1

Ivana Sajko: Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon

MeandarMedia, 2009, Zagreb

1.

Trebale su mi tri vlastite godine da sažmem onih pedesetak što mi se, naoko, uopće nisu

dogodile. Naslijedila sam ih kao posljedicu, nisam ih birala nego su me snašle kao što

svakog čovjeka snađe grad u kojemu će se roditi ili obitelj koja će ga udomiti ili pak jezik

kojim će progovoriti... te ga sjebu. Potiho. Bez loših namjera. Ali ipak.

Stoga se ovaj sažetak sastoji od najmanje tri povijesti.

Prva je povijest moje obitelji, mojih prabaka, baka, djedova, majke i oca, njihovih

puščanih rupa, zvona u glavi i miševa pod krevetom. Oni gledaju u budućnost bez ikakva

iznenađenja, poput Kleova Angelusa Novusa, širom zure pred sebe i vrište bez glasa u

svojim malenim kuhinjama. Ovo je reakcija na njihovu tišinu.

Druga je povijest Zagreba ispisana u diskontinuitetu i ubrzanjima koja s općih mjesta

kolektivne memorije izmiču u sasvim privatne i slučajno urezane datume. Htjela sam

pokazati da postoji nebrojeno mnogo načina da se govori o činjenicama. Niti jedan nije

istinit. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. Oslobođenje Zagreba 1945. Velika

poplava 1964. Otmica aviona 1976. Titova smrt 1980. Bla bla bla. Same bajke. Svatko ih

je svojoj djeci ispričao drugačije. Ono što su govorili meni nije isto onome što su govorili

drugima. No ponavljali su nam to prije spavanja. Iz večeri u večer. Lako bi im mogli

zamjeriti.

2

Treća je povijest konstruirana mojom vlastitom selekcijom događaja, heroja i njihovih

svjedoka. Proturječna je u sebi, jer sam s namjerom birala dokumente, komentare,

sjećanja i rečenice u sukobu. Htjela sam napisati povijesni roman na jedini način na koji

mislim da je to uopće moguće, izbjegavanjem i žanra i ideologije, kao priču koja se

možda uopće nije dogodila, koja se, zapravo, i ne može dogoditi. Možemo je samo sanjati

i kasnije je prepričati kao san. Potpuno osobno. Ništa ne tvrdeći.

Zato započinje s nebom iznad Zagreba.

Tamo gore.

3

2.

Ona hoda po oblacima i misli da je sve moguće.

Misli da misli i nije glupa, već jako visoko.

A i proljeće je.

Kumulusi lijepog vremena bubre nad krovovima, po ulicama se natjeravaju djeca, mačke

i golubovi, a muškarci sjede na terasama kavana i pričaju i pričaju i pričaju i pričaju... i

još uvijek djeluju bezazleno.

Ali neće to još dugo, upozorava je otac. Zapravo šapće.

– Rat, draga moja.

Trajat će sljedeće četiri godine, a onda zauvijek.

– Bilo bi ti bolje da se spustiš na zemlju.

No to joj ne pada na pamet. Ne u njezinim godinama. I ne na toj visini.

Ona leti.

I nije jedina.

Naime, ima ih još mnogo koji misle da je sve moguće, misle da misle, misle da je,

primjerice, dovoljno napuniti pluća, upuhati zrak u balon, primiti uzicu i uzletjeti, i nisu

4

glupi, nego zaista lete unatoč gravitaciji, visoko i previsoko, baš kao i ona, a odozgo je

perspektiva optimističnija, čini se da će komunistička revolucija zaustaviti prodor

imperijalističkih sila, da rat nikada neće stići do Zagreba te da će i djeca i mačke i

golubovi i kavane ostati na svojim starim pozicijama. Samo treba nastaviti disati i

upuhivati, ne ispuštati uzicu balona i ne obazirati se na šapat i upozorenja. Pa oni dišu.

Dišu i upuhuju. A onda padaju.

U tome je i poanta.

Padaju već nakon nekoliko stranica, razbijaju se po pločnicima, lome se i kotrljaju kao

čunjevi, čudeći se što rade tako nisko kad su do maloprije bili onako visoko, disali i

puhali, uvjereni da će proći netaknuto. Ta će scena uslijediti nešto kasnije i zaista će

sličiti majstorskom kuglaškom udarcu što jednim zamahom raznosi sve čunjeve. Tresnut

će ih, razbacati pa pregaziti, i neće im biti ništa lakše zbog toga što znaju da nisu jedini.

Boljet će ih, jako, bez obzira.

I zato joj otac uporno ponavlja da se spusti na zemlju, da pazi što priča i čiju zauzima

stranu.

– Najbolje ničiju.

5

A majka joj pak kaže da sluša oca i izbaci gluposti iz glave. Kaže joj da se ispuše. Tada

će joj glava opet biti teška i neće lamatati zrakom poput goluba, samo čekajući da je

netko pogodi praćkom. Uostalom, majka želi znati što li uopće radi po cijele dane? S kim

se to ona druži? Zašto dolazi tek navečer, naočigled svih susjeda, njihovih prozora,

plotova i špijunki na vratima? I? Što, s kim i zašto?

No kći ne odgovara. Samo šuti i sliježe ramenima.

Oni to ne mogu razumjeti.

– Gdje si bila?

– Nigdje.

– Što si radila?

– Ništa.

Nigdje i ništa? Situacija je previše ozbiljna da bude nigdje, da ne radi ništa i da se vraća

kući bez valjanog alibija. Netko će je prijaviti. Prije ili kasnije. Netko će razotkriti da u

džepu nosi izgužvan letak partijske organizacije i da je dan provela s grupom skojevaca

koji su u Medvedničkoj spilji mućkali bombe od piljevine i nitroglicerina dok su ostali

štitili ulaz glumeći izletnike s gitarama. Sve već piše u policijskom dosjeu:

NEBO NAD ZAGREBOM OPASNA JE LJEVIČARSKA UTOPIJA.

NEBO NAD ZAGREBOM KOMBINACIJA JE RUČNO IZRAĐENOG EKSPLOZIVA

I STROGO ZABRANJENE FIKCIJE.

TREBA GA RUŠITI.

6

Upozoravaju je neka radije nađe kakav pošten posao.

Treba preživjeti. Treba zaraditi. Treba jesti.

Ne, oni to zaista ne mogu razumjeti. Nastavljaju joj objašnjavati da novac ne raste na

nebu, nego da ga se oduvijek moralo čupati iz asfalta, vaditi ispod čekića, izvlačiti

između čeličnih zubaca strojeva ili ga pak sakupljati po zapišanim stubištima koja bi se

uprljala prije nego što bi se posušila sapunica što ih je trebala oprati. Majka joj pokazuje

razmočene ruke i ostrugana koljena, a otac suče rukave i napinje pletenice vena što mu

gmižu pod kožom. Tu su dokazi. Potanko joj nabrajaju sve kontraindikacije teškog

fizičkog rada što su im se rasporedile po mišićima, kostima i unutrašnjim organima.

Bolove u kičmi neće joj ni spominjati. No nemaju izbora. Novac niče sporo i nevoljko.

Novac traži svakodnevno odricanje, žrtvovanje, prekovremeni rad i dijetu. Novac je

osjetljiv poput mimoze. Treba mu mnogo brige, neprekidna pažnja, ribanje i poliranje,

besprijekorno čista stakla kroz koja će ga obasipati nepomućeno svjetlo sunca i luksuzni

uvjeti u kojima se može koncentrirati na vlastiti rast. I zato oni rade i rade i rade i rade,

čitav život, samo rade i rade i rade...

... PROTIV SEBE, prekida ih kći.

Štoviše, protiv napretka.

7

Upravo su oni ti koji produbljuju klasne razlike. Oni su ti koji proizvode blještavilo po

gospodskim kućama i prebacuju norme na njihovim pokretnim trakama. Oni su ti koji

njeguju novac što buja u tuđim rukama dok se na njihovim vlastitim dlanovima nikada

neće razlistati zdravi i bogati izdanci, već samo kržljave mladice otporne na životarenje u

lošim uvjetima koje će im uvijek s gađenjem uskraćivati plod.

Sami ste si krivi, veli im kći.

Treba ići naprijed.

8

3.

Za jednog od posljednjih zabilježenih susreta u Zagrebu pjesnik Ivan Goran Kovačić i

glumac Vjeko Afrić dotiču se teme napretka. Kovačić objašnjava prijatelju kako vjeruje

da se nalaze u posljednjoj fazi jednog primitivnog društva što će ga uskoro naslijediti

sasvim drugačije organiziran svijet te, parafrazom stihova Internacionale, predviđa kako

je nadolazeći rat njihov posljednji i odlučan boj. A ako ga prežive, dodaje, bit će to kao

da su preživjeli cijeli jedan život. Afrić mu uzvraća da je njihovo doba – doba politike te

da se napredak može postići isključivo političkim sredstvima.1

– Mislim naime da su vojna sredstva također politička sredstva, i to najefikasnija, te ih

moramo upotrijebiti kako bi naše društvo jednom ozdravilo. Fanatizam se može

uništiti jedino drugim fanatizmom.

Opraštajući se s Afrićem, Kovačić zaključuje da je jedina opcija opredijeliti se za

revoluciju.

– Samo revolucija sve sažima u jedno. Misliš mislima revolucije i živiš njezinim

životom. Nemaš više ni vlastitih misli ni vlastitih osjećaja, nego samo jedan cilj:

pobjedu.

No majci se od takvih razgovora odmah zacrni pred očima.

1Razgovor prenesen prema: Vjeko Afrić, U danima odluka i dilema, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1975, str. 284-285.

9

Nema naprijed. Nema se kamo.

Koliko joj puta to mora ponoviti?

Oni mogu ići samo unazad, uvijek i samo unazad, dok je ono između jednog kraja koji im

može djelovati kao početak i drugog početka koji im se može učiniti kao kraj tek blaga

linija kružnice što ih vuče za nos i vraća odakle su i krenuli. Ovdje. A ovdje je oduvijek

bilo loše i išlo bi samo nagore, te je oduvijek bilo teško da bi postalo još teže, barem

takvima poput njih, koji neprekidno rade i rade i rade, da, protiv sebe, samo rade i rade i

rade, čitav život, ali im je beskorisno pitati se – zašto? – i – za koga? – kad im ionako ne

ostaje vremena da se bave teorijom. Tako kaže majka, čeprkajući pritom po zemlji i

vadeći iz grudvi blata pužiće, školjkice i krhke riblje koščice fosilizirane na kamenčićima

te joj pripovijeda kako se ovdje nekad prostiralo Panonsko more, nepregledna hladna

voda prepuna riba što su živjele u potpunom mraku, sišući mulj, grickajući vlastite repove

i gladno otvarajući usta prema rijetkom planktonu što je promicao iznad gustih čvorova

vlasulja, izvan dosega, dok su one ostajale u dubini, skrivajući svoje teško stečene trbuhe

od grabežljivaca i nemani što su vladale morem. A kada ih je napokon neka velika oseka

nasukala na blatnjave plaže medvedničkih obronaka, okolnosti su ostale iste. Tako

pripovijeda majka pa pokazuje prstom njihovu nakrivljenu kuću, njihovo zamusano

dvorište, njihov mali svinjac ispod crvljive trešnje i otvara dlan pun polomljenih kućica iz

prethistorije. Evo, ovdje su još uvijek, to jest ovdje smo još uvijek. Na dnu.

Možda je potpuna izmišljotina, no isto ih uči i povijest.

10

Panonsko se more povuklo krajem tercijara, ostavljajući za sobom razvedene riječne

tokove, široka podzemna jezera, močvarne platoe i niske brežuljke od lapora i

pješčenjaka. Na tim su se brežuljcima oko jedanaestog stoljeća razvila prva naselja, svako

na svom brijegu, na svojoj strani potoka. Ratovali su oko pšenice, mlinova i kraljevskih

beneficija, a kad nisu ratovali međusobno, ratovali su s Tatarima i Turcima ili pak s

bujicama što su se spuštale niz Medvednicu. Izmjenjivali su se ratovi, glad i elementarne

katastrofe, a u procjepima između nesreća trebalo je sagraditi kule i bedeme, zvonike i

upravne zgrade te nadoknaditi golem zaostatak u civilizacijskim procesima. Trajalo je

stoljećima. S vremenom je jedno naselje dobilo i katedralu, drugo pak kazalište,

dogovoreno je primirje, uspostavljena je gospodarska, politička i kulturna suradnja,

krenuli su se posjećivati na misama i predstavama, pa se u povijesnim dokumentima sve

češće napominjalo kako je riječ o statutom ujedinjenom gradu. Tako je napredovao

Zagreb, malo-pomalo, jedva jedvice, sve dok ga potres iz 1880. godine nije sravnio sa

zemljom.

Mnogo truda, a na kraju se ne isplati.

Njihova kuća potvrđuje sve majčine tvrdnje. Izgrađena je nakon potresa kao jednokatnica

u zaseoku Pregrad Sava nadomak Zagreba, no kada se radi postupnog pripajanja

prigradskih naselja nasipavala prva trasa ceste, okolne su nastambe zarinute gotovo metar

u tlo. Jednokatnica je tada ostala bez prizemlja. Nakon Prvog svjetskog rata i uspostave

11

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca slijedilo je drugo nasipavanje puta. Razina se ceste

opet podigla za metar, te se ulaz u kućno dvorište ukosio u strm nagib po kojem će se,

tijekom nadolazećih zima Nezavisne Države Hrvatske, sanjkati djeca. Prozori prvoga

kata tada će se spustiti nisko na ulicu. Nakon proglašenja Federativne Narodne Republike

Jugoslavije nagib će postati još strmiji jer će omladina u poletu izgradnje iznova podići

razinu ulice i preliti je asfaltom. I zato se majci na spomen napretka odmah stegne u

želucu i zacrni pred očima, a pogled joj se suzi u usku puškarnicu suterenskih proreza

kroz koje će u starosti škiljiti prema potkoljenicama prolaznika.

Nema naprijed. Neka zapamti što joj je rekla.

Vidjet će i sama. Jednom.

No majka uvijek govori isto, gura joj pod nos ugušene pužiće i školjkice, na vratima je

vuče za rukav i ponavlja joj da štedi vrijeme, noge i cipele te da si skrati put. Unazad.

Ponovila joj je to stotinu puta i zna da ju je čula, čula ju je, ali ipak ne sluša. Te će

mudrosti primijeniti mnogo kasnije. Majka zna da hoće, no kći tvrdi da neće i uporno ide

u suprotnom smjeru: Naprijed!

TO ĆE BITI POSLJEDNJI I ODLUČNI BOJ.

12

No majku od tog stiha već probada u trbuhu. Kaže joj da bi bilo najbolje da se uda. Neka

nađe kakvog pristalog neženju, nekog, bilo koga, ali dovoljno pametnog da ga se niti vidi

niti čuje jer se s obzirom na situaciju takva suzdržanost svakome najviše isplati. Nek se

osvrne oko sebe dok još nije prekasno, sad dok još može birati, prije nego što se nebo

sruči na grad i svi odjenu uniforme, odu na frontu, poginu ili završe na krivoj strani. Što

prije, savjetuje joj majka, jer približava se ciklonalni pojas praćen olujnim vjetrom i

grmljavinom.

Past će kiša pa bombe.

I ona bi možda i poslušala savjet, osvrnula se oko sebe i zagledala u muška lica po

terasama kavana, no na obzoru već sijeva i svi se već dižu od stolova, plaćaju račune,

uzimaju šešire i zavlače se među kragne svojih balonera, a pločnici se osipaju i prazne

takvom brzinom da za koji trenutak na njima više neće biti nikoga osim nakostriješenih

pasa.

Evo, propustila je posljednju priliku.

13

4.

Povjetarac je prešao u olujni vjetar, munje su se zabile u hrbat Medvednice i crni

nakovanj kumulonimbusa rasprsnuo se iznad gradskih krovova. Mogla bi biti samo

proljetna oluja, no treba je shvatiti kao personifikaciju nečeg mnogo goreg.

NJEMAČKI TENKOVI ULAZE U ZAGREB.

Postoje i fotografije. Na jednoj od njih njemačka oklopna jedinica zaustavlja se ispred

trgovine Josip Hertmann i sin. Okupljeni Zagrepčani začuđeno bulje u željezo. Vide se

nepovjerljiva ženska lica u drugom i zbunjena muška lica u prvom planu. Nabili su šešire

nisko na oči i ugurali šake u džepove balonera. Ništa ne čine. Samo se čude.

– Tenkovi...

– Pravi pravcati...

To je naime onaj najavljeni kuglaški pogodak. Pregazili su ih. Jednim potezom. Štoviše,

jednim pogledom. Jednostavno su došli, preorali kolnike, ostrugali fasade i bez ijednog se

ispaljenog metka probili u grad. Onda je netko zaurlao – Halt! – i sve je zastalo. Iz

14

tenkovskih poklopaca provirila su djeca rastežući se nakon dugotrajne vožnje, namjestila

su kape i popravila uniforme, stegnula obraze u prezir, stisnula oči u oštrice i probola im

balone u rukama.

Ruke u vis!

Hajmo! Što čekaju?! Ruke u vis!

Samo polako, bez ikakvih naglih pokreta. Los!

Poraz je sličio pozdravu. Izvukli su ruke iz džepova i dignuli ih visoko u zrak.

– Guten Tag. Willkommen.

Potom su polako, bez ikakvih naglih pokreta, napustili tu fotografiju. No čak i kad su

umakli iz vidokruga, kad su napokon zaključali vrata i spustili rolete, i dalje ih je peklo

među lopaticama. I dalje su bili na nišanu jer zidovi su najednom postali bespomoćni,

prozirni i tanki kao novine u kojima je pak crno na bijelo pisalo da je upravo danas, 10.

travnja 1941, dan prije uskrsnuća Božjeg Sina uskrsnula i Nezavisna Država Hrvatska.

Sklopljen je pakt. Bog i Hrvati.

Tim riječima.

Na radiju je ustaški pukovnik Slavko Kvaternik ponovio nešto slično, obavijestio je

slušatelje da je upravo osnovana nova država te ih pozvao da se pokore samoizabranoj

15

vlasti. Potom je zasvirao neki talijanski šlager. Na primjer Parlami d'amore, Mariu u

interpretaciji Vittoria De Sice.

I što sad?

Ništa, odgovorila je majka.

Ukinuto je višestranačje. Uveden je policijski sat. Doneseni su rasni zakoni i objavljena

opća mobilizacija. Sada je najbolji trenutak da se ne čini ništa, to jest, samo ono što se

baš mora. Ostati kod kuće kada kažu. Izaći na ulicu kada pozovu. Dignuti ruku kada

prođu. Klicati, mahati i pljeskati. Guten Tag. Willkommen. Samo polako i odmjereno, bez

ikakvih naglih pokreta, onako kako se to već mora činiti, jer nije im prvi put da moraju

činiti ništa, jedino klicati, mahati, pljeskati i čekati da odu ovi što su upravo stigli te da ih

zamijene sljedeći. A ni ti neće biti ništa bolji, barem koliko se ona razumije u politiku.

Lopovi. Tako kaže.

Ali tiho.

Godine 1909, u članku objavljenom u Hrvatskoj slobodi, Antun Gustav Matoš već

predviđa nešto slično, objašnjavajući da se usred Zagreba, na Markovu trgu broj šest,

nalazi jedna sasvim suvišna kuća imenom Hrvatski sabor, "gdje nije mjesto ozbiljnu

čovjeku", te je pitanje "što da se dakle učini s tom babetinom od kuće"? Matoš predlaže

16

da se prenamijeni bilo u ludnicu, jer "u posljednje vrijeme upravo cvatu, bujaju luđaci u

Hrvatskoj", bilo u zatvor, jer bismo tako pokazali da "znamo ljubiti i štovati gospodu

naše gaunere, tate, lopove, sjecikese, kockare, haderlumpe, galženjake, tolvaje,

razbojnike, palikuće, lahke i teške ubioce"2 dajući im počasne pozicije u saborskoj zgradi

s pogledom na Markov trg, povijesni centar vlasti i nekadašnje gubilište, gdje je 1573.

smaknut i Matija Gubec, borac za prava naroda i vođa Seljačke bune. Na tom su ga trgu

proglasili seljačkim kraljem, nabili mu na glavu usijanu željeznu krunu, bičevali ga i

čerečili te naposljetku raščetvorili konjima.

Podatak je poznat. Poruka je bila jasna.

I narod ju je zapamtio.

Otada samo kliče, maše i plješće i već se naviknuo na sve, pa i na one gore navedene

gaunere, tate, lopove, sjecikese, kockare, haderlumpe, galženjake, tolvaje, razbojnike,

palikuće, lake i teške ubojice, jer, baš kako kaže majka, narod čini ono što mora.

To jest ništa.

A to je zato što brzo uči, pa je između ostaloga shvatio i to da ako ga gaze jedni – gazit će

ga i drugi, to jest ako ga kradu jedni – krast će ga i drugi. Stoga će, i kad bude prilike za

odabir, opet izabrati te iste kako ne bi bio zgažen i pokraden dva puta.

2 Antun Gustav Matoš, "Markov trg br. 6", u: Oko Zagreba i po Hrvatskoj, Binoza, Nakladni zavod Z.S.O.J., Zagreb, 1939, str. 78-79.

17

Previše priča.

No što joj to vrijedi kada je kći ionako ne sluša? Samo zuri preda se, prema ulici s koje su

se razbježali muškarci i nasilno prekinulo proljeće, zuri i misli svoje.

Ili uopće ne misli?

Ili će se odjednom pokrenuti i učiniti nešto užasno glupo?

A majka se boji upravo toga, jer sigurno će učiniti nešto glupo kad je dosada propustila

svaku priliku da učini nešto pametno. I opet, neće biti jedina. Jer tenkovske su cijevi i

dalje uperene u prozirne zidove, a iza jednog od tih zidova čuči i onaj netko, onaj bilo

tko, onaj dovoljno pametan da shvati situaciju i na vrijeme napusti fotografiju, kavanu i

preoranu cestu. No još ga uvijek svrbe oštrice u leđima. Sluša De Sicu i češe se među

lopaticama. Još je uvijek na nišanu, no baš kao i njezina kći zuri u prazninu nasred ulice i

misli svoje, uporno misli svoje, jer mu se čini da je odjednom sve zastalo, da proljeće ne

pokazuje nikakve znakove ljeta te da se čak i na radiju opet i opet vrti ona ista pjesma.

Parlami d'amore, Mariu. Parlami d'amore, Mariu. Oui sul tuo cuor non soffro piu,

Parlami d'amore, Mariu...

Nešto bi zaista trebao učiniti. Bilo što.

Barem promijeniti frekvenciju.

Barem to.

18

5.

Ubrzo nakon okupacije Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske počinje emitirati

program s ilegalne radiostanice. Poduhvatu kumuje Rade Končar, jedan od najistaknutijih

zagrebačkih političkih radnika, koji pod konspirativnim imenom Brko stiže iz Beograda

kako bi sudjelovao u organiziranju lokalne partijske organizacije i njezinih diverzantskih

19

akcija. Radijski uređaj napravljen je u kućnoj radinosti, konstruiran od ručno lemljenih

žica, kondenzatora, elektrolita, ukradene radiolampe i jednog tihog mikrofona. Nakon

svakog emitiranja premješta se na novu adresu. Kako bi se zavarale ustaške kontrole,

stanica se prenosi skrivena u kolicima ustaške veletrgovine. Akcija je rizična. Svake

srijede točno u 21:00 glas spikerice Rajne Kravar trebao bi obznaniti je li uspjela.

– Halo, halo! Ovdje radiostanica CK KPH! Poslušajte proglas Centralnog komiteta

Komunističke partije Jugoslavije!

S druge strane radiovala već dežura njegovo uho.

Akcija je dakle uspjela, no ostale su vijesti loše.

Prvo je Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, zatim je izvršen državni udar i

na prijestolje u Beogradu zasjeo je maloljetni kralj. Komunistička partija zatražila je

istupanje iz pakta i uskraćivanje koncesije bilo kojem imperijalističkom taboru na tlu

Kraljevine Jugoslavije. Proglas CK KPJ nosio je naziv: Protiv kapitulacije! No u roku

deset dana Hitler je bombardirao prijestolnicu, kraljević je zbrisao, kraljevina je

kapitulirala, u Zagrebu su se parkirali tenkovi, Hrvatska je bila okupirana... ne, ne, ne!

Hrvatska NIJE bila okupirana, već oslobođena!

Tako je glasio ispravak nove ustaške vlasti. Zatim je veći dio hrvatskog priobalja i

njegovi otoci Rimskim ugovorom prepušten Italiji. Regije Međimurje i Baranja pripale su

Mađarskoj. Hrvatskoj je zauzvrat anektirana susjedna Bosna i Hercegovina, a ustaše su

objavili slobodnu i nezavisnu državu.

20

Veću nego ikada!

CK KPJ na to je uzvratio novim šapirografiranim proglasom s porukom: DOGAĐAJI U

ZAGREBU PRILIKOM DOLASKA OSVAJAČA BIT ĆE NAJTAMNIJA LJAGA U

TVOJOJ POVIJESTI, HRVATSKI NARODE. Promjena se mogla vidjela i na karti

jugoistočne Europe. Mala kapljica tinte nepravilnog oblika slična melanomu, nekih

dvjestotinjak kilometara od Trsta i tristotinjak od Beča, najednom se razlila u veliku crnu

baru koja je potopila i grad i zemlju i nebo te odgodila sunce do daljnjeg. Prelila se i

preko stanovnika kao naftna mrlja preko kormorana, te su je uzaludno pokušavali oprati,

no crno se razmazivalo i širilo poput metastaze, uvuklo im se pod nokte, pod kožu, pod

krevete, u ormare, obojilo im odijela i haljine te ih više ničim nisu mogli izbijeliti. Hodali

su crnim gradom u korotnim odorama. Druge im nisu bile niti potrebne.

Zatim je uveden prijeki sud za širenje ovakvih defetističkih svinjarija, kao i za štampanje

i raspačavanje letaka sličnoga sadržaja, a komunizam je proglašen glavnim

dezinformatorom naroda, jer "ti komunisti, zločinački fantasti u teoriji i fantastični

zločinci u praksi"3 traže požar svjetske revolucije u kojemu bi nestalo sve što postoji. Pa i

Hrvatska. Tako je glasio službeni izrijek vlasti, a ustaški poglavnik Ante Pavelić zatim se

i osobno obratio narodu.

21. svibnja 1941. Markov trg.

Gubilište. 3 "Načela hrvatskog ustaškog pokreta", u: Petar Požar (ur.), Ustaša – dokumenti o ustaškom pokretu, Zagrebačka Stvarnost, Zagreb, 1995, str. 80.

21

– Braćo Ustaše!

Tako, prema transkriptu, počinje Pavelićev govor.

– Bilo nam je jasno, da se nikad niti jedan narod u povijesti nije oslobodio sa pjesmom

i tamburama, nego sa krvi i ubojitim oružjem, a bilo nam je jasno, da se jedan

zarobljeni i razoružani narod nije nikada oslobodio bez pomoći i potpore kojeg drugog

prijateljskog naroda. I radi toga pripreme koje su išle za oslobođenjem, vođene su u ta

dva pravca. Ustaški je pokret u to uveo borbu ubojitim oružjem i našao prijatelje, koji

su njegovu borbu velikodušno i obilno pomagali...4

Na tom ga mjestu publika prekida povicima zahvale.

– Živjela Njemačka!

Isprva tiho pa sve glasnije i glasnije.

– Živjela!! Živjela!!! Živjela!!!!!!!!!!!

Kad se skandiranje utiša, poglavnik nastavlja objašnjavati kako su Hrvati od pamtivijeka

bili porobljeni, podvrgnuti sili i nasilju koje je išlo za tim da cijeli narod zbriše s lica

zemlje. No onda je došao novi svjetski rat. Srećom, naglašava poglavnik, jer Europa ne

može živjeti na temelju papirnatih mirovnih ugovora, nego na živim potrebama i

razmjeru snaga između pojedinih naroda kako bi se vidjelo tko je od njih jači.

Isti problem postavlja i pred publiku.

– Tko je dakle najjači?

4 "Braćo Ustaše", u: Petar Požar (ur.), Ustaša – dokumenti o ustaškom pokretu, Zagrebačka Stvarnost, Zagreb, 1995, str. 185.

22

No publika šuti. Pitanje je retoričko.

Mi, Hrvati, sâm odgovara poglavnik, jer hrvatski je narod jedna velika vojska. Svaki je

Hrvat vojnik i bit će i ostati vojnik. To mu leži u prošlosti, to mu leži i u krvi.

Publika mu potvrđuje gromkim usklicima. U transkriptima im se precizno navodi čak i

broj. Nakon tri puta – Tako je!!! – slijedi jedanaest puta – Živio poglavnik!!! – pa devet

puta – Živio duce!!! – te još pet puta – Živio Hitler!!!

No poglavnik uspijeva nadglasati klicanje i nastaviti s govorom. Poručuje im da se s

molitvenikom u ruci ne mogu boriti protiv razbojnika te da je zato i osnovao pokret s

namjerom da, slikovito rečeno, na ljutu ranu stavi ljutu travu, a sve kako bi se sila

namijenjena hrvatskom narodu suzbila silom.

Nije li tako?

Tako je!!! Tri puta.

Ako je zaista tako, pita poglavnik, hoće li ga pratiti kamo god krenuo?

Publika složno odgovara da hoće.

Jesu li mu spremni dati sve, pa i živote?

Odgovaraju da jesu.

23

Zaista?

SPREMNI!!!

Nema: neću. Nema: ne mogu.

Nego se mora.

I zato njezin otac uzalud ponavlja suprotno, kaže da nije spreman i da radije ne bi, no

kaže to u sebi jer naprtnjača mu je već na leđima. I njega su pozvali na odsluženje

vojnoga roka u legionarske domobranske jedinice što služe u sklopu njemačke vojske.

Valja krenuti. Odmah. Ima još toliko vremena da uštipne ženu za stražnjicu, kćerku za

obraz i kaže im nešto besmisleno.

Neće to još dugo, tako nešto.

Sigurno da neće, mada zna da hoće, trajat će predugo i nikad neće završiti. Zato se i ne

čudi što ga ispraćaju bez riječi i mašu mu sve dok ih ne izgubi iz vidika. Mašu mu i

nakon toga jer jasno im je da mašu zauvijek. Onda im ruke padaju na grudi. Gesta je

tragična te joj i dalje ne trebaju riječi. Kći ništa ne pita, majka ništa ne objašnjava, ne zna

odakle bi počela. Samo šuti i uzdiše, šuti i uzdiše, i već je noć, no lavež pasa uporno

ispraćuje korake što uplašeno marširaju kroz grad. Stoga bi majka do jutra mogla

izmjenjivati uzdahe s tišinom, no prošli su već sati te je kći sad mora upitati bori li se

njezin otac na strani okupatora.

– Molim?

24

Majka je moli da ponovi to što je rekla.

Ništa. Samo je pitala bori li se otac na strani okupatora.

Slijedi uzdah. Pa tišina. Pa psi.

Pa još jednom.

Otac se ne bori ni na čijoj strani, odgovara joj majka. Otac se ne bori ni na čijoj strani,

već i dalje radi. Radi i radi i radi, protiv sebe, kao i uvijek, jer za sirotinju koja nema

izbora, to jest za njih, sve su vojske iste i ne postoje strane.

I neka to zapamti.

U prilog tome govore i tri fotografije pristigle u kuverti s prebrisanom vojnom poštom

pošiljatelja. Na njima je otac. Prva ga prikazuje kako prebacuje vreće građevnog

materijala. Na drugoj gradi zid. Najvjerojatnije nekog bunkera. Okružen je nekolicinom

muškaraca, no nijedan ne nosi oružje ni ikakve druge vojne oznake.

Goli su do pasa i zidaju.

Kad na vrata zalupaju Nijemci, majka pokazuje fotografije i gestama objašnjava da su joj

supruga već odveli u službu. Isto govori kad pokucaju ustaše. Isto će pričati i kad

pokucaju partizani, svaki put iznova pokazujući fotografije koje i ne govore drugo doli da

je rat težak fizički posao te da otac radi. Radi i radi i nema vremena za ostalo.

25

Tek treća fotografija prikazuje pauzu. Otac je na poleđini napisao: Još malo. Razgolićeni

muškarci puše naslonjeni na nedovršenu građevinu. Otac je sasvim desno te namiguje

prema kameri kao da je zaista povjerovao u to što piše. Još malo.

No vrijeme ide, a on i dalje zida.

Psi i dalje laju te se čini da ne može biti gore.

Ali kad mjeseci odmaknu još malo, jasno je da može.

Isto javlja i Rajna Kravar.

26

6.

Srijeda je. 21:00.

Priljubio je uho uz radioaparat.

Vijesti su loše, a neće ni biti bolje.

Uhvaćen je drug Rade Končar. Talijanski fašistički vojni sud osudio ga je na smrt. Ističe

se da mu je držanje bilo junačko te da je odbio zatražiti pomilovanje. Strijeljan je 22.

svibnja 1942. u okolici Šibenika. Godine 1943. suborci će ga proglasiti narodnim

herojem, 1946. tvornica u kojoj je nekoć radio dobit će njegovo ime, a 1952. i kip s

njegovim likom bit će smješten u tvornički krug, nakon čega će 1973. biti premješten na

visoko kameno postolje ispred nove upravne zgrade, gdje će pak ostati sve do 1993, kad

će ga skinuti s postolja i skloniti u krug tvornice zbog hrvatsko-srpskog sukoba u

Domovinskom ratu i činjenice da je Končar bio Srbin, pa će 1997. od kamenog postolja

27

biti napravljen spomenik radnicima stradalim u Domovinskom ratu, a 2000. iz naziva

tvornice bit će izbačeno ime Rade jer zvuči srpski.

Tako bi mogla glasiti vijest, no u eteru je nastao muk.

Minuta šutnje? Smetnje u programu? Ustaška racija?

Smetnje traju dovoljno dugo da pomisli ono najgore.

Rajna? Rajna!

No, evo je. Emitiranje se nastavlja. Rajna zaključuje da usprkos tužnoj vijesti i svim

nadolazećim pogibeljima radnička klasa i napredna inteligencija neće odustati od

revolucionarne borbe za novi svijet. Zato novi proglas CK KPJ oštro osuđuje ustaški teror

proveden uz pomoć talijanskih fašista i nacističke Njemačke te poziva Hrvate i Srbe na

bratstvo i jedinstvo u zajedničkom oružanom ustanku protiv okupatora i njihovih

domaćih pomagača.

JESI LI S NAMA?

Centralni komitet nadalje poručuje da treba raditi na formiranju partizanskih jedinica koje

će se služiti gerilskom taktikom ratovanja, vršiti sabotaže i napadati iz potaje

28

izbjegavajući direktne okršaje. U oružani ustanak Narodnooslobodilačka vojska ulazi sa

sedam tisuća partizana, no vrhovni zapovjednik Josip Broz Tito poručuje da ih treba još.

Onda? Ideš? Pita Rajna.

No on ne odgovara, treba mu vremena da porazmisli.

Pa misli, misli da misli, jer volio bi, zapravo, da sve to samo zamišlja.

Može čuti kako iza tankih zidova promiču patrole te već po taktu koraka ili zvuku motora

raspoznati jesu li prošli Nijemci ili ustaška policija. Može čuti i kako se ispred susjedne

zgrade zaustavlja kamion i odvodi stanare s drugoga kata. Čuje i prazninu koju kasnije

ispuštaju njihovi predmeti. Čini mu se sve glasnija. Čuje ju sve jače kako prolaze dani da

se niti jedan predmet ne pomakne, već nepokretno plače, jauče, urla te na sebe navlači

paučinu, strpljivo podnosi žohare i prašinu da bi s dolaskom večeri bespomoćno utonuo u

mrak. A on zamišlja tamne razmake među tim napuštenim stvarima te prati kako postaju

sve gušći i neprozirniji, sve dok se naposljetku ne sabiju u zemlju. Kad humak naraste,

primijetit će ga i ostali.

Još ne.

29

Najvjerojatnije mi je zato Kaja na moje pitanje kako je izgledao Zagreb u doba okupacije

odgovorila da je život tekao sasvim normalno. Na ulicama je, doduše, bilo mnogo vojske,

vladale su glad i neimaština, no ostalo je bilo kao i ranije.

– A uhićenja? Torture? Odvođenja?

Odgovorila mi je da ništa nije primijetila. Gledala je svoja posla.

A on radi upravo suprotno, on vidi i ono što se uopće ne vidi te dežura uz tišinu iz

susjedstva. Prekidaju je tek sporadični pucnjevi i škripa kočnica. Čuje ju zaglušujuće

užasno teško neizdržljivo, jer traje usprkos svim ostalim zvukovima, i već su mu obraze

oblili podočnjaci, no ne može leći u krevet i ne može zaspati. Svakog bi se trenutka netko

mogao pojaviti i na njegovoj adresi, na njegovu stepeništu, pred njegovim vratima... i ući.

A tada, zna, nema: neću i nema: ne mogu. Stoga je najbolje i ne lijegati u postelju.

Najbolje je i ne izuvati cipele. Najbolje je da spakira komad kruha i par rezervnih čarapa

te da se iskrade za vrijeme policijskog sata, krene prema izlazu iz grada, da hoda

bešumno i glumi mrak te da se pri prolasku patrola prikrije u tamnoj niši nekog zida ili se

pak stopi s obrisom prvog strujovodnog stupa, a onda nastavi dalje, što dalje i što brže,

onamo kamo su ga i pozvali.

U ŠUMU.

30

U razgovoru vođenom nedugo prije njegove smrti umjetnik Vlado Kristl prisjeća se svog

odlaska u partizane. Opisuje da je izvlačenje iz Zagreba bilo poput prelaska na drugi

svijet.

– To je bilo najveće čudo za mladoga čovjeka, počelo je svitati, onda smo išli opet

kroz šumu ali razdjeljeni da nas ne uhvatiju... I najedanput, tu stoje... Sad mi dojdu

suze. Oko pedeset, šezdeset partizanov, oboružanih, stoje u šumi, tiho sve... jer čuli su

da netko dolazi, čekaju....5

Ta slika iluzije, kako Kristl naziva taj prizor, zauvijek će mu ostati pred očima.

– To je bil svet kaj se najedamput otvoril, ima mogućnosti! Nisi ti na smrt osuđen i

samo se čeka čas, ne! Tu raste jedan novi svet, jedan koji nema još boje, nema još

ništa, ali tu je...6

Sive figure izranjaju iz jutra. I on je među njima.

Tu raste jedan novi svijet. Obećali su mu.

Ne vidi ga. Ali tu je.

Samo treba ići naprijed.

5 Ana Marija Habjan, Umjetnik otpora: razgovori s Vladom Kristlom, Petikat, Zagreb, 2007, str. 20. 6 Ibid., str. 22.

31

Ide i ona. U istom smjeru. Već je zapravo i otišla. Već je ondje. Baš kao što je to

predvidjela njezina majka; u jednom se trenutku jednostavno pokrenula, duboko udahnula

i odletjela.

MLADOST.

U valu umjetnika i intelektualaca koji krajem 1942. napuštaju Zagreb i priključuju se

partizanskom ustanku stiže i Ivan Goran Kovačić. Prati ga šezdesetsedmogodišnji pisac

Vladimir Nazor. Među prvim zabilješkama u svojem ratnom dnevniku Nazor navodi

kako na putu iz Zagreba prolaze uz "do temelja popaljena srpska sela i uz jame pune

zaklane čeljadi", no Kovačić ga moli da ništa ne opisuje jer bi on osobno želio "o svemu

tome potanje progovoriti"7. Nazor se stoga suzdržava od detaljnijih dnevničkih zapisa te

radi na pismima podrške što kasnije kruže frontom, čitaju se na partizanskim skupovima,

prepisuju i šire dalje. U jednom od prvih napominje: "Kada sam s Ivanom Goranom

Kovačićem pobjegao iz glavnog grada tako zvane Nezavisne Države Hrvatske (koja

zapravo nije ni Nezavisna ni Država pa, bogme, ni Hrvatska); kad sam prolazio preko

ravnica i šuma i tri rijeke (...), nisam znao, kamo zapravo idem."8 U drugom pismu

objašnjava da su ga povele smionost i neopreznost mladih, njihova želja "da preskoče

svaki plot, svaki jarak, svaki potok, ne gubeći vrijeme u traženju gazova, brodova i

7 Vladimir Nazor, S partizanima (1943-1944), Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945, str. 10. 8 Ibid., str. 17.

32

mostova"9. I zaista, oni neumorno preskaču plotove, jarke i potoke. Na licu im se ne vidi

nikakva muka. Samo petokrake.

O svemu ostalom potanje piše Kovačić.

9 Ibid., str. 19.