su nam
samo strategije preživljavanja te dvije osobe. I, budući da naš
osjećaj zaljubljenosti izrazito uključuje osjećaj dobrobiti sa
samima sobom i jednog s drugim, prirodno je da ne razmi-
šljamo o činjenici da se uskoro trebamo početi razvijati i
mijenjati.
U prijašnjim naraštajima, zahtjev se nije odnosio na
razvoj, već na prilagodbu. Nova obitelj predstavljala je po-
navljanje zahtjeva prethodne za samopožrtvovnošću, za odu-
stajanje od sebe zbog drugih.
U modernoj obitelji koja se temelji na ravnopravnom
dostojanstvu, zahtjevi su, u načelu, posve drukčiji. Konstruk-
tivno zajedništvo s partnerom i djecom zahtijeva od nas spre-
mnost da se razvijamo kao ljudska bića - ne pod uvjetima
nametnutim od drugih članova, ali često nadahnuti njihovom
patnjom.
Naše se strategije preživljavanja, često, posve razlikuju
jedna od druge, a to isto vrijedi i za suprotnu stranu kao i za
vrijeme potrebno da bismo se pripremili za vlastiti razvoj.
Naš odrasli partner može se mijenjati u pogledu strpljivosti
te veće ih" manje osjetljivosti na bol; ali djeca gotovo ne
poznaju zapreka i potpuno su uvjerena u našu nepogrešivost
i svemoćnost. Njihovi izgledi za razvoj manje autodestruktiv-
ne ličnosti u velikoj mjeri ovise o našoj odlučnosti koju
poklanjaju u razvoju vlastitih osobina. Uzajamnost zamje-
njuje jednostranost.
Puno je pozitivnog rečeno i napisano o važnosti različito-
sti kao izvoru nadahnuća i sve one stoje. Ali, kada postanemo
roditelji i životni razvoj, baš doslovce, stoji na vagi, često te
razlike između nas doživljavamo više kao teret, nego kao
nadahnuće. Ponekad nam to može pomoći da se podsjetimo
na sljedeću činjenicu: kada dvoje odraslih postanu roditelji,
oni zajedno posjeduju (u najboljem slučaju) otprilike jednu
trećinu iskustva, uvida i "know-how", nužnih da od toga
naprave, manje ili više, dobar posao. Ostalo moraju usput
naučiti jedno od drugog i iz djetetovih kompetentnih reakci-
ja.
U prirodi je stvari da se taj proces učenja sastoji prven-
stveno od sukoba pa, stoga, može biti od velike prednosti
upotrijebiti veliki dio snage na otkrivanje primjene sukoba
na konstruktivan način, za razliku do služenja njima prete-
žito za dokazivanje tko je "u pravu".
Primjer
Ona: "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je pres-
vlačiš. Zašto uvijek moraš biti tako grub s njom?"
On: "Kada je treba presvući, treba je presvući. Možda se ti
imaš vremena satima s njom igrati kada je presvlačiš, ali bi
ona već mogla naučiti da se neke stvari trebaju obaviti i
gotovo!
Ona: "Da, ali i sam vidiš da joj to nije ugodno."
On: "Ja ne govorim o tome što je ugodno, a što ne. Govorim
o tome da neke stvari treba, jednostavno, napraviti, a poslije
toga ima vremena za igru. Što će biti kada je budu čuvali u
jaslicama? Zar misliš da se oni imaju vremena posebno s
njom baviti?
Ovo je tipičan sukob između roditelja u smislu izražava-
nje dvaju različitih stajališta te sudaranja ženskih i muških
kriterija. Mi možemo biti skloni jednom ili drugom pristupu,
ali to je najmanje važno za ovaj sukob. Najvažnija je činjeni-
ca da jedno drugo preziru u pogledu načina obavljanja toga
posla: Tvoj je način pregrub! Tvoj je nerealan!
Ovaj se sukob mogao i ovako odvijati:
Ona: "Nešto nije u redu ako ona uvijek plače kada je
presvlačiš. Zašto uvijek moraš biti tako grub?"
On: "Možda to ne radim onako kao ti, ali radim na svoj
način! U redu."
Ona: "U redu onda..."
Ovo je primjer svođenja poštivanja osobnih razlika na
jednu frazu. Dogma prošlih vremena u smislu nužnog poko-
ravanja kompromisu, ovdje je pretvorena u pomanjkanje
kontakta, što je obilježje modernog individualizma. On je
osamljen sa svojim stavom, ona sa svojom obzirnošću, a
dijete sa svojim suzama. Sukob je lišen osobnog jezika i
osjećaja, ali je daleko od toga da je razriješen.
Ako želimo da dijalog bude smislen i konstruktivan, onda
mora biti osoban i odnositi se na roditelje. Postoji određeno
opravdanje tvrdnje da su stavovi osobna stvar i da rasprava
o njima može biti konstruktivna. Preduvjet za to jest da se
raspravlja isključivo o stavovima; a to je vrlo rijetko slučaj
kada je predmet rasprave način na koji se roditelji ophode s
djecom i žive s njima.
Kada je, kao u ovom slučaju, sukob stvar osobne patnje i
frustriranosti, nužan je osobni dijalog.
Ona: "Slušaj sada. Uzrujava me to što Sarah uvijek plače
kada je presvlačiš. Možemo li sada o tome porazgovarati?"
On: "Da, možemo. Jesam li opet u nečemu pogriješio!?"
Ona: "Ne znam jesi li pogriješio. Znam samo da me to svaki
put uzruja, tako da bih, najradije, ušla k vama i pomogla
vam da se bolje slažete. Ne znam bi li te to razljutilo što se
uplićem i zato želim s tobom o tome razgovarati... Mislim da
me najviše zanima - što ti o tome misliš."
On: "Ja u tome ne vidim nikakav problem. I ja bih više
volio da se ona cijelo vrijeme smije, ali to se mora napraviti."
Ona: "Možda uopće i nismo toliko različiti. Mogu li ti dati
nekoliko dobrih prijedloga?"
On: "Pa, ne zapravo... Jednostavno ne znam mogu li ja to
izvesti drukčije... mislim, onako kako ja to znam, na svoj
način."
Prednost je za mnoge sukobe ako završe samo na ovome.
Obje strane uspjele su saslušati jedna drugu i ozbiljno shva-
titi međusobne granice. Dojmile su se jedna druge, a ne
uzajamno uvjeravale, dok je "zvučna" kvaliteta razgovora
važnija za dobrobit cijele obitelji, negoli mogući zaključak ili
dogovor. Obično mislimo da donošenje zaključaka ubrzava
razvoj, no tome je vrlo rijetko tako. Obično se stvari ne miču
s mjesta. Možda će Sarah, sljedećih tjedana ili mjeseci, biti
frustrirana i ljuta na oca kada je bude presvlačio. No za nju
je puno bolje da se pomiri i živi s tim nego s dvoje roditelja
kojima služi kao oružje u borbi za moć.
Vratimo se, na trenutak, prvom pokušaju ove žene mije-
njanja destruktivnog suodnosa u obitelji:
- "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš.Zašto uvijek moraš biti s njom tako grub?"
Rečeno izravnim jezikom, evo što ona kaže:
- "Pogrešno to radiš i pregrub si."Njezina uvodna primjedba dobar je primjer kako je pro-
ces uvijek pobjednik u odnosu na sadržaj u ljudskom suod-
nosu. Pretpostavimo da je njezina primjedba ispravna i da
je interakcija između oca i kćeri stvarno neprimjerena jer se
on s njom ophodi bez naklonosti i razumijevanja, kao da ona
predstavlja zadatak koji se treba obaviti. No, ono što svakako
treba istaknuti ton je i način izražavanja kojim majka pre-
nosi svoju poruku, jednako neosjetljiv i uvredljiv kao i očevo
ponašanje za koje ga optužuje.
Njezinoj tvrdnji, stoga, manjka uvjerljivosti pa, umjesto
da riješi obiteljski problem, ona ga udvostručuje. Njezina će
skrb za kćerku s vremenom izgubiti svoju vrijednost ako je
ne sprovodi s dovoljnom obzirnošću i spram svoga partnera.
Paradoks ove situacije sastoji se u tome da ona upravo
ovako govori zato što su i njeni roditelji tako govorili kada su
je u nečemu ispravljali. Njezin čitav organizam prisjeća se te
boli pa ona reagira u kćerkino ime; no, samo je pitanje
vremena kada će se i ona početi tako ophoditi s kćerkom. Baš
kao i njezin suprug, a i svi mi ostali, nedužno je dovedena do
destruktivnog ponašanja; ali je odgovornost roditelja za novi
život popraćena i odgovornošću za pokušaj izdizan ja iznad
jalovih postupaka i stavova koji izviru iz ljubavi prema
njihovim vlastitim roditeljima.
VII.2. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva
Obiteljsko vodstvo ima raznovrsnu prošlost. Čak i ako
razmotrimo suvremenu situaciju u Europi, naići ćemo na
ogroman broj razlika, uključujući: dominaciju, patrijarhat,
kućnu tiraniju; blagi, odlučni tip majke-zemlje; demokratski
duet; uspješne i manipulirajuće ravnateljice kuhinje i dječje
sobe; poštovanja vrijedno vodstvo s jasno podijeljenim po-
dručjima odgovornosti; vrhovnog komandanta u liku svekrve
ili punice; i par koji se ogorčeno bori za svaki milimetar moći.
Vodstvo ravnopravnog dostojanstva počiva na dva kame-
na temeljca. Prvi predstavlja sve veću društvenu, političku i
gospodarsku ravnopravnost između muškaraca i žena; drugi
se sastoji od ideje da muškarci i očevi trebaju podijeliti
djelatnu odgovornost za svakidašnje vođenje doma - i, ne
manje važno, biti emocionalno uklopljeni u obitelj te igrati
svakidašnju, aktivnu ulogu u skrbi oko djece. U usporedbi s
povijesnom tradicijom europske obitelji, ovaj koncept je
revolucionaran.
Muškarcima i očevima uvijek su pripadala važna područ-
ja odgovornosti i unutar obitelji i u odnosu na obitelj, ali su
samo izmimno bili sastavnim dijelom trajnog, ritmičkog
(dinamičkog) zajedništva između majki i djece. Još sredinom
1930. godina, danski stručnjaci za odgoj preporučivali su da
djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući. Smatralo se
nepoželjnim da glava kuće i skrbnik uživa svoj glavni obrok
u društvu male djece!
Vodstvo jednakog dostojanstva obilježava činjenica da
oboje roditelja mogu preuzimati potrebne uloge u obitelji te
se u njima izmjenjivati, kada je nužno. Mada pojedinačni
parovi pronalaze načine podjele odgovornosti u skladu s
njihovim interesima i sklonostima, kroz određeno vremensko
razdoblje, tu se nikako ne radi o određivanju pojedinih
funkcija u tradicionalnom smislu kao, primjerice, da muška-
rac radi u polju, brine o životinjama i strojevima, a da se žena
brine za djecu, kuću i vrt. Ovakva vrsta vodstva s određenim
područjima odgovornosti može, nedvojbeno, biti puna dosto-
janstva i poštovanja, ali to nije isto.
Nadalje, vodstvo ravnopravnog dostojanstva temelji se na
činjenici da oboje odraslih imaju jednaka prava u odlučiva-
nju. Drugim riječima, odluke se donose zajednički, ili odlu-
čuje kompetentniji partner. U tom se smislu razlikuje od
demokratskog vodstva, gdje se o svemu razgovara i odlučuje
zajednički i, po mogućnosti u dogovoru. To, također, znači
da jedan partner podupire odluke drugog, čak i u slučajevima
kada im se mišljenja razilaze. U vodstvu, temeljenom na
jednakom dostojanstvu, neslaganje i razilaženje u mišljenji-
ma ili prioritetima često postaju vrstom povratne informacije
nakon donošenja odluke i ne predstavljaju elemente borbe
za moć. Kod dogovaranja nije riječ o tome tko će dokazati da
je u pravu, već o izražavanju svog stava i ozbiljnom shvaćanju
jednih i drugih.
U skladu sa sadašnjim trendovima, obitelj koja se zasniva
na ravnopravnom dostojanstvu, mogla bi se nazvati post-
demokratskom obitelji. U njoj se veća važnost pridaje kvali-
teti odlučivanja nego samom procesu donošenja odluka te
uključuje i sve detalje, umjesto da ih odbacuje.
Roditeljsko vodstvo u odnosu na djecu počiva na ideji da
i roditelji i djeca imaju različite granice i potrebe. Ono se ne
temelji na roditeljskom dogovoru o granicama i pravilima,
već na načelu prava pojedinca da ga se shvaća ozbiljno
onakvim kakav jest.
Jedan od problema vezanih uz uvođenje u obitelj vodstva
temeljenog na jednakom dostojanstvu jest u tome što ne
posjedujemo modele koje bismo slijedili. Sve je više obitelji
koje uspijevaju ostvarivati takvo vodstvo, no niti društvene
ustanove, niti politički život, niti privatna poduzeća ne po-
sjeduju modele za tu vrstu vodstva da bi u tome mogli
predvoditi. To je jedan od razloga zašto vodstvo jednakog
dostojanstva ne može odmah naći svoje mjesto u obitelji.
Radi se o trajnom razvojnom procesu, raznovrsnom po sadr-
žaju i uvjetima, ovisno o razvoju obitelji i njezinih pojedinač-
nih članova. Tijek ovog razvoja nije ništa više, ali ni manje,
frustrirajući od mnogih drugih načina vođenja obitelji, on
samo uzdiže druge vrijednosti.
VII.3. Partnerstvo i roditeljstvo
Kada bi bračni par dobio svoje prvo dijete, muškarac je,
po tradiciji, nastavljao svoj posao ili karijeru kao dotad samo
uz dodatak roditeljskog dostojanstva i povećane obveze uz-
državanja obitelji. Kada bi žena postala majkom, njezin je
položaj pretrpio znatno korjenitije promjene. To je, u načelu,
značilo da se odrekla svog neovisnog, ženskog identiteta, i to
zbog svoje uloge majke, što je uz mogućnost da postane
bakom, odredilo njezinu ulogu do kraja života.
Tako je još uvijek u mnogim dijelovima svijeta, a ideja da
se to može mijenjati razmjerno je nova. Žene su svoju ulogu
počele smatrati društveno i životno ograničavajućom, a nešto
kasnije i muškarci su stali razmišljati o ljudskim ograničenji-
ma svoje uloge.
No, krutost uloga oca i majke nije samo određena povije-
šću. Cjelokupno iskustvo vezano za dobivanje djeteta tako je
zanosan događaj i neizmjeran emocionalni ushit da većina
parova, ubrzo po rođenju djeteta, identificira sebe i jedno
drugo upravo s tom ulogom. Neki ljudi čak prestaju zvati
jedno drugo pravim imenom, već "tatom" i "mamom".
Većini nas događa se to da nam roditeljstvo oduzima tako
veliki dio života te da nam partnerstvo nestaje u pozadini
tijekom niza godina. U načelu se može reći da svako slablje-
nje partnerstva između roditelja, s osjećajem gubitka i fru-
striranosti, također šteti i njihovoj djeci. No, postoji jedan
osobiti aspekt partnerstva roditelja koji je od velike važnosti
za roditeljstvo te za roditeljske mogućnosti raspravljanja i
razrješavanja sukoba koji se tiču njihove djece.
Riječ je o mogućnosti roditelja da razgovaraju jedno s
drugim kao muškarac i žena, kao prijatelji i ljubavnici te kao
dvoje ljudi s vlastitim osobnim identitetom. Ako se žena
protivi nečemu u načinu svog muža kako pomaže sinu oko
domaće zadaće, važno je da pristupi mužu kao prijatelju i
partneru, a ne kao majka svog djeteta. Ako se supruga osjeća
uznemirenom zbog izlazaka njihove kćeri - tinejdžerke, važ-
no je da suprug prihvati njezinu zabrinutost kao suprug, a
ne kao otac njihove kćeri. Roditeljska uloga najpodobnija je
za interakciju s djecom. U interakciji između odraslih važno
je da odrasli predstavljaju sami sebe.
To nije samo važno zbog očuvanja prijateljstva i erotske
strane odnosa, već, pomalo paradoksalno, zbog stjecanja
uvjerenja da se možemo razvijati i kao roditelji i kao ljudska
bića. Ako jedno s drugim razgovaramo o našem odnosu s
djecom kao otac i majka, onda su djeca uvijek u središtu
našeg razgovora. To se, nužno, svodi na ono što djeca rade
ili ne rade itd. No, kako bismo se razvijali kao roditelji, ali i
kao ljudska bića i pristupali našoj djeci na najprimjereniji
način, moramo razgovarati i o nama i to jedno s drugim.
Naravno da djeca mogu biti polazištem i nadahnućem za
razgovor, ali ne bi smjeli biti stalnim predmetom razgovora.
To je nešto što često zaboravljamo pa, stoga, trebamo
jedni drugima pomoći prisjetiti se toga da smo, osim majke
i očevi, također i pojedinačne žene i muškarci s našim
osobnim iskustvom, osjećajima, potrebama, prošlošću i sno-
vima, posve neovisnima o našoj ulozi roditelja. To je prepo-
ručljivo činiti pomoću simboličnog izražavanja kao što je,
primjerice, odlazak u kino, slobodni vikendi i izlasci na
večeru, ali je, također, dobro upozoriti jedno drugo svaki puta
kada shvatimo da se predmet razgovora tijekom proteklih sat
vremena vrti isključivo oko djece.
Kada sam u uvodu u ovaj odjeljak knjige spomenuo
prošlost, nije to bilo zbog same povijesti, već stoga što nam
je ona, još uvijek, tako blizu da su mnogi roditelji stvorili
svjestan otpor prema njoj. Nešto jednostavnije rečeno, to se
pomalo oblikuje u zamisao da se obiteljski život s djecom
sastoji od zahtjeva, mukotrpnog rada i sve više zahtjeva te da
se pojedincu jedina mogućnost za razvoj pruža izvan doma.
Povremeno upoznajem obitelji u kojima je ovakvo stajali-
šte postalo početkom začaranog kruga u kojem se roditelji
doživljavaju sve manje i manje važnima jedno drugom. Ne
stoga što ne bi mogli biti važnima, već zato što zanemaruju
mogućnost da to budu. Neki ljudi doživljavaju poticaje izva-
na kao prijetnju obitelji, a stvarno je riječ o tome da njihovo
pomanjkanje svjesnosti o mogućnostima poticanja partner-
stva predstavlja stvarnu prijetnju.
Sudeći prema mom iskustvu, kada se radi o razvoju kva-
litete života pojedinca, malo je toga što se može mjeriti s
nježnim, uzajamno povezanim i životno nadahnjujućim par-
tnerstvom. U stanovitom smislu je novost da je partnerstvo
tako visoko na listi obiteljskih prioriteta. Još uvijek postoji
puno obitelji u kojima je najuočljiviji činitelj količina neisko-
rištenih ljudskih mogućnosti.
VII.4. Uzajamnost znači ravnopravno poštovanje
Rekao bih da smo kao ljudska bića uvijek bili ispunjeni
divljenjem te osjećali uzvišeno štovanje i odgovornost kad
smo se, kao roditelji, suočavali s neiskvarenim životom i
savješću novorođenčeta. Želja i potreba za zaštitom i ljubav-
lju prema djetetu te spremnost da mu pružimo lijep život
izvire iz nas poput izlaska sunca, gotovo neovisno o tome
kakvim je bilo naše vlastito djetinjstvo i koliko je nesavršen
naš sadašnji život.
Ova potreba za davanjem data nam je u trenutku kad prvi
put ugledamo naše dijete, bez obzira na to jesmo li mu mi
biološki roditelji ili smo ga usvojili. A kod mnogih roditelja
koji ne mogu imati djece, ta se čežnja pretvara u jaku bol.
Uzajamnost u odnosu na djecu s druge je strane nešto što
nas većina mora naučiti zajedno s njima. Mogućnost koju
nam pružaju da se pomoću njih osjećamo vrijednima nešto
je što im moramo svjesno naučiti uzvratiti, da se i oni mogu
osjećati neosporno vrijednima.
U tome ćemo uspjeti ako naučimo obuzdati našu egocen-
tričnost i otvoriti se prema njihovoj osobnoj kompetentnosti
za koju oni, za razliku od nas, nisu svjesni da nam pružaju
dok je mi ne prihvatimo. Ako ovo ne uspijemo naučiti, oni
rastu u uvjerenju da nemaju nikakve druge vrijednosti, osim
školskih ocjena i društvenog uspjeha. To ne samo da je za
njih bolno i ranjavajuće za naš kontakt s njima, već je i
nepoželjno za društvo u kojem žive i u kojem moraju preuzi-
mati odgovornost.
Neobično je to da tradicionalni jednostrani način roditelj-
skog pristupanja djeci može biti pokazateljem kako smo,
možda, oduvijek toga bili svjesni. Kada se djeca lijepo pona-
šaju i stvarno ili naizgled skladno razvijaju, roditelji se uvijek
raduju tim znakovima njihove osobne vrijednosti i kompe-
tencije te na to reagiraju pohvalama u obliku verbalne izjave
ili ponašanja. S druge strane kada djeca izmiču nadzoru, kad
su zločesta, frustrirana i destruktivna, roditelji misle da su
oni za to krivi, bilo zato što su nešto propustili učiniti, bilo
zato što su premalo učinili te tako priznaju svoju osobnu
djelomičnu nesposobnost. No, roditelji su uvijek, jednostav-
no, smatrali da se put prema naprijed sastoji u sve većem
davanju - više odgoja, više ljubavi, više ograničenja, više
tjelesnog kažnjavanja, više nadzora itd.
Za to, vjerojatno, postoje dva opravdana objašnjenja. Prvo
je, naravno, kulturološko: to svi ostali rade. Drugo se odnosi
na naše spontane reakcije kao ljudskih bića, kada se doživ-
ljavamo manje vrijednima u odnosima s drugim ljudima,
nego što bismo to željeli. Kada to osjetimo, postajemo agre-
sivni. Sve nas smeta, živcira, srditi smo i nasilni. Pogotovo
smo takvi kada je riječ o onome do čega nam je najviše stalo
- do naše djece i partnera - tada su naše reakcije najžešće.
Propitujemo koliko nam znače i na taj im način predbacuje-
mo naš osjećaj nedovoljne vrijednosti za njih. To se zbiva
kada su mali i spotiču se po neravnom pločniku: Vučemo ih
za ruku i živčano reagiramo: "Pazi kuda hodaš!" Zbiva se to i
tada kada naš petogodišnjak dolazi plačući, po treći puta
istoga dana s razbijenim koljenom. "Moraš bolje gledati kuda
hodaš!" Kada nam učitelji kazuju da naša djeca ne ispunja-
vaju njihove zahtjeve ili očekivanja, srdimo se na njih ili na
našu djecu, ili na jedne i na druge. Kada nam se brak ne miče
s mrtve točke, ili se raspada, okrivljujemo za to našeg partne-
ra; a kada se, kao odrasle osobe, nismo u stanju nositi sa
životom, okrivljujemo naše roditelje, društvo ili bilo koga
drugoga. To znači, ako svoju srdžbu nismo naučili usmjeriti
prema sebi, utapamo se u osjećaju krivnje, depresije i samo-
predbacivanja.
Što se djece tiče, naučili smo da se u takvim situacijama
moramo poslužiti odgojem, umjesto da poslušamo njihovu
kompetentnost i iz nje učimo te tako postanemo onoliko
vrijednima koliko to baš i želimo. Nitko nam nije rekao da,
kada se zbog dječjeg ponašanja osjećamo manje vrijednima,
da to, gotovo uvijek, i jesmo. Tome je uzrok činjenica da prije
sukoba nismo bili dovoljno kompetentnima naše osjećaje
ljubavi pretvoriti u postupke s ljubavlju: naše dobre nakane
u plodan suodnos. To i nije nešto što možemo tek tako
promijeniti pomoću postupaka. Možemo se samo otvoriti
prema svojoj djeci i nastojati dešifrirati njihove spontane ili
zakašnjele (iz odanosti prema nama) reakcije. Djeca nas ništa
ne pokušavaju naučiti, niti se služe pedagoškom teorijom.
Ona jednostavno s nama žive i pokazuju nam kako to doživ-
ljavaju. Većina nas razvija se tako sporo kao ljudska bića da
se ne prestajemo ljutiti i živcirati još dugo vremena nakon
što nam djeca odrastu. No, u tome nema ničeg lošeg, ukoliko
se uporno ne zavaravamo da su oni krivci za to. Ne kažem
da je s tim lako prestati, osobito stoga što mnogi od nas u
početku žive s odraslima koji ne znaju drukčije.
Otac jednog divljeg, neobuzdanog sedmogodišnjaka jed-
nom me pogledao ravno u oči i upitao - s onim istim
očajanjem i prkosom u glasu koje je naslijedio i njegov sin:
"Zar je, stvarno, nužno toliko razmišljati o tome što ćete reći
dječaku njegovih godina? Moji roditelji, k vragu, nisu nikada
rekli ništa osim "NE!" Mislim da nitko od mojih čitatelja neće
biti iznenađen kad spozna da sam bio prisiljen kazati - "DA!"