Jal-1
-
Upload
kristijankrkac -
Category
Documents
-
view
59 -
download
0
Transcript of Jal-1
JalU prilog morfologiji osjećaja
Kristijan Krkač
„Naša zavist traje uvijek duže od sreće onih kojima zavidimo.“ F. de La Rochefoucauld „Nije dostatno biti najbolji, ostali ne smiju uspjeti.” G. Vidal
Lijep je proljetni dan. Sunčana i topla subota nakon duge i hladne zime. U jednoj ulici u gradskoj četvrti
Maksimir u kojoj ljudi žive u obiteljskim kućama i imaju prostrana dvorišta susjed Daniel izlazi do svoje
uščuvane i lijepe ograde, promatra ju i provjerava, zatim odlazi u garažu donosi razne brusne papire, brusilicu
i razne druge alate i počne brusiti ogradu očito ju pripremajući za ponovno bojenje. S obzirom da proizvodi
određenu buku ostali susjedi, a među njima i Damir, susjed koji živi preko puta i dobar Danielov prijatelj,
naviruju se kroz prozore i preko svojih ograda. Damir započinje razgovor o tome što ovaj radi. U ponedjeljak,
kada je Daniel dovršavao bojenje ograde u zagasito zelenu boju za koju je vjerovao da odgovara zimzelenom
ukrasnom grmlju koje ima ispred kuće, Damir, koji je uzgred rečeno prije dvije godine obnovio cijelu ogradu,
također izlazi sa sličnim alatima kao i Daniel dva dana prije i počinje s obnovom ograde. Ta se praksa naglo
raširila među dobrim dijelom stanovnika ulice među kojima je rijetko tko imao stvarnog razloga za obnovu
ograde. Nitko na to nije pretjerano reagirao. Ono o čemu se ovdje radi je relativno jednostavna pojava zavisti
ili jala koja seže od jednostavnih pojava poput „popravljanja ograde“ pa do puno složenijih i tema je ovog
članka.
Ukratko, malo je ljudi koji niti jednom u životu nisu osjetili zavist (jal) prema drugom čovjeku, ili
pak na vlastitoj koži osjetili učinke tuđe zavisti prema sebi. Navodno je baš jal jedna od osebujnih
karakteristika Hrvata (iako je češće okrenuta prema drugim Hrvatima, nego prema pripadnicima drugih
nacionalnosti i država). Stoga se nama pristaje govoriti o emocijama (osjećajima) baš pod vidikom zavisti. A
propos moralne ispravnosti, neki, poput Aristotela u Nikomahovoj etici, drže da je zavist već po imenu
nevaljalost (Aristotel 1107a11), te da ex terminis ne može biti moralno opravdana. Većina etičara vjerojatno to
i danas drži. No suprotno Aristotelu i uvriježenom mnijenju, a već i iz samog uobičajenog razumijevanja
zavisti proizlazi kako očito postoji moralno opravdana zavist što je tema ovog rada.
Zavist je osjećaj (emocija) i kao takva je legitiman predmet istraživanja osjećaja načelno i pojedinih
osjećaja. Zavist je kao osjećaj bjelodano negativna, tj. ona je neka vrsta žaljenja, tuge, jada, ili nesreće i kao
takva je oprečna radosti, veselju i sreći. Pitanje je – je li zavist samo stupanj određenog osjećaja npr. žaljenja
ili mržnje, samostalan i izvoran osjećaj, ili je pak određena mješavina nekih negativnih osjećaja u nekom
stupnju? Primjerice nije isto kazati da je zavist mržnja i da je žaljenje ili tuga, jer se ovi osjećaji znatno
razlikuju, ali ipak se čini kao da je slaba zavist bliža žaljenju, a intenzivna pak bliža mržnji.
No čini se također i da je zavist kao žaljenje dvostruko žaljenje jer zavidna osoba žali kako nad svojim
nedostatkom dobra kao nečim što je zlo, tako i zbog/poradi tuđeg dobra zato jer je tuđe.
No, osjećaj žala je čini se prvotno usmjeren na žaljenje–zbog tuđeg dobra, a tek drugotno na žaljenje–nad
vlastitim zlom, jer se ono misli kao takvo u odnosu prema tuđem dobru kojeg je zavidna osoba lišena.
Empirijsko je pitanje dakako zašto su neki ljudi zavidni, a drugi pak nisu, no iako je takvo odgovor na njega
nekako bi pomogao u ovom pojmovnom istraživanju. Zavist kao osjećaj je reakcija na stanje stvari koje kaže
da osoba Damir jest i/ili posjeduje manje nego Daniel. No, zašto je Damir zavidan? Drugim riječima, zašto
takvo stanje stvari kod Damira uzrokuje zavist, a ne poštivanje ili pak divljenje? Ljudi su uglavnom zavidni
kada razliku u statusu i/ili posjedu vide kao rezultat nepravde, bilo da su oni sami nepravedno uskraćeni, bilo
da su oni kojima su zavidni razliku ostvarili nepravdom. No, ljudi su zavidni čak i ako ovi uvjeti nisu
zadovoljeni, a tada je čini se zavist rezultat određenog odgoja, moguće i karaktera osobe, ili pak socijalne
okoline.1
Cilj ovog rada je pružiti mjerilo zavisti, njezinu moralnu opravdanost ili neopravdanost, implicitno
iskazati neke prigovore o tome kako je zavist uglavnom nemoralna, pa čak i iracionalna, te ukazati na
društvenu relevantnost zavisti (Rawls). Toma Akvinski drži kako je zavist žaljenje nad tuđim dobrom
(Akvinski ST, II-II, q36, a1). Ipak, Toma ističe pojedinačnu zavist, a ne opću zavist (pozivajući se na
Aristotela, Reth. II, 10).
Pregledno i preliminarno govoreći, zavist je osjećaj koji varira od nelagode do otvorene mržnje (ponekad
i s praktičnim učincima) s obzirom na činjenicu da druga osoba ili skupina posjeduje nešto i/ili jest nešto
što pak posjednik tog osjećaja nije i/ili nema, a uz minimalno osjećaj nelagode valja napomenuti da
većina posjednika tog osjećaja žele da osoba kojoj zavide nije i/ili nema to što jest i/ili ne posjeduje to što
posjeduje (D'Arms J. 2002).
I zavist i ljubomora (kao sinonimi, iako postoje određene razlike) izražavaju slične odnose, ali smisao tih
pojmova je različit po smjeru odnosa između zavidne osobe i osobe kojoj se zavidi, te između ljubomorne
osobe i osobe pred kojom se ljubomorna osoba želi zaštititi. Naime razlika u statusu i/ili posjedu je ključna.
Ako Daniel ima više i/ili jest na neki način bolji od Damira, to znači da ta sama razlika u statusu i/ili posjedu
otvara mogućnost zavisti kod Damira prema Danielu. No, ako situaciju promotrimo iz ugla Damira u smjeru
Daniela, onda je jasno da ista razlika otvara mogućnost ljubomore jer Damir nastoji zadržati prednost pred
Danielom i spriječiti ga da dospije u prednost pred njim (Anderson 2002). Zavist treba razlikovati od
eksplicitne mržnje, srdžbe ili jada jer zavist nerijetko može imati iste praktične učinke. Nasuprot zavisti stoji
ljubomora. Naime, osoba koja jest i/ili ima manje od druge može temeljem spoznaje tog stanja osjetiti zavist
prema drugoj osobi, dok ona osoba koja jest i/ili ima više može osjetiti ljubomoru ne samo na to što ona ima
više, nego i na način da prva osoba ostane u stanju da jest i/ili ima manje. Dakle, razlika u tome što osobe jesu
i/ili posjeduju može uzrokovati i zavist i ljubomoru pri čemu zavist kod jedne osobe može uzrokovati
ljubomoru kod druge, ali i ljubomora može izazvati zavist (zavist je odnos nekoga tko nema prema nekome
tko ima s obzirom na to što ima, dok je ljubomora odnos nekoga tko ima s obzirom na to što ima u odnosu na
nekoga tko to nema, vidi Sliku 1).
1 Na Internet stranici www.eadon.com/phil/sinsenvy.php (pristupljeno: 4. 3. 2006.) postoji anketa u kojoj svatko po vlastitom sudu anonimno može iskazati je li zavidan ili ne pri čemu je ocjena 1 = uopće ne zavidan, 10 = maksimalno zavidan, a 5 = malo zavidan. Prosječna ocjena od 715 odgovora je 4,54 što znači da su ljudi uglavnom pomalo zavidni. Pitanje je dakako zašto su ljudi zavidni, nimalo, malo ili pak vrlo zavidni? Jedan od ponuđenih i najčešći odgovora je – ljudi su zavidni jer je zavist karakterna osobina koja je pak kod raznih ljudi manifestirana u različitom stupnju. No, daljnje pitanje je – što pogoduje razvoju te karakterne osobine? Naime, čini se da iako je nužno postojanje razlika među ljudima kao uzroka zavisti, to ipak nije i dostatno u većini slučajeva. Iako je dostatno kao eksplikacija činjenice da je većina ljudi malo zavidna, ipak nije dostatno kao eksplikacija činjenice da su neki ljudi jako i često zavidni, te da su drugi vrlo malo i jako rijetko zavidni. R. E. Anderson (2002) drži kako je, klinički govoreći (kao profesor i liječnik iz područja dječje psihijatrije), tijekom razvoja djeteta socijalizacija i akulturacija stvaraju odbacivanje svakog oblika zavisti, te dijete nauči da je neposredno pokazivanje zavisti štetno za njega i druge.
Slika 1: zavist i ljubomora
Zavist i ljubomora se razlikuju i strukturalno. Zavidi se na tuđem, a ljubomorni smo na svoje. Ljubomora
uključuje tri strane, tj. subjekta, rivala, te osobu na koju je subjekt ljubomoran, dok zavist uključuje dvije
strane, tj. osobu koja zavidi i osobu kojoj se zavidi, a odnos među njima je razlika u statusu i/ili dobru koje se
posjeduje ili ne. Ipak, zavist je sama po sebi neutralna jer uz to što može biti uglavnom moralno loša, maligna,
ona može biti i moralno dobra, tako reći benigna. Naime, zavist može i sama biti motivom da osoba koja jest
i/ili posjeduje manje nastoji postići više kao druga osoba koja je u svoje stanje dospjela vlastitim trudom i
radom, a ne nepravednim postupcima. Temeljem ovog preglednog prikaza možemo oblikovati opće mjerilo
zavisti.
S je zavidan J-u akko:
(1) J jest i/ili posjeduje neki X koji S nije i/ili ne posjeduje (uopće ili manje od J–a),
(2) stanje (1) je poznato S-u i
(3) stanje (1) kod S-a uzrokuje osjećaj koji varira od nelagode preko prezira do otvorene mržnje
prema J-u s obzirom na stanje (1).
Uvjet (1) je nužan s obzirom da uvodi razliku u tome što pojedinci ili skupine jesu i/ili posjeduju.
Naime, kada bi svi bili isti i posjedovali isto ili podjednako i kada bi razlike bile irelevantne vjerojatno bi bilo
i manje zavisti, barem opravdane, iako iz ovoga ne slijedi da je ne bi bilo uopće, jer uvijek je moguća
neopravdana zavist iz čiste zloće, nesreće ili patnje (npr. zbog gubitka samopoštovanja uzrokovanog velikom
društvenom nejednakošću).
Uvjet (2) je također nužan, jer ako osoba ne zna da druga osoba jest nešto i/ili posjeduje nešto
različito i bolje ili isto i više od nje, onda ne može biti zavidna. Vidjeti ćemo kasnije kako je ovdje uvjet
znanja previše rigorozan, uvjet pukog vjerovanja, ili mnijenja previše slab, a uvjet opravdanog ili razložnog
vjerovanja izvan razumne sumnje vjerojatno prihvatljiv. U ovom slučaju, ako S nema to znanje može doduše
imati sumnju ili indicije te biti u načelu neopravdano zavidna, ali ne i opravdano zavidna.
Uvjet (3) je sama zavist jer stanje (1) u slučaju za učinak može imati određen osjećaj zavisti, tj.
njegove manifestacije. Ovdje je važno za istaći kako u ovom općem pojmu zavisti imamo uzrok (nejednakost),
te motiv i razlog (spoznaja nejednakosti) koji su identični.
Ipak, pitanje je – kako to da pod istim uvjetima (1–3) neki ljudi jesu, a neki nisu zavidni ili pak
ljubomorni? John Rawls primjerice sugerira da je sklonost zavisti i ljubomori karakterna osobina (Rawls
1999). To dakako odgovara kontekstu etike vrline, ali i kontekstu etike dužnosti (I. Kant) na kojeg se Rawls i
poziva. Nasuprot tome benigna i poticajna zavist u slučaju kada prednosti drugih nisu rezultat nepravde može
s obzirom na trud da ih se dostigne i prestigne biti utilitaristički opravdana, ali i opravdana u kontekstu
pragmatičke etike jer se takvom zavišću stvara bolji svijet, tj. konkretno svijet u kojem se veći broj trudi biti
bolji. Ipak, zavist se čini negativnim osjećajem.
Naime ako S jest i/ili posjeduje manje od J onda ta razlika ukoliko ju znaju i S i J može uzrokovati
različite osjećaje. S jedne strane razlika u posjedu ili statusu može uzrokovati zavist kao nelagodu, žaljenje,
tugu, pa čak i mržnju nad tuđim statusom i/ili dobrom. S druge strane može uzrokovati pretjerano divljenje i
slijepo obožavanje nad tuđim statusom i/ili dobrom.
No čini se da je u sredini između te dvije krajnosti, ako se uopće radi o krajnostima, poštivanje S od
strane J i toleriranje (snošljivost) J prema S (vidi Sliku 2).
S jedne strane ovdje se radi o poistovjećivanju osobe s njezinim statusom, sposobnostima i posjedovanim
dobrima, a s druge strane radi se i o odnosu moći. Poštivanje između S i J u stvari se svodi na priznanje moći
tj. nemoći. U slučaju krajnosti situacija se mijenja. U slučaju zavisti S ne želi priznati vlastitu nemoć, tj. ne
želi prihvatiti nadmoć J-a, a J može tolerirati S-a i time pokazati svoju moć. U tom slučaju ljubomora J-a
prema S-u bila bi ne samo priznanje vlastite nadmoći nego i želja da se J-a zadrži u stanju nemoći.
Slika 2: Poštivanje/snošljivost između krajnosti zavisti i divljenja
Sljedeće zanimljivo pitanje je koje je mjerilo moralno opravdane zavisti. Moguće je zahtijevati
razdvajanje motiva i razloga u mjerilu zavisti tako da istaknemo opravdanost ili neopravdanost zavisti, tj.
načinimo razliku između benigne i maligne zavisti (D'Arms 2002). Ako pak benigna zavist uopće nije zavist
nego poštovanje i/ili divljenje, onda je zavist nužno neopravdana i nemoralna, a ako može biti i benigna, što
ovdje držim, onda valja opravdati distinkciju. Mislim da je distinkcija obranjena eo ipso jer postoji, prije
navedeno, mjerilo zavisti kao takve kao diobena cjelina, a načelo diobe je rezultat razlike koji je nepravedan
ili pravedan. Naime, za zavist per se dostatno je postojanje razlike u statusu i/ili posjedu, a kao načelo diobe
nudi se način na koji je ta razlika ostvarena, tj. ako je ostvarena nepravedno, onda je zavist opravdana i vice
versa. Zavist može biti neopravdana i opravdana (pravedna zlovolja, Aristotel) ovisno o tome je li drugi
zaslužio to što jest i/ili ima ili nije tako da se navedeno mjerilo zavisti može razdijeliti na mjerilo opravdane i
neopravdane zavisti. A propos te prevažne varijable već spomenuti John Rawls u svoj djelu A Theory of
Justice piše sljedeće:
„Racionalni individuum nije zavidan, barem onda kada razlike između njega i drugih ne drži niti se drže
rezultatom nepravde (injustice) i ne nadilaze određene granice.“ (Rawls 1999:464).
Ovo mjesto lijepo iskazuje zdravorazumsku razliku između opravdane i neopravdane zavisti. No, čini se da je
ta razlika subjektivna ili pak intersubjektivna, jer S uvijek može tvrditi da J nije zaslužio to što jest/posjeduje
ili da je isto rezultat nepravde temeljem vlastitog mnijenja ili mnijenja skupine, te stoga valja dvojiti oko ovog
načina utemeljenja distinkcije. No ipak možemo pokušati odrediti mjerilo opravdane (individualne) zavisti:
S je opravdano zavidan J-u akko: (1) J jest i/ili posjeduje neki X koji S nije i/ili ne posjeduje (uopće ili
manje od J–a), (2) J jest i/ili posjeduje neki X na način da je to posjedovanje rezultat nepravde, (3) stanje
(1) – (2) je poznato S-u (4) i stanje (1) – (2) uzrokuje osjećaj koji varira od nelagode do otvorene mržnje s
obzirom na stanje (1) prema J-u.
Neopravdana zavist, tj. slučaj kada nije zadovoljen uvjet (2), načelno je neopravdana. Pitanje je – zašto? Kao
prvo zato što osoba ima osjećaj zahvaljujući slutnji, sumnji, ali u svakom slučaju bezrazložno jer kao razlog
računamo izvjesnu spoznaju o tome da je druga osoba takva i takva i/ili posjeduje X na način da je X rezultat
nepravde koju je ista počinila ili je pak netko drugi počinio u njezino ime. No dodatno treba kazati ne samo da
je zavist neopravdana u slučaju ako je primjerice X koje drugi posjeduje bolje ili više ili štogod drugo na način
da nije rezultat nepravde, nego je moralno neispravna, jer zavidna osoba u stvari propušta osjećati poštovanje
prema drugoj osobi, pa čak i divljenje ukoliko druga osoba pod istim ili sličnim uvjetima kao i prva ostvarila
više ili bolje.
Dakle, nakon neutralnog kriterija imamo i kriterij opravdane zavisti (malo prije naveden) pri čemu
razlikujemo: (1) uzrok zavisti (nejednakost), (2) motiv zavisti (spoznaja nejednakosti kao relevantne) (3) i
razlog (nejednakost je rezultat nepravde) u smislu: (3.1) da je to što je druga osoba bolja i/ili posjeduje više
rezultat nepravde te je zavist tada opravdana, (3.2) a ako nije rezultat nepravde, onda je zavist neopravdana.
Dakako, ljudi mogu biti zavidni neopravdano iz: neznanja o stvarnim (objektivnim) razlikama, neznanja o
tome jesu li razlike rezultat nepravde ili ne, iz tuđe neopravdane ljubomore drugih, vlastite nesreće, patnje ili
lošeg statusa koji imaju ne vlastitom krivnjom.
Društvena relevantnost moralno opravdane zavisti. Pitanje koje se postavlja ukoliko je prije navedeno
mjerilo opravdane zavisti solidno postavljeno glasi – ima li zavist praktičnih manifestacija kod pojedinaca, u
skupinama, pa čak i u cijelom društvu? Ako su cijele skupine zavidne, onda se radi o društveno relevantnoj
zavisti. Tako su manje lijepi, privlačni, zanimljivi, bogati i sl. u manjoj ili većoj mjeri zavidni onima koji su to
isto ili više, dok su ovi drugi ljubomorni na svoje prednosti i nastoje ih zaštititi nerijetko na način da one prve
aktivno zadrže tamo gdje jesu i takvima kakvi jesu (za uvod u teorije ekonomske pravde vidi Petrović
2007:125-169). Zavist je očito uzrokovana nejednakošću. S obzirom na to Ronald Dworkin dosjetio se
uvjerljivog mjerila jednakosti raspodjele tj. raspodjelne pravde (distributive justice) koji naziva test zavisti.
Ako uzmemo najjednostavniji primjer u kojem su resursi identični s izvanjskim materijalnim resursima
svijeta, pojavljuje se pitanje - kako možemo znati jesu li resursi jednako razdijeljeni? Ovdje dakako nema
smisla dobra razdijeliti, jer nisu beskonačno djeljiva. Drugi način je unaprijed razdijeliti dobra na pravedan
način. Dworkinov test glasi: ako su dobra razdijeljena na način da nitko ne preferira tuđa dobra (nije zavidan
na tuđe dobro), onda diobu resursa možemo držati jednakom i pravednom (Dworkin 2000:67-8). J. Rawls s
druge strane u navedenom djelu s obzirom na svoju temu razvija distinkciju između opće i pojedinačne zavisti
(Rawls 1999:466). Opća zavist je zavist koju osjeća cijela skupina najlošije stojećih u društvu prema onima
koji bolje stoje. Pojedinačna ili osobna zavist je ona koja se tiče rivalstva i natjecanja s obzirom na poziciju
(posao) i slavu, a pokazuje se od strane onih koji imaju lošiji ili lošije plaćen posao ili manju slavu prema
onima koji istih imaju više ili pak kod onih koji su izgubili u natjecanju za određen posao koji znači viši status
i veću nadnicu. Društvena relevantnost zavisti bi dakle bila ona ukoliko bi stanje društva bilo takvo da
proizvodi previše destruktivne opće zavisti (destructive general envy) slabije stojećih prema bolje stojećima.
No, Rawls navodi situaciju kada su lošije stojeći u društvu znatno lošije stojeći od dobro i/ili najbolje stojećih
u istom (tome naime služi dodatak u prije navedenom mjestu «i ne prelazi određene granice», Rawls
1999:464). Tada je moguće da takvo stanje naruši samopoštovanje prvih što može prouzročiti ili potpomoći
uzrokovanje zavisti kod istih. Tada, po mišljenju Rawlsa (1999:468) zavist kod prvih nije iracionalna jer je
samopoštovanje (vlastiti napredak) prvotno dobro u Rawlsovoj teoriji (primary good). Rawlsovo daljnje
pitanje kojim se ovdje ne bavimo glasi – je li vjerojatno da će temeljna struktura koja zadovoljava načela
pravde (principles of justice) uzrokovati toliko opravdane zavisti da ta ista načela pravde trebaju biti
preispitana? (Rawls 1999:468)
Tako možemo oblikovati i mjerilo opravdano (društvene) zavisti:
Skupina S je opravdano zavidna skupini J akko: (1) skupina J jest i/ili posjeduje neki X koji skupina S
nije i/ili ne posjeduje (uopće ili manje od J–a), (2) članovi skupine J jesu i/ili posjeduju neki X na način
da je to posjedovanje rezultat nepravde, (3) stanje (1) – (2) je poznato članovima skupine S (4) i stanje (1)
– (2) uzrokuje relevantno smanjenje ili potpunu lišenost samopoštovanja kod članova skupine S i tada su
oni opravdano zavidni.
Dakle ovdje smo pokazali koje je mjerilo zavisti. Zavist smo odijelili od radikalne mržnje i njezinog
para tj. ljubomore. Temeljni uzrok zavisti jest nejednakost među članovima društva po pitanju statusa i/ili
vlasništva. Temeljni motiv zavisti je sigurna spoznaja o toj razlici, tj. spoznaja izvan razumne dvojbe.
Temeljni razlog opravdane zavisti je nepravda kojom je ta razlika ostvarena. Ako je nepravda individualna,
npr. s obzirom na status, zaposlenje ili sl., onda se radi o individualno ili osobno opravdanoj zavisti, ako se
tiče stanja u društvu, npr. s obzirom da nejednakost uzrokovana nepravdom uzrokuje nedostatak
samopoštovanja, onda se radi o društvenoj opravdanoj zavisti. Zavist je s druge strane neopravdana ukoliko je
rezultat ili dio mržnje, bezrazložnog prezira, vlastite nesreće, nedostatka motiva za napretkom i sl. u
individualnoj sferi ili pak ako je rezultat razlika u društvu koje nisu rezultat nepravde. Jedina iznimka je zavist
u posljednjem slučaju ukoliko uzrokuje relevantan nedostatak samopoštovanja kod lošije stojećih i/ili
relevantan višak ljubomore kod bolje stojećih. Naime, slučaj je takav da iako razlike ili nejednakosti nisu
uzrokovane nepravdom ipak je zavist opravdana, jer je kao što smo prije naglasili uzrokuje nedostatak
samopoštovanja i želje za vlastitim napretkom (vidi Sliku 3).
Zavist: opravdana i neopravdana, individualna i društvena
Možda postoji i politička relevantnost nedostatka samopoštovanja kao uzroka zavisti i viška
samopoštovanja (ponosa) kao uzroka ljubomore kod cijelih nacija. Mislim da je to lijepo opisao Richard Rorty
u prvim redovima svog djela Achieving Our Country pišući:
Nacionalni je ponos zemljama isto što i samopoštovanje pojedincima; nužan uvjet vlastitog napretka.
Previše nacionalnog ponosa može uzrokovati zavist i imperijalizam kao što i previše samopoštovanja
može uzrokovati aroganciju. No kao što premalo samopoštovanja osobi otežava pokazivanje moralne
hrabrosti, tako i premalo nacionalnog ponosa čini malo vjerojatnom snažnu i učinkovitu raspravu o
nacionalnoj politici. (Rorty 1999:3)
Opravdana zavist u kontekstu evolucijske psihologije. S obzirom na zavist u kontekstu evolucijske
psihologije zanimljiva je hipoteza S. E. Hill i D. M. Bussa u njihovu tekstu “Envy and Positional Bias in the
Evolutionary Psychology of Management” (2006): pretpostavljamo da će pojedinci koji prosuđuju svoj uspjeh
u natjecanju za resurse temeljem svoje pozicije relativno s obzirom na konkurente nastojati ostvariti još bolju
poziciju bez obzira na vlastitu poziciju u apsolutnom smislu (Hill, Buss 2006). Prema ovdje predloženoj diobi
ovo bi bila benigna zavist koja djeluje kao zdrava motivacija za napredak, tj. ono što pojedinac ili skupina
razumijevaju kao napredak u odnosu na relativno bolje. Konkretno govoreći, osobe koje zarađuju 40 000
dolara mogu biti sretne ili pak nesretne, ali vjerojatnije je da će biti zadovoljnije ukoliko će njihovi suradnici
zarađivati 35 000 dolara nego ako će oni sami zarađivati 60 000 dolara. Ekonomski govoreći, tzv. «relativno
siromaštvo» uzrokuje benignu zavist kod pojedinaca ili skupina koja pak može biti ključan motivacijski
čimbenik. To pak znači da ljudi nastoje oko relativne prije nego apsolutne vrijednosti (a) resursa koji utječu na
opstanak i reprodukciju, te (b) i osobnih karakteristika koje utječu na sposobnosti pribavljanja tih istih resursa
(positional bias). Druga hipoteza tiče se zavisti. Hill i Buss pretpostavljaju: «uspjeh nad rivalima u
neposrednom natjecanju za resurse [direct resource competition] zahtijeva ekstenzivno društveno
uspoređivanje tj. konkretnije (a) uzimanje u obzir činjenice da rivali posjeduju prednosti koje ne posjeduje
osoba koja zapaža činjenicu, te (b) posjedovanje motivacije da se dospije u posjed tih istih prednosti koje
posjeduju rivali u natjecanju (Hill, Buss 2006). S obzirom na razlike u spolu Hill i Buss dobili su sljedeće
rezultate (vidi Sliku 4).
Slika 4: rezultati istraživanja Hilla i Bussa (2006)
Istraživanje se temeljilo na izjavama o osjećajima zavisti od strane samih zavidnih osoba (N (muškarci) = 116,
N (žene) = 99). Ovo mjerenje zasigurno se može interpretirati na način da ide u prilog opravdanoj, moralno
ispravnoj, benignoj i motivirajućoj zavisti i kao takva je relevantna u smislu ilustracije prije izložene temeljne
pojmovne raščlambe pojma opravdane zavisti. Naime ako će zavist i ljubomora koju osjećaju Damir i Daniel s
početka teksta ostati to što jest tj. poticajna zavist u smislu da će ih potaći da primjerice ljepše urede svoje
okućnice, onda je takva zavist benigna i motivirajuća, ali i moralno ispravna.
Zahvala
Zahvaljujem se kolegama Edwardu Hagenu, Nevenu Sesardiću i Piotru Swistaku na pojašnjenjima s obzirom na ulogu zavisti u evolucijskim procesima i s obzirom na pojmovnu analizu zavisti. Zahvaljujem se i Darku Polšeku koji me pozvao da sudjelujem na simpoziju o emocijama održanom na Institutu Ivo Pilar 2007. godine.