Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest umjetnosti

Seminarski rad iz Umjetnosti gotike

Ivan Ugrinović

Maja Bachler

Zagreb, 18.01.2013.

1. UVOD

Ivan Ugrinović dubrovački je slikar petneaestog stoljeća. Prvi put se spominje dvadesetih

godina 15. st. kada oslikava plemićke palače, barjake i radi sakralne teme. Uz dekoriranje

javnih i privatnih prostora, bavio se oslikavanjem drvorezbarenih predmeta, kamenih

skulptura, te drvenog namještaja. Također je bio poznat kao pozlatar, a pozlaćivao je svoja i

tuđa djela. O njemu postoje brojni zapisi po kojima se zaključuje da je bio vrlo cijenjen slikar.

Ipak, ovaj se seminarski rad prvenstveno koncentrira na jedan poliptih koji se donedavno bez

sumnje pripisivao Ivanu Ugrinoviću, a radi se o djelu Bogorodica sa svecima s Koločepa. No,

unazad dvadesetak godina stručnjaci su međusobno počeli imati oprečna mišljenja o autoru

tog djela. Sukladno tome, prvi dio rada referirat će se na tekst Igora Fiskovića koji poliptih

atribuira Ivanu Ugrinoviću, dok će se u drugom dijelu iznijeti stajalište Ivane Prijatelj Pavičić

koja smatra da je poliptih nastao ranije, u 14. st., te da Ugrinović nije njegov autor.

2. ATRIBUCIJA I DATACIJA DJELA ''BOGORODICA SA SVECIMA'' PO IGORU

FISKOVIĆU

U crkvici Svetog Antuna Opata u Donjem Čelu na otoku Koločepu nalazi se oltar s

poliptihom. Poliptih se sastoji od 16 slikanih polja, simetrično složenih u dva reda. Razlika u

obradi okvira upućuje na to da cjelina nije rađena u jednom mahu. Međutim, nedvojbeno je da

je umjetnina gotičkog podrijetla. Poput ostalih ondašnjih oltara, srednji je veći i širi, sukladno

sa samim sadržajem najveće središnje table sa slikom Bogorodice i sina. Iznad nje uzdignuto

je krunište na kojem je prikaz Raspeća između Navještenja u bočno izdvojenim najmanjim

poljima. S obje strane u dva reda poredani su sveci. U donjem redu prikazani su čitavi

uspravljeni likovi u uskim arkadama, a gore, u upola nižim, nalazi se isti broj poprsja. Uočava

se nesklad u ukupnoj simetriji jer razdjelni stupići gornjeg reda nisu u osi s razdjelnim

stupićima donjeg reda. No, takvih primjera ima u hrvatskoj baštini. Sadržajno, slike

odgovaraju povijesnim običajima dubrovačkog okružja jer predočuju svece slavljene u

kasnom srednjem vijeku prema lako razumljivom rasporedu – od lijeva udesno: sveti Petar,

Nikola, Vlaho i Bogorodica sa sinom na prijestolju, te sveti Antun Opat, Ivan Krstitelj i

Pavao. Dakle, donji niz omeđuju apostolski prvaci, a bliže Bogorodici nalaze se sveti

zaštitnici – biskupi i pustinjaci. Četiri izvorna poprsja u gornjem redu bila su jako oštećena.

Po kolutu zaključujemo da je jedno od poprsja bilo ono svete Katarine, a nju su vjerojatno

1

pratile ostale ženske svetice omiljene u doba izrade cjeline. No, tri središnje slike, Raspeće na

većem polju između Gabrijela i Marije, su prilično čitke.

Bogorodica sa svecima, Koločep.

Poliptih se odavno povezuje sa zapisom iz 1434. godine kojim se slikar Ivan Ugrinović

obvezao kapelanu i dvojici predstavnika otoka Koločepa izraditi oltarnu sliku iste vrsnoće i

obrade kao što je bila već postojeća u dubrovačkom ženskom samostanu Svete Klare. Lisičar

je poliptih na Koločepu pripisao Ivanu Ugrinoviću, a to su kasnije prihvatili i drugi.1 ''Osim

povijesnih uputa iz ugovora, rukovodili su se izborom svetaca na njemu istaknuvši svetog

Antuna kao naslovnika crkve u kojoj se poliptih nalazi, te svetog Vlaha kao zaštitnika

dubrovačke općine kojoj Koločep pripada. Također su sposobnostima majstora i likovnim

rješenjima njegova okruženja sukladnim smatrali oblik oltara i njegova rezbarenog

___________________________________________________________________________1 Fisković I., 2004.: 152. str.

2

ornamenta, kao i stil slikanja tabli sa svetačkim likovima.''2

Način slikanja veže se uz vodeće majstore zrelog trečenta – Paola i Lorenza Veneziana. Paolo

Veneziano pobjegavši pred kugom, nastanio se na istočnom Jadranu, te je tamo proveo

desetak godina. Došao je sve do Dubrovnika gdje je u crkvi dominikanaca 1352. izradio svoje

najveće djelo, veličanstveno raspelo u kićeno rezbarenu okviru. Drugi radovi pripisani njemu

ili pak nastali pod njegovim utjecajem nalaze se u u Splitu, Trogiru, Rabu, Zadru i Krku, te

čine čvrstu osnovicu za praćenje zrenja pročišćenog gotičkog izraza.3

2.1 ANALIZA DIJELOVA POLIPTIHA

Na središnjem dijelu nalazi se Bogorodica koja sjedi na jednostavnom kamenom prijestolju s

naslonom sa zlatnom pozadinom. Tijelo joj je krupno, na sebi ima ružičastu haljinu i zeleni

plašt, a u naručju drži svog sina. On nosi crvenu tuniku i igra se s češljugarom koji mu

polijeće iz desne ruke u lijevu. Istovremeno gleda u blago nagnuto majčino lice, te se među

njima stvara psihološki promišljeni odnos. Draperija sa svojim blijedim sjenama prati blage i

smirene pokrete, no modelirana je na način da predstavlja vrijednost za sebe nauštrb fizičnosti

likova. Gospino poprsje je osvijetljeno, a svjetlost se dalje lomi na njezinom licu i arhitekturi

naslona. Boje su korištene na način da nadjačavaju učinke crteža.

Sukladnog su nacrta i slike svetaca koje se nalaze postrani. Tijela su im izduljena i strogo

orisana, te ostavljaju dojam produhovljenosti. ''Tome pridonosi zajednička im tiha

zamišljenost dok s malom varijantama u tjelesnim stavovima odreda nepokretni grade

simetriju oltara na način da su na obje strane frontalno okrenuti likovi između pobočnih jedva

okrenutih sredini.'' Likovi sa svojim šarolikim odorama na zlatnoj pozadini ostavljaju dojam

nadstvarnog svijeta, upravo time se očituje majstorova vještina predočavanja tema i motiva

kojima je važnija religijska cerebralnost negoli optička zbiljnost. To ukazuje na činjenicu da

je prošao dobru školu, no nije pretjerano razvio svoj osobni izraz.

___________________________________________________________________________2 Fisković I., 2004.: 152. str.3 Enciklopedija hrvatske umjetnosti, I., 1995.: 303. str.

3

Bogorodica sa svecima, Raspeće.

Vještinu je pokazao i na malim gornjim slikama koje odišu harmonijom istančanog crtanja i

svježih boja. Može se reći da je Ugrinović u Dubrovnik unio i neke novine, uzdižući se nad

dotadašnjim stupnjem vrednovanja i shvaćanja mjesnog slikarskog stvaralaštva.

Bitno je naglasiti da, što se tiče se stilskog određenja, autor poliptiha nadvladava bizantske

module i škrto se otvara gotičkim izričajima. Bogorodica sa sinom rađena je po arhaičnom

ikonografskom predlošku, te sliči onima iz prošlog stoljeća rađenima od majstora Paola ili

njegova kruga iz Casa del Clero u Padovi. Primjetne su i podudarnosti s Gospom Maslinskom

iz Zadra kao jednom iz brojnog lanca istorodnih umjetnina koje su pridodane Paolu

Venezianu, iako nije dorasla njegovu umjetničkom izričaju. Scena Raspeća izvedbom je

bliska istovjetnoj kompoziciji s poliptiha svete Lucije s Krka, inače često ponavljanoj unutar

mletačkog trečenta.4 ''U tom svjetlu se i izraz slikara na Koločepu očituje stilski pomalo

zakašnjelim. Na istim pak osnovama opstaje pretpostavka da se majstor školovao u Veneciji i

___________________________________________________________________________4 Fisković I., 2004.: 153.-154. str.

4

da ustrajući na jednom usvojenoj stilistici Paola Veneziana, čak bez zajamčenih izravnih

dodira, nije potpao pod utjecaj ikoje naprednije struje.''5

Bogorodica sa svecima. Sveci.

___________________________________________________________________________5 Fisković I., 2004.: 154. str.

5

Činjenica je da je Ivan Ugrinović tvorac većine slike oko godine 1434., a dokaz tome su

brojni arhivski zapisi u kojima je vidljivo kako je okrenut domaćim naručiteljima iz crkvenih

redova, te udovoljava ukusu dubrovačkog područja. Poliptih na Koločepu pokazuje određenu

vještinu umjetnika, no ipak donekle ograničenu s otvorenom mogućnošću kolažiranja s

radovima drukčijeg postanka.6

3. ATRIBUCIJA I DATACIJA DJELA ''BOGORODICA SA SVECIMA'' PO IVANI

PRIJATELJ PAVIČIĆ

Kao što je već u uvodu spomenuto, ovaj rad sadrži i drukčije stajalište vezano za podrijetlo

poliptiha ''Bogorodica sa svecima''. Naime, Ivana Prijatelj Pavičić smatra da autor oltarnih

slika sa Koločepa nije Ivan Ugrinović, pa će se naredni dio seminarskog rada referirati na

njena stajališta koja su oprečna onima koja su spominjana u dosadašnjem dijelu.

I. Prijatelj Pavičić kaže da je Lisičar poliptih pripisao Ivanu Ugrinoviću povezavši arhivski

dokument o narudžbi jednog poliptiha kod Ivana Ugrinovića za Koločep 1434. godine s

opisanim jedinim kasnogotičkim oslikanim poliptihom koji se sačuvao na otoku. Riječ je o

dokumentu kojeg je prvi objelodanio 1917. godine M. Kovač, bez povezivanja s nekim

konkretnim djelom. Lisičarevu atribuciju i dataciju prihvatili su brojni autori koji su se bavili

dalmatinskim (posebice dubrovačkim) gotičkim slikarstvom. U spomenutom dokumentu

navodi se da su koločepski kapelan Živko i još dva ugledna stanovnika otoka naručili od

Ugrinovića poliptih po uzoru na jedan retabl napravljen za samostan sv. Klare u Dubrovniku.

Lisičar smatra da se narudžba odnosila na koločepsku župnu crkvu Bl. Gospe, dok Đurić

smatra da je bio naručen za crkvu sv. Ante Opata.7 ''Analizom poliptiha koji se spominje u

ugovoru i sačuvanoga koločepskog poliptiha doznajemo da je sačuvani poliptih dimenzijama

veći od izgubljenog poliptiha iz samostana klarisa. Đurić drži da se Ugrinović nije pridržavao

uputa navedenih u ugovoru.''8

___________________________________________________________________________6 Fisković I., 2004.: 154. str.7 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 65. str.8 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 66. str.

3.1 PROBLEM STILSKE ANALIZE

6

Svi autori koji su pročavali koločepski poliptih, dotakli su se i stilske analize. Uglavnom

zaključuju da je rađen u trečentinskoj maniri, a glede likova, kolorita i kompozicije

predstavlja zakašnjeli odjek venecijanskog slikarstva trečenta, Paola i Lorenza Veneziana te

njihovih sljedbenika poput Catarina i Donata. Bizantske pak elemente objašnjavaju

konzervativizmom regije i načinom školovanja dubrovačkih umjetnika. Cijela teorija o

trečentinskoj maniri dubrovačkog slikarstva 15. stoljeća razvila se nakon što je Lisičar, na

temelju jednog dokumenta iz 1452. godine, poliptih iz lopudske crkve Gospe od Šunja

atribuirao slikaru kotorsko-dubrovačkom Matku Junčiću. Stručnjaci su kasnije Junčića, kao i

Ugrinovića, ocijenili kao postpaolovskog slikara dubrovačke škole koji se držao trečentističke

venecijanske tradicije. Na temelju toga razvila se i teorija o trajanju trečentističke tradicije u

dubrovačkom slikarstvu kao specifičnosti dubrovačkog slikarstva nasuprot onom u Mletačkoj

Dalmaciji.9 ''Takvo je gledanje unijelo pomutnju u identifikaciju i Ugrinovićeva i Junčićeva

slikarstva. Primjerice, ostala djela koja su dokumentima bila vezana uz Junčića, kao što je

poliptih iz crkve dubrovačkih dominikanaca iz 1448. godine (koji je Junčić radio s Lovrom

Dobričevićem) i ikona Gospe od Škrpjela, koju je nakon Junčićeve smrti dovršio Lovro

Dobričević, nisu pokazivala taj trečentistički aspekt, a znanstvenici su na njima minorizirali

udio Junčićeve ruke.''10 Atribuciju lopudskog poliptiha Junčiću doveo je u pitanje firentinski

istraživač M. Boskovits, iznijevši mišljenje da je riječ o djelu iz sredine trečenta. Time je

posredno doveo u pitanje i atribucije koločepskog poliptiha Ivanu Ugrinoviću.

Problemi o dataciji i atribuciji koločepskog poliptiha skrivaju se u činjenici da slikarstvo prve

trećine 15. stoljeća nije dovoljno istraženo i definirano, odnosno oslobađanje od paolovske

manire i prodor novih gotičkih strujanja, koje se odvijalo u tom razdoblju. Također, vrlo je

slabo poznato slikarstvo u Dubrovniku između četvrte trećine 14. stoljeća i sredine 15.

Stoljeća. No, bitno je spomenuti ta 20-ih i 30-ih godina 15. st. u djelima dalmatinskih slikara

iščezava trečentinski venecijanski utjecaj kakav se uočava na koločepskom poliptihu.11

''Venecijansko slikarstvo prve trećine 15. stoljeća u znaku je Gentilea da Fabriana, Jacobella

del Fiorea, Nicole di Pietra, Zanina di Pietra, Pisanella, kasnogotičkih slikara koji su se

oslobodili paolovske manire. U slikarstvu Ugrinovićevih dalmatinskih suvremenika, Blaža

Jurjeva, Ivana Petrova i Dujma Vuškovića, u razdoblju između kasnih dvadesetih i početka

___________________________________________________________________________9 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 67. str10 Ibid.11 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 69. str.

7

četrdesetih godina nalazimo naprednije kasnogotičke stilsko-tipološke elemente nego na

koločepskom i lopudskom poliptihu, koje odgovaraju stilu Jacobella del Fiorea, Zanina di

Pietra i Gentilea da Fabriana.''12 Shodno tome teško je naći razloge za hipotezu da bi

dubrovački slikari, za razliku od svojih dalmatinskih kolega, bili u to vrijeme tako vjerni

paolovskoj tradiciji. Odbacivši hipotezu da je koločepski poliptih nastao 1434., ostaje

otvoreno pitanje točne datacije i autora. U tom slučaju bitno je osloniti se stilsku analizu. 13

''Paolovska manira trajala je u venecijanskom slikarstvu do kraja 14. stoljeća. Vrijeme je to

kada Palluchini smješta opus anonimnog Majstora Memento Mori, slikara u kojem je G.

Gamulin davne 1965. godine pokušao prepoznati upravo Ivana Ugrinovića, uočivši stilske

sličnosti između Madona koje se daju tom anonimnom majstoru i slike iz Koločepa. U tom

bismo smislu sliku iz Koločepa okvirno mogli datirati u drugu polovinu 14. stoljeća, kada se

datira opus tog anonimnog majstora.''14 No, i dalje ostaje pitanje je li količepski poliptih djelo

venecijanskog slikara ili nekog nevenecijanskog podrijetla koji je radio u maniri Paola i

Lorenza Veneziana.

3.2 ANALIZA PODATAKA O CIJENI IZRADE POLIPTIHA

Ivan Ugrinović je 07.01.1434. potpisao ugovor o izradi poliptiha koji je sadržavao cijenu

izrade. Usporednom analizom s ostalim cijenama slikarskih i kiparskih djela sakralne

tematike, od velikih poliptiha do manjih prenosivih ikona i kućnih oltarića, dolazi se do

zaključka koji ide u prilog hipotezi da koločepski poliptih nije djelo Ivana Ugrinovića. U

tablici se vidi da bi cijena izrade koločepskog poliptiha iznosila oko 50 perpera i najmanje 10

dukata, dok u ugovoru koji je Ugrinović potpisao, cijena naručenog djela iznosi 78 perpera i 4

dukata.15

'' Držimo da je ovaj argument protiv Ivana Ugrinovića kao autora poliptiha iz crkve sv. Ante,

uz argumente temeljene na stilskoj analizi, dovoljan dokazni materijal da se Ugrinoviću

oduzme koločepski poliptih.''16

___________________________________________________________________________12 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 69. str13 Ibid.14 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 72. str.15 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 76. str.16 Ibid.

8

Tablica cijena

3.3 POZLATE I PIGMENTI U UGRINOVIĆEVU SLIKARSTVU

Ivan Ugrinović bio je poznat kao pozlatar, a pozlaćivao je svoja i tuđa djela. Narudžba za

tabulu iz 1434. koju je Ugrinović potpisao s Ratkom, sinom Bogdana Velikog, daje izvrstan

uvid u tadašnje korištene tehnologije i pigmente. ''Đurić je zamislio poliptih sa svecima

smještenim u dva reda i s Kristom u sredini, ukrašen bojama, zlatom, srebrom, kositrom i

modrom bojom. Teško je danas govoriti kakva je to točno bila sakralna kompozicija (imajmo

na umu da je djelo naručeno za 8 zlatnih dukata, 4 perpera i 2 groša). Krasila ga je vitica,

ukrašena (oslikana?) pozlaćenim kositrom i plavom bojom. Iznad vitice bili su

rezani/rezbareni caqueli (nejasna riječ), nad izrađenim grbovima.''17

___________________________________________________________________________17 Prijatelj-Pavičić I., 2006/07, 80. str.

9

Narudžba Ratka, sina Bogdana Velikog, DAD, Div. canc. 48, 107’, 1434.

4. ZAKLJUČAK

10

Ivan Ugrinović bio je cijenjeni dubrovački slikar petnaestog stoljeća, a to se može zaključiti iz

brojnih zapisa i narudžbi u kojima se spominje njegovo ime. Također, značajan je i zapis

pomoću kojeg se otkrivaju tehnologije i vrste pigmenata koje je koristio u svojim djelima. No,

u fokusu ovog rada bilo je djelo Bogorodica sa svecima. Poliptih rađen u maniri trečenta, pod

utjecajem Paola i Lorenza Veneziana, uzrok je oprečnih stajališta koja se tiču atribucije i

datacije. Donedavno su se svi stručnjaci slagali oko toga da se poliptih atribuira Ivanu

Ugrinoviću, a za godinu nastanka uzimala se 1434. Među njima je i Igor Fisković koji u

poliptihu vidi iskustvenu zrelost majstora, no također ograničenu osobnu vještinu i jedan

zakašnjeli izričaj venecijanskog trečenta koji u sebi još uvijek sadrži elemente bizantskog

utjecaja. Suprotnog je mišljenja Ivana Prijatelj Pavičić koja na temelju pomne stilističke i

komparativne analize djelo stavlja u drugu polovicu 14. st., a pripisuje ga nepoznatom

venecijanskom umjetniku ili umjetniku pod utjecajem Paola i Lorenza Veneziana. U svakom

slučaju, potrebni su dodatni restauratorski zahvati pomoću kojih bi se mogla rasvijetliti dilema

o dataciji i atribuciji koločepskog poliptiha.

POPIS LITERATURE

1. 1995., Enciklopedija hrvatske umjetnosti, I. [ur. Domljan, Ž.], Leksikografski zavod

Miroslav Krleža, Zagreb.

11

2. Fisković, Igor: Ivan Ugrinović, Bogorodica sa svecima (kataloška jedinica), u: Stoljeće

gotike na Jadranu - slikarstvo u ozračju Paola Veneziana, Zagreb 2004.,152-155. (k.i.)

3. Prijatelj-Pavičić, Ivana: Prilog poznavanju poliptiha Bogorodice s Djetetom iz Koločepa,

Croatica Christiana Periodica 58, Zagreb 2006/07., 63-85.

12