jesmo li sami u svemiru

Jean HeidmannAlfred Vidal-MadjarNicolas PratzosHubert Reeves

JESMO LI SAMI U SVEMIRU?

Razgovore vodili

Catherine DavidFrederic LenoirJean-Philippe de Tonnac

SADRŽAJ

Uvod...................................................................................9

Jean Heidmann

Glazba neba

Uvod.................................................................................17Signali koji dolaze s neba .................................................20Čija se poruka čeka? .........................................................32Galaktičko čovječanstvo .................................................40Nekoliko napomena .......................................................45Radio-zagađenja ...............................................................54Radioteleskop na Mjesecu.................................................59Solarna leća...................................................................... 68Kad stigne prva poruka..................................................... 74

SADRŽAJ

Alfred Vidal- Madjar Svjetlost sunaca

Uvod ..................................................................................... 81Novi planeti ........................................................................84Kanta puna zvijezda .............................................................97Tajna pulsara .................................................................. 102Vrijeme atoma ................................................................. 105Praocean .............................................................................110Nezgode izvanzemaljca.......................................................115Iznenađenja sljedeće kozmičke godine ............................120Iznimka života ..................................................................128

Nicolas Prantzos

Odiseja budućnosti

Uvod ....................................................................................137Prvi koraci u svemiru.........................................................139Na putu prema Marsu ........................................................144Prepreke na putu ..............................................................153Putovanja u Sunčev sustav ................................................157Prema zvijezdama...............................................................164Avantura za sve? Kada? ...................................................176Kada stvarnost nadmašuje maštu .....................................181Jesmo li jedini, prvi ili jednostavno sami? ......................184

Hubert Reeves

Poezija znanja

Uvod ....................................................................................197Što je život?..........................................................................199

Povijest, života na Zemlji.........................................................204Planetarni biljar ..........................................................................217Fantom svemira .....................................................................232Je li kontakt moguć? ....................................................................234

Svemirski putnici................................................................ 237Plan u prirodi ......................................................................244Kozmički kvasac ..................................................................247

Prilozi

Kozmički kalendar ............................................................ 251Rječnik pojmova.................................................................. 253Bibliografija ...................................................................... 267

UVOD

Nebo nije što je nekad bilo. Naš planet više nije pupak svijeta. Od Kopernika 1473.-1543. znamo da se okre-će oko Sunca kao i ostali planeti. U XVI. stoljeću, Giordano Kruno 1548.-1600. imao je predosjećaj, tada neprovjeriv, o beskrajnosti svjetova. S Newtonom 1642.-1727. smo shvat i li da baletom zvijezda upravlja zakon gravitacije. Već smo nekoliko desetljeća svjesni da, kada podižemo oči prema zvjezdanome svodu, gledamo tek prošlost svemira. Einstein 1879.-1955. nam je otkrio da su prostor i vrijeme tijesno povezani. Što naš pogled seže dalje u prostor, to se više približava tajanstvenu izvoru, čuvenom Velikome prasku čiji se odjek gubi postupno kako se galaktike udaljavaju jedne od drugih, bijući sve crvenije. Širenje, evo magične riječi suvremenih kozmologa. I dok se neizmjerno maleno silovito

UVOD

iskazuje, beskrajnost raste preko svake granice. Obzor nije prestao uzmicati. Vrijeme nam otkriva, dan za danom, svoju vrtoglavu gipkost, od Planckova prvobitnog vremena do zastrašujućih nada u postojanje života u galaktičkim superjati-ma.

Mjesto se ljudi, u tome kozmičkom vrtlogu, smanjilo kao šagrenska koža, u prostiranju i trajanju. Nedavno smo primili slike sa sonde Voyager, lansirane 1977. godine, a koja je sada stigla na kraj Sunčeva sustava. Naša Domovina-Zemlja kako ju je zgodno nazvao Edgar Morin -na tim uzbudljivim snimkama samo je sićušna plava špekula koja nestaje na pozadini od zvijezda. Zemlja je u svome Sunčevu sustavu smještena u blizini jednog kraka Mliječne staze, naše Galaktike, čiji se spiralni oblik vjerojatno ovija oko nevidljive crne jame. Naše je Sunce, okruženo svojiim veličanstvenim sustavom, samo jedna od sto i pedeset milijarda zvijezda naše Galaktike: svjetlosti je potrebno sto tisuća godina da prijeđe cijelo to prostranstvo...

Na vremenskoj osi, u usporedbi s astronomskim trajanjima, ljudska sudbina i sve njene preobrazbe predstavljaju samo djelićsekunde, treptaj oka u beskonačnosti. Kako je na to podsjetio Stephen Jay Gould, otkriće "dubokog vremena" u

XIX. stoljeću predstavljalo je značajnu intelektualnu revoluciju. Još je Isaac Newton vjerovao da je Stvaranje staro šest tisuća godina. Danas smatramo da je svemir rođen prije petnaest milijarda godina, za vrijeme prvobitne eksplozije, Velikoga praska. Sunčev je sustav nastao prije četiri i pol milijarde godina. Prvi tragovi živih organizama bakterija na Zemlji stari su tri milijarde i osamsto milijuna godina. Prvi višestanični organizmi datiraju od tzv. kambrijske eksplozije, prije petsto i sedamdeset milijuna godina, od kada računamo početak geološke ere kambrija. Dinosauri su vladali na Zemlji sto šezdeset milijuna godina prije nego što su nestali pred šezdeset i pet milijuna godina. Prvi čovjekoliki primati pojavili su se prije dvadeset milijuna godina. Lucy je sišla sa svoga stabla prije tri milijuna godina. Prije četiristo tisuća godina predpovijesni je čovjek ovladao vatrom. Homo sapiens sapiens, obdaren sposobnošću govora, pojavio se prije dvjesto tisuća godina. Naš je suparnik, ne-andertalac, nestao prije 35.000 godina nakon što je dijelio suživot s našim pretkom kromanjoncem. Civilizacija špiljskoga slikarstva, od špilje Chauvet do one u Lascauxu, datira između trideset i dvije tisuće i sedamnaest tisuća godina prije naše ere. Neolitik počinje prije deset tisuća godina. Pismo se javlja u Sumeru prije pet tisuća godina. A 1969. godine Armstrong stupa nogom na Mjesec...

Divovski je korak učinjen 1984. godine kada su dva američka astronoma uspjela uhvatiti sliku oblaka "prašine" koji okružuje zvijezdu Beta Pictoris Pictor je neugledno

malo zviježđe na južnome nebu i nikad se ne vidi iz naših geografskih širina, udaljenu šezdeset i šest svjetlosnih godina od našeg Sunca. U prosincu 1995. godine, dva su švicarska astronoma otkrila jedan planet koji kruži oko zvijezde 51 u zviježđu Pegaz. Konačno, travnja 1999. godine, dva su američka astronoma otkrila i prvi složeni sustav: tri divovska planeta oko zvijezde Ipsilon u zviježđu Androme-da. U listopadu 1999. godine, astronomi su gledali uživo prolazak planeta nešto većeg od Jupitera ispred zvijezde HD 209458 Zahvaljujući tim senzacionalnim otkrićima mi sada znamo da nije samo Sunce okruženo povorkom svjetova.

Naša će epoha ostati u sjećanju povjesničara po tome što su znanstvenici dobili potvrdu da drugi planeti, možda slični našemu, kruže oko zvijezda. U trenutku dok je ova knjiga u tisku, dvadeset i sedam novih planeta je otkriveno različitim metodama, a ritam otkrića doživljava spektakularno ubrzanje. Teleskopi na Zemlji natječu se u umijeću otkrivanja tih planeta. CNES Nacionalni centar za svemirska istraživanja namjerava lansirati u svemir već 2003. go

dine Corot, prvi satelit, lovac planeta. Mnogi se projekti razmatraju, osobito postavljanje pet teleskopa na istoj udaljenosti od Zemlje kao Jupiter, namijenjenih za promatranje u najboljim uvjetima novih planetnih sustava, te tako možda jednog dana za nalaženje "zemalja" na kojima ima tragova života.

Istodobno, naša se definicija života nije prestala proširivati. Biolozi i astronomi razmatraju danas mogućnost da su se drugi oblici života, možda sasvim drukčiji od života kojega mi poznajemo, mogli razviti na drugim svjetovima, čak na onima koji izgledaju za život najneprikladniji -pod ledom Europe, Jupiterova satelita, štoviše u samim među-zvjezdanim oblacima Godine 1977., u knjizi Svemirska veza, američki astronom Carl Sagan 1934.-1996. razmatrao je ekstremnu pretpostavku nekog mogućeg života na planetu Veneri! No, stvarnost nadmašuje maštu: zar nisu nedavno otkriveni živi organizmi tamo gdje ih nikada ne bismo pomislili naći, u velikim sumpornim talozima oceanskih jama, tamo gdje svjetlo nikada ne prodire?

Nakon što je uvidio da su se njegova uloga i mjesto sveli gotovo na ništa, hoće li čovjek uskoro biti lišen svoga "izvanrednog" statusa? Otkrivši druge stanovnike na drugim planetima, hoće li čovječanstvo prestati biti jedinstvena pojava i stopiti se u cjelinu galaktičkih civilizacija? Hoćemo li jednoga dana naći, na tim dalekim zemljama, živa bića, možda usporediva, to jest slična nama? Beskrajnost svijeta koju znanost otkriva, širom otvara vrata spekulacijama. Zahvaljujući napretku tehnika promatranja, vjerojatnosti jednog takvog događaja vrtoglavo su se umnogostručile. Ono što je izgledalo jučer pretjeranim, danas je razumno. Prešli smo od proricanja na promišljanje...

Ako ta druga živa bića postoje negdje, jesu li ona svjesna? Jesu li inteligentna? Hoćemo li uspjeti otkriti signal koji dolazi od neke izvanzemaljske inteligencije? Nove tehnike

UVOD I3

radioastronomije, uz pomoć informatike, trebale bi nam omogućiti hvatanje jedne takve poruke, ako ona ikad stigne do nas. Kao i Jodie Foster u svom filmu Contact, bioastro-nomi okupljeni na području istraživanja SETI Search for Extra-Terrestrial Intelligence -Traganje za izvanzemaljskim razumom razmatraju vrlo ozbiljno tu mogućnost i strpljivo usmjeravaju svoje prijamnike opremljene milijunima simultanih kanala prema tišini beskrajnih prostora. Već danas, oni razmišljaju o sadržaju prikladna odgovora na jednu takvu poruku i vrlo konkretno planiraju buduće postavljanje svojih opservatorija na Mjesecu.

Hoće li čovječanstvo jednoga dana moći otići na zvijezde? Astronomi su uvjereni u to te već smišljaju, uz pomoć

inženjera i fizičara, sredstva pogona koje će možda koristiti galaktičko čovječanstvo. Ako se brzina tehnološkog napretka nastavi sadašnjim ritmom, kažu oni, za nekoliko će stoljeća ljudi kolonizirati cijeli Sunčev sustav. A za tri milijuna godina --vrijeme koje nas dijeli od Lucy -bilo bi doista čudno da ne uspiju dosegnuti zvijezde. Hoće li susresti koga putem?

Već prije nekoliko godina pretpostavka o izvanzemalj-skome životu napustila je područje pustih spekulacija o "NLO"-ima da bi ušla punim pravom u područje temeljnog istraživanja. Ona je odsad svakodnevna briga astronoma i biologa. Ta je promjena perspektive, nesumnjivo nova paradigma stoljeća koje započinje, možda isto tako značajna kao i kopernikanska revolucija.

Tako je nastala ideja da se tome posveti ova knjiga, odlučno okrenuta prema trećem mileniju. Nakon Entretiens sur la fin des temps Razgovori o kraju vremena, gdje smo pokušali prvi puta istraživati budućnost u svjetlu kulturne prošlosti čovječanstva, evo, dakle, svjedočenja četiriju znanstvenika, četiriju velikih svjedoka svemira. Oni su najpozvaniji da promotre tu važnu promjenu znanstvenoga pogleda.

14 JESMO LI SAMI U SVEMIRU?

Pitali smo ih za njihovo osobno uvjerenje o tom osjetljivom pitanju, pogodnom i za trabunjanja i za uopćavanja: uzevši u obzir najnovije podatke, mislite li da će čovjek jednoga dana sresti sebi slične negdje u svemiru? Ili ćemo biti osuđeni na prihvaćanje : naše kozmičke samoće?

Oni su odgovarali strastveno, znalački, iskreno, s uvijek potvrđenom voljom da se složene stvari kažu jednostavnim riječima. Primili su nas, svatko od njih sa svojim stručnim iskustvom, ali i sa svojom jedinstvenom osobnošću, svojim nadama, svojim nesigurnostima. Tako su se njihova stajališta ponekad pokazala oprečnima, a ponekad proturječnima. Imalo bi se čime otvoriti jednu od velikih rasprava ovoga novog stoljeća. Zahvaljujući njima, naše se ispitivanje vrlo brzo samo od sebe organiziralo oko četiriju velikih tema i to pripovjedačkim tijekom koji nas je iznenadio svojom žestinom: od ispitivanja na terenu i astronomskog promatranja do najvrtoglavijih ekstrapolacija današnje tehnologije, te do krajnjih pitanja metafizike.

Jean Heidmann, koji otvara paljbu, poznati je radioas-tronom Opservatorija u Parizu koji se posvetio već više od petnaest godina, boreći se protiv svih vjetrova, analizi mogućih signala porijeklom od izvanzemaljskih civilizacija. Član je organizacijskog odbora Komisije za bioastronomiju Međunarodne astronomske unije, član je Međunarodne as-tronautičke akademije i tajnik svojeg odbora SETI ta je akademija prva organizacija koja je priznala SETI već 1966. godine, autor knjige L"Odjsee cosmique 1986. i Intellige-nces extra-terrestres 1996. godine, nagrada za znanstvenu knjigu Međunarodne astronautičke akademije 1997.. Taj pionir bijele grive i neopokolebljiva dobrog humora, koji je dugo bio na meti podrugljivaca, pričao namjeo značajnim događajima svoje velike avanture osluškivanja zvijezda. Još nije ništa uhvatio, no nimalo se ne obeshrabruje, pa mi tek odnedavna tražimo! Koji nas razlozi navode na razmišljanje

UVOD 15

da bi se inteligencija razvila i drugdje, a ne samo na Zemlji? Čemu se možemo nadati, čega se valja bojati kod eventualnoga susreta? Kakav bi stav zauzela međunarodna zajednica u slučaju da...?

Alfred Vidal-Madjar, sa Astrofizičkog institita u Parizu, srebrna medalja CNRS-a, također neumorni čovjek s terena, preuzeo je štafetu. I dok Jean Heidmann analizira ra-diovalove, Alfred Vidal-Madjar gleda, ispituje, fotografira i analizira svjetlosne spektre nebeskih tijela. Teleskopima cijeloga svijeta prati nove, nedavno otkrivene planetne sustave. U knjizi II pleut des planetes 1999. opisao je tu zanosnu avanturu. Taj zaljubljenik u svjetlost nije se samo zadovoljio da za nas precizira čarobne, ali još nejasne obrise tih lijepih strankinja. Pokušao je procijeniti posljedice tih otkrića, posebno zbog silnih čari "kozmičkoga kalendara".

Nakon velikih antena Jeana Heidmanna i prodornih očiju Alfreda Vidal-Madjara, nastavili smo naše putovanje u prostorvremenu, zamolivši Nicolasa Prantzosa, voditelja istraživanja pri CNRS-u, stručnjaka za nuklearnu astrofiziku, dobitnika nagrade Francuskoga astronomskog društva 1994., i autora knjige Voyages dans le futur: L"aventure cos-mique de l"humanite 1998., da nas prosvijetli. Hoćemo li putovati na zvijezde? Za koliko vremena? S kojim ciljem? Kojim pogonskim sredstvima? Pred nama je oslikao široku panoramu svemirske sudbine čovjeka u budućim desetljećima, stoljećima i tisućljećima, koristeći sve resurse znanosti i tehnologije te nije oklijevao podsjetiti na proročanske vizije znanstvene fantastike.

Konačno, nakon te vrtoglave plovidbe okrenuli smo se Hubertu Reevesu, autoru između ostaloga, Patience dans l"azur 1981., Poussieres d"etoiles 1984., L"heure de s"enivrer 1986., kako bismo se vratili, u širokoj meditativnoj fresci, na krajnji predmet ovoga ispitivanja: Život. Što se time naziva? Može li ga se definirati polazeći od jedinoga primje

sa Zemlje?Može li poprimiti druge oblike? Vodi li razvoj života neizbježno do pojave svijesti? Kako će nova otkrića na području astrofizike i biologije izmijeniti našu viziju svi-jeta i nas samih?

Buduća povijest ljudske civilizacije bit će snažno obilježena današnjim otkrićima. S naša četiri velika svjedoka pokušali smo procijeniti dugoročne posljedice tih otkrića. Jesmo li sami u svemiru? nije samo knjiga već su to otvorena vrata u budućnost, predstraža u nepoznato. Skok u zvjezdanu noć.

Catherine David

Frederic Lenoir

Jean-Philippe de Tonnac

Jean Heidmann

GLAZBA NEBA

Tko bi pomislio da dvjesto kilometra južno od Pariza, so-lonjske šume kriju drugi najveći radioteleskop na svijetu te da astronomi prepuni odlikovanja i sveučilišnih titula ovdje hvataju valove iz svemira? Zašto Nancay, nedaleko Vier-zona, u departmanu Cher? Da bi se udaljili od velikih industrijskih zona, da bi pobjegli od tog radiozagadenja koje ometa prijam signala što dolaze od nebeskih tijela, ali isto tako da se ne udalje previše od prijestolnice.

Odmah po završetku rata, Francuska se bacila na projekt uređenja terena od sto hektara, gdje će 1960. godine smjestiti slavni veliki radioteleskop, kojeg je svečano pustio u rad general de Gaulle pet godina kasnije. Namijenjen proučavanju galaktika zahvaljujući zračenju što ga emitira atomski vodik, veliki teleskop uzdiže svoja dva golema zrcala

JESMO LI SAMI I SVEMIRU

iznad drveća te izgleda kao da naviješta eru "kontakata" koju je Jodie Foster najavila u svom filmu. U takvoj nas futurističkoj sredini prima Jean Heidmann i časti nas posjetom centru uz tumačenje. Kako područje toga mjesta ne dopušta šetnju pješice, sjedamo u automobil koji nas vozi pored šesnaest antena radioheliografa, smještenih duž više od jednog kilometra, pravih metalnih suncokreta u potrazi za Suncem kroz oblake.

Jean Heidmann otkriva otprve svoje karte. On ne "vjeruje" u postojanje izvanzemaljaca kao što drugi vjeruju u ukazanja Djevice ili u reinkarnaciju. Nećete dobiti od njega duge komentare o tim nevjerojatnim stvorenjima. Ništa o NLO-i-ma. Kako nema nikakva znanstvena dokaza o nazočnosti civilizacija u svemiru osim naše, njegovo ga intelektualno poštenje sprečava da išta tvrdi po tom pitanju te i nas poziva na taj oprez tijekom svih tih razgovora. Međutim, ta ga veličanstvena tišina neba nimalo ne obeshrabruje i želio bi, zajedno s radioastronomima koji dijele njegovu znatiželju, učiniti sve da sutra uhvati neku poruku. Nikada, kaže on, nismo bili tako blizu cilja i nikada si nismo dali toliko truda da u tome uspijemo. Taj oprez, uz odlučnost koju ni ismijavanja ni napadi sa svih strana nisu pokolebali, izaziva divljenje. Na pitanje o postojanju drugih oblika života u svemiru, Jean Heidmann ne tvrdi ništa: "Ja njuškam", ponavlja on. Kristofor Kolumbo nije imao više sumnji ili uvjerenja kada se otisnuo na more.

Njegova se sklonost za taj poziv postupno potvrđivala: "Sjećam se, na primjer, moje majke kako me je pozivala da promatramo Mjesec u sumrak. Ona je smatrala taj prizor jedinstvenim te se u meni prirodno rodila jaka sklonost pre-ma zvijezdama i posebno prema Mjesecu. Moja je majka bila izrazito sklona umjetnosti, glazbi, poeziji te nas je naučila da otkrivamo ljepotu stvari. Kako je moj otac bio veliki inženjer, obrazovanje sam stekao u Ecole centrale da bih nekoliko go

dina kasnije ušao u industriju. No, odmah sam osjetio da tamo nije moje mjesto, ondje sam ostao samo pet dana!" Tada se pridružio fizičaru Louisu Leprince-Ringuetu koji u laboratoriju što ga vodi na Politehnici proučava kozmičke zrake -čestice vrlo velike energije kao protoni, elektroni, mezoni ili fotoni, čije podrijetlo ostaje nepoznato. Bliska suradnja učvršćuje tu vezu iz koje se nekoliko godina kasnije rada obranu dviju teza na području nuklearne fizike i prvi program francuskog vladinog umjetnog satelita.

Primljen uskoro u prestižnu zajednicu redovnih astronoma opservatorija Paris-Meudon, pridružen zatim radioas-tronomskome centru u Nancayu, s Talijankom Caterinom Casini započeo je istraživanje "grumenastih" galaktika koje su oni otkrili prije infracrvenog satelita IRAS. No, snaga velikog radioteleskopa u Nancayu mu daje naslutiti 1980. godine nove mogućnosti te on neprimjetno usmjeruje svoje djelovanje prema istraživanju umjetnih signala.

Godine 1982., Heidmannova karijera skreće u trenutku kada doznaje da Međunarodna astronomska unija UA osniva komisiju nazvanu "Bioastronomija, otkrivanje izvanzemaljskoga života", koja želi otkriti ne samo pojave života u svemiru nego također i moguću nazočnost naprednih civilizacija putem "hvatanja izvanzemaljskih radiosignala". Dvjesto astronoma različitih nacionalnosti i univerzitetskog obrazovanja okuplja se otad na projektu SETI u nadi da će uhvatiti za "jedan dan ili jedno stoljeće" taj prvi, toliko očekivani signal koji dolazi s nepoznata svijeta.

Medu tim istraživačima vezanim uz glavne radioastro-nomske centre u svijetu, Jean Heidmann nije štedio ovih posljednjih godina ni svoje snage ni svoj entuzijazam. Ponosno i skromno suočio se s pitanjima koja su mu bila postavljena i odbio je upustiti se dalje no što mu to dopušta njegovo iskustvo radioastronoma.


SIGNALI KOJI DOLAZE S NEBA

- Jesmo li sami u svemiru?

Jean Heidmann: -Sklon sam misliti da nismo sami. No, naravno, nemam nikakva dokaza za to.

- Jeste li već dugo tog mišljenja?

J. H. -Moje je istraživanje započelo 1982. godine. Zdrav razum me naveo na razmišljanje kako zacijelo moraju postojati slične civilizacije, i bez sumnje, naprednije od naše, s kojima bismo mogli stupiti u vezu. A to što do sada nismo primili poruku s tih planeta, pa to samo dokazuje da te poruke nije lako otkriti. To samo čini istraživanje još uzbudljivijim. - Vi, dakle, pripadate onim malobrojnim astronomima koji rade na projektu SETI. No, što je zapravo SETI? Neko taj no društvo? J. H. -SETI je kratica koja označava posebno istraživačko podučje u okviru istraživanja u astrofozici. Kako samo ime govori, SETI, Search for Extraterrestral Intelligence Traganje za izvanzemaljskim razumom, daje prednost istraživanju svih oblika inteligentnoga života u svemiru. SETI nije niti ime nekog instituta niti neke tvrtke. I nije tajno društvo. Zao mi je što vas moram razočarati! - Vjeruju li, dakle, svi astronomi koji sudjeluju u projektu SETI u postojanje izvanzemaljskoga života?

JEAN HEIDMANN 21

J. H. -Recimo radije da prihvaćaju bez predrasuda mogućnost inteligentnoga života koji ne bi bio samo ovaj naš. SETI se razvio kroz višestruke istraživačke programe, a najvažniji je financirala NASA. No, američki nas je Kongres iznevjerio. Možda ćemo se opet vratiti na to... - Znadete li koliko astrofizičara broji međunarodna zajednica i koliko ih je medu njima koji se zanimaju za SETI? J. H. -Kao prvo, to više nisu astrofizičari već bioastronomi ili astrobiolozi. Ne volim previše riječ "astrofizika" jer se zapravo radi o astronomiji u najširem smislu riječi. Kada je osnovao opservatorij u Meudonu, Jules Janssen ga je nazvao "odsjek astrofizike Opservatorija u Parizu". Zašto "astrofizike", pitat ćete me? Janssen se htio služiti spektro-skopijom proučavanje spektra zračenja koju je on pionirski utemeljio kako bi otkrio od čega se sastoji atmosfera nekih zvijezda. On je upotrijebio riječ "astrofizika" u tom smislu. Ljudi koji tamo rade su, još i danas, u "odjelu astrofizike Opservatorija u Meudonu". No, meni je draža riječ "astro-momija" za označavanje svega što je u svezi sa svemirom, počevši od vrlo visoke atmosfere Zemlje. - Onda, koliko astronoma? J. H. -Osam tisuća ih je u svijetu koji rade na astronomskim istraživanjima. To su brojevi koje daje Međunarodna astronomska unija. - A koliko njih proučava izvanzemaljski život?

J. H. -Dvjesto ih je u SETI-ju. To je odmah mnogo manje.


-Jesu li oni pioniri ili su heretici? J. H. -Prije bih rekao pioniri. Iako je bio živ spaljen, Gior-dano Bruno također nije bio heretik! On je postavio hipotezu da svemir može biti beskonačan i da jedna zvijezda može sama za sebe predstavljati cijeli jedan svijet. Nije raspolagao znanstvenim dokazima, no njegove su intuicije bile točne. -Naslućivali smo da biste se opredijelili za pionire! J. H. -Podsjećam vas da sam bio prvi francuski znanstvenik koji je pokrenuo program vladinog umjetnog satelita u vrijeme kada sam još radio u Leprince-Ringuetovom laboratoriju. I sam sam malo zaboravio tu epizodu! Naime, nedavno je utemeljen Francuski institut povijesti svemira te je jedan kolega izvukao te stare dosjee i stavio ih preda me. Sada sam oduševljen što me se priznaje kao pionira satelita u Francuskoj, s deset godina prednosti. Pionir, dakle, a ne heretik, vidite! Nisu me spalili... -Vi ste danas radioastronom međunarodnoga glasa, kojega se sluša...

J. H. -Ja sam vladin namještenik, visoki dužnosnik, nositelj najvišeg stupnja u hijerarhiji astronoma, ekvivalent profesora u bolnici ili generala s ne znam koliko zvjezdica. Već sam sedam godina u mirovini te su mi dodijelili posebni status "astronoma dopisnog člana" Opservatorija u Parizu, što mi omogućuje korištenje nekih povlastica u mojim istraživanjima. -Mirovina vas nije spriječila da jednim uhom osluškujete nebo?

JEAN HEIDMANN 23

J. H. -Zašto biste htjeli da prestanem s mojim istraživanjima u trenutku kada imam dojam da se hrabro približavamo našem cilju? -Kako možete biti tako kategorični?

J. H. -Ja ništa ne tvrdim, ja njuškam. Bitna je nijansa. Ljudi koji tvrde da postoji izvanzemaljska civilizacija, na temelju nekih osobnih uvjerenja, ne uživaju baš moje poštovanje. -No, vi tvrdite da će taj signal stići...

J. H. -Ja tvrdim da treba sve poduzeti da se uhvati poruka. Valja, u cijeloj toj stvari, sačuvati hladnokrvnost i razum. Kad bi mi sutra dali dokaz da ne postoji ništa, ja bih se tome pokorio. Kad postoji sumnja, smatram da je etička dužnost tražiti. -Zašto ste iznijeli pretpostavku da bi izvanzemaljske civilizacije s nama komunicirale putem radiovalova?

J. H. -Iz praktičnih razloga. Elektromagnetski valovi putuju brzo i daleko bez suvišnih smetnji. Moglo bi se zamisliti hvatanje neutrina koji pokazuju dosta slična svojstva, no mi nismo u stanju napraviti učinkovite prijamnike za neutrine. Pokušaji, posebno oni za hvatanje neutrina koji dolaze sa Sunca, tih osnovnih čestica koje bi nas mogle izvijestiti o unutrašnjoj aktivnosti te zvijezde, naišli su na vrlo velike poteškoće. Kada je supernova eksplodirala 1987. godine u Magellanovu oblaku, mi smo sakupili samo trinaest neutrina. To je doista malo!


- Sto je elektromagnetski val? J. H. -Uzmimo jednu klasičnu sliku. Ako uzburkate vodu u nekom jezeru, proizvest ćete kružne valove koji će se širiti do obale. "Dužina vala" je udaljenost između dvaju brijego-va. Broj brijegova vala koji dodiruju u sekundi obalu je frekvencija. Što se one brže izmjenjuju, to je dužina vala kraća. Prema dužini vala dobit ćete cijelu skalu elektromagnetskih valova, od radiovalova pa sve do gama zračenja preko infracrvenog, vidljive svjetlosti, ultraljubičastog, rent-genskih zraka. Iskustvo je pokazalo da su valne dužine s kojima se dobivaju najbolji rezultati one između tri i trideset centimetara. Upravo te decimetarske valove može hvatati veliki radioteleskop u Nancayu. - Kako se odabire dio neba koji će se promatrati? J. H. -Jedna od metoda je odabir zvijezda, koje su, kako mi mislimo, okružene planetima na kojima bi mogli postojatiti neki oblici života. Dakle, ostavljamo po strani previše stare zvijezde koje su već pred implozijom u bijelog patuljka ili eksplozijom u crvenog diva. Prednost dajemo zvijezdama solarnoga tipa. Sada kada smo u stanju sa sigurnošću lokalizirati planetne sustave izvan našega Sunčevog sustava, najradije pogledavamo prema njima. Zasigurno ćemo za deset godina od danas otkriti stotine planeta kako kruže oko zvijezda. Naše će se polje istraživanja širiti bez prestanka. - Dakle, radovi astrofizičara, kao Alfreda Vidal-Madjara, koji su lokalizirali planetne sustave, stimuliraju vaše vlastito istraživanje? J. H. - Očito postoji, više nego ikada, interes za dijalogom, za uzajamnom pomoći.

JEAN HEIDMANN 25

- Hoće li otkriće tih novih planeta kod nekih od vaših kolega dovesti do promjene stajališta glede izvanzemaljskoga života? J. H. -Michel Mayor je otkrio prvi izvansunčev planet. Sreo sam ga u opservatoriju u Haute-Provence te smo postali prijatelji. Očito ta nova otkrića govore u prilog onoga što astronomi SETI-ja već godinama brane. Svakako još nismo iscrpili sva moguća iznenađenja. Znate li da je otkrivena zvijezda s tri planeta? Alfred Vidal-Madjar će vam zasigurno o tome govoriti. - Nedavno?

J. H. -Promatranje je trajalo oko desetak godina, no rezultati su bili objavljeni tek prije nekoliko mjeseci. - Promatrate ili slušate svemir većčetrdeset godina, no to je zasigurno vrlo kratko vrijeme za istraživanje koje ste vi poduzeli... J. H. -Ah, da! Potrebno je dvadeset godina za izradu dobrog teleskopa -ili svemirskog teleskopa -a deset godina za njegovu eksploataciju. Trideset godina, dakle, da se postane gotovo učinkovit. Vidite da se na razini ljudskoga ži-ota ne smije gubiti vrijeme. Željeli ste postavili instrumente kojima će se služiti nove generacije istraživača?

H. -Radije bih, naravno, bio nazočan onoga dana kada ti mladi ljudi uhvatiti poruku. No, samo se po sebi razume da je to istraživanje dugotrajno te da će se protegnuti na više generacija astronoma. S tim se moramo pomiriti!


-Kada se izabere cilj, što se tada događa? J. H. -Označim zvijezdu koju želim proučavati, usmjerim u njenom pravcu ravno zrcalo široko dvjesto metara, a visoko četrdeset metara velikog radioteleskopa u Nancayu, kako bi se valovi odbili od njega do drugog zrcala zdjelastog oblika, smještenog sučelice, na udaljenosti od petsto metara. Padajući na to zdjelasto, sferno zrcalo, valovi se fokusiraju u jednoj točki -to je načelo povećala -i sakupljaju u pri-jamnicima smještenima na pokretnim kolicima, nazvanima "žarišna kolica" koja se pomiču u skladu s rotacijom Zemlje. Na taj se način može obaviti neprekidna ekspozicija u trajanju od jednoga sata. Vidjeli ste koliko je uzbudljiv prizor te kabine koja klizi u tišini na svojim tračnicama: valovi koje stižu do nas prošli su tisuće ili milijarde svjetlosnih godina! Nakon toga postaju predmetom informatičke obrade. Danas najsuvremeniji prijamnici imaju milijardu simultanih, dakle istodobnih kanala. Arecibo, najveći teleskop na svijetu velika je zdjela promjera tristo metara, smješten u rupi iskopanoj u zemlji. Njegov kut hvatanja radiovalova je dakle mnogo uži od onoga u Nancavu. -Govorili ste o milijardu simultanih kanala? J. H. -Međuzvjezdane komunikacije mogu zauzeti nekoliko stotina milijarda kanala za emitiranja. U Nancayu raspolažemo prijamnicima koji mogu primati simultano tisuću frekvencija emitiranih na tisuću različitih kanala. To je pre-malo. Na početku rada SETI-ja, NASA je sugerirala da se ne možemo zadovoljiti s nekoliko kanala, te da treba poboljšati naše kapacitete prijama. Rekord je postignut nedavno na sveučilištu Harvard, kojem je uspjelo simultano slušanje na milijardu kanala! To je tehnologija čija se učinkovitost udvostručuje svakih osam mjeseci već tijekom trideset ili

JEAN HEIDMANN

četrdeset godina. Sve nam to daje nadu da ćemo uhvatiti signal u roku kojeg ti tehnološki uspjesi znatno smanjuju.

- uza sve to još uvijek nema poruke...

J. H. -Ova tišina očito nije utješna! -Kako bi se izvanzemaljski signali razlikovali od svih ostalih signala koje Zemlja prima iz svemira?

J. H. -To je pitanje kojim se danas bavimo. Kako bi se izbjeglo svako miješanje s parazitskim emisijama, poput stalnih prirodnih zračenja s drugih zvijezda, a sada i s emitiranjima prema Zemlji s telekomunikacijskih i drugih satelita, izabrali smo radiosignale s najužim mogućim valnim dužinama. No, usprkos tom izboru, kada jedan od satelita, koji šalje valove prema vašim mobitelima, prolazi iznad Nancaya, mi više ne primamo signale iz svemira... -Predstavlja li vam to velike probleme?

J. H. -Sve više i više! Zbog toga moramo smisliti nova rješenja za nastavljanje istraživanja programa SETI sljedećih godina. Kasnije ću vam govoriti o projektu lunarnog ra-dioteleskopa koji bi mogao biti rješenje koje tražimo. -Možete li nam ispričati u kojim je uvjetima bilo obavljeno prvo slušanje?

J. H. -Uspio je to u SAD-u Frank Drake, student koji je pripremao doktorat. Od svog je direktora dobio dopuštenje za izradu prijamnika za slušanje signala koji bi mogli doćis najbližih zvijezda, na valnoj dužini od dvadeset i jednog centimetra. Svoj je prijamnik postavio iza jednog od velikih

28 JESMO LI SAMI U SVEMIRU"."

radioteleskopa u radu koji su smješteni u Virginiji te je započeo svoje prve pokuse. Nakon nekoliko tjedana pronašao je zvijezdu s koje je mislio da je primio signale.

-Jeste li ga upoznali? J. H. -Nakon osnivanja SETI-ja često smo se susretali. -Sto je to bilo novo u Drakeovu pokusu? J. H. -Više se nije radilo samo o komunikaciji unutar našega Sunčevog sustava, o pokusu koji seže do početka povijesti radija, to jest stotinjak godina unatrag. Naime, u vrijeme kada je radio bio izumljen, određene astronomske okolnosti dovele su do toga da se planet Mars našao na dobroj udaljenosti od Zemlje te se moglo pokušati slušati signale koji bi odatle dolazili. Za poboljšanje tog slušanja, tražilo se od svih koji su posjedovali neki odašiljač da ga ugase. Drake se nadao da će primiti radiosignale koji dolaze ne s nekog planeta Sunčevog sustava već iz drugih planet-nih sustava, u našoj Galaktici ili u nekoj drugoj. To je bio vrlo veliki korak za čovječanstvo. Drakeov pokus se dogodio u trenutku kada su dva fizičara, stručnjaka za kozmičke zrake, Giuseppe Cocconi i Philip Morrison, utvrdili da zahvaljujući napretku radioastronomije možemo razmjenjivati informacije s planetima koji se nalaze na velikim među-zvjezdanim udaljenostima. Međutim, ono što je Drake uspio primiti nažalost nisu bili signali kojima se nadao nego, čini se, špijunski zrakoplovi! -Istraživanje izvanzemaljskog života počinje u to vrijeme? J. H. -Mogućnost izvanzemaljskoga života smatrala se znanstveno opravdanom onoga dana kada je Kopernik mo

JEAN HEIDMANN 29

gao dokazati da gibanje planeta Merkura, Venere, Marsa, Jupitera i Saturna ima iste bitne značajke kao i gibanje Zemlje: oni su također kružili oko Sunca. Budući da je Zemlja nastanjena, pitanje jesu li to i ti drugi planeti, zasluživalo je da bude postavljeno. Ta je hipoteza ojačala kada je Galileo 1564.-1642. usmjerio jedan mali teleskop u pravcu tih tijela te ih je mogao promatrati. Tako je otkrio da su Venera, Mars, Jupiter, itd. kugle koje se mogu usporediti sa zemaljskom kuglom, te da neki od njih čak imaju "Mjesece". Nizozemski fizičar Christiaan Huygens 1629.-1695., koji je radio u pariškom Opservatoriju utemeljenom 1667. godine po savjetu Colberta, preuzeo je i raspravio te ideje. Dakle, Huygens, jedan od najvećih duhova svoga doba, izumitelj sata s njihalom koji je omogućavao brodovima da odrede svoju zemljopisnu dužinu, te otkrivač Titana, jednog od Sa-turnovih satelita, prvi je znanstveno postavio hipotezu postojanja izvanzemaljskoga života. A Fontenelle ju je 1686. godine u svojoj knjizi Entretiens sur la pluralite des mondes popularizirao: sjećate se da Fontenelle priča kako se šetao noću nekim parkom te objašnjavao svojoj markizi da je Mjesec nastanjeni svijet kao i drugi planeti...

-Je li mit o Marsovcima nastao na tim istim osnovama? J. H. -Jules Janssen 1824.-1907., tada direktor Opservatorija u Parizu, mislio je da je otkrio tragove vodene pare u atmosferi planeta Marsa, što je moglo navesti na pomisao da doista postoji neki oblik života. Budući da je promatranje iz Pariza bilo onemogućeno zbog zagađenja zraka, tražio je neko mjesto podalje od prijestolnice kako bi natavio svoja ispitivanja. Tako je rođen opservatorij u Meudonu. U svom predavanju za pet Akademija 1896. godine, on jasno kaže da želi dati prednost istraživanju izvanzemaljskoga života. Tako se tradicija održala od Huygensa. Zatim je u razdoblju


od 1950. do 1955. godine jedna skupina astronoma iz opservatorija u Meudonu počela razmišljati o projektu velikoga radio teleskopa. Nastavak znate.

- U Nangayu ste radili samo na istraživanju umjetnih signala? J. H. -Ne, nikako. Radio sam velikim dijelom na kozmologiji: Veliki prasak, širenje svemira, itd. Počeo sam se za to zanimati u razdoblju od 1960. do 1965. godine, to jest u vrijeme kada je pitanje postanka svemira u znanosti bilo tabu. Nije se smjelo dirnuti u stvaranje. - Govori se da je Veliki prasak bio jedna vrsta renesanse kreacionizma u znanostima... J. H. -U mom znanstvenom okruženju znam samo da se na svako istraživanje o postanku loše gledalo. Ja sam ga ipak poduzeo te sam na kraju izdao knjigu za širu javnost, evo prije deset godina, koju sam nazvao L"Odjsee cosmique Svemirska odiseja. Shvatio sam da ljudski rod predstavlja vrlo malo u toj pustolovini, te da je štoviše tako ranjiv, da je prepušten na milost i nemilost na primjer nekog asteroida koji bi izravno mogao udariti u planet koji je naš dom. Doista, mi ne predstavljamo baš mnogo u svemiru. Reći ćete mi da je i to bolje nego ništa! - A vaša povezanost sa SETI-jem, možete li nam o tome govoriti? J. H. -U Nancayu sam pokrenuo mnoge programe SETI, u suradnji sa stranim astronomima, no bez pomoći francuske države. Zašto se nikada nije prihvatilo da se u Nancayu postavi jedan od tih prijamnika s milijunima simultanih kanala za slušanje što bi učinkovito potpomoglo istraživanje?

JEAN HEIDMANN 31

- Jer ostaju nepovjerenja prema pitanju izvanzemaljske inteli gencije... J. H. -Imate pravo! Ne možete ni zamisliti koliko su me puta zafrkavali zbog "malih zelenih"! - Tko vas je zafrkavao? Vaši bliski? Vaši čitatelji? Znanstve nici? J. H. -Najžešći napadi dolaze iz znanstvenih krugova. - Jeste li imali ozbiljnih sporova s nekim vašim kolegama? J. H. -Ne. Nikad se ne svađamo. Nema dvoboja, na primjer. Valja vidjeti u tim negativnim, ponekad neprijateljskim reakcijama, nesvjesnu predrasudu prema postojanju izvanzemaljske civilizacije, dovoljno razvijene da bi mogla komunicirati s nama. Neko inteligentno biće ne može bez opiranja prihvatiti ideju da postoji biće inteligentnije od njega, osim ako se ta inteligencija ne smatra beskrajnom te se više ne nalazi u suparništvu s njegovom. U tom slučaju, samo ako se nalazi izvan stvarnoga svijeta i ne ulazi u suparništvo s ljudskom inteligencijom -i muškom, najosjetljivijom! -moguće je vjerovati u postojanje beskrajno inteligentnog Bića. Slučaj izvanzemaljskih civilizacija je sasvim nešto drugo, s obzirom da je naša namjera bila da ih otkrijemo u ovome svijetu, udaljenom od nas samo nekoliko desetaka svjetlosnih godina. - Ne mijenja li ponešto tu igru otkriće novih planetnih susta va? J. H. -Mi ćemo upotpuniti naša znanja o svemiru, no protivljenja često ostaju. Vi poznajete, kao i ja, znanstvenike


koji tvrde da je ljudski mozak jedini inteligentni mozak u svemiru. Zar nije tako?

ČIJA SE PORUKA ČEKA?

- Sto radioastronomi SETI-ja zapravo istražuju?

J. H. -Tražimo znakove tehnologija naprednijih od naše. Ako, na primjer, otkrijemo valove modulirane na neobičan način, modulirane tako da sadrže za nas neku novu informaciju, moći ćemo pretpostaviti da te signale emitira neka inteligencija. Također, možemo zamisliti da su ti signali pobjegli slučajno s nekoga udaljenog planeta. Neka izvanzemaljska inteligencija može ovladati tehnologijom na astronomskoj razini, koristeći cijeli jedan sunčev sustav i trošeći tako velike količine energije. Prema zakonima fizike koji vrijede kako u našoj Galaktici tako i u svakoj drugoj, jedan dio te energije nužno mora pobjeći i širiti se u prostoru. Mi bismo tada uhvatili te astro-tehnološke ispuste. Uzmite primjer motora s unutrašnjim izgaranjem koji pokreće vaše vozilo i zagrijava ga. To zagrijavanje ne služi za kretanje vašega auta, ali to je tako. I zato što se grije, motor emitira infracrveno zračenje koje se može zamijetiti na velikoj udaljenosti. - Dakle, i naša vlastita tehnologija emitira također mnogo signala u pravcu svemira? J. H. -Naravno, i to naročito nakon početka hladnoga rata. Da bi otkrili nazočnost raketa koje dolaze s neprijateljske strane, Amerikanci i Sovjeti su lansirali jake radarske snopove iznad Sjevernoga pola i u razini tla. Kako nisu sreli

JEAN HEIDMANN 33

svoje ciljeve, ti su snopovi krenuli u svemir te se sada nalaze na udaljenosti od oko pedeset svjetlosnih godina od Zem-lje.

-Mogli su dotaknuti neki nastanjeni planet... J. H. -To se moglo dogoditi i kod radarskih istraživanja planeta Venere pomoću radioteleskopa Arecibo u Porto Riku. Tada je, dakle, usmjeren radioteleskop i u pravcu zvijezda koje bi ti snopovi radara mogli susresti: samo nekoliko njih moglo je primiti do danas jedan od tih snopova. Te se zvijezde, naravno, dodalo popisu zvijezda koje promatramo i slušamo. Da se u tom kraju nalazilo stanovništvo obdareno inteligencijom, ti su ih signali mogli nadahnuti da nam odgovore. -No, mi emitiramo signale još i dulje vremena... J. H. -Radio postoji već jedno stoljeće, no upočetku on je bio mnogo slabiji. Radarsku aktivnost radioteleskopa Arecibo mogla bi otkriti neka civilizacija udaljena tisuću svjetlosnih godina od Zemlje, ako bi posjedovala instrument sličan onome u Nancayu. Kada zraka stara tisuću svjetlosnih godina mete prostor oko Zemlje, to se tiče milijuna zvijezda! -Međutim, centar Arecibo nije u radu tisuću godina. J. H. -Imate pravo. Da bi se dodirnuli ti milijuni zvijezda najbližih Sunčevom sustavu, valja duže čekati. No, kratko i jasno, signali emitirani zemaljskom tehnologijom su krenuli. - A da ne govorimo o signalima koje su emitirale nuklearne eksplozije...


J. H. -Nuklearni bljesak Hirošime danas je udaljen pedeset svjetlosnih godina od Zemlje. A u tom slučaju, signal je usmjeren u svim pravcima, što znači da nije usmjeren kao radarski snop. - A što ako izvanzemaljci prime upravo taj signal?

J. H. -Hipoteza je znanstveno prihvatljiva. - Svakako zanimljiv pristup: zamislimo da ta bića pokušava ju shvatiti što smo im željeli reći? J. H. -Moramo malo ostaviti maštu po strani, inače padamo u čistu fantaziju. Projekt SETI temelji se na tri jednostavne i savršeno razumne radne pretpostavke. Kao prvo, tvrdimo da su život i inteligencija koji su se javili na Zemlji, rezultat prirodne evolucije fizičkih procesa svojstvenih prirodi svemira... -Može li se u analognim uvjetima pojaviti život na bilo kojem planetu svemira? J. H. -To je to. To je naša druga radna hipoteza. Ne možete olako suditi da je ona bezvrijedna na znanstvenu planu. Broj galaktika je toliki da mi procjenjujemo da je broj zvijezda u svemiru kojeg možemo promatrati, deset na potenciju dvadeset i dva što je nezamisliv broj: deset tisuća milijarda milijarda. Ako se naš Sunčev sustav oblikovao deset milijarda godina nakon Velikoga praska, sunčevi sustavi slični našemu mogli su se javiti mnogo ranije. Treća hipoteza koja ne nailazi na opće odobravanje: ljudska inteligencija nije najviši stupanj onoga što je svemir mogao stvoriti. Mogu vam jamčiti da među ljudima koje sam sretao tijekom svojih predavanja, neki se iznad svega plaše te posljednje hipoteze.

JEAN HEIDMANN 35

-Koje zaključke izvodite iz ta tri postulata? J. H. -U svemiru mogu postojati naprednije tehnologije od naše. Kada su jednom postavili te hipoteze, astronomima preostaje samo da se bace na posao da bi ih ispitali. Sto nisu propustili učiniti. -Ako stavljate inteligenciju po strani, znači li to da ona ne proizvodi uvijek djelatnost tehnološkog tipa?

J. H. -0 tom bi se pitanju valjalo savjetovati s nekim filozofom. Ja kao astronom sudim da je opreznije držati se znanstvenih promatranja, a da filozofu prepustimo tumačenje. Za sada se zadovoljavamo pokušavanjem hvatanja ra-diovalova, no kasnije ćemo pokušati uhvatiti infracrvena zračenja, rentgenska zračenja Ako je još uz to signal kodiran i sadrži poruku namijenjenu nama, mi ćemo je odmah nastojati dešifrirati. No, ta mogućnost još pripada području budućnosti. -Da biste se korisno posavjetovali s filozofom o tim pitanji ma, njemu bi vaš znanstveni pothvat trebao biti savršeno razumljiv, što je rijetko slučaj.

J. H. -Ponekad smo organizirali mješovite kongrese na koje su mogli doći kozmolozi i filozofi. Rezultati nisu bili nimalo poticajni. Na sreću, ima nekoliko iznimaka, na primjer Dominique Lecourt, filozof koji predsjeda žirijem nagrade za knjige Festivala astronomije, što se održava svake godine. -Nisu li ljudi već sami poslali poruke svojim mogućim izvanzemaljskim sudrugovima?


J. H. -Aludirate na poruku koju je zamislio astronom Carl Sagan, a koju su Amerikanci stavili u sonde Pioneer i Voya-ger? Nije se radilo, u ovom slučaju, o radiovalu. -To je scenarij sličan onome što ga je Jodie Foster zamislila u Contactu. No, tamo se radilo o kodiranoj poruci koju je Zemljanima uputila civilizacija razvijenija od naše. J. H. -Očito, kad bismo primili poruku ne bismo odmah znali od koje vrste razuma ona dolazi. Nije sigurno da bismo je mogli dešifrirati. Otvorit će se novo područje znanosti posvećeno dešifriranju signala iz svemira. Jer, dobijemo li prvi signal, možemo se kladiti da će ostali ubrzo stići. -Primjer Jean-Frangoisa Champolliona će nam možda biti od velike koristi! J. H. -Zašto da ne? Radioastronomima će se tada pridružiti sociolozi, filozofi, biolozi, lingvisti, itd. Sve će to zahtijevati dodatna financiranja. Malo je vjerojatno da ćemo odmah dobiti rezultate. Amerikanci su zamislili uputiti poruku putem radioteleskopa Arecibo. No, poruka radiovalova je snop. U kojem ga pravcu poslati? Kome ga uputiti? Astronomi su na kraju izabrali kuglasto jato kojeg čine stotine tisuća zvijezda na udaljenosti trinaest tisuća svjetlosnih godina od nas. Gustoća zvijezda je u kuglastom jatu tolika, da se može pretpostaviti da će sada signal gotovo nužno sresti na svome putu neku zanimljivu zvijezdu. No, ako signal stigne na cilj za trinaest tisuća godina, trebat će isto toliko vremena da nam hipotetska bića pošalju odgovor. Za dvadeset i šest tisuća godina, na što će sličiti američki senatori? Cilj toga pokusa bio je samo da se međunarodnoj zajednici dokaže da su ljudi sada u stanju poslati signale.

JEANHEIDMANN 37

- Možda će poruka koju ćemo primiti dolaziti od neke civili zacije koja je u međuvremenu nestala... J. H. -To za nas nije važno. Ako se političari postavljaju na vremenskoj skali koja nimalo ne prelazi rok do sljedećih izbora, naša nas disciplina poziva da gledamo mnogo dalje u budućnost. Ako primimo nama nerazumljive poruke s nekog planeta udaljenog tisuću svjetlosnih godina od Zemlje, to će značiti da je toj poruci trebalo tisuću godina da stigne do nas te da će našem odgovoru trebati ponovo tisuću godina da bi stigao do cilja. Dodajte još tisuću godina da budete sigurni da ste shvatili Dakle, tri tisuće godina! Da bi se izveo jedan takav pokus, valja zamisliti na Zemlji civilizaciju koja će također toliko dugo trajati. - Primjeri su dosta rijetki.

J. H. -Pa egipatska je civilizacija trajala tri tisuće godina, kineska se još nije ugasila, daleko od toga. A što se tiče one koja je proizvela špiljsko slikarstvo, ta se protezala na dvadeset ili trideset tisuća godina. Homo erectus je učinio još i bolje: klesao je prekrasne kamene klinove milijun godina! Zamislite da se "spaček" proizvodi milijun godina! Fantastično je zamisliti bića koja su izmislila inteligentnu tehnologiju, prilagođenu njihovim potrebama, a koja bi se prenosila s generacije na generaciju tijekom milijun godina! - A ako se na tom dalekom planetu evolucija zaustavila na stupnju Homo erectusa? Kad bi jedini signali koje bi nam oni mogli poslati, bili dimni signali? J. H. - Tada ih mi ne bismo otkrili.


- Možda će se naši astronauti sutra iskrcati na neki planet gdje će neki praljudi sjediti oko špiljske vatre... J. H. -Film Stanleya Kubricka "2001: Odiseja u svemiru" započinje tako. Nećemo moći otkriti nazočnost tih bića -čak i ako klešući svoj kremen proizvedu iskre koje su također signali što putuju kroz svemir No, to ipak ne bi bilo dovoljno. -Vaš model istraživanja pretpostavlja da je svaka civilizacija usmjerena prema tehnološkom napretku, što ne mora nužno biti slučaj.

J. H. -Ono što mi tražimo samo su tehnologije naprednije od naše. Nema nikakva izgleda da one budu na istoj razini. Civilizacije će biti ili ispod naše, na tehnološkom planu, razumije se, ili pak iznad. Kada kažem ispod ili iznad, ne donosim nikakav vrijednosni sud jer jr Homo erectus vjerojatno imao ugodan život... - Imao je manje stresova! J. H. -To je sigurno! No, ono što mi tražimo su ljudi tehnološki napredniji. Prije milijun puta nego deset puta više. Kada primimo poruku, odmah ćemo saznati veliki broj informacija o njihovoj civilizaciji. Imamo dokaza za ono što tvrdimo jer smo već analizirali radiovalove koje emitira Zemlja i koji se odbijaju od Mjeseca. To je doista vrlo poučno! -Što ste otkrili? J. H. -Postoje tri glavna naleta, u svaka dvadeset i četiri sata, emitiranja metričkih valova, što odgovara maksimal

JEAN HEIDMANN 39

nom televizijskom djelovanju u Japanu, Europi i SAD-u. Mjereći frekvencije tih valova Dopplerovim učinkom, utvrđene su varijacije od tristo metara u sekundi u dvadeset i četiri sata, što nam omogućava da izračunamo brzinu rotacije i promjer Zemlje. Ako se to promatranje obavlja godinu dana, može se izračunati brzina kretanja Zemlje oko Sunca i udaljenost koja ih dijeli, to jest sto i pedeset milijuna kilometara. Na takvoj udaljenosti Zemlja mora imati temperaturu sličnu onoj na kojoj se voda može zadržati u tekućem obliku, te ako ima tekuće vode, možda ima i biološkoga života Dakle, kad se jednom uhvate ti signali, moći ćemo dobiti točne informacije i izvući iz toga dragocjene pouke.

- Zapravo, vi radite pomalo kao paleontolozi kada otkriju jednu čeljust. J. H. -Bolje rečeno jedan zub! - A to će nas istraživanje naučiti također nešto i o nama samima... J. H. -Kao i svako osnovno istraživanje. No, treba vremena da bi se usvojili njegovi rezultati. Uvijek navodim izume Volte, slavnog izumitelja baterije koja nosi njegovo ime Tek počinjemo shvaćati svu njihovu vrijednost. A da ne brojimo otkrića koja su se izgubila. Mnogo prije Galileja, Eratosten, u III. stoljeću prije Krista, znao je da se Sunce ne okreće oko Zemlje. Zatim se sve izgubilo za više vijekova.


GALAKTIČKO ČOVJEČANSTVO

-U vašim ste djelima napravili razliku između inteligencije i svijesti. Kažete da bi se mogle naći inteligencije koje ne bi bile svjesne. Možete li nam to objasniti? J. H. -Još jednom napominjem, ja nisam pozvan da ocjenjujem te kategorije. Meni se jednostavno čini da je svijest rezultat inteligencije koja je stigla na određeni stupanj razvoja. Ovdje ne govorim o pridodanoj duši, to se samo po sebi razumije. Ipak mi se čini da svaki antropomorfni pristup problemu izvanzemaljskog života vodi neizbježno u slijepu ulicu. -Možda mislite na način na koji film prilazi tim temama? J. H. -Zašto smatrati ljude glupima? Ne postoji nikakav razlog da E.T., lik iz Spielebergova filma, sliči antropoidima kakvi smo mi. Ne poznajem ništa učinkovitije za zagluplji-vanje kinematografske dvorane, nego da se projicira naša "ljudskolikost" sve do ruba svemira. -Istraživanje SETI podrazumjeva, dakle, osobito razvijen osjećaj Drugoga? J. H. -Ne treba popustiti, naime, tim iracionalnim strahovima koji sliče strahu od stranoga, strahu od drugoga. Reći ćete mi da je to ponašanje urođeno. Bez sumnje je to točno. Već su praljudi nastojali zaštititi svoj genetski kapital odbijajući nepoznate. Tražiti ono što nam sliči ne vodi ničemu. Vjerojatno se radilo o intuiciji kod mladoga sovjetskog znanstvenika koji je predložio, evo već prije trideset godina, da se klasificiraju izvanzemaljske civilizacije prema količini energije kojom vladaju. Nikolaj Kardašev je 1964. godine

JEANHEIDMANN 41

zamislio da bi civilizacije tipa I bile u stanju ovladati energijom koju emitira zvijezda slična našem Suncu, a koju prima njihov planet. Zemaljska civilizacija će moći odgovarati toj definiciji za stotinjak godina. Civilizacije tipa II vladale bi cijelom energijom svoga "Sunca", što je energija tisuće milijarda puta veću od one koju mi koristimo.

- A kako spriječiti da se ne izgube neke zrake tog "Sunca" u svemiru? J. H. -Znanstvenik Freeman Dyson zamislio je konstrukciju koja bi potpuno omotala središnju zvijezdu kao kugla polumjera koji odgovara udaljenosti Sunca od Zemlje. - Bilo bi nemoguće ne otkriti konstrukciju takve veličine kada bi postojala, zar ne? J. H. -Japanac Jun Jugaku, koji radi na projektu SETI, analizirao je izvore infracrvenog zračenja koje snima satelit IRAS {Infra-Red Astronomy Satellite. Njegova je namjera bila da utvrdi jesu li neke od njih civilizacija tipa 2. On je predložio nekoliko kandidata, no zapravo nije znanstveno dokazao ono što je tvrdio. - Kako je Dyson konkretno zamišljao zadržati svu sunčevu energiju? J. H. -Zamislite da je Zemljina staza oko Sunca tako natrpana satelitima da se mogu međusobno povezati i oblikovati čvrstu strukturu. Opremljen solarnim kolektorima, taj bi pojas omogućavao da se bolje iskoristi energija naše zvijezde. Dysonova kugla polazi od te zamisli.


- Misle li astronomi da će čovječanstvo jednoga dana doseg nuti taj stupanj civilizacije? J. H. -Ako se prije sami ne uništimo, da. Ipak, vidim dva uvjeta potrebna da se to postigne. Ponajprije, opća ekonomska razina mora biti dovoljna kako bi bila moguća takva ulaganja. Zatim je potrebno da kulturna razina prođe istu evoluciju. Kada vidimo kako neki narodi životare, možemo biti pesimistični. Nije posve besmisleno misliti da kultura može nestati, to se već dogodilo na nekim mjestima. - Koji je tip III? J. H. -Civilizacije tipa III bile bi u stanju koristiti energiju cijele svoje galaktike. Ako neka takva civilizacija postoji u galaktici Andromeda, udaljenoj tri milijuna svjetlosnih godina, naši bi radioteleskopi mogli uhvatiti signale koji dolaze od sto milijarda zvijezda! Teško je u tim uvjetima proći nezapaženo. - A ako smo sami u svemiru? J. H. -Ako zaključimo, nakon što smo pročešljali sva područja neba tijekom više desetaka godina, da smo sami u svemiru, osjetit ćemo ono što sam ja nazvao "kozmičkom tremom". Neće li naša dužnost tada biti da štitimo, i to svim sredstvima, ono što nam je dano da imamo u svome vlasništvu, to jest inteligenciju? Hoćemo li moći zadržati isto samoubilačko ponašanje ako imamo dokaz da bi naš nestanak značio gašenje posljednje svijeće u tami? Naravno, nestanak ljudske vrste ne bi spriječio da se neka druga vrsta na Zemlji naglo izbaci na vrhunac evolucije. Moglo se pretpostavljati da su neki dinosauri, kao Stenonikosaurus inequalis, posjedovali sklonost inteligenciji...

JEAN HEIDMANN 43

-To jest? J. H. -Samo sklonost, zasnovanu na tri osnovne crte: dva velika oka dobro usmjerena za stereoskopsko gledanje što omogućava da se plaše svoje okoline; relativno veliki mozak za njihovu visinu od jednog do dva metra, što osigurava učinkovitu obradu informacije; dvije prednje noge slobodne, s rastavljenim prstima, što im omogućava rukovanje predmetima. Te su značajke omogućile Homo erectusu da poduzme svoj razvoj. No, pad jednog asteroida, prije šezdeset i pet milijuna godina surovo je dokrajčio dinosaure i oslobodio put sisavcima. -Jesmo li sigurni, danas, u taj scenarij? J. H. -Približno. Otkriven je jedan krater promjera dvjesto kilometara na sjeveru poluotoka Yucatan, čija je polovica bila pod vodom, i tragovi iridija, nepoznatog na Zemlji. Komadi izbačeni pri tom sudaru nađeni su čak u Kanadi. Analiza kristala u stijenama govori o pravoj kataklizmi u vrijeme koje nas zanima. Sudar asteroida mogao je prouzročiti opći poremećaj klime zbog nazočnosti prašine koja je zamutila atmosferu i spriječila biljkama fotosintezu. Lišeni bilja, dinosauri su, većinom biljožderi, možda umrli od gladi. To je jedan od mogućih scenarija. Drugi scenarij daje prednost divovskoj vulkanskoj aktivnosti koja je navodno dovela, na isti način, do klimatskih promjena, kobnih za vrste, a osobito za velike dinosaure. -Mislite li da se inteligencija razvija čim su uvjeti povoljni ? J. H.-Da. A izumiranje dinosaura nije bila jedina nevolja s kojom se život morao suočiti na Zemlji. Prije dvjesto i dvadeset milijuna godina izgleda da je nestalo 95 živih vrsta.


Ovdje se ne misli na neku kozmičku katastrofu. Navodno se Pangea, tada jedini kontinent, rascijepao na dvoje, prouzro-čivši vrlo teške poremećaje. No popis katastrofa ovdje ne prestaje.

- Ipak, ne bi nas trebalo obeshrabrivati! J. H. -Vrlo mi je žao što vam moram reći da se sljedeća katastrofa neće dogoditi za dvadeset ili sto milijuna godina, nego za sto godina ili za tisuću godina. I ne radi se o "proricanju", nego o vjerojatnosti! - Mislite na nuklearnu katastrofu? J. H. -Nuklearnu, učinak staklenika, zagađivanja svih vrsta, genocide, itd. Prijetnje ne nedostaju. - Inteligencija bi, dakle, proizvela uvjete svoga vlastitog nes tajanja... J. H. -S druge strane stvorila je uvjete svoga preživljavanja i svoga razvoja. Apsolutno govoreći, nije presudno to što bi ljudska vrsta nestala, jer se zna da će biti zamijenjena. Žohari, škorpioni ili neki drugi će prevladati. - Zašto to kažete? J. H. -Kako bi ljudi osjetili strah dok još ima vremena. Te će nas gadne životinje naslijediti -možda ne gadnije životinje od nas, uostalom. Priznajte da nas ta perspektiva i te kako može užasnuti i baciti u očaj! - Prirodoslovac Theodore Monod misli da ljudska vrsta ima

JEAN HEIDMANN 45

vrlo male izglede da se izvuče. On zamišlja da će glavonoš-ci, kao hobotnica i lignja, izaći sutra iz vode i zauzeti naše mjesto.

J. H. -Nitko ne procjenjuje točno opasnosti kojima smo izloženi. Ipak, kakva bi to bila zbrka da se ta pustolovina zaustavi! Čovjek je jedina životinja obdarena inteligencijom koja nije u stanju inteligenciju koristiti inteligentno. NEKOLIKO NAPOMENA

- Malo prije ste izrazili žaljenje što je NASA prestala po državati SETI. Nije li to za vas neka vrsta nepriznavanja? J. H. -Zabranjujući NASA-i da duže podržava naše projekte, Kongres je osudio SETI. Američki institut je apelirao na privatne donacije. Sigurno je da je Kongres učinio veliku kulturološku pogrešku. Kasnije sam doznao da je NASA bila u istoj proračunskoj liniji kao i gradski stanovi i ratni veterani! Nezdravi stanovi, vijetnamski borci i osvajanje svemira se nalaze tako svake godine ruku pod ruku. A što da odgovorite onome koji vam kaže: "Zašto financirati toliko skupe programe putovanja u svemir, kad ljudi nemaju od čega stanovati na Zemlji?" To je neobranjivo. - Koje je stajalište Francuske?

J. H. -Prije četrdeset godina SAD su započele prvo slušanje, a većčetrdeset godina Francuska odbija dati službenu potporu tom pothvatu. I ne samo Francuska! Stajalište SAD-a dokazuje da smo uvijek na milost i nemilost promjeni mišljenja.


-Ipak ste veliki dio vašega života posvetili slušanju neba. J. H. -Ah, da! Veliki radioteleskop u Nancayu kojeg ste posjetili, posvećen je mnogim područjima astrofizike. On je, uostalom, i bio građen za proučavanje galaktika, a ne za primanje poruke od neke izvanzemaljske civilizacije. No, zgodno je podsjetiti na slavno pitanje što nam ga je postavio general Charles de Gaulle nakon svečanog otvorenja 1965. godine: "Vi s vašom velikom spravom, možete li mi reći je li istina da su Rusi otkrili izvanzemaljske radiosignale?" U svijetu se istraživanje SETI vodi u okviru sveučilišta te osobito zahvaljujući privatnim donacijama. -Zašto? J. H. -Bogati i velikodušni američki mecene možda se nadaju da će se sutra krstiti na Marsu neki krater, neki novi teleskop ili neka galaktika njihovim imenom. Njih će također valjati zamoliti za financiranje održavanja teleskopa u Nancayu, kojemu je ono hitno potrebno. No, činjenica je da je NASA, prije nego se povukla iz projekta SETI, pomogla unapređenju istraživanja o postojanju izvanzemaljskoga života. Prije nego su fondovi bili srezani 1993. godine, svake je godine bilo odobreno dvanaest milijuna dolara projektu SETI! -Predbacuju li Amerikanci projektu SETI izostanak rezultata? J. H. -Samo se po sebi razumije da SETI pokriva cijeli skup osnovnih istraživačkih programa koji, možda u prvo vijeme, ne donose senzacionalne novosti. No, istraživanje Aleksandra Volte 1800. godine o baterijama bilo je iste prirode, a danas nitko ne može živjeti bez električne struje.

JEAN HEIDMANN 47

- Neosporno je da nakon Gagarina 1961. i Armstronga 1969., moderne države posjeduju "astronomsku svijest", što je neophodan uvjet za definiranje istraživačkih programa, investicijskih programa, itd. J. H. -Za cijelo to vrijeme, utrka u osvajanju neba bila je usko vezana uz nacionalni prestiž, što je koristilo istraživanju. Francuska država bila je ponosna što ima u Nancayu najveći radioteleskop na svijetu. Dolazak Amerikanaca na Mjesec sastavni je dio hladnoga rata, a prvi je Armstrongov korak zapravo simbolizorao pobjedu zapadnoga svijeta nad komunističkim blokom. No, svijet se promijenio, države traže nove motivacije za financiranje skupih istraživačkih programa. Nemojmo zaboraviti da su teleskopi Hubble i Chandra ovaj posljednji služi za hvatanje rentgenskog zračenja i upravo je lansiran koštali dvije do tri milijarde dolara svaki! -Može li se računati na promjenu mentaliteta ili strategije da se ponovo nastavi ambicioznije istraživanje?

J. H. -Bi li se danas gradio uređaj poput velikog teleskopa opservatorija u Meudonu, koji je bio svečano otvoren prije stotinu godina i koji je naciju morao koštati cijelo bogatstvo? Mislim da ne bi. Da se vratimo na SETI, potpora NASA-e pokrenula je nove poticaje kod istraživača cijeloga svijeta. Mi smo, moj kolega Francois Birauld i ja, pokušavali uključiti centar u Nancayu u taj pothvat, stupiti u usku suradnju s ljudima iz Kalifornije, iz Bologne, koji su bili osobito aktivni na tom području, ili onima iz Australije, no smijali su nam se u lice. Francuska se, dakle, sama prognala iz tog međunarodnog istraživanja, dok se je SETI Institut iz Kalifornije povezao sa skupinom koja se formirala oko teleskopa u Parkesu, u Australiji. Rezultat: budući da je nacionalni opservatorij, centru u Nancayu prijeti zatvaranje. Ista je stvar s druga tri nacionalna opservatorija: vrh du Midi u


Južnoj Francuskoj, zatim opservatorij u Haute-Provence gdje je učinjen divovski korak za čovječanstvo, kad je ondje otkriven prvi planet koji kruži oko zvijezde 51 Pegaz, a koja je u svemu slična našem Suncu. I, na kraju, Cerga blizu Grassea sa svojim izvrsnim Schmidtovim teleskopom.

-Zašto su svi oni na jugu? J. H. -Zbog klime.

-Zašto ih se želi zatvoriti? J. H. -Kako bi se moglo financirati Very Large Telescope, slavni VLT što ga Europljani grade u Čileu. Riječ je o četiri teleskopa promjera osam metara svaki, povezanih zajedno kako bi simulirali jedan teleskop promjera šesnaest metara. To je ambiciozan i hvalevrijedan projekt, naravno, no ne opravdava zatvaranje četiriju nacionalnih teleskopa koji dobro funkcioniraju. Ja nisam u upravi pa ja, dakle, ne mogu znati je li odluka o zadržavanju tih četiriju teleskopa uz VLT financijski razumna. U nedostatku uvjerljivih dokaza nastavljam misliti da bi bila greška zatvoriti ih. Prvo stoga što će opservatoriji uvijek služiti za usavršavanje istraživačkih instrumenata koji će olakšati rad astronoma na VLT-u. Zatim, oni predstavljaju obrazovne centre za istraživače. Uostalom, bilo bi dovoljno da se Nijemci povuku iz tog projekta u Čileu pa da Europljani također odustanu: Francuska tada ne bi više raspolagala niti VLT-om niti svojim nacionalnim opservatorijima. Baš bi nam to trebalo! -To istupanje Francuske, to povlačenje NASA-e vas ipak nije spriječilo da radite?

J. H. -Srećom, radioastronomi nalaze privatne potpore ili

JEAN HEIDMANN 49

potpore sveučilišta, kako bi nadoknadili institucionalna izostajanja. Evo, prije tri mjeseca SETI Institut se povezao s elektroničkim laboratorijem sveučilišta Berkeley, radi proučavanja projekta radioteleskopa koji bi služio isključivo za SETI. Zamislite teleskop ukupne površine jednog hektara, pravi rekord, sastavljen od tisuću parabola promjera dva i pol metra, sličnih onima koje nalazimo na tržištu, međusobno povezanih putem računala, tako da cjelina može interfe-rometrijom gledati nebo istovremeno u sto raznih pravaca! S elektronskog stajališta, to je vrlo težak zadatak. No, laboratorij sveučilišta Berkeley jedan je od najpozvanijih da uspije u tom izazovu. Projekt bi trebao dati rezultate tijekom sljedećih pet godina. Do tada će se možda otkriti planet na kojem se nalaze oblici života.

-Tko stoji na čelu toga projekta?

J. H. -Amerikanka Jill Tarter koja već godinama nosi SETI na svojim rukama. Radi se o izvanrednoj ženi i znanstveniku. Njome se Jodie Foster inspirirala kad je snimila film Contact. Svakako ima dosta nevjerojatnosti u tom filmu, znanstvenih pogrešaka, no namjera je bila za pohvalu. Iako je kraj pomalo groteskan... -Astronomija je disciplina koja ne poznaje granica...

J. H. -Nazočnost teleskopa na sve četiri strane planeta obvezuje nas očito da putujemo ne brineći kome će pripasti otkrića do kojih ćemo doći. Ona će biti vlasništvo cijelog čovječanstva. A da i ne govorimo o kongresima na kojima se susrećemo na raznim mjestima, kako bismo iskušali i proširili naša razmišljanja, naše intuicije. -Napreduje li istraživanje istovremeno sa sumnjom?


J. H. -Što više godine prolaze, to imamo više pravo upitati se jesmo li sami u svemiru S jedne strane je to istina, no s druge strane valja podsjetiti da je istraživanje tek započelo. Nedavno otkriće novih planeta izvan Sunčevog sustava otvorilo je, malo prije smo to rekli, izvanredne perspektive. - A ako se odgovor dogodi za deset tisuća godina? J. H. -To je jedna od mogućnosti. U tom slučaju, SETI i oni koji su započeli taj pothvat bili bi pioniri. - Mislite li da je danas čovječanstvo u cjelini zaokupljeno va šim istraživanjem? J. H. -Da, na više načina, a uspjeh nekih filmova koji prikazuju bića koja su stigla iz svemira to dokazuje. No, istodobno, ispitivanja koja smo proveli da saznamo kako bi ljudi primili vijest o postojanju izvanzemaljske civilizacije pokazuju da nakon tri mjeseca oni više uopće na to ne bi mislili. - Tisak će povećati prodaju novina tijekom jednog ili dva mjeseca, zatim će se vratiti svojim preokupacijama... J. H. -Očito je da vijest o postojanju izvanzemaljske civilizacije neće značiti da će nas ta bića sutra posjetiti. Zemljani će biti razočarani! To nas, naravno, neće spriječiti da stupimo u vezu s "njima". - Uzevši u obzir broj zvijezda prisutnih u našoj Galaktici i u ostalima, vjerojatnost primanja neke poruke vrlo je velika. No, vi još niste ništa primili. J. H. -Talijanski fizičar Enrico Fermi prvi je iznio tu primjedbu. Zapravo, mogući broj planeta u svemiru koji bi mogli

JEAN HEIDMANN

biti "kolonizirani", ne dopušta nam pretpostaviti da postoji, ili da je postojala, na svakome od njih civilizacija usporediva s našom. Vrlo napredna informatička istraživanja su čak utvrdila suprotno. Izgledi da nađemo tragove života na jednoj od tih bezbrojnih zvijezda beskrajno su mali.

No, to očito nije razlog da prekrižimo ruke. Tehnologija svakih osam mjeseci udvostručuje učinkovitost, a u tim uvjetima teško je ne zamišljati da ćemo sutra uhvatiti poruku. Kažem "uhvatiti" radije nego "primiti", jer ovo posljednje podrazumijeva da bi inteligentna bića željela komunicirati s nama, što bi moglo značiti da ih mi zanimamo. Ono što mi jesmo možda ne zanima mnogo bića koja su stigla na stupanj tehnološkog razvoja koji mi ne možemo niti zamisliti. Jedan australski setiman je čak procijenio da bi E.T.-ji koje bismo mi otkrili bili prosječno dvije milijarde godina stariji od nas! Imamo mnogo više izgleda, rekao sam vam, da uhvatimo astro-tehnološke ispuste nego li smisaonu poruku, koja bi bila posebno upućena nama.

-Vi, dakle, mislite da ćemo prije ili kasnije uhvatiti neki signal?

J. H. -To je osjećaj što ga dijele istraživači SETI-ja. Kako su sredstva stavljena na raspolaganje astronoma veća nego nekada, može se opravdano nadati rezultatima u razumnome roku. Mogućnost otkrivanja planeta veličine Zemlje više se ne može osporavati. -Zar je Zemlja maleni planet? J. H. -U usporedbi s Jupiterom jest! Sve što smo mogli otkriti do danas su veliki, masivni planeti na kojima ne može postojati život. Zašto nismo pronašli te malene planete? Zato što naša tehnologija još nije dovoljno uspješna u tome.


- Jeste li, na bilo koji način, otkrili tragove života u svemiru? J. H. -Znamo da postoji oko sto i dvadeset različitih vrsta jednostavnih organskih molekula u međuzvjezdanome prostoru. Čak smo otkrili nazočnost molekule s već složenom strukturom od petnaestak atoma. Također imamo dokaz da je voda prisutna na nekim planetima, a vi znate da je to osnovni element za razvoj života kakvog poznajemo na Zemlji. Znamo, na primjer, da je bilo vode na Marsu tijekom njegovih prvih milijardu godina postojanja, i to ne samo vode, već možda i oceana na sjevernom dijelu planeta. Naša se pozornost danas usredotočuje na Europu, Jupiterov mjesec. - Zašto Europu? J. H. -Praktički smo sigurni da je taj mjesec, koji je velik poput našeg Mjeseca, potpuno pokriven ledenom korom. - Uzima li vaše istraživanje u obzir neidentificirane leteće ob jekte, slavne NLO-e? J. H. -Već se godinama izjašnjavam, objavljujem članke u specijaliziranim časopisima, ali isto tako namijenjenima širokoj javnosti, kako bih objasnio što je to SETI, koja su moja istraživanja te nikada nisam odbijao govoriti o tome. Mislim čak da je to jedna od obveza znanstvenika da izvijeste porezne obveznike na koji se način troše njihovi porezi. No, kada me se poziva da govorim o NLO-ima, a to se ponekad događalo, radije odbijam. Posljednji put kada sam se dao namamiti u stupicu, bilo je to u jednoj televizijskoj emisiji. Voditeljica nije vodila računa o našim dogovorima te sam morao uživo napustiti studio. Na temu NLO-a nećete u meni naći vrlo razgovorljiva astronoma.

JEAN HEIDMANN 53

- Dakle, danas je moguće razmatrati pitanje izvanzemaljaca, a da se ne govori o NLO-ima? J. H. -To je neophodno. Do danas ne postoji niti jedan slučaj NLO-a koji bi bio dovoljno znanstveno utemeljen za dokazivanje da taj objekt dolazi od izvanzemaljske civilizacije. Ne kažem da ne bismo mogli sutra primiti neosporan dokaz, no to se još nikad nije dogodilo. - Ne postoje li predrasude kod astronoma koje bi ih odvratile od tih pojava? J. H. -Nemojte u to povjerovati. Poznajem astronome koji se strastveno zanimaju za ta pitanja i koji mi čak predbacuju zašto se time ne bavim. Ja sa svoje strane vjerujem da su NLO-i sastavni dio, s drugim divnim pričama, arsenala koji služe onima na vlasti za dezinformiranje i nastavljanje zbunjivanja široke javnosti. To je način da se spriječi građane da inteligentno razmišljaju. - No, čemu odgovara, po vašem mišljenju, ta želja da se na nebu vide leteći neidentificirani predmet? J. H. - Ja, naravno, nisam protiv činjenice da nekoga zanima postojanje izvanzemaljske civilizacije, možete si misliti! No, čemu izabrati lažni trag? I još se svjesno podržava to miješanje pojave NLO-a i istraživanja SETI. Sjećamse da su američki predstavnici čak odbili glasovati za proračun od šest milijuna dolara za SETI, tvrdeći da Amerika već sada posjeduje dokaz da su izvanzemaljci već među nama! - Je li vam ta zbrka učinila velike štete? J. H. -Goleme. I nemojte misliti da se znanstvenici s koji


ma se družim nisu također zabavljali podržavajući taj nesporazum. Jednoga sam dana u kantini sreo jednog od rukovoditelja iz Nancaya koji mi je rekao da su krediti namijenjeni za SETI obustavljeni. "SETI je gotov", rekao mi je. "Oh! Mali zeleni!" Takve riječi u ustima znanstvenika iz jednog od glavnih centara radioastronomije na svijetu: ne, to nije moguće prihvatiti! Zapamtite, slučaj s NLO-ima nije izoliran, a prigode da se javnost dezinformira su mnogobrojne. Gledajte kako jedan dio Amerike danas luduje za tom teorijom kreacionizma, koja sa znanstvenog stajališta ne vrijedi ništa...

-Sto mi to tražimo preko NLO-a, preko izvanzemaljaca? J. H. -Ja nisam ni sociolog ni psihijatar, nego astronom. Upitajte radije moga kolegu Pierrea Lagrangea, profesora na Rudarskom fakultetu, koji se zanima za sociološku dimenziju pojave NLO-a. On će vam reći da ta znatiželja odgovara nekoj dubokoj želji čovječanstva. Kao znanstvenik, čak i kad bi postojao samo jedan planet na kojem se uspio razviti život, dužan sam ga tražiti. RADIO-ZAGAĐENJA

- U knjizi Intelligences extra-terrestres navodite kako ste jednom povjerovali da ste uhvatili poruku. Pod kakvim se okolnostima to dogodilo? J. H. -Tada sam promatrao "grumenaste" galaktike s VLA-om, Verry Large Array, u Novom Meksiku. Moja avantura SETI još nije bila započela. Brojao sam radiovalove koji su dolazili s tih dalekih galaktika te sam izradio karte

JEAN HEIDMANN 55

koje su mi pružale mnoge informacije. A zatim, jednoga dana, jedna je karta signalizirala nepoznati radioizvor. Kada sam je usporedio s fotografskim snimkama tog dijela neba koje sam imao, moja je karta otkrila da se otkriveni izvor poklapa s jednom zvijezdom solarnoga tipa. Tada sam pojačao promatranja te je izgledalo da se moje otkriće potvrđuje. Mišljenje mojih kolega bilo je, naprotiv, vrlo suzdržano: "Zvijezda solarnoga tipa koja emitira radiovalove, to je čudno", rekao mi je jedan. "Ne raspolažete li ranijim promatranjima?", upitao me je drugi. Malo pomalo, i pored tog pomanjkanja oduševljenja, morao sam si reći da bi taj radioizvor mogao biti umjetan. Poznavajući udaljenost zvijezde i primljenu jačinu radiovalova, moglo se zaključiti da oni koji su nam eventualno poslali taj signal, raspolažu radioteles-kopom promjera tristo milijuna kilometara!

-Da bi emitirali ekvivalent onoga što ste vi primili? J. H. -Tako je. Bez sumnje, moglo se zamisliti neku spravu te veličine, no ipak, mislio sam da je moja pretpostavka malo pretjerana. Trebale su mi, dakle, dodatne informacije da bih saznao jesam li na krivome tragu. No, za promatranje velikim instrumentima, potrebno je projekt predati odboru za programe koji odlučuje o interesu za vaš predmet. Nisam mogao poslati projekt dajući do znanja da sam primio izvanzemaljski signal. Nitko me ne bi shvatio ozbiljno, odbili bi me. -Kako ste tada postupili? J. H. -Većje prošlo više godina otkako sam primio taj signal te sam mislio: ako ne djelujem brzo, signal će prestati, a mojom će krivnjom čovječanstvo izgubiti prigodu da analizira izvanzemaljsku poruku. Dakle, mislio sam da je najbolje


pisati nekolicini kolega koji su pratili moja istraživanja o grumenastim galaktikama, posebno direktoru VLA, zahvaljujući kojemu sam dobio svoje prve rezultate i kojim sam se mislio ponovo poslužiti. On je prihvatio pomoći mi i provjeriti sve podatke koje sam dao o lokaciji tog signala. Uistinu, pokazalo se da zvijezda nije bila savršeno smještena u središte radioemitiranja! Radilo se o slučajnome rasporedu: jedna se zvijezda u našoj Galaktici našla gotovo točno na pravcu jedne daleke galaktike odakle je zračenje krenulo -s galaktike udaljene milijardama svjetlosnih godina od naše. Tada sam odlučio ostaviti se toga.

-Je li to bilo veliko razočaranje? J. H. -Svakako. Da se mogla utvrditi umjetna priroda poruke, nema sumnje da bi mi dodijelili Nobelovu nagradu. No, isto tako su me mogli ubiti. To sam iznio nešto ranije jednom kolegi, u Nizozemskoj, kad smo išli na neki kongres. Sjećam se da je toga dana kišilo te da sam sjeo kraj njega u autobusu i rekao mu: "Izgleda da imam radiosignal sa zvijezde solarnoga tipa!" On je poskočio sa svog sjedala, no ja sam mu rekao da još ne mogu o tome govoriti jer još nisam sasvim siguran u sebe. Još vidim njegovo uzbuđeno lice! Bio je to lijep trenutak. -Zasigurno je bio iznenađen? J. H. -Mislim da je bio potpuno spreman vjerovati mi. Ako danas otkrijemo signal, to otkriće neće biti stvar astronoma nego jednog superračunala. Sustav SETI at home funkcionira na primjer s dragovoljcima koji su prihvatili staviti svoja računala na naše raspolaganje u vrijeme kada se oni njima ne služe. Partneri projekta SETI primaju preko interneta dio podataka dobivenih u Arecibu, kao i program potreban

JEANHEIDMANN 57

za automatsku analizu signala. Nakon analize rezultati se šalju u kodiranom obliku, da bi se izbjeglo gusarstvo, u su-perračunalo u Arecibo. Blizu milijun dragovoljaca je prihvatilo sudjelovanje u pothvatu. Za ono što su do danas napravili trebalo bi pedeset tisuća godina analizanja samo tim sustavom. A sve to, zapravo, da bi se oslobodilo radio-smetnji.

-Odakle taj zanos ? Zar svatko misli da će upravo njegovo računalo uhvatiti signal?

J. H. -Vjerojatno. A kako signal ne dolazi, brzo se obeshrabruju No, većina ustraje, te se tako oblikuje superraču-nalo na razini cijeloga planeta. Lijepo pokazivanje duga nosa američkom Kongresu. -Vi očekujete da SAD podrži SETI, a istovremeno kažete da je radio-zagađenje toliko da se više ništa ne može čuti...

J. H. -Mi smo doista okruženi sve većim brojem satelita oko Zemlje koji upućuju radiovalove prema tlu. Vašim mobitelom šaljete svoj radiosignal prema satelitima, kako bi ga oni pojačali, prenijeli drugim satelitima koji će ga vratiti na Zemlju vašem sugovorniku na drugom kraju svijeta. Na kraju to stvara pravu radio-barijeru oko Zemlje. Jeste li pokušali gledati zvijezde usred dana? To je vrlo teško. Više nećemo moći uhvatiti niti jedan signal iz svemira kroz taj parazitski zastor. Shvatite, kad biste pustili vaš mobitel da padne na Mjesec, unatoč njegovoj slaboj snazi to bi bio radio-izvor prve kategorije, kakav ne poznajemo u svemiru. Pa ipak, Mjesec je udaljen od Zemlje samo četiristo tisuća kilometara, a vaš mobitel emitira samo jedan vat ili dva vata, dok sateliti emitiraju kilovate i nalaze se samo deset tisuća kilometara od nas! Dakle, nazočnost tih satelita čiji broj neprestano raste, potpuno ometa naše slušanje. Govori se također


o skorom slanju osamdeset satelita u svemir kako bi napravili neprekidnu mrežu oko našega planeta, i još mnogih drugih. Tako ćete uvijek imati iznad vaše glave dva ili tri satelita. Telekomunikacije će se time znatno poboljšati. Za radioastronome, to će biti crna rupa! - Zemlja više nije idealno mjesto za promatranje... J. H. -Nimalo. Radioastronomija će uskoro biti nemoguća na Zemlji zbog prevelikog broja satelita koji kruže na stazama oko Zemlje. Oslijepivši, čovječanstvo neće moći istraživati ili promatrati svemir radiovalovima. To nas podsjeća na katastrofu dinosaura. Njihovo se nebo smračilo: erupcije prašine koje su uslijedile nakon pada asterioda zapriječile su sunčevoj svjetlosti da stigne do površine zemlje. Tada su nestale biljke. - Postavljaju li se sateliti na neku posebnu stazu ili ih pak ima posvuda? J. H. -Baš posvuda. - I ne sudaraju se?

J. H. -Staze su izračunate tako da se oni ne sretnu. No zasigurno će do toga doći. - Dakle, već je toliko satelita oko Zemlje? J. H. -Godišnje se lansira tisuću raketa. Htio sam reći da je sve gore i gore, no jednostavno je sve bolje i bolje. Ipak, riječ je o tehnološkom razvoju važnom za čovječanstvo. - A tko lansira sve te rakete?

JEAN HEIDMANN 59

J. H. -Amerikanci, Rusi, Japanci, Francuzi, Kinezi sada i Sjeverna Koreja... -Sigurno su potrebni strogi i precizni međunarodni sporazu mi bi se izbjegao susret tih satelita?

J. H. -Međunarodno udruga telekomunikacija sastaje se svake tri godine tijekom tjedan dana. Tri tisuće predstavnika nađu se potpuno zatrpani poslom te onaj koji uspije ne zaspati ima zadnju riječ i dobije frekvencije za sebe. To je rat, grabež! A na tri tisuće predstavnika samo je trideset jadnih radioastronoma, bez odgovarajućih sredstava, koji ne mogu privući pozornost svojih kolega na opasnosti vezane uz zasićenje našega prostora oko Zemlje To je strašno! -Koje je debljine pojas geostacionarne staze?...

J. H. -Od deset tidsuća do trideset i šest tisuća kilometara visine iznad razine mora. Dakle, era radioastronomije koja je započela prije pedeset godina, i koja nam je otkrila poza-dinsko zračenje, pulsare itd. je završena. Uskoro ćemo biti potpuno slijepi, a istraživanje SETI tapkat će na mjestu. Evo zašto se zalažem da bismo, za deset ili dvadeset godina, raspolagali mjestom u Sunčevu sustavu odakle ćemo još moći čuti svemir radiovalovima. RADIOTELESKOP NA MJESECU

-Vrijeme je da govorimo o vašem lunarnom opservatoriju.

J. H. -Realizacija tog projekta pretpostavlja znatna ulaganja, onoliko koliko su Amerikanci utrošili za misiju Apollo.


Tada smo bili usred hladnoga rata! No, rekao sam vam, osvajanje svemira više ne može koristiti natjecanju između Rusa i Amerikanaca.

-U čemu se sastoji vaš projekt? J. H. -Naša je zamisao da zaštitimo, dok je još vrijeme, drugu, sa Zemlje nevidljivu stranu Mjeseca. Naime, zbog njena položaja, valovi koje emitira Zemlja i njeni sateliti ne dosežu do nje. -Oni prolaze daleko od nje? J. H. -Točno. Postoji s vremena na vrijeme neka planetna sonda koja se prošeće iza Mjeseca, no ti radiovalovi nisu česti te se mogu nadzirati. - Trebali biste, dakle, postaviti svoje instrumente na drugu stranu Mjeseca? J. H. -Treba raditi postupno. Najprije ćemo poslati eksperimentalni radioteleskop za provjeravanje da ne postoji nepoznati izvor radiovalova koji bi mogli ometati naše slušanje. Ako je pokus pozitivan, poslat ćemo deset puta veći radioteleskop. I tako dalje. To je operacija na dugi rok koja može trajati cijelu jednu generaciju. - Tko je protiv tog projekta postavljanja radioteleskopa na Mjesecu? J. H. -Znanstvenici, a radioastronomi posebno, nisu uvijek jako svjesni koliki je ulog. Oni koji promatraju Sunce primaju tako snažne radiovalove da im nazočnost parazita ne smeta. Dakle, oni nisu ti koji će poduprijeti naš projekt. Oni

JEANHEIDMANN 61

koji promatraju galaktike ili pulsare sigurno su vrlo zainteresirani, no nadaju se da će se uskoro naći rješenje njihova problema. Međutim, to rješenje ne postoji na Zemlji. A kako se zagađenje povećava, oni će uskoro biti potpuno onemogućeni u svom istraživanju. Ne vjerujem da su potpuno svjesni opasnosti. Radikalno je rješenje otići iza Mjeseca i ja ustrajno govorim da treba odmah poduzeti mjere zaštite. Ako budemo čekali dvadeset godina, a da ništa ne učinimo, riskiramo da se industrijalci smjeste prije nas i da započnu golemu eksploataciju i zagađivanje Mjeseca.

-Iz kojih se razloga industrijalci zanimaju za Mjesec?

J. H. -Da bi njihova telekomunikacijska mreža bila još uspješnija. Da bi eksploatirali helij-3 koji bi nas u dalekoj budućnosti mogao snabdijevati čišćom nuklearnom energijom. Da bi našli vodu... -Ima li vode na Mjesecu?

J. H. -To još nije dokazano, no razmatra se mogućnost postojanja šest kubnih kilometara vode u obliku leda. Tada će to biti najskuplje zemljišno dobro koje poznajemo! Zamislite što bi predstavljalo šest kubnih kilometara lunarnoga leda! Kako biste htjeli da to industrijalci propuste! -No, što predstavlja šest kubnih kilometara leda?

J. H. -Na Zemlji ne mnogo, ali na Mjesecu Sa šest kubnih kilometara, možete planirati stalne baze, proizvesti gorivo za rakete, kisik, uzgajati biljke... -Je li NASA napustila svoje projekte ponovnog slanja ljudi na Mjesec?


J. H. -Projekti zasigurno postoje. Znam da se govori o postavljanju optičkog teleskopa kojemu, po definiciji, ne smetaju radiovalovi. No, bit će drugih poteškoća vezanih uz nazočnost mjesečeve prašine koja je, čini se, ekstremno ljepljiva. Vidjeli ste sigurno one fotografije astronauta čiji su kombinezoni uprljani mjesečevom prašinom? - Ne postavljaju li ti projekti složene probleme na pravnoj razini? J. H. -Odgovori su različiti. Postoje znanstvenici koji bi željeli postaviti pravnu odredbu za zaštitu druge strane Mjeseca. Čini mi se da ne treba pretjerivati u našim zahtjevima na tom području, pod prijetnjom da ne dobijemo uopće ništa. Astronomi nisu ravnopravni u borbi s profitom. Najmanji komunikacijski satelit je investicija od više desetaka milijuna dolara. Moramo se upitati što moramo sačuvati na Mjesecu da bismo mogli nastavili naš rad u dobrim uvjetima. - Koji su, dakle, vaši zahtjevi? J. H. -Kao prvo, važno je da baza bude postavljena na tlu, najbolje u nekom krateru. Iako je smještena iza Mjeseca, mora ostati u kontaktu sa Zemljom, što znači da se mora nalaziti blizu vidljive strane. Tako krater Saha -nazvan po fizičaru iz Bangladeša s početka stoljeća, Meghnadu Sahau 1893.-1956. -u ekvatorijskom području, savršeno odgovara onome što tražimo. -Na što sliči vaš krater? J. H. -Krater Saha je kružnoga oblika, promjer mu je oko sto kilometara. U unutrašnjosti se nalazi nizina od lave, s malim planinama i malim kraterima svih vrsta. Zid od tri

JEAN HEIDMANN 63

tisuće metara visine zatvara cjelinu. Baza bi tako bila savršeno zaštićena od svih radioemisija s Mjesečeva tla. Uporno sam govorio mojim kolegama da mi nemamo nikakva prava "zahtijevati Mjesec", ako mogu tako reći, nego samo taj krater koji bi nam osigurao naš mir. No problem je što odgovorni često ne poznaju Mjesečevu geografiju i što im se mora objasniti zašto smo izabrali ovaj krater, a ne neki drugi Često se radi o radioastronomima koji proučavaju kvaza-re smještene na drugome kraju svemira i ne znaju gotovo ništa

o našem Mjesecu. Imao sam sreću što sam bio, u svojoj mladosti, astronom-amater te mi je Mjesec postao blizak. -Jesu li poslušali vaše sugestije? J. H. -Da! Te preciznosti su pokazale koliko je izbor kratera Saha bio prikladan za buduću radioastronomiju. Tako možemo zamisliti da će, zacijelo u bliskoj budućnosti, stalna automatizirana baza smještena na vidljivoj strani i na rubu skrivene strane, omogućiti povezivanje našega teleskopa tristo i pedeset kilometara dalje, na drugoj strani Mjeseca. Udaljenost nije problem. U stanju smo konstruirati vozila koja se mogu kretati po toj tvari nazvanoj regolit, kojim je pokrivena površina Mjeseca. Prigodom jednog od zadnjih putovanja Apolla, dva su astronauta na jednoj takvoj napravi prešli trideset i četiri kilometra. Za deset godina, neki još savršeniji robot moći će lako prijeći tristo i pedeset kilometara! -Zašto ne koristiti helikopter? J. H. -Na Mjesecu nema zraka! Stoga nam treba put koji bi povezivao radioteleskop s bazom. Pomno sam proučio kartu i nacrtao taj put. Naravno, izbjegavao sam, koliko je god to bilo moguće, zaobilaženja, nagibe veće od pet stup


njeva, a sve je to imalo izvanredan učinak na moje sugovornike. Da i ne govorimo da je na Mjesecu težina šest puta manja nego na Zemlji.

-Je li činjenica da se taj projekt ostvaruje umirila vaše sugovornike? J. H. -Stručnjaci svemirskoga prava su me do kraja podržali: zamisao da se postavi radioteleskop u krater Saha mirno napreduje. -Zar nije u interesu astronoma povezivanje s industrijalcima? J. H. -Naravno. Luna Corp., kojom upravlja industrija-lac-vizionar, predložila je da pošalje na Mjesec jedan Rover, robot opremljen dvjema televizijskim kamerama i solarnim baterijama, kojim bi privatne osobe mogle daljinski upravljati sa Zemlje. Postavite vaše upravljačko mjesto u muzeju de I"Air et de V Espace u Francuskoj ili u Space Museumu u Washingtonu, na primjer, te naplaćujete pravo korištenja upravljanja robotom na Mjesecu u trajanju nekoliko minuta. - To je sjajna ideja! J. H. - To je čak genijalna ideja! - Jedini je problem što baterije neće hvatati sunčevu energiju u lunarnoj noći... J. H. -Pa dobro, kada padne noć na Mjesecu, šalter se zatvara, to je sve. -No, zar nije jedan dio Mjeseca uvijek u sjeni?

JEAN HEIDMANN 65

J. H. -Ne, osim nekoliko dubokih kratera na polovima. Suprotno vjerovanju, strana koju mi ne vidimo nije nužno u sjeni. Tamo je posvuda četrnaest dana svjetlo i četrnaest dana noć. -Ne približava li se ova priča s robotom teledirigiranim sa Zemlje već nekoj vrsti svemirskoga turizma? J. H. -Jasnojeda će svemirski turizam pobuditi vrlo živo zanimanje u budućnosti. -Tako je zamislio Steven Spielberg u filmu Jurassic Park.

J. H. -Ako pokus bude pozitivan, industrijalcima će pasti na um i druge ideje za povećanja koristi od Mjeseca. Sveučilišta u SAD-u proučavaju projekte lunarnog Rovera, a proračuni još i ne postoje. Sprava koju su zamislili astronomi sa sveučilišta Mellon University teži dvije i pol tone i već je sasvim sama prešla stotine kilometara u velikim pustinjama Južne Amerike. No, postoje i one mnogo skromnije, veličine poput one što je šetala površinom Marsa. Izgleda da robots-ka telenazočnost ima sjajnu budućnost pred sobom. -Ne navode li ti razni projekti na pomisao da će taj Rover vrlo brzo voziti po Mjesecu?

J. H. -Kada se objavilo kvazi-otkriće leda na sjevernom i južnom polu Mjeseca, Luna Corp. je predložila financiranje prijevoza sprave koju je Mellon University usavršio i koja može otkriti i analizirati Mjesečev led. Ova suradnja između znanosti i industrije je dobrodošla: to je jamstvo da se razni projekti mogu realizirati u bliskoj budućnosti. -Postoje izgledi da ima leda jer su kometi vjerojatno bombar dirali Mjesec kao i Zemlju?


J. H. -To su vjerojatnosti koje uzimamo vrlo ozbiljno. Predložio sam Cosparu organiziranje međunarodnog simpozija u Nagoyi o tom projektu u krateru. -Što je to Cospar? J. H. -Svjetski odbor za svemirsko istraživanje, međunarodna organizacija visoke razine osnovana čim je započela svemirska avantura. Godine 1998., našlo se nas petnaestak, znanstvenika, istraživača, inženjera, pravnika, kako bismo postavili kamen temeljac te interdisciplinarne zgrade. Tada me je Međunarodna astronautička akademija zamolila da vodim jednu svemirsku studiju, virtualni kongres, o projektu radiomotrenja iza Mjeseca. Od četiristo upućenih poziva stručnjacima svih disciplina, primio sam sedamdeset potvrdnih odgovora. Taj posao mora biti završen za godinu dana, a cilj mu je da se napravi skup korisnih razmišljanja za sve one koji bi jednoga dana mogli sudjelovati u tom pothvatu Saha: NASA, ESA Europska svemirska agencija, Japanska svemirska agencija, industrijalci... -Kome pripada Mjesec? J. H. -U okviru Ujedinjenih naroda dva teksta određuju njegov status. Najprije je to Ugovor o načelima kojim se određuju aktivnosti država u istraživanju i korištenju vanjskoga prostora, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela nazvan Ugovor o vanjskome prostoru, iz 1967. godine, zatim Sporazum koji određuje aktivnosti država za Mjesec i druga nebeska tijela nazvan Ugovor o Mjesecu, iz 1984. godine. -Što određuju ti ugovori? J. H. -Sve države imaju pravo ići na Mjesec pod uvjetom

JEAN HEIDMANN 67

da o tome obavijeste Ujedinjene narode, koji će prethodno odlučiti je li misija potrebna. Bolje je izbjegavati predlaganje izgradnje nuklearne centrale na Mjesecu, naravno!

- No, kome, onda, pripada Mjesec? J. H. -Pravnici bi htjeli da je Mjesec dio svjetske baštine čovječanstva. To je izvrsna ideja koju ja pozdravljam. - Dakle, neće se naći privatno vlasništvo na Mjesecu?

J. H. -Ne. To je vrlo zanimljiva situacija. - No, kome pripada krater Saha?

J. H. -Ako pokažemo da bi taj krater u budućnosti mogao primiti jedan radioprijamnik, treba učiniti sve da se u međuvremenu netko tu ne smjesti. Naša generacija astronoma i sljedeća moraju osobito budno paziti. Ugovor o zaštiti Antarktika kao i Ugovor o morskim dubinama mogu nam poslužiti kao model na tom području. - Razlika je u tome što je potreban vrlo veliki broj doprinosa za izvedbu projekta, to ne može proći nezapaženo. J. H. -Nemojte se zavaravati! Neki milijarder može vrlo lako financirati lansiranje rakete koja bi nosila jedan Rover u pravcu Mjeseca. - Mogao bi to učiniti, a da nikoga ne obavijesti? J. H. -Tko bi ga mogao zaustaviti kada je već njegova raketa lansirana? Može se zamisliti da neka sekta odluči postaviti antenu na Mjesec za obavljanje svoje propagande.


- Bila to sekta ili ne, šokantno je zamisliti da bi sutra komad Mjeseca pripadao nekom privatniku! J. H. -To bi bilo sramotno. Zašto ne zamisliti još gore? Lažne tvrtke prodaju zvijezde, daleke galaktike. Za nekoliko tisuća dolara zvijezda će nositi vaše ime. Nitko neće moći spriječit; da turistička industrija sutra ne uzme za cilj Mjesec i ostale planete Sunčevog sustava. Primjer Antarktika nam dokazuje da se, čak i sa zaštitnim zakonodavstvom, ne može spriječiti neke privatne osobe da provedu tamo nekoliko dana, preko avanturističkih agencija. A, na nesreću, čim ti ljudi stupe nogom na led, počnu uništavati okoliš. - Smatrate naš planet Zemlju nekom vrstom "broda luđaka"? J. H. -Točno. U trenutku kada čovječanstvo pokazuje zanimanje za svemir, već smo u situaciji da ne čujemo više ni najmanji signal Carl Sagan je već primjetio taj paradoks još prije petnaest godina. SOLARNA LEĆA

- Te svakovrsne poteškoće vas ne obeshrabruju...

J. H. -Primit ćemo jednu poruku, zatim dvije, pa desetke, i morat ćemo birati između tih signala. Dat ćemo prednost onima za koje vjerujemo da potvrđuju postojanje tehnološki razvijene civilizacije. Analizom signala saznat ćemo mnogo, a osobito udaljenost tog planeta od našega, prirodu tog planeta i njegovo mjesto u vlastitu zvjezdanom sustavu. Ako je udaljenost sto ili tisuću svjetlosnih godina, morat ćemo odustati od putovanja pa čak i od slanja sonde. Putovanje bi trajalo stoljećima! Naši teleskopi također ne bi ništa otkrili.

JEAN HEIDMANN 69

-Baš ništa? J. H. -Možda bismo vidjeli malo svjetlosti. Tada bi nam spektroskopska analiza omogućila da otkrijemo nazočnost ozona na planetu o kojem je riječ. Ozon je dobar pokazatelj nazočnosti primitivnoga života. No, on nas ne obavještava o postojanju izvanzemaljske civilizacije. -Je li ozon pokazatelj fotosinteze? J. H. -Tako je. Može se eventualno otkriti klorofluorouglji-ke, slične onima što ih mi ispuštamo u atmosferu: to bi bio dokaz da se ta daleka civilizacija ponaša isto tako loše kao i mi prema svom okolišu. -Dakle, Mjesečev opservatorij nije dovoljan? J. H. -Moramo se opremiti jačim instrumentima. Projekt o kome ću vam sada govoriti započeo je moj kolega Talijan Claudio Maccone, inženjer u Alenia Spazio, talijanskoj svemirskoj industrijskoj tvrtki. Maccone polazi od činjenice da je Sunce golemi teleskop koji nam može poslati informacije iz najdaljeg svemira. Naime, Sunce je kuglasta masa koja, po Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, savija okolni prostor. To znači da kada neka zraka svjetlosti, neki radioval, prođu blizu Sunca, on će obvezno biti skrenut sa svoje putanje. -Tako sva tijela u svemiru skreću zrake koje prolaze u blizini?

J. H. -Naravno. Maccone, dakle, objašnjava da se, po Einsteinovoj teoriji, elektromagnetski valovi koje Sunce skreće, na kraju susreću u jednoj točki, kao da su prošli kroz leću. Evo, to je leća promjera milijun i četiristo tisuća kilometara koja može divovski povećavati!


- Na kojoj se udaljenosti nalazi "žarište" te divovske solarne leće? J. H. -Mjesto u kojem se zrake skupljaju nalazi se na udaljenosti koja je dvadeset puta veća od udaljenosti koja dijeli Neptun od Sunca. - Neptun je i onako s Plutonom najudaljeniji planet od Sunca! J. H. -Tako je. Položaj najbližeg žarišta procjenjuje se na petsto i pedeset astronomskih jedinica, petsto i pedeset puta udaljenosti Zemlja-Sunce. No, naravno, ako želimo iskoristiti tu solarnu leću, moramo staviti neku vrstu okulara iza objektiva. To je princip dalekozora: objektiv koncentrira zrake u jednu točku, te se, na mjestu gdje zrake konvergiraju, postavlja povećalo: okular. Na našoj shemi u prirodnoj veličini, valja, dakle, postaviti okular na mjesto gdje će se elektromagnetske zrake, koje Sunce skreće, uputiti i skupiti. - Okular će se postaviti na udaljenosti od petsto i pedeset as tronomskih jedinica, ali u kojem pravcu? J. H. -Okular treba postaviti na suprotnome kraju od mjesta gdje se nalazi zvijezda koju se promatra u odnosu na Sunce. A sve ne može proći bez nekih problema. -Smatraju li znanstvenici koji rade na programu SETI ozbiljnima te projekte solarne leće? J. H. -Claudio Maccone, koji je također tajnik Instituta za astrodinamiku u Torinu, lansirao je ideju o jednom simpoziju na kojem bi se podrobnije proučila mogućnost korištenja Sunca kao gravitacijske leće. Tako smo se okupili nas dvadesetak da bismo pokrenuli projekt misije ESA za slanje u

JEAN HEIDMANN 71

svemir tog glavnog dijela našeg budućeg uređaja. No, taj je projekt nazvan "Žarište" nažalost bio odbačen. Očito je da će se za njega morati pobrinuti sljedeći naraštaj astronoma projekta SETI.

-Je li taj projekt bio tehnološki odmah ostvariv? J. H. -Ne sasvim. Bilo bi nam potrebno dvadeset i pet godina da stignemo tamo gdje bi trebao biti postavljen okular, iza Sunca. Što znači da bi nam trebali vizionarski političari, hrabri, koji gledaju dalje od sljedećih deset godina. To nije tako jednostavno. Promatrani objekt Sunce leća Zemlja Žarište Svemirski teleskop okular Prema Claudiju Macconeu


- Što će trebati prevesti na to mjesto? J. H. -Pomišljamo na radioteleskop promjera petnaest metara: on bi proučavao decimetarske valove koje skuplja naša solarna leća. Ili još na infracrveni detektor. Tada bismo mogli dobiti dosta točnu sliku nekog planeta udaljenog stotinama svjetlosnih godina od Zemlje. No, pod jednim uvjetom, naravno: da se naš okular održi na dobrome mjestu. Stoga sam predložio da se koriste propulzori na plazmu koje su Sovjetu usavršili. Prednost je što mogu funkcionirati godinama, a da se nikad ne pokvare. Telekomunikacijski sateliti ih koriste za zadržavanje svog položaja. - Budući da su planet koji se proučava i Zemlja u pokretu, mora li se stoga okularni teleskop također kretati? J. H. -Da vam dam jedan primjer: kada se jednom stvori putem naše solarne leće i projicira na sto milijarda kilometara slika planeta sličnog našemu i smještenog sto svjetlosnih godina od Zemlje, ta bi slika imala promjer tri kilometra. Stoga nije nužno postaviti okular točno na mjesto gdje će slika biti projicirana i tamo ga držati. Pogon na plazmu nam to omogućava, interferometrijom optički sustav vrlo velike točnosti ćemo moći zadržavati radioteleskop na osi i na dobroj udaljenosti od njegove leće u odnosu na položaj planeta kojeg se proučava i našeg. - Hoće li zatim, slikama trebati dvadeset i pet godina da stig nu do nas? J. H. -Ne, nikako! One će nam stići, putem televizije, za samo tjedan dana. Tamo gdje smo ga mislili postaviti, okular je ipak izvan Sunčevog sustava, u području kometa.

JEAN HEIDMANN 73

- Kada biste raspolagali s dovoljno sredstava, biste li bez od laganja poduzeli ovu operaciju? J. H. -Zašto čekati? Za nekoliko ćemo godina lokalizirati stotine planeta sličnih našemu. Tada ćemo moći za proučavanje izabrati neki planet koji je po našem mišljenju značajniji od nekog drugoga te ćemo voditi okular sa Zemlje tako da uvijek zadržimo njegovu sliku. - Sto ćemo zapravo vidjeti?

J. H. -Dobiti ćemo tada sliku raspodjele kontinenata, mora, i mnoge druge dragocjene informacije. Čini mi se da će se čak i grad poput New Yorka moći detektirati zbog infra-crvenog zračenja što ga emitira svaka aktivnost tehnološkog tipa. Sigurno će se moći dobiti slika o njegovu cirkumpla-netnom okolišu i otkriti eventualna nazočnost metalne konstrukcije tipa Dyson, o čemu smo malo prije govorili: sve bi nas to obavijestilo o astro-tehnološkoj razini civilizacije koja se tu razvija. - Može li neki komet oštetiti taj okularni radioteleskop? J. H. -Ništa nije nemoguće na tom polju. Tada bi bilo potrebno dvadeset i pet dodatnih godina za slanje novog ra-dioteleskopa. Bez sumnje, postojat će brži načini putovanja, na primjer solarna jedra... Radi se o metalnom sloju koji se stavlja na plastičnu foliju od nekoliko četvornih kilometara, a služi za reflektiranje sunčeve svjetlosti ona ovdje igra ulogu vjetra koji tjera jedro. No, plastika je nekorisna mrtva težina. Talijani sada razmišljaju o postupcima iz nano-tehnologije da se izostavi plastika.


-U dva ste navrata govorili o Talijanima. Jesu li oni u vrhu istraživanja na tim područjima? J. H. -Postoji ta grupa iz Torina, pri Alenia Spazio. No, postoji i Torino Politecnico, slavna škola inženjera. Njegov direktor, Giancarlo Genta, danas radi na projektu šesteronož-nog Rovera s dvostrukom karoserijom koji hoda umjesto da vozi. Tu je također i Giovanni Vulpetti, predsjednik odbora Istraživanja međuzvjezdanog prostora Međunarodne astro-nautičke akademije. Svi oni čine očito prvorazredni tim. KAD STIGNE PRVA PORUKA...

-Zamislimo sada da nam na kraju stigne neka poruka. Možemo samo zamisliti kakve bi bile fiilozofske, metafizičke, religijske posljedice jedne takve vijesti. Ne bi li neke vlade bile u iskušenju da je zataškaju? J. H. -Ima nas oko dvjesto radioastronoma koji se bavimo istraživanjem umjetnih izvanzemaljskih signala unutar SE-Tl-ja. Mi smo, naravno, zamislili prizor tog prijama prve poruke kako bismo preduhitrili sve te opasnosti. Tako smo razradili savršeno točan protokol objave u slučaju otkrivanja izvanzemaljskog signala. Protokol predviđa, prije svega, strogu provjeru informacije. Nužno je osigurati se da nije riječ o parazitu ili signalu zemaljskoga podrijela. Tako je organiziran verifikacijski odbor sastavljen od biologa, filozofa, radioastronoma zaduženih za identifikaciju prirode primljenoga signala. Ako uspijemo postići relativni konsenzus unutar tog odbora, tada će vijest biti objavljena cijelom čovječanstvu preko generalnog tajnika Ujedinjenih naroda. Ako se doista radi o izvanzemaljskom signalu, on će pripadati kulturnoj baštini čovječanstva.

JEAN HEIDMANN 75

- Svi astronomi koji rade za SETI vjerojatno sanjare o tom trenutku? J. H. -Nemoguće je ne misliti na taj dan kada ćemo primiti prvi signal. Mi održavamo svake godine, u okviru Međunarodne astronautičke federacije, SETI kongres na kojem ustanovljujemo razvoj naših istraživanja. Ponekad se događalo da neki od naših kolega načme pitanje posljedica otkrića izvanzemaljskog signala. Mogu vam jamčiti da se razmatralo mnogo scenarija, od paničnih reakcija do filozofskih i religijskih zbunjenosti. A da ne zaboravimo reakciju trgovaca i oglašivača željnih izvući korist iz tog događaja. Čak se raspravljalo o pretpostavci da poruku prime sekte ili mafija. Dakle, mi smo savršeno svjesni da vijest o prijamu poruke ne bi prošla bez nekih potresa. - Kako odgovoriti na tu poruku? J. H. -U ovom trenutku definiramo termine novog protokola po pitanju odgovora na poruku izvanzemaljskog podrijetla. Kada jednom taj planet bude lokaliziran, ništa neće sprečavati neku multinacionalnu kompaniju, neku moćnu sektu u financiranju slanja reklamne ili propagandne poruke. Protokol, dakle, nastoji spriječiti svaki pokušaj hvatanja umjetnog signala. Naša bi želja bila da protokol ratificiraju Ujendinjeni narodi, no reakcije su, za sada, dosta konfuzne. -Kada se otklone opasnosti ideološke zloupotrebe, što ćete odgovoriti na primljenu poruku? J. H. -Treba li odgovoriti? Neki misle da bi naš odgovor signalizirao naše postojanje i omogućio bi da nas se lokalizira. To bi bilo štetno kod pretpostavke da ta izvanzemaljska civilizacija namjerava osvojiti naš planet. No, taj oprez nije


opravdan, jer mi ne prestajemo emitirati valove već nekoliko desetljeća. Ako je ta civilizacija naprednija od naše, ona je morala otkriti našu nazočnost u Mliječnoj stazi. Bilo bi uzaludno praviti se nevidljivima.

- Dakle, treba odgovoriti. J. H. -No, tu se, naravno, postavljaju i drugi problemi. Kakav tekst sastaviti i uputiti tim dalekim bićima? Kako se predstaviti? Što trebamo reći o nama samima što bi omogućilo tim ljudima da dobiju sliku o nama? Kako će različite države doći do konsenzusa? Vidite pomalo u čemu su poteškoće. A nije više na astronomima da odlučuju o tome. - Trebat će deset tisuća godina da se svi sporazumiju, zar ne? J. H. -Nemojte biti tako pesimistični! Države ponekad dođu do iznenadnih sporazuma. I samo postojanje Ujedinjenih naroda svjedoči o volji da se brane nadnacionalni interesi. No, konsenzus o tekstu koji bi odobrili svi članovi SETI-ja još ne postoji, to vam priznajem. Mislio sam da bi neka velika opća enciklopedija kao što je Universalis ili Britannica, mogla poslužiti u tu svrhu. Radi se o djelima koja pružaju maksimum informacija o čovječanstvu i koje u načelu nisu nadahnute pristranim pristupom, a koriste stručnjake svih narodnosti, svih ideologija i svih vjera. A da ne govorimo o tome da se te informacije redovito ažuriraju. - U Petom elementu Luca Bessona, biće koje je navodno ro đeno od izvanzemaljaca, saznaje za našu civilizaciju preko neke elektronske enciklopedije. J. H. -Ako uzmete tekst enciklopedije Universalis, na primjer, imate niz simbola -a, b, c, d, itd i 1, 2, 3, itd -koje

JEANHEIDMANN 77

možemo lako kodirati u bitovima: cjelina teksta predstavljat će tada jednu milijardu bita, ilustracije isto toliko piksela. Sveukupno, sto milijarda bita. Za slanje tih informacija putem naših radioteleskopa, ne bi nam trebalo više od jednog i pol sata. Stoga sam predložio mojim kolegama da jednostavno pošaljemo u svemir jednu enciklopediju.

-Kako je ta ideja bila primljena?

J. H. -Sve je ostalo malo nejasno, no vratit ću se još na to. Pitao sam se ne bi li trebalo možda izabrati neku drugu enciklopediju. No, koju? Najstarija je kineska, no ona se doima danas malo zastarjelom. Jedna od najpristranijih je sovjetska... Hoćemo li moći izbjeći vraćanje na Universalis ili Bri-tannicu? Vjerojatno ne. To je vrlo pragmatično rješenje. -Ne svjedoče li ti kongresi i te sjednice, ti smjeli projekti o dobrom zdravlju SETI-ja?

J. H. -Mi smo dali na znanje, čini mi se, da se za SETI treba zanimati dugoročno. Valja pokazati veću upornost kako bismo što je moguće prije bili u stanju primiti tu prvu poruku. Kada jednom primimo poruku, tada ćemo raspolagati s dva primjerka napredne tehnologije: našom i onom koju ćemo otkriti. Na temelju toga kako se ne kladiti u postojanje velikoga broja izvanzemaljskih civilizacija raspršenih u svemiru? Ako smo, dakle, uvjereni da je život prisutan na više mjesta u svemiru, države će se na kraju zainteresirati za naša istraživanja i ohrabrivat će nas u traženju tog nasta-njenenog planeta. Kladim se da ćemo moći, za deset godina od danas, lokalizirati veliki broj planetnih sustava u kojima će postojati planet kakav je Zemlja u Sunčevu sustavu. -Jeste li sigurni u to?


J. H. -Niti jedan znanstveni demanti još nije odvratio moju znatiželju. Mi ćemo otkriti planete na nemjerljivim udaljenostima jedne od drugih i civilizacije koje su zbog tog razloga evoluirale na sasvim osobit način. Te će civilizacije, dakle, biti međusobno potpuno različite, a naš pristup problemu izvanzemaljskoga života dobit će sociološki smisao. SETI će prestati biti Traganje za izvanzemaljskim razumom i promijenit će se u Prikaz izvanzemaljskog razuma, zatim u Proučavanje izvanzemaljskog razuma zatim pak u Sociologiju izvan... - Koji je vaš položaj u toj zajednici koja radi za SETI? Pripa date li u one s najviše entuzijazma? J. H. -Da, bez sumnje. No, zapišite da se družim s astronomima koji također jako vjeruju u svoj rad. Uzmite primjer Jill Tarter: njena uvjerenja stimuliraju američko istraživanje i ohrabruju cijelu zajednicu astronoma. - Kako na vas gledaju? J. H. -U Francuskoj kao na zanesenjaka.. - To vas nije spriječilo da nastavite... J. H. -Ne, jer sam izvanredno poznat i cijenjen na međunarodnome planu od strane te zajednice astronoma koji rade za SETI. To mi daje duševni mir. -Nikada niste izgubili nadu? J. H. -Zapravo se time bavim tek od 1982. godine. No, otada nisam prestao. Ako me pitate: "Kada će to biti?", ja ću vam odgovoriti: "Sljedećega tjedna ili za jedno stoljeće" Ja to ne znam.

JEAN HEIDMANN 79

Ako nam znakovi razuma stignu za jedan dan, odakle će doći? Nedavno otkriće planeta oko dalekih sunaca omogućava znanstvenicima ponovno postavljanje tog pitanja pod no-vim svjetlom. Otkriće tih novih svjetova već je vrtoglavo umnožilo mogućnosti postojanja, negdje u svemiru, zemalja istovjetnih našoj. Alfred Vidal-Madjar procjenjuje sada te mogućnosti i njihove daleke posljedice.

Alfred Vidal-Madjar

SVJETLOSTSUNACA

Direktor istraživanja u CNRS-u, istraživač u pariškom Astrofizičkom institutu, profesor fizike na Politehnici, Alfred Vidal-Madjar se nalazi na predstraži promatranja nedavno otkrivenih novih planeta. Za ovog bonvivana, astronomija je jedan od velikih užitaka života. On voli podijeliti svoja otkrića te je tako počeo jedne večeri u Ijetovališnom klubu održavati predavanja, na plaži, između skečeva Marie-Anne Chazel, Christiana Claviera, Gerarda Jugnota, Thierryja Lhermittea i Valerie Mairesse. Fotografija galaktike koja je upala medu fotografije s ljetovanja izazvala je tada ovaj komentar: "Gledaj, kreneš sa stanice Montparnasse, ideš u Bretanju, zatim ideš ravno dva milijuna svjetlosnih godina, i dođeš upravo tu!"

Egipćanin po rođenju, rođen 1942. godine, Alfred Vidal

Madjar imao je devet godina kada je napustio Kairo da bi došao živjeti u Francusku. No, francusko je državljanstvo dobio tek 1963. godine, nakon završetka studija na L"Ecole poly-technique. Zaljubljen u fiziku već od drugog razreda, otkrio je djelo Materija i svjetlost Louisa de Brogliea 1892.-1987, Nobelova nagrada za fiziku početkom stoljeća, izvanrednu knjigu o prirodi materije. "To je bilo bolje od znanstvene fantastike!", kaže smijući se. "De Broglie je išao beskrajno dalje od svih romana, jer mi je govorio o prirodi stvarnosti. On me je učio da je materija koja nas okružuje, onakva kakva se očituje, potpuno drukčija od onog što mi vidimo. Svako zrnce svjetlosti, svaka čestica materije istovremeno je i jedan val. Sve je istovremeno val i čestica. Umjesto da se širi u ravnoj crti kako bismo mi bili skloni misliti, materija kruži u valovima šireći valove". U isto je to vrijeme Alfred Vidal-Madjar otkrio Einsteinovu teoriju relativnosti.

Pored svega toga, još nije pomišljao postati astronom te je oklijevao između radnog mjesta rukovoditelja tvrtke i osnivanja reklamne agencije, kada mu je jedan prijatelj s Politehnike telefonirao i predložio mu da konstruira umjetni satelit što ga je trebao financirati CNES, a lansirati NASA. Bilo je to 1965. godine, Francuska je započinjala svemirsku avanturu i sudjelovala je u seriji satelita OSO Orbiting Solar Observatories, namijenjenih motrenju Sunca iz svemira, izvan Zemljine atmosfere. U četiri je godine Alfred Vidal-Madjar konstruirao taj satelit, koji je bio smješten na stazi na petsto i pedeset kilometara visine. To je iskustvo odredilo nastavak njegova puta.

Pomalo je bio čisti slučaj -i opet vragolasta šala istraživanja -što se Alfred Vidal-Madjar kasnije zainteresirao za deuterij. Počeo je promatrati sunčevu svjetlost, posebno ul-traljubičastu. "U to vrijeme koristio sam atome vodika koji su bili zatvoreni u zgodnoj maloj staklenci -uostalom, jednu sam sačuvao za uspomenu u mom uredu. Ti atomi, u

sun-čevoj svjetlosti, ulazili su u rezonanciju i obavještavali me vrlo suptilno o sunčevoj aktivnosti na toj valnoj dužini. Jedna druga staklenka smještena točno pokraj prve, sadržavala je deuterij -teški vodik - čija je rezonancija lagano pomaknuta. Ona mi je omogućila promatranje sunčeve svjetlosti na susjednoj valnoj dužini, dakle, finije nadziranje Sunca. No, što je još važnije, ona mi je zabila deuterij u glavu, u vrijeme kada se o njemu gotovo i nije govorilo. Deuterij, izvanredan element prirode, nastao je u trenutku Velikoga praska, a uništi se, otada, svaki puta kada se nade ulovljen unutar neke zvijezde. Tako, svaki atom deuterija kojeg srećemo, dolazi nam ravno iz tog fantastičnog trenutka, to jest rađanja svemira. U ovom slučaju imao sam ga punu moju staklenkicu... Dakle, imao sam u rukama neku vrstu koncentrata Velikog praska!".

Alfred Vidal-Madjar pisao je NASA-i sugerirajući promatranje

deuterija pomoću satelita OAO-3 [Orbiting Astro-nomical Observatory], lansiranog 21. kolovoza 1972. godine, a nazvanog Copernicus 1973. u čast slavnoga poljskog astronoma iz XVI. stoljeća, Nikole Kopernika. "Znali smo da ima deuterija na Zemlji, u oceanima. Zašto ne pokušati naći ga u svemiru? Oni koji su projektirali i konstruirali taj satelit nisu nikad pomišljali da bi ga se moglo koristiti za traženje deuterija. Kada su primili moje pismo, išli su provjeriti spektar jedne zvijezde i našli tamo signaturu deuterija, sasvim istovjetnu onoj koju sam predvidio. To je bilo prvi puta da se mjerilo izravno taj element izvan Zemlje, a imao je ondje vrlo različitu vrijednost. Tako smo shvatili da je, na našem planet-u, bio obogaćen na poseban način. Deuterij se pokazao savršeno preciznom sondom koja omogućava mjerenje ukupne količine materije u svemiru". A upravo je taj deuterij trebao tražiti satelit FUSE [Far Ultraviolet Spectroscopic Explorer, lansiran 26. lipnja 1999. godine sa Cap Canave-rala.

Za potrebe svog promatranja, Alfred Vidal-Madjar je postao pravi svjetski putnik. Kad se već ne može ukrcati na svemirski brod, provodi svoje vrijeme između Pariza, Čilea, Havaja Godine 1984. doznao je iz novina za postojanje diska prašine oko zvijezde Beta Pictoris, na udaljenosti od šezdeset i šest svjetlosnih godina od Zemlje. Otada, prikovan uz svoje brojne teleskope, nije prestao vrebati pojavu novih nebeskih Zemalja. Žetva je tek započela...

Novi PLANETI

- Godine 1984. saznali ste senzacionalnu vijest: otkriven je planetni sustav oko zvijezde Beta Pictoris, šezdeset i šest svjetlosnih godina odavde. To otkriće vas je uzbudilo. Zašto? Alfred Vidal-Madjar -Oh, da, to je bio veliki dan, jedno od mojih velikih znanstvenih uzbuđenja! Takvo što nisam uopće očekivao. I opet smo bili u avionu, na putu prema europskim opservatorijima na jugu, u Čileu, Roger Ferlet, s kojime sam dijelio tolike astrofizičke avanture na sve četiri strane svijeta, i ja. Nedaleko od nas, jedan je putnik čitao novine. Neobična fotografija, očito astronomska, bila je na prvoj stranici. Kada je konačno napustio sjedalo, bacili smo se na njegove novine i otkrili da je to fotografija diska prašine otkrivenog oko zvijezde Beta Pictoris To je bilo sjajno! Nismo mogli odoljeti Uzeli smo novine i pročitali članak... Teleskopom na tlu, upravo u Čileu, američki astronomi Bradford Smith i Richard Terrile primijenili su na zvijezde tehniku, koja se obično koristi za promatranje sunca: koronografiju.

A. V.-M. -Točno. Primjenjena na neku zvijezdu, ona omogućava da vidimo postoji li oko nje svijetleći kolut koji bi upozoravao na nazočnost prašine. Tako su uhvatili po prvi puta, neospornu sliku diska prašine! Bili smo, naime, nakon promatranja izvršenih 1983. godine zahvaljujući satelitu IRAS, gotovo sigurni da te prašine postoje, no nismo raspolagali slikom da se u to uvjerimo. Ovaj puta vidjela se jasno! To je sve mijenjalo. Radilo se o golemu disku, deset puta većem od našeg Sunčevog sustava. - Zašto prašina ima oblik diska? A. V.-M. -Kako se oblikuje zvijezda? Iz međuzvjezdanog oblaka koji se uruši u sebe sama. Stežući se, počinje se vrtjeti sve brže i brže. Centrifugalna sila sprečava plin i prašina koji se vrte da budu privučeni prema središtu, osim ako ne padnu "iznad" ili "ispod", to jest uzduž rotacijske osi. Tako se, stežući, oblak posve prirodno spljošnjava i dobiva konačno oblik diska. To je univerzalni oblik. Nalazi se posvuda, od galaktika do planetnih sustava. - Okreće li se sve što je na stazi u istome smjeru? A. V.-M. -Sve što je smješteno na stazi oko istog tijeka. Tako je s planetima Sunčevog sustava: svi se gibaju u istome smjeru jer su svi rođeni u istom prvobitnom disku u rotaciji. U II. stoljeću naše ere, Klaudije Ptolomej je opazio ono što je on nazivao retrogradno gibanje, no to je bila iluzija vezana uz činjenicu da se sva nebeska tijela ne gibaju oko Sunca istom brzinom.

- Kako ste mogli znati da su te prašine u vezi s planetima? A.

-Ta se tehnika sastoji u prekrivanju Sunca da bi se promatrala njegova svijetleća korona? V.-M. Nisam ništa znao! Paradoksalno je da je planeti,

koji su malobrojni, gotovo nemoguće otkriti usred prašine koja se pak lako otkriva zbog njene velike količine. Ipak smo vraški željeli uvjeriti se te smo si rekli: čim stignemo, naciljat ćemo teleskop i Beta Pictoris je naša! Bit će to prvi puta da promatramo neki drugi planetni sustav, a ne naš A nabasali smo na izvanredno bogat i složeni sustav. Ne samo da je bilo prašine u tom disku, dakle, eventualno planeta, nego smo također otkrili, uz pomoć naša prva tri studenta koji su radili na toj temi, Anne-Marie Lagrange, Herve Beust i Magali Deleuil, da se zanimljivi udari plina pojavljuju često točno ispred zvijezde. Pokazali smo da su oni nastali zbog stalnog padanja kometa: ta je zvijezda doista bombardirana svaki dan. Usporedite, naše ih Sunce prima samo nekoliko godišnje.

-Znači li to da je Beta Pictoris mlada od Sunca? A. V.-M. -Da, ona ima otprilike sto milijuna godina, što je relativno malo. Njen je sustav, dakle, mnogo uzburkaniji od našeg Sunčevog sustava, koji je star četiri i pol milijarde godina i koji je imao dovoljno vremena da se urazumi. On je bio u stanju sličnom stanju Bete Pictoris u vrijeme oko se-damsto milijuna godina nakon svog nastanka. Tako nas ta udaljena zvijezda uči našoj vlastitoj povijesti. Već poznajemo njena glavna razdoblja zahvaljujući, između ostalog, proučavanju meteorita i brojanju Mjesečevih kratera oko mjesta aluniranja misija Apollo. -Obaviještava li nas promatranje Bete Pictoris takođeri o prirodi njenog diska?

A. V.-M. -Naravno, tim više što imamo sreće da ga vidimo u profilu, u obliku crte poprijeko zvijezde. ALFRED VIDAL-MADJAR 87

- Zašto je to sreća? Ne bi li se jasnije vidio disk da ga proma tramo odozgo? A. V.-M. -Ne, taj je disk previše tanak, izgledao bi nam odozgo proziran! Sastojci od kojih je sastavljen, nemojte zaboraviti, zapravo su vrlo daleko jedan od drugoga. To je sreća jer, pod tim povlaštenim kutom, svjetlost zvijezde stiže nam tek nakon što je prošla cijeli disk. To nam omogućava identificiranje i analizu svih prepreka koje ona susreće na svome putu: planete, asteroide, komete, prašine, plinove... - Kako možete identificirati i analizirati tako udaljene objekte? A. V.-M. -Po njihovim bojama. Da, točnije rečeno, po zračenju koje upijaju i koje ispuštaju. Prema svojoj veličini, gustoći, masi, svom kemijskom sastavu, svojoj udaljenosti u odnosu na zvijezdu, svako tijelo ulazi u interakciju sa svjetlošću na svoj način. Svi mi imamo neko sadašnje iskustvo s tom pojavom: svako obasjano tijelo upija dio svjetlosti, a ostatak odbija. Upravo taj ostatak mi proučavamo, a on daje stvarima njihove boje. Spektografija, to jest fina analiza "boja" tih ostataka, uči nas da su zvijezde sastavljene od istih atoma kao i mi. -Ukratko, po njihovim sjenama vi otkrivate i analizirate ta nebeska tijela?

A. V.-M. -Tako nekako: varijacijama njihove svjetlosti prema njihovoj boji. Tu informaciju nazivamo "spektrom" promatranog nebeskog tijela. No, ne treba se toga bojati Već ste vidjeli spektar Sunca, a da se niste uplašili, već naprotiv, uz kišu ponekad vam se javio u obliku prekrasne duge. U tom slučaju, kapljice kiše odigrale su ulogu otkrivača, ili pak spektografa. Da bi se bolje razumjelo to raspadanje

JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VIDAL-MADJAR 89

svjetlosti, zamijenimo je sa zvukovima. Svakoj boji duge, pridružimo jednu glazbenu notu: crveno - do, narančasto -re, žuto - mi, zeleno - fa, plavo - so, indigo - la, ljubičasto

-si. Ispružite se sada nonšalantno na klavijaturu glasovira, proizvest ćete nehotice neku vrstu akorda koji je ekvivalent jedne "boje". Ako pritišćete vrlo ujednačeno na sve note, ra dite "bijelo". Ako ne dirate glasovir, radite "crno". Sunce sa drži u svom spektru mnogo mi, ali isto tako pomalo i drugih "nota". Akord koji odgovara sunčevoj svjetlosti, dakle, je "žut". Kada zalazi, vidimo ga kroz vrlo debeli sloj atmosfere, koja u ovom slučaju, upija mnogo više najviših "nota". At mosfera, iako daleka i više desetaka kilometara iznad naših glava, tako se pokazuje, a spektar što ga Sunce upija izgleda nam mnogo bliže jednom do. Zalazeće Sunce tako postaje tamnije, i osobito "crvenije". Na isti način, svaki objekt koji se postavlja između zvijezde i nas, ma kako dalek on bio, upija dio svjetlosti koju nam ona šalje i transformira njen spektar. Do nas stiže pun "rupa", kao da "note" nedostaju. Slika koju dobivamo podsjeća nas na češalj, gdje bi svaka "rupa" bila "zub" koji bi odgovarao "sjeni" jednog od objekata što ga svjetlost susreće. U tim sjenama nalazimo informacije o kemijskom sastavu tog objekta, njegovoj temperaturi, njegovu kretanju. Sve te informacije omogućuju nam također vrlo točno mjerenje kretanja same zvijezde u odnosu na nas. Ako se zvijezda približava, svaki se atom zvijezde približava, a njena "boja" postaje "viša". Njen se spektar lagano mijenja: postaje više "plava". Ako se, naprotiv, ona udaljava, postaje više "crvena".

-Možete li vidjeti kretanje svakog atoma? A. V.-M. -Da, moguće je istodobno zajedno promatrati svaki atom. -Svaki atom? Sanjamo li? A. V.-M. -No, da! Svaki atom ima svoj potpis. Svaki je atom neka vrsta rezonatora koji vibrira svojom vlastitom valnom dužinom, svojom vlastitom svjetlošću, svojim vlastitim "zvukom". Isto kao što nota emitirana u blizini glasovira izaziva suglasno vibriranje točno određene žice, svijet-lost koju emitira zvijezda, prolazeći kroz taj oblak pun atoma, zavibrirat će svaku "atom-žicu" u rezonanciju, prema valnoj dužini koja joj točno odgovara. Tako uspijevamo analizirati na nevjerojatno točan način mjesto koje se nalazi svjetlosnih godina daleko. Naravno, ta mjerenja moraju biti izvanredno točna kako bi nas obavijestila o mogućoj oscilaciji zvijezde u odnosu na nas. Da vam slikovito objasnim. Niti Sunce nije fiksno. Na njega djeluje, među ostalima, Jupiter, koji mu nameće osciliranje s periodom od dvanaest godina koliko traje jedan obilazak Jupitera oko Sunca. Kada je Jupiter s jedne strane Sunca, on privlači Sunce prema sebi brzinom od trinaest metara u sekundi. Kada se nađe na drugoj strani, Sunce se kreće prema toj strani. Kada bi Sunce bilo veličine naranče, to

bi odgovaralo laganom podrhtavanju od naprijed prema natrag oko jedne točke na površini naranče.

-Dakle, neki daleki promatrač, pod uvjetom da je vrlo strpljiv, mogao bi otkriti svakih dvanaest godina to osciliranje Sunca, te na temelju toga zaključiti da postoji planet kao Jupiter? A. V.-M. -Točno. Mi imamo, štoviše, točan pojam o tome kakva je minimalna masa nekog planeta koji bi izazvao takvo osciliranje. Naravno, ako je njegova staza blizu zvijezde, ona će moći proizvesti iste pomake s manjom masom, i u mnogo kraćem vremenu.


-I odmah ste našli planet u blizini Bete Pictoris?

A. V.-M. -Nikako ne! Zapravo je to duga priča. Ukratko, znajući da je disk uočen djelomično, rekao sam si da promatrajući strpljivo svjetlost zvijezde kroz dulje vrijeme, ako postoje planeti u disku, veliki su izgledi da vidimo kako prolazi jedan između zvijezde i nas. Dovoljan je jedan sasvim mali teleskop od nekoliko desetaka centimetara da obavi taj posao. No, važno je da promatranje bude kontinuirano. Upravo tada, jedan novi student, Christian Nitschelm, u posjeti Opservatoriju u Ženevi, govorio mi je o teleskopu kojim su se astronomi tog opservatorija mogli služiti u Čileu i koji bi mogao izvesti takva promatranja. Predložio je da pođe tamo obavljati ta istraživanja. On je, dakle, promatrao Beta Pictoris, noć na noć, no njen sjaj gotovo da i nije varirao. Međutim, otkrio je također da je kod te zvijezde 10. studenoga 1981. godine varijacija bila vrlo neobična i vrlo velika. Naime, pronašao je u arhivima Opservatorija u Ženevi podatke kontinuiranoga promatranja te zvijezde između 1979. i 1981. godine. Začuđujuće li koincidencije! Zašto su je promatrali u to vrijeme? Morate znati da je Beta Pectoris tada bila smatrana samo običnom zvijezdom, upravo stoga što je izgledala vrlo stabilnom: koristili su je kao referencu za mjerenje svjetlosti promjenjivih zvijezda. A onda jednoga lijepog dana, bolje rečeno jedne lijepe noći, 10. studenoga 1981. godine, ta standardna zvijezda, model stabilnosti, počela je mijenjati sjaj na neprikladan način. Oni koji su proučavali promjenljive zvijezde u to vrijeme rekli su si: Sto je to s tom standardnom zvijezdom čiji sjaj varira? I jednostavno su je maknuli s popisa svojih referentnih zvijezda.

A da si nisu postavljali pitanje zašto se tako ponaša?

ALFRED VIDAL-MADJAR 91

A. V.-M. -Ne, no to je savršeno razumljivo jer su u to vrijeme njihovi ciljevi bili vrlo različiti od naših. Godine 1981. nije se uopće postavljalo pitanje planeta, u svakom slučaju, ne na taj način. -U to vrijeme, prije jedva dvadeset godina, još je vladala slika

o svijetu prema kojoj je postojao samo jedan planetni sustav? A. V.-M. -Ne, zamišljalo se da moraju postojati i drugi, no tada se činilo nezamislivim da bismo mogli biti svjedoci pomrčine zvijezde od strane planeta. Ta je pojava zapravo izvanredno rijetka. Ako se nasumce promatraju zvijezde, izgledi su da to vidimo jedan prema milijun. To je kao da želite pronaći nekoga tko namiguje u gomili avenije Champs-Elysees od trga l"Etoile do trga Concorde! Oni su si rekli, razumno: ne treba tražiti iglu u plastu sijena, ta pojava uočena 10. studenoga 1981. godine samo je jedna od neobičnosti svemira, i to je sve. I nastavili su svoja istraživanja. U

svakom slučaju, zahvaljujući njima, i drugim neovisnim elementima u vezi s tim sustavom kojeg sada dobro poznajemo, znamo da je promatranje jedne takve pomrčine bilo mnogo vjerojatnije. Danas mislimo da postoje veliki izgledi da jedan ili čak više planeta kruže oko zvijezde Beta Pictoris. -Što se, dakle, dogodio 10. studenoga 1981. godine u su stavu Bete Pictoris?

A. V.-M. -Slabljenje zvjezdane svjetlosti tijekom nekoliko sati. S Alainom Lecavelier des Etangsom, našim zadnjim pristiglim studentom, pokazali smo da je to opadanje moguće objasniti prolaskom nekog planeta malo većeg od Jupitera ili nekog koji ima prsten kao Saturn. Zamislite ponovo zvijezdu svedenu na veličinu naranče: takvu pomrčinu proizveo bi planet, veličine graška koji hi prošao ispred nje.

92 JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VIDAL-MADJAR 93

Međutim, da bismo bili do kraja jasni, valja reći da nam je bilo teško objasniti pojavu koja se dogodila u dva navrata točno prije i točno nakon prolaska "planeta": povećanje nakon kojeg je slijedilo smanjenje intenziteta svjetlosti. Možda je u disku prašine koja okružuje Beta Pictoris, taj "planet" stvorio oko nje neku vrstu praznine; dolazak te praznine ispred zvijezde objašnjavao bi da ona tada jače svijetli. Ili pak, kako nam je sugerirao astrofizičar Henny Lamers, vjerojatnije je da smo prisustvovali prolazu golemog kometa ispred zvijezde: primjećeno povećanje svjetlosti prouzročio bi rep tog kometa.

-Izgledate vrlo neodlučno u tom pogledu... A. V.-M. -Da, jer to povećanje a zatim smanjenje sjaja zvijezde nekoliko dana prije i poslije pomrčine u pravom smislu riječi, nije bilo ono što smo mi očekivali. Neki su mislili da iz toga mogu izvući argument kako bi mogli reći: konačno, ne, to nije bio planet! Uvijek ima skeptika. Zapravo, iznenađenja su puna pouka. Mislim da smo imali sreću otkriti originalan događaj koji će nas sigurno mnogo čemu naučiti u svezi sa stvaranjem planetnog sustava, čak i ako za sada mi to sasvim ne razumijemo. -Kako neki disk prašine postaje organizirani planetni sustav? A. V.-M. -U glavnim crtama vjerojatno je ovako: čim se oko zvijezde oblikuje disk plina i prašine, ovi se nastoje združiti u zrnca, zatim u sve veće iveće blokove, sve do promjera od nekoliko kilometara. Ti će se blokovi međusobno sudarati, a neki od njih će se na kraju dovoljno nagomi-latiti da privuku lutajuće plinove te će stvoriti goleme plinovite planete poput Jupitera. Zatim, sve će blokove srednjih veličina koji su ostali u sustavu, malo pomalo po kupiti ili neki plinoviti planet ili zvijezda ili pak relativno veći blokovi. Ovi posljednji formirat će na kraju male planete poput Zemlje. Sustav Beta Pictoris je uzbudljiv za promatranje jer se nalazi usred te burne faze: mnogo aste-roida i kometa još lutaju i možda stvaraju, baš ovog trenutka, nove "zemlje".

-Cesto se uspoređuje velike planete s usisavačima. Je li to opravdano?

A. V.-M. -Doista, oni ili usisavaju prašine ili ih izbacuju prema zvijezdi ili ih skreću i šalju izvan sustava. Velika je količina prašine, dakle, izbačena u međuzvjezdani prostor. To znači da neki meteoriti koji dolaze k nama možda potječus drugih planetnih sustava. Znate, mnogi ljudi još nisu shvatili važnost ovog otkrića: dokazano postojanje samo jednog planeta, relativno blizu nas, a sada više desetaka njih, povećalo je odjednom više milijarda puta mogućnost da postoji negdje, u našoj Galaktici, jedan drugi nastanjivi svijet! Nikad više nećemo gledati u nebo na isti način. -Ako doista postoje milijarde planeta u našoj Galaktici, znači li to da imamo velike izglede tamo naći život? A. V.-M. -Moglo bi se to misliti. Tim više što naš Sunčev

sustav i naš planet nemaju zapravo ništa posebnog. Mi smo čak u strašno običnom okolišu. Uzmimo planet Zemlju: je li ona najbliža Suncu? Najudaljenija? Nipošto, ona je na pola puta. Jesmo li mi na najvećem planetu ili na najmanjem? Niti jedno, niti drugo. Najveći je planet Jupiter, najmanji Merkur. Potražimo još što to mi imamo posebnog. Okrećemo li se oko neke prekrasne, izvanredne zvijezde? Nipošto. Sunce je dosta osrednja zvijezda. Je li ono vrlo mlado i li pak straš

JESMO LI SAMI U SVEMIRU?

no staro? Ne, ono ima četiri i pol milijarde godina i još će trajati pet milijarda godina. Na pola je životna puta. A naša Galaktika? Jesmo li mi točno u njenom središtu ili na krajnjem rubu? Ne, mi smo u drugoj trećini Galaktike, u prosjeku. Je li naša Galaktika iznimna? Ne, ona ne spada ni u eliptičke divove ni u nepravilne sićušne patuljke. Ona je vrlo obična galaktika. Dakle, govorimo si: gdje je čudo, gdje je izvanredna originalnost? Ako je naša situacija toliko obična, uvjeti za život mogu se naći posvuda. A budući da sada znamo da ima mnogo planeta, skloni smo biti još veći optimisti.

-Zar ne postoji neka idealna udaljenost u odnosu na zvijezdu da bi neki planet bio nastanjiv? A. V.-M. -Dakako, to je ono što se naziva zonom nastanji-vosti. U načelu, bolje je ne biti preblizu zvijezde, jer će biti previše vruće, niti predaleko, jer će biti tako hladno da se više ništa neće događati. To je bez sumnje slučaj s Titanom, Saturnovim satelitom, na kojem je atmosfera dušika i ugljičnog dioksida, slična primitivnoj atmosferi Zemlje. NASA i ESA su, uostalom, poslale prema Titanu sondu Cassini-Huygens, koja bi trebala omogućiti proučavanje sredine slične onoj naših početaka, ondje gdje je hladnoća možda sve očuvala... Zemlja se nalazi na razumnoj udaljenosti od Sunca, što joj je omogućilo da ima oceane u tekućem stanju za sve vrijeme njena postojanja -milijardama godina! Bi li to bilo tako da se Zemlja nalazila malo bliže ili malo dalje? Matematički modeli koji predstavljaju evoluciju atmosfere pokazuju da bi bilo dovoljno da ona bude bliže Suncu pa da oceani počnu kipjeti i da potpuno ispare, ostavljajući na Zemlji očajnu površinu kao onu na Veneri. A kad bi se malo udaljilo udaljilo od Sunca, oceani bi se zmrzli. Kad bi


Zemlja bila pokrivena ledom, mnogo bi bolje reflektirala sunčevu svjetlost te bi se još više ohladila. Kako izgleda, Zemlja hoda po napetom užetu, balansirajući između dviju katastrofa, jedna strašna koliko i druga...

-Uvjeti pojave života na Zemlji su, dakle, doista vrlo osobiti, restriktivni, izvanredni?

A. V.-M. -Moguće je, no sjetite se ovoga: ima sto i pedeset milijarda zvijezda u našoj Galaktici. Ako one gotovo sve imaju planete, doista bi bilo čudno da ne postoji jedan sustav na tisuću, to jest na milijune, gdje bi neki planet pružao povoljne uvjete za razvoj života. -Koliki je postotak zvijezda za koje se misli da imaju planetni sustav?

A. V.-M. -Po prilici jedna od dvije. No, kako bismo obuzdali naše oduševljenje, prihvatimo udio jedan od deset, što daje dosta veliki broj, petnaest milijarda samo u našoj Galaktici.

-Koliko ih mi poznajemo? A. V.-M. -Još do prije godinu dana otkriveno ih je bilo oko dvadeset. Danas ih ima blizu tridesetak i, kao što sam rekao, ta kiša planeta ne prestaje padati. Najznačajniji trenuci tih otkrića planeta, otkrivenih da indirektan način zahvaljujući sićušnim pomacima zvijezda oko kojih se gibaju, bili su sljedeći: Švicarci Michel Mayor i Didier Queloz otkrili su prvi planet 1995. godine, oko zvijezde 51 Pegaz. izabrane jer je slična našem Suncu. Amerikanci Paul Butler i Geof-frey Marcy su zatim omogućili otkrivanje mnogih drugih planeta koji kruže oko zvijezda i, osobito, 1999. godine, pr

vog planetnog sustava izvan našeg, a sastavljenog od tri divovska planeta na stazama oko zvijezde Ipsilon Andromede. Brojni astronomi doprinose tim otkrićima, među kojima moramo istaknuti planet, kojeg je 1998. godine otkrila francusko-švicarska ekipa oko zvijezde Gliese 876. Dakle, radi se o zvijezdi vrlo male mase, slične golemoj većini onih koje nalazimo u našoj Galaktici. Planetni sustavi prisutni oko takvih zvijezda su, dakle, bez sumnje, gotovo isto tako brojni kao i one Ta plodna istraživanja su nas upoznala s izvanrednom raznolikošću planetnih sustava te, kao i uvijek, nova promatranja nameću ponovna preispitivanja. Među velikim smo iznenađenjima ustanovili da divovski planeti mogu kružiti na vrlo maloj udaljenosti od njihove zvijezde te da staze planeta nisu neophodno gotovo kružne, kako smo mislili da možemo zaključiti iz jedinoga primjera što smo ga do sada poznavali -našeg Sunčevog sustava.

-Ukratko, imate sve razloge misliti kako ima planeta oko Bete Pictoris i mnogih drugih zvijezda, no vi ih niste nikada vidjeli. Jeste li sigurni da se ne radi o pogrešci? A. V.-M. -Istina je da je ta metoda detekcije na temelju pomicanja zvijezde indirektna. Doista, mi ne vidimo planet već samo njegovo djelovanje na središnju zvijezdu. Neki su dugo ostali skeptični, zamišljajući druge mehanizme koji bi mogli objasniti ponašanje kakvo se pokazuje u zvjezdanim spektrima, na primjer zaobilazno putem neke vrste disanja zvjezdane atmosfere, vrlo pravilnog, koje bi moglo navesti na pomisao da se zvijezda giba naprijed-natrag. Međutim, zbio se, krajem 1999. godine, događaj od velike važnosti. Više promatračkih ekipa otkrilo je indirektno jedan planet oko zvijezde HD 209458, zatim je ponovo pronađen na direktan način, prigodom njegova prolaska ispred zvijezde 9. i Hi. rujna 1999. godine, točno u trenutku kada ga se očeki-ALFRED VIDAL-MADJAR 97

valo. On je proizveo pomrčinu sličnu onoj koja je viđena kod Bete Pictoris 10. studenoga 1981. Ovaj dvostruki dokaz definitivno je odagnao sumnje posljednjih skeptika, ukoliko ih je još ostalo. Detekcija putem dviju nezavisnih metoda daje povrh toga i pristup točnim izračunima mase i veličine planeta.

Dakle, sada znamo da se indirektnom metodom doista otkrilo planete. Također znamo da ti planeti nisu previše egzotični budući da je onaj koji kruži oko HD 209458 plinovit i vrlo male gustoće te se svrstava u prosjek naših "divovskih planeta" -vjerojatno dosta sličan Saturnu. Kako mi objavljujemo ovu knjigu misleći na III. milenij, glede sličnosti promatranih pomrčina u slučaju Bete Pictoris i HD 209458, danas se kladim pred sudom Povijesti da ćemo onoga bliskog dana kada budemo raspolagali instrumentima koji će moći izravno otkrivati planete oko drugih zvijezda, znati što se zapravo dogodilo 10. studenoga 1981. godine ispred zvijezde Beta Pictoris.

KANTA PUNA ZVIJEZDA

- Do 1984. godine nije se zapravo ništa primijetilo što bi moglo navesti na razmišljanje da postoje drugi planetni sustavi? A. V.-M. -Budimo pravedni: pitanje se postavljalo odavno. Pionir tih istraživanja bio je nizozemski astronom Peter Van de Kamp. Četrdeset godina prije ostalih on je shvatio da planet na stazi oko svoje zvijezde mora neznatno mijenjati njeno gibanje po nebu. Na taj su način mnoge dvostruke zvijezde već bile, uostalom, otkrivene. Pratilac Siriu-sa, jedan bijeli patuljak, bio je tako otkriven i prije nego li

ga se moglo promatrati teleskopom. Međutim, planet je deset i više puta manji od zvijezde te je njegov utjecaj na zvijezdu stoga mnogo manji. Ako pozorno motrimo kretanje neke zvijezde na nebu, govorio je Van de Kamp, ipak ćemo vidjeti kako se njiše, iako neznatno malo. Otada je sve u točnosti mjerenja. Van de Kamp je mislio da je dostigao dovoljnu točnost i stoga je vjerovao da je otkrio više planetnih sustava, posebno sustav sastavljen od više planeta oko jedne vrlo bliske zvijezde, Barnardove zvijezde. Njegovi su podaci nažalost bili nedovoljni, no njegova intuicija i njegovi napori i danas se u velikoj mjeri koriste.

Svakako treba citirati prethodnika metode koja je dala prve plodove tog traženja, one o njihanju naprijed-natrag: Bruce Campbell, kanadski astronom, koji je, već od 80-tih, pokušavao otkriti na taj način planete kanadsko-francus-ko-havajskim teleskopom postavljenim na vrhu vulkana na Havajima.

-Jesu li ih smatrali luckastima? A. V.-M. -Oh ne, nimalo, to su vrlo ozbiljni promatrači! No, znate, uvijek postoji pomalo sklonost da se nađe ono što se traži, osobito ako podaci nisu dovoljno kvalitetni. Stoga je dobro da znanstvena rasprava bude uvijek otvorena, da bude skeptika. Nema znanstvenog istraživanja bez proturječnih rasprava. Tek nakon dugih suprotstavljanja dolazi sigurnost. Ako je, štoviše, moguće dobiti potvrde potpuno neovisnim metodama, kao u slučaju planeta oko HD 209458, tada smo pobijedili...ili gotovo pobijedili, jer nam priroda ponekad postavlja vražje zamke. U slučaju Van de Kampa, njegova su otkrića bila dugo osporavana da bi konačno bila odbačena. Tako se nije dogodilo ništa važnoga do lansiranja satelita za infracrvenozračenje IRAS, što su ga izveli Nizozemci, Britanci i Amerikanci 1983. godine. Godinu dana prije otkrića diska Bate Pictoris?

A. V.-M. -Tako je. Promatranja satelita IRAS otvorila su put svim današnjim istraživanjima na tom području. Upravo zahvaljujući njima saznali smo za postojanje prašine oko Bete Pictoris, između ostaloga. Kako to? Satelit IRAS je utvrdio, po prvi puta, kartu neba u infracrvenom. I našao je "previše" svjetla! -Previše svjetla? A. V.-M. -Da, iznenadili smo se utvrdivši da 30 promatranih zvijezda emitiraju više svjetla nego što je predviđeno na toj valnoj dužini. Vega, na primjer, u zviježđu Lire, proizvodila je to neidentificirano zračenje -stoga je nazvano "fenomen Vega". No, odakle je dolazio taj višak svjetlosti? Postavljena je hipoteza da te zvijezde moraju biti okružene dosta hladnim prašinama, koje emitiraju tu vrlo osobitu svjetlost. Odatle do zamišljanja te prašine u obliku planetna sustava bio je samo jedan korak To je bio prvi čvrsti pokazatelj. -Što je to infracrveno? A. V.-M. -Promatranje boja omogućava procjenu mnogih stvari, kao što smo to već vidjeli, te, između ostaloga, temperature.

Spektar vidljive svjetlosti, to jest dugine boje -koje se mogu navesti redom: "ljubičasto, plavo; zeleno, žuto, narančasto i crveno", predstavlja samo jednu ljestvicu na klavijaturi našega glasovira. Ljestvica iznad, u visokim tonovima, je izvan ljubičastog. Naziva se ultraljubičasto. Ono ispod, u dubokim tonovima, točno prije crvenoga, nazvano je infracrveno. Što je neka zvijezda toplija, svjetlost koju ona emitira sadrži više energije, više je u "visokim notama"

i teži prema plavom, ljubičastom ili čak ultraljubičastom. Ona tada emitira na gotovo isti način sve dugine boje, te kao na glasoviru s kojeg bi se čule sve njegove note jednakom jačinom, ona bi konačno izgledala plavičasto bijela. Najtoplije zvijezde izgledaju nam, dakle, vrlo blijedo plave. I tako, što su hladnije, njihova svjetlost ima manje energije, to više postaju "dubokih tonova", dakle crvene. Najhladnije zvijezde su crvene.

-To je pomalo teško razumjeti jer smo navikli da nas crvena boja asocira na boju vatre...

A. V.-M. Istina je da je vatra više crvena. Ona je "samo" crvena, zapravo, jer nije tako topla. Uostalom, ne kaže li se da je željezo zagrijano do crvenoga kada je vruće, a zagrijano do bijeloga kada je još više vruće? Prašina, još hladnija nego zvijezde, emitira svjetlost još "dublju" od crvenoga, u infracrvenome, ponekad čak oktavu ispod, daleko infracr-veno. Upravo u toj infracrvenoj "boji", nevidljivoj golom oku, otkrile su se prašine oko zvijezda na karti neba satelita IRAS. -Do sada su se svi promatrani planetni sustavi nalazili unutar naše Galaktike? A. V.-M. -Da, sva ta promatranja su dosta blizu nas, na manje od dvjesto svjetlosnih godina, a odnose se na dosta sjajne zvijezde, praktički sve vidljive golim okom. -Dvjesto svjetlosnih godina, za vas, nije bog zna što... A. V.-M. -I nije. U Galaktici je to vrlo malo. Uzmite sto i pedeset, milijarda zvijezda naše Galaktike i promijenite ih u sto i pedeset milijarda zrnaca pijeska. Imate gomilu pijeska koji ispunja vašu sobu za primanje. Koliko zrnaca pijeska odgovara žutim zvijezdama sličnima Suncu? Jedna puna kanta. Koliko zvijezda vidimo golim okom za lijepe ljetne večeri? Jednu žličicu!

-To je malo, ali to je mnogo! A. V.-M. -Na početku, analogijom, astronomi su tražili planetne sustave oko žutih zvijezda sličnih Suncu. Promatrali su vrlo mali prstovet žutih zvijezda u žličici, dobro su ih pročešljali, i doista, otkriveno je više planetnih sustava. Sami su sebi rekli da su dobro učinili što su tu tražili. Iz toga su zaključili da su možda sve žute zvijezde iz kante, ili barem dobar dio njih, također okružene planetnim sustavima. I zatim jednoga dana, kao što sam vam rekao, pronađen je planetni sustav oko jedne malene hladne crvene zvijezde, Gliese 876. To je otkriće promijenilo sve. -Zašto?

A. V.-M. -Jer ta zvijezda ima vrlo malu masu, trećinu mase Sunca, i jer je dosta blizu nas, oko petnaest svjetlosnih godina. Naime, u našoj Galaktici, male zvijezde su daleko najbrojnije: blizu 80 gomile pijeska. To nije više kanta žutih zvijezda koja sadrži planetne sustave naše Galaktike, nego gomila koja ispunjava cijelu vašu sobu za primanje! -Je li činjenica da je nađen planet oko tako bliske malene

zvijezde promijenila vjerojatnosti? A. V.-M. -Danas se misli da bi jedna zvijezda od dviju mogla imati planetni sustav Prije tih otkrića, mnogi su ljudi bili uvjereni da postoje drugi planetni sustavi u svemiru t,e da se zvijezde rađaju okružene diskom prašine. No, nitko


za to nije imao dokaza. Otad je učinjen golemi korak. Mi znamo kako se rađaju zvijezde, vidimo ih kako se razvijaju, vidimo kako se pojavljuju planetni sustavi, a sada otkrivamo i same planete. Više nismo u području pretpostavki. Sada znamo da se u našoj Galaktici planetni sustavi broje u milijardama.

TAJNA PULSARA

-Za koja se još druga područja neba misli da su tamo otkriveni planeti? A. V.-M. -Godine 1992., tamo gdje se to nije uopće očekivalo, nađeni su planeti oko jednog pulsara, dvije tisuće svjetlosnih godina od Zemlje. Svi su bili zaprepašteni, jer su pul-sari mrtve zvijezde koje su završile svoj život nakon što su eksplodirale u supernovu. To je programirani kraj svih zvijezda velike mase koje se, na kraju života, uruše u same sebe, zatim odskoče na svome željeznom srcu u divovskoj eksploziji koju je teško i zamisliti. Za nekoliko mjeseci, zvijezda postane toliko sjajna kao sve zvijezde Galaktike zajedno! Dakle, mislilo se, ako je postojao planetni sustav oko jedne takve zvijezde, on je morao biti izbačen ili je ispario tijekom eksplozije, ne ostavljajući ništa na stazi oko pulsara. To je bilo posljednje mjesto u svemiru gdje bismo išli tražili planete! A evo, jednoga dana 1991. godine, promatrajući impulse koje su odatle primili, dva su promatrača zaključila da njihov pulsar ide naprijed-natrag. To je njihanje ukazivalo na nazočnost jednog tijela na stazi, bez sumnje jednog planeta. Kako se zna da se radi o planetu, a ne o smeđem patuljku ili nekom drugom tamnom tijelu?


A. V.-M. -Poznajemo masu pulsara i veličinu njihanja: iz toga možemo izvesti zaključak o masi tijela. No, ipak valja reći, to prvo otkriće planeta oko pulsara, koje je toliko uzbudilo duhove, bila je pogreška. -Zacijelo je to bilo veliko razočaranje! A. V.-M. -Oh, znate, pogreške su često vrlo poučne. One pomažu drukčije razmišljati. Ova je poslužila prihvaćanju pomisli kako može biti planeta oko pulsara. Ta si je zamisao prokrčila put, promatranja su se nastavila, i godinu dana kasnije, 1992. godine, Alexander Wolszczan i David Frail otkrili su sustav od tri planeta oko jednog pulsara udaljenog tisuću i petsto svjetlosnih godina, u zviježđu Djevice. Za dva od njih, koji imaju analognu masu onoj Zemlje, gotovo smo sigurni. Za treći, sličan Mjesecu, još postoje neke dvojbe. -Emitira li pulsar svjetlost? A. V.-M. -Vrlo malo i vrlo ju je teško otkriti. Međutim, on emitira pulsiranje, po čemu je dobio ime.To je sustav vrlo snažnog magnetskog polja koji šalje snop svjetlosti izvanredno fokusiran, pomalo kao svjetionik kada šara obzorom okrećući se oko sebe. I svaki puta kada taj snop prolazi preko

nas, mi primamo jedan "bip". Pulsari su bili otkriveni promatranjima radioastronoma, na "ljestvici" nekoliko oktava "nižoj" od one infracrvenoga, u "boji" nazvanoj "radio". Kada su čuli te nevjerojatno pravilne "bipove" -dugo su ure na Zemlji bile manje točne od pulsara -povjerovali su da je riječ o kodiranoj poruci toliko očekivanoj poruci... Zapravo, prema onome što vi kažete, malo je vjerojatno da postoji život na lim planetima, uzimajući u obzir činjenicu da pulsari emitiraju vrlo malo svjetlosti izvan tog snopa?


A. V.-M. -Da, primljena je energija prije svega u obliku rendgenskog zračenja, to jest svjetlosti koja bi bila više "boje" od one Sunca, "više" od samih ultraljubičastih, dakle, u načelu, malo povoljne za život. No, nastojao se izračunati tok energije zračenja tog pulsara na površinu tih malenih planeta. Zanimljivo, dolazi se gotovo do iste količine energije kao što je ona koju šalje Sunce na površinu Zemlje. To je čista koincidencija, ne treba iz toga izvlačiti zaključke. No, zabavno je. - Dakle moglo bi se zamisliti da stanovnici tog planeta imaju sunce koje ih obasjava na bljeskove? A. V.-M. -I ja sam si postavio to pitanje: da sam na tom planetu i da gledam moje sunce-pulsar, što bih vidio? Vjerojatno uopće ništa: pulsar je vrlo sitan, kao neko sunce promjera desetak kilometara. Sunce takve veličine bilo bi sićušno, jedva jedna točka u svemiru. Izgledalo bi kao sjajna zvijezda na nebu. No, možda bih vidio ta dva snopa fantastične svjetlosti. - Dva snopa? A. V.-M. -Da, da oni bacaju zrake u dva suprotna smjera. -Kao žiro-svjetionik?... A. V.-M. -Tako je. Ti snopovi zračenja koji idu u dva smjera okreću se oko sebe velikom brzinom: tisuću puta u sekundi! Mnogo brže nego žiro-svjetionik! To znači da bi nas ustrajnost mrežnice sprečavala da otkrijemo njihova kretanja. Oni bi nam izgledali poput dvostrukog svjetlosnog stoš-ca otvorenog na obje strane. ALFRED VIDAL-MADJAR 105

-Može se misliti da bi stanovnici tih planeta imali čudno viđenje svijeta... A. V.-M. Da, no ima li vode na tim planetima i svih sastojaka života? To je sasvim druga stvar. Mi znamo samo da je sastav materije oko tih pulsara vjerojatno različit od sastava našeg Sunčevog sustava, jer su oni ostaci eksplozije. VRIJEME ATOMA

-Jesmo li sigurni da se život ne može pojaviti negdje drugdje osim na jednom planetu, na primjer na nekoj zvijezdi ili nekom asteroidu? A. V.-M. -Za nas nije ništa sigurno glede toga! Mi pokušavamo slijediti razuman znanstveni postupak, no nije zabranjeno riskirati. Dokle god nema dokaza, sve se pretpostavke moraju ispitati. Sasvim je dopušteno prevariti se i ustrajati u pogrešci, čak i boriti se da je se obrani -sve do dana kad ćemo imati dokaz da je ona netočna. Toga dana ćemo je se odreći bez žaljenja. Istraživanje ima tisuću lica, no ono se uvijek sastoji od napredovanja u nepoznatom. I vi sami spajate oprez sa smjelošću u vašem istraživanju?

A. V.-M. -Neizbježno! Ako smo previše smjeli, postoji opasnost da ćemo upasti u ludost, u osjećajnost: ne nalazimo više ono što smo tražili i branimo svoju viziju stvari bez istinskih dokaza. To spada u religiju, ne u istraživanje. No smjelost

jednog trenutka može otvoriti nove putove, pod uvjetom da se neprestano preispitujemo: što je tu čvrsto? I sami obavljamo odabir.


-Da se vratimo na primjer planeta, najoprezniji stav je takav da se kaže: zamislimo da smo našli oblike živote usporedive s našim, dakle na nekom planetu... A. V.-M. -Da, jer jedini oblik života što ga mi poznajemo na ovome planetu, zasnovan je na kemiji ugljika. No, u Mendeljejevoj tablici, ugljik se nalazi točno iznad silicija, koji ima, grubo rečeno, ista svojstva. Neki su se pitali bi li se moglo zamisliti kemiju na bazi silicija Može se također dati široku definiciju života, koja obuhvaća živa bića, kakva mi poznajemo, no i druge zamislive oblike. Tako je engleski as-trofizičar i autor znanstvene fantastike, Fred Hoyle, zamislio u svome romanu, Crni oblak, međuzvjezdano živo biće, organizirano na takav način da se uspijeva premijestati sa zvijezde na zvijezdu štrcajući plinove, a puni se usisavajući njihovu energiju... -Fred Hoyle, slavni kritičar Velikog praska... A. V.-M. -Doista! On je, uostalom, izmislio izraz Big-Bang Veliki prasak, da bi se narugao toj novoj teoriji, a kasnije je taj izraz ostao. U romanima, na svojim putovanjima kroz svemir, veliki oblak međuzvjezdane tvari dolazi, dakle, na naše Sunce, zalijepi se na njega i počinje usisavati njegovu energiju. On ne shvaća da nedaleko od njega, na Zemlji, jedna civilizacija upravo umire jer više nema svjetla. Na kraju, ljudska bića uspijevaju stupiti s njim u vezu da ga upozore na sebe. Veliki je oblak vrlo začuđen kada opazi da na tako malenom planetu postoje beznačajno mala bića pa ipak sposobna da misle Slijedi vrlo živ interkulturalni dijalog, prava razmjena, posebno posredstvom glazbe. Na kraju, Crni oblak, vrlo dirnut, prihvaća otići do neke druge zvijezde i ostaviti ljude da žive ... ALFRED VIDAL-MADJAR 107

-Izgleda da su već nađene organske molekule u meduzvjez-danim oblacima... A. V.-M. -Nije dovoljno naći organske molekule da bi se reklo da je nađen život. No, zašto ne? Neki misle da je život, to jest organska kemija, nastao u srcu kometa, u međuzvjez-danoj sredini: kometi sadrže vodu, koja također štiti od kozmičkih zraka, a oni imaju sve vrijeme pred sobom Ako postoji nešto čime svemir ne oskudijeva, to je vrijeme! Dakle, vremenom, svašta se može dogoditi. -Ono je apsolutni gospodar.

A. V.-M. -Ni ne znate kako ste to dobro rekli! A ni spekulacije o onome što bi mogao biti oblik života na atomskoj razini ne nedostaju. Evo jednog primjera. Ova ideja može izgledati suludo, no ništa nam ne brani da se zabavimo. Znamo da je jezgra atoma spoj neutrona i protona zavarenih nuklearnom silom. Dakle, te jezgre mogu rasti do određene točke, no nakon toga, one postaju nestabilne i gotovo trenutno nastupa samouništenje. To je i previše poznati fenomen nuklearne fisije. Zaključak se nameće sam od sebe: u tako kratkom vremenu, nikada se neće moći oblikovati jedna dosta složena struktura da bi postala živa. No, evo gdje je slaba strana: ta je

nestabilnost sasvim relativna. Jezgra je, naime, nestabilna samo u odnosu na našu vremensku ljestvicu. No, vrijeme je, to znate, čudesna stvar. Da bismo napravili jedan pokret, treba nam po prilici jedna sekunda, stoga je sekunda ljudska vremenska ljestvica. No, kada bismo bili veličine atomskih jezgri, ekvivalent jedne sekunde bio bi 10 21 sekunde deseti dio desetmilijarditog dijela de-setmilijarditog dijela sekunde, što je za nas infinitezimalno trajanje, teško ga je čak i zamisliti.


-Dakle, jedna sekunda je za atomsku jezgru vječnost! A.V.-M. -Svakako. Da sam velik kao atomska jezgra, trajanja od 10 -15 sekunde desetina desetmilijuntog dijela deset -milijuntnog dijela sekunde otopila bi stabilnost moga svijeta i ostavila možda "vremena" vrlo složenim nuklearnim skelama da se pojave. Zašto se oblici života ne bi pojavili na toj ljestvici veličine, ali isto tako i na toj vremenskoj ljestvici.

- To potiče na razmišljanje! A.V.-M. -Vidite li? Ta je vrsta spekulacije uzbudljiva, prisiljava nas da budemo otvorenog duha, da mislimo drukčije. Dakle, pokušalo se zamisliti efemeran nastanak života na nuklearnoj razini. Konačno, na našoj razini, život se pojavio na Zemlji prije četiri milijarde godina te je imao sve to vrijeme da se razvije do naše izgrađene civilizacije. Na vremenskoj ljestvici od 10 -21 sekunde, koliko bi vremena trebalo da neka civilizacija prijeđe iz embrionalnog stanja mikrob-skog života do izgrađene civilizacije? Četiri milijarde godina, na toj ljestvici, to je manje od tisućinke sekunde! Zamislite vrste koje se pojavljuju i nestaju u djelićima sekunde, dinastije koje se izmjenjuju u tren oka...

- Oni također ne bi mogli imati nikakav pojam o našoj na zočnosti ni o našoj vremenskoj ljestvici... A. V.-M. -Doista, veliki problem, ako taj oblik života postoji, bio bi nalaženje nekog sredstva komunikacije. Oni bi nas smatrali potpuno tromim zombijima, ukočenim statuama Neki su zamislili također druge oblike života unutar kristala. Ako se kristalne strukture razmnožavaju, bi li postojao i život unutar krutina? ALFRED VIDAL-MADJAR 109

-To su vjerovali i šamani iz Lascauxa. Prema prapovjesniča-ru Jeanu Clottesu, njihovi su rituali imali za cilj uspostavljanje kontakta s duhovima koji su živjeli unutar kamenih stijenki. Valja također citirati tajanstvenu rečenicu pjesnika Edmonda Jabesa: "Unutrašnjost kamena je napisana." A. V.-M. -Naravno, sve ovisi o definiciji koju dajemo životu. To će vam neki biolog svakako bolje reći od mene. Kažimo, ukratko, da se uzimaju obično dva osnovna kriterija: sposobnost reprodukcije, s jedne strane, i određena autonomija u odnosu na vanjsku sredinu, s druge strane. Stanica se pojavljuje čim napravi svoju membranu: otada, njeno se unutrašnje funkcioniranje odvaja od sredine u koju je uronjena. Zahvaljujući tom odvajanju, ona će se moći razmnožavati. Preko svoje membrane, ona uvodi niz razmjena sa svojom okolinom: ona se njome hrani izabirući između onoga što joj odgovara i ostatka. Taj joj odabir omogućava preživljavanje. Istovremeno, postaje sposobna za reprodukciju, to jest proizvednju druge stanice. No, ta bi se dva kriterija mogla primijeniti na sasvim nove, robotske, informatičke oblike života Zašto se ograničiti na međuzvjezdane oblake, na čestice, na kristale ili na kemiju ugljika?

-Zamišljate li žive robote? A. V.-M. -Znate, napredak informatike je spektakularan, no, zapravo smo tek na počecima, Prvi su strojevi bili konstruirani tek prije pedeset godina Još nismo ništa vidjeli! Na području umjetne inteligencije većčinimo čuda. Postoje robotski sustavi koji su u stanju upravljati određenim situacijama koje obuhvaćaju veliki broj nepredviđenih trenutaka. Na televiziji sam vidio nogometne utakmice između momčadi robota različitih sveučilišta... Pisci računalnih programa st.rastveno se zanimaju zaa t a j problem. Kako robot može

steci sposobnost, prilagođavanja, preinake svoga programa prema razvoju situacije? To bi u mnogo čemu sličilo na inteligenciju, dakle na život...

PRAOCEAN

- Carl Sagan je u svojoj knjizi Svemirska veza dao katalog svih zamislivih oblika života u njegovo vrijeme -70-tih go dina. On je rušio predrasude jednu po jednu. Govorio je: vjeruje se da nije moguć život na Veneri, jer je previše toplo, ni na Jupiteru, jer je to plinovit planet, ni na međuzvjezda- nim oblacima U svakom je slučaju navodio argumente ka ko bi pokazao veličinu našeg neznanja i beskrajnu razno likost mogućega. A. V.-M. -Da, no najprije se život mora pojaviti. Problem je u tome što mi ne znamo ništa o početnim uvjetima. Neki misle da je život bio uvezen na Zemlju preko kometa koji su dolazili iz Kuiperova pojasa. - To bi bio argument u korist jedinstva života: kometi nisu pali samo na Zemlju, oni su mogli ostaviti klice posvuda, a život bi imao sve izglede da se razvije prema istoj formuli na raznim mjestima... A. V.-M. -Da, život je mogao biti posijan. No, gdje je život našao uvjete koji su mu omogućili da preživi i da se prilagodi? Mislimo da se to možda dogodilo na Marsu jer je voda tamo tekla još prije milijardu godina. Kamo je nestala sva ta voda? Veliki su izgledi da je uskladištena ispod zaleđene površine, možda u podzemnim šupljinama i zasigurno također blizu polova. -Nije isparila u svemir? A. V.-M. -Sigurno da, djelomično. No, jamačno je još ostalo! Prije milijardu godina, na Zemlji je život već bio prisutan više od dvije milijarde godina, kisikova armosfera je bila formirana i mnoštvo oblika je već postojalo. Vrlo dobro možemo zamisliti da se na Marsu, kao i na Zemlji, život razvio, zatim je dostigao kritično stanje i na kraju je nestao No, nije isključeno da bi se mogli tamo naći preživjeli oblici života, u malim ekološkim nišama. Neki misle da je nazočnost Mjeseca odigrala odlučnu ulogu u pojavi života na Zemlji. Zašto? S jedne strane zato jer Mjesec izaziva plimu i oseku, zbog kojih je voda izašla iz oceana i oblikovala jezera u kojima su uvjeti bili mnogo povoljniji za stvaranje prajuhe, jer su se uzastopce sušila i ponovo punila. Takva su otkrića ekobiologjie: voda je pogodna sredina za stvaranje dugih lanaca molekula, zvanih polimeri, ali isto je tako povoljna za njihovo uništavanje. Odatle važnost jezera iz kojih voda isparava, no ostaje vlažni mulj.... Drugi čimbenik koji govori u korist utjecaja Mjeseca je što je on izgleda stabilizirao rotacijsku os Zemlje. Da on nije bio tamo, rotacijska os bi bila mnogo mobilnija, što bi izazvalo nezamislive katastrofe.

- Tajfuni, jake i brze plime...

A. V.-M. -Svi bi živi sustavi bili uništeni.

-Zastrašujuće je zamišljati Zemlju kako se prevrće! A. V.-M.-Da, iveć znamo da unatoč višestrukim zaštitama koje Zemlja uživa, veće katastrofe -sudar s kometom ili asteroidom -događaju se po prilici svakih šezdeset milijuna godina. To je dokazana činjenica: na Zemlji su nađeni krate

ri od sto i pedeset, dvjesto kilometara promjera Svaki puta kad se to dogodi, život na Zemlji je iz temelja poremećen. A ponekad i skoro iskorijenjen. No, uvijek je ostalo nekih oblika života, i sve je ponovo krenulo.

- Život se morao čvrsto ukorijeniti da bi izdržao takve kata strofe! A. V.-M. -Istina je, no uzaludno je iskušavati vraga! Ništa ne jamči da neki asteroid nije na putu prema nama. Stoga je NASA utemeljila program otkrivanja svih asteroida čija bi staza mogla presjeći Zemljinu stazu. Ako ih se otkrije dovoljno rano, postoji nada da ćemo ih uspjeti skrenuti s puta. - To je tema filma Armagedon s Bruceom Willisom. A. V.-M. -Da No, ako otkrijemo asteroid nekoliko sati, ili čak nekoliko dana prije sudara, bit će prekasno: naći ćemo se licem u lice s golemom masom, koju je nemoguće skrenuti. Međutim, ako ga otkrijemo pedeset godina prije sudara, bit će dovoljna jedna čvrga da promijenimo njegovu stazu. -Ima li drugih planeta u Sunčevom sustavu koji sadržavaju vodu? A. V.-M. -Tri najveća Jupiterova satelita, Europa, Gani-med i Kalisto, potpuno su pokriveni oceanima. Osobito Europa izgleda da ujedinjuje uvjete života: dosta je blizu Jupitera da je bez prestanka deformiraju plima i oseka koje ju zagrijavaju. Europa je golemi ocean prekriven ledom, vrlo glatke površine, kao biljarska kugla, A taj je led bez prestanka pod djelovanjem plime i oseke. Na njenom susjedu Iou, te plime i oseke neprekidno izazivaju vulkanske erupcije. Moguće je da iz istog razloga, zbog sila plime i oseke, postoje izvori topline pod ledom Europe. Nisu li pronađeni na Zemlji, na dnu oceana oblici života, o čemu će vam također govoriti Hubert Reeves, kojima nije potrebno svjetlo i čiji je metabolizam potpuno različit od našega? Možda postoji na dnu Europinih oceana vulkanska jezgra, oko koje bi se razvili bujni oblici života...

- Vi pripadate onim znanstvenicima koji se ne boje sanjariti... A. V.-M. -Istina je, možda sam smion, no to nema nikakvih posljedica. Jednoga dana, to je sigurno, posjetit ćemo Europu, pogledati na dno oceana i vidjeti da tamo uopće nema života. Prevario sam se, pa što? Jedno je iznositi pretpostavke, a na tom području ništa nije zabranjeno, no, nešto drugo je naći valjani dokaz. Stoga je to što radi Jean Heid-mann važno: on je iznio pretpostavku da postoje izvanzemaljske civilizacije te traži dokaze za to. On je vodio svoja ispitivanja do kraja i sav se tome posvetio: on sluša svemir. Potrebno je mnogo hrabrosti da bi se provelo toliko godina u potrazi za signalima koji možda ne postoje. Teško je kad se ništa ne postiže Nakon što se ideja jasno izrazi, važno je moći je suočiti s činjenicama iz stvarnosti. Ideju koju se ničim ne može poduprijeti, zanimljiva je no ograničenog je interesa. Zamišljati da ima života u Europinim oceanima samo je jedna zamisao, no jednoga će se dana ići vidjeti, i tada... - Niste li primijetili nedavnu evoluciju unutar znanstvene za jednice? Šezdesetih godina znanstvenici su se bojali da ih se

ne izjednači s piscima znanstvene fantastike te su provodili autocenzuru. Danas se čini da više ne oklijevaju prijeći granicu. A. V.-M. -Rekao bih upravo suprotno. Oni su sve više i više oprezni, bez sumnje jer su proračuni za odgovarajuća is


traživanja sve veći iveći! čitao sam, na primjer, tekst o kanalima na Marsu što ga je početkom XX. stoljeća napisao jedan vrlo pažljivi promatrač, koji je na kraju vidio na Marsu ono što je želio vidjeti: kanale... Imate i slučaj Šklovskog, ruskog astrofizičara velikog ugleda. Pozorno promatrajući staze dvaju Marsovih satelita, Phobosa i Deimosa, opazio je lagano usporavanje njihova kretanja. Pretpostavio je da je do tog kočenja došlo zbog atmosferskog trenja. Izračunao je snagu kočenja koja bi izazvala to usporavanje, vodeći računa

o njihovoj veličini. Zatim je s tim parametrima izračunao njihovu gustoću, polazeći od načela da bi se velika gustoća trebala očitovati kroz neučinkovito kočenje, i obrnuto. Njegovo je razmišljanje bilo nepogrešivo. Samo evo: on je izračunao vrlo malu gustoću, sličnu onoj kod plina! Iz toga je zaključio da su ti sateliti šuplji -dakle, vjerojatno umjetni. Odatle do zamišljanja vrlo napredne civilizacije na Marsu i satelitima, bio je samo jedan korak... Evo tipičnog primjera pažljive analize s netočnim mjerenjima. -Čini se da mislite da i pogreške promiču istraživanje.

A. V.-M. -Sigurno! Znanstvenici su uvijek voljeli ekstrapo-lirati i to je vrlo dobro. No, ovisno o vremenskom razdoblju, na to se više ili manje loše gledalo. Ljudi naivno misle da znanstvenik govori samo istinu, a znanstvenici često ni sami sebe ne uzimaju vrlo ozbiljno te si ponekad dopuštaju napuštanje svoga područja pod pritiskom imidža "učenjaka" koji bi trebao sve znati. No, znanstvenik ne može sve znati, to je nemoguće! Mnoge stvari koje sada tvrdimo sutra će se pokazati pogrešnima. To nije važno. Mi govorimo ono za što smatramo da je danas istinito, prema stanju našeg znanja i našeg područja stručnosti, to je sve. Vrijeme će učiniti ostalo. ALFRED VlDAL-MADJAR 115

NEZGODE IZVANZEMALJCA

- Budući da smo kod spekulacija, prihvatimo li da negdje u svemiru ima života, što bi trebala, po vašem mišljenju, sadržavati poruka upućena tim izvanzemaljcima? A. V.-M. -I ja samveć imao priliku postaviti sebi to pitanje. Upravo sam slao satelit u svemir te sam si rekao: imam neviđenu sreću, moći ću poslati poruku, kao u boci bačenoj u more! Zašto ne? Ali što ću "im" reći? Na kraju sam stavio: "Pozdravlja te Alfred", jer zapravo nemam ništa važnije reći svemiru. No, tom prigodom valja se podsjetiti na homerske prepirke koje su se razbuktale kada je NASA poslala u svemir bakrenu pločicu ugraviranu prema direktivama Carla Sagana, s porukom...


-... pomalo smiješno, mora se priznati! Muškarac i žena goli, očito bijeli i dobro uhranjeni, par kalifornijskih japija, us pravnih, jedan pokraj drugoga. Muškarac pozdravlja izvan- zemaljce desnom rukom. Jedan je karikaturist zamislio da je poruka stigla na Jupiter. Par Jupiterijanaca, mladih i di namičnih, odjevenih po posljednjoj modi 60-tih godina - mini-suknja i šiljate potpetice za ženu, frizura kao Pamela Anderson, udobno odijelo za muškarca, fina kravata malo razvezana -ispituju bakrenu pločicu sa Zemlje. Vrlo su iz nenađeni. Jupiterijanac konačno kaže: "Zemljani su očito vrlo slični nama, Jupiterijancima samo što ne nose odjeću".

A. V.-M. -No, Carl Sagan se nije zadovoljio samo tim crtežom. On je izradio vrlo složenu poruku, oko vodikovog atoma, jer je to najobilniji element u svemiru. Smatrao je da svi stanovnici svemira to znaju, dakle, preko tog zajedničkog znanja trebali su biti u stanju dešifrirati ga. Time je bio izmislio rozetski univerzalni kamen trojezični natpis uklesan u jednom kamenu što je nađen u egipatskom mjestu Ro-sette omogućio je Champollionu da dešifrira egipatske hi-jeroglife; pr. prev..

-Njegov je optimizam bio poslovičan!

A. V.-M. -To je točno. Na bakrenu je pločicu dao ugravirati, gore, lijevo od crteža, atom vodika u dvjema različitim konfiguracijama. A izvanzemaljac je trebao shvatiti da taj crtež predstavlja ono što se naziva inverzijom spina između jezgre i elektrona atoma. -Spin je rotacija atoma?

A. V.-M. Da, manje-više. Sjećate li se što smo malo prije rekli: svaki atom ima svoju signaturu, osobitu rezonanciju ALFRED VIDAL-MADJAR 117

koja dolazi od unutrnšnje struk ure. Jedna od rezonancija-signatura vodikova atoma upravo je nastala zbog inverzije spina te odgovara svjetlosti "radio-centrimetarske" boje, još nekoliko oktava "niže" od svjetlosti infracrvene boje,

o čemu smo malo prije govorili. Još točnije, ta rezonancija vodikovog atoma poklapa se sa svjetlošću valne dužine od dvadeset i jednog centimetra. Mala crtica između dviju shematskih konfiguracija atoma pruža našem pametnom susjedu skalu dimenzija. -Kako bi taj nesretnik mogao shvatiti poruku koja je savršeno nejasna većini nas? A. V.-M. -Sagan se nadao da će ga na to potaknuti nacrtavši u istoj skali, iza dva lika, satelit u kojem se nalazila poruka. Buudći da je naš hipotetski izvanzemaljac našao satelit, on mora shvatiti da je crtež u skali od dvadeset i jednog centimetra koje predstavlja mala crtica No, možemo svašta zamisliti. Shema koja bi trebala dati vremenske udaljenosti

nekih obližnjih pulsara od Sunca sliči na pauka čije su noge različite dužine, a dlačice su jasno nacrtane na svakoj nozi. Dakle, tu je naš izvanzemaljac doživio šok: taj pauk dlakavih nogu je on! To je njegov portret! I on odmah shvati da su čovjek uzdignute ruke i gola žena zapravo prikaz vodikova atoma Znate, vrlo je lako prevariti se. Zajedno s Jean-Louisom Basdevantom, prijateljem s kojim sam predavao na Politehnici, zabavljao sam se u traženju sheme atoma vodika u hijeroglifima egipatske Knjige mrtvih. Vrlo se dobro u tome uspjeva. Zamislimo da je izvanzemaljac dobro razumio poruku. Sto

se događa?

A . V.M. Počinje se pitati o njenu porijeklu. A to postavlja

zanimljivo pitanje: kako se postaviti u golemom svemiru? Kako dati svoju adresu? U našoj Galaktici moglo bi se koristiti pulsare kao referentne točke, pomalo kao što se koriste svjetionici, duž obala oceana. Naš izvanzemaljac, koji je mnogo razmišljao, konačno shvaća da taj famozni "pauk" pokazuje zapravo smjer najsjajnijih pulsara kakvi su bili vidljivi s našeg Sunčevog sustava u trenutku kada je poruka bila poslana. "Dlake" na paukovim nogama zapravo pokazuju periodičnost svakog pulsara. Srećom, ta vrlo napredna civilizacija ima jednu golemu knjigu u kojoj su nabrojeni svi pulsari naše Galaktike od njena početka. On počinje tražiti s kojeg bi se mjesta te Galaktike mogla vidjeti, u određenom trenutku, točno ta konfiguracija pulsara. I na kraju pronađe da postoji vrijeme i mjesto gdje je ta konfiguracija bila vjerojatna. On ispravi učinke rotacije Galaktike i konačno odredi stotinjak mogućih zvijezda. Tada pošalje svoje brodove u posjet tim zvijezdama...

- onda? Baš je napeto?

A. V.-M. -Zar ne? Pa dobro, on pronalazi oko jedne od njih shema Sunčevog sustava nacrtanu dolje lijevo na famoznoj bakrenoj pločici Vrlo je zadovoljan, konačno je našao! S te je zvijezde krenuo mali brod! Štoviše, jedan mali crtež pokazuje da je krenuo s trećeg planeta... - Dolazi na Zemlju i nalazi naše nasljednike... A. V.-M. -To je vrlo sigurno, jer za sve to očito treba puno vremena. Naime, famozne bakrene pločice poslane su s četiri sonde, dvije na Pionneeru i dvije na Voyageru, koje upravo napuštaju Sunčev sustav. - Imaju li te sonde točno odredište? A. V.-M.Ne,onekreću nasumce, u meduzvjezdanu prazninu.

- Nakon što su odaslale mnogo informacija o Sunčevom su stavu. A. V.-M. -Da, ali to nije sve. Dvije od njih nastavljaju mjeriti stanje svoga okoliša. - No, gdje su one točno? U Oortovom oblaku? A. V.-M. -Oh ne, još ne! Oortov oblak je jako, jako daleko! One su tek prešle staze posljednjih planeta te se udaljuju nakon što su proletjele blizu njih. - Njihovi motori i dalje rade? A. V.-M. -Ne, nakon lansiranja motori su zaustavljeni. One lete zbog inercije koje imaju. Jedino je bilo potrebno učiniti, s vremena na vrijeme, sitne korekcije putanja.... - Mogu li se one negdje uništiti? A. V.-M. -Ne, njihovi izgledi da susretnu neku prepreku beskrajno su mali. Vjerojatnije je da će nastaviti lutati Galaktikom bez kraja. - Može li se procijeniti koliki je njihov vijek trajanja? A. V.-M. -Beskrajan, između danas i kraja svemira. -Ne postoji opasnost da se oštete, zahrdaju? A. V.-M. -Da, imate pravo. One će se sudarati s prašinom,


u međuzvjezdanoj sredini, koja će ih malo pomalo istrošiti, ali tijekom vrlo dugog vremena.

IZNENAĐENJA SLJEDEĆE KOZMIČKE GODINE

- Da se vratimo na pitanje mogućega života drugdje u svemi ru. Vi ste nam upravo predočili koliko naša situacija na Zemlji može izgledati, već prema usvojenoj perspektivi, ili sasvim iznimna ili potpuno banalna. No, konačno, koje je vaše osobno uvjerenje? Mislite li vi, kao i Jean Heidmann, da ćemo jednoga dana primiti signale neke druge civiliza cije? A. V.-M. -Možda ću vas razočarati, jer sam dosta skeptičan što se tiče nazočnosti života drugdje u svemiru -u svakom slučaju inteligentnoga života. A još sam skeptičniji u pogledu eventualnog susreta. - Pa ipak, do danas, vaši su se argumenti doimali solidnima? A. V.-M. -To je zato što još nisam izvadio svoj glavni adut! Ostaje osnovni problem, a ja uopće nisam siguran da ga mi možemo jednoga dana riješiti: to je uloga vremena. Da objasnimo, podsjećam vas da je brzina svjetlosti tristo tisuća kilometara u sekundi. Dakle, i kod te izvanredne brzine, svjetlosti treba još uvijek sto tisuća godina da prijeđe našu Galaktiku s jednog kraja na drugi. Znači, čak i da uspijemo sagraditi svemirski brod koji bi postizao brzinu svjetlosti, ipak bi nam trebalo sto tisuća godina da prijeđemo našu Galaktiku?

ALFRED VIDAL-MAD JAR 121

A. V.-M. -Da, ako govorimo o vremenu koje teče za one koji su ostali čekati na Zemlji. Trebali bi čekati više milijuna godina da vide kako je jedan od njihovih svemirskih brodova stigao na susjednu Galaktiku! Za astronaute ukrcane u te brodove, vrijeme takvih putovanja izgledalo bi, naprotiv, umjereno dugo, jedva nekoliko desetaka godina! To je vrlo poznati učinak Einsteinove teorije relativnosti, izvanredno opisan slavnim paradoksom blizanaca iz Langevina: blizanac koji je ostao na Zemlji puno brže stari od drugoga -astronauta -razlika može iznositi više milijuna godina! No, vratimo se na to pitanje vremenske ljestvice. Da vam to predstavim, volim koristiti klasičnu metaforu o "kozmičkom kalendaru" . Princip je jednostavan: zamislite da je starost svemira, oko petnaest milijarda godina, raspodijeljena na samo jednu godinu. Tako se Veliki prasak dogodio 1. siječnja u0 sati, 0 minuta, 0 sekunde, a mi smo 31. prosinca točno u ponoć.U toj shemi, prvi su mjeseci zauzeti stvaranjem galaktika. Već od travnja ili svibnja, naša je Galaktika uglavnom dovršena, iako se međuzvjezdani oblaci nastavljaju neprestano kondenzirati kako bi stvorili nove zvijezde -podsjetimo da se svakog dana kozmičkoga kalendara rađa oko pedeset milijuna zvijezda samo u našoj Galaktici. Jednoga dana, jedan

se posebni međuzvjezdani oblak uruši i stvara mnoštvo zvijezda, među kojima i našu. Sunce se pojavljuje, dakle, oko

13. rujna, a Sunčev se sustav vrlo brzo uređuje: Jupiter nastaje za nekoliko sati kozmičkoga kalendara, zatim Zemlja, za nekoliko dana. Kažimo da je cijeli Sunčev sustav završen gotovo za tjedan dana A Zemlja počinje voditi svoj životić. Fosili prvih poznatih živih bića datiraju s kraja rujna po prilici, ili s početka listopada. Zatim život polako evoluira u oceanima, proizvodi kisik, stvara zemljinu atmosferu, sastavljenu od kisika i dušika.


- Kojega datuma? A. V.-M. -Početkom mjeseca prosinca! - Atmosfera kisika postoji samo jedan mjesec kozmičkoga ka lendara ? A. V.-M. -Nevjerojatno, zar ne? Zemlja postoji po prilici od rujna. Dakle vrlo dugo je živjela u atmosferi ugljičnog dioksida i dušika. Treba znati da je pojava kisika bila velika ekološka katastrofa za mnoge vrste za koje je kisik snažan otrov. No, život se prilagodio, kao i uvijek, te su se tako razvile vrste potrošači kisika. Nazočnost kisika omogućila je bakterijama da se razlikuju, da postanu savršenije, složenije... I tako su se po prilici prije šesto milijuna godina pojavila višestanična bića -to jest oko 15. prosinca prema kozmičkom kalendaru. - Ukratko, do 15. prosinca, to jest jučer, život na Zemlji predstavljale su isključivo bakterije? A. V.-M. -Da. to je začuđujuće, ne mislite li? Nemojte zaboraviti da za to vrijeme asteroidi nastavljaju padati na Zemlju, svakih šezdesetak milijuna godina -to jest po prilici jedan dnevno po kozmičkom kalendaru! -I unatoč svemu, životinje izlaze iz oceana... A. V.-M. -Da, oko 20. prosinca Dinosauri počinju 26. prosinca svoju dugu vladavinu od sto i šezdeset milijuna godina -to jest više od tri dana, kakvog li trajanja! Prvo se cvijeće pojavljuje 28. prosinca. A 31. prosinca, oko 14 sati, prvi majmun napušta stoj stan na drvetu Što se tiče Lucy, našeg Vidi u prilogu reprodukciju kozmičkomu kalendara


pretka australopiteka, koja je živjela prije tri milijuna godina, ona se pojavila istoga dana oko 10 sati navečer, jedva dva sata prije ponoći.

- A naša civilizacija? A. V.-M. -Ona počinje u zadnjih deset sekundi posljednjega dana godine! - Kako je govorio Hegel "Minervina ptica polijeće tek u su ton"... A. V.-M. - To je točno što se tiče zore čovječanstva. Naprotiv, što se tiče naše civilizacije, ja bih rekao da ona "polijeće" kada je noć već dobrano pala. Naime, egipatski su se faraoni pojavili tek nekoliko sekundi prije ponoći kada su zvona kozmička počela otkucavati dvanaest! Čemu služi taj kalendar? Ponajprije, klasično, kako su to već učinili mnogi autori, da izmjeri vrijeme. Da postanemo svjesni da je naše mjesto u vremenu isto tako smiješno ograničeno kao i naše mjesto u prostoru. No, sve je to gotovo banalno, ako mogu tako reći, jer se na sve naviknemo, čak i da zauzimamo beznačajno mjesto u svemiru. Pravi se značaj kozmičkoga kalendara osjeća kada ga se produžuje u budućnost. Što će se dogoditi nakon 31. prosinca? To je ključno pitanje. No, budimo prije svega oprezni. Sto će se dogoditi, kažimo, prve sekunde nove kozmičke godine?

-Koliko godina predstavlja jedna sekunda? A. V.-M. -Petsto godina. Vrijeme koje nas dijeli od Renesanse. Za petsto godina -za jednu kozmičku sekundu -možemo razumno proreći da će ljudi kolonizirati sve planete Sunčevog sustava te da će poslali sonde još i dalje. To nije


znanstvena fantastika. Već smo posjetili sve planete, a naše sonde kruže u međuzvjezdanom prostoru. No, za pet stoljeća, bit će putovanja s posadom, kolonija...

Pomislite samo da se tehnički napredak nastavi ritmom zadnjih pedesetak godina, što je niska procjena, jer se otkrića množe, a povijest tehnika se ubrzava. Uostalom to je opće pravilo koje je iznio kozmički kalendar: ne samo da stvari napreduju i dobivaju na složenosti, nego idu ubrzano naprijed. Kada pričate povijest svemira, od infinitezimalnih vremena početka, počinjete govoriti u mjesecima. Kada govorite o Sunčevom sustavu, brojite u tjednima, zatim u danima. Tako sam datirao pojavu Sunca 13. rujna. Kada se radi o razvoju života, ista je stvar: primitivni oblici, jednosta-nični, govorite u mjesecima, višestanični, u tjednima, razne vrste, u danima, primati, zatim ljudi i civilizacija, govorite postupno u satima, u minutama, u sekundama, zatim u djelićima sekunde. Konstatiramo tu pojavu ubrzanja unutar same naše ljestvice života. Mnoge su se stvari promijenile unatrag samo deset godina dvije stotinke sekunde kozmičkoga kalendara, mnogo je novih tehnika promijenilo svakidašnji život. Ne nalazi se sličan poremećaj u zadnjih deset godina XIX. stoljeća. U to doba, u deset godina, u gradu kao i na selu, život se nije nimalo promijenio. Tako se otada, od jedne generacije do druge, famozni generacijski jaz sve više produbljuje: bilo je manje razlike između naših pradjedova i naših djedova, nego li između naših roditelja i nas, i mnogo manje nego između naše djece i nas! Na svim se područjima može vidjeti to nevjerojatno ubrzanje.

-Želite nam reći da će za petsto godina čovječanstvo izvršiti mnoga čuda, o čemu mi danas ne možemo imati ni najmanju predodžbu? A. V.M. Točno! Doista, moja su predviđanja bolesno ALFRED VIDAL-MADJAR 125

oprezna. Profesionalna deformacija! Reći da ćemo kolonizirati cjelokupni Sunčev sustav, niska je pretpostavka. No, prihvatimo to. Evo nas dakle 1. siječnja 0 sati, 0 minuta, 1 sekunda, nastanjenih posvuda u Sunčevom sustavu.

-Svršena stvar! A. V.-M. -Kako vi kažete! Kad se jednom taj pothvat dovrši, pitam vas tko nas može spriječiti da odemo do zvijezda? Nicolas Prantzos će vam dati sliku o sredstvima kojima ćemo raspolagati da bismo tamo stigli. Naravno, udaljenosti su pregoleme, no to nije neostvarivo. Budući da nam kamenje stiže ravno sa zvijezda! Nismo li mi sami zvjezdana prašina? Naravno, trebat će nam puno vremena da tamo stignemo. No, to nije važno: imamo vremena, imamo čak sve vrijeme! Sigurno, bit će teško. Imat ćemo pune ruke posla da postignemo zgoditak. Osobito ćemo morati riješiti problem brzine. Koliko vremena ostavljate čovječanstvu, uzevši u obzir

ubrzanje događaja o kojem smo govorili, da izumi nova sredstva pogona koja će se moći natjecati sa svjetlošću, da postignu, recimo, stotinku te brzine, što već i nije tako loše - to je 3.000 kilometara u sekundi? -Tisuću godina? Deset tisuća godina? Sto tisuća godina?

A. V.-M. -Nemojmo previše žuriti. Dajmo mu milijun godina da ode do zvijezda. U to vrijeme, jedno od tehničkih sredstava čiji će vam princip objasniti Nicolas Prantzos, ili netko drugi, bit će konačno učinkovito. Tada će se ljudi dugo pripremati za prvi veliki polazak. Skupine ljudi bit će zatvorene pod stakleno zvono da prođu testove preživljavanja potrebne za međuzvjezdana putovanja. Znajte, projekt potpuno autonomne biosfere već je bio obavljen u Kaliforniji. Dolazi dan D. To je isto tako uzbudljivo zamisliti kao i


dan kada su se, po prvi puta, ljudi otisnuli na more bez obala. A zatim prvi svemirski navigatori, zadržavajući svoj dah, polijeću izvan Sunčevog sustava. Možda će doživjeti brodolom. Naći ćemo ih jednoga dana, nošene u beskraju, kao što danas nalazimo stare galije natovarene španjolskim posuđem. Jednoga lijepog dana, konačno, prva će ekspedicija sretno stići No, zamišljajmo još, slijedite li me?

-Gutamo svaku vašu riječ... A. V.-M. -U sljedećim stoljećima i tisućljećima, šalju se opet velike ekspedicije. Cijeli jedan milenij, ljudi žive pod staklenim zvonom na svom divovskom međuzvjezdanom otoku. Zatim okolnosti navedu da stari zov svemira ponovo odjekne. Treba im još tisuću godina da stignu do sljedeće zvijezde, što odgovara brzini manjoj od stotinke brzine svjetlosti. Uzmimo da svakih tisuću godina ljudi koloniziraju jedan novi planetni sustav. No, recite mi: koliko je vremena, uz taj ritam, potrebno da se obiđu sve zvijezde Galaktike? Koliko vremena treba da se posjeti tih sto i pedeset milijarda zvijezda, ta gomila zrnaca pijeska? -Neću više pogađati! A. V.-M. -Potrebno je oko pedeset milijuna godina. Vidite da možemo lako dati čovječanstvu dva ili čak deset milijuna godina za polazak na put prema zvijezdama! -No, recite nam, pedeset milijuna godina, koliko je to na kozmičkome kalendaru? A. V.-M. -Jedan dan! Dinosuri su nestali za malo više od jednog dana kalendara, to jest šezdeset i pet milijuna godina. ALFRED VIDAL-MADJAR 127

-Dakle, ista nas vremenska udaljenost dijeli od kraja dino-saura kao i do kolonizacije Galaktike! A. V.-M. -Vidite već da će od 1. siječnja nove kozmičke godine, pred kraj "dana" ili u "noći", naša civilizacija biti posijana posvuda u Galaktici. U isto vrijeme, ona je odavno definitivno izbjegla opasnosti samouništenja koja joj je prijetila. Bit će puno teže uništiti galaktičko čovječanstvo u njegovoj cjelini nego naše, okupljeno na samo jednome mjestu. Može se svašta zamisliti, rat zvijezda, naprimjer. No čak i kod te pretpostavke, masivno će uništenje biti nemoguće, a ekspanzionistička težnja Zemljana neodoljivo će se nastaviti. Pomaknimo, dakle, ako hoćete, scenarij za jedan cijeli dan. Kažimo, onda, da smo 2. siječnja sljedeće kozmičke godine u cijeloj Galaktici. Za oko pedeset milijuna godina! Zamislite sada da postoji, negdje u svemiru, neki sličan planet našem, ali koji je rođen dva kozmička dana prije Zemlje To nije nimalo nevjerojatno, zar ne? -Ne, tim više što sve zvijezde nisu iste dobi. A. V.-M. -Kao što ste rekli. Pretpostavimo da je taj planet Zemljin blizanac rođen 12. rujna. Kao i na Zemlji, pojavili su se oceani, mikrobi, životinje, napredna civilizacija. Ništa ne priječi tim bićima da jednog dana napuste svoj planetni sustav i da idu na zvijezde -budući da su zakoni fizike isti posvuda u

svemiru. I evo kontradikcije što ju je izrekao talijanski fizičar Enrico Fermi: ako je to sve istina, ako nas je jedna takva civilizacija pretekla za samo jedan kozmički dan, kako to da nije došla ovamo? Ona bi trebala biti posvuda, Galaktika bi trebala vrvjeti signalima, Jean Heidmann bi trebao biti zatrpan poslom! No, očito oni nisu ovdje. Barem ih ja nisam sreo...

IZNIMKA ŽIVOTA-Onda, kada se sve zbroji, jesmo li sami u svemiru?

A. V.-M. -Nažalost, to je moj dojam. Ili srećom, tko zna? U svakom slučaju, čini nam se da baš nema gužve tamo gore. Recimo to i ovako: da nismo sami, to bi se znalo! -A ako ta bića nisu obdarena znatiželjom? A. V.-M. -Moguće je, naravno. Možemo misliti da nisu znatiželjni ili da se užasavaju putovanja, ili pak da su sami sebe uništili, ili što ja znam što još? - A ako su slijepi? Nemaju nikakav pojam o nebu! A. V.-M. -Da, sve je moguće. Neki su čak zamislili da takva bića postoje, no da su odlučili ostaviti jedan dio Galaktike kao prirodni rezervat. Dakle, oni bi promatrali našu evoluciju bez miješanja, što bi objašnjavalo njihovu diskreciju To je ono što se naziva teorijom zoo-a. - Dakle moguće je da su tamo, ali da se ne pokazuju? A. V.-M. -Moglo bi se to povjerovati, no, zapravo, lekcija kozmičkoga kalendara projiciranog u budućnost, što ja nazivam "kozmičkom drugom godinom", navodi me da vam odgovorim: ne, logičnije je misliti da oni ne postoje! Vidjeli smo da su izgledi za pojavljivanje života mnogobrojni, te ako njegova evolucija prema inteligentnim vrstama izgleda neizbježna, izvanzemaljskih civilizacija bi trebalo biti u obilju. Stoga, da bi se objasnila odsutnost pojava života valjalo bi prihvatiti da od svih novih civilizacija nijedna nije znatiželjna, nijedna ne voli putovati, ili još, da su sve same sebe uništile ili da su nas stavile u zoo ili da nas ne vide ili sve što hoćete, a da nikad nijedna nije ostvarila ono što je jedina koju poznajemo, naša, izgleda bila potaknuta da neminovno učini u samo jednom danu kozmičkoga kalendara!

- Međutim, što više otkrivamo izvansunčevih planeta, para doksalno, jačamo argumente kozmičkoga kalendara koji dovodi do činjenice da smo sami? A. V.-M. -Doista, što više novih planeta otkrivamo, više doznajemo da su pogodna mjesta za pojavu života brojna. Planeti oko nekoliko milijarda zvijezda, pa to mijenja sve. Sada je moguće tvrditi da se rađaju milijuni novih planet-nih sustava u Galaktici u jednom kozmičkom danu. Dakle, zamislite, ako se na tim potencijalnim novim mjestima pojave civilizacije, koliki bi broj neuspjelih civilizacija trebalo zamisliti! - Da, zamislimo da je došlo do samo malog odstupanja, la ganog promašaja u evoluciji Zemlje, na primjer u trenutku humanizacije, i da smo na kraju svi ostali majmunoliki... A. V.-M. -Istina, malo je nedostajalo da čovjek ne postoji. A ako čovjek postoji, na Zemlji, to je tek od 31. prosinca oko 10 sati navečer Tek dva kozmička sata... -Želite li nam reći, da su izvanzemaljci stigli 31. kozmičkog prosinca ujutro ne bi sreli nikoga? Sastanci civilizacija trebali bi biti vrlo točni! A. V.-M. -Doista, ali 31. prosinca oni bi ipak sreli mnogo milijuna živih vrsta u punoj evoluciji i znali bi da je ovdje

prisutan fantastičan stroj u radu kojeg ništa više ne može zaustaviti. Međutim, počevši od sljedeće kozmičke godine,


od sutra oni mogu doći kada zažele, mi ćemo zasigurno biti tu na sastanku... Uvjeren sam da je razvoj života neminovan jednom kada nastanu prvi organizmi.

-Hubert Reeves često govori o kontinuumu, o neizbježnom rastu složenosti koja bi dovela do pojave inteligencije. A. V.-M. -Potpuno se slažem! To mi se čini nepobitnim. -Po vašem mišljenju, ako se život razvije, treba li on prirodno stremiti prema inteligenciji? A. V.-M. -Tko bi to spriječio? On postaje sve složeniji, uvijek kreće prema sustavu koji je najbolje prilagođen okolišu. Dakle, što je sustav savršeniji, bolje se prilagođava. Čovjek je izvanredno aklimatiziran, jer ga nalazimo u svim sredinama, od tropske šume do polova. Jeste li pročitali Zašto sam pojeo svoga oca? Roya Lewisa? To je vrlo zabavna knjiga koja pokazuje kako tehnološka evolucija postaje nezaustavljiva. Radnja se događa u doba otkrića vatre te jedan od likova otkriva da može njome ovladati. Naravno, vrlo je uzbuđen, želi napredovati, ići dalje. No, ima mrgodnog ujaka koji mu kaže da prestane s tim skandalom, jer priroda nije nikada dopustila životinjama da se igraju s vatrom. "Uostalom, ako nastaviš, izazvat ćeš katastrofu, ja se radije vraćam na drvo gdje nam je bilo tako dobro". I tako ujak životari i ostaje u svom sustavu, a nećak nastavlja svoje pokuse. Naravno, završi se tako da on zapali šumu, a ujak poviče: "Jesam li ti rekao!" No ta knjiga pokazuje da se radi o neizbježnom kretanju naprijed. Kada je znamo koristiti, vatra otvara cijelu lepezu fantastičnih mogućnosti. Naravno, to ide i dalje od vatre. I sve brže i brže... ALFRED VIDAL-MADJAR 131

-U vašoj knjizi II pleut des planetes, navodite jednog čovjeka iz XIX. stoljeća koji je zabrinut zbog rasta prometa u Parizu, jer je vidio posvuda konje te je predviđao da će uskoro biti jedan metar izmeta po ulicama... A. V.-M. -Taj je čovjek poput nas, on ekstrapolira i ne vodi računa o slučajnosti, o nepredvidivosti, o napretku. Nakon samo jednog stoljeća vi možete ustanoviti koliko se prevario, dakle, zamislite koliko li se tek ja varam kada zamišljam svijet za nekoliko milijuna godina! No, kao što sam rekao, nije važno, moje proricanje, kao i njegovo, odgovara niskoj procjeni, čak smiješno niskoj. Slučajnost, nepredvidivost i napredak učinit će da će se sve to puno brže dogoditi nego što ja kažem, te tim više učvršćuju argument kozmičke sljedeće godine. Ne bojite li se da će se, u našem svijetu gdje su problemi prenapučenosti i bijede tako teški, čovječanstvo samo uništiti prije nego dosegne zvijezde?

A. V.-M. - Moguće je, naravno. No, rekao bih, između golemih navodnika, da to nije važno u odnosu na argumentaciju koju upravo objašnjavam. Jer ćemo ponovo početi za pedeset milijuna godina?

A. V.-M. -Jer će neka druga vrsta preuzeti štafetu. Čak i da se sve uništi, čak i da više uopće ne bude života na Zemlji, uvjeren sam da će se ista stvar pojaviti drugdje, pri-je i l i kasnije. Da bi argument samouništenja bio valjan, trebalo bi da, sustavno, sve civilizacije koje se javljaju u Galak-tici unište same sebe prije nego li su u stanju napustiti rodni planel.. Vidite li kako je to nevjerojatno: naša je vlastita civilizacija vec sasvim blizu da u tome uspije, jer će se za

jedva jednu kozmičku sekundu smjestiti na mnogim mjestima Sunčevog sustava, na Mjesecu, na Marsu i na njegovim satelitima, na nekoliko asteroida i satelita divovskih planeta, da spomenemo samo najočitija mjesta. Ona će tada već biti zaštićena od potpunog samouništenja zbog svojeg skromnog, ali zdravog rojenja. Samo moramo izdržati sasvim malenu kozmičku sekundu da bismo saznali da će za jedva jedan kozmički dan, naši daleki potomci zasigurno biti posvuda u Galaktici.

-A ako smo sami, jer smo prvi?

A. V.-M. -Oh! Zašto ne? -Prvi, preci, patrijarsi...

A. V.-M. -Uvijek je potreban jedan prvi Ta ideja ima svoje branitelje, no ona miriše na antropocentrizam. Mi držimo štoviše napretkom misli samu činjenicu da se čovječanstvo ne smatra pupkom svemira. -To bi bio drukčiji način da se ponovo nađemo u središtu. No argument nije dovoljan za ponišenje pretpostavke.

A. V.-M. -Doista. A sasvim je moguće, kao što je nekada izgledalo moguće, da je Zemlja u središtu svemira. No, ipak bi bilo iznenađujuće da smo mi prvi od milijarda! Bilo bi puno "normalnije", hoću reći u skladu sa standardnom banal-nošću o čemu smo malo prije govorili, da postoji mnogo drugih nastanjenih svjetova. Da smo prvi od milijarda, doista je isto tako nevjerojatno kao da smo izvukli na lotu šest točnih brojeva. A relativno je lakše dobiti na lotu: jedan prema deset milijuna... Dakle, što da vjerujemo? Činjenica je da postojimo, i ra

do bih htio da snio prvi, tio tada smo također vjerojatno sami za sada! Možda pojava života ovisi o mnogo čimbenika, mnogo upitnijih nego što to mi mislimo? Konačno, možda je nevjerojatno teško napraviti život na nekom planetu, tako teško da se to događa samo iznimno. Možda je bilo milijarda pokušaja prije nego je krenulo... No, ono čemu nas uči sljedeća kozmička godina, po mom mišljenju, to je da smo konačno, da, vjerojatno sami. Također nas uči da je pojava čovjeka sasvim nedavni događaj ida će on za samo jedan kozmički dan možda kolonizirati Svemir. Jean Heidmann se rodio točno jedan kozmički dan prerano!

-21

-A mali ljudi koji žive na 10 ? A. V.-M. -Ako postoje, što nije uopće očito, kako bismo mogli stupiti s njima u vezu? Po mom mišljenju argument sljedeće kozmičke godine ostaje nepobitan. To je kao da se nađemo pred zidom, a to me jako smeta, priznajem vam, jer sam pretežno društvenog temperamenta i volio bih misliti da ima posvuda ljudi. No, valja vjerovati da nam je nešto

promaklo: život je još mnogo teže proizvesti nego što mi to vjerujemo. -Dakle, još je rjeđi i dragocjeniji. A. V.-M. -Izvanredno rijedak i vjerojatno jedinstven. -Što mislite o svjedočanstvima svih tih ljudi koji misle da su opazili leteći tanjur ili bili tajanstveno kidnapirani? A. V.-M. -Još jednom ponavljam, čini mi se da kad bi bilo izvanzemaljaca među nama, da su doista prisutni u Galaktici, već bismo ih sreli.


-Izgleda li vam argument kozmičkoga kalendara uvjerljiviji od Fermijeva paradoksa? A. V.-M. - To je isto! To je Fermijev paradoks drukčije predstavljen. -Kako ste ga vi razradili? A. V.-M. -Poznavao sam, naravno, taj paradoks kojeg možemo rezimirati rekavši: "No, gdje su oni?" Otkrio sam također klasični oblik kozmičkoga kalendara u jednoj knjizi Carla Sagana, to jest kalendar strogo ograničen na jednu godinu, od 1. siječnja do 31. prosinca. A zatim sam naletio na jedan članak Michaela Harta koji je govorio o vremenu potrebnom jednoj hipotetskoj civilizaciji da se proširi po cijeloj Galaktici. Pokazivao je na vrlo uvjerljiv način da to vrijeme treba biti relativno kratko, dva milijuna godina. Drugi autori su pokazivali da bi moglo proći i pedeset milijuna godina, to jest jedan kozmički dan. Svi su djelići slagalice bili spojeni. Dakle, kao što znate, da bih ilustrirao svoje riječi rado prenosim jednu situaciju u drugi dostupniji kontekst, kako bi bila razumljivija. Tako sam zamislio produžiti kalendar u sljedeću kozmičku godinu kako bih otkrio nevjerojatan domet Fermijevog paradoksa. Tako predstavljen, nikoga ne ostavlja ravnodušnim! Primio sam otada mnoge reakcije. Govorit ću samo o pozitivnima, prva je stigla kada sam ga predstavio na jednom predavanju u Bloisu. Daniele Tabak, tada u audiovizualnom odjelu CNRS-a, oduševila se i sugerirala mi da napravim o tome kratkometražni film. Kanije je došlo do projekta filma Omnimax što ga je podržala Agencija Jules Verne. Razmišljali smo također napraviti crtani film, i konačno, za proslavu 2000. predložili smo ga u obliku emisije i spektakla koji hi se protezali kroz cijelu go-

ALFRED VID AL-MADJAR 135

dinu, s kulminantnom točkom, dvanaest udaraca u ponoć

31. prosinca 2000. Mislili smo tako proslaviti ulazak u sljedeći milenij. Nažalost, nisu nas podržali. -Šteta, to je bila lijepa zamisao...

A. V.-M. -Zamisao je još uvijek lijepa, jer nam omogućava da bolje osjetimo snagu Fermijevog paradoksa i u isto vrijeme naše sićušno mjesto u vremenu. Bio sam vrlo zadovoljan tom vremenskom pretvorbom, jer mi se činilo da još jednom protjerujem duh antropocentrizma, koji bi se, kako je žilav, mogao ponovo pojaviti u nekom vremenskom obliku. Michel Casse ga je, uostalom, upravo sasjekao u svim oblicima u svojoj knjizi Theories du ciel Teorije neba, u njegovu "materijalnom" obliku: naime, materija od koje smo sastavljeni predstavlja najviše 10 mase svemira. Znate ono "bitno je nevidljivo", a u slučaju našeg svemira, bitno je napravljeno od jedne egzotične "materije" još potpuno nepoznate! -No, argument ima dvostruku oštricu...

A. V.-M. -Da, bio sam zatečen, sasvim sam se našao u nebranu

grožđu, nisam to nimalo očekivao. Evo kako se taj značajan argument izvrnuo kao rukavica i stavio me nasuprot nevjerojatne kontradikcije: život koga je izgleda trebalo biti u obilju u svemiru, zbog naše "zemaljske usamljenosti", dao je antropocentrizmu novu snagu... -Kakva nevolja! A. V.-M. Da, ali što učiniti? Pokušavao sam zaobići taj paradoks, no to je, izgleda, vrlo teško! Smatram se obveznim prihvatiti njegove posljedice: sto ima više novih planeta.

i sve dok SETI ne uhvati signale, to se više paradoks učvršćuje i navodi me na zaključak da smo sami!

-A da se otkriju tragovi života na Marsu! A. V.-M. - Čudno, no to bi učvrstilo paradoks. Što će se naći više tragova života, više će se pokazati da se život može pojaviti posvuda, dakle da bi morao vrvjeti na mnogim iz-vansunčevim planetima. Nezapažanje izvanzemaljskih poruka postalo bi još zagonetnijim. To je doista paradoksalna situacija, jer što ćemo više nalaziti dokaza u korist univerzalnosti života, to ćemo imati više elemenata koji nas navode na pomisao da smo vjerojatno sami u svemiru! -A ako Jean Heidmann uhvati izvanzemaljski signal? A. V.-M. -Tada će se, neosporno, sve promijeniti. To bi izravno promatranje bilo doista jedino u stanju zapečatiti Fermijev paradoks. Međutim, u očekivanju, činimiseda je pametnije pretpostaviti da smo sami! No, budimo strpljivi! Još samo jednu malu kozmičku sekundu, i tada, po mome mišljenju, znat ćemo... Tako, na skromnom području i u kratkom odsječku vremena kojim ono raspolaže, infinitezimalnom s obzirom na kozmička trajanja, čovječanstvo kreće prema budućnosti koja će biti galaktička ili je neće biti. A avantura tek započinje. Otkrili smo nove planete: izvrsno. No, želimo ih vidjeti izbliza! Kada ćemo ih posjetiti? I pogotovo, kako, pomoću kojih prijevoznih sredstava? Hoćemo li uspjeti jednoga dana dostići brzinu svjetlosti? Hoćemo li otići na zvijezde? Hoćemo li izaći iz Mliječne staze?

Nicolas Prantzos

ODISEJA BUDUĆNOSTI

Nicolas Prantzos je imao dvanaest godina kada je otkrio Clarkeovo i Kubrickovo majstorsko djelo: 2001: Odiseja u svemiru. Gledat će ga dvadeset i četiri puta. Godina je 1969. i čovjek je upravo napravio svoje prve korake na Mjesecu. Cijela jedna generacija mladića sanjari da postanu astronauti. Nicolas je jedan od njih. Tijekom cijelog mladena-štva guta velika djela znanstvene fantastike -ona Clarkea, H. G. Wellsa, Asimova -kod kojih cijeni ispreplitanje znanstveno-tehničke dalekovidnosti i filozofske vizije. "Kad sam shvatio da vjerojatno neću moći putovati na zvijezde, izabrao sam zanimanje koje mi omogućava da dovedem zvijezde k sebi", objašnjava on danas. S dvadeset i tri godine morao je izabrati neku veliku prijestolnicu za studij astronomije. Nicolas Prantzos dobro govori francuski obožava Pariz.

Tako je stigao u Grad svijetlosti 1979. godine da započne dugi sveučilišni put u Parizu-VII. Nakon prve teze u studijskom centru Saclay, priprema državnu tezu iz nuklearne astrofizike o evoluciji masivnih zvijezda. Postaje istraživač pri CNRS 1986. godine te uključuje Institut astrofizike u Parizu. Njegovi radovi na nukleosintezi nastanku kemijskih elemenata nuklearnim reakcijama unutar zvijezda] pribavljaju mu priznanje znanstvene zajednice te 1994. godine dobiva godišnju nagradu DigitalCompaq Francuskog astronomskog društva za svoja ukupna djela. Nakon 1990. go-dine predaje "Zvjezdanu evoluciju" na DEA astrofizike na sveučilištu Pariz-VI. Godine 1997. pozvan je da predaje "Kemijsku evoluciju galaktika" na sveučilištu u Tokiju, kao gostujući profesor.

Paralelno s tom blistavom sveučilišnom karijerom, također želi podijeliti svoju strast sa širokom javnošću. Godine 1988, objavljuje u suradnji s kolegom Thierryjem Montmer-leom Soleil eclates Rasprsnuta sunca; djelo je nagrađeno Zlatnim perom Udruženja znanstvenih pisaca Francuske. Zatim 1998. objavljuje popularnu knjižicu Naissance, vie et mort des etoiles Rađanje, život i smrt zvijezda], i opet u suradnji s Thierrvjem Montmerleom, kao i Voyages dans le futur. L"aventure cosmique de l"humanite Putovanja u budućnost. Kozmička avantura čovječanstva, gdje istražuje budućnost čovječanstva u svemiru od XXI. stoljeća do kraja svemira.

Tom se knjigom, Nicolas Pranzos vraća svojoj prvoj ljubavi, temama o kojima je sanjario u svojoj mladosti: "Moja je generacija imala sreću živjeti svoju mladost u BO-tim godinama, u vrijeme velike svemirske epopeje XX. stoljeća koja je izazvala toliko sklonosti za ta zanimanja. Sljedeće generacije ne mogu zamisliti fantastično ozračje te epohe, kada su se gotovo svi svemirski snovi činili dostižnima, i to u bliskoj budućnosti. Unatoč razočaranju koje je uslijedilo, vjeru

jem da je iskonski san da se posjete zvijezde još uvijek živ. Ja sam, dakle, htio predstaviti taj san u svjetlu naših suvremenih spoznaja i uklopiti ga u okvir globalne vizije naše budućnosti u svemiru".

Ta ga vizija budućnosti vodi ponekad u posjet svjetovima znanstvene fantastike, tabu području za mnoge njegove kolege. No, on smatra da je "znanstvena anticipacija dugo vremena prezirana od strane literarnih krugova, danas dobila svoje mjesto, problematika i teme te literature često su bili izvorom inspiracije za znanstvenike". U svakom slučaju, problematika opisana u Putovanjima u budućnost očito je očarala žiri prestižne nagrade "Jean-Rostand" što je dodjeljuje Univerzalni pokret za znanstvenu odgovornost koji je nagradio djelo 1998. godine.

Ovo znanstveno istraživanje o tehnološkim evolucijama

koje će nam bez sumnje omogućiti da, u bližoj ili daljoj budućnosti, istražimo zvijezde, ipak ga ne odvraća od velikih socioloških, ekonomskih i filozofskih rasprava o sudbini čovjeka izvan njegove zemaljske kolijevke.

PRVI KORACI U SVEMIRU

-Čini se da smo tek na početku svemirske avanture, u situaciji Kristofora Kolumba kada se, po prvi puta, udaljio od dobro poznatih obala Europe. Nicolas Prantzos. -Ta je usporedba zanimljiva, doista, no, mislim da je još malo prerano za nju! Jer svemirska avantura ima samo četrdesetak godina. Započela je krajem 50-tih s prvim Sputnikom i letom Jurija Gagarina 1934.-1968. na stazu oko Zemlje. Tijekom tog prvog razdoblja, astronauti su istraživali predgrađe našega planeta. Glavni projekt je

tuda bio Apollo, lansiran 1961. godine, zahvaljujući kojemu je, osam godina kasnije, čovjek napravio svoje prve korake na Mjesecu. No, od početka 70-tih, klima se promijenila, a mi smo ušli u godine mršavih krava. Nakon 1972. godine niti jedno ljudsko biće nije se udaljilo više od petsto kilometara od Zemlje. Naravno, brojne su sonde odaslane prema drugim planetima te su obavile sustavno istraživanje Sunčeva sustava. One su nam donijele hrpu podataka o morfologiji i svojstvima planeta kao što su Mars, Venera, Jupiter ili Saturn, kao i o njihovim satelitima. No, nije bilo više riječi o slanju ljudi daleko od Zemlje, jer su te ekspedicije previše koštale.

- Nije li do tog naglog kočenja došlo dijelom zbog završetka hladnoga rata? N. P. -Sigurno da je natjecanje između SAD i bivšeg SSSR jako stimuliralo svemirsko istraživanje, osobito projekte letova s posadom. Kada se to nadmetanje ugasilo, shvatilo se da su troškovi previsoki u odnosu na očekivane koristi. Na kraju 90-tih važio je slogan: "Bolje, jeftinije, brže". Naglasak je tada stavljen na minijaturizaciju svemirskih sustava i njihovih raznih komponenti. - Dakle, zahvaljujući napretku informatike i mikroelektronike svemirsko se istraživanje ponovo pokrenulo? N. P. -Ne samo zbog toga, no ti su napretci jako na to utjecali. Ono što velikim dijelom određuje troškove neke svemirske misije je "koristan teret", jer se mora izaći iz gravitacijskoga polja Zemlje. To je kao da pokušavamo izaći iz vrlo duboka zdenca: što je težina veća, potrebno je više energije. Minijaturizacija je predstavljala pravi tehnološki skok koji je omogućio da postanu lakši još rudimentarni uređaji 60-tih godina. - Koji je odnos između težine uređaja i njegove brzine oslo bađanja? N. P. -Brzina oslobađanja je neovisna o težini, ona je uvijek ista, jer ovisi samo o svojstvima masa i polumjer tijela kojeg se želite "osloboditi" u ovom slučaju Zemlje. Ako želite staviti neki predmet na stazu oko našeg planeta, morate mu dati brzinu od oko osam kilometara u sekundi. A da bi se pobjeglo Zemljinoj gravitaciji, potrebno je oko jedanaest kilometara u sekundi. Međutim, količina potrebne energije za postizanje te brzine zavisi o masi.. Poslati jedan kilogram na stazu stoji tisuću puta manje energije nego li slanje jedne tone. Sada cijena stavljanja na stazu iznosi oko dvadeset tisuća dolara po kilogramu. - Sto je svemirska avantura donijela ljudima do sada? N. P. -Teško je to sažeti u nekoliko rečenica. Najvažnije je, iako se to može činiti paradoksalnim, što nam je ona prije svega dopustila da bolje upoznamo naš vlastiti planet. Tisuće satelita koji su trenutno na stazama oko Zemlje, na raznim visinama, omogućuju nam primanje nevjerojatne količine informacija o nama samima. One služe telekomunikacijama radio, televizija, telefonija, navigaciji točan položaj brodova i aviona zahvalujući sustavu GPS Global Positio-ning System, meteorologiji praćenje ciklona, teledetekciji praćenje premještanja ledenjaka, šumskih požara, pješčane

fronte, lokaliziranje nalazišta nafte ili drugih minerala, kartografiji urbanih i ruralnih područja ili reljefa dna oceana, itd. Popis usluga je već dosta dug i neprestano se povećava. Naravno, tome valja dodati vojne satelite i njihovu ulogu u špijunaži. A što je s upoznavanjem Sunčevog sustava i svemira?

N. P. -Oslobodivši se Zemljine atmosfere, vidjeli smo svemir drugim očima. Atmosfera srećom za naš organizam! zaustavlja većinu elektromagnetskih zračenja. Prolazi samo vidljiva svjetlost, jedan cio infracrvenog i radiovalovi. Ako želimo proučavati rentgenske zrake, gamazrake, ultraljubi-časte, infracrvene, itd., treba ići u svemir. To je ono što su nam sateliti omogućili nakon 60-tih, otkrivajući nam mnogostruka i nezamisliva lica dalekoga svemira. Tako smo mogli "vidjeti" blizinu crnih jama zahvaljujući rendgenskom zračenju što ga emitira topli plin kojeg ta tijela usisavaju, ili pak "gama skokove" vjerojatno sudari između neutron-skih zvijezda koji se događaju u dalekim galaktikama, pri kojima se oslobađaju silne količine energije. Naše je predodžba o Sunčevom sustavu također bila izmijenjena zahvaljujući materijalu što su nam ga sonde poslale. Mogli smo dobiti izvanredne slike gotovo svih tijela Sunčevog sustava, i to kvalitete koju je nemoguće dobiti sa Zemlje. Te slike, kao i ostali podaci što su nam ih sonde poslale, iz temelja su promijenile naše znanje o nastanku i evoluciji Sunčevog sustava. Još je važnija bila analiza na licu mjesta tla i atmosfere Marsa, obavljena sondama Viking 70-tih godina i sondama Mars Pathfinder 1977. godine. A tristo kilograma mjesečeva materijala što su ga astronauti projekta Apollo donijeli, usrećili su planetologe, jer je njihova analiza omogućila da se bolje shvati povijest sustava Zemlja-Mjesec. -No, čini se da je nakon završetka putovanja s posadom na Mjesec, počelo oklijevanje što se tiče sljedećih etapa. Što danas učiniti? Vratiti se na Mjesec? Usmjeriti naše napore prema Marsu? Graditi svemirske postaje na stazama oko Zemlje? N. P. -Točno. Danas je očito teško definirati dugoročnu politiku. Neki propovijedaju oprez. "Ne valja žuriti", kažu oni, "jer su rizici preveliki. Misije su preskupe, a naša bi se prenagljenost mogla pokazati katastrofalnom za ljudske živote. Počnimo mirno učvršćivati naša znanja putem svemirske postaje, pošaljimo astronaute da nauče raditi u svemiru i da steknu iskustvo življenja u bestežinskom stanju". To su učinili Sovjeti već odavno sa svojom postajom Mir. No, danas su Amerikanci preuzeli inicijativu, jer Rusi više nemaju sredstava.

-Zasigurno će nova svemirska postaja uskoro zamijeniti Mir. N. P. -Jedanje međunardni projekt započeo u listopadu 1998. godine, prvi modul su postavili Rusi, drugi Japanci. Bit će potrebno ukupno oko pedesetak misija -većinu letova će obaviti raketoplani NASA-e -da se spoje svi moduli buduće Međunarodne svemirske postaje. Ako sve bude išlo dobro, ona će biti spremna za prijam prvih astronauta već oko 2003.-2004. To će biti kraj jedne duge avanture, jer su se planovi te postaje neprestano mijenjali već petnaestak godina. Tako se ona redom nazivala "Freedom" i "Alpha", prije nego je konačno dobila ime "International Space Sta-tion" ISS. -Koja će biti njena korist? N. P. -Mnogi ljudi, a pogotovo znanstvenici, voljeli bi znati odgovor na to pitanje! U načelu, tamo bi se trebali obavljati

razni pokusi s područja fizike, kemije i biologije u uvjetima zrakopraznog prostora i bestežinskog stanja. Čak su se razmatrale industirijske primjene tih pokusa, jer se u tim uvjetima mogu dobiti farmaceutski ili elektronski proizvodi koje je nemoguće proizvesti na Zemlji. Ipak, zanimanje što su ga industrijalci pokazali čini se da nije na visini NASA-inih očekivanja te se ne zna baš može li to zanimati temeljno is

traživanje. S obzirom na cijenu svemirske postaje pedeset milijarda dolara za njenu izgradnju, čemu valja pribrojiti odgovarajuću svotu za njen rad tijekom sljedećih godina, možemo se upitati je li odluka razumna. Po mom mišljenju, korisnost svemirske postaje pokazat će se tek dugoročno: trebamo jedno mjesto gdje bi astronauti mogli učiti raditi i dugo živjeti u svemiru prije polaska na daleka putovanja, prema Mjesecu ili prema Marsu. Svemirska postaja ili njen nasljednik mogli bi također poslužiti kao međupostaja za buduće svemirske letove...

NA PUTU PREMA MARSU

-Predviđa li se jednoga dana poslati ljude na Mars? N. P. -Mars, čini se, danas izražava sva svemirska maštanja čovječanstva. Projekti za slanje astronauta onamo postoje već odavna, no to neće biti ubrzo. Kratkoročno, pomišlja se na slanje robota, što se doima vrlo razumnim. Manje će koštati nego slanje astronauta i obogatit će naše poznavanje crvenoga planeta. Sonde Viking 70-tih godina i Pathfinder 1977. već su provele analize tla i Marsove atmosfere. Jedan ambiciozni projekt sada u fazi razrade, a u kojemu sudjeluje i Francuska, predviđa da roboti donesu na Zemlju uzorke s Marsova tla kako bi se obavila analiza u laboratoriju. No, uvijek ima nestrpljivih koji misle da bismo, uz malo veći trošak, mogli poslati i astronaute, što bi imalo golemo djelovanje na javnost, veće čak od projekta Apollo. Koje će se tehnike koristiti kad se bude radilo o slanju ljudi na Mars?

N. P. -I ovdje postoje dvije opcije: jedna oprezna, druga radikalna. Po nekima, Mjesec bi trebao služiti kao lansirna rampa da bi se išlo dalje, osobito na Mars. Zapravo glavna smetnja slanju ljudi na Mars je potreba da se sve nosi sa Zemlje, osobito gorivo broda za polazak i povratak. A, kako smo vidjeli, vrlo je skupo osloboditi se gravitacijskog polja našeg planeta. Nasuprot tome, Mjesečevo je gravitacijsko polje šest puta slabije od Zemljinoga, a tamo nalazimo kisik, glavno gorivo naših sadašnjih kemijskih raketa koje sagorijevaju mješavinu kisika i vodika. Istina je da nema vodika na Mjesecu, dakle, trebalo bi ga donijeti sa Zemlje. No, našli bismo barem kisik, koji je osam puta teži od vodika. Zamišlja se, dakle, da se najprije postavi jedna mala lunarna tvornica za dobivanje kisika s površine našega satelita. Tada bi ga se moglo koristiti za punjenje raketa koje bi bile na stazi oko Zemlje, a kasnije bi se uputile na Mars. -A koja je druga opcija? N. P. -Opcija "malim koracima" najprije Mjesec, zatim Mars izgleda vrlo razumna. No, nekima se žuri: "Bit će potrebna desetljeća da se razviju sve te infrastrukture na Mjesečevu tlu", kažu oni. "Čemu odgađati tako dugo taj san o slanju ljudi na Mars, ako se može drukčije tamo stići?" Ta se koncepcija zasniva na projektu "Mars Direct", kojeg je početkom 90-tih predložio Amerikanac Robert Zubrin. Prema zagovornicima toga projekta, više se ne bi trebalo sa Zemlje

nositi sve gorivo potrebno za povratak većbi ga se proizvelo na licu mjesta. Doista, Marsova je atmosfera relativno male gustoće, no u njoj preteže ugljični dioksid -koji se sastoji od ugljika i kisika. Zubrinova je zamisao da se postavi mala automatska tvornica za skupljanje ugljičnog dioksida, zatim odvajanje kisika od ugljika, da se od ugljika proizvede metan te da se ovaj posljednji koristi kao gorivo

za povratak. Te je ideje preuzela NASA koja je razvila svoje vlastite projekte.

-Za koliko ćemo vremena biti spremni poslati ljude na Mars? N. P. -Prema planovima NASA-e, dvije će pripremne misije prethoditi prvom putovanju astronauta. Njihov će cilj biti da sve vrlo pažljivo pripreme: trebat će postaviti na površini Marsa dva modula za dobivanje goriva za povratno putovanje, dva modula smještena na stazi oko Marsa za povratak ljudi na Zemlju, kao i brodova koji će ih dovesti s površine Marsa do tih modula za povratak. Sve se to mora postaviti prije nego se pošalju ljudi. Predviđena su svugdje po dva modula kao osiguranje od mogućega kvara jednoga od sustava, što bi dovelo do neuspjeha misije. Nadajmo se da će te redundantne mjere biti dovoljne. U svakom slučaju, astronauti će znati prije svog polaska za Mars da je sve spremno na licu mjestu za njihov povratak. Tako mogu krenuti relativno mirni No, izvršenje tog projekta neće biti početi uskoro. Čini mi se da je teško zamisliti da bi za misiju takve vrste bilo potrebno manje od petnaestak godina. -Koliko je predviđeno trajanje jednog takvog putovanja? N. P. -Oko tri godine, polazak i povratak, uključen boravak na Marsu. -To zapravo nema više nikakve veze s putovanjem na Mjesec!

N. P. -Samo putovanje trajat će od šest do devet mjeseci. No, valja voditi računa o "slobodnom prozoru lansiranja", jer se Mars i Zemlja okreću oko Sunca različitim brzinama. Njihovi međusobni položaji nisu uvijek povoljni za lansiranje rakete s jednog planeta na drugi, posebno ako se želi utrošiti što je manje moguće energije. Dakle, valja čekati da se dva planeta nađu u određenom međusobnom položaju, zbog čega će isto tako kasniti povratak. Ukupno, treba predvidjeti ekspediciju od oko tri godine. Gotovo kao Magellanovo putovanje oko svijeta.

-To je lijepa usporedba!

N. P. -Da, ali je Magellan putovao većinu vremena pristajući uz obale. Mogao se iskrcati u slučaju velikih problema na moru. Međutim, ako astronauti naiđu na problem, nema nikoga iza ugla da im popravi kvar... -Zašto bi se dala prednost Marsu za to prvo putovanje nakon iskrcavanja na Mjesecu, a ne Merkuru ili drugim planetima? Zbog njegove blizine? N. P. -Ne, jer je Venera, na primjer, nešto bliže Zemlji nego crveni planet. Mars nas doista zanima iz praktičnog razloga: on je jedini planet na koji se možemo spustiti bez većih problema. Na Veneri bi to bilo nemoguće zbog njene vrlo debele i guste atmosfere, koja se ne sastoji samo od ugljičnog dioksida već također i od sumporne kiseline, zbog čega je jako korozivna. Što se tiče Merkura, koji je vrlo blizu Sunca, tamo je previše toplo! Primljena energija je tamo šest puta veća nego na Zemlji. Da bi ljudi mogli tamo boraviti, valjalo bi postaviti učinkovite sustave za hlađenje. Osim toga, trebalo bi

više energije da se vrati brod s Merkura nego s Marsa, jer je onaj prvi "dublje" u gravitacijskom bunaru Sunca. Već su poslane sonde oko Merkura, no, što se tiče ljudi ima problema koje je nerroguće riješiti kratkoročno. Međutim, Mars ne predstavlja veće poteškoće u tom pogledu. Njegova je gravitacija po prilici polovica Zemljine gravitacije, dakle, po njemu se može ugodno šetati. Naravno, tamo je hladno,

ali no više nego na Mjesecu. Međutim, zbog Marsove atmosfere, iako rijetke, varijacije u temperaturi između dana i noći manje su nego na Mjesecu.

-Koja je korist za čovječanstvo kopanje po tlu Marsa? N. P. -Moglo bi se dugo raspravljati o tom pitanju. Jesu li naša prirodna znatiželja i naš istraživački instinkt dovoljni razlozi? Korist da se tamo pošalju astronauti je u tome što će oni biti u stanju, za razliku od robota, suočitise sneočekivanom situacijom. Kad bi se poslalo robote na Mars, oni bi mogli izvršiti osnovne zadatke za koje su programirani, na primjer uzimanje uzoraka Marsova tla, njihovo stavljanje u vreću i vraćanje na Zemlju. No, ako se pojavi neki problem, sigurno je da roboti ne bi mogli reagirati, a bilo bi teško teledirigirati ih sa Zemlje, jer za putovanje poruke tamo i natrag treba najmanje deset minuta. Ništa ne može zamijeniti nazočnost ljudi da se snađu u neočekivanome. No, što možemo dobiti zauzvrat za tako veliku investiciju? U slučaju Mjeseca, na primjer, može se pomišljati na eksploataciju njegova helija-3, koji može puniti naše buduće fuzijske reaktore. Mnogi naime misle da je termonuklearna fuzija idealno rješenje za naše buduće energetske potrebe, jer je to obilan i neradioaktivan izvor energije. No, za nju treba helij-3, element, točnije helijev izotop, koji ne postoji na Zemlji. Što se tiče slanja ljudi na Mars, osim argumenata vezanih uz "žeđ za znanjem" ili "istraživački instinkt", koji mi se čine nedovoljnima, vidim samo jedan jaki argument, no, on postaje valjan tek dugoročno: mogućnost da se taj planet transformira kako bi postao nastanjiv za čovjeka.

-Nije li to ono što zamišljaju neki pisci znanstvene fantastike? N. P. Da, no nisu oni jedini. Znanstvenici su također proučavali to pitanje da procjene je li to "maštanje" ostvarivo. Izgleda da jest, barem teoretski: mogli bismo promijeniti klimu Marsa i učiniti da njegova atmosfera bude pogodna za disanje. To je ono što se naziva "teraformiranje", a sastoji se u stvaranju druge "Zemlje" u našem Sunčevom sustavu.

-Bilo bi potrebno bez sumnje više desetljeća da se u tome uspije? N. P. -Prije bi se reklo jedan dobar milenij, barem prema najozbiljnijim pretpostavkama! Ili, najmanje, nekoliko stoljeća, ako uspijemo uvesti na Mars genetski izmijenjene organizme koji bi mogli brže obaviti posao plavo-zelenih alga. Jer ne smijemo zaboraviti da se upravo zahvaljujući fotosintezi tih alga Zemlja obogatila kisikom prije dvije milijarde godina, što je omogućilo životu izlazak iz oceana da bi se smjestio na kontinentima. Po mome mišljenju, mogućnost da se transformira Mars jaki je argument za odlučivanje da se tamo jednoga dana pošalju ljudi. Možda će se to pokazati jednoga dana vrlo dragocjenim, ako čovjek uništi Zemlju nuklearni holokaust ili bakteriološki rat ili ako dođe do sudara s kometom ili asteroidom. Nikad nije dobro čuvati sva svoja jaja u istoj košari... -U knjizi Putovanja u budućnost citirate ovu rečenicu iz jednog romana znanstvene fantastike: "Bilo bi opasno ostaviti

inteligenciju na površini jednog jedinog planeta, odakle može biti istjerana". N. P. -Riječ je o knjizi Amerikanca Kima S. Robinsona Crveni Mars. On tamo predstavlja na primjeran način argu Crveni Mars K.S. Robinsona te njeni nastavci Zeleni Mars i Plavi Mars ukupno 1.700 stranica trilogije objavljeni su i kod nas u biblioteci Z.F. IZVORI, 1996.-"200l.

mente za i protiv teraformiranja Marsa. Jedan od njegovih likova brani tezu prema kojoj bi nam bilo u interesu pripremiti jednu drugu Zemlju, u slučaju da život na našoj bude uništen nekom kozmičkom katastrofom. Imali bismo barem sigurnost da inteligencija neće potpuno nestati u ovom području svemira. To mi se čini dosta uvjerljivim. Ako se razmišlja na toj razini, doista nam je u interesu da proširimo život drugdje -a najpogodnije mjesto, za sada, čini seda je planet Mars.

-To bi bila naša vikendica!

N. P. -Ne sasvim, jer uvjeti na Marsu, čak i preoblikovani, bit će daleko od onih idiličnih, kao na našoj staroj, ali vrlo lijepoj Zemlji. Osim toga, do kupnje te "vikendice" neće doći sutra. -Ne postoje li drugi planeti, ili sateliti planeta, kao što je Ti-tan, koje bi se moglo podvrgnuti teraformiranju? N. P. -Ne mislim tako, barem ne u okviru naših sadašnjih spoznaja i naših predvidivih tehnoloških kapaciteta u idućim stoljećima. Sada se zanimamo za Titan, koji je najveći Saturnov satelit, zato što je to jedino mjesto u Sunčevom sustavu, osim Zemlje, gdje je atmosfera bogata dušikom. Taj element, kemijski inertan, dosta je rijedak na ostalim planetima i satelitima Sunčevog sustava. A dušik čini 80 Zemlji-ne atmosfere -i 50 atmosfere Titana, što pobuđuje znatiželju astronoma. No, nije sigurno da se Titan može terafor-mirati. Čak i kada bi ga se uspjelo dovoljno zagrijati koristeći termonuklearnu fuziju, vrlo je teško zamisliti da bi se zatim čovjek mogao ondje nastaniti. Jer čovjek i životinje trebaju kisik koji nastaje fotosintezom biljaka. Stoga, da bi došlo do fotosinteze, potreban je neki minimum Sunčeve svjetlosti. Budući da je Titan deset puta udaljeniji od Sunca nego Zemlja, Sunčeva svjetlost je tamo stotinu puta slabija. U tim uvjetima tamo ne može postojati prirodna fotosinteza. Dakle, vrlo je teško zamisliti da se Titan može terafor-mirati.

-Osim teraformiranja, ako Mars pobuđuje takvo zanimanje, nije li to zbog nazočnosti mogućih tragova života?

N. P. -Možda, no budimo oprezni! Sada znamo da je izvještaj jedne ekipe NASA-e koji je najavio 1997. godine otkriće tragova života u meteoritu s Marsa, nađenog na Antarktiku, bio netočan. Do danas nije nađen nikakav trag života na Marsu. Istina je da postoje uvjerljive indicije prema kojima je nekad voda tekla površinom crvenog planeta. No, to nikako ne znači da postoji ili je postojao život na Marsu. Ako je postojanje vode potreban uvjet za razvoj života, je li to dovoljno? Neki tvrde da bi nazočnost vode na površini podrazumijevala da se život tamo morao razviti, pa makar u obliku mikroorganizama. Kada je voda nestala, ti bi se mik-ro-organizmi povukli u donje slojeve planeta da se zaštite od ultraljubičastih zraka. To je moguće, no trenutno to je samo proizvoljna spekulacija. Mi još nismo istražili Marsovo podzemlje, dakle trebat će tamo poslati sonde koje će

moći obaviti bušenja. To je dio projekata koji se planiraju za iduće godine. Može biti da postoje mikroskopski oblici života ispod površine Marsa, no kod sadašnjeg stanja našeg znanja, mi to ne možemo ni isključiti ni potvrditi. -Ako bi se otkrilo primitivne oblike života, bi li to ubrzalo projekte usadivanja zemaljskoga života na Marsu? N. P. -Upravo suprotno! Kad bi se našlo na Marsu drukčije oblike života od našega, to bi bila jako dobra vijest za one

koji misli; da život postoji drugdje u svemiru. To bi dokazivalo, zapravo, da se život može razviti u različitim oblicima, a ne samo u jedinom do sada već poznatom obliku. A mi bismo dva puta razmislili prije nego li bismo poslali astronaute na Mars i započeli teraformiranje. Jer ne bismo imali pravo preuzeti rizik iskorjenjivanja tog autohtonog oblika života, pokušavajući tamo usaditi naš. Čak i u odsutnosti službenog ugovora, znanstvenici se slažu po tom pitanju: ako jednoga dana otkrijemo neki originalni oblik života, negdje u svemiru, treba učiniti sve da ga se zaštiti, ostaviti ga onakvim kakav jest. Međutim, što da se radi ako je taj oblik života istovjetan našem, zasnovan na kemiji ugljika i prenosiv putem DNK? Je li se on razvio neovisno od života na Zemlji? To bi podrazumijevalo da je nazočnost vode pogodovala pojavi istovjetnih oblika života. Ili je pak bilo došlo do međudjelovanja između Zemlje i Marsa pa je jedan planet "zasijao" drugi? Ili je oba planeta učinio plodnim neki oblik života koji je došao izvana, na primjer s kometa?

-No, to predstavlja snažnu motivaciju da se krene na Mars? N. P. -Svakako. NASA, koja pokušava dobiti sredstva za svoje buduće misije, ističe taj argument. No, ako se tamo nađu tragovi života, proučavat će ih radije pomoću robota, zbog toga će smještanje ljudi na Mars biti jako usporeno. -Koji je vaš osobni osjećaj po tom pitanju? N. P. Ja sam agnostik. No, kad bih se trebao kladiti, kladio bih se da se neće naći ništa. Jer sam uvjeren da je pojava života rijedak fenomen. Međutim, na toj razini, to nije pitanje znanosti jer mi ne znamo dovoljno da si stvorimo neku sliku, nego intuicije. S Hubertom Reevesom sam se kladio, prije nekoliko godina, u postojanje marsovskog života, na mikroskopskoj razini, naravno. On je optimist i on u to vjeruje. Vidjet ćemo!

PREPREKE NA PUTU

-Let s posadom na odredište Mars, kao i sva dalja odredišta, neće zasigurno proći bez sve složenijih tehničkih problema. Koji su to? N. P. -Prije svega tu je problem kozmičkih zraka, tih energetskih čestica koje dolaze iz galaktičkih dubina, ali također i s našeg Sunca, a koje brazdaju svemir gotovo svjetlosnom brzinom. Na Zemlji smo od njih zaštićeni, jer naš planet ima dvostruki štit: magnetosferu i atmosferu. No, čim izađemo iz atmosfere, taj se problem postavlja. Astronauti koji su išli na Mjesec bili su izloženi tim kozmičkim zrakama, no njihov je boravak bio kratkotrajan, pa su primljene doze ostale male. -Je li to radioaktivnost? N. P. -Više-manje. Klasičnu radioaktivnost proizvode energetske čestice -elektroni, gamazrake i alfa jezgre. No, kozmičke zrake sadrže također i energetske protone, čije djelovanje na organizam nije sasvim isto. Naime, prema vrsti, svako od tih zračenja ima veću ili manju snagu prodiranja. Neka ne prodiru dalje od kože te izazivaju samo opekline,

druga idu dublje te mogu oštetiti tkiva, stanice, naš genetski materijal, itd. Kombinezoni astronauta nisu dovoljni da ih zaštite?

N. P. Nažalost, te su čestice tako nabijene energijom da lako prolaze kroz kombinezon. Za učinkovitu zaštitu oni bi trebali biti mnogo deblji i teži, no tada astronauti ne bi mogli više napraviti niti jedan pokret! -Ukratko, sada se ne može ništa učiniti protiv tih kozmičkih zraka?

N. P. -Moglo bi se okružiti brod štitom napravljenim od vrlo teških materijala, recimo olova. No, bio bi potreban štit debeo više centimetara, što bi jako povećalo težinu broda. -Kako riješiti taj problem? To bi bila samoubilačka putovanja za astronaute, kad bi morali živjeti tri godine u svemiru bez zaštite... N. P. -Samoubilačka možda ne, ali sigurno visokog rizika. Nitko još ne zna procijeniti posljedice slabih doza radioaktivnosti. Svi organizmi ne reagiraju na isti način, neki su otporniji od drugih. Kozmičke zrake povećavaju vjerojatnosti da se dobije rak ili leukemiju, ali ne znamo koliko. Teško je to u ovome trenutku procijeniti. Rak se može manifestirati tek dvadeset godina kasnije. Nakon dvadeset godina, ti bi astronauti možda mogli umrijeti zbog drugih razloga. Međutim, štete na njihovu genetskom materijalu predstavljat će problem budu li htjeli imati djece nakon svog povratka. -S kojim će se još problemima sretati astronauti budućnosti? N. P. -Jedan od glavnih je onaj bestežinskoga stanja. Iskustvo kozmonauta na Miru je pokazalo da se nakon više tjedana provedenih u bestežinskom stanju javlja određeni broj nepovoljnih učinaka za organizam. Organizam teško metabolizira kalcij -što čini koštanu strukturu krhkom mišićni i kardiovaskularni sustavi su oslabljeni. U gravitacijskom polju kao onom Zemljinom, mi bez prestanka pokrećemo naše mišiće, čak i nesvjesno, da bismo se borili protiv sile teže, što održava naš mišićni sustav u dobru stanju. U bestežinskom stanju, mišići uopće ne rade jer više nisu prisiljeni činiti napore. Oni, dakle, vrlo brzo atrofiraju. Tako, kada se astronauti vrate na Zemlju, nakon duga boravka na Miru, osjećaju se smlavljeni gravitacijom našeg planeta i potrebno im je nekoliko tjedana privikavanja da bi ponovno normalno živjeli. No nakon dolaska na Mars, astronauti neće naći nikoga da ih primi te će odmah morati biti operativni.

-Ne bismo li mogli umjetno napraviti gravitaciju? Svi se sjećamo Hergeovih slika u Hodali smo po Mjesecu gdje Tintin pritišće ručicu stvarajući gravitaciju unutar lunarne rakete... N. P. -To bi bilo savršeno, no nažalost, to nije tako jednostavno! Jedini način kojim sada raspolažemo za stvaranje umjetne gravitacije, to je korištenje jedne druge sile, centrifugalne sile. Ako ste u bubnju koji se okreće, centrifugalna sila će vas prilijepiti uza zid. Ako stanete uspravno uza zid, bit ćete izloženi gravitacijskoj sili usmjerenoj prema van. Što se bubanj brže okreće, to je ta sila veća. No, u maloj postaji kao što je Mir ili buduća svemirska postaja, takvo je rješenje nezamislivo: za stvaranje dovoljno velike gravitacije, trebala bi se postaja okretati oko same sebe više puta u minuti, što bi bilo neizdrživo za organizam.

-Znači li to da se neće moći stvoriti gravitacija u svemirskim postajama budućnosti? Ne bi li, u tom slučaju, bila apsurdna ideja da se smjeste gradovi u svemir? N. P. -Nimalo! Intenzitet centrifugalne sile ovisi također io udaljenosti u odnosu na rotacijsku os: što smo udaljeniji

sila je veća. Za neki predmet velikih dimenzija -polumjera nekoliko stotina metara -bila bi dovoljna relativno spora rotacija za stvaranje dovoljne gravitacije. Dakle, morali bismo zamisliti prilično velike strukture. Projekti svemirskih kolonija 70-tih godina zamišljali su strukture s polumjerom od više stotina metara.

- To izgleda realno za svemirsku postaju na stazii oko Zem lje, no može li se zamisliti svemirksi brod od više stotina metara? N. P. -U dalekoj budućnosti, svakako, brod Enterprise u seriji Star Trek je te veličine. No, kratkoročno, bez sumnje, ne. U svom projektu nazvanom "Mars Direct", Robert Zub-rin je sugerirao da se koristi zadnji kat rakete na sljedeći način: obično, redom kako se njihovo gorivo iskoristi, katovi se odbacuju u svemir jedan po jedan. Zubrinova zamisao sastoji se u tome da se zadrži posljednji kat povezan s modulom astronauta jednim kabelom od oko stotinjak metara. Kada se veza učvrsti, male bočne rakete bi se upalile za pokretanje sustava na rotaciju oko svojeg središta mase. Ta rotacija, održavana tijekom putovanja, omogućila bi stvaranje lagane centrifugalne sile unutar modula s astronautima. Ona bi bila samo 40 Zemljine gravitacije, no ta vrijednost odgovara točno Marsovoj gravitaciji. - Je li to rješenje izvedivo? N. P. -To je operacija visokog rizika. Ako se kabel prekine, to bi moglo dezorijentirati sustav: umjesto da se uputi na Mars, raketa bi se izgubila u svemiru. No, ozbiljniji su problem kozmičke zrake. Ne, mi još nismo spremni poslati ljude na Mars. No, nije nemoguće da se ti problemi većim dijelom riješe za desetak godina od danas. PUTOVANJA U SUNČEV SUSTAV

-Za koliko ćemo godina posjetiti Jupiter ili Saturn? N. P. -Ti su planeti mnogo udaljeniji od Zemlje nego Mars. To su goleme kugle plina koje nemaju čvrstu površinu na koju bismo se mogli spustiti. Međutim, možemo se spustiti na neke od njihovih brojnih satelita. Sa sadašnjim kemijskim raketama,putovanje u jednom smjeru trajalo bi više godina. Za polazak i povratak trebalo bi najmanje dvanaes-tak godina i kolosalne količine goriva, koje bi bilo teško transportirati sa Zemlje. Doista, za putovanja dalje od Marsa zasigurno se neće koristiti kemijske rakete već drugi načini pogona. -Koji su, po vašem mišljenju, ti drugi načini pogona? N. P. -Među onima već proučavanima, navest ću tri: ionski pogon, solarni jedrenjak, nuklearna energija -fisija ili kontrolirana termonuklearna fuzija. -Koju brzinu možemo postići tim tehnikama? N. P. -Svaka od njih ima prednosti drukčije prirode, no može se reći da će vrijeme putovanja biti približno deset puta kraće. -Što je ionski pogon? N. P. -Što je atom? Jezgra je okružena elektronima pa joj je ukupni električni naboj nula, što znači da se ne može koristiti

magnetsko polje da je se pomakne. Za razliku od cijelog atoma, ion je atom koji je izgubio jedan ili više svojih elektrona. On je, dakle, električki nabijen te stoga prijemljiv

za silu kojom djeluje električno ili magnetsko polje. Ionski motori funkcioniraju tako da ubrzavaju ione sadržane u plinu, obično ksenonu, pomoću električne struje visokog napona. Ioni su tako izbačeni velikom brzinom iz rakete i ona se giba u suprotnom pravcu, prema Newtonovu načelu "akcija reakcija".

-Postoji li već taj tip motora ili se samo zamišlja? N. P. -Više prototipova je u ispitivanju, posebno onaj koji pogoni NASA-inu sondu Deep Space 1. Električni generator te sonde puni se energijom preko solarnih ćelija, no bilo koji drugi izvor energije, na primjer mali nuklearni reaktor, mogao bi također poslužiti. Ionski motori daju po gramu goriva potisak deset puta veći od kemijskih motora, što bi znatno smanjilo težinu goriva rakete. Osim toga, za istu težinu goriva, raketa je u stanje ubrzanja duže vremena te tako postiže višu konačnu brzinu. -A solarni jedrenjaci, kako oni funkcioniraju? N. P. -Osnovni princip je vrlo jednostavan. Zamislio ga je 20-tih godina pionir astronautike Konstantin Ciolkovski 1857.-1935., onaj isti koji je predložio upotrebu raketa za putovanje u svemiru. Golemo jedro, lagano i reflektirajuće što je više moguće, raširilo bi se u svemiru, gdje bi dobilo potisak svjetlosti, dakle fotona sa Sunca. Izgleda čudno misliti da fotoni, te tako prozračne čestice da se doimlju nematerijalnima, mogu uspjeti potisnuti bilo što, pa ipak je to tako. Jedro bi bilo podvrgnuto stalnom potisku solarnih fotona, bilo bi u stalno ubrzavano te bi na kraju postiglo vrlo velike brzine. Zašto to stalno ubrzanje?

N. P. -Što duže traje potisak, dakle guranje nekog tijela, ono će se kretati sve brže i brže. Stalna sila stvara stalno ubrzanje, dakle, rastuću brzinu. Isto je tako i kod motora kemijskih raketa. Ako bi sve vrijeme radili istom jačinom, raketa bi nastavila svoje ubrzanje. No, to nije moguće jer se količine goriva brzo troše. Međutim, sunčeva je energija uvijek na raspolaganju, ona uvijek tjera istim intenzitetom i u istome smjeru. -Osim možda ako se previše udalji od Sunca? N. P. -Točno! Jačina sunčeve svjetlosti, kao i bilo kojeg svijetlećeg izvora, opada kvadratom udaljenosti. Što se više udaljujemo od Sunca, idući na primjer prema Jupiteru ili Saturnu, to će više potisak slabiti. U području Saturna, bit će sto puta slabija nego u blizini Zemlje. Dakle, trebat će koristiti druga sredstva za povratno putovanje. No, za putovanja u unutrašnjem dijelu Sunčevog sustava, na Marsovoj stazi, solarna jedra mnogo obećavaju. -Je li se već razapeto u svemiru neko solarno jedro? N. P. -Ne, taj projekt postoji samo na papiru. NASA je predstavila 80-tih godina više projekata tog tipa, no još niti jedan prototip nije bio lansiran u svemir. --Što je s nuklearnom energijom?

N. P. -Rakete se mogu opremiti malim fisionim reaktorima.

Fisija je razbijanje teških jezgri, recimo uranija, u lakše jezgre. Ovim se postupkom dobiva energija čija je učinkovitost više milijuna puta veća od kemijskog sagorijevanja: odavna se koristi u našim nuklearnim centralama. Za potrebe svemirskog leta bio bi potreban jedan mali kompaktni

generator. A taj je tip motora već letio u svemir. Motor sonde Galileo, koja je dosegla područje Jupitera 1995. godine, kao i onaj sonde Cassini, lansirane 1997. a koja će stići do Saturna 2004., opremljene su nuklearnim generatorima na fisiju uranija.

-Nije li taj tip pogona opasnost za čovjeka i njegov okoliš? N. P. -U trenutku lansiranja sonde Cassini bilo je, doista, prosvjeda od strane ekoloških udruga. U slučaju nesreće pri lansiranju, uranij bi se mogao raspršiti u atmosferi. U tom slučaju opasnost bi došla ne od radioaktivnosti uranija -koja lagano opada za vrijeme više milijarda godina te stoga predstavlja radioaktivnost slabog intenziteta, već od toksičnosti uranija koji je kemijski otrov, a to svojstvo nema nikakve veze s njegovom nuklearnom prirodom. Bilo je, dakle, nešto razloga za uznemirenost, no radilo se o vrlo malim količinama uranija, dovoljnih za pogon malih motora sonda. Sasvim bi drukčije bilo sa svemirskim brodom za prijevoz ljudi na Mars ili još i dalje. Tada bi bile potrebne mnogo veće količine te bi i opasnost bila isto tako puno veća. - Osim tih tehnoloških problema, koji će zasigurno jednoga dana biti riješeni, koja je korist za čovječanstvo u istraživanju meduplanetnog prostora uzevši u obzir golemu cijenu tih ekspedicija? N. P. -Ne znam može li se danas jasno odgovoriti na to pitanje. Žeđ za znanjem i istraživanjem nije dovoljna, po mom mišljenju, da bi opravdala golemu cijenu misija s posadom na druge planete Sunčevog sustava, osim ako ih neko tehnološko čudo ne učini prihvatljivijima. Ta će putovanja postati stvarnost onog trenutka kada se u tome bude vidjelo korisnu investiciju. Samo će u tom slučaju financijeri, javni ili privatni, odlučiti dati potrebna sredstva za to.

-Kakvu bi vrstu koristi mogli oni iz toga izvući? N. P. -Jedna od glavnih izravnih koristi od svemirskih putovanja, tijekom kojih bi se slalo ljude na rad u svemiru, bio bi možda rudarenje asteroida. Te svemirske stijene skrivaju dragocjena prirodna bogatstva. Sadrže hlapljive elemente -ugljik, dušik, kisik -i mnoge metale: elemente iz skupine željeza ili čak plemenite metale kao zlato ili platinu. Među tim hlapljivim elementima, vodik i kisik bi bili korisni kao gorivo za naše kemijske rakete. Kisik bi se također koristio u umjetnim atmosferama lunarnih i svemirskih kolonija, a jednako tako i dušik. Razni metali koristili bi se za izgradnju svemirskih postaja ili za divovske solarne baterije koje bi opskrbljivale naš planet energijom. Ti bi metali mogli također zanimati, dugoročno, našu industriju na Zemlji. Poznato vam je da će eksploatacija metala iz Zemljine kore zah-tjevati kopanje na sve većim i većim dubinama jer nalazišta na površini postaju rijetka. Dakle, trebat ćemo trošiti sve veće količine energije za taj posao, doprinoseći pritom, očito, toplinskom zagađenju Zemlje.

Ako želimo sačuvati naš planet, u interesu nam je da

potrebne metale nabavljamo drugdje. Potencijalna komercijalna vrijednost asteroida promjera jedan kilometar -sasvim običnog - sada se procjenjuje na više stotina milijarda dolara. Velike svemirske gradnje budućnosti postaje, rakete, solarne baterije koristit će goleme količine metala i drugih elemenata koje će biti nezamislivo prevoziti sa Zemlje. Morat ćemo ih, dakle, tražiti drugdje. Asteroidi su izvrsno rješenje, jer su mali te stoga imaju vrlo slabo gravitacijsko polje. U energetskom smislu, vrlo će malo koštati odnošenje rude s njih. Udaljenost nije čimbenik koji znači mno

go, on će utjecati samo na trajanje putovanja, ali ne i na trošak energije. Američki pisac znanstvene fantastike Ro-bert Heinlein je dobro rekao: "Jednom kada izađete iz gravitacijskoga polja Zemlje, napravili ste pola puta prema bilo kojem odredištu u Sunčevom sustavu". Stoga mislim da će se projekti eksploatiranja asteroida ostvariti mnogo brže, na primjer, nego li postavljanje velikih kolonija na Marsu.

- Dakle, vi mislite da će XXI. stoljeće poslati "astrorudare" da rade u dalekim "svemirskim rudnicima"? N. P. -Među futurističkim predviđanjima, koja se danas mogu dati, ovo mi izgleda jedno od najrazumnijih. No sadašnji projekti -koji zapravo sežu do Ciolkovskog! -predviđaju "hvatanje" asteroida i njegovo dovođenje na stazu oko Zemlje, gdje bi se lakše mogla izvoditi eksploatacija. - Vukući ga? N. P. -Bolje rečeno, gurajući ga pomoću više malih raketa koje bi se postavilo na njegovu površinu. Rakete bi velikom brzinom izbacivale jedan dio mase asteroida, koji bi se tada kretao u suprotnom smjeru. Taj bi posao bio za svemirske "kauboje". "Astrorudari" bi došli kasnije, kada se asteroid dovede na stazu oko Zemlje. Već se naziru profili nekih zanimanja budućnosti! - U Putovanjima u budućnost također podsjećate na potencijalni interes eksploatiranja helija-3, nazočnoga u atmosferi Jupitera i Saturna... N. P. -Najizdašniji izvor nuklearne energije je fuzija odnosno stapanje vodika i helija. Ona je po prilici deset puta izdašnija od fisije, cijepanja uranija. Međutim, i pored velikih napora uloženih tijekom posljednjih pedeset godina, još uvijek nismo ovladali fuzijom znamo napraviti hidrogenske bombe, ali ne i reaktore. Možemo se razumno nadati da ćemo uspjeti njome ovladati tijekom XXI. stoljeća. Fuzija nam je zanimljiva i zato jer manje zagađuje od fisije, ne ostavljajući dugoživuće radioaktivne izotope. Tehnika fuzije koja danas najviše obećava, podrazumijeva korištenje helija-3, izotopa helija koji ne postoji na Zemlji, ali je prisutan na površini Mjeseca, kao što vas je na to podsjetio Alfred Vidal-Madjar. Eksploatacija helija-3 s Mjeseca mogla bi zadovoljiti energetsku potrošnju našega planeta tijekom jednog milenija -no mi bismo time unakazili Mjesec našim ro-vokopačima. Mnogo dugoročnije, ako se želi koristiti ter-monuklearna fuzija širokih razmjera za našu međuplanetnu civilizaciju ili za međuzvjezdane rakete, moglo bi se, doista, pomišljati na helij-3 s divovskih planeta. Oni ga sadrže u tolikim količinama da bi to zadovoljilo naše energetske potrebe tijekom milijarda godina, sve do smrti Sunca...

- Bi li putovanje na divovske planete bilo neophodna etapa prije napuštanja Sunčevog sustava? N. P. -Ne u smislu da bismo se tamo smjestili prije putovanja prema zvijezdama. Prije bi to bila postaja gdje bi se punila energija. Kao benzinska crpka prije izlaska na autocestu. - Znači li to da će čovjek morati eksploatirati sva bogatstva

Sunčevog sustava prije nego ga napusti? N. P. -Vrlo moguće. Prije planiranja međuzvjezdanih putovanja, najprije bismo trebali ovladati prirodnim bogatstvima Sunčevog sustava u njegovoj cjelini, a ne samo onima na Zemlji. Mislim na klasifikaciju ruskog astronoma Nikolaja Kardaševa o kojem vam je već govorio Jean Heidmann,

prema kojoj se može razvrstati civilizacije Galaktike u tri kategorije: civilizacije tipa I bile bi one koje uspiju ovladati energetskim i materijalnim resursima svoga planeta. Civilizacije tipa II bile bi u stanju ovladati prirodnim bogatstvima svoga planetnog sustava. Civilizacije tipa III ovladala bi prirodnim bogatstvima cijele svoje galaktike.

-Mi bismo trenutno bili prije tip 0, ne mislite li? N. P. -Kažimo da ćemo dostići možda tip I za nekoliko stoljeća. Za nekoliko milenija, moći ćemo doći do tipa II, ako nastavimo povećavati našu potrošnju energije. No, isto je tako moguće da se vratimo na stupanj 0... PREMA ZVIJEZDAMA

-Na kojoj se udaljenosit nalazi nama najbliža zvijezda? N. P. -Zvijezde se nalaze na nemjerljivim udaljenostima u odnosu na one koje smo do sada spominjali. Da bismo bolje shvatili ljestvicu međuzvjezdanih udaljenosti, valja se pozvati na graničnu brzinu, brzinu svjetlosti: tristo tisuća kilometara u sekundi. Svjetlosti treba malo više od jedne sekunde da prijeđe četiristo tisuća kilometara koji dijele Zemlju od Mjeseca. Neptun, predzadnji planet Sunčevog sustava, deset je tisuća puta udaljeniji, pa svjetlosti treba oko trinaest tisuća sekundi da dođe do nas, to jest oko četiri sata. Pomnožite još taj broj s deset tisuća i dobit ćete četrdeset tisuća sati, to jest malo više od četiri svjetlosne godine: to je udaljenost koja nas dijeli od najbliže zvijezde. Valja dobro zapamtiti te veličine: jedna sekunda od Zemlje do Mjeseca, tri i pol sata do Neptuna, četiri godine do prve zvijezde. Koja je zvijezda najbliža Suncu?

N. P. -Radi se o sustavu sastavljenom od tri zvijezde; jedna dvostruka zvijezda, Alfa Centauri, sastavljena od dva sunca dosta slična našemu, i treći objekt, Proxima Centauri, koja prve dvije obiđe jednom u tridesetak tisuća godina. Dobila je to ime jer je, na sadašnjem položaju, nama najbliža zvijezda. Deset je puta manja od Sunca i tri tisuće puta manje sjajna. - Kako nikada nećemo moći stupiti nogom na neku zvijezdu, ne bismo li se trebali usmjeriiti prema planetu na stazi oko jedne od tih zvijezda? N. P. -Svakako! I bit će bolje pronaći ga prije polaska! Međutim, što se tiče sustava Alfe Centauri, do sada nismo otkrili niti jedan pozitivan pokazatelj o nazočnosti planeta. - Alfred Vidal-Madjar nam je govorio o nedavnim otkrićima izvansunčevih planeta. Što vi mislite o tome? N. P. -Nakon 1995., svake se godine otkriva sve više novih planeta. To su vrlo masivni planeti, tipa Jupitera, na stazama oko zvijezda koje se nalaze desecima svjetlosnih godina od Sunca. S obzirom na njihovu masu, radi se zasigurno o plinovitim divovima, za nas relativno malo zanimljivima. Nitko još nije otkrio malene planete telurskog, dakle zemaljskog tipa. Čak ako oni i postoje, na primjer oko Alfe Centauri, mi nismo u stanju vidjeti ih jer su premaleni za naša sadašnja promatračka sredstva. -Ali možda ih ima...

N. P. -Znat ćemo za petnaestak godina, zahvaljujući novim svemirskim teleskopima na kojima se još radi.

-Hoćemo li moći otići onamo i provjeriti na licu mjesta? N. P. -Mislim da ćemo imati potrebne informacije mnogo prije poduzimanja prvoga međuzvjezdanog putovanja! Također vjerujem da će prve ekspedizije biti putovanja u jednom smjeru bez posade, zbog očiglednih razloga: trebat će nam vrlo točni podaci prije nego pošaljemo ljude. Ipak, da bi te ekspedicije imale smisla, njihovo će trajanje morati biti kraće od ljudskoga vijeka. Jer, ako nam informacije stignu tisuću godina nakon polaska, vjerojatno će biti beskorisne. Da se pošalju sonde prema Alfi Centauri -i općenito bliskim zvjezdama -trebat će im dati brzinu koja bi bila barem desetinka brzine svjetlosti, to jest trideset tisuća kilometara u sekundi. Tako će one stići na svoje odredište za nekoliko desetljeća. -Je li to realno? N. P. -Danas svakako ne, no mi govorimo o prekosutra. Naše najbrže rakete mogu postići četrdeset tisuća kilometara na sat; trebat će, dakle, povećati njihovu brzinu više tisuća puta! Danas ne znamo kako napraviti rakete koje bi se kretale tom brzinom. No, to nije obeshrabrilo istraživače koji se trude svom svojom ingenioznost izmisliti most prema zvijezdama. Među istraženim načinima valjat će zadržati tri kod sadašnjeg stanja naših spoznaja: kontroliranu ter-monuklearnu fuziju, o kojoj smo već govorili, no ovdje se radi o mnogo većim razmjerima, antimateriju i međuzvjez-dana jedra. -Počnimo s termonuklearnom fuzijom. N. P. -Trenutno je najozbiljnije i najpodrobnije proučavanje jedne takve međuzvjezdane ekspedicije projekt "Daedalus", Britanske interplanetne udruge. Taj projekt, zamišljen 7O-tih godina, odnosi se na putovajne bez povratka sonde od četiristo i pedeset tona koja bi nosila više mjernih instrumenata prema Barnardovoj zvijezdi najbliža Suncu nakon Alfe Centauri, na udaljenosti od šest svjetlosnih godina. Da bi sonda tamo stigla za pola stoljeća, mora doseći brzinu od trideset tisuća kilometara u sekundi, što pretpostavlja golemu količinu nuklearnog goriva: trideset tisuća tona helija-3 i dvadeset tisuća tona tog famoznog deuterija o kojem vam je govorio Alfred Vidal-Madjar, a kojega bismo trebali dobiti iz Jupiterove ili Saturnove atmosfere. Nakon pedeset godina putovanja, susret s Barnardovim sustavom trajao bi samo nekoliko dana nema govora o smanjenju brzine, jer bi se količina potrebnog goriva tada mjerila u milijunima tona!. Prikupljene informacije bi se poslale na Zemlju, gdje bi stigle šest godina kasnije. Redam te brojke da vam pružim sliku o mogućim uspjesima termonuklearne fuzije kao izvora energije za međuzvjezdane rakete.

-A antimaterija? N. P. -Usprkos njenoj mitskoj slici u široj javnosti, antimaterija je zapravo samooblik obične materije, čija su svojstva fizičari predvidjeli. Zanimljivo, ona ne postoji u svemiru u prirodnu stanju, no znamo je proizvesti već godinama u velikim akceleratorima, kao što je onaj pri CERN-u Europski centar za nuklearno istraživanje u Ženevi. Sudar dviju čestica visoke energije, transformira jedan dio te energije u

antičestice. Tako se stvaraju sićušne količine antimaterije, jezgra po jezgra ili antiproton po antiproton. Nažalost teško ih je uskladištiti: svaki puta kada se materija i antimaterija sretnu, one se međusobno poništavaju, uz oslobađanje golemih količina energije. No, već se nekoliko godina uspijeva zadržati zarobljene antičestice pomoću magnetskih

zamki pa se problem njihova skladištenja ne doima nerješivim. Prednost antimaterije je u tome što je treba vrlo malo jer je to najučinkovitiji izvor energije što se može zamisliti: njena je rentabilnost stopostotna, to jest dvjestq puta veća od nuklearne fuzije. Za projekt tipa "Daedalus" jednosmjerni put sonde od četiristo i pedeset tona prema nekoj bliskoj zvijezdi, trebalo bi nam samo desetak tona antimaterije i tri tisuće tona nekog fluida koji bi se zagrijavao i strujio iz rakete.

-Koju bismo brzinu mogli postići s antimaterijom? N. P. -U dodiru s materijom antimaterija se poništava i proizvodi svjetlost -gamafotone. U početku smo se nadali da će nam taj način omogućiti postizanje gotovo brzine svjetlosti. Nažalost, ne uspijevamo kanalizirati te gamafotone jer su to fotoni vrlo visoke energije te prolaze kroz sve materijale. Dakle, ne možemo koristiti zrcalo koje bi vraćalo sve te gamafotone u samo jednome pravcu, što bi nam omogućilo da tjeramo brod u suprotnom smjeru. -Ne bi li se moglo koristiti magnetska polja? N. P. -Ne, to bi moglo funkcionirati samo s električki nabijenim česticama. A kako gamafotoni nisu nabijeni, ne može ih se, dakle, skrenuti s njihove staze. Ukratko, budući da je nemoguće kanalizirati gamazrake, nemoguće ih je koristiti izravno za pogon. Međutim, kako sadrže mnogo energije, može se njima služiti za zagrijavanje tekućine ili plina i njihovo izbacivanje velikom brzinom. No, to podosta smanjuje uspjehe sustava i pokazuje se na kraju, da nam antimaterija neće nikada omogućiti postizavanje brzina većih od deset ili dvadeset posto brzine svjetlosti. Kao što ste rekli, valjalo bi je najprije proizvesti i to po visokoj cijeni. Nije li problem također ekonomskog karaktera?

N. P. -Sasvim ste u pravu. Danas, proizvodnja milijarditog dijela grama antimaterije stoji desetke milijuna dolara. Možete li zamisliti troškove, kad bi se odlučilo proizvesti jednu tonu antimaterije! To jednostavno prelazi sadašnje tehnološke i financijske mogućnosti naše civilizacije. Neki uspijevaju drukčije razmišljati te si postavljaju pitanje ekonomske izvedivosti projekata međuzvjezdanih putovanja. Čak i kad bismo imali tehničke mogućnosti, uz koju bismo cijenu odlučili preuzeti jedno takvo financijsko opterećenje? Prema jednoj procjeni, zasnovanoj na sadašnjoj cijeni energije, raketa mase nekoliko desetaka tona koja bi mogla doseći bliske zvijezde za nekoliko desetljeća, stajala bi više trilijuna dolara, to jest više od sadašnjeg bruto do-maćeg proizvoda SAD-a! To znači da, čak i kad bismo imali tehnološke mogućnosti, ne bismo si to mogli priuštiti. Bruto proizvod neke zemlje raste, ako raste, prosječno dva do tri posto godišnje. Ako cijena međuzvjezdanog broda ostane ista ili se malo promijeni, jednoga lijepog dana predstavljat će samo nekoliko posto bruto domaćeg proizvoda. Dakle, valja čekati da se naša bogatstva povećaju za faktor sto u odnosu na danas, prije nego poduzmemo naše prve ekspedicije prema zvijezdama. Uz jedan posto porasta godišnje, trebat

će za to otprilike dva stoljeća. Taj je argumenat valjan za sve sada poznate izvore energije, no pao bi ako bismo našli neki puno jeftiniji. U tom slučaju, prvo bi se među-zvjezdano putovanje moglo poduzeti ranije.

-Hoće li solarni jedrenjaci moći brže krenuti? N. P. -Da, ali oni će omogućiti putovanja samo u unutrašnjem podrušju Sunčevog sustava: Mars, Venera, Merkur i

asteroidi. Kao što smo rekli, jačina Sunčeve svjetlosti smanjuje se kvadratom udaljenosti. U blizini Plutona, jačina Sunca je tisuću i šesto puta slabija nego na Zemlji te solar-ni jedrenjaci ne bi bili učinkoviti.

-Dakle, nemoguće je koristiti tu metodu za putovanje na zvijezde? N. P. -Vi znate da ljudski duh rijetko priznaje da je pobje-đen od prirode i ne voli riječ "nemoguće"! Tako je Amerikanac Robert Forward fizičar, stručnjak za pogonske sustave i autor znanstveno-fantastičnih romana zamislio korištenje laserske zrake za pogon tih jedrenjaka izvan Sunčevog sustava. Jedan snop običnog svjetla brzo divergira pri svom širenju, a intenzitet se smanjuje. Međutim, laserski snop ostaje uvijek koncentriran i zadržava svoj intenzitet, čak i na velikim udaljenostima. Divovski laserski snopovi, punjeni sunčevom energijom, mogli bi gurati međuzvjez-dana jedra prema bliskim zvijezdama. Novost, u odnosu na pogonske sustave koje smo već razmotrili -termonuklearnu fuziju ili antimateriju -je da se izvor energije ne nalazi na brodu. To ima prednosti, može se koristiti obilna sunčeva energija u koncentriranom obliku - no također i nedostataka, jer astronaut više nije gospodar svoga broda. Valja pretpostaviti da će iza njega, na polazištu, tijekom više desetljeća netko nastaviti slati mu energiju, hvatajući sunčevu svjetlost i fokusirajući je na njegov jedrenjak. Potrebno je pritom izvanredno precizno vođenje snopa prema jedru u beskraju svemira, tijekom više svjetlosnih godina.

-Koje bi veličine bila ta jedra? N. P. -Ovisi o vrsti ekspedicije. Postoje projekti o mikrojedrima od dvadesetak grama promjera nekoliko desetaka metara. Instrumenti tih mikro-jedara -izazov za nanoteh-nologije budućnosti! -poslali bi nam informacije o bliskim zvijezdama i o njihovim eventualnim planetnim sustavima. Također, postoje projekti ekspedicija s posadom, gdje bi jedro bilo promjera više stotina kilometara. Ta bi jedra pokrila površinu veličine Francuske te bi im bila potrebna snaga tisuću puta veća od one koju mi danas možemo proizvesti za stizanje na bliske zvijezde u razumnome roku.

- Ekspedicije s posadom? No, ako laserski snop gura uvijek u istome smjeru, on će moći osigurati samo putovanje u jed nome smjeru! Kako će se astronauti moći vratiti na Zemlju? N.P. -Znam da to izgleda a priori paradoksalno, no mogu vam jamčiti da je moguće, barem teoretski, koristiti isti laserski snop i isto jedro, lagano ga preoblikujući svaki puta, da bi se vratilo na Zemlju. Demonstracija je malo dugačka, no nalazi se u Putovanjima u budućnost kao i u djelima Ro-berta Forwarda -uostalom to je on sugerirao. - Od kojega materijala bi bila ta međuzvjezdana jedra? N. P. -Od izvanredno finoga i isto tako koliko je god moguće reflektirajućega materijala. U projektima solarnih jedara koje je NASA izradila, izabrani materijal je bio aluminij tanji od kuhinjske alu-folije. Za međuzvjezdane jedrenjake, koje tjera

svjetlost lasera, bili bi potrebni mnogo savršeniji materijali. - Gdje bi bili postavljeni laserski odašiljači?

N. P. -Vjerojatno na stazi oko Merkura jer je tamo sunčeva svjetlost obilnija te je stoga lakše tamo uhvatiti velike količi

ne energije. Njihova bi se svjetlost prvo usmjeravala prema divovskoj leći, promjera više stotina kilometara, smještenoj blizu Jupitera. Ta bi leća bila u stanju fokusirati svjetlost na astronomskim udaljenostima i osiguravati na taj način pogon jedrenjaka do bliskih zvijezda.

-Ne bi li se moglo također poslužiti tom izvanredno snažnom zrakom za slanje signala eventualnim izvanzemaljskim civi lizacijama?

N. P. -Za to je bolje koristiti radiovalove koji su mnogo manje energetski od vidljive svjetlosti i ne upijaju ih plin i prašina naše Galaktike. Oni bi nam omogućili slanje naših poruka mnogo dalje i to uz mnogo slabiju energetsku potrošnju. To je razlog zašto Jean Heidmann i istraživači SETI-ja koriste radioteleskope u pokušaju hvatanja poruke iz svemira ili za slanje vlastitih poruka. -Niti jedna od futurističkih tehnologija koje vi razmatrate ne omogućuje postizavanje brzine svjetlosti. Je li to posve neza mislivo, čak i na vrlo dugi rok?

N. P. -Nemoguće je dati predviđanja na vrlo dugi rok, no teško se može optužiti istraživače za nedostatak mašte, osobito na tom području! Godine 1960., Amerikanac Robert Bussard je sugerirao da bi brod mogao skupljati svoje gorivo putem. On je uzeo u obzir činjenicu da svemir nije prazan; tamo se nalazi prosječno jedan atom vodika po kubnom centimetru. Zašto ne sakupiti taj vodik u prolazu za punjenje rakete na termonuklearnu fuziju? Doista, ako ima vodika, uvijek se nađe također i malo deuterija i helija-3, ključnih jezgri za termonuklearnu fuziju. Bussard se inspirirao funkcioniranjem motora reaktivnih aviona, koji usisavaju zrak s prednje strane i izbacuju ga sa stražnje. To je lukavo: što se brže kreće, to se nailazi na veće količine vodika te se s tim viškom goriva može postići kontinuirano ubrzanje, sve dok se ne dostignu, barem na papiru, brzine bliske svjetlosti.

-Za koliko bismo vremena mogli doći do bliskih zvijezda? N. P. -S tim bismo brzinama mogli iskoristiti relativistič-ke učinke. Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, vrijeme nekog mobilnog sustava, mjereno u njemu, teče sporije od onoga u sustavu u mirovanju. Taj je učinak vremenske dis-torzije neprimjetan u našem svakidašnjem životu zbog korištenih brzina koje su previše male, no on postaje znatan kada se dostignu brzine bliske brzini svjetlosti. Uostalom, to je već bilo vidljivo u našim akcleratorima čestica, što je i jedan od dokaza ove teorije. Odatle poznati "paradoks blizanaca": jedan od dvaju blizanca ostaje na Zemlji, dok njegov brat odlazi na svemirsko putovanje brzinom bliskom brzini svjetlosti. Kada se vrati iz svemira, otkriva da je njegov brat koji je ostao na Zemlji mnogo više ostario od njega. Naravno, taj pokus nikada nije bio izveden. - Znači li to da bi astronauti mogli za svog života doći do zvijezda na udaljenostima većim od nekoliko desetaka svjetlosnih godina?

N. P. -U načelu, da! Ako uspijemo konstruirati jednu takvu raketu nazvanu ramjet, moglo bi se doći do Vege, udaljene dvadeset svjetlosnih godina, za dvanaest godina! Nakon petnaestak godina vrijeme mjereno na brodu, stigli bismo do Betelgeuse, nama najbližeg crvenog diva, na tisućui pet-sto svjetlosnih godina. Nakon dvadesetak godina, dospjeli bismo u središte naše Galaktike, na dvadeset i pet tisuća svjetlosnih godina odavde. Za trideset godina, stigli bismo u galaktiku Andromeda, na gotovo tri milijuna svjetlosnih go


dina. Bilo bi nam potrebno samo četrdeset i pet godina da stignemo na rub vidljivog svemira, udaljen milijardama svjetlosnih godina!

-To je izvanredno, no je li realno?

N. P. -Teoretske studije su pokazale da je ta zamisao previše lijepa da bi bila istinita. Jedna od glavnih poteškoća je punjenje gorivom. Budući da je međuzvjezdani prostor električki neutralan, valjalo bi ga ionizirati jakim laserskim snopom, prije nego se rašire divovske magnetske "mreže" -veličine Zemlje! -za hvatanje međuzvjezdanih iona. No, najveća zamjerka je sljedeća: da bismo upotrijebili taj usisani plin u motoru na kontroliranu termonuklearnu fuziju, trebalo bi ga, naravno, uvesti u motor. Brod, putujući velikom brzinom, trebao bi podnijeti udar tog "susreta" između plina i motora, te bi tada bio zakočen. Zbog tih razloga, između ostalih, mi danas mislimo da ramjet ne bi mogao postići izvanredne rezultate koje je Bussard zamislio. -Uzevši u obzir sve te poteškoće, može li se ipak pomišljati da se jednoga dana pošalju ljudi na zvijezde?

N. P. -Ako se tamo želi ići "brzo", brzinom bliskoj onoj svjetlosti, izgleda da je to vrlo teško, doista. Triptih "granična brzina svjetlosti, velike međuzvjezdane udaljenosti, kratak čovjekov životni vijek" prisilio je pisce znanstvene fantastike i znanstvenike na ispitivanje ideje sporih međuzvjezdanih putovanja: rakete putuju brzinom malom u odnosu na brzinu svjetlosti te stižu na svoje odredište tek nakon više stoljeća ili tisućljeća. Njihovi pogonski sustavi su tada manji dio problema. Zamišljene su dvije velike vrste putovanja tog tipa. Kod prve su astronauti dovedeni u stanje hibernacije ili gotovo besmrtnosti. Čak ako budući napredak bioteh-NlCOLAS PRANTZOS 175

nologije učini jednoga dana mogućim tu vrstu "čuda", ne mislim da će to predstavljati ozbiljnu opciju. Tijekom stoljeća putovanja, tehnološki će napredak na Zemlji omogućiti, možda, brza međuzvjezdana putovanja. Kad stignu na odredište, astronauti će tada otkriti da sve te godine žrtvovane dugom putovanju nisu poslužile ničemu, jer su drugi, koji su krenuli kasnije, stigli na cilj prije njih!

-Koja je druga vrsta sporih međuzvjezdanih putovanja? N. P. -Ona sadrži cijele kolonije astronauta koji bi živjeli generacijama u "brodovima svjetovima", vrlo velikim brodovima s cijelim ekosustavima, pravim umanjenim modelima "broda-Zemlje" čiji smo mi putnici većmilijunima godina. U literaturi znanstvene fantastike, ti ploveći svjetovi zovu se "svemirske arke" ili "generacijski brodovi". -Radi li se o fantaziji iz znanstvene fantastike ili o vjerojatnoj pretpostavci?

N. P. -Ideja dolazi od oca astronautike, Konstantina Ciol-kovskog i engleskog fizičara Johna D. Bernala koji su je odvojeno oblikovali sredinom 20-tih godina. Znanstvena fantastika se nje dohvatila počevši od 40-tih godina. Znanstvene studije vrlo preliminarne bile su obavljene 70-tih godina. No, javnost je osobito fascinirala sociološka strana te vrste putovanja: živjeti u samodovoljnosti, među zvijezdama, unutar malih zajednica od nekoliko tisuća osoba, ne predstavlja li to laboratorij za projekt utopijskog društva? Čini se kao da srećemo društvene modele Saint-Simona, Charlesa Fouriera i ostalih velikih ličnosti društvenog pokreta XIX. stoljeća, revidirane i ispravljene znanošću XX. stoljećai tehnologijom XXII... Problemi vezani uz taj tip utopijskoga društva dobro su poznati: odsutnost dodira s

vanjskim svijetom i otkrivanja novih izazova, okretanje društva samome sebi, stagnacija, previše kruta društvena organizacija, itd. Zbog svih tih razloga, pisci znanstvene fantastike gledaju pesimistički na putovanja brodova-svjetova, koji najčešće završavaju katastrofom. No, mi možemo savršeno zamišljati ta društva kako se razvijaju u stabilnosti, pokazujući istodobno potreban dinamizam i kreativnost...

-"Sociologija brodova-svjetova": vidite li u tome disciplinu koja bi se predavala na sveučilištu IV. milenija?

N. P. -Zašto da ne? Doista, neki su sociolozi već ispitivali određene strane tog problema. Uostalom, čini mi se dosta razumnim razmatranje ekspanzije naše vrste u Galaktici polaganom migracijom brodova-svjetova. Zvijezdu po zvijezdu, naši bi potomci kolonizirali bliski svemir, zatim sve udaljenija područja. Ako svako putovanje traje nekoliko stoljeća, cijela bi Galaktika mogla biti kolonizirana za nekoliko desetaka ili stotina milijuna godina. To je vrlo kratko razdoblje u odnosu na starost Mliječne staze, a ono ima značajne implikacije na pitanje izvanzemaljskih civilizacija, kako ćemo to kasnije vidjeti. AVANTURA ZA SVE? KADA?

-Vjerujete li da bi svemirsko osvajanje moglo imati pozitivan učinak na čovječanstvo, prisiljavajući osobito istraživačei vlade na suradnju? N. P. -Skloni smo spontano odgovoriti "da" na to pitanje, no moj će odgovor biti nijansiraniji. Prvi astronauti su to posvjedočili: najviše ih je potresla slika ne Mjeseca nego tako krhkog planeta što su ga ostavljali iza sebe i s kojim je povezana naša sudbina. Zahvaljujući tim slikama, svi smo postali svjesni krhkosti broda-Zemlje, broda cijeloga čovječanstva...

S druge strane, najambiciozniji svemirski pothvati su vrlo skupi te prelaze mogućnosti samo jedne nacije, ma kako moćna ona bila. Amerikanci će trebati Ruse, to jest Japance i Europljane. To sugerira da će svemirska avantura biti moguća samo uz sve tješnju međunarodnu suradnju, sa svim pozitivnim učincima koje to podrazumijeva.

Međutim, valja priznati da najnerazvijenije države ne mogu biti sudionici u ovoj avanturi koja se tiče samo naj-razvijenih industrijskih zemalja. Te nam države predbacuju, uostalom s pravom, da rasipamo bogatstva za ciljeve koji ne odgovaraju potrebama sadašnjeg čovječanstva. Očigledno je da će se tehnološkim posljedicama svemirskog istraživanja okoristiti, na prvome mjestu, industrijalizirane zemlje: u okviru sadašnjeg ekonomskog sustava to će samo povećati nejednakosti između Sjevera i Juga. Svemirska avantura može, dakle, biti također čimbenikom podjele.

-No, na temelju problema koji nas se ovdje tiče, mislite li da bi bilo mudro nastaviti svemirsku avanturu? Ne bi li bilo bolje

posvetiti našu inteligenciju, naše prirodne izvore i naše vrijeme poboljšanju života na Zemlji, međuljudskim odnosima, našim odnosima prema okolišu, našem intimnom odnosu prema nama samima, prije nego li utrošimo bogatstva na slanje ljudi na zvijezde? N. P. -Potpuno se slažem! Nije moguće potrošiti ekvivalent bruto domaćeg proizvoda neke zemlje na slanje ljudi na Mars dok je istodobno polovica čovječanstva gladna. Zemlja mora riješiti toliko problema: zagađenje, društveno-gospo-darske nejednakosti, siromaštvo, nezaposlenost, itd. -da ta

svemirska avantura može pričekati nekoliko desetljeća ili nekoliko stoljeća.

Po mome mišljenju, očito valja početi s rješavanjem nekih od najhitnijih problema planeta prije nego se bacimo na nove izvanredno skupe svemirske projekte. Ipak bih želio napomenuti da svemirski projekti stoje mnogo manje nego vrlo unosna trgovina oružjem ili kozmetičkim proizvodima. Uvijek se mora misliti na to prije nego se optuži istraživače da "zapostavljaju potrebe čovječanstva". No, teško mi je zamisliti da se stvari neće promijeniti. Vrlo dobro možemo zamisliti da će XXI. stoljeće biti suočeno s istim problemima kao što su ovi danas, no ako me pitate što će se dogoditi u XXII., XXIII., XXIV. stoljeću teško mi je vjerovati da nećemo moći riješiti te probleme i krenuti u svemir. Možda sam naivan, ali ne uspijevam vjerovati da će ti problemi zauvijek zadržati ljude zatočene na površini Zemlje. Naravno, vrlo lako možemo zamisliti i potpuni nestanak naše vrste, no radije odbacujem tu mogućnost.

-Vjerujete li da će privatni fondovi zamijeniti državne proračune?

N. P. -Živimo u vrijeme kada se države povlače s mnogih područja zbog ekonomskih razloga. Ako ekstrapoliramo sadašnju tendenciju očito je da će se svemirsko istraživanje sve više obraćati privatnim fondovima. Već danas istraživanje izvanzemaljskih signala, budući da ga NASA ne subvencionira, u velikoj mjeri apelira na privatni kapital. No, ako želimo pobuditi masovne akcije u korist svemira, bolje je da to bude unosno... Već smo nazreli neke mogućnosti s istraživanjem prirodnih

bogatstava asteroida ili mjesečeva helija-3...

N. 1 Da, no ti se projekti ne tiču bliske budućnosti. Kratkoročno, više se misli na svemirski turizam, kao na lokomotivu koja bi vukla privatni kapital prema svemirskoj industriji. Plan luksuznog hotela na stazi oko Zemlje, što ga je sanjao barun Hilton 1967. godine, još je uvijek u ladicama japanske tvrtke Shimizu, koja planira njegovu izgradnju za 2030. Bez sumnje, neće biti teško naći ljude koji bi željeli platiti dvadeset tisuća dolara da provedu jednu noć u tom hotelu iz snova... -Je li moguće datirati, makar samo približno, buduće velike događaje koji se tiču svemirske budućnosti čovjeka? N. P. -To je gotovo nemogući zadatak, isto tako beskoristan kao da pokušamo predvidjeti razvoj partije šaha. Iako poznajete osnovna pravila, možete predvidjeti samo otvaranje i dva ili tri prva poteza svakog od dvojice igrača, dalje od toga je teško vidjeti. U našem slučaju, još je i gore jer se pravila igre mijenjaju tijekom partije. Nova otkrića, koja danas ne možemo ni zamisliti, mogu doista potpuno izmijeniti tijek događaja. A da ne govorimo o društveno-gospodarskim čimbenicma, kojii su također vrlo neizvjesni. Zasigurno ste

primjetili da u Putovanjima u budućnost nisam naveo nikakav datum za naše buduće pothvate u svemiru. Prije četrdesetak godina, Arthur C. Clarke je objavio sjajnu knjigu, Profili budućnosti, u kojoj je preuzeo rizik davanja datuma. Za neke događaje, kao osvajanje Mjeseca, vidio je točno, no za ostale se teško prevario. Na primjer, predvidio je da će čovjek hodati po Marsu 1980. godine. To dosta dobro objašnjava opasnost od previše točno datiranih predviđanja. Nemoguće je biti "povjesničar budućnosti"! Bez određivanja datuma, no uzimajući o obzir sadašnji ri

tara gospodarskog i tehnološkog razvoja, koliko će po vašoj procjeni trebati vremena za prijelaz na stupanj civilizacije tipa II prema Kardaševoj klasifikaciji, to jest za ovladavanje resursima Sunčevog sustava?

N. P. -Osnovni matematički račun pokazuje da ćemo u tome uspijeti za nekoliko milenija, uspijemo li povećati za jedan posto godišnje našu proizvodnju energije. No, stvarnost, bez sumnje, neće biti tako jednostavna! Ubrzanje tehnološke evolucije tijekom XX. stoljeća je bilo izvanredno, no može li se ekstrapolirati ta tendencija na tako dugo trajanje? Ne mislim da je tako. - Također se možemo upitati hoće li čovjek nastaviti bes konačno istraživati svemir. Možda će si jednoga dana reći da ničemu ne služi gubiti se u kozmičkom beskraju i da je konačno bolje naučiti živjeti skladno na toj dobroj staroj Zemlji? N.P. -Konstantin Ciolkovski je govorio: "Zemlja je kolijevka čovječanstva, no ne živi se cijeloga života u svojoj kolijevci". To je optimistična vizija naše svemirske budućnosti, zasnovana na ekstrapolaciji težnje vidljive već od pojave Čovjeka: stalno širenje naše vrste, od afričke savane do najudaljenijih i najnegostoljubivijih kutova našeg planeta. Je li opravdana ekstrapolacija te težnje prema zvjezdanom svemiru? Samo će budućnost na to odgovoriti... No, kao astronom -i to frustrirani astronom! -nadam se da će moji prapra- unuci moći jednoga dana vidjeti izbliza Orionovu maglicu ili pulsar Rakovicu! KADA STVARNOST NADMAŠUJE MAŠTU

- Pisci znanstvene fantastike su često postavljali vrlo zanimljiva moralna i filozofska pitanja glede štetnih i ponekad tragičnih uporaba tehnologije... N. P. -Doista, to je jedan od razloga zbog kojih strastveno volim taj literarni žanr. Zauzeti svojim radom, znanstvenici imaju rijetko vremena ocijeniti negativne strane svojih istraživanja osim ako to nije zbog pomanjkanja njihove kulture, no pisci znanstvene fantastike su se za to pobrinuli već odavna. Znanstvena fantastika isprepliće sve mogućnosti, optimistične i pesimistične, sve putove što ih otvara tehnički napredak, te tako na kraju govori zanimljive stvari, štoviše opominje. No, ne treba je niti precijeniti, kao u svakoj književnosti, nalazimo u njoj dijamante -rijetko -i smeće- često. -Jesu li znanstvenici crpili neke od svojih ideja iz znanstvene fantastike?

N. P. -Ovo mi pitanje često postavljaju. Mislim da je to doista bio slučaj početkom XX. stoljeća. Djela poput onih Her-berta G. Wellsa -Vremenski stroj, Rat svjetova, itd. -zasigurno su poticala maštu, ako ne znanstveno razmišljanje. A više je generacija inženjera i znanstvenika priznalo da su ih vrlo snažno inspirirala djela Julesa Vernea. Međutim, od polovice XX. stoljeća, eksplozija znanosti i tehnike dovela je do otkrića pojmova i stvari koje znanstvena fantastika ne bi mogla

zamisliti: pojam crnih jama, na primjer, ili pak pojam paralelnih svjetova kvantne mehanike. Znanost je, dakle, omogućila razmatranje tako originalnih i nevjerojatnih stvari, da se po mom skromnom mišljenju sada pisci znanstvene fantastike inspiriraju znanošću!

Suda stvarnost nadmašuje maštu?

N. P. -Bez ikakve sumnje. Uzmite trilogiju Kima S. Robin-sona o kojoj smo već razgovarali, a koja govori o teraformi-ranju i koloniziranju Marsa tijekom XXII. stoljeća: to je vjerojatno najznačajnije djelo znanstvene fantastike 90-tih godina, istovremeno vizionarsko i potpuno vjerodostojno na znanstvenome planu. E vidite, Kim Robinson je proveo deset godina radeći u NASA-inim arhivima i informirajući se kod stručnjaka o svim tim futurističkim projektima. -Zakrivljenost prostorvremena po Einsteinu jako je nadahnula neke pisce. Što vi mislite o izvedenim teorijama koje su oni zamislil; skokovi u prostorvrijeme kroz crne jame, skokovi u hiperprostor ? N. P. -Sve o čemu smo do sada govorili bilo je zasnovano na današnjoj znanosti, na zakonima fizike koju poznajemo i tehnologijama koje iz njih proizlaze. Termonuklearna fuzija i antimaterija su pojave koje možemo ispitivati u laboratoriju, u malim razmjerima. Međuzvjezdana putovanja zahtijevaju primjenu tih tehnologija u mnogo širim razmjerima, no one nisu u proturječju niti s jednim poznatim zakonom fizike. Međutim, postoji također ono što bi se moglo nazvati "spekulativnom znanošću", a njeno se polje istraživanja smješta na granice naših sadašnjih teorija, odnosno i dalje. Jedna od mogućnosti koje ona istražuje je sljedeća: u svemiru bi bila prostornovremenska područja povezana "prolazima" zvanim "crvotočine". Tada bi se moglo zamisliti prelaženje kroz neku od tih crvotočina i izlaženje na drugom, vrlo udaljenom, mjestu za vrlo kratko vrijeme. -Koja je veza između "crvotočina" i famoznih "crnih jama"? Jesu li crne jame već otkrivene ili se radi o čistoj pretpostavci? N. P. Upočetku, crna je jama bila samo malematička konstrukcija koja se dobiva isto tako u okviru Nevvtonove klasične gravitacije kao i u Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti. Kad je gravitacijska sila nekog tijela dovoljno jaka, ništa, čak niti svjetlost, ne može pobjeći s područja koje okružuje to tijelo, a koje se zove "horizont". Već više godina imamo opažačkih podataka za dokazivanje postojanja desetak crnih jama u našoj Galaktici. To bi bila masivna tijela, s masom desetak puta većom od mase Sunca, koja ne bi uopće emitirala svjetlost. Čak i ako ih ne uspijevamo vidjeti direktno, primjećujemo oko njih svijetleće zvijezde ili topli plin čije je gibanje očito pod djelovanjem nekog prisutnog središnjeg masivnog, ali nevidljivog tijela. Prema našim sadašnjim znanjima, ta bi tijela trebala biti crne jame, nastale evolucijom masivnih zvijezda: na kraju svoga života, nakon što je iscrpila svoje nuklearno gorivo, jezgra takvih zvijezda se skvrči pod utjecajem gravitacije i oblikuje crnu jamu. Ti se astronomski objekti obično nalaze vrlo daleko, na tisuće svjetlosnih godina od Zemlje. Postojanje crnih jama je, dakle, dokazano pažljivim promatranjima. Međutim, crvotočina je posve hipotetski pojam. -Što nas navodi na pomisao da bi te crvotočine, ako postoje, mogle biti prolazi u prostorvremenu?

N. P. -Prema Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, na oblik prostorvremena djeluje prisutnost materije. Prostorvrijeme je zakrivljeno i možda je naborano poput Zemlje koja je također zakrivljena i naborana -nabori su planine. Dakle, možemo zamisliti prostornovremenske "tunele" koji prolaze kroz nabore prostorvremena i spajaju dva mjesta inače udaljena jedno od drugoga kao što tunel prolazi kroz planinu. Ti su "tuneli" nazvani crvotočinama, no njihovo postojanje nije uopće još dokazano, čak ni na papiru. Naime, po

kazuje se da stabilnost tih tunela pretpostavlja postojanje nekog oblika "negativne energije", inače bi se oni urušili u djeliću sekunde. A naša su sadašnja znanja iz fizike nedovoljna za bilo kakvu tvrdnju o postojanju ili mogućnostima upravljanja tom negativnom energijom... Ovdje ulazimo u područje spekulativne znanosti, gdje je gotovo sve moguće. Mnogi ljudi, posebno pisci znanstvene fantastike, računaju na pomoć spekulativne znanosti za ostvarenje svojih snova

o brzim međuzvjezdanim putovanjima. Možda imaju pravo. No, u nedostatku početnog dokaza, radije istražujem mogućnosti s čvršćim temeljima čak i ako one nisu tako spektakularne. JESMO LI JEDINI, PRVI, ILI

JEDNOSTAVNO SAMI?

Vjerujete li da postoje izvanzemaljske civilizacije?

N. P. To je vjerojatno najčešće postavljano pitanje astronomima no jamačno ne inajčešće raspravljano među astronomima!. Obično, ljudi očekuju potvrdan odgovor jer su impresionirani velikim brojem zvijezda u našoj Galaktici: "Nezamislivo je da smo sami u Galaktici koja ima sto i pedeset milijarda zvijezda, a vjerojatno još više planeta", rado kažu oni. To je statistički argument koji seže do mislilaca grčke antike. Prema Metrodoru, Epikurevom učeniku, "isto je tako apsurdno zamisliti polje žita sa samo jednom stabljikom kao i jedini svijet u prostranom svemiru". No, taj argument ima krajnje slabu vrijednost, jer se ne mogu raditi statistike na temelju samo jednog poznatog slučaja. Danas ne znamo gotovo ništa o podrijetlu života. Ako je vjerojatnost pojave života na nekom planetu, hipotetski govoreći, jedan prema sto milijarda 1100.000.000.000, nema ničeg nelogičnog u zamišljanju Zemlje kao jedinog planeta Galaktike gdje se pojavio život.

-Ako znanost ne može ništa potvrditi, kakvo je vaše osobno stajalište? Kakvi su izgledi, po vašem mišljenju, da postoji neka druga inteligencija negdje u svemiru? N. P. -Svaki puta kada mi postave to pitanje, radije odgovaram u tri varijante. Da sam pozvan pred sud i da me pitaju: "Jeste li spremni zakleti se da nema drugih inteligentnih bića drugdje u svemiru?", ja bih odgovorio: "Ne, ne mogu se zakleti, to je sasvim moguće". Ako me pitate što bih ja osobno radije, odgovorit ću vam: "Da, volio bih da postoje, jer bi to bilo vrlo uzbudljivo, intelektualno bi nas jako obogatilo, imali bismo toliko toga naučiti od njih!". No ako tražite od mene da se kladim, stavio bih svoj novac na negativnu hipotezu. -Zbog kojeg razloga? N. P. -Zbog argumenta što ga je prvi puta formulirao Talijan Enrico Fermi, Nobelova nagrada za fiziku, a kojega je već spomenuo Alfred Vidal-Madjar. Fermi, koji je bio otac nuklearnog reaktora i jedan od najvećih fizičara XX. stoljeća, izložio je 1950. godine vrlo jednostavan argument: da postoje izvanzemaljske civilizacije, njihovi bi predstavnici već

trebali biti ovdje, kod nas. Već bismo sreli ili živa bića ili njihove sonde ili njihove robote ili tragove njihova posjeta. Naše je Sunce rođeno prije četiri i pol milijarde godina, no u to vrijeme naša je Galaktika već imala osam milijarda godina. Život je imao obilno vremena razviti se drugdje i stići ovamo. Od trenutka kada neka tehnološka civilizacija uspije ovladati međuzvjezdanim putovanjima a mi mislimo

u Lome uspjeti za dva do tri stoljeća, potrebno joj je samo nekoliko desetaka ili stotina milijuna godina da se proširi po Mliječnoj stazi i otkrije sve druge oblike života. A to je trajanje "galaktičkog koloniziranja" vrlo kratko u odnosu na milijarde godina starosti Galaktike. Da se doista pojavilo više civilizacija, barem jedna od njih je već morala stići do nas. A mi do sada nemamo nikakva dokaza za neki takav posjet. To je ono što se naziva "Fermijevim paradoksom".

-No moglo bi se zamišljati da ti izvanzemaljci nisu baš znatiželjni ili pak da se više brinu za svoj unutrašnji život nego za ovladavanje tehnikama i međuzvjezdanim putovanjima. N. P. -Svakako... Možemo također zamisliti da se ta civilizacija nije okoristila nazočnošću nikakvog bliskog satelita, poput Mjeseca, a ni nekog drugog planeta u svom planet-nom sustavu koji bi je potaknuo da napusti svoju kolijevku. Ta nas razmatranja uvode u pomalo posebno područje "sociologije izvanzemaljske civilizacije"! A tamo se može zamisliti sve i sve tome suprotno. I sam Fermi je formulirao jedan protuargument ove vrste: on je mislio da onog istog trenutka kada neka civilizacija dosegne određenu tehnološku razinu, koja uključuje elektromagnetizam i atomsku energiju, ona ne uspijeva staviti pod nadzor atomsku energiju i dosta brzo završava samouništenjem. Za njega je to bilo rješenje njegova paradoksa: izvanzemaljske civilizacije postoje, no one sustavno nestaju, malo-pomalo nakon što dosegnu određeni tehnološki stupanj, onaj isti koji bi im omogućio istraživanje svemira. Za vrijeme hladnog rata, mnogi su se ljudi bojali da je naša civilizacija osuđena na samouništenje. Sada, kada se sablast nuklearnog holokausta udaljuje, perspektive su malo manje mračne. Moramo, dakle, zamišljati druga rješenja Fermijevog paradoksa, poput onih koje vi spominjete. Neki su, na primjer, sugerirali da su nas izvanzemaljci već otkrili, ali su se ograničili na promatranje izdaleka, iz različitih razloga: smatraju nas previše primitivnima, ne žele se miješati u naš razvoj, itd. No sva ta rješenja imaju zajedničku slabu točku: teško je prihvatiti da se ona mogu primijeniti na sve izvanzemaljske civilizacije, bez iznimke. Barem jedna od njih morala je izbjeći uništenju, zanimati se za svemir, ovladati međuzvjezdanim putovanjima, poduzeti program galaktičkog koloniziranja, doći ovamo i pokušati komunicirati s nama. Ako niti jedna to nije napravila, naša je osnovna pretpostavka implicite odbačena: mi koji sve to želimo postići, mi smo atipični! A polazna točka svake diskusije o izvanzemaljskim civilizacijama je upravo zamisao da na nama nema ničeg iznimnoga, kao što je podsjetio Alfred Vidal-Madjar...

- Ne znači li to nepostojanje tragova, jednostavno, da bi kolo-niziranje Galaktike bio beskrajno teži pothvat nego što to mi mislimo? N.P. -Moguće je... Možemo misliti, naime, da svaka civilizacija ima razdoblja uspona i padova, čije je trajanje kraće od vremena potrebnog za galaktičko koloniziranje. U tom

slučaju, možemo shvatiti zašto ni jedan od "njihovih" predstavnika nije došao ovamo. No, taj je argumet pobijen postojanjem -na papiru! -"von Neumannovih strojeva". Mađarski matematičar John von Neumann 50-tih je godina izradio jedan model koji je pokazivao da se može, teoretski, zamisliti stroj sposoban učiniti ono što živi organizmi rade spontano: samorazmnožavati se. Mi nismo u stanju proizvesti jedan takav stroj, no u načelu se ništa tome ne protivi. Dakle, možemo misliti da bi jedna izvanzemaljska civilizacija koja nam je prethodila barem nekoliko stotina milijuna godina što i nije mnogo u razmjerima povijesti svemi

ra -lansirala program istraživanja Galaktike pomoću sa-morazmnožavajućih robota. Ona bi počela slati dva ili tri robota u najbliže sustave. Kada bi ovi stigli na lice mjesta, svaki bi robot napravio nekoliko kopija samoga sebe, koje bi poslao na druge zvjezdane sustave, udaljenije. Istovremeno, poslao bi svom matičnom planetu informacije o onome što je sreo u dotičnom zvjezdanom sustavu. Tako bi roboti išli sve dalje i dalje, izvršavajući iste zadatke. Ovdje bi se radilo o ekponencijalnom rastu, jer bi svaki robot proizveo više robota. Nakon nekog vremena, što ovisi o trajanju njihova putovanja, recimo nekoliko desetaka milijuna godina, ti bi roboti bili u svakom i najmanjem zakutku Galaktike, bez obzira kakva bila sudbina civilizacije koja ih je proizvela.

-Također bi se mogao preuzeti argument pisaca znanstvene fantastike prema kojem je Zemlja već bila posjećena više pu ta u prošlosti, puno prije pojave čovjeka...

N. P. -U svom romanu 2001: Odiseja u svemiru, Arthur C. Clarke zamišlja da su "monoliti" -inteligentni roboti -podrijetlom iz svemira, ti koji su donijeli inteligenciju našim precima iz savane prije nekoliko milijuna godina. No, to je samo čista mašta. Ništa što se danas zna o povijesti i prapovijesti ne potvrđuje tu tezu. -Fermijev je paradoks, dakle, strašan argument protiv opti mista glede izvanzemaljske inteligencije. Biste li bili frustri rani da se dokaže da smo sami u svemiru?

N. P. -Pomalo da, priznajem! No, ja ne smatram perspektivu "kozmičke samoće" tako strašnom. Ako se dokaže da smo sami u svemiru, morati ćemo se suočiti sa strahovitom Objavljenom u našoj ZF biblioteci, IZVORI, 2000.

odgovornošću: sačuvati koliko je god dulje moguće taj jedini "uspjeli" pokus prirode, proširiti ga u ostatak svemira i pokušati tamo napraviti nešto dobroga no valja priznati, ako se gleda povijest čovječanstva, da nije jako ohrabrujuća!. Ima jedna vrlo lijepa rečenica Herberta G. Wellsa: "Ako smo sami, naš je izbor dosta ograničen: cijeli svemir ili uopće ništa". "Uopće ništa" u njegovu smislu, značilo bi samouništenje. Međutim, ako uspijemo svladati sve prepreke, riješiti sve naše sukobe, možemo misliti da će naši daleki potomci na kraju kolonizirati Galaktiku kolonizirati svemir je druga priča . Smatram ovu mogućnost isto tako uzbudljivom.

-Možete li ukratko izložiti vaše mišljenje o postojanju života u svemiru? N. P. -Nemoguće je imati definitivno mišljenje o temi staroj najmanje dvije tisuće godina, no koja ostaje uvijek isto teška za identificiranje. Odsutnost neke definicije života i sadašnje nepoznavanje mehanizama koji bi doveli do njegova pojavljivanja i njegova razvoja, čak i u vrlo određenim fizičko-kemijskim uvjetima, ne dopuštaju izvođenje zaključaka. Zasigurno, spektakularni uspjesi posljednjih godina u astronomiji omogućili su otkrivanje tridesetak divovskih

planeta oko relativno bliskih zvijezda. Pa ipak mislim da smo vrlo malo napredovali u odnosu na mislioce grčke antike, koji su već raspravljali o "mnoštvu svjetova". Uostalom, bilo bi zanimljivo istražiti povijest te rasprave, da se vidi kako su se argumenti dviju strana razvijali tijekom vremena, prilagođavajući se svaki puta stupnju znanstvenog ili jednostavno, ideološkog stupnja razvoja toga vremena.

Zar su mislioci grčke antike već vjerovali u postojanje drugih svjetova?

N. P. -Doista, predsokrati, Tales i Heraklit, atomisti, De-mokrit i Leukip, stoici, Epikur i Lukrecije i drugi, vjerovali su da postoje nebeske zemlje, nastanjene inteligentnim bićima. Njihov je argument bio upravo isti kao i onaj koga iznose danas pristaše ETI hipoteze: kako možemo biti uvjereni da postoji samo jedan nastanjeni svijet u tako prostranome svemiru? Pa ipak, Platon i Aristotel su se suprotstavljali toj zamisli. U aristotelovskoj fizici, svijet dalje od Mjeseca smatran je savršenim, vječnim i nepromjenjivim te dakle nije mogao sadržavati druge zemlje. Te su se ideje dugo vremena nametale zapadnoj misli. -Njih je i Crkva prihvatila... N. P.-UV. stoljeću naše ere, sveti je Augustin dodao teološke argumente: jedinstveni događaj što ga predstavlja utjelovljenje Krista podrazumijevalo je, po njegovu mišljenju, nepostojanje drugih nastanjenih svjetova. Ta antropocen-trična koncepcija kršćanstva, prema kojoj je cijeli svemir stvoren za Čovjeka, nije mogla dopustiti postojanje izvanze-maljaca. Tako je 1600. godine inkvizicija osudila na lomaču Giordana Bruna jer je branio ideju postojanja drugih svjetova u beskrajnom svemiru. U XVII. stoljeću, razvoj Kopernikovog heliocentričnog sustava i Galileova promatranja poništili su povlašteni status Zemlje. Tijekom sljedeća dva stoljeća, razumijevanje činjenice da su mirijade nebeskih zvijezda malo drugačija sunca od našega, ojačalo je ideju da bi u svemiru trebalo postojati bezbroj naseljenih zemalja. Vidimo prvu implikaciju koper-nikanskog načela: naš položaj u svemiru nema ničega osobitoga, ono što postoji ovdje dolje, postoji također i tamo gore. Međutim, tada nije bio poznat ni jedan planet izvan našega Sunčevog sustava i još se nije ništa znalo o evoluciji života na Zemlji.

U XIX. stoljeću, pojam množine svjetova čvrsto se udomaćio u intelektualnim sredinama, gdje je služio za suprotstavljanje dogmi jedinstvenosti utjelovljenja Krista što je zapravo bio cilj Giordana Bruna.

-No kako se ta ideja mogla održati na Zapadu koji je još uvijek bio prožet kršćanstvom? N. P. -Da bi zacijelio taj prijelom, škotski teolog Thomas Chalmers je napisao 1817. godine knjigu u kojoj je pokušao pomiriti dvije "činjenice": po njegovu mišljenju, među milijardama rasa u svemiru, samo je naša počinila istočni grijeh, odakle potreba božanske intervencije za njen spas! Dogma je bila spašena. Krajem XIX. stoljeća, američki astronom Parcival Lovvell otkrio je umjetne kanale na površini Marsa, što je još više ojačalo vjerovanje u postojanje izvan-zemaljaca. No, počevši od toga vremena, rasprava o mnoštvu svjetova znatno se obogatila argumentima nadahnutih biologijom. Tako je Alfred R. Wallace, suosnivač teorije evolucije s Charlesom Darvvinom, opazio da je čovjek rezultat niza događaja, jedinstvenih i nepredvidivih u dugom lancu evolucije. Vjerojatnost da se taj isti niz događaja dogodi drugdje, čak i u uvjetima sličnima onima Zemlje, bila je neizmjerno mala.

Argumentacija biologa uvela je u raspravu "osjećaj povijesti", važan pojam u biologiji, ali gotovo nepoznat u fizici. Naime, razvoj jednog klasičnog fizičkog sustava sasvim je određen nakon što se jednom daju početni uvjeti i zakoni koji upravljaju njegovim ponašanjem. Tako se astrofizičari nadaju da će simulirati u svojim računalima stvaranje galaktika počevši od plina koji je nastao od Velikog praska, ili pak stvaranje planeta oko Sunca počevši od protosolarne maglice.

akon 1960. godine, teorija kaosa uvela asičnu fiziku. Prema toj teoriji, razvoj

o superosjetljiv na početne uvjete da je njihovo ponašanje iza nekog zadanog Gotovo istovjetni početni uvjeti mogu zličitih rezultata. na Zemlji nam pokazuje kako evolucija crtom prema bilo kojem cilju što je im procesima koji su skloni, na primjer, je nekog sustava. Putovi evolucije su še sliče stablu s bezbrojnim granama. jalo na našem planetu od pojave života?

tovo isto tako teško procijeniti kao i

ci. Danas postoji oko trideset milijuna zi procjenjuju da je prosječni životni suća godina vrste s vrlo dugim životnim šli paleontolozi, više su iznimka nego sugeriraju da je, od pojave života do vrsta neki govore o pedeset milijarda Samo je jedna od njih dosegla stupanj za razvoj tehnološke civilizacije. moguće reći. Golema većina drugih norima geoloških vremena. Do tog je ilo nakon katastrofalnih događaja, a su izgledale dobro opremljene za prerodne selekcije, tako drage Darwinu. , bez sumnje, onaj dinosaura. Nakon

sto i trideset milijuna godina vladavine, ti su "strašni guš nestali prije šezdeset i pet milijuna godina jedan kozmičkome kalendaru!, vjerojatno nakon sudara Ze jednim velikim asteroidom. No oni koji su preživj katastrofe nisu baš uvijek posjedovali veću složeno onih nestalih. Mali sisavci koji su preživjeli dinosaur nužno bili složeniji od njih.

Stoga nisam siguran da se argumenti Huberta Reev vezi s neminovnim rastom složenosti sustavno primjenju sve oblike organizacije materije. Može biti da s jednostavno svoje preživljavanje duguju sreći. Mnog drugih velikih katastrofa obilježilo petsto i trideset mili godina višestaničnog života na našem planetu. Stoga s žemo zapitati zajedno s američkim biologom Stepheno vom Gouldom, nije li pojava čovjeka i inteligencije čis čajnost...

-Ako nam naši teleskopi otkriju postojanje planeta istov s primitivnom Zemljom, a koji posjeduju povoljne uvj kemijsku predbiotiku, što bi se moglo, po vašem miš zaključiti? N. P. -Je li razborito misliti da se jedan oblik višestani života mora baš nužno jednoga dana ondje pojaviti?

reći o složenijim oranizmima ili pak o bićima obdar inteligencijom? Danas nemamo odgovora na ta pitanj važno je zabilježiti da među pristašama ETI hipotez najviše fizičara i astronoma. Što se tiče biologa razmišljaju o nevjerojatnosti putova razvoja i ostaju ili ralni ili otvoreno neprijateljski prema toj hipotezi. Biološki argumenti, kombinirani s kozmičkim ka rom i s Fermijevim paradoksom, pozivaju, po mome miš na veći skepticizam prema ETI hipotezi izvanzem inteligencije.

--Po vašem mišljenju, dakle, ničemu ne služi usmjeravanje teleskopa prema nebu u potrazi za izvanzemaljskim signalima?

N .P. Vjerujem da istraživanje izvanzemaljskih signala ima samo beskrajno male izglede da dođe do pozitivnog rezultata. Još gore: negativan rezultat nas neće ničemu podučiti neuobičajena situacija u fizici gdje se uvijek nešto nauči, čak i od negativnog rezultata. Naime, čak i ako uspijemo pretražiti slušanjem sto milijarda zvijezda naše Galaktike na svim radiofrekvencijama tijekom više stoljeća, koji ćemo zaključak moći izvući iz izostanka umjetnoga signala? Samo jedan: da ni jedna od tih hipotetskih civilizacija ne emitira trenutno radiovalove u našem smjeru, što nam baš ne pomaže mnogo. Priznajem, međutim, potrebu nastavljanja programa, makar skromnoga, istraživanja izvanzemaljskih signala. Kad bi čovječanstvo prestalo istraživati ovo ili ono jednostavno zato što su izgledi za uspjeh beskrajno mali, ono bi prošlo slijepo pokraj velikoga broja temeljnih znanstvenih otkrića. A otkrivanje izvanzemaljske civilizacije bilo bi, bez ikakve sumnje, jedan od glavnih događaja u ljudskoj povijesti.

Mislim da u neposrednoj budućnosti, to jest tijekom

XXI. stoljeća, prednost treba dati istraživanju planeta oko postupno sve daljih zvijezda i njihovu podrobnu istraživanju daljinskom, naravno!. Što se toga tiče, fenomenalni na-pretci ostvareni u astronomskoj tehnici promatranja tijekom posljednjih dvadeset godina dopuštaju pomišljati da ćemo, za jedno ili dva stoljeća, biti u stanju vidjeti pojedinosti na površini planeta oko velikoga broja zvijezda naše Galaktike, smještenih ponekad na tisuće svjetlosnih godina od nas. Ako se tamo otkriju znakovi života barem, onakvog kakvog mi poznajemo, sljedeća će etapa biti slanje onamo međuzvjezdane sonde, jedinog načina za dobivanje točne slike postojećih oblika života. A u tom slučaju, naravno, ostaje problem definiranja života i uvjeta u kojima se on može razviti.

-A to ćemo upitati Huberta Reevesa.

Hubert Reeves

POEZIJA ZNANJA

Hubert Reeves se zaljubio u nebo u svojoj rodnoj Kanadi, davno, u prašini tavana, kopajući po kovčezima punima starih knjiga koje su ostavili njegovi ujaci nakon završetka svojih studija. S uživanjem je uronio u Kozmografiju opata Moreuxa, klasika toga doba, Jedna od njegovih dječjih strasti bila je Izrada karata Sunčevog sustava, lijepeći duge trake papira da bi predstavio skalu udaljenosti. "Jedna od dijagonala prolazila je salonom, sve do kuhinje". Beskraj je uvijek bio dio njegova svakidašnjega života. Noću je, kradom, odlazio promatrati zvjezdani svod s terase koja je gledala na jezero Saint-Louis. U to vrijeme, na tom području blizu Mon-treala, noćna vidljivost još nije bila zamućena svjetlima grada: bila su to blažena vremena astronoma, kada je noć još bila crna.

Kao mladog studenta, botanika i biologija nisu ga privla

čile manje od fizike i astronomije, no imao je posebnu sklo

nost prema matematici -te je, dakle, izabrao fiziku. "Tada

sam otkrio sve glede evolucije svemira, podrijetla vrsta,

stvaranja kemijskih elemenata..." Na odjelu za nuklearnu

fiziku sveučilišta Cornell, u SAD-u, sreće znanstvenike koji su

upravo konstruirali atomsku bombu u Los Alamosu. Oni su

istovremeno riješili problem energije zvijezda. "To se pitanje

postavljalo tijekom cijeloga XIX. stoljeća: odakle dolazi ener

gija zvijezda? Kako Sunce može trajati milijardama godina

emitirajući toliku količinu energije? Sada je postalo jasno, ot

krićem nuklearne energije, da je ona dovoljno snažna da hrani

sagorijevanje zvijezde poput Sunca tijekom milijarda godina".

Njegova doktorska teza govorit će, dakle, o načinu na koji su

se neki kemijski elementi, natrij i magnezij posebno,

oblikovali unutar crvenih divova.

Nakon poziva sveučilišta iz Bruxellesa, nastanjuje se u

Europi te ulazi u CNRS 1965. Iste je godine teorija Velikog

Praska potvrđena otkrićem mikrovalnog pozadinskog zrače

nja. "Ulazili smo u razvojnu avanturu, u kojoj se atomi, fosili,

stanice, ljudska bića spajaju u istom kretanju". Otad će svoje

vrijeme provoditi između Pariza i Montreala.

No, kako je taj sveučilišni profesor postao pisac slavnih uspješnica? Sve je počelo oko 1972. godine, u jednom ljetovalištu. Kada se pročulo da se gospodin iz Kanade bavi astronomijom, htjeli su ga čuti. "Ponekad smo provodili cijelu noć na plaži, gledajući zvijezde. Jednoga su mi dana moji prijatelji rekli: zašto ne pišeš to što pričaš? Rekao sam si: Oh! To je

ideja!". U jednom je dahu napisao Patience dans l"azur, to majstorsko djelo stavljeno pod znak Paula Valeryija Strpljenja, strpljenja kroz modri svod! Svaka čestica bdijenja mijenja se u zreli plod!...

Zatim se dao u potragu za izdavačem. No 1978. godine nikoga ne zanima astronomija, to je stvar stručnjaka. Tride

set ga izdavača odbija. Profesor sprema svoj rukopis u ladicu, kada mu njegov prijatelj Jean-Marc Levy-Leblond, koji pokreće biblioteku "Otvorene znanosti" kod izdavačke kuće Seuil, telefonira: "Nemaš li možda neki rukopis za mene?" I tako Patience dans l"azur postaje događajem. Na televiziji, sa svojom bijelom bradicom, svojim vedrim i dobrodušnim karakterom, stari je mudrac zablistao. Milijun je primjeraka prodano tijekom dvadeset godina. Koliko je knjiga iz astronomije kasnije dugovalo svoje objavljivanje tom prvom uspjehu? Nakon tog herojskog doba, Hubert Reeves je objavio druge velike klasike, posebno: Poussieres d"etoiles, L"heure-de s"enivrer, Oiseaux, merveilles oiseaux...

Ako astronomija i znanost općenito danas čine dio opće kulture, to je dijelom zahvaljujući daru pripovjedača Huberta Reevesa. Za njega su znanost i san dva lica istog odličja. Promatrati prirodu, znači u prvome redu diviti se prizoru. "Francuzi mogu biti nacionalisti, no oni kao i cijeli svijet trebaju poetsku dimenziju, dah beskraja!" Evo ga.

ŠTO JE ŽIVOT?

- Nakon dugog putovanja kroz prostor i vrijeme u društvu Jeana Heidmanna, Alfreda Vidal-Madjara i Nicolasa Prant-zosa, evo nas opet kod bitnog pitanja koje je temelj sveukupnog našeg istraživanja: koja bi danas bila prihvatljiva definicija života? Hubert Reeves. -Zanimljivo je pristupiti tom teškom pitanju povijesnom retrospektivom.

U prošlome stoljeću, Pasteur pokazuje da život ne može spontano nastati iz materije. Tada se razdvaja materiju na dva odvojena područja. S jedne strane, troma materija koja

se pokorava čisto mehaničkima zakonima. S druge strane, živa materija, obdarena gotovo čudesnim svojstvima: autonomijom, selektivnošću, reprodukcijom, sposobnošću kretanja, itd. S jedne strane su kamenje i zvijezde, s druge biljke i životinje. Ta dva područja koegzistiraju na Zemlji, sa svim svojim zakonima i svojim ponašanjima. Međutim, dijeli ih ponor.

Prvi most između svijeta inertnih molekula i kemije živoga bačen je krajem XIX. stoljeća. Slažući atome, kemičari stvaraju u laboratoriju jednu molekulu otkrivenu u mokraći životinja: ureu. Do tada je vladalo uvjerenje da jedino živi organizmi mogu proizvoditi takve tvari.

-Ponekad je dovoljno jedno otkriće da se cjelokupna tradicija dovede u pitanje! H. R. -Postupno je otkriveno da se materija javlja na različitim razinama organizacije, od najjednostavnijih struktura do najsavršenijih, te da postoji kontinuitet između tih razina. Materija prelazi spontano s jedne na drugu. U tome se sastoji najvažnija poruka suvremene astronomije. U najstarija vremena svemira, astronomija nam pokazuje materiju vrlo visoke temperature i vrlo velike gustoće, od potpuno odvojenih osnovnih čestica. Nema nikakve organizirane strukture poput one kakvu danas promatramo. Nema galaktika, nema zvijezda, nema planeta, nema živih bića, nema molekula, nema atoma, čak ni protona i neutrona. Neka vrsta bezoblične magme, sastavljene od lutajućih čestica. Kaos kao kod Hezioda ili Lukrecija.

Zatim postupno, kroz vjekove, u vremenima koje uspijevamo utvrditi, vidimo pojavljivanje novih struktura.

Na mikroskopskoj razini, oblikuju se atomi koji upijaju i emitiraju svjetlost. Kasnije, molekule, sastavljene od tih atoma, koje vibriraju i vrte se oko neke svoje osi, šire se i

uvijaju se. Na široj sceni, oblikuju se galaktike i rađaju zvi jezde koje ponekad prate planeti. Na našoj Zemlji ta se organizacija svemirske tvari nastavlja i mnogo dalje. Nastaju stanice i, njihovim daljnjim udruživanjem, živa bića. Kod sadašnjeg stupnja našega znanja, najvišu razinu tog procesa organizacije dostigao je ljudski um koji može postavljati pitanje poput onoga: "Što je život?"

-Dakle, život bi bio napredna razina organizacije tvari?

H. R. -Da. No, važno je postaviti tu razinu u kontinuirani okvir rastuće složenosti. Ono što se prije nazivalo carstvom živih bića, odgovara zapravo višim katovima složenosti, no bez prekida između razina. Upravo taj kontinuitet predstavlja problem kada se traži neka definicija života. Koliko god nam se čini laganim prepoznati ga, isto tako nam je teško izraziti apsolutna pravila identifikacije. -Može li se reći da je u cjelini, u svemiru rastući red?

H. R. -Bolje je govoriti o organizaciji ili, još bolje, o složenosti. Može se reći da je tijekom proteklih milijarda godina jedan dio svemirske tvari dostigao stupanj sve veće i veće složenosti. Što je viši stupanj, taj je dio manji. Velika većina tvari ostaje u stanju vrlo slabe složenosti. Još postoje u svemiru goleme količine potpuno dezorganizirane tvari... -Možete li nam reći gdje?

H. R. -Međuzvjezdani oblaci koji prožimaju našu Galaktiku dobar su primjer za to. Govorimo sada o tim svojstvima koja karakteriziraju živa

bića. Često se kaže, na primjer, da je život u stanju prepoznati svoje?

H. R. -Stari su si Rimljani postavljali pitanje: kako to da premda jedem piletinu, ne izrastu mi krila? Ono što jedemo pretvara se u nas same i postaje naša tvar. Kako moj pro-bavni sustav, nakon što je razgradio komad piletine na razne molekule, uspijeva pravilno uklopiti one koji odgovaraju kontinuitetu mojega tijela, eliminirajući druge? Molekularna nam biologija danas daje zadovoljavajuće odgovore na to pitanje. Vratit ćemo se na to malo kasnije. No, ta selektivnost, ta sposobnost ispravnog izbora onoga što odgovara, je li ona doista rezervirana samo za živa bića? Već je nalazimo, no, na beskrajno rudimentarnijoj razini, kod kristala. Jedan kristal natrijeva klorida -obične kuhinjske soli -koji nastaje pri hlađenju tekućine u kojoj je sol otopljena, integrira u svoju mrežu samo atome klora i natrija. Ostali atomi su odbačeni. Tako će on očuvati svoju čistoću i stvarat će lijepe kristale soli koje nalazimo u našim soljenkama. Kako on provodi selekciju? Geometrijskim oblikom atoma koji se pojavljuju na njegovoj površini. Kao kod slagalice.

Već ste vidjeli geode, to šuplje kamenje u obliku razjapljenih špilja. Na njihovim stjenkama, kristali raznih boja po-slagali su se u slojevima. Geode se oblikuju u podzemnim šupljinama koje sadrže tekuće minerale u hlađenju. Svaka se kemijska tvar taloži na svojoj vlastitoj temperaturi skrućivanja. Slojevi se nagomilavaju s njihovim specifičnim sastojcima, bez miješanja. Tu se može dobro zamijetiti tu sposobnost selektivnosti, koju smo skloni pripisati samo živim bićima.

-Kod živih bića ona je razvijenija... H. R. Da, mnogo je savršenija i uspješnija, no analogija je neosporna. Uzmimo još jedan primjer: sposobnost reprodukcije... -Koja počinje s bakterijama? H. R. -Da. No, često se tu sposobnost pripisuje samo živim bićima. Pa ipak fenomenom autokatalize, neke molekule uspijevaju stvoriti molekule istovjetne njima samima. Na vrlo elementarnoj razini, i ovdje se radi o procesu reprodukcije. Veliki broj procesa koje se naziva specifičnima za život pojavljuje se u embrionalnom obliku u neživom svijetu. Stoga je teško postaviti dobro definiranu granicu između neživoga i živoga. Priznavanje te nejasne granice odigrat će važnu ulogu u našoj raspravi o mogućnostima izvanzemaljskoga života. Odmah se osjećaju njene posljedice. Stoga je važno, u tom kontekstu, utvrditi tu razmeđu.

-Pa moraju postojati svojstva specifična za živa bića? H. R. -Do daljnjega izgleda da je tako. Navest ću jedno od najvažnijih i najtajanstvenijih: sposobnost stjecanja iskustva. To znači koristiti događaje iz prošlosti za usavršavanje svoga ponašanja. Naš imunološki sustav, na primjer, "sjeća" se da nas je morao braniti od neke određene virusne infekcije. Zadržao je njihov trag u obliku zalihe antitijela. Ako taj virus

ponovno napadne, organizam je spreman na protuna-pad i na brzo eliminiranje navale. To je načelo cjepiva. Drugi primjer: učenje golubova-listonoša. Tijekom svojih ponovljenih putovanja, oni postaju sve uspješniji. Najstariji ponavljaju svoju rutu gotovo bez pogreške.

-Ne javlja li se sposobnost učenja samo kod složenijih oblika materije?

2M JESMO LI SAMI U SVEMIRU

H. R. -Izgleda da je ona doista specifično svojstvo živih bića. Zvijezde i uragani se rađaju, razvijaju i umiru No, oni ne nauče, iz svojih prethodnih iskustava, izmijeniti razvoj događaja. -Postoje li rudimentarni načini učenja u mineralnom svijetu? H. R. -Ja ih ne poznajem. Mi ne znamo ni kada ni kako se javlja u evoluciji sposobnost učenja. Možda ćemo naći njene tragove u neživome svijetu? Nastavak slijedi... POVIJEST ŽIVOTA NA ZEMLJI

- U nedostatku mogućnosti definiranja života, možda nam možete ispričati u glavnim crtama njegovu povijest. Kada se on pojavio? H. R. -Dvije će slike ilustrirati situaciju. Najprije treba zamisliti: u Mliječnoj stazi od prije četiri milijarde i petsto milijuna godina, upravo nastaje jedna zvijezda -Sunce. Oko njega, mirijade kamenih bolida različitih dimenzija privlače se i sudaraju. Planeti se oblikuju djelovanjem niza uzastopnih sudara. Naša je Zemlja tada kugla usijane lave. Njena joj unutrašnja toplina dolazi od radioaktivnih atoma koje sadrži njena materija. Asteroidi koji padaju na nju dodaju još mase. Površina se polagano hladi. Oblikuju se kamene kore: prvi kontinenti. Razmrskani novim padanjem meteo-rita, razdvajaju se, spajaju se nasumce da bi se ponovo razdvojili u nekoj vrsti velikoga kaotičnog baleta. Kraj prve slike. Druga slika: manje od jedne milijarde godina kasnije. U površinama tople vode žive i razmnožava se bezbroj mikro

organizama. Osobito plavo-zelene alge, kojih i sada ima u izobilju u blizini gejzira, u plavičastim jezerima Islanda koja im duguju svoju boju.

Slijed tih dviju slika dovodi nas do neminovna zaključka: dogodila se, u milijardu godina ili manje, metamorfoza tvari zvane neorganska, atomi, molekule, u živu tvar, stanice. Evo činjenice koju ne valja izgubiti iz vida za vrijeme ove diskusije. Ovdje nalazimo spektakularnu ilustraciju kontinuiteta stanja tvari i mogućnosti prijelaza iz jednoga u drugo.

Kako pomiriti ove dvije slike s Pasteurovim rezultatima koji pokazuju da život ne može spontano nastati iz mrtve tvari? Zašto se danas, u našim laboratorijima ili drugdje, ne može promatrati jedna takva pojava? Postoje dva dijela odgovora. Prvi je dio vezan za trajanje. Životu treba, čini se, vremena za nastajanje, utrošio je oko dvjesto milijuna godina da se pojavi. Drugi je dio sredina. Doista, okolišni su uvjeti bili temeljito promijenjeni bakterijskim bujanjem samoga života. Svako molekularno strukturiranje na djelu danas bi bilo izvrgnuto opasnosti da bude brzo progutano. No, u ono vrijeme nije bilo posvuda grabežljivaca. Život je, dakle, mogao nastaviti svoj put.

-No, kako je zapravo došlo, prije gotovo četiri milijarde godina,

do prijelaza neorganske u živu tvar? H. R. -To ostaje jednom od velikih zagonetki suvremene znanosti. Ima više teorija, sve su više ili manje spekulativne. Znamo, sve u svemu, malo toga, a diskusije se nastavljaju. Nazočnost tekuće vode je bez sumnje odigrala bitnu ulogu. -Kaže se da je voda čudotvorno otapalo Je li to stoga što ona omogućava molekulama da se lako kreću? I I . R. Pojava prvih živih struktura bez sumnjo pođrazumi

jeva niz susreta i prethodnih udruživanja, stvarajući sve složenije molekule. To je ono što se naziva predbiotičkom evolucijom. Voda je idealna sredina za te pojave.

- Možemo li reći da se život pojavio čim mu je to bilo moguće? H. R. -Kažimo da se pojavio vrlo brzo, na geološkoj skali vremena. Najstariji fosili nađeni su na Grenlandu i u Australiji. Stari od 3,5 do 3,8 milijarda godina. To nam, međutim, ne otkriva vrijeme pojave života već jednostavno starost prvih živih bića koja su ostavila traga. Može se reći: "Evo najstarijih danas poznatih fosila". Ne može se reći: "Evo prvih živih bića". Da bi ostavio traga, potrebno je da organizam bude već dosta razvijen, na primjer s kremenom školjkom. Ako su mekani organizmi postojali ranije, malo je izgledno da ćemo ih naći. - No, zar ne postoji uvijek neka ideja o onome što tražimo? Kad znanstvenici nađu neki organizam, zar to nije nužno nešto što odgovara njihovoj definiciji života? H. R. Da, to je važno pitanje o kojem valja voditi računa tijekom ovog razgovora. Uskoro ćemo govoriti od tim začuđujućim oblicima života, otkrivenim nedavno. Oni pokazuju, još jednom, koliko je naša mašta ograničena. Koliko moramo ostati otvoreni za postojanje činjenica o kojima nemamo ni najmanju predodžbu. Sadašnja istraživanja davnoga života na Zemlji nisu vođena definicijom života a priori, već sugestivnim promatranjima u analogiji, naravno, s onime što danas poznajemo. Postoje dva odvojena postupka. Prvi, kao što sam prije spomenuo, nastoji identificirati mikroskopske životinje s vap-nenjačkim oklopom. Drugi se služi činjenicom da biološki procesi lagano mijenjaju omjer dvaju izotopa ugljika u organiz

mu. Traže se tvari koje pokazuju te karakteristične promjene. No, tijekom razvoja primitivnoga života, te izotopske promjene zasigurno se nisu dogodile od danas do sutra. U početku, one su bez sumnje bile vrlo male, teško ih je bilo identificirati. I ovdje nam najstarije faze lako mogu promaknuti.

- Može se pretpostaviti da se takvi događaji ne bi mogli do goditi bilo gdje, u bilo kojim uvjetima. Sto znamo o okol nostima koje su okruživale tu metamorfozu? H. R. -Nazočnost Sunca na prikladnoj udaljenosti svakako je najvažnija, ni preblizu ni predaleko. Gotovo kružna staza našeg planeta nam jamči skoro nepromjenjivu toplinu. Zatim, naravno, postojanje oko našeg planeta atmosfere pogodne za disanje. - Atmosfera, etimološki, znači mjehur zraka. Čemu ona služi? H. R. -S jedne strane, ona sprečava vodu da ne ispari u svemir. S druge, ona nas štiti od čestica visoke energije koje struje između zvijezda. Naše je Sunce osobito njihov veliki odašiljač. To je zvijezda koja ima ciklus od jedanaest godina, Podsjetimo stoga da smo mi u 2000. godini, usred razdoblja velike Sunčeve aktivnosti. Lijepe protuberance koje je pomrčina

od 11. kolovoza 1999. učinila vidljivima, bit će česte još dvije ili tri godine, kao i magnetske oluje, izvori brzih čestica u našem Sunčevom sustavu. -Kako se zovu te čestice? H. R. -Elektroni, protoni Tu se nalazi cijela zbirka kemijskih elemenata sve do jezgri uranija, kao i fotoni visoke energije koji uključuju rentgenske i gamazrake. One predstavljaju velike opasnosti za buduće međuplanetne putnike.

Napominjem da mi na Zemlji imamo dvostruku zaštitu: atmosferu i Zemljino magnetsko polje. Magnetsko polje skreće čestice koje jurišaju na nas, kao kapljice kiše na kišobranu. Mjesec, naprotiv, koji nema atmosfere i gotovo da nema magnetskoga polja, izložen je izravno kozmičkom zračenju. U zaklonu od te dvostruke zaštire, život se mogao pojaviti i razviti.

Život je temeljito promijenio površinu Zemlje, njenu geologiju, njenu klimu. Prvobitna je atmosfera bila sastavljena od ugljičnog dioksida i dušika. Svojim disanjem, brojni morski plankton transformira postupno ugljični dioksid u molekularni kisik. Tada se oblikuje sloj ozona, nastao od kisika razgrađenog ultraljubičastim zračenjem. Molekule ozona upijaju sterilizirajuće zrake koje dolaze sa Sunca. Ribe koje su postale vodozemci, naseljuju rubove kontinenata. Sve se to dogodilo prije oko milijardu godina.

-I tako se atmosfera kisika postavila oko Zemlje kao pokrivač... Kao kukuljica gusjenice, da zaštiti ličinku leptira i omogući njen razvoj To je dirljivo.

H. R. -Zar ne? A dodajte k tome još i ono što se danas otkriva: aktivnost života se odvija sve do nekoliko kilometara u dubinu površine Zemlje! -Ukratko, život je stvorio svoj vlastiti mjehur da bi se mogao razviti. Djelovanje primitivnih oblika stvorilo je taj okoliš povoljnim za razvijenije oblike... Važno je podsjetiti, a engleski znanstvenik James Lovelock proveo je svoj život da bi to dokazao, da je biosfera oblikovala geologiju i tako izradila svoju vlastitu podlogu, a ne obrnuto, kako smo skloni vjerovati. H. R. -Pojava molekularnog kisika omogućila je životu usavršavanje svojih tvorbi. U tim davnim prvim vremenima Zemlje, bakterijski život nalazi malo energije u molekulama ugljičnog dioksida i praatmosfere. Transformacija ugljičnog dioksida u kisik pružit će organizmima izvor izvanredne energije.

- Izlaze li oni iz vode i dolaze na kopno kako bi raspolagali većim izvorom energije? H. R. -Zašto su, zapravo, izašli iz vode? Po evolucionistič-koj tezi, tu bismo prije trebali vidjeti na djelu nadmetanje za nove teritorije. Životinje se množe. U danom trenutku, nedostaje im prostora... - More je bilo puno? H. R. -Život uvijek traži nove ekološke niše. Kao što kaže stari znanstvenik u Jurskom parku: "Život uvijek nade put"... -Reklo bi se da se sve događa u istom kretanju. Vodozemci su izašli iz vode da bi došli na zemlju. A mi, evo počinjemo napuštati zemlju da bismo došli jednoga dana, možda, na zvijezde... Mi smo također stanovnici prenapučena prostora. No, to se možda ne može uspoređivati, jer vodozemci nisu bili svjesni onoga što rade. Njih nije, kao nas, pokrenula znatiželja...

H. R. - Tko zna? -Može li se reći da bi znatiželja bila čimbenik prilagodbe koja će nam možda jednoga dana omogućiti da izbjegnemo opasnost od prenapučenosti? H. R. To je bez sumnje bio jedan od poticaja velikih seoba,

kada su naši preci napustili Afriku i proširili se na cijelom planetu. No, vratimo se stanicama koje su se, prve, pojavile na Zemlji. Proučimo ih izbliza. Iako mikroskopske na našoj razini, one su divovske na atomskoj razini.

-Koliko ima atoma u jednostaničnim bićima, prokariotima ili eukariotima? H. R. -Više milijarda. -Više milijarai atoma? U sićušnoj bakteriji?

H. R. -Svaka mala stanica posjeduje svoj genetski kod, u obliku velike količine DNK molekula s njihovom dvostrukom spiralom. A svaki lanac DNK sadrži milijune atoma. -Kako, zapravo, stanica funkcionira? H. R. -Cesto se uspoređuje njeno funkcioniranje s funkcioniranjem neke tvornice. U projektnom odjelu pohranjeni su detaljni planovi proizvoda što su ih nacrtali inženjeri. Specijalizirani radnici dolaze po potrebi proučiti te planove i prenose upute radnicima u proizvodnim odjelima. Jezgra stanice gdje su pohranjeni planovi je genom. Te su upute kodirane u redoslijedu niza molekula zvanih "nukleinske baze" koje igraju ulogu analognu onoj abecede u našem pisanom jeziku. Ima četiri slova: ACGT. Ti nizovi čine DNK koje određuju građu proteina. Druge molekule, nazvane RNK, dolaze napraviti "fotokopije" DNK i prenose ih radionicama za proizvodnju proteina. Da odgovorimo na pitanje starih Rimljana, zahvaljujući tom genetskom kodu naš probavni sustav zna pravilno integrirati hranu u naš organizam.... Život na Zemlji je postojao oko tri milijarde godina u

obliku samostalnih stanica. Prije manje od jedne milijarde godina stanice se udružuju da bi stvorile prve organizme. U tim višestaničnim organizmima svaka se stanica specijalizira za posebnu ulogu: neke postaju neuroni, druge crvena tjelešca, treće koža... Pa ipak svaka zadržava u svojoj jezgri cijelu informaciju koju je posjedovala na početku, kako je to pokazalo kloniranje slavne ovce Dolly. Jedna plućna stanica, premještena u pogodnu sredinu, može se u nekim slučajevima razviti kao spolna stanica. Mnogo se o tome govorilo, jer se radilo o kloniranju životinja. No, kloniranje bilja je vrlo često: svaki puta kada stavljate reznice u lončanice na vašem balkonu, vi klonirate biljku. Stanice posađene grančice postaju stanice korijena...

-Može li prisutnost DNK biti konačno odlučujući kriterij za definiranje života? H. R. -To je jedna značajka njene fizičko-kemijske građe. Život na Zemlji je rezultat duge evolucije tijekom koje se DNK oblikovala malo pomalo. Nastoji se shvatiti kako se ta abeceda izgradila tijekom predbiotičke evolucije. Moguće je da su postojali elementarniji oblici genetičke kodifikacije. U predgovoru knjige Molekularno porijeklo života Andre Brack daje definiciju života temeljenu na toj genetičkoj kodifikaciji: "Prva živa bića su vodeni kemijski sustavi koji mogu prenijeti svoju molekularnu informaciju i evoluirati".

-Život bi dakle, na kraju krajeva, bio sekundarni učinak složenosti, rezultat spajanja vrlo velikih molekula? H. R. -Radije bih rekao: život je vrlo napredna faza složenosti. On sadrži međudjelovanje vrlo velikih molekula obdarenih svojstvima i velikim sposobnostima akcije. Sto je neki sustav složeniji, to je njegovo međudjelovanje sa svije

tom veće. Molekula vode u jednostavnom je međudjelovanju sa svjetlošću, no protein unutar tijela ima mnogo specifičnije djelovanje.

- Što je molekula složenija, to je njeno djelovanje specifičnije?

H. R.-Općenito uzevši, da. - Može li se također reći da autonomija izvire iz složenosti?

H. R. -Sto vi nazivate autonomijom? - Sposobnost organiziranja, napuštanja izvorne sredine, dje lovanja na svoj okoliš, za što bi čovjek bio najsavršeniji primjer. H. R. Za autonomiju je najprije potrebno imati unutrašnju sredinu. U tom smislu, stanice su autonomne: one imaju membranu koja ih izolira od vanjske sredine. - Nije li ta membrana građena od lipida, dakle masti? H. R. -Doista, bez nje, kiša bi nas rastopila. To što nismo topivi, to je zato što imamo kožu koja sadrži molekule masti koje osiguravaju našu nepropusnost. Spomenimo usput da su pronađeni lipidi u nekim meteoritima. -Stanica se, dakle, smješta na sljedeći kat, nakon molekule, u izgradnji živoga bića... H. R. -U nizu, atomi se udružuju da bi stvorili jednostavne molekule -vodu, ugljični dioksid -koji se udružuju da bi stvorili složenije molekule -aminokiseline, nukleinske baze, DNK, proteine -koji se udružuju da bi stvorili stanice, koje se udružuju da bi stvorile višestanične organizme kakvi smo vi i ja.

- Hoće li se jednoga dana moći proizvesti život u laboratoriju? H. R. -Ništa nije nemoguće a priori. Konačno, ljudski parovi u tome uspijevaju bez muke: oni su opremljeni za to. - Zapravo, zašto se nastoji stvoriti život drugim sredstvima kad se vrlo dobro u tome uspijeva starim metodama? H. R. -Ponajprije, da bi se shvatilo kako se to događa. Pravi test dobre teorije o podrijetlu života bio bi upravo da može služiti kao recept! - Pričajte nam sada o tim nedavno otkrivenim novim oblici ma života... H. R. -Dugo se vremena mislilo da sav životinjski ili biljni život počiva u biti na ciklusu fotosinteze. Pod utjecajem svjetlosti, biljke koriste ugljični dioksid i vodu kako bi proizvele šećere i odbacile kisik. Otkrilo se, prije nekoliko godina, u tami oceanskih jama blizu vulkanskih fumarola, oblike života vrlo različite od onih koje smo mi poznavali. To su velike cijevi, mekane i obojene, zalijepljene kao priljepci na stijenama, koje bujaju na temperaturama višima od sto stupnjeva Celziusa. Dobivaju svoju energiju oksidacijom sumpornih molekula iz podmorskih fumerola. Ne ovise, dakle, o Suncu već više o unutrašnjoj energiji Zemlje, odgovornoj za vulkansku aktivnost. -Je li posve nova ta zamisao da neki organizmi ne trebaju svjetlost?

H. R. -Tek petnaestak godina. A otkrilo se još jedan novi oblik života nekoliko kilometara ispod površine Zemlje: bakterije koje žive u kamenim međuprostorima. Misli se da one oksidiraju željezo s vodom. One bi proizvodile svoju energiju stvarajući hrđu. Druga su istraživanja otkrila prisutnost bakterijskoga života u najčudnovatijim uvjetima. U ledu, u najsušim pustinjama, u najslanijim vodama Druge bakterije preživljavaju golema radioaktivna zračenja. Smišljena je riječ "ekstremofil" da bi se opisalo te izvanredne organizme. -Ukratko, ne bi li život kakav mi vjerujemo da poznajemo bio samo poseban slučaj?

H. R. -Do otkrića tih ekstremofila mislili smo da si sva živa bića pribavljaju energiju zahvaljujući reakcijama ugljika. A evo, najednom, biokemijska se paleta funkcioniranja života, to jest crpljenja energije, utrostručila! Ta otkrića proširivanja načina crpljenja biološke energije otvaraju nove obzore za mogućnost izvanzemaljskoga života. U tu istu perspektivu valja dodati druga čudesna otkrićao izvanrednoj mogućnosti dugovječnosti mikrobnoga života. U dubokom ledu jezera Vostok, usred Antarktika, dokazana je prisutnost bakterija koje su ovdje došle iz atmosfere prije više od milijun godina!

Drugo otkriće, možda još čudesnije. Crnogorično drvo, kao što svatko zna, izlučuje iz svoje kore smolastu tvar koja vam se lijepi za prste. Kasnije se ta smola stvrdnjava i postaje lijepi zlatasti i prozirni jantar od kojega se radi nakit. Danas raspolažemo, u zbirkama mineralogije, komadima jantara starim više desetaka milijuna godina. U tom jantaru ponekad nalazimo zarobljene kukce, fosile sačuvane u gotovo savršenim uvjetima konzervacije...

Biolozi su došli na pomisao da seciraju takvu fosilizira-nu pčelu da bi proučili ostatke njene hrane. Kao i u našem

želucu, našli su kolonije bakterija. Uspjeli su ih oživjeti. Kao Trnoružica, te bakterije nisu bile mrtve nego u stanju hiber-nacije -danas se kaže "mirovanja". Bile su skvrčene u sebe kao neke pustinjske biljke. Ta su otkrića potaknula fascinantnu zamisao da bi bakterije, dobro umetnute u meteorit, mogle preživjeti međuplanetna putovanja!

-Bi li se mogle probuditi u dodiru s nekom tekućinom? H. R. -Na to se i misli...

- Američki astronom Carl Sagan pokušao je, u svojoj knjizi Svemirska veza, zamisliti oblike života vjerojatne na gotovo svim planetima Sunčevog sustava, uključivši Veneru i plino vite planete. Kako je s tim susjednim planetima? Jesu li na Marsu ili drugdje postojali uvjeti koji bi mogli omogućiti po javu života? H. R. -Već smo govorili o uvjetima koji nam izgledaju neophodni za pojavu života onakvog kakvog mi poznajemo!.

Planet nositelj mora imati dovoljnu masu za zadržavanje, svojim gravitacijskim poljem, tekuće vode na svojoj površini. Površinska temperatura ne smije biti ni preniska -imali bismo led -ni previsoka -imali bismo paru. Merkur, najbliži planet Suncu, ima velike razlike u temperaturama, koje se danju dižu do više stotina stupnjeva. Nema atmosfere nego možda malo leda u svojim polarnim područjima. To baš ne obećava...

Venera posjeduje golemu atmosferu, sto puta masivniju od naše. Sastavljena većinom od ugljičnog dioksida, ona stvara učinak staklenika koji dovodi temperaturu njene površine na više od petsto stupnjeva Celzija. Ima vode, ali u obliku pare. Kiši, no to je sumporna kiselina. Ni tamo se nema bog zna što očekivati...

-Zna li se ima li života na Marsu?

H. R. -To je posebno aktivno područje suvremenoga pla-netnog istraživanja. Ispitivanje Marsove površine sondom Viking 1976. godine nije otkrilo tragove postojanja živih oblika. Novije misije isto tako. Kako vam je Nicolas Prantzos rekao, to je pitanje spektakularno izbilo u prvi plan -no razočaravajuće -prije nekoliko godina. Istraživanja meteorita vođena na Antarktiku na ledenjacima je kamenje izvanzemaljskoga podrijetla lakše identificirati omogućila su da se donese u laboratorij određeni broj kamenja koje dolazi vjerojatno s Marsa -argumenti u korist tog marsovskog podrijetla su dosta solidni. Promatrajući to kamenje elektronskim mikroskopom, znanstvenici NASA-e su tu identificirali posebne strukture koje dolaze, po njihovom mišljenju, od fosilizi-ranih oblika života. Njihov je glavni argument bio sljedeći: nije poznat nikakav fizičko-kemijski mehanizam koji bi mogao objasniti nazočnost tih struktura, a da se ne pozove na biologiju. Danas se više ne vjeruje u tu tezu. Te strukture nisu dovoljne za dokazivanje postojanja fosiliziranog ranijeg života na Marsu.

-Povratak na početni položaj? H. R. -Mars ima tanku atmosferu ugljičnog dioksida. Njegova je površina suha, hladnija je od Antarktika No, brojne geološke strukture, osobito duboke vododerine uz kanjone, jako sugeriraju prisutnost tekućina -bez sumnje vode -u prošlosti, prije više od milijardu godina. Zasigurno je ocean zauzimao nizine blizu Marsovog sjevernog pola. Danas je, međutim, zbog malo poznatih razloga, Mars izgubio svoje vodene površine. Voda je vjerojatno prisutna u obliku trajno smrznutog sloja u dubokim slojevima tla. Je li

na Marsu u prošlosti bilo života? Bismo li mogli tamo naći fosile? 1 možda čak bakterije u hiberniranom stanju, kao usred leda jezera Vostok ili u želucu pčela zarobljenica jantara? Svemirske će sonde, koje sada putuju prema tom planetu, pokušati proučiti to pitanje. Kasnije će uzorci s Marsa stići na naš planet te će se analizirati u laboratoriju. Da bi se izbjegla opasnost infekcije, već je predviđena stroga karantena.

Znanstvenici se okreću također prema mjesecima divovskih planeta. Europa, Jupiterov mjesec, kojeg je izbliza snimila sonda Galileo, pokazuje površinu pokrivenu ledom, sličnu santama na Antarktiku. Usporedba između snimaka napravljenih u različitim razdobljima pokazuje znatne promjene u izgledu ledenih formacija. Ta kretanja pretpostavljaju nazočnost tekuće vode pod santama. I ovdje se prisjećamo jezera Vostok... Takvi bi fenomeni postojali isto tako na površini drugih dvaju Jupiterovih mjeseca: Ganimedu i Kalistu. Titan, Saturnov mjesec, također je predmet velikog zanimanja. Njegova je površina pokrivena debelom atmosferom, sakrivajući vjerojatno vodene površine. Tu se nalazi

dušik i također ugljikohidrati -molekule sastavljene od ugljika, kisika i vodika. Sve to snažno uzbuđuje maštu tražitelja izvanzemaljskoga života.

PLANETNI BILJAR

-To otkriće ekstremofila nadahnuto je paleontologa Stephena Jaya Goulda za knjigu Lepeza živoga, gdje on kaže da bi postojanje tih bakterija koje oksidiraju sumpor ili željezo bilo dokaz u korist hipoteze o životu na drugim planetima. Jer one mogu preživjeti sakrivene vrlo duboko u oceanu i podzemlju. Sto vi o tome mislite?

H. R. -Da, ti ekstremofili su poremetili spekulacije o izvan-zemaljskome životu i jako stimulirali istraživanja. Nakon otkrića na Južnome polu tih meteorita koji dolaze s Marsa, o kojima smo malo prije govorili, astrofizičari su lansirali ideju "planetnoga biljara". Zamislite jedan krupni meteorit koji udara površinu Marsa pod oštrim kutom, gotovo tangencijalno. On izbacuje u svemirski prostor velike količine kamenih krhotina. Ti kamenčići, pokrenuti dovoljnom brzinom, izvlače se iz gravitacijskoga polja Marsa. Tada padaju prema Suncu. U prolazu, naš planet može ponekog uhvatiti. Tako su vjerojatno stigli i Marsovi meteoriti nađeni na Antarktiku. -Je li Zemlja također mogla poslati kamenje na Mars? H. R. -Naravno! Proračuni su omogućili izradu modela tih događanja uzimajući u obzir učestalost sudara asteroida s planetima Sunčevog sustava. Pokazalo se da četiri stjenovita planeta: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, kao i Mjesec, neprestano izmjenjuju krhotine sudara asteroida. Zamislimo da neko od tih kamenja sadrži kolonije hiberniranih bakterija. Zaštićeno od ionizirajućih zračenja svemira, ono bi moglo prelaziti velike udaljenosti i neoštećeno doći na naš planet. -Tako bi meteoriti bili svemirske pčele, nositeljice kozmičkoga peluda... H. R. -Moglo bi se govoriti o uzajamnom zasijavanju. Uostalom, zamislite da se, zahvaljujući nedavno poslanim sondama, na Marsu nađu tragovi živih bića. Odmah bi se postavilo pitanje: je li taj život rođen na Marsu ili dolazi s drugog mjesta? S našeg planeta, na primjer? I, nakon svega, je li doista naš život potekao s našeg planeta? Ili smo mi marsovskog podrijetla? Počevši od ideje planetnog biljara, sve su hipoteze dopuštene?

-Može li se još protegnuti ta igra biljara? Zamisliti razmjene s drugim planetnim sustavima oko drugih zvijezda? H. R. -U tomslučaju, udaljenosti su divovske, a trajanja beskrajna. Misli se da bi na tim vremenskim razinama i najtvrdokornije bakterije teško odoljele prirodnoj radioaktivnosti kamenja u kojima bi bile zakopane. No, sposobnosti otpornosti bakterijskoga života nam spremaju možda još mnoga iznenađenja. Ovdje je važna evolucija samih ideja o tim temama. Naravno, trenutno smo tek na stupnju spekulacija. No, danas se mogu iznijeti hipoteze koje bi, prije samo nekoliko godina, bile smatrane budalastima: one su sada ušle u područje mogućega. -Jacques Monod je napisao: "Svemir nije bio bremenit životom ni sviješću". Slažete li se s njim? H. R. -To je bilo općenito mišljenje prije nekoliko desetljeća, posebno kod biologa. Po Jacquesu Monodu, u knjizi Slučaj i nužnost, pojava bi života bila previše nevjerojatan slučaj da bi se mogao dogoditi više nego samo jednom. Skloni smo ironično dodati: "Samo kad bi i to bilo! Valja to vidjeti da bi se u to vjerovalo!" Izravan zaključak tog mišljenja: po Monodu, mi smo sasvim sigurno sami u svemiru. Nakon tog vremena, određeni broj činjenica i promatranja ozbiljno su uzdrmale to uvjerenje. Ja ću ih opisati. Najprije su bili obavljeni, 1955. godine, slavni pokusi američkih

kemičara Harolda Ureya i Davida Millera. Da bi si-mulirali prvobitne zemaljske uvjete, ti su istraživači uveli u zatvoreni krug mješavinu vode i raznih plinova koji su sadržavali kisik, vodik, ugljik i dušik. Sve su neprestano ozrači

vali električnim pražnjenjima tijekom nekoliko dana. I promatrali su.

Postupno, tekućina je postajala smeđkasta te je počela ispuštati neki farmaceutski miris. Kemijska je analiza otkrila nazočnost jedne vrste novih molekula koje su sadržavale više atoma, među kojima se uvijek nalazi ugljik. Osobito molekule aminokiselina koje nalazimo u sastavu proteina.

Ti su rezultati zaprepastili znanstvenu zajednicu. Do tada se smatralo krajnje nevjerojatnim stvaranje takvih molekularnih struktura samo djelovanjem električnog pražnjenja na jednostavne molekule. Možda se ovdje simuliralo, krajnje rudimentarnim pokusima, prve etape stvaranja života na Zemlji. To je navodilo na razmišljanje...

Druga činjenica: niz radioastronomskih promatranja koja su općenito išla u istome smjeru. Da bi proučila sastav me-đuzvjezdanog plina i prašine i, osobito, moguću nazočnost velikih molekula, jedna je skupina astronoma upotrijebila radioteleskope. Ti su instrumenti osobito dobro prilagođeni za otkrivanje više molekula koje emitiraju u milimetarskom području.

No, ima li molekula u svemiru? Vjerojatno vrlo malo, odgovaraju stručnjaci, zbog razloga vjerojatnosti. Nastanak takvih molekula podrazumjeva da su atomi od kojih su sastavljene imali prigodu susresti se i spojiti se. Gustoća atoma u svemiru je vrlo slaba. Stoga je vjerojatnost, na primjer, da se u toj beskrajnoj praznini dva atoma vodika sretnu s jednim atomom kisika da bi stvorili vodu vrlo mala. A još je manja vjerojatnost da naprave molekule koje bi sadržavale veći broj atoma. Uzalud je, kažu ti stručnjaci, ulagati sredstva za otkrivanje velikih međuzvjezdanih molekula: nema ih! No, radioastronomi se ne daju obeshrabriti. Srećom! Otkrili su da svemir vrvi složenim molekulama koje sadrže do desetak atoma. Otkrilo ih se više od stotine raznih vrsta.

Značajna činjenica, važna za našu temu: sve molekule ko

je sadrže više od tri atoma sadrže ugljik. Osobito česti for-maldehid, acetilen i acetonitril. To su molekularne vrste koje su zasigurno igrale važnu ulogu u predbiotičkoj kemiji. Najveće su "aromatski policiklici", molekule koje nalazimo u mirisu cvijeća kao i u nafti. Te molekule sadrže četrdesetak atoma. No, o njihovom se postojanju u svemiru još raspravlja.

-Jesu li te velike međuzvjezdane molekule već život? H. R. -Ne. Nema nikakvog razloga misliti da one imaju svojstva živih bića, u svakom slučaju ne u uobičajenom značenju te riječi. Kao što smo rekli, molekule od kojih se sastoje živa bića na Zemlji -i posebno proteini -sastavljene su od milijuna, to jest milijarda atoma! -U čemu je bila pogreška teoretičara? Kako su se molekule

mogle spojiti u tim praznim prostorima?

H. R. -Na kraju se shvatilo. U svemiru postoji velika količina zrnaca prašine. Njihova se nazočnost očituje emitiranjem karakteristične infracrvene svjetlosti. Indirektno, ona se također očituje upijanjem svjetlosti zvijezda na određenim valnim dužinama. Radi se o malim česticama veličine jednog mikrona ili manje. Ta zrnca, sastavljena uglavnom od silikata ili od ugljika, nastaju u zvjezdanim atmosferama snažno izbačenima u svemir. Ona imaju odlučujuću ulogu u stvaranju svemirskih molekula. Za lutajuće atome u svemiru, zrnce prašine je pomalo kao planet. Udaraju u zrnca i ponekad ostaju zakvačena za njih. Površina zrnaca postaje mjesto susreta gdje nastaju molekule. Kasnije, odvajaju se od zrnca i ponovo krećuu svemir.

Što se tiče vjerojatnosti, to mijenja sve! Lakše se s nekime sprijateljiti ako posjećujete društveno klubove nego ako

lutate usred pustinje! Eh da, na to se nije mislilo... Stoga se jako podcijenilo vjerojatnosti nastanka međuzvjezdanih molekula. Priroda ima mnogo mašte!

Konačno, treći niz vrlo sugestivnih promatranja: na nekim ugljikovim meteoritima koji su pali s neba, nalazimo gotovo stotinjak aminokiselina. Osam od njih se nalazi u sastavu proteina, Ti su meteoriti nastali vjerojatno, podsjetimo se, sudaranjem malih planeta, asteroida, čije su krhotine rasute po svemiru završile na Zemlji. Može se pretpostaviti da su se na tim asteroidima dogodile reakcije zvane predbiotičkima, no ne može se zaključiti da se tamo razvio život. Ponovo je znanstvena zajednica bila zaprepaštena. Nitko to nije očekivao!

- Što ste zaključili iz toga? H. R. -Radi se doista o skupu pokazatelja koji svi idu u istome smjeru. Mi smo toliko vjerovali da je naše postojanje jedinstveni fenomen, izvanredno nevjerojatan! Sve se događa kao da nam priroda šalje znakove da nam kaže: Pozor, ne zaključujte tako brzo. Nedostaje vam mašte! - U svjetlu tih novih pokazatelja, vratimo se na pitanje koje nas zaokuplja: jesmo li sami ili ima i drugih civilizacija u velikom svemiru? H. R. -Pokušat ću odgovoriti na dvije različite razine. Ni u što nismo sigurni, u ovom ili onom smislu. Iako nema valjanog objašnjenja za sve te pojave okupljene pod nazivom NLO, ne vjerujem da bi se našlo uvjerljivih dokaza posjeta izvanzemaljaca na naš planet. Sve to, po mom mišljenju, više odiše maštom nego li stvarnošću. No, moglo bi se dogoditi... Tko zna! Važno je reći u ovoj knjizi: kada vi, Hubert Reeves, tvrdite da u ovom trenutku ne postoji nikakav dokaz nikakve vrste, to nije zbog ideološke predrasude nego jednostavna konstatacija! Da su ljudi koji su "vidjeli NLO" donijeli uvjerljive dokaze, bi li znanstvenici odbili da ih ispitaju! Da vam se reklo: dođite vidjeti, jedan je NLO u vrtu, biste li išli pogledati? A da ste vidjeli NLO biste li to priznali?

H. R. -Svakako! -Valja inzistirati na tome jer ljudi koji vjeruju u NLO često si umišljaju da ih znanstvena zajednica ne želi čuti. Jedan je veliki francuski matematičar rekao tijekom jedne televizijske emisije: "Da čujem na radiju da se leteći tanjur spustio u moj vrt, zatvorio bih rebrenice i nastavio svoj posao". H. R. -Nesumljivo mu nedostaje znatiželje. Ima toga čak i kod znanstvenika! Siguran sam kad bi doista bilo "nečega", svi bi pojurili. To je pomalo kao u Mars napada. Da se iskrcavanje dogodio, znalo bi se! Isto tako, Jean Heidman vam je rekao, ni jedna telemet-rička poruka, koja bi potvrđivala postojanje inteligentnih pošiljatelja u međuzvjezdanom prostoru, nije uhvaćena našim radioteleskopima. Dakle, prvi odgovor: nemamo nikakva neposrednog dokaza o postojanju izvanzemaljskih civilizacija.

Na posrednijoj razini, postoji teoretski argument u korist izvanzemaljskoga života koji mi se prilično sviđa.To bise moglo zvati "argument trećeg prozora". Tri se prozora o kojima je riječ otvaraju u stvarnost na različitim razinama.

Kroz prvi prozor gleda se svemir na velikoj razini. Prepoznaje se velika homogenost u načinu strukturiranja materije: posvuda galaktike napučene zvijezdama. Iako nisu isto

224 JKSMO LI SAMI U SVEM1RU?

vjetne, ni izdaleka, galaktike imaju mnogo zajedničkih značajki, kao i zvijezde između sebe. Te su zvijezde očito nastale analognim procesima. Način organizacije tih velikih masa materije čini se prilično univerzalnim.

Drugi se prozor otvara na svijet atoma i molekula. Ne vidimo ih izravno, no oni nam se javljaju putem svjetlosti koju emitiraju i upijaju. Mi smo u našim kemijskim laboratorijima identificirali stotinjak atoma: ugljik, kisik, željezo, olovo Oni su klasificirani u Mendeljejevom periodnom sustavu, koji obično visi na zidovima naših škola.

-Opeke svemira...

H. R. -Dakle, ma kako daleko gledali, nikada nismo našli u svemiru ni jednu atomsku vrstu koja ne bi bila uvrštena u tu klasifikaciju. Čak i u najudaljenijim kvazarima nalazimo ugljik, kisik, željezo, itd. Štoviše, svaki od tih atoma postoji u velikom broju stanja energije, uvijek isti posvuda. Utvrđujemo ih putem nedavno emitirane svjetlosti susjednih zvijezda kao i onih koje putuju već milijardama godina. Ista opažanja u svijetu molekula. Danas se otkriva nazočnost međuzvjezdanih molekula u galaktikama udaljenima više desetaka milijuna svjetlosnih godina. Molekularne strukture uvijek analogne onima koje poznajemo ovdje. Kao što sam to ranije spomenuo, sve one koje sadrže više od tri atoma temelje se na ugljiku kao okosnici. Ukratko, kroz ta dva prozora mi promatramo veliku jednoličnost u načinu strukturiranja prirode.

-A treći prozor? H. R. -Prije nego dođemo do trećeg prozora, htio bih dodati jednu opasku možda još značajniju. Radi se o velikoj univerzalnosti zakona fizike. Oni su ti koji upravljaju silama prirode. Moglo bi se upitati jesu li te sile iste na Zemlji i u najudaljenijim galaktikama, danas i prije deset milijarda godina. Ništa a priori to ne jamči. Ne bi li Newtonova konstanta koja opisuje gravitaciju ili Maxwellovi zakoni koji opisuju elektromagnetizam mogli biti drugačiji na drugom kraju svemira?

Srećom, moguće je proučiti to pitanje na temelju određenoga broja prikladnih promatranja. A odgovori su jednoglasni: da, zakoni su univerzalni, isti, posvuda, istoga intenziteta i istih karakterističnih svojstava.

-Izvanredno je što se to uspjelo provjeriti... H. R. -Da. Atakođer je vrlo praktično što su isti posvuda! Jer, kad bi zakoni bili različiti od jedne do druge zvijezde, od jedne do druge galaktike, astrofizika bi naišla na velike poteškoće. Dolazimo u kušnju da kažemo da je priroda, u tom smislu, pokazala mnogo blagonaklonosti prema istraživačima! -Možete li nas ponovno podsjetiti koje su to sile i opisati

nam ih? H. R. -Ima ih četiri: gravitacija, elektromagnetizam, nuklearna sila i slaba sila. -Koju ulogu ima elektromagnetska sila? H. R. -Ona igra u nekom smislu ulogu ljepila na atomskoj razini. U središtu atoma nalazi se jezgra sastavljena od protona i neutrona. Oko te jezgre smještaju se elektroni. Elektroni su negativni, jezgre su pozitivne. Djelovanjem elektromagnetske sile, oni se međusobno privlače i tako tvore stabilne atome. Uvijek pod djelovanjem te iste sile, ovi se sami

mogu kombinirati da bi izgradili molekularna zdanja koja ponekad poprimaju divovske dimenzije, poput proteina.

- Može li se reći da bi elektromagnetska sila bila ekvivalent na atomskoj razini gravitacijske sile za planete? H. R. -U određenom smislu je slično: to su sile koje spajaju. Gravitacija stvara stabilne sustave na astronomskoj razini. Zahvaljujući njenom djelovanju, Mjesec ostaje na stazi oko Zemlje, Zemlja oko Sunca, Sunce oko jezgre naše Galaktike. - A nuklearna sila? H. R. -Ona spaja, i ona također, no, na manjoj razini od elektromagnetske. Ona je ta koja veže protone i neutrone unutar jezgre, a isto tako i kvarkove unutar protona i neutrona. Sto se tiče slabe sile, upravo njena slabost joj ne dopušta da spaja bilo što. Ona ne stvara stabilne strukture. - Dakle postoje tri sile koje spajaju: nuklearna, elektromag netska i gravitacijska. H. R. -Svaka na svojoj razini i svojom vlastitom snagom. Na razini jezgri, vrlo snažna nuklearna sila vlada. Ona spaja sve jezgre, od teškog vodika do uranija. Elektromagnetska sila vlada sljedećim prizorom, od atoma do divovskih molekula, do kitova i sekvoja i do asteroida. Na još višoj razini, gravitacijska sila strukturira zvijezde i galaktike. -A što je sada s trećim prozorom? H. R. -Da, dolazimo na to. To je onaj koji odgovara prijelaznim strukturama između atoma" i zvijezda. Onaj biljaka i životinja. Onaj kojeg bi trebalo znati otvoriti da bi se otkrilo uživo nazočnost živih bića i izvanzemaljskih civilizacija. Za sada, on je zatvoren. Otvorit će se onoga dana kad će Jean Heidmann primiti radiosignale u Nancayu...

-Budući da je beskonačno malo homogeno, a isto tako i opća struktura svemira, poželimo se kladiti da je isto tako i s prijelaznim prozorom... H. R. -Da. Može se predložiti sljedeću argumentaciju, zasnovanu na promatranjima obavljeniim kroz druga dva prozora. Podsjetimo da su zakoni isti posvuda i da sile igraju, svaka na svojoj razini, ulogu univerzalnoga ljepila. Znajući da je priroda našla načina da strukturira materiju na analogan način na velikoj i na maloj razini, može se pretpostaviti da je isto tako i na prijelaznoj razini. Argumentacija uzima još više maha ako se uzme u obzir kontinuitet između različitih razina složenosti, od atomskih pojava do fizioloških pojava. No, još jednom, podsjetimo se da se radi u najboljem slučaju o argumentu prihvatljivosti. Može ga se prihvatiti ili odbaciti. Samo će izravna promatranja moći presuditi.

-Je li jedinstvo tog golemog sustava ono što nam pokušavate objasniti? H. R. -Da, želim inzistirati na homogenosti struktura koje napučuju naš svemir. Vratimo se sada na više puta spomenutu točku: činjenicu da sve međuzvjezdane molekule velikih dimenzija, kao one naše Galaktike, sadrže uvijek veliki broj atoma ugljika. Često se pitalo ne bi li se izvanzemaljski život

mogao temeljiti na nekom drugom atomu osim ugljika, na siliciju, na primjer. Sveprisutnost ugljika u otkrivenim molekularnim strukturama u svemiru navodi nas na pomisao da je doista posvuda ugljik koji ureduje strukturiranje.

Ali, pozor: homogenost ne znači istovjetnost. Raznolikost zemaljskih biljaka i životinja to obilno ilustrira. U Australiji su otkrivene životinje koje ne žive u Euraziji: klokani i kazuari izgledaju vrlo različito od životinja naših krajeva. No, sve u svemu, te su razlike samo površinske. Isto kao i naši lavovi i naši slonovi, te životinje imaju oči, nos, usta, sustav za disanje, krvni sustav, susatav za razmnožavanje, itd. Ono što je važno za našu diskusiju, to je da su, u grubim crtama, strukture slične.

Postoje dobri razlozi za to. Da bi se održalo na najvišim razinama složenosti, valja se pokoravati neumoljivoj logistici: onoj preživljavanja. Suprotno od atoma, živa bića nisu vječna, ona su čak vrlo krhka. Moraju crpiti velike količine energije iz vanjske sredine. Moraju jesti, izbjegavajući da budu pojedeni. Moraju se razmnožavati jer je njihov životni vijek ograničen. Ako postoji život drugdje, on se vjerojatno suočava s istim problemima. No, možda je pronašao drukčija rješenja...

-Zamislimo planet gdje su okupljeni svi povoljni uvjetii umjerena toplina, atmosfera, tekuća voda, itd.. Kolika je vjerojatnost da se pojave živa bića nakon određenog vremena inkubacije? H. R. -Ne raspolažemo s dovoljno elemenata za izračun takvih vjerojatnosti. Naše je neznanje na tim područjima preveliko. Evo jedne usporedbe koja će oslikati prirodu tog problema. Uzmite običnu kocku sa šest strana, označenih od jedan do šest. Možete izračunati vjerojatnost pobjede: broj na koji ste se kladili izaći će jednom od šest puta. No, zamislimo da sada imamo drugu kocku, s velikim brojem stranica. Nemoguće je izračunati izglede za pobjedu ako se ne zna taj broj! Isto tako, dokle god ne budemo točno poznavali mehanizme izgradnje života, nećemo znati izračunati vjerojatnost, njegova pojavljivanja. Kažimo da za sada mi više govorimo o prihvatljivosti, ne o vjerojatnosti.

Što objašnjava da kompetentni ljudi imaju različita mišljenja po tom pitanju...

H. R. -Zanimljive bi nam informacije mogle stići na sljedeći način. Zamislimo da se otkrilo biološke strukture -fosilizi-rane ili još žive -na planetu Marsu. Donosi ih se na Zemlju, ispituje se njihova DNK. Prvi slučaj: ona je istovjetna s našom, s četiri nuklein-ske baze koje mi poznajemo A,C,G,T i dvadeset aminokise-lina. U tom slučaju, moći će se misliti da život na Zemlji dolazi s Marsa, ili obrnuto, prema slučajnostima velikoga planetnog biljara.

Drugi slučaj -i to bi bio daleko najzanimljiviji! Fizič-ko-kemijska struktura DNK bila bi različita od naše. Bilo bi, na primjer, pet nukleinskih baza, ili tri To bi značilo vjerojatno da se život razvio na autonoman način, s jedne strane na Marsu i s druge strane na Zemlji. Kao što vam je Nicolas Prantzos rekao, tada bi trebalo ustanoviti da se život

razvio neovisno na dva nastanjiva planeta Sunčevog sustava. To bi dalo veliku težinu ideji da je život vrlo vjerojatan fenomen, suprotno mišljenju Jacquesa Monoda!

To bi bilo jedno od onih otkrića koja mijenjaju sve! Mali kamenčić s oblikom života koji ima pet nukleinskih baza bio bi dovoljan da uzdrma cijelu našu sliku svemira!

H. R. -Postoje druga promatranja koja dodiruju indirektno pitanje mogućnosti izvanzemaljskoga života. Mislim na program otkrivanja planeta oko drugih zvijezda, o čemu vam je govorio Alfred Vidal-Madjar. U ožujku 2000. godine popisali smo tridesetak planeta oko bliskih zvijezda. Statistički, to

mi se ne čini još dovoljnim da bi se govorilo o vjerojatnostima. No, napretci su brzi te ćemo možda uskoro moći biti kvantitativniji.

- Izgledalo bi nevjerojatnim da se otkriju planeti oko zvijezda tako blizu nas, a da ih nema posvuda u Galaktici... H. R. -Da, zasigurno ih ima! No, uzmimo u obzir naše neznanje! Prije tog otkrića, vjerovalo se da tamo mogu biti, u bliskom susjedstvu neke zvijezde, samo sasvim mali planeti, kao u našem Sunčevom sustavu. Objašnjavalo se to time da masivni planeti -poput Jupitera ili Saturna -moraju biti dosta udaljeni od zvijezde da bi se vodik ili helij tu mogao kondenzirati. Ti elementi čine zapravo veći dio njihove mase. Pa dobro, bili smo sasvim u krivu! Otkriveni planeti -tako masivni kao Jupiter -kruže na vrlo malim udaljeno stima od njihove zvijezde, ponekad unutar staze istovjetne onoj Merkura. Naše teorije o nastanku planeta valja dakle preispitati... -Bi li ti planeti bili nastanjivi? H. R. -Vjerojatno ne. Barem ne za oblike života koje mi poznajemo. No, činjenica da se otkrilo samo velike planete pokazuje samo ograničenosti suvremenih tehnika. Sasvim je moguće da, kao i u našem Sunčevom sustavu, te divovske planete prati povorka malih stjenovitih planeta, možda nas-tanjivih. 0 tome bismo morali više naučiti u godinama koje dolaze, zahvaljujući metodama interferencije visoke razluči-vosti. Postoji jedna druga tehnologija koja nam može dati zanimljive podatke. Naša je Zemlja, podsjetimo na to, jedini planet Sunčevog sustava koji ima atmosferu molekularnoga kisika. Kao što sam ranije naveo, taj je sastav posljedica

složenog djelovanja živih bića. Otkrivanje atmosfere slične našoj na planetu oko neke druge zvijezde bilo bi, što se toga tiče, od velikog interesa.

-U Svemirskoj vezi Carl Sagan je zamislio planete oko zvijezda vrlo slabog sjaja, kao što su bijeli patuljci...

H. R. - To je sasvim moguće. - Je li moguće da bića žive u tami, u potpunome mraku, daleko od svake svjetlosti? H. R. -Sve se može zamisliti! Danas, u tom istraživanju mogućeg života, više se zanimamo za planete otkrivene oko običnih zvijezda. Zašto? Jer se tamo vidi jasno... - To je priča o uličnim svjetiljkama, gospodin traži svoju lis nicu tamo gdje je osvijetljeno... H. R. -A mi već imamo dosta stvari koje treba pogledati na svjetlu ulične svjetiljke! -Istina je, kao što ste rekli, da je otkriven život na više kilometara ispod površine Pacifičkog oceana, u potpunome mraku. To je začuđujuće! A to budi najarhaičnije maštanja čovječanstva o onome što se šćućurilo u sjeni, na dnu voda... I opet se vidi da su jedno ili dva otkrića dovoljna za revolu-cioniranje cijeloga znanstvenog područja!

H. R. -Ona osobito pokazuju da je život vrlo lukav...

FANTOM SVEMIRA

- Postoje također začuđujuće spekulacije o tamnoj materiji ko ja, čini se, igra dominantnu ulogu u svemiru. Bi li se moglo jednoga dana pronaći život u mračnim područjima? H. R. -Doista, danas znamo da je tvar od koje smo građeni, razni atomi i molekule, samo vrlo mali dio ukupne tvari svemira. Postoje drugi oblici tvari koje mi ne vidimo i o kojima ništa ne znamo, osim da ona nije sastavljena, kao vi i ja, od nukleona i elektrona. - Kako smo je otkrili? H. R. Ona se očituje preko svoga gravitacijskoga polja, re-meteći gibanje vidljivih zvijezda. Kako je to ustanovio Al-bert Einstein, svaka tvar sudjeluje u univerzalnom privlačenju. Staza tijela u gibanju bit će zakrivljena ako tijelo prolazi blizu neke mase, bez obzira koje prirode ona bila. Zbu-njujuće je što kako izgleda ta "tamna masa" čini oko 90 materije svemira. - Gdje je ona? Svuda pomalo? H. R. -Jedva smo je počeli lokalizirati. Izgleda da nije unutar diska naše Galaktike, već više u halou koji je okružuje. - Dakle, Galaktika bi zapravo bila golema tamna kugla sa svijetlećim diskom kojeg čine zvijezde u unutrašnjosti? H. R. - Očito. Prvi pokazatelji o postojanja tamne tvari došli su nam prije više od pedeset godina. Sva sadašnja istraživanja potvrđuju postojanje tog tajnovitog sastojka, ali ne daju nikakvu uvjerljivu obavijest o njegovoj prirodi. Može li se pojaviti život unutar te tanine tvari?

H. R. Nemamo pojma o tome! Osim po gravitaciji, ne poznajemo nikakva međudjelovanja između nje i obične tvari. Nema elektromagnetskog međudjelovanja, u svakom slučaju: ta tvar ne upija i ne emitira fotone. Dakle, nema kemijskih reakcija. Valjalo bi zamisliti oblike života još čudnovati-je. No, danas smo naučili biti spremni na sve... - Možda je ona sastavljena od drukčijih osnovnih čestica? H. R. -Da, u tome pravcu idu istraživanja. No, mi smo u mraku, to moramo reći! A to postavlja zanimljive probleme fizici čestica. Teoretičari pokušavaju zamisliti nove tipove čestica i nastoje ih proizvesti u svojim velikim akceleratorima. Ako se jednoga dana otkrije neka vrsta čestica koje bi, s jedne strane, odgovarale očekivanjima teoretičara i, s druge strane, bile dovoljno obilne da čine tamnu tvar, bilo bi to opće veselje! No, za sada tapkamo u mraku, vrlo mrklom mraku. - Što se može reći o odnosima te tamne tvari sa životom?

H. R. -Za sada se ne može ništa reći osim da nazočnost života nije iz toga isključena. No, nužno bi morao postojati neki odnos, jer se sve to događa u istome svemiru. Makar to bio samo miran suživot, sus-tanarstvo?

H. R. -Doista. Ako ta tanina tvar doista predstavlja devedeset posto ukupne mase svemira, može se također zamisliti da je ona po

svuda prisutna, ovdje čak, no da još ne raspolažemo instrumentima za njeno otkrivanje. Prije jednoga stoljeća, nisu bili pronađeni neutrini, za koje danas znamo da nas stalno prožimaju, milijarde njih...

H. R. -Pokušava se, doista, sagraditi instrumente koji bi je mogli otkriti na Zemlji. - Znači li to da bi sada trebalo biti znatno lakše otkriti nju nego neutrine koji imaju vrlo malo međudjelovanja s našom tvari? H. R. -Neutrini ipak međudjeluju, budući da ih se otkriva. Vrlo slabo, svakako, ali je poznato njihovo međudjelovanje, poznata su njihova svojstva. Sve što znamo o tamnoj tvari je to da je osjetljiva na gravitaciju Bez toga, ne bismo čak ni znali za nju. - To bi bio fantom svemira.. JE LI KONTAKT MOGUĆ?

-Uđimo sada u područje čistih hipoteza. Zamislimo da postoji inteligencija ista ili viša od naše u drugim sunčevim sustavima ili u drugim galaktikama. Bi li bio moguć kontakt uzevši u obzir beskraj svemira? H. R. - Možda, no pod uvjetom, očito, da ti "ljudi" žele stupiti u vezu s nama To me podsjetilo na jednu priču. Promatrajući nebo, jedne ljetne noći, Zemljani vide kako se zvijezde polako kreću. Radoznali, oni pozorno gledaju. Zvijezde su se razmjestile u obliku slova, kao na slici Magrittea gdje ona ispisuju riječ ŽELJA. U mojoj priči, to su riječi KAKO STE? koje se ispisuju pred zaprepaštenim očima promatrača... Veliko uzbuđenje u zajednici. Brzo se priprema odbor za doček. Da bi odgovorili tim neočekivanim sugovornicima, na tlu postavljaju goleme svijetleće signale, gdje pišu riječi: DOBRO, HVALA, A VI? Motre nebo s nestrpljenjem. Odgovor nije kasnio. Polagano zvijezde se pokreću i oblikuju riječi: NE GOVORIMO VAMA!

-Trebat će pripaziti na nesporazume! I medu ljudima je već ionako složeno...

H. R. -Prvi bi se kontakti vjerojatno uspostavili radio putem. Zemljani su počeli emitirati poruke elektromagnetskim valovima prije otprilike jednoga stoljeća. Ti valovi putuju brzinom svjetlosti. To znači da se uokolo Zemlje u kugli polumjera stotinjak svjetlosnih godina šire radiotelefonija, radijske emisije, televizijski dokumentarci, Dallas i njegov neumoljiv svijet, itd. Ta kugla sadrži više tisuća zvijezda. Zvijezda Beta Pictoris je na udaljenosti od šezdeset i šest svjetlosnih godina od nas. Zamislimo postojanje, negdje u disku prašine koji je okružuje, jedne vrlo napredne civilizacije koja posjeduje goleme radioteleskope. Možda, u ovom istom trenutku, ljudi slušaju naše radioemisije iz 30-tih godina! Za Dallas će morati pričekati još nekoliko desetljeća... Jean Heidmann vam je govorio o programima slušanja poruka koje dolaze sa zvijezda. Mi još nismo ništa primili, to je istina. No, je li to doista važno? Mi ne poznamo sve oblike

komunikacijskih sustava tih hipotetskih izvanzemaljskih civilizacija. Usporedbe radi, zamislimo slučaj nekog američkog Indijanca koji je živio u Arizoni prije tri stoljeća. Pretpostavimo da se nekim čudom vratio u život danas. On uzalud traži oko sebe dimne signale koji su služili kao sredstvo komunikacije u njegovo vrijeme. Možda bi mogao pomisliti

da njegovo pleme više ne postoji Možda izvanzemaljske civilizacije koriste tehnike komunikacije nama potpuno nepoznate. Radiovalove frekvencija različitih od onih koje mi koristimo u telekomunikacijama. Možda čak razmjenjuju poruke putem čestica za koje ne znamo ni da postoje. Tko zna?

- Vratimo se tim elektromagnetskim valovima koji bi nam mogli signalizirati postojanje drugih civilizacija. Kako se oni razlikuju od zvučnih valova? H. R. -Ti se valovi šire u praznome prostoru, za razliku od zvuka, koji se širi samo zrakom. Stoga mi vidimo Sunce, no ne čujemo golemu buku koju ono emitira. Kao vodeni val izazvan bačenim kamenčićem u vodu, zvuk treba neku sredina da bi se širio. Dovoljno je vrlo malo tvari da upije svjetlost. Moja ruka ispred lampe mi je skriva Zbog toga što je svemir gotovo prazan -proziran -može nam stići svjetlost s najudaljenijih galaktika. Osvijetlite nebo džepnom svjetiljkom, niz valova koje emitirate širit će se beskonačno. Ako ste osvijetlili u dobrom smjeru, za dva milijuna godina stići će do Andromedine galaktike. - Kad bi nam jedan svjetlosni val stigao danas od neke iz- vangalaktičke civilizacije, pošiljatelji poruke su nedvojbeno nestali prije milijune godina. H. R. -To ovisi o udaljenosti na kojoj se ona nalazi. U svezi toga, evo jedne priče koju je ispričao talijanski književnik Italo Calvino. Neki čovjek promatra Andromedinu galaktiku svojim dalekozorom. Opaža iznad galaktike veliki natpis na kojem pišu riječi: VIDJELI SMO VAS! Začuđen i prestrašen osjeti se na nišanu. "Ma što su to oni vidjeli?" Počne tražiti po svome sjećanju. Za kakva je to odvratna djela bio okrivljen, koja su ti ljudi vidjeli odozgo? Mučen nemirom i grižnjom savjesti, proveo je strašnu noć. No, ujutro, pojavi se tračak svjetla u njegovoj glavi. Andromeda je udaljena dva milijuna svjetlosnih godina. Dakle, nisu vidjeli njega, nego nekoga tko je živio prije dva milijuna godina. Umiren, podigne veliki natpis na kojem je odgovorio: PA ONDA?

SVEMIRSKI PUTNICI

- Prijeđimo sada na pitanje putovanja u svemir, koje smo dugo razmatrali s Nicolasom Prantzosom. Po vašem mišljenju, hoćemo li moći jednoga dana putovati u svemir? H. R. -U bližoj ili daljoj budućnosti, da, vjerujem da ćemo ići posvuda. Koristit ćemo tehnike o kojima danas nemamo ni pojma. Kada pogledamo fantastičan napredak znanosti i tehnologije unatrag dva stoljeća, možemo očekivati neslućene razvoje! Tvrditi da međuzvjezdanih i međugalaktičkih putovanja neće nikada biti, čini mi se neopravdanim, i sve u svemu, nepromišljenim. Već smo otišli na Mjesec, a za nekoliko desetljeća nadamo se otići na Mars. Problem je brzina. S današnjim tehnikama, samo putovanje na Mars u jednome smjeru trajalo bi više od godinu dana. Kad se astronauti vrate s dugotrajnih letova, njihov koštani i mišićni sustav pokazuje zabrinjavajuće znakove oštećenja. Valjalo bi prijeći na mnogo veće brzine kako bi se

skratilo putovanje. Ako jednoga dana dostignemo desetinu brzine svjetlosti, doći ćemo na Mjesec za deset sekundi, a na Mars za nekoliko sati. No, trebat će nam još uvijek četrdeset godina da bismo stigli na najbližu zvijezdu!

Einsteinova teorija relativitnosti nam pokazuje više putova za još znatnije smanjenje trajanja putovanja. Najprije, tu je produžavanje vremena koje nastupa kada se približa

vamo brzini svjetlosti. Moglo bi se stići na Andromedinu galaktiku, barem teoretski, za nekoliko minuta. No, pod uvjetom napuštanja svake nade da ćemo naći svoje drage na povratku. Za vrijeme putovanja tamo i natrag, na Zemlji bi proteklo četiri milijuna godina!

Također, moglo bi se koristiti prostornovremenske "tunele". Kamo oni vode? Mi o tome ništa ne znamo. Možda na drugi kraj svemira, možda u jedan drugi svemir potpuno odvojen od našega. Široka će se područja otvariti avanturistima budućnosti kada se usavrše tehnologije leta. Nedavno objavljeni članak u časopisu Scientific American tvrdi, međutim, da bi cijena takvih projekata bila potpuno neplativa...

Bilo kako bilo, sjena se nadvila nad sve te lijepe projekte. Ona uzima oblik slavnog Fermijevog paradoksa koji je više puta bio spomenut u ovoj knjizi: "Gdje su oni? Ja ih ne vidim!", govorio je on o izvanzemaljcima. Drugim riječima: civilizacije tehnološki mnogo naprednije od naše već bi imale vremena iskrcati se kod nas. Njihova nenazočnost loš je znak...

Nabrojilo se tisuće razloga za objašnjenje nenazočnosti izvanzemaljskih posjetitelja. No, jesu li doista oni uvjerljivi? Razmotrimi neke od njih.

Ponajprije, Fermijeve riječi podrazumijevaju sljedeće što valja uvijek staviti u kontekst hladnoga rata i "nuklearnoga terora": civilizacije koje dosegnu dovoljnu tehnološku razinu za upuštanje u svemirsku avanturu, završavaju uvijek tako da postaju žrtve sposobnosti samouništenja koju skriva njihova vlastita snaga -bilo nuklearnim ratom, bilo općim zagađenjem njihove postojbine. Međutim, teško je zamisliti da baš ni jedna civilizacija ne bi izbjegla toj zloj kobi. Makar da je jedan najsitniji dio njih uspio nadzirati svoju vlastitu snagu, imajući u vidu vjerojatno astronomsku brojku nastanjenih planeta, to je ipak dojmljiv broj potencijalnih međuzvjezdanih putnika. Osobno, nadam se da ćemo i mi

sudjelovati u tome. Da ćemo radije koristiti našu tehnologiju za istraživanje svemira, nego za naše istrebljenje s površine našeg planeta.

Druga mogućnost: nepostojanje motivacije za takve pothvate kod vanjskih civilizacija. Na našem planetu, učenje Bude: "Bavite se ozbiljnim stvarima, kao što je izaći iz nevolje u koju ste upali" -savršeno oslikava taj stav. No, može li se zamisliti da bi baš sve vanjske civilizacije koje su razvile sredstva odustale od svemirske ambicije?

-Nije li također prepreka i cijena galaktičkih ekspedicija? H. R. -Nicolas Prantzos nam je govorio o golemim iznosima koje bi trebalo tome namijeniti. Utrka za skupe znanstvene pothvate podosta se umorila nakon 60-tih godina. Nedavno smo vidjeli da su SAD odustale od gradnje velikog

akceleratora zbog njegove previsoke cijene. Može se zamisliti da projekti čija bi se cijena popela na zamašan dio svjetskoga proračuna, a na čije bi rezultate trebalo čekati stoljećima, ne bi imali veliku snagu političke privlačnosti. Bi li trebalo pridobiti financijske moćnike, koji su ionako već suočeni s izvanredno skupim problemima što će ih sve više i više postavljati nastanjivost planeta? Koliko, na primjer, milijarda za uklanjanje nuklearnog otpada bivšeg SSSR-a? No, razvoj novih tehnologija mogao bi opet učiniti divovske korake i znatno smanjiti cijenu međuzvjezdanih putovanja. Povijest tehnika nam pokazuje mnoge primjere za to. Budućnost je otvorena, znanost i tehnologija su područja u razvoju!

No, ako nas nisu posjetili, ti bi nam svjetovi mogli po

slati poruke. Zašto naši radioteleskopi nisu preplavljeni valo

vima koji dolaze iz svemira?

Odgovor, kako nam je to objasnio Jean Heidmann, možda leži u činjenici što mi još nismo otkrili dobre komunika

cijske kanale. Stoga je od vrlo velike važnosti nastaviti te programe. Treba, vjerujem, biti zahvalan onima koji su spremni u to uložiti vrijeme i napore i diviti im se na njihovu strpljenju i njihovoj upornosti.

Pitanje koje nas je vodilo tijekom ovog istraživanja Jesmo li sami u svemiru?, čini se da se drukčije postavlja unatrag nekoliko godina, uz nova otkrića astrofizike. Izgleda da se najavljuje nova era u kojoj nazočnost živih bića na nekom drugom planetu neće više biti u sferi prihvatljivosti, već vjerojatnosti. Na kraju -a ova knjiga to potvrđuje -mišljenja znanstvenika se jako razlikuju. Jean Heidmann, kao i astronomi koji rade u svijetu na projektu SETI, misli da postoji inteligentan život negdje na zvijezdama. No, on nam je također bio rekao da mnogi znanstvenici odbijaju ispitati hipotezu o nekoj izvanzemaljskoj inteligenciji, jer smatraju da je ta ideja ponižavajuća. Istina je da je čovjek morao već više puta sići sa svoga pijedestala. Ne samo da "potječe" od majmuna nego su ga, možda, na drugome mjestu prestigla inteligentnija bića! Zaista bi bilo razloga za očajavanje!

H. R. -Ako je stvarnost takva, valja je prihvatiti i živjeti s njom. Ne vidim drugog mogućeg izlaza. - Alfred Vidal-Madjar, unatoč obećavajućem otkriću izvan-sunčevih planeta, crpi iz skike kozmičkoga kalendara suprotno uvjerenje. Po Nicolasu Prantzosu, moguće je da postoji život drugdje, no on jako sumnja da je to slučaj i s inteligencijom. Za vas naprotiv izgleda da ako postoji život, može se očekivati da se jednoga dana razvije inteligencija... H. R. -Mislim da u našem stanju neznanja ima mjesta za veliku raznolikost mišljenja. Valja još jednom podsjetiti koliko je naša mašta ograničena! Kako smo mogli ranije i za misliti da postoje galaktike iza zvijezda? Bogatstva svemira nas okružuju i preplavljuju nas sa svih strana. Još možemo očekivati mnogo iznenađenja...

- Što je inteligencija? H. R. -Osjetljivo pitanje Za mene je to ponajprije sposobnost stvaranja mentalnih slika i njihovog međusobnog povezivanja. U tom smislu, ona je već prisutna kod mnogih životinjskih vrsta. Evo nekoliko primjera. U jednoj prostoriji je majmun, stolica i dugi štap. Banana visi na stropu. Majmun spaja u svojoj glavi slike stolice, banane i štapa. Penje se na stolicu te hvata bananu pomoću štapa. On je pokazao inteligenciju. - On si je zamislio prizor unaprijed... H. R. -Pčele, čiji je jezik ples, mogu pokazati svojim srodnicima ne samo gdje je šećer, nego također i smjer, udaljenost i kakvoću plijena. Na divljem jezeru, jedan gnjurac velika vodena ptica uzima ribu u svoj kljun. Ako je drži za glavu ili rep, znači da će je pojesti. No, ako je uhvati poprijeko svojini kljunom, radi se o vjenčanu daru u ritualu osvajanja. Već smo u simbolici: isti predmet ima dva značenja. -Inteligencija bi dakle bila sposobnost davanja smisla predmetima? H. R. -U nekom smislu, da. No, za predmet našeg razmišljanja to je prije svega velika prilagodbena prednost te se

stoga može pojaviti pomalo svugdje, na određenom stupnju evolucije. Logistika živih bića zasnovana je na takmičenju. U prirodi, prostori su ograničeni, a životinje se razmnožavani. "" "" S1 pr".iv|clo i razmnožavalo, valja imati adute:

dobar vid, velike zube, brzo trčanje, itd. Ljudska bića nemaju oklopa, nisu osobito jaka, ne trče brzo. No, znaju loviti ribe i postavljati zamke. Zahvaljujući svojoj inteligenciji oni su se mogli posvuda smjestiti, izazivajući, uostalom, dosta problema!

- Christian de Duve, Nobelova nagrada za medicinu, u svojoj knjizi Prašina života iznosi hipotezu prema kojoj bi se sve mir preispitivao o samome sebi kroz pitanja ljudi. Može li se zamisliti neka populacija, na nekom drugom planetu, ko ja bi imala veliku inteligenciju, a da je lišena svijesti? H. R. -Da ne idemo tako daleko, na Zemlji imamo računala. Ti strojevi mogu raditi čudesne stvari te imaju veliku budućnost pred sobom. No, nitko ne može reći hoće li im se jednoga dana uspjeti udahnuti svijest. - Isaac Asimov je vrlo dobro postavio taj problem u svojim romanima i esejima o robotima. U L"Homme bicentenaire Dvjestogodišnji čovjek on opisuje robota koji počinje po stajati svjestan nakon dvjesto godina... H. R. -U 2001: Odiseja u svemiru, Hal, slavno računalo, postaje nervozan, počinje upadati u duševna stanja, odbija otvoriti vrata U informatici, napretci su munjeviti. Može se pretpostaviti da će nas računala jednoga dana uvelike premašiti u inteligenciji i učinkovitosti. No, ništa danas ne dopušta pretpostaviti da će strojevi jednoga dana imati duševna stanja. Ma kako inteligentna bila, hoće li računala ikada imati svijest o svojoj vlastitoj smrtnosti? Hoće li znati da ih se može isključiti? A, uostalom, je li potrebno biti svjestan da bi se uspjelo preživjeti? Zar inteligencija ne bi bila dovoljna? Dakle čemu služi svijest na prilagodbenu planu? Znamo da postoji određeni stupanj svijesti kod životinja, kako nam to dokazuju najnovija istraživanja. Mačka je beskrajno svjesnija od računala!

H. R. -Gledajte vašu mačku u oči, osjećate da ona zapaža vašu nazočnost Namažite ružem nos čimpanze i stavite je pred zrcalo, ona će prinijeti ruku svome nosu. Ona zna da je to ona, da je ta slika ona. Ona poznaje svoje vlastito postojanje. Biti svjestan, to ponajprije znači imati svijest o sebi. - Evo nas kod još težeg pitanja. Riječ "svijest" ima dva značenja. Postoji svijest o sebi -ja postojim -o čemu smo upravo govorili, i moralna svijest -etika. Sto o tome možemo rećiu okviru teme o kojoj ovdje raspravljamo? Možemo li prikazati njeno porijeklo u evoluciji? H. R. -U području koje bismo mogli nazvati moralom ili bolje rečeno nemoralom!, nismo tko zna što izmislili, čak ni okrutnost i licemjerje! Jane Goodall, znanstvenica koja je mnogo godina živjela s kolonijom čimpanza, primjetila je prizore otmice djece. Dvije se ženke približe majci s mladun-četom. Prva privlači pozornost majke, a za to vijeme njena ortakinja krade mališana. Malo dalje, one će ga pojesti. - One ga jedu živoga? H. R. -Životinjski svijet nije nevini zemaljski raj iz Biblije. Tu je stranu života naširoko opisao Theodore Monod u svojoj knjizi razgovora Naklon životu. Recimo još jednom, ljudi nisu

ništa izmislili. Oni su razvili sklonosti koje su bile već prisutne u životinjskome svijetu. Theodore Monod govori o vjevericama koje skakuću po vrhovima drveća i odrubljuju glave ptićima koje čak ni ne

pojedu... Po njegovu mišljenju, priroda je okrutna te je čovjek, dakle, prirodno okrutan. Uopće nije bilo programirano u evoluciju da se jednoga dana jedno biće brine za drugo, To bi bio ljudski izum.

H. R. U gnijezdu četiriju ptića, ako su dva slaboga zdravlja, majka ih prestaje hraniti. Ovo je ponašanje u smislu darvi-novske evolucije. Kod ljudi, u načelu barem, ali ne uvijek! pomaže se onima koji su slabi. No i ovdje se može upitati radi li se doista o ljudskom izumu i nema li kod nekih životinja zametka čiste samilosti, bez "evolucionističkog opravdanja" -U jednom dokumentarcu o životinjama koji je uzbudio sve one koji su ga gledali, vidi se antilopu koju je ranio u vrat krokodil. Vodenkonj koji je ovuda prolazio, potjera krokodila te zatim razjapi gubicu da napravi zaklon. Antilopa položi glavu unutra i oni dugo ostanu tako, na obali rijeke, umiruća antilopa koju štiti vodenkonj To je vrlo dirljivo... Osjeća se da vodenkonj želi poštedjeti patnje tu jadnu ranjenu antilopu. PLAN U PRIRODI?

-Vratimo se našem početnom pitanju: kako se prešlo od nežive tvari na živu tvar, zatim na misleću tvar? Vjerujete li da je priroda imala neku vrstu plana, ili programa, s ciljem stvaranja ljudskog mozga i svijesti?

H. R. -To je veliko pitanje. Ne znam može li se na njega odgovoriti. No, koji je vaš osobni osjećaj?

H. R. -Ponekad se pitam: može li sva ta lijepa priča biti samo posljedica onoga što uobičavamo zvati čistim slučajem -ma koji bio, uostalom, smisao koji se može dati jednom takvom izrazu? Osobito kada slušam uzvišenu glazbu Bacha, Mozarta ili Schuberta, to mi se pitanje opsesivno nameće. Sklon sam odgovoriti negativno. Nerazmjer mi izgleda pre velik između uzroka -koji to čak ne bi ni bio! -i poslje dice! No, radi se samo, naravno, o osobnome mišljenju. I onda? Ako nije čisti slučaj, što je?

Ne vjerujem da se radi o programiranju u običnome smislu riječi, kao u informatici. To mi izgleda isto tako naivno! Koristeći analoški jezik i nedvojbeno isto tako naivan -no kako izaći iz naivnosti? -reći ću da mi se priroda čini kao obuzeta nagonom koji je stalno tjera da stvara nove strukture, organiziranije, složenije, uspješnije.

Rast složenosti naišao je na mnoge prepreke. No, ona uvijek nalazi načina da razvali zasune. Ona isto tako iskorištava slučaj kao i nužnost, da upotrijebimo Demokritove riječi. Darvinovska evolucija to dobro ilustrira. Ona ide svim mogućim putovima da postigne svoj cilj To je moja osobna vizija te čudesne stvarnosti kojoj dugujemo svoje postojanje.

Rado uspoređujem ponašanje prirode s ponašanjem žitke lave kad se penje kamenim slojevima. Pokrenut tlakom, tekući kamen traži putove prema gore. Klizi između slojeva i iskorištava svaku pukotinu, svaki međuprostor. Dugo može ostati na određenoj razini, ali prije ili kasnije, nalazi izlaz i nastavlja svoj nezaustavljivi uspon.

-Uostalom, citirali ste Aristotela po tom pitanju, u svezi prirode koja "informira " materiju.

li. R. -Doista, može se vidjeti u evoluciji prirode neku vrstu nezaustavljivog napredovanja složenosti, ma kakve bile prepreke koje susreće. Naravno, Stephen Jay Gould ima pravo to reći, da meteorit nije pao na Zemlju, prije šezdeset i pet milijuna godina, dinosauri bi možda još uvijek vladali na našem planetu. Ne bi došlo do brze evolucije sisavaca i mi možda ne bismo bili sada ovdje. No, neki je drugi golemi meteorit mogao prouzročiti isti rezultat. U prosjeku pada jedan svakih sto milijuna godina. A mi smo tu tek nekoliko milijuna godina... No, ono što je važno za našu diskusiju, to je da utvrdimo da su mali sisavci od prije dinosaurovskog pokolja -naši preci -imali sve potrebne sposobnosti da postanu veliki sisavci, primati, zatim inteligentni i svjesni ljudi. Dokaz tome je što su to učinili kad su uvjeti postali povoljni. To je također nepobitna činjenica koju ne treba izgubiti iz vida.

-No, koji bi mogao biti cilj tog rasta složenosti? H. R. -Rado bih to znao! Pod uvjetom da stavimo navodnike gotovo kod svake riječi, ponekad dolazim u kušnju reći: "Da je svemir želio dobiti svijest o sebi samome, učinio bi upravo ono što je učinio..." Za Christiana de Duvea, svemir je u neku ruku stvorio sve te oblike da bi se spoznao...

H. R. -Alegorijski izrazi mogu ponekad biti poučni. Bilo kako bilo, ostaje neosporna činjenica: spajanje osnovnih čestica završilo je, nakon više milijarda godina evolucije, rađanjem svijesti. Kako jedna mehanička pojava može stvoriti misao?

H. R. Mislim da upadate u zamku koristeći ovdje: riječ "me-hanički". Što to znači kada je povežemo s reakcijama između čestica? -Želite reći da je česticama možda drago da se upoznaju? H. R. -Ne, to nije to.. Želim samo podsjetiti da jezik kojega rabimo može i sam biti izvorom poteškoća. Ako pretpostavite da su reakcije između čestica ispravno opisane upotrebom riječi "mehanički", u uobičajenom smislu te riječi, tada se, očito, pojava svijesti čini nerazumnom pojavom... Problemi često nastaju zbog upotrebe neodgovarajućih riječi. Evo klasičnog primjera: sukob između materijalista i spiri-tualista. No, što je materija? A što je duh? Nejasne i loše definirane riječi, uzroci su svih pomutnji... KOZMIČKI KVASAC

- Vratimo se na ono što nazivate u knjizi Ptice, čudesne ptice "kozmičkim kvascem", tom stremljenju prema složenosti koju opažate na Zemlji. Može li se prenijeti njeno djelovanje na galaktički plan, izvanzemaljski? Imate li osjećaj da bi to stremljenje bilo na djelu posvuda u svemiru? H. R. - To je vjerojatno. Ako se to dopušta za Zemlju, skloni smo proširiti hipotezu na cijeli svemir koji je sastavljen od istih čestica i pokorava se istim zakonima, bogatima istim oblicima...

-Dakle, po vašem mišljenju, pod pretpostavkom da se evolucija dogodi drugdje, ona bi imala sve izglede da ide u istom pravcu?

".MS I I:; K I 1,1 :;,MI i: NVI;!I I;I :"

H. K. -Kažimo radije u analognim pravcima. Posvuda vidimo kako se slojevi međuzvijezdane tvari kidaju i iz dijelova se rađaju više ili manje slične zvijezde. U svakoj od tih zvijezda čestice se spajaju da bi postupno stvorile iste atome. To je kretanje, čini se, univerzalno. Nije nerazumno pretpostaviti da se odvija na analogan način na višim razinama složenosti, u biljnom i životinjskom svijetu. Na drugim planetima, organizmi obdareni inteligencijom možda nisu ljudi nego neka druga vrsta, na primjer dupini. Možda u svom zabavnom parku oni pokazuju svojoj razdraganoj djeci učene ljude i akrobate. Svašta se može zamisliti!

Ljudi ili dupini, ma kakav bio oblik koji uzimaju organizmi obdareni inteligencijom i sviješću -ako postoje! -možemo se kladiti da se, kao i mi, s jednog kraja na drugi Mliječne staze, kao i na najudaljenijim galaktikama, pitaju o mnoštvu nastanjenih svjetova...

Kroz cijelu ovu knjigu, moje kolege i ja, razvijali smo dva dobro dokumentirana dokazivanja, koja nas izgleda ipak vode na dijametralno oprečna zaključivanja glede mnoštva nastanjenih svjetova...

S jedne strane, dojmljiv skup promatranja i argumenata navode na pomisao da je život vjerojatno univerzalna pojava te da nebo obiluje nastanjivim i nastanjenim planetima.

S druge strane, nepostojanje kontakata s izvanzemaljci-ma učvršćuje pesimizam kojeg navodi Alfred Vidal-Madjar. Da parafraziramo Alberta Camusa u sasvim drugom kontekstu, moglo bi se govoriti o "nerazumnoj tišini neba". Ili, s Blaiseom Pascalom o "tišini beskrajnih prostora".

Ta proturječna dokazivanja i zaključci postavljaju granice odgovora koje danas možemo dati na pitanje koje nas je okupilo.

"Jesmo li sami u svemiru?"

PRILOZI

1.KOZMIČKI KALENDAR

Cijela evolucija svemira, to jest oko petnaest milijarda godina, od Velikog praska do našega doba, predstavljena je na kalendaru kao jedna godina. Sto će se dogoditi kasnije, tijekom godine II. kozmičkoga kalendara, koja danas počinje?

Godina I. kozmičkog kalendara 1. siječnja 0 h 0 min 0 s Veliki prasak 15 milijarda godina siječanj prve galaktike 13 milijarda godina svibanj stvaranje Mliječne staze 11 milijarda godina

2.13. rujna stvaranje Sunčevog sustava -4,5 milijarda godina 30. rujna na Zemlji prvi jednostanični organizmi -3,8 milijarda godina 7. prosinca stvaranje Zemljine atmosfere kisika -1 milijarda godina 17. prosinca prvi kralježnjaci, prve ribe -570 milijuna godina 26. prosinca početak vladavine dinosaura -220 milijuna godina 28. prosinca prvo cvijeće -150 milijuna godina 31. prosinca, 23 h 15 min pojava prvih dvonožaca Lucy -3 milijuna godina 31. prosinca, 23 h 40 min Kameno doba -0,5 milijuna godina 31. prosinca, 23 h 59 min 50 s Sumer, Egipatske piramide -5000 godina 31. prosinca, 23 h 59 min 56 s Isus -2000 godina 31. prosinca, 23 h 59 min 59,933 s Armstrong hoda po Mjesecu 1969 -32 godine 31. prosinca 24 h godina 2001

Godina II. kozmičkog kalendara 1. siječnja 0 h 0 min ls ljudi zaposjedaju cijeli Sunčev sustav +500 godina 2. siječnja ljudi posjetili sve planetne sustave Galaktike + 50 milijuna godina 1. travnja Sunce postaje crveni div, Zemlja nestaje. Kraj Sunčevog sustava +5 milijarda godina

RJEČNIK POJMOVA

Akcelerator čestica. Laboratorijski uređaj u kojem čestice postižu velike brzine, usporedive s brzinom svjetlosti. Najsnažniji akceleratori čestica nalaze se u Ženevi, Chicagu i San Franciscu.

Alfa Centauri. Glavna zvijezda trostrukog zvjezdanog sustava, čija je najmanja zvijezda, Proxima, najbliža Suncu.

Aminokiseline. Osnovni sastojci žive tvari koji ulaze u sastav proteina. Postoji dvadeset različitih vrsta, jednakih kod svih živih bića na Zemlji.

Antimaterija. Oblik tvari sastavljene od antičestica. U slučaju dodira, materija i antimaterija se poništavaju i pretvaraju se u energiju.

Apollo. Američki NASA-in program letova s posadom na Mjesec.

Arecibo. Najveći radioteleskop na svijetu -promjera tristo metara -koji se nalazi u Porto Ricu.

Asteroid. Malo nebesko tijelo promjera manjeg od jednog kilometra do nekoliko stotina kilometara. U našem Sunčevom sustavu nalazi se pojas asteroida više tisuća njih između Marsa i Jupitera.

Atmosfera. Plinoviti omotač neke zvijezde. Postoje planet-ne atmosfere i zvjezdane atmosfere.

Atom. Osnovni sastojak materije. Postoji stotinjak različitih poznatih atoma, koje nalazimo posvuda u svemiru.

Bakterija. Sićušna jednostanična živa bića veličine nekoliko tisućinki milimetra, stoga vidljiva samo mikroskopom. Njihova DNK, nositelj njihova genetskog programa, nije uključena u jezgru.

Barnardova zvijezda. Jedna od zvijezda najbližih Suncu, dugo se vjerovalo da oko nje postoji planetni sustav.

Beta Pictoris. Druga zvijezda po sjaju u zviježđu Slikarev atelje, koja se nalazi na južnoj hemisferi. Prva zvijezda oko koje je 1984. ustanovljen disk prašine.

Bijeli patuljak. Mrtva zvijezda koja je iscrpila svoje rezerve nuklearne energije te lagano širi toplinu što ju je u prošlosti sakupila. Njena vrlo slaba svjetlost nastavlja opadati još milijardama godina. Za šest milijarda godina, naše Sunce postat će bijeli patuljak.

Boja. Osobito područje svjetlosti. Crveno odgovara većim dužinama svjetlosnih valova nego ljubičasto. U rastućem nizu valnih dužina imamo ljubičasto, indigo, plavo, zeleno, žuto, narančasto, crveno.

Cirkumterestrična staza cirkummarsovska. Staza nekog objekta oko Zemlje ili Marsa.

Crna jama. Zvijezda s vrlo jakim gravitacijskim poljem. Iz unutrašnjosti određenog polumjera zvanog "horizont", ništa se, čak ni svjetlost, ne propušta.

Crveni div. Posljednji stadij evolucije zvijezde mase Sunca. On se širi dok ne dosegne dimenzije koje se mogu usporediti s dimenzijama cijelog jednog planetnog sustava. Sunce će postati crveni div za oko pet milijarda godina.

Crvotočina. Po Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, bilo bi moguće prijeći s jedne točke prostorvremena na drugu "prečacem" koji je nazvan "crvotočina". No, čini se da je za to premještanje potrebna prevelika energija.

Deuterij. Teški izotop vodika koji ima jedan proton i jedan

neutron u svojoj jezgri.

DNK. Divovska molekula sastavljena od dva duga lanca manjih molekula koje sadrže osobito nukleinske baze. Redoslijed kojim su te baze složene u nizu daje potrebne instrukcije za izgradnju proteina. Molekule DNK su uskladištene u jezgri svake stanice "svog" živog bića.

Dopplerov učinak. Učinak vezan uz brzinu gibanja izvora i promatrača. Svjetlost neke zvijezde koja se udaljava pomiče se prema velikim valnim dužinama. Govorimo o pomaku prema crvenom jer oko u toj boji opaža velike valne dužine.

Dvostruka spirala. Struktura molekule DNK dva lanca, od kojih se sastoji, ovijaju se jedan oko drugog. Vidi DNK.

Egzobiologija. Znanost koja nastoji shvatiti kemijske procese koji mogu dovesti do pojave života u svemiru, na drugim zvijezdama osim Zemlje.

Ekstremofil. Živa stanica bakterija koja se razmnožava u ekstremnim uvjetima temperature, saliniteta, ph-a kiseli, lužnati. suše, radioaktivnosti, itd.

Elektromagnetska sila. Njeno ponašanje objasnio je James Clerk Maxwell 1873. godine. Ona upravlja atomskim i molekularnim strukturama i vlada ponašanjem svjetlosti kao i svih elektromagnetskih valova.

Elektron. Osnovna čestica nabijena negativnim elektricitetom. U atomima, elektroni okružuju pozitivno nabijene jezgre i čine ili neutralnima.

Eukarioti, prokarioti. Termini koji se koriste u općoj klasifikaciji živih bića. Eukarioti su mikrobi, biljke i životinje čije stanice imaju jezgru koja sadrži njihovu genetsku baštinu, za razliku od prokariota koji nemaju jezgre. U ovoj posljednjoj skupini, koju čine uglavnom bakterije, razlikujemo arheobakterije i eubakterije. Čovjek je eukariot.

Europa. Jedan od četiriju najvećih Jupiterovih mjeseca. Europa je okružena oceanom vode pokrivenim ledom. FOCAL. Projekt svemirske misije predstavljen 1993. godine u ESA-i Agence spatiale europeenne, namijenjen postavljanju detektora u gravitacijska žarišta Sunca, kako bi se dobile izvanredno detaljne slike. Tako dobiveni teleskop imao bi objektiv promjera od 1,5 milijuna kilometara i omogućavao bi pogled na kontinente i mora na izvansunčevim planetima.

Fotoni. Zrnca svjetlosti koja prenose svjetlosnu energiju. Fotoni imaju nultu masu i na njih djeluje jedino gravitacijska sila. Iako prenose elektromagnetsku energiju, na njih ne djeluje elektromagnetska sila.

Fotosinteza. Mehanizam koji omogućuje da svjetlosna ener-gija razlaže ugljični dioksid na kisik i ugljik.Galaktika. Skup više stotina milijarda zvijezda gravitacijski povezanih. Naša se Galaktika vidi golim okom: to je Mliječna staza.

Ganimed. Jedan od četiriju najvećih Jupiterovih mjeseca.Genom. Skup gena sastavljenih od molekula DNK, pohranjen

u jezgri stanica.

Gliese 876. Zvijezda vrlo male mase trećina Sunca, uokolo koje je otkriven jedan planet, što pokazuje da mora postojati veliki broj planeta u Galaktici.

Gravitacijska sila. Privlačna sila kojom svi sastojci materije masa, energija, itd djeluju jedni na druge. Ona drži Mjesec na stazi oko Zemlje, Zemlju na stazi oko Sunca, a Sunce na stazi oko jezgre naše Galaktike.

Helij-3. Jedan od dva stabilna izotopa elementa helija, ključni izotop u svim sadašnjim projektima kontrolirane termonuklearne fuzije. Ne postoji na Zemlji, no, obilno je prisutan na površini Mjeseca, a osobito u atomosferi divovskih planeta.

Ion. Atom koji, nakon što je dobio ili izgubio jedan ili više eletrona, postaje električki nabijen.

Ipsilon Andromede. Zvijezda slična Suncu oko koje je

1999. godine otkriven sustav od tri divovska planeta.

Izotopi. Atomi čije se jezgre razlikuju samo po broju neutrona. Izotopi imaju, dakle, isti broj perifernih elektrona i ista kemijska svojstva, ali ponešto različite mase.

Kalisto. Jedan od četiriju najvećih Jupiterovih mjeseca.

Kisik. Vrlo važan kemijski element. U molekularnom obliku dva atoma, bitan je za život na Zemlji. Njegovo sagorijevanje daje znatnu energiju.

Kometi. Mala tijela Sunčevog sustava, slična asteroidima, no sastoje se od leda i prašine. Približavajući se Suncu, isparavaju i razvijaju golem rep kojeg lako možemo vidjeti golim okom.

Koronografija. Metoda promatranja sjajnih zvijezda koja se sastoji u njihovu smještanju iza zaslona na teleskopu, kako bi se moglo otkriti eventualne svjetlosne izvore u njihovoj neposrednoj blizini.

Kozmičke zrake. Energetske čestice protoni, jezgre helija, elektroni, itd. koje prolaze svemirskim prostorom vrlo velikim brzinama. One postižu te velike brzine pri susretu s okolišem zvijezda koje eksplodiraju u našoj Galaktici ili Sunčevom koronom.

Kuiperov pojas. Pojas kometa i asteroida, koji se, u Sunčevom sustavu, nalazi izvan Neptunove staze. Njihov se broj procjenjuje na dvjesto milijuna. Uz Oortov oblak oni su rezervoar kometa Sunčevog sustava.

Kvark. Sastavna čestica tri po tri protona i neutrona. Postoji ukupno šest vrsta kvarkova različitih masa. Kvarko-vi su osjetljivi na četiri sile prirode. Otkako je svemir prošao dob od četrdesetmilijuntog dijela sekunde, oni više ne postoje u slobodnom stanju u prirodi. Nalazimo ih samo u protonima i neutronima.

Kvazar. Izvanredno sjajna zvijezda, na rubovima vidljivog svemira. Po sadašnjim teorijama, radi se o golemim crnim jamama koje upijaju okolni plin, koji se zagrijava i zrači prije nego što bude progutan.

Laser. Od engleskog Light Amplification by Stimulated Emission of Radiation pojačavanje svjetlosti stimuliranim emitiranjem zračenja. Fotoni prisutni u toj svjetlosti imaju potpuno ista svojstva faza, energija, valna dužina, itd., za razliku od fotona obične svjetlosti. Snopovi laserske svjetlosti vrlo su intenzivni, a raspršenja na udaljenosti vrlo su mala.

Lucy. Kostur Australopiteka majmun Juga, ženski fosil, gotovo cijeli, otkriven na području Afara u Africi i nazvan Lucy. Star je oko tri milijuna godina. Australopiteki su prvi dvonožni hominidi uspravan položaj.

Magnetosfera. Fiktivna šupljina oko nebeskog tijela koje ima magnetsko polje. U unutrašnjosti te šupljine, magnetsko polje tijela upravlja kretanjima svih električki nabijenih čestica.

Međuzvjezdani oblak. Oblak difuznog plina sastavljen uglavnom od vodika, sakupljen djelovanjem vlastite gravitacije u međuzvjezdanome prostoru. Njegova masa može dosegnuti više milijuna mase Sunca.

Mendeljejev. Dmitrij Ivanovič1834.-1907.. Ruski kemičar, tvorac slavne Mendeljejeve tablice u kojoj su svi kemijski elementi periodički poredani prema njihovim svojstvima. Još prazna polja te tablice poslužila su i još služe za radioaktivne elemente velike mase za otkrivanje novih elemenata koji odgovaraju dotičnim svojstvima.

Meleorit. Nebeski objekt koji je probio Zemljinu atmosferu i stigao na tlo.

Mikrovalno pozadinsko zračenje. Zračenje koje se emitiralo u vrijeme kada je temperatura svemira bila oko 3000 stupnjeva Kelvina danas je ona 3 stupnja Kelvina. Ono nam daje sliku svemira u doba kada su se oblikovali prvi atomi vodika, manje od milijun godina nakon Velikog praska. To zračenje, valne dužine nekoliko milimetara, otkrili su Arno Penzias i Robert Wilson 1965. godine. Danas se ono proučava pomoću svemirskog teleskopa COBE Cosmic Background Explorer. On nas obavješćuje o svojstvima svemira u toj dalekoj prošlosti.

Mliječna staza. Bjelkasta traka koja nije ništa drugo nego naša Galaktika, viđena u odsječku profila, a koja se ocrtava na pozadini zvjezdanog neba. Njeno se središte nalazi u zviježđu Strijelca.

Molekula. Kombinacija dvaju ili više atoma koji pripadaju jednom ili više kemijskih elemenata.

Molekularna biologija. Znanost koja proučava život na razini njegovih sastavnih molekula. Ona se osobito bavi međudjelovanjima između genetskog programa i procesa izgradnje proteina.

Nanotehnologija. Proizvodna tehnologija koja koristi strukture nanometarske veličine: žice, cijevi, pločice, kuglice, kotači napravljeni spajanjem atoma individualno razmještenih prema unaprijed utvrđenim planovima. Ona je budućnost strojeva na razini milijarditog dijela metra.

Neutrino. Osnovna čestica koja nije osjetljiva ni na elektromagnetsku silu ni na nuklearnu silu. Ona se pokorava slaboj sili te, kao i sva tijela, gravitacijskoj sili. Postoje tri vrste ne utrina elektronski, mi i tau. Jedan od njih po svemu sudeći tau neutrino ima vrlo malu masu manje od mili-juntog dijela mase elektrona. Dva ostala imaju još neznat-nije mase.

Nuklearna energija. Energija nastala kod nuklearnih re

akcija: reakcija fuzije stapanja laganih jezgri, kao one vodika, ili fisije cijepanja vrlo teških jezgri, kao one uranija.

Nuklearna sila. Otkrio ju je Becquerel 1899. a njeno je ponašanje rasvijetlila skupina fizičara Enrico Fermi, Hans Bethe, Murray Gell-Mann. Ona zavaruje kvarkovske triple-te nukleona protona i neutrona, a nukleone drži zajedno unutar jezgri.

Nukleinske baze. Molekule koje tvore elemente genetskoga koda, kao što su slova elementi riječi. Ima ih četiri, nazvani A, C, G, T. Njihovi nizovi, oblikovani u dvostruku spiralu, tvore DNK.

Oortov oblak. Područje na rubovima Sunčevog sustava, gdje se nalazi golemi rezervoar kometa. Zauzima veliki prostor čija se granica nalazi oko jednu svjetlosnu godinu od nas.

Ozon. Osobiti molekularni oblik kisika, sastavljen od tri atoma. Ozon čini glavnu zaštitu od ultraljubičastih zraka u visokoj atmosferi.

Pegaz, 51. Zvijezda solarnoga tipa u čijoj je okolini bio otkriven na indirektan način prvi izvansunčev planet 1995. godine.

Permafrost. Slojevi stalnoga podzemnog leda, smješteni na nekim polarnim područjima. Nagađa se da su prisutni, zakopani ispod pijeska, na planetu Marsu.

Planckovo vrijeme. Ova riječ označava razdoblje u prvim počecima svemira, kada je temperatura prelazila 1032 stupnjeva Kelvina. Njegovo je trajanje oko 10 43 sekunde.

Planet. Tamno tijelo koje, za razliku od zvijezda, ne svjetli samo od sebe. Planete nalazimo na stazama oko zvijezda. Njihova masa ne prelazi deset puta masu Jupitera, to jest manje od stotog dijela mase Sunca.

Plavo-zelena alga. Vrsta bakterije sposobne za fotosintezu. To su mikroorganizmi koji su postupno transformirali Zemljinu atmosferu prije dvije milijarde godina te je tako ona postala bogata kisikom.

Predbiotički. Predbiotičkom se evolucijom naziva skup fi-zičko-kemijskih procesa kojima su se atomi na prvobitnoj Zemlji spojili i kombinirali da bi nastali prvi živi organizmi. Ta je evolucijska faza trajala nekoliko stotina milijuna godina između rođenja Zemlje prije 4,5 milijarde godina i pojave prvih stanica prije 3,5 ili 3,8 milijarde godina.

Prokarioti. Vidi Eukarioti.

Propergol. Tvar koja može osloboditi veliku količinu energije i veliki volumen vrućih plinova u kemijskoj reakciji u

koju ne ulazi kisik iz zraka. Koristi se kao gorivo za rakete.

Protein. Molekula koja ima bitnu ulogu u životnim pojavama, sastavljena od lanca koji ima od nekoliko desetaka do nekoliko stotina aminokiselina kojih ima dvadest različitih vrsta

Protoni. Osnovne čestice velike mase i električki pozitivno nabijene. S neutronima, oni tvore jezgre atoma i glavninu njihove mase.

Proxima Centauri. Zvijezda najbliža Suncu oko 4,3 svjetlosne godine.

Pulsar. Ostaci zvijezde velike mase, nakon završetka nje

nog života u eksploziji zvanoj supernova.

Radioaktivnost. Spontano emitiranje čestica elektrona, fotona, itd. nestabilne jezgre, kao uranij. Zbog njihove vrlo velike energije, te su čestice, općenito, štetne za žive organizme.

Regolit. Površinski sloj Mjesečeve površine. Pretvarajući se u prašinu zbog meteorskog bombardiranja, on poprima oblik vrlo fine prašine.

Satelit Corot. Program CNES-a koji ima dva glavna cilja: proučavanje zvjezdanih unutrašnjosti astro-seizmologijom i traženje izvansunčevih planeta.

Satelit FUSE {Far Ultrauiolet Spectroscopic Explorer. Promatrački satelit što ga je NASA lansirala u lipnju 1999. go

dine uz sudjelovanje Francuske i Kanade. FUSE osobito istražuje deuterij u svemiru.

Satelit IRAS Infra-Red Astronomy Satellite. Promatrački satelit koji je prvi snimio kompletnu kartu neba u infracrve-nim valnim dužinama.

Satelit OAO-3 Orbiting Astronomical Observatory. Astronomski promatrački satelit preimenovan u Copernicus. Jedan od prvih u seriji. Prethodnik Svemirskog teleskopa Hubble i satelita FUSE.

Sateliti OSO {Orbiting Solar Observatories. Serija promatračkih satelita za praćenje Sunca koje je NASA lansirala u razdoblju 1960.-1980.

Silicij. Atom dosta sličan ugljiku po svojem mjestu na tablici elemenata. Kako je masivniji, ne dopušta tako raznolike kemijske reakcije kao ugljik.

Sirius. Najsjajnija zvijezda neba, udaljena nekoliko svjetlosnih godina od Sunca. Sirius ima pratioca vrlo slabe svjetlosti, bijelog patuljka.

Slaba sila. Predvidio ju je Wolfgang Pauli 1900.-1958., njeno je postojanje potvrđeno otkrićem neutrina. Odgovorna je za radioaktivne raspade jezgri. Direktno je umiješana u fuziju vodika u helij, u Sunčevom središtu. Ona potpuno upravlja ponašanjem neutrina i dijelomično kvarkova i elektrona.

Složenost. Složeno biće je sastavljeno od mnogih elemenata u međudjelovanju jednih s drugima, koji mu omogućuju opće i pojedinačno ponašanje. Atomi, molekule, žive stanice, organizmi složena su bića na razinama sve višeg stupnja složenosti.

Solarna leća. Masa solarne kugle, savijajući prostor, djeluje kao leća promjera od 1,5 milijuna kilometara za zrake koje prolaze blizu nje. Te zrake konvergijraju na dvadese-tostrukoj udaljenosti Neptun-Pluton. Na te udaljenosti oko sto milijarda kilometara planira se poslati jednoga dana

detektor koji ce služiti kao okular za teleskop zaista

astro-nomskih dimenzija.

Sonda Cassini-Huygens. Sonda NASA-e i ESA-e, lansirana u pravcu Saturna. Cassini će se smjestiti na stazi oko Saturna, dok će Hujgens uroniti u atmosferu Titana te će se spustiti na njegovu površinu.

Sonde. Deep Space 1, Galileo, Giotto, Mariner, Pathfinder, Pioneer, Viking, Voyager" Ulysse: NASA-ine sonde lansirane

u Sunčev sustav, koje su nadlijetale ili su se spustile na sve planete osim Plutona. Neke još rade, a neke upravo napuštaju naš sustav da bi uronile u međuzvjezdani prostor.

Spin. Kvantna značajka vezana uz svojstvo rotacije čestica i atoma.

Sputnik. Na ruskome znači satelit. Prvi Zemljin umjetni

satelit što su ga Sovjeti ubacili na stazu 4. listopada 1957.

godine.

Stanica. Osnovna jedinica živih bića, koja ima bitne značajke života: autonomiju i reprodukciju.

Sunce. Najbliža zvijezda, Sunce, u središtu je našega pla-netnog sustava te predstavlja bitan dio njegove mase.

Sunčev sustav. Time se označava sustav planeta koji kruže oko naše zvijezde, Sunca. Maleni, bliži, su Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Divovski, udaljeniji, su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Posljednji se planet nalazi na rubu sustava, malen i sličan asteroidima: Pluton.

Supernova. Zvijezda velike mase više sunčevih masa na kraju života. Tijekom divovske eksplozije, zvijezda postaje tijekom nekoliko mjeseci sjajna koliko sve zvijezde galaktike zajedno. Nakon eksplozije, ostaje samo neutronska zvijezda ili crna jama.

Svemir. U znanosti svemirom se naziva skup svih tijela osnovnih elemenata u galaktičkim jatima koje se može promatrati direktno ili indirektno. U tom smislu, može postojati samo jedan jedini stvarni svemir. Suvremeni kozmo

lozi često navode druge svemire izvan našega, dakle, one koje se danas ne može promatrati. Radi se o zanimljivim spekulacijama koje nisu nespojive sa zahtjevima fizikalnih teorija, a koje mogu motivirati nove istraživačke programe. No, za sada one spadaju, u pravom smislu riječi, u znanstvenu fantastiku.

Svemirski teleskop Hubble. Teleskop promjera dva metra, postavljen na stazi, koji je poslao veliki broj uzbudljivih slika svemira.

Svjetlosna godina. Put koji svjetlost prijeđe za godinu dana. Jedna svjetlosna godina mjeri oko deset tisuća milijarda kilometara.

Tanina masa. Astronomska promatranja pokazuju da zvijezde koje se mogu detektirati zbog njihovog svjetlosnog ili radiozračenja, predstavljaju samo oko 1 ukupne gustoće svemira. Ostatak, nazvan tamna masa, pokazuje se samo svojim gravitacijskim poljem. Ta tamna masa ima dva sastojka. Prvi je obična masa protoni, neutroni i elektroni. Drugi, koji čini oko 90 cjeline, još je potpuno nepoznate prirode. Da bismo izbjegli svaku zabunu, dodajmo da se ne radi ni o antimateriji ni, vjerojatno, o crnim jamama.

Teraformiranje. Modificiranje klimatskih uvjeta nekog planeta kako bi postao nastanjiv za čovjeka.

Titan. Najveći Saturnov mjesec. Ima vrlo osobitu atmosferu, sadrži mnogo dušika. Jedini je takav, uz Zemlju, u cijelom Sunčevom sustavu.

Ugljični dioksid. Molekula koja sadrži jedan atom ugljika i dva atoma kisika.

Ugljik. Vrlo osobit atom koji omogućuje mnoge kemijske spojeve. Kemija ugljika je vrlo bogata, a obuhvaća ono što zovemo organskom kemijom.

Ugovor o Mjesecu. Međunarodni sporazum stavljen pod pokroviteljstvo Ujedinjenih naroda koji određuje aktivnosti država na Mjesecu, na snagu je stupio 1984. godine. Kako je

imao malo praktične primjene nakon završetka rada Apolla oko 1970. godine, taj se ugovor ponovo vraća na dnevni red s projektima eksploatiranja Mjeseca u znanstvene svrhe projekt kratera Saha ili industrijske eksploatacija heli-ja-3.

Ugovor o vanjskome prostoru. Međunarodni sporazum, potpisan pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, koji određuje istraživanje i korištenje vanjskoga prostora, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela. Od 1967. godine države koje to žele potpisuju ovaj ugovor. Njegov je tekst ponovljen u Ugovoru i načelima o vanjskom prostoru, kojeg su Ujedinjeni narodi ponovo izdali 1999. Nastao zbog djelovanja

Apolla, taj ugovor upravlja danas također radom komercijalnih satelita na stazama oko Zemlje.

Vega. Najsjajnija zvijezda u zviježđu Lira. U našoj je blizini, okružena je hladnom prašinom koja oblikuje prsten, a otkrio ju je satelit IRAS.

Veliki prasak. Kozmološka teorija koju su priznali gotovo svi astrofizičari današnjice. Prema tom modelu svemir je u početku bio vrlo vruć, vrlo gust i vrlo svijetao. Prema teoriji Velikoga praska, svemir nije statičan. On je u evoluciji. Trenutno je u širenju i neprestano se hladi. Star je oko petnaest milijarda godina. Nitko ne zna što je "bilo" prije.

Veliki radioteleskop u Nancayu. Svečano ga je pustio u rad 1965. godine general de Gaulle u Sologne. Drugi radioteleskop na svijetu po veličini, sastavljen je od panoa dimenzija 40 metara na 200, okreće se oko vodoravne osi, a šalje radiovalove prema zakrivljenom reflektoru 35 puta 300 metara postavljenom nasuprot, koji ih koncentrira da bi stvorio radioslike.

Verry Large Array. Skup od dvadeset i sedam radiote-leskopa promjera po dvadeset i pet metara, koji se mogu premiještati na tri tračnice u obliku slova Y, ukupne dužine šezdeset kilometara. Prateći neko nebesko tijelo tijekom više sati, s raznih položaja, on omogućava, kombinacijom signala obrađenih preko računala, rekonstruiranje radioslike


kakvu bismo inače dobili teleskopom u jednom komadu promjera četrdeset kilometara.

Verry Large Telescope. Europski projekt, čija je realizacija u tijeku u Čileu. Sastoji se od četiriju teleskopa promjera osam metara, povezanih zajedno da bi simulirali teleskop promjera od više stotina metara.

Vodik. Najobilniji i najosnovniji element prirode. Sastoji se od jednog protona kojeg okružuje samo jedan elektron.

Zvijezda. Nebesko tijelo koje sjaji samo od sebe, zbog nuklearne energije koja se unutar nje oslobađa. Ispod neke određene mase, oko desetine mase Sunca, zvijezda ne može više sjajiti, ulazimo u područje tamnih zvijezda, smeđih patuljaka.

Zvijezda HD 209458. Zvijezda oko koje je 1999. godine otkriven planet na izravan i neizravan način istodobno. Izravan znači putem minipomrčine planeta koji prolazi ispred diska zvijezde.

jesmo li sami u svemiru

Documents

Transcript of jesmo li sami u svemiru