IZOPAČENA VJERA I VJERA PO KUR'ANU

(1) UVOD

Rasprave koje se vode o vjeri konstantno su prisutne na dnevnom redu i u medijima, a i u svakodnevnim raspravama u narodu. Kako ćemo znati koje u pravu u ovim raspravama i koja je od ideja stvarni stav vjere? Zašto se u ime vjere iznose različiti stavovi i istine? Kako ćemo razgraničiti stvarnu vjeru od onoga što je izmišljeno u ime vjere?

Eto, ova knjiga koju držite u rukama napisana je s ciljem da se daju odgovori na sva ova pitanja i da se u tom kontekstu uklone sve nedoumice. Najbitnije pitanje na koje treba odgovoriti jeste pitanje ''šta je izvor (temelj) vjere?''. Odgovor koji ćemo dati na ovo pitanje odredit će isto tako i odgovore na druga pitanja. Na nadenim stranicama ćemo vidjeti da je izvor različitih ideja koje su iznesene u ime vjere upravo u različitim odgovorima koji se daju na ovo pitanje. Upuštanje u vjerske rasprave bez davanja odgovora na pitanje ''šta je izvor (temelj) vjere?'' i obrađivanje svakog pitanja ponaosob bez prethodnog određivanja metoda u poimanju vjere, razlozi su ćorsokaka kojeg uočavamo u medijima i u narodu.

Odgovor koji ćemo dati na pitanje ''šta je izvor vjere?'' odredit će naš metod u poimanju vjere. Oni koji se, bez davanja odgovora na ovo pitanje, upuštaju u raspravu se, u isto vrijeme, upuštaju u nesistematično poimanje vjere. Vidimo da takve osobe na neka pitanja odgovaraju Kur'anom, na neka iz nekog hadiskog izvora, na neka iz ličnih pogleda na svijet, na neka iz stava mesheba, a na neka pitanja odgovor daju pozivajući se na sasvim drugi mesheb. Oni koji na nesistematičan način pristupaju vjeri se, na kraju, usuđuju da u vjeru uvrste sopstvena stremljena, želje i fiksne ideje. A zato što se ideje iznesene od strane ovih osoba ne zasnivaju na zdravoj logici (metodu), nailaze na nerazumijevanje onih koji se susreću s njima; nepoznat im je razlog i izvorište ovih ideja. Ustanovljavanje metoda u poimanju vjere, odnosno davanje odgovora na pitanje ''šta je temelj (izvor) vjere?'' najbitniji je uvjet za rješenje smutnji iznesenih u ime vjere.

Vjera je sistem, koji je Uzvišeni Allah poslao čovječanstvu. U tom slučaju, odgovor na pitanje ''šta je temelj vjere?'' bit će i odgovor na pitanje šta Bog očekuje od ljudi, koje su njegove želje, zapovijedi i preporuke. Da li je možda samo i jedino Kur'an temelj vjere? Da li su, pored Kur'ana, hadisi temelj vjere? Šta bi u vjeri trebali biti meshebski autoriteti? Kako bismo trebali vrjednovati tarikate i njihove šejhove; gdje je njihovo mjesto u vjeri? Eto, u ovoj knjizi ćemo obrađivati odgovore na sva ova pitanja i pokazati da pogrešni odgovori na ova pitanja određuju pogrešne metode u poimanju vjere, a da pogrešne metode bivaju povod za izmišljotine koje se iznose u ime vjere.

Predlažemo da, nakon čitanja ove knjige, one koji nastupaju u ime vjere upitate za

njihove metode u poimanju vjere; da saznate koji odgovor daju na pitanje ''šta je temelj vjee?'', te da prekontrolirate da li su te osobe u proturječnosti sa odgovorom (metodom) koji daju na ovo pitanje. Kada bismo uspjeli primijeniti bar to, mogli bismo ustanoviti u kakvoj su, zapravo, međusobnoj proturječnosti oni što se prezentiraju kao autoriteti u pitanju vjere.

Kako na one koji neutemeljeno govore o vjeri, mi, isto tako moramo obratiti pažnju i na one čije se metode (teorije), koje brane, kose sa njihovom praktičnom primjenom u životu. Oni koji obrate pažnju na praksu ovih ljudi, možda neće uspjeti shvatiti njihovo pravo vjersko ubjeđenje. Ilustracije radi, odgovor koji daju na pitanje ''šta je temelj vjere?'' iziskuje da te osobe žive životom Talibana u Avganistanu, međutim njihov stil življenja uopće ne liči na stil Talibana. To su ljudi kod kojih je prisutna proturječnost između prakse i teorije koju brane. Ono što je potrebno uraditi nije produbljivanje jaza između sistema (teorije, metoda) koji brane ovi ljudi, a niti mijenjanje njihovog stila življenja. Naprotiv, ono što treba uraditi jeste pravilno uspostavljanje temelja - metode i teorije, te ukinuti proturječnosti između življenja i vjere. Međutim, pravilan rezultat može nastati usljed poimanja vjere ispravnom, zdravom i prizemljenom metodom i načinom življenja koji nije izuzet od teorije. Ono što će osigurati sve to prvenstveno je pravilan odgovor na pitanje ''šta je temelj vjere?'' i stil života (praksa) koji je u potpunom skladu i neodvojiv od tog ispravnog odgovora.

Upravo je to način zaštite vjere, sistema koji je Allah objavio, od zabluda, tradicije, ljudskog izrabljivanja, i samovoljnosti; naša metoda razdvajanja onoga što se temelji na vjeri od onoga što nema vjerske utemeljenosti, znači, zapravo, razgraničenje onoga što je došlo od Allaha, dž. š., i onoga što je ljudskog porijekla. Pedantnost u ovoj metodi će podići barijeru ispred nastojanja da se integrira ono što je od Uzvišenog Allaga (temelj vjere) sa onim što je ljudska tvorevina (sa izmišljenim izvorom vjere), te da se to prezentira kao vjera (Allahov sistem).

POVIJEST VJERE JE BORBA RAZUMA I OPONAŠANJA

U periodima kada su dolazili, vjerovjesnici su uvijek preispitivali tradiciju; borili se protiv postojećih vjerovanja i tradicija, koji su u oprečnosti sa vjerom objavljenom od Allaha, dž. š. Čitanjem Kur'ana, shvatamo da su se, inicirajući ljude na razmišljanje i korištenje razuma, pejgamberi organizirali protiv postojećih vjera i tradicija, koji su bili oprečni vjeri koju im je Uzvišeni Allah objavljivao. Kur'an poziva ljude na razmišljanje i analiziranje Allahovih dokaza prisutnih na zemlji, nebu i između njih. Međutim, oni koji se opiru Kur'anu govore da su odani sistemu svojih predaka, odnosno da su dosljedni u slijeđenju tradicije i da će nastaviti sa tom tradicijom. Najveći neprijatelji poziva vjerovjesnika na korištenja razuma tokom povijesti nisu bili racionalni protu-dokazi, nego upravo privrženost tradiciji. Oponašanje općeprihvatljivog sistema; sistema koji su slijedili očevi i preci, mnogima su se činili prihvatljivi od korištenja zdravog razuma. Vjera je tokom povijesti pozivala na razmišljanje, a supotni stavovi su branili tradiciju, odnosno na konzervatizam. Čudne li proturječnosti, danas se konzervativnost i tradicionalnost koristi u značenju pobožnosti. U vjeri koja se iznosi u

Kur'anu, razum bi trebao dati smjernice ljudskom djelovanju. Tradicija, predubjeđenja, pa makar bila i socijalnog karaktera, te stavovi koje ne potvrđuju jasni dokazi i razum i koje čak prihvata većina, ne smiju biti vodilja u ljudskom životu. Onima koji, namjesto dokaza, svoje živote usmjeravaju prema sistemima kojih su se držali njihovi preci, preporučujemo naredne ajete. (Vidi i: 31- Lukman 21, 14- Ibrahim 10, 11- Hud 62 i 109, 5- Al-Ma'ida 104, 7- Al-A'raf 28)

Zar smo im prije Kur'ana dali Knjigu pa se nje pridržavaju? Oni čak govore: "Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na Pravom putu." I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: "Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu." "Zar i onda" - govorio bi on - "kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?" A oni bi odgovarali: "Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!" (43- Az-Zuhruf, 21-24)

Iz navedenih kur'anskih ajeta vidimo da pridržavanje ili slijeđenje običaja ili stavova koji dominiraju u zajednici ili među većinom, nije dovoljno ljude na Pravi put i do Istine (Vidi 33. poglavlje knjige). Danas, međutim, vidimo da su ljudi vjeru preobratili u tradiciju, da su, bez istraživanja njihove utemeljenosti, bez preispitivanja da li se to nalazi u vjeri ili ne, mnoge stavove prihvatili samo što je to općeprihvatljiv stav, ili samo zato što ga je odobrio tamo neki šejh. Iz citiranog, 21. ajet sure ''Az-Zuhruf'' razumijemo da je van snage ono što se prezentira u ime vjere, a što se ne temelji na Objavi. Međutim, naredni ajeti pokazuju kako se nasljedstvo predaka stavlja ispred Allahove Knjige.

Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. (17- Al-Isra' 36)

Koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su pametni. (39- Az-Zumar, 18)

Kada se pred nama pojave stavovi koji se iznose u ime vjere, to bismo trebali vrjednovati kroz prizmu ovih ajeta. Trebamo istražiti odgovore na pitanja kako i na čemu se temelji to što se iznosi u ime vjere. U drugom poglavlju knjige ćemo vidjeti da je jedino i samo Kur'an izvor vjere, odnosno ono na čemu se ona temelji. Ovim zaključkom ćemo preporučiti ljudima da svoju potpunu vjeru, bez manjkavosti i viška, pronađu izravno u Kur'anu, a ne da vjeru prvo formiraju u svojim glavama i da je potom usiljeno traže u Kur'anu. U kasnijim poglavljima ćemo pokazati kako su se u predanjima (hadisi), za koja se tvrdi da ih je izrekao Muhammed, a. s., pored istine na teško odvojiv način uvukle i izmišljotine, kako su ta, međusobno oprečna, predanja izmišljena, kako su u proturječju sa Kur'anom i logikom. Ukazivanje na to da hadisi ne mogu biti temelj vjere, ne predstavlja omalovažavanje Pejgambera, već težnju da se oslobodi kleveta. Od vas želimo da, čitajući sva ova pitanja, ne zaboravljajući prethodno citirani 36. ajet sure ''Al-Isra''', preispitate postojeće svoje stavove, da, prisjećajući se 18. ajeta sure ''Az-Zumar'', imate u vidu da je prije svega potrebno

slušati kako bi se slijedio put Kur'ana, da, ne zaboravljajući na poruke 21., 22., 23. i 24. ajeta sure ''Az-Zuhruf'', preispitate svoje moguće predrasude, tradiciju, vjeru koju ste naučili od svojih predaka i da vjeru, koju Uzvišeni Allah traži, izgradite na dokazima, a ne na tradiciji, običajima.

KUR'AN NIJE U OPREČNOSTI SA RAZUMOM

Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju. (8- Al-Anfal, 22)

...On kažnjava one koji neće da razmisle. (10- Yunus, 100)

Allahov put je put razuma i savjesti. Vrsta bića koja su kod Allaha, dž. ž., na najgorem stupnju jesu ljudi koji su gluhi naspram istine i koji ne shvataju. Ovi ljudi ne koriste razum kojim ih je Allah odvojio od ostalih živih bića; ne shvataju i ne vide Allahove dokaze. Zbog toga što je razum ove vrste ljudi pod hipotekom na putu predaka, običaja, većine i samoproglašenih vjerskih autoriteta, oni ne osjećaju potrebu da razum koriste da bi razmišljali o Allahovim znakovima. Oni koji ne razumiju vjeru koja se objašnjava u Kur'anu, vjeru su predstavili kao dogme, novotarije i sistem teškoća koje je gotovo nemoguće primijeniti u život i izaći nakraj sa njima. Ovakvim tumačenjima su stotine hiljada ljudi udaljili od vjere, a, štaviše, mnoge su gurnuli u ateizam. Iz tog razloga je veoma bitno razdvojiti islam, koji se iznosi u Kur'anu, od ove tradicionalne vjere, ispunjene teškoćama i nelogičnostima. Na taj način će se islam objašnjen u Kur'anu osloboditi pripisanih mu tereta, dodataka i redukcija. A, isto tako će se ponovno pridobiti mase koje su se udaljile od Kur'ana i islama.

Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite? (21- Al-Anbiya', 10)

Ova tradicionalna svijest, koja Kur'an doživljava kao nedovoljan izvor vjere, bila je faktor koji je utjecao da sa 278 godina zakašnjenja u islamski svijet uđe štamparija konstruirana 1450-ih godina; ovakva svijest je bila ta koja je, radi ubistva prijestolonasljednika, donosila fetve i tako sprovodila ubistvo ljudi, kao jedan od najvećih grijeha istaknutih u Kur'anu. Opet, ova tradicionalna svijest, koja Kur'an doživljava kao nedovoljan izvor vjere, glavni je krivac za pojavljivanje divljih i primitivnih Talibana u Afganistanu, za nasilne i restriktivne Šiite u Iranu. Ova svijest je svoje izvještačene komentare, svoje imame, molle i šejhove načinila izvorom vjere i u ime Allahovog islama iznijela nakaradna ustrojstva. Povrh svega, ljudi koji posjeduju ovu svijest, koja sebe proglašava kao ''jedinog predstavnika vjere'', anatemizirali su i nevjernicima proglasili sve one koji su izvan njih. (Vidi. 32. poglavlje)

CILJ KNJIGE

Ističući sve ove izmišljotine, cilj ove knjige jeste ukazivanje na činjenicu da jedino Kur'an ima monopol nad vjerom, da mimo Kur'ana ni jedna osoba, ni jedan mesheb, ni

jedan šejh, a niti jedna praksa ne može načiniti nikakav dodatak, a ni dokidanja u vjeri. Glavni cilj vjere je čovjek. Dovoditi čovjeka u proturječnost sa njim samim, sa njegovim životom jeste neuspjeh i razočarenje. U pravoj strukturi ismala nema mjesta toj proturječnosti. Međutim, izmišljena vjera, kao što ćemo se u to kasnije i uvijeriti, predstavlja gnijezdo proturječnosti, nespokojstva i nelogičnosti. Apsolutno je nezamislivo da vjera, koju je Allah predstavio kao sistem koji je u skladu sa ljudskim bićem, bude u proturječnosti sa biti ljudskog stvaranja i sa razumom, kao najvećom blagodati stvaranja.

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna. (30- Ar-Rum 30)

Samo je Allah, dž. š., onaj koji donosi odredbe u vjeri. Kao jedino kompetentni, Allah je Svoju potpunu, neproturječnu, detaljnu i jasnu poruku dostavio putem Kur'ana. Determiniranje ovih činjenica i prihvatanje kur'anskog islama, istovremeno znači neprihvatanje bilo koga, mimo Allaha, kao donosioca odredaba u vjeri. Iz tog razloga, ovaj poduhvat znači oduzimanje svih ovih nevažećih kompetencija iz ruku onih koji su, mimo Allaha, dž. š., proglašeni vlasnicima vjere i usmjeriti se jedinom vlasniku vjere, Allahu, ne pripisujući Mu druga u Njegovim odredbama. Naš Vjerovjesnik, Muhammed, a. s., preko kojeg je ljudima dostavljen Kur'an, koji je organizirao prve muslimane i koji se i sam držao Kur'ana, nije ljudima ponudio, naložio da se piše i u ime vjere ukazao na bilo kakav izvor osim Kur'ana. Ukoliko bi neka riječ ili komentar, za što se tvrdi da je rekao Muhammed, a. s., bili u proturječnosti sa Kur'anom, ukoliko bi to bilo nadopunjavanje ili dokidanje nečega iznesenog u Kur'anu, te riječi bi bile narušavanje ugleda i Kur'ana, a i Vjerovjesnika. U narednim poglavljima ćemo se upoznati sa arapskom, emevijskom i abasijskom tradicijom i običajima, izmišljenim predanjima, sa sviješću koja je lične stavove uvukla u vjeru i koja je, osobito sferu praktične primjene vjere, ispunila mnoštvom izmišljotina. S time u vezi, spoznat ćemo zašto, pri spomeni vjere, trebamo shvatiti samo Kur'an, i zašto sa vjerom nemaju veze pitanja koja se ne spominju u Kur'anu. Osim toga, vidjet ćemo da se mnoga pitanja, koja se pripisuju vjeri i za koja široke mase misle da se nalaze i u Kur'anu, zapravo ne nalaze u Kur'anu i da zbog toga nemaju nikakvog značaja sa aspekta vjere. Dakle, pozivajući se na Kur'an mi ćemo se ponovno upoznati vjeru na njemin stvarnim temeljima.

OSLOBODIMO SE OKOVA KOJIMA SU TABUI OKOVALI RAZUM

Iznoseći vjerske odredbe i postavke, kao osnovu ćemo uzeti jedino Kur'an i nastojat ćemo se suzdržati od iznošenja subjektivnih pogleda i komentara. Unatoč tome, već sada možemo pretpostaviti da ćemo biti suočeni sa raznim optužbama od strane onih koji nastupaju sa pozicija običaja i tradicije. Sa sigurnošću možemo konstatirati kako će, kako je to prethodno bio slučaj i sa mnogim piscima-istraživačima, i za nas, isto tako, reći da smo židovi, masoni ili nečiji agenti. Svoju zaostalost konstantno pripisivati određenim spoljnim silama, dokazivati sopstvenu nevinost, klasična je metoda

tradicionalnih islamista kojom varaju sami sebe. Odmah želimo istaći: nismo židovi, agenti, a ni masoni! Mi smo istraživači Kur'ana, koji su, nakon sve prisutnijeg udaljavanja od pravog islama, smatrali dužnošću da svoje znanje prenesu i pretvore u knjige. Preporučujemo vam i savjetujemo da i ovu knjigu čitate sa kritičkim pristupom. Kur'an je jedina ispravna knjiga i jedini izvor vjere. A ideje koje ćemo ovdje iznijeti ispravne su u onoj mjeri u kojoj su u skladu sa Kur'anom. Ova knjiga je svojevrsni rad kojim se nastoji spasiti islam od svih izvankur'anskih utjecaja, koji ima za cilj da pokida lance kojima su običaji, oponašanja i novotrije okovali razum.

Bit ćemo veoma sretni ukoliko knjiga koju držite u rukama bude imala čak i neznatni doprinos na putu vašeg poimanja islama, vjere koju nalaže Kur'an.

(2) VJERA U SKLADU SA KUR'ANSKIM AJETIMA ...

Možete se zapitati koja je razlika između sistema koji se trenutno prezentira u ime vjere i vjere koja se iznosi u Kur'anu. U narednim poglavljima ćete na detaljan način vidjeti razliku između kur'anskog islama i islama zasnovanog na običajima i tradiciji.

ODREĐIVANJE IZVORA VJERE

Da bi iznijeli ove razlike, potrebno je prethodno odrediti izvor na kome se vjera zasniva. Nakon što shvatimo da je Kur'an jedini temelj vjere, u Kur'anu ćemo tražiti dokaze i odgovore na pitanja koja nam se upute u ime vjere. Ilustracije radi, ako nas neko upita da li po vjeri postoji odredba po kojoj muškarci trebaju sjediti odvojeni od žena, odgovor ćemo potražiti u Kur'anu i, zbog toga što nećemo naići na takvu zabranu, reći ćemo da takva zabrana ne postoji. Međutim, oni koji propagiraju tradicionalnu strukturu vjere, vjeri se ne podučavaju iz Kur'ana, već iz ilmihala, od šejhova i hadisa koji su prepuni izmišljotina. Prema ovim izvan kur'anskim izvorima, odvajanje žena od muškaraca je uvjet, odnosno vjerski farz. (Za primjere poimanja vjere samo iz Kur'ana, vidi 35., 37. i 38 poglavlje.)

Kada analiziramo sve to, pred nama se pojavljuje sljedeće temeljno pitanje, koje je ujedno i rješenje svih pitanja: ''Da li je, kao izvor vjere, dovoljan Kur'an?'' Kur'an je dovoljan, pošto nema nedostataka, propusta i sadrži sve propise koje se tiču vjere. Povrh svega, Kur'an i sam kaže da je on jedini izvor vjere i da je u njemu sve saopćeno. Međutim, prema onima koji su na oprečnom stajalištu, vjera bi bila nepotpuna ukoliko pored Kur'ana ne bi postojao i hadis, idžma i kijas. Iz toga se, kao temeljni izvor, uzima Kur'an i hadis. Mi ćemo, pak, u svojoj knjizi težište dati na dokazivanje da izvankur'anske riječi, koje se nazivaju hadisima, nisu povjerljive, jer ako pokažemo da, pored Kur'ana, čak ni hadisi ne mogu biti drugi izvor koji nadopunjava Kur'an, preostali će automatski biti isključeni. (Radi shvatanja iskrivljenosti ostalih izvora, naročito vam preporučujemo da pročitate 14. poglavlje ove knjige). Prema običajnim islamistima, Kur'an je nedovoljan. Zapravo, radi dokazivanja dostatnosti Kur'ana, dovoljni su čak samo ajeti koje smo citirali u ovom poglavlju knjige. Da je Kur'an dovoljan, da sve

objašnjava i da daje potrebne detalje, govori, prije svega, i sam Kur'an. Tvrditi da se, pored Kur'ana, osjeća potreba i za ostalim izvorima znači proglasiti Kur'an nedovoljnim, a, povrh svega, usprotiviti se i negirati ove kur'anske ajete. Međutim, mi se nećemo zadovoljiti time da kažemo da su, kao dokaz, dovoljni čak samo ovi ajeti, već ćemo, iznoseći i primjere kako su hadisi, koji se u kontekstu vjere smatraju ravnim autoritetu Kur'ana, proturječni, nelogični i kako predstavljaju atak na Vjerovjesnika, višesmjerno pokazati pogrešku vjerskog traganja mimo Kur'ana.

ONI KOJI KUR'AN SMATRAJU NEDOVOLJNIM

Oni koji nemaju dovoljno povjerenja u Kur'an, bit će oni koji će se, ističući kako pripadaju nekom meshebu ili nekom tarikatu, usprotiviti našem stavu. Oni koji se bave hadiskom naukom će nastaviti govoriti kako će islam ostati nepoznat, kako narodne mase neće shvatiti vjeru bez poznavanja zbirki hadisa, šeriatski pravnici (fakihi) će, pak, govoriti da je to nemoguće u nedostatku fikhskih knjiga, a mufessiri će govoriti kako će islam ostati nepoznanica bez prethodnog proučavanja tefsira u kojima je mnogo hadisa. Da li je vjera objavljena da bi je razumjelo cijelo čovječanstvo, ili za razumijevanje samo nekolicine ljudi? Je li Vjerovjesnik pripadao nekom meshebu? Kojem meshebu su pripadali prva četvorica halifa? Da li se u Kur'anu govori o jednoj vjeri, ili pak o kojekakvim meshebima, kao što je Hanefijski, Šafijski; govori li se o alevijama, šiitima, vehabijama?! Kada govori o uputi, da li Kur'an govori o sebi, ili, pak, o Buharijinoj, Muslimovoj zbirci hadisa, o djelima dvanaest imama, ilmihalima, o Muvattau?! Analizirajmo kur'anske ajete, pronađimo odgovor na ova pitanja i ustanovimo da li je Kur'an dovoljan kao jedini izvor vjere.

Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju. (16- An-Nahl, 89) Kao što se vidi, u ajetu se kaže da Kur'an sve objašnjava i da nam služi kao uputa. Ako Kur'an sve objašnjava, zašto onda osjećati potrebu za izvorima kao što su Buharija, Muslim; čemu potreba za knjigama ilmihala? Zašto još uvijek očekujemo pomoć od mesheba, od Hambela, Šafije, Šiije, Hanefije, Džaferije i Malikije, kada Allah, dž. š., kaže da je u Kur'anu dao objašnjenje za sve? Kada nas je Allah, dž. š., u Kur'anu nazvao muslimanima, zašto nam to nije dovoljno i zašto da koristimo imena kao što su Sunnit, Šiit, ili neka druga imena koja označavaju pripadnost nekom meshebu?

PRESUDA JE JEDINO ALLAHOVA

Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. (12- Yusuf, 40) ...On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka. Kazuju iz Knjige Gospodara svoga ono što ti se objavljuje, niko ne može izmijeniti riječi Njegove, pa ni ti; osim kod Njega, nećeš naći utočišta nikakva. (18- Al-Kahf, 26-27) Smatranje da presuda pripada nekome drugome mimo Allaha, znači direktno skretanje sa Pravog puta i vjere. Odluke koje se donose meshebskim idžtihadima, kijasom, idžmaom ili pozivanjem na hadise, nisu Allahov sud. Dovođenjem ovih mesheba u istu

ravan sa vjerom, znači da se Allahova kompetencija donošenja suda pridaje nekome drugom. Allah nema ortaka u Svojim odlukama. Vjera ne može biti lični stavovi i presude ljudi. Iz citiranog, 27. ajeta sure Al-Kahf razumijemo da se sprovođenje Allahove presude može izvršiti pridržavanjem Allahove objave. Ne postoji niko ko može izmijeniti Allahove riječi, ali su se tvrdnjama o postojanju derogacije u Kur'anu (pročitaj 25. poglavlje) i apokrifnim hadisima meshebi odvažili da promijene Allahove presude. Allahove presude su sadržane u Allahovoj objavi – Kur'anu. Inače, ne postoji drugi izvor za koji bi se moglo ustvrditi da predstavlja Allahovu riječ kako bi se moglo ustvrditi da on sadrži Allahov sud. Zbog toga što ''sud pripada jedino Allahu'' (12- Yusuf, 40) i što ''On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka'' (18- Al-Kahf, 26), dižni smo, kao jedini izvor i temelj vjere, prihvatati Kur'an, koji sadrži sve Allahove odluke i sudove. Moramo znati da proturječimo Allahovoj riječi - Kur'anu, ukoliko izvorom vjerskih presuda činimo knjige (bilo da je riječ o meshebskim ilmihalima ili o zbirkama hadisa) koje nisu Allahove knjige i koje ne sadrže Allahov sud. Imena ovih knjiga kao što su Buharija, Muslim, Ebu Davud i imena mesheba kao što su Hanefijski mesheb, Šafijski ili Džaferijski, ukazuju na činjenicu da presude iznesene u njima ne pripadaju Allahu, već ljudima pod čijim imenima se i spominju njihova djela ili meshebi. A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: "Ja sam doista musliman!" (41- Fussilat, 33) Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna. (6- Al-An'am, 115) Allahova vjera upotpunjena je okončanjem objave Kur'ana dok je naš Vjerovjesnik bio živ. Kur'an je ispisan, naučen napamet i postao je naša uputa, kao izvor poznatog početka i kraja. Zbirke hadisa, čije je zapisivanje bilo zabranjeno u vrijeme Muhammeda, a. s., počele su se pojavljivati sto-dvjesto godina nakon smrti Vjerovjesnika. Dok su, prema kur'anskim ajetima, Allahove riječi upotpunjene na kategorički nepromjenjiv način, iz nekog razloga ljudi se nisu zadovoljavali time i tragali su za novim riječima. Prema takvom shvatanju, vjera je upotpunjena idžtihadom imami Šafije, fetvama Dvanaest imama ili objašnjenjima imama Hanefijskog mesheba. Analogno tome, takvo shvatanje nas upućuje na zaključak da vjera prethodno nije bila upotpunjena pa su ljudima bili potrebni komentari, idžtihad i objašnjenja ovih autoriteta. Osim toga, zagovarači običajnog islama se nisu zadovoljili samo time; u ishodu objašnjenja potkrijepljenih tvrdnjama o derogaciji, oni su hadisima dokinuli kur'anske stavove i namjesto toga donijeli svoje komentare i svoje hadise Vidi: 25. i 26. poglavlje). Tako su došli u proturječnost sa prethodno citiranim ajetom koji kaže da ne postoji niko ko može promijeniti Allahove riječi.

KUR'AN SADRŽI SVE DETALJE

Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? (6- Al-An'am, 114) Odlika Kur'ana se ne ogleda u tome da iznosi temeljna pitanja, a da nas, pri tome, za ona sporedna upućuje na druge knjige, šejhove, ilmihale i meshebe. Kur'an sam za sebe kaže da je detaljan. Ukoliko se desi da određenu zabranu, detalj, molitvu ne nalazimo u

Kur'anu, to znači da ta zabrana, detalj ili molitva nema veze sa našom vjerom. Ilustracije radi, to što u Kur'anu nema nikakvih formulacija koje su u vezi sa nošenjem svile ili konzumiranjem dagnji i morskih rakova, ukazuje na činjenicu da se svila može nositi i da je muslimanima dozvoljeno da jedu dagnje i morske rakove. U Kur'anu treba tražiti objašnjenje koje se odnosi na zabranu određenih djela, a nema potrebe tražiti ono što je dozvoljeno. Naprimjer, dovoljno je to što se u Kur'anu ne nalazi zabrana koja se odnosi na zabranu nošenja svile. Osim toga, nema dakle potrebe za ajetom koji se odnosi da dopuštanje nošenja svile. Tu logiku možemo uočiti i u sljedećem kur'anskom ajetu: O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. - A Allah prašta i blag je. (5- Al-Ma'ida, 101) Da kod vjernika ne bi izazvao poteškoće prilikom njihovog provođenja, Allah, dž. š., nije dao sud o mnogim pitanjima. U slučaju da je donio sud, tada bismo imali odgovornost i o tim pitanjima. U mnogim kur'anskim ajetima Allah kaže da je vjera lahka i da ne želi da ljudima zadaje poteškoće. Međutim, fabrikatori hadisa i meshepski autoriteti su iznosili stavove o pitanjima o kojima, kao da je to zaboravio, Allah, dž. š., nije donosio Svoj sud, i tako stvarali poteškoće u primjeni vjere. Loše je sve ono što vjera zabranjuje, ali vjera nije dužna zabraniti sva ona djela koja su štetna. Odgovorni smo za izvršavanje svih pitanja o kojima je vjera donijela svoj sud. Iz tog razloga, pitanja koja u vjeri nisu objašnjena treba shvatiti kao sfere u kojima nam Allah daje slobodu i hitno bismo trebali načiniti čišćenje od aneksa koji su, mimo Kur'ana, uvršteni u vjeru. (Radi šireg uvida u ovo pitanje, pročitaj 39. poglavlje).

ALLAH NE ZABORAVLJA

... Gospodar tvoj ne zaboravlja. (19- Merjem, 64) Naš Gospodar, Allah, dž. š., sve zna, a to ujedno znači da On, isto tako, zna i sve naše potrebe u kontekstu vjere. Činjenicu da Allah nije dao Svoj sud o određenim pitanjima apsolutno se ne smiju shvatiti kao Njegov zaborav, već kao Njegovu namjeru da nas u tom pitanju ostavi da slobodno prosuđujemo. Da li se to oni koji objašnjavajući pitanja o kojima Allah nije dao svoj sud, unose dodatke i nove detalje u vjeru, smatraju pametnijim od Sveznajućeg Allaha, ili pak zanemaruju ovaj ajet i sve Allahove znakove u svemiru pa, po ličnom nahođenju, otkrivaju nedostatke u onome što je Allah objavio?! Primjera radi, šta žele oni koji, dok Uzvišeni Allah nije opisao uniformu žene u smislu ''odavdje dovdje se trebaš pokriti'', su tu uniformu formulirali u ime Allaha?! Zašto su Kur'an smatrali nedovoljnim i lične stavove uvrstili u vjeru?! Možda se može raspravljati o razlozima ovih pitanja, ali se ne može raspravljati o tome da vjeri ne pripada ono što se ne nalazi u Kur'anu, da je, kao što se to vidi iz navedenog primjera, uniformiranje žena kleveta Allaha, Kur'ana, vjere! (Vidi 17. i 18. poglavlje.) A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje?... (29- Al-'Ankabut, 51) Nažalost, običajnim islamistima Kur'an nije dovoljan, nije dovoljan i nije dovoljan... Onima koji stavove meshepskih imama, koji su mnoge sudove sa hiljadama apokrifnih hadisa i krivih interpretacija ajeta pripojili vjeri, po svaku cijenu nastoje plasirati kao

vjeru, Kur'an nije dovoljan! To je zato što Kur'an ne ambalažira ženu onako kako bi to tradicionalisti htjeli, ne nalaže odvojeno sjedenje, ne zabranjuje umjetnost i kiparstvo, ne govori da su dopadljivi arapski običaji, saruk, brada, džubeta. Iz tog razloga, mnogi se, umjesto da budu muslimani po Kur'anu, odlučuju biti muslimani hanefijskog, šafijskog ili šiitskog mesheba. To je zbog toga što meshebi dopuštaju ovo pretvaranje običaja u vjeru, ove zabrane ili naredbe. Umjesto da otvore Kur'an i upoznaju se sa vjerom, ljudi u svojim glavama formiraju vjeru, a kada nakon toga to ne upiju pronaći u Kur'anu, usuđuju se reći kako je Kur'an nepotpun. Nažalost, kao što se to ističe u prethodno citiranom ajetu, Kur'an nije dovoljan ni pojedinim ateistima, a ni pojedinim fabrikatorima vjere.

BESPRIJEKORNA KNJIGA

...U Knjizi Mi nismo ništa izostavili... (6- Al-An'am, 38) Nažalost, značenje ajeta u kome Uzvišeni Allah kaže da u Knjizi nije ništa izostavio ne mogu shvatiti oni koji Kur'an koriste kao knjigu koja se uči za duše umrlih, koji namjesto njegovog značenja važnost pridaju njegovoj melodičnosti. On koji namjesto Kur'ana u prvom planu drže knjige ilmihala, koji namjesto značenja obraćaju pažnju na melodičnost, koji namjesto živih vode računa o mrtvima i koji namjesto islama po Kur'anu preferiraju meshepski islam neće uspjeti shvatiti ni jasno značenje ovih ajeta sve dok u prvom planu ne budu imali Kur'an, značenje i žive ljude. Šta vam je, kako rasuđujete?! Zašto ne razmislite? Ili, gdje vam je dokaz očiti? Donesite Knjigu svoju, ako istinu govorite! (37- As-Saffat, 154-157) Šta vam je, kako rasuđujete? Imate li vi Knjigu, pa u njoj čitate da ćete imati ono što vi izaberete? (68- Al-Qalam, 36-38) I sudi im prema onome što Allah objavljuje... (5- Al-Ma'ida, 49) Iz navedenih ajeta vidimo da se vjerski sudovi trebaju donositi i zasnivati na onome što je Uzvišeni Allah objavio. Sudovi koji se ne zasnivaju na Knjizi koju je Svevišnji objavio, nemaju vjerske utemeljenosti. Ne mogu, dakle, predstavljati vjerski sud. Ako se neka izreka ili postupak Muhammeda, a. s., prikazuje kao dokaz nekog suda koji je aneks Kur'anu, znajte da je taj hadis ili kleveta Vjerovjesnika ili je u vjeru uvučeno neko pitanje, koje je lični Vjerovjesnikov stav i koje ne predstavlja vjerski sud. Kao što razumijemo iz 49. ajeta sure Al-Ma'ida, Vjerovjesnik je sudio samo prema Kur'anu, a u Kur'anu su, dakle, sadržani svi vjerski stavovi i sudovi. Ako kao izvor vjere prihvatimo samo Kur'an, pronaći ćemo svoju vjeru ne osjećajući potrebu za nekim drugim izvorom ili autoritetom. (Pitanje poslušnosti Allahu i Vjerovjesniku obradit ćemo u 27. poglavlju.) ...Ovo je samo pouka - Kur'an jasni (mubin). (36- Ya-sin, 69) Mubin, jedno od svojstava Kur'ana, dolazi od korijena ''bejene'', i dolazi u značenju biti sasvim jasan, očit. Sa istom formulacijom susrest ćemo se i u drugim ajetima poput 1. ajeta 27. sure An-Naml, 2. ajeta 28. sure Al-Qasas, 2. ajeta 26. sure Aš-Šu'ara. Ovi ajeti koji ističu da je Kur'an jasan, daje odgovor onima koji kažu da je Kur'an nerazumljiv sam po sebi; da Kur'an možemo razumjeti jedino uz pomoć hadisa, priča o razlozima objave ajeta i uz pomoć meshepskih imama. U 79. ajetu 27. sure An-Naml se, pak, kaže ''...ti, doista, slijediš jasnu istinu''. Kur'an je knjiga koja iznosi istinu koja je preko

Vjerovjesnika dostavljena čovječanstvu. Iz tog razloga, sve ono što se pripisuje Vjerovjesniku ima prolaznost jedino u slučaju da to potvrđuje Kur'an. Kur'an jasni je sam po sebi dovoljan svima nama da se upoznamo i sa našom vjerom, a i sa našim Vjerovjesnikom.

KO SLIJEDI KUR'AN, TAJ SLIJEDI I VJEROVJESNIKA

Reci: "Ja vas opominjem Objavom!"... (21- Al-Anbiya', 45) I tako smo te poslali narodu prije kojeg su bili i nestali drugi narodi, da im kazuješ ono što ti objavljujemo... (13- Ar-Ra'd, 30) ...A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem... (6- Al-An'am, 19) A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: "Donesi ti kakav drugi Kur'an ili ga izmijeni!" - Reci: "Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje..." (10- Yunus, 15) Kao što se vidi iz navedenih ajeta, Kur'an je objava, koje se Vjerovjesnik pridržavao i kojom je opominjao. Kur'an je, isto tako, i knjiga koju su nevjernici odbijali i željeli izmijeniti. Vjerovjesnikova dužnost je bila da dostavlja Kur'an koji mu je objavljivan. Slijediti Vjerovjesnika znači slijediti Kur'an, vjerovati, djelovati i živjeti prema sistemu Kur'ana. Naš vjerovjesnik se u Kur'anu najčešće spominje riječju ''resul''. Resul dolazi u značenju ''poslanik'', i time je Allah naglašavao Vjerovjesnikovu dužnost dostavljanja poruke koju je primao od Uzvišenog Allaha. Kao što smo vidjeli iz navedenih ajeta, ta poruka je Kur'an. Nije postojalo upućivanje ni na koji drugi izvor, ni na jednu drugu knjigu. Da su postojale drugi izvori, druge objave koje, mimo Kur'ana, treba slijediti, Allah bi i njih naveo i tražio da se i one slijede. Međutim, kada pogledamo na današnje stanje, vidimo da se stotinama tomova zbirki hadisa i knjiga fikha smatraju izvorima vjere i da se tako dovode u istu ravan sa Kur'anom. Tako je Kur'an, koji je u kontekstu vjere imao 100% autoritet i izvornost, sveden na jedan od niza izvora. Tako u novoformiranoj strukturi, među mnogobrojnim djelima koja se smatraju izvorima vjere, Kur'anu, zapreminski, ne pripada čak niti 1%. Svi navedeni ajeti suprotstavljaju se ovoj logici koja umanjuje vrijednost Kur'ana, koja blati ugled Vjerovjesnika i pripisuje mu lažne riječi (hadise).

KUR'AN IZVODI IZ TAME NA SVJETLO

Ti si, uistinu, poslanik, na Pravome putu, po objavi Silnoga i Samilosnoga. (36- Ya-sin, 3-5) Elif Lam Ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga. (14- Ibrahim, 1) Ova Knjiga (Kur'an) izvodi ljude iz tmine na svjetlo. Onaj koji slijedi ono što je Uzvišeni Allah objavio (Kur'an) nalazi se na Pravom putu. Oni koji slijede Kur'an crpe snagu i imaju podršku kako ovih, tako i niza drugih kur'anskih ajeta. Dobro, odakle crpe snagu i u čemu nalaze podršku oni koji slijede Fetavaji Hindije, koji slijede knjige kao što su Tirmizi, Muvatta, Buhari i Muslim i koji ih, zajedno sa Kur'anom, predstavljaju kao izvor vjere i na taj način nastoje ugroziti monopol Kur'ana u vjeri?

Kur'an je u vrijeme Vjerovjesnika ispisivan i učen napamet i u njemu apsolutno nema nikakve proturječnosti i nelogičnosti. Nijedno drugo djelo, koje se predstavlja kao izvor, nije napisano dok je Muhammed, a. s., bio živ. Povrh svega, kao što ćemo to vidjeti u poglavljima u kojima analiziramo hadise i meshebe, ova tumačenja su u proturječnosti sa Kur'anom, sa samim sobom i sa logikom. Gdje je Kur'an koji je mnogo iznad vremena i razuma? A gdje su apokrifni hadisi i meshebi, koji su zaostali i koji ljude udaljavaju od islama? (Od 4. do 12. poglavlja analizirat ćemo tumačenja koja se smatraju ravnim Kur'anu i pokazati da nisu dostojni biti izvorom vjere.)

ISTE DEGENERACIJE VIDLJIVE SU I U KRŠĆANSTVU I U JUDAIZMU

A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? (5- Al-Ma'ida, 43) I sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grješnici. (5- Al-Ma'ida, 47) Uzvišeni Allah je, putem vjerovjesnika, i prijašnjim narodima slao knjige, suhufe i od njih tražio da se pridržavaju onoga što je objavljivao. Židovi su primili Tevrat, koji je, poput Kur'ana, bio detaljan i koji je sve objašnjavao. Međutim, oni se nisu zadovoljili samo sa Božijim riječima. Židovsko preferiranje detaljističkog pristupa, koji vidimo u suri Al-Baqara, od 67. do 71 ajeta, nastavljeno je i nakon smrti Musa, a. s. Kao rezultat ovakvog pristupa, proizveli su vjerske izvore mišna (riječ - hadis) i gamara (praksa - sunnet). Gušenje vjere u detaljima uz pomoć izmišljotina pod imenom hadisa i sunneta, koje se pripisuju vjerskim svetinjama, nije svojstveno samo našoj vjeri. Kur'an kaže da su kršćani Isaa, a. s., i vjerske poglavare načnili božanstvima i objašnjava kako poslije ni sami nisu mogli potpuno slijediti svetkovine, koje su izmislili kao dodatak vjeri. Sve ove priče iz prošlosti, u Kur'anu su navedene da bismo iz njih uzeli pouku. Međutim, riječima ''to se desilo kršćanima i židovima'', pojedini samozvani autoriteti u vjeri pretpostavljaju da se to neće desiti i njima samima. A da li za takvo mišljenje imaju dokaz i potporu u Kur'anu? Naravno da nemaju. Ovi autoriteti (!) koji su skloni pričanju na osnovu pretpostavki, a ne na osnovu dokaza, ionako nemaju potrebu za dokazima, jer su inače dokazi i sami oni, a i prethodni autoriteti. Ovi ljudi su veoma skloni zbrajanju glava. Komentarom ''toliko ljudi tako kaže, zar ste vi pametniji od njih?'', većina njih vjeruje na ishod prebrajanja ljudi. Dok većina kršćana govori da je ''Isa, a. s., Božiji sin'', ima i onih kršćana koji kažu da je to samo figurativno, da Bog ne može imati sina, da je Isa, a. s., jedino Bogu mio rob i vjerovjesnik. Dobro, da li su u pravu ovi kršćani u manjini, ili ova većina kršćana koji su katoličke i pravoslavne velikodostojnike proglašavali svecima i koji tvrde da je Isa, a. s., Božiji sin?! Povrh svega, broj onih koji tvrde da je Isa, a. s., Božiji sin, daleko je veći od broja onih koji zastupaju običajni islam. Kršćanska većina govori: ''Pogladajte kolika masa ljudi vjeruje i prihvata da je Isa Božiji sin. Naši sveci i velikodostojnici su veoma požrtvovani i revnosni, veliki ljudi. Oni tako kažu i u zabludi su, a u pravu je vas nekolicina koja bolje zna od naših svetaca i svećenika?''. Uopće nije začuđujuće to što je način komentiranja onih koji zastupaju običajni islam potpuno isti načinu na koji nastupa pomenuta kršćanska većina. Nadamo se da su kur'anski ajeti, koji ističu da

povođenje za većinom odvodi u zabludu, i ovaj prizor koji čini kršćanska većina dovoljni onima koji se bave brojem ljudi i koji namjesto dokaza vjeruju u evlije(!). (Vidi: 11. poglavlje u kome se navodi stav hz. Omera prema hadisima, 29. poglavlje u kome su iznesena pitanja u vezi sa kršćanima i židovima i 33. poglavlje u kome se daje odgovor onima koji se zanimaju većinom i prebrajanjem ljudi.) Mi vam objavljujemo jasne (beyyine) ajete i primjere iz života onih koji su prije vas bili i nestali i pouku onima koji se budu Allaha bojali. (24- An-Nur, 34) ...da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna (beyyine) dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna (beyyine) dokaza... (8- Al-Anfal, 42) Prema Kur'anu, ljudi bi trebali slijediti jasne (beyyine) dokaze. Dakle, sa kur'anskim islamom je neuskladiva praksa običaja, koja nalaže da radimo ono što smo zatekli da rade naši preci, da do istine dolazimo pozivajući se na većinu. Prema Kur'anu, sam Kur'an je jasni dokaz (beyyine), a to znači da jasan dokaz slijede oni koji Kur'an doživljavaju kao izvor vjere. Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo (sarf) da bi oni pouku izvukli, ali ih on sve više otuđuje. (17- Al-Isra', 41) Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo (sarrafna) ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje. (17- Al-Isra', 89) ...Pogledaj samo kako Mi potanko iznosimo (nusarriful) dokaze da bi se oni urazumili! (6- Al-An'am, 65) A Mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili (fassalna), da bude putokaz i milost ljudima koji budu vjerovali. (7- Al-A'raf, 52) Ovo je Knjiga čiji se ajeti pomno nižu i od vremena do vremena objavljuju, od Mudrog i Sveznajućeg. (11- Hud, 1)

NIJE VJERA ONO ŠTO NE SAOPĆAVA KUR'AN

Iz prethodno citiranih ajeta vidimo da sam Kur'an kaže da Kur'an na različite načine, objašnjava, pomno iznosi i objelodanjuje potrebna objašnjenja. U navedenim ajetima smo u zagradama naveli originalni oblik riječi kojima se naglašava način kur'anskog iznošenja potrebnih saopćenja. Reći da ''Kur'an upućuje na druge knjige, da je Kur'an temeljna knjiga i da se detalji nalaze u drugim knjigama'' znači suprotstavljanje i zanemarivanje svih ovih ajeta. Na isti način su u proturječnosti sa Kur'anom i komentari tipa da ''mi ne možemo razumjeti Kur'an''. Glede kur'anskog saopćenja, Kur'an razumiju vjernici. Nerazumijevanje Kur'ana jedna je od odlika nevjernika. Analiziramo li Kur'an, vidjet ćemo da se u Kur'anu nalaze svi potrebni detalji. Ilustracije radi, Kur'an kaže da se u slučaju kada nema druge hrane, ali pod uvjetom da se ne pretjeruje, može jesti i ono što je haram: meso uginule životinje, krv, svinjsko meso i meso životinje koja nije zaklana u ime Allaha, dž. š. U Kur'anu se spominje i to šta trebaju raditi oni koji su idući na hadž skratili kosu zbog neke bolesti na glavi. U Kur'anu se nalazi i to da je haram oženiti se majkom i majčinom sestrom (tetkom). Noćna molitva (ibadet) koja je farz jedino Vjerovjesniku se, isto tako, spominje u Kur'anu. Kur'an se dotiče i slučajeva koji su uočljivi jedino u vrijeme dok je Vjerovjesnik bio živ kao tipa da Ebu Leheb neće postati vjernik, da će Bizantinci u skorije vrijeme izvojevati pobjedu. Navedeni, a i mnogi drugi primjeri dokaz su da

Kur'an daje sve potrebne detalje. Koliko će ljudi zadesiti tako teška situacija da neće moći naći ništa od halal hrane da bi tako bio primoran jesti svinjsko meso ili meso uginule životinje? Broj onih koji se zbog bolesti moraju ošišati dok su na hadžu, nije čak ni jedan od hiljade. Dakle, u Kur'anu se nalaze detalji čija je mogućnost dešavanja jednom u životu čak jedne od hiljadu osoba veoma teška. Stupanje u brak sa majkom ili majčinom sestrom gnusan je i odvratan čin, koji je manje-više svima poznat i na koji se neće odvažiti čak niti jedan od deset hiljada ljudi. Kur'an nije rekao da se to pitanje ionako zna, i to je saopćio. Da li je uopće moguće da Kur'an, koji sitiče i zabrane, poput zabrane židovima da rade subotom, ne saopći sve zabrane koje se odnose na vjernike?! Da li je uopće moguće da Kur'an pokaže put onome koji na hadžu skrati kosu, a da ženama ako već postoji ne saopći zabranu koja se odnosi na odijevanje ili neka druga pitanja?! Da li je uopće moguće da se saopći dopuštenje, koje smo maločas istakli, onome ko je u teškoj situaciji, a da se, ako postoji, saopćenje zabrane koja se odnosi na dagnje i morske rakove ostavi za neke druge izvore?! Da li je uopće moguće da se navede posebna molitva koja je farz jedino Vjerovjesniku, a da se u Kur'anu ne nalaze namazi, koji su farz svim muslimanima?! Postoje oni koji tvrde da postoji jedna knjiga koja je objavljena od Allaha i da ona ne sadrži sve činjenice koje se odnose na vjeru. Kako je moguće da Allah pošalje nepotpunu knjigu kojoj su neophodni drugi izvori?! Kako je uopće moguće pomisliti da ono što je od Allaha ima potrebu za saopćenjima, knjiga tefsira koje će napisati čovjek?! Da smo imali potrebu za znanjem o vjeri koje nadilazi zapreminu Kur'ana, Allah je mogao načiniti Kur'an 23 puta većim. Tako nas opet ne bi doveo u situaciju da osjećamo potrebu za drugim izvorima. Ako je Kur'an nepotpun u saopćenjima o vjeri, zašto je onda objavljen? Je li to Allah objavio samo jedan dio vjere, i jesmo li tako ostavljeni primorani da preostali dio tražimo na drugim mjestima?! Allahove riječi su nepresušne; Allah ne oskudijeva u riječima. Uzvišeni Allah je saopćio vjeru u potpunosti i ne osjećajući potrebu ni za čijim hadisima i meshebima. Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (31- Lukman, 27)

ZA RAZUMIJEVANJE KUR'ANA NISU POTREBNE KNJIGE TEFSIRA, HADISA, ILMIHALA I SL.

Oni koji ne vjeruju govore: "Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav, i to odjednom!" A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti, a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje (ahsena tefsir) navesti. (25- Al-Furqan, 32-33) Kao što se vidi iz navedenih ajeta, nevjernici su uvijek opominjani Kur'anom i iz tog razloga njihove pritužbe uvijek su bile upućivane protiv Kur'ana. Komentare (objašnjenja) koje treba dati su također u Kur'anu. Formulacija ''najljepše objašnjenje'' jeste prijevod kur'anske formulacije ''ahsena tefsir'', a navedeni ajet je jedino mjesto u Kur'anu gdje se spominje riječ ''tefsir''. Tako nas Uzvišeni Allah obavještava da se Kur'anom daje najljepše objašnjenje Kur'ana. Međutim, mnogi hadisi, koji se smatraju ravnim Kur'anu, se isto tako spominju u knjigama koje se prodaju kao ''Tefsiri Kur'ana''. Kad već Kur'an sadrži najljepša objašnjenja, onda druge knjige objašnjenja

(tefsiri) ne mogu biti izvor vjere. Naša vjera je razumljiva i sasvim potpuna i bez knjiga tefsira. Činjenica da se, kao što smo to prethodno istakli, riječi sarf (potanko objašnjavati) i fussilat (detaljno iznositi) koriste za Kur'an, su, isto tako, pokazatelji da Kur'an sadrži sve detalje isključujući potrebu za bilo kakvom zbirkom hadisa, meshepskim knjigama i tefsirima. Milostivi poučava Kur'anu. (55- Ar-Rahman, 1-2) Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (75 Al-Kijamah, 17-19) Uzvišeni Allah je na Sebe preuzeo obavezu poučavanja Kur'anu i objašnjenje Kur'ana. Kur'an sam sebe pojašnjava. Ako u nekom kur'anskom ajetu nije dovršeno pitanje koje treba razumjeti, ono će postati razumljivo iz konteksta, dodatkom ili objašnjenjem koje se daje u nekom drugom ajetu. Inače, Kur'an ne iziskuje knjige hadisa, tefsira, idžtihada koje su mimo Kur'ana. Kur'an ni na jednom mjestu ne govori o ovim knjigama, o potrebi ovih izvora. Kur'an kaže da Uzvišeni Allah poučava Kur'anu, da ga On objašnjava i da su u njemu samome navedeni najljepši komentari (ahsena tefsir). (Činjenicu da Kur'an sam sebe objašnjava možemo ilustrirati sljedećim primjerom: 4. ajet 1. sure Al-Fatiha glasi: ''Vladara Dana vjere''. Oni koji ne znaju šta znači ''Dan vjere'' trebaju samo pretražiti Kur'an i naći će njegovo objašnjenje. Oni koji budu analizirali 35. ajet sure Al-Hidžr, 82. ajet sure Aš-Šu'ara', 20. ajet sure As-Saffat, 78. ajet sure Sad, te 11. ajet sure Al-Mutaffifin shavtit će da ovaj termin označava dan kada ćemo, nakon smrti, biti ponovno oživljeni. U Kur'anu se, poput navedenog primjera, nalaze sva objašnjenja u vezi vjere, koja trebamo shvatiti. Kur'an sam sebe objašnjava.)

VJEROVJESNIKOVA PRITUŽBA

Kur'an moramo staviti u centar vjere. Trebamo znati da ćemo slijeđenjem Kur'ana slijediti Vjerovjesnika i da svoju vjeru moramo očistiti od svih kleveta i novotarija. U Kur'anu se na sljedeći način spominje jedina Vjerovjesnikova pritužba na ummet pred Uzvišenim Allahom: Poslanik je rekao: "Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!" (25- Al-Furqan, 30) I doista, to je slika činjeničnog stanja kome doprinose mnogi oni koji kažu da slijede Vjerovjesnika. Kur'an se, navodno, drži iznad svega ostaloga, neprikosnovena je svetinja, ali Kur'an se, zapravo, ne primjenjuje u svakodnevnom životu, postao je knjiga koja sama ne određuje vjeru i pretvoren je u jednu od stotina vjerskih knjiga. Ljudi svoju vjeru uče iz ilmihala, a Kur'an se uči samo radi melodičnosti, a nikako radi razumijevanja njegove poruke i na taj način se izbjegava njegova primarna uloga. Svi ovi ajeti i objašnjenja ukazuju na činjenicu da prije svega sam Kur'an saopćava da je on jedini izvor vjere. U kasnijim poglavljima ćemo u kontekstu konkretnih tema iznijeti dokaze da je Kur'an jedini izvor vjere, a koje nismo iznijeli u ovom poglavlju. Zapravo, ovi kur'anski ajeti su dovoljan dokaz da je Kur'an jedini izvor i da ukoliko treba postojati islam, da to onda treba biti islam po Kur'anu. Analiziranjem prvenstveno hadisa izmišljenih kao kleveta na Vjerovjesnika, mezheba, tarikata i običaja, pokazat ćemo kako katastrofalan ishod nastaje usljed prihvatanja izvora koji su mimo Kur'ana.

Uporedo sa svim ostalim poglavljima, pažljivo čitanje osobito 27. poglavlja osigurat će bolje shvatanje kur'anske postavke da je dovoljan samo Kur'an.

(3) POVRATAK KUR'ANU, A NE REFORMA ...

Sve vidljive primitivnosti, gnusnosti i proturječnosti, koje se izlažu u ime islama, ukazuju na činjenicu koliko je bitno da se masama hitno objasni istinska vjera. Muhammed Ikbal, koji je osjećao uznemirenost ovakvim prizorom, je 1920-ih godina govorio sljedeće: ''Ako onima koji nisu muslimani želimo objasniti da je islam sistem izvanrednih vrijednosti, onda smo im, prije svega, dužni reći da mi ne predstavljamo islam.'' Muhammed Abduh, koji je živio prije Ikbala, istu činjenicu je svojim riječima izrazio na sljedeći način: ''Ako nas spominjanje islama asocira na probleme, zaostalost i proturječnosti, razlog tome nije islam, već muslimani. Muslimani u ovom vremenu nemaju drugog imama mimo Kur'ana. Ovaj ummet neće ustati na noge sve dok postoje knjige poput onih koje se izučavaju na Al-Azharu. Duh koji će podignuti ummet jeste duh Kur'ana koji je dominirao u prvom periodu. Sve ono što je mimo Kur'ana jeste barijera postavljena između življenja i poznavanja Kur'ana.'' Što se pak tiče Mehmeta Akifa Ersoya, on na sljedeći način opisuje sliku koja, unatoč Kur'anu, nastala degeneriranjem vjere: ''Ako je Kur'an cilj islama, onda smo u situaciji konstatirati da ne postoji nešto što se zove islam. Kur'an je danas povučen na nebesa i zemaljski islam nema nikakve veze sa njim.'' Američki profesor arapskog porijekla, Ismail Faruki, ovako prenosi svoja zapažanja, koja, također, imaju isto značenje: ''Islam nije ni stav i način življenja današnjih muslimana, niti ovaj ili onaj period povijesti islama, a niti ono što iznosi ova ili ona knjiga napisana u ime islama. Islam je Kur'an.''

OVO NIJE POPULISTIČKI TREND

Veliki broj ljudi – od širokih narodnih masa do većine islamskih mislilaca – žele da se korigira ono što se danas prezentira u ime islama i da se objasni da to nije islam. Ovo nije populistički trend. Ovo, dakle, nije operacija koja se poduzima samo s ciljem da široke mase postanu muslimani, da ljudi više zavole islam. Ova operacija je nastala zbog toga je danas postojeća situacija u proturječnosti sa Allahovom vjerom, sa Kur'anom kao jedinim izvorom vjere Uzvišenog Allaha. Njen cilj nije vjera koja bi se svidjela ljudima, već uspostavljanje vjere koju Allah želi i sa kojom bi bio zadovoljan. Na kraju, vjera koju propagira Kur'an ima strukturu punu tolerancije i ljubavi, u kojoj su ljudi spokojniji i koja im pruža lagodnije življenje. To su činjenice zbog kojih je to vjera koja se dopada ljudima. Njen glavni cilj nije dopadljivost ljudi; to je samo jedan od rezultata koji nastaje realizacijom glavnog cilja. Pokret koji ima za cilj ljudsku dopadljivost nije vjera koju želi Uzvišeni Allah, već se uobličava u okvirima individualnih, kulturnih stavova i političkih ciljeva. Takva je bila renesansa i reforma nastala nakon Francuske revolucije. Vjera ne može biti ono što ne pripada Uzvišenom Allahu, ono što je subjektivno; odnosno ništa od onoga što je ljudsko.

SVI SU BILI BEZ MEZHEBA

U vrijeme Vjerovjesnika, Muhammeda, a. s., i prve četverice halifa nije postojao nijedan izvor mimo Kur'ana (Vidi 11. poglavlje). Ljudi su, bez pripadnosti bilo kakvom meshbu, bili direktno vezani za Kur'an. Živjeli su na način kako je to Kur'an određivao, a u pitanjima koja je Kur'an ostavljao slobodnim ponašali su se u skladu sa ličnim prohtjevima, običajima i navikama. Niko nije govorio ja sam sunnit, pripadam hanefijskom ili šafijskom meshebu; niko nije iznosio svoj stav ističući kako je šiit, alevit ili džaferit. Oni su govorili da su muslimani, Kur'an su doživljavali kao svoj putokaz i time su se zadovoljavali. Čak i najneukiji beduini iz vremena Vjerovjesnika su se, prema svojim shvatanjima, koristili kur'anskim ajetima i prihvatali islam. Naša želja je da, bez korištenja etiketa kao što su Hanefi, Šii, Džaferi, Sunni, bez vezivanja za meshebe, budemo samo muslimani kao u tom periodu; da, bez uzimanja u obzir ostale izvore, budemo potčinjeni Kur'anu, čije slijeđenje želi Uzvišeni Allah, koji je nepromjenjiv, neproturječan i koji je u skladu sa zdravim razumom i logikom. Tako će doći do uspostavljanja jedne vjere u jednog Allaha sa jednom Knjigom, a muslimani će se osloboditi ove slike iscjepkanosti i laži koje se pripisuju vjeri. Kada kažemo da trebamo biti kao muslimani iz tog perioda, mislimo da trebamo slijediti Kur'an kao što je slijeđen u tom periodu, na smijemo prihvatati druge izvore vjere i trebamo biti muslimani bez etiketa. Inače, uzeti taj period kao uzor u organiziranju sfera u kojima nam Kur'an pruža slobodu znači aneks na vjeru po Kur'anu. Ako pitanja o kojima Kur'an nije dao svoj sud shvatimo kao sferu naše slobodne inicijative, onda možemo ispraviti pogreške koje smo smatrali vjerskim odredbama. To je zbog toga što su izopačenosti u našoj vjeri nastala ponajviše uspostavljanjem ograničavanja u pitanjima koja je Kur'an prepustio našoj slobodi (vidi 39. poglavlje). Moramo prije svega znati da realiziranje svega ovoga od nas traži Uzvišeni Allah. S time u vezi, mislimo da stavovi iz drugog poglavlja, koji govore o tome da je Kur'an jedini izvor vjere, predstavljaju dovoljan dokaz. Citiranje u narednim poglavljima knjige mnogih ajeta, koje nismo naveli u ovom poglavlju o dovoljnosti Kur'ana, još više će osnažiti ove ajete koji su ionako dovoljni. Nakon ovog poglavlja shvatit ćemo da su hadisi, u kojima su međusobno pomiješani istina i laž, a koji se, kao takvi, smatraju svetim, došli u stanje bez povratka, odnosno u takvu poziciju u kojoj je nemoguće razgraničiti istinu od laži. U slučaju kada bi, poput Kur'ana, hadisi bili izvor vjere, to bi značilo da je islam izopačen u takvoj mjeri da je nemoguć povratak natrag. Iz tog razloga, pokazati da hadisi ne mogu biti izvor vjere znači oslobađanje i naše vjere, a i Vjerovjesnika od klevete i neistine. Kasnije ćemo pokazati kako su hadisi u proturječnosti i sa Kur'anom, i sa samim sobom, i sa logikom, a i to da čine dodatak Kur'anu. Povrh svega, kada vidite stav Vjerovjesnika i četverice halifa o pitanju pisanja i spaljivanja hadisa (vidi 4., 10. i 11. poglavlje), još bolje ćete shvatiti opravdanost ne ostavljanja mogućnosti da bilo što mimo Kur'ana bude izvor vjere i uspostavljanja vjere samo na temeljima Kur'ana. Metod kojim se koristimo prilikom razgraničavanja izmišljene vjere od objavljene vjere jeste izvlačenje potrebnih dokaza do kojih dolazimo analiziranjem objavljene vjere (Kur'ana) i izmišljene vjere (hadisa, mesheba,

šejhova). U tom kontekstu potrebno je koristiti se razumom onako kako to Uzvišeni Allah zahtijeva i, na jasnim dokazima (beyyine), izvršiti procjenu postojeće strukture. U protivnome, to bi značilo slijepu imitaciju, a to bi nas, opet, odvelo u istu poziciju sa strukturom kojoj se protivimo.

OSLOBODIMO VJERU OD KULTA LIČNOSTI

Prilikom saopćavanja izmišljotina i stavljanja vjere pod kontrolu Kur'ana, potrebno je vjeru osloboditi od hegemonije gotovo kultnih ljudi, koji se smatraju neprikosnovenim autoritetima. Bez osigranja toga, ne može se prihvatiti Sunniti i Aleviti, Šiiti i Hanefije, Šafije i Džaferije. Zapravo, osloboditi vjeru od kultnih ljudi, koje svi smatraju bespogovornim, i proglasiti Kur'an kao jedini neprikosnoveni i bespogovorni autoritet, kako bi se ljudi oslobodili sunnizma, alevizma, šiizma, hanefizma i postali samo muslimani. (U međuvremenu, mi smo, po pitanju slijeđenja istinskog sunneta, sunniti, a u značenju ljubavi prema hz. Aliji, mi smo šiiti i alevije. Međutim, ono čemu se mi protivimo nije etimološko značenje ovih pojmova, već njihovo sociološko značenje koje im je nametnuto, te njihova meshepska struktura, formirana unutar islama i koja je ispunjena dodacima na Kur'ana.) I govorit će: "Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravoga puta odveli.'' (33- Al-Ahzab, 67) Dakle, trebalo bi izbjegavati posvećivati Ebu Hanifu, Šafiju, Malika, Hanbela i prestati sa praksom njihovog dovođenja u poziciju osnivača vjere; osloboditi se gluposti poput one u kojoj se kaže da je ''Ebu Hanife toliko dobar čovjek da u snu 99 puta može vidjeti Uzvišenog Allaha.'' (Ova nevjerovatna tvrdnja spominje se u knjizi Fikhi Ekber na 321. stranici, a na istu možete naići i mnogim tekstovima koji veličaju Ebu Hanifu.) U međuvremenu, pored ovih meshepskih imama, trebali bi okončati i sa Buharijom, Muslimom, Tirmizijem, Ebu Davudom i ostalim muhaddisima i njihovim djelima, kojima se stvara gužva i metež pred Kur'anom. Šiiti bi, isto tako, trebali odustati od tvrdnji da su njihovi imami nevini, da nikada ne griješe, čime svojim imamima gotovo pripisuju svojstva Vjerovjesnika i Kur'ana; ne bi smjeli priznavati izvor mimo Kur'ana, a ni autoritet mimo Vjerovjesnika. A alevije bi, kao vjerski izvor, pred sebe trebali uzeti Kur'an, a ne dede, koje smatraju svecima; trebali bi znati da nikoga ne čini superiornim činjenica da potječe od Vjerovjesnikove loze. U Kur'anu se govori o tome kako je s Pravog puta skrenuo otac Ibrahima, a. s., i supruga Luta, a. s. Apsurdno je, uzme li se u obzir činjenica da čak i za života Božijih poslanika njihovi bližnji ponekad nisu mogli izbjeći kaznu, tražiti superiornost nekog Muhammedovog, a. s., potomka iz ko zna kojeg koljena i nedopustivo je da se pri tome zaboravi na Kur'an, ''Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju'' (16- An-Nahl, 89). Isto tako, ne zaboravimo da je svaki mesheb napravio i nešto dobro. Svaki od mesheba veoma dobro shvata greške i nedostatke drugih mesheba. Sunniti veoma logički kritiziraju slijepo slijeđenje imama šiitskog mesheba i njihovo proglašavanje za ljude koji ne griješe. Međutim, kasnije zaboravljaju da su svoje imame – Hanefiju, Šafiju, Malika, Hanbela – načinili nediskutabilnim, da su se, namjesto Kur'anu, potčinili njima. S druge strane, pojavljuje se niz pitanja, čije je izvršavanje farz prema jednom, a haram prema drugom meshebu i ako si hanefijskog

mesheba ispravno je ovo, ako si šafijskog ispravno je ono, a ako si hanbelijskog mesheba kažu da je ispravno nešto sasvim treće i tako, namjesto jedne objavljene od strane Uzvišenog Allaha, nastaje čitav lanac vjera (Pročitajte 14. poglavlje koje govori o meshebima). Oko koje veoma dobro percipira šiitsko uzdizanje meshepskih imama, nažalost, i samo je, isto tako, pronašlo svog imama i postalo mu pokorno; istu grešku to oko uočava kod drugih, ali ne primjećuje i kod sebe. Za druge govori da su izopačeni i nastrani, a sebe vidi kao mesheb, jedinu stranu spasa. Ako i vi slijedite i ako ste pokorni određenim osobama, po čemu se, onda razlikujete od drugih? Prema većini vas, najuzvišenija osoba je ona koju vi slijedite, a ostali su izopačeni. Dobro, a prema kojim kriterijima i na osnovu čega dolazite do takvog stava? U slučaju da vam je kriterij Kur'an, onda vam i ne bi trebao drugi autoritet mimo Kur'ana i ne biste tražili drugog donosioca vjerskih sudova. Problem, zapravo, i jeste u tome; Kur'an ne doživljavaju kao jedini izvor vjere. Međusobno se optužuju za one greške koje i sami prave.

TEOKRATSKI I ATEISTIČKI FANATIZAM

Kao posljednja Božija objava, Kur'an je zbir onoga što naš Stvoritelj od nas zahtijeva, odnosno zbir poruka koje je do nas proslijedio. Kur'an je Allahova objava koja daje odgovore i na nove situacije nastale usljed povijesnih promijena. Promjena je neizbiježna, ali dati odgovor na novonastale uvjete fenomen je Knjige Uzvišenog Allaha. Ova fenomenološka slika utječe na činjenicu da islam ne osjeća potrebu za reformom. Međutim, dvije grupe: teokratski fanatici (vjerski nazadnjaci), koji nikako nisu željeli odstupiti od izopačene vjere, i ateistički fanatici, koji su se suprotstavljali vjeri, bili su u službi ove izopačene vjere. Dok su teokratski fanatici čvrsto prihvatali njene izopačenosti, govoreći ''eto to je vaša vjera'', drugi su to koristili kao način sticanja premije: ljude su nastojali udaljiti od vjere, ukazujući na takvu vjeru kao sistem bezizlaznosti. Proglašavajući nevjernicima svih onih mimo sebe, vjerski nazadnjaci se, pak, još grčevitije hvataju za svoje izopačenosti. Kao što se vidi, ove dvije različite grupe raspolažu istim kapitalom, ali ga koriste na različite načine. Iz tog razloga, korigiranje vjere pozivanjem na principe Kur'ana najveće nedaće zadalo bi upravo ovim grupama. Fanatični vjerski dušmanin bit će onespokojen zbog izuzimanja materijala kojim nastupa protiv vjere, a vjerski fanatik će se, zbog izuzimanja strukture preobraćene u običaje, ljutiti i još više pribjeći mekanizmima ekskomuniciranja i proglašavanja nekoga da će biti u Džehennemu. Ne smije nas zbuniti činjanica da su oni koji ovo ekskomuniciranje provode u ime običajne vjere profesori koji imaju katedre na univerzitetima, lideri tarikata i raznih frakcija; što su navodno prosvijećeni pisci o običajnoj ili tradicionalnoj strukturi vjere. Kur'an nas upozorava na činjenicu da se, prilikom iznošenja neke ideje, kao socijalnog slučaja, toj ideji prvo suprotstavljaju oni koji su se afirmirali i koji predstavljaju elitu u postojećoj strukturi. Analogno tome, zbog straha da će im autoritet biti poljuljan, da će eroziju doživjeti njihova karizma, koju su godinama gradili, na islam po Kur'anu prvi će nasrnuti oni koji na svojim katedrama godinama brane običajnu vjeru, šejhovi koji su svoj tarikat uspostavili na ustrojstvu običajne vjere. Podsjećanje na povijesnu lekciju koja nam govori da su vodeći židovski vjerski poglavari bili oni koji su se odvažili na

ubistvo Isa, a. s., osujetit će našu zbunjenost što će se oni koji se budu borili protiv islama po Kur'anu pojaviti u svojstvu vjerskih autoriteta. Vjeri ništa i niko ne može pričiniti veću štetu kao vjerski eksploatatori. Većina muslimana to veoma dobro vidi u inkvizicionog anatemiziranja kršćana, u ispovidanju pred svještenicima. Međutim, isto oko, nažalost, ne izražava istu osjetljivost kada eksploatatori njene vjere sebi daju za pravo da ljude proglašavaju nevjernicima i da ih proglašavaju stanovnicima Džehennema, u formiranju nove vjere mimo Kur'ana. Da, kako god su kršćanski svještenici tiranizirali narod kako bi preuzeli monopol nad svojom vjerom, isto tiraniziranje desilo se i u našoj vjeri. Kako god su se u kršćanstvu prepričavale priče o natprirodnosti i nadmoćnosti izvjenih svećenika i tvrdnje da ih zbog toga treba slijediti i slušati, i u našoj vjeri prisutne su priče o natprirodnosti i nadmoćnosti određenih šejhova, imama, evlija, prenosile su se i priče o tome kako su ti ljudi u snu čak i Boga vidjeli, te da ih zbog toga treba slijediti. Ono što nama pada u obavezu jeste da, pozivajući se na Kur'an, okončamo sa izopačenostima nastalih usljed unošenja u vjeru ličnih stavova Arapa-Emevija. Na taj način će doći do pomirenja ljudi sa vjerom, koja je dovedena u kontroverzno stanje. Put rješenja nije reforma, već oživotvorenje povratka Kur'anu i vjere u skladu sa Kur'anom, a odbijanje lažnih i izopačenih svetinja. Ovaj pokret nije ni rad na pomirenju mesheba: ne možemo insistirati na pomirenju izmišljotina i izopačenosti. Vjera je jedna i bit će izbaćeno ono što je izmišljeno. Kur'an, koji je iznad mesheba i koji se ne zasniva na izmišljotinama, treba prihvatiti kao temelj i jedini izvor vjere. Emevije i Abasije su načinili reformu Allahove vjere - islama i, preobraćanjem vjere, koja je bila samo islam, u imena kao što su hanefijski islam ili šafijski islam, u ljudsku tvorevinu su preokrenuli nešto što je moralo ostati samo Allahovo. Ono što danas treba uraditi nije reforma u Allahovoj vjeri, već, u najmanju ruku, reforma u izopačenoj vjeri; odnosno, novo prestruktuiranje. A to je, zapravo, povratak suštini ili biti.

USTROJSTVO ISLAMSKE ZAJEDNICE

Ako na aktualnu situaciju pogledamo sa aspekta Turske, onda se, kao najbitniji uvjet sprovedbe prestruktuiranja, pojavljuje institucija Islamske zajednice (Mešihat), sunnitskog opredjeljenja. Nažalost, Mešihat, koji na pitanja odgovara pozivajući se na sunnitski fikh i meshepski islam, a ne na Kur'an, novotarijama u vjeri smatra običaje kao što su vezivanja krpica na turbeta ili paljenje svijeća u turbetima. Kako je tragično što Mešihat, koji upućuje na izvore koji plivaju u novotarijama, novotarijama smatra samo pojave slične navedenim! Osim toga, u srednjim vjerskim školama i islamskim teološkim fakultetima dominira hegemonija hanefijskog sunnizma. Ovakav meshepski pristup, pak, podiže barijeru između masa i Kur'ana. (U predstojećim poglavljima ćemo bolje vidjeti jaz između kur'anskog islama na jednoj i meshepskog islama na drugoj strani. Ovo meshepsko poimanje živi zahvaljući sunnitko-hanefijskim vjerskim službenicima, koji su naobrazbu stekli u srednjim vjerski školama, a uz pomoć takvih imama do najzabačenijih sela širi se vjera postavljena na temeljima mesheba i ilmihala, a ne na temeljima Kur'ana. Jednostrano učenje hanefijskog mesheba dominantan je u svemu - od institucije Mešihata, teoloških fakulteta, do imam-hatipskih škola. Iz tog razloga, nužno je, prije svega, načiniti promjene u ovim institucijama i ustanovama.

Inače, još dugi niz godina nećemo vidjeti druge novotarije mimo turbeta u kojima se pale svijeće i vežu krpice. Drugi veliki mesheb u Turskoj jeste alevizam. Terminom ''Džem evi'', koji ima isto značenje kao i džamija i koji je izveden iz istog korijena, promijenjen je čak i naziv mjesta obavljanja molitve ovog mesheba. Zabranjuje se sklapanje braka između sunnita i alevija, a fanatizmom oba ova mesheba mnogi čak odbijaju da idu na dženaze sljedbenicima drugog mesheba. Sasvim je, dakle, očita tačka do koje nas je doveo meshepski fanatizam. Smatramo da je jedini lijek protiv ove podjele, koja u sebi nosi smutnju opasniju od rasne podjele, da se svi oslobodimo svojih mesheba, da se okupimo jedino oko Kur'ana, da znamo da je halal ono što je po Kur'anu halal, a da je haram ono što je po Kur'anu haram i da odbacimo sve ostale autoritete. U protivnome, niti će pristalica hanefijskog mesheba postati alevija, a niti će alevija postati hanefija. Ako se pri tome prisjetimo još i krvoprolića do kojih je u prošlosti dolazilo zbog pogrešnih tumačenja običajnog islama, to je onda apsolutno nemoguće. Jedini put izbavljenja jeste okupljanje oko Kur'ana kao nepromijenjenog Allahovog izvora i jedinog izvora zajedničkog uvažavanja, te, namjesto deda, šejhova i imama, prihvatati Kur'an kao neprikosnoveni autoritet.

ONO ŠTO PO HANEFIJSKOM MESHEBU IZISKUJE UBISTVO

Što se tiče Mešihata (misli se na Mešihat Republike Turske – op. prev.), on bi, u kontekstu saopćenja o vjerskim pitanjima, trebao definirati i odrediti svoj metod. Ako, prema Mešihatu, hanefijski mesheb ima vjersku prolaznost i održivost, onda bi se to, u kontekstu svakog pitanja, trebalo jasno iznijeti. Ilustracije radi, Mešihat se mora izjasniti u pitanjima koja su u vezi žena, gdje Hanefijski mesheb stoji na stanovištu da kada bi tijelo muškarca bilo prekriveno gnojem i kada bi žena lizanjem očistila tijelo, ona se opet ne može odužiti muškarcu, da je ženi haram da putuje sama na udaljenosti preko 90 km, da žena nema pravo na razvod, da je haram rukovanje muškarca sa ženom, da muškarac čak ne može ni čuti ženski glas, te da se ne može sjesti na mjesto gdje je sjedjela žena sve dok se to mjesto ne ohladi. (U 21. i 22. poglavlju pročitat ćete izmišljotine koje se odnose na ženu.) Opet, prema Hanefijskom meshebu, smrtna kazna slijedi onoga ko promijeni vjeru. Ova odredba, koja se definira formulacijom ''Vadžib je ubiti otpadnika od vjere'', važi za one koji se rode u muslimanskoj porodici, a potom postanu nevjernici. Prema Hanefijskom meshebu, silom se tjera na namaz, silom se tjera na post: tuče se onaj ko ne klanja namaz i drži se u pritvoru dok ne pođe klanjati. (Prema ostala 3 sunnitska mesheba ovakva osoba se ubija!) Osim toga, u Hanefijskom meshebu je veoma lahko postati kjafir (nevjernik). Ilustracije radi, prema Hanefijskom meshebu nevjernik je i onaj koji kaže da su glupost neka od odredaba kao što su ''muškarac se ne može rukovati sa ženom'', ''žena ne može preći udaljenost veću od 90 km'', ''žena se ne može odužiti muškarcu čak ni kada bi olizala njegovo tijelo prekriveno gnojem'' ili bilo koji od hadisa koji su u vezi sa ovim ili sličnim odredbama. Ako se nekom muslimanu ne svidi neki ''alim'', pa ga nazove ''alimčićem'', on je, prema ehli sunnetskim vjerskim autoritetima, nevjernik, makar se i smatrao muslimanom (Vidi: Ahmed Ziyaeddin Gümüşhanevi, Ehli Sünnet İtikadı).

Ako, dakle, ova osoba i kaže ''ja sam musliman'', ona je, prema Hanefijskom meshebu, nevjernik i treba je ubiti [jer je otpadnik od vjere (murted) zato što je postao nevjernik nakon što je rođen kao musliman]. Dakle, onaj ko misli da Hanefijski mesheb ima vjersku prolaznost, mora, isto tako, znati da ubistvo velikog dijela Turske i islamskog svijeta može imati ''vjersku opravdanost''. Metod je veoma bitan u vjerskom poimanju. Ako branite Hanefijski mesheb, kako možete osuđivati terorističke organizacije kao što je Hizbullah? Ove organizacije će pronaći mnoga objašnjenja u Hanefijskom meshebu, u ostalim sunnitskim ili šiitskim izvorima, u zbirkama hadisa, koja će osigurati legitimnost njihovom teroru. Iz sljedećeg primjera možemo razumjeti kako je, u Hanefijskom meshebu, lahko nekoga proglasiti nevjernikom, a potom donijeti odluku o njegovom pogubljenju:

ODSIJECANJE GLAVE ONOME KOJI KAŽE DA NE VOLI TIKVU

Ebu Yusuf je jedan od trojice osnivača Hanefijskog mesheba i, nakon Ebu Hanife, drugi najbitniji čovjek ovog mesheba. Jednog dana Ebu Yusuf reče: ''Naš Pejgamber je volio tikvu.'' Na to jedan od prisutnih reče kako on ne voli tikvu. ''Onaj ko ne voli nešto od Poslanikovog sunneta, suprotstavlja se Poslaniku; a onaj ko se suprotstavlja Poslaniku, taj se suprotstavlja Allahu, dž. š.'' – uzvratio je Ebu Yusuf. Zbog toga što postaje nevjernik onaj ko se suprotstavlja Uzvišenom Allahu, Ebu Yusuf je zatražio mušemu i sablju kako bi osjekao glavu ovom čovjeku. Čovjek se pokajao zbog izjave da ne voli tikvu i tako, na jedvite jade, sačuvao glavu. Ovaj slučaj se u knjigama koje brane Hanefijski mesheb navodi kao dokaz koliko je Ebu Yusuf bio precizan u vjerskim pitanjima (Vidi: Ahmed Ziyaeddin Gümüşhanevi, Ehli Sünnet İtikadı, str. 80).

Ako neko smatra ispravnim mesheb čiji jedan od osnivača smatra vjerski potrebnim ubiti nekoga ko kaže ''ja ne volim tikvu'', kako onda može osuđivati terorističke organizacije kao što je Hizbullah? Ovo pitanje se, prije svega, odnosi na čelnike Mešihata. Ako je vaš metod u poimanju vjere zastupanje stavova Hanefijskog mesheba, onda trebate braniti i sva ova objašnjenja. Naš stav i metod je poznat: tvrdimo da je Kur'an jedini izvor vjere; zastupamo formulu po kojoj je vjera = Kur'an! Iz tog razloga, pozivajući se na ovaj metod, suprotstavljamo se svim ovim tumačenjima hanefizma, sunnizma, koja se ne nalaze u Kur'anu i koja su u proturječnosti sa Kur'anom. Koji je vaš sistem? Kažete, naprimjer, da je ''prema Hanefijskom meshebu vadžib klanje kurbana u vrijeme kurban-bajrama''. Ovim svojim komentarom, objašnjenje jednog pitanja u skladu sa Hanefijskim meshebom, vi poistovjećujete sa vjerom. Analogno tome, objasnite i to kada je, prema Hanefijskom meshebu, vadžib tući, zatvarati i odsijecati glave ljudima. Koji je vaš sistem? Da li je vjeru moguće shvatiti bez sistema? Zar nesistematično tumačenja vjere nije, isto tako, i unošenje u vjeru ličnih stavova? Mi upozoravamo: ukoliko se ne prestane sa nastojanjem da se vjera shvata prema sunnizmu i hanefizmu, onda ćemo konstantno biti primorani da se bakćemo terorom koji se pojavljuje u ime vjere. Kategorično treba determinirati henefizam i sunnizam i

osloboditi se hegemonije ovog mesheba, a osobito je to potrebno učiniti na nivou Mešihata.

KONCEPCIJA MESHEBA NASLIJEĐENA OD OSMANLIJA

Pretpostavljamo da zvaničnici Mešihata osuđuju teror. Međutim, isto tako je činjenica i to da stavovi Hanefijskog mesheba (a i cijelog sunnitskog i šiitskog islama) pružaju mogućnost rasplamsavanju terora. Teror koji se danas širom svijeta provodi u ime islama, zasniva se upravo na ovim meshepskim zaključcima i apokrifnim hadisima. Koliko god bili dobronamjerni, morate objektivno procjenjivati i prezentirati sistem koji zastupate. Nažalost, našom zemljom (Turskom – op. prev.) se, još od perioda Osmanlija, upravljalo principima i stavovima meshepskog islama. Osmanlijski sultani su bili halife sunnizma i bili su Henfijskog mesheba, koji je jedan od četiri sunnitska mesheba. Tokom ovog povijesnog procesa, naša vjera se na ovom području poistovijetila sa Hanefijskim meshebom. Svako pitanje koje se danas prezentira u ime vjere, od aspekta statusa žene do načina obavljanja molitvi, pod utjecajem je stava ovog mesheba. (Korijeni mesheba dosežu sve do perioda Emevija i Abbasija. Vidi 13. poglavlje.) Reforma, koja se treba sprovesti, upravo je u ovom izopačenom sistemu (u svim postojećim meshebima!). Međutim, ta reforma se ne može nazvati reforma vjere, jer bi to, zapravo, predstavljao povratak i okretanje biti, izvoru vjere – Kur'anu. Apsolutno je nezamisliva i nemoguća reforma Allahovog sistema, pošto ne postoji niko i ništa što bi moglo promijeniti Allahove riječi i Allahove sudove. Sasvim su očite promjene (reforme) i rezultati onoga što su sunnitski meshebi, hanefizam načinio u našoj vjeri. Ono što trebamo učiniti jeste odbacivanje stavova Hanefijskog mesheba i o svakom vjerskom pitanju – od perspektive pogleda na ženu do namaza – izvući iz Kur'ana i na taj način svoju vjeru uspostaviti i prestruktuirati na temeljima i principima Kur'ana. Ukoliko nam, u kontekstu nekog vjerskog pitanja, neko iznese neki zaključak, sud, moramo mu postaviti sljedeće pitanje: ''Na osnovu čega iznosite ovo objašnjenje?'' Ukoliko se navedeno ne zasniva na Kur'anu, to onda ne predstavlja nešto što nas obavezuje sa aspekta vjere. Bilo da je u pitanju šejh, bilo muftija; vjerski stavovi se ne vrednuju prema statusu osobe koja ih iznosi, već samo prema kriteriju da li se aktualni stav zasniva na Kur'anu.

FORMULA SPASA

Formula izbavljenja od svih ovih nedaća veoma je jednostavna: uzeti u ruke Allahovu Knjigu, Kur'an, a sve ostalo odložiti ustranu. Sve molitve, vjersku etiku, ono što vjera iziskuje u međuljudskim odnosima; odnosno upoznavanje i sa teorijom i sa praksom pozivanjem na Kur'an. Znati da pitanja koja nisu zastupljena u Kur'anu nemaju nikakve veze sa vjerom, da nam je Uzvišeni Allah dao slobodu odlučivanja u pitanjima o kojima nije dao Svoj sud u Kur'anu. Ne osvrtati se ni na koji mesheb i ne osjećati

potrebu ni za jednim imenom izuzev imena musliman. I na taj način se ujediniti oko Jednog Allaha, jedne vjere i jedne Knjige.

(4) ANALIZA HADISA (SUNNETA) ...

U drugom poglavlju smo vidjeli da je Kur'an dovoljan kao izvor vjere i da se ne osjeća potreba za izvorima mimo Kur'ana. U ovom poglavlju ćemo, analiziranjem pitanja kao što su prikupljanje hadisa i činjenice da Vjerovjesnik nije dozvoljavao da se zapisuju hadisi, još jednom vidjeti zašto izuzev Kur'ana ne može postojati drugi izvor vjere. A u 6., 7. i 8. poglavlju ćemo vidjeti kako se hadisi, koji se prenose kao kleveta Vjerovjesnika, sukobljavaju sa Kur'anom, logikom i kako su u međusobnoj proturječnosti, te ćemo se, glede posljedica koje prouzrokuju, osvjedočiti u katastrofalnost traženja drugih izvora mimo Kur'ana. U rječnicima vidimo da riječ ''hadis'' znači ''riječ, vijest''. Što se tiče riječi ''sunnet'', ona, pak, znači ''put koji se slijedi, naviknuti put, običaj''. Prema učestalom korištenju u narodu, hadisom se nazivaju riječi za koje se tvrdi da pripadaju Vjerovjesniku, a sunnetom se naziva ponašanje, praksa i običaji za koje se tvrdi da su pripadali Vjerovjesniku. U ovom poglavlju ćemo, isto tako, vidjeti način korištenja riječi ''hadis'' u Kur'anu. (Vidi 16. poglavlje koje govori o korištenju riječi i termina ''sunnet''.) Zbog toga što se način ponašanja objašnjavao i prenosio riječima, u svim knjigama koje govore o hadisu i sunnetu možemo vidjeti da se termin hadis koristi u značenju sunneta, a isto tako i termin sunnet u značenju hadisa. To, naprimjer, u uvodu svoje knjige na sljedeći način objašnjava profesor Libanskog univerziteta, dr. Subhi es-Salih: ''Stručnjaci iz nauke o hadisu su se složili da su hadis i sunnet dvije riječi koje se koriste u međusobnim značenjima. Iz pojmova hadis i sunnet se razumije da se neka riječ, neko djelo, neka izjava ili svojstvo pripisuju Muhammedu, a. s.'' Iz tog razloga, kada u ovoj knjizi kažemo hadis, možete to svatiti i u značenju sunneta, a i obrnuto: sunnet u značenju hadisa. Analizu hadisa započet ćemo povratkom u period Muhammeda, a. s., a potom ćemo polahko doći do našeg perioda. Da Vjerovjesnik nije dozvoljavao bilježenje hadisa, da je zabranio pisanje svojih riječi činjenica je koju priznaju čak i muhaddisi (stručnjaci iz nauke o hadisu). U Muslimu, jednoj od dvije najpouzdanije zbirke hadisa, i Musnedu, djelu Ibni Hanbela, osnivača Hambelijskog mesheba, prenosi se sljedeći hadis i prihvata činjenica da je Vjerovjesnik zabranio pisanje njegovih riječi: ''Od mene ne zapisujte ništa mimo Kur'ana. Ko je od mene zapisao nešto mimo Kur'ana, neka to uništi.'' (Muslim, Sahihi Muslim Kitabi Zuhd, Hanbel, Musned 3/12, 21, 33) Drugi, pak, hadis glasi: ''Ashabi su od Božijeg Poslanika tražili dopuštenje da pišu njegove riječi. Međutim, nije im dozvoljeno.'' (Darimi, es-Sunen) El-Hatib navodi sljedeći hadis: ''Dok smo pisali hadis, dođe Vjerovjesnik i upita šta je to što pišemo. 'Riječi (hadise) koje smo čuli od tebe', odgovorismo. 'Zar pored Allahove Knjige želite druge knjige? Narodi prije vas su skrenuli sa Pravog puta zato što su, pored Allahove, pisali

druge knjige', reče Pejgamber.'' (El-Hatib, Takyid, str. 33) Od Tirmizija isto tako saznajemo sljedeće: ''Tražili smo od Božijeg Poslanika dozvolu da pišemo njegove riječi, nije nam dozvolio.'' (Tirmizi, es-Sunen, K. Ilm, str. 11) Bilo u knjigama u kojima se analiziraju hadisi, bilo u knjigama u kojima se tvrdi da su hadisi izvor vjere, priznaje se Vjeovjesnikova zabrana zapisivanja njegovih riječi, te se ističe da je to radi izbjegavanja mogućnosti miješanja Vjerovjesnikovih riječi sa Kur'anom. Međutim, prema onima koji brane tradicionalni islam, iz hadisa bi se, kao i iz Kur'ana, trebao izvlačiti sud. Hadisi su, dakle, izvor vjere kao što je Kur'an. Dobro, ako je hadis jedan od izvora islama, zašto je onda Vjerovjesnik zabranjivao pisanje hadisa? Kako je mogao dopustiti da ljudi budu nepotpuno podučeni vjeri? Zašto je, zabranom pisanja, pružio mogućnost dodavanju neistina njegovim riječima i mogućnost zaborava dijelova njegovih izjava? Kur'an skreće pozornost na pisanje, bilježenje; kaže da se pišu oporuke, dugovi. Ako su hadisi izvor vjere, kako je uopće moguće da, dok se na jednoj strani preporučuje pisanje čak i oporuka i dugova, Vjerovjesnik zabrani pisanje izvora vjere?! Ako je Vjerovjesnik spriječio zapisivanje jednog vjerskog izvora, zar time nije onemogućio potpuno i besprijekorno podučavanje vjeri? Kao što ćemo to i kasnije vidjeti, mnogi hadisi su izmišljeni. Da su hadisi izvor vjere, Vjerovjesnik bi tražio da se oni zapisuju i ne bi se dogodilo da se, kao što je to sada slučaj, među hadise uvuče na desetine hiljada laži i izmišljotina. Međutim, kao što to razumijemo iz kur'anskih ajeta, Kur'an je dovoljan. A onaj koji je to najbolje shvatio nesumnjivo je naš Vjerovjesnik, Muhammed, a. s. Kao što se vidi, Vjerovjesnikov sunnet nije bio ispisivanje hadisa u vidu knjiga koje bi bile aneks na Kur'an, već, naprotiv, već nepisanje. Vjerovjesnik nije ostao samo na tome da ne nalaže pisanje hadisa, on je to, povrh svega, i zabranio. Dakle, pisanje hadisa nije bio običaj Vjerovjesnika, već zabrana. Zbog toga što je znao da ljudi vole detaljizirati, da posjeduju karakter sklon dijelenju na sekte (meshebe) i proglašavanju vjerovjesnika za božanstva, naš Vjerovjesnik, koji je bio pronicljiv, zabranio je pisanje hadisa što bi prouzročilo sve to. Stanje do kojeg se danas došlo iziskuje od nas da još jednom izrazimo poštovanje Vjerovjesnikovoj obazrivosti i oštroumnosti. Čak samo Vjerovjesnikova zabrana pisanja hadisa dovoljna je onima koji imaju namjeru shvatiti.

MNOGOBROJNOST HADISA

Ahmed Emin iznosi sljedeću pametnu konstataciju, koja pokazuje stanje u fabrikovanja hadisa: ''Zanimljivo je da ćemo, ukoliko hadisima pristupimo na analitički način, uočiti da su oni u obliku piramide. Na samom vrhu piramide nalazi se period Allahovog Poslanika i što se više spuštamo naniže, piramida se sve više širi. Kada stignemo do dna piramide, uočit ćemo koliko je ona šira u odnosu na period Vjerovjesnika. Međutim, suprotno je logičnije, pošto su oni koji su bili pored Vjerovjesnika ujedno bili i oni koji su najbolje poznavali ono što je Vjerovjesnik rekao (hadise). Poslije, njihovom smrću će se smanjiti broj poznavalaca hadisa i na taj način će se navedena piramida razvijati na suprotan način. Ali, mi vidimo da se broj hadisa u periodu Emevija veći od broja u ovom periodu.'' (Ahmed Emin, Duha-ul-Islam) Prema tvrdnjama određenih poznavalaca hadisa, postoji 2 miliona hadisa. Navodi se da

su hadisi iz Buharijine zbirke, koja se ističe kao najpouzdanija zbirka hadisa, odabrani između 600 hiljada hadisa, Muslimova između 300 hiljada hadisa, Ebu Davutova između 500 hiljada. Također se navodi da je osnivač mesheba – Malik, u svojoj zbirci Muvatta uvrstio hadise koje je izabrao između 100 hiljada hadisa, a Ibni Hanbel svoj Musned između 750 hiljada hadisa. Ako uzmemo u obzir da je vjerovjesništvo našeg Vjerovjesnika trajalo oko 23 godine, to znači da je (23x365) 8395 dana proveo kao Vjerovjesnik. Imamo li u vidu podatak da postoji 2 miliona hadisa, to nas dovodi do zaključka da je tokom svog vjerovjesništva Muhammed, a. s., svakodnevno izgovorio preko 200 hadisa. Recimo bilo kome da zapiše riječi i djela od prije godinu dana onoga sa kime je najviše vremena proveo: oca, majke, djeteta, muža ili supruge. Kada vidimo to što je zapisano, možemo shvatiti koliko je mnogo laži u tome iako je prošlo samo godinu dana. Zamislite sada situaciju i činjenicu da se prikupljanje hadisa Vjerovjesnika vršilo 200 godina nakon njegove smrti. Kada su vidljive izmišljotine u riječima zapisanim nakon godinu dana, šta onda reći za vjerodostojnost riječi ispisanih nakon 200 godina?! Kaže se da su autori svih ovih zbirki hadisa napamet znali sve ove hadise i da su u svoje zbirke uvrstili one hadise za koje su smatrali da su najvjerodostojniji. Da bi muhaddisi mogli reći koliko hadisa znaju, trebaju negdje zapisati sve hadise i prebrojati ih; u protivnome, niko ne može ustvrditi da napamet zna 600 hiljada hadisa. Postavimo pitanje u društvu u kome se, naprimjer, govori turski jezik sa koliko riječi pričaju. Vidjet ćemo da, manje-više, niko ne može dati precizan odgovor. Kada se broj popne na cifru kao što je 600 hiljada, onda postaje nemoguće da čovjek prebroji to što zna napamet.

VJERA BI BILA NEPOTPUNA KADA BI SE ZASNIVALA NA HADISIMA

Ako, pak, zamislimo da je to i tačno, onda sitaucija postaje još užasnija. Muslim navodi kako u svoju zbirku nije uvrstio svaki hadis za koji je smatrao da je sahih (kategorično vjerodostojan) (Muslim, 1. tom, str. 28). Prema Muslimovoj logici, hadis je izvor vjere, međutim u svoju zbirku ne uvrštava sve hadise koje smatra vjerodostojnim. Dakle, prema ovoj logici, naša vjera je nepotpuna! Obzirom da ne postoji garancija da je neki hadis, koji je zanemario Muslim, u svoju zbirku uvrstio neki drugi sakupljač hadisa, tradicionalistička logika u svojim izvorima nosi ovo objašnjenje koje se samo proglašava nepotpunim. Buharija, koji kaže da je hadis izvor vjere, znao je 600 hiljada hadisa, ali je u svoju zbirku uvrstio samo 6000-7000, odnosno 1% hadisa. Za preostalih 99% je ustvrdio da nam nisu potrebni ili da nisu vjerodostojni i nije ih uvrstio u svoju zbirku. Da su hadisi izvor vjere, onda bismo upotpunosti bili prepušteni Buharijinoj nepristrasnosti i umijeću selektiranja. Kada bi hadisi bili neophodni i kada bismo imali u vidu stav da hadise treba prihvatiti kao izvor vjere, onda bi naša vjera bila nepovratno i nepopravljivo nepotpuna, pošto je prosto nemoguće da se u odbačenom dijelu od 99% ne nađe hadisa koji su potrebni u koncipiranju vjere. Obzirom da Buharija nije među živima i obzirom da ne postoji niko ko bi mogao ustvrditi da zna onih 99% hadisa koje Buharija nije nije uvrstio u svoju zbirku, mi bivamo pristalice nepotpune vjere. Uzmimo u razmatranje Buharijinu tvrdnju da zna 600.000 hadisa. Zamislimo da se u svom životu Buharija nije ničim bavio, da nikako nije spavao i da je, radi ustanovljavanja vjerodostojnosti hadisa i pouzdanosti lanca prenosilaca, za svaki hadis

odvojio po 2 sata. Samo ovaj proces bi trajao preko 130 godina. Međutim, ako u obzir uzmemo njegovu tvrdnju da je, za razumijevanje jednog hadisa, jednog lanca i jedne karike u lancu, danima proveo na putovanju, onda bi, za provjeru vjerodostojnosti svih hadisa koje je znao, Buhariji trebalo više od hiljadu godina. Ukratko, nerazumna je tvrdnja Buharije i ostalih sakupljača hadisa da su provjerili vjerodostojnost svih hadisa koje su znali i da su odabrali samo one najvjerodostojnije. Kur'an je izvor kojem se zna i početak i kraj. Međutim, ljudi su umnožavali hadise riječima ''Čuo sam jedan...'', ''U jednom se kaže ovo...''. Jedan od najvećih razloga što se u hadise uvuklo mnogo izmišljotina jeste činjenica da hadisi čine izvor neodređenog početka i kraja. Hvala Uzvišenom Allahu što nam je podario Kur'an i da ne osjećamo potrebu za izvorom mimo njega. Zahvaljujući ovom Allahovom dobročinstvu mi smo pristalice jedne sasvim potpune i besprijekorne vjere. Onima koji su nas, svjesno ili nesvjesno, prikazivali kao pristalice jedne nepotpune, neodređene i proturječne vjere, bacimo ove hadise, koje pripisuju Vjerovjesniku, koje stavljaju ispred Kur'ana i koji su puni izmišljotina, i neka ostane samo Kur'an, koji će nas, kao neproturječan, besprijekoran i kao jedini izvor vjere, prosvjetljivati i voditi.

KAKO SU NASTALE ZBIRKE HADISA, KADA JE VJEROVJESNIK ZABRANIO PISANJE HADISA?

Zabrana pisanja hadisa, koju je uspostavio Vjerovjesnik, na snazi je bila i nakon Vjerovjesnikovog preseljenja na ahiret, u toku perioda četverice halifa, odnosno u vrijeme hz. Ebu Bekra, hz. Omera, hz. Osmana i hz. Alije. U 11. poglavlju knjige ćemo detaljno vidjeti kako su ova četverica halifa zaustavili nastojanje pisanja hadisa i kako su spalili hadise koji su bili ispisani. Prirodnim i uobičajenim se može smatrati to što su svjedoci prepričavali događaje koji su se desili u vrijeme Vjerovjesnika, što su oni koji su razgovarali sa Vjerovjesnikom drugima prenosili ono što je tom prilikom Vjerovjesnik rekao. Međutim, to što je ashabima bilo zabranjeno da one koji tvrde da su nešto čuli od Vjerovjesnika pitaju za svjedoke i da zapisuju sve te razgovore, ukazuju na činjenicu da se sa Vjerovjesnikovom opreznošću nastavilo i nakon njega; da su progresivnim shvatanjem vidjeli kako hadisi mogu dovesti do degeneracije u vjeri i kako jedan postupak, koji se naizgled može shvatiti normalnim, u budućnosti može izazvati katastrofalne posljedice. Ističemo to zato što je i u periodu četverice halifa bilo zabranjeno pisanje hadisa. Dakle, četverica halifa nisu dozvoljavali pisanje Vjerovjesnikovih hadisa iako su i sami znali za njihovu vjerodostojnost i dok su te riječi, odmah nakon Vjerovjesnikovog preseljenja na ahiret, još uvijek bilo svježe u svijesti. Ukoliko se pojavi neko sa tvrdnjom da je bilo dopušteno, zatražite da vam pokažu neku zbirku hadisa koja je napisana u tom periodu. Uvjerit ćete se da vam neće moći ništa pokazati. Harevi kaže sljedeće: ''Hadise nisu pisali ni ashabi (osobe koje su vidjele Vjerovjesnika), a niti tabiini (osobe koje nisu vidjele Vjerovjesnika, ali su vidjele ashabe), ali su ih usmeno prenosili. Nema izuzetka u tome, osim nekoliko beznačajnih zapisa. Kada se rodio strah od gubljenja znanja i smrti uleme, Omer bin Abdulaziz je pismom naredio Ebu Bekr el-Hazmu da istraži i bilježi hadise.'' Što se tiče novog halife, Jezid bin Abdulmelika, on je, nakon smrti Omera bin Abdulaziza, sa te dužnosti

povukao Ebu Bekr el-Hazma i one što su sa njim radili. Poslije je halifa Hišam prihvaćen kao prvi sakupljač ez-Zuhrijevih radova na hadisima. Detaljno objašnjavajući sva ova dešavanja, Mahmud Ebu Reyye se, isto tako, dotiče i pritiska koji je vršen: ''Tabiini, kojima je naređeno prikupljanje hadisa, prihvatili su to tek nakon pritiska. Zbog onoga što se dešavalo i zbog činjenice da ashabi nisu sakupljali hadise, upuštanje u takvo što im je zadavalo dosta nevolja. Prenesene su sljedeće ez-Zuhrijeve riječi: 'Nije nam se dopadalo zapisivanje hadisa. Iz nekog razloga, ti upravitelji su nas primoravali na to.''' (Mahmut Ebu Reyye, Muhammedi Sünnetin Aydınlatılması) Međutim, muhaddisi tradicionalnog islama čak ni period Emevija ne prihvataju kao period uredne klasifikacije. U postojećim zapisima bilježene su veoma različite teme kao što su hadisi, fikh, poezija, vijesti, pomiješano i bez istraživanja stepena vjerodostojnosti. Gazali prenosi da je (druga generacija nakon Vjerovjesnika) smatrala lošim pisanje hadisa i da su, poput njih, i potonji prenosili jedino hadise naučene napamet (Gazali, Ihja Ulumuddin, 1. tom, str. 79). Period Abbasija je prvi period u kome su hadisi razmatrani odvojeno i u koji je, po ovom pitanju, dao neovisna djela. Jedini rad ovog tipa s kraja drugog stoljeća po Hidžri jeste Muvatta, autora Malika, osnivača Malikijskog mesheba. (Na 25. stranici svoje knjige Ed-Dibae el-Muzehheb, Ibni Ferhun piše kako je Malik u Muvattau sakupio blizu 10.000 hadisa, da je prekontrolirao ove hadise i svake godine vršio selekciju; na kraju je ostao samo mali broj njih, a da je malo duže živio vjerovatno bi ih sve odbacio.) Odmah nakon toga slijedi Musned, čiji je autor Hanbel, osnivač Hanbelijskog mesheba. Uočavamo da je i u knjigu Hanbela, koji je umro 241. godine po Hidžri, kao i u Muvattau, ušlo sve što se tih dana povlačilo u poplavi rivajeta, bez, dakle, razdvajanja na sahih i zajif hadise i bez provođenja ozbiljne selektivnosti. Prije Buharije nije postojala ni inicijativa selektiranja hasida prema stepenu njihove vjerodostojnosti. Inicijativa za selektiranje hadisa na sahih i zajif počinje upravo sa Buharijom. U ishodu analize hadisa, vidimo da ova inicijativa nije bila dovoljna da bi se došlo do potrebnog rezultata. Od poznatih muhaddisa, Buharija je umro 256. godine po Hidžri, Muslim 261. godine, Tirmizi 279., Ebu Davud 275., Nesei 303., a Ibni Madždže 273. godine po Hidžri. Što se tiče šiitskih zbirki hadisa, one se razlikuju od sunnitskih, te niti sunniti priznaju pouzdanost šiitskih zbirki, a niti šiiti smatraju pouzdanim sunnitske zbirke hadisa. Šiitske zbirke hadisa nastaju u kasnijem periodu. Od poznatih šiitskih muhaddisa, Kulani je umro 329. godine po Hidžri, Babuvay 381., Džafer Muhammed Tusi 411., a El-Murtaza 436. godine po Hidžri. Ilustracije radi, kada neka izjava, za koju se tvrdi da pripada Osmanlijskom sultanu Mahmutu II, ne bi bila zabilježena ni u jednoj knjizi o povijesti i da je do naših dana dospjela samo putem prenošenja s uha na uho, koliko bismo povjerovali u vjerodostojnost ovih riječi? Kada bi se, povrh svega, reklo da je ova izjava od Mahmuta II do nas došla samo jednim lancem, na način prenošenja od samo jedne osobe, a ta osoba od druge, a ta druga osoba od treće... Ko bi povjerovao u ove riječi? Premda, period od Mahmuta II, koji je umro 1839. godine, do danas mnogo je kraći u odnosu na period između Vjerovjesnikovog preseljenja na ahiret i pisanja prve poznate zbirke hadisa. A period koji je protekao od Vjerovjenikovog preseljenja do pisanja nekih poznatih zbirki hadisa duži je i više nego duplo od ovog perioda. Kada su najpoznatiji muhaddisi pisali svoje zbirke, nalazilo se na hiljade hadisa koji su, zbog

niza razloga sa kojima ćemo se upoznati u 5. poglavlju, bili toliko izopačeni da ih je bilo nemoguće raščistiti. To što ove zbirke hadisa sadrže mnoge hadise koji su proturječni Kur'anu, logici i drugim hadisima, još jednom nam ilustrira katastrofalnost i opasnost traganja za drugim izvorom mimo Kur'ana. Piramida, o kojoj smo ranije govorili, naduvala se izmišljotinama kada se prešlo na pisanje ovih zbirki. Što se, pak, tiče ovih muhaddisa, umjesto da slijede Vjerovjesnika i četvoricu halifa i da se suprotstave pisanju hadisa, oni su, iako se to kosi sa Vjerovjesnikovom praksom, pod plaštom ljubavi prema Vjerovjesniku, pod imenom hadisa zabilježili mnogo lažnih i pogrešnih izreka koje pričinjavaju ogromnu štetu islamskom svijetu. Ne zaboravimo da je i izgovor onih koji su od Isa, a. s., načinili božanstvo, bila njihova ljubav prema Isau. Međutim, njihovi izgovori, kao ni izgovori naših muhaddisa, nisu dovoljni da prekriju njihove krivice.

ŠTETE KOJE SU U PRENOŠENJU HADISA NAČINJENE PROGLAŠENJEM NEPOGREŠIVOSTI ASHABA

Riječ ashab koristi se za svakog muslimana koji je čak i iz daljine vidio Vjerovjesnika, pa makar i ne pričao sa njim. Donešena od strane Buharije, ova definicija je naišla na generalno prihvatanje. U poznatim zbirkama hadisa se, pod imenom džerh ve tadil, ispituje pouzdanost govora, pamćenje i vjera osoba od kojih se čuo hadis. Premda, život bilo koga nije dovoljan da bi se istražila čestitost, pamćenje i ostale odlike svih hiljada ovih, tih i onih iz predanja po sistemu ja sam čuo od ovog, ovaj je čuo od onoga, načinjenih do 3. stoljeća po Hidžri. U tom kontekstu Ebu Šame kaže sljedeće: ''Stavovi o prenosiocima hadisa su poprimili takve razlike da se samo jedan prenosilac prema jednima može okarakterizirati kao poglavar (emir) vjernika, a prema drugima kao najveći lažov među ljudima.'' Dok je, naprimjer, Ikrime, prema Buhariji i mnogim poznatim muhaddisima, veoma pouzdan (muteber) prenosilac, on je, prema Muslimu, lažov. Primjeri toga su mnogobrojni. Međutim, smatramo da je među svim najinteresantniji primjer Buharije i Ebu Hanife: autor najpoznatije zbirke hadisa tradicionalnog islama, Buhari nepouzdanim (gajrisika) je proglasio Ebu Hanifu, čelnika najvećeg mesheba tradicionalnog islama, i od njega nije prenio čak niti jedan jedini hadis. Prema najpoznatijem muhaddisu nepouzdan je osnivač najpoznatijeg mesheba, međutim prema imitatorskoj koncepciji tradicionalnog islama to su najpouzdanije i najpoštovanije dvije osobe. U raspravama o pouzdanosti prenosilaca hadisa (džerh ve tadil) vidljivo je toliko proturječnih komentara u najmanju ruku koliko i proturječnosti u hadisima. Zbog toga što su većina njih nepotrebni i zamorni, nećemo se upuštati u detalje. Vratimo li se na početak teksta, svi ovi hadisi se prvo pripisuju ashabima na kraju lanca prenosilaca, potom se kaže da se to čulo od Vjerovjesnika. Čak ako se i ne dođe do određenog rezultata, osobe nakon ashaba su, ako ništa, bivali predmetom rasprava. Međutim, kada se spomenu imena ashaba, riječi koje su čuvene od ashaba prihvataju se vjerodostojnim bez obraćanja pažnje na to ko je ta osoba za koju se kaže da je ashab. Ni u jednom kur'anskom ajetu nema ništa što bi upućivalo na preporuku da se vjeruje svakome onome ko je vidio Vjerovjesnika. Naprotiv, u Kur'anu se kritiziraju mnogi iz Vjerovjesnikovog okruženja, koji su govorili ''ja sam musliman''. U Kur'anu se, isto

tako, navodi da su munafici ušli među muslimane. U 101. ajetu 9. sure At-Tawba kaže se da čak ni Vjerovjesnik nije poznavao sve munafike (licemjere, dvoličnjake) iz vremena u kome je živio. Dobro, kako su muhaddisi znali licemjere, koje ni Vjerovjesnik nije uspijevao prepoznati? Kako će ustvrditi da osobe koje su prenijele hadis nisu neki od ovih munafika o kojim se govori? Ili su možda ovi meshepski imami 200 godina nakon njihove smrti uspjeli saznati koje su te osobe za koje se u Kur'anu kaže da ih ni Vjerovjesnik nije mogao znati? Rat koji je, nakon smrti Vjerovjesnika, jedan dio ashaba vodio protiv drugih i međusobna optuživanja za nevjerovanje su, isto tako, pokazatelji da se ne može vjerovati svakome ko kaže da je ashab. Kao što je načinila niz pogrešnih procjena u lancima među ashabima, koncepcija, koji ashabe prihvata bespogovorno vjerodostojnim, opet je načinila grešku time što je u globalu ashabe prihvatila pouzdanim. Kao što je na to pozornost skrenuo G. H. A. Juynboll, ako se dokaže pogrešnost tvrdnje da su svi ashabi pouzdani, cijela logika hadisa bit će pobijena. (Ovo pitanje ćemo detaljno obraditi u 12. poglavlju, gdje ćemo analizirati određene fabrikatore hadisa.)

DO ČEGA DOVODI PRENOŠENJE HADISA PO ZNAČENJU

Da bismo shvatili koliko su hadisi pouzdani, poslužimo se igrom koja se danas igra u osnovnim školama. Uzmimo jedan hadis od deset-dvadeset riječi i osigurajmo da se, među sedam-osam osoba, ovaj hadis prenosi sa uha na uho. Koliko li će se vjerodostojno prenositi ovaj hadis? Ne smijemo, pak, zaboraviti da se taj i svi ostali hadisi učio napamet i tekstualno, a i sa lancem prenosilaca i da je u periodu više stotina godina putovamo sa uha na uho, između brda, planina, pustinja... Kada bismo čak i zanemarili razloge svjesnog iskrivljavanja hadisa, te da su izmišljeni lanci prenosilaca hadisa koji nisu imali taj lanac i kada bismo čak pretpostavili da su svi lanci vjerodostojni, a svi prenosioci hadisa dobronamjerni, hadisi opet ne bi mogli biti povjerljivi. Veliki dio narodnih masa, koji ne posjeduje dovoljno znanje o hadisima, smatra da su hadisi do nas dospjeli u izvornom obliku, od riječi do riječi, kako su izašli iz Vjerovjesnikovih usta. Nastranu to što se u hadisima pomiješala istina sa izmišljotinama, čak ni sami muhaddisi ne mogu ustvrditi da su do nas dospjeli hadisi u obliku kako ih je Vjerovjesnik izgovorio. Mnogi muhaddisi, a prije svih Buharija, stoje na stanovištu da je dovoljno sačuvati značenje hadisa, da nije uvjet da se napamet uči izvorni tekst hadisa. To je, pak, dovelo do toga da su mnogi u hadise uvrstili lične stavove, da su oni koji, iako u potpunosti nisu razumjeli, nisu razumjeli da nisu razumjeli iskrive tekst hadisa, a isto tako i njegovo značenje. A i zbog toga što svaki prenosilac nije posjedovao memoriju da bi upamtio cijeli tekst hadisa, dolazilo je do prenošenja samo upamćenih dijelova, a to je dalo povoda za odstupanje od značenja. Unatoč svim ovim zamjerkama, Buharija, a i Ebu Hanife i Šafija, čelnici dva najveća sunnitska mesheba, Hanefijskog i Šafijskog mesheba, smatrali su dovoljnim kazivanje po značenju. Svi muhaddisi su suglasni u činjenici da je Oproštajna hutba trenutak kada se Vjerovjesnik obratio najširem auditoriju i da ga je tom prilikom slušalo preko 100 hiljada muslimana. Različiti tekstovi ove hutbe, na kojoj je, dakle, prisustvovalo preko

sto hiljada muslimana, pokazuju kako su iskrivljavanje hadisa i prenošenje hadisa po značenju načinili izvrtanje teksta Oproštajne hutbe, za koji je očekivati da bude najpouzdaniji i nejvjerodostojniji hadis. Kada je rečeno da je moguće prenošenje hadisa po značenju, bitne promjene u značenju načinjene su i time što se nije čuo početak ili kraj hadisa. Kada je od Ebu Hurejrea čula da je Vjerovjesniku pripisao hadis: ''Nesreća se nalazi u trome: u kući, ženi i konju'', hz. Aiša je rekla: ''Zaklinjem se Allahom da to Allahov Poslanih nikada nije rekao. On je rekao ovako: Pristalice džahilijeta su ovako govorili: nesreća se nalazi u trome: u kući, ženi i konju.'' Kao što se vidi, ovaj prigovor koji je od strane hz. Aiše načinjen Ebu Hurejreu primjer je katastrofalnih posljedica koje nastaju usljed pružanja mogućnosti i smatranja valjanim hadisa koji se prenose po značenju, pri čemu se ne prenosi početak ili kraj hadisa. Zbog svih navedenih okolnosti muhaddisi, a u sličnoj mjeri i prikupljači hadisa, dolazili su u konflikt po pitanju mnogih hadisa. Mnoge Buharijine hadise Muslim smatra apokrifnim, a mnoge Muslimove hadise, isto tako, Buharija smatra nevjerodostojnim. Pogotovo, u pristupu i procjeni hadisa osnivača četiri mesheba, Ebu Hanife, Šafije, Malika i Hanbela ne postoji ni podjela na sahih, zajif, hasen hadise. Hadisima u koje su vjerovali i ne obraćajući pažnju na mjerila hadiskih imama koji su sastavili Kutub-us-Site (6 knjiga poznatih hadisa), četverica imama su osnovali svoje meshebe. Zbog slabog hadiskog znanja i zbog toga što je, zanemarujući hadise, u prvi plan isticao lični stav i mišljenje, osnivač najvećeg mesheba, Ebu Hanife, je bio podvrgnut kritikama hadiskih imama, a od strane Buharije je proglašen za nepovjerljivu osobu.

LANCI PRENOŠENJA HADISA

Vidjeli smo da su ashabi proglašeni nepogrešivim i da su unaprijed svi prihvaćeni kao ljudi koji govore istinu. U periodu pisanja zbirki hadisa u životu nisu bili ni ashabi, a niti oni koji su imali priliku vidjeti ashabe (tabiini). Od Vjerovjesnika do pisanja ovih zbirki prošlo je 6-7 generacija i prilikom prenošenja jednog hadisa prenosili su ga ljudi iz ovih 6-7 generacija. (Ovaj metod je sistematski započeo Buharija i hadisi su se prenosili bez ikakvog znanja od koga su došli. Uzme li se u obzir da je Buharija živio 200-ih godina po Hidžri, sasvim je nelogično da se, prema metodi koja nije postojala prije Buharije, pamte lanci prenosilaca hadisa.) Kasim Ahmed, koji je na isti način kritizirao kazivanja hadisa, u svojoj knjizi Hadis i islam ističe sljedeća dva lanca prenosilaca: 1 Vjerovjesnik 2 Omer Ibni Hattab 3 Ibni Vakkas 4 Ibni Ibrahim et Taimi 5 Jahja Ibni Said el-Ensari 6 Sufjan 7 Abdullah Ibni Zubejir 8 Buhari 1 Vjerovjesnik 2 Aiša

3 Urvan Ibni Zubejir 4 Ibni Shiab 5 Ukail 6 El Baith 7 Jahja Ibni Bukheir 8 Buhari Kada su se sakupljali ovi hadisi, na ahiret je već bila preselila karika prenosioca koja slijedila poslije karike nakon Vjerovjesnika, pa čak i ona nakon te karike. Dakle, već su bile umrle osobe kod koje su mogle potvrditi da li su prenosioci hadisa bili istinoljubivi ili nisu. Iz tog razloga, kada bi, na jedan nelogičan način, svi ashabi i bili prihvaćeni kao istinoljubivi, nemoguće je bilo izvršiti provjeru istinoljubivosti znatnog dijela generacija nakon ashaba zbog toga što su, u vrijeme sastavljanja zbirki, već bili mrtvi. Stoga, obzirom da ju je nemoguće primijeniti na one u mezaru, bavljenje naukom, koju su sakupljači hadisa nazvali džerh ve tadil, jeste zanimanje koje uopće nije davalo razultate. Bilo je, isto tako, nemoguće shvatitit i to da li su govorili istinu i oni što su tada bili u životu, pošto su se, u periodu pisanja zbirki hadisa, muslimani nalazili na širokom geografskom prostoru. Do svih posljednjih karika iz lanca prenosilaca hadisa, koje su bile u životu, nije bilo moguće dospjeti na devi. Nemoguće se bilo uvjeriti u istinitost riječi i onih do kojih se dolazilo. Kako u toku kratkotrajne posjete može biti jasno da li neko govori istinu ili ne? Kako se vjera, koja iziskuje kategoričnost, može pozivati na tako subjektivne kriterije? Kao što se vidi, hadiski imam meshepske koncepcije je nadljudskih sposobnosti. Posjeduje takve sposobnosti da napamet zna stotinama hiljada hadisa i to sa lancem prenosilaca. Između njih pronalazi one koji su najispravniji za nas. U lancu prenosilaca ima onih koje nikada nije vidio, koji su umrli prije no što je on i rođen, ali to nema veze: hadiski imam zna da su i oni govorili istinu. Osobe koje ne bi mogao obraditi i ispitati čak ni neko ko bi ih posjećivao helikopterom, isti hadiski imam ih posjećuje na devi. Povrh svega, u toku jedne posjete ustanovi da li je pouzdan ili je lažov. To su odlike hadiskih imama koje su posjedovali da bi mogli sastaviti te zbirke. Postoje još i priče o njihovim duhovnim superiornostima, ali niti vi pitajte za njih, niti da mi govorimo o njima...

MI NISMO PRVI U IZNOŠENJU OVIH TVRDNJI

Muhaddis koji je došao do zaključka da su u lancu, koji nastaje na način ''ja sam čuo od ovoga, ovaj od onoga, onaj od nekog drugog...'', svi pouzdani, bez obraćanje pažnje na tekst, prihvata hadis sahihom (vjerodostojnim). Hadisi ove vrste nazvani su ahad hadisi. Najpriznatije zbirke hadisa, Buhari i Muslim, i poznata zbirka Kutub-us-Site načinjene su upravo od ovih ahad hadisa. Da bi nametnuli svoje stavove pune ličnih izmišljotina, tradicionalni islamisti posežu za oružjem ekskomuniciranja: proglašavaju da će nevjernik biti onaj ko ospori čak samo jedan hadis iz Buharije i Muslima. Međutim, Buharija je osporio mnogo hadisa koji su se našli u Muslimovoj zbirci, a i Muslim u Buharijinoj. Prema tradicionalistima, ukoliko oni osporavaju jedan drugogo, to je dobro jer razilaženje (ihtilaf) alima predstavlja rahmet, a ako mi osporimo onda smo

nevjernici. Šiiti ne prihvataju nijedan hadis ehli-sunneta. To što su muteziliti prigovarali na haridžijsko pisanje hadisa i proglašavanje istih izvorom vjere, što je među kelamistima (teolozima) bilo onih koji su govorili da su hadisi pretpostavke, Šafiine polemike u Basri zbog toga što se pozivao na izvore mimo Kur'ana i to što su u knjige u kojima se brane hadisi ušle reakcije od strane murdžija, primjeri su oponiranja i osporavanja muhaddisa u vrijeme prikupljanja hadisa. O ovim povijesnim činjenicama nisu upoznati oni što zagovarače islama po Kur'anu, odnosno one koji kažu da hadis ne može biti izvor vjere, pitaju: ''Jeste li vi prvi koji su se dosjetili toga? Zašto to do danas niko nije aktualizirao?'' Hadisi su od samog početka naišli na osporavanja u smislu da oni ne mogu biti izvorom vjere. Međutim, oponenti su ušutkani nepopustljivošću i presijama centralnih autoriteta. Niti smo mi prvi koji iznose ove ideje, a niti su to novonastale ideje. Islam bez hadisa, koji se zasnivao samo na Kur'anu, jeste islam koji je postojao od samog početka. Naprotiv, hadisi su se naknadno pojavili i podmetnuti kao vjera. Sa žaljenjem uočavamo da oni koji Muslima i Buhariju predstavljaju kao osobe koje su prihvatili gotovo svi islamski alimi do danas, kao osobe koje su odmah bilježile ono što se pojavljivalo iz usta Vjerovjesnika, ne poznaju mnoga pitanja od prenošenja hadisa po značenju, do lanca ovog prenošenja, od zabrane pisanja hadisa do međusobnog osporavanja muhaddisa, do toga da su se određene grupe u cijelosti suprotstavljale hadisima. Naravno, posebna je i činjenica da postoje i oni, koji, unatoč obaviještenosti o tome, to zanemaruju zbog meshepske opčinjenosti. Hvala Uzvišenom Allahu što nam je učinio da ne osjećamo potrebu za ovim zamršenim tomovima, koji su puni izmišljotina i pretpostavki, i što nam je objavio Kur'an, koji je u svakom pogledu dovoljan.

ESBABI NUZUL HADISI

Hadisi koji objašnjavaju razloge objavljivanja određenih kur'anskih ajeta zovu se esbabi nuzul hadisi. Kao što smo to vidjeli u 3. poglavlju, Kur'an je dovoljna, detaljna, jasna i knjiga, koja sadrži sve vjerske sudove. Kur'an nema potrebe za hadisom; ništa ne mijenja to što ćemo ime hadisa promijeniti u esbabi nuzul hadise. Kur'an sam sebe objašnjava. Kada želimo saznati za neki vjerski sud, potrebno je samo da uzmemo Kur'an i proučimo sve ajete koji govore o tom pitanju. Upustiti se u analizu Kur'ana na način uslovljen hadisima prepunim izmišljotina, znači miješanje čistote, nepomućenosti Kur'ana sa izmišljotinama i brojnim nepotrebnim detaljima. Da bismo čisto čuli glas Kur'ana, moramo ušutkati glasove koji dolaze sa drugih frekfencija i svoje uho okrenuti samo prema Kur'anu. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti, a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje (ahsena tefsir) navesti. (25- Al-Furqan, 33) Uzvišeni Allah kaže da On daje najljepše objašenje. Riječ koju smo u citiranom ajetu preveli sa ''objašnjenje'' jeste arapska riječ ''tefsir''. Danas se hadisi, koji su nazvani esbabi nuzul hadisi, načinjeni materijalom knjiga tefsira (komentara Kur'ana). Uzvišeni Allah kaže da je Sâm dao najljepši tefsir, a to znači da je Allahova vjera sasvim potpuna i bez tefsira koje pišu ljudi. Povrh svega, smatramo da je među esbabi nuzul hadisima procentualno više izmišljenih

hadisa u odnosu na ostale hadise. Knjige tefsira iz te oblasti pune su hadisa za koje je sasvim jasno da su odabrani bez brige o tome da li su sahih (vjerodostojni) ili su zajif (slabi), pa čak da i israilijat (stara židovska predanja). Činjenica da se jednim knjigama navode međusobno nepovezana kazivanja u stilu da je razlog objave istog ajeta prema jednoj verziji ovaj, prema drugoj onaj, prema nekoj trećoj verziji je... ukazuje na mnoštvo izmišljotina u aktualnom kontekstu. Mnoštvo izmišljotina u ovom pitanju je toliko očita da je čak Ibni Hanbel, koji je i sâm muhaddis, meshepski imam i autor Musneda, rekao: ''Nema ni jednog vjerodostojnog hadisa po pitanju esbabi nuzula.'' Na čelu najznačajnijih problema nalazi se stavljanje pameti pod hipoteku mesheba. Katastrofalnost toga postat će jasna kada se prisjetimo mnoštva meshepskih izmišljotina i njihovih nerazumnih objašnjenja. Oni što su meshepskim pristupom pisali tefsire Kur'ana, nastojali su Kur'an tumačiti u svjetlu svojih mesheba i davali su komentare koji nisu imali veze sa kur'anskim tekstom. Esbabi nuzul hadisi, koji na više različitih načina objašnjavaju razlog objave isto ajeta, meshepskim mufessirima su predstavljali su opsežan materijal da Kur'an prilagode svome meshebu i ličnim idejama. Inače, većina ovih esbabi nuzul hadisa su, u vrijeme pisanja hadisa, izmišljeni od strane onih koji su Kur'an željeli podesiti ličnim i stavovima svoga mesheba. U uvodnom dijelu tefsira turskog mufessira Elmalili Hamdi Yazira nalazi se jedan ugovor koji je autor načinio sa zvaničnim autoritetom. Petom stavkom ovog ugovora prihvata se da će tefsir biti načinjen u skladu sa idejama ehli sunneta i Hanefiskog mesheba. Prema riječima prof. dr. Mehmeta Aydina, koncepcija ideološkog tefsira, ili meshepskog tefsira – termin kojim se mi češće koristimo, pojavljuje se još na prvim stranicama Elmalilijevog tefsira. Bez obzira kako široko bilo njihovo znanje, koliko može biti dosljedan tefsir onih što su svoj razum stavili pod hipoteku mesheba, koji nisu potvrđeni od strane Uzvišenog Allaha? Nastojanja onih koji hadis prihvataju izvorom vjere da Kur'an komentiraju izmišljenim, izvan-kur'anskim svetostima, ne koristi ničemu, osim što Kur'an dovode u jednu tačku koja nema veze sa Kur'anom. Bilo da je ime te izmišljene svetosti meshepski imam, bilo šejh, bilo hadis, bilo esbabi nuzul...

SATANSKI STIHOVI SALAMANA RUŠDIJA ZAPRAVO SU ŠEJTANSKI HADISI

Najveće nevolje koje je islamskom svijetu zadalo timačenje Kur'ana esbabi nuzul hadisima jeste činjenica da su neprijatelji vjere te izmišljotine prikazivali kao islam i tako napadali na našu vjeru. Ilustracije radi, temelj knjige Salmana Ruždija zasniva se na hadisima ovog tipa. Prema ovim izmišljenim hadisima, jednog dana dok je učio Kur'an, šejtan je prodrio u Vjerovjesnikovo tijelo i kroz njegova usta hvalio hvalio kumire Lat, Menat, Uzza, te rekao de se nadati u njihovo zalaganje (šefaat). (Ovaj slučaj, poznat kao Garanik kazivanje, u svojoj knjizi Tevilu Muhtelifi-l Hadis prihvata i Ibni Kuteybe!) U hadisima se dalje navodi kako je, naime, Vjerovjesnik kasnije saopćio da to nije rekao on, već šejtan. Svjedoci smo da su mnogi muslimani psovali Salmana Ruždija, da je Homeini izdao fetvu za njegovo ubistvo i da je taj slučaj prouzročio međunarodnu diplomatsku krizu. Niko se, međutim, nije odvažio osuditi prave krivce za ovaj slučaj: one koji su

ove hadise koristili u svojim knjigama! Ionako, prema jednom stavu tradicionalnog islama nevjernik biva čak i onaj koji alima nazove alimčićem! A muhaddisi koji brane ove hadise su već etiketirani etiketom alim. Dakle, ako ove hadise branite u ime vjere onda bivate alim i vrijedni ste svakog ugleda, a ako, pak, poput Salmana Ruždija, iste hadise koristite u ime ateizma, onda... Kako se, ako iz vjere ne odstranimo izmišljotine koje se pripisuju vjeri, možemo ljutiti i osuđivati Ilhana Arsela, Turana Dursuna, Salmana Ruždija, Servera Tanillija, koji to koriste kao materijal za napad na vjeru? Da li bezgriješni mogu biti oni koji su od vjere načinili nastran sistem, što su time dali doprinos porastu broja neprijatelja vjere i što neprijatelji vjere od tih nastranosti koriste kao svoje oružje?

TEFSIRI KUR'ANA

Vidimo da su mnoge knjige koje se na tržištu pojavljuju kao tefsiri Kur'ana preplavljene esbabi nuzul pričama. Kako god ilmihali ne predstaljaju ništa sa aspekta vjere, nastojanje da se Kur'an prilagodi izmišljotinama se, isto tako, ne može dovoditi u vezu Kur'anom. S druge strane, ovim kazivanjima (pričama) se stvara slika prema kojoj su kur'anski ajeti objavljeni samo radi određenog slučaja, da su lokalnog karaktera i da se obraćaju ljudima u određenom vremenskom periodu. A to je pristup koji zasjenjuje univerzalnost Kur'ana i njegove nadvremenske sudove. Kur'anski sudovi se ne mogu svesti na određeni vremenski period i na samo jednu priču. To potvrđuje i 27. ajet sure At-Takwir, koji kaže da je Kur'an opomena svjetovima, i 185. ajet sure Al-Baqara, koji kaže da je Kur'an putokaz cijelom čovječanstvu. Kada je to želio, Uzvišeni Allah je opet u Kur'anu navodio razloge objave pojedinih kur'anskih ajeta. Ilustracije radi, sasvim je očito da se u Kur'anu ističe razlog objave onih u ajetima u kojima se kaže ''Pitaju te, reci...''. Ono što Allah, dž. š., nije objasnio jeste ono što nam je nepotrebno; u Kur'anu je sve ono što nam je potrebno u kontekstu vjere. Oni koji su Kur'an smatrali nedovoljnim, osjetili su, nažalost, potrebu za izmišljotinama i učinili su da se čisti glas Kur'ana pomiješa sa lošim frekfencijama. Objašnjavajući mnoga pitanja - od okruglog oblika Zemlje do kretanja Sunca i Zemlje, od formiranja embriona do nemiješanja podmorskih voda – svoje fenomene Kur'an prezentira tako što na najljepši način, prije 1400 godina, iznosi činjenice koje je moderna nauka uočila u posljednjem stoljeću. Što se tiče onih koji kažu da će tefsir Kur'ana načiniti sa hadisima, oni su padali u komično stanje, poput Ibni Kesira, u dolje navedenom nelogičnom objašnjenju, tefsiru 29. ajeta sure Al-Baqara i 1. ajeta sure Al-Qalam: ''Kada je Allah poželio stvoriti Svoja stvorenja, stvorio je maglu od vode. Magla se uzdigla iznad vode i tom nečemu što se uzdiže dade ime 'nebo', što znači 'visina'. Potom je vodu učinio čvrstom i od nje je stvorio samo jedno tle, koje je kasnije rasparčao i od toga, u dva dana, u nedjelju i ponedjeljak, načinio sedam mjesta. Tle je stvorio na ribi, a ta riba je riba Nun o kojoj se u Allahovoj suri Al-Qalam govori kao 'Nun. Tako Mi kalema...' Riba je u vodi, a voda na kamenjaru. Kamenjar je, pak, na jednom velikom kamenu na kome ne raste ni jedna biljka. A kamen je na leđima jednog meleka, melek na jednoj stijeni, stijena je vjetar. Eto to je stijena o kojoj hz. Lukman govori: 'Niti je bilo nebesa, niti Zemlje. Riba se zanjihala i pokrenula, Zemlja se potresla, a planine na njoj su se povukle i zaustavile. Zato su planine posađene po Zemlji.'''

İbni Kesir, Tefsir Kur'ana Od svih ovih hadiskih stavova i tumačenja nemoguće se osloboditi prije no što se ustranu odgrnu izvori mimo Kur'ana. Pogledajte kako ugledni pjesnik Mehmet Akif Ersoy, koji je ogorčen istom slikom, pjesmama iznosi svoje gnušanje na ovakva tumačenja: Znate za one lakrdijaše što se vaizima zovu Govorio bi jedan od njih, lupajući šakom o peštahtu: Slušaj, hej naivčino, na čemu dunjaluk stoji! Ispod zemlje nalazi se vo, a ispod njega riba; A ispod nje jedno silno more, kamenjar; Odnekle se Kurd ubaci: 'Zar baš tako, bolan hodža?! Šta znači zar baš tako, ah, ti, neznalice stara?! Moje riječi nisu upotpunjene iz štampane, već pisane knjige Ko ne vjeruje bit će nevjernik pravi, upamti to. ........ (Safahat) U drugoj pjesmi Mehmet Akif sljedećim riječima grdi tipove koje naziva lakrdijašima (maskarom): Podmećući Vjerovjesniku, izmislio si hiljade gluposti Uništio si pravu, a montirao novu vjeru. Osuđujući i grdeći ovaj tip vjerskog autoriteta, Mehmet Akif nikada nije zapadao u beznađe. A u narednim stihovima na sljedeći način govori o rješenju i načinu oslobađanja od izmišljotina: Uzimajući inspiraciju direktno iz Kur'ana, Vjekovnoj spoznaji ne dozvolimo da o islamu govori.

PA U KOJE ĆE HADISE, AKO NE U KUR'AN, VJEROVATI?

Ovaj podnaslov je prijevod dijela 185. ajeta 7. sure Al-A'raf. Možete se, isto tako, osvjedočiti da se u prijevodima Kur'ana riječ hadis prevodi kao riječ. To je, naravno, ispravan prijevod, pošto arapska riječ hadis i znači riječ. Korištenje riječi hadis u ovom i u drugim ajetima i to što se, kao izvori ravni Kur'anu, hadisom nazivaju izmišljene riječi, jedan je od fenomena Kur'ana. Kur'an je na fenomenalan način upozorio na hadise, koji će predstavljati problem za vjeru, koji će se pripisivati Vjerovjesniku, ali koji će jedini izvor vjere iznijeti na površinu. Muhaddisi, koji su mnogo svojih laži pripisali Vjerovjesniku, su se mogli koristiti arapskim terminima kao što su agval (riječi), ahber (vijesti), hikem (mudrosti), ili nekim drugim terminom, kako bi naglasili Vjerovjesnikove riječi. Činjenica da su se muhaddisi, koji se međusobno proturječe u svakom pitanju, jednoglasno složili da ove riječi nazovu hadisom i da ulaze u kategoriju ljudi na koje upozoravaju ovi ajeti, jedan je od nebrojenih fenomena Kur'ana.

Kur'an nije izmišljena besjeda (hadis), on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (12- Yusuf, 111) U ovom ajetu u kome kaže da Kur'an nije izmišljeni hadis, Uzvišeni Allah isto tako naglašava i činjenicu da Kur'an sve objašnjava, a koju tradicionalni islamisti nikako ne

uspijevaju shvatiti. Međutim, tradicionalisti ispuštaju iz vida da je Knjiga detaljna i, kao da su nedovoljni detalji Kur'ana, u vjeru unose hadise, običaje i lične stavove. Hadisi su i tu u glavnoj ulozi. Premda, iznoseći svoj fenomen onima koji imaju namjeru razumjeti, isti ajet govori da Kur'an nije izmišljeni hadis. Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor (hadis) ovaj neće da povjeruju? (18- Al-Kahf, 6) Iz citiranog ajeta razumijemo da je Vjerovjesnik tugovao zbog toga što ljudi nisu vjerovali da je Kur'an jedini hadis (govor). Vjerovjesnik nije nikoga pozivao na hadis mimo Kur'ana. On, isto tako, nikome nije rekao da zapisuje njegove hadise. Da su i Vjerovjesnikovi hadisi bili izvor vjere, Vjerovjesnik bi naredio da se i oni zapisuju; a, isto tako bi do svisnuća tugovao zato što ljudi i u njih neće da povjeruju. Kur'an je jedini hadis (govor) za koji se borio Muhammed, a. s. i jedini hadis za koji je želio da ga slijedimo. Mimo sebe, Kur'an ne upozorava ni na jedan hadis koji trebamo slijediti. U slučaju kada bi, pored Kur'ana, i Vjerovjesnikovi hadisi (riječi) bili izvor vjere, Kur'an bi to naglasio u nekoliko ajeta. To što po tom pitanju ne postoji niti jedan ajet i što se riječ hadis koristi na način kako to Kur'an ukazuje, očit je dokaz da je naknadno izmišljen pojam hadisa u današnjem značenju. To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo pa u koje će - ako ne u Allahove riječi (hadise) i dokaze Njegove oni vjerovati? (45- Al-Džasiya, 6) Uzvišeni Allah tako pita u navedenom ajetu. A odgovor, koji proizilazi iz načina djelovanja zagovarača tradicionalnog islama, imitatora i sljedbenika sunnitskih i šiitskih mesheba, glasi: vjerujemo u hadise (riječi) Buharije, Muslima, Svanaestorice imama, vjerujemo Ebu Davudu i Ibni Madždži. ... A čije su riječi (hadis) od Allahovih riječi istinitije? (4- An-Nisa', 87) Zato neka oni sastave govor sličan Kur'anu, ako istinu govore! (52- At-Tur, 34) Nasuprot ovih kur'anskih riječi, u poznatoj zbirci hadisa Ebu Davud nastoje se spasiti hadisi, ističući da je Vjerovjesniku dat Kur'an i njemu slični hadisi. Te riječi, međutim, nisu dovoljne za spašavanje hadisa, pošto hadisi nisu koliko i Kur'an; oni su količinski mnogo, mnogo veći od Kur'ana. Povrh svega, hadis koji formulira ovu tradicionalističku koncepciju u proturječnosti je sa prethodno citiranim ajetom koji kaže da ne može postojati hadis (govor) sličan Kur'anu. Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna. (31- Lukman, 6) U 7. ajetu iste sure vidimo da ovi ljudi okreću svoje glave kada se uče ajeti. Kada bi oni koji, zbog meshepske opsjednutosti, zanemaruju ajete, čitali ajete ne zbog melodičnosti, već radi njihovog razumijevanja, mnogo bolje shvatili ono što želimo objasniti kada iznosimo neki sud koji se zasniva samo na Kur'anu. (Pitanje kamenovanja iz 26. poglavlja dobar je primjer onima koji se, unatoč Kur'ana, pozivaju na hadis.) Riječ hadis koja je u vezi sa Vjerovjesnikom u Kur'anu se koristi samo na dva mjesta i to u sljedećem kontekstu: O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela (...) raziđite se ne upuštajući se jedni sa drugima u razgovor (hadis). To smeta Vjerovjesniku... (33- Al-Ahzab, 53) Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu (hadis) povjerio pa je ona odala

- a Allah je to njemu otkrio - on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio... (66- At-Tahrim, 3) Kao što se vidi, riječ hadis, kojom se označava govor Vjerovjesnika, u Kur'anu se spominje dva puta. Međutim, korištenje aktualne riječi apsolutno nema nikakve veze sa sunnitskim i šiitskim meshepskim stavovima. Išaret dvaju ajeta u kojima se riječ hadis koristi u značenju Vjerovjesnikovih riječi od velikog je značaja sa aspekta naše rasprave. Uzvišeni Allah, Koji zna budućnost, riječ hadis koristi u značenju ličnih Vjerovjesnikovih riječi, a ne u značenju vjerskih učenja kako to tvrde sunniti i šiiti. Povrh svega, u oba slučaja se riječ hadis koristi u negativnom kontekstu. Što se, pak, tiče riječi 'sunnet', ona se u Kur'anu spominje u obliku da je 'sunnetullah' (Allahov sunnet, Allahov običaj) jedini važeći sunnet. (Vidjet ćemo to u 16. poglavlju.) A riječ 'idžma' (i njene izvedenice), kojom se, isto tako, želi prikazati jedan drugi izvor islama, se u Kur'anu također konstantno spominje u negativnom kontekstu. To na fenomenološki način ukazuje na činjenicu da je, poput hadisa i sunneta, Kur'an osudio i idžma. (Za riječ idžma i njene izvedenice, vidi: 20- Ta-Ha 60, 70- Al-Ma'aridž 18, 104- Al-Humaza 2, 3- Ali 'Imran 173, 3- Ali 'Imran 157, 10- Yunus 58, 43- Az-Zuhruf 32, 26- Aš-Šu'ara' 38, 12- Yusuf 19, 10- Yunus 71, 20- Ta-Ha 64, 17- Al-Isra' 88, 22- Al-Hadždž 73, 54- Al-Qamar 45, 28- Al-Qasas 78, 7- Al-A'raf 48, 26- Aš-Šu'ara' 39, 26- Aš-Šu'ara' 56, 54- Al-Qamar 44)

ŠTA URADITI SA VJERODOSTOJNIM HADISIMA?

Iz onoga što smo do sada iznijeli može se izvući jasan odgovor na ovo pitanje. Sasvim je sigurno da među hadisima postoji na desetine hiljada izmišljenih hadisa. Isto tako je sasvim sigurno da su apokrifni, lažni oni hadisi koji su u proturječnosti sa Kur'anom, koji donose sud kao dodatak Kur'anu, i koji su u suprotnosti sa logikom i rasuđivanjem zdravog razuma. Hadisi koji donose kojekakve dodatke u vjeru su bespogovorno lažni zbog toga što su u proturječnosti sa ajetima koji saopćavaju da je Kur'an detaljna knjiga koja nema nikakvih nedostataka i koja sve objašnjava. Hadisi izvan ovih okvira mogu biti vjerodostojni, ali pod uvjetom da su u stopostotnom procentu u skladu sa Kur'anom. Obratite li pažnju vidjet ćete da smo rekli 'mogu biti vjerodostojni'; ne kažemo da su 'sigurno vjerodostojni'. Odgovor na pitanje ''šta uraditi sa vjerodostojnim hadisima?'' glasit će: ''Ne možemo znati koji su hadisi vjerodostojni!'' Jedan dio apokrifnih hadisa možemo prepoznati prema prethodno navedenim mjerilima i pokazateljima, ali nikada ne možemo biti sigurni da li je neki hadis kategorično vjerodostojan, pošto su hadisi, u čiju smo se laž sami uvjerili, i hadisi koji mogu biti vjerodostojni istih godina sakupljali od strane istih ljudi i sa istim mjerilima. Buharija, Muslim i ostali su 200-tih godina po Hidžri nastojali pronaći stvarne hadise, ali nisu uspjeli u tome. Kako to onda mi možemo uraditi 1400 godina nakon Hidžre?! Riječi koje su u potpunom skladu sa Kur'anom, mogu biti riječi bilo kojeg muslimana koje su se pomiješale sa riječima Vjerovjesnika. U narednom, 5. poglavlju ćemo vidjeti da je bilo onih koji su izmišljali hadise s namjerom da učinu dobro vjeri. Pa, stoga, hadisi koji su u potpunom skladu sa Kur'anom mogu biti riječi onih koji su navodno željeli dati svoj doprinos vjeri. Poznato

je i to da su prenosioci hadisa, pa čak i oni koji su prikupljali hadise govorili: ''Kada nađete neke lijepe riječi, koje mogu koristiti ljudima, ne strahujte da na početku kažete 'Vjerovjesnik je rekao...''' Ovakva formacija i vjerovatnoće formiraju i utječu na naš stav i prema onim hadisima koji ne čine nadopunu Kur'anu i koji nisu u proturječnosti sa Kur'anom. Iz tog razloga, čak i one riječi koje su i u skladu sa Kur'anom, a i koje ne predstavljaju nikakav sud ne treba prenositi kao hadis i moramo se čuvati od toga da vjerovjesniku pripisujemo ono što on nije rekao. Ako ćemo se već pridržavati Vjerovjesnikovih riječi, onda bi to trebale biti riječi (hadis) koje su, u skladu vjerovjesničke misije, izašle iz Vjerovjesnikovih usta u vidu Kur'ana, dok je ljudima dostavljao poruku Uzvišenog Allaha. Ove riječi, koje su, u suštini, riječi Allaha, dž. š., ljudi su čuli u obliku ljudskih riječi koje su izašle iz usta Vjerovjesnika. Slijedeći ovu poruku koju je dostavio Vjerovjesnik, mi slijedimo i Resula (Vjerovjesnika), i samu poruku (Kur'an), a isto tako slijedimo i Uzvišenog Allaha, Koji je zapravo i poslao tu poruku.

NAŠ CILJ JE SPRIJEČITI UZIMANJE OTROVA, A NE ČORBE

U ovom poglavlju smo vidjeli stav Vjerovjesnika, a stav četverice halifa prema hadisima vidjet ćemo u 11. poglavlju. Zašto da se danas stavljamo u odbranu hadisa, ako se ima u vidu činjenica da je Kur'an dovoljan, te činjenica da je Vjerovjesnik, a kasnije i četverica halifa, zabranio zapisivanje hadisa, pa da su čak i spaljivali one koji su bili napisani?! Ako je polovina čorbe otrov, a druga polovina čorba, možemo li reći da se jedan dio toga može jesti?! U hadisima se na isti način, neodvojivo pomiješala istina i neistina. Kada kažemo da ne slijedite hadise, mi time ne želimo reći da ne uzimate čorbu, već želimo spriječiti uzimanje otrova. Kur'an sadrži sva potrebna vjerska pitanja, sva potrebna saznanja koja su u vezi sa Vjerovjesnikovim karakterom i onime što je on radio. Sve ono izvan toga suvišno je. A, izdvojiti vjerodostojne podatke iz tog suvišnog – nemoguće je. Nakon čitanja 37. poglavlja u kome su izneseni aneksi koje su na vjeru po Kura'nu načinili hadisi i meshebi, možemo shvatiti zašto je, kao stav, bolje uopće ne davati primjere iz hadisa i koristiti se hadisima. Čak da hadis i jeste u potpunom skladu sa Kur'anom, ne smijemo gubiti iz vida mogućnost da se te riječi pripisuju Vjerovjesniku iako ih on nije izgovorio. Ne mora značiti da je svaka riječ koja je u skladu sa Kur'anom i riječ koju je izgovorio Vjerovjesnik. Kur'an je jasna knjiga, koja vodi na najispravniji put. Ko god da kaže nešto što je u skladu sa Kur'anom, taj je rekao ispravno. Svjesni smo da će određeni zlonamjernici ovaj stav nastojati prikazati kao nepoštivanje Vjerovjesnikovih riječi. Pravo nepoštivanje Vjerovjesnika jeste reći da Vjerovjesniku pripadaju riječi iz zbirki koje govore da su Vjerovjesniku napravljene čarke, koje iznose gluposti o njegovom spolnom životu i koje Zemlju stavljaju na vola i ribu. Po kom se pitanju može vjerovati u vjerodostojne riječi onih koji to prenose i ko to može garantirati? Negirati riječi (hadise) mimo Kur'ana rezultat je ljubavi i poštivanja Vjerovjesnika, poimanja vjere pripisujući je Uzvišenom Allahu i prihvatanja Kur'ana kao jedinog i dovoljnog izvora vjere. Kao što je bilo onih koji su ljubav prema Isa, a. s., iskazivali proglašavajući ga za boga, isto tako ima i onih koji kažu da vole Vjerovjesnika, a potom knjige, u kojima se prikazuje kao da je začaran, da Allahu, dž. š., pripisuje lažne riječi i kao da je ostavio mnogo proturječnih sudova, prihvataju

izvorom vjere i nevjernikom proglašavaju onoga ko zaniječe bilo šta iz ovih knjiga. Vjerovjesnici su željeli da vjerujemo u Uzvišenog Allaha, da se vežemo za Allahovu vjeru. Suprotno tome, nijedan vjerovjesnik nije želio da mu se pripisuju lažne riječi, da se proglašava božanstvom ili da se čine aneksi na Allahovu vjeru. Ono čime bi vjerovjesnici najviše bili zadovoljni jeste da iskreno, čista srca i besprimijesno slijedimo pravu vjeru, a nikako da se, pod izgovorom ljubavi prema Vjerovjesniku, udaljimo od istinske vjere, kao kršćani koji herojskim pričama izražavaju ljubav prema vjerovjesnicima.

(5) NOVOTARIJE UVRŠTENE U VJERU, RAZLOZI IZMIŠLJANJA HADISA ...

U prva tri, a osobito u trećem poglavlju vidjeli smo, pozivajući se na Kur'an, kako je Kur'an dovoljan u pitanjima vjerskih sudova. Iznoseći činjenice vezane za metode sakupljanja hadisa, u četvrtom poglavlju smo vidjeli zašto hadisi, ogrnuti plaštom svetosti, ne mogu biti izvor vjere. Pitanja u tehnici prikupljana hadisa, koja smo vidjeli u tom poglavlju, kao što je proglašavanje ashaba nepogrešivim i prenošenje hadisa po značenju, objašnjavaju postavku kako se mogu pojaviti izmišljeni hadisi, iako ne postoji nikakva loša namjera. U ovom poglavlju nećemo se doticati izmišljotina koje su nastale u ishodu metoda prikupljanja hadisa, zato što smo se u njih uvjerili u 4. poglavlju. U ovom poglavlju ćemo u 10 tačaka analizirati anekse na vjeru, koji su svjesno načinjeni. Na taj način ćemo shvatiti razloge izmišljanja u izmišljotinama čije ćemo primjere vidjeti u 6., 7., 8. i 9. poglavlju.

1) IZMIŠLJOTINE RADI DEGENERIRANJA, KVARENJA VJERE

U cilju omalovažavanja, prikazivanja naše vjere kao vjere ispunjene glupostima i dovođenja u stanje nemoguće za prakticiranje iste, neprijatelji vjere su izmislili mnogo hadisa. Poslije su s istim namjerama koristili te hadise sami oni, a i mnogi ateisti koji su živjeli poslije njih. Skrivajući u sebi nevjerovanje, mržnju i zlobu prema islamu, mnogi munafici, koji su se, pod plaštom iskrenih vjernika, umiješali među narod, kao prvenstveni cilj su, prije svega, imali narušavanje islamskog vjerovanja i unošenje sumnji i nedoumica u srca vjernika. S time u vezu, oni su, pod imenom hadis, Vjerovjesniku pripisali na desetine hiljada izmišljotina, koje je teško pojmiti i zamisliti, koje mute razum i za koje apsolutno ne postoji mogućnost da ih je Vjerovjesnik izgovorio. Kur'anski ajeti ukazuju na činjenicu da su se još za vrijeme Vjerovjesnikovog života munafici umiješali među muslimane. Poznati ateista Abdulkerim bin Ebil Avdža, koji je u vrijeme halife Mehdija uhvaćen radi pogubljenja, prije samog pogubljenja daje sljedeću zastrašujuću izjavu: ''Vi me ubijate, ali ja sam u vašoj vjeri izmislio 4000 hadisa koji halal čine haramom, a haram halalom.'' Ako uzmemo u obzir da Kur'an sadrži preko 6000 ajeta, onda možemo shvatiti zastrašujuća izopačenja koja mogu prouzročiti činjenica da je samo jedna osoba ustanju izmisliti 4000 hadisa! Pored toga, iznosi se podatak da su Ahmed bin el Džuvejbari, Muhammed bin Ukeša i Muhammed bin Temim izmislili preko 10.000

hadisa o Vjerovjesniku [Ibni Hadžer, Lisanu'l Mizan]. Zehebi navodi kako je Ahmed bin Abdullah izmislio na hiljade hadisa, pozivajući se pri tome na hadiske imame, kako je, isto tako, Dinar Ebu Mikjes, koji je tvrdio da je bio sluga kod Enesa bin Malika, prenio jednu stranicu punu izmišljotina, za koju je tvrdio da je čuo od Enesa bin Malika (Zehebi, Mizan). Knjige muhaddisa pune su priznanja o izmišljotinama svjesno načinjenim u cilju izopačenja vjere. Sasvim je očito postojanje ovih izmišljotina, ali na što se neko može pozivati kako bi mogao garantirati da se ove izmišljotine danas nisu umiješale u knjige poznatih knjiga hadisa? Ko je prepoznao munafike o kojima govori Kur'an i koji su postojali za života Muhammeda, a. s., i munafike koji su se pojavljivali tokom naredna dva stoljeća i tako svoje zbirke zaštitio od izmišljenih hadisa koje su oni fabrikovali?!

2) IZMIŠLJOTINE ZBOG POLITIČKIH RAZILAŽENJA

Nije prošlo čak ni 40 godina nakon Vjerovjesnikovog preseljenja na ahiret, a već su se pojavili sukobi između hz. Alije i Muavije. Nakon ovog perioda islamski svijet ulazi u politička razilaženja iz kojih neće biti povratka. Politički podjeljene zajednice su umijećem smatrali proturječivanja i međusobna oponiranja na mnogim poljima; izmišljali su hadise koji podržavaju njihove političke stavove, a vjerovanje u njihov politički pokret predstavili su kao jedan od Allahovih farzova. U međuvremenu, veličali su sopstvene lidere, a omalovažavali lidere oporbene, protivničke strane. Halili navodi podatak da su šiiti izmislili oko 300.000 hadisa koji govore o hz. Aliji, te objašnjava kako su, isto tako, izvrtali riječi hz. Alije (Halili, el-Iršad). Taj broj je za oko 50 puta veći od broja kur'anskih ajeta. Misleći na šiite: ''Allah im dušu uzeo, toliko su hadisa izopačili!'', rekao je neko ko se odvojio od šiita (Muslim, Sahihi Muslim). Veoma lijep primjer fabriciranja hadisa iz političkih pobuda predstavlja gubljenje vremena u apsurdnim i ispraznim višestoljetnim i izvan-kur'anskim natezanjima između stava sunnita, koji hz. Ebu Bekra smatra superiornijim u odnosu na hz. Aliju i to prezentira kao jedan od uvjeta svojih mesheba, i stava šiita, koji su vjeru u superiornost hz. Alije pretvorili u imanski šart. Kada se islam ispolitizirao, oni što su vlast držali u svojim rukama, vjeru su oblikovali prema željama masa. Prilikom svega toga, vjeru su koristili i kao instrument i oblikovali su je prema ličnim političkim ciljevima i interesima što je dovelo do nastanka aneksa na vjeru, a i izuzimanja onoga što u određenom vremenu nije odgovaralo.

3) IZMIŠLJOTINE ONIH KOJI MISLE DA JE VJERA NEPOTPUNA I KOJI, NAVODNO, SPAŠAVAJU VJERU

Mnogi oni koji su poznati kao vjernici najljepšu formulaciju stanja muslimana pronašli su u riječima Jahja bin Saida: ''Čestite osobe nismo nigdje doživjeli lažovima koliko u hadisima.'' Jedan od onih koji su priznali ovu činjenicu je i Muslim, priređivač jedne od dvije zbirki hadisa za koje se tvrdi da su najpouzdanije. Muslim od Ebu Zennata prenosi sljedeće: ''U Medini sam se susreo sa stotinu osoba, svi su pouzdani, ali njihovi hadisi nisu uzimani.'' (Muslim, Sahihi Muslim, 1. tom, str. 13). Kao što se vidi, činjenica da su i mnogi navodni vjernici izmišljali hadise bila je poznata čak i samim

muhaddisima. Ovakvi tipovi ljudi, koji veoma cijene svoje lične stavove, misle da čine veliku uslugu vjeri kada u nju uvrste lični stav i to smatraju jednim veoma umjesnim djelom. Ilustracije radi, oni koji su u vjeru uvrstili odvojeno sjedenje muškaraca i žena, čega nema u Kur'anu, možda su na svoj način željeli spriječiti blud i izopačenje vjere. Međutim, moraju znati da je Uzvišeni Allah mislio bolje od njih, da Allah, dž. š., nije zaboravan i da bi, da je to bilo potrebno, u Kur'anu dao sud o tome. Misliti da će vjeri učiniti uslugu ako u nju uvrste nešto o čemu Allah, dž. š., nije dao Svoj sud primitivan je način razmišljanja, a pogubne posljedice toga su vidljive. U 14. poglavlju ćemo vidjeti kako su se, mimo hadisa, pod imenom idžtihada, u vjeru uvukli lični sudovi i stavovi. One koji vjeru doživljavaju oskudnom za njihove lične stavove i koji time, navodno, pomažu vjeru, a i one koji daju sud o pitanjima koja je Allah ostavio slobodnim i to prezentiraju pod plaštom vjere, možemo uvrstiti u klasu onih koji spašavaju vjeru, doživljavajući je nepotpunom.

4) IZMIŠLJOTINE RADI DOPADLJIVOSTI VJERE

Ova stavka djelomično liči na 3. stavku; grupu ljudi koji se bave izmišljotinama iz ove stavke line oni koji misle da će spasiti vjeru, oni koji nisu obaviješteni o tome da je Allah, dž.š., taj koji spašava vjeru. Stvarna briga ovih ljudi jestu nastojanja da vjeru učinu dopadljivom, da ibadete prikažu prijatnim. Ova populistička težnja doprinijela je da se u vjeru, koji je Svevišnji objavio, uvuku izmišljeni hadisi i komentari. Među onima koji se mogu svrstati u ovu grupu ima i onih, kao što je Ebu Ismet Nuh, koji su za vrline svake sure izmislili hadise. Postoje oni koji su, u cilju veličanja Vjerovjesnika, proizvodili hadise koji govore o Vjerovjesnikovoj superiornosti. Prenosi se da su, u cilju sopstvenog opravdavanja, ovi fabrikatori hadisa govorili sljedeće: ''Mi nismo smišljali laži u ime Vjerovjesnika; naprotiv, radili smo to s ciljem jačanja vjere koju je dostavio Vjerovjesnik.'' [Ibni Hadžer, Feth-ul Bari]. To, kao što ćemo dolje vidjeti, ukazuje na to da, izmišljanje hadisa tog tipa, oni čak nisu doživljavali kao laž; čineći takva užasna djela, oni su se možda nadali i sevapima. ''Mi lažemo u korist Vjerovjesnika i tako potpomažemo njegov šerijat'' (Ibnul Dževzi, K. Mevzuat). Kao što se vidi, aktualni fabrikatori hadisa Kur'an doživljavaju nepotpunim; oni se, povrh svega, nisu ograničili samo na izmišljanje hadisa, već još i liderstvo u pobožnosti nisu nikome prepuštali. Oni koji su poznati kao ekstremno pobožni, ovakvim svojim odlikama došli su u poziciju jednog od najopasnijeg reda u vjeri, pošto su oni neko koga narod voli i kome vjeruje, čijim riječima se pridaje važnost, a djela uzimaju za primjer. Riječi koje oni predstavljaju kao hadise bespogovorno se prihvataju i ne podvrgavaju se kritici. Tako je čisti islam još više udaljen od kur'anskog duha, a, sa svim svojim primjesama, novonastala struktura smatrala se besprimjesnim islamom.

5) IZMIŠLJOTINE S CILJEM DA SE MESHEBI I IDEJE PRIKAŽU ISPRAVNIM

U atmosferi u kojoj se udaljilo od modela islama zasnovanog samo na čistoj objavi – Kur'anu, u kome se ljudske riječi prezentiraju kao sud Uzvišenog Allaha i u kome je osnažen jedan tradicionalni model zasnovan na hadisu, ljudi su na sasvim različite

načine počeli poimati vjeru. Ovakva situacija dovela je do nastanka različitih mesheba, tabora i ideja, koje su se razilazile u vjerskim pitanjima i koje su, u kontekstu poimanja i prakticiranja islama, međusobno nepomirive. Ljudi su se prestali baviti podržavanjem Kur'ana i počeli su sa branjenjem mesheba. A čineći to, oni su osjećali potrebu da se pozovu na izmišljene hadise, kako bi, kroz usta Vjerovjesnika, hvalili svoj, a ponižavali i van snage stavljali ostale meshebe. To sve su činili s ciljem da dokažu ispravnost svojih stavova; da time izvrše utjecaj na mase, kako bi ih privukli u svoj mesheb. U tom smislu možemo se uvjeriti u iznišljotine čelnika Hanefijskog mesheba: ''U mome ummetu pojavit će se osoba sa imenom imami Šafija. On će mome ummetu nanijeti više štete od šejtana. A opet, u mome ummetu će se pojaviti čovjek po imenu Ebu Hanife i on će biti svjetlost mog ummeta.'' (Ibnu Arrak, Tenzih-uš-Šeria, 2. tom, str. 14). U međuvremenu ni pristalice Šafije nisu stojali skrštenih ruku, te su, kao odgovor, izmislili hadis koji će spasiti njihovog imama: ''Kurejšijski alim (Imami Šafija) će svako mjesto na Zemlji ispuniti znanjem.'' Zar je, nakon ovakvih ''hadisa'' za očekivati da će pristalice Malikijskog mesheba ostati ravnodušni; i oni iznose svoje hadise: ''Doći će vrijeme kada će se kretati na duga putovanja u potrazi za naukom, a neće biti većeg alima od medinskog alima (imami Malik).'' Takva je situacija u sunnitskim meshebima, a kako su Kaderije izmišljali hadise ilustrira se pozivanjem na riječi Ebu Redža Muhriza, bivšeg pristalicu jednog Kaderijskog mesheba: ''Ni slučajno ne prenosite nešto od Kaderija! Vallahi, mi smo, u cilju pridobijanja ljudi za naš mesheb, izmišljali hadise i nadali se da ćemo time postići sevape. Tako sam ja za Kaderijski mesheb pridobio 4000 ljudi.'' (El Džerhu Ve'l Tadi'l, 1. tom, str. 32)

6) IZMIŠLJOTINE POD PRISILOM

Kao što smo to i prethodno istakli, prisile, prijetnje i mučenja osobito Emevijskih halifa zauzimaju značajno mjesto u početku akcije prikupljanja hadisa. Dokaz toga su sljedeće riječi Ez-Zuhrija, za koga se tvrdi da je bio prvi sakupljač hadisa: ''Nije nam se sviđalo pisanje hadisa. Iz nekog razloga, ti vladari (Emevijske halife i njihovi ljudi) su nas prisiljavali da to radimo.'' Prilikom prikupljanja hadisa pod prisilom, prikupljani su oni hadisi koji su se sviđali aktualnom vladaru, koji su podržavali poimanje vlasti, kulture, tradicije i povijesti postojeće uprave, a odbacivani su oni koji su bili oprečni navedenom. Zbog toga što su se ionako hadisi prenosili po značenju, mnogi hadisi su se, igrom riječi, koristili u cilju pretvaranja običaja u nešto što se naređuje. Naprimjer, kada se objašnjavalo nešto što je Vjerovjesnik radio po ličnom opredjeljenju, izražavalo se u stilu ''Vjerovjesnik je zapovijedio...'', ''Vjerovjenik je naredio...'', na način koji isključuje Vjerovjesnikovu želju. Što se pak tiče svih ovih izmišljotina i odstupanja od značenja, to se, bez ikakve sumnje, dešavalo u skladu sa stavovima dominirajuće klase; klase koja je vršila prisilu radi prikupljanja hadisa. Izmišljotine koje su pod prisilom uvrštene u vjeru, nisu ograničene samo na period Emevija i naredni period Abbasija. Novotarije, koje su se u ovom periodu, u većini slučajeva, u vjeru unosile putem izmišljenih hadisa, poslije su se, pod prisilom halifa i valija, pojavljivale pod imenom ''fetva'' i ''idžtihad''. Stavovi, idžtihad i fetve, poput onih iz perioda Osmanlija da se hilafet, sultanat može sa oca prenositi na sina, da, za

dobrobit države, sultani mogu ubijati svoju nedužnu braću, uvijek su se donosile pod prisilom, a to ukazuje na činjenicu da, u cilju jačanja svog utjecaja, aktualna vlast nije prezala čak ni od izopačenja vjere. Ne zaboravite da su sve ove fetve, koje nose etiketu šejh-ul-islama, donošene od strane ljudi koji su postavljani i platu primali od aktualne vlasti.

7) IZMIŠLJOTINE RADI OSIGURANJA MATERIJALNE KORISTI

Oni što su putovali i prikupljali hadise, ovaj posao su počeli obavljati vođeni idejom materijalne dobiti. Ilustracije radi, navodi se da je Jakub bin Ibrahim pristao na prenošenje hadisa pod uvjetom da mu se za to plati jedan dinar. Ebu Najm El-Fadl je, isto tako, za svako prenošenje hadisa tražio da mu se to plati. Jedan od njegovih učenika, Ali bin Džafer, je rekao sljedeće: ''Pisali smo hadise od Ebu Najm El-Fadla, a zauzvrat je od nas uzimao dragocjene drahme (srebrni novac). Kada bismo imali drahme niske vrijednosti, na to je uzimao i pare.'' Šube bin Hadždžadžu, koji je, nakon preporuka da se od siromaha nikako ne bilježe hadisi, rekao da je Umera bin Hafsa bogat, da neće slagati i da se, prema tome, od njega mogu uzimati hadisi, Ali bin Asim je dao sljedeći odgovor: "Vidjeli smo mnogo bogataša koji lažu” (El Kifaye, str. 155). Bilo je i onih koji su proizvodili hadise po narudžbi mušterija. U cilju povećanja prodaje određene robe, mnogi trgovci su plaćali hadiske mešetare da im izmisle hadise koji su govorili o koristi te robe. Primjer ove tvrdnje mogu poslužiti hadisi koji govore o koristima korištenja lijepih mirisa, a koji su izmišljeni na inicijativu trgovaca mirisima. Primjeri fabrikatora hadisa su i oni poput Ebul Muhezzema, koji je, kako to ističe Šube bin Hadždžadž, za samo jedan kuruš izmišljali 70 hadisa.

8) IZMIŠLJOTINE RADI OSIGURANJA DUHOVNE KORISTI

Nakon smrti Vjerovjesnika i perioda četverice halifa, određenim ljudima, poznatim kao pripovjedači poučnih priča, je u naviku prešlo da sjede po džamijama i mesdžidima i da prisutnima, koji su ih okruživali u vidu halke, vaze i dijele savjete. Zapravo, te ljude je više zanimala slava i visok stepen u očima naroda, nego vaz i dijeljenje savjeta. Svoje vazove su pripremali na način da ih dovedu do ovog cilja. Zbog toga što su znali da put do slave prolazi kroz vjeru, koja je značajan faktor u očima naroda, kroz provociranje vjerskih osjećaja, oni su držali vazove na način da su rasplamsavali te emocije; trudili su se da dramatičnim govorima narod primoraju na plač. U tu svrhu su svoje govore kitili čudnim pričama, koje su smislili pripisujući ih Vjerovjesniku i tako ubjeđivali i vršili utjecaj na narod. Na čelu vazova kojima se najviše utjecalo na narod nalaze se vazovi kojima se opisuju Džennet i Džehennem. Unatoč činjenici što je u Kur'anu izneseno sve ono što je potrebno znati o Džennetu i Džehennemu, ovi pripovjedači poučnih priča su bogatu riznicu koju su pronalazili u izmišljenim hadisima naročito izdašno koristili u ovo kontekstu kako bi još više rastužili, zbunili i ushitili narod. Poslovni uspjeh ovog sektora prolazio je kroz prekomjerno izmišljanje hadisa. Jedan od slučajeva koji, u ovoj otužnoj slici, čovjeka možda najviše može nasmijati jeste slučaj kada je, nakon što je jedan od spomenutih pripovjedača, pjesnik Kulsum, rekao da garantirano u Džehennem neće ući onaj ko jezikom mogne dodirnuti vrh nosa, prisutni

džemat počeo to i probati. Ibn-ul-Dževzi sljedećim riječima opisuje ove tipove ljudi: ''Među je bilo onih koji su lica mazali raznim bojama i na taj način postizali žućkastu boju lica. Time su se hteli prikazati kao bogobojazni vjernici izblijedjelog tena od pretjeranog posta. Drugi su koristili so, kako bi u željenom trenutku mogli pustiti suze. Druga pak grupa pripovjedača je u svojoj predstavi išla toliko daleko da bi se bacali sa vrha nalickanog kjursa ili bi, na način neobičan slušateljima, svoje neiskrene priče prenosili uz pretjerane gestikulacije, udarali bi o kjurs, trčkarali uz i niz stepenice.'' (Ibn-ul Dževzi, el-Kussas vel Muzekkirin, str. 93) Analiziramo li malo svoju okolinu, vidjet ćemo koliko sličnosti ima između ove vrste ljudi, na koje upozorava Ibn-ul Dževzi, i onih koji istim metodama danas eksploatiraju neuko pučanstvo. Tipovi pretjeranih gestikulacija, krokodiljih suza, slina i udaraca o govornicu, sve nas podsjećaju na ove šarlatane, koje je u prošlosti opisao Ibn-ul Dževzi. Među špekulantima je bilo i onih poput Džafera bin Nastur Feraba, koji je ustvrdio da ima 320 godina, da je vidio Vjerovjesnika i da je zahvaljujući Vjerovjesnikovoj dovi doživio toliku starost. Retenova pozicija također liči na ovu. Ovi ljudi koji su živjeli u IV i VIII stoljeću po hidžri, tvrdili su da su ashabi, a Reten je čak sastavio i zbirku od 300 hadisa i oko sebe okupio priličan broj pristalica.

9) IZMIŠLJOTINE RADI UVRŠTAVANJA U VJERU TRADICIJE I OBIČAJA

Kur'an je dao smjernice u određenim sferama ljudskog života, a mnoga pitanja o kojima se nije izjašnjavao, prepuštena su ljudskom sudu i izboru. To smo detaljno vidjeli u drugom, a vidjet ćemo i u 39. poglavlju. U ovim pitanjima u kojima su slobodni, ljudi se ponašaju u okvirima svoje tradicije, običaja i ličnog svjetonazora. Ilustracije radi, Kur'an ne daje smjernice o tome da li trebamo jesti rukama, viljuškom ili štapićima. U Kur'anu nema objašnjenja o tome da li odjeća muškarca i žene treba biti saruk, džubbe, trebali li nositi kravatu, košulju ili kimono. Obzirom da smo slobodni u opredjeljenju u pitanjima koja nisu precizirana, to znači da, prema Kur'anu, mi možemo odabrati bilo koju od navedenih solucija iz primjera načina objedovanja ili odijevanja. A reći da će u izboru bilo koje solucije predstavljati dodatni sevap ili grijeh znači doći u proturječnost sa Kur'anom. Značajan dio dodataka na islam po Kur'anu u periodu Emevija i Abbasija desio se upravo unošenjem običaja i tradicije u islam po Kur'anu, a sve pod pečatom svetosti. Kur'an je Knjiga kojoj se zna i početak, a i kraj i u njemu nema nikakve formulacije, ni izraza kojim se preporučuju običaji i tradicije. Obzirom da je to tako, jedini preostali put bio je da se, izmišljenim hadisima i jednim poimanjem sunneta, koji se ne spominje u Kur'anu, u vjeru uvrste i načinu svetinjama i pitanja koja je Kur'an prepustio našem slobodnom odabiru. Tako je, zahvaljujući arapsko-emevijskom rasizmu i plemenskom rasuđivanju, pod plaštom sunneta, u vjeru uvršteno mnogo izvanvjerskih elemenata, od arapskog jezika do načina odijevanja tog perioda, od menija do načina obavljanja fizioloških potreba. (Radi detaljnijeg upoznavanja, vidi 16. poglavlje.)

10) IZMIŠLJOTINE NASTALE USLJED PRENOŠENJA U ISLAM IZMIŠLJOTINA DRUGIH VJERA

One koji se bave prenošenjem ovih izmišljotina možemo podijeliti u dvije grupe: prvu grupu čine oni što su svjesno unosili izmišljotine u vjeru kako bi izopačili islam, načinili ga nelogičnim ili kako bi islam poistovijetili sa svojom izvornom vjerom, kojoj su nekada pripadali. U drugu grupu, pak, spadaju oni što se, unatoč prelasku na islam, nisu mogli osloboditi svoje stare vjere i običajnih navika, te su to prenijeli u islam. Židovske poučne priče (israilijati), kršćanske priče, idolopoklonički običaji, šamanski običaji (kod Turaka) u islam su se uvukli uvijek u ivdu hadisa ili idžtihada. Posmatrajući sa aspekta zapremine, židovske poučne priče, zvane israilijat, zauzimaju prvo mjesto na izvoru izmišljotina, a na drugom mjestu su kršćanske priče, zvane mesihhijat. Zbog toga što su prethodno korijene pustile u drugim religijama, one su jednostavnije i lakše ušle u islam. Ovdje ćemo se, dakle, pozabaviti samo sa israilijatima i mesihhijatima. Najznačajniji među onima koji su u islam unijeli israilijate jesu Kab el Ahbar, Vehb bin Munebbih i Abdullah bin Selam. Zbog toga što smo se, govoreći o određenim značajnim fabrikatorima hadisa, u 12. poglavlju dotakli i njih, pročitajte to poglavlje kako biste vidjeli koliko su pouzdani israilijatski izvori. Muslimani, pak, nisu vidjeli ništa loše u tome da, pored kur'anskih ajeta, prepričavaju priče. Eto, upravo je to bio jedan od izvora fabrikovanja hadisa. Danas se u mnogim knjigama, a prvenstveno tefsirima i zbirkama hadisa možemo susresti sa stotinama izmišljotina koje potječu od ovih ljudi. Kao ilustraciju, navest ćemo samo dva primjera. Izmišljotina, koja se plasira pod imenom hadis israilijatskog porijekla, koja se prenosi od Vehb bin Munebbiha, glasi: ''Narod Beyt-ul-Makdisa su Allahove komšije. Allah je dužan da Svojim komšijama ne čini azab. Onaj ko bude sahranjen u Beyt-ul Makdisu bit će oslobođen od kaburskog ispitivanja i tjeskobe.'' A izmišljotina, koja se spominje i u Kurtubijevom tefsiru, a koja potječe od Kab el Ahbara, glasi: ''Kada ga je Uzvišeni Allah stvorio, Arš je rekao: 'Allah nije stvorio većeg mahluka (stvorenje) od mene.' Te se isprsi i zaljulja. Allah ga je obavio takvom gujom koja je imala sedamdeset hiljada krila, na svakom krilu sedamdeset hiljada pera, na svakom peru sedamdeset hiljada lica, na svakom licu sedamdeset hiljada usta, a u svim ustima po sedamdeset hiljada jezika. Njena usta svaki dan Allahu tespih čine onoliko koliko je kapi kiše, listova drveća, zrna pijeska i kamena; koliko je dunjalučkih dana i broja svih meleka. Guja je smještena na aršu, a arš doseže tek do pola nje. Eto, tek tada arš poče bivati skroman.'' A kao ljude koji su doprinijeli unošenju mesihhijata, odnosno izmišljenih kršćanskih priča, u islam možemo istaći Temim ed-Dariu i Ibn Džurejdža. Isaov, a. s., ponovni dolazak na Zemlju, Dedždžal, melek smrti, Džennet i Džehennem područja su gdje je najviše zastupljeno izmišljotina mesihhijata. (U 20. poglavlju ćemo vidjeti kako su pitanja Isaovog, a. s., povratka, Mehdije i Dedždžala nanijela duboke rane našoj vjeri, islamu.) Kako god su veoma gnjevni na muslimane koji se pozivaju samo na Kur'an, kao jedini izvor vjere, tradicionalni islamisti se veoma ljute i na to što strani analitičari islama, isto tako, iznose i izražavaju nepovjerenje prema hadisima. Bez obzira koja je namjera ovih istraživača, ono što nas zanima jeste naučna vrijednost koju oni iznose. Neosporna činjenica je da su ove osobe, koje posjeduju okruženje slobode, koje nije prisutno u muslimanskim zajednicama, iznijele i veoma ozbiljna pitanja, a i pitanja o kojima treba razmisliti i uzeti ih u obzir. Njihovim radovima treba

objektivno pristupati, ukazati na njihove zablude i okoristiti se ispravnim faktima koje iznose. Smatramo da se osobito u djelima analitičara Goldzihera, Schacht Van Kremera, Sprengera i Dozija nalazi niz tačaka kojima se mnogi mogu okoristiti. Najpoznatiji od njih, Goldziher, kaže sljedeće: ''Riječi rabbanija (židovski, kršćanski vjerski autoriteti), citati iz izopačenih Novih Zavjeta, učenja grčke filozofije, izrazi perzijskog i indijskog porijekla i još mnogo toga je putem hadisa ušlo u islam. Sve to je, direktno ili indirektno, došlo u poziciju produkata islamske kulture. Opet, veliki dio vjerskih poučnih priča se, isto tako, uvukao u islam. Ukoliko izvršimo analizu materijala koji se koristi u hadisima i načinimo usporedbu sa vjerskom kulturom židova, vidjet ćemo da je veliki dio ovog drugog uvučen u islamsku vjersku kulturu.'' (Goldziher, El Aqide ve-š-šeria, str. 42-43)

(6) PROTURJEČNOSTI KUR'ANA I HADISA ...

U prethodnim poglavljima knjige prvo smo, formulacijama samog Kur'ana, objasnili da je Kur'an jedini izvor vjere. Potom smo, kroz iznošenje Vjerovjesnikovog stava o nepisanju hadisa, kroz iznošenje posljedica prenošenja hadisa po značenju i kroz analiziranje još mnogih pitanja, vidjeli zašto hadis ne može biti izvor vjere. Što se, pak, tiče ovog poglavlja, u njemu ćemo vidjeti kako se hadisi, izmišljeni u ishodu prihvatanja hadisa vjerskim izvorom, proturječe sa jedinim izvorom - Kur'anom. Dakle, uvidjet ćemo rezultate načinjenih pograšaka i spoznati značaj povratka Kur'anu, jedinom izvoru vjere. U cilju pokazivanja hadisa koji se proturječe sa Kur'anom, izabrali smo hadise najpoznatijih zbirki hadisa; hadise manje poznatih zbirki prepuštamo vašoj procjeni. Postojanje hadisa koji su proturječni Kur'anu dovoljan je razlog za odbacivanje svih hadisa, za povratak Kur'anu i za ponovno poimanje vjere. Postoji na hiljade hadisa koji su proturječni Kur'anu. Smatramo da je, za ilustraciju naše tvrdnje, dovoljno da u ovom poglavlju navedemo deset primjera. Inače, u saopćenjima u toku mnogih pitanja u ovoj knjizi izlažu se hadisi koji se proturječe Kur'anu.

Otkud mi znamo da je Kur'an riječ Uzvišenog Allaha? Kao odgovor na ovo pitanje, neki mogu reći da to sam Kur'an kaže. Dobro, a šta ćemo reći ako, u cilju klevete Allaha, dž. š., neko pokaže druge knjige i kaže: ''I ovo je od Allaha!''? Ustvrditi da je Kur'an riječ Uzvišenog Allaha možemo jedino analizom Kur'ana i procjenom istinitosti onoga što on navodi. Raspravljati o ispravnosti Allahove Poruke u direktnoj je vezi sa samom Porukom. Ako istom logikom analiziramo hadise, vidjet ćemo da li su dostojni biti izvorom Allahove vjere, ili, pak, nisu. Kako god se rasprava o tome da li je Kur'an izvor vjere ili nije može voditi kroz proučavanje samog Kur'ana, isto tako se pitanje da li je hadis izvor vjere ili nije može riješiti proučavanjem hadisa. Naš primarni cilj jeste da, analiziranjem Kur'ana i hadisa tokom cijele knjige, ustanovimo šta je izvor vjere i kakav taj izvor treba biti. Hadisi koje ćemo navesti u ovom i u narednim poglavljima pokazat će nam koliko hadisi mogu biti dostojni(!) biti izvorom vjere.

Hadisi koje u ovoj knjizi podvrgavamo kritici, jesu hadisi zastupljeni u najpoznatijim zbirkama hadisa, koje muhaddisi prihvataju. U razmatranje nismo uzimali hadise koje muhaddisi odbacuju, za koje kažu da su apokrifni (mevzu). Primjeri takvih hadisa su sljedeći: ''Kada ga je htio stvoriti, Allah je potjerao konja i tjeranjem ga je oznojio. Od tog znoja ga je poslije stvorio.'' ili ''Meleke je Allah stvorio od dlačica sa Svojih prsa i ruku.'' ili ''Allahove oči su oboljele i meleki su Mu došli u posjetu.'' ili ''Sanjao sam Allaha. Bio je u liku lijepog mladića duge kose. Bio je u zelenoj odjeći i imao je zlatne nanule.'' (İbni Kuteybe, Hadis Müdafası str. 66 – 67). Tačno je da poznati muhaddisi dematniraju prenosioce izmišljenih hadisa ovog tipa i da odbacuju ove hadise. Međutim, kada u ovom i narednim poglavljima vidimo hadise iz najpoznatijih, najvjerodostojnijih i napovjerljivijih zbirki hadisa, shvatit ćemo se u tim zbirkama na nerazdvojiv način pomiješala laž sa istinom, kako ničemu nije koristilo nastojanje da se, prilikom prikupljanja hadisa, izdvoji istina od laži. Obzirom da je Kur'an dovoljna i potpuna Knjiga, koja sadrži sve detalje, nije ni bilo potrebe za ovakvim nastojanjem i trudom.

A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti. (4- An-Nisa', 82) Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15- Al-Hidžr, 9)

Iz navedenog ajeta sure An-Nisa' saznajemo da izvor naše vjere nema proturječnosti. Govoreći da je Kur'an neproturječan, Uzvišeni Allah nas podučava i ispravnosti Kur'ana, a i odlici koju izvor vjere treba posjedovati. Što se, pak, tiče postojanja hadisa koji su proturječni hadisu, to je dokaz da hadisi nisu od Allaha, dž. š., i da ne mogu biti izvor vjere. Osim toga, iz 15. ajeta sure Al-Hidžr saznajemo da je Kur'an zaštićen i da, na taj način, kao izvor vjere imamo Knjigu koja ne može biti izopačena i izmijenjena. U ovom i naredna tri poglavlja vidjet ćemo kako su hadisi u proturječnosti sa Kur'anom, sa samim sobom i sa logikom, da, analogno tome, nisu zaštićeni i da su, na nepopravljiv način, pomiješani sa hiljadama izmišljotina. U ovim poglavljima ćemo, dakle, vidjeti strašne posljedice nastale usljed prihvatanja hadisa kao izvor vjere, te ćemo, isto tako, bolje shvatiti potrebu povratka Kur'anu - jedinom, neproturječnom i zaštićenom izvoru naše vjere.

1) ZAR ALLAH, DŽ. Š., IMA LISTOVE NOGU?

Kuran: ''... Niko nije kao On!..'' (42- Aš-Šura, 11)

Hadis: "Da bi vjerovjesnicima dokazao Svoj identitet, Allah, dž. š., će na ahiretu otkriti noge i pokazati im listove.'' (Muslim Iman 302, Buhari 97/24, 10/29, Hanbel 3/1)

Dobro obratite pažnju na zbirke u kojima se ovaj hadis spominje. U, navodno, najispravnijim zbirkama Muslima i Buharije, gdje se kaže da će nevjernik biti svako onaj ko zaniječe samo jedan hadis! Prema logici muhaddisa, nevjernik je onaj ko zaniječe ovaj hadis, a onaj ko povjeruje u njega bit će pravi musliman. Zar, naspram ajeta, koji kaže da ništa nije kao Uzvišeni Allah, ima potrebe objašnjavati glupost

izmišljotine po kojoj, bez ikakvog upućivanja na figurativnost, Uzvišeni Allah ima listove nogu i da će ih pokazati na ahiretu?

2) RUKUJE LI SE ALLAH, DŽ. Š.?

Kuran: ''i niko Mu ravan nije!" (112- Ihlas, 4)

Hadis: "Allah se sastao i rukovao sa mnom. Svoju ruku stavio je između mojih ramena, tako da sam na grudima osjetio hladnoću Njegovih prsta.'' (Hanbel 5/243)

Opet, u ovom hadisu se, bez ikakvog upućivanja na zaključak da je riječ o figurativnosti, ističući da ima prste i da su oni hladni, materijalizira i daje lik Uzvišenom Allahu. Navedeni hadis je u proturječnosti sa mnogim ajetima, poput citiranog ajeta sure Ihlas u kome se kaže da ništa nije kao On. Prihvatljivo bi bilo da se ''ruka'' u hadisu koristila u figurativnom značenju i da to nije upućivalo na ljudsku ruku. Ilustracije radi, kada kažemo ''sve je u Allahovim rukama'', sasvim je očito da se time ističe kako je sve podvrgnuto Allahovoj kontroli. Međutim, niko ne može izvući takvo figurativno značenje ovog hadisa, u kome se Allahu pripisuju hladni prsti. Povrh toga, u ovom hadisu se nalazi i apsolutno neprihvatljiva formulacija koja kaže da se Uzvišeni Allah rukovao sa Vjerovjesnikom. Jesu li sada pravi muslimani muhaddisi, meshebisti, koji ove hadise smatraju vjerom, ili su pravi muslimani oni koji vide pogreške u hadisima i koji Kur'an smatraju dovoljnim?

3) UBIJA LI SE ONAJ KOJI PROMIJENI VJERU?

Kuran: ''U vjeri nema prisiljavanja...'' (2- Al-Baqara, 256)

Hadis: "Ubijte onoga koji promijeni vjeru.'' (Nesei 78/14, Buhari 12/1883) Mnogi su životima platili zbog ovih izmišljotina onih koji su hadisima nastojali prevazići Allahov sud, koji su Allahovu vjeru željeli kreirati prema sopstvenim stavovima. Hadisi poput ovih su u glavama pristalica radikalnih vjerskih organizacija legalizirali sva krvoprolića koja su činili. Ogranizacija islamske zajednice osuđuje one koji podrume svojih kuća pretvaraju u mezarluk, ali ista Organizacija islamske zajednice hvali i preporučuje zbirke hadisa kao što su Buharija i Nesei, i navodi ih kao izvor vjere. Šta to treba da znači?! Uzaludno je suprotstavljati se ovim krvoprolićima, ako branite sunnizam, pošto su dokazi, koji će poslužiti kao tamelj ovim krvoprolićima, zastupljeni u sunnitskim knjigama hadisa i meshepskim objašnjenjima.

4) ŠTA JE UMRLI KRIV?

Kuran: ''Da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi.'' (53- An-Nadžm, 38)

Hadis: "Umrli biva podvrgnut azabu zbog toga što njegova porodica plače za njim.'' (Buhari - K. Džemiz 32, 33, 34)

Ovaj hadis, koji nije u skladu ni sa zdravim razumom, a niti sa općom logikom Kur'ana,

je također jedan od primjera kako su izmišljotine proturječne Kur'anu i zdravom razumu.

5) OTKUD OVO NEPRIJATELJSTVO PREMA ŽENI?

Kuran: ''Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi - vi ste jedni od drugih.'' (3- Ali 'Imran, 195)

Hadis: ''Dobra žena među ženama je kao bijela vrana među stotinu vrana.'' (Buhari 9/1391)

Dok Kur'an otvorenim drži put onim muškarcima i ženama koji čine dobra djela, hadisi pred ženama stavljaju prepreku. Pitanje žene je jedno od najzastupljenijih pitanja i tema hadisa izmišljenih u cilju klevete Vjerovjesnika. (Radi detaljnijeg upoznavanja sa ovim pitanjem, vidi poglavlje 21. i 22.)

6) RECITE, KO JE TIRANIN?

Kuran: ''...I tirani još govore: "Vi samo začarana čovjeka slijedite!"'' (25- Al-Furqan, 8)

Hadis: “Vjerovjesnik je u Medini začaran od strane jednog židova. Danima je hodao ne znajući šta radi.'' (Buhari 76/47 Hanbel 6/57, 4/367)

Na prigovor Muhammeda Abduha i Mutezile na ovaj hadis, Muhammed Ebu Šehbe na sljedeći način staje u njegovu odbranu: ''Iako je Abduh negirao hadis o začaranosti, mnogi alimi kao što su el Maziri, el Hattabi, Kadi Ijaz, Ibn Tejmijje, Ibnul Kajjim, Ibn Kesir, En-Nevevi, Ibn Hadžer, el Kurtubi i Alusi dokazali su da je on vjerodostojan u svakom pogledu.'' Šehbe ističe da su Buhari i Muslim isto tako prihvatili ovaj hadis, te, pozivajući se na hadise, sljedećim riječima iznosi ono što se dešavalo u ishodu čarki: ''Vjerovjesniku su napravljene čarke, tako da je mislio da je stupao u spolni odnos sa svojim ženama, ali nije. Sufjan je rekao da je to bio najjači sihir (čarka).'' (Ebu Šehbe, Sünnet Müdafası, str. 152-153) Što se tiče Kur'ana, on kaže da su tirani (zalimi) oni koji kažu da je Vjerovjesnik začaran. Većina najpovjerljivijih (!) muhaddisa, pak, tvrdi da je Vjerovjesnik bio začaran. Molimo vas da, u okvirima pravila logike, iz ovih postavki izvučete zaključnu premisu i da kažete ko je tiranin (zalim).

7) IMA LI OPORUKE U NASLJEDSTVU?

Kuran: ''O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih rođaka vaših ili neka druga dvojica, koji nisu vaši - ako ste na putu, a pojave se znaci smrti...'' (5- Al-Mai'da, 106)

Hadis: "Nema oporuke za nasljednika.'' (Hanbel 14/238)

Oporuka se u Kur'anu objašnjava i u citiranom ajetu sure Al-Ma'ida, a i drugim ajetima.

Ono što ostane izvan oporuke dijeli se onako kako to Kur'an preporučuje. Ovaj hadis koji poništava oporuku zapravo je nastojanje da se poništi jedan očiti kur'anski sud.

8) JESU LI NAJVEĆE PATNJE ZA SLIKARE?

Kuran: ''Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehove od toga kome On hoće.'' (4- An-Nisa', 48)

Hadis: ''Slikari su osobe koje će u Džehennemu biti izložene najvećim patnjama.'' (Buhari -Tesavir, 89)

Prema Kur'anu, najveći grijeh koji čovjek može počiniti jeste širk (pripisivanje druga Allahu, dž. š.). Uzvišeni Allah kaže da neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, te saopćava da može oprostiti sve grijehe mimo toga. Analogno tome, oni koji će biti izloženi najvećim patnjama jesu oni koji Mu pripisuju druga. Međutim, prema gore citiranom Buharijinom hadisu, slikari će na ahiretu biti podvrgnuti najvećim patnjama. (Hadise koji su izmišljeni u ishodu neprijateljstva prema umjetnosti možete pročitati u 18. poglavlju.) Ovaj hadis je prije svega u proturječnosti sa Kur'anom. Postoje i drugi hadisi koji su u proturječnosti sa ovim hadisom, koji je, osim toga, u proturječnosti i sa logikom. Ilustracije radi, prema jednom drugom hadisu, oni koji igraju šah bit će u Džehennemu izloženi najvećim patnjama (Büyük Günahlar, Hafız Zehebi, str. 96-97).

9) NOSI LI SE ZLATO I SVILA?

Kuran: Reci: "Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?" Reci: "Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih." Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.'' (7- Al-A'raf, 32)

Hadis: "Zlato i svila halal je ženama moga ummeta, a muškarcima je haram.'' (Muslim 2/16)

Zlato i svila su predmeti za ukrašavanje za žene, a, isto tako, i za muškarce. Nisu zabranjeni ni u jednom kur'anskom ajetu. Uzvišeni Allah kaže da ovi ukrasi vjernicima mogu koristiti i na ovom svijetu i pri tome ne čini razliku između muškaraca i žena. Ovaj hadis od Muslima, za koga se tvrdi da mu je svaki hadis vjerodostojan, u proturječnosti je sa navedenim kur'anskim ajetom.

10) KOJE VRSTE JE RIBA KOJA PROUZROKUJE ZEMLJOTRES?

Kuran: ''Poslije toga je Zemlju okruglom učinio.'' (79- An-Nazi'at, 30)

Hadis: "Zemlja je na ribi. Kada riba mrdne glavom, na Zemlji se desi zemljotres.'' (Objašnjenja u Tefsiru, Ibni Kesir 2/29 68/1)

Dok na krajnje fenomenološki način Kur'an saopćava mnoga pitanja, kao što su

formiranje ebriona, nastanak kosmosa, te da je Zemlja elipsoidnog oblika i da vjetrovi imaju ulogu oplodnje (ovo pitanje smo na detaljan način obradili u knjizi Kur'an nenadmašni fenomen), izmišljotinama poput gore navedene, koje su uvrštene u hadise i pripisane Vjerovjesniku, proturječne su i Kur'anu, i logici, a i otkrićima moderne nauke. Upitajmo one koji Zemlju smiještaju na ribu, ovu svijest koja zemljotrese dovode u vezu sa pomijeranjem glave ribe na kojoj stoji Zemlja: je li to slatkovodna ili slanovodna riba? Je li to delfin, ili je kit, ili je, možda, mrena?! Molimo vas, pronađete još koji hadis i rasvijetlite nam nejasnoće!

(7) PROTURJEČNOSTI HADISA I HADISA ...

Kao što smo to vidjeli u prethodnom poglavlju, Uzvišeni Allah kaže da bdije nad Kur'anom i da u njemu nema nikakvih proturječnosti. Činjenicu da je Kur'an neproturječan, Allah, dž. š., ističe kao dokaz da je Kur'an Njegova riječ. Tako postaje jasna potreba neproturječnog i zaštićenog izvora vjere. Vođeni tom logikom, u 6. poglavlju smo naveli primjere proturječnosti Kur'ana i hadisa i time pokazali da hadisi ne mogu biti izvor vjere. Što se tiče ovog poglavlja, u njemu ćemo pokazati i da su hadisi međusobno proturječni, da su nezaštićeni, te ćemo, prema tome, još jednom dokazati da oni ne mogu biti izvor vjere. Na taj način ćemo još jednom shvatiti da su se u hadise uvukle laži, koje je nemoguće razdvojiti od istine. Čak ako hadis i nije proturječan Kur'anu, drugom hadisu i logici, on je samo pretpostavka. A vjera se nikako ne može zasnivati na pretpostavkama. Iz tog razloga, nijedan hadis se ne može percipirati kao vjera; nijedan hadis ne predstavlja ništa sa aspekta vjere.

Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore. (6- Al-An’am, 116)

Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade. (10- Yunus, 36)

O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. (49- Al-Hudžurat, 12)

Iz citiranih ajeta vidimo da se većina ljudi povodi za pretpostavkama, koje, međutim, ne mogu nimalo biti od koristi. Nastojati vjeru izgraditi na hadisima, znači izgraditi vjeru na lošim, neodrživim temeljima kao što je pretopstavka. Međutim, mi već imamo zaštićen, neproturječan, sasvim zdrav temelj, koji je ujedno i mudžiza sa svih aspekata, a to je Kur'an. Sada ćemo kroz 10 primjera vidjeti kako su hadisi u međusobnoj proturječnosti, te ćemo se tako uvjeriti da oni ne mogu biti temelj islama.

1) MOŽE LI POSTAČ DATI KRV?

1. hadis: ''Post će biti pokvaren i onome ko daje, a i onome ko vadi krv.'' (Tirmizi Post 60 / Ebu Davud Post 28 / Buhari Post 32)

2. hadis: ''Vjerovjesnik je dao krv dok je postio.'' (Ebu Davud Post 29-30 / Tirmizi Post 59 / Buhari Medicina 11)

Da je Vjerovjesnik rekao da davanje krvi kvari post, sasvim je sigurno da on lično ne bi dao krv dok posti. Povrh svega, u Kur'anu se kaže da post kvari jelo, piće i spolni odnos. Dakle, kao što je proturječan drugom, prvi hadis je, isto tako, proturječan i Kur'anu. Navedeni hadisi, koji su zastupljeni u tri od šest zbirki hadisa, koje su prihvaćeni kao najpouzdanije zbirke, dokaz je kako su proturječni hadisi ušli čak i u te zbirke.

2) U KOM SMIJERU SE MOGU OBAVLJATI FIZIOLOŠKE POTREBE?

1. hadis: ''Ne okrećite se prema kibli bilo da obavljate malu, bilo veliku nuždu.'' (Hanbel 3/12)

2. hadis: ''Zbog toga što neki ljudi nisu blagonaklono gledali da se okreće prema kibli prilikom obavljanja male i velike nužde, Vjerovjesnik je naložio pravljenje toaleta okrenutog prema kibli, kako bi dokinuo ovu novotariju (bid'at).'' (Buhari 4/11)

Dok se u jednom od navedenih hadisa zabranjuje okretanje prema kibli prilikom obavljanja nužde, u drugom hadisu je, pak, i sam Vjerovjesnik bio taj koji je kršio tu zabranu. Kao što se vidi, pripisivanje hadisa Vjerovjesniku, zapravo je sa sobom donijelo niz kleveta na Vjerovjesnika.

3) MOŽE LI SE POLJUBITI ŽENA U VRIJEME POSTA?

1. hadis: ''Vjerovjesnik je ljubio svoje žene dok je postio.'' (Ibn-i Kutejbe, Hadis Müdafası 372)

2. hadis: ''Kada je upitan o stanju postača koji poljubi svoju ženu, Vjerovjesnik je odgovorio: 'Post mu je pokvaren.''' (Ibn-i Kutejbe, Hadis Müdafası 372)

Pored navedenog djela Ibn-i Kutejbe, ovi hadisi se, isto tako, nalaze i u poznatih šest tomova zbirke Kutub-u Sitte. Međutim, mi smo na ove hadise naišli u Ibn-i Kutejbovom djelu, koje predstavlja svojevrsno nastojanje da naprasnim komentarima spasi proturječne i nelogične hadise. Ako se u nelogičnost i proturječnost hadisa želite uvjeriti iz djela nekoga ko brani ove hadise, onda vam preporučujemo djelo Odbrana hadisa (Hadis Müdafası) autora Ibn-i Kutejbe. Dok je, prema jednom predanju, Vjerovjesnik ljubio svoje žene u vrijeme posta, u drugom hadisu je rekao da to kvari post. Sasvim je očito da je bar jedan od ovih hadisa izmišljen. A prihvatiti, pak, oba hadisa vjerodostojnim znači povjerovati kako je (Bože sačuvaj!) Vjerovjesnik osoba koja ne zna šta radi, koja ima proturječno ponašanje ili da je senilan. Iz tog razloga,

Vjerovjesniku ćemo izraziti najveću počast ukoliko se prihvatimo Kur'ana, a odbacimo sve ono što se, u vidu hadisa, njemu pripisuje.

4) MOŽE LI SE JEDAN NAMAZ KLANJATI DVA PUTA?

1. hadis: ''Ukoliko neko od vas bude klanjao namaz kod kuće, pa poslije pristigne imama na namazu, neka pristupi na namaz iza njega. Drugi namaz će mu biti nafila.'' (Ibn-i Kutejbe, Hadis Müdafası 366)

2. hadis: ''Ne klanjajte jedan namaz dva puta u toku dana.'' (Ebu Davud 2/56)

Drugi hadis je u proturječnosti i sa prvim hadisom, a i sa Kur'anom. U Kur'anu se veliča klanjanje namaza. Kakva šteta može biti od toga što bi se jedan namaz klanjao dva puta? Ovaj hadis, koji u određenim situacijama može biti razlog neklanjanja namaza, sprečava ljude da što više veličaju Allaha, dž. š.

5) KAKO SE OBAVLJA MALA NUŽDA?

1. hadis: ''Ne vjerujte onome ko vam kaže da je Vjerovjesnik stojeći obavljao malu nuždu.'' (Suneni Nesei 1-2/25)

2. hadis: ''Vjerovjesnik je stigao do smetlišta jednog naroda i stojeći obavio malu nuždu. (Buharija, 1/167)

Unatoč tome što nas uopće ne zanima ova praksa koja se ističe u prvom hadisu i koja nije navedena u Kur'anu, vidimo da je veoma prisutna u tradicionalnom poimanju islama. Shodno izmišljotinama, koje kažu da je Vjerovjesnik zabranio obavljanje male nužde stojeći, ''sunnetom'' je okarakterizirano obavljanje male nužde sjedeći, što određenima ljudima može izazvati nelagodu, i od toga se očekivao sevap. A obavljanje nužde stojeći doživljavalo se ružnim djelom.

6) KAKO SE PIJE VODA?

1. hadis: ''Vjerovjesnik je zabranio da se voda pije stojeći.'' (Ebu Davud 4/No:3717)

2. hadis: ''Vidio sam Vjerovjesnika kako stojeći pije vodu, kao što vi vidite mene.'' (Ebu Davud 4/No:3718)

Iako je u proturječnosti sa drugim, prvi hadis iz navedenog primjera je naišao na veći prijem u odnosu na drugi hadis u kome se kaže da je Vjerovjesnik i sam pio vodu stojeći. I danas možemo primijetiti kako oni koji preferiraju tradicionalni islam piju vodu sjedeći i u tri gutaljaja i kako misle da i time čine sevap.

7) MOŽE LI ŽENA U VRIJEME MENSTRUACIJE UĆI U DŽAMIJU?

1. hadis: ''Vjerovjesnik je ušao u dvorište džamije i rekao: 'Ovo je sasvim sigurno: džamija nije hala ni dženabetu, a ni ženi koja ima menstruaciju.''' (Muslim, Hajz 11 / Ebu Davud, Taharet 104 / Tirmizi, Taharet 101 / Nesai, Hajz 18)

2. hadis: Vjerovjesnikova žena je pričala: ''Iako je neka od nas imala menstruaciju, Vjerovjesnik je stavljao glavu u njeno krilo i učio Kur'an. Kada smo imale menstruaciju, išle smo u džamiju kako bismo nešto odnijele Vjerovjesniku.'' (Nesai, Hajz 19)

Dok prema jednom hadisu žena koja ima menstruaciju ne može ulaziti u džamiju, prema drugom hadisu žena koja ima menstruaciju može ulaziti u džamiju. (Kako je žena koja ima menstrauciju udaljena od ibadeta vidjet ćemo u 2. pitanju 35. poglavlja, u dijelu o namazu 36. poglavlja i u 21. poglavlju.)

8) MOŽE LI SE NA HADŽDŽU STUPITI U BRAK?

1. hadis: ''Kada se Vjerovjesnik oženio sa Mejmunom, oboje su bili u ihramima.'' (Nesei 5-6/179)

2. hadis: ''Osoba u ihramu (koja je na hadždžu) ne može se ni oženiti, ni zaprostiti djevojku, a niti sklopiti nečiji brak.'' (Nesei 5,6/249) U Kur'anu je objašnjen način obavljanja hadždža. A svjedoci smo gomile proturječnosti nastalih usljed nezadovoljavanja Kur'anom i nastojanja da se vjera uspostavi na hadisima.

9) MOŽE LI MUŠKARAC OTKRITI LISTOVE NOGU?

1. hadis: ''Vjerovjesnik je sreo ashaba koji je imao otkrivene listove nogu i rekao mu: 'Pokrij listove nogu, jer su i to stidna mjesta.''' (Tehzib-ut-Tezhib 2/69)

2. hadis: ''Vjerovjesnik je ležao u kući na boku, sa otkrivenim listovima nogu. Ebu Bekir je zatražio dozvolu da uđe. Ostavši sasvim miran, Vjerovjesnik mu je dao dozvolu. Zatražio je Omer, na isti način je i njemu dozvolio.'' (Hanbel, 1/71)

Prema jednom od navedenih hadisa, listove nogu treba pokriti, a iz drugog hadisa se vidi da Vjerovjesnik nije pokrio listove iako su mu se drugi približili. Upravo su pojedini meshebi uzeli prvi hadis i na osnovu njega u vjeru uvrstili nužnost u smislu da je muškarcima farz pokrivanje od koljena do stomaka.

10) ŠTA SA KOŽOM UGINULE ŽIVOTINJE?

1. hadis: ''Koža biva čista, ukoliko se obradi'', rekao je Vjerovjesnik. Kasnije je naišao na uginulu ovcu i rekao: ''Okoristite se njenom kožom.'' (Buhari 72/30)

2. hadis: ''Ne koristite se ni kožom, a ni nervima uginule životinje'', rekao je Vjerovjesnik. (Hanbel 4/310, 311)

Prema Kur'anu, haram je jesti meso uginule životinje. Što se, pak, tiče zabrane korištenja kože uginule životinje, u Kur'anu se ne nalazi nikakav sud o tome. Glede citirana dva hadisa, koji govore o tom pitanju, prema jednom je dopušteno korištenje kože uginule životinje, a prema drugom je zabranjeno.

Baviti se hadisima koji su pretvoreni u gomilu proturječnosti neće ničemu koristiti osim što će nas udaljiti od Kur'ana, Knjige za koju Uzvišeni Allah kaže da u njemu nećemo naći nikakve proturječnosti. Iz tog razloga, jedina pritužba Vjerovjesnika Muhammeda, s. a. v. s., na svoj ummet na Ahiretu bit će sljedeća:

Poslanik je rekao: "Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!" (25- Al-Furqan, 30)

(8) PROTURJEČNOSTI HADISA I LOGIKE ...

Primjeri koje smo naveli u prethodnim poglavljima iznose da je Kur'an zaštićen, konsekventan, upotpunjen, neproturječan i da posjeduje odlike da bude jedini izvor vjere; da, suprotno tome, hadisi nisu zaštićeni, da nisu konsekventni, da su proturječni i da hadisi, koji su samo pretpostavka, ne mogu biti izvor vjere, te da, obzirom da je Kur'an dovoljan i detaljan, nema ni potrebe za time. Primjerima koje ćemo navesti u narednim poglavljima, ovu tezu ćemo postaviti na još postojanije temelje. Što se tiče ovog poglavlja, u njemu ćemo nastojati dokazati kako su hadisi proturječni i logici. Prema Kur'anu, ljudi bi trebali stalno razmišljati; trebali bi vidjeti Allahove dokaze bilo u kosmosu, bilo u svom stvaranju, bilo u Kur'anu. Iz Kur'ana razumijemo da griješe oni koji nastoje formirati vjeru bez razmišljanja, prema broju ljudi, običajima, tradiciji i općoj prihvatljivosti. Prema Kur'anu, blagodat Uzvišenog Allaha – razum je u savršenom skladu sa kosmosom i Allahovom Knjigom, koja nam služi kao putokaz u poimanju kosmosa i života. Reći da je razum, kao jedan dio ovog sklada, u proturječnosti sa vjerom, upustiti se u poimanje vjere isključujući razum, tražiti vrlinu ne u korištenju razuma, već u njegovom nekorištenju teza je neprijatelja vjere ili onih koji iracionalne postavke unose u vjeru. Kako razum može biti u proturječnosti sa vjerom?! Zar razum nije blagodat kojom nas je obdario Uzvišeni Allah?! Zar nas Kur'an na stotine mjesta ne poziva na razmišljanje?!

Allah šalje nečist na one koji neće da razmisle. (10- Yunus 100)

Ovaj ajet isto tako ukazuje i na razloge nečisti koja se, u ime islama, uvrštavaju u vjeru. Obzirom da u knjigu ne možemo uvrstiti stotine hadisa koji su proturječni razumu, zadovoljit ćemo se sa deset primjera takvih hadisa. Analiza ovih hadisa doprinijet će boljem poimanju nečisti koja se šalje na one koji neće da razmisle. Na ono što iznosimo, tradicionalni islamisti uvijek uzvraćaju riječima: ''To su neprijatelji Vjerovjesnika! Negiraju riječi našeg Pejgambera! Našeg Vjerovjesnika ne uzimaju u obzir...'' Prilikom čitanja svakog od hadisa, koje iznosimo kao ilustraciju

svoje teze, još jednom dobro razmislite: Je li to negiranje hadisa spašavanje Vjerovjesnika od klevete, ili je to, pak, klevetanje Vjerovjesnika? Zar prihvatanje hadisa ne predstavlja prihvatanje i odobravanje laži koje su pripisane Vjerovjesniku? Zar oni koji kažu da su hadisi izvor vjere nisu saučesnici u ovoj kleveti i lažima? Molimo vas da ova poglavlja, koja se odnose na proturječnosti hadisa sa Kur'anom, logikom i sa samim sobom, pročitate razmišljajući i o ovim pitanjima.

1) JETRA RIBE KOJA NA SEBI DRŽI ZEMLJU

Hadis: ''Zemlja je na leđima ribe. Oni koji uđu u Džennet će prvo biti počašćeni jetrom ove ribe.'' (Buharija, 3/51)

Kako oni koji Vjerovjesniku nastoje pripisati glupost da se Zemlja nalazi na ribi ili volu, pored savršenih kur'anskih objašnjenja o zaobljenosti Zemlje, kretanju Zemlje, Sunca i Mjeseca i stvaranju kosmosa, mogu ustvrditi još i glupost da će se u Džennetu jesti jetra one ribe na kojoj stoji Zemlja i čije mrdanje prouzrokuje potres Zemlje?! Gospodu koja mogne objasniti ovo pitanje molimo da objasne i sljedeće pitanje: U jednom hadisu se kaže da se Arš nalazi na leđima 8 divokoza. (Vidi: Ebu Davut, Sunnet 19 / Tirmizi hadis br: 3320 / Ibni Madždže, Mukaddima 193) Hoćete li nam nešto više reći o tim kozama? Osim toga, u hadisu o divokozama se kaže da je razdaljina između Zemlje i nebesa ili sedamdeset jedna, ili sedamdeset dvije, ili sedamdeset tri godine. Je li ta razdaljina iznosi sedamdeset tri godine kada se ide pješice, ili je možda sedamdeset tri godine kada se ide na devi?!

2) ZAR DA BOG BUDE ISTO ŠTO I VRIJEME?!

Hadis: Vjerovjesnik je upitan gdje je Allah bio prije stvaranja Zemlje i nebesa, a on je odgovorio: ''Bio je u jednom oblaku; iznad njega i ispod njega bio je zrak.'' (Hanbel, 4/11)

Hadis: Allah je vrijeme. (Muvatta, 56/3)

Zašto se ova glupa objašnjenja uvijek nalaze u hadisima, a nikako u Kur'anu?! Hanbel je osnivač jednog od četiri mesheba koji se predstavljaju kao najispravniji meshebi i njemu pripada istoimena zbirka hadisa - Hanbel. A druga zbirka hadisa, u kojoj je nalazi citirani hadis, jeste Muvatta, koja pripada Maliku, koji je, također, osnivač jednog od četiri mesheba. Navedena dva hadisa su isto tako dovoljna ilustracija i mesheba onih koji su te gluposti uvrstili u svoje zbirke. I zrak, koji je načinjen od atoma, i vrijeme, koje čini promjena materije, stvoreni su zajedno sa materijom. Sasvim je očito da oni koji kažu da je ''Allah vrijeme; da je Allah bio u oblaku, a da je oko oblaka bio zrak'' uopće ne razumiju Kur'an, da su apsolutno neupućeni u to šta je vrijeme i zrak i da imaju veoma nizak stepen naobrazbe.

3) JE LI MUSA, A. S., IZVADIO OKO MELEKU AZRAILU?

Hadis: ''Melek smrti je došao Musa, a. s., i rekao: 'Prihvati poziv svoga Gospodara'. Na to je Musa, a. s., udario meleka po oku i izvadio ga. Melek se odmah vratio Allahu i rekao: 'Poslao si me Svome robu koji ne želi umrijeti. On mi je izvadio oko.''' (Sahihi Muslim, 10/176)

Ovaj hadis koji je u totalnoj oprečnosti sa logikom i zdravim rasuđivanjem u isto vrijeme predstavlja i uvredu Musaa, a. s. Da li je uopće moguće da od smrti bježi Allahov poslanik uzornog morala; da, povrh svega, vadi oko meleku i da se tako oslobađa smrti?! Ovaj hadis je uvršten u Sahihi Muslim, koji se predstavlja kao zbirka hadisa bez ikakve greške, a isto tako i u druge poznate zbirke. Bez ikakve sumnje, nemoguće je povjerovati u bilo koji hadis, u bilo koju riječ onih koji za ovaj hadis tvrde da je vjerodostojan i koji ga uvrste u svoju zbirku.

4) DA LI JE UOPĆE MOGUĆE DA VJEROVJESNIK BUDE TIRANIN?

Hadis: ''Grupa ljudi iz plemena Urejne i Ukejle su došli u Medinu i primili islam. Kada im je naškodio medinski zrak, Vjerovjesnik im je preporučio da se napiju devine mokraće. Ljudi su rastjerali deve, a čobanina su ubili. Vjerovjesnik je naložio da se uhite; odsjekao im je ruke i noge, izvadio oči i ostavio ih je da umru u pustinji bez vode. Kada smo im htjeli dati vode, Vjerovjesnik nas je spriječio.'' (Buharija, Medicina 5/1; Hanbel 3/107, 163)

Koji kur'anski ajet nalaže vađenje očiju i ostavljanje da se umre u pustinji bez vode? Oni koji su, u cilju legitimiziranja ličnih zvjerstava, izmislili ovaj hadis, Vjerovjesnika predstavljaju kao zločinca i time čine neviđenu uvredu Najčasnijem čovjeku ljudske povijesti.

5) KAKO SE GASI POŽAR?

Hadis: ''Kada vidite požar, donesite tekbir, jer izgovaranje tekbira (Allahu ekber) gasi požar.'' (Ramuz-el-Hadis)

Zbog toga što Ramuz-el-Hadis nije poznata kao ostale zbirke hadisa, u ovoj svojoj knjizi smo malo mjesta posvetili hadisima iz te zbirke. Međutim, upravo je to jedna od najprodavanijih zbirki hadisa u Turskoj i sadrži mnogo hadisa koji su slični citiranom hadisu. Ukoliko neko bespogovorno prihvati ovaj hadis kao vjerodostojan, možda bi, zajedno sa vatrogasnom ekipom (možda čak i bez vatrogasaca), na mjesto požara trebao voditi hor, koji bi učio tekbire.

6) BITNO UPOZORENJE U VEZI SA SPOLNIM ODNOSOM

Hadis: ''Kada neko od vas stupi u spolni odnos, neka ne gleda u spolni ogran svoga supružnika, pošto gledanje u spolni organ prouzrokuje sljepilo.'' (Fejz-ul-Kadir, 1326)

Ova neobična izmišljotina će poslužiti kao značajan materijal u rukama onih koji se žele sprdati sa vjerom. A možda je upravo sprdanje sa vjerom i kleveta Vjerovjesnika

bio cilj onih što su izmislili ovaj hadis. Uspostaviti zabrane ili poteškoće na seksualni ili općeniti život čovjeka, koje Kur'an nije uspostavio, predstavlja tiraniju i atak na Kur'an. Naspram hadisa ove vrste, koji ograničavaju spolni život, postoje i krajnje neumjesni hadisi koji govore o superiornom spolnom životu Vjerovjesnika i njegovih ashaba. Jedan od ovih hadisa govori o tome kako su se, nakon završenih obrede hadža, ashabi zaputili svojim ženama, a iz njihovih spolnih organa je kapala sperma [Buharija, Hadž, 81; Muslim, Hadž, 141]. Prema drugom hadisu, Vjerovjesnik je posjedovao spolnu moć ravnu 30 drugih muškaraca [Sahihi Buhari]. A, opet, drugi hadis govori o tome kako bi, nakon što bi negdje vidio lijepu ženu, Vjerovjesnik odmah pohitao kući i stupao u spolni odnos sa svojom suprugom Zejneb [Buharija, Poklon, 8]. Sada sami odlučite da li nepoštivanje Vjerovjesnika znači prihvatanje ovih hadisa, ili pak njihovo negiranje!

7) ŽENA KOJA LIŽE GNOJ

Hadis: ''Kada bi tijelo muškarca bilo prekriveno gnojem i kada bi žena lizanjem očistila tijelo, ona se opet ne bi mogla odužiti muškarcu.'' (Ibni Hadžer el-Hejtemi, 2/121)

Na čelu pitanja tradicionalnog islama o kojima je najviše izmišljeno hadisa nalaze se pitanja u vezi sa ženama. Oni koji u Kur'anu nisu uspijevali pronaći sud o ženama koji bi se poklapao sa njihovim stavom i koji su nastojali da u vjeru unesu okvire u koje su nastojali uvući ženu, izmislili su mnoštvo hadisa o tom pitanju. U 21. poglavlju, u detaljno obrađenom pitanju žene, možete naći primjere i drugih izmišljenih hadisa koji govore o toj temi.

8) ŠTA URADI, O KOZO?

Hadis: ''Ajet koji naređuje ubistvo kamenovanjem oženjenih/udatih koji su počinili blud, bio je ispisan na listu koji se nalazio ispod kreveta hz. Aiše. Kada je Vjerovjesnik umro i dok je hz. Aiša bila zauzeta oko njegove dženaze, kroz otvorena vrata kuće ušla je koza i pojela tu stranicu. Tako se u Kur'anu nije našla smrtna kazna kamenovanjem, ali je nastavljeno sa tim sudom.'' (Ibni Madže 36/194; Hanbel 3/61, 5/131)

Ovaj i drugi apsurdni hadisi koji zastupaju ubijanje kamenovanjem nanijeli su veliku štetu islamu. Ovim hadisima se:

1. dokida kur'anski sud o onima koji čine blud, 2. donosi se novi sud kao aneks na sud Kur'ana, 3. tvrdi da je Kur'an nepotpun, 4. brani glupost kao naprimjer da je koza narušila Kur'an. U 26. poglavlju ćemo se specijalno pozabaviti značajem ove nevjerovatne tvrdnje koja se brani i koja je, u ishodu neprihvatanja dostatnosti Kur'ana, uvrštena u najpoznatije zbirke hadisa.

9) KAKAV JE TO KAMEN?

Hadis: ''Hadžer-ul-Esved je iz Dženneta. On je bio bjelji od snijega i grijeh nevjernika (mušrika) ga je učinio crnim.'' (Hanbel, 1/307) Hadis: ''Hadžer-ul-Esved je Allahova desna ruka na Zemlji. Sa njom se rukuje sa ljudima sa kojima želi.'' (Džami-us-Sagir, 1/151)

Ova vrsta hadisa izmišljenih radi Hadžer-ul-Esveda (Crnog kamena) povod je za primitivne ceremonije u Kabi prilikom hadždža. Kada bi, onaj ko ne poznaje islam, vidio kako se ljudi međusobno gaze da bi dotakli Crni kamen, mogao bi čak pomisliti da su određeni ljudi ovaj kamen načinili kumirom.

Ovi hadisi su i prije bili predmetom ismijavanja. Ideja o nepouzdanosti hadisa branjena je u vrijeme Abbasija, a Mutezili, koji su poslije nestali u političkoj konjukturi, zbijali su šale sa onima koji brane ovaj hadis i govorili: ''Ako je, prema ovom hadisu, kamen zvani Hadžer-ul-Esved pocrnio zbog mušričkih grijeha dok je Kaba bila u posjedu idolopoklonika, sada bi, obzirom da je Kaba u rukama muslimana, ovaj kamen trebao pobijeljeti.''

10) SPASI SE, AKO MOŽEŠ

Hadis: ''Onaj ko u svome srcu ima oholosti koliko i zrnce gorčice, neće ući u Džennet. Opet, onaj ko u svome srcu ima imana koliko zrnce gorčice, neće ući u Džehennem.'' (Buharija, 81/51)

Postoji mnoštvo hadisa koji zbog sitnih djela čovjeka šalju u Džennet, a isto tako postoji i mnoštvo hadisa koji zbog nekog najmanjeg djela čovjeka šalju u Džehennem. Ovaj nelogičan pristup se, kao u navedenom primjeru, ponekad izražavao u jednom te istom hadisu.

Najveća uvreda i ljaga, koju je moguće načiniti Vjerovjesniku, jeste ustvrditi kako je on izgovorio ove hadise. Kur'an, knjiga koju nam je, kao poruku, Vjerovjesnik dostavio od Uzvišenog Allaha, jedini je izvor naše vjere, islama.

Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite? (21- Al-Anbiya', 10)

(9) DODACI HADISIMA ...

Da bismo ispravili određene zablude, još jednom ćemo naglasiti jednu veoma bitnu tačku, koju smo protezali kroz prethodna poglavlja. Neki mogu reći kako se mogu koristiti hadisi koji nisu proturječni Kur'anu, drugim hadisima i logici. Međutim, ne smije se gubiti iz vida činjenica da su prenosioci ovih hadisa isti oni prenosioci koji se spominju i u lancu prenosilaca proturječnih hadisa. Kako možemo povjerovati u riječi onih koji prenose hadise koje smo ovdje naveli? Čak ukoliko se hadisi i ne proturječe Kur'anu, ostalim hadisima ili logici; ukoliko bilo kojim pojmom sevapa ili grijeha, sunneta ili mekruha donosi aneks na neku logiku vjere, opisu Dženneta ili

Džehennema, znači da je taj hadis ili komentar hadisa izmišljotina. Iznoseći ovu tvrdnju, na umu imamo Kur'an, koji za sebe kaže da je objašnjenje za sve, da je, dakle, dovoljan i da je jedini izvor vjere.

Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju. (16- An-Nahl, 89)

Iznijeti kategorizaciju sevapa ili grijeha kao dodatak na Kur'anski sud, proturječi se ovom ajetu i ajetima čiji smo jedan dio citirali u 2. poglavlju. Iz tog razloga, ukoliko hadis iznosi nešto što se ne razumije iz Kur'ana ili ukoliko se komentarom hadisa čine kategorizacije pojmova sevapa, grijeha, sunneta, mekruha, o čemu Kur'an ne daje svoj sud, onda je, shodno činjenici da je Kur'an objašnjenje za sve, taj hadis ili komentar izmišljotina. Ovdje se može pojaviti novo pitanje. Da li je vjerodostojnim može smatrati neki hadis ukoliko se ne proturječi sa Kur'anom, drugim hadisima ili logikom i ukoliko se donosi aneks na kur'anski sud? Odgovor na ovo pitanje je: ''Ne znamo!'' Kako možemo znati kada je tja hadis uzet iz zbirki onih koji prenose tolike laži?! Povrh svega, zašto da se bakćemo hadisima sumnjivog izvora, kada je Kur'an dovoljan i objašnjenje za sve?! Zašto da polažemo nadu u hadise, koji su pretpostavka; zašto da time kršimo naredbu Uzvišenog Allaha, kad On u Kur'anu kaže da se ne povodimo za pretpostavkama?! Zar da, 1400-tih dogina po Hidžri, mi ispravljamo proturječnosti, laži i nelogićnosti koje su se, prilikom njihovog sakupljanja 200-300-ih godina po Hidžri, uvukle u hadise?! Sve ovo je, zapravo, posljedica smatranja Kur'ana nedovoljnim i neshvatanja katastrofa, koje su u vjeri nastale usljed pridavanja važnosti hadisima. A narednih 10 primjera ilustracija je hadisa koji u vjeru unose logiku ili praksu koja se ne spominje u Kur'anu.

1) MOLITVA SA RAČUNALJKOM

Hadis: ''Namaz koji se klanja u džematu, 27 puta je bolji od namaza koji se ne klanja u džematu.'' (Buharija, Ezan 30 / Muslim, Mesdžid 249 / Muvatta Džemaat 1) Ako i ne uočavamo da je ovaj hadis u proturječnosti sa Kur'anom, drugim hadisom ili logikom, mi i opet možemo reći da on predstavlja izmišljotinu, pošto na slične naznake nećemo naići u Kur'anu. Isti slučaj je i sa hadisima koji kažu da je dvadeset sedam ili sedamdeset puta bolji abdest koji se uzima uz korištenje misvaka ili namaz koji se klanja sa sarukom (čalmom).

2) OBRATI PAŽNJU NA LIJEVU RUKU

Hadis: ''Ne jedite i ne pijte lijevom rikom, pošto šejtan jede i pije lijevom rukom.'' (Hanbeli 2/8, 33) U školama određenih tradicionalističkih vjerskih grupa od udaraca otječu ruke djeci koja jedu lijevom rukom, tuku se i bude djeca koja spavaju na stomaku. Razlog ove prakse, koja narušava psihologiju djece, jesu upravo ovaj i njemu slični hadisi.

3) CEREMONIJE U VEZI SA NOVOROĐENČETOM

Hadis: ''Vjerovjesnik je naredio da se sedam dana po rođenju djetetu nadije ime, da se okupa i očisti od nečisti, te da se zakolje kurban.'' (Tirmizi, Edeb 63/2834; Ebu Davud 2837)

Onaj ko pročita ovaj hadis može reći kako u njemu nema ničega lošeg. Međutim, u Kur'anu se ne nalazi nikakav sud o tome da se djetetu nadije ime sedmi dan po rođenju ili o potrebi klanja kurbana. Dakle, izmišljotinu predstavlja i ovaj hadis, koji u islam unosi odredbu koja nije formulirana Kur'anom. Nije, znači, nužno da hadis precizira nešto štetno. Štaviše, ako, kao sevap, hadis unosi u vjeru čak i nešto što je dobro, ili ako za nešto što je štetno kaže da je mekruh, opet se razumije da je on izmišljotina, jer ima svojstvo aneksa na kur'anske sudove. Razlog ovih izmišljotina može, kao što smo to naveli u 5. poglavlju, biti iz nastojanja da se vjera prikaže dopadljivom. Međutim, bilo koji da je razlog u pitanju, dodati Allahovoj vjeri nešto ljudsko jeste miješanje ljudskog sa onime što je od Uzvišenog Allaha, a to znači izdaju vjere.

4) HOĆEMO LI POBITI PSE CRNE DLAKE? JE LI DEVA STVORENA OD ŠEJTANA?

Hadis: ''Ubijte sve pse crne dlake, jer su oni šejtani.'' (Hanbeli 4/85, 5/54)

U kur'anskoj suri Al-Kahf govori se o mladićima i njihovom psu. Ističu se pohvale na račun ovih mladića i ne kaže se ništa protiv njihovog psa. Ako se ne sjećate ovih ajeta, ako, isto tako, ne znate ni hadise o tome da su u vrijeme Vjerovjesnika psi hodali po mesdžidu, ako vam čak ovaj ovaj hadis nije ni nelogičan, onda ovaj i ostale hadise koji govore protiv pasa možete odbaciti samo zato što unose u vjeru nešto što se ne spominje u Kur'anu. Zbog ovakvih hadisa fabrikovane su i druge izmišljotine poput one koja kaže da pas kvari abdest, a ljudi su udaljeni od svog najbližeg prijatelja iz svijeta životinja.

Zapravo, mnogo je izmišljenih hadisa koji se odnose na svijet životinja. Ilustracije radi, u jednom hadisu se kaže da horoz pjeva zato što vidi meleka, a da magarac njače zato što vidi šejtana (Vidi: Sahihi Muslim). Drugi, pak, hadis govori o tome da je miš zapravo živod i da zbog toga ne pije mlijeko deve (Vidi: Sahihi Müslim - Zuhd). Hadis je i to da je vrana nastrana (fasik) (Vidi: Buharija 59/16; Hanbeli - Musned 2/52). Hadis koji kaže da je deva stvorena od šejtana, mogao bi poslužiti kao razjašnjenje određenih nepoznanica u biologiji (!) (Vidi: Hanbeli - Musned 4/85). Postoje i hadisi koji kažu da je mačka stvorena od kihanja lava, a svinja od kihanja slona (Vidi: El-Medžruhin 1/101). Svi ovi hadisi, sa sudovima koji se ne spominju u Kur'anu, bili su povod da se islam shvati kao nelogična vjera. Sada ćemo se obratiti onima koji tvrde da se islam ne može zasnivati samo na Kur'anu. Prema metodu vašeg poimanja vjere, hadisi su izvor vjere. U tom slučaju, prema vašem metodu, trebali bismo prihvatiti i ova objašnjenja koja se spominju u najpouzdanijim zbirkama hadisa. Slažete li se sa time? Ako se ne slažete, to znači da ćete doći do zaključka da je jedino Kur'an pouzdan i da u tom slučaju vjeru treba učiti iz Kur'ana. A ako, pak, prihvatate ove hadise, nama ne preostaje ništa drugo osim da kažemo: neka vam je Uzvišeni Allah na pomoći!...

5) MIJENJATI ŠPAJZ SERVIS AKO JE OD SREBRA!

Hadis: ''Vjerovjesnik nam je zabranio da jedemo i pijemo iz zlatnog i srebrnog suđa.'' (Buharija, 12/1952) U Kur'anu nema ni ovakvog suda, a niti zabrane. Uvesti u vjeru odredbu ovakvog tipa znači smatrati Kur'an nedovoljnim i činiti anekse na Kur'an.

6) KO NEKOME ODSIJEČE 3 PRSTA, BOLJE MU JE DA ODSIJEČE I ČETVRTI

Hadis: ''Kazna za odsijecanje prstiju žene je u vidu plaćanja odštete u devama i to na sljedeći način: za jedan prst deset deva, za dva prsta dvadeset deva, za tri prsta trideset deva, za četiri prsta dvadeset deva.'' (Muvatta 43/11; Hanbel 2/182)

Nema ništa neobično u tome što onaj, bio muškarac ili žena, ko namjerno ili nenamjerno odsiječe nekome prste treba, kao kaznu, dati obeštećenje. Međutim, u Kur'anu nije naznačeno obeštećenje koje se spominje u navedenom hadisu. Dakle, ljudi mogu odrediti obeštećenje u skladu sa vremenom i uvjetima u kojima žive. Ako se u određenom periodu i davalo obeštećenje slično tome, komentar da je to obeštećenje univerzalno i da ga uvijek treba davati u vidu plaćanja u devama predstavlja izmišljotinu i dodatak vjeri. Povrh svega, navedeni hadis je i nelogičan. Kako to da obeštećenje za odsijecanje tri prsta iznosi trideset deva, a za četiri prsta dvadeset?

7) JESTE LI OSUNETILI SVOJE ŽENE?

Hadis: ''O, Atijja, osuneti se, ali ne idi duboko. Sunećenje (puštanje krvi) uljepšava lice, a mužu pruža veće zadovoljstvo.'' (Gazali, Ihja Ulumuddin, 1/382)

U Kur'anu se ne spominje ni sunnećenje žene, a niti muškarca. Mogu se sunnetiti oni koji misle da je sunnećenje korisno za zdravlje, ali može biti i onih koji se ne žele sunnetiti. To nije imperativ vjere. Kao što se vidi iz navedenog hadisa, sunnećenje žene je, isto tako, praksa koja je u islam unesena sa etiketom hadisa. Prema hadisu, žena bi se trebala sunnetiti pod uvjetom da ne ide duboko. Ova praksa će proljepšati (!) lice ženi, a njenom mužu će pružiti veće zadovoljstvo.

Jeste li osunetili svoje žene, kćerke, vi koji do nebesa uzdižete Gazalija i koji mu nadjevate imena Hudžet-ul-islam (Potvrda islama), Zeyn-ud-din (Ukras vjere), vi koji ispravnom smatrate Gazalijevo učenje i koji hadise držite ravnim Uzvišenom Kur'anu?! Ako niste osunnetili svoje žene i svoje kćerke, šta čekate?! Ili se to, možda, protivite hadisima?! Ili vam se, možda, ne sviđa sunnet?! Zar ne znate da će, prema izmišljenim komentarima, biti nevjernik onaj kome se ne sviđaju ovi izmišljeni sunneti?!

Nažalost, ovi aneksi, koji su uvučeni u vjeru, razlog su da se islam doživljava kao sistem koji je nemoguće sprovesti u praksu. Nažalost, ovakvim objašnjenjima i komentarima su se, poput Gazalije, bavili i ljudi od autoriteta, koji su najozbiljnije shavatani.

8) KOJE JE TO DRVO! KOJI JE TO ZUB! KOJA JE TO KOŽA!

Hadis: ''U Džennetu ima jedno drvo pod čijom će hladovinom jahač na jahaćoj životinji putovati stotinu godina.'' (Ibn-i Madže, Zuht 39; Muslim, Džennet 6; Tirmizi, Džennet 19)

Hadis: ''Nevjernici će u Džehennemu imati kutnjake kao planina Uhud, a debljina njihove kože bit će kao razdaljina od tri dana.'' (Sahihi Muslim) Hadis: ''Stanovnici Džehennema će toliko narasti da će od ušne resice do vrata biti koliko razdaljina od sedamsto godina.'' (Hanbel, Musned) Hadis: ''Siromasi moga ummeta će 500 godina prije ući u Džennet od bogataša.'' (Tirmizi, Ibn-i Madže)

Ova objašnjenja, koja se ne spominju u Kur'anu, predstavljaju anekse na pitanje poimanja Dženneta i Džehennema. Kur'an je dao potrebne opise Dženneta i Džehennema. Uzme li se u obzir ta činjenica, onda iznošenje ovih objašnjenja stvara osnovu za nedvoljno pridavanje značaja onome što Kur'an iznosi. U hadisima možemo naići na mnogo opisa Dženneta i Džehennema kojih nema u Kur'anu. Bilo da su logična, ili nelogična, ne treba obraćati pažnju ni na jedno od ovih objašnjenja. Hadisi su neprihvatljivi ne samo u sferi prakse, već i području donošenja nekog dodatnog vjerskog poimanja.

9) ABDEST NAKON JEDENJA MESA DEVE

Hadis: ''Vjerovjesnik je upitan za jedenje mesa deve. 'Ako ste ga jeli, odmah uzmite abdest', odgovorio je vjerovjesnik.'' (Ebu Davud 1/185)

Nigdje u Kur'anu nećete naići na sud da meso deve kvari abdest. Iz tog razloga, ovaj sud, koji otežava sprovedbu islama, predstavlja aneks na vjeru po Kur'anu. Pojedini meshebi su, u skladu sa navedenim hadisom, iznijeli stajalište da onaj koji jede meso deve treba ponovno uzeti abdest. (U 36. poglavlju ćemo govoriti o abdestu, na način kako o tom pitanju govori Kur'an.)

10) GAZALIJEV RECEPT ZA SPAS

Hadis: ''Ko u utorak, u pola obdanice, ili kada se Sunce uzdigne na nebu, klanja namaz od deset rekata i na svakom rekatu prouči Fatihu, Ajet-ul-Kursiju i tri puta Ihlas, u knjigu njegovih djela 70 dana neće biti upisan grijeh, a ako umre u toku ovih sedamdeset dana, umrijet će kao šehid i bit će mu oprošteni sedamdesetogodišnji grijesi.'' (Gazali, Ihja Ulumuddin, 1/539)

Hadis: ''Ko u srijedu, kada se Sunce uzdigne na nebu, klanja namaz od dvanaest rekata i na svakom rekatu prouči Fatihu, Ajet-ul-Kursiju, tri puta Ihlas i tri puta Muavezetejn (Felek i Nas), jedan oglašivaš ispod Arša će povikati: 'O, Allahov robe, oprošteni su ti prošli grijesi. Allah je od tebe uklonio patnju mračnog kabura i kijametsku surovost. Ti više nemaš potrebe za pretjeranim djelima.' i taj dan postigne sevap pejgambera.''

(Gazali, Ihja Ulumuddin, 1/540)

Opisivanjem namaza koji se ne spominju u Kur'anu, Gazali je u Ihja Ulumuddinu, koji se smatra jednim od najznačajnijih klasika islamskog svijeta, unio dodatke u vjeru. Prema hadisima koje navodi Gazali, muslimanu je dovoljno da jednog utorka u sedamdeset dana klanja jedan namaz ili da jedne srijede klanja jedan namaz koji će mu biti dovoljan za cijeli život. Jednim namazom je moguć oprost sedamdesetogodišnjih grijeha i postozanje sevapa pejgambera. Oni koji ne znaju za ova objašnjenja, neka uzmu imam-i Gazalijevo djelo Ihja Ulumuddin, gdje će naći recept spasa koji se postiže klanjanjem samo jednog namaza! Imam-i Gazali iznosi ove nepojmljive izmišotine i uporno pokušava objasniti kako razum ne može ići ovim putevima, kako će se razočarati onaj koji razumom ide ka cilju. U raspravama sa filozofima, Gazali je dao vrhunske komentare, ali, nažalost, isti uspjeh nije uspio pokazati u području fikha, hadisa i tasavvufa.

SMATRATE LI DA OVI HADISI ZASLUŽUJU DA BUDU TEMELJ ISLAMA?

Nakon što smo objasnili da hadisi ne mogu biti izvor islama, hadise smo analizirali sa aspekta:

1. Kur'ana, 2. Ostalih hadisa, 3. Logike i 4. Dodataka. Pored dokazivanja da hadisi ne mogu biti izvor vjere, na taj način smo pokazali da Kur'an mora biti jedina uputa i izvor islama. Pojedini hadisi koje smo koristili u ovim poglavljima u proturječnosti su i sa Kur'anom, i sa ostalim hadisima, i sa logikom, a ujedno unose i dodatne sudove u vjeru. Međutim, hadise koji su ulazili u sva četiri poglavlja ili koji obuhvataju dvije ili tri stavke, mi smo analizirali pod jednim naslovom i sa aspekta te stavke dokazali neodrživost tih hadisa. Zbog toga što od knjige nismo željeli načiniti enciklopediju, u svakom poglavlju naveli smo samo po deset primjera. Nadamo se da će sve ovo ovdje izloženo osigurati poimanje kur'anskog svjetla i mračnjaštva onoga što se plasira pod imenom hadisa i što se, nažalost, pripisuje Vjerovjesniku.

Sada se obraćamo onima koji kažu da su hadisi izvor na kome se zasniva islam i koji govore ''ja sam hanefijskog mesheba'', ''šafijskog'' ili ''ja sam malikijskog mesheba'': Smatrate li da ovi hadisi zaslužuju da budu izvorom islama? Ako je vaš odgovor ''smatram da ne zaslužuju'', u tom slučaju vi morate zanemariti sve hadise i napustiti svoj mesheb, pošto se svi primjeri koje smo ovdje naveli nalaze u, prema muhaddisima i meshebistima, najprestižnijim, najispravnijim zbirkama. Ako su ove zbirke nepouzdane, gubi se i održivost mesheba, pošto će time biti poražena njihova koncepcija. U okruženju u kome nema hadisa i mesheba, kao izvor vjere ostaje jedino Kur'an. Inače, to i jeste ono što želi Uzvišeni Allah. U 2. poglavlju smo vidjeli da Allah, dž. š., u Kur'anu kaže da je Kur'an potpun, da sve objašnjava, da je dovoljan i da

sadrži sve detalje. S ciljem jačanja ideje da je Kur'an jedini izvor islama, u zadnja četiri poglavlja dali smo primjere hadisa koji se od strane određenih krugova plasiraju pod plaštom izvora vjere. Ako ste shvatili da je Kur'an izvor vjere, onda odložite ustranu svoje znanje zasnovano na mashebu i hadisu; teoriju i praksu vjere učite jedino i samo iz Kur'ana. Ne zaboravite da se vaša prethodna saznanja možda zasnivaju na tradiciji, a tradicija na meshebskom učenju i hadisima. Iz tog razloga, veoma je bitno da svoj pristup i prestruktuiranje svog pogleda na vjeru obavite isključivo na osnovama Kur'ana. A ako, pak, vaš odgovor glasi ''smatram da hadisi zaslužuju da budu izvor islama'' onda vas molimo da što više učite Kur'an, a potom pročitajte i hadise...

I on (Kur'an) je, uistinu, putokaz i milost svakom onom koji vjeruje. (27- An-Naml, 77)

(10) AKO HADIS PRESUDI HADISIMA ...

Kao što smo i prethodno vidjeli, Kur'an i razum opovrgava većinu riječi koje se plasiraju pod imenom hadis. Pored toga, postoje i hadisi koji iznose sud o ovim hadisima, plasiranim kao izvor vjere, i koji iznose njihovu neodrživost. Primjere toga vidjeli smo u analizi hadisa u 4. poglavlju i u 7. poglavlju gdje je bilo riječi o proturječnostima hadisa sa hadisima. Presuđujući hadisima na osnovu hadisa, u ovom poglavlju nemamo namjeru da odbacimo jedan dio hadisa, a da, pri tome, prihvatimo i sakupimo one koji nam odgovaraju. To je zbog toga što jedno takvo nastojanje (osobito za one koji su svjesni današnje situacije) doživljavamo kao produženu ruku tendencije doživljavanja Kur'ana nedovoljnim. Obzirom da je Kur'an dovoljan, moramo se zadovoljiti njime i ne polagati nade u komentare i saopćenja u kojima su isprepletene laži sa istinom. Cilj nam je da pokažemo kako su hadisi, koje su sami izmislili putem odabira između onih koji im, među hadisima sa nizom različitih značenja, najviše odgovaraju, proturječni naprasnim komentarima, koji iznose tvrdnju da su hadisi izvor islama. Čak je sunnitsko i šiitsko sastavljanje zbirki hadisa proturječno onome što se ističe u hadisima koje i sami prihvataju: vjerovjesnikovoj zabrani bilježenja hadisa. Obratimo pažnju na sljedeće hadise koji su u vezi sa ovim pitanjem, a koje smo citirali i u 4. poglavlju: ''Tražili smo od Božijeg Poslanika dozvolu da pišemo njegove riječi, nije nam dozvolio.'' (Tirmizi, es-Sunen, K. Ilm, str. 11) ''Dok smo pisali hadis, dođe Vjerovjesnik i upita šta je to što pišemo. 'Riječi (hadise) koje smo čuli od tebe', odgovorismo. 'Zar pored Allahove Knjige želite druge knjige? Narodi prije vas su skrenuli sa Pravog puta zato što su, pored Allahove, pisali druge knjige', reče Pejgamber.'' (El-Hatib, Takyid, str. 33)

VJEROVJESNIK JE ZABRANIO PISANJE HADISA

Obratite pažnju: ove hadise kojima Vjerovjesnik zabranjuje pisanje hadisa prenose oni koji zbirke hadisa prihvataju kao izvor islama. Kada su vam već poznati ovi hadisi, zašto onda pišete i sastavljate knjige hadisa?! Je li to možda želite ustvrditi da ste pametniji od Vjerovjesnika?! Ili kako se više od Vjerovjesnika brinete o vjeri?! Nije

zadovoljavajuće objašnjenje kojim se gotovo stalno pravdate: ''Vjerovjesnik je tada zabranio pisanje hadisa, jer je postojala mogućnost miješanja hadisa sa kur'anskim ajetima. Sada pišemo knjige hadisa, pošto ne postoji opasnost miješanja sa Kur'anom.'' U slučaju da su, poput Kur'ana, hadisi izvor vjere i da je Vjerovjesnik zabranio pisanje hadisa, da ih je osudio na zaborav, zar ne bi bila nepotpuna vjera koju je dostavljao?! Ako su hadisi izvor vjere i ako čine jedan njen neophodan segment, zar se ne bi čuvali putem pisanja?! Nisu se miješale kur'anske sure, pa zašto bi se onda hadisi miješali?! Dobro, da li možda postoji neki hadis koji kaže da se hadisi zapisuju kada prođe opasnost od miješanja sa Kur'anom?! Na kraju, obratit ćemo se onima koji svoju vjeru zasnivaju na hadisima: prema sudu ovih hadisa, morate spaliti i uništiti knjige hadisa. Da li se pridržavate sudu ovih hadisa? Svjedoci smo da se putem hadisa u vjeru unose halal i haram djela koja ne precizira Kur'an. S time u vezi, analizirajmo sljedeće hadise: ''O Ljudi, vatra se rasplamsala i približile su se smutnje poput nereda mračne noći. Zaklinjem se Allahom da nemate ništa što biste mogli upotrijebiti protiv mene; nisam dozvolio ništa mimo onoga što Kur'an dozvoljava. Nisam zabranio ništa mimo onoga što Kur'an zabranjuje.'' (Ibni Hišam Siret 4 str. 332) ''Allah je uspostavio određene neizbiježne obaveze (farzove), ne propuštajte ih. Određene stvari je zabranio, njih ne činite. A, iz milosti prema vama, a ne zbog zaborava, na određene stvari nije podsjećao, njih ne istražujte.'' (Mahmud Ebu Reyye, Muhammedi Sünnetin Aydınlatılması, str. 403) ''Dozvoljeno je ono što je Allah dozvolio u Svojoj Knjizi, zabranjeno je ono što je zabranio. Slobodno je ono o čemu je šutio. Prihvatite ono što je Allah ostavio slobodnim i znajete da Allah ništa ne zaboravlja.'' (Ebu Davud, K. Etime 39; Tirmizi K. Libas 6; Ibni Madže K. Etime 60; El-Muradžaat str. 20) Prema ovim hadisima, ne postoje zabrane (harami) mimo onoga što je Kur'an naglasio. Kako sada možete reći da je haram rukovati se sa ženama, slušati muziku, crtati?! Svjesni smo da ste se, prilikom iznošenja tih tvrdnji, pozivali na izmišljene hadise. Međutim, prema sudu upravo citiranih hadisa, Vjerovjesnik nije zabranio ništa što nije zabranjeno u Kur'anu. Dakle, prema sudu ovih hadisa, Vjerovjesnikovi hadisi nisu oni hadisi za koje tvrdite i koje pripisujete Vjerovjesniku. ''Trideset godina poslije mene je hilafet, a poslije toga sultanstvo (melikiyet)...'' (Sahih-ul-Buhari) Obratite pažnju: prema zbirci hadisa, koja se smatra najvjerodostojnijom, Vjerovjesniku se ne sviđa period nakon 30-ogodišnjeg hilafeta. I doista, period četverice halifa (Ebu Bekr, Omer, Osman, Ali) trajao je 30 godina. U ovom periodu nije je bio formiran neki mesheb, a niti je, pored Kur'ana, sastavljena neka zbirka hadisa (Vidi, 11. poglavlje). Zašto ne živimo islam bez mesheba, čiji je jedini izvor kur'an, kao u ovom periodu? Zapravo, mi smatramo da je ovaj hadis izmišljen od strane pristalica hz. Alije, koji ne vole Emevije. Međutim, prema ehl-i sunnetu, nevjernik je onaj koji zaniječe samo jedan Buharijin hadis. Zašto, u tom slučaju, ne opravdavate ovaj hadis i ne palite zbirke hadisa, kao u periodu četverice halifa?! Zašto vjerujete zbirkama hadisa i meshebima formiranim pod kontrolom i upravom vladara, sultana nakon četverice halifa?!

STAV HADISA: HADISE TREBA UNIŠTITI

Do sada smo navodili hadise koji osuđuju i zabranjuju pisanje hadisa, unošenje u vjeru i djela Vjerovjesnika koja su izvan domena vjere, te da se hadisima nešto dozvoljava ili zabranjuje, odnosno čini halalom ili haramom. Tako smo se uvjerili u postojanje hadisa koji podržavaju islam iznesen u Kur'an, pa čak i hadisa koji nalažu uništavanje hadisa. Prilikom analize odredaba koji su aneks na vjeru po Kur'anu, zanimljiva je činjenica da postoje i niz hadisa koji su protiv ovih odredaba. Postoji izmišljeni hadisi koji kaže da je Vjerovjesnik muškarcima naredio pokrivanje listova nogu, ali postoji i hadis koji kaže da su listovi nogu Vjerovjesnika bili otkriveni i koji, dakle, osuđuje prethodni hadis. Postoji objašnjenje Hanefijskog mesheba koje kaže da se morski rak i dagnje ne mogu jesti, ali postoji i hadis ostalih mesheba koji kaže da je dozvoljeno jesti sve morske proizvode. Postoje izmišljeni hadisi koji kažu da je muškarcima haram nositi svilu i zlato, ali postoje i hadisi koji kažu da su ashabi pored Vjerovjesnika nosili svilu, da je Vjerovjesnik jedno vrijeme nosio zlatni prsten i hadisi koji dokidaju ostale hadise u ovom kontekstu. Naspram hadisa koji zastupaju odvojeno sjedenje muškaraca i žena, koji kažu da je haram ženski glas, postoje hadisi koji kažu da su ashabi, muškarci i žene na istom mjestu uzimali abdest, te da su međusobno raspravljali. Rješenje se nalazi u tome da se uvidi dostatnost Kur'ana i da se svaka novotarija ili dodatak mimo Kur'ana zasniva na izmišljenom hadisu ili na pogrešnom komentaru. Postoje takvi hadisi za koje postoji mogućnost da ih je izgovorio Vjerovjesnik, ili da izražavaju nešto što je Vjerovjesnik običavao raditi. Međutim, dodavanjem ''Pejgamber je naredio...'' na početak ovih riječi, svakodnevna Vjerovjesnikova praksa se pretvara u naredbu, te se na taj način čak i nešto što je tačno pretvara u klevetu Vjerovjesnika. Ili, neispravni komentari hadisa doveli su do toga da su u vjeru uvrštavani Vjerovjesnikovi stavovi o pitanjima, koja je Uzvišeni Allah ostavio slobodnim; odnosno, u područja vjere unošene su slobodne sfere života. Ilustracije radi, to Allah, dž. š., u Kur'anu nije dao detalje u vezi sa odijevanjem znači da onaj ko želi može obući odijelo, da neko može nositi kimono, džubbe ili bilo koju drugu nacionalnu nošnju. Sasvim je vjerovatno da se Vjerovjesnik odlučivao za lokalnu nošnju: džubbe i anteriju. Međutim, tu odjeću su, zbog tradicije, nosili i idolopoklonici, a i najveći Vjerovjesnikovi neprijatelji. Dakle, stav Vjerovjesnika o ovom pitanju nije prakticiranje vjere, ni sevap, već njegovo lično opredjeljenje u kontekstu onoga što je Allah, dž. š., prepustio slobodnoj inicijativi. Međutim, ono što je Vjerovjesnikovu odjeću uvrstilo u vjeru nije sam hadis, već pogrešna interpretacija, komentar tog hadisa. Sljedeći hadis je primjer za ispravljanje pogrešnih komentara podvrgavajući ih kontroli Kur'ana: ''Znajte da će upasti u nevolje kada bude žeo ono što je posijao onaj koji bude sijao nešto mimo Kur'ana. Od sada i vi sijte i slijedite Kur'an. Načinite ga dokazom vašeg Gospodara i savjetnikom svojih duša. Ako se vaša mišljenja ne podudaraju sa njim, onda okrivljujte svoje mišljenje (komentar, izbor); ako su vaše želje protivne njemu, onda okrenite leđa svojim željama.'' (Nehdž-ul-Belaga, str. 55) Svi hadisi su pretpostavka, a prema Kur'anu, vjera se ne može zasnivati na pretpostavkama. Sasvim je sigurna nevjerodostojnost, pogrešnost komentara i hadisa koji su proturječni Kur'anu i koji donose aneks na Kur'an. Što se, pak, tiče hadisa koji

ne proturječe Kur'anu i koji su u skladu sa njim, pretpostavka je vjerovati da čak i oni predstavljaju Vjerovjesnikove riječi.

JEDINO I SAMO KUR'AN

Opet, prema određenim hadisima, Vjerovjesnik je pravio određene greške u vjerskim pitanjima mimo dostavljanja Kur'ana i prakticiranja Kur'ana. Iz tog razloga, pogrešno je izvoditi anekse na Kur'an iz Vjerovjesnikovog života i izvan onoga što nije saopćeno Kur'anom, jer su to, kako se razumije i iz gore citiranog hadisa, sfere u kojima su ljudi prepušteni slobodnom rasuđivanju. S time u vezi, navest ćemo i sljedeće hadise: ''Kada je Vjerovjesnik došao u Medinu, Medinelije su kalemili hurme. 'Šta radite?', upitao ih je Vjerovjesnik. 'Mi smo tako radili', odgovoriše. 'Možda je bolje da to ne radite', uzvratio je Vjerovjesnik. Medinelije su poslušali preporuku Vjerovjesnika, prekinuli su sa ovom praksom i hurme su prestale rađati. Kada su ga podsjetili na to, Vjerovjesnik im je rekao sljedeće: 'Ja sam samo čovjek. Prihvatite ono što vam naredim u vezi vjere. A kada vam preporučim nešto što je moj stav, onda sam ja samo čovjek.''' (Muslim, K. Fazail 140; Ibni Hanbel 3/152) ''Vjerovjesnik je na Bedru za logor odabrao mjesto koje je bilo blizu vode. Jedan od ashaba, El-Habbab bin el-Munzir, rekao mu je sljedeće: 'O, Allahov Poslaniče, je li ovo mjesto koje je Gospodar odabrao i na koje te je smjestio, tako da mi ne možemo ništa reći? Ili je to lični stav, prijedlog i ratna varka?' Vjerovjesnik je odgovorio: 'Ovo je lični stav i ratna varka.' Na to je el-Habbab uzvratio: 'Ovo uopće nije dobro mjesto za konačenje. Ustanimo i napravimo logor pored vode koja je najbliža protivničkom taboru. Poslije tamo iskopajmo bunar i deponirajmo vodu tako da mi možemo piti, a oni ne.' 'U pravu si', uzvratio je Vjerovjesnik i uradio onako kako je on rekao.'' (Ibni Hišam, Es-Sireh tom 1 str. 620; Taberi, Et-Tarih, tom 2 str. 144) ''Ja sam samo čovjek. Donosite mi vaše međusobne sporove. Za očekivati je da neki od vas bolje izraze svoje dokaze od drugih kako bih ja, nakon što ih čujem, donio sud u korist njih. Ako nekome (nepravedno) donesem sud od prava njegovog brata, neka on nikako ne uzima to nešto što je pravo njegovog brata. Za onoga koji uzima nepravedno, mogu odvojiti jedino parče vatre.'' (El Kadi Iyaz, Eš-Šifa, tom 2, str. 179) Prema sudu ovih hadisa do sada: 1- Nema izvora halala (dozvoljenog) i harama (zabranjenog) mimo Kur'ana. 2- Neće se praviti zbirke hadisa, a postojeće treba uništiti. 3- Vjerovjesnikovim stavovima mimo vjere (Kur'ana) neće se davati neki vjerski značaj i neće se unositi u vjeru. Bez ikakve sumnje, pozivajući se na Kur'an, mi saznajemo da je Kur'an dovoljan i bez nedostataka, te da, mimo Kur'ana, nemamo potrebe za hadisom i bilo kakvim sličnim izvorom. Ono što ovdje želimo pokazati jeste činjenica da se, kao i sa svime ostalim, oni koji unose dodatke u vjeru proturječe i sa hadisima koje uvrštavaju u izvore koje sami proizvode.