Ime autoraNaziv djela

knjiga 283.

izvršna urednica:Sandra Ukalović

Rade JarakJapanski dnevnik

izdavač: V.B.Z. d.o.o. 10010 Zagreb, Dračevička 12 tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418 e-mail: info@vbz.hr www.vbz.hr

za izdavača:Boško Zatezalo

za suizdavače:Mile Tomić V.B.Z. d.o.o., Beograd 11040 Beograd, Bulevar vojvode Mišića 17/III tel/fax: +381 11 3119 857 e-mail: office@vbz.rs

Željko CvijetinovićV.B.Z. d.o.o., Sarajevo71000 Sarajevo, Radnička 17tel: +387 33 717 175, fax: +387 33 716 176e-mail: info@vbz.ba

urednik knjige:Marko Pogačar

lektura i korektura:Irena Španić

grafička priprema:V.B.Z. studio, Zagreb

tisak:Naziv tiskare, grad, godina

RadeJarakJapanski dnevnikNihon Nikki

2010.

knjiga 283.

copyright © 2010. Rade JarakAll rights reserved.

Copyright © 2010. za hrvatsko, bosansko i srpsko izdanje:V.B.Z. d.o.o.Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ?????.

ISBN: 978-953-304-201-5

CIP — Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, SarajevoCOBISS.BH-ID ?????

ISBN: 978-9958-???-??-?

CIP — Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, БеоградCOBISS.SR-ID ???

ISBN: 978-86-???-???-?

»Štakor zamakne za ugao, vidio mu se samo rep kako nestaje«

Franz Kafka, Dnevnik

sadržaj:

9 Kolovoz 2009.

Kafkin san

25 Rujan

Blizu šume

71 Listopad

Mishima kompleks

85 Studeni

Zimski dvorac

105 Prosinac

Crna podmornica

125 Siječanj 2010.

Kuhinja

8

9

Kolovoz 2009.

Kafkin san

»I tako je to bilo…«George Orwell, Nitko i ništa u Parizu i Londonu

10

11

27. kolovoza, Tokio, prvi dan, 17.15hU avionu, izuzetno udobno. Djevojka iz Koreje isprva je sjedila do mene, bio sam se jako obradovao. Ali odmah se premjestila. U Parizu, u zračnoj luci Charles de Gaulle, čekao sam dva sata na ukrcaj za Tokio. Pušio sam u nekakvom stakleniku i popio neko trpko crno vino, gledao sam Japance i Japanke kako se okupljaju oko našeg izlaza i bio sretan.

Iznimno zanimljiva ruta – preko Belgije, Nizozemske, Njemačke, Danske, Skageraka, Švedske, Baltika, Helsinkija, Bijelog mora, na Novu Zemlju – oduvijek sam želio napisati roman koji se događa na Novoj Zemlji – Rusi rade pokuse i u tajnim bunkerima, mediji ulaze u tuđe snove; niz tuđih snova, niz nadrealnih scena i ambijenata. Korejku su pozvali članovi posade, otišla je javiti se i vratila se ljuta – Francuzi su krivo izgovorili njezino ime – mogu zamisliti kako mi Europljani krivo izgovaramo korejska i kineska imena, s japanskima je nešto lakše, njihov izgovor bliži je našemu. Potom ušće Oba u Karsko more, vidio sam poluotok uz ušće – jer su se oblaci bili razišli, golema ravnica prošarana zmijolikim rijekama, močvarama, zatim ušće Jeniseja i glasovit, po zlu glasovit Norilsk, iz romana Karla Štajnera, Norilsk – Dudinka pruga smrti. Na Jeniseju uspio sam vidjeti jedno svjetlo na obali, jedino svjetlo u čitavom Sibiru, vidjelo se dugo, dugo, na desetke kilometara dalje. Zatim nizovi planina, pa Tunguzija (i misteriozna tunguška eksplozija), a potom smo iz kratkog dana uletjeli u kratku noć, vrlo zbunjujuće, avion je

12

letio možda dvanaest sati. Poletjeli smo u 11 sati ujutro iz Pariza, u tih dvanaest sati doživjeli smo kratki dan iznad Europe i zapad-nog Sibira, zatim kratku noć iznad središnjeg i istočnog Sibira, proletjeli smo blizu Ulan Udea na mongolskoj granici da bismo zatim nadletjeli rijeke Amur i Zayu (ovdje se moram prisjetiti stripa Corta Maltesea U Sibiru, kao i Fadejevljeve novele Poraz) te preko Habarovska izbili na Japansko more. Tu smo opet izašli iz noći i svanuo je drugi dan u posljednjih dvanaest sati. Avion je jurio suprotno od vremena, kratio je vrijeme brzinom od 900 kilometara na sat, potvrđujući tako teoriju relativnosti. Shvatio sam da kada hodam od centra Zagreba prema Dubravi, i onda vjerojatno skraćujem svoj život, ali razlike su toliko male da se ne primijete. U jednom su se trenutku iznad Tokija oblaci razišli i mogao sam vidjeti japansku pacifičku obalu, valove i pjenu. Bio sam sretan. Dakle, to je Japan, konačno. Taj prvi pogled kroz avionski prozor iznad Narite, usjekao mi se u sjećanje: valovi udaraju o pješčanu obalu i lukobrane, na kopnu se vide dugačke zgrade, vjerojatno tvornice ili skladišta, okolo obrađena polja.

Tokio je nevjerojatan, ne mogu ga opisati, to je nemoguće, centar je nalik jedino New Yorku – ali i to je pogrešna usporedba. Impresivno je velik, na primjer od zračne luke Narita do centra Tokija sedamdeset je kilometara skoro neprekinutih naselja, ali naselja nisu kao kod nas, tu jednostavno leži kuća na kući, zgrada na zgradi. U Tokiju u kvartu Todoroki, s niskim kućama, suptropska klima, cvrčci – »semi« na japanskom – neprekidno i iritantno cvrče, veći su od naših, glasniji, zvuče kao neki električni instrumenti. Todoroki nakićen kao božićno drvce, pun reklama i natpisa na malim dućanima, okomitih zastava. Nevjerojatno zanimljivo, neopisivo. Leptiri veliki kao ptice lete naokolo, ogromni crni gavran sletio nam je u dvorište. Ne mogu se razbuditi, osjećam sinuse prvi put nakon deset godina. Nijednoj biljci ne znam ime. Cure su prekrasne, u školskim uniformama, polugole – jedna nosi kaubojske čizme – sve odreda nose neutralne boje. Ne znam nikakve sheme, moram biti sa svojom domaćicom gospođom

13

Sumiko, red je. Sve u Todorokiju je neopisivo, pri – pri – pri – i sada vrišti neki cvrčak pokraj mene. Kuća na kući, ali ljudi ostav-ljaju slobodno stvari ispred, ostavljaju otvorena vrata. Japanke nose male kišobrane (bijele, sive i crne) da ih štite od sunca, nose i duboke rukavice do lakta, bijele ili mrežaste, sve me podsjeća na jedan veliki sprovod usred pospanog i vrućeg dana, melankoličan sam. Tokio je ogroman, konfuzan, nespoznatljiv. Izdizajniran i sređen. U isto vrijeme prljav i prirodan. Ne usuđujem se nikuda maknuti, nemam mobitel, nemam kompjuter, nemam love, sve najljepše stvari su besplatne. Prepoznajem jedino bambus, nijednu drugu biljku. Ulice nemaju imena, a sve su iste, ne razumijem njihove sheme koje crtaju umjesto adresa, ne znam gdje je sjever, a gdje jug, možda jedino generalno, najgeneralnije, nisam više siguran ni gdje se Sunce točno nalazi. Na svim kućama mnogo je otvorenih instalacija, klima-uređaja, razvodnih kutija, kabela, plinskih boca. Pada mrak, sad sjedim u vrtu gospođe Sumiko Ando i oblijeću me krupni komarci, melankoličan sam. Danas, kad smo se vraćali iz hrama Kuhon Butsu u Todorokiju, predložio sam gospođi Ando da dovedem djecu na nekoliko dana u Nishi Aizu. Mrači se već u pola sedam, ako sam uopće dobro namjestio sat. Moram biti strpljiv, bolje da nemam love nego da bauljam po Shinjukuu ili Ginzi tražeći barove, potrošio bih tko zna koliko. U mraku, iz grma pokraj klima-uređaja izlazi neko biće, ja sam bos i ne vidim dobro što je to. Štakor? Ne, žaba.

28. kolovoza, Tokio, Todoroki, jutroNa Novoj zemlji Rusi su izveli niz hidrogenskih pokusa, ondje je eksplodiralo nekoliko bombi, i zbilja, iz donjeg sloja naoblake uzdigao se jedan oblak sasvim nalik atomskoj gljivi, vidio sam to jasno iz aviona.

Poslijepodne, Tokio, TodorokiTotalno ću poludjeti u ovom Japanu. Prvo, prate me dvije fine, starije gospođe, gospođa Ando i gospođa Kanahara, po izuzetno

14

kompliciranom sistemu tokijskog gradskog prijevoza. Danas smo išli na stanicu Ebisu, tako se nekako zove, i imali smo čak tri presjedanja, nadzemna, podzemna, itd. Unutra sve zgodni komadi, a ja s dvije starije, hm, gospođe. Osjećao sam se pomalo kao kreten kojega vode za ruku. Ali to je tek početak mojih muka. Japanke su vrlo zgodne, imaju izuzetno glatku kožu, vrlo glatku u odnosu na Europljane, ali sve nose neku kombinaciju crnog i bijelog. To je nekakva moda u Tokiju, da pošiziš, budući da ja imam sve crne i bijele majice, ispada da se furam na njihovu modu. Ali to je ništa prema ovome – napisao sam u Švicarskoj novelu Sutra, s kojom sam vrlo zadovoljan i sad je ne mogu prepisati u kompjuter, jer kompjutergđe Ando stalno mijenja europska u japanska slova, skoro sam dobio slom živaca. Ako u Nishi Aizu ne bude normalnog kompa, ja sam mrtav čovjek. Osim toga, sumnjam da će lova biti manja nego što sam očekivao, kad platim alimentaciju, ostat ću na 100 eura, a sa 100 eura mjesečno, ja sam u Japanu mrtav čovjek, hodajući kostur. Vidjet ćemo sutra. Morat ću zvati naše veleposlanstvo da mi pomognu s kompom, da mi nađu neki europski s latiničnim slovima. Ali kako da zovem kad nemam mobitel. »Geijin« (stranac) u Japanu ne može kupiti mobitel. Dobro, ja mogu jer imam vizu na godinu dana, ali procedura je vrlo komplicirana, treba, na primjer, otvoriti račun u banci. Ljubazna službenica veleposlanstva kaže mi da nije problem ako se izgubim u Tokiju, ljudi će mi sve reći. Ona sigurno nikad nije bila u Todorokiju, koji je dio Tokija, ulice su kao sporedne ulice na Trešnjevki, još manje i uže, s jedno milijun svjetlećih reklama, a nigdje kafića, i u tom kvartu živi jedno pola milijuna stanovnika. Dakle, pet puta je veći od Trešnjevke, a ulice, sve u rasteru, nemaju imena, kuće nemaju brojeva, totalni kaos. Osim toga, ne znam na kojemu bi mi to jeziku prolaznici objasnili put kući.

Ne samo to, bez kompjutera, mobitela i novca ja nisam mrtav čovjek, nego sam izuzetno lud čovjek, opasan po okolinu. Tridesetog idem u Nishi Aizu, ‘ajde da se strpim do tada pa da vidim kako je ondje.

15

U Japanu se, što se tiče tehnike, može pronaći sve. Ima jedna ulica gdje prodaju samo rabljena računala, ali tko će je naći. Tokio ima oko trinaest milijuna stanovnika, a u tehniku se kuži možda sto tisuća, dakle dvanaest milijuna i devetsto tisuća o tome nema pojma. Kako naći one koji se kuže a natucaju engleski? Sto posto sam izgubljen u prijevodu.

Unatoč svemu, obožavam Japan, izdržat ću. Najduže što mogu.

Danas smo ručali u Todorokiju, zbog dijete jeo sam samo juhu od tikve, prekrasna otrovno žuta juha, gospođa Kanahara i gospođa Ando jele su juhe od kukuruza. Vidio sam zgodnog komada u brzom vlaku, a ja s dvije babe, uh.

Više bih volio da sam sa svojom Angelom, crnkinjom s His-panole koja je radila kao prostitutka u Zurichu, nego u ovoj ludoj zemlji. Osjećam, ipak, da ova zemlja ima potencijala. Ne mogu sve dobiti odmah. Moram čekati.

Na prvi pogled. Zašto su ljudi u Japanu tako skrušeni, povu-čeni, liče pomalo na robote? Zato što ih ima jako puno, pa tu je doslovno kuća na kući, stan na stanu, dućan na dućanu, kao da ste na nekom drugom planetu, u Moebiusovu stripu. Stoga moraju biti obzirni, jer bi se inače međusobno poubijali.

Naslikat ću jednu sliku u Nishi Aizu za moju Angelu, jednu za moju kćerku Ozanu. To će biti prve dvije slike. Novelu o Angeli, Sutra, moram što prije prepisati da je stignu objaviti u Europskom glasniku.

Jednostavno, ipak ne mogu odoljeti tolikoj artificijelnosti, tolikom kiču i dizajnu u isto vrijeme, to je ipak svijet za mene. Takav je Japan.

Poslijepodne, 18hJapan, to je najljepša zemlja na svijetu u kojoj ja, bojim se, neću moći ostati, jer ništa ne mogu pročitati. Na primjer, od Todorokija da dođete do Ginze trebaju vam četiri presjedanja. Kod ulaska u terminal

16

postoji nekoliko automata za karte – za podzemnu, za nadzemnu, tko zna za što sve ne, a sve piše na japanskom. U koji automat trebam ubaciti lovu? Pa japanski se uči, čitanje posebno, bar pet godina. Ja sam ovdje potpuni analfabet, nevjerojatno iskustvo za pisca.

Jasno je da su moja osjećaji podijeljeni. Vidjet ćemo sutra. Osobito kada bude riječ o lovi, jer ne mogu preživjeti sa sto eura mjesečno. Ovdje noć pada rano, oko 18.30 sati.

Noć, 21hNa postaji metroa Ebisu, na izlazu, strop je toliko nizak da sam morao sagibati glavu da ne zapnem o neku cijev, strujni kabel, betonski istak, ili nešto slično. To Japancima nije smetalo, ali meni jest. Iako sam za Hrvatsku tek malo iznad prosjeka, oko metar i devedeset, ovdje sam često najviši, što je ponekad neu-godno (Big in Japan).

Međutim, ovdje moja visina nije toliko bitna, zapravo me oduševilo što je strop postaje metroa Ebisu toliko nizak, kao u nekoj Kafkinoj fantaziji.

Očito je da će se nešto s mojim načinom života promijeniti. Nema više djevojaka, provoda, cuge, alternative. Slijedi nekakav period odricanja. Japan. Hoću li izdržati?

Dobro, a gejše? Pitat će netko. Čovječe, što ne potražiš gejše? Ali ja sam ovdje tek tri dana i nemam love ni mobitel, a nije Tokio selo pa da ga propješačim za pola sata ili sat. Tko uopće zna gdje su cure? Osim toga, ovdje sam s dvije fine gospođe i dobrom mladom djevojkom iz Bugarske. Eto, spomenuo sam i Bugarku Juliju. O njoj nešto kasnije. Ali, nakon vremena razvrata dolazi vrijeme isposništva. Spreman sam na to. Moram se strpjeti u ovoj zemlji fraza, moram i sam postati fraza.

Michaux je napisao knjigu Barbarin u Aziji, a ja bih mogao napisati Analfabet u Aziji.

Nije Tokio selo da ga prepješačim za pola sata, Tokio je selo od 13 milijuna seljaka koji se silno trude da postanu građani. Taj trud je ono što me veseli i raduje. Imaju nekakve rezultate.

17

Ovaj grad moguće je opisati ovako: on ne postoji, sanjao ga je Kafka u svojoj noćnoj mori. Negdje se, igrom nevjerojatnog slučaja, materijalizirao. U nekom paralelnom univerzumu. Ali taj rezultat nije vidljiv u pojedinačnoj pojavnosti, nego tek u cjelini. Tokio je košnica.

29. kolovoza, Tokio, ponoćKako opisati Tokio u samo jednoj rečenici? Našao sam rješenje. Zamislite taj grad koji je Kafka sanjao; grad s trinaest milijuna stanovnika, a sa širom okolicom vjerojatno više od dvadeset milijuna, zamislite ga. E, to što je on sanjao materijaliziralo se u Tokiju. To je Tokio. Kafkin san.

Mješavina kiča, dizajna, mazohizma i užitka. Čista kata-stro fa.

Tri sata u noći. Muči me melankolija i pušim u vrtu, ljuštim sve piće iz frižidera, konačno je malo hladnije, ogromni gavra-novi kljuna dugog desetak centimetara tuku se i grakću negdje na ulici.

Japanci su ljubazni zato što su do smrti isprepadani.

Homesick blues bez kraja i konca.

Jutro, 11h, TokioJako je vruće.

Will you go to Jiyugaoka station (Džugaoka) at four o’clock? – pitala me jučer gospođa Ando. – Apsolutly no – odgovorio sam. Jutros sam išao do »magazina« kako kaže Julija Janerova (»magazin« – trgovina na bugarskom) i skoro sam se izgubio. Imam još jedan opis Tokija. Sigurno znate one montažne kuće u Americi s velikom tratinom i vrtom, znate ih barem iz filmova. E sad zamislite da je na prostoru tih dviju kuća stisnuto desetak istih takvih kuća, samo proporcionalno smanjenih. Od umjetnih materijala, s vrtovima od dva kvadrata – to je Tokio. I tako na desetke kilometara, uske ulice, zbijene kuće. Zbog nedostatka

18

prostora instalacije i cijevi često su ostavljene na fasadi pa neke kuće nalikuju malo većim trafostanicama. Ljudi žive u trafosta-nicama, imam taj dojam.

Imao sam grozne noćne more obje noći, kakve nikada u životu nisam imao, ne mogu ih ovdje navoditi, nemam snage da ih prenesem, možda poslije, a tiču se živih ljudi. (Možda su te more samo posljedica ogromne udaljenosti od mog poznatog svijeta, kada i tijelo, ne samo svijest i podsvijest, osjeća daljinu, promjenu.)

Danas mi je »dan D«, moram pregovarati o novcima, za tako male pare neću ostati ovdje ni u ludilu godinu dana.

Naravno, u centru su Tokija velike zgrade od sto katova, hipermoderna arhitektura. Čekam Sumiko i promatram jednu crnu bogomoljku u vrtu. U borbenom je položaju, nogu kao u pauka, tijelo joj je tanki štapić, a glava na vrhu štapića kao u robota – klona iz Ratova zvijezda – vjerojatno su od bogomoljke preuzeli dizajn. Kad ispruži prednje krakove, koji pomalo nalikuju rakovim kliještima, kad ih sasvim ispruži, jednako su dugi kao i stražnje noge. Pokušava se popeti na klima-uređaj.

Julija sluša neku španjolsku ili karipsku glazbu. To me pod-sjeća na Angelu, kreolku s Dominikane. Sve je u bedu. Grožđe na stolu je »kinčarica«, ista vrsta kao na staroj taraci moje tetke, taraci iz mog djetinjstva.

Mrzim Japan. Baudelaire je napisao Jadna Belgija, a ja ću Jadni Japan.

Tokio, 22h, noćJapan, to je prije svega vlaga.

Vlaga. Vrućina i vlaga, znoj mi izbija posvuda na tijelu. Znoj na koži.

Ne mogu disati. Sinusi su mi začepljeni.

Unatoč svemu, Japanke su iznimno lijepe žene. To su najme-lankoličnije žene na svijetu. Ta nevjerojatno glatka, porculanska

19

koža, to nevjerojatno bljedilo, te tužne oči koje uvijek skreću pogled u pod, ka tlu. Strahovita je melankolija i nježnost tih žena. Osim toga, vrlo im je teško procijeniti godine. Žena od pedeset i pet izgleda kao da ima trideset i pet ili četrdeset. Polako se navikavam na tu ambivalentnost.

S druge strane, iako tako možda izgleda na prvi pogled, njihova ženstvenost nipošto nije sasvim potisnuta. Ona postoji i ponekad vrlo jasno izbija na vidjelo. Svjesne su toga. O tome će, nadam se, još biti govora.

I ta Chicaco, s kojom sam večeras razgovarao, vrlo krhka, izuzetno tihog i muzikalnog glasa, kad mi je rekla da ima sina od trideset godina, nisam mogao vjerovati. Da je Europljanka, dao bih joj maksimalno četrdeset godina, ali za Japanku, to je više od pedeset.

Nakon žestokih noćnih provoda s curama s Kariba i iz Afrike, Kenije i Gane, Japanci su tu da me vrate u normalu. Prokleti Ja -panci i njihov osjećaj reda, to jest krivnje.

Sutra idem u Nishi Aizu sa Shinjukua. Sutra konačno sloboda, ove će me babe prestati daviti, nadam se. Sloboda, ali bez love.

Ta nježna koža kojoj ne možete odrediti godine, glatka i skoro bez znoja, te velike tamne oči koje uvijek poniru, ta kosa crna kao gavranovo perje, ta tuga koja izbija iz svakog pokreta, svake geste, to su japanske žene, najčudnije na svijetu. Vrsta enigme, moram priznati. Kao stalna pospanost.

Muškarci su im kao i svi ostali muškarci, uglavnom dosadni.

Danas sam našao na ulici gavranovo pero i uzeo ga. Gavran je u Tokiju domaća životinja, bar u Todorokiju. »Garvan« – kaže Bugarka.

(Bilješka, 1. veljače 2010.)

Krivo sam napisao, ispada da te ptice nisu gavranovi, nego vrane. Vrlo ih je teško razlikovati. Svejedno, iako sam krivo napisao, ne želim mijenjati.)

20

30. kolovoza, Tokio, 1h, noćSueno con los angelitos! – rekla mi je Julija noćas španjolski pozdrav za laku noć. Tako ću završiti novelu o Angeli, laku noć, Angela, spavaj s anđelima!

Samo da se dokopam normalnog kompjutera. Ova nesposobna ekipa Japanaca s kojom sam se povezao apsolutno nije u stanju pomoći mi da pronađem neki s europskim softverom. Ali zato se prave iznimno važni.

Ujutro će neki crni gavran sletjeti na trafostanicu u Todorokiju – ili je to možda nečija kuća, ili dječji vrtić – i kriknuti: graaa, graaa.

A mi ćemo otići u Nishi Aizu.Shvatio sam večeras da s ovom ekipom džibera s kojom sam

se povezao ništa neću napraviti. Ali dobro. Trpim.Samo da mi netko pokaže gdje su barovi u gradu, samo pokaže,

jer ih ne mogu naći u ovoj milijunskoj košnici, a kako da presje-dam po podzemnoj, pa za to treba petodnevni tečaj intenzivnog štrebanja. Samo da uđem u barove u Ginzi ili Shinjukuu, odmah bih našao art dealera ili trgovca umjetninama – to ovi džiberi nikad neće shvatiti i neće shvatiti kolika sam klasa za njih.

Međutim, trpim. Ispaštam. Mazohist sam. Puštam ih da se razmašu. Što će mi pravi menadžer? Želim upoznati Japan. Ja u Ginzi ne bih našao menadžera, ali bih našao prijatelja, možda. Ženu, vrlo vjerojatno. Ali sad je drukčija situacija. Premda se osjećam frustrirano kao Mishima u New Yorku, nije me briga. Treba i to proći.

A ima tu zanimljivih ljudi. Eto ta Chicaco, ili se tako nekako zove, uvijek joj zaboravim ime, nježna, povučena, tiha, melodioznog glasa, tipična Japanka, a ovi joj džiberi sole pamet i glume trgovce umjetninama, a vjerojatno sišu lovu od tog grada u planinama. O Japane, kako si proziran.

Pa svi oni zajedno da žive još po deset života neće napraviti u umjetnosti ono što sam napravio ja. Dobro, nisam nešto previše ponosan na svoja dostignuća, uvijek može bolje, ali gdje su tek oni? Nigdje. A glume veličine. O, Japane.

21

Dobro, Sumiko nije loša, tako je stara a energična. A mala, ne može dohvatiti ormare u kuhinji, penje se na elemente, hoda po sudoperu i radnoj plohi i onda otvara ormare.

Ta njihova galerija u Todorokiju, pa komu oni sole pamet. Pa tu neće doći nitko živ. A nama pričaju o karijeri u Japanu i krešu nam proračun. Svode nas na prosjački štap. Pa komu oni to pričaju. Pa nisam ja budala. Vidio sam više galerija nego svi oni u životu. O knjigama da ne govorimo.

Sueno con los angelitos, mi Angela!Sutra će jedan crni gavran oštrog kljuna sletjeti na trafosta-

nicu (koja je, možda, nečija kuća) i na temperaturi od trideset stupnjeva Celzijevih, pri vlagi od osamdeset posto, kriknuti: GRAA, GRAA.

Sutra: putovanje autobusom kroz Japan.

Četvrto jutro u Tokiju, prije polaska u Nishi AizuKonačno malo naoblake. Opet negdje grakću gavrani. Beba u susjedstvu cendra.

Opet sam imao sulude snove, kao da imam obračun sa samim sobom, već tri noći u Tokiju. Hoće li se takvi snovi nastaviti i u Nishi Aizu? Danas su opći izbori u Japanu.

Zvuk nekog prastarog bluesa, glas neke stare crnkinje, na snimci koja pucketa, miješa se s krikovima ptičurina.

Odjednom, oko osam i trideset ujutro, neki je smireni ženski glas s iznimno moćnog razglasa počeo nešto govoriti. Zvučalo je prilično neugodno, bar meni, dok je taj glas, iako smiren, odzvanjao pospanim kvartom. Valjda zbog izbora. Možda otvaraju birališta ili nešto slično. (Kasnije, Sumiko mi je rekla da je to bio poziv na izbore, jer u Japanu vrlo mali postotak ljudi izlazi na birališta.)

Jutros ima malo vjetra, valjda s Pacifika. Donese i koju kap kiše. Žao mi je što nisam vidio Pacifik izbliza. Osim iz aviona.

22

Večer Nishi Aizu. Otišli smo danas iz Tokija, koji je sigurno jedan od najljepših gradova svijeta. Najljepših i najvećih. Ali je nekako mrtav, uza sve furke i sve melankolične djevojke u podzemnoj i nadzemnoj željeznici, unatoč šarenilu postaja Shinjuku, Shibuye i Ginze. Ali nije za to kriv Tokio, koliko čitav svijet koji više ne može izmisliti ništa novo.

S druge strane, Nishi Aizu posebna je priča. Ali ne mogu večeras o tome, previše sam umoran, pisat ću sutra. Ima dana. Bit će vremena. Ovo ovdje je vrsta Atosa, samostana na koji sam osuđen.

22.30hVečeras sam preumoran da pišem o ovom nevjerojatnom čudu u koje sam došao. A i nemoguće ga je opisati za samo jednu večer. Trebat će mi bar nekoliko dana. Ipak, tu se neće događati ništa posebno, odmah je jasno. Zatvorio sam se u svoju sobu i mislio o slikarstvu. Trebam napraviti dvije, tri slike. Odlučio sam se nakon razmišljanja za tri teme, tri slike.

Jedna će biti portret pisca. Napravio sam već dvije takve slike, koje su dosta uspjele, jedna je portret Danila Kiša, a druga Thomasa Bernharda; ali ih nisam tako nazvao, to je samo za mene intimno, nego sam ih nazvao Portret pisca I, i Portret pisca II. Sad sam se odlučio za Kafku kao trećeg, to će biti, zapravo, Portret pisca III. Iskoristit ću jedan crni gumb koji još iz Zagreba potežem po džepu za jedno oko, a zahrđali ključ koji sam podigao s asfalta u Kopenhagenu za drugo, s tim da ću donji dio ključa premazati nekakvom sivom, tako da Kafkin pogled ostane širom razrogačen. Tu će mi pomoći i iskustvo koje sam dobio radeći s Karakašem brze portrete pisaca u jednom zagrebačkom kafiću. Ja sam Kafku nacrtao na plaži, zamislio sam da je to Baltik tisuću devetsto četrnaeste, točno na onaj dan kad je počeo Prvi svjetski rat; a Karakaš ga je prikazao demonskije, ne tako začuđujuće naivno kao ja, stavio sam njegov crtež na korice novog broja Knjigomata. Druga će slika biti portret

23

tokijske djevojke, slučajno sam u Todorokiju na asfaltu pronašao nevjerojatno ekspresivan dječji crtež koji prikazuje neku djevojčicu, izuzetno egzistencijalistički, skoro mučno, s nizom crnih poteza koji tvore gustu kosu i s koncentričnim krugovima umjesto očiju. Taj ću crtež kombinirati s perom gavrana, zamolit ću Bugarku da ušije pero u sliku, vidio sam je kako nešto šije, prekjučer. To sam gavranovo pero, crno kako samo gavranovo pero može biti, pokupio s ulice kad sam se vraćao s postaje Jiyugaoka, a simbolizira crno-bijele boje Tokija, crne čarape, dokoljenice djevojaka, crne veste, karirani sivi tvid, svu tu odjeću u kontrastu s njihovom nježnom puti i, naravno, njihovu crnu kosu i oči. S tom će slikom biti muke, ali valjda ću uspjeti. Treća slika bit će posvećena S., mojoj dragoj prijateljici, i na njoj će biti nešto plave, možda ubacim i omot od nekih cigareta koje mi je donijela s Madagaskara. Na omotu piše nešto kao: Za prodaju na Madagaskaru. Piše na francuskom, naravno. Uz to, S. mi se još nije javila mailom, a ja nemam snage da ikomu pišem. Moram se večeras koncentrirati da se javim Ivani i kažem joj da pozdravi djecu.

31. kolovoza, ponedjeljak, 6.30h, jutroŠuma se spušta sve do stare napuštene škole. Iza škole na malom zaravljenom igralištu od crne šljake, igralištu za baseball, raste šumarak bambusa, a okolo neki visoki i mračni crni borovi. Šuma je u ovo doba godine puna malih otrovnih zmija (bar su nam tako rekli) i teško prohodna, puna je divljih pčela, kao i jedne vrste majmuna. Prava Azija, nema što.

Ujutro se izmaglica spušta i plazi po toj gustoj šumi. Iz tanke koprene magle izviru vrhovi stabala, oštri vrhovi borova i kupolasti vrhovi nekog drugog drveća, oblikom krošnje nalik na mediteranske pinije. Prilično je svježe ovdje, ovo je sjeverni dio otoka Honshu, pokrajina Fukushima, smještena u srcu sje-vernog Japana. Glavni grad pokrajine, ili bar ovog dijela, Aizu Wakamatsu, nalikuje Fairbanksu na Aljasci. Zimi je ovdje metar, dva snijega. Život na sjeveru.

24

Klinci dolaze u školu, to je nova zgrada odmah pokraj stare, ispred je otvoreni bazen, nevjerojatno. Sedam je sati. Ti japanski klinci podsjetili su me na moju djecu. Neću ovdje izdržati ni mjesec dana. Već je sada prehladno za kratke rukave.

PoslijepodneJapanci nisu normalni. Sada potpuno razumijem knjigu Strah i trepet Amelie Nothomb. Oni čitav život umiru od straha da ne sklope neki loš posao, da ih netko ne prevari, posljedica čega je tisuću restrikcija, izraženi alter ego i naravno, muljaža.

Ipak, njihov je dizajn fantastičan. Oni kao da žive u američkim pedesetima ili ranim šezdesetima. Počevši od mini suknji, doko-ljenki, odijela pa sve do dizajna automobila i stanova. Automobili u Japanu staromodnije izgledaju od onih koje Japanci proizvode za Europu. Takav im je ukus.

Pate od stotinu formalnosti. Kad ulazim u staru školu, moram obuti neke šlape nevjerojatne plavozelene kričave boje; kad idem u zahod, moram skinuti te šlape i obuti drvene nanule. Majko moja, ludih ljudi. Do jučer sam se zabavljao s curama iz Kenije, a sad ovisim o hirovima ovih luđaka. Hoshi jutros makinalno popravlja smjer mojih šlapa, jer ne stoje vodoravno u odnosu na hodnik. Jada ti tvoga!

Pušiti smijem samo u šumetini iza škole, čak ne ni ispred škole. Možete zamisliti kako to izgleda noću! Majmuni, zmije, šuma.

25

Rujan

Blizu šume

»Šumo, mračna li si. U tebi sjekira«Osip Mandeljštam, Voronješke bilježnice

»A gdje su komadi?«Walter Benjamin, Moskovski dnevnik

26

27

rujanJutarnja meditacija na terenu za baseball.

(Ako se ovo uopće može nazvati meditacijom.)

Ako niste vidjeli Tokio, zapravo i ne znate što je grad u današ-njoj civilizaciji. Tako je lijep i ružan u isto vrijeme. Tih temeljnih trinaest milijuna. Kafkina noćna mora. Točno tako: Kafka ga je sanjao i grad se materijalizirao u najsitnijem detalju. To je Fritz Langov Megalopolis, Kusturičin Underground.

Ondje sam, nažalost, bio samo četiri dana. A u Japanu se isplati biti samo u velikim gradovima, osobito u Tokiju. Jer Japan je istovremeno jedno od najkonzervativnijih i najluđih društava na svijetu (nipošto otvoreno liberalnih). Dakle, kao opoziciju kon-zervativnosti postavljam ludost (u nedostatku boljeg izraza).

Otišli smo zatim u Fukushimu. Pokrajinu sličnu našoj Lici. U najzabačenije moguće mjesto na svijetu, u Nishi Aizu (Zapadni Aizu), zaselak Shingo, naselje Kunugiyama, u brdima, gdje postoji jedna šezdeset godina stara napuštena škola, čitava izrezbarena u drvu. Ogromna. U šumi. Podigli su je seljaci, nedugo nakon rata, za svoju djecu.

Ako je Tokio Kafkino snoviđenje, onda je ova škola u Shingu dizajnirana potpuno prema standardima Stephena Kinga. Kad sam jučer rekao da ću se vratiti nakon mjesec dana, mlada se Bugarka živa prestravila. Boji se da ne ostane sama. I potpuno je razumijem. Mjesto je kao stvoreno za radnju nekog horor-filma. Iako sam siguran da se ovdje nikad ništa ne događa, niti će se dogoditi.

28

Eh, da sam bar u donjem naselju koje se zove Nozawa. I gdje postoji nekoliko supermarketa u kojima možete popiti kavu iz automata i sjediti pod nekakvim krovom na izrezbarenim balvanima i pušiti. To je nešto kao kafić. Ali je bar nešto. Indijanci – pardon Japanci – ovdje nisu čuli za kafiće. U našem zaseoku ima samo jedna mala trgovina, bez rasvjete, valjda zbog štednje i u njoj radi jedan invalid, tako mali da kad sjedne u kolica, noge mu jedva prelaze preko sjedala. Živi horor. Škola ima na tisuće kvadrata, na dva je kata i u njoj smo samo ja i Julia Janerova. Svatko na svom kraju hodnika, koji je dug, barem sedamdeset metara.

Ah, Nozawa, da sam bar dolje. Ah, Tokio!

Stvari su u školi ostale iste kao prije šest godina kad je zatvo-rena, sve su konzervirali ti dosadni Japanci. Puna je svakakvih nastavnih artefakata, na primjer ima jedna šivaća mašina, nešto modernija, ali bez plastičnog oklopa, vidi se njezina vrlo zamršena mehanička unutrašnjost, nalik nekom gradu robota, ili gradu budućnosti iz Moebiusovih fantazija. Mogao bih pola sata stajati ispred nje i gledati je (kao Japanci pred rascvalom trešnjom). Zamolit ću Bugarku da je slika, jer ja nemam fotoaparat. Japanci nam daju premalo novaca – to jest još nam ništa nisu dali – pa nisam mogao ni kupiti fotić.

Jučer smo bili u »gradskim« uredima i morao sam iz svog džepa platiti 600 jena za dvije fotografije, eto kako su škrti domaćini. A birokraciju obožavaju. Bez birokracije Japanci bi bili potpuno izgubljeni.

(Bilješka: iza škole zapravo nije teren za baseball, poslije sam doznao, nego puno manji teren za gateball, igru koju uglavnom igraju starčići i bakice, zajedno.)

10hDanas nije došla pedesetogodišnja Hoshi nego druga, puno mlađa cura. Konačno netko mlađi. Hoshi se trudila da mi pomogne,

29

priznajem, ali bilo nam je suđeno da se posvađamo. Jučer u Nozawi pozvao sam je na kavu, pod indijanski – pardon japanski – krov pokraj supermarketa, pravila se da ne čuje. Kad sam lijepo sebi uzeo kavu iz automata na parkingu – eto, to je naš kafić u koji smijemo jednom tjedno – čekala je kraj auta i opet se pravila da ne razumije. Jadna Julija, milo dijete, nije se usudila doći za mnom – kuda će; u Japanu je, Bogu iza nogu, ništa ne zna pročitati, nitko ne zna engleski, nema love, mobitela. Potom sam ležerno pitao Hoshi da me odveze do neke prodavaonice vina. Rekla je da ona nije naš »driver«, ali ipak me odvezla. To me pogodilo. Pa tu smo tek prvi dan, ne poznajemo gradić, nemam pojma gdje se što može kupiti – i zamjerio sam joj. Ipak, možda je imala neke svoje razloge. Ali ja to njoj nikad ne bih napravio u Hrvatskoj. S druge strane, Hoshi tu jedina govori engleski, shit.

Studirao sam poslije s Bugarkom red vožnje lokalnog auto-busa, ali ništa nismo mogli shvatiti. Ne znamo ni kako se zove naša postaja.

Jučer je cijeli dan padala kiša i činilo se kao da je odjednom počela jesen. Od plus trideset u Tokiju, došli smo na samo devet-naest stupnjeva u Fukushimi. Naglo je počelo otpadati lišće, a ja sam se prehladio. Morao sam se zamotati u deku noćas, a jutros okupati u vrućoj vodi. Imam osjećaj da su te cure tu samo da nas kontroliraju. Stari sam paranoik. Ali Japanci su takvi.

Kao što je klimatska razlika velika, takva je i razlika u am bijentu. Tokio – najveći moderni megalopolis (uz New York, Mexico City, Šangaj, Bombay, Moskvu, London i Pariz) i ovamo Fukushima, zabit kakve nema na daleko, Život na sjeveru je raj za ovo. Pa ondje bar postoji kafić. Neka vrsta socijalnog druženja. Japanci nisu ni čuli za to.

Čim je stala kišurina, odmah nadire nekakva vrućina. Bolje i to prije nego nas zametu snjegovi. Moram brisati odavde prije snijega. Bugarki sam rekao da im kaže da je dobila neki super posao u Bugarskoj koji ne može odbiti i da briše i ona.

30

Zanimljivost: nije samo Cikatić, pa onda Cro Cop ili Šuker bio poznat u Japanu. Imaju i Bugari svog asa, nekog Svetozara koji je postao veliki sumo šampion. Japanci ga zovu Europska lira, to mi je Julija ispričala.

Svidio mi se put iz Tokija u Aizu Wakamatsu. Japanski autobusi JR (Japanese Railways) udobniji su nego naši, što je čudno jer su Japanci niski rastom. Prvi put sam mogao nasloniti glavu na sjedalo, a to kod nas nikad nisam mogao. Jako su mi se svidjela njihova odmorišta uz autocestu. Inače, volim odmorišta uz autoceste, bilo gdje i bilo kuda. Napisao sam čitav roman o odmorištima uz autoceste, Johnny K. (objavljen u okviru knjige Enciklopedija očaja – a to je, i danas tako mislim, jedno od mojih najboljih djela). Odmorišta uz autoceste nose u sebi nešto sretno i tužno, veselo i melankolično. Ona su šarene oaze u divljini, na neki neshvatljivo čudan način govore o nastavku puta, o prolaznosti, slučajnosti – a sve se to kao metafora može prenijeti i na život. Slučaj je dirigent života. Voljeli ste jednu djevojku, dogovorili ste s njom sastanak, ali ona nije došla. Dok stojite tako pokisli priđe vam neka druga djevojka i nešto vas upita. Nešto svakidašnje, potpuno nebitno, na primjer je li u tom kafiću dobar espresso. Uđete u razgovor. Isprva, razgovarate s njom preko volje, samo da se izbavite iz ponora u koji ste upali, a zatim, malo po malo počinjete shvaćati da je ta djevojka također zgodna, čak zgod-nija od one prve. I tako, slučajno, uđete u novu vezu. Na takve me stvari asociraju odmorišta uz autoceste. Japanska, naravno, nemaju kafiće, ali imaju puno šarenih automata za sokove i kavu te pokoju klupicu. Okolo je šuma. Podsjeća malo na Kanadu. Samo je još ljepše, spoj oblika je raznovrsniji. Uhvatila me manija ubacivanja novčića u automate. Dobio sam za Ozanu neko voće, jagodu i još nešto u kuglici i dinosaurovo jaje, Dino egg, koje još nisam otvorio. Neću ga ni otvoriti, poslat ću joj sutra poštom, zajedno s japanskim ručnikom za Nika, čim dobijemo mjesečnu novčanu pomoć od općine Nishi Aizu (navodno danas, oko 13 sati). Pišljivih 50.000 jena, što iznosi 385 eura. Sramota. A ja sam

31

stopirao svoju plaću da bih došao ovamo. Neko starije društvo Japsa sjedilo je pokraj nas u autobusu dok smo putovali iz Tokija u Aizu Wakamatsu. Osim što su stalno jeli i nudili nas mesom i okruglicama iz Yokohame, koje je Julija nakraju ipak uzela, popili su bocu konjaka s ledom i pola boce viskija. Jedan je, valjda pijan, govorio čitavim putem. Žena koja je točila viski i konjak srećom je zaspala negdje pred kraj puta. Na izlasku iz autobusa, na krajnjem odredištu, jedan je od njih pao, doslovno na nos, niz ulazne stepenice pa na asfalt, eto kako su bili pijani.

Nikako da dođemo do love, jučer je Julija pokušala po deseti put promijeniti sto eura, ali su joj u banci u Nozawi rekli da mijenjaju samo dolare, a da eure može promijeniti samo u Aizu Wakamatsu, što je trideset kilometara dalje. O, Kafka! Ustani iz groba!

Ja sam dobio sedamsto eura iz Švicarske gdje sam radio na scenariju, ali na deviznom žiro-računu i naravno da mi bankomat ne daje ništa. To bih mogao podići na bankomatu jedino negdje u Tokiju. A i ondje bih se oznojio, ali našao bih sigurno. Tako da smo tanki s lovom.

Usput, dok smo išli u banku (Aizu Shinkin Bank), vidio sam neku staru Japanku kako obrađuje vrt. Kišica je padala, baka je bila u radnom kombinezonu, zgrbljena od godina, sve skupa oko metar i dvadeset pet visine, a na glavi motoristička kaciga s vizirom, valjda da je štiti od kiše.

Shingo, Kunugiyama, 17.00hAh, ta odmorišta uz autocestu, osobito ova okružena gustom tamnozelenom šumom sjevernog Japana. Ništa mi nije melan-količnije nego zapaliti cigaretu i povući tih nekoliko dimova na slučajnom mjestu usred ničega, jednim okom gledajući u autobus ili vozača, hoće li krenuti. Povući nekoliko dimova na tom mjestu, taj put i više nikad, možda više nikad u životu.

Osim toga, skoro sve japanske reklame i javne obavijesti vrlo su šarene i kao da su namijenjene djeci. Na primjer, danas kad smo išli na službeni prijam kod gradonačelnika u Nozawu

32

prošli smo pokraj nekog gradilišta gdje se radi novi dio ceste, neki prečac, možda čak s vijaduktom. Znakovi za obavezno nošenje kacige nisu ozbiljni, nego su kao iz nekog crtanog filma ili mange, smiješni karikirani lik nacrtan jarkim bojama s kacigom na glavi. Skoro pa neki dabar s kacigom. Tako su sve njihove trgovine, pa i odmorišta uz autocestu, nakrcana drečećim bojama, okomitim zastavama, lampionima, itd. Na jednom odmorištu stajao je prometnik s crvenom palicom i govorio putnicima gdje se što nalazi, usmjeravao ih. Pri tome se pristojno klanjao.

Jutros je po nas došao Fumion san, simpatični djedica, pomalo nalik Popaju, da nas vozi u »grad« kod gradonačelnika. Vozio je neki veliki džip i silno se trudio oko nas. Netipično za Japanca, čak nam je na povratku kupio sladoled. Kad smo kretali, bilo je zatoplilo i iznenada je počela padati sitna kiša nalik susnježici. Bilo je bar dvadeset stupnjeva. Eto, da i to doživim, sitna gusta susnježica na temperaturi od dvadeset stupnjeva. Nevjerojatno. (Valjda zato što nam zrak dolazi iz Sibira.)

Ali brzo je stala. Kad smo se vratili kući, zasjalo je sunce. Učenici su izašli na plato ispred škole na sat tjelesnog. Na pro-gramu su bile prepone. Prvo su preskakivali male preponice, od razapetog konopca između dvije boce vode, potom položene prepone – pri čemu je nastavnik pjevajući ponavljao: ić – ni – san, ić – ni – san – shvatio sam da to broji – jen’ – dva – tri, a ako bi neki učenik ili učenica učinili korak više, onda bi zapjevao: ić – ni – san – ši.

Japanska su djeca jako slatka. U čitavoj novoj školi, odmah do naše stare, ima ukupno osamnaest đaka, dječaka i djevojčica. Svi su bili su uniformama za tjelesni, u bijelim majicama i zelenim hlačicama. Inače, u Japanu je školska uniforma normalna stvar. Čitavo društvo teži uniformnosti. Ono što je kod nas donio socijalizam, to je kod njih oduvijek normalno, tradicija. Tu su i javni razglasi. Čak i u Tokiju. Ovdje su jučer u neka doba puštali Beethovenovu Petu simfoniju. Ponekad nešto govore, nekad muški, nekad ženski glas, to mi je jezovito. Čitavo japansko društvo teži

33

nadzoru, uniformnosti, žele postati poslušni kao pčele. Tim više mi je žao što u Tokiju, u Shinjukuu, ili možda Ginzi, nisam upoznao prave umjetnike, alternativce. Ili bar prostitutke. Ne da bih se nešto seksao, nego da bih osjetio bilo slobode, teško stečene slobode. Uškopit će me ovdje ako ne zbrišem za mjesec dana. Pisat ću danas u veleposlanstvo. Valjda se veleposlanik vratio iz Hrvatske.

Iza škole, pokraj umjetnog bazenčića, zaraslog u bambus i punog ribica i žaba vidio sam neku jaku paučinu koja je zadržava kišu. Pokušao sam napisati nešto kao haiku. Ovako bi izgledalo (molim vas, nemojte mi se smijati):

Kao kiša na paučini

moja duša se presijava

i ja trebam sake

Sad bi to netko mogao prevesti na japanski u njihovom metru, kako to već ide – 5 – 7 – 5. Ili tako nekako. Sigurno ne bi bio neki zapaženiji haiku.

Opet nisu dali lovu. Imam još samo 17.500 jena. Sto eura je 13.000 jena. I to je sva moja lova. Ne da će dati malo, nego uopće ne daju, trošim svoju lovu. To ću nekome od njih skresati u lice. Sedamsto eura koje sam zaradio u Švici nema šanse da dignem ni u jednoj banci u Nishi Aizu. Umrijet ću od gladi ako nastave ovako škrtariti.

Noć, 20.30hTek je osam i trideset, u Tokiju ljudi još ne izlaze van, a ovdje se smatra da je mrkla noć. Ah, da sam bar u Nozawi, ondje radi supermarket. Ništa od toga, ovdje smo Julija i ja sami u ogro-mnoj zgradurini. »Staff« odlazi oko tri poslijepodne, a učenici iz susjedne škole oko četiri. Za mene i Juliju već je oko osam navečer duboka noć. Danas sam krenuo trčati oko pola sedam na plato ispred škole. Ondje je neki klinac također trčao u krug,

34

trenirao je zamišljene bejzbolske pokrete. Kad me vidio, mahnuo sam mu, a on je zbrisao. Poslije sam i ja optrčao dva i po kruga. Pokušavam steći kondiciju.

Škola je s tri strane okružena gustom visokom šumom, ispred je plato od crne šljake, koji služi za sport, gimnastiku, ali i neku vrstu sletova omladine.

Škola je konzervirana, ostavljena gotovo u istom stanju kao i prije šest godina kad je bila službeno zatvorena i kad su iz nje izišli zadnji učenici. Tako da sam prvog dana mislio da se tu održava nastava. Ostale su čak i čestitke sa slikama đaka ispod kojih piše: Hello, I’am Manako. Ili: Hello, I’am Masako. Što duže stojim u školi, a taj osjećaj imam osobito kad idem na zahod, mislim da sam i ja opet mali đak. Mislim da sam se smanjio pa će za mnom nahrupiti moji prijatelji i drugari. Čudan je to osjećaj, sjetan i zavodljiv, ali ne volim ga baš, nije mi sasvim ugodan.

Navečer, kad me zabole leđa od pisanja, upalim televizor i gledam čudne japanske serije ili prenose baseballa – a to je sport koji, kao i japanski engleski, samo do pola razumijem – ali bolje i to nego da brinem brige i bauljam po ovoj kućerini. Julija će ovdje skapati sama bez mene, jadnica.

2. rujna, 9.00hTo iza škole, opet, nije igralište za baseball, nego za neku vrstu kuglanja. Desetak penzića i penzionerki došlo je ondje oko pola devet i naganjaju nekakvu lopticu palicama nalik čekićima. Inače, jučer navečer na tom sam istom igralištu imao bliski susret s lisicom. Bila je mjesečina i ohrabren, oko deset navečer, otišao sam ondje zapaliti cigaretu, jer ne daju nigdje drugdje. Bambusov grm štitio mi je leđa, nitko mi nije mogao prići bez šuškanja. Sjeo sam na prevrnutu gajbu piva, ispred mene bila je šuma, gusta, neprohodna, mračna, kao u horor-filmu The Ring, gdje je onaj stravični bunar. Iznad šume, iznad oštrih vrhova borova, ukazao se puni mjesec. Točnije, skoro puni, nedostajalo mu je samo malo da bude pun. Ali toliko je jako svijetlio da je pravio sjenu, nježnu kao u pričama

35

Banane Yoshimoto. I pušim ja tako, dimim, kad neka životinja prođe na tri metra od mene. Prvo sam pomislio da je jazavac, pa onda da je zec. Upalim bateriju, ali ona šmugne u kanal. Nastavim pušiti, kad eto je opet. Ide preko terena, nekoliko metara dalje. Vidim da je veća, vjerojatno lisica. Upalim opet bateriju da je preplašim, a ona šmugne u šumu. Ustanem i vidim dva crvena oka kako me gledaju iz mraka. Dva blizu položena crvena oka. Sjaje se kao ljudske oči na fotografijama kada ih zabljesne blic. Dan prije, kada je padala kiša, popeo sam se padinom u šumu. Računam, možda krivo, po kiši nema zmija. I hodam tako mokrom šumom kroz palo granje i paprat te pod jednim stablom naiđem na duboku rupu, bar metar i po ide u zemlju. Mislio sam da je to jazavčeva jazbina. Ali izgleda da je ipak lisičji brlog.

Majmunima ni traga ni glasa, bit će da su negdje visoko u planini.

Ah, Tokio! Koliko je daleko sada taj grad. Pisat ću danas veleposlaniku, valjda se vratio.

(Bilješka: sve do kraja boravka u Japanu nisam znao koja je to životinja. Prvo sam mislio da je lisica, pa onda da je kuna, a na kraju su mi rekli da je to posebna vrsta, mješavina lasice i psa.)

E-mail:

Poštovanje D.,

Nadam se da si dobro i da si se vratio u Japan. Tokio mi se svidio, ali bio sam samo četiri dana. Ovdje u Fukushimi mi je dosadno. Nije provincija za mene. Oprosti što se ljetos nisam javio na tvoj poziv da dođem na Brač. Bio sam u Zurichu i radio na scenariju s redateljicom Andreom Štakom, za film Cure. Namjeravam u Fukushimi ostati najviše mjesec dana. Onda bih svratio u Tokio na nekoliko dana, gospođa Sumiko Ando mi je obećala vrlo jeftin smještaj. Mogli bismo se vidjeti da malo popričamo i da

36

mi pokažeš neke stvari u Tokiju, kao i neke eventualne kontakte s izdavačima i piscima u Japanu

Pozdrav, Rade

13.00hPokušat ću na brzinu zapisati današnje događaje jer želim uhvatiti autobus za Nozawu u 13.44h

Mislio sam kako se danas neće baš ništa dogoditi. Kad ono, klinci su ujutro imali plivački miting. Nije baš bilo prevruće, na granici za kupanje. Ali klinci su jako slatki. Vježbali su. Prvo jedan glas zapjeva: ić – ni – san – ši; a oni uglas odgovaraju ponavljajući vježbe: go – roku – šić – hać. Plivaju jako dobro, iznenadio sam se. I sjajno navijaju za one koji plivaju. Bilo je i desetak roditelja u publici. I taman kad sam pomislio, ’ajde i toga je čuda dosta, kad dođe hitna pomoć u naše dvorište?!

Jednom je bakutaneru, dok su igrali tu igru udaranja loptice čekićima, pozlilo. Kako je jadno izgledala dok su je nosili u vozilo hitne pomoći. Onako mala, sa šeširom preko lica – da nije umrla? – s malim stopalima u plavim kratkim čarapicama. Ozbiljno sam se zapitao što je bilo s njom. Da nije zaista umrla? Nije se micala dok je bila na nosilima. Odgovor na to pitanje nikad neću doznati.

15h, NozawaPonosan sam na sebe. Odvažno sam sjeo u autobus za Nozawu i uspio doći. Evo me sad pred supermarketom. Pijem pepsi iz automata i pušim, brate, do mile volje. Ne osjećam se krivim ako zapalim cigaretu. Kakav uspjeh!

Možete mi se smijati, ali ponavljam: ovdje nitko ne govori engleski, sve piše na japanskom i nemam mobitel. Kao da sam na Marsu.

Sad još malo uživam, gledam cestu za Niigatu, a onda ću ići potražiti bazen. Imam besplatnu ulaznicu.

37

Evo na što sam spao, sjedim pored autoceste u Japanu, pijem sake – sad mi prodavačica kaže da to nije sake (mislim, kaže mi gestama. Kad kažu »ne« ili »nije«, prekriže ruke na prsima), čak ni sake ne znam kupiti. Sjedim uz autocestu, pušim i pijuckam, isti sam kao Johnny K. Pretvorio sam se u vlastiti lik. Tješi me jedino Kafkina rečenica (također iz Dnevnika): Moguće je samo ono što se događa. – Očito je čitav moj život težio ovomu. Bar u ovom trenutku, ništa drugo nije bilo moguće. Trebam pogledati i drugu stranu pa vidjeti kako je bilo teško u Hrvatskoj, koliko sam želio odmor od posla, od stresa. Treba mi bar mjesec dana odmora. Mira. A ovdje imam mir. Ali ja sam živac koji ne može dugo stajati na jednom mjestu.

S druge strane, Japan je lijepa zemlja. Život im je savršeno izdi-zajniran, ma koliko se ja ironično odnosio prema njima. Kvaliteta života u provinciji daleko je iznad hrvatske razine. O gradovima da ne govorimo. Tokio je možda najzanimljiviji grad na svijetu.

Uniforma srednjoškolki u Japanu: bijela košulja, mini suknja obično sive boje i često s kariranim uzorkom (kao sivi škotski kilt), crne dokoljenice, crne cipele. Nevjerojatno seksi. Kao da je nekakav perverznjak dizajnirao tu uniformu. Što oni u tome vide? Red i disciplinu? Ja vidim potisnutu seksualnu energiju, koja samo što ne sukne van poput vulkana. A sukne valjda za koju godinu, pa nema ih tek tako sto i dvadeset milijuna.

Imaju neke toliko malene kamiončiće marke Suzuki, ili Isuzu, dizajnirane za Japance od metar i šezdeset pet visine, u čiju kabinu ja uopće ne bih stao.

Danas sam čitao na netu jedan tekst koji mi je na svojoj mailing listi proslijedio Slavko Jendričko. Tekst Jurice Pavičića u kojemu nešto odgovara Kuljišu. I zbilja, bolje ova samoća u Japanu (a Tokija ću se dočepati kad-tad) nego hrvatski užas. U Hrvatskoj uvijek je netko nekomu kriv – čas su krivi Vlaji, čas Srbi, čas Dalmatinci, čas Zagorci, čas Zagrepčani, čas Hercegovci, uvijek postoji neki krivac. Dobro mi je jednom prigodom rekla jedna pametna Židovka: Nema krivca. Krivi smo sami.

38

Bolje ova samoća nego takva zabava. Inače, stavio sam Jendričkove pjesme na net (www.knjigomat.com). Ovaj put su odlične. Nije loš taj stari mačak.

I dalje sjedim uz cestu i gledam kako te japanske okomite zastave trepere na vjetru.

Za japanska je naselja karakteristična gomila, sva sila električnih stupova, kabela, telefonskih vodova, transformatora, tko zna čega sve ne. Mnoštvo kabela premrežilo je njihove uske ulice i čini se da su veći od tih malih plastičnih, limenih, drvenih kuća.

U Japanu kad prelazite cestu ne smijete gledati prvo lijevo pa onda desno, nipošto. Treba prvo gledati desno pa lijevo. Oni voze suprotnom stranom. To je vrlo nezgodno za vozače koji instin-ktivno voze u »našu« traku, a to je u Japanu zapravo suprotan smjer. (Srećom mi nisu dali automobil.)

Jedna od osnovnih ideja vodilja pri pisanju ovog dnevnika bila je Tournierova opaska o Japanu. Ovaj je francuski pisac boravio ovdje dvadesetak dana i napisao je: sve je na prvi pogled isto kao i u Europi, ali ipak ima nešto što se razlikuje. On nije mogao doku-čiti što je to. Nije ni bitno. Kakav bi to užas bio kad se Europa i Azija ne bi razlikovale. Naravno da se razlikuju. Mene je ta misao odvela u drugom smjeru. Namjeravao sam loviti razlike, da bih u tim bizarnostima – nazovimo ih tako – pronašao zanimljive teme, ne samo literarne nego i životne. Sad vidim da Japan vrvi razlikama, da je u svakom detalju različit od nas. Jednostavno, razlike su na svakom koraku, u svakom kutku, posvuda.

Vraćao sam se iz Nozawe seoskim autobusom koji je vrlo kom-foran, vozač – kao i posvuda u Japanu – ima kapu, šapku poput časnika, i uniformu, naravno, jer što je Japanac bez uniforme? Vožnja traje dvadesetak minuta, pejzaž je polako tonuo u mrak. Moram priznati da je to jedan od najljepših krajolika koje sam ikad vidio. Tamnozeleni borovi kao smirujući plašt prekrivaju brda, ponegdje žbun bambusa, ponegdje drveće nalik pinijama. Dok pada mrak, tamnozelena boja šume poprima plavu boju, a svjetla rižina polja postaju sve tamnija. Autobus prelazi preko nekoliko kanjona s

39

malim mostovima i kod mjesta Shibasaki jednu veliku branu na rijeci Ana, visoku više od dvadeset metara. Autobus je pun učenika i oni pritisnu gumb ako izlaze na sljedećoj postaji, a kod vozača blago zazvoni i upali se ljubičasto svjetlo. Iako ne razumijem što govore, razumijem smijeh te djece, isti je kao svugdje u svijetu. Dolazimo u moj zaselak, Kunugiyamu, a već je pao mrak. Kad sam ljetos bio u Kopenhagenu, mrak je padao u 23.30 sati, a ovdje pada već u 18.30, tako da nam bitno skraćuje dan.

Vidio sam u Nozawi jednu kuću, drvenu i ruševnu, punu starog novinskog papira. Zavirio sam kroz prozor, nanosi trulog papira ispunjavaju skoro čitavu unutrašnjost. Kuća je zagušena papirom, labirintima papira, zapravo, jedva se može ući. Ali ispred svega toga stoje klasične japanske šlape i elegantne tirkizne natikače sa špicom na vrhu, kao da je neka dama (ili vještica) upravo ušla unutra. (Znam da postoji vrsta ludila kad ljudi svoje vlastite kuće zatrpaju smećem.)

Dok sam čekao autobus, vidio sam nekog tipa skoro potpuno golog u telefonskoj govornici. Razgovarao je jedno petnaest minuta bez prestanka, a onda mrtav hladan izišao van i nastavio džogirati.

Što god vam Japanci kažu, nikad nije sasvim pouzdano. Na primjer, pitao sam Hoshi kako se zove rijeka koja protječe kroz Nozawu i rekla je da se zove Ana river, a sad sam našao kartu okruga s engleskim nazivima i na njoj piše da je to Agagawa River. Eto, tko bi ih razumio. Možda je i jedno i drugo točno. Ipak, Japanci obožavaju preciznost. Zato su toliko spori. Bez preciznosti i birokracije oni bi bili potpuno izgubljeni.

Gledam večeras na televiziji Australci su podigli frku jer Japanci u nekom ribarskom selu love dupine i jedu njihovo meso. Australsko društvo za zaštitu životinja opkolilo je trgovinu u kojoj prodaju to meso, a gazda ih tjera. Takvi su Japanci, tobože moralni, stabilni, a u stvari ludi ko’ puške.

40

3. rujnaTražili ste, gledajte.

Želio sam ići u Japan. Sad moram izdržati. Što je, tu je. Jako mi je drago što sam uspio srediti novelu Sutra i poslati je u Europski glasnik. Sutra ili Manana – priča o Angeli.

Moram izdržati ovdje što duže. Vidjeti Japan. To je jednom u životu. Kad se vratim, gotovo je. Srce mi se mora stvrdnuti. Srce mi mora postati komad leda. Moram proći i ovo iskušenje.

Sam sam odabrao ovaj najudaljeniji kraj na svijetu, da tu pobjegnem i da se odmorim. Ne postoji dalje i hladnije, konzer-vativnije mjesto od Fukushime na svijetu. Kad sam ga odabrao, znači da sam ga podsvjesno želio.

I tu sam gdje jesam, baš me briga, ponašat ću se kao da sam na godišnjem odmoru.

Bugarka je dobro društvo, na nju nemam prigovora. Danas smo putovali zajedno autobusom u Nozawu. Vidjeli smo kroz prozor skupinu majmuna kako harače nečiji povrtnjak. Vozač je nakratko zaustavio autobus i glasno komentirao. Majmuni su srednje veličine, sivi, s dugom dlakom. Imaju crvena lica, u kontrastu s bojom dlake. Kreću se kao orangutani ili pavijani. Izgledaju kao nešto manji pavijani. Prava banda. Jedan je kopao nešto po vrtu, vadio plodove. Kradu rajčice, »pomadore«, i drugo povrće, a onda brišu na stabla. Možeš im staviti soli na rep. A država ih štiti. Bilo ih je barem pet komada. Eto, i majmune sam vidio.

4. rujna, Nishi Aizu, KunugiyamaTi majmuni jučer, dok pljačkaju povrtnjak tik pokraj neke seljačke kuće. To je prava raspuštena banda. Dobri su.

Teren iza škole, sedam ujutro. Odlično mjesto za pisanje. Noćas je padala kiša i voda se slijeva s borova na mene, morao sam uzeti kišobran.

Japanska je televizija vrlo čudna, bar ovih desetak programa koje nam daju da gledamo u staroj školi. Skoro svi programi usko

41

su specijalizirani. Na jednom je programu, vjerovali li ne, skoro čitav dan samo vremenska prognoza. Uglavnom samo za Japan. Čak ponekad bude šaljiva. Na primjer, prije nekoliko dana bilo je sunce iznad Honshua, a zatim su se s oceana približili oblaci. Oblaci su grafički stilizirano prikazani, kao da su ih djeca crtala, šaljivo. Zatim su ti oblaci tukli o sunce iznad južnog Honshua, kao sumo- borci koji ga žele izgurati. Svaki put kad bi nasrnuli na sunce, čuo bi se zvuk: pong, pong, pong; ili: being, being, being. Što je trebalo značiti, oblaci će potjerati sunce.

Na drugom programu po čitav je dan baseball. Ludi su za baseballom. Toliko ga gledam, silom prilika, da ću naučiti pravila. Tek navečer, kasno, daju nogometne utakmice iz Europe. Također, bude i dosta prijenosa borilačkih sportova, čak i ženski boks.

Na jednom su programu samo vijesti iz Japana – ali ne samo političke, nego i obuhvaćaju razne bizarnosti. Na jednom su, vjerovali ili ne, samo znanstvene formule, fizika, kemija, biologija. Od jutra do mraka razni profesori objašnjavaju formule, svemir, kvantne čestice, sofisticiranu matematiku, oblike u prirodi, i tako dalje. Na jednom su samo japanski filmovi i serije, ali stari, gledao sam jučer jedan odličan horor oko ponoći, o nekoj ženi koja ubija muškarce i siječe im glave. Na drugom su pak samo stupidni televizijski zabavni programi i nove japanske tinejdžerske sapunice.

I onda, te maske, kape, ručnici svezani oko glave, razna druga pokrivala, rukavice, kišobrani, suncobrani, šeširi, kacige, viziri.

Posvuda hodaju ljudi i žene, mladići i djevojke, starci i djeca, s kirurškim maskama na licu. I u Tokiju, i u Aizu Wakamatsu i ovdje u Nozawi. Pretpostavljam da je to zbog svinjske gripe od koje u Japanu ima na tisuće oboljelih i – kako kažu – jako se brzo i lako širi.

Ali uza sve to, Japanci se žele pokriti, prekriti, zaštititi, pogrbiti. Pogrbiti pod maskama. Osim tih maski, žene često nose lagane, prozirne, bijele ili crne suncobrane, koji u slučaju kiše postaju kišobrani. Zatim rukavice, koje žene nose sve do lakta, obično bijele, crne ili krem boje. Često su prsti slobodni. Zatim tu su

42

viziri i kacige za kojima su ludi, a muškarci imaju takozvane japanske ručnike, zapravo krpe koje kao gusari omotaju oko glave. Shimako je prvi dan kad sam došao u Kunugiyamu imala čarapice na nogama s posebnim dodatkom za svaki prst u drugoj boji, kao nožne rukavice. To sam vidio kad se preobuvala u šlape. Inače ima broj noge, mislim trideset i tri – trideset i četiri.

Teže se pokriti, pogrbiti, sakriti od sunca, od ljudi i pogleda. Teže pobjeći od života. Nadam se da se i ja neću vratiti takav iz Japana. Moram pisati Biljani Kosmogini koja mi je, kad smo bili u Balama u Istri, rekla da moramo težiti suncu, a ne tlu. Njezin savjet shvatio sam vrlo ozbiljno.

Otpisao mi je Štambuk i rekao da nema problema, da ćemo se vidjeti u Tokiju, samo da se prije najavim. Jedini problem Tokija u odnosu na Nishi Aizu (Zapadni Aizu) jest u tome što je jako naguran, natisnut, velika je gužva, čovjek na čovjeku, kuća na kući, i u centru gdje su ogromni neboderi i okolo gdje su male kuće nalegle jedna na drugu. Nishi Aizu je kao Kanada; prostranstva, šume, rijeke, planine, brane, rižina polja.

Čini mi se da sam branu u Shibasakiju sanjao jedno pola godine prije dok sam bio u Europi.

U snu se prvo pojavio moj sin, a malo zatim i kćerka. Stajali smo na sprudu ispod brane, u nekom vrlo čudnom i stranom krajoliku. Bio sam svjestan da se nalazimo na nekom nepoznatom i dalekom mjestu. Sve je oko nas bilo zanimljivo, ali i prijeteće. Zatim se pojavio moj dundo, koji je mrtav već trideset i tri godine. Bio je u sivom odijelu, svježe izbrijanih obraza, kao i uvijek, djelovao je vrlo ozbiljno. Stajao je na betonskom uzvišenju na drugoj obali. Dozivao nas je, ali tiho, jedva je micao usnama. Mi smo bili na sprudu tik do rijeke i razmišljao sam kako da dođemo preko, k njemu. Dijelio sam užitak djece što se nalaze blizu vode, ali i strah od velike brane, čudnog i surovog mjesta. Iznad dunda na drugoj se obali vidjela cesta, kuda bi prošao pokoji automobil. Cesta je vodila nekamo daleko, nisam znao kamo. Ova je brana slična. Ima i sprud koji je doslovni isti kao onaj iz sna. Uvijek me

43

ponovno iznenadi kad ga vidim. Naravno, ima na stotine sličnih brana, mogao sam ih vidjeti na televiziji, ili u filmu. Svejedno, uvijek me iznova prođe jeza kad autobusom prolazimo preko brane u Shibasakiju.

10.00hBio sam na pošti i poslao dva pisma. Jedno tetki u Dubrovnik, drugo na adresu bivše žene s darovima za djecu. Trebalo mi je bar pola sata da ih pošaljem. Japanci su u administrativnim poslovima jako spori, jer nipošto ne žele pogriješiti, sve provjeravaju tri puta. Naravno, nitko ne govori engleski. Čak ni mladić koji ondje radi, bar petnaest godina mlađi od mene. Pitam se što oni uče u školi? Koji jezik? Po svim su standardima iznad nas Hrvata pa ne mogu vjerovati da ne uče engleski. Možda ga se srame govoriti? Možda se stide govoriti engleski.

Carstvo znakovaBarthes je dobro primijetio da je Japan carstvo znakova, pa je tako nazvao svoju knjigu o Japanu. Istina, pismo im je kinesko, znakovno, ili na samoj granici znakovnog, teži da prijeđe u znak, u crtež, u sliku. Kao da žele napraviti evolucijski korak unatrag i vratiti se u vrijeme hijeroglifa. Samo pitanje jest: bi li to bio korak unazad? Ili bi se na taj način zatvorio evolucijski krug. Dakle, bila bi to neka vrsta napretka.

Jučer sam otišao u malu trgovinu na cesti ispod stare škole. Opskrbljen je, ilustracije radi, kao neka trgovina na otoku Šipanu. Dakle, unutra nema skoro ništa. Kruh morate naručiti za idući dan, a i onda to nije svježi kruh, ma kakvi, nego japanski kockasti kruh u celofanu. Želio sam kupiti sake i kako se invalid koji radi u dućanu ne može pomaknuti s pulta (gdje sjedi u kolicima), objašnjavao mi je gestama gdje se nalazi. Geste su značile: napri-jed – nazad, gore – dolje. Ali bile su vrlo konfuzne i ništa nisam shvatio, i nikako da nađem sake. Bio je u jednoj kutiji, ispod neke druge robe.

44

Onda je uzeo komad papira i nevjerojatno precizno i vješto nacrtao policu – a prsti su mu sasvim skvrčeni, okrenuti nekako »prema van«, kao slomljeni u srednjem zglobu u smjeru od palca prema malom prstu. Označio je brojevima svaku stalažu. Znakom »X« označio je mjesto gdje se nalazi sake. I zbilja, tu sam pod nekim vrećicama pronašao kutiju sakea.

Kad sam se vraćao s pošte, zatekao me još jedan čudan prizor. Učenici i učenice opet su bili u bazenu, ali ovaj put u odjeći. Valjda da se ne prehlade, u zelenim trenirkama, u majicama, kompletno odjeveni plivali su u bazenu. Kako je bazen dubok samo 0,9 metara, ako bi se netko umorio, jer teško je plivati u odjeći, stao bi na noge.

Jedna je djevojka čitala knjigu u restoranu pokraj postaje Jiyugaoka u Tokiju. Malo sam virnuo unutra, preko ramena. Stupci okomitih kineskih slova, vrlo elegantni, mislim da na jednu stranicu stanu tri ili četiri stupca. Vizualno puno ljepše izgleda od našeg pisma (možda zato što ima više bijelog prostora između njihovih znakova nego između naših slova). Iz tog razloga knjige su im malo kvadratičnije. Bio sam poslije u knjižari u Jiyugaoki. Knjige su za nijansu manje od našeg standarda, kad ih uzmete u ruku puno su lakše, od finijeg papira i elegantnije. Došlo mi je da kupim jednu samo da je gledam. Inače, djevojka koja je čitala knjigu bila je vrlo lijepa. Osobito kad bi se potpuno usredotočila na čitanje.

Ipak, dosad najljepšu ženu u Japanu vidio sam u metrou. Općenito, tokijska željeznica puna je lijepih žena. Mnogo ljepših nego što su voditeljice na televiziji, na primjer.

19.00h, noćOnaj tko nije bio u predgrađu Tokija, taj ne zna što su veliki cvje-tovi koji vire iz svakog vrta, okomite zastave na svakom koraku, tužne oči djevojaka, vlakovi koji brzo jure, lampioni, leptiri veliki kao ptice, sparno ljeto, hram u kojemu se na velikog Budu mršti neka stara žena, također napravljena u drvu, onaj tko nije bio,

45

taj ne zna kakvo je graktanje gavranova u zoru i kako frenetično zvuči pjesma tisuća cvrčaka.

Jako sam daleko od kuće, od mjesta gdje sam pustio korijenje. Bože dragi, ovo je posebna vrsta slobode. Sam. Ništa. Nitko i ništa. A Slobodan. Kao u snu.

5. rujna Razvijajući dalje onu Tournierovu ideju kako je u Japanu, osobito u prirodi, sve skoro isto kao u Europi, ali samo na prvi pogled, jer se pojavljuje nešto različito, u isto vrijeme nedefinirano i nejasno, došao sam na zamisao da lovim to nejasno, to različito, to nedefinirano, drukčije. I na taj način Japan mi je postao kao otvorena knjiga iz koje trebam samo prepisivati. Zato sam ponudio izdavaču pisanje dnevnika.

Međutim, ovdje u Nishi Aizu polako mi postaje dosadno. Ja sam kao štakor – potvrđeno je pokusima – koji odmah istraži sve moguće putove i bira onaj najbrži. Istražio sam Nozawu i ovo naše selo. I sad mi je dosadno. Baš me briga, ponašat ću se kao da sam na godišnjem odmoru, a možda se dokopam Tokija. Nadam se da se ovaj dnevnik neće pretvoriti u pospane bilješke činovnika Soaresa (Pessoe). Uzdam se u sudbinu.

8. rujna, KunugiyamaŽelio sam prepisivati iz otvorene knjige – a to je za mene bio Japan. Umorio sam se od detalja. Sad se želim malo opustiti. Želim doživjeti nešto emotivno, na psihološkom planu, nešto bitno za moj duhovni život. Želim apstrahirati detalje.

I čak se nešto slično dogodilo, prije dva dana, u nedjelju. Nakon sportskih igara susjedi su pozvali Juliju i mene kući na ručak. Upoznali smo dosta Japanaca i Japanki. Uvijek im zabo-ravim imena, pogotovo ako se oni sami predstavljaju. Izgovore svoje ime nekako prebrzo i ja ga odmah zaboravim. Dosta smo pojeli, prvo mizo juhu, a zatim svakakve hrane. Oni jedu od svega pomalo, zalogaj dva, i kuhanu govedinu i pečene lignje, i pohanu

46

piletinu i kuhana jaja, i tofu (sir od soje) i rižu zamotanu u alge, i krastvce i mrkvu, i prženi krumpir i pastu koju pripremaju od krumpira, i svašta. Popili smo dosta sakea, napili se. Poslije smo prešli u drugu kuću, nastavili jesti i piti.

Potom se zaista dogodilo nešto, potpuno iznenada. Ali tomu nije mjesto u ovom dnevniku. Tomu je možda mjesto u nekom mome potpuno intimnom dnevniku, ili samo u mome sjećanju. Prije svega zato što ovo nisu Casanovini memoari, ali vjerujte da niste mnogo propustili ukoliko preskočim tu epizodu. Ako poslije slučajno postane bitno, vratit ću se na to.

Puno sam pisao ovih dana i umorio se. Dovršio sam priču o Zurichu Manana i prvu ruku scenarija za film Cure, koji radi Andrea Štaka. Nadam se da će biti zadovoljna pa da će mi uskoro isplatiti drugi dio honorara. Veći dio moram uplatiti na Ivanin račun za alimentaciju do Nove godine, jer su mi Japanci dali manje novca nego što sam očekivao. Ili sam se preračunao još u Zagrebu, ili oni zezaju. Sad je tu neki dosadni tip, došao je iz Tokija, samo da nas gnjavi. Čim ga vidim, dosta mi je svega. Pobjegao sam od gnjavatora iz Hrvatske pa sam naletio na specifičnog gnjavatora u Japanu. Eto što je sudbina.

9. rujna, Kunugiyama, jutroTaj gospodin zove se Akiya. Masahiro Akiya. Ipak smo jučer relativno normalno razgovarali. Ili je za taj dojam kriva moja prevelika popustljivost? Ne znam. Baš me briga. Brinem o tome kako ću krenuti u Tokio na nekoliko dana.

PoslijepodneNakon kupanja u »onsenu«, kupalištu s vrućom i slanom vodom – naravno, kupamo se goli – koliko li sam samo japanskih guzica vidio!

Opteretilo me bilježenje tolikih detalja. Moram se malo opustiti, stalno bilježenje drži me napetim. Skoro sam gotov s prvom slikom, to je Vizualni dnevnik, ušio sam u platno gavranovo

47

pero s tokijske ulice, zapravo Julija ga je ušila crvenim koncem, i zalijepit ću ispod crtež koji sam također našao na cesti u Tokiju. Treba dodati još samo nekoliko detalja i slika je gotova. Kako pisati bojom – problem je koji je dobro riješio Basquiat.

Noćas igraju Engleska – Hrvatska, to je u Japanu u pet ujutro.

Udomaćio sam se ovdje u Nishi Aizu, sve mi je postalo obi čno, navikao sam se na Japance. Ništa me više ne čudi, čak ni »onsen«. Trebam otputovati nekamo, u Tokio, u Niigatu na Japansko more, ili u Iwaki na obalu Pacifika.

Već tri večeri za redom u vremenskoj prognozi gledam kako Japanci prate tajfun koji se kreće paralelno s japanskom obalom na udaljenosti od jedno sto kilometara. Sad je negdje u visini Fukushime, ali izgleda da neće skrenuti prema nama, nego nastavlja oceanom dalje na sjever, dalje od Japana.

Japan – ono što mi je ispočetka bilo »radikalno Drugo« sada mi postaje obično. Svakodnevno. Navikao sam se.

Ustvari, nedostaje mi Angela, crnkinja. Fali mi njihova zezancija. To je moj mentalitet.

10. rujna, NozawaNa cesti za Niigatu desetak odvratnih, crnih gavranova razvlači životinjsku lešinu. Odvratna i prilično perverzna scena. Kad sam naišao, razbježali su se. Podsjetili su me na Hitchcockov film Ptice, kao i na male dinosaure jer imaju nekakav odvratan način skakutanja, kao dinosauri (pretpostavljam). A pokraj prolaze Japanci, šminkeri u svojim novim novcatim, bijelim, sivim ili crnim automobilima.

Maske na licima, kirurške maske, koje mnogi Japanci i Japanke nose, zapravo su simptom želje za distancijom, za odmakom, za razlikovanjem od ostalog svijeta. Želja za samoćom, za »staračkom ukočenošću«, strah od dodira, sterilizacija, strah od života, a sve to također znači preveliku socijalizaciju (u kafkijanskom smislu),

48

prevelik upliv socijalnog koji uvijek guši pojedinca i maštu, što je Kafka izvrsno razradio, a Lacan nazvao »simbolički registar«. Svi ovdje nose maske, čega se boje? Daha drugih ljudi. Boje se kontakta. Dobro mi je rekao Perišić, kao zlokobni prorok, jer je već bio u Japanu: Možda socijalizacije uopće ne bude.

11. rujnaKako je u Japanu? Pitaju me mnogi putem e-maila. Što im reći? Sad kad sam se malo navikao, čini mi se da mi je kao i svugdje. U nekim mi je stvarima dobro, u nekima nije. Japan me dosta umara, premda bi se trebao odmarati. Prvenstveno zato što u provinciji nitko, ali skoro doslovno nitko ne govori engleski. A malo se stvari može pročitati. Tokio je prevelik, treba vremena da bi ga se istražilo i da bi se moglo opušteno kretati po njegovim ulicama. Sada idem na nekoliko dana samo u istraživanje.

Ponešto o hrani. Prvo štapići. Kad sam došao u Japan, morao sam naučiti jesti štapićima. Nipošto nije lako, ali postoji tehnika. Kad su mi Japanci pokazali tehniku služenja štapićima, počeo sam polako učiti. Čini mi se da su štapići izmišljeni za uživanje u hrani, za uživanje u malim zalogajima. Sa štapićima se nikad ne možete najesti kao što možete ako jedete žlicom ili vilicom. U nedostatku hrane izmislili su štapiće zato da se jede manje i da uživaju u svakom zalogaju. Tako su im koncipirani i obroci. Imaju od svega – od naj-raznovrsnije hrane – pomalo: slatko i slano, papreno i ljuto, sirovo, kuhano i pečeno u isto vrijeme, ali u malim količinama.

U supermarketu je izbor hrane toliko velik da bar za polovinu uopće ne znam što je. Kao neka vrsta japanskog fast fooda. Velik izbor algi, najčudnijeg povrća, školjki, gljiva, desetak vrsta riba, itd. Toliko je egzotično da ti pamet stane. Ponekad se usudim pa kupim nešto. Nekad pogodim, a nekad ne.

Može se pronaći zaista i bizarne hrane: pečeni skakavci u pakiranju od dvadeset dekagrama, ružičasta sol s neke planine (padam u iskušenje da kupim i jedno i drugo, skakavce svakako moram probati), komad kraka hobotnice debeo kao ruka (mogu

49

zamisliti kolika je to zvijer bila), ili samo glava neke velike ribe, crvena, zamotana u celofan, itd. Ako naiđem na neku drugu bizarnu hranu, svakako ću zapisati.

Ima jedna meni draga riba, horse mackerel, tako se zove na engleskom, presječena je poprijeko na pola, a priprema se samo donji dio, od sredine do repa. Taj je dio očišćen od kostiju i pani-ran, u njega je umetnut – ili je otprije ostao – rep. Riba se uhvati za rep i jede. Sasvim je dovoljna za jedan lakši obrok.

Večer. KunugiyamaDanas poslijepodne gadno me stislo. Nedostaju mi djeca. Upalio sam televizor da se othrvam melankoliji. Na programu je emisija o japanskoj baseball zvijezdi, tip se zove Ichiro Suzuki.

15. rujna, Kunugiyama, 6.30hJutros putujem. Naravno, pada kiša.

Jadni Japan! Ima li glupljeg sporta od sumo-borbi? Gledao sam sinoć na televiziji skoro čitav turnir, sve dok nisam zaspao. Natječu se u tome tko je deblji i tko se bolje gura. Kakav jad. Sumo-borci su najružniji »sportaši« koji postoje. Ne čudim se što ih u Japanu vole, japanski je ukus nevjerojatan. Dolaze na borilište onako pretili, puni sala i onda se udaraju dlanovima o vlastite trbušine, valjda da se ohrabre. Salo moje, poguraj me malo! Možete li zamisliti koliko je čudan narod kojemu je to nacionalni sport?

Za petnaestak minuta odlazim na autobus za Nozawu. A onda, pravac Tokio.

Nozawa, 8.11hNaravno, ništa ne radi prije deset sati. Otišao sam na benzinsku pumpu kupiti cigarete i ne mogu vjerovati – unutra je pravi dnevni boravak. Dva stola s pepeljarama, mali šank, aparat za kavu, televizor, novine, nekoliko polica do stropa krcatih mangama.

50

Čak i nekoliko knjiga. Pa ne mogu vjerovati – pumpe su kafići. Tko bi shvatio japansku logiku. Nitko. Ovaj je Hobiton nevje-rojatan. Ipak, nisam zapalio, jer nitko nije pušio pa nisam ni ja. U pepeljarama je smeđi pijesak, nalik mljevenoj kavi.

Još pola sata pa idem na vlak, Nozawa – Aizu Wakamatsu. Tek iz Aizu Wakamatsua kreće autobus za Tokio.

Odakle taj moj mazohizam, želja da unatoč svemu što duže ostanem u Japanu? Ili je svemu kriva moja strast za putovanjem, za promjenom mjesta? To sam dobro izrazio, izbacio iz sebe u romanu Johnny K., a i druge moje priče pune su putovanja, vlakova, autocesta. Identitet kretanja, identitet promjene mi je bitan. Alternativa. Bijeg. To me smiruje.

Poetika kretanja. Kinetika.

Tokio, Shinjuku, 16.30hDok sam putovao ovamo autobusom po autocesti, pomislio sam – ovo je zemlja izuzetnog standarda, međutim to je ipak Azija. Sve stvari imaju specifičan, azijski štih. Ali, kad smo prišli Tokiju sa sjevera (kroz Saitamu gdje je novi nogometni stadion), izgubio sam dah. Prizor me podsjetio, ne znam zašto, na pogled na pučinu nasred oceana. Nepregledno more zgrada, cesta i oblakodera koji nestaju u izmaglici i smogu, nema im kraja. Autoceste i brzi vlakovi u Tokio ulaze iz zraka, s pedesetak metara visine. To su brze ceste u zraku, cijevi koje se uzdižu visoko i kuda jure vlakovi. Pogled je odozgo fenomenalan. Dokle god pogled seže, za tristo šezdeset stupnjeva naokolo, posvuda je nepregledan grad. Grad, grad, grad, sto pedeset kilometara nebodera, oblakodera, zgrada, vijadukata, cijevi, sto pedeset u dužinu i bar trideset u širinu. Nepregledno more betona. »Oceanski osjećaj« s tehnološkim, metalnim okusom. Stao mi je dah. To je najbolji grad na svijetu.

Na Shinjuku Sout East Exitu, (zapravo na izlazu Kabuki-cho, kako sam tek poslije vidio) ima mnogo šminkera, neopankera i zgodnih neopankerica. Svi stoje u gomili i puše. Tu sam stao i zapalio jednu. Jer je u Tokiju vrlo teško pronaći mjesto za

51

pušenje. Kod njih je obrnuto nego kod nas – naravno kao i sve ostalo – unutra se puši, ali vani na javnom mjestu, ne. Gledajući tu ekipu, bio sam sretan.

To je jedini grad na ovom planetu koji nije s ovog planeta. To se ne može ispričati ni zabilježiti kamerom. Ako oko ne vidi i tijelo ne osjeti, nitko vam to ne može prenijeti dovoljno uvjerljivo.

16. rujna, Tokio, Todoroki, Nekojarashi park, 7.00hU velikoj mjeri moj će daljnji boravak u Japanu ovisiti o idućih nekoliko dana u Tokiju. O tome će ovisiti moje raspoloženje i daljnji tijek projekta.

Možda ovo izgleda kao da imam velika očekivanja, ali nije tako. U Švicarskoj nisam želio nikoga upoznati, želio sam samo raditi na scenariju – pa sam ipak upoznao Angelu. Slično prilazim i Tokiju. Imam sposobnost da intuitivno pronađem mjesta koja mi odgovaraju. Prepustim se instinktu. Na nekim mjestima osjetim hrabrost, pozitivnu vibraciju, opuštanje. Obično se tu zadržavam i uvijek mi se dogodi nešto lijepo. Tako sam jučer na Shinjuku South East Exitu pronašao dva mjesta.

Jedno je »pušionica«, tako sam ga nazvao, mjesto ispod jednog od glavnih ulaza, kao trg ili mali park, preko je ulica u kojoj je pješačka zona i mnogo svjetlećih reklama koje idu od razine tla do petnaest katova u vis. Tu mladi puše, čekaju jedni druge (kao da se nalaze u Zagrebu »kod sata«), samo što onuda u svakoj sekundi prođe jedno pedeset ljudi – općenito, nemoguće je opisati kolika je gužva na Shinjuku i okolnim ulicama. Ondje dnevno prođe nekoliko milijuna ljudi. Mladi dolaze u »pušionicu« prije večernjeg izlaska, slobodnije odjeveni, nešto kao blagi punk ili neogotika i gledaju veliku televiziju preko puta, dok čekaju. Ondje mi je bilo dobro. Popušio sam nekoliko cigareta i gledao face koje dolaze. Svakakva ekipa. Bio je čak i jedan tip s kapuljačom preko lica, maskom kao iz Petka trinaestog ili iz nekog sličnog horora, i mrtav hladan stajao nasred stuba. Jednom me odmjerio pogledom ispod

52

maske. Ali nisam se bojao. Nisam ni ja baš najveća kukavica. Jesam tetka, ali nisam tetkica. Vidio sam mnogo seksepilnih djevojaka u najnevjerojatnijim modnim kombinacijama. Uglavnom prevla-dava crna boja. Nekoliko neogotičarki: pirsinzi po licu, mrežaste ispucale čarape ili crne čarape do malo iznad koljena, zatim crne čizme na golu nogu, mini suknje.

Drugo mjesto bila je jedna mala kavana, mala prčvarnica u kojoj poslužuju sake, razna jela (odličan im je curry s rižom) i, naravno, unutra se može pušiti.

Krčma je u raspadu, u razini tla, točno na uglu ulice. Samo nekoliko metara niže put skreće pod tamni podvožnjak i prema utrobi stanice Shinjuku. Ali mjesto ima dobru atmosferu. Kad sam ušao prvi put, unutra je bio jedan Japanac sa šljivom na oku. Ondje mi je vrlo inteligentna konobarica (poslije će ta gospođa, Myoko Baba, postati moja velika prijateljica) pomogla u dilemi kako doći do postaje Jiyugaoka. Objasnila mi je da prvo odem sa Shinjukua na Shibuyu, »with light green line« (svijetlozelena, a ne tamnozelena linija), dakle s Yamanote linijom, a zatim na Shibuyi presjedam na liniju Tokyu Toyoku i vozim se četiri postaje do Jiyugaoke. Nevjerojatno, upalilo je. Polako razbijam strah od tokijskog prije-voza. Jedino, švercao sam se u metrou. Zato što taj prvi put nisam imao živaca kupovati karte, a informacije su radile samo do sedam na mjestu gdje sam ušao. Nadam se da me Japanci nisu snimili na nekoj kameri. S njima se nikad ne zna. Ipak tim linijama dnevno prođe više milijuna ljudi, pa neće valjda baš mene uloviti.

Meditacija na postaji Jiyugaoka (caffe First Kitchen)Cure s malim šubarama u kratkim suknjama i kaubojskim čizmama. Bila je jedna u šarenoj minici i s velikim naočalama po modi iz sedamdesetih koja je stalno prolazila pokraj mene, namjerno ili slučajno, nikad neću saznati.

Također, primijetio sam da mnoge Japanke imaju blago izražene noge »ikserice«, osobito ako imaju duge noge. Što je prilično seksi,

53

jer im podiže stražnjicu. Vrhunac je jedna mlada cura u Nishi Aizu koja ima najveće ikserice koje sam vidio u životu, prsti na lijevoj i desnoj nozi gledaju joj jedni u druge. Uz to, još nosi crne lakirane cipele, koledžice. Deformacija, ali ipak seksi.

Dalje, sve te kokice, ma koliko imale seksepilna tijela i nježna lica s tužnim kosim očima i velikim ustima, vrlo su sitne građe. Nemaju snažna i mišićava tijela kao crnkinje, na primjer. Pitam se kakav bi bio seks s jednom tako nježnom ženom.

Anoreksija. Ili na granici anoreksije.

Nebo je sinoć iznad postaje Shinjuku bilo sivo, tamno kao da pada kiša. Sumračno, iznad svjetlećih reklama i neonskih natpisa, poetično kao u nekom opisu iz Gibsonovih cyberpunk romana. U kontrastu s previranjem života i boja na ulici. Hodao sam oko jedan sat okolo i našao jedno tri, četiri južna ulaza. Ipak, vrtio sam se okolo tražeći sjeverni ulaz, ne znajući da ga uopće nema. Upravo kafkijanska potraga. Svejedno, među mladima sam se osjećao dobro, opušteno.

Moja soba u stanu Sumiko Ando na nekom je čudnom mjestu. Spavao sam ondje, eto, četvrtu noć i opet sam imao noćnu moru. Doduše, ne onako gadnu kao one prve noći kad sam tek bio stigao u Tokio, ali ipak dovoljno gadnu. Svejedno, uspio sam jutros podići novce u Nomura Bank i sad imam Tokio samo za sebe.

Zapravo, svi su Japanci odreda šminkeri. I cyberpunkeri, i makroi (nose se kao rokeri), pa čak i onaj tip s maskom. O curama – lutkama koje izgledaju kao da su izašle iz manga stripova – da i ne govorim.

Tokio je kao golemo stablo. Čudovišno, umjetno stablo, napravljeno od tehnoloških materijala. Razgranato metalno čudovište.

54

Tokio, Nishi-okubo ParkCijeli dan provodim u Shinjuku. Svratim do »pušionice«, ona moja »čajdžinica« danas ne radi. Sad sam u jednom parku neko-liko stotina metara iza Kabuki-choa, kvarta u kojem ima dosta prostitucije. U kazalištu Kabuki-cho, velikoj zgradi u centru kvarta, upravo igraju Hugoovi Jadnici. . Na platou iza kazališta jedno deset klošara spava na tlu.

Pokraj svih tih komada, malih medvjedića s krznenim kapama, kosih velikih očiju, u minicama i čizmicama s tacima od deset centimetara, Tokio mi polako postaje dosadan. Koliko ih samo ima oko postaje Shinjuku. Takvu reviju žena na jednom mjestu nikad nisam vidio. Japan je zemlja iznimno visokog standarda i svi se vrlo kvalitetno odijevaju, posebno žene, veliki su šminkeri. Dostigli su Europu i prestigli je u mnogim stvarima. Ali na azijski način. Ona moja prvobitna fascinacija Tokiom – njegovom veli-činom i neprohodnošću – kako mi neke stvari postaju poznate i bliske, pomalo nestaje.

Nedostaje mi S. Ona je Splićanka, šminkerica skoro na razini Japana. Kako bi se ona ovdje osjećala? Ne znam.

Mora li se dnevnik ravnomjerno rasprostirati, mora li posvuda biti istog intenziteta ili treba imati nekakvu kulminaciju, roma-nesknu napetost? Ne znam. Ali to me opterećuje. Stalno očekujem da se nešto dogodi.

Tokio, Shinjuku, Kabuki-cho, 20hI da sve ovo fotografiram, ne bih bio zadovoljan. To ne bi bilo to. Jer kamera izobličuje stvari. Kamera nije oko. Kamera je lažno, pripitomljeno, tehnološko oko. Film nije koža, iako ga Španjolci zovu »pelicula« (kožica), dapače, film je nešto sasvim suprotno. Samo koža, živa, ljudska, prava, može osjetiti bit stvari.

Na ovu zemlju bačene su dvije atomske bombe. Na gusto naseljene gradove. Ovdje. Dvije bombe. Atomske.

Taj prokleti blues s Enola Gaya.

55

Tokio, Todoroki, Park Nekojarashi, 1.30h, noćDogodilo se. Ipak. Ali vi ćete, dragi čitatelji, ovaj put, nažalost, ostati pošteđeni detalja. Emocije su još svježe i ne želim o tome pisati. Možda poslije. Ne znam. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati. Ona se zove Sakuna. Ima 22 godine. Imam njezin mobitel, počinje s pozivnim brojem 080. Dalje ne mogu odati broj. Može neko doći u napast da je nazove. Razumijte me. Vidjet ćemo daljnji razvoj događaja. Sad je jedan i trideset u noći i u Tokiju, u Todorokiju, trgovina Seven Eleven normalno radi. Nevjerojatno. A ne kao kod nas.

17. rujna, Tokio, postaja JiyugaokaJutros rano otišao sam u hram Kuhon Butsu u Todorokiju. Najviše volim kaya stabla, stara i po osam stotina godina. Kad vidim zanimljivo stablo, kao da vidim umjetničko djelo. Meditirao sam o stvarima koje mi se događaju u posljednje vrijeme. I o dobrima i o lošima. Očekujem jesen u Tokiju. Prolazim ispod Kule purpurnog oblaka, u dvorištu hrama. Hoću li doći u Pure Land, na »drugu obalu« kako kažu budisti?

Jučer sam oko podne izišao na potpuno isti izlaz sa Shinjukua na koji sam prekjučer ušao, to je strmo, široko stubište. I uopće ga, zbog promjene perspektive, nisam prepoznao. Gledao sam s vrha, s visine, a ne kao dan prije – odozdo.

Jedna djevojka prolazi s kubanskom kapom, ali ne s crvenom, nego s ružičastom zvijezdom; dolje mini suknja, crne pin-up čarape do malo iznad koljena i crne cipele s petom od deset centimetara. Druga nosi neku smeđu kapu s prekriženim kostima i lubanjom, gusarski znak. Čak i u vrevi oko postaje Shinjuku čuje se turobna pjesma gavranova: Ka – a – a.

Jedna bilješka na margini. Prvi put pišem i živim jednu knjigu u isto vrijeme. Ne mogu samo uzimati iz Japana, kao iz imaginarnog

56

izloga, gdje je sve besplatno. Postao sam i ja dio slike. Moje meso ušlo je u meso Japana. Sad nema natrag.

Sjedim u hladu drveta sendan u parku i promatram igru svjetla i sjene na tlu, igru koja je odraz granja i vrlo sitnog, nježnog lišća.

Nazvat ću Sakunu oko tri sata.

Postao sam i ja dio slike. Upleo sam se u sliku kao što je Bugarka ušila gavranovo pero u moje platno. Nemojte misliti da mi je lako. Odsad se sve mijenja.

18. rujna, Tokio, Kabuki-cho, 10.00h, jutroSakuna jutros nije došla. Myoko ju je jučer nazvala i pitala je umjesto mene (jer sam ja već bio jednom zvao). Rekla je da ne može poslijepodne, ali da će doći danas ujutro. U devet sati u Kabuki-chou.

Međutim, nije došla. Tko zna zašto. Tko bi razumio Japance. Nije mi lako jutros. Jako mi se svidjela i znam da je i s njezine strane bilo nečega, jer ne bi mi tek tako dala broj mobitela. Pisat ću još o tome. Ne bih forsirao i odmah je zvao, ali morao sam tražiti sastanak jer sutra putujem u Fukushimu.

Jutros sam umoran.

Tokio je izjutra umoran grad. Azija umara. Tražeći Sakunu, prošao sam čitav Kabuki-cho. To mjesto obuhvaća nekoliko ulica i barem petsto metara. Onuda sam morao obilaziti, gotovo patrolirati, od devet sati pa sve negdje do devet i četrdeset. Ali ona se nije pojavila. Možda je čekala negdje drugdje. Dao sam joj svoj e-mail, jer nemam mobitel. Sad i o njoj ovisi.

Lica.

Potraga.

Stotinu lica.

Nijedno nije ono pravo..

Uniformnost. Identitet.

57

Umoran sam već u deset ujutro.

Tokio, Park Nishi-okubo, 12hNe samo da sam tužan nego je svanuo i nekakav turoban dan. Oblačan. Tih. Nijedan grad nema takvo nebo, to je posebna vrsta sivila. Čini se kao da će svaki trenutak lupnuti pljusak, a kiša ne pada. To je Tokio. Najljepši grad na svijetu.

Kad nastupi takva naoblaka, izgubim pojam o vremenu. Izgleda mi da je stalno pet sati poslijepodne, najtužnije doba dana. To je vrijeme gavranova. Možete li shvatiti ovu samoću danas, kad Sakuna nije došla, ovdje na kraju svijeta, pod olovnim nebom. U Tokiju koji je najtužniji grad, u Tokiju koji je Kafkin san.

Tokio, Jiyugaoka, 13.30hA kad ću ja izići iz ove mange?

Ljeto u Tokiju polako se pretvara u jesen. (Imam njezin broj, ali sad nema smisla da je zovem. Možda neki drugi put. Vidjet ću.)

Tokio, Kabuki-cho, 20hOko pisanja imena. Napisao sam Sakuna, sa »n«, onako kako sam čuo. Ona je rekla da je u redu, pa se pridržavam tog imena, iako je vjerojatno krivo. Poslije sam pitao Myoko pa i Sumiko, i obje su mi rekle da je vjerojatno Sakuma, sa »m« (a »sakana« znači »riba«). Ili Sakura. Inače, teško je transkribirati japanska imena, jer oni koriste drugu vrstu pisma. Osim toga, oni imaju nekoliko vrsta pisma. Sumiko i Myoko rekle su da bi trebale vidjeti ime napisano na kineski način, tek onda bi mi mogle precizno reći.

Ima svega na svijetu. Druge su rase bolje građene, ali takav seksepil i senzualnost kao kod japanskih žena ne postoji nigdje.

Možda je ona mislila na izlaz iz podzemne Kabuki-cho, sad sam ga vidio. Možda je ondje čekala? Možda me ipak čekala negdje u devet sati. Ja sam obilazio čitav Kabuki-cho koliko sam znao i umio. Zbogom, Sakuna.

58

Sjedim kod Myoko i gledam televiziju (telebi na japanskom). Opet neki sumo-turnir. I mogu reći da je taj Bugarin, Koto Osho, uspio u životu. Njegov je posao da bude debeo, da se dobro ukopa na borilištu i da se gura. Veliki uspjeh za jednog Bugarina.

Japanci, to su hobiti koji su ozbiljno shvatili socijalizaciju. Preozbiljno, kao nijedan drugi narod. I onda su postali najbolji narod na svijetu.

U centru Shibuye nalazi se skulptura psa, zove se Hachiko. Pas koji je nakon gospodareve smrti godinama čekao na istom mjestu.

Baš sam umoran. Dvije noći brijao sam po Tokiju. Sad bih mogao otići na masažu, ali mi se ne da. Krevet i mir, samo to želim.

Nevjerojatan je moj osjećaj za orijentaciju. Prvu večer kad sam stigao u Shinjuku, odmah mi se svidjelo mjesto koje sam nazvao »pušionica«. A danas, kad sam silazio s linije Yamanote, vidio sam da je to zapravo izlaz Kabuki-cho, najluđe mjesto u Tokiju. Kako sam ga odmah našao! U tako velikom gradu s trinaest milijuna stanovnika. To je instinkt.

Umoran sam. Jedva gledam. Ovo mi je već treća noć. Idem kući. Trebam propješačiti Kabuki-cho pa na postaju Shinjuku. Linija Yamanote: Shinjuku – Yoyogi – Harajuku – Shibuya. Onda na liniju Toyoko Tokyu (nova karta), pet postaja do Jiyugaoka. Umoran sam zato što je Sakuna rekla da se nađemo u devet ujutro. Kad je već lagala, mogla je bar reći u podne, ili u jedan. Shit.

Unatoč svemu, u Tokiju se osjeća jedna stravična pjesma. To je vrsta ljepote. Tihi jecaj epohe. Prokleti blues s Enola Gaya.

19. rujna, Tokio, Kabuki-cho, Aya caffe, 9.00h, jutroNe želim se pretvoriti u Buzzatija koji piše Un amore, Jedna ljubav. U tom je romanu sredovječni poznati novinar zaljubljen u mladu plesačicu. Svakako ga trebam opet pročitati. Ali kako, gdje ću ga nabaviti, pa ja sam u Japanu.

59

Njezin broj telefona. Taj sitni, oštri rukopis s karakteristično napisanim brojem pet. Pisan je čudno, na azijski način, kad gledam njezin potez, čini mi se kao da piše osmicu, a ne peticu. Kao da crta peticu. Taj telefonski broj napisan je na brzinu, u jednoj posebnoj situaciji i on prije svega znači želju za kontaktom, sluti neki budući odnos između dvoje ljudi. Sad ga imam. Ali što ću s njim?

Imati nečiji broj, imati mogućnost da se nekoga jednom pri-likom nazove. Osim toga, bitna je i važnost tog poziva koji može promijeniti život. Ali to nikada neću učiniti. S njezine strane još je gore. Dala je nekom, potpunom strancu, geijinu, svoj privatni broj. Iščekuje.

Fukushima, Nozawa, 18hStigao sam u Nozawu. Sumrak je. Pijem kavu ispred supermar-keta. Subota predvečer, sve je pusto. Tek pokoji kasni prolaznik. Gledam oblake i slušam pjesmu s refrenom – sayonara. Sayonara, Sakuna, hoćemo li se opet sresti?

19hRekla mi je u telefonskom razgovoru da razgovaram s njezinim bossom. Što me briga za njenog bossa? Nekog mafijaša, makroa iz Kabuki-choa. Eh, Sakuna, Sakuna.

22. rujna, KunugiyamaSmjenjuju se razna raspoloženja. Oscilacije. Ponekad sam odu-ševljen Japanom. Nekad mi je dosadno. Ponekad, kao druga krajnjost, jako mi nedostaju djeca. Želio bih ih vidjeti. Kad vidim nekog japanskog dječaka, sjetim se Nika. I on ima jednako gustu crnu kosu. Navečer, uvijek navečer, želio bih poljubiti i zagrliti Ozanu. Ispričam joj priču za laku noć. A njih nema. Koliko ću izdržati?

I taj razlaz, praktički s čitavom mojom obitelji (s roditeljima, bivšom ženom, itd.) tako da sam ostao sam, dodatni mi je teret.

60

Ali, da sam ih slijepo slušao, kao što su skoro svi ultimativno tražili, nikad ne bih postigao ono što jesam. Osim toga, stojim sam nasuprot njih. Predugo bi trajalo detaljno opisivanje situacije, počevši od odnosa s bivšom ženom, preko roditelja – koji su se u to miješali, naravno – tetke, itd. Sve do suda. Posebno suda gdje se moja riječ unaprijed smatra riječju kriminalca, a žena se tretira kao žrtva. Što joj daje veliku prednost i mogućnost manipulacije sudom.

Tako da sam se uspio posvađati sa svima. Ali nisam ja kriv. Moj je život samo splet nesretnih okolnosti. Vrijeme je da se tomu jednom kaže – dosta. Opisivati sve u detalje bio bi svojevrsni de profundis na koji sad nisam spreman. I ovo je već dovoljno. Nisu li slične živote imali Wilde, Joyce, Basquiat, Kafka, pa čak i de Sade?

23. rujna, KunugiyamaU Japanu je praznik. Slave početak jeseni.

O mangama. Gledao sam ih malo u Tokiju. Prvo u krčmi Myoko Babe.

Mange su kao i blogovi. Nisu to one najkvalitetnije mange koje se publiciraju kod nas ili u Americi. Ne, manga je prije svega demokratizacija stripa. Pruža se prilika svima, i lošim crtačima, i tinejdžerima i početnicima, da rade stripove. Ta su izdanja debela kao telefonski imenici sa stotinama manga, tiskanima na papiru iste kvalitete kao papir telefonskih imenika. Takva demo-kratizacija na granici amaterizma i profesionalnosti pruža veliki dijapazon stilova, načina crtanja i scenarija. Unutra ima svega i svačega, dosta škarta, ali sigurno i dobrih priča. Tako nastaju novi mitovi, to je moguće samo u Japanu. Bio sam prisutan – sjedio sam za susjednim stolom – kad je jedan klinac u odijelu (valjda jedinom koje ima) nudio book svoje mange nekom muljatoru. Vidio sam svojim očima. Kao da i ja bar deset puta nisam bio u sličnoj situaciji.

Također, još jedna bizarnost. Listao sam jučer mangu crtanu jednostavnim stilom stripova za djecu (nisam shvatio o čemu je

61

riječ, valjda je to ipak bila tema za odrasle), a straga na koricama sve vrvi od erotskih oglasa. Zaključujem da mange nisu za djecu.

Jučer sam pisao Banani Yoshimoto, putem službene stranice. Hoće li se javiti? Ne vjerujem.

25. rujna, Kunugiyama, poslijepodneJučer sam kupio pržene skakavce, jer više od dosade ne znam što da radim. Jeo sam ih navečer i malo jutros. Fuj! Čini se da su kandirani, imaju okus suhih smokava ili datulja. Uzeo sam još jednog, maloprije, i ostatak bacio u smeće. Eto, i dok imam skakavčeve nožice među zubima, kažem da se gadno dosađujem u ovoj staroj školi. Sjedim na dvorištu. Upravo sad, pao je jedan list. Lijepo sam vidio njegovu putanju. Aterirao je nježno, kao padobranac.

18hSad već oko 18 sati pada mrak. Jadni li smo ovdje. Pušim, pijuckam sake, slušam ljuštenje bambusove kore. Pala je noć.

26. rujna, Kunugiyama, jutroOvdje sam u žiriju za nekakvu izložbu koja će se održati u prosto-rijama stare škole. Gledam slike koje autori donose već nekoliko dana. Ima jedna slika koja me, stilski i tematski, podsjeća na švicarskog slikara Balthusa, naravno, riječ je o japanskoj verziji. Mlada Japanka visi sa stropa naopačke vezana za noge. Odjevena je u uniformu kakvu nose cure u »Junior High Schoolu«, tako da joj siva kratka haljina, jer tijelo visi sa stropa, umjesto da pokriva bedra, pada na suprotnu stranu prema trbuhu i grudima i potpuno otkriva gaćice (bijele s blijedoplavim točkicama). Ispod se ocrtava njezin Venerin brijeg. Jednom je rukom prekrila lice, a drugu je pustila da slobodno visi. Kosa joj također, zato što visi, pada u trokut prema tlu. Pokraj nje sa stropa se, na tankoj niti, spušta pauk koji je uhvatio nekog malog bijelog leptira. Jezivo.

62

Obrada djevojčina tijela vrlo je slična Balthusovu stilu. Tijelo je vrlo nježno, ujednačene blijede boje i zaglađeno kistom. U poza-dini je ružna smeđa boja (ili indijskocrvena), vjerojatno prikazuje zid nekog podruma ili garaže. (Poslije sam saznao – rekla mi je Hoshi – da se slika zove Insekt.)

Jučer i jutros malo sam čitao Mishiminu knjigu Ispovijedi maske (u prijevodu Voja Šindolića), iako sam imao otpor prema čitanju dok pišem, pogotovo kad je riječ o tako bliskoj temi, a nakon čitanja pokazala mi se još bližom. Otvorio sam negdje na sto pedesetoj stranici i naletio na slične stvari o kojima sad pišem. Opisi Tokija krajem rata, ljubav prema djevojci Sonoko, kao prvi Mishimin pokušaj da ostvari heteroseksualnu vezu. Eto, Sonoko ima slično ime kao Sakuna. Mishima me dobrim dijelom formi-rao kao pisca, oduvijek sam volio njegovu metaforu koja je vrlo pronicljiva i oštra, davno sam pročitao mnoge njegove romane. Prije nego što sam počeo ozbiljno pisati čitao sam Mornara koji je iznevjerio more, Šumor valova, Poslije banketa, Zlatni paviljon, bio sam čak počeo čitati na engleskom More plodnosti, itd. Onda sam imao dvadeset ili najviše dvadeset i pet godina. Tek sad vidim kako sam bio mlad i koliko je Mishima utjecao na mene. Naravno, trebalo je vremena da se stvari u meni razviju, spor sam. Odličan je ovaj pasus iz Ispovijedi maske: »Prisnost i neusiljenost koje sam osjećao u njezinu društvu zaveli su me i učinili da povjerujem kako ćemo sve naše dane provesti zajedno i kako će sve zauvijek ostati onako kakvo je bilo. U krajnjem smislu bila je to dvostruka obmana: riječi kojima je objavila presudu da se moramo rastati istovremeno su otkrivale besmislenost našeg tadašnjeg sastanka baš kao što su pokazivale da je moj tadašnji osjećaj sreće bio tek nešto prolazno; ne samo što su te riječi uništile moju djetinjastu zabludu da će sve ovo trajati zauvijek već su mi otvorile oči za činjenicu da čak i kad nema rastanka, veza između mladića i djevojke nikada ne može ostati uvijek ista, onakva kakva jest.

Bila je to bolna spoznaja. Zašto sve ne može ostati onakvo kakvo jest? Pitanja koja sam si postavljao nebrojeno puta mučila su me još od dječaštva i još jednom su se pojavila na mojim usnama. Zašto smo svi

63

opterećeni nesvjesnom željom da sve uništimo, da sve promijenimo, da sve povjerimo prolaznosti? Je li ova neugodna dužnost ono što svijet naziva životom? Nije bilo nikakve sumnje da sam posve osamljen, barem po tome što tu dužnost smatram teškim teretom.«

Isto je tako i Sakuna pritisnuta teretom preživljavanja. Njezin boss stoji kao nepropusna željezna pregrada u njezinoj psihi i iza ne postoji ništa drugo, samo prazan prostor, mrak. Možda se ponekad pojavi trag neke nejasne nade, kao upaljena voštanica u potpunom mraku, nestalno i slabo svjetlo koje brzo utrne i nestane. Bilo kakva druga misao pritisnuta teretom obaveze razbija se o tu nepremostivu pregradu, tone u vrtlog pripadanja bossu i naša sreća može biti samo vrlo kratka, mjeri se minutama, sekundama. Kao onaj put kad me zagrlila na ulici.

12hNačelo nužnosti. Sakuna. Kakva-takva lova. A to znači hrana, privid samostalnosti, mrvica slobode. Pa makar i da se gadno oznoji na poslu svaku večer, radeći već to što radi, a boss joj daje nešto za hranu. Mi ljudi gori smo od štakora. Prilagodljivi, skloni lažnim idejama, samozavaravanju. Prozaični. Eh, Sakuna. Hoću li se više ikad vratiti u Tokio?

14hIsto tako, život s mojom bivšom ženom. Deset sretnih godina i onda jedan krizni period. Nekoliko svađa i sve se prevrnulo, otišlo u nepovrat. Kao da među nama nikada ništa nije bilo. Onda, tu su i djeca. Činilo se da će jedan period zajedničkog života trajati vječno. Ali ne. Sve su samo intervali, razmaci stabilnosti nakon kojih slijede krize. Udaljenost. Odvojenost. Najteže mi pada ova odvojenost od djece, kao da sam mornar na dalekom moru.

27. rujna, Kunugiyama Pročitao sam Ispovijedi maske i tek sad vidim koliko je Mishima uistinu utjecao na mene. Koliko sam ga u nekim svojim prijašnjim

64

tekstovima pokušavao imitirati i »skidati«, naravno zato što mi se jako sviđao njegov način pisanja – ti moji prvi tekstovi nisu objavljeni. Uvijek, možda i preko mjere ističem Kiša kao svog uzora, a Mishimu vrlo rijetko – ali to je razumljivo jer u hrvatskom kontekstu Mishimino ime odjekuje odveć egzotično. Uvijek me prema jednom piscu – posebno u mojim mlađim danima – privla-čio ili odbijao njegov osjećaj za metaforu. A Mishima je sjajan na tom području, zato sam ga zavolio. Mishimino pisanje temelji se, dakle, na metafori i poredbi (kao i Kiševo pisanje), vrlo je »elip-tično«. Mornara koji je iznevjerio more pročitao sam na ćirilici, a ćirilicu onda nisam baš tečno čitao, iako sam u toj knjizi istinski uživao. Sad vidim da Mornar pršti od latentno homoseksualne tematike (to je Omi iz Maske), a završava sadistički. Mornar je zapravo Mishimin tajni psihoprofil, tajna maštarija, što je vrlo vidljivo kad se pročita Maska.

Čitao sam izvrsnu Mishiminu biografiju koju je napisala Marguerite Yourcenar. Primijetio sam onda, još davno, nakon svih tih pročitanih knjiga koje sam nakon duge potrage prona-šao u knjižnicama, jednu shemu u Mishiminoj kompoziciji, u psihološkoj strukturi njegovih romana koja se kao obrazac, kao pattern, ponavlja u mnogim njegovim djelima. Otprilike izgleda ovako: Mishima na početku prikazuje »normalno stanje« (likova, okoline, čitavog svijeta u podkontekstu); zatim redovito slijedi neka čudna promjena, neko izopačenje ukupne slike. Situacija postaje perverzna, zahvaćena tom promjenom kao bolešću. Potom slijedi kulminacija i rasplet situacije da bi na kraju, kao neki ironični i istovremeno okrutni deus ex machina, ponovo zavladalo ono prvobitno stanje, tobože normalno stanje svijeta. Ovdje bih ja mogao dodati da je svaka perverzija bliža dubokoj istini nego lažni mir ili prividna zaglađenost površine koja ima značiti »normalno stanje svijeta«.

Vjerojatno je jedan od najvećih razloga zašto sam došao u Japan bila moja stara ljubav prema Mishimi.

65

Ipak, u knjizi Ispovijedi maske Mishima je malo pretjerao s metaforama. Ovo je najteža njegova knjiga koju sam pročitao. Drago mi je – i nije mi drago, jer kao da ispada iz tračnica – što se na kraju priča pretvara u običnu platonsku romansu između njega i Sonoko, ali uza svu njegovu psihološku »prtljagu« i poza-dinu koja je zapravo na granici pakla. Ipak, opet ima nekoliko izvrsnih poredbi u kojima sam istinski uživao, ali i nekoliko vrlo opširnih koje bih radije zaobišao.

Jaka je scena Mishimine prve erekcije na sliku svetog Seba -stijana baroknog majstora Guida Renija. Ta Renijeva slika inače je stoljećima predmet obožavanja homoseksualaca.

Dobar je vrlo kratki opis njegova iščekivanja da nakon Hiroshime atomska bomba padne i na Tokio (imao je onda dvadeset godina). Opis ide otprilike ovako: ljudi su bili posebno veseli, jer su nadvladali granice očaja. Bilo je kao da pušemo već napuhani dječji balon i očekujemo da svakog trenutka pukne. Govorili smo – sad će, sad će. Ali ništa se nije događalo. Takvo stanje potrajalo je deset dana, a onda je prestalo; govorilo se o predaji. Da je potrajalo dulje, svi bi poludjeli.

Knjige mojih očeva. Mishima (1925. – 70.), Kiš (1935. – 89.), Tournier (1924.)

Ta su tri pisca otprilike negdje generacija mog oca i na neki način meni najbliža generacija. Što znači da sam također bio opsjednut kompleksom oca. Evo, sad mi pada na pamet Kafkino Pismo ocu u kojemu je uporabljen jednako oštar skalpel bolne samoanalize kao i kod Mishime. U nedostatku prave komunikacije s ocem stekao sam duhovne očeve iz njegove generacije i sva su trojica nekako izopačeni. Mogu reći da tu generaciju poznajem bolje od svoje. Ali opet, nekako je uopće ne poznajem.

Danilo Kiš, barokno razveden, tematski relativno stabilan, ali ipak, sklon stilskom pretjerivanju, vrsti perverzije samog pisanja.

66

Mishima, koliko mi je blizak, u isto mi je vrijeme i dalek. Mishimi su odsjekli glavu. Jednom su od mojih »očeva«, dakle, odrubili glavu.

Prvo se rasparao nožem, izvršivši klasični seppuku, a zatim ga pomoćnik udara sabljom da mu prekrati muke. Udara sabljom po vratu, odostraga. Oštrica zasijeca vrat, ali sablja ulazi samo do pola. Udarac je slab, odbija se od kosti. Mishima je još živ. Drugi udarac – zaboravio sam je li ga uputio isti pomoćnik ili netko drugi iz skupine, netko odlučniji – konačno siječe kralježnicu. Glava kojoj nije bilo suđeno da pogine u ratu ipak pada na tlo, u prašinu.

Mishima zapravo ne može biti autoritet. On može biti samo izo-pačeni otac. Otac tamne polutke, otac umjetnosti, antiautoritet.

Nepoznati daleki fluid, moj pravi duhovni otac kojemu to nikad nisam priznao, otac koji bježi, nestaje u naborima vremena. Ponekad ga poznajem kao svoj džep, a ponekad smo najveći stranci. Otac kojega se vlastito dijete odreklo (kao u slučaju markiza de Sadea).

Budući da su ova tri pisca, šire gledano, otprilike negdje generacija mog oca (rođenog 1941.), koji mi je oduvijek bio neshvatljiva zagonetka, najveći stranac u mom životu, možda sam se toliko trudio da ih razumijem, da uđem u njihove svjetove u doba Drugog svjetskog rata i poraća. Ponekad sam u tome uspijevao i bio sam im jako blizu, a ponekad mi izmiču i ostaju nedokučivi, daleki i strani kao moj vlastiti otac. Na ovom mjestu moj »kompleks« izlazi na vidjelo.

Ali ovdje nije poanta kao u Palahniukovom Klubu boraca gdje glavni lik optužuje oca i kaže da su našu generaciju izdali očevi. Ne, to nije poanta ovog teksta. Ovo nije optužba. Ovo je odbacivanje, dizanje ruku i odustajanje od bilo kakvog odnosa s ocem.

Stoga sam prihvatio svoje duhovne očeve Kiša, Mishimu i Tourniera. Ali samo djelomično. Unatoč prividnom razumijevanju,

67

i dalje postoji onaj »međugeneracijski ponor«, a razlika nije ništa drugo nego moja osobnost, nešto novo i sasvim moje. Ono čemu se u pisanju prepuštam kao riječnoj struji.

Iako je za pročitati Ispovijedi maske potrebna poprilična koncen-tracija (a znao sam s kakvim se vragom trebam uhvatiti u koštac), ta je knjiga remek-djelo književnosti dvadesetog stoljeća. Podsjeća me na zategnutu žicu na nekom glazbenom instrumentu koja na najmanji dodir, na najmanji trzaj proizvodi mnoštvo zvukova svih tonova i vrijednosti, kao i obilje mračne, opasne jeke.

Mishima je u nekim stvarima sličan, u nekima suprotan Kišu. Zbog iznimno slabe tjelesne građe u mladosti, bio je vrlo militantna duha. Volio je ponos, rat, muškost. Otuda njegov latentni homoseksualizam kao i sado-mazo senzibilitet. Pisao je o »jakim duhovima«, o »snazi volje«, koju je, doduše, uvijek i kritizirao i pisao kako je to velika zabluda – pa kako ne bi kad je sam bio žgoljav i prilična kukavica (žgoljav, ali i tvrdoglav kao mazga). Svejedno, dao je amalgam velike umjetnosti u svojim djelima, ambivalenciju, bit života.

Zapadni čovjek sazrijeva danas jako sporo. Od ovog dugotrajnog razvoja istinski umjetnik već je umoran do četrdesete, a tek mu slijedi razdoblje Crne mijene, pravog zrenja, patnje.

U četrdesetoj vrijeme je da zaboravimo naše očeve. Da zabo-ravimo naše biološke očeve i da odamo posljednju poštu našim duhovnim očevima (što je puno teže).

Znam da Mishima ovo nikada ne bi učinio. Ili ipak bi? Pa on je napravio seppuku u četrdeset i petoj. Dakle, ima istine u ovoj možda presmjelo napisanoj rečenici.

Za Ispovijedi maske karakteristična je također »nedefiniranost žanra«. Ispovijedi su zapravo fikcionalna autobiografija, to jest fikcionalna kronologija njegovih žudnji. Iako zapravo govori o svojoj latentnoj homoseksualnosti, ili točnije, o čudnoj fantaziji da vlada nad nekim mladićem priprostog podrijetla, snažnog i

68

mišićavog torza, da ga vezuje za drvo i ubada nožem, pri čemu je vrhunac krv koja istječe iz rana i slijeva se po torzu – dakle, ne čisti homoseksualizam, nego vrsta dodatne perverzije homosek-sualizma, sado-homo fantazija – unatoč tomu, roman govori i o njegovoj ljubavi prema djevojci Sonoko, platonskoj, doduše – ali možda samo stjecajem okolnosti platonskoj.

Ali najveće ljubavi uvijek ostaju platonske.

Svemu uprkos, ovo je jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam čitao u posljednje vrijeme.

Kad je Mishima odlazio k prostitutki, napravio je grešku iz ponosa, rekao je poznaniku koji ga je vodio – nije mi bitno koja je od njih – i dobio je najružniju, sa zlatnim zubima i zlatnim desnima, nije imao erekciju, što uopće ne čudi.

Ova je knjiga teška kao gladna godina, trebalo mi je tri godine da je pročitam, ali sad sam, konačno, na dobitku.

To je knjiga velike agonije.

29. rujna, KunugiyamaOdjednom me ovo čitanje Mishime i pokušaj da u kratkom eseju analiziram njegovo djelo doveo u jedno novo stanje na koje nisam, u ovom trenutku, spreman. Mishimin tekst, njegov duh koji i dalje živi u tom tekstu, otvorio je egzistencijalni ponor u koji nisam spreman propasti. Pišem ovu bilješku da bih nekako amortizirao sebe s kraja kolovoza i početka rujna, sa samim sobom nakon čitanja Mishime i goleme provalije koja se nakon toga otvorila.

Pisanje »dnevnika za javnost« uvijek je rizik. Dnevnički zapisi nisu memoari koji se odnose na zatvorenu cjelinu u prošlosti. Takvu sam cjelinu imao i ja kada sam pisao svoj autobiografski roman Pustinje. Takvu je cjelinu imao Mishima kada je želio ispripovijedati svoje mladenačke seksualne žudnje u Ispovijedi maske, ili Orwell nakon što se vratio iz Španjolskog građanskog

69

rata pa je pisao Kataloniji u čast, ili pak Casanova kad je želio opisati svoj bijeg iz tamnice Piombi u Veneciji.

Ali običan je dnevnik avantura često bez jasnog ishoda. Dnevnik je uvijek otvoren, neizvjestan. On se – ma koliko ga ja želio romansirati – proteže jednolično kao tkanje, iz dana u dan, i nekad krene pa stane. Takav je dan danas.

Moje čitanje Mishime, kako je davno bilo!

Čemu se vraćati na staro!

Čemu?

Zašto, pogotovo u dnevniku, izvlačiti nešto tako staro, nešto što zaudara na naftalin, knjigu čovjeka koji je sa svojih dvadeset godina radio kao pisar u tvornici koja je proizvodila avione marke »Zero« u kojima su letjeli njegovi vršnjaci kamikaze – dakle, bio je nešto kao ćato u službi Smrti – koji je očekivao pad atomske bombe na Tokio, koji je zrelost proveo u vrijeme američke okupa-cije Japana, a suvremeno doba doživio tek kroz komercijalizaciju i dizajn kasnih šezdesetih – kad sam se ja rodio. Zašto? Zašto se mučiti s tim? Bilo pa prošlo.

Treba se okrenuti novom. Možda je moje vrijeme u Japanu dragocjeno. Ali baš zato treba ga nemilice i nemilosrdno trošiti. Zbogom, dnevniče, bar za danas!

30. rujna, KunugiyamaDanas depresija. Dnevnik je ono što mora podnijeti sva moguća stanja i raspoloženja. Pisac koji piše dnevnik je kao mrav koji mili površinom svijeta i bilježi detalje. Sjeti se Kafke i njegovog dnevnika!

70

71

Listopad

Mishima kompleks

»Toliko mnogo razmišljam o samoubojstvu, ali naravno da ga nikad neću počiniti«Cesare Pavese, iz dnevnika, Umijeće življenja

72

73

1. listopada, Kunugiyama, 8.00hSanjao sam da je Ai trudna. Valjda zato što su sve zgodne mlade djevojke u Nishi Aizu trudne. Ai je cura koja ponekad radi u našoj staroj školi. »Ai« znači »ljubav«.

Chie se javila mailom. Još je uvijek u Europi. Uči hrvatski jezik na fakultetu u Zagrebu.

Već sam tri dana u depresiji. Bugarka šizi kad me vidi ovakvog. Tko zna što ona u svojoj glavi misli. Ah, da mi je opet vidjeti Myoko Baba. Otići u Shinjuku Goen. Vidjeti komade na izlazu Kabuki-cho. Kako da sve to Bugarki objasnim. Ona ima tek malo više od dvadeset godina i misli da je puno stvari napravila u životu, te da je zato jako pametna.

Jesen u Japanu. Lišće više ne opada sporadično, nego u valovima. Kao snijeg.

9.00hŠto znači susresti se sa samim sobom?

Prije svega znači susresti se s Prazninom, s dosadom kojoj je nemoguće pobjeći. Ne postoji neka esencija na mjestu »ja«. Postoje događaji koji su se dogodili i koje više ne mogu promijeniti. Isto tako postojat će neki budući događaji koji će se tek dogoditi i u kojima ću sudjelovati na ovaj ili onaj način.

Što znači reći sam sebi: pušiš – ponekad i marihuanu – piješ, voliš pisati, ponekad voliš dobro društvo, ponekad želiš biti sam? Pa to sam znao i prije. Imam dovoljno godina.

74

U ovom selu svi su dani slični kao jaje jajetu. Dosadni. Čini mi se da živim film Beskrajan dan, holivudsku limunadu u kojoj su svi dani potpuno isti, zapravo glavni lik živi svako jutro iznova isti dan.

12.00hČesto se pitam je li ovaj dnevnik stvarnost ili fikcija?

Mislite što hoćete, ali ja ga smatram fikcijom. Isto kao što je Kafkin dnevnik za mene fikcionalniji od njegovih najfantastičnijih priča. Čini mi se da je tu bitan pogled naratora i njegov odnos prema stvarnosti. S obzirom na naslov Calderonove drame Život je san i s obzirom na Smrt, čitav život nameće se kao svojevrsna fikcija. U trenutku smrti ljudi navodno imaju »panoramsko sjećanje«, kada im se čitav život odvrti pred očima kao film ili kao priča. A uz to, i sam trenutak smrti kad iz jednog stanja prelazimo u drugo – nepoznato, ništavilo, taj trenutak mijenja shvaćanje stvarnosti kao nečega što se samo po sebi razumije i otvara fikcionalnu dimenziju najobičnijih i najbanalnijih »stvarnih« događaja.

Stoga, što drugo može biti ovaj dnevnik nego fikcija? Kako drukčije može jedna osoba sklona fantaziji poput mene gledati na stvarnost i događaje oko sebe, nego kao na fikciju? Osim toga, najdublja dimenzija jezika jest fikcionalna. To ne znaju mnogi početnici.

Svaki jezik, čak i onaj govorni, sadrži u sebi fantazme onoga tko govori. Zato je jezik izvanredan fantazmatski okvir. Jezik je dubinsko fantazmatski medij.

Jer jezik, iako sadrži gornje razine koje mogu zvučati racionalno ili utilitarno, u svojoj dubini čista je fikcija onoga koji govori.

16.00hMoglo bi se reći da je svaka vrsta govora, pa i pisma, fikcija. Novine, vijesti, politički govori i traktati, filozofija, sve.

Stoga dodajem da je »velika knjiga svijeta« zapravo fikcionalna knjiga. Ali ja sad, barem u ovom trenutku, nemam volje da je

75

istražujem. Niti me zanima što ću ondje pronaći. Dovoljan sam sam sebi, danas.

Dobro je jednom rekao Milko Valent: zašto se brinemo oko vlastitih spisateljskih taština, kad će ovdje za sto tisuća godina ionako biti »mlado nabrano gorje«.

Mlado nabrano gorje koje će se izdići iz našeg pepela bit će jasan dokaz iluzornosti i fikcionalnosti našeg postojanja. Zato kad gledam Japan i svoj odraz u njemu, smatram sve zajedno čistom fikcijom.

Približavam li se ovakvim mislima Schopenhaueru, Mishimi, ili nekom trećem, ili četvrtom, petom, nije bitno. Bitno je da je život fikcija, igra. Život treba odigrati. Ne proživjeti, nego odigrati.

Nije li Mishima postao još veća maska nakon što je napisao i objavio Ispovijedi maske? Jest.

4. listopada, NozawaZanimljivo je da je Mishima još kao dijete, čitajući slikovnice, odabrao nasilnu smrt kao završetak životnog scenarija. On nije kao većina djece, pa i ja, prihvatio onaj česti završetak bajki koji kaže: i živjeli su sretno do kraja života.

On je, već kao dijete, prihvatio smrt kao »realni« scenarij.

Nekoliko dana prije puta u Japan, jedne ljetne noći, zapravo skoro rano ujutro, na jednoj zagrebačkoj terasi na krovu solitera, jedan mi je kolega postavio vrlo neugodno pitanje – vjerojatno dobrano pod gasom i napušen – A kad ćeš se ubiti?

(Vjerojatno su mnogi došli do toga krivo interpretirajući završetak moje knjige Pohvala ulici u kojemu stoji – zbogom, odlazim iz ovog mračnog svijeta. Nisam mislio na život, nego na sumorni svijet te knjige u kojemu su glavni likovi Jack Trbosjek i markiz de Sade.) Odgovorio sam da sam umro već nekoliko puta. I tu je bila gotova priča.

76

Ali svejedno, to je pitanje dodirnulo jednu bolnu točku u meni. A iznova ju je aktualiziralo ovo čitanje Mishime, ma koliko je ja izbjegavao.

To je pitanje moje vlastite smrti. Smatram da do četrdeset i prve godine ljude poput mene Providnost čuva, unatoč manjim ili većim krizama. Međutim, od četrdeset i prve pa nadalje počinje prava kriza. Kafka mi je orijentir. On je umro u četrdeset i drugoj. Mishima se ubio u četrdeset i petoj. Pavese se ubio, mislim, u pedesetoj.

Za sedam dana punim četrdeset i jednu godinu i pravo raz-doblje krize tek mi slijedi. Uvijek mislim da ću umrijeti između četrdeset i prve i pedeset i pete.

Svemu tomu ispriječila se jedna velika stijena. To je moje najmlađe dijete, kćerka Ozana koja ima samo pet i pol godina. Zbog nje moram poživjeti bar još nekoliko godina. Izdržati toliko. Najmanje.

5. listopada, KunugiyamaPutovanje. Danas sam išao u Aizu Wakamatsu i to mi je putovanje dalo novu energiju. Shvatio sam da sam ponajprije čovjek-putnik. Svatko traži svoj dom, a moj je dom na putu, na tračnicama, na cesti. Taj čarobni zov kretanja, promjene mjesta, to opijajuće kloparanje željezničkih kotača. Japan je idealna zemlja za takve stvari.

Lokalni vlakovi, limene kutije iznutra nalik malim avionima, mrežasti metalni pretinci za prtljagu, gospođe i gospoda u bijelim šeširima i bijelim rukavicama koji smrtno ozbiljni ulaze unutra i komadi koji kao za vraga uvijek nalete – kosih melankoličnih očiju, velikih usana, u ljubičastim ili mrežastim čarapama – to je putovanje, zov kretanja, daljine, promjene – moja jedina kuća. Satovi na usputnim postajama čija se velika kazaljka miče – kao što kaže Kiš – uz vidljivi trzaj i vibracije, kondukteri u sivim uniformama, izdanci na vrhovima mladog bambusa izraslog uz prugu što se povijaju na vjetru od naleta vlaka, zatalasani buseni susukija nalik perjanicama neke zalutale vojske, tuneli, mostovi,

77

rijeke. Stalno putovanje, stalno kretanje, ćelija je mog života, njegova bit. Vlak u pokretu, to je moj dom.

Poželio sam da u ovoj zemlji ostanem samo promatrač. Da mi se nikad ništa ne dogodi, da ostanem vječna sjena, nijemi pogled koji prelazi s jedne stvari na drugu, mirni slučajni pro-laznik koji uživa samo u gledanju. Želim da budem »izgubljen u prijevodu«, da čitav moj život od danas bude samo san, igra duhova, ništa drugo.

6. listopada, KunugiyamaJučer sam bio u Aizu Wakamatsu. Išao sam onamo da podignem nešto novca jer bih inače umro od gladi ovdje u šumi, a usput sam uhvatio malo svježeg zraka. Ponovno spominjem to putovanje samo zbog jedne pečenjarnice u kojoj sam bio. Pečenjarnica ima, uopće ne pretjerujem, četiri i pol kvadrata ukupno. Kućica koja bočno izlazi na ulicu, a nalikuje željezničkom vagonu, samo smanjenom. Kao vagon za patuljke, recimo.

Iznutra je po dužini podijeljena šankom. Šank, ili bolje reći pult, ima otprilike trideset i pet centimetara širine. S jedne je strane prostor u kojemu boravi gazdarica, ni pola metra širok. Tu su ugurane police s pićem, sudoper, stari hladnjak koji doseže skoro do stropa, televizor, mikrovalna pećnica »made in Thailand«, sat koji ne radi i plinski šporet. Gazdarica je popržila manju porciju lignji u tavi i ponudila me, kuća časti. Možete li zamisliti kako je dim ispunio malu prostoriju dok je pržila lignje.

S druge strane pulta, u prostoru koji je također širok oko pola metra nalazi se šest barskih stolica presvučenih crvenom kožom, zbijenih jedna do druge. Iza su klizna vrata, dijelom otvorena. Dok sam sjedio, leđa su mi virila u sporednu ulicu.

Gazdarica se zove Sachiko, ali svi je znaju po nadimku Bun-Bun. Tu sam, uz lignje popio jedan sake iz tradicionalne posude od pečene gline.

78

Još treba dodati, da bi ugođaj bio potpuniji, da su skoro sve stvari unutra prekrivene naslagama masti i da Bun-Bun ima nekoliko velikih zlatnih prstenova na svakoj ruci.

9. listopada, Kunugiyama,15.00hOstao sam bez novca. Već sam mislio napisati kako ću rođendan, koji je prekosutra, proslaviti tako što ću skuhati samo jedan krumpir i pojesti ga s malo soli, jer su dva krumpira jedina hrana koja mi je ostala, kad je iznenada iz Tokija došla Sumiko u svom malom zmaju, crvenom alfa romeu sportskih linija, i donijela nekoliko vrsta peciva za mene i Juliju. Valjda će mi nešto od toga ostati za prekosutra. Pojeo sam odmah dva peciva, jer sam jutros pojeo također samo jedan kuhani krumpir. (Sjetio sam se Van Goghove slike Ljudi koji jedu krumpir, kao i svoje knjige Duša od krumpira.) Još su ostala tri, četiri komada tih peciva.

Sa »staffom« je došao i Masahiro, tajnik organizacije, zvani »pain in the ass«. Kako je samo smiješan, ali i naporan (ovo ću morati izbaciti iz japanske verzije dnevnika, ako ikad bude objavljen u Japanu).

Inače, ovdje je prethodnih dana harao tajfun. Jučer smo se smrzli kad smo išli u grad, ja po cigarete, a Julija po nešto hrane. I ona je, pretpostavljam, pri kraju s novcem. Morali smo čekati dva sata do sljedećeg autobusa, a puhao je tako jak i leden vjetar, čitavo vrijeme sa sitnom kišom, da sam se smrznuo kao nikad iako sam imao kožnu jaknu. Inače, tajfun je prešao preko nas jučer, a danas preko Hokkaida na krajnjem sjeveru Japana, da bi onda konačno skrenuo na ocean. Nije bilo prevelike štete. Vidio sam na vijestima, na jednom mjestu voda je podlokala cestu koja se urušila, bilo je nešto poplavljenih kuća u Koriyami (udaljenoj od nas oko pedeset kilometara), otpuhano je nekoliko krovova, a u nekoj luci vjetar je razbacao brodske kontejnere kao da su domino kocke.

Novce – financijsku pomoć od grada za listopad – trebali bismo konačno dobiti za tri, najkasnije četiri dana. Nadam se da mi sve ovo skupa neće slomiti duh. Neće.

79

11. listopada, Kunugiyama, 17.30hIspraćam ovaj dan. Bio je jako lijep. I lijepo vrijeme.

Kao da su svi znali da mi je rođendan (a nisu!), svi su se događaji ovog dana slili u jednu veliku ugodnu orkestraciju.

Nije mi svaki dan četrdeset i jedna godina. Ulazim danas u peto desetljeće života koje će mi sigurno biti najteže, ali možda i lijepo, zašto ne?

Puno sam radio na novom romanu Jednog ljeta u Tokiju, zadovoljan sam i u isto vrijeme malo nervozan, tako je to kad me ščepa neki krupniji projekt, veća ideja.

Nikomu nisam rekao da mi je danas rođendan. Bilo je sjajno, baš zato što to nitko nije znao. Nije bilo onih kurtoaznih čestitanja, itd.

Danas je svirao lokalni jazz orkestar u našoj staroj školi i osjećao sam se ugodno, kao da sviraju zbog mene, a da to ne znaju. Čak ni Masahiro danas nije bio drzak, kao da je na nekoj dubljoj razini osjetio vibraciju. Pričao mi je o japanskim bogovima koji u listopadu odlaze nekamo, pa ljudi ostaju sami. Nisam shvatio kamo to japanski bogovi odlaze.

13. listopada, NozawaJoš nismo dobili novce za deseti mjesec. Srećom, ovdje je bila izložba i mali popratni sajam pa su nam seljaci dali nešto hrane. A »staff« (Chicaco, Sachiko i Yuriya Kanahara) koji je došao povodom izložbe kuha svaki dan u našoj kuhinji pa nam ostave hrane. Bude kuhane riže »gohan«, voća, povrća, komada pečene piletine. Inače, pojma nemaju da mi nemamo love. Misle da se zbog njih ustručavamo kuhati.

Unatoč svemu, meni je ovdje odlično. Odmaram se, kon-centracija mi se popravila. Pišem roman, zasad sam zadovoljan napisanim i namjerno odugovlačim, čekam da bih što bolje razvio temu. Jučer sam bio na »ceremoniji čaja«, to je izvorno japanski običaj, tradicija stara oko petsto godina. Maskerada s kimonima,

80

ima puno ukočenih stiliziranih pokreta, kao i poseban pribor za kuhanje čaja, itd. Fascinantno.

Navečer je bio prilično snažan potres. Bio sam u svojoj sobi na katu i čitava se stara drvena kućerina nagnula i zaškripala kao neka srednjovjekovna galija.

Jedino Masahiro ovdje priča sa mnom – ali je naporan kao sam vrag. Ne znam zašto me se žene boje, imaju valjda svoje razloge.

Gledao sam jutros prvi film, skinuo sam ga s neta, Uzumaki (Spirala), solidan japanski nadrealni horor rađen po mangi Junji Ita. Nekim su malim gradom ovladale tajanstvene spirale, ima puno nadrealnih scena, ljudi se pretvaraju u puževe, gusjenica ulazi u uho (to me podsjetilo na Shakespeareovog Hamleta, gdje otrov ulijevaju u uho usnulom kralju), to isto uho poslije se otkida okrajkom slomljenog tanjura, itd.

18. listopada, KunugiyamaZavukao sam se u svoju rupu i pišem.

Radio sam na novom romanu, evo danas sedam tisuća riječi. Mislim da sam s ovim Dnevnikom i tim započetim romanom napravio dobre stvari dosad u Japanu.

Još samo da se zatrpam u toj svojoj rupi, rahlom zemljom i da gore stavim nadgrobni kamen.

21. listopada, Kunugiyama, 6h, jutroKrećem na put u Tokio. Naravno, opet kiša.

Ta mala idilična sela u Fukushimi. Takvom se životu jedino možete prepustiti. On poznaje malo varijanti. Sličan »pastoralni raj« opisao je Mishima u Šumoru valova. Zategnuta, čista površina, naizgled idilična i topla situacija doma – a ispod pravi teror, dik-tatorski odnosi. Karte se dijele samo jedanput, ili najviše dvaput u životu. Katastrofa.

81

Zbogom, moj sardinijski hraste – pjevaju mladići u talijanskom filmu Padre, padrone dok odlaze sa sela, a zapravo bježe sa sela, i pišaju s kamiona po svome zavičaju.

Tokio, 16.30h park NishiokuboToliko je Tokio ispod površine napet, perverzan i nekako »kre-ativno« poticajan da se ne bih začudio da u njemu uz dva spola postoji i nekakav novi, treći spol.

22. listopada, Tokio, Todoroki, 5.00h, jutroProbudio sam se noćas, vjerojatno su bila tri sata ujutro. Sišao sam u prizemlje kuće Sumiko Ando da vidim koliko je sati, ali nigdje nisam našao nikakav sat. Prizemlje je Sumiko pretvorila u galeriju i dok sam tako tumarao, naišao sam na izložbeni prostor. Unutra je bila brončana žena, veća od prirodne veličine, grotesknih crta lica i ispružene ruke sa zgrčenim prstima; gesta koja prijeti i grabi istovremeno. Nedavno sam čitao jednu od najpopularnijih horor-mangi u Japanu iz devedesetih godina, Zashiki onna (Žena iz mračne sobe). Bila je u mangi jedna baš slična scena, a i ta stravična žena iz stripa također je visoka. Ali nisam se prepao, toliko sam zapravo izgubljen i u svom filmu.

Sad sjedim u vrtu, promatram svitanje. Kroz vrtna vrata vidim tu veliku skulpturu. Na njoj igraju sjene i prva svjetlost jutra. Nježna sjena sendanova drveta klizi po stropu.

Što donosi novi dan?

Shinjuku, Kabuki cho, 12hŠto sam vidio u talogu u šalici espressa jutros? Sovu, lubanju, magarca i pelikana.

Shinjuku, kod Myoko Baba, 15hBio sam u parku Ueno. Isključivo da nakratko osjetim atmosferu, jer se jedan dio romana koji pišem odvija baš ondje. Nekakav prigušeno zeleni, sumorni ugođaj vlada u parku.

82

23. listopada, Tokio, postaja Jiyugaoka, Caffe First Kitchen, jutroTo lijepo dvorište ispod hrama Kuhon Butsu! Mala drvena kuća s kliznim vratima, okolo neravna utabana zemlja i parkiran starinski bijeli motocikl marke Magna. Iza maleno kaki drvo, s nekoliko crvenih plodova.

Caffe Aya u Kabuki-chou je zatvoren, preuređuje se.

Pronašao sam jučer Sakunu. Malo smo razgovarali. Danas sam umoran. Jako umoran.

Tokio, Kabuki cho, 21hOsjetiti bilo tokijske željeznice.

Osjetiti bilo samoće. Biti sam u Kabuki-chou. Biti sam među Japancima. Stranac. To je osjećaj koji mi odgovara. Jako je dobar, isplati se trpjeti sve ostalo zbog njega.

Sakuna me opet – kao za vraga – susrela večeras na ulici. Baš mi nekako ide s tom curom. Vidjet ćemo dalje. Naći ćemo se za pola sata. Sad se malo odmaram.

Pišem taj nesretni roman, cijeli sam u njemu. »Ah, ta tvoja fantazija« – prekorila me jednom Mađarica V. Često se sjetim tih njezinih riječi: »Ti imaš veliku fantaziju.«

Uvijek sam želio da mi V. recenzira neku knjigu, što je ona s gnušanjem odbijala, a to mi je zapravo bila najbolja recenzija.

A sad opet na sastanak sa Sakunom.

24. listopada, Aizu Wakamatsu, park pokraj željezničke postajeVratio sam se u Aizu Wakamatsu. Pojeo sam nešto u prčvarnici kod Bun-Bun. Dala mi je neke splačine, majko moja, skoro sam povratio. Uopće ne znam što je to bilo. Taj grozni okus još mi stoji u grlu i draži me na povraćanje.

83

»Mashi mashi«, kaže Bun Bun kad se javlja na telefon. To je kao kod nas »Halo«.

– Mashi mashi, Bun Bun, des.

U prijevodu: »Halo, ovdje Bun Bun.«

Stalno mislim na roman koji pišem. Zadovoljan sam kako se razvija. Ponosan sam na samog sebe. Iako me iscrpio, jako je depresivan, totalno me uništava njegova tema (ima elemente horora). Treba to stalno živjeti, roman treba proživjeti, bar tako ja uvijek pišem.

To je strast. Isto kao što je Japan za mene ljubav i strast.

Za jednu rečenicu u romanu meditirao sam skoro cijeli dan.

A nekad je dovoljna samo jedna rečenica da pokrene cijeli roman.

Intonacija, ideja – kao što je u svome dnevniku pisao Pavese. »Već prva rečenica određuje intonaciju čitavog romana.«

26. listopada O Shinjuku…

O Shinjuku, Shinjuku vlaže li te kiše? Moja cura Sakuna ima znanje dobro u ljubavnom umijeću. Kakav bih to čovjek bio kada ne bih imao svoju malu gejšu? Zaradi se sprijeda dosta a pozadi još i više, O Shinjuku, Shinjuku kvase li te kiše?

84

31. listopada, Kunugiyama, 5h ujutroNe spavam noćas. Puni mjesec.

Vidio sam bijelog zeca kako pretrčava dvorištem (netko će reći da sam poludio).

PoslijepodneBugarka me zeza da će prijaviti Masahiru da vidim bijele zečeve.

85

Studeni Zimski dvorac»Kako pobjeći odavde?«Giacomo Casanova, Bijeg iz tamnice Piombi

86

87

2. studenoga, Kunugiyama, jutroU malom drvenom hramu u selu kipić nekog boga odjeven je u šareni papirnati džemper. Stavili su mu i vunenu kapu, samo mu se oči vide. I treba tako, jer sve je hladnije.

Poslijepodne, NozawaJedini »kafić« koji postoji u Nozawi ujedno je i mesnica. Peku se kokoši, prodaje sirovo meso umotano u celofan, pa zatim u novine. U isto vrijeme to je i restoran. Ima »zapadni dio« sa stolovima i »japanski dio« s malom platformom na kojoj su tri niska stola, na taj dio sjeda se samo ako skinete cipele.

4. studenoga, Aizu Wakamatsu, park pokraj željezničke postajeIsprva sam shvaćao Japan kao savršenu sliku. Kao savršenu sliku za mene pisca, pa i slikara, iz koje sam trebao samo uzimati, prepisi-vati. Ali sad sam nakon dva i pol mjeseca proniknuo u bit Japana i to mi nije potrebno. Ja nisam putopisac, a ni fotograf. Nemam potrebu da svoju »tehniku« primijenim u opisivanju površine, ma koliko ta površina ponekad nudila zanimljive odgovore. Sad sam zaronio ispod, zaronio sam unutra u bit, i uživam. To je kao da sam pao za razinu niže. Ali ipak nisam pao, podigao sam se, zapravo. Napisao sam kratki roman o Japanu Jednog ljeta u Tokiju, što je ustvari dublje pronicanje u bit. Naslikao sam jednu sliku, započeo drugu. No, uživam li? Ne znam. To ću možda znati tek na

88

kraju kad budem odlazio. Ipak me pomisao na odlazak iz Japana ispunjava užasom. Onda ću pjevati Sayonara wa kanashii…

Također, ne treba zanemariti aspekt da sam ovdje potpuni stranac, »biti stranac« pravi je kafkijanski osjećaj koji mi, u mom vlastitom mazohizmu, odgovara.

Pronikao sam u bit Japana, a bit se može opisati jedino me ta forički.

6. studenoga, Nozawa, 9h Sanjao sam da sam padobranac u nekoj stranoj vojsci. Najviše je nalikovala američkoj. Ali, kao da je imala i nešto od japanske. Nosimo pomalo »retro« smeđe kožne jakne i sivosmeđe džempere. Iskočit ćemo iz aviona iznad neprijateljskog teritorija. Ne ide mi se nikako, ali moram. Mora se, pa idem. U vojnom smo avionu, posvuda metal, sigurnosne kopče, platneni pojasi, padobrani, crni »šmajseri«. Iako mi se ne ide, u avionu je dobra klapa. Dobri dečki. Kažem sebi – hajde dobro, možda nekako izvučemo žive glave, snaći ćemo se valjda. Iskačemo iznad nekog manje nase-ljenog područja. Ima kuća, možda nalik japanskima, ali ipak ne sasvim. Vidim ceste, polja, povrtnjake iz visine dok padam, kao da gledam kartu koja mi se približava. Dan ide kraju, sumrak je i sve se više mrači. Spuštamo se među povrtnjake, na seoske putove, mala raskrižja. Zauzimamo zaklon među gredicama rajčica. Vodimo bitku s neprijateljem. Pucamo i uspijevamo zadržati položaje. Potom nas avion – ili helikopter, ne sjećam se – opet kupi. Uzlijećemo. Dobra smo klapa. Obavili smo zadatak. Odahnuo sam, a onda mi kažu da treba i sutra ići, ponovno. O ne, ne opet, kažem sebi i budim se.

9. studenoga, Kunugiyama, 5.30hJutro, još nije svanulo. Magla.

Obrnuti datum. Danas je točno 121 godina otkako je 9. 11. 1888. u Londonu Jack Trbosjek raskomadao mladu prostitutku iz Limericka, Mary Kelly. Njoj sam posvetio knjigu Pohvala

89

ulici. Inače dobro pamtim taj datum jer je obrnut od također po zlu poznatog 11. 9. 2001., kada su se oteti avioni obrušili na njujorške oblakodere. Inače, vidio sam u Tokiju na ulici jedan kredom napisan grafit:

»11.09. 2001. Ha, ha, ha«

Što na to reći, osim također: Ha, ha, ha.

12. studenoga, NozawaŽena koja radi u kafiću-mesnici u Nozawi, uglavnom je za pultom i prodaje meso, ima iste zube kao i prostitutka iz Mishimine Ispovijedi. Ima, naime, zlatne desni. Čitave su joj desni od zlata. Kad se nasmije, pokaže se jedan veliki grubo »tesani« zlatni »most«. S obzirom na to da ima otprilike šezdeset godina, a možda i koju više, ona je zapravo živi dokaz, vrsta relikvije, spoj ovog mog sadašnjeg i Mishiminog doba. Također, nokti su joj istrunuli. To gadno izgleda, jer nokti su joj pri vrhu prstiju čitavi, a u korijenu truli.

14. studenoga, NozawaU Japanu postoji čudan običaj da ljudi fotografiraju vlakove. Nemam pojma jesu li to amateri ili profesionalci – nije važno, možda to rade i jedni i drugi. Vidio sam dosad mnogo takvih fotografija i nekoliko puta fotografe kako čekaju u prirodi. Dođu s automobilom u polje, ili pokraj nekog željezničkog mosta, parkiraju se, izvade aparat i stativ te potraže pogodno mjesto. Nije bitan samo vlak, nego i okolica u kojoj će se vlak pojaviti. Na primjer, dobro je ako je u pozadini neka visoka planina ili šuma prošarana crvenim krošnjama uvelih momijija. Dugo biraju poziciju, razmišljaju o kompoziciji buduće slike, namještaju aparat, mjere svjetlost i čekaju. Čekaju da se vlak pojavi i da kliknu. Čudan »sport«.

90

17. studenoga, Kunugiyama. Tokio u pet Calvinovih osobinaItalo Calvino u Američkim je predavanjima predložio šest pravila za novu prozu. Koliko se sjećam – jedno se izgubilo, a ostalo ih je pet, koje je detaljno obrazložio. To su: lakoća, brzina, mnogo-strukost, preciznost i vidljivost. Skoro bi se sve ove osobine mogle primijeniti i na opis Japana ili Tokija, kao da ih je Calvino upravo za tu svrhu pisao. Samo što sam tomu, nakon dosta razmišljanja, pridodao i malo stare kineske filozofije iz I Chinga te sam svakoj osobini dodao i njezinu suprotnost, tako da se svaka osobina može tumačiti po principu vlastite opozicije, Yanga i Yina.

Sličnu je mudrost vjerojatno na nekoj kolektivnoj razini baštinio i Kafka, pa mnoge njegove rečenice u sredini imaju famozni veznik »ali«, koji nagovještava da će u drugom dijelu rečenice uslijediti negacija ili barem relativizacija tvrdnje izražene u prvom dijelu. Ali, pustit ću na miru europsku dijalektiku i vratiti se Tokiju. Idem redom:

Lakoća

Lakoća prije svega tokijske željeznice i ostalog javnog prijevoza (»Non-step Bus«, na primjer). Neopisiva je i ni s čim usporediva lakoća kojom linija Yamanote ulazi u postaju Shinjuku. Ali i lakoća samog života u Tokiju. Stvari se jednostavno odvijaju, nema one težine i fatalnosti u gestama i pokretima tako svojstvene Europi i Europljanima. Puno se lakše živi u Japanu, ali se lakše i strada. S druge strane lakoća se, ponekad, može pretvoriti u svoju suprot-nost. Ako duže živite u Tokiju i svaki dan putujete željeznicom sat ili dva, prestanete osjećati to lagano kretanje i čini vam se kao da vlak stoji na mjestu. Sve se pretvori u jedno beskrajno i zamorno čekanje nečega uvijek istog.

91

Noge vam postanu teške, zatim očni kapci, a naposljetku i misli. Zaspat ćete u vlaku pritisnuti kretanjem, zgradama, ljudima kao ogromnim teretom.

Vaši snovi više nisu lagani i krijepeći, nego su teški i samo pospješuju umor. Počinjete osjećati nekakvu gustoću, zasićenost, nedostatak boja, nedostatak zraka. Umor vas je potpuno obuzeo.

Brzina

Slično bi moglo vrijediti i za brzinu. Isprva ste oduševljeni kako vas brze linije Toyoku, Fukutoshin ili Yamanote vode na kilo-metrima daleko odredište. Ali kad vam takvo putovanje postane rutina, počnete brojiti svaku sekundu. Pitate se je li ovo brzi vlak ili lokal, mora li stati baš na svakoj i najmanjoj postaji? Oh, ne, pa zar staje i u Daikan yami! Pa i u Toritsu Daigaku, sad sigurno kasnim na presjedanje u Shibuyi! – kažete sami sebi u bradu. Odjednom kasnite. Ono što vam se još jučer činilo blizu, danas postaje vrlo udaljeno. Shvaćate da nemate vremena, spori ste.

Mnogostrukost

Na prvi pogled ovu je osobinu najteže primijeniti u opisu Tokija. Jednoličnost u odijevanju muškaraca (bijela košulja, kravata, sive ili crne hlače) i djevojaka (školske uniforme), upravo je nevjerojatna.

Dalje, tokijski urbani pejzaž: samo zgrade, zgrade i zgrade, potpuno je jednoličan. Proteže se desecima, stotinama kilometara, gotovo bez promjene, isti u svakom dijelu.

Japan teži jednoobraznosti, uniformnosti, kontroli. Možda teži tomu jer je u biti sasvim suprotan. Mnogostruk.

Usred potpune uniformnosti školskih djevojaka odjednom odnekud iskrsne neki »medvjedić« sa šubarom, ružičastom mini suknjom i kaubojskim čizmama navučenima na golu nogu. Ili

92

neka žena u tradicionalnom kimonu i drvenim japankama. Mangupi iz Kabuki-choa svi odreda nose jeans i imaju odvratne, »natapirane« frizure.

Po danu potpuno sivi grad, noću živne paleći desetke tisuća svjetlećih reklama i ekrana koji tvore neprekidni zid drečave, šarene svjetlosti.

Mnogostruka je i željeznica koja ide ispod i iznad zemlje, ima sigurno tridesetak različitih linija.

Odjednom, usred niskih kuća ili zgrada niknu oblakoderi i tornjevi, Tokio je policentričan grad, ima bar deset različitih središta, grupiranih oko postaja ili oko nekog povijesnog mjesta. Svaki od tih centara specifičan je po nečemu drugome. Tokyo eki – carska palača, Yokohama – luka, Kamakura – ljetovalište s velikom plažom od crnog pijeska, Shinjuku – sirovi noćni život, Shibuya – šminkerski noćni život, Roppon-gi – umjetnički kvart, Ueno Gyoen – park, muzeji i galerije, Ginza – skupi shopping, itd.

Preciznost

Ne postoji narod na svijetu koji toliko teži preciznosti kao Japanci. Nevjerojatno je koliko je ta osobina kod njih izražena. Možda nesvjesno, preciznost štuju kao nekakvo opskurno božanstvo.

Čak su i Nijemci mala djeca za njih. Preciznost je povezana s osjećajem naroda za dužnost, disciplinu, funkcioniranje sistema. U pozadini sadrži određeni prikriveni i perfidni sadizam. Ništa ne smije biti »od oka«, sve mora biti točno, ili nikako. Ako nešto nije točno odmjereno, i jasno izraženo, to ne postoji.

To ide toliko daleko da vam Japanci uopće neće odgovoriti ako nisu potpuno uvjereni u preciznost i točnost svog odgovora. Posljedica je toga, paradoksalno, da mnoge stvari ostaju nedo-rečene, netaknute.

93

Sve to proizlazi dobrim dijelom iz pisma koje su preuzeli iz Kine i koje je sasvim različito od europskog. Europsko pismo, kao i jezici, previše je apstraktno, toga nisam bio svjestan sve dok u svakodnevici nisam došao u dodir s kineskim pismom.

Japanski jezik sadrži puno manje apstrakcije u svom performa-tivnom smislu i on je zapravo jezik »preciznosti«, bolje reći jezik »situacije«. U japanskom jeziku situacija određuje riječ, a ne neka apstraktna osobina ili »ideja«. Evo primjera: drukčije se izgovaraju brojevi kad se broje cilindrični predmeti, nego kad se broje ravni predmeti. Ima sedam ili osam takvih taksonomija za brojenje (a to je kineska tradicija jer sjećam se »pasa koji su počešljani na lijevu stranu« ili »predmeta koji se mogu razbiti«). Te su taksonomije nama nevjerojatne.

Njihov jezik nije kao naš koji polazi od apstraktne konvencije i slaže rečenice po principu subjekt – predikat; ili gramatički: imenica, zamjenica, glagol.

Ne, njihov jezik i gramatika grade se kao kineski hijeroglif, imam osjećaj da oni »crtaju« rečenice.

Posljedica je toga nevjerojatna preciznost, nerazumljiva nama Europljanima, a još je veća posljedica, da tako kažem, »otvorenost stvari«, jer nemaju sustav kao europski, koji ih pojednostavljuje.

Mi baš o svemu možemo govoriti skoro bez ikakve pripreme. I o Bogu, i o politici, i o nogometu. Tu je naša preciznost vrlo var-ljiva. Pa onda imamo tipove kao što je bio Krleža (sad će se mnogi naljutiti) koji mogu laprdati baš o svemu i svačemu, kao da su popili svu pamet svijeta. To im dopušta lažna gipkost našeg jezika. Takvo nešto u Japanu nije moguće, jer je njihov jezik – jezik nijansi.

94

Vidljivost

Ne postoji narod na prvi pogled jasniji i jednostavniji od Japanaca. A zapravo su u toj jednostavnosti potpuno neprozirni i tajanstveni.

Njihove geste i pokreti, njihovi izrazi lica puni su temperamenta i vrlo vam jasno daju do znanja što misle. Ipak, njihove tamne oči ostaju uvijek jednim dijelom nedokučive i vi nikad niste sasvim sigurni. Ili je to samo moja europska paranoja?

Postoji li jasnija poruka od one koju šalju japanske oči? Ali ipak, te su oči toliko tamne i duboke – ili kao što Grass u Limenom bubnju kaže za crne oči općenito – animalne i neprozirne, da nikada ne možete proniknuti u njihove dublje slojeve i možete se samo paranoično pitati što se ondje zapravo krije?

Stvarnost je često ono što nije vidljivo na prvi pogled. No, takav stav vodi u paradoks da ponekad od »šume ne vidimo pojedi-načno stablo«.

Japanski jezik, gledano iz te perspektive, »crta« svaku pojedinačnu situaciju iznova, ocrtava je i gradi te ona onda postaje precizna i vid-ljiva, jedinstvena – a ne apstraktna kao u europskom slučaju.

Na taj je način potpuno jasno da japanski jezik teži nemo-gućem, ali samo »teži«. Zapravo ga nikad ne dostiže, a to je sasvim u redu. Jedna slika iz kafića

Kad sam posljednji put bio u Tokiju, krajem listopada, jedno jutro sjeo sam u kafić First Kitchen u Jiyugaoki. Kafić je zapadnog stila; kava se uzima na šanku. Prostorija na katu, u kojoj stalno cirkulira zrak, podijeljena je na prostor za pušače i nepušače.

Uzeo sam kavu i popeo se. Bilo je svega nekoliko gostiju, nekoliko muškaraca i žena. Pili su svoje kave utonuli u misli.

95

Namještaj je jednostavan, ravnih linija, poput stvari koje se mogu kupiti u Ikei. Na dnu prostorije veliki je prozor kroz koji sam mogao vidjeti samo nebo, prilično sivo, i krošnju žalosne vrbe.

Iznenada, imao sam osjećaj beskrajne lakoće japanskog života.

U jednom trenutku, a bio sam vrlo opušten, učinilo mi se da ostali gosti umjesto očiju imaju samo uske kose proreze iza kojih je jedino tama. Tomu treba pridodati i njihovu vrlo glatku kožu i blijedu put. Zatim neku aerodromsku muziku koja je tiho svirala, sivo jednolično nebo i zelenu krošnju žalosne vrbe koja je treperila na vjetru.

Činilo mi se da su sve stvari izgubile težinu, kao i sam život, i zadobile neku nevjerojatnu lakoću, preciznost, jednostavnost. A da opet ništa nije vidljivo, da bit ostaje zauvijek skrivena, ali to mi zapravo nije ni bilo važno.

Taj osjećaj nije daleko od shizofrenije.

18. studenoga, Kunugiyama(e- mail za S.)

S.- san,

Ustao sam u četiri sata ujutro. Konačno se razvedrilo i na zapadnom su nebu bile takve zvijezde da se prepadneš, treperile su iznad tamnih i oštrih vrhova borova, činilo mi se da ih mogu dohvatiti rukom, i bilo je mnogo meteora, za nekima bi još sekundu, dvije ostajao svjetleći trag.

Inače, ovdje je hladno, ne toliko temperatura, nego je sjeverni Japan u visini ruskog sibirskog Primorya, i hladan zrak dolazi ovamo iz istočnog Sibira. Majko moja, kako je to hladan vjetar, bura je prema njemu šala. Jutros sam, eto, u kaputu, ali volim jutra jer onda dobivam ideje.

Malo gledam I Ching, ma znao sam ga i prije; ne znam poznaješ li tu knjigu, jako je mudra. Knjiga kojoj možeš postavljati pitanja. Mislim napisati jedan roman

96

uz pomoć I Chinga kao što je Dick napisao Čovjeka u visokom dvorcu.

Pozdrav Rade

20. studenogaIpak moram otići iz Japana jer ne mogu, niti imam snage, opet u životu počinjati od nule.

21. studenoga, Kunugiyama, subota ujutro, 7h Užasna studen, smrznut ćemo se ovdje. Vani je oko minus dva, ali puše neki ledeni vjetar. U staroj školi nema grijanja. Temperatura u kupaonici i na hodniku samo je tri stupnja iznad nule. Toliko je i u kuhinji. Ni ja ni Julija ne znamo upaliti peć u kuhinji (upute su na japanskom), a bojimo se da je ne pokvarimo. Prekosutra, u ponedjeljak, kad Shimako dođe na posao, moramo je pitati kako se ta peć pali, jer inače nećemo moći boraviti u kuhinji. Osobito zato što nas tjeraju da nosimo šlape. Šlape u kuhinji, na tri stupnja! A sve su šlape, naravno, mali brojevi, ja praktički hodam napola bos. Pete mi se vuku po hladnom drvenom podu.

Aparati za klimatizaciju u našim sobama održavaju tempera-turu na maksimalno deset stupnjeva, na ovoj studeni ne mogu zagrijati ni stupanj preko toga. Osjećam se kao Walter Benjamin u Moskvi; U Moskovskom dnevniku žalio se kako su radijatori u hotelu Metropol tek mlaki, a vrata se ne mogu zaključati. Prozori su na hodniku zamagljeni, skoro zaleđeni, kao prozori na moskovskim šinobusima.

Ugurali smo nekakvu petrolejsku peć u kupaonicu, bar je ondje sad toplo.

Sad sjedim u kupaonici i pišem.

Kako sam, zbog ljubavi prema Japanu, mogao sebe dovesti u ovakvu situaciju?

97

Koliko sam se puta sjetio romana Strah i trepet Amelie Nothomb i japanskog »foliranja« koje je ondje sjajno opisano.

PoslijepodneZima okuje čitavo tijelo i misli, nemoguće je išta raditi. Svu energiju ulažem u održavanje topline.

22. studenoga, Nozawa, kafić, 15hPlaniram još jednom otići u Tokio, krajem studenoga i početkom prosinca, ako uspijem skrpati lovu. Posljednji put, da se zauvijek oprostim od onih mjesta na koja sam volio odlaziti, i koja nazivam »svojima«. Dakle, ako uspijem otići još jednom u Tokio (naravno, ne računajući onaj posljednji dan kad budem išao na avion za Hrvatsku), dakle, obići ću posljednji put park Nishi-okubo, Kabuki-cho, »puši-onicu« u Shinjuku, postaju Jiyugaoka, park Nekojarashi, kafić First Kitchen i Kuhon Butsu u Todorokiju. I onda, nikad više.

Eh, da, i još jednom ću svratiti u birtiju kod Myoko Baba. Da vidim Myoko.

Nemam tri života da se ikad više vratim u Japan.

Ne mogu vjerovati, ali u ova tri sata (od podne do sad) zubatog sunca, temperatura je narasla na desetak stupnjeva. Ali, što nas čeka noćas? A tek sutra ujutro kad budem išao u Wakamatsu?

Nozawa, kafić, 16.39hA sada povratak u Zimski dvorac.

23. studenoga, Kunugiyama, ponedjeljak ujutro, 7h Nedavno mi je pisala N. iz Pekinga, kaže da ondje pada snijeg, a u isto vrijeme lete komarci. To je Azija (Ađia, kako Japanci izgovaraju).

98

Danas idem u Aizu Wakamatsu. Kronična oskudica totalno me lomi. Baš mi je svega dosta. Nitko i ništa u Parizu i Londonu (naslov je Orwellove biografske knjige u kojoj je opisao vlastito preživljavanje i glad dok je boravio kao mladić u Parizu i Londonu). Ali, i to treba proći. U nastavku slijedi: Japan u očima gubitnika.

Kunugiyama, 7.30hNaravno, autobus jutros nije došao.

Danas je neki praznik u Japanu. Nisam se sjetio i to provjeriti, bez veze sam se smrzavao na postaji pola sata. Dakle, tek sutra idem u Wakamatsu.

Jučer, kad sam se vraćao iz Nozawe, promašio sam zadnji autobus za Kunugiyamu. Sjedio sam u kafiću, mislio sam da je zadnji u 16.50 sati, a bio je – kao i uvijek vikendom – u 16.10. Stoga sam morao ići pješke.

Krenuo sam hrabro. Put je dug oko dvanaest kilometara, ide se prvo kroz Nozawu, cestom Wakamatsu – Niigata (oko četiri kilometra), zatim treba skrenuti na lokalnu cestu za Kaminojiri, pa onda prijeći preko brane u Shibasakiju, te na kraju oko tri kilometra hodati pustom cestom kroz gustu šumu. Na tom potezu samo su dva mala zaseoka, Takizaka i Namezawa.

Mrak je pao oko 17.20 sati, kad sam bio na izlasku iz Nozawe. Ostatak puta hodao sam po mrkloj noći. Ali nisam se bojao, dapače, osjećao sam se jako dobro. Prvo, zbog brzog hodanja nije mi bilo hladno, a i noć je prvi put nakon desetak dana bila malo blaža. Tender is the night. Osjećao sam se odlično. Pa bio sam u zatvoru i bio sam u ratu, zašto bih se bojao običnog puta od desetak kilometara autocestom i kroz šumu, noću?! Osjećao sam se sjajno, kao Johnny K.

Na izlasku iz Nozawe, u najdubljem sumraku još su se mogle vidjeti udaljene planine na zapadnom obzoru prema Niigati: jedan, nešto bliži tamni masiv i iza njega, kao na japanskom drvorezu, nježni i mekani obris visokih planina potpuno prekrivenih snijegom, kao jedno blijedo, čisto titranje koje hvata posljednji odsjaj dalekog sunca (što je već negdje daleko na zapadu, iznad

99

Sjeverne Koreje i Sibira). A onda je prirodu progutao mrak. Iza Shibasakija, već duboko u pustom rižinom polju, bilo je toliko mračno da sam vidio samo sivu prugu ceste ni deset metara ispred sebe, i nešto sivlje nebo. Bojao sam se majmuna, jer je to njihov teritorij, vidio sam neki dan iz autobusa čitavi čopor, oko trideset komada. Ali nikad nisam čuo da su makaki majmuni napali čovjeka, osim toga, oni kao i ljudi noću spavaju. Hodao sam dva i pol sata.

12hNe mogu vjerovati da je i Kunugiyamu obasjalo malo sunca. Doduše, to je zubato sunce, ali ipak sunce, za razliku od one sibirske zime prošlih dana.

24. studenoga, u vlaku za Wakamatsu, 8h Ponešto o Aizu Wakamatsu.

Propao mi je put u Tokio, krajem studenoga. Odsad će mi putovanje u Wakamatsu biti glavni događaj, bar u ova dva mjeseca koliko još namjeravam ostati u Japanu. Ipak, volim ići u taj grad. Danas ću biti samo slučajni prolaznik na ulici Wakamatsua, ništa više od toga – kao na jednoj Billalovoj ilustraciji (za neki popularni strip: čovjek, neobrijan i zapušten – a sluti se da je nekad, ne tako davno, bio uredniji – žurno prolazi ulicom, a iz džepa na kaputu vire mu presavijene novine. Novine u džepu, jučerašnji broj. Ne izgledam lijepo, briga me za to.). Ali to što ne idem u Tokio nije tako loše, bar ću imati više mira.

U Wakamatsu, 13hDanas nisam išao kod Bun-Bun. Nisam imao novca, a ionako je posljednji put njezina prčvarnica bila zatvorena. Kupio sam dvije boje koje su mi nedostajale za slikanje, oker i ultramarin (ultramarin – »neko drugo more«, some another sea).

Wakamatsu mi nalikuje – da budem pomalo vulgaran u usporedbi – na mješavinu Niša i Fairbanksa na Aljasci. Kažu da ima tristo

100

tisuća stanovnika, ali ja mislim da nema toliko – možda sa svim okolnim mjestima kao što su Shiokawa, Kitakata i Kawahigashi. Pretpostavljam da ima oko sto tisuća stanovnika, ali s Japancima se nikad ne zna. Tko zna koliko ih se naguralo u te male kućice.

Ipak, Wakamatsu mi se najviše sviđa (iako je najružniji) od svih mjesta koja sam upoznao u Japanu. Tu bih najradije živio. Nozawa je premala da bi njezini stanovnici imali i trunku spontanosti, jer tu svatko svakoga gleda i svi znaju što bilo tko radi; to »svevideće i sveprisutno oko« potpuno ih guši. A s druge strane, Tokio je prevelik. Tokio nije grad, Tokio je čitava pokrajina prekrcana kućama. Tokio je ludnica na Zemlji.

Drugi planet.

Wakamatsu ima u sebi nekakvu pozitivnu vibraciju, dinamiku srednje velikog grada.

Ponešto o Nozawi.

Nozawa je pravi Twin Peaks. Mali gradić s nekoliko tisuća sta-novnika, na simboličkoj granici između grada i sela, Twin Peaks par excellence.

U Nozawi ne mogu biti »slučajni prolaznik«. U Nozawi sve funkcionira kao dobro naštiman sat (iako bih ovu frazu sa satom trebao pisati u navodnicima, tim više što svaki sat u Nozawi pokazuje drukčije vrijeme, nekoliko puta sam promašio autobus zbog toga. Vrlo netipično za Japance). Život u Nozawi, barem njegova gola površina, njegov vanjski izgled, njegova koža funkcionira kao sat i stalno se u ponašanju svih stanovnika, osim pokojeg tinejdžera, može čuti jedno skriveno, ali prisutno »tika-tak«.

Tika-tak. Tika-tak. Tika-tak. I tako u nedogled. Do besvi-jesti.

Naravno da je to otkucavanje nekog potpuno krivog ritma, ali je ipak otkucavanje u koje oni duboko vjeruju, ili su natjerani da vjeruju. Jedna kantovska, kenigsberško-pruska – a naravno, lažna – preciznost.

101

Život je tu sređen i zato lagan, te ako tako živite tonete s vremenom u svoju sređenu i laganu emotivnu propast. U Nozawi je »slučajni prolaznik« odavno razobličen mit, to je jedna obična vucibatina i neradnik. Umjetnici su najopasniji, oni se drogiraju, piju, i, što je najgore, troše pare uludo.

Tipično malograđansko mjesto u brdima, doduše solidnog standarda, ali ipak selo. Ništa drugo nego Twin Peaks (srećom, još uvijek bez svoje Laure Palmer). Također, prisutna je djelomična amerikanizacija života (ipak, nemoguće je sasvim amerikanizirati Japance koji i usred zime hodaju vani u šlapama), s tri trgovačka centra koja imaju velike parkinge gdje malograđani dolaze s novim limenim ljubimcima po namirnice.

18hPonešto o Kunugiyami.

Kunugiyama je obično selo. Zaselak u brdima. Ona ne može, jadna, biti ništa više nego ono što jest.

I ništa ona zato nije kriva. Premala je i predaleka. Preza ba-čena.

U njoj žive ljudi koji su stalno u dodiru s istinskom prirodom, sa šumom, s prostranstvima planina, ali i u dodiru sa strahom, s iskonskim strahom od prirode i njezine teške ćudi. Možda bi se na mentalitet tog sela – u kojem, eto, i ja boravim – mogla primijeniti pokoja crtica iz filma Padre, padrone, ali samo pokoja. I zašto ga dodatno kritizirati, kad je već dovoljno samo po sebi kažnjeno, izolirano i daleko od svijeta. Zbližio sam se s tim ljudima, s invalidom Tomonorijem koji radi u trgovini – u kojoj, by the way, nema ništa za kupiti, isto kao u trgovini na otoku Šipanu, zbližio sam se s tinejdžerima koje svakodnevno viđam u bijelom lokalnom autobusu, Nishi Aizu Shuttleu, kad se vraćaju iz škole. Kako će se jadna Kunugiyama mjeriti s većim naseljima. Tuda prolaze zečevi, lasice, čopori makaki majmuna, koji skaču naokolo i brste seljacima ljetinu, a seljaci im ne smiju ništa, jer su majmuni zaštićeni zakonom. Eto, tako vam to ide ovdje kod nas.

102

26. studenogaJapan crime reportIpak, nisam izdržao da ne doznam nešto o onom klincu kojega je lovio čitavi Hobiton i pregledao sam japanske internetske portale na engleskom jeziku. Na www.japantoday.com pronašao sam kompletnu priču. Tip se zove Tatsuya Ichihashi (»Ichihashi« može značiti »jedan most« ili »jedan štapić«, ovisno o tome kako se na kanjiju piše. A možda i nešto treće). I što je napravio, mulac? Ubio je devetnaestogodišnju Britanku Lindsay Hawker, koja je u Japanu predavala engleski u školama. Zapravo, ne zna se je li ju ubio, samo ju je ostavio (abandon), to jest pronašli su je mrtvu na njegovom balkonu, u kadi s pijeskom. Odonda se skrivao dvije godine, bio je čak na plastičnoj operaciji. Za to vrijeme radio je u nekakvoj građevinskoj firmi. Otkako su ga uhvatili, nije rekao ni riječ policiji. Već petnaest dana odbija hranu, odbija čak i infu-ziju. Odbio je i susret s roditeljima. Čudno je to što ima čak tri odvjetnika (s njima ipak razgovara). Odakle mu toliki odvjetnici, i kako je mogao kao običan radnik platiti plastičnu operaciju?

Za informaciju o njemu policija je bila raspisala nagradu od deset milijuna jena, dakle skoro sto tisuća eura.

Također, zanimljiv je podatak da su roditelji željeli da Tatsuya Ichihashi studira medicinu, ali on ipak »nije uspio na fakultetu«.

Međutim, surfajući za informacijama o Ichihashiju, pročitao sam drugu vijest od koje mi se sledila krv u žilama.

Paralelno s Ichihashijem, na televiziji se stalno ponavljala vijest o nestanku Miyoko Hiraoka, mlade djevojke koja je nestala krajem listopada u nekom malom gradu na obali Japanskoga mora. Toliko sam shvatio gledajući televiziju, a surfajući dalje za Ichihashijem doznao sam stravične pojedinosti tog slučaja.

U šumi u susjednoj prefekturi Hiroshima pronašli su na više mjesta dijelove njezina tijela. Koliko se sjećam, pronašli su glavu na

103

kojoj je bilo tragova udaraca, jednu šaku, dio bedra s oguljenom kožom i torzo s kojega su bile odsječene dojke.

Miyoko Hiraoka – san, imala je također samo devetnaest godina. Išla je u školu i povremeno radila (part time job) u nekoj trgovini gdje je prodavala sladoled. Kući se vraćala navečer, po mraku, dosta neugodnim i dugim putom. Roditeljima je rekla da želi promijeniti posao, jer se boji noću vraćati sama. Netko ju je pokupio na povratku kući, ubio, isjekao na komade i odvezao do granice susjedne prefekture gdje je u šumi bacio dijelove njezina izmučenog i unakaženog tijela.

I taj »netko« i dalje je na slobodi. Policija još uvijek pretražuje okolicu. Nema novosti, do danas.

Neki je anonimni komentator na internetskoj stranici napisao da je u usporedbi s tim ubojicom Ichihashi pravi »svetac«.

U Nagoyi je osnovan policijski odred koji patrolira gradom preodjeven u žene. S perikama, u mini suknjama, s mrežastim čarapama na nogama, i – naravno – na visokim potpeticama. Nose, također, krznene bunde i dizajnerske torbice. U policiji kažu da je to dio specijalnog plana u lovu na drske lopove koji u četvrti Naka usred bijela dana otimaju ženama torbice. »Kukavički je napadati žene, koje su slabije i ne znaju se obraniti«, izjavio je jedan od agenata iz specijalnog odreda. Drugi je rekao da ga je uhvatila panika kad su mu se počeli upucavati nepoznati muškarci na ulici. Još nisu uhvatili nikoga iz bande »džepara«.

104

105

Prosinac

Crna podmornica

Kao da je moja muka potom postala konačna.Michel Tournier, Zloslutni zapisi Abela Tiffaugesa

106

107

1. prosinca, Kunugiyama, 8h, jutroKao da je moja muka potom postala konačna, piše Tournier u Zloslutnim zapisima A. Tiffaugesa (u prvom dijelu Kralja Joha). Možda je ovaj moto za prosinac malo depresivan, ali po čemu bi se život u Japanu razlikovao od života bilo gdje drugdje? One početne čarolije nestalo je, a novac se istopio. Sreća je uvijek prolazna i rijetka i kad-tad nametne se patnja, koja je uvijek konačna i defi-nitivna. Borba protiv patnje vodi se meditacijom. Stoga mi slijedi desetak dana meditacije, iskušenja, »eksperimenta«, apstinencije i gladovanja, period koji sam nazvao »podmornicom«. Zavući ću se u svoju ljušturu i razmišljati. Gandhi – faza.

Od ovog mjeseca nemam baš nikakva očekivanja, možda se zato pokaže dobar.

10hJulija i ja nismo jedini stranci ovdje. U Nozawi živi i Nyssa Shannon. Predaje engleski u lokalnim školama u Nishi Aizu Machiju, dakle u čitavom okrugu. Inače je iz Sjedinjenih Država, iz Pennsylvanije. I ta je cura sasvim čudna. Mala i plava, nalikuje čovječjoj ribici.

Zapravo, možda i nije tako, moram priznati. Ima u njoj nešto nježno, simpatično, zgodno. Nadam se da se nisam zaljubio (a meni ne treba puno).

Zapravo, Nyssa, njezina nazočnost, baca me u depresiju. U neopisivu, strahovitu depresiju. Prošli je petak prevodila Japancima

108

moje predavanje i korekcije na satu crtanja. Nakon što je otišla, morao sam se napiti kao majka, toliko sam bio depresivan (a ne znam točno zašto, bit će da malo ludim s vremenom). Kad je ona u blizini, kao da sam se vratio u pedesete godine prošlog stoljeća, naime, ima u sebi nešto od Sylvie Plath.

I pitam se stalno, što li ona radi ovdje Bogu iza leđa? Od kak voga je jada pobjegla ovamo u ovaj zabačeni kraj. Dođe mi da je pitam.

»Nyssa, od kog si vraga ti pobjegla ovamo? Od obitelji, od loših ljudi?«

Bila nas je pozvala na nekakav festival japanske narodne i tradicionalne glazbe u Fukushima City, ali sam odbio. Bojao sam se, znajući već sebe, da mi ne bude dosadno. A i Bugarka mi je, priznajem, dosadna.

Predložio sam joj u e-mailu da odemo jednom do obale Pacifika, negdje oko Iwakija, ili Sendaia, jer nikad nisam vidio Pacifik (osim iz aviona), na neko dobro mjesto, pješčanu plažu, na klifove možda, ili blizu kakvog svjetionika. Još nije odgovorila. Nadam se da se nije naljutila jer nisam išao s njima u Fukushima City.

2. prosinca, KunugiyamaUstao sam u šest sati. Još je uvijek bila noć. Skuhao sam kavu i popušio jednu cigaretu, naravno, vani u hladnom jutru (Golden Bat, bez filtra, u malom zelenom omotu sa zlatnim slovima preko, najjeftinije cigarete). Svanulo je oko šest i trideset. Niz prozora u dugom hodniku na katu bio je sasvim zamagljen, a izvana je dolazila prva svjetlost jutra. Uvijek volim tu sliku, rano ujutro.

Bugarka je zapravo prespavala Japan. Ona se budi oko podne, ali onda još ne ustaje. Oko jedan spusti se do kuhinje, a zatim ide u trgovinu u Nozawu. Kupuje samo hranu, zatim oko sat vremena čeka na postaji autobus i dok se vrati, već je pao mrak. Noću, sve vrijeme visi na Skypeu, razgovara sa svojima u Bugarskoj. Ona je prespavala Japan, a ja sam se potrošio.

109

11hOvdje još nema snijega o kojemu su Japanci toliko pričali. Temperatura se već duže vrijeme drži na oko pet stupnjeva danju, a noću oko nule. Ciča zima, ali ipak nije prehladno. Možda je bolje tako, nego da nas zatrpa metar snijega.

3. prosinca, Kunugiyama, jutroJučer dok sam čekao autobus za Nozawu, naišla je Nyssa s auto-mobilom. Tijekom dana je predavala u našoj školi, pa me prebacila do gradića. Rekla je kako planira da odemo do Iwakija na obali Pacifika. Ali da sad ne može jer se sprema na put u Sjedinjene Države za Božić. Vraća se tek nakon Nove godine, oko desetog siječnja. Tako da ću imati priliku vidjeti Pacifik. Bar se nadam.

12hGledao sam jutros neki bezvezni japanski film.

Osjećam se kao da bih mogao napisati remake Procesa.

14hPa napisao sam dosad dva romana u kojima je glavni lik K. ili Ka s točkom (Johnny K. i Jednog ljeta u Tokiju)

Jedan lik iz Crne svile zove se samo A-28315, prema broju istetoviranom na podlaktici.

4. prosincaDanas je točno stoti dan mog boravka u Japanu. Ostajem još 52 dana.

Pojeo sam prženi korijen bijele repe, zvane kabo, s nekoliko komada zelene stabljike, koji mi je pripremila Shimako – jer nisam znao na koji se način priprema to jelo. Dala mi je malo ljute paprike i dvije jabuke. Što bih ja bez Shimako? Umro bih ovdje od gladi. Posljednjim komadima kruha skupio sam »toć«, ili »saft«, na dnu

110

zdjele. Do mjesečne novčane pomoći ostalo je još sedam dana. Julija je otputovala u Tokio. Sada ostajem sam preko vikenda, nemam cigareta, nemam novca, imam samo nešto malo hrane koju moram razdijeliti na sitne, malene obroke da izdržim tih sedam dana; može me spasiti samo potpuna meditacija, koncentracija.

5. prosinca, 14hOpet sam pržio kabo korijen na nekom japanskom ulju, na zadnjim kapima ulja koje su mi ostale. To je dobro ulje, ali treba neko vrijeme da se naviknete na njega i treba ga puno manje stavljati u tavu nego naše obično biljno ulje, inače ima prejak miris. Od čega je to ulje, ne znam, pročitati s etikete ne mogu – jer ne znam čitati japanski.

Bar sam nešto pojeo, eto, neću umrijeti od gladi do navečer.

18h, noćIsplatilo se otići u Nozawu. Malo sam se prošetao, bio sam dobro raspoložen iako nisam imao novca da igdje uđem, niti da kupim cigarete. Ubrao sam jednu prezrelu kaki jabuku u nekom zaba-čenom, napuštenom vrtu okruženom limenim kućama, bila je slatka kao čokolada.

A i skratio sam vrijeme.

19hTeoretski, mogao je Ichihashi ubiti Miyoko Hiraoka. On je uhvaćen 10. studenoga, a ona je nestala petnaestak dana prije, ako se dobro sjećam, oko 26. listopada. Grad u kojemu je ona nestala i Osaka, gdje je uhvaćen Ichihashi, prilikom ukrcaja na trajekt za Okinawu, nisu predaleko. Danas je u javnost procurila informacija da je Lindsay Hawker – nastavnica engleskog jezika koju je vjerojatno ubio – a koju je policija pronašla na njegovom balkonu zakopanu u kadi s pijeskom, imala svezane ruke i noge, a kosa joj je bila odsječena.

111

6. prosinca, nedjeljaDanas je Sveti Nikola. Moram napisati čestitku djeci, posebno Niku kojemu je danas imendan. A, također i Ozani, naravno. Jedva čekam da ih vidim. Ozani sam obećao kupiti japanke.

Skuhao sam jutros jednu Bugarkinu hrenovku (ima čitavo pakiranje). Kuhao sam, kuhao, kuhao, ali nikako da se pošteno skuha. Na kraju sam shvatio da je to nekakva bljutava »hrenovka« od soje (zato ih Bugarka nije pojela).

VečerJapanski je narod potpuno izgubljen u prostoru i vremenu. Izgubljeni na ovom planetu. Zalutali su ovamo.

Oni uopće ne znaju što ovdje, na ovom svijetu, rade.

Rezultat takve izgubljenosti specifična je vrsta ludila.

8. prosincaNemam novca ni za britvice, naravno. Zarastao sam u bradu kao Robinson Crusoe. Tako mi treba kad prizivam Tourniera – koji je napisao remake Robinsona – izvrsnu knjigu Petko, ili limbovi Pacifika (koje još nema u hrvatskom prijevodu).

19hDanas poslijepodne bilo mi je dosadno pa sam krenuo u Nozawu, u šetnju i ispalo je dobro. Ubrao sam dvije velike kaki jabuke, jako sočne i osvježavajuće, pune šećera, a Suzuki-san koji peče krafne ispred trgovačkog centra Peacock dao mi je jednu vruću krafnu s kremom (kurimu, tako oni izgovaraju »krema«), a to je zapravo neka vrsta »princes-krafne«, što mi je vratilo snagu. Inače, Suzuki mi uvijek da jednu krafnu kad prođem onuda, pa sam jedno vrijeme čak izbjegavao taj trgovački centar, bilo mi je neugodno. Morat ću Suzuki-sanu, kao i Shimako naslikati prije odlaska jednu malu sliku, kao zahvalu.

112

Vratila se Bugarka iz Tokija. Za nju bi mogla vrijediti talijanska poslovica: Piu stupido contandin, piu grande patate (Što gluplji seljak, to veći krumpir). I pri tome misli, naravno, da je izuzetno pametna i nadasve inteligentna.

Ovu sam poslovicu upotrijebio u romanu Duša od krumpira, koji je možda moja najbolja knjiga, ali je platila cijenu tomu što nisam bio dovoljno »poznat« kad se pojavila. By the way, vidim na Internetu da je izišao iz tiska hrvatski prijevod Le Cleziova Afrikanca. Uh, kako mi se čita ta knjiga. Mogao bih, možda, Pustinje dovesti u vezu s njom.

9. prosinca, 6h, jutroJoš nije svanulo.

Pušim pikavac i pijem čaj.

Naravno, sjedim napolju pred školom, smrzavam se i gledam maglu. Hladno je.

»Gladovali smo zajedno«, kaže jednom prigodom Salvador Dali o svojim mladenačkim danima koje je proveo u druženju s Lorcom. Lutali su gradom čitave dane i gladovali. To je bila prava poezija.

Želim osjetiti hladnoću,

led, glad.

Želim osjetiti samoću,

biti sam u Japanu,

na kraju svijeta,

u zabačenom selu.

To je moj usud.

I moja sreća.

113

10. prosincaPopio sam jedan sake u pečenjarnici-šatoru Suzuki-sana pred pro-dajnim centrom Peacock zajedno sa Suzukijem, dušom od čovjeka.

12. prosinca, Nozawa, »kafić«Jučer smo, konačno, dobili »novčanu pomoć« za prosinac. Bar ću sad odahnuti jedno kraće vrijeme.

Jednostavno, ne mogu vjerovati kako neki Japanci po ovoj zimi i kiši hodaju okolo bosih nogu, u ljetnim šlapama. Nevjerojatno!

Ali, to je Fukushima, zemlja samuraja. Brigada Bijelog Tigra, nastupa!

13. prosinca, Santa LuciaDanas je najkraći dan u godini.

Moja najdraža svetica.

Santa Lucia, lontana…

15. prosinca, Kunugiyama, jutroProbudio sam se noćas, bio je oko jedan sat. Osjetio sam žeđ, odjenuo se i krenuo u selo na postaju; ondje je automat na kova-nice, sa sokovima, čajem, kavom, limunadom, kakaom, zovem ga »pojilo«. Iziđem van, kad – pada snijeg, drveće je bijelo, zemlja je bijela. Yuki. Prvi snijeg u Japanu.

Nozawa, navečer u »kafiću«Snijeg pada sve jače. Zatrpat će nas uskoro. Sad slijedi inhibicija. Zimski san. Zbogom, živote.

A ni S. mi se više ne javlja. Zvizzz, zvizzz, zviznula mi je korpu. Ili je nešto drugo posrijedi? Ne usuđujem se upitati je.

Glavna, a i najzgodnija konobarica Machiko-san uz sake mi daje tako obilne obroke, obično pečenu svinjetinu ili pržene hrenovke, da jedva dišem.

114

17. prosinca, 23h, noćPola metra snijega, a ne prestaje padati.

Sjedim na krevetu – krevet je japanski, ali visok, odmah do drvenoga prozora – zamotan u poplun, pušim i gledam snijeg kako pada, kako pahulje igraju u noći, zaista upečatljiv prizor. Osjećam se kao da sam u Kafkinom romanu Zamak.

18. prosinca, petak, jutroSad je već napadalo više od pola metra snijega. Pejzaž više defini-tivno ne postoji. Posvuda samo djevičanski čista bijela boja.

Pokrajina Shingo zatrpana je snijegom.

PoslijepodneYuki, yuki, yuki.

Zatrpani smo. Prošao je bager ispred škole, očistio i napravio kanjon od metar i pol snijega s obje strane. Inače, cijeli sam dan kopao da mogu izaći iz kuće.

Unatoč snijegu i zimi, vidim na televiziji u Kitakati (oko pet-naest kilometara od nas) klinke lijepo idu golih nogu u minicama u školu. O Japane, Japane.

Inače, slijedi nam godina Tigra.

Chie mi je jučer poslala čestitku s malenim tigrićem. Kakva će biti ta godina? Godina Krave koja prolazi, bila mi je vrlo uspješna. Ali, samo da se izvučem iz ovog jada i vratim u Hrvatsku, već će biti bolje.

19. prosincaZatrpani snijegom. Dakle, i četvrti je zid tamnice spušten. Ali, ipak se ne kajem. Nije mi žao ni jedne sekunde koju sam proveo u Japanu i nijednog jena koji sam potrošio.

I ta voda koja se ne može osušiti. Rublje, odjeća, posuđe, ništa. Prekjučer, na stubama u hodniku, jedan komadić snijega otpao

115

mi je s nogavice i još uvijek lokva vode – dakle već dva dana – stoji na drvenim stepenicama potpuno ista kao da se snijeg otopio prije pet minuta. To je zbog hladnoće, hodnik se ne grije i voda jednostavno ne isparava.

Jučer sam na You tubeu gledao kratki film braće Quay Ulica krokodila (prema pripovijetci Bruna Shulza). Zanimljivo, pomalo perverzno, shizofrenično.

Sjedim jutros u kuhinji, pijem kavu i pušim. Upalio sam ventilator da vuče dim van. Sad boravim u kuhinji, kao lik iz priče Kitchen Banane Yoshimoto. I zaista, pretvoriti kuhinju u dnevni boravak, ima nešto melankolično u tome.

20. prosinca, uz cestu za Niigatu

Blues pokraj ceste za Niigatu

Sjedim na plastičnoj klupi pod strehom na ulazu prodajnog centra Peacock. Pokraj mene je Shinyo Suzuki on u pečenjarnici-šatoru plava tenda, crven banak i dva crvena lampiona priprema »kurimu« (cream) nekakve princes-krafne za samo hyaku yen i okruglice, nalik okruglicama iz Yokohame. Vani su sladunjave, a unutra punjene povrćem i kracima hobotnice - fuj! Ali Shinyo Suzuki je moj frend, tomodachi.

116

Hladno je. On bar ima kartone unutra, na podu, a meni su noge na betonu. Ma koliko imao debele đonove nakon pola sata zima počne probijati. Sjedim tako uz cestu za Niigatu i promatram kamione koji idu u jednom i drugom smjeru: HIROTA EXPRESS MRS MIYOKI TRUCK GOTOUNYUKK Nanosi snijega uz cestu ponegdje su i dva metra, a najgore je što još pada. Kad pitam Suzuki-sana kad će prestati, on se samo smije i kaže: Yuki. Yuki. Yuki. pri tome pokazuje rukom sve više i više. Snijeg. Snijeg. Snijeg. Ponekad dođu i neki komadi u svojim limenim ljubimcima. Parkiraju se ispred nas.

117

I u golemim čizmama s nevjerojatno visokim potpeticama ti »medvjedići« ulaze u Peacock nešto kupuju. Suzuki cio dan peče »kurimu« koju kupuju djeca. Ali prodaje kao lud. Jer je jeftino samo hyaku (sto) jena. Zatim komadi izlaze iz Peacocka i ulaze u svoje limene ljubimce. S vunenim kapama, kosim očima i potpeticama. I odlaze prema Niigati u jednom i Koriyami u drugom smjeru. Ja nastavljam gledati cestu; čak su i vrane nestale, samo kamioni: KAMBARA

SATOH CO. LTD.

GUNPAI YUMITAUNYU zatim ralica i opet – yuki.

118

Shinyo Suzuki – san ima roku-ju-yun sai. I tako peče po cijeli dan. i njemu je zima samui (zima) – kaže i posipa katsoubashi po vrućim okruglicama, zatim ih pakira u kutijice od stiropora koje vezuje gumicom, one su skuplje san hyaku go ju yen. (katsoubashi pleše po vrućim okruglicama, uvija se kao da je živ) A ja gledam cestu i mislim na S. Jednom ću se i ja vratiti. Kamo? Kući valjda.

21. prosinca, kuhinja, 7h, jutroOvdje u kuhinji, kad sam sam, zaista je lijepo. Gori peć, vidi se vatra, sve je od drva. Kroz zamagljene prozore ulazi mutnoplava svjetlost zore. Nedostaje još samo neki miš, ili možda teta Perazja iz jedne pripovijetke Bruna Shulza.

119

23. prosinca SatoviZnam da je to slučajno, ali opet ne mogu vjerovati znajući japan-sku preciznost.

Naime, nijedan sat u zgradi ne pokazuje točno vrijeme, štoviše, satovi nisu konstantni ni pouzdani niti u kašnjenju.

Na primjer, ovaj sat u kuhinji na kojemu je Winnie The Pooh – i uvijek kad ga pogledam zaboli me srce jer se sjetim djece – a to je bilo bar tisuću puta, dakle, taj je sat prvo kasnio pet, pa deset, pa opet pet, pa sada oko petnaest ili sedamnaest minuta.

Više uopće ne znam koliko kasni.

Bio sam ga jednom čak skinuo sa zida; pogledao iza: ima neka-kvu bateriju. Možda se potrošila, ali mi nemamo novca da kupimo novu – košta koliko jedan čitavi dan našeg života ovdje.

Dobro, možda je to »naš« sat pa ih nije briga – iako je kuhinja zajednički prostor.

Ali glavni, službeni sat na ulazu.

Kad smo došli ovamo prije četiri mjeseca, bio je točan. Onda je počeo kasniti pet minuta, pa deset, pa petnaest, pa sve više i više, itd.

Julija je jednom zbog njega zakasnila na bus.

Bilo je dobro kada je kasnio točno sat vremena, onda je njegovom vremenu trebalo dodati samo sat. Ali, onda je dugo vremena kasnio sat i pet, pa sat i šest minuta, da bi sad vrtoglavo skočio na kašnjenje od sat i dvadeset – sat i trideset minuta, više ne znam ni ja točno, izgubio sam pojam o njegovom vremenu i pokušavam ne misliti na to, jer ću poludjeti.

Mi nemamo mobitele – kao što sam već rekao – u Japanu je drukčije napajanje pa su nam odmah nakon dolaska baterije otišle.

Sat na mom računalu kasni – to jest dugo je kasnio dvadeset i tri minute, a sad kasni dvadeset i četiri. To je ipak podnošljivo.

120

Ne mogu ga namjestiti jer je softver na japanskom, a bolje je da stoji tako, nego da ga sasvim pokvarim. Jedini sat koji imam je onaj na televizijskom programu.

Čudi me najviše taj sat na ulazu – on je točno iznad njihovih glava, a kasni – kao što sam već rekao oko sat i dvadeset pet minuta. Dolaze im gosti, službeni posjeti, a sat, veliki sat im toliko kasni. Na primjer, tri su sata, a njihov glavni sat pokazuje da je jedan i trideset pet. I nije ih briga, nemarno se odnose prema vremenu.

Najčudnije je što je taj sat bio točan kad smo došli.

Kao da smo u nekakvom »projektu« – eksperimentu »kako izluditi čovjeka« – kao u filmu Zmijsko jaje. Ipak, pretpostav-ljam da je sve ipak slučajno, da se sve odvija po nekoj njihovoj, japanskoj logici.

Također, i u Nozawi satovi kasne. Jednom sam i ja zakasnio na bus zbog toga.

Glavni sat pokraj ceste za Niigatu kasni pet minuta, što je nevjerojatno, jer se tu zaustavljaju autobusi, prolaze brojni put-nici, tih pet minuta zakašnjenja može ih gadno prevariti, tih pet minuta nekomu može biti čak kobno.

Ali, zašto da se ja zamaram time?

Sat u »kafiću« žuri oko četiri minute. Vani, ni pet metara dalje na maloj postaji pokraj frizerskog salona, gdje obično čekam bus, dvostruki je sat, s jedne strane kasni četiri minute, a s druge je – nevjerojatno – točan!

Točni su i satovi na željezničkoj postaji. Samo je onaj u čekaonici tri minute ispred onog koji je vani na zabatu, prema ulici. Mislim da je onaj unutra precizniji.

Na dva televizijska informativna programa često bude sat u kutu, ali ne uvijek, ako negdje žurim, upalim televizor da vidim

121

točno vrijeme, ali kao za vraga često se dogodi da baš onda budu reklame ili neka reportaža, znači bez sata u kutu. Da bih znao točno vrijeme, onda moram pogledati na računalo i tomu dodati dvadeset i četiri minute.

Naišao sam na još jedan sat u Nozawi, odavno zaustavljen, na ciglenom zidu neke napuštene tvornice. Na požutjeloj pozadini pokazuje uvijek, stalno i fiksno, dvanaest sati i tridest i sedam minuta.

Evo, sad sam se vratio kući i gledam na sat, na Winnie The Pooha u kuhinji, i shvaćam da kasni više od trideset minuta. Otkad se toliko »ukočio«? Ili nije? Možda je i jutros toliko kasnio, ali ja uopće nisam shvatio? Sve mi se izmiješalo. Ma, više nemam pojma koliko je sati.

24. prosinca, Badnjak, 5h ujutroOpet sam u kuhinji. Ugasim svjetlo, upalim peć i gledam kako gori vatra. Čekam zoru. Priče se same javljaju. To me smiruje.

Poslijepodne u Nozawi, »kafić«Danas sam došao pješke u Nozawu. Petnaest kilometara niz planinu.

U »kafiću« jedna bakica, dok čeka ručak, jednostavno leži na prostirci od bambusa, zamotana u deku, u debelim čarapama, s vunenom kapom na glavi i naočalama.

Večer, KunugiyamaSad sam ja zamotan u deku. Pušim na prozoru i gledam snijeg i zaleđeni školski bazen.

A što je bilo sa Sakunom, pitam se.

Ostala je negdje u uskom, sivom labirintu Tokija.

122

Ostala je negdje u ljepljivom, sluzavom, labirintu golemog grada. Nikad je više neću vidjeti.

Ili, možda?

Dok sam hodao danas prema Nozawi, pala mi je na pamet misao da je »dubina« ona osobina koja nedostaje Calvinovim »osobinama za novu prozu«. Dubina misli, koju je odjednom izgubio čitav svijet.

25. prosinca, Božić, kuhinja, 7h, jutroZima. Stara kuća stenje pod cičom.

U kuhinji su, između drvenih podnih dasaka, izmiljele crne gusjenice nalik iznimno malenim plišanim igračkama, tražeći posljednje oaze topline.

Nestali su pauci, camel-crickettsi, komarci, bogomoljke, smrdljivi martini.

27. prosinca, kuhinja, 6h, jutroDok se vrtim kao mačak oko vruće peći, vani je još uvijek noć. Čekam da svane modra zora iznad oštrih obrisa borova.

Ugasio sam svjetla, izbrisao okolinu. Hodam oko peći na »tekuće gorivo« (valjda kerozin), marke »Corona«, koja u sredini oko metalnog cilindra isijava crveni plamen.

Pišem Intercity Night Line, novi roman, jer da ne pišem, poludio bih – pišući ulazim u oazu mira, u svijet – izmišljen, dakako – u kojemu se dobro osjećam. To je kao blaga droga.

A čim svane, počinje novi dan, nova muka za mene.

Eto, sve sam sredio oko povratka u Hrvatsku. U Tokio idem 23. siječnja, a kući polijećem u podne 25. siječnja. Na posao se vraćam u veljači. (Pet ću se dana odmarati od Japana.)

Samo, gdje ću spavati?

Stan sam otkazao. Nemam smještaj. Izmislit ću nešto dotad, valjda.

123

Vratit ću se u Zagreb 25. siječnja navečer – »u zimsku noć« – s dva kovčega i ruksakom, u njima je sve što imam. Omnia mea mecum porto.

8h, kuhinjaBožić mi je bio vrlo bolan. Nitko mi nije čestitao, ni Ivana od koje sam očekivao odgovor na pitanje kako su djeca; ni S. čiju sam poruku željno čekao – tko zna gdje je? Samo mi je Chie poslala sliku Tigra, na japanski način, šaljivu – jer iduća je godina u znaku Tigra.

11hNisam palio televizor već dva dana, jer se bojim da od japanskog TV programa ne poludim, da ne dobijem shizofreniju.

Ovo ozbiljno mislim. Tako je agresivan, naporan, meni nerazumljiv.

Također, ponekad se užasavam njihovih lica, u Nishi Aizu ima dosta staraca, oko šezdeset posto, ta staračka lica s lukavim kosim očima, nalik na maske, koje vas samo mjere, studiraju s distance i traže vam slabu točku. Mislite što hoćete, da sam paranoik i slično, ali jedva čekam da zbrišem odavde, po mogućnosti još uvijek psihički zdrav.

Ponekad je ta peć u kuhinji, taj užareni plameni cilindar, jedina čvrsta točka za koju se mogu uhvatiti na čitavom svijetu.

29. prosinca, kuhinja, 6h, jutroI jutros sjedim u kuhinji, još prije svanuća, i pržim jaja, kuham kavu, kradom pušim i pišem novu priču. Baš me briga kako će priča ispasti, bitno mi je samo da pišem da se opet nalazim u novom i posebnom svijetu. Ovaj dio Dnevnika trebao bih nazvati »Kuhinja«, jer mi je sad tu najugodnije. (Kitchen, kao novela Banane Yoshimoto, koja mi se – usput da spomenem – nije javila. Baš sam bio pun nade i iluzija kad sam došao u Japan. Sad se smijem sam sebi.)

124

Jučer su vanjska vrata kupaonice bila zaleđena s unutrašnje strane, dakle u kupaonici je bila temperatura oko nule ili čak ispod nule.

31. prosinca, benzinska crpka u Nozawi.Sjedim unutra i grijem se. Snijeg pada kao lud čitav dan.

Nešto kasnijeSjedim vani pod strehom u Nozawi. Gledam kako snijeg pada na stare šintoističke grobove i stavlja im bijele kape.

Još kasnije u »kafiću« u NozawiSviraju na razglasu, kao i uvijek, neke japanske pjesme, stari šlageri, evergreeni, koji podsjećaju na japansku verziju Splitskog festivala s kraja sedamdesetih, japanski »light narodnjaci«.

Slijedi nam godina Tigra.

125

Siječanj 2010.

Kuhinja

37. maruli»Jedan lijepi zlatni kavez za tebe, dušo.«

Boris Vian, Vadisrce

Posvećeno Machiko Ujiie

126

127

1. siječnja, 2010.6h ujutro, kuhinja, Kunugiyama

Kitchen. Nekako sam se preselio u kuhinju. To mi je sad glavna baza, ključno mjesto, utočište izgubljenih duša kao u priči Banane Yoshimoto – ponavljam po tko zna koji put – osobito kad Julije nema, a pozvali su je noćas na nekakav novogodišnji tulum. Ostao sam sam na Novu godinu, tako mi i treba. Ništa drugo ne zaslužujem. A razumijem te ljude koji me nisu pozvali: što bih ja ondje? Ako imaju neku zgodnu žensku u kući, bilo bi belaja. Ovako je bolje. Čitavo jutro visim u kuhinji. Sjedim između peći koja nemilosrdno isijava toplinu i sudopera, laktom oslonjen na sudoper. Sjedim na tom mjestu jer mi je ventilator blizu pa mogu pušiti. Šaljem dimove u ventilator, inače bi se upalio protupožarni alarm. Nije mi loše. Dobivam ideje. Samo da ne poludim ovako. Ostala su mi još tri tjedna u Japanu, valjda ću sačuvati zdravu pamet.

Budući da još nije svanulo i vani je mrkli mrak a ugasio sam svjetlo – sunce se ovdje kraće zadržava na nebu nego kod nas (njegova putanja duž južnog obzora puno je kraća i zato se čini da su istok i zapad vrlo blizu) – dakle, budući da još nije svanulo, moj se pogled usredotočuje na užarenu peć i njezin crveni plamen. Na taj način »brišem« čitav svijet oko sebe, jačam koncentraciju i odlazim u prostore čistih ideja.

Osim toga, tu je toplo.

128

U Europi, koja je osam sati iza nas, još nije Nova godina.

Odoh spavati, umoran sam više od ove Azije – napisao sam jučer navečer u mailu N. – koja je u Kini – i prva nakon mene ulazi u Novu godinu.

A zaista, ta Azija – tko bi je razumio?

Mi stalno pokušavamo prodrijeti unutra našom europskom logi-kom – a kako drukčije? – ali ipak, to je potpuno različit svijet, a ja sam prilično umoran. Kao Kafka – jednostavno umoran.

Jedna lijepa slika. Ujutro kad izlazim iz sobe zastanem i pogle-dam niz hodnik na katu u prozore koji u perspektivi imaju sjajan »poetski« grafizam. Zora je, na primjer, blago modra u nizu zamagljenih, ledenih kvadrata. Jučer je pao veliki snijeg, a u prozorima, kao na nekakvom ekranu u drugi svijet, bile su samo bijele pahulje, kovitlaci bijelih pahulja na crnoj pozadini – a unutra ledeno hladno.

2. siječnja8h jutro, kuhinja

Danas, led u kupaonici, tik do kade.

Korica leda uhvatila se na maloj japanskoj sjedalici odmah uz kadu. Zaboravili smo jučer ili čak prekjučer zatvoriti prozorčić. Ulazim u kadu punu vruće vode i pjene, a okolo – led. Srećom, nije se zaledila voda u cijevima, samo je pipa bila zarobljena ledom, jer kupaonica ima poseban bojler s termometrom i elektromotorom koji održava temperaturu sustava iznad nule (ipak je ovo Japan, napredna zemlja).

Vidio sam na televiziji japanskog cara i caricu. Carica je malo viša od cara.

129

5. siječnjaRižino polje prekriveno snijegom debelim jedan metar. Na snijegu usamljeni makaki majmun.

6. siječnjaSnijeg u šumi bambusa.

Idem na poštu u selu i prolazim pokraj šumarka bambusa, stabljike bambusa debele su kao ruka odraslog čovjeka i duboko zelene boje. Rastu na strmini, iznad potoka usječenog u zemlju, na njih je napadao snijeg, pritisnuo ih svojom težinom.

7. siječnjaPa kud se jučer spetljah s Machiko-san. Samo mi sad, na kraju svega, treba emotivna veza. Da mi začini odlazak. Eto, kako je život nepredvidljiv.

8. siječnjaDarovao sam Machiko malu skulpturicu tigra, koju sam inače dobio kao dar na nekoj općinskoj proslavi u Nozawi.

12. siječnja U »kafiću« kod Machiko Ujiie, dok Toyo-san slaže štapiće za jelo

Ovdje u Japanu od početka su me pljačkali. Lagali mi i pljačkali me.

Svi su lopovi – osim nekoliko izuzetno dobrih ljudi koji su mi davali iako ih nisam ništa pitao, poimence – Myoko Baba u Tokiju (vlasnica restorančića u Shinjuku), Fumion N. simpa-tični starčić; pa njegova kćerka ili sestrična Shimako N.; zatim Machiko Ujiie koja me počastila mnogim zemaljskim hranama i zadovoljstvima u Nozawi; pa Klincho-san, njezina konobarica; zatim Shinyo Suzuki, ulični prodavač kolača; djevojka Ai Suzuki,

130

i još nekoliko bezimenih seljaka koji su mi iz čista mira donosili hranu, »pomadore«, »kukumare«, itd.

Čudno je to kako su me na jednoj strani potkradali bez milosti, a na drugoj mi davali bez ustručavanja. Toga nema u Hrvatskoj, japanski je temperament strašan.

Imali smo jutros u općinskoj zgradi (komikan) u Nozawi malu radionicu Dango Sashi. Odlično je ispalo, posebno mi je drago zbog Ai Suzuki, koja je, mislim, imala veliku tremu, jer je ona u stvari vodila radionicu.

Ma nije to bila nikakva »radionica«: zajedno s nekoliko bakica iz sela kuhali smo kolače, uštipke, zvane »dango sashi«. Oni se zatim bojaju u crveno i zeleno te lijepe, to jest nataču na golu granu drveta dango. Običaj, vrlo stari, najsličniji našemu kićenju božićnog drvca

13. siječnja, kuhinja, jutroZašto se nisam mogao bolje povezati s ovom ekipom Japanaca, pa i s Bugarkom?

Zato što u njihovim životima nema strasti, ničemu se ne predaju osim pukoj i nevidljivoj »hijerarhiji«. Ja nemam ni sluha ni vremena za to prekrasno umijeće ulizivanja, ili pak treniranja strogoće što je prava umjetnost svih nižih činovnika na svijetu. Zato su moje društvo bili Sakuna, Machiko Ujiie, Shinyo Suzuki, itd. – strasni ljudi koji se predaju vlastitim osjećajima, a ne nekoj nevidljivoj laži.

10h, gledam televiziju, Nippon News Network – NNNStravičan potres na Haitiju. Strašno. Sjetio sam se Angele s Do -mi nikane.

U svijetu u kojemu više ništa ne funkcionira – funkcionira još jedino – televizija!

131

Poslijepodne u »kafiću«Čekam Machiko da završi posao pa ćemo onda otići nekamo, kamo – ne znam.

Dragi Bože, kako je samo danas padao snijeg, to još nikad u životu nisam vidio. A morao sam ići, skoro mi je propao sas-tanak.

Kako samo prdi ova konobarica Toyo-san, usred kafića, kao u filmu Kao voda za čokoladu.

17.15h u kafićuNekad se na ovakvim mjestima pušio opijum. Bar u Kini.

18.10hIzašli smo nakratko van, ja i Machiko zajedno, ruku pod ruku, noseći šareni kičasti japanski kišobran. Malo niže je sajam. Nevjerojatan noćni sajam pod ogromnim snijegom u Nozawi. Snijeg i noć sasvim su izbrisali »svijet«. Ali zato su tu žuti i crveni lampioni, šareni štandovi u nizu ispred starih drvenih kuća. Oko nas plešu pahulje, a noge nam propadaju dvadeset centimetara u svježe napadali snijeg. I dalje, ruku pod ruku (o jao, pokazali smo se pred čitavim selom), kupujemo figurice, kolače, hranu. Nekakva čudna toplina i ponos griju nas iznutra.

Japan, to je Nozawa! Život je lijep!

17. siječnjaPosljednjih noći, kako se odlazak iz Japana bliži, iz nekog razloga jako puno sanjam. Tako je bilo i na početku, kad sam tek došao. Teški su i vrlo mučni ti snovi. Kao da se u njima ponovo preo-blikuje moj identitet. Noćas sam sanjao da su Japanci preuredili Porporelu (Japanke se kupaju u uskim modrim plivačkim kom-binezonima, jedna Japanka prolazi pokraj mene sa zagasitom tamnoplavom sjenom na licu) i da se vozimo brodom nekamo

132

daleko od gradskih zidina (da na inače goloj pučini ima još hridi, i kao u Veneciji plutačama označenih morskih »prolaza«), javili su se i stari snovi o Lovrijencu i Revelinu, zatim da je vozač »petice« došao k nama, zajedno sa Đuricom D. koji je kondukter, parki-rao autobus i obavio nuždu u našem malom zahodu – kao, eto, da malo »predahnu« a zatim nastavljaju dalje – a ja sam ostavio kovčeg u Porporeli koja je u isto vrijeme i veliki hotel, a počela je kiša, susnježica i tetka se vraća kući, čujem njezin glas dok se penje »uza skale« i glasno razgovara na mobitel.

A jučer grozan detalj: preparirana glava vučjaka na podu, ali samo gornji dio lubanje, gornja vilica, nos i oči. Ali žive oči. U uskom prolazu bojao sam se da me ta glava ne napadne. Kao u nekoj Boschovoj fantazmagoriji.

Ona noć kad sam se taksijem vozio od Machiko, oko 23.30, tog je dana bila najveća snježna oluja u Fukushimi.

11.45hGotov sam sa slikanjem. Još samo da potpišem ovu zadnju sliku pa skupljam boje.

Snijeg. Već petnaest dana samo snijeg.

Još pet dana do odlaska iz Nozawe. Bože, kakva tuga.

Tuga.

To su bila tvoja vrata – kaže Kafka.

18. siječnjaPoslije devet sati trebam otići u poštu, a zatim ispržiti lignje. Zapravo, pržit ću samo jednu lignju, jer su u porciji tek dva krupna komada.

U četvrtak »last date« s Machiko.

133

Obilan snijeg i noć sveli su svijet na najmanju moguću mjeru.

U ovih pet mjeseci u Japanu skoro nikoga nisam vidio da čita novine. Ali, ipak jesam, jednog tipa na benzinskoj crpki u Nozawi i starca u Tokiju što je u First Kitchen kafiću svako jutro čitao neke američke novine uz pomoć rječnika.

19. siječnja, utorak, Nozawa, Nishibayashi bridgeProlazi pet mjeseci boravka u Japanu, a s njima odlazi i dio mog života. Mentalna, a i fizička stvarnost Nozawe usjekla mi se u podsvijest, postala je dio mene. Život je trošio mene ovdje jednako kao i njih, Japance.

Koji lijepi dan danas – nakon sedamnaest snježnih dana skoro da se može stajati vani samo u džemperu. Sunce. Užitak.

Naša se imena ne mogu napisati na kanjiju. Zato Japanci imaju katakamu. Znakovi kanjija, pretpostavljam, imaju ograničena značenja, nisu apstraktni.

16,10hEvo me u kafiću kod Machiko. Neka tuga me hvata, velika. Japan ima veliku dušu.

20. siječnja, srijedaDanas nisam išao u Nozawu. Machiko-san ima »holiday«, yasumi, koji u Japanu često pada u srijedu, pa je zatvorila kafić i otišla u kino u Niigatu. Gledati Avatar.

Malo sam odspavao i onda se prošetao do dva sljedeća zaseoka koji su još dalje u brdima, iza Kunugiyame (Haiei i još jedan, zaboravio sam ime), posljednji put. Poslije sam se pakirao.

134

21. siječnja, četvrtak, kuhinja, 6h, jutro Koji užasan san, sanjao sam da zajedno s ocem visim na vrhu Srđa, u automobilu. Također, u automobilu je i naša susjeda iz Dubrovnika, Šeherzada. Ona na kraju pada u ponor, a mi ostajemo s osjećajem krivnje. Grozno.

Idem u Nozawu, danas mi je »last date« s Machiko. Idemo k njezinoj kući u sedam sati navečer, kad zatvori kafić.

22. siječnja, petak, jutroMoj posljednji dan u Nozawi.

Jučer, ludi provod s Machiko. Prvo smo odspavali rundu kod nje, čulo se njezino stenjanje kao mantra, paralo je mirnu noć u Nozawi:

Igo! Igo! Igo!…

Igatsu, Igatsu, Igatsu…

Igo! Igo! Igo!…

a onda, kad smo već obavili stvari, kasno u noći, otišli smo na karaoke.

Hoću li se uopće stići spakirati ? Hoću.

15.15h NozawaPozdravio sam se sa Suzuki-sanom, sad sjedim u kafiću i čekam Machiko.

Jedno obično poslijepodne u Nozawi, meni je posljednje (sutra nema više). Sutra će sve ovo biti kao obrisano krpom, nestat će. Nestat će kao da ga nikad nije bilo.

(Neće. Ostat će u meni zauvijek.)

Isiteru. Volim te, kaže Machiko.

Sutra ujutro, doći će na stanicu u 9,50 sati. Vlak ide u 9,58 sati.

135

23. siječnja, subota, 5h ujutroPosljednje pripreme za odlazak.

6,10h. Zbogom, moja sobo!

Prenosim stvari dolje, u kuhinju.

U 8,14 sati ide bus iz Kunugiyame u Nozawu.

9.20 sati, Na stanici u Nozawi. Sjedim u čekaonici i čekam Machiko. Eh, da mi je još jedan sake. Kraljevstvo za sake!

Evo je, stiže u malom sivom automobilu.

Smije se dok prilazi postaji.

...

13.31h, u autobusuVozim se u Tokio i mislim na nju. Osjećam se kao da će mi srce pući.

Došlo je vrijeme – možda – da mi srce konačno pukne.

(Machiko na snijegom zametenoj postaji u Nozawi – ta mi se slika direktno usjekla u srce.)

Kao slika iz nekog drugog vremena, iz neke druge dimen zije.

14.32h drugo odmorište autobusa, SaitamaSvakim kilometrom sve dalje i dalje. Srce će mi pući. Vrijeme je da mi konačno pukne. Neka pukne. Nek mi srce pukne. Trebam samo sake. Čim stignem na Shinjuku – sake. Sake. Sake.

Tokio, Shinjuku 16,15h, kod Myoko Baba, dupli vrući sakeI ta slika Machiko na snijegom zametenom peronu, dok je zrak bio sasvim bijel i mutan, neproziran, pun sitnih pahulja snijega,

136

a samo trideset kilometara dalje, iza Koriyame druga klima, sunce, sunce, sunce. Tai-yo. Skinuo sam džemper i imam samo majicu ispod kaputa. U Tokiju je vruće, moram se požuriti da ne zakasnim na sastanak sa Štambukom. Myoko Baba izlazi za mnom na cestu i pruža mi ruku.

24. siječnja, Tokio, Nekojarashi park, 16.20hJapan – to je tajna.

Noć. Tokio, Todoroki (kod Sumiko Ando)Japancima nedostaje dimenzija kršćanstva, monoteizma. To kažem ja, koji sam čitav život napadao religiju, ali sam je, izgleda, vjerojatno civilizacijski, dijelom usvojio. Ponajprije kao osjećaj krivnje. S druge strane, Japan je sačuvao pogansku strast.

Tek njihova vanjska »ceremonijalnost« suspreže tu strast.

25. siječnja, 4.30h ujutroSjedim u vrtu Sumiko Ando, slijedi finale boravka u Japanu.

(Još moram nositi kovčege do Shinjukua.)

Kako je samo jučer ujutro smrdio Kabuki-cho. Jednu curu, pot-puno pijanu, dvojica su nosila na rukama, tik ispred policajaca koji se nisu obazirali.

Skuhao sam najgoru kavu u životu, ali ipak je kava. To jest, uopće je ne pijem, samo stoji tu ispred mene.

5.15h, vrtJapan je kao da si u mangi. Sve je u dvije dimenzije. Ali svijet je zato savršeniji i to, također, krije ogromnu energiju, strast.

5.30hOtišao sam do trgovine kupiti sendvič. Ovdje trgovina radi i u pet ujutro. To je Azija. Nitko te ne pita jesu li tri ujutro ili dva poslijepodne, tu se samo radi.

137

7.20h, Jiyugaoka First KitchenPrvo je bila pjesma Imagine, a zatim instrumental Pčelica Maja, »U nekoj zemlji tko zna gdje, u neko doba tko zna kad, bijaše pčela malena... » (podsjetilo me na Ozanu, koja je bila pčelica na svom prvom maskenbalu).

Cura koja radi za pultom donijela je moju tešku torbu gore na kat, nije shvatila da je želim ostaviti na ulazu kod vrata. Ipak ću uzeti taksi na Jiyugaoki.

Moram baš sve proći u životu. Moram baš sve odraditi u životu. Pa tako i ove kovčege.

Opet ću vidjeti svog sina i svoju malu »pčelicu«, kćerkicu.

11h, zračna luka NaritaVozili smo se kroz »rush hour« u Tokiju. Tokio, to je Moebiusov crtež. Sad vidim odakle mu inspiracija za Incal. To je to.

Sad u kafiću u zračnoj luci pijem sake. Još samo da prijeđem u putničku zonu i onda je na neki način zaista gotovo.

11,45h, u »pušionici« u zračnoj luci NaritaKakvi suludi prostori za pušače na aerodromima! Ovaj izgleda kao da je ispao iz sado-mazo noćne more. Zašto nas tako muče? Ali ipak ima nekog zadovoljstva u tome. Još malo pa će »Bye, bye Nihon« zaista postati stvarnost. Mislim da ću preletjeti preko Fukushime. Bye, bye Machiko – san, pijem zadnji sake cup u tvoje ime!

U avionuSpiralno smo se uzdigli iznad Pacifika. Preletjeli smo malo južnije od Niigate. Zbogom, Machiko! Letimo iznad Japanskog mora prema ruskom Primoryu.

138

Piensa que tal ves manana,

Ya estare lejos de Machiko Ujiie

Letimo, letimo, letimo. Više uopće ne znam koliko je sati, ali kod Machiko je već pao mrak. Letimo iznad Sibira, Blagovescensk, Jakutsk, Outan Gom…

Sibir, Sibir, Sibir, gore vatre u blizini polarnog kruga (valjda plinska polja), Machiko je već odavno zatvorila doki (restoran).

Ne znam više koliko je sati, prešli smo Jenisej, Ob, Norilsk, okr-znuli Karsko more, slijede Severodvinsk pa Bijelo more.

Nadlijećemo Turku u Finskoj.

Vraćamo se u Europu, u «civilizaciju».

25. siječnja – 31. siječnja, ZagrebDočekao me hladni, ledeni Zagreb, smrznuti pločnici i tem-peratura oko minus deset. Moram pronaći stan, nemam gdje spavati. Kupujem Plavi oglasnik. Godina je Tigra, sve je, dakle, stvar borbe.

Vidio sam okrutnu tuču u dupke punom tramvaju »jedanaestici« za Črnomerec. Potukli su se klinci, koliko sam shvatio, skinsi i rokeri. Krv je liptala po podu tramvaja. Ali to je već priča za neki drugi Dnevnik.

Doznao sam, također, da je moja sada već bivša djevojka S. u međuvremenu zatrudnjela s drugim – ali i to je priča za neki drugi Dnevnik.

A ja ću ipak završiti s Machiko-san. Ona je snažni, vitki bambus. Ostala je na peronu u Nozawi, zametena snijegom.