SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

IZVOZ KAO OBLIK IZLASKA NA STRANA TRŽIŠTA(seminarski rad)

Opatija, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

IZVOZ KAO OBLIK IZLASKA NA STRANA TRŽIŠTA(seminarski rad)

Kolegij: Međunarodno poslovanje Mentor: prof.dr.sc. Ana Vizjak

Opatija, 2015.

SADRŽAJ

UVOD ......................................................................................................................................1

1. OPĆENITO O IZVOZU..............................................................................................2

2. VRSTE IZVOZA.........................................................................................................4

2.1 Izravni izvoz.................................................................................................................4

2.2 Neizravan izvoz............................................................................................................5

2.3 Kooperativni izvoz.......................................................................................................6

3. ORGANIZACIJA IZRAVNE IZVOZNE DJELATNOSTI PODUZEĆA..................7

4. ORGANIZACIJA NEIZRAVNE IZVOZNE DJELATNOSTI PODUZEĆA.............8

5. POTENCIJALNI PROBLEMI I TROŠKOVI IZVOZA.............................................9

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................11

I

ILUSTRACIJE

Tablica 1. Potencijalni problemi u izvozu..................................................................................9

II

UVOD

Pojačana potreba svake zemlje za što jačim uključivanjem u međunarodnu razmjenu i sve

naglašenija uloga tržišta, idu u prilog tvrdnjama o važnosti izvoza u gospodarstvu neke

zemlje. Neosporno je da pri tome klasični oblici i sadržaji međunarodne razmjene gube na

važnosti, a nove strategije preuzimaju vodeću ulogu ne samo u tokovima proizvoda i usluga,

nego i kapitala, znanja i vještina.

Orijentacija na svjetsko tržište treba biti svojstvena svakom poduzeću i tijesno je

povezana s procesom rasta i razvoja. To znači da uključivanje poslovanja poduzeća u

međunarodne okvire nije isključivo stvar odluke rukovodstva poduzeća, nego i posljedica

rasta i razvoja ekonomije u cjelini i situacije u međunarodnom i domaćem okruženju.

Poduzeća obraćaju malo pažnje na strana tržišta kada je domaće tržište dovoljno veliko i

puno mogućnosti. Uz to, domaće tržište je također mnogo sigurnije. Dugo vremena to je bio

stav mnogih zapadnih poduzeća, koja nisu vidjela potrebu prodaje svojih proizvoda na

stranim tržištima jer je njihovo domaće tržište nudilo dovoljno atraktivne mogućnosti za rast.

Ipak, danas se poslovna okolina sve više mijenja i poduzeća ne mogu zanemariti

mogućnosti koje međunarodna tržišta pružaju. Proizvodi razvijeni na jednom kraju svijeta su

toplo prihvaćeni kod kupaca na drugom. Sa svakodnevnim porastom globalne konkurencije,

lokalna poduzeća koje nikad nisu razmišljala o stranim konkurentima, susreću konkurenciju

na svom vlastitom terenu. Dakle, ona poduzeća koja ostaju na sigurnom domaćem tržištu ne

samo da propuštaju priliku na stranom tržištu nego riskiraju gubitak i svog vlastitog tržišta.

Upravo sada, više nego ikada, poduzeća moraju naučiti kako izvršiti svoj prodor na strana

tržišta i pritom povećati svoju međunarodnu konkurentnost.

1

1. OPĆENITO O IZVOZU

Najjednostavniji način za ulazak na inozemno tržište je izvoz. Poduzeće može pasivno

izvoziti s vremena na vrijeme ili se može aktivno posvetiti proširivanju izvoza na određena

strana tržišta. U svakom slučaju, poduzeće proizvodi u svojoj domicilnoj zemlji. Ona može, a

i ne mora modificirati proizvode za izvoz. Ova strategija uključuje najmanje promjene u

proizvodnim linijama, organizaciji, investicijama ili misiji poduzeća.

Postoje mnoge prednosti, ali i određeni nedostaci izvoza. Kao jedna od prednosti spominje

se smanjeni rizik, budući da nema potrebe za dodatnim investicijama u proizvodnju u

inozemstvu. Također, strategija izvoza omogućuje poduzećima proizvodnju i opskrbu

nekoliko različitih tržišta iz jedne središnje točke (poduzeća), postižući tako ekonomiju

opsega i smanjujući troškove proizvodnje.

Kraj prošlog te početak ovog stoljeća obilježen je značajnom liberalizacijom i otvaranjem

tržišta te se u skladu s time može zaključiti da su carinske stope i transportni troškovi također

znatno niži nego prije, a to ide u prilog izvozu kao cjenovno efektivnoj strategiji izlaska na

strana tržišta.

Konkurentska utakmica izvoznih poduzeća i prekomorskih agenata jedna je od

otežavajućih okolnosti izvoza. Također, iako su carine i transportni troškovi niži nego prije,

svejedno se pribrajaju ostalim troškovima izlaska na strana tržišta. Nedostatak je strategije

izvoza što često postoje ograničene informacije o stranim tržištima. Poduzeće može biti

smatrano autsajderom na lokalnim tržištima te se može suočiti s neprijateljskom atmosferom i

odbijanjem potražnje za svojim proizvodima. Pravni su problemi još jedan od negativnih

aspekata izvoza, odnosno problemi vezani uz licence, obveze, ugovore i sl.

Jedna od barijera izvozu kao obliku izlaska na strana tržišta jest i nedostatak inicijative.

Nedostatak inicijative može se pojaviti kada je preduzeće previše usredotočeno na domaće

tržište, kada ne postoje inozemne veze u distribucijskom kanalu, kada ne postoji dovoljno

znanja ili financijskih resursa u poduzeću. Komercijalni i tržišni rizici, različitost kultura, rizik

deviznog tečaja samo su neke od mogućih barijera izvozu.

Međutim, unatoč barijerama koje otežavaju izvoz, danas je njegova uloga toliko važna da

on predstavlja jednu od ključnih determinanti gospodarskog uspjeha zemlje te je stoga još

uvijek jedna od najjeftinijih i često biranih strategija osvajanja stranih tržiša.

Uz prethodno navedeno, treba dodati da izvoz predstavlja veoma široko područje u

međunarodnom poslovanju, koje nudi veliki broj alternativnih načina za realizaciju prodaje

2

široke lepeze proizvoda u inozemstvu. Može se reći da još uvijek najveći broj poduzeća

organizira svoju osnovnu djelatnost u granicama države, a da se u međunarodnu razmjenu

uključuju putem različitih formi izvoznih aranžmana. Neadekvatna su razmišljanja koja

strategiju internacionalizacije poduzeća vežu samo za one forme poslovanja koje se zasnivaju

na direktnim investicijama i međunarodnom kretanje kapitala.

Kako bi se ukratko sumiralo napisano u ovom poglavlju, može se reći da izvoz predstavlja

jedan od najvažnijih čimbenika razvoja globalnih i nacionalnih ekonomija. Izvoz se često

navodi kao osnovni i početni oblik izlaska na strana tržišta prilikom internacionalizacije

poslovanja preduzeća te poslovanja na odabranom inozemnom tržištu.

3

2. VRSTE IZVOZA

U praksi, izvozni kanali mogu imati različite oblike te se tako mogu izdvojiti tri glavne

vrste izovza: izravni (direktni), neizravni (indirektni) i kooperativni izvoz.

2.1. Izravni izvoz

Poduzeća koja žele aktivniji odnos prema inozemnom tržištu opredjeljuju se za ovu vrstu

izvoza. Izravni ili direktni izvoz predstavlja prodaju i otpremu robe direktno kupcu u

inozemstvo te se ne koristi uslugama neovisnih posrednika. Dakle, proizvođači sami

upravljaju svojim izvozom robe. Prijenos robe i novca obavlja se preko kupčeve ili

proizvođačeve tvrtke i bez posrednika. Direktan izvoz zahtijeva dobro poznavanje stranog

tržišta, osobito glede prometne infrastrukture i strukture gospodarstva i stanovništva.

Izravni izvoz uključuje više ulaganja i rizika, ali i donosi veće zarade. Uz to, produžuje

proces prodaje i zahtijeva duže rokove naplate nego da se roba prodaje putem posrednika.

Stoga, prilikom odabira načina izvoza na strano tržište, trebaju se uzeti u obzir i zahtjevi

stranih kupaca za kreditiranjem kako bi posao bio uspješno obavljen. Izravan način izvoza

zahtijeva mnogo više stručnog znanja i iskustva, vremena upravljanja i financijskih resursa od

neizravnog izvoza, ali takav način izlaska omogućuje poduzeću veću kontrolu nad

distribucijskim kanalima.

Prednosti direktnog izvoza su: ostvaruje se potpunija kontrola nad marketing programom,

neposredniji kontakt sa kupcima i potpunije informacije o tržišnim uvjetima i konkurencije,

vodi se samostalna politika dohotka izvoznog poslovanja, stvaraju se uvjeti za bržu

penetraciju tržišta i potpuniju zaštitu sopstvenog interesa. S druge strane, preduzeća koja se

opredjele za varijantu direktnog izvoza moraju računati na veće startne troškove, prisustvo

većeg međunarodnog rizika u raznim oblicima itd. Više je oblika izravnog izvoza, a svaki će

proizvođač odabrati onaj koji mu najviše odgovara. Razlikujemo nekoliko načina na koje

preduzeće može izravno izvoziti:

1. osnivanje izvoznog odjela ili podružnice u zemlji koja se bavi izvoznim aktivnostima,

2. osnivanje podružnice ili drugog organizacijskog oblika u inozemstvu (za inozemnu

prodaju koja će se baviti prodajom, distribucijom i promocijom),

3. putem stranih distributera ili zastupnika koji kupnjom postaju vlasnici robe.

4

Za koji će se način proizvođač odlučiti ovisi o proizvodu, zahtjevima određenog tržišta,

veličini preduzeća te najviše o stavovima menadžmenta. Naravno da se jednom odabrana

strategija može promijeniti i odabrati druga, ovisno o novonastaloj situaciji.

Osnivanje izvoznog odjela ili podružnice unutar preduzeća je najjednostavniji i najjeftiniji

način organizacije izravnog izvoza. Ovisno o opsegu posla, poslove izvoza obavlja sam

menadžer ili je pak on u ulozi šefa nekolicini stručnjaka za vanjsku trgovinu. Znanje i njegova

stručnosti preduvjet su za dobre rezultate preduzeća na izvoznom tržištu.

Ponekad veće poduzeće osniva samostalnu tvrtku za poslove izvoza. Na taj način matično

poduzeće dobiva jasnu sliku o profitabilnosti izvoza, pa se potpuno otklanjaju mogući

konflikti s drugim organizacijskim jedinicama. Izvozom preko vlastite podružnice osnovane u

inozemstvu želi se dobiti bolji pregled inozemnog tržišta, bolja kontrola marketinškog

programa, povećati prodaja i marže, te osigurati kvalitetniju komunikaciju s kupcima. Takva

strategija, naravno, iziskuje veća financijska sredstva, veća marketinška znanja pa samim time

nosi i veći rizik. Ukoliko se malo ili srednje preduzeće odluči za ovu strategiju, mora biti

sigurno da će prodaja stabilno rasti i da je tržište dovoljno veliko za opstanak u dužem

vremenskom razdoblju.

2.2. Neizravan izvoz

Poduzeća obično počinju sa neizravnim izvozom, poslujući preko nezavisnih

međunarodnih posrednika. Indirektan izvoz uključuje manje investicija zato što poduzeće ne

zahtijeva prekomorske prodajne sile ili značajnije kontakte.

O neizravnom izvozu govorimo kada proizvođač za izvoz svojih proizvoda rabi usluge

drugih, neovisnih organizacija iz svoje zemlje. Neizravni izvoz zahtijeva manja ulaganja, nosi

manji rizik i kako mu samo ime kaže, obično uključuje neovisnog međunarodnog posrednika.

Dakle, osnovne prednosti indirektnog izvoza nalaze se u manjim troškovima, manjem riziku

za proivođača, kao i mogućim efektima koji proističu iz većeg međunarodnog iskustva

odabranih posrednika. S druge strane, nedostaci bi bili sljedeći: gubi se mogućnost izbora i

selekcije inozemnih tržišta, izostaje direktna veza sa krajnjim kupcima, otežava se mogućnost

praćenja međunarodne konkurencije, a i kontrola izvoznog poslovanja se dovodi u pitanje.

Kod neizravnog izvoza postoje dvije mogućnosti. Prvo, proizvođač svoju robu prodaje

domaćem specijaliziranom vanjskotrgovinskom poduzeću koje će je potom za svoje ime i za

svoj račun plasirati na inozemno tržište. Druga je mogućnost da proizvođač preda svoju robu

specijaliziranom vanjskotrgovinskom posredniku koji će tu robu izvesti uz naplatu određene

5

provizije. U prvom slučaju, proizvođač ograničava izvozničku djelatnost na pripremu robe za

izvoz, a troškove i rizike daljnje distribucije prepušta domaćem vanjskotrgovinskom

poduzeću. U drugom slučaju, proizvođač se služi samo uslugama specijaliziranoga

vanjskotrgovinskog poduzeća koje će se pobrinuti za pronalaženje kupaca u inozemstvu,

obaviti sve radnje da se izvoz uredno provede, osigurati naplatu za proizvođača te naplatiti

svoju proviziju. Proizvođač se mora osloniti na sposobnost takvog vanjskotrgovinskog

posrednika o kojem ovisi i konačni financijski rezultat.

Najučinkovitiji način neizravnog izvoza jest angažiranje lokalnih agenata ili distributera.

Također, kod ove strategije rizik je smanjen. Posrednici, agenti, kooperantske organizacije i

poduzeća koje se bave izvoznim menadžmentom dovode u vezu know-how vještine i usluge

tako da je normalno da izvoznik pravi minimalne greške.

Izvozni agenti pojedinci su ili poduzeća koja asistiraju proizvodnim poduzećima prilikom

izvoza robe, a fokusirani su na jednu zemlju ili dio svijeta. Lokalni posrednici osobito su

važni preduzećima koja nemaju mnogo iskustva u izvozu pa je ključna njihova uloga i

sposobnost. Posrednici, koji mogu biti domaći ili inozemni izvozni agenti, kooperativne

organizacije, udruge izvoznika ili vladine izvozne agencije, donose znanje i usluge potrebne

za prodaju na određenom tržištu. Zbog svoje specijaliziranosti, poslovnih veza i znanja, oni u

vrlo kratkom roku mogu povećati opseg prodaje. Na taj način poduzeće može dosta realno

procijeniti inozemni potencijal tržišta bez prevelikog rizika te isplanirati buduće marketinške

poteze na tom stranom tržištu.

Istovremeno, posrednici ne pridaju posebnu pozornost pojedinom proizvodu, ne planiraju

marketinške aktivnosti, već su vođeni isključivo kratkoročnim profitom. Stoga će više

vremena posvećivati onom proizvodu koji im donosi veću zaradu. Ukoliko se pojavi drugi

proizvod s većim maržama, posrednici će zapostaviti proizvod prijašnjeg proizvođača, što

onda dovodi preduzeće u nezgodnu poziciju jer nema kontrolu i sigurnost nad kanalom

distribucije.

2.3. Kooperativni izvoz

Za poduzeća koja žele imati izvrstan stupanj kontrole nad međunarodnom prodajom, ali

nemaju potrebne resurse ili prodajnu organizaciju, alternativu predstavlja kooperatvini izvoz.

U ovom slučaju, poduzeće sklapa sporazume o suradnji sa nekim drugim poduzećem, i to na

polju istraživanja, promocije, prijevoza, distribucije i ostalih aktivnosti vezanih za izvozna

tržišta. Kod kooperativnog sporazuma, uobičajno je da jedno preduzeće iznosi na tržište svoje

6

proizvode i usluge preko distributivne organizacije drugog preduzeća na stranom tržištu.

Proizvodi poduzeća se upotpunjuju ili dopunjavaju liniju proizvoda poduzeća koji ih

distributiraju.

3. ORGANIZACIJA IZRAVNE IZVOZNE DJELATNOSTI PODUZEĆA

Ukoliko se poduzeća žele baviti izravnim izvozom, posluju na način da izravno plasiraju

određene proizvode na inozemno tržište. Unutar jednog takvog poduzeća vrše se sve potrebite

radnje za potrebe izvoza proizvoda na inozemno tržište. Takve radnje se vrše: putem vlastite

vanjskotrgovinske organizacije u zemlji ili koristeći vlastitu vanjskotrgovinsku organizaciju u

inozemstvu. U daljnjem tekstu ukratko će se objasniti načini „komuniciranja“ poduzeća s

inozemnim tržištima.

Filijala u inozemstvu je osamostaljen dio domaćeg poduzeća, koji djeluje u inozemstvu, a

za svoje poduzeće vrši sve potrebne poslovne radnje na nekom inozemnom tržištu. Na taj

način se na tržište izvoze velike količine proizvoda, a na taj način izvozna poduzeća su uvijek

u tijeku događanja, ako se bilo što poremeti na tom tržištu.

Delegat u inozemstvu predstavlja stručnu osoba svojeg poduzeća s ciljem razvijanja

poslovne suradnje s inozemnim kupcima, dobavljačima i drugim poslovnim ljudima. Takav

organizacijski način nastupa na inozemno tržište koriste poduzeća, koja nemaju druge oblike

predstavništava u inozemstvu. Predstavničko poduzeće u inozemstvu vrši sve

vanjskotrgovinske radnje na inozemnom tržištu u ime svog poduzeća.

Nabavljački uredi u inozemstvu su poslovni uredi velikih poduzeća u inozemstvu.

Osnivaju ih pojedina poduzeća ili više poduzeća zajedničkim dogovorom u cilju vršenja

vanjskotrgovinskih poslova u inozemstvu, kao što su kupnja sirovina ili reprodukcijskih

materijala u inozemstvu za potrebe svojeg poduzeća.

S druge strane, prodajni uredi u inozemstvu djeluju na sličan način kao i nabavljački uredi

s tim, da vrši poslove nastupa na pojedino inozemno tržište. On je ovlašten zastupati svoje

poduzeće u poslovnim kontaktima s inozemnim suradnikom u svim poslovima vezanim uz

prodaju proizvoda svojeg poduzeća. Pri tome nezavisno djeluje u pripremi, ugovaranju ili

ostvarenju nekog posla, te na širenju poslovanja.

Trgovačka i servisna mreža u inozemstvu označava suradnju domaćeg proizvodnog ili

trgovačkog poduzeća s nekim od svojih predstavnika u inozemstvu ili sa nekim inozemnim

poduzećem u stranoj zemlji.

7

Na kraju treba izdvojiti prednosti i nedostatke organizacije izravne izvozne djelatnosti

poduzeća. Najvažnija prednost jest zadržavanje profita u samom poduzeću, puna kontrola nad

distribucijom i promocijom proizvoda, upoznavanje stranog tržišta, stvaranje trajnih kanala

distribucije te se imidž prepisuje proizvođaču (poduzeću). Nedostaci bi bili: velika početna

ulaganja, visoki rizik te opasnost nepoznavanja tržišnih prilika u inozemstvu.

4. ORGANIZACIJA NEIZRAVNE IZVOZNE DJELATNOSTI PODUZEĆA

Pojedina poduzeća mogu se odlučiti koristiti usluge vanjskotrgovinskih posrednika

prilikom distribucije svojih proizvoda u inozemstvo. U tekstu ispod ukratko će se objasniti

vrste vanjskotrgovinskih posrednika.

Inozemni zastupnici ili agenti zastupaju druga poduzeća. Prema kriteriju teritorijalnosti

inozemni zastupnici mogu biti lokalni, regionalni i generalni. Uz to, mogu ostvariti redovitu i

kontrolnu proviziju te del credere provizija.

Distributer je vrsta posrednika koja posluje u svoje ime i za svoj račun. Ugovorom o

distribuciji ostvaruje se pravo prodaje nekog proizvoda na određenom tržištu.

Komisionar je vrsta posrednika koji radi u svoje ime, ali za račun komitenta koji je ili

proizvođač ili vlasnik robe. Naknada komisionaru je provizija od prodane robe koju on mora

prodati "pažnjom dobrog privrednika".

Indent posrednik predstavlja povremenog zastupnika stranih kupaca sa sjedištem u zemlji

proizvođača (izvoznika) robe.

Potvrđujuća kuća može biti financijski ili trgovinski posrednik. Kao financijski posrednik

potvrđuje narudžbe inozemnog kupca i isplaćuje izvoznika iz svoje zemlje nakon isporuke

robe, a kao trgovinski posrednik organizira otpremu robe i uspostavlja veze.

Domaći kupac jest predstavnik inozemnih kupaca na domaćem tržištu. Održava stalan

kontakt sa svojim klijentima, Domaće kupce često koriste veliki uvoznici.

Broker spaja kupca i prodavatelja u nekom vanjskotrgovinskom poslu, posluje od slučaja

do slučaja te prima proviziju od obje strane.

Izvozna menadžmentska kompanija posluje kao ekskluzivni izvozni odjel svakog od

nekoliko udruženih i međusobno nekonkurentnih domaćih proizvođača te radi u ime

nalogodavca.

Komprador ili banto je specijalizirani posrednik za trgovinu s Dalekim Istokom. Na

početku radi za fiksnu plaću, a kasnije za proviziju.

8

Faktor je vrsta posrednika koja od izvoznika otkupljuje potraživanja za već izvezenu robu,

a njemu odmah isplaćuje diskontirani (umanjeni) iznos (npr. 80% potraživanja).

Prednosti korištenja vanjskotrgovinskog posrednika leže u činjenici da su stručnjaci za

poslove izvoza te poznaju strana tržišta. Osim toga, imaju dobre poslovne veze i uspješno

pronalaze tržište za domaći proizvod. Najveći nedostatak jest činjenica da je posrednicima

osnovni motiv profit te se bave onim proizvodima koji donose najveću dobit u kratkom roku.

Postoji i opasnost da se dobar imidž proizvoda pripiše posredniku.

5. POTENCIJALNI PROBLEMI I TROŠKOVI IZVOZA

U donjoj tablici jednostavno su prikazani potencijalni problemi s kojima se poduzeće

može suočiti prilikom izvoza roba ili usluga.

Tablica 1. Potencijalni problemi u izvozu

Potencijalni problemi u izvozu

Logistički

Priprema transporta

Određivanje cijene transporta

Priprema potrebne dokumentacije

Prikupljanje finansijskih informacija

Usklađivanje distribucije

Pakovanje

Pravna procedura

Vladina ograničenja

Smetnje u pogledu proizvoda

Lincenciranje

Carina

Servisiranje izvoza

Osiguranje raspoloživih dijelova

Usluga popravka

Osiguranje tehničke pomoći

Osiguranje skladištenja

Poticanje prodaje

Oglašavanje

Prodajni napori

Marketing informacije

Obavještenja o inostranom tržištu

Lociranje tržišta

Trgovinske restirkcije

Konkurencija

9

Govoreći o troškovima, treba naglasiti da brojne organizacije koje po prvi put izvoze ne

poklanjaju dovoljnu pažnju troškovima osvajanja tržišta, koji mogu biti veliki.

Organizacija bi trebala razmotriti sljedeće faktore troškova:

1. troškove modifikacije proizvoda, posebno pakiranje i označavanje;

2. troškove informiranja- prikupljanja relevantih informacija;

3. troškove usluga-distributerske mreže;

4. dodatno osoblje- u izvoznom marketingu i prodajnoj administraciji itd.

Poduzeća bi trebala procijeniti troškove isporuke proizvoda inozemnom kupcu. Prvo,

postoje troškvi menadžera izvoza. Zatim menadžeri izvoza mogu zatražiti pomoć od dodatnog

prodajnog osoblja. Osim toga, postoje troškovi carinske dokumentacije, označavanja i

promocije. Za neka poduzeća ovi troškovi su izuzetno visoki. Primjerice, marketing troškovi

za hranu su relativno visoki na inozemnim tržištima s obzirom na troškove promjene etikete,

pridržavanja propisa i plasiranju proizvoda, uključujući promociju putem testiranja u

prodavnicama. Važniji troškovi se odnose na usluge posrednika, kao što su distributeri,

agencije, transportne i osiguravajuće kompanije. Neke troškove preuzima izvoznik, a druge

posrednici i naplaćuju ih putem provizije.

10

ZAKLJUČAK

Iako su mnoga tržišta u svijetu u priličnoj mjeri integrirana, kulturne, religiozne, jezične i

ekonomske razlike i dalje predstavljaju prepreke izvozu na strana tržišta. Iz dana u dan uočava

se sve značajnija uloga koju igra globalno tržište. Prilikom izvoza na svjetska tržišta svako

poduzeće mora voditi računa o o nekim ključnim elementima poput analize mogućnosti koje

međunarodno tržište nudi, odlučivanje o načinu ulaska na strano tržište, alociranje resursa,

razvijanje marketing plana, implementacija odgovarajućih marketing strategija, evaluacija i

kontrola. Činjenica jest da većina poduzeća neće ništa poduzeti sve dok ih neka situacija ili

događaj ne prisili na izlazak na strana tržišta.

Izvoz predstavlja jedan od najjednostavnijih načina osvajanja inozemnog tržišta. Ujedno

ga mnogi smatraju i najjeftinijim oblikom izlaska na strano tržište, što nije u potpunosti točno.

Izvoz predstavlja prodaju i marketing domaćih proizvoda u inozemstvu. Izvoz ne traži

ulaganja u proizvodne procese u inozemstvu, ali su nužna ulaganja u izvozni marketing. Često

se iskorištava kao oblik izlaska na strana tržišta, osobito za poduzeća koja su u ranim fazama

osvajanja inozemnih tržišta.

Međunarodna tržišta su važna jer pomažu rast poduzeća koja radi zasićenja njihovih

domaćih tržišta moraju tražiti nove mogućnosti upravo na inozemnim tržištima. Ovakvim

poduzećima preostaju dvije mogućnosti: da razviju konkurentsku sposobnost i konkurentsku

prednost kojom će se odbraniti od konkurencije na domaćem tržištu ili da traže nove poslovne

mogućnosti na stranim tržištima.

11