Ivan Pavao II - Fides et ratio - Vjera i razum

FIDES ET RATIOVJERA I RAZUM

DIREKTORIJ ZA SLU@BU I @IVOT TRAJNIH \AKONA

1

IVAN PAVAO II.

FIDES ET RATIOVJERA I RAZUM

KR[]ANSKA SADA[NJOSTZAGREB, 1999.

3

ENCIKLIKASVIM BISKUPIMA KATOLI^KE CRKVE

O ODNOSU VJERE I RAZUMA

^asna bra}o u biskupskoj slu`bi,pozdrav vam i Apostolski blagoslov!

Vjera i razum (Fides et ratio) izgledaju poput dvajukrila kojima se ljudski duh uzdi`e k promatranju istine.Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastoja-nje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju injega kako bi spoznavaju}i i ljube}i njega prispjeli istotako k punoj istini o samima sebi (usp. Izl 33, 18; Ps27[26], 8–9; 63 [62], 2–3; 14, 8; 1 Iv 3, 2).

5

Uvod

»SPOZNAJ SAMOGA SEBE«

1. Kako na Istoku tako i na Zapadu dade se raspo-znati neko putovanje koje je u tijeku stolje}â ljudskirod dovelo do toga da se susretne s istinom i s njomesuo~i. To se pak putovanje odvijalo – i nije moglo bitidruk~ije – unutar obzora osobite ljudske svijesti: {tovi{e ~ovjek zna o stvarima i svijetu, to bolje spoznaje isamoga sebe u svojoj jedinstvenoj naravi te u isto vri-jeme to hitnijim postaje pitanje o smislu stvari i samenjegove egzistencije. [to god nam se predme}e kaopredmet na{e spoznaje, to samim time postaje i dije-lom na{eg ìvota. Opomena Gnwqà seaut“n (Spoznajsamoga sebe) bija{e uklesana u nadvratnik hrama uDelªma da svjedo~i o glavnoj istini koju je kao mini-malno pravilo morao prihvatiti svaki ~ovjek koji seme|u stvorenim stvarima htio istaknuti kao »~ovjek«koji je, dakako, »spoznavatelj samoga sebe«.

Osim toga, jednostavni pogled u staru povjesnicuizvrsno pokazuje da u razli~itim podru~jima svijeta,koja se razlikuju po raznovrsnosti ljudske kulture, uisto vrijeme postoje ona glavna pitanja kojima je obi-ljeèn ljudski ìvot: Tko sam ja? Odakle dolazim? Ka-mo idem? Za{to ima zla? [to nam ostaje nakon ovoga

7

ìvota? Ovi se upiti nalaze u svetim pismima Izraela,ali i u spisima Veda i Aveste; otkrivamo ih u djelimaKonfucija i Lao-cea kao i u propovijedanju muèvaTirtankare i samoga Bude; oni se sli~no pomaljaju i izHomerovih spjevova te Euripidovih i Sofoklovih tra-gedija, a isto tako i u Platonovim i Aristotelovim ªlo-zoªjskim raspravama. To su svakako pitanja koja pro-istje~u iz onog zajedni~kog propitivanja o samom smi-slu koje trajno uznemiruje ljudski duh: o odgovorimapak koji se daju na ta pitanja ovisi usmjerenje koje tre-ba obiljeìti ljudski ìvot.

2. Crkvi, dakako, nije i ne moè biti stran ovaj po-sao istraìvanja. Naime, od onog vremena kad je u Va-zmenom otajstvu kao dar primila posljednju istinu oljudskom ìvotu, ona je postala hodo~asnicom na puto-vima svijeta kako bi navije{tala da je Isus Krist »Put,Istina i @ivot« (usp. Iv 14, 6). Me|u raznim oblicimasluènja koje ljudima treba ponuditi, ona uvi|a da jojje jedno naro~ito vlastito: sluènje istini.1 S jedne stra-

8

1 Ve} smo u svojoj prvoj enciklici Redemptor hominis napisali:»Prema tome postali smo dionicima toga Kristova proro~kogposlanja te snagom tog poslanja zajedno s njim sluìmo boàn-skoj istini u Crkvi. Budu}i da smo odgovorni za tu istinu, mora-mo je ljubiti i nastojati da je {to bolje shvatimo kako bismo jepribliìli sabi samima kao i drugima u svoj njezinoj spasiteljskojsnazi, svem sjaju i dubini zajedno s jednostavno{}u«, br. 19:AAS 71 (1979.), 306; hrvatski prijevod: Ivan Pavao II., Redem-ptor Hominis – Otkupitelj ~ovjeka, (Dokumenti 56), KS, Za-greb, 1980., str. 60.Dokumentaciju enciklike, osim navoda Sv. pisma, ostavljamo

ne, ovo sluènje ~ini da sama vjerni~ka zajednica po-staje sudionicom onoga djela na koje su se ljudi dalikako bi doprli od istine;2 s druge pak strane, ta je zaje-dnica obvezana sluènjem da bude donositeljicom po-ruke o sigurnim stvarima koje je spoznala, premda jesvjesna da je svaka spoznata istina samo jedna dionicaprema onoj punoj Istini koja }e se o~itovati u poslje-dnjoj Bo`joj objavi: »Doista, sada gledamo kroza zrca-lo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajemdjelomi~no, a tada }u spoznati savr{eno, kao {to sam ispoznat!« (1 Kor 13, 12).

3. Raznovrsne su mogu}nosti kojima se ~ovjek mo-è posluìti kako bi podupro napredovanje u istinamakoje valja spoznati i time svoju egzistenciju u~inio {toljudskijom. Me|u njima se isti~e ªlozoªja koja izrav-no pomaè da se pravo postavi pitanje o smislu ìvotate mu se zacrtaju obrisi odgovora: stoga se ona pokazu-je jednom od najplemenitijih ljudskih zada}a. Rije~»ªlozoªja« prema svojem gr~kom porijeklu ozna~uje»ljubav prema mudrosti«. Filozoªja je, naime, nastalai razvila se u onom vremenu kad se ~ovjek zapo~eo pi-tati o uzrocima i svrhama stvarî. Filozoªja u raznim

9

na latinskom, a gdje postoji hrvatski prijevod, preuzimamo ga itako|er upu}ujemo na njega. Broj uz ime dokumenta odnosi sena paragraf unutar dokumenta. Skra}enice su popisane na krajuteksta. Enciklika je prevedena s latinskog izvornika objavljenogu L’Osservatore romano, od 16. listopada 1998., str. 26–34(nap. S. Ku{ar).

2 Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi usuvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 16; KD, str. 639.

oblicima i na razne na~ine pokazuje da èlja za istinompripada samoj naravi ~ovjeka. Njegovu je duhu uro|e-na ova vlastitost da ispituje uzroke stvarî, iako dani od-govori malo-pomalo poprimaju ono obli~je koje bjelo-dano pokazuje da se razne vrste ljudskih kultura me|u-sobno upotpunjuju.

Snaàn poticaj koji je ªlozoªja dala oblikovanju irazvitku kulture u zapadnom svijetu doista ne smijedovesti do toga da zaboravimo koliko je ona, tako|er,proèla shva}anja ljudskog ìvota iz kojih ìvi isto~nisvijet. Svakom je narodu naime priro|ena originalnamudrost koja, kao pravo blago kulturâ, teì k tome dase izrazi i sazrije ba{ u ªlozoªjskom obliku. Koliko jetome doista tako, dokazuje se i time {to se glavni oblikªlozoªjskog znanja i u na{e vrijeme moè na}i u onimpostulatima kojima se u ure|enju dru{tvenog ìvotaoblikuju zakoni narodâ i dràva.

4. Kako god bilo, potrebno je uo~iti kako se podjednim nazivom kriju razna zna~enja. Pokazuje se,dakle, nu`nim prethodno obja{njenje. Teè}i da do-pre do krajnje istine o ìvotu, ~ovjek se trsi da stekneone univerzalne spoznaje koje ga osposobljuju da bo-lje shvati samoga sebe i vi{e uznapreduje u svojemusavr{avanju. Ove temeljne spoznaje proizlaze izonog udivljenja koje u njemu pobu|uje promatranjestvorenih stvari: ~ovjek je zadivljen time {to vidi da jesmje{ten u sveukupnost svijeta, zdruèn s drugimasebi sli~nima s kojima tako|er dijeli sudbinu. Odatlezapo~inje putovanje koje }e ga dovesti do otkri}a no-vih svjetova koje valja spoznati. Ako se ~ovjek ne bi

10

zadivljen ~udio, zapao bi u neko neplodno ponavlja-nje te bi pomalo izgubio sposobnost da ìvi doistaosobnim ìvotom.

Spekulativna sposobnost, vlastita ljudskom umu,pomaè da se kroz bavljenje ªlozoªjom razvije oblikto~nog razmi{ljanja te se tako izgradi znanje koje seodlikuje logi~kim slaganjem tvrdnji i ~vrstom poveza-no{}u sadràja. Zbog toga su u razli~itim oblicima ljud-ske kulture, a isto tako i u razli~itim razdobljima, posti-gnuti plodovi koji su urodili pravim na~inima razmi{lja-nja. Povijesno gledaju}i, do{lo je do mije{anja samo je-dnog ªlozoªjskog pravca sa cijelom ªlozoªjom. Po-znato je, me|utim, da se u takvim slu~ajevima pojav-ljuje odre|ena »ªlozofska oholost« koja se usu|ujesvoje o~i uzdignuti da motre daleko naprijed, a one sunesposobne za neko cjelovito tuma~enje. Doista svakiªlozoªjski sustav, ma koliko dostojan po{tovanja usvojoj cjelini i {irini i bez ikakvih zloraba, mora priznatiprvenstvo ªlozoªjskog razmi{ljanja iz kojeg izvodisvoje podrijetlo i kojemu mora prikladno sluìti.

Na ovaj se na~in, premda se mijenjaju vremena inapreduju spoznaje, moè prepoznati ne{to poput jez-gre ªlozoªjskih pojmova koji se gdjekad javljaju upovijesti misle}ih ljudi. Pomislimo, primjerice, na na-~ela neproturje~nosti, svr{nosti i uzro~nosti, na zami-sao osobe kao slobodnog razumnog subjekta te na nje-zinu sposobnost da spozna Boga, istinu i dobro; pomi-slimo, isto tako, na neke glavne moralne norme koje susvima podjednako zajedni~ke. Ove i druge teme doka-zuju, ostavimo li po strani razli~ita {kolska nau~ava-

11

nja, da postoji ure|ena cjelina spoznaja u kojima semoè razaznati neka vrsta duhovne ba{tine ~ovje~an-stva. Tako se doga|a da pred o~ima otkrivamo izvje-snu implicitnu ªlozoªju, na~ela koje svaki ~ovjek osje-}a da ih ima, premda u posve op}enitom i nesvjesnomobliku. Budu}i da na neki na~in svi me|usobno dijelete pojmove, oni sami moraju stvoriti neku sredi{njuto~ku u koju utje~u razli~ite ªlozoªjske {kole. Koliko-god je puta razum kadar zapaziti i izraziti prva i op}ana~ela ìvota te odatle pravilno izvesti zaklju~ke vla-stite logi~kom i deontolo{kom redu, toliko se puta mo-è nazvati pravim razumom ili, kao {to su stari govori-li, —rq’j l“goj.

5. Crkva, sa svoje strane, ne moè u~initi drugo ne-goli visoko cijeniti posao razuma, kako bi dospjela doonih odluka koje sam ljudski ìvot ~ine ~asnijim. Onasama, naime, u ªlozoªji opaà put kojim se spoznajuglavne istine koje se ti~u ljudskoga ìvota. Istodobnoªlozoªju drì nu`nim oru|em pomo}u kojega bi ra-zum dublje istraìo vjeru i istina se evan|elja podijelilaonima koji je jo{ nisu upoznali.

Slijede}i dakle sli~ne pothvate Na{ih prethodnika,èlimo tako|er i Mi svrnuti pogled na osobito djeloljudskoga razuma. Na to nas poti~e osobito to {to zna-mo da istraìvanje posljednje istine napose u ovomvremenu ~e{}e izgleda zamra~eno. Nema sumnje danajnoviju ªlozoªju treba pohvaliti za pozornost koju jeupravila na samoga ~ovjeka. Po~ev{i odatle, razumprepun pitanja razvio je ljudsku èlju da sve vi{e i vi{ei {to detaljnije spoznaje. Tako su se razvili i izgradili

12

oblici nau~avanja koji su u razli~itim podru~jima spo-znaje donijeli svoje plodove, svakako pogodne za na-predak kako kulture tako i povijesti. Antropologija, lo-gika, znanosti o prirodi, povijest i jezik ..., {tovi{e, naneki je na~in zahva}ena cjelokupnost ljudske spozna-je. Postignuti rezultati ipak ne trebaju zasjeniti ~injeni-cu da je sam razum, upravljen na istraìvanje ~ovjekakao subjekta samo s jedne strane, izgleda sasvim zabo-ravio kako je taj isti ~ovjek uvijek pozvan napredovatiprema istini koja ga nadilazi. Bez odnosa prema njojsvaki je ~ovjek izloèn samo vlastitoj prosudbi, a nje-govo stanje kao osobe je u tome da se vrednuje samoprema pragmati~kim pravilima koja se po svojoj nara-vi oslanjaju na pokuse, do~im se krivo vjeruje da teh-ni~ko umije}e nu`no mora vladati ostalim stvarima.Tako se, zacijelo, doga|a da se ljudski razum, optere-}en teretom tolikih znanja, kada treba bolje izraziti ovuupravljenost prema istini, naprotiv, zamrsi u sebi, te izdana u dan sve manje uspijeva svoj pogled uzdignutinavi{e, u odva`nosti da dosegne istinu postojanja. No-vija je ªlozoªja, propu{taju}i svoja istraìvanja upra-viti na ono sâmo »biti«, svoje napore smjestila u spo-znaju ~ovjeka. Nije, dakle, istaknula sposobnost kojaje ljudima dana za spoznavanje istine, nego je vi{e vo-ljela iznijeti njezine granice i uvjete.

Iz toga su se rodili mnogostruki oblici agnosticizmai relativizma po kojima je ªlozoªjsko istraìvanje do-prlo dotle da kao da ve} luta na rasutom tlu sveop}egskepticizma. Osim toga, u najnovije doba zaìvjela surazli~ita u~enja koja teè umanjiti ~ak i one istine za

13

koje je ~ovjek mislio da ih se ve} domogao. Zakonitaraznolikost mi{ljenja ustupila je pred ve} bezrazli-kovnim pluralizmom koji se temelji na na~elu da svami{ljenja jednako vrijede: to je jedan od najra{irenijihznakova onoga nepovjerenja u istinu koje se u dana-{njim prilikama posvuda moè opaziti. U isti stav ne-povjerenja ulaze i neka poimanja ìvota potekla sIstoka; u njima se, naime, istini odri~e njezino narav-no svojstvo jer se dopu{ta i pretpostavlja da se ona naisti na~in pokazuje u razli~itim u~enjima, ~ak i u me-|usobno proturje~nima. U takvom ozra~ju sve se svo-di na puko mnijenje. Opaà se ne{to nalik na valovitogibanje: dok se, s jedne strane, ªlozoªjsko istraìva-nje uspjelo zaputiti onim putem koji ga pribliàvaljudskom ìvotu i njegovim ìvim oblicima, s drugestrane, to isto istraìvanje ho}e razviti egzistencijali-sti~ka, hermeneuti~ka ili lingvisti~ka promi{ljanjakoja su otu|ena od onog temeljnog pitanja o ìvotnojistini svakoga ~ovjeka i o postojanju samoga Boga.Zato su se kod ljudi na{ega doba, i to ne samo kod ne-kih ªlozofa, ve} pojavila drànja nekakvoga posvudara{irenog nepovjerenja i nepouzdanja u vrlo velikeljudske spoznajne mogu}nosti. S la`nom se skromno-{}u ~ovjek zadovoljava djelomi~nim i privremenimistinama ne postavljaju}i temeljna pitanja o smislu izadnjem temelju ljudskoga osobnog i dru{tvenog ì-vota. Ukratko: sve je manje nade da bi se od ªlozoªjemogli dobiti odlu~ni odgovori na takva pitanja.

6. Snagom autoriteta koji joj dolazi odatle {to je ~u-varica objave Isusa Krista, Crkva èli potvrditi nu`nost

14

ovoga razmatranja o istini. S toga istoga razloga naka-nili smo se obratiti kako vama âsna Bra}o u biskup-skoj slu`bi, s kojima dijelimo zada}u navje{}ivanja »uobjavljivanju istine« (2 Kor 4, 2), tako i ªlozoªma i teo-lozima ~ija je du`nost istraìvati razli~ite vidove istine,a isto tako i svim ljudima koji traè, da podijelimo nekarazmi{ljanja s puta koji vodi do prave mudrosti, dasvatko tko u srcu imade ljubavi prema njoj moè stupi-ti pravim putem kako bi je dosegao te da u njoj na|epo~inak od svojih napora i duhovnu radost.

Na ovaj pothvat navodi Nas ponajprije svijest izra-èna rije~ima Drugog vatikanskog koncila kad po-tvr|uje da su biskupi »svjedoci boànske i katoli~keistine«.3 Du`nost svjedo~enja istine, dakle, povjerenaje nama biskupima, {to nikako ne moèmo odloìti, ada istodobno ne zapustimo i primljenu slu`bu. Po-tvr|uju}i istinu vjere, ljudima na{ega doba moèmovratiti pravo pouzdanje u vlastite spoznajne sposobno-sti, a samoj ªlozoªji pruìti izazov da si uzmogne vra-titi i razviti svoje puno dostojanstvo.

Jo{ Nas jedan drugi razlog pokre}e da napi{emoova razmi{ljanja. U enciklici Veritatis splendor svratilismo pozornost na neke »temeljne istine katoli~koganauka kojima u sada{njim prilikama prijeti opasnost dase izobli~e ili zanije~u«.4 U ovoj enciklici èlim dalje

15

3 Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 25; KD, str.129.

4 Br. 4: AAS 85 (1993.), 1136; Dok 107, str. 11.

proslijediti ista razmi{ljanja obrativ{i pozornost upra-vo na stvar same istine i njezin temelj koji se odnosi navjeru. Ne moè se naime sumnjati da su u ovom vre-menu brzih i sloènih promjena osobito mla|i nara{tajiizloèni osje}aju ili uvjerenju da su li{eni sigurnih te-meljnih na~ela kojima se mogu obratiti. Nu`nost neko-ga ~vrstog temelja na kojem bi se mogao izgraditi ìvotpojedinih ljudi i dru{tva osje}a se tim ja~e, osobito kadje nu`no ustanoviti djelomi~nu narav postavki kojeuzdiù prolazne stvari na stupanj vrednota i dok se pri-~injaju kao da su sama mo} kojom se moè posti}i pra-vi smisao ìvota. Tako se doga|a da mnogi svoj ìvotvode do samog ruba provalije, ne znaju}i me|utimkamo su se uputili. To se pak doga|a stoga {to su onikoje je vlastita zada}a obvezivala da u oblicima kultu-re iznesu plodove svojih razmi{ljanja udaljili o~i odistine i pretpostavili neposredni uspjeh trudu strpljivaistraìvanja onih stvari koje ìvljenjem valja iskusiti.Zato ªlozoªja treba ozbiljno vratiti natrag svoj neka-da{nji poziv ~ija je glavna du`nost oblikovati kakoljudsko mi{ljenje tako i ljudsku kulturu, neprestanopozivaju}i ljude na istraìvanje istine. Ba{ s toga razlo-ga ne samo da osje}amo nu`nost nego tako|er i moral-nu du`nost progovoriti o ovom predmetu, da ljudskirod – dok namjerava prekora~iti prag tre}ega tisu}lje}akr{}anskoga razdoblja – postane svjesniji svojih veli-kih sposobnosti koje su mu dane i da se obnovljenimduhovnim àrom preda ispunjenju spasenjskog naumau koji je upletena povijest njega samoga.

16

Prvo poglavlje

OÎTOVANJE BO@JE MUDROSTI

Isus – O~ev Objavitelj

7. Svakom razmi{ljanju koje Crkva poduzima u te-melju leì svijest da je kod nje pohranjena poruka kojasvoje podrijetlo vu~e od samoga Boga (usp. 2 Kor 4,1–2). Znanje koje ona ljudima pruà ne dolazi od njezi-na vlastitog razmi{ljanja, pa bilo ono i najdublje, negoiz prihva}anja Bo`je rije~i u vjeri (usp. 1 Sol 2, 13). Naizvoru ìvota nas, kao vjernika, stoji jedan susret, je-dinstven u svojoj vrsti, koji ozna~ava rasvjetljenje sto-lje}ima skrivenog otajstva (usp. 1 Kor 2, 7; Rim 16,25–26), ali koje se sada otkriva: »U svojoj dobroti imudrosti odlu~io je Bog da objavi sebe i da saop}i otaj-stvo svoje volje (usp. Ef 1, 9) kojim ljudi po Kristu, Ri-je~i koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup kOcu i postaju zajedni~ari boànske naravi.«5 Ovo jezaista nesebi~no djelo koje polazi od Boga i dolazi doljudi da bi ih spasilo. Kao izvor ljubavi, Bog èli bitispoznat, a spoznaja koju ~ovjek ima o njemu usavr{uje

17

5 Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o boànskojobjavi Dei Verbum, br. 2; KD, str. 393.

svako drugo znanje koje njegov duh moè posti}i osmislu vlastita postojanja.

8. Ponavljaju}i gotovo doslovno u~enje koje izlaèKonstitucija Dei ªlius Prvoga vatikanskog koncila ivode}i ra~una o na~elima predloènima na Tridentin-skom koncilu, konstitucija Dei Verbum Drugoga vati-kanskog koncila dalje je produìla stoljetnim putemrazumijevanja vjere, razmi{ljaju}i o objavi u svjetlubiblijskoga nau~avanja i svekolike patristi~ke nauke.Sudionici Prvoga vatikanskog koncila iznijeli su nad-naravni zna~aj Bo`je objave. Racionalisti~ka kritika,koja se ba{ u to vrijeme po krivim i na{iroko raspro-stranjenim mnijenjima pokretala protiv vjere, nijekalaje svaku spoznaju koja nije posljedica naravnih mo}irazuma. To je navelo Koncil da sna`no ustvrdi kakoonkraj svake spoznaje ljudskoga razuma, koja po svo-joj naravi moè doprijeti sve do spoznavanja Stvorite-lja, postoji tako|er i spoznaja koja je vlastita vjeri. Taspoznaja izraàva istinu koja temelj nalazi u Bogu kojise objavljuje i ta istina je najsigurnija, jer nas Bog nitivara niti èli prevariti.6

9. Prvi vatikanski koncil nau~ava, dakle, da ne trebamije{ati istinu zadobivenu ªlozoªjskim razmi{ljanjemi istinu objave, te da nijedna od njih ne ~ini onu druguizli{nom: »Postoji dvostruki red spoznaje, razli~it nesamo prema na~elu, nego i prema predmetu: prema na-

18

6 Usp. Dogmatska konstitucija o katoli~koj vjeri Dei ªlius, III: DS3008.

~elu, jer u jednom spoznajemo naravnim razumom a udrugom boànskom vjerom; zatim prema predmetu,jer osim onoga {to moè dosti}i naravni razum, treba-mo vjerovati i u otajstva sakrivena u Bogu koja se bezBo`je objave ne mogu upoznati.«7 Vjera koja se osla-nja na Bo`je svjedo~anstvo i sluì nadnaravnom pot-porom milosti zaista se odnosi na drugi red nego ªlo-zoªjska spoznaja. Ona se naime oslanja samo na osje-tilni opaàj i iskustvo te se kre}e samo pod svjetlom ra-zuma. Filozoªja i znanosti kre}u se u redu naravnogarazuma, dok naprotiv Duhom prosvijetljena i upravlja-na vjera u samoj poruci spasa prepoznaje »puninu mi-losti i istine« (usp. Iv 1, 14) koju je Bog kroz povijestodlu~io zauvijek objaviti preko svoga Sina Isusa Krista(usp. 1 Iv 5, 9; Iv 5, 31–32).

10. Na Drugom vatikanskom koncilu oci su, obra-tiv{i pozornost na Isusa otkupitelja, htjeli rasvijetlitispasonosnu narav Bo`je objave u povijesti; njezinuosobitost ozna~ili su ovako: »Ovom dakle objavomnevidljivi Bog (usp. Kol 1, 15; 1 Tim 1, 17) u bujicisvoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prija-teljima (usp. Izl 33, 11; Iv 15, 14–15) i s njima druguje(usp. Bar 3, 38) da ih pozove u zajedni{tvo sa sobom ida ih u nj prigrli. Taj bri`ljivi raspore|aj objave ostva-ruje se zahvatima i rije~ima, iznutra me|u sobom po-vezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spase-

19

7 Isto, IV: DS 3015; isti je navod tako|er u: Drugi vatikanski kon-cil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gau-dium et spes, br. 59; KD, str. 705.

nja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari {to ihrije~i ozna~uju, a rije~ima se progla{uju djela i osvje-tljuje misterij u njima sadràn. Po toj nam je objavi pu-nina istine o Bogu i o ~ovjekovu spasenju u punomsvjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i pu-nina sve objave.«8

11. Stoga se Bo`ja objava upli}e u vrijeme i analepovijesti. [tovi{e, doga|a se utjelovljenje Isusa Krista»u punini vremena« (usp. Gal 4, 4). Drìmo kako jenu`no dvije tisu}e godina nakon njega potvrditi taj do-ga|aj: »U kr{}anstvu vrijeme ima temeljno zna~e-nje.«9 Tijekom vremena, naime, izlazi na svjetlo svedjelo stvaranja i spasa, a prije svega po utjelovljenjuSina Bo`jega jasno se pokazuje da mi ìvimo i ve} sa-da unaprijed imamo ono {to }e biti ispunjenje samogavremena (usp. Heb 1, 2).

Istina koju je Bog povjerio ~ovjeku o njemu samomi njegovu ìvotu ulazi, dakle, u vrijeme i povijest. Je-dnom zauvijek objavljena je u otajstvu Isusa Nazare}a-nina. Izri~itim rije~ima to iskazuje konstitucija DeiVerbum: »Po{to je u mnogo navrata i na razli~ite na~i-ne Bog govorio u prorocima, “kona~no, u ove dane,progovori nama u Sinu” (Heb 1, 1–2). Posla naimesvoga Sina, vje~nu Rije~, koji prosvjetljuje sve ljude

20

8 Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o boànskojobjavi Dei Verbum, br. 2; KD 393 s.

9 Apostolsko pismo Tertio Millennio Adveniente – Nadolaskomtre}eg tisu}lje}a (10. studenoga 1994.), br. 10: AAS 87 (1995.),11; Dok 101, str. 16.

da se me|u ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjijetajne Bo`je (usp. Iv 1, 1–18). [...] Isus Krist, Rije~ utje-lovljena, kao jedan od ljudi k ljudima poslan, “rije~iBo`je govori” (Iv 3, 34) i dovr{uje spasiteljsko djelokoje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5, 36; 17, 4).Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14, 1–9) –sveukupnom svojom prisutno{}u i pojavom, rije~ima idjelima, znacima i ~udesima, a osobito svojom smr}u islavnim uskrsnu}em od mrtvih i kona~no poslanjemDuha istine – On objavi daje puninu i dovr{ava je.«10

Povijest tako tvori Bo`jem narodu neki put koji va-lja posve prije}i tako da objavljena istina potpuno ot-krije cijeli svoj sadràj zahvaljuju}i neprekidnom dje-lovanju Duha Svetoga (usp. Iv 16, 13). To iznova u~ikonstitucija Dei Verbum kada tvrdi: »Crkva tijekomstolje}a stalno teì k punini boànske istine dok se unjoj ne dovr{e Bo`je rije~i.«11

12. Povijest tako postaje mjestom na kojemu moè-mo utvrditi Bo`ja djela u~injena ljudima. A on nas do-siè u onome {to je nama najbliè i za provjeriti najlak-{e, jer to tvori na{ svagda{nji okoli{ bez kojega jedvada bismo mogli razumjeti sami sebe.

Utjelovljenje Sina Bo`jega dopu{ta da se trajna izavr{na sinteza uo~i kao dovr{ena, a koju ljudski duhpo{av{i od sebe ne bi nikad mogao zamisliti: Vje~nostulazi u vrijeme, Ono {to je Sve krije se u dijelu, Bog

21

10 Br. 4; KD, str. 395.11 Br. 8; KD, str. 399.

uzima lice ~ovjeka. Kristova istina, dakle, izraèna uobjavi, nije vi{e ograni~ena okvirima mjesta ili kultu-ra, nego se otkriva svakom ~ovjeku i èni koji je ho}eobuhvatiti kao potpuno valjan govor koji ìvotu dajesmisao. U Kristu svi ljudi imaju pristup k Ocu; svojomsmr}u i uskrsnu}em on je naime na dar dao ìvot vje~nikoji je prvi odbacio Adam (usp. Rim 5, 12–15). Krozovu objavu ~ovjeku se nudi posljednja istina o vlasti-tom ìvotu i povijesnom usudu: »Misterij ~ovjeka po-staje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Rije-~i«, potvr|uje konstitucija Gaudium et spes.12 Izvanovog vidika stvari otajstvo ìvota svakog pojedinog~ovjeka ostaje nerazrje{iva zagonetka. Gdje drugdje~ovjek moè prona}i odgovore na ona potresna pita-nja, kao {to su npr. ona o boli i trpljenju nevinih te osmrti, osim pod onim svjetlom koje proistje~e iz otaj-stva patnje, smrti i uskrsnu}a Kristova?

Razum – pred tajnom

13. Ne bi se ipak smjelo zaboraviti da objava obilu-je otajstvima. Isus zaista cijelim svojim ìvotom otkri-va O~evo lice jer je do{ao da ispripovjedi Bo`je taj-ne;13 pa ipak, spoznaja toga lica, koju mi imamo, uvi-jek se pokazuje nepotpunom tako|er zbog granica na-

22

12 Br. 22; KD, str. 647.13 Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o boàn-

skoj objavi Dei Verbum, br. 4; KD, str. 395.

{ega shva}anja. Samo nam vjera dopu{ta stupiti u nu-trinu otajstva ~ijem je srodnom razumijevanju sklona.

Koncil u~i da »Bogu objavitelju treba odgovoriti“poslu{nom vjerom”«.14 Ovom vrlo kratkom no jezgro-vitom tvrdnjom razja{njuje se jedna poglavita istinakr{}anske vjere. Kaè se, ponajprije, da je vjera odgovorposlu{nosti Bogu. To zahtijeva da se On prepozna usvome boànstvu, u svojoj transcendenciji i najvi{ojslobodi. Bog koji ~ini da sâm biva spoznat, zbog autori-teta svoje apsolutne transcendencije nosi sa sobom ta-ko|er i uvjerljivost onoga {to objavljuje. ôvjek svojomvjerom daje svoj pristanak takvom Bo`jem svjedo~an-stvu. To zna~i da on potpuno i cjelovito prepoznaje isti-nu objavljenih stvari jer se sam Bog nudi kao njihov ja-mac. Ova istina koja se ~ovjeku daje a da je on ne moèzahtijevati, uvodi se u kontekst neke osobite komuni-kacije me|u osobama i tjera sam ljudski razum da jojse otvori i opazi njezino visoko zna~enje. S toga je ra-zloga onaj ~in kojim sebe povjeravamo Bogu Crkvauvijek dràla kao trenutak nekoga temeljnog izbora ukoji je uklju~ena ~itava osoba. Razum i volja sve dokrajnosti zalaù svoju duhovnu narav kako bi se ljud-skom subjektu dopustilo da izvr{i ~in kojim se na pot-

23

14 Isto, br. 5; str. 397.

pun na~in ìvi sloboda svakoga ~ovjeka.15 U vjeri zatosloboda nije samo prisutna: ona se ~ak zahtijeva. Da-pa~e, sama vjera svakome daje sposobnost da na boljina~in izrazi svoju slobodu. Drugim rije~ima: slobodase ne ispunjava u izborima protiv Boga. Kako bi senaime mogla shvatiti autenti~na uporaba slobode akonema volje koja se otvara prema onome {to dopu{tada se ljudi posve ostvare? Vjeruju}i, ljudska osobaizvr{uje najznakovitiji ~in svoga ìvota; sloboda, na-ime, postiè ovdje sigurnost istine i odlu~uje se ìvjetiu njoj.

U pomo} razumu, koji traì razumijevanje otajstva,pritje~u tako|er znakovi prisutni u objavi. Oni pomaùda se istina dublje ispita i da duh uzmogne sam iz sebeistraìvati unutar otajstva. Kako god tome bilo, ako oviznakovi, s jedne strane, daju ljudskom razumu ve}usnagu jer dopu{taju da on vlastitim silama – ~iji je onljubomorni ~uvar – istraùje unutar otajstva, oni, s dru-ge strane, poti~u razum da prekora~i narav tih znakovate opazi daljnje zna~enje onoga {to u sebi sadrè. U nji-ma zato ve} leì skrivena istina prema kojoj se duh

24

15 Prvi Vatikanski koncil, na koji se odnosi gore izneseni stav, u~ida poslu{nost vjere zahtijeva djelo kako razuma, tako i volje:»Budu}i da ~ovjek u cijelosti ovisi o Bogu kao Stvoritelju isvom Gospodaru, a stvoreni razum je sasvim podloàn nestvo-renoj Istini, mi smo vjerom obvezni na punu poslu{nost razuma ivolje Bogu koji se objavljuje« (Dogmatska konstitucija o kato-li~koj vjeri Dei ªlius, III; DS 3008).

upravlja i od koje se ne moè odvojiti, a da istodobnone razori sam znak koji mu je pruèn.

Donekle se okre}emo prema sakramentalnom vidi-ku objave te, poimence, prema euharistijskom znakugdje pojedina~no jedinstvo izme|u same stvari i njezi-na zna~enja dopu{ta da se dohvati dubina otajstva. Ueuharistiji Krist je zbilja prisutan i ìv, djeluje sa svo-jim Duhom, ali – kao {to je predivno rekao sv. Toma –»Ne shva}amo, ne gledamo, / al’ po jakoj vjeri znamo/{to van reda biva tu.// U dva lika tu se taje/ silne stvarikojima je/ tek vanj{tina razlikom.«16 Isto pripovijeda iªlozof B. Pascal: »Kao {to je Isus Krist bio nepoznatme|u ljudima, tako ostaje i njegova istina, izme|u za-jedni~kih mnijenja, bez ikakve vanjske razlike. Tako iEuharistija traje me|u zajedni~kim kruhom.«17

Spoznaja vjere, napokon, ne poni{tava otajstvo; na-protiv, ~ini ga o~itijim i pokazuje kao neophodan ele-ment ljudskoga ìvota: Krist Gospodin, »objavljuju}imisterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i ~ovje-ka njemu samome te mu objavljuje uzvi{enost njegova

25

16 Posljednica (Sequentia) mise na svetkovinu Tijelova (usp. Ne-djeljni i blagdanski misal za narod ABC, Zagreb: KS, 1992., str.169).

17 Pensées, 789 (ed. L. Brunschvicg). Hrvatski prijevod: Misli, sfrancuskoga preveo Zlatan Plenkovi}, Budva: Mediteran,1991., str. 322.

poziva«18 koji je u tome da bude dionikom Bo`jegatrojedinoga ìvota.19

14. Nau~avanje dvaju Vatikanskih koncila tako|erotvara istinski horizont novosti samoj ªlozoªjskojznanosti. U ljudsku povijest objava uvodi neku to~kunu`nosti bez koje ~ovjek ne moè biti ako ho}e dopri-jeti do razumijevanja otajstva svoga ìvota; no s drugestrane, ova spoznaja neprestano upu}uje na Bo`je otaj-stvo koje duh ne moè sasvim iscrpsti, nego samo opa-ziti i u vjeri obuhvatiti. Unutar ova dva vremena ljud-ski razum ima svoj osobiti prostor koji mu omogu}ujeda istraùje i spoznaje, a da ipak nije ograni~en ni~imdrugim osim svojom kona~nom naravi pred beskona-~nim Bo`jim otajstvom.

Zato objava u na{u povijest unosi onu op}u i poslje-dnju istinu, koja poti~e ljudski duh da se nikada ne za-ustavi; dapa~e, tjera ga da stalno {iri granice svoje spo-znaje, dok ne shvati da je u~inio sve ono {to bija{e unjegovoj mo}i, a da ni{ta nije zanemario. Pri ovom raz-mi{ljanju hita nam u pomo} jedan od najplodnijih du-hova i ponajve}ma znakovitih u povijesti ljudskog ro-da, ~ovjek kojemu se s du`nom ~a{}u obra}aju kakoªlozoªja tako i teologija: sveti Anzelmo. Taj canter-buryjski nadbiskup u svome Proslogionu izri~e ovu

26

18 Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u su-vremenom svijetu Gaudium et spes, br. 22; KD, str. 647.

19 Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o boàn-skoj objavi Dei Verbum, br. 2; KD, str. 393 s.

misao: »Kako sam ~esto upravljao misli prema tome,ponekad bi mi se u~inilo da ve} mogu uhvatiti to {tosam traìo, ponekad pak da to sasvim izmi~e o{triniduha, tako da sam u o~ajanju èlio odustati od toga kaood istraìvanja ne~ega {to bi bilo nemogu}e otkriti. Alikada sam èlio posve isklju~iti tu misao, da ne bi uza-lud zaokupljala moj duh te me ometala u drugim misli-ma, u kojima bih mogao napredovati, ona mi se po~elasve vi{e i vi{e nametati s odre|enom drsko{}u, kolikogod to nisam èlio te sam se branio. [...] Ali jao meninevoljniku, jednome od svih tih nevoljnih sinova Evekoji su se udaljili od Boga! [to sam zapo~eo, a {to do-vr{io? êmu sam stremio, a kamo sam dospio? Za ~imsam ùdio, a u ~emu uzdi{em? [...] Ti si dakle, Gospo-de, ne samo ono od ~ega se ve}e ne moè misliti, ve} sine{to ve}e od onoga {to se moè misliti. Budu}i da se,naime, moè misliti ne{to takvoga, ako nisi ti to ne{to,moè se misliti ne{to ve}e od tebe, a to se ne moè do-goditi.«20

15. Istina kr{}anske objave, koja se susre}e u IsusuNazare}aninu, dopu{ta da bilo koji ~ovjek zapazi»otajstvo« vlastitoga ìvota. Dok se ona kao najvi{aistina obazire na autonomiju stvorenja i njegovu slobo-du, ona ga tako|er obvezuje da se otvori transcenden-ciji. Ovdje povezanost slobode i istine dostiè svoj

27

20 Proslogion, Predgovor. Pogl. 1. i 15.: PL 158, 223–224. 226;235. Hrvatski prijevod Quod vere sit Deus. Monologion. Pro-slogion, Bilingvalno izdanje, Priredila i prevela Mirna Miladi-nov, Zagreb: Demetra, 1997., str. 243, 253, 273.

vrhunac i sasvim su razumljive Gospodinove rije~i:»Spoznat }ete istinu i istina }e vas osloboditi« (Iv 8,32).

Kr{}anska objava doista je poput zvijezde vodilje~ovjeku koji se kre}e izme|u uvjetovanosti imanenti-sti~koga mentaliteta i tjesnaca tehnokratske logike;ona je zadnja mogu}nost koju Bog nudi da bi se iznovapotpuno otkrio nekada{nji naum ljubavi, zapo~et sa-mim stvaranjem.

Ljudima koji èle spoznati istinu, ako su kadri po-gledati preko sebe i uzdi}i svoj pogled ponad vlastitihnakana, pridaje se mo} da ponovno zadobiju pravu po-vezanost sa svojim ìvotom tako da slijede put istine.Ovom stanju stvari mogu se dobro priloìti rije~i iz Po-novljenog zakona: »Ova zapovijed {to ti je danas da-jem nije za tebe prete{ka niti je od tebe predaleko. Nijena nebesima, da bi rekao: “Tko }e se za nas popeti nanebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vr{imo?”Nije ni preko mora, da bi mogao re}i: “Tko }e prekomora za nas po}i, donijeti nam je te nam je objaviti daje vr{imo?” Jer, rije~ je posve blizu tebe, u tvojim usti-ma i u tvome srcu, da je vr{i{« (Pnz 30, 11–14). S ovimrije~ima divno se podudaraju rije~i sv. Augustina:»Nemoj i}i vani, vrati se u sebe sama. Istina obitava uunutarnjem ~ovjeku.«21

28

21 »Noli foras ire, in te ipsum redi. In interiore homine habitat veri-tas«, De vera religione, XXXIX, 72: CCL 32, 234.

U svjetlu ovih razmi{ljanja name}e se prvi zaklju-~ak: istina koju nam objava dopu{ta spoznati nije zreoplod niti vrhunac nekog razmi{ljanja {to bi ga bio raz-vio ljudski razum. Ona se, naprotiv, nudi svojstveno-{}u besplatna dara, ra|a misao i traì da se prihvati kaoizraz ljubavi. Ova objavljena istina ve} je anticipiranomjesto u ljudskoj povijesti onoga posljednjega i odlu-~noga gledanja Boga koje je odre|eno za one koji vje-ruju i traè ga iskrenim srcem. Zato je krajnja svrha ì-vota svakog pojedinog ~ovjeka predmet studija kakoªlozoªje tako i teologije. I jedna i druga, premda razli-~itim sredstvima i nau~avanjima, obazire se na ovaj»put ìvota« (usp. Ps 16 [15], 11) koji, kao {to namvjera nalaè, pronalazi svoje zadnje u{}e u punoj rado-sti i stalnom motrenju Jednog i Trojedinog Boga.

29

Drugo poglavlje

VJERUJEM DA BIH RAZUMIO

»Mudrost sve zna i razumije« (usp. Mudr 9, 11)

16. Koliko je duboka povezanost izme|u spoznajepo vjeri i spoznaje po razumu nazna~eno je ve} u Sve-tom pismu ~udesno jasnim tvrdnjama. To ponajprijedokazuju Mudrosne knjige. Ono {to upada u o~i u bes-predrasudnom ~itanju ovih stranica Pisma jest ~injeni-ca da je na tim mjestima sadràna ne samo Izraelovavjera nego i blago dru{tava i kultura koje su ve} propa-le. Kao po nekom osobitom naumu Egipat i Mezopota-mija daju da se njihov glas ponovno za~uje, a neke za-jedni~ke osobitosti kultura staroga Istoka na ovim sestranicama vra}aju u ìvot jer obiluju pojmovima ne-obi~ne dubine.

Ne doga|a se slu~ajno da sveti pisac – htiju}i opisa-ti mudroga ~ovjeka – njega oslikava kao revnosna tra-ìtelja istine: »Blago ~ovjeku koji razmi{lja o mudrostii umuje razborito, koji u srcu svojem prou~ava njezineputove i posve}uje se u tajne njezine; on viri kroz pro-zor njezin i prislu{kuje na vratima njezinim; postavljase blizu ku}e njezine i udara klin svoj u njezin zid; po-diè svoj {ator kraj nje i nastanjuje se u sretnu po~ivali-{tu; on stavlja djecu svoju pod njezinu za{titu i boravi

30

pod granjem njezinim i prebiva u divoti njezinoj« (Sir14, 20–27).

Kao {to je o~ito, nadahnutom piscu pruà se èljaza spoznavanjem kao zajedni~ka osobina svih ljudi.Zbog njihova razuma svima se, kako vjernicima tako inevjernicima, podjeljuje sposobnost da crpe »dubokuvodu« spoznaje (usp. Izr 20, 5). Bez sumnje, kod sta-rog Izraela svijet i njegove pojave nisu se spoznavaleapstraktno, kao {to bija{e kod jonskog ili egipatskogmudraca; utoliko manje je tada dobar Izraelac shva}aoljudsku spoznaju na upravo onaj na~in koji je vlastitnovijemu dobu, koje vi{e teì k podjeli znanja. Unato~tome, biblijski svijet je u~inio da njegovi osobiti prilo-zi na|u u{}e u {irokom podru~ju cjelokupne spoznaje.

Koji su to i kakvi prilozi? Ona osobitost kojom jeobiljeèn biblijski tekst sastoji se u tome {to je on no-{en uvjerenjem da postoji duboka i neprekidna vezaizme|u spoznaje razuma i vjere. Svijet i sve ono {to seu njemu doga|a, jednako tako povijest i razli~iti doga-|aji naroda, jesu stvari koje treba promotriti, istraìti iprosuditi vlastitim sredstvima razuma, a da se iz togprocesa ipak nipo{to ne ukloni vjera. Vjera se ne upli}ezato da bi odbacila autonomiju razuma ili umanjila pod-ru~je njegovog djelovanja, nego samo da bi ~ovjekuobjasnila kako u ovim doga|ajima postaje vidljiv i dje-luje Bog Izraelov. Zato nije mogu}e temeljito shvatitisvijet i povijesne doga|aje, ako se istodobno ne priznai vjera u Boga koji u njima djeluje. Vjera izo{travaunutra{nji pogled dok duhu daje otkriti djelotvornuprisutnost Providnosti u teku}im doga|ajima. Izri~aj iz

31

knjige Izreka u tom je smislu znakovit: »Srce ~ovje~jesmi{lja svoj put, ali Jahve upravlja korake njegove«(16, 9). To zna~i: ~ovjek obasjan svjetlom razuma znaprona}i svoj put i prije}i ga lako i bez te{ko}a sve dokraja, samo ako ispravna duha ucijepi svoje istraìva-nje u ozra~je vjere. Zbog toga se razum i vjera ne mo-gu odvojiti, a da istodobno ~ovjek ne izgubi sposo-bnost da na prikladan na~in spozna svijet, Boga i sebesama.

17. Zato, dakle, nema razloga da se razum i vjerame|usobno nadme}u: jedno se, naime, nalazi u dru-gom i oboje ima vlastiti prostor u kojem se razvija.Knjiga Izreka nas ponovno upravlja na ovu stranu kaduzvikuje: »Slava je Bo`ja sakrivati stvar, a slava kra-ljevska istraìvati je« (25, 2). Bog i ~ovjek, svatko sasvoje strane, nalaze se u jedinstvenom odnosu. Izvorsvih stvari pohranjen je u Bogu i u njemu je skupljenapunina otajstva: to ~ini njegovu slavu; na ~ovjeka seodnosi du`nost da vlastitim razumom istraùje istinu, ato ga zaista ~ini plemenitim. Ovom mozaiku Psalmistdodaje drugu kockicu dok moli: »Kako su mi, Boè,naumi tvoji nedoku~ivi, kako li je neprocjenjiv zbrojnjihov. Da ih brojim? Vi{e ih je nego pijeska! Do|em liim do kraja, ti mi preostaje{!« (Ps 139 [138], 17–18).@udnja za spoznajom tako je velika i u sebi nosi takvudinami~ku snagu da ljudski duh, premda je svjestangranice koju nije kadar prije}i ipak teì prema besko-na~nom bogatstvu koje leì preko nje, jer opaà da se unjemu krije odgovor sukladan bilo kojem pitanju nakoje dosad nije odgovoreno.

32

18. Zato se moè ustvrditi da je Izrael u svojem raz-matranju znao da se njegovom razumu otvara put dootajstva. U Bo`joj je objavi mogao iskusiti dubinu dokoje je vlastitim razumom nastojao doprijeti, a da dotleipak nije dopro. Po{av{i od toga dubljeg oblika spo-znaje, izabrani narod je razumio da razum treba po{ti-vati neka pravila kako bi mogao bolje izraziti vlastitunarav. Prvo pravilo sastoji se u tome da se razum drìove istine: ~ovjek je postavljen na put koji se ne moèprekinuti; drugo se pravilo ra|a iz svijesti da na taj putne stupa nitko tko je ohola duha drè}i kako je sve dje-lo njegovih sila; tre}e se pravilo sastoji u »strahu Gos-podnjem«, ~iju vrhovnu transcendenciju razum morapriznati isto kao i bri`nu ljubav u upravljanju stvarima.

Kad god se ~ovjek udalji od tih pravila, on zapada uopasnost da mu ponestane daha i da dospije u »stanjelude«. Prema mi{ljenju Biblije, u ovoj ludosti prisutnaje prijetnja ìvotu. Luda se zavarava da vi{e spoznaje,a da uistinu ne moè duh upraviti na nu`ne stvari. To ganaime ometa da pravilno uredi svoj duh (usp. Izr 1, 7) ida ispravno osje}a o sebi i stvarima koje ga okruùju.Kada zatim tvrdi »Nema Boga« (usp. Ps 14 [13], 1),najjasnije pokazuje koliko je njegova spoznaja manj-kava i koliko je sam daleko od pune istine o stvarima,njihovu podrijetlu i sudbini.

19. U Knjizi Mudrosti nalaze se mjesta od velikeva`nosti koja bacaju vi{e svjetla na ovaj predmet. On-dje sveti pisac govori o Bogu koji se pokazuje kroz sa-mu narav stvari. Kod starih, studij prirodnih znanostibio je najve}im dijelom suglasan sa ªlozoªjskom spo-

33

znajom. Po{to je sveti tekst potvrdio da ~ovjek zahva-ljuju}i svome razumu moè saznati »sustav svijeta isvojstva prapo~ela, [...] tijek godina i poloàj zvijezda,narav ìvotinja i nagone divljih zvijeri« (Mudr 7, 17.19–20), u nekoliko rije~i, da moè ªlozoªrati, u~inio jekorak dalje i to osobit: ponavljaju}i misao gr~ke ªlo-zoªje na koju se tekst, ~ini se, ovdje odnosi, pisac tvrdida se ~ovjek koji op}enito umuje o prirodi moè uzdi-gnuti do Boga: »Jer prema veli~ini i ljepoti stvorovamoèmo, po sli~nosti, razmi{ljati o njihovu Tvorcu«(Mudr 13, 5). Priznaje se, dakle, prvi stadij Bo`je obja-ve koji tvori ~udesna »knjiga prirode«, i{~itavaju}i ko-ju ~ovjek moè sredstvima svoga razuma doprijeti dospoznaje Stvoritelja. Ako ~ovjek sad ne moè svojimrazumom doprijeti dotle da spozna Boga kao Stvorite-lja svega, to ne treba toliko pripisati manjkavom sred-stvu, koliko radije zapreki koju su postavili njegovaslobodna volja i vlastiti grijesi.

20. U ovom ozra~ju razum se dobro vrednuje, ali senipo{to ne precjenjuje. [to god on dosegne, to moèbiti istinito, a svoje puno zna~enje postiè samo ondakad pojmove stavlja u {iri vidik, naime u vidik samevjere: »Od Jahve su koraci ~ovje~ji, i kako da ~ovjekrazumije svoj put?« (Izr 20, 24). U Starom zavjetu, sto-ga, vjera osloba|a razum ukoliko mu dopu{ta da naprikladan na~in dosegne vlastiti predmet spoznaje i daga stavi u najvi{i red gdje sve ima svoj smisao. Ukrat-ko: ~ovjek istinu postiè razumom, jer obasjan vjeromotkriva duboki smisao svih stvari, a posebno svoga po-stojanja. S punim pravom, dakle, sveti pisac po~etak

34

istinite spoznaje smje{ta u strah Gospodnji: »Strah jeGospodnji po~etak spoznaje« (Izr 1, 7; usp. Sir 1, 14).

»Steci mudrost, steci razbor« (Izr 4, 5)

21. Za ljude Staroga zavjeta istina se ne temelji sa-mo na promatranju ~ovjeka, svijeta i povijesti nego ta-ko|er zahtijeva nerazrje{ivu povezanost s vjerom i na-u~avanjem objave. Tu se nalaze oni izazovi kojima jeizabrani narod trebao iza}i ususret i dati odgovor. Raz-matraju}i takav svoj poloàj, biblijski je ~ovjek opazioda sebe ne moè razumjeti druk~ije doli »u odnosu« sasobom i s narodom, s ostalim svijetom i sa samim Bo-gom. Ovo otvaranje prema otajstvu, otvaranje koje sedoga|alo dolaze}i od objave, napokon mu je postaloizvorom istinite spoznaje koja je njegovom razumudopustila da se vine u beskona~ne prostore i tako ste-kne do sada posve nenadane mogu}nosti spoznavanja.

Za svetoga pisca napor istraìvanja nije bio bez mu-ke koja je proizlazila iz sukoba s granicama ljudskogarazuma. To se opaà, primjerice, u rije~ima kojimaknjiga Mudrih izreka iznosi zamor kojim netko nastojishvatiti tajne Bo`jeg nauma (usp. 30, 1–6). Ipak, makoliko djelo umara, vjernik ne popu{ta. Ona snaga ko-jom vjernik moè proslijediti svojim putem do istine,pritje~e mu iz sigurnog uvjerenja da ga je Bog stvoriokao »istraìtelja« (usp. Prop 1, 13), a njegova je zada}ada ni{ta ne ostavi neispitanim, premda mu stalno prijetesumnje. Oslanjaju}i se na Boga, on uvijek i svuda teìdalje prema svemu onome {to je lijepo, dobro i istinito.

35

22. U prvom poglavlju Poslanice Rimljanima svetiPavao nam pomaè da bolje zapazimo koliko je dubo-ko razmi{ljanje mudrosnih knjiga. Tuma~e}i narodnimgovorom neku ªlozoªjsku argumentaciju, on potvr|u-je duboku istinu: »o~i duha« mogu preko stvorenihstvari doprijeti do spoznaje Boga. On sam, naime, po-mo}u stvorenja ~ini da ljudski razum uvidi njegovu»mo}« i »boànstvo« (usp. Rim 1, 20).

Ljudskom razumu pripisuje se, dakle, ona sposo-bnost koja, ~ini se, nadilazi same njegove prirodne gra-nice: ne samo da nije ograni~en unutar spoznaje osjeti-la, jer o njima moè razmi{ljati kriti~kom prosudbom,nego razmi{ljaju}i o znanjima osjetila, moè tako|erdodirnuti i uzrok koji leì u temelju svih osjetilnihstvari. Filozoªjskim se rije~ima moè re}i da se na tomvrlo te{kom mjestu Pavlove poslanice potvr|uje ~ovje-kova metaªzi~ka sposobnost.

Po Apostolovu sudu, u drevnom naumu stvaranjabila je predvi|ena sposobnost ljudskoga razuma da la-ko nadi|e osjetilne spoznaje, kako bi se otkrilo sámopodrijetlo stvari: Stvoritelj. Zbog neposlu{nosti – jer je~ovjek vi{e volio suprotstaviti se u punoj i apsolutnojautonomiji onome koji ga bija{e stvorio – smanjila seova mo} obra}anja Bogu Stvoritelju.

Knjiga Postanka ìvim slikama opisuje taj ~ovje-kov poloàj, pripovijedaju}i da ga je Bog smjestio uedenski vrt u ~ijem je sredi{tu bilo drvo »spoznaje do-bra i zla« (usp. 2, 17). Slika je predivna: ~ovjek nijemogao sam od sebe predvidjeti i odlu~iti {to je dobro

36

ili {to je zlo, nego se morao pozvati na neki vi{i prin-cip. Sljepilo oholosti tako je prevarilo na{e praroditeljeda su povjerovali kako su oni suvereni i potpunomavlastitoga prava te zato mogu isklju~iti spoznaju kojadolazi od Boga. U svoju prvu neposlu{nost oni suuklju~ili sve mu{karce i `ene te ljudskom razumu nani-jeli rane koje }e spre~avati njegovo napredovanje dopune istine. Ljudska sposobnost spoznaje istine bija{eve} zatamnjena odbijanjem Onoga koji je izvor i po-drijetlo istine. Apostol ponovno otkriva koliko su ljud-ske misli zbog grijeha postale »isprazne«, a zaklju~i-vanja iskrivljena i upravljena na la` (usp. Rim 1,21–22). O~i duha vi{e nisu mogle jasno gledati: ljudskirazum je malo-pomalo postao vlastitim su`njem. Kri-stov dolazak, nakon toga, bio je doga|aj spasa kojim jerazum otrgnut od svoje slabosti i oslobo|en od zaprekau koje se bio sasvim zapleo.

23. Odnos kr{}anina prema ªlozoªji stoga zahtije-va korjenitu prosudbu. U Novom zavjetu, poglavito uposlanicama sv. Pavla, jasno stoji: »mudrost ovogasvijeta« suprotstavlja se mudrosti koju je Bog o~itovaou Isusu Kristu. Dubina objavljene mudrosti kida uobi-~ajene granice na{ih razmi{ljanja jer je ona ne moguprikladno izraziti.

Po~etak Prve poslanice Korin}anima postavlja tupote{ko}u na radikalan na~in. Raspeti Sin Bo`ji jestonaj povijesni doga|aj kod kojega se lomi svaki poku-{aj duha da sastavi opravdanje smisla postojanja sukla-dno samo ljudskim zaklju~cima. Naime, istinski ~vorkoji izaziva cijelu ªlozoªju jest smrt Isusa Krista na

37

kriù. Tu je svaki poku{aj svo|enja O~eva spasenjskognauma na ~istu ljudsku logiku osu|en na propast.»Gdje je mudrac? Gdje je knjièvnik? Gdje je istraì-va~ ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svije-ta?«, uporno pita Apostol (1 Kor 1, 20). Za ovo {to Bogkani ostvariti nije vi{e dostatna samo mudrost razbori-ta ~ovjeka, nego se zahtijeva neki odlu~an korak da bise obuhvatila potpuno nova stvar: »Nego lûde svijetaizabra Bog da posrami mudre [...] i neplemenite svijetai prezrene izabra Bog, i ono {to nije, da uni{ti ono {tojest« (1 Kor 1, 27–28).

Ljudska mudrost u svojoj slabo}i odbija vidjeti te-melj svoje snage; a sveti Pavao ne oklijeva ustvrditi:»Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 10). ô-vjek ne moè opaziti na koji na~in smrt moè biti izvorìvota i ljubavi; me|utim, da bi otkrio svoj spasenjskinaum, Bog je izabrao ono {to ljudski razum naziva »lu-do{}u« i »skandalom«. Posluìv{i se govorom ªlo-zofâ, svojih suvremenika, sveti Pavao dodiruje vrhu-nac svoga nau~avanja i onoga paradoksa koji èli izra-ziti: »Izabra Bog [...] ono {to nije, da uni{ti ono {tojest« (1 Kor 1, 28). Da bi objasnio besplatnu narav Kri-stove ljubavi iskazane na kriù, Apostol se ne ustru~a-va primijeniti puno djelotvorniji govor od onoga kojisu upotrebljavali sami ªlozoª u svojim raspravama oBogu. Ljudski razum ne moè isprazniti otajstvo lju-bavi koje predstavlja kri` dok, naprotiv, taj isti kri`ljudskom razumu moè pruìti zadnji odgovor koji onzahtijeva. Sv. Pavao, dakako, kriterijem istine i isto-

38

dobno spasa ne drì mudrost rije~i, nego Rije~ Mu-drosti.

Mudrost krià, dakle, nadilazi svaku granicu kultu-re koja joj se odnekud nastoji nametnuti te zapovijedada se svatko otvori op}oj naravi istine koju sama u sebinosi. Kakav li se tu izazov postavlja pred na{ razum ikakve li koristi za njega ako mu se preda! Filozoªjakoja ve} sama od sebe moè priznati stalni ~ovjekovizlazak prema istini, uz pomo} vjere moè se otvoritida u »ludosti« krià prihvati kriti~ki sud nad onima ko-ji pogrje{no drè da posjeduju istinu dok je uklju~uju ugranice svoga ªlozoªjskog sustava. Povezanost izme-|u vjere i ªlozoªje u propovijedanju raspetoga i us-krsloga Krista nailazi na hrid o koju se moè razbiti, alipreko koje se moè otvoriti beskona~ni prostor istine.Tu se jasno pokazuje granica izme|u razuma i vjere, ana sli~an na~in postaje jasnim i mjesto gdje se obadvo-je moè susresti.

39

Tre}e poglavlje

RAZUMIJEM DA BIH VJEROVAO

Na putu istraìvanja istine

24. Evan|elist Luka u Djelima apostolskim pripo-vijeda da je Pavao, na raznim misijskim putovanjima,do{ao i u Atenu. Taj grad, sjedi{te ªlozofa, bio je pre-pun kipova koji prikazivahu razli~ite idole. Iznenadaupravi pozornost na neki oltar te po|e odatle da biutvrdio zajedni~ki element od kojega zapo~inje navje-{taj poruke: »Atenjani – re~e – u svemu ste, vidim, ne-kako veoma bogoljubni. Doista, prolaze}i i promatra-ju}i va{e svetinje, na|oh i `rtvenik s natpisom: Nepo-znatom Bogu. [to dakle ne poznajete, a {tujete, to vamja navje{}ujem« (Dj 17, 22–23).

Po~ev{i odatle, Pavao govori o Bogu kao Stvorite-lju, o Onome koji sve nadvisuje i sve oìvljuje. Govorzatim nastavlja ovako: »Od jednoga sazda cijeli ljudskirod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi odre|enavremena i me|e prebivanja njihova da traè Boga, nebi li ga kako napipali i na{li. Ta nije daleko ni od kogaod nas« (Dj 17, 26–27).

Apostol na svjetlo iznosi istinu koju je Crkva poputblaga rado ~uvala: àrka ~e`nja za Bogom posijana je udubini ljudskoga srca. Toga se sna`no prisje}a liturgija

40

Velikoga petka kada nas, u molitvi za one koji ne vje-ruju, poziva da molimo: »Svemogu}i vje~ni Boè, tistvara{ u srcima ljudi potrebu da tebe traè i smirenjekada te na|u, ...«22 Postoji, dakle, neki put koji ~ovjekpo svojoj volji moè prije}i: on zapo~inje kada se ra-zum obogati sposobno{}u uzdizanja preko slu~ajnihstvari da bi se potom zaputio u beskona~no.

ôvjek je ovu svoju unutra{nju èlju znao izrazitina razli~ite na~ine i u razli~ito vrijeme. Knjièvnost,glazba, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura i drugi plodo-vi njegova stvarala~kog duha postali su oru|ima koji-ma se ozna~uje èlja za istraìvanjem. Filozoªja je naosobiti na~in u sebi sabrala ovo kretanje i ovu sveop}uljudsku èlju izrazila pomo}u svojih sredstava i premavlastitoj znanstvenoj upotrebi.

25. »Svi ljudi teè znanju«23, a predmet te te`nje jeistina. Sam svakodnevni ìvot pokazuje kolika te`njanavodi svakoga od nas da mimo onoga {to samo po ~u-venju opaàmo moèmo spoznati kako stvari zaistastoje. U vidljivom svemiru jedino ~ovjek ima ne samosposobnost znanja, nego on tako|er zna da zna, te s to-ga razloga upravlja duh prema pravoj istini stvarî kojese pred njim pojavljuju. Nitko ne moè ostati ravnodu-

41

22 »Ut te desiderando quaererent et inveniendo quiescerent«, Mis-sale Romanum; usp. Nedjeljni i blagdanski misal za narod ABC(bilj. 16), str. 98.

23 Aristotel, Metaphysica, I, 1 (980 a). Hrvatski prijevod: Metaªzi-ka, preveo Tomislav Ladan, Zagreb: SNL, 1985., str. 1.

{nim pred istinom svoga znanja. Ako ~ovjek otkrije daje ne{to la`no, on to samim time odbacuje; ako pakmoè otkriti istinu, osje}a se zadovoljenim. Ovu poukupriznaje sv. Augustin dok pi{e: »Vidio sam mnogo lju-di koji ho}e prevariti drugoga, ali nikoga koji bi htiobiti prevaren.«24

S pravom se kaè da je osoba dosegla zrelu dobsamo onda kada, prema svojim snagama, moè razli-kovati istinu od laì stvaraju}i tako vlastiti sud o pra-voj istini stvari. U tome se sastoji razlog tolikih istraì-vanja, osobito u podru~ju znanostî koje su zadnjih sto-lje}a postigle tolike rezultate da su i{le na ruku stvar-nom napretku cijeloga ~ovje~anstva.

Ne manju va`nost od teorijskog ima prakti~noistraìvanje: kaèmo da je istraìvanje istine upravlje-no prema ispunjenju dobra. Osoba pak, ako se pona{aeti~ki i ako djeluje prema slobodnoj i ispravnoj volji,stupa na put blaènstva i smjera prema savr{enstvu. I uovom slu~aju rije~ je o istini. Ovu misao potvrdili smou enciklici Veritatis splendor: »Bez slobode nema mo-ralnosti. [...] Ako postoji pravo da ~ovjek bude po{to-van na vlastitom traènju istine, onda jo{ prije postojiozbiljna moralna obveza svakoga da traì istinu i da uznju pristane kad je jedanput upozna.«25

42

24 Confessiones, X, 23, 33: CCL 27, 173; usp. hrv. prijevod: Ispovi-jesti, preveo Stjepan Hosu, Zagreb: KS, 1973., str. 228.

25 Br. 34: AAS 85 (1993.), 1160–1161; Dok 107, str. 53.

Vrednote, dakle, koje su izabrane i vlastitim snaga-ma ste~ene, trebaju biti istinite jer samo istinite vred-note mogu usavr{iti osobu i njezinu narav dovesti doostvarenja. Tu istinu vrednotâ ~ovjek ne nalazi zatva-raju}i se u sebe, nego otvaraju}i se da bi je prihvatio~ak i na na~in koji nadilazi ljudsku narav. To je neop-hodan uvjet da svatko bude on sam i da sazrijeva kao{to dolikuje odrasloj i mudroj osobi.

26. ôvjeku se istina od po~etka postavlja u pita-njima: Ima li ìvot smisla? Kamo on smjera? Na prvipogled, osobno bi se postojanje moglo pokazati kao iztemelja li{eno smisla. Nije potrebno pristupati ªlo-zoªma koji priznaju apsurd niti pribje}i izazovnim pi-tanjima koja se nalaze u Knjizi o Jobu da bismo sum-njali o smislu ìvota. Svakodnevno iskustvo boli, bilovlastito bilo drugih, kao i spoznaja tolikih slu~ajevakoji se u svjetlu razuma ~ine neobja{njivima, dostatnisu da tako dramati~no pitanje o smislu ìvota ne moè-mo izbje}i.26 Tome treba dodati da je prva, apsolutnosigurna istina na{ega postojanja, osim one {to ve} ìvi-mo, neizbje`nost na{e smrti. Imaju}i pred sobom tu za-panjuju}u ~injenicu, trebamo joj potraìti iscrpan od-govor. Svatko èli – dapa~e mora – spoznati istinu ovlastitom kraju. Svatko èli znati je li smrt deªnitivnikraj postojanja ili postoji ne{to drugo {to je nadilazi;moè li polagati nadu u daljnji ìvot ili ne. Nije bez

43

26 Usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Salviªci doloris – Spaso-nosno trpljenje (11. velja~e 1984.), br. 9: AAS 76 (1984.),209–210; Dok 70, str. 15 s.

zna~enja to da je ªlozoªjska misao od Sokratove smrtiprimila odlu~no usmjerenje koje ju je obiljeàvalokroz vi{e od dva tisu}lje}a. I nije slu~ajno da si ªlozoª,zbog ~injenice smrti, uvijek iznova postavljaju ovo pi-tanje, zajedno s pitanjem o ìvotu i besmrtnosti.

27. Nitko ne moè izbje}i ova pitanja, ni ªlozof niobi~an ~ovjek. Od odgovora koji se na njih daju ovisinajva`niji dio istraìvanja: moè li se dogoditi da sedopre do sveop}e i apsolutne istine, ili ne? Kakva godbila istina po sebi, i makar ne bila cjelovita, ako jeautenti~na, ona se pokazuje kao sveop}a i apsolutna.[to je istinito, mora biti uvijek i za sve istinito. Osimove op}enitosti ~ovjek ipak traì i ne{to apsolutno, ne-{to {to moè dati odgovor i smisao svemu {to se istra-ùje: neko najvi{e bi}e koje se isti~e kao temelj svakestvari. Drugim rije~ima, ~ovjek traì deªnitivno razja-{njenje, neku najvi{u vrednotu preko koje niti ima nitimoè biti daljnjih pitanja ili upu}ivanja. Mnijenja mo-gu primamiti ljude, ali ih ne mogu zadovoljiti. Svi do-ìve trenutak u kojem postaje nu`nim, dopustilo se toili ne, da se vlastito postojanje osloni na apsolutnu isti-nu koja ra|a sigurnost i nije vi{e podlo`na sumnji.

Filozoª su tijekom stolje}a nastojali otkriti i izrazitisli~nu istinu utemeljuju}i neku nauku ili ªlozofsku{kolu. Osim ªlozoªjskih nau~avanja ipak ima i drugihizraza kojima ~ovjek poku{ava uspostaviti svoju »ªlo-zoªju«: rije~ je o uvjerenjima ili osobnim iskustvima,o obiteljskim i kulturnim predajama ili o vlastitim eg-zistencijalnim putovima na kojima se svatko prepu{taugledu nekoga u~itelja. U svakom ovom pokazatelju

44

uvijek ostaje strastveno nastojanje da se postigne si-gurnost istine i njezine apsolutne vrijednosti.

Razli~ita lica istine o ~ovjeku

28. Istraìvanje istine – valja nam to priznati! – nepokazuje se uvijek u sli~noj jasno}i i skladu. Prirodnaograni~enost razuma i hvastanje duha zasjenjuju iodvra}aju osobno istraìvanje. I druge osobne koristi,koje su razli~itog zna~aja, mogu potamniti istinu. Mo-è se dogoditi da ~ovjek stane izbjegavati istinu ~im jezapo~ne spoznavati, jer se boji njezinih zahtjeva. Us-prkos tome, ~ak i kad bjeì od nje ona ipak ìvo diranjegovo postojanje. Jer ~ovjek vlastiti ìvot nikad nemoè temeljiti na sumnji, nesigurnosti ili laì: takvopostojanje stalno bi uznemiravali strah i tjeskoba. ô-vjek se, dakle, moè deªnirati kao onaj koji traì istinu.

29. Ne moè se pomisliti da istraìvanje, tako dubo-ko ukorijenjeno u naravi ~ovjeka, moè biti sasvimbeskorisno i prazno. Sama sposobnost traènja istine iispitivanja ve} po sebi daje prvi odgovor. ôvjek ne bipo~eo istraìvati ono o ~emu ba{ ni{ta ne zna ili ono {tobi drào neprohodnim. Samo nada da }e doprijeti donekakvih odgovora moè ga navesti na prvi korak.Upravo to se doga|a u znanstvenom istraìvanju: kadaznanstvenik, na temelju prethodnog uvida, traì logi~koi vjerojatno obja{njenje neke pojave, ve} od po~etka go-ji ~vrstu nadu da }e prona}i odgovor i ne}e malaksatiduhom pred neuspjesima. On po~etni uvid ne drì is-

45

praznim samo zato {to nije postigao cilj; radije bi se spravom moglo re}i da jo{ nije na{ao pravi odgovor.

Isto valja re}i o istraìvanju istine u kontekstu naj-novijih pitanja. @e| za istinom je tako usa|ena u ljud-sko srce da, ako postoji neka nu`nost da se ona propu-sti, to dovodi u krizu vlastito postojanje. Dovoljno jepogledati svakodnevni ìvot da bi se vidjelo kako na-pokon, svatko u sebi trpi od uznemirenosti koja potje~eod nekih bitnih pitanja te, istodobno, u duhu ~uva baremnacrt njihovih odgovora. Rije~ je o odgovorima ~ijesmo istinitosti svjesni, jer je o~ito da se oni u bîti ne ra-zlikuju od odgovora do kojih su do{li mnogi drugi. Bezsumnje, svaka istina koja se stekne nema istu teìnu.No, svi rezultati zajedno uzeti, potvr|uju sposobnost~ovjeka da u naj{irem smislu dopre do istine.

30. Sada moè biti korisno da ukratko promotrimorazli~ite oblike istina. Brojnije su istine koje se osla-njaju na neposrednu o~itost ili se potvr|uju pokusom.Ove se istine ti~u svakodnevnog ìvota i znanstvenogistraìvanja. Na drugoj razini nalaze se istine ªlozoªj-ske naravi koje ~ovjek doseè pomo}u spekulativnesposobnosti uma. Postoje, kona~no, religiozne istine,temelji kojih se na neki na~in nalaze i u ªlozoªji. Onese nalaze u odgovorima koje razli~ite religije, svakaprema svojim predajama, pruàju na posljednja pita-nja.27

46

27 Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o odnosu Crkve pre-ma nekr{}anskim religijama Nostra aetate, br. 2; KD, str. 283 s.

Kod ªlozoªjskih istina valja primijetiti da one ni-su ograni~ene samo nau~avanjima profesionalnihªlozofa, katkada kratkotrajnima. Svaki je ~ovjek, kao{to je re~eno, na neki na~in ªlozof i posjeduje svojeªlozoªjske pojmove pomo}u kojih upravlja svojimìvotom: na ovaj ili na onaj na~in svatko za sebe stva-ra cjeloviti nazor i odgovor o smislu vlastitoga posto-janja; u takvom svjetlu on tuma~i osobno ìvljenje iupravlja svoje pona{anje. Isto se tako valja zapitati i oodnosu izme|u ªlozoªjsko-religioznih istina i istineobjavljene u Isusu Kristu. Prije nego se odgovori nato pitanje, treba razmisliti o jednoj daljnjoj ªlozoªj-skoj spoznaji.

31. ôvjek nije stvoren da bi ìvio sam. Sam se ra-|a i raste u okrilju obitelji, a tijekom godina svojimradom uklju~uje se u dru{tvo. Tako ga od kolijevkezasipaju razne predaje od kojih ne prima samo govor ikulturalni odgoj, nego i brojne istine u koje vjerujekao da su mu usa|ene u razum. Me|utim, mladena-{tvo i osobno sazrijevanje ~ine da se kroz posebnokriti~ko djelovanje uma te istine stavljaju u sumnju iprovjeravaju. To ne prije~i da se poslije ovoga prijela-za te iste istine »ponovno na|u«, bilo kroz iskustvaste~ena s njima bilo po susljednom razmi{ljanju. Paipak, u ìvotu ~ovjeka brojnije su istine u koje se je-dnostavno vjeruje od onih koje on stje~e osobnomprovjerom. Tko, naime, moè sam od sebe to~no ispi-tati bezbrojne znanstvene rezultate na koje se oslanjadana{nji ìvot? Tko moè sam od sebe ispitati mno-{tvo spoznaja koje svakodnevno primamo iz razli~itih

47

dijelova svijeta i koje se op}enito drè istinitima?Tko, napokon, moè ponovno prije}i putove iskustvai mi{ljenja na kojima je skupljeno toliko blago mudro-sti i vjerskoga osje}aja ljudskoga dru{tva? Dakle, ~o-vjek-traìtelj tako|er je onaj koji ìvi vjeruju}i dru-gome.

32. Svatko, u vjerovanju, vjeruje u spoznaje kojesu postigle druge osobe. U tome valja spoznati jednuznakovitu napetost: s jedne strane, spoznaja iz vjere~ini se nesavr{enim oblikom spoznaje koji se ma-lo-pomalo mora usavr{iti uz pomo} o~evidnosti pri-bavljene na pojedina~nim predmetima; s druge stra-ne, vjera se ~esto pokazuje bogatijom od jednostavneo~evidnosti, jer sa sobom nosi me|uosobni odnos iuvodi u igru ne samo osobne razumske sposobnosti,nego i dublju sposobnost da sami povjerujemo dru-gim osobama, uspostavljaju}i s njima ~vr{}i i intimni-ji odnos.

Korisno je naglasiti da se istine postignute u tomme|uosobnom odnosu ne ti~u ~injeni~nog ili ªlozoªj-skog reda. Ono {to se poglavito zahtijeva jest samaistina osobe: naime, ono {to ona sama jest i {to poka-zuje od vlastite unutarnjosti. ôvjekovo savr{enstvone sastoji se samo u postizanju apstraktne spoznajeistine, nego tako|er u ìvotvornom odnosu predava-nja i vjernosti prema drugima. U toj vjernosti, sna-gom koje se ~ovjek umije predati, on pronalazi punusigurnost i ~vrstinu duha. U isto pak vrijeme nemaspoznaje po pouzdanju – spoznaje koja se oslanja na

48

me|uosobnu procjenu – a da se ona ne bi odnosila naistinu: ~ovjek se, vjeruju}i, prepu{ta istini koju drugipokazuje.

Koliko li se primjera moè iznijeti da bi se rasvije-tlilo ono {to smo rekli! Na{e se razmi{ljanje odmahokre}e prema svjedo~anstvu mu~enika. Mu~enik je,naime, najcjelovitiji svjedok istine o postojanju. Ondobro zna da je pred Kristom Isusom prona{ao istinu osvom ìvotu, ~iju mu sigurnost nitko ne moè odnijeti.Ni bol ni okrutna smrt ne mogu ga odvojiti od istinekoju je otkrio u susretu s Kristom. Eto razloga zbog ko-jega svjedo~anstvo mu~enika sve do dana{njega danaizaziva divljenje, pronalazi slu{atelje i uzima se kaoprimjer. Ovo je razlog zbog kojega se vjeruje njihovojrije~i: u njima se pronalazi o~evidnost one ljubavi ko-joj nisu potrebni dugotrajni razgovori da bi uvjerila –jer svakome od nas govori o onome {to iznutra opaàkao istinito i ve} dugo traèno. Mu~enik, kona~no, unama poti~e duboko pouzdanje jer govori ono {to miopaàmo i ~ini o~evidnim ono {to bismo i mi jedna-kom snagom htjeli izraziti.

33. Tako moèmo razumjeti da se razli~iti dijeloviovoga pitanja malo-pomalo upotpunjuju. ôvjek posvojoj naravi istraùje istinu. Ovo istraìvanje nijeosu|eno samo na postizanje djelomi~nih istina kojeovise o doga|ajima ili znanostima; ~ovjek ne traì sa-mo istinsko dobro za svoje pojedine naume. Njegovoistraìvanje upravljeno je prema daljnjoj istini kojamoè rasvijetliti smisao ìvota; zato je rije~ o onomistraìvanju ~iji se ishod moè prona}i samo u apsolu-

49

tnom.28 Pomo}u sposobnosti usa|enih u duhu ~ovjekmoè i prona}i i priznati jednu takvu istinu. Ukoliko jeta istina ìvotna i bitna za njegovo postojanje, ona sedostiè ne samo putem razuma, nego i povjerljivimprepu{tanjem u ruke onih koji mogu zajam~iti sigur-nost i autenti~nost te istine. Sposobnost i izbor da sebesame i svoj vlastiti ìvot povjerimo drugima zacijelopredstavljaju jedan od antropologijski najznakovitijih inajizrazitijih ~inâ.

50

28 Ovo je razmi{ljanje kojim se ve} dugo bavimo i koje smo ~e{}eizrazili: »“[to je ~ovjek? Ili ~emu sluì? [to je njegovo dobro, a{to njegovo zlo?” Sir 18, 8 [...] Ova pitanja su u srcu svakoga~ovjeka, kao {to dobro svjedo~i pjesni~ki genij svakoga naroda isvakoga vremena, koji, poput proro{tva ~ovje~nosti, neprestanoiznova postavlja ozbiljno pitanje koje ~ovjeka ~ini uistinu ta-kvim. Ona zahtijevaju da se na|e ono “za{to?” egzistencije, usvakom trenutku, kako na njezinim uzlaznim i presudnim posta-jama tako i u obi~nim trenucima. U takvim pitanjima posvjedo-~eno je duboko razumijevanje ljudskoga postojanja zato {to suljudski razum i volja pozvani da slobodno traè rje{enje koje jesposobno da ìvotu ponudi puni smisao. Ova pitanja tvore naj-dublji izraz ljudske naravi; prema tome, odgovor na njih mjeridubinu ~ovjekova zalaganja njegovim vlastitim postojanjem.Posebno pak kada on u cijelosti istraùje ono “za{to?” stvari ikada traì zadnji i najiscrpniji odgovor, tada ljudski razum dopi-re do svog vrhunca i otvara se prema religioznosti. Doista, reli-gioznost predstavlja najvi{i izraàj ljudske osobe, jer je onavrhunac njegove razumske naravi. Ona izvire iz ~ovjekove du-boke te`nje prema istini te stoji u temelju njegova slobodnog iosobnog traganja za onim boànskim«, Generalna audijencija,19. listopada 1983., br. 1–2: Insegnamenti VI, 2 (1983.),814–815.

Ne treba zaboraviti da i razum u svome istraìvanjutreba potporu pouzdanog dijaloga i pravoga prijatelj-stva. Prizvuk sumnje i nepovjerenja, koji katkad obuzi-ma spekulativno istraìvanje, ~ini da se zaboravlja na-u~avanje nekada{njih ªlozofa koji su prijateljstvodràli jednim od najprikladnijih uvjeta pravoga ªlo-zoªranja.

Iz svega dosad re~enoga moè se razabrati da se ~o-vjek kre}e na putu istraìvanja koje se u ljudskom smi-slu ne moè zavr{iti: to je istraìvanje istine i neke oso-be kojoj se moè povjeriti. Kr{}anska vjera dolazi muususret tako da mu nudi konkretnu mogu}nost razma-tranja dovr{etka tog istraìvanja. Naime, prekora~uju-}i stupanj uobi~ajenog vjerovanja, kr{}anska vjerauvodi ~ovjeka u red milosti tako da moè biti dionikomKristova otajstva, ~ijom snagom mu se nudi prava iprikladna spoznaja Jednoga i Trojedinoga Boga. Takou Kristu Isusu, koji je sama Istina, vjera prepoznaje za-dnji poziv koji se okre}e prema ljudskom dru{tvu, nebi li tako uzmogla ispuniti ono {to opaà kao àrkuèlju.

34. Ova istina koju nam Bog objavljuje u Isusu Kri-stu, ni najmanje se ne protivi istinama koje se stje~upomo}u ªlozoªje. Dapa~e, dva stupnja spoznaje vodedo punine istine. Jedinstvo istine ve} je temeljni postu-lat ljudskoga razuma koji se izraàva na~elom nepro-turje~ja. Objava pruà sigurnost ovoga jedinstva poka-zuju}i kako je Bog Stvoritelj tako|er i Bog povijestispasenja. Jedan te isti Bog koji stvara i jam~i sposo-bnost shva}anja i razumijevanja naravnoga reda stvari,

51

na koji se u~enjaci s pouzdanjem oslanjaju,29 isti jeonaj koji se objavljuje kao Otac Gospodina na{ega Isu-sa Krista. Ovo jedinstvo istine, naravne i objavljene,svoju ìvu i osobnu identi~nost nalazi u Kristu, kao {toi Apostol podsje}a »kako je istina u Isusu« (Ef 4, 21;usp. Kol 1, 15–20). On je Vje~na Rije~ u kojoj je svestvoreno, a istodobno je i Utjelovljena Rije~, koja usvojoj cjelovitoj osobi30 objavljuje Oca (usp. Iv 1, 14.18). [to god ljudski razum »ne znaju}i« (usp. Dj 17,23) istraùje, to se samo po Kristu moè prona}i: ono,naime, {to se u njemu samome objavljuje jest »puninaistine« (usp. Iv 1, 14–16) svakoga stvorenja koje je unjemu i po njemu stvoreno te tako u njemu ima i svojepostojanje (usp. Kol 1, 17).

52

29 »[Galilei] je izri~ito izjavio da si dvije istine, ona vjere i onaznanosti, ne mogu nikada proturje~iti, “jer Sveto pismo i prirodajednako proizlaze iz Bo`je rije~i, prvo onako kako ga je izrekaoDuh Sveti, a priroda kao vjerni izvr{itelj Bo`jih zapovijedi”, kao{to je i napisao u svom pismu ocu Benedettu Castelliju 21. pro-sinca 1613. Drugi vatikanski koncil ne izraàva se druga~ije; on~ak uzima sli~ne izraze kada nau~ava: “Stoga se metodi~koistraìvanje ni u jednoj struci, ako se vr{i doista znanstveno i pomoralnim na~elima, nikad ne}e stvarno protiviti vjeri, jer profa-ne i vjerske realnosti imaju izvor u istome Bogu” (Gaudium etspes, br. 36; KD, str. 665). Galilei u svome istraìvanju osje}aBoga koji ga poti~e i koji prethodi i pomaè njegovim uvidimatako da djeluje u najdubljoj dubini njegova duha«, Ivan Pavao II.,Govor u Papinskoj akademiji znanosti, 10. studenoga 1979.: In-segnamenti, II, 2 (1979.), 1111–1112.

30 Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o boàn-skoj objavi Dei Verbum, br. 4; KD, str. 395.

35. U kontekstu ovih op}ih razmatranja treba du-blje ispitati odnos izme|u objavljene istine i ªlozoªje.Taj odnos ima dvostruki smisao, utoliko {to istina kojaproizlazi iz objave jest istina koju istodobno valjashvatiti u svjetlu razuma. Ako se unaprijed ima u vidutaj dvostruki smisao, mo}i }e se odrediti pravi odnosobjavljene istine s ªlozoªjskom spoznajom. Zato }e-mo najprije razmotriti odnose koji su tijekom stolje}avladali izme|u vjere i ªlozoªje. Na temelju toga mo}i}e se zatim razlu~iti neka na~ela koja postavljaju ori-jentire koje treba uzeti u obzir kako bi se izme|u ovadva stupnja spoznaje uspostavio pravi odnos.

53

êtvrto poglavlje

O ODNOSU VJERE I RAZUMA

Glavni koraci pri susretu vjere i razuma

36. Kao {to svjedo~e Djela apostolska, kr{}anska jeporuka ve} od po~etka povezana s ªlozoªjskim nau~a-vanjima onoga vremena. Ista knjiga pripovijeda Pav-lovu prepirku s nekim ªlozoªma epikurejcima i stoici-ma u Ateni (17, 18). Egzegetsko istraìvanje toga go-vora, odrànog na Areopagu, iznijelo je na svjetlomnogobrojne aluzije na razli~ita pu~ka uvjerenja, oso-bito ona stoi~koga podrijetla. To se nije dogodilo slu-~ajno. Prvi kr{}ani, kako bi ih pogani pravilno shvatili,u svojim govorima slu{atelje nisu mogli upu}ivati »naMojsija i proroke«; morali su se tako|er oslanjati nanaravnu spoznaju Boga i glas moralne svijesti svakoga~ovjeka (usp. Rim 1, 19–21; 2, 14–15; Dj 14, 16–17).Budu}i da je ta naravna spoznaja kod pogana bila za-pala u idololatriju (usp. Rim 1, 21–32), Apostol jedrào da je mudrije govor povezati s u~enjem ªlozofakoji su mitskim pri~ama i misterijskim obredima odpo~etka suprotstavljali pojmove koji su vi{e po{tivaliBo`ju transcendenciju.

Me|u naro~itim nastojanjima kojih su se prihvatiliªlozoª klasi~ne misli bio je naum da se pojam o Bogu,

54

koji su ljudi imali, o~isti od mitskih natruha. Kao {to jesvima jasno, gr~ka je religija, jednako kao i vi{e koz-mi~kih religija, pokazivala politeizam tako da je ~akstvari i doga|aje prirode ubrajala me|u bogove. Poku-{aji ~ovjeka da spozna podrijetlo bogova i u njima po-drijetlo svemira na{li su svoj prvi izraz u pjesni~komumije}u. Podrijetla bogova (teogonije) drè se do da-nas svjedo~anstvom tog ljudskog istraìvanja. Zada}aotaca ªlozoªje bila je pokazati vezu izme|u razuma ireligije. [ire}i svoje razmatranje sve do sveop}ih po-~ela, oni se vi{e nisu zadovoljavali sa starim pri~ama,nego su htjeli da se njihova vjera u boànstvo utemeljina razumu. Tako je poduzet put koji se, napustiv{i sta-re djelomi~ne predaje, razvio u napredovanje koje seslagalo sa zahtjevima sveop}ega razuma. Cilj kojemuje teìo taj napredak bija{e kriti~ko rasu|ivanje stvari ukoje se vjerovalo. Prvi je upravo pojam boànstvaimao koristi od tog puta. Prepoznata su praznovjerjakao takva, a vjera je barem djelomice bila o~i{}ena ra-zumskom analizom. Uprijev{i se na taj temelj, crkvenioci zapodjenuli su plodan razgovor sa starim ªlo-zoªma otvaraju}i put poruci i spoznaji Boga IsusaKrista.

37. Dok spominjemo ovo kretanje kojim su kr{}anipristupili ªlozoªji, dolikuje, s pravom, sjetiti se i opre-znog stava koji su kod kr{}ana poticali drugi elementipoganske kulture kao, primjerice, »gnosti~ko« u~enje.Filozoªja, kao prakti~na mudrost i {kola ìvota, lakose mogla pomije{ati sa spoznajom vi{eg zna~aja, tajan-stvenom, rezerviranom samo za nekolicinu savr{enih.

55

Pavao, bez sumnje, misli na tu vrstu tajnih spekulacijakada ovako opominje Kolo{ane: »Pazite da vas tko neodvu~e mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem {to seoslanja na predaju ljudsku, na “po~ela svijeta”, a ne naKrista« (Kol 2, 8). Kako Apostolove rije~i pristaju iovome dobu, ako ih primijenimo na razli~ite oblike taj-nih u~enja koja tako|er danas obuzimaju duh nekihvjernika koji nemaju potrebnoga kriti~kog osje}aja!Slijede}i tragove svetoga Pavla, i drugi pisci prvog sto-lje}a, osobito sv. Irenej i Tertulijan, naizmjence su, sasvoje strane, isticali prigovore glede kulturalnih izna-{a{}a koja su i{la za tim da istinu objave podvrgnu tu-ma~enjima ªlozofa.

38. Susret kr{}anstva s ªlozoªjom nije, dakle, bioni neposredan ni lak. Uporaba ªlozoªje i poha|anje{kola prvim se kr{}anima prije ~inilo pomutnjom negodobitkom. Njihova prva i hitna zada}a bija{e navje{}i-vanje Krista uskrsnulog od mrtvih, kojega je trebalopredlagati pojedinim ljudima te ih odatle privoditiobra}enju srca i zahtjevu za kr{tenjem. To ipak ne zna-~i da je zada}a da proniknu u spoznaju vjere i njezinihmotiva njima bila nepoznata. Ba{ naprotiv! Zato seCelzova pokuda, kad se usudio kr{}anina optuìti da je»najneupu}eniji i najpriprostiji«, pokazuje neprave-dnom i ishitrenom.31 Uzrok njihovog po~etnog odbija-nja ªlozoªje treba traìti na drugome mjestu. Doista,~itanje evan|elja donosilo je tako zadovoljavaju}i od-govor na pitanje o smislu ìvota, koje je dotad bilo bez

56

31 Origen, Contra Celsum, 3, 55: SC 136, 130.

odgovora, da se bavljenje ªlozoªjom ~inilo pro{lim ina neki na~in prevladanim.

To se danas vidi jasnije ako se uzme u obzir prinoskr{}anstva koje jam~i univerzalno pravo pristupa isti-ni. Odbaciv{i rasne, socijalne i spolne razlike, kr{}an-stvo je ve} od po~etka navje{}ivalo jednakost svih lju-di pred Bogom. Prva posljedica te zamisli ticala se te-matike istine. Tako je o~ito nadma{en pojam vi{egadru{tva kojemu je kod starih bilo pridràno pravo istra-ìvanja istine. Budu}i da je pristup istini dobro kojevodi do Boga, taj je put trebao biti otvoren svima danjime idu. Ima mnogo putova koji vode k istini; paipak, budu}i da kr{}anska istina posjeduje spasonosansmisao, svakim od ovih putova moè se i}i ako vodi dozadnjega cilja, naime do objave Isusa Krista.

Me|u prvim muèvima koji su gojili pozitivnu ve-zu sa ªlozoªjskim u~enjem, iako pozorno valja uo~itirazliku, valja spomenuti sv. Justina koji, premda je pri-znao da ponajve}ma cijeni gr~ku ªlozoªju, ipak sna-`no i jasno isti~e da je »samo u kr{}anstvu otkrio po-uzdanu i plodonosnu ªlozoªju«.32 Isto je tako KlementAleksandrijski evan|elje nazvao »pravom ªlozo-ªjom«33 te je ªlozoªju tuma~io u skladu sa MojsijevimZakonom kao prethodno upu}ivanje u kr{}ansku vje-ru34 i pripravu za evan|elje.

57

32 Dialogus cum Tryphone Iudaeo, 8, 1: PG 6, 492.33 Stromata I, 18, 90, 1: SC 30, 115.34 Usp. isto I, 16, 80, 5: SC 30, 108.

35 Budu}i da »ªlozoªja teì onoj mudrosti koja je u ~e-stitosti du{e i rije~i te u cjelovitosti ìvota, ona je dobrapriprava za mudrost i svom snagom nastoji je posti}i.Kod nas se nazivaju ªlozoªma oni koji ljube onu mu-drost koja sve stvara i pou~ava, tj. spoznaju Sina Bo-`jega«.36 Prva nakana gr~ke ªlozoªje, prema aleksan-drijskom piscu, nije usavr{iti ili potvrditi kr{}anskuistinu; njezina pre~a zada}a je ~uvati vjeru: »Spasite-ljevo nau~avanje po sebi je savr{eno i ni{ta mu nije po-trebno jer je ono Bo`ja snaga i mudrost. Gr~ka ªlo-zoªja pak, koja pridolazi, istinu ne ~ini mo}nijom; ne-go, jer slabi soªsti~ke argumentacije protiv nje i odbijala`ne spletke protiv istine, prikladno je nazvana ogra-dom i nasipom vinograda.«37

39. U tijeku ovoga napretka moèmo pogledatikr{}anske mislitelje koji su ªlozoªjsko mi{ljenje uzeliu strogom smislu. Me|u prvim primjerima koji se mo-gu na}i zacijelo je znakovit onaj Origenov. Protiv na-pada ªlozofa Celza Origen se posluìo argumentima iodgovorima platoni~ke ªlozoªje. Spominju}i nemalibroj osnova platoni~ke ªlozoªje, po~eo je zami{ljatiza~etke kr{}anske teologije. Sam naziv i pojam teolo-gije kao razumskoga govora o Bogu bio je do onogvremena vezan uz svoje gr~ko podrijetlo. Primjerice,prema Aristotelovoj ªlozoªji taj naziv je ozna~avao

58

35 Usp. isto I, 5, 28, 1: SC 30, 65.36 Isto VI, 7, 55, 1–2: PG 9, 277.37 Isto I, 20, 100, 1: SC 30, 124.

plemenitiji dio i pravi vrhunac ªlozoªjskoga govora.U svjetlu kr{}anske objave ono {to je prije op}enitoozna~avalo u~enje o naravi bogova, poprimilo je sa-svim novi smisao time {to je opisivalo razmatranje ko-je je vjernik poduzeo da bi izlo`io istinsku nauku o Bo-gu. Ovaj novi kr{}anski pojam, koji se ve} {irio, osla-njao se na ªlozoªju, a u isto vrijeme je nastojao da se odnje ipak odijeli. Povijest u~i da je ta ista platoni~ka nau-ka, koja je bila prihva}ena u teologiji, pretrpjela dubokepromjene, osobito u pojmovima o besmrtnosti du{e, opobo`anstvenju ~ovjeka i podrijetlu zla.

40. U tom procesu, u kojem platoni~ka i neoplato-ni~ka nauka malo-pomalo postaju kr{}anskima, naosobit na~in dostojni su sje}anja kapadocijski oci, za-tim Dionizije zvani Areopagita i posebice sv. Augu-stin. Veliki Nau~itelj Zapada zapodjenuo je razgovor srazli~itim ªlozoªjskim {kolama, no sve su ga razo~a-rale. Kada mu se otkrila istina kr{}anske vjere, dobio jesnagu da dovr{i potpuno obra}enje na koje ga ªlozoª,kojima se ~esto bavio, nisu mogli navesti. Sam pripo-vijeda razlog tome: »Otada sam, svakako, ve} vi{e ci-jenio katoli~ku nauku i zbog toga {to sam osje}ao da seondje skromnije i bez svake varke zahtijeva da se vje-ruje ne{to {to nije dokazano, bilo da ima dokaza ali nijesvakome pristupa~an, bilo da ga uop}e nema. Kod ma-nihejaca, naprotiv, vidio sam da se rugaju lakovjernostipreuzetno obe}avaju}i znanje, a poslije zapovijedajuda se vjeruju mnoge sasvim bajoslovne i besmislene

59

pri~e jer ih nisu mogli dokazati.«38 Samim platoni~ari-ma, koje je preteìto obi~avao navoditi, Augustin jepredbacivao da, premda su poznavali cilj kojemu su bi-li du`ni teìti, ipak nisu poznavali puta koji do njegavodi, naime utjelovljenu Rije~.39 Hiponski biskup mo-gao je objaviti prvu op}enitu sintezu ªlozoªjske i teo-logijske misli u kojoj su se stekla mi{ljenja gr~kog i la-tinskog nau~avanja. I kod njega je tako|er najvi{e je-dinstvo znanja, koje se temeljilo na biblijskom nau~a-vanju, moglo biti potvr|eno i poduprto dubinom spe-kulativne misli. Sinteza koju je ostvario sv. Augustinstolje}ima se u zapadnom svijetu smatrala najdubljimna~inom ªlozoªjske i teologijske spekulacije. Oja~anvlastitim ìvotnim djelima i poduprt duhom svetosti,mogao je on u svoje opise uplesti bezbrojne sadràjekoji su, jer su uzimali u obzir iskustvo, dali naslutitibudu}i razvitak nekih ªlozoªjskih nau~avanja.

41. Razli~iti su, dakle, bili na~ini kako su se Isto~nii Zapadni oci susretali s ªlozoªjskim {kolama. To ipakne zna~i da su oni sadràj poruke u~inili istovjetnim sasustavima koje su spominjali. Tertulijanovo pitanje:»[to imaju zajedni~ko Atena i Jeruzalem? [to Akade-mija i Crkva?«40 o~it je znak kriti~ke svijesti kojom su

60

38 Sv. Augustin, Confessiones VI, 5, 7: CCL 27, 77–78; hrv. (bilj.24) Ispovijesti, str. 112.

39 Usp. isto VII, 9, 13–14: CCL 27, 101–102; hrv. Ispovijesti, str.141–143. 151–153.

40 De praescriptione haereticorum, VII, 9: SC 46, 98.

se kr{}anski mislitelji ve} od po~etka suo~avali s pita-njem odnosa izme|u vjere i razuma, istodobno ukratkorazmatraju}i vidove bilo koristi bilo ograni~enja. Oninisu bili neoprezni raspravlja~i. Budu}i da su sadràjvjere intenzivno proìvljavali, znali su dotaknuti du-blje oblike spekulacije. Zato je sasvim krivo njihovadjela svoditi samo na prijevod istina vjere u ªlozoªj-ske kategorije. Naprotiv, oni su u~inili puno vi{e od to-ga. Pobrinuli su se da na puno svjetlo iza|e sve {to do-tad bija{e uklju~eno, i samo u za~ecima, u nau~avanjunekada{njih ªlozofa.41 Oni su, kao {to smo rekli, imalizada}u da nau~avaju put kojim je duh, oslobo|en vanj-skih okova, mogao iza}i iz tjesnaca mitova i prikladni-je se otvoriti transcendenciji. Duh, dakle, o~i{}en i is-pravan mogao se uzdignuti do vi{ih stupnjeva razmi-{ljanja, daju}i ~vrsti temelj za razumijevanje stvorenja,transcendentnoga bi}a i apsoluta.

Upravo ovdje se smje{ta novost koju su oci promi-slili. Oni su u punini prihvatili razum otvoren za apso-lut i u nj usadili bogatstvo objave. Nastala je poveza-nost ne samo u podru~ju kultura od kojih je jedna bilao~arana drugom; ta povezanost dogodila se u unutra-{njoj naravi du{a te je uspostavljena veza izme|u stvo-renja i njegova Stvoritelja. Nadilaze}i samu svrhu pre-ma kojoj je u skladu sa svojom naravi nesvjesno teìo,razum je najve}e dobro i najve}u istinu mogao dodir-

61

41 Usp. Kongregacija za katoli~ki odgoj, Naputak o izu~avanjuCrkvenih otaca u odgoju sve}enika (10. studenoga 1989.), br.25: AAS 82 (1990.), 617–618.

nuti u osobi utjelovljene Rije~i. [to se ti~e ªlozoªjâ,oci se nisu bojali priznati bilo zajedni~ke elemente bilorazlike koje su one pokazivale s pogledu objave. Svi-jest o tim podudarnostima nije u njima zatamnila pri-znanje razlika.

42. U skolasti~koj teologiji zada}a razuma upu}e-nog u ªlozoªju postaje jasnijom pod utjecajem Ansel-mova tuma~enja o shva}anju vjere. Prema svetom can-terburyjskom Nadbiskupu prvenstvo vjere ne ide zatim da se natje~e s istraìvanjem koje je svojstveno ra-zumu. Ovaj, naime, nije pozvan donositi presudu o sa-dràju vjere; on to ne moè ~initi jer nije za to podo-ban. Njegova zada}a je prije u tome da prona|e smi-sao, da otkrije uzroke koji sve ljude mogu navesti dashvate neko u~enje vjere. Sv. Anselmo jasno tvrdi darazum mora istraìvati ono {to ljubi; {to vi{e ne{to lju-bi, tim vi{e to èli spoznati. Tko ìvi za istinu, {iri se donekog oblika spoznaje koji sve vi{e i vi{e izgara od lju-bavi prema onom {to spoznaje, premda mora priznatida nije u~inio sve {to mu bija{e u èljama: »Stvorensam da te vidim, a jo{ nisam postigao ono radi ~egasam stvoren.«42 @elja za istinom, dakle, tjera razum danapreduje dalje; on, dapa~e, kao da se ru{i zbog svijestio svojoj sposobnosti koja danomice biva {irom od ono-ga {to doti~e. Ipak, ovdje i sada moè razum otkritigdje da dovr{i svoj put: »Smatram naime da onomu

62

42 Sv. Anselmo, Proslogion, pogl. 1: PL 158, 226 (Ad te videndumfactus sum, et nondum feci propter quod factus sum); usp. hrv.(bilj. 20), str. 251.

koji istraùje neshvatljivu stvar mora biti dovoljno akozaklju~uju}i dopre do toga da spozna kako ona najsi-gurnije postoji, premda razumom ne moè proniknutikako to jest. [...] [to je pak tako neshvatljivo i tako ne-izrecivo kao ono {to je iznad svega? Stoga, ako je nu-`nim razlozima potvr|eno ono {to je o najvi{oj biti do-sad raspravljeno, premda se to ne moè proniknuti ra-zumom tako da bi se i rije~ima moglo objasniti, ipaknipo{to nije u pitanju ~vrsto}a njegove sigurnosti. Akonaime gornje razmatranje razumski shva}a da je ne-shvatljivo kako ta ista najvi{a mudrost znade ono {to jeu~inila, [...] tko }e objasniti kako ona samu sebe znadeili izri~e kad ~ovjek o njoj ne moè doznati ni{ta ili je-dva ne{to?«43

Temeljno slaganje izme|u ªlozoªjske spoznaje ispoznaje vjere ponovno se potvr|uje: vjera zahtijevada se njezin predmet shvati uz pomo} razuma; razum,doti~u}i vrhunac istraìvanja, drì nu`nim sve {to vje-ra pokazuje.

Trajna novost misli sv. Tome Akvinskoga

43. Posve osobito mjesto na ovom dugom putu sa-~uvano je za sv. Tomu, ne samo zbog onoga {to je sa-dràno u njegovoj nauci nego tako|er zbog dijalo{kogodnosa koji je on u to vrijeme umio poduzeti s arap-skim i hebrejskim nau~avanjem. U ono doba kad su

63

43 Isti, Monologion, pogl. 64: PL 158, 210; usp. hrv. (bilj. 20), str.213 s.

izborom.46

S toga je razloga s pravom i zasluèno sv. Toma odCrkve stalno bio smatran U~iteljem nauke i primjeromkako se treba baviti teologijom. Raduje Nas prisjetitise i onoga {to je Sluga Bo`ji i Na{ prethodnik PavaoVI. napisao o obljetnici sedam stolje}a od smrti An|e-oskog nau~itelja: »Bez sumnje u sv. Tome potpuno do-lazi do izraàja i odva`nost u traènju istine i slobodaduha u suo~avanju s novim problemima i ono umnopo{tenje koje obiljeàva svakoga tko nikako ne dopu-{ta da profana ªlozoªja izopa~i vjersku istinu, ali ipaktu ªlozoªju ne odbacuje a priori. Stoga se u povijestikr{}anske nauke njegovo ime nalazi me|u prete~amaod kojih potje~e novi tijek ªlozoªje i svih znanosti.Budu}i da je bio obdaren najvi{om i svojevrsnom pro-ro~kom o{troumno{}u, svojom je naukom rije{io pro-blem me|usobnih odnosa razuma i vjere, a glavnato~ka i stoèr te nauke je u tome {to je svjetovnost svi-jeta uskladio s te{kim i strogim zahtjevima evan|elja.Na taj je na~in izbjegao neprirodnu sklonost da se pre-ziru svijet i njegove vrednote, ali nije odstupio odvrhovnih i nepromjenljivih na~ela nadnaravnog poret-

65

46 Usp. Ivan Pavao II., Govor sudionicima IX. Tomisti~kog me|u-narodnog skupa (29. rujna 1990.): Insegnamenti, XIII, 2(1990.), 770–771; hrv. prijevod u Nau~itelj ~ovje~nosti – Doctorhumanitatis, Zagreb, 1998., Dok 111, str. 49–58.

ka.«47

44. Me|u osobitim zapaànjima svetoga Tome jestono koje se odnosi na poslanje koje Duh Sveti vr{i dokdaje da ljudska znanost dozrijeva u mudrosti. Ve} odprvih stranica Teolo{ke sume48 Akvinski nau~itelj htioje nau~avati prvenstvo one mudrosti koja je dar DuhaSvetoga i koja vodi do spoznaje boànskih stvari. Nje-gova nas teologija u~i da je osobitost mudrosti u njezi-noj tijesnoj povezanosti s vjerom i boànskom spozna-jom. Ona spoznaje po sunaravnosti (per connaturalita-tem), pretpostavlja vjeru i ~ini da se shvati njezin is-pravni sud, polaze}i od istine same vjere: »... mudrostkao dar Duha Svetoga razlikuje se od one koja se ubra-ja u ste~ene kreposti uma. Naime, ova se stje~e ljud-skim nastojanjem: ona naprotiv “silazi odozgor”, kao{to kaè sveti Jakov u 3, 15. Na sli~an na~in razlikujese i od vjere. Vjera naime pristaje uz boànsku istinukakva je ona u sebi samoj, a na dar mudrosti spada sudkoji je u skladu s boànskom istinom«.49

Prvenstvo dodijeljeno ovoj mudrosti ipak ne navo-di An|eoskog nau~itelja na to da zaboravi dva druga

66

47 Apostolsko pismo Lumen Ecclesiae – Svjetlo Crkve (20. stude-noga 1974.), br. 8: AAS 66 (1974.), 680; Dok 45, str. 12 s.

48 Usp. Summa Theologiae I, 1, 6: »Osim toga, ova se nauka stje~eu~enjem, dok se mudrost prima kao dar, zbog ~ega se ubraja me-|u sedam darova Duha Svetoga.« Hrvatski prijevod TomaAkvinski, Izabrano djelo, Izabrao i priredio Tomo Vere{, Za-greb: Globus, 1981., str. 160.

49 Isto, II, II, 45, 1 ad 2; usp. tako|er II, II, 45, 2.

dodatna oblika mudrosti: naime ªlozoªjski oblik kojise temelji na sposobnosti kojom se um, unutar vlastitihgranica, sprema na istraìvanje stvari; zatim teologij-ski oblik koji ovisi o objavi i istraùje istine vjere doti-~u}i sámo Bo`je otajstvo.

Duboko uvjerenog »da sve istinito, tko god to re-kao, dolazi od Duha Svetoga«,50 svetoga Tomu nije za-vela nikakva korist te je ljubio istinu. Traìo ju je gdjegod se mogla pokazati, rasvjetljavaju}i koliko je najvi-{e mogao njezin sveop}i zna~aj. U~iteljstvo Crkve vi-djelo je i cijenilo u njemu àrku te`nju za istinom; time{to je uvijek potvr|ivala univerzalnu objektivnu i trans-cendentnu istinu, njegova nauka dotaknula je vrhunce»koje ljudsko razumijevanje nije kadro dosti}i«.51 Spravom ga se zato moè nazvati »apostolom istine«.52

Budu}i da je bez kolebanja duhom stremio prema isti-ni, zaista je znao prepoznati njezin objektivni smisao.Njegova ªlozoªja zaista je ªlozoªja bitka (essendi), ane pukog pojavka (apparendi).

67

50 Isto I, II, 109, 1 ad 1 gdje preuzima poznatu Ambroziasterovuizreku »Omne verum a quocumque dicatur a Spirito Sancto est«,In prima Cor 12, 3; PL 17, 258.

51 Lav XIII., Enciklika Aeterni Patris (4. kolovoza 1879.): AAS 11(1878.–1879.), 109.

52 Pavao VI., Apostolsko pismo Lumen Ecclesiae – Svjetlo Cr-kve (20. studenog 1974.), br. 10: AAS 66 (1974.), 683; Dok 45,str. 15.

Tragedija vjere odvojene od razuma

45. Kada su osnovana prva sveu~ili{ta, teologija semogla izbliza suo~iti s drugim oblicima istra`ivanja iznanstvene spoznaje. Premda su sv. Albert Veliki i sv.Toma tvrdili postojanje organske veze izme|u teologi-je i ªlozoªje, ipak su oni bili prvi u~enjaci koji su pri-znali nu`nu autonomiju potrebnu ªlozoªji i znanosti-ma da bi se one, svaka u svojem podru~ju, prihvatilevlastitoga istra`ivanja. Pa ipak, tamo od kraja Srednje-ga vijeka zakonita razlika izme|u ova dva podru~jaspoznaje promijenila se malo-pomalo u zlokoban ras-kid. Uslijed pretjerane racionalisti~ke te`nje duha,svojstvene nekim misliteljima, na~ela umovanja radi-kalizirala su se sve dotle da se do{lo do ªlozoªje kojaje s obzirom na vjerske istine odijeljena i posve auto-nomna. Me|u raznim posljedicama tog odvajanja po-javilo se iz dana u dan sve ja~e nepovjerenje koje poga-|a sam razum. Neki su po~eli iskazivati op}e skepti~koi agnosti~ko nepovjerenje bilo radi toga da se vjeri do-dijeli ve}i prostor bilo radi toga da se uni{ti svaki ra-zumski spomen na nju.

Kratko re~eno, sve {to se u nau~avanju crkvenihotaca i nau~itelja Srednjega vijeka zamislilo i ostvarilokao duboko jedinstvo i uzrok spoznaje prilago|enenajvi{im oblicima spekulacije, u kona~nici je bilo do-kraja uni{teno pomo}u nau~avanja zauzetih oko obra-ne racionalne spoznaje koja je od vjere odijeljena i ko-ja vjeru nadomje{ta.

68

46. Najutjecajnija ekstremna mi{ljenja vrlo su do-bro poznata i vidljiva, osobito u zapadnoj povijesti. Ni-je pretjerano re}i da se ªlozoªjska misao novijega vre-mena velikim dijelom razvijala postupno se udaljuju}iod kr{}anske objave sve dok nije dotaknula njezineo~ite opreke. Ovo je kretanje dosegnulo svoj vrhunac upro{lom stolje}u. Neki prista{e »idealizma« nastojalisu na mnoge na~ine vjeru i njezine elemente, ~ak i smrti uskrsnu}e Isusa Krista, pretvoriti u dijalekti~ke struk-ture shvatljive razumom. Ovom su mi{ljenju stale naput razli~ite vrste ateisti~kog humanizma, ªlozoªjskiutemljene, drè}i vjeru pogibeljnom i zaprekom na-pretku potpune racionalnosti. Nisu se ustru~avale da sesame pokaù kao nove religije te su posluìle kaoosnovica naumâ koji su se u socijalnom i politi~komsmislu pretvorili u sveobuhvatne sustave pogubne za~ovje~anstvo.

U podru~ju znanstvenog istraìvanja oja~ao je po-zitivisti~ki duh koji ne samo da se udaljio od svakogzna~enja kr{}anske vizije svijeta, nego je tako|er, i uprvom redu, pustio da se sru{e svi pokazatelji me-taªzi~koga i moralnoga razmi{ljanja. Tako se dogodiloda su se neki, upu}eni u znanost a uop}e nemaju}ieti~ke svijesti, na{li u opasnosti da im u sredi{tu zani-manja vi{e ne bude osoba i njezin cijeli ìvot. Dapa~e,~ini se da su neki od njih, sasvim svjesni snage teh-ni~koga napretka, osim logici trì{ta popustili tako|ernapasti demijurgijske mo}i nad prirodom i nad samim~ovjekom.

69

Kao posljedica krize racionalizma na posljetku sepojavio nihilizam. Kao ªlozoªja ni~ega, on za ljudena{ega vremena ima neku izazovnu mo}. Njegovi po-klonici misle da je istraìvanje zatvoreno u sebi sa-mom, a da nije dana nikakva nada ili sposobnost da sedosegne cilj istine. Prema nihilisti~kom mi{ljenju eg-zistencija daje samo obilje osjetilnih i iskustvenih po-dataka, pri ~emu glavnu ulogu ima ono {to je prolazno.Iz nihilizma je proiza{lo mi{ljenje kako ne treba dràtinikakvu deªnitivnu obvezu jer sve je ionako nestalno iprivremeno.

47. Uostalom, ne treba zaboraviti da su se ulogeªlozoªje u dana{njoj kulturi promijenile. Iz mudrosti isveop}e znanosti ona je svedena na jedno od mnogihpodru~ja znanja; dapa~e, njoj se u nekom smislu prida-je samo posve sporedna uloga. U me|uvremenu su sesve vi{e i vi{e razrasli drugi oblici racionalnosti kojisu, posve o~ito, ªlozoªjskom studiju pridavali nezna-tnu va`nost. Ti oblici racionalnosti, kao »instrumental-ni razum«, usmjereni su – ili barem mogu biti usmjere-ni – na to da posluè ciljevima korisnosti, uìtka ilivlasti, umjesto prema razmatranju istine te istraìvanjukrajnje svrhe i smisla ìvota.

Koliko je opasno i}i ovim putem, rekli smo po~evod objave Na{e prve enciklike kada smo napisali: »î-ni se da je suvremeni ~ovjek stalno ugroèn od onoga{to proizvodi, to zna~i: od proizvoda rada svojih ruku, ijo{ vi{e od rada svoga razuma, od te`nji svoje volje.Plodovi te mnogolike ljudske djelatnosti postaju vrlobrzo i ~esto na nepredvidljiv na~in ne samo predmeti

70

“otu|enja” – {to zna~i da bivaju naprosto oduzeti odonoga koji ih je proizveo – nego se, barem jednim dije-lom, izravno i neizravno, ti plodovi okre}u protiv sa-moga ~ovjeka. Oni su zaista upereni ili mogu biti upe-reni protiv njega. Izgleda da je u tome sr` drame suvre-menog ljudskog ìvljenja u njegovoj naj{iroj i op}ojprote`nosti. ôvjek zaista sve vi{e ìvi u strahu. Bojise da njegovi proizvodi – naravno ne svi niti ve}inom,nego neki, i to ba{ oni u kojima je osobito sadràna nje-gova genijalnost i poduzetnost – mogu vrlo o{tro bitiokrenuti protiv njega.«53

Pretpostaviv{i ove promjene kulture, neki ªlozoª,odustaju}i od traènja istine zbog nje same, postavilisu sebi za cilj samo to da postignu objektivnu sigurnostili prakti~nu korist. Posve blizu tome bilo je to da se za-strlo pravo dostojanstvo razuma koji vi{e nije u stanjuspoznati istinu i istraìti apsolut.

48. Ono {to se javlja u ovom posljednjem dijelu po-vijesti ªlozoªje odnosi se, dakle, na promi{ljeno iuznapredovalo odvajanje vjere od ªlozoªjskog razu-ma. Istina je, dakako, ako se stvari pa`ljivo promisle,da se u ªlozoªjskomu mi{ljenju onih koji su se dali nato da pro{ire razmak izme|u vjere i razuma, tako|erpokazuju dragocjene klice misli koje pomaù da se ot-krije put istine ako se iznutra pretresu i obrade u pra-vom duhu i srcu. Ove klice mi{ljenja mogu se na}i,

71

53 Enciklika Redemptor hominis (4. oùjka 1979.), br. 15: AAS 71(1979.), 286; Dok 56, str. 37 s.

primjerice, u temeljitim razja{njenjima o opaànju i is-kustvu, o imaginaciji, o iracionalnom, o osobnosti, ointersubjektivnosti, o slobodi i dobrima, o vremenu ipovijesti. I tema smrti moè ozbiljno natjerati svakogªlozofa da sam u sebi otkrije pravi smisao svoga ìvo-ta. To ipak ne èli re}i da aktualni odnos izme|u vjere irazuma ne zahtijeva napor istan~ane prosudbe, kad suve} i razum i vjera osiroma{eni i jedno pred drugimoslabljeni. Razum, li{en objave, zalazi na stranputicukoja dovodi do opasnosti da se ne vidi krajnji cilj. Vje-ra bez razuma iznosi osje}aje i iskustvo te tako upada uopasnost da vi{e ne bude sveop}a ponuda. Pogre{no jemisliti da je vjera pred slabim razumom mo}nija; na-protiv, ona sama dospijeva u opasnost da postane baj-kom ili praznovjerjem. Na isti na~in razum, pred kojimse ne nalazi ~vrsta vjera, nije vi{e izazvan promotritinovost i radikalnost samoga »biti«.

Neka se, dakle, ne u~ini neprili~nim Na{ odlu~an i~vrst poziv da vjera i ªlozoªja obnove onu tijesnu po-vezanost koja ~ini da budu u skladu sa svojom naravi, ada istodobno sa~uvaju svoju samostalnost. Otvoreno-sti i iskrenosti (parrhesia) vjere treba odgovarati smje-lost razuma.

72

Peto poglavlje

PROSUDBE UÎTELJSTVAU FILOZOFIJSKOM PODRU^JU

Razborito rasu|ivanje u~iteljstva kao slu`ba

istini

49. Crkva ne izlaè svoju vlastitu ªlozoªju niti pre-poru~a bilo koju pojedina~nu ªlozoªju na {tetu dru-gih.54 Duboki razlog ove odmjerenosti leì u tome {toªlozoªja, ~ak i onda kada stupa u odnos s teologijom,mora djelovati u skladu sa svojim metodama i pravili-ma; ina~e ne bi bilo jamstva da se ona kre}e prema isti-ni i da teì k njoj u procesu koji treba provjeravati razu-mom. Od male bi pomo}i bila neka ªlozoªja koja ne biproizlazila od razuma koji postupa prema svojim vla-stitim na~elima i osobitim metodologijama. Glavnastvar pritom i korijen samostalnosti nalazi se u tome{to razum po svojoj naravi stremi k istini i, osim toga,sam ima nu`na sredstva da je dosegne. Filozoªja svje-sna toga »konstitutivnog statusa« ne moè a da ne po-{tuje nu`nosti i o~evidnosti svojstvene objavljenojistini.

73

54 Usp. Pio XII., Enciklika Humani generis (12. kolovoza 1950.):AAS 42 (1950.), 566.

Povijest je ipak pokazala zastranjenja i zablude ukoje su ne jedanput, i to poglavito u novije doba, upalaªlozoªjska mnijenja. Zada}a i du`nost u~iteljstva nijepomagati da se popune praznine manjkavoga ªlozoªj-skog razmi{ljanja. Naprotiv, njegova je du`nost su-protstaviti se otvoreno i sna`no kada sumnjive ªlozof-ske tvrdnje prijete opasno{}u da se objava ne shvati is-pravno i kada se {ire la`na i kriva mnijenja koja siju te-{ke zablude, zbunjuju}i jednostavnost i iskrenost vjereBo`jega naroda.

50. Stoga crkveno u~iteljstvo moè i mora u svjetluvjere autoritativno iznijeti kriti~ki sud o ªlozoªjskimmi{ljenjima i stavovima koji se suprotstavljaju kr{}an-skoj nauci.55 Na u~iteljstvo ponajprije spada rasu|iva-nje o tome koje se ªlozoªjske pretpostavke i zaklju~ciprotive objavljenoj istini te jednako tako nazna~iti za-htjeve koji se u svjetlu vjere od ªlozoªje traè. Nada-lje, u razvitku ªlozoªjske znanosti pojavilo se vi{eªlozofskih {kola. Ve}ina ovih nau~avanja sile u~itelj-stvo da slu`beno izrekne sud o tome mogu li se ili nemogu prva na~ela, na koja se ove {kole oslanjaju, us-kladiti sa zahtjevima koji su vlastiti Bo`joj rije~i i teo-logijskomu mi{ljenju.

Crkva mora pokazati ono {to se u nekoj ªlozoªj-skoj disciplini moè pojaviti kao s vjerom nespojivo.

74

55 Usp. Prvi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o CrkviPastor aeternus: DS 3070; Drugi vatikanski koncil, Dogmatskakonstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 25 c; KD, str. 131.

Naime, vrlo mnogo ªlozoªjskih tema, kao {to su mi-{ljenja o Bogu, o ~ovjeku, o njegovoj slobodi i njegovueti~kom na~inu djelovanja, upravo tjeraju Crkvu naodluku jer se ti~u objavljene istine koju ona ~uva. Dokizri~emo ovaj sud, mi biskupi moramo biti »svjedociistine« u poniznom ali neumornom vr{enju slu`be kojusvaki ªlozof treba cijeniti, u korist »ispravnog razu-ma« (recta ratio), to jest razuma koji o istini ispravnomisli.

51. Ovu prosudbu, u prvom redu, ne treba razumjetikao neko poricanje, kao da u~iteljstvo èli ukloniti iliumanjiti svako posredni~ko djelovanje. Naprotiv, nje-govi zahvati ho}e u prvom redu izazvati, pokrenuti na-prijed i potaknuti ªlozofska istraìvanja. Uostalom,ªlozoª prvi opaàju nu`nost da prosu|uju sami sebe,da ispravljaju pogrje{ke ako ih ima i da prekora~eodve} tijesne granice u kojima se ra|a njihovo ªlozof-sko promi{ljanje. Na osobit na~in treba razmotriti to daje istina jedna, premda njezini izraàjni oblici pokazu-ju tragove povijesti te da, povrh toga, izlaze iz ljudskograzuma koji je zbog grijeha ranjen i oslabljen. Iz toga jejasno da si nijedan historijski oblik ªlozoªje ne moèzakonito prisvojiti sposobnost da shva}a svu istinu nitida potpuno obja{njava ~ovjeka, svijet i ljudski odnos sBogom.

Nadalje, u dana{nje doba kada se mnoè ªlo-zoªjski sustavi, metode, mi{ljenja i argumenti, ~estorazra|eni do najmanjih sitnica, sve vi{e i vi{e se traìkriti~ki sud u svjetlu vjere. Taj sud je teàk, jer ako je

75

ve} te{ko prepoznati uro|ene i neotu|ive sposobno-sti razuma, pridodav{i konstitutivne i historijske ci-ljeve, katkada }e u pojedinim ªlozoªjskim pojmovi-ma puno neizvjesniji biti prosudba i razlikovanjeonoga {to, s obzirom na vjeru, oni ~vrsto i plodono-sno iznose, od onoga {to je la`no i pogibeljno. Crkvasvakako znade da se blaga mudrosti i znanja kriju uKristu (usp. Kol 2, 3); zato se trudi da se ªlozofskoistra`ivanje razvije i da se ne zatvori put koji vodi dospoznaje otajstva.

52. U~iteljstvo Crkve, i to ne samo u najnovije do-ba, o~itovalo je svoj stav o nekim ªlozoªjskim nau~a-vanjima. Navedemo li samo neke primjere, dosta jesjetiti se izjava, tijekom stolje}â, o nekim mi{ljenjimakoja su tvrdila preegzistenciju du{e,56 isto tako o raz-nim {tetnim oblicima idolatrije i praznovjernog ezote-rizma koji su sadr`ani u astrologijskim tvrdnjama;57

nemojmo zaboraviti ni one vi{e sustavne spise protivpostavki latinskog averoizma koje se protive kr{}an-skoj vjeri.58

76

56 Usp. Carigradska sinoda, DS 403.57 Usp. Prvi koncil u Toledu, DS 205; Prvi koncil u Bragi, DS

459–460; Siksto V., Bula Coeli et terrae Creator (5. sije~nja1586.); Bullarium Romanum 44, Rim, 1747., 176–179; UrbanVIII., Inscrutabilis iudiciorum (1. travnja 1631.): Bullarium Ro-manum 61, Rim, 1758., 268–270.

58 Usp. Vienneski koncil, Dekret Fidei catholice, DS 902; Peti la-teranski koncil, Bula Apostolici regiminis, DS 1440.

Ako se od pro{loga stolje}a naovamo rije~ u~itelj-stva ~ula ~e{}e, to se dogodilo stoga {to se u ono vrije-me veliki broj katolika osje}ao du`nim vlastitu ªlo-zoªju suprotstaviti mi{ljenjima novijih ªlozofa. Tadaje crkveno u~iteljstvo bilo prisiljeno bdjeti da ova ªlo-zofska nau~avanja ne prije|u u la`ne i negativne obli-ke. Zato je, s jedne strane, cenzura pogodila jednakoªdeizam59 i radikalni tradicionalizam60 zbog njihovanepovjerenja u naravne sposobnosti razuma, a s druge,racionalizam61 i ontologizam62 jer su naravnom razu-mu pripisivali ono {to se moè spoznati samo u svjetluvjere. Ono {to je u ovim raspravama bilo valjano, pri-hva}eno je u dogmatskoj konstituciji Dei Filius u kojojse prvi put neki ekumenski koncil, naime Prvi vatikan-ski, sve~ano bavio odnosom razuma i vjere. Nauka, sa-dràna u tom dokumentu duboko je i korisno djelovalana ªlozofsko istraìvanje mnogih vjernika pa i danasstoji kao jedno pravilo prema kojemu se moramo rav-

77

59 Usp. Theses a Ludovico Eugenio Bautain iussu sui Episcopisubscriptae (8. rujna 1840.), DS 2751–2756; Theses a LudovicoEugenio Bautain ex mandato S. Congr. Episcoporum et Religio-sorum subscriptae (26. travnja 1884.), DS 2765–2769.

60 Usp. Kongregacija Indeksa, Dekret. Theses contra traditionalis-mum Augustini Bonnetty (11. srpnja 1855.), DS 2811–2814.

61 Usp. Pio IX., Breve Eximiam tuam (15. srpnja 1857.), DS2828–2831; Breve Gravissimas inter (11. prosinca 1862.), DS2850–2861.

62 Usp. Kongregacija Sv. Oªcija, Dekret Errores ontologistarum(18. rujna 1861.), DS 2841–2847.

nati da bismo do{li do pravilnog i primjerenog kr{}an-skog istraìvanja o toj stvari.

53. Izjave u~iteljstva bavile su se, vi{e negoli poje-dinim ªlozofskim mi{ljenjima, nu`no{}u naravne spo-znaje te stoga, u krajnjoj liniji, i nu`no{}u ªlozoªjskespoznaje za razumijevanje vjere. Prvi vatikanski kon-cil, iznose}i ukratko i sve~ano nauku koju je na redoviti stalan na~in papinsko u~iteljstvo predlagalo vjernici-ma, jasno je izrekao kako su neodvojive i istodobnoposve povezane naravna spoznaja Boga i objava, te ra-zum i vjera. Koncil je po{ao od osobitog zahtjeva, kojije pretpostavljala i sama objava da je, naime, mogu}ena naravni na~in spoznati Boga, po~elo i svrhu svihstvari,63 a zavr{io je onom ve} spomenutom sve~anomizjavom: »Postoje dva reda spoznaje koji su razli~iti nesamo glede principa nego i glede predmeta.«64 Zato jeprotiv svih vrsta racionalizma trebalo utvrditi da suotajstva vjere odvojena od ªlozoªjskih izna{a{}a te daim i prethode i da ih nadilaze; s druge strane, protivªdeisti~kih isku{enja bilo je potrebno potvrditi jedin-stvo istine, ali i djelotvoran prinos koji racionalna spo-znaja moè i mora dati spoznaji vjere: »Premda je vje-ra iznad razuma, ipak nikad ne moè biti pravog nesla-ganja izme|u vjere i razuma: jer isti Bog, koji otkriva

78

63 Usp. Prvi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o kato-li~koj vjeri Dei Filius, II: DS 3004 i kanon 2, 1: DS 3026.

64 Isto, IV: DS 3015, navedeno u: Drugi vatikanski koncil, Pasto-ralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium etspes, br. 59; KD, str. 705.

otajstva i ulijeva vjeru, udijelio je ljudskom duhu svje-tlo razuma; Bog pak ne moè zanijekati samoga sebeniti istina ikad moè proturje~iti istini.«65

54. U na{em se stolje}u u~iteljstvo vi{e nego je-dnom bavilo ovom stvari upozoravaju}i na ku{nje ra-cionalizma. U tom obzorju valja razmotriti ono {to jepoduzeo papa, sv. Pio X., koji je opazio da su temeljmodernizma oni ªlozoªjski pojmovi koji su odisali fe-nomenizmom, agnosticizmom i imanentizmom.66 Netreba zaboraviti va`nost i teìnu katoli~kog odbaciva-nja ªlozoªje marksista i bezbo`nog ateizma.67

Papa Pio XII. zatim upravlja svoj glas kada u enciklicis naslovom Humani generis opominje na pogrje{na mi-{ljenja koja su se povezivala s mnijenjima evolucioni-zma, egzistencijalizma i historicizma. Isti Papa jasno jeizrekao da ova mi{ljenja nisu izmislili i iznijeli teolozi,ve} ona nastaju »izvan Kristova ov~injaka«;68 istodobnoje dodao da takve zablude ne treba jednostavno odbacitinego ih u kriti~koj prosudbi valja odvagnuti: »Teolozimai katoli~kim ªlozoªma koji imaju te{ku zada}u ~uvatiboànsku i ljudsku istinu te je usa|ivati u du{e ljudi, nije

79

65 Prvi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o katoli~koj vje-ri Dei Filius, IV: DS 3017.

66 Usp. Enciklika Pascendi dominici gregis (8. rujna 1907.): AAS40 (1907.), 596–597.

67 Usp. Pio XI., Enciklika Divini Redemptoris (19. oùjka 1907.):AAS 40 (1907.), 596–597.

68 Enciklika Humani generis (12. kolovoza 1950.): AAS 42(1950.), 562–563.

dopu{teno ignorirati ili zanemarivati ova mi{ljenja kojavi{e ili manje skre}u s pravog puta. [tovi{e, oni ta ista mi-{ljenja trebaju razvidjeti, bilo zato jer se bolesti prikladnone lije~e ako se prije valjano ne upoznaju, bilo zato {to seu tim krivim nazorima ponegdje krije ne{to istine, ili na-pokon zato jer izazivaju duh da dublje istraì i ispita nekeistine, bilo ªlozoªjske bilo teologijske.«69

Na posljetku je i Kongregacija za nauk vjere, vr{e}isvoju osobitu du`nost u slu`bi sveop}eg u~iteljstvaRimskoga pape,70 iznova upozorila na opasnost u kojumogu zapasti neki teolozi teologije oslobo|enja kadabez kriti~kog suda od marksizma pozajmljuju na~ela imetodologiju.71

U~iteljstvo je, dakle, u pro{losti opetovano i na ra-zli~ite na~ine prosu|ivalo o ªlozoªjskim temama. Ono{to su Na{i, po{tovanja vrijedne uspomene prethodnicipridonijeli drì se dragocjenim prilogom koji se nesmije zaboraviti.

55. Razmotrimo li sada{nje prilike, opaàmo da sevra}aju prija{nja pitanja, ali s novim zna~ajkama. Nije

80

69 Isto, 563–564.70 Usp. Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Pastor Bonus (28.

lipnja 1988.), ~l. 48–49: AAS 80 (1988.), 873: Kongregacija zanauk vjere, Smjernica o crkvenom pozivu teologa Donum veri-tatis (24. svibnja 1990.), br. 18: AAS 82 (1990.), 1558; hrv. prije-vod: Zbor za nauk vjere, Donum veritatis, Split: Crkva u svijetu,1997., str. 21.

71 Usp. Uputa o nekim aspektima »teologije oslobo|enja« Liber-tatis nuntius (6. kolovoza 1984.), VII–X: AAS 76 (1984.),890–903; Dok 71.

rije~ samo o pitanjima koja obuhva}aju pojedine osobeili skupine nego o mi{ljenjima koja se uvla~e me|u lju-de tako da se na neki na~in preobraàvaju u zajedni~kimentalitet. Takvo je, primjerice, radikalno nepovjere-nje u razum, koje pokazuju novija tuma~enja mnogo-brojnih ªlozofskih studija. S obzirom na to, s mnogihse strana ~ula rije~ o »propasti metaªzike«: htjelo bi seda se ªlozoªja zadovolji sitnijim zada}ama, primjericesamo tuma~enjem ~injenicâ ili istraìvanjem nekihodre|enih predmeta ljudske spoznaje ili njezinihstruktura.

U samoj se teologiji ponovno javljaju neke napastiiz pro{log vremena. Primjerice, u ponekim suvreme-nim teologijskim {kolama napreduje racionalizam,osobito kad se mi{ljenja koja su u ªlozoªjskom smisluvaljana drè propisima za teologijsko istraìvanje. Tose poglavito doga|a kada se teolog, neupu}en u ªlo-zoªjsku znanost, nekriti~ki vlada prema mi{ljenjimakoja su ve} u{la u op}i govor i kulturu, ali im manjkadostatan racionalan temelj.72

Ne nedostaje ni onih koji opasno zapadaju u ªdeizam;on ne priznaje vrijednost racionalne spoznaje i ªlozoªj-skog znanja za razumijevanje vjere niti za sposobnostvjerovanja u Boga. Danas vrlo ra{ireno mi{ljenje oveªdeisti~ke sklonosti predstavlja »biblicizam« koji ~itanjeSvetoga pisma i njegovo tuma~enje drì jedinim kriteri-jem onog podudaranja koje se ti~e istine. Tako se doga|ada se Bo`ja rije~ izjedna~uje samo sa Svetim pismom,~ime se dokida nauka Crkve koju je javno potvrdio Drugivatikanski koncil. Nakon {to je konstitucija Dei Verbum

81

upozorila da se rije~ Bo`ja nalazi jednako u Svetom pi-smu kao i u predaji,73 odlu~no je izrekla: »Sveta predaja iSveto pismo sa~injavaju jedan sveti poklad rije~i Bo`jepovjerene Crkvi: prianjaju}i uza nj, sav je sveti puk – sa-bran oko svojih pastira – sveudilj postojan u nauci apo-stolskoj, u lomljenju kruha i molitvama (usp. Dj 2,42)«.74 Sveto pismo dakle nije jedino upori{te Crkve.»Vrhovno pravilo njezine vjere«75 proizlazi iz jedinstvakoje je Duh postavio izme|u svete predaje, Svetoga pi-sma i crkvenog u~iteljstva, koji tako uzajamno uklju~ujujedno drugo da to troje nikako ne mo`e biti rastavljeno.76

Ne treba zatim podcijeniti opasnost koja se nalazi unakani da se istina Svetoga pisma izvede primjenomsamo jedne metodologije, a zanemaruju}i nu`nost {i-rega tuma~enja koje dopu{ta da se zajedno sa cijelomCrkvom pribli`imo potpunom razumijevanju teksta.Svi koji se dadu na prou~avanje Svetog pisma morajupred o~ima imati ~injenicu da razli~ite objasnidbenemetodologije imaju temelj u nekoj ªlozoªjskoj zami-sli: nju valja pomno ispitati prije negoli se metoda pri-mijeni na svete spise.

Drugi oblici skrivenog ªdeizma mogu se prepozna-ti po tome {to se spekulativna teologija malo cijeni, a

82

73 Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Bo`jojobjavi Dei Verbum, br. 9–10; KD, str. 399 s.

74 Isto, br. 10; KD, str. 401.75 Ibid., br. 21; KD, str. 409.76 Usp. isto, br. 10; KD, str. 401.

isto se tako preziru izlaè i klasi~na ªlozoªja iz ~ijih supojmova svoje nazivlje crpili razumijevanje vjere i sa-mi dogmatski obrasci. Papa Pio XII., blaène uspome-ne, upozorio je na taj zaborav ªlozoªjske predaje kao ina napu{tanje predajom danih izri~aja.77

56. Na posljetku, u sveobuhvatne i apsolutnetvrdnje ne vjeruju poglavito oni koji drè da se istinazadobiva konsenzusom, a ne umom koji se podlaèobjektivnoj stvarnosti. Zacijelo je razumljivo da je usvijetu koji se dijeli na mnoga specijalisti~ka podru~jate{ko prepoznati onaj obuhvatni i zadnji smisao ìvotakoji je traìla tradicionalna ªlozoªja. No ipak, u svje-tlu vjere koja u Kristu Isusu prepoznaje ovaj zadnjismisao, ne moèmo a da ªlozofe, kr{}ane ili nekr{}anene potaknemo da se pouzdaju u sposobnost ljudskogarazuma te da pred sebe, u ªlozoªranju, ne postavljajupremalene ciljeve. Povijesna lekcija ovoga tisu}lje}a,koje se ve} primi~e kraju, svjedo~i da treba kora~atiovim putem: ne smije se izgubiti ùdnja za zadnjomistinom i èlja za istraìvanjem koje su povezane sasmjelo{}u otkrivanja novih putova. Sama vjera izazivarazum da napusti svaku odvojenost i da, izlaù}i se ri-ziku, poku{a sve kako bi dosegnuo ono {to je lijepo,dobro i istinito. Vjera tako postaje pouzdani i uvjerljiviodvjetnik razuma.

83

77 Usp. Enciklika Humani generis (12. kolovoza 1950.); AAS 42(1950.), 565–567; 571–573.

Zanimanje Crkve za ªlozoªju

57. U~iteljstvo se, dakako, nije zadràlo na biljeè-nju zabluda i zastranjenja ªlozofskih u~enja. Jedna-kom brigom potvrdilo je i osobita na~ela da bi se posti-gla prava obnova ªlozoªjskog mi{ljenja, pokazuju}i iodre|ene naputke kojih se treba dràti. Pritom je papaLav XIII. svojom enciklikom Aeterni Patris u~inio ko-rak naprijed koji je od pravog povijesnog zna~enja zaìvot Crkve. Taj spis sve do dana{njeg dana ostaje jedi-ni papinski dokument koji je u cijelosti posve}en ªlo-zoªji. Taj veliki papa ponovio je i pro{irio nauk Prvogvatikanskog koncila o povezanosti razuma i vjere, aisto je tako pokazao da su ªlozoªjska promi{ljanja odnajve}e pomo}i vjeri i teologijskoj znanosti.78 Poslijevi{e od jednog stolje}a brojne naznake toga spisa nisuizgubile ni{ta ni od stvarne ni od pedago{ke koristi;prije svega, tu je ono {to se ti~e neusporedive vrijedno-sti ªlozoªje sv. Tome. Obnavljanje nauke An|eoskognau~itelja ~inilo se papi Lavu XIII. najboljim putem dase vrati ona uporaba ªlozoªje koju je zahtijevala vjera.Sveti Toma – pisao je on – »izvrsno razlikuju}i, kao {toi treba, razum od vjere, oboje ih je ipak prijateljskizdruìo te sa~uvao prava jednog i drugog i pobrinuo seza njihovo dostojanstvo«.79

84

78 Usp. Lav XIII., Enciklika Aeterni Patris (4. kolovoza 1879.);AAS 11 (1878.–1879.), 97–115.

79 Isto, 109.

58. Svi znaju kakve je sretne posljedice imao ovajpapinski poziv. Istraìvanja o nauci sv. Tome i drugihskolasti~kih pisaca dobila su novi zamah. Vrlo su poti-cane povijesne studije i zbog toga je ponovno otkrive-no bogatstvo srednjovjekovnih ªlozofa za koje se u tovrijeme gotovo nije ni znalo, a nastale su i nove tomi-sti~ke {kole. Primjenom povijesne metodologije po-znavanje djela sv. Tome vrlo je uznapredovalo i bilo jebezbroj istraìtelja koji su odva`no uveli tomisti~kupredaju u rasprave o ªlozoªjskim i teologijskim stvari-ma onoga doba. Ugledniji katoli~ki teolozi ovoga sto-lje}a, ~ijim mi{ljenjima i istraìvanjima Drugi vatikan-ski koncil mnogo duguje , sinovi su ove obnove tomi-sti~ke ªlozoªje. Tako se Crkva tijekom XX. stolje}amogla posluìti vrijednim mno{tvom onih koji su od-gojeni u {koli An|eoskog nau~itelja.

59. Tomisti~ka i neotomisti~ka obnova, dakako, ni-je bila jedini znak ponovnog prihva}anja ªlozoªjskemisli u kr{}anski obiljeènoj kulturi. Ve} prije, zaje-dno s Lavovim pozivom, pojavio se ove}i broj kato-li~kih ªlozofa koji su, oslanjaju}i se na novija ªlozoªj-ska promi{ljanja i sluè}i se vlastitom metodologijom,objavili ªlozofska djela velikoga ugleda i trajne vrije-dnosti. Bilo je onih koji su sastavili tako duboke sinte-ze koje ne moraju nimalo zavidjeti ni najve}im susta-vima idealizma; neki su pak postavili epistemolo{ketemelje bavljenju vjerom na novi na~in, u svjetluobnovljenog razumijevanja moralne svijesti; neki suuveli ªlozoªju koja, zapo~ev{i od istraìvanja imanen-cije otvara pristup ka transcendenciji; drugi su pak na-

85

stojali unijeti postulate vjere u podru~je fenomenolo-gijske metodologije. Napokon, na razli~ite su na~ineostvareni oblici ªlozoªjskih promi{ljanja koji su, u je-dinstvu vjere i razuma, veliku tradiciju kr{}anske mislisa~uvali ìvom.

60. Drugi vatikanski koncil, pak, sa svoje strane,iznosi vrlo bogatu i plodnu nauku o ªlozoªji. Ne mo-èmo zaboraviti, naro~ito u kontekstu ove enciklike,da jedno cijelo poglavlje konstitucije Gaudium et spestvori, tako re}i, saètak biblijske antropologije te da jeto ujedno izvor nadahnu}a i za ªlozoªju. Na tim sestranicama raspravlja o vrijednosti ljudske osobe kojaje stvorena na sliku Bo`ju, navodi se razlog njezinogdostojanstva i istaknutosti pred ostalim stvorenjima tese pokazuje transcendentna sposobnost njezinoga ra-zuma.80 Gaudium et spes razmatra i pitanje ateizma te,kako i treba, navodi uzroke zabludâ toga ªlozoªjskogmi{ljenja, osobito u vidu neotu|ivog dostojanstva islobode osobe.81 Bez sumnje, duboko ªlozoªjsko zna-~enje imaju tako|er misli onih stranica koje smo naveliu svojoj prvoj enciklici Redemptor hominis i koje tvore~vrsti temelj kojemu se Na{ nauk stalno obra}a: »Mi-sterij ~ovjeka doista se rasvjetljuje jedino u misterijuutjelovljene Rije~i. Adam, prvi ~ovjek, bio je naimeslika onoga koji je imao do}i (Rim 5, 14), Krista Go-spodina. Krist, novi Adam, objavljuju}i misterij Oca i

86

80 Usp. br. 14–15; KD, str. 637 s.81 Usp. isto, br. 20–21; KD, str. 643 s.

njegove ljubavi, tako|er potpuno otkriva ~ovjekanjemu samome te mu objavljuje uzvi{enost njegovapoziva.«82

Koncil se bavio i studijem ªlozoªje oko kojega setrebaju potruditi sve}eni~ki kandidati; ove preporukeop}enito trebaju biti primijenjene u cjelokupnomkr{}anskom pou~avanju. Koncil naime potvr|uje: »Fi-lozofske predmete treba tako predavati da se studentidovedu do temeljite i suvisle spoznaje ~ovjeka, svijetai Boga, oslanjaju}i se na trajno vrijednu ªlozofsku ba-{tinu, a uzev{i u obzir i novija ªlozofska istraìva-nja.«83

Ovi propisi su opetovano bili potvr|eni i protuma-~eni u drugim dokumentima u~iteljstva kako bi se va-ljano ªlozofsko obrazovanje pruìlo pogotovo onimakoji se spremaju za teologijske predmete. Sami smo~e{}e upozorili na va`nost ªlozofskog obrazovanja zaone koji }e se jednom u pastoralnom ìvotu morati su-o~iti sa zahtjevima dana{njega svijeta i shvatiti uzrokenekih na~ina pona{anja da bi na njih spremno odgovo-

87

82 Isto, br. 22; KD, str. 645 s; usp. Ivan Pavao II., Enciklika Redem-ptor hominis (4. oùjka 1979.), br. 8: AAS 71 (1979.), 271–272;Dok 56, str. 19 s.

83 Dekret o odgoju i obrazovanju sve}enika Optatam totius, br. 15;KD, str. 347.

rili.84

61. Ako smo u raznim prigodama imali potrebuiznovice govoriti o tom pitanju te potvrditi vrijednostmisli An|eoskog nau~itelja i ustrajali na shva}anjunjegove ªlozoªje, to dolazi od toga {to propisi u~itelj-stva nisu uvijek obdràvani èljenom spremno{}u. Umnogim katoli~kim {kolama, u godinama poslije za-vr{etka Drugog vatikanskog koncila, mogao se uo~itiodre|eni nazadak zato {to se manje cijenila ne samoskolasti~ka ªlozoªja nego i op}enito sav ªlozoªjskistudij. U ~udu i àlosti opaàmo da je poprili~an broj

88

84 Usp. Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Sapientia christi-ana (15. travnja 1979.), ~l. 79–80: AAS 71 (1979.), 495–496;Apostolska postsinodalna pobudnica Pastores dabo vobis – Dat}u vam pastire (25. oùjka 1992.), 52: AAS 84 (1979.), 750–751;hrvatski prijevod Zagreb: Glas Koncila, bez god., str. 52 s. Usp.tako|er neke komentare uz ªlozoªju sv. Tome: Govor o stotojobljetnici okru`nice »Aeterni Patris« na Papinskom me|una-rodnom sveu~ili{tu »Angelicum« – Filozoªja otvaranja i uni-verzalizma (17. studenog 1979.): Insegnamenti II, 2 (1979.),1177–1189; Govor sudionicima VIII. Me|unarodnog tomi-sti~kog kongresa – Nau~itelj ~ovje~nosti: metoda i nauka sv. To-me (13. rujna 1980.): Insegnamenti III, 2 (1980.), 604–615; Go-vor ~lanovima Dru{tva sv. Tome Akvinskog – Akvin~eva naukapoja{njava istinsko ~ovjekovo dobro (4. sije~nja 1986.): Inse-gnamenti IX, 1 (1986.), 18–24; usp. hrvatski prijevod u Nau~i-telj ~ovje~nosti – Doktor humanitatis, Dok 111, str. 5–48. Osimtoga: Kongregacija za katoli~ki odgoj, Ratio fundamentalis in-stitutionis sacerdotalis – Temeljne odredbe o sve}eni~kom od-goju i obrazovanju (6. sije~nja 1970.), br. 70–75: AAS 62(1970.), 366–368; Dok 28, str. 91–95. Dekret Sacra Theologia(20. sije~nja 1972.): AAS 64 (1972.), 583–586.

teologa dionik ovoga zanemarivanja ªlozoªjskogstudija.

Razli~iti razlozi leè u temelju ove otu|ene volje. Uprvom redu valja navesti nepovjerenje u razum, kojepokazuje velik dio dana{nje ªlozoªje jer na{iroko na-pu{ta metaªzi~ko istraìvanje o zadnjim pitanjima ~o-vjeka, upravljaju}i svoju pozornost na posebna i pod-ru~na pitanja koja su katkada ~isto formalna. Na to se,nadalje, nadovezuje pogrje{an sud, posebice okopitanja »znanostî o ~ovjeku«. Drugi vatikanski koncil~esto je potvr|ivao da treba ispitati va`nost znanstve-nog istraìvanja, kako bi se dublje razumjelo otajstvo~ovjeka.85 Ako se teolozi pozivaju na spoznaju ovihznanosti i njihovo pravilno izno{enje u njihovim istra-ìvanjima, to ipak ne treba zna~iti da im se implicitnodaje mogu}nost odvajanja ili uklanjanja ªlozoªje izpastoralne formacije i »priprave vjere« (praeparatioªdei). Napokon, ne moè se zaboraviti obnovljeno za-nimanje za inkulturaciju vjere. @ivot novih Crkavaosobito je omogu}io da se, zajedno s vrijednim oblici-ma mi{ljenja, shvati prisutnost brojnih o~itovanja na-rodne mudrosti, koja tvore pravu ba{tinu kulture i pre-daja. A istraìvanje ovih obi~aja treba napredovati za-jedno s ªlozoªjskim istraìvanjem. Tek }e ono omogu-}iti da se pokaù one crte narodne mudrosti koje valja

89

85 Usp. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetuGaudium et spes, br. 57. 62; KD, str. 701 s, 709 s.

priznati vrijednima ~im se nu`no poveù s navje{}iva-njem Evan|elja.86

62. @elim ~vrsto istaknuti da ªlozoªjska obuka imanaro~itu va`nost i ne moè se ukloniti iz strukture teo-logijskih studija i poduke sve}eni~kih kandidata. Nije,dakle, nepromi{ljeno da tijeku (curriculum) teologij-skih studija prethodi neko vrijeme u kojemu se osobitabriga poklanja izu~avanju ªlozoªje. Ovaj izbor, koji jepotvrdio Peti lateranski koncil87, ima svoje korijene uiskustvu Srednjega vijeka kad je sklad izme|u ªlo-zoªjskog i teologijskog studija imao posebno mjesto izna~enje. Ovaj raspored studiranja utjecao je, poma-gao i poticao, premda neizravno, najve}i dio razvojasuvremene ªlozoªje. Zna~ajan je primjer pozitivnogutjecaja {to su ga imale Disputationes metaphysicaeFranje Suareza koje su se prou~avale ~ak i na nje-ma~kim luteranskim sveu~ili{tima. Napu{tanje temetodologije je sve}eni~koj izobrazbi i teologijskomistraìvanju nanijelo veliku {tetu. Neka se promotri,primjerice, nemarnost prema suvremenom mi{ljenju ikulturi {to je dovelo do ukidanja svih oblika dijaloga ilido nekriti~kog prihva}anja svake ªlozoªje.

90

86 Usp. Isto, br. 44; str. 681 s.87 Usp. Peti lateranski koncil, Bula Apostolici regiminis sollicitu-

do, Sessio VIII: Conciliorum Oecumenicorum Decreta, Frei-burg etc., 1991., 605–606.

Drì Nas velika nada da }e te pote{ko}e biti prevla-dane uz razborito posredovanje ªlozoªjske i teologij-ske izobrazbe koja u Crkvi nikad ne smije prestati.

63. Zbog tih razloga u~inilo Nam se hitnim da uovoj svojoj enciklici potvrdimo zanimanje koje Crkvaima za ªlozoªju i, {tovi{e, tijesnu vezu kojom su pove-zani teolo{ki rad i ªlozofsko istraìvanje istine. Odatlepotje~e du`nost u~iteljstva da razlu~uje i poti~e ªlo-zoªjsku misao koja se ni najmanje ne protivi vjeri. Na-{a je du`nost iznijeti neka na~ela i naznake koje drì-mo nu`nima da se ustanovi ure|ena i djelotvorna po-vezanost izme|u teologije i ªlozoªje. U tom svjetlumo}i }e se jasnije rasuditi da li i kako se teologija trebapovezati s razli~itim ªlozoªjskim {kolama i mi{ljenji-ma koje dana{nji svijet nudi.

91

[esto poglavlje

UZAJAMNO DJELOVANJE IZME\UTEOLOGIJE I FILOZOFIJE

Znanost o vjeri i zahtjevi ªlozoªjskoga razuma

64. Rije~ Bo`ja upu}ena je svakome ~ovjeku usvim vremenima i na svim mjestima svijeta; ~ovjek jepak po naravi ªlozof. A teologija, kao promi{ljena iznanstvena razradba Bo`je rije~i u svjetlu vjere, zbognekih svojih postupaka i zbog izvr{avanja svojih spe-ciª~nih zada}a, ne moè a da ne stupi u odnos sa ªlo-zoªjskim {kolama koje su stvarno izrasle tijekom go-dina. Bez nakane da teolozima nazna~imo posebnemetodologije, {to ni ne spada na u~iteljstvo, radije bi-smo htjeli podsjetiti na neke teologiji vlastite zada}e ukojima valja posegnuti za ªlozoªjskim razmi{ljanjimazbog same naravi objavljene Rije~i.

65. Teologija je kao znanost o vjeri ure|ena na te-melju dvojakog metodolo{kog na~ela: auditus ªdei iintellectus ªdei (slu{anje vjere i razumijevanje vjere).Po prvom na~elu, ona dobiva polog objave, kojega sukorak po korak pa`ljivo razvili sveta predaja, Sveto pi-smo i ìvo u~iteljstvo Crkve.88 Po drugom pak na~elu,pomo}u spekulativne mo}i mi{ljenja teologija èli od-govoriti zahtjevima razmi{ljanja.

92

[to se ti~e prikladne priprave za auditus ªdei, ªlo-zoªja teologiji donosi svoju osobitu pomo} kada raz-matra strukturu spoznaje i osobne komunikacije te po-imence razli~ite oblike i funkcije jezika. Jednaka je va-`nost koju donosi ªlozoªja da bi se prikladnije razum-jeli crkvena predaja, iskazi u~iteljstva i mi{ljenja veli-kih u~itelja teologije; ovi se, naime, ~esto izraàvajukroz one misli i oblike mi{ljenja koje su preuzeli od ne-ke odre|ene ªlozoªjske tradicije. Pritom se od teologatraì ne samo da protuma~i pojmove i nazive pomo}ukojih Crkva promi{lja i odre|uje svoje nau~avanje, ne-go i da dublje razumije ªlozoªjska mi{ljenja koja sumo`da utjecala na pojmove i nazive, da bi se tako do{lodo ispravnih i suvislih tuma~enja.

66. Ako se pak razmotri intellectus ªdei, valja pri-mijetiti, u prvom redu, da boànska istina »koja nam jeizloèna u Svetom pismu shva}enom u skladu s nau~a-vanjem Crkve«89 ima vlastitu razumljivost koja je lo-gi~ki tako dosljedna da se predstavlja kao prava mu-drost. Intellectus ªdei jasnije pokazuje ovu istinu, stva-raju}i ne samo logi~ke i pojmovne strukture iskaza odkojih je sloèno nau~avanje Crkve, nego tako|er, i toponajprije, isti~u}i spasenjski smisao koji takvi iskazisadrè za pojedince i za ~ovje~anstvo. Po tim iskazi-ma, uzetima zajedno, vjernik dolazi do spoznaje povi-jesti spasenja ~iji se vrhunac nalazi u Kristovoj osobi i

93

89 Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae II–II, 5, 3 ad 2.

u njegovu Vazmenom otajstvu. Pristaju}i uz vjeru, onpostaje dionikom toga otajstva.

Dogmatska teologija, sa svoje strane, mora biti ustanju obrazloìti cjeloviti smisao otajstva Jednog iTrojedinog Boga i ekonomije spasenja bilo na narati-van na~in bilo, prije svega, na argumentativan na~in.Ona to svakako mora u~initi uz pomo} pojmova umakoji su stvoreni pomo}u svima priop}ivog kriti~kog ra-su|ivanja. Naime, bez pomo}i ªlozoªje ne mogu se ra-svijetliti teolo{ki sadràji kakvi su, primjerice, govor oBogu, osobni odnosi unutar Trojstva, djelovanje Bogastvoritelja u svijetu, odnos izme|u Boga i ~ovjeka,identitet Krista koji je pravi Bog i pravi ~ovjek. Istovrijedi u razli~itim temama moralne teologije, gdje seneposredno koriste neki pojmovi koji se odre|uju narazini ªlozoªjske etike, kao {to su moralni zakon, sa-vjest, sloboda, osobna odgovornost, grijeh i sli~ni.

Nu`no je, stoga, da razum vjernika ima naravnu,istinitu i suvislu spoznaju o stvorenim stvarima, o svi-jetu i o ~ovjeku, dakle o stvarima kojima se tako|er ba-vi boànska objava; {tovi{e, vjernikov razum mora bitisposoban da tu spoznaju obrazloì pomo}u pojmova ina argumentativan na~in. Zato spekulativna dogmat-ska teologija pretpostavlja i obuhva}a ªlozoªju ~ovje-ka, svijeta i, dublje, samoga bitka, a koja se temelji naobjektivnoj istini.

67. Zbog svoje naravi, kao disciplina koja imadu`nost obrazlagati vjeru (usp. 1 Pt 3, 15), fundamen-talna teologija morat }e prihvatiti zada}u da opravda i

94

razjasni odnos izme|u vjere i ªlozoªjskoga mi{ljenja.Ve} je Prvi vatikanski koncil, obnavljaju}i Pavlovou~enje (usp. Rim 1, 19–20), upravio pozornost na to dazaista postoje neke istine koje se mogu spoznati narav-nim putem, dakle ªlozoªjski. Njihova spoznaja se nu-`no pretpostavlja da bi se mogla prihvatiti Bo`ja obja-va. U istraìvanju objave i njezine vjerodostojnosti, za-jedno sa ~inom vjere koji joj odgovara fundamentalnateologija mora pokazati da se u svjetlu spoznaje po vje-ri pokazuju neke istine koje razum zapaà ve} na svomsamostalnom putu istraìvanja. Tim istinama objavadaje smisao punine dok ih upu}uje na bogatstvo objav-ljenoga otajstva u kojemu nalaze svoju krajnju svrhu.Neka se razmisli, primjerice, o naravnoj spoznaji Bo-ga, o mogu}nosti razlikovanja boànske objave oddrugih pojava ili o priznanju njezine vjerodostojnosti,o ljudskom jeziku koji moè, na prikladan i istinit na-~in, govoriti i o onim stvarima koje nadilaze ljudsko is-kustvo. Te istine svakoga navode da prizna postojanjenekoga puta koji je zaista priprava za vjeru, koji moèzavr{iti u prihva}anju objave, a da ne skrene od vlasti-tih na~ela i vlastite autonomije.90

95

90 »Istraìvanje uvjeta pod kojima ~ovjek sam od sebe postavljaglavna pitanja o smislu ìvota, o svrsi koju mu treba dati i o ono-me {to }e biti poslije smrti, tvori za fundamentalnu teologiju nu-`ni uvod da bi i u dana{nje vrijeme vjera u punini pokazala putrazumu koji iskreno traì istinu«, Ivan Pavao II., Pismo sudioni-cima Internacionalnog kongresa o fundamentalnoj teologiji o125. godi{njici konstitucije “Dei Filius” (30. rujna 1995.), br. 4:L’Osservatore Romano (3. listopada 1995.), str. 8.

Na sli~an }e na~in fundamentalna teologija moratipokazati duboko suglasje izme|u vjere i njezinogaglavnog zahtjeva da samu sebe obrazloì pomo}u ra-zuma koji je u stanju da s najve}om slobodom dadesvoj pristanak. Vjera }e tako mo}i »potpuno pokazatiput onom razumu koji iskreno traì istinu. Na taj na~invjera kao Bo`ji dar, makar se ne temeljila na razumu,ipak ga se nikako ne moè odre}i; upravo tako se poka-zuje i potreba da se razum po vjeri oja~a kako bi dose-gnuo nove ciljeve do kojih sam ne moè do}i«.91

68. Moralna teologija mo`da treba jo{ i ve}u po-mo} ªlozoªje. U Novom savezu ljudskim se ìvotomznatno manje upravlja po propisima negoli u Staromsavezu. @ivot u Duhu vodi vjernike do slobode i odgo-vornosti koja ide preko i ponad samog Zakona. Evan-|elje i apostolski spisi ipak pruàju kako op}a na~elakr{}anskog djelovanja tako i pouke i pojedina~ne pro-pise. Da bi se oni prilagodili posebnim uvjetima poje-dina~noga i dru{tvenoga ìvota, potrebno je da kr{}a-nin moè iz temelja obvezati svoju savjest i mo} rasu-|ivanja. Drugim rije~ima, to zahtijeva da se moralnateologija sluì pravilnim ªlozoªjskim pogledom kakogledom na ljudsku narav i dru{tvo, tako i gledom naop}a na~ela eti~kog odlu~ivanja.

69. Netko }e mo`da prigovoriti da u sada{njim uv-jetima teolog treba primiti pomo} ne toliko od ªlo-zoªje koliko od drugih oblika ljudskog znanja kakvi su

96

91 Isto.

povijest ili, jo{ bolje, znanosti ~ijem se jedinstvenom inajnovijem napretku ljudi dive. Drugi pak, uslijed po-raslog osje}aja za odnos izme|u vjere i kulture, tvrdeda se teologija treba okrenuti vi{e prema tradicional-nim oblicima mudrosti negoli prema ªlozoªji koja jenastala u Gr~koj i za koju se kaè da je eurocentri~na.Drugi, napokon, polaze}i od krivog mi{ljenja o plurali-zmu kultura, odbacuju op}e dobro ªlozoªjske ba{tinekoju je prihvatila Crkva.

Ove procjene koje se, uostalom, nalaze u koncil-skom nau~avanju,92 sadrè dio istine. Me|utim, zbogtog odnosa prema znanostima – odnosa koji je u mno-gim slu~ajevima koristan jer pruà potpuniju spoznajuo predmetu istraìvanja – ipak ne treba zaboraviti nu-`nu ulogu koju igra upravo ªlozoªjsko razmi{ljanjekoje je kriti~ko i upravljeno na cjelinu svega i koje se,uostalom, i zahtijeva od plodne kulturalne razmjene.Poglavito èlimo naglasiti da se ne treba zaustaviti najednom odre|enom slu~aju, zanemaruju}i glavnu za-da}u, naime pokazati univerzalni zna~aj sadràja vje-re. Osim toga, ne treba zaboraviti ni ovo: speciª~ni pri-nos ªlozoªjske misli daje da se u razli~itim mi{ljenji-ma o ìvotu i u kulturama shvati »ne ono {to su ljudimislili, nego kakva je istina stvari«.93 Teologiji ne mo-

97

92 Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi usuvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 15; KD, 637 s; Dekreto misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, br. 22; KD 529.

93 Sv. Toma Akvinski, De Caelo, 1, 22.

gu pomo}i razli~ita ljudska mi{ljenja, nego samoistina.

70. Tema odnosa prema kulturama zahtijeva, me-|utim, jedno posebno, premda ne i iscrpno promi{lja-nje, i to zbog implikacija koje se odatle javljaju u ªlo-zoªji i u teologiji. Crkva je iskusila susretanje i suko-bljavanje s kulturama ve} od po~etka propovijedanjaevan|elja. Kristov nalog dan u~enicima da idu na svamjesta, »sve do kraja zemlje« (Dj 1, 8), da bi se pro{iri-la istina koju je on objavio, dao je kr{}anskoj zajedniciobilje prilika da isku{a sveop}i zna~aj objave, ali i za-preke koje proizlaze iz razli~itosti kultura. Jedno mje-sto u Poslanici svetoga Pavla Efeànima djelotvornopomaè da bi se razumjelo na koji na~in je prva kr{}an-ska zajednica rje{avala taj problem. Apostol pi{e: »Sa-da pak, u Kristu Isusu, vi koji neko} bijaste daleko, do-|oste blizu – po krvi Kristovoj. Doista, on je mir na{,on koji od dvoga u~ini jedno: pregradu razdvojnicu,neprijateljstvo, razori u svome tijelu« (Ef 2, 13–14).

Imaju}i pred o~ima taj isti spis, na{a se misao dalje{iri i dodiruje promjenu koja se dogodila nakon {to supogani do{li do vjere. Pred bogatstvom spasenja kojeje donio Krist padaju zapreke koje razdruùju razli~itekulture. Bo`je obe}anje u Kristu sada postaje sveop}idar: ono vi{e nije ome|eno osobinama nekog naroda,njegovim govorom i obi~ajima, nego je namijenjenosvima kao ba{tina iz koje svatko moè slobodno za-hva}ati. Iz razli~itih mjesta i obi~aja svi su u Kristu po-zvani na udioni{tvo u jedinstvu obitelji sinova Bo`jih.Krist je taj koji daje da dva naroda budu »jedno«. Oni

98

koji bijahu »udaljeni« postaju »vrlo bliski« po dobro-~instvu novosti koju je donijelo Vazmeno otajstvo.Isus je sru{io zidove podjele i na jedinstven i savr{enna~in ostvario je jedinstvo po udioni{tvu u svojemotajstvu. To jedinstvo tako je duboko da Crkva sa sv.Pavlom moè izjaviti: »Tako dakle vi{e niste tu|inci niprido{lice, nego sugra|ani ste svetih i uku}ani Bo`ji«(Ef 2, 19).

Ovom tako jednostavnom izjavom izre~ena je veli-ka istina: susret vjere s razli~itim kulturama zaista jeu~inio novu stvar. Kad se kulture dublje ukorijene unaravi ~ovjeka, one sa sobom nose svjedo~anstvo ono-ga otvaranja prema univerzalnosti i transcendenciji ko-je je svojstveno ~ovjeku. Tako one same nude razli~itepristupe k istini koji su ~ovjeku vrlo korisni jer mu pru-àju vrednote koje njegovo postojanje mogu u~initisve vi{e i vi{e ljudskim.94 Time {to se kulture odnosena vrijednosti starih obi~aja one – dodu{e uklju~no, alizato ne i manje istinito – upu}uju na Boga koji seobjavljuje u prirodi, kao {to je ranije pokazano kad segovorilo o mudrosnim spisima i nau~avanju svetogaPavla.

71. Budu}i da su kulture tijesno povezane s ljudimai njihovom povije{}u, one dijele iste dinamizme u koji-ma se o~ituje ljudsko vrijeme. Biljeè se promjene inapredak potekli iz susretanja ljudi i uzajamne komu-

99

94 Usp. Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi usuvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 53–59; KD, str.697–706.

nikacije koja proizlazi iz njihova na~ina ìvota. Kultu-re se hrane komunikacijom dobara, a njihova ìvotnasnaga i trajnost ovise o sposobnosti otvaranja u prihva-}anju novosti. Kako objasniti ova kretanja? Svaki je~ovjek vezan uz neku kulturu, o njoj ovisi, a i sam nanju jako utje~e. Sam je istodobno i sin i otac kulture ukoju je uronjen. U svim izraàjima ìvota on sa sobomnosi ne{to {to ga obiljeàva me|u stvorenjima: to jenjegova trajna otvorenost prema otajstvu i nezasitnaèlja za spoznajom. Zato svaka kultura u sebi ima i o~i-tuje neugasivu te`nju prema nekom savr{enstvu. Stogase i moè re}i da kultura u sebi ima sposobnost prima-nja boànske objave.

Sam na~in na koji kr{}ani ìve svoju vjeru nato-pljen je kulturom okoline te sa svoje strane tijekomvremena pridonosi uobli~avanju njezinih bitnih zna-~ajki. Svakoj kulturi kr{}ani pruàju nepromjenjivuBo`ju istinu koju je On objavio u povijesti i kulturi je-dnog naroda. Tako se tijekom stolje}a ponavlja onajdoga|aj ~iji su svjedoci bili hodo~asnici koji se na|o{eu Jeruzalemu na blagdan Duhova. Kad su ~uli aposto-le, upitahu: »Gle! Nisu li svi ovi {to govore Galilejci?Pa kako to da ih svatko od nas ~uje na svojem materin-skom jeziku? Parti, Me|ani, Elamljani, ìtelji Mezo-potamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije iPamªlije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, prido-{lice Rimljani, @idovi i sljedbenici, Kre}ani i Arapi –svi ih mi ~ujemo gdje na{im jezicima razgla{uju veli-~anstvena djela Bo`ja« (Dj 2,7–11). Navije{tanjeevan|elja u raznim kulturama zahtijeva da vjerom uza

100

nj prionu svi oni kojima je ono upravljeno, ali nipo{tone brani da oni zadrè svoju kulturalnu osobitost. Tone stvara nikakav raskol, jer se narod kr{tenih odlikujeonom univerzalno{}u koja prima sve ljudske kulture, ijer pomaè da ono {to je u njima uklju~eno postignesvoj puni razvitak u istini.

Zbog svega toga kultura nikad ne moè postati kri-terijem prosu|ivanja, a jo{ manje kriterijem istine gle-de Bo`je objave. Evan|elje se ne protivi ovoj ili onojkulturi kao da bi je u susretu s njom htjelo li{iti onoga{to se odnosi na nju ili je prisiliti da preuzme izvanjskei tu|e oblike. Naprotiv, poruka koju vjernik donosi usvijet i u kulture jest pravi oblik oslobo|enja od svako-ga grijehom izazvanog nereda, a isto je tako i poziv napunu istinu. U ovom susretanju kulture ne samo da ni-{ta ne gube od svojega, nego se jo{ vi{e poti~u da seotvore prema evan|eoskoj istini iz koje se ra|aju poti-caji za daljnji napredak.

72. To {to je misija evangelizacije u svojem tijekuprvo susrela gr~ku ªlozoªju ne zna~i da su isklju~eniostali pristupi. Danas se, koliko god puta evan|elje do-ti~e podru~ja kultura do kojih kr{}anska nauka nijepravo do{la, javljaju nove zada}e inkulturacije. Goto-vo ista pitanja koja je Crkva morala rastuma~iti u prvodoba, postavljaju se i dana{njim ljudima.

Na{e misli spontano se okre}u Istoku koji je bogatvrlo starim religijskim i ªlozoªjskim predajama. U to-me Indija zauzima posebno mjesto. Veliki duhovni po-let nosi indijsku misao prema onom iskustvu koje,

101

osloba|aju}i duh od zapreka vremena i prostora, doti-~e apsolutno dobro. U ovom procesu traènja oslobo-|enja svoje mjesto imaju glavne metaªzi~ke {kole.

Du`nost kr{}ana ovoga vremena, napose indijskih,jest da iz tako bogate ba{tine izvade one elemente kojise mogu spojiti s njihovom vjerom, tako da kr{}anskamisao postane bogatijom. U tome razlikovanju kojesvoje nadahnu}e nalazi u koncilskoj deklaraciji Nostraaetate oni }e pred o~ima imati neke kriterije prosu|i-vanja. Prvi je univerzalnost ljudskoga duha ~iji su te-meljni zahtjevi isti u najrazli~itijim kulturama. Drugi,koji proizlazi iz prvog, jest ovaj: kad se Crkva susre}e skulturama od velike va`nosti, do kojih prije nije do{la,ona ne moè zapostaviti ono {to je postigla inkultura-cijom u gr~ku i latinsku misao. Kada bi se odbacila ta-kva ba{tina, to bi i{lo protiv providnosnog nauma Bo-ga koji svoju Crkvu vodi na stazama vremena i povi-jesti. Uostalom, ovaj kriterij prosu|ivanja vlastit jeCrkvi svakog doba, tako|er i sutra{njeg; ona }e seosjetiti oboga}enom onim stvarima {to }e ih posti}ipo dana{njem pribliàvanju isto~nim kulturama; u tojba{tini ona }e prona}i nove znakove za uspostavuplodonosnog dijaloga s onim kulturama koje }e ~o-vje~anstvu pomo}i da napreduje na svojem putu u bu-du}nost. Tre}e, trebat }e pripaziti da se legitiman za-htjev za osobito{}u i izuzetno{}u indijske ªlozoªje nepomije{a s onim stavom prema kojemu bi se neka kul-turna predaja trebala zatvoriti u svojoj razli~itosti, tese istaknuti po svojoj suprotstavljenosti prema osta-

102

lim predajama, {to je doista protivno samoj naraviljudskoga duha.

Ono {to je re~eno o Indiji valja primijeniti i na ba-{tinu velikih kultura Kine, Japana i drugih azijskih na-roda, a isto tako i na blago tradicionalnih afri~kih kul-tura koje su se poglavito prenosile usmenim putem.

73. Po{to se ove stvari razmotre, primjereni odnoskoji treba uspostaviti izme|u teologije i ªlozoªje imat}e oblik svojevrsnoga kru`nog napredovanja. Po~etaki prvotni izvor teologije je rije~ Bo`ja objavljena u po-vijesti, dok }e krajnji cilj nu`no biti razumijevanje terije~i koje se polako i razgovijetno opaà, ve} kako na-ra{taji jedan za drugim slijede. Budu}i da je Bo`ja rije~istina (usp. Iv 17, 17), ne moè se dogoditi da istraìva-nje ljudske istine ne pomogne njezinom dubljem razu-mijevanju. Pri tom istraìvanju rije~ je o ªlozoªraju-}em duhu koji se razvija po{tuju}i svoje zakonitosti.Nije rije~ o ovom ili onom pojmu ili dijelu nekog ªlo-zoªjskog sustava koji jednostavno treba primijeniti uteologijskom diskurzu; odlu~uju}e je to da razum vjer-nika zalaè svoju sposobnost mi{ljenja kako bi prona-{ao istinu unutar kretanja koje, zapo~ev{i od rije~i Bo-`je, nastoji posti}i njezino punije razumijevanje. Na-dalje, posve je jasno da je razum, djeluju}i izme|u togadvoga – naime rije~i Bo`je i njezine dublje spoznaje –gotovo obuzet i na neki na~in vo|en da izbjegne oneputove koji vode izvan objavljene istine i, u kona~nici,naprosto izvan same istine; {tovi{e, on je potaknut daistraùje putove za koje sam ne bi ni slutio da se njimamoè kretati. Iz ovoga kru`noga odnosa s rije~ju

103

Bo`jom, ªlozoªja izlazi oboga}ena jer doti~e nove ineo~ekivane ciljeve.

74. Potvrda plodnosti ovoga odnosa pokazuje se izosobne sudbine velikih kr{}anskih teologa koji su setako|er istaknuli i kao iznimni ªlozoª, a ostavili suspise tako duboke spekulativne vrsno}e da ih s pravomizjedna~ujemo u~iteljima stare ªlozoªje. To se moère}i kako o crkvenim ocima, od kojih isti~emo baremsv. Grgura Nazijanskog i sv. Augustina, tako i o sre-dnjovjekovnim nau~iteljima, me|u kojima se odlikujetrolist koji tvore sv. Anzelmo, sv. Bonaventura i sv. To-ma Akvinski. Plodna zdruènost ªlozoªje i rije~i Bo`jetako|er se pokazuje u odva`nom istraìvanju koje supoduzeli noviji mislitelji, me|u kojima se mogu spo-menuti osobnosti kao John Henry Newman, AntonioRosmini, Jacques Maritain, Etienne Gilson, Edith Stein,na Zapadu, a istodobno na Istoku mislitelji kao Vladi-mir S. Solovjev, Pavel A. Florenskij, Pjotr J. âadajev,Vladimir N. Lossky. O~ito je da kada se spominju tiautori, uz koje se jednako mogu iznijeti i druga imena,ne èlimo potvrditi svaki vidik njihova nau~avanja, ne-go samo iznijeti neke istaknutije primjere onoga putaªlozoªjskih istraìvanja kojemu je suo~avanje s vjer-skim u~enjima donijelo posebne koristi. O ovome pakne treba dvojiti: promatranje duhovnoga puta ovih mi-slitelja mo}i }e samo koristiti napretku u istraìvanjuistine i uporabi postignutih rezultata na ljudsku korist.Treba se nadati da }e ova iznimna ªlozofsko-teolo{kapredaja sada i ubudu}e na}i svoje nasljednike, kao ipo{tovatelje na dobro Crkve i ~ovje~anstva.

104

O razli~itim stanjima ªlozoªje

75. Kao {to se vidi iz povijesti odnosa izme|u vjerei ªlozoªje, o ~emu je ve} nakratko bilo govora, moguse razlikovati razli~ita stanja ªlozoªje s obzirom nakr{}ansku vjeru. Prvo obuhva}a ªlozoªju potpunoodvojenu od evan|eoske objave: to je stanje ªlozoªjekoje je povijesno postojalo u vremenima prije Otkupi-teljeva ro|enja i poslije njega u podru~jima koja evan-|elje jo{ nije dotaknulo. U ovome stanju ªlozoªja legi-timno zahtijeva da bude djelo sui iuris, tj. da djelujeprema vlastitim zakonima i da se oslanja samo na vla-stite snage. Premda smo svjesni te{kih ograni~enja ko-ja se mogu pripisati uro|enoj ljudskoj slabosti, ovaj za-htjev treba podràti i potvrditi. Filozoªjski studij, na-ime, koji teì istraìvanju istine unutar naravnog pod-ru~ja, barem je implicitno otvoren prema nadna-ravnome.

[tovi{e, ~ak i kada se sam teologijski jezik sluìªlozoªjskim pojmovima i dokazima, valja sa~uvatinu`nost pravilne autonomije misli. Naime, umovanjekoje se odvija prema strogim racionalnim kriterijimapostiè i pokazuje neke op}enito valjane rezultate. Iovdje je na snazi na~elo prema kojemu milost ne razaranego usavr{uje narav: pristanak vjere koji obvezuje ka-ko um tako i volju, ne ru{i nego usavr{uje slobodnu vo-lju svakoga vjernika koji prihva}a objavu.

Od ovog opravdanog zahtjeva udaljuje se mi{ljenjetzv. »odvojene« ªlozoªje koju slijede brojni suvreme-ni ªlozoª. Vi{e negoli pravu autonomiju ªlozoªranja,

105

ta si ªlozoªja prisvaja pravo na samodostatnost misli obilo ~emu u svome podru~ju {to, dakako, nije zakoni-to: odbacivati prinose one istine koja potje~e od boàn-ske objave, isto je kao i isklju~iti pristup do dublje spo-znaje istine, a na {tetu same ªlozoªje.

76. Drugo stanje ªlozoªje mnogi ozna~uju izrazomkr{}anska ªlozoªja. Ovaj naziv je zakonit, sve doksam ne postane dvojben: on, naime, ne zna~i da Crkvaima svoju slu`benu ªlozoªju, jer vjera kao takva nijeªlozoªja. Ovim izrazom ozna~uje se umije}e ªlo-zoªranja na kr{}anski na~in, to jest ªlozoªjsko razma-tranje koje je ìvotno povezano s vjerom. Stoga ovdjejednostavno nije rije~ o nekoj ªlozoªji koju su stvorilikr{}anski ªlozoª, koji u svojim istraìvanjima nisu ni-{ta htjeli re}i protiv vjere. Kada se govori o kr{}anskojªlozoªji, time se trebaju obuhvatiti svi va`ni oblici raz-vitka ªlozoªjske misli koji se nikad ne bi dogodili bezizravnog ili neizravnog prinosa kr{}anske vjere.

Dvije su, dakle, vrste kr{}anske ªlozoªje; jedna odnjih je subjektivna, u skladu s kojom vjera pro~i{}avarazum. Kao teologalna krepost, vjera osloba|a razumod pretjeranog samopouzdanja; to je tipi~na napast ko-joj ªlozoª lako naginju. To su kritizirali ve} sv. Pavao icrkveni oci te oni, nama bliì ªlozoª kao Pascal i Kier-kegaard. Filozof se ponizno u duhu sabire da bi se ba-vio nekim pitanjima koja te{ko da moè objasniti bezrazmatranja elemenata objave. Pomislimo, primjerice,na pitanja zla i trpljenja, Bo`jeg osobnog identiteta tena pitanje o smislu ìvota ili, jo{ izravnije, na radikalnometaªzi~ko pitanje: »Za{to jest ne{to?«

106

Tu je zatim objektivni dio koji gleda na sam sadràjªlozoªranja: objava jasno izlaè neke istine koje ra-zum, dodu{e, moè dose}i, ali ih ipak mo`da nikad nebi otkrio kad bi se oslanjao samo na svoje snage. U tomobzorju postavljaju se pitanja, kao pojam slobodnog iosobnog Boga stvoritelja, koji je za napredak ªlozoªj-ske misli imao veliku va`nost, poglavito {to se ti~eªlozoªje bitka (»esse«). U ovo podru~je tako|er spadai sama stvarnost grijeha, kako se ona o~ituje u samomsvjetlu vjere, koja pomaè da se pitanje o zlu postavi naprikladan ªlozoªjski na~in. Osoba, koja se drì duhov-nim bi}em, tako|er je naro~ita osobitost vjere: kr{}an-ska poruka dostojanstva, jednakosti i slobode ljudi bezsumnje je djelovala na ªlozoªjske misli koje su iznijelinoviji ªlozoª. Primi~u}i se novijem vremenu, moramospomenuti va`nost koju za ªlozoªju ima onaj povije-sni doga|aj, koji je vrhunac kr{}anske objave. On nijeslu~ajno postao stoèrom ªlozoªje povijesti koja sepokazuje kao novo poglavlje ljudskog istraìvanjaistine.

Me|u objektivne elemente kr{}anske ªlozoªje ta-ko|er se ubraja nu`nost istraìvanja razumnosti nekihistina koje su izraène u Svetom pismu, kao mogu-}nost ~ovjekova nadnaravnog poziva te sâm isto~nigrijeh. Ove zada}e izazivaju razum da prizna kako utome ima ne~eg istinitog i razumnog, daleko od onihuskih granica u kojima se on sam bio nakanio zatvoriti.Ove teme zaista pro{iruju podru~je razuma.

Bave}i se ovim temama, ªlozoª odmah ne postajuteolozi, i to stoga {to nisu nastojali razumjeti i osvijetli-

107

ti istinu vjere polaze}i od objave. Nastavili su raditi nasvom vlastitom podru~ju upotrijebiv{i samo racional-nu metodologiju, ali su svoje istraìvanje pro{irili donovih podru~ja istine. Moè se doista tvrditi da bezovog jakog utjecaja rije~i Bo`je ne bi postojao velikdio novije i najnovije ªlozoªje. Stvar ima naro~ituva`nost, premda se primje}uje da ve}ina ªlozofa ovihnajnovijih stolje}a napu{ta kr{}ansko pravovjerje.

77. Posebno stanje ªlozoªje nastaje kad se teologi-ja po sebi poziva na ªlozoªranje. Teologija je zaistauvijek trebala i treba ªlozoªjsku pomo}. Budu}i da jeteolo{ko istraìvanje djelo kriti~koga razuma pod svje-tlom vjere, ono u cjelini pretpostavlja i zahtijeva razumodgojen i uobli~en spoznajama i dokazima. Teologija,nadalje, treba ªlozoªju s kojom uspostavlja dijalog dabi potvrdila razumljivost i op}u istinu svojih na~ela.Nije slu~ajnost da su crkveni oci i srednjovjekovni teo-lozi prihvatili ªlozoªju radi obja{njavanja. Ova povi-jesna ~injenica pokazuje vrijednost autonomije kojuªlozoªja ~uva i u svojem tre}em stanju, no jednako po-kazuje nu`ne i osobite promjene koje sama mora pod-nijeti. Zbog ove nu`ne i zna~ajne pomo}i, ªlozoªja jeve} od vremena crkvenih otaca nazivana ancilla theo-logiae (slu{kinja teologije). Taj se naziv nije koristioda bi se ozna~ila neka podlo`nost ili ropstvo ili poka-zala zada}a puke funkcije koju ªlozoªja igra u teologi-ji. Izraz radije treba prihvatiti u zna~enju u kojemu gaje rabio Aristotel kad je raspravljao o iskustvenim zna-nostima kao o »slu{kinjama prve ªlozoªje«. Takavizri~aj, koji se danas te{ko dade primijeniti zbog gore

108

spomenutog na~ela autonomije, tijekom stolje}a po-mogao je da se ozna~i odnos izme|u dviju znanosti inemogu}nost njihova razdvajanja.

Kad bi se teolog odbio sluìti ªlozoªjom, pojavilabi se opasnost da, ne znaju}i, sam po~ne ªlozoªrati i dase zatvori u strukture mi{ljenja koje ba{ nisu prikladneza razumijevanje vjere. Ako bi ªlozof, sa svoje strane,pomislio da treba isklju~iti svaki odnos s vjerom, osje-}ao bi du`nost da samostalno mora izvesti na~elakr{}anske vjere, kao {to se i dogodilo nekim suvreme-nim ªlozoªma. U oba slu~aja do{lo bi do opasnosti dase naru{e glavna na~ela autonomije koju svaka znanostèli sa~uvati.

Budu}i da je stanje ªlozoªje koje smo razmotriliuklju~eno u razumijevanje objave, ona se zajedno s teo-logijom u stroèm smislu stavlja pod autoritet u~itelj-stva i njegova suda, kao {to smo to prije pokazali. Izistina vjere, naime, potje~u neke obveze na koje ªlo-zoªja mora paziti kad stupa u odnos s teologijom.

78. Na temelju ovih razmi{ljanja moè se dobro ra-zumjeti za{to je u~iteljstvo opetovano hvalilo zaslugeªlozoªje sv. Tome i njega dràlo voditeljem i uzoromteolo{kog studija. Nakana u~iteljstva nije bila da za-uzme stav prema nekim ªlozoªjskim pitanjima niti danaloì prihva}anje nekih posebnih mi{ljenja. Nakanamu je bila i jest da nazna~i kako je sv. Toma ro|eniprimjer svima onima koji traè istinu. U njegovom raz-mi{ljanju zahtjevi razuma i snaga vjere prona{li su naj-dublju sintezu koju je ljudsko mi{ljenje ikad doseglo,

109

zato {to je korjenito ~uvao osobitost objave, a da nikadnije poniàvao put koji je vlastit razumu.

79. Pokazuju}i jasnije ono {to je u~iteljstvo prijeizreklo, u ovom najnovijem dijelu htjeli bismo izrazitineke postulate koje teologija – dapa~e, prije nje rije~Bo`ja – postavlja pred ªlozoªjsko mi{ljenje i predsuvremene ªlozofe. Kao {to je gore re~eno, ªlozof tre-ba djelovati prema svojim pravilima i oslanjati se nasvoja na~ela; istina pak ne moè biti nego samo jedna.Objava i ono {to je u njoj sadràno nikad ne mogu poti-snuti izna{a{}a razuma i njegovu zakonitu autonomiju;razum pak, sa svoje strane, nikad ne smije izgubiti spo-sobnost da se propitkuje i ispituje, svjestan da sam posebi nije ni apsolutan ni isklju~iv. Objavljena istina,koja jasno obja{njava ono {to jest tako da polazi od sja-ja koji izlazi od onoga {to sámo po sebi Jest, osvijetlit}e put filozofijskom mi{ljenju. Kr{}anska objava takopostaje pravim mjestom na kojem se filozofijski i teo-logijski studij – stupaju}i u me|usobni odnos – pove-zuju i potpomaù. Zato treba èljeti da se filozofi i teo-lozi ravnaju samo prema autoritetu istine te satkaju fi-lozofiju uskla|enu s Bo`jom rije~ju. Ova }e filozofijabiti mjesto na kojem }e se sastati ljudske kulture ikr{}anska vjera, ona }e biti mjesto sporazumijevanjaizme|u vjernika i nevjernika. Pomo}i }e da se vjernicidublje osvijeste o dubini i iskrenosti vjere do kojih sedolazi kad se vjera poveè s razmi{ljanjem i kad ga neodbacuje. Nau~avanje crkvenih otaca iznova nas vodido ovog uvjerenja: »I sámo vjerovanje nije ni{ta drugodoli razmi{ljanje koje ide s pristankom [...] Svaki koji

110

vjeruje, vjeruju}i razmi{lja i razmi{ljaju}i vjeruje [...]Jer ako vjera nije promi{ljena, ona nije nikakva«.95 Za-tim opet: »Ako se ukine pristanak, ukida se i vjera, jerbez pristanka uop}e se ne vjeruje.«96

111

95 Sv. Augustin, De praedestinatione sanctorum, 2, 5: PL 44, 963:»Et ipsum credere nihil aliud est, quam cum assensione cogitare[...] Omnis qui credit, et credendo cogitat, et cogitando credit[...] Quoniam fides, si non cogitatur, nulla est.«

96 Isti, De fide, spe et caritate, 7: CCL 46, 61: »Si tollatur assensiofides tollitur, quia sine assensione nihil creditur.«

Sedmo poglavlje

DANA[NJI ZAHTJEVI I DU@NOSTI

Neodrecivi zahtjevi rije~i Bo`je

80. Sveto pismo sadrì, kako eksplicitno tako im-plicitno, vi{e elemenata koji dopu{taju da se postignejasna i ªlozoªjski konzistentna zamisao ~ovjeka i svi-jeta. Kr{}ani su postupno postali svjesni da je u timsvetim stranicama pohranjeno bogato blago. Odatle jepak jasno da zbilja koju isku{avamo nije apsolut, nijenestvorena niti je nastala sama od sebe. Samo Bog jeApsolut. Na biblijskim stranicama, nadalje, bjelodanose vidi gledanje na ~ovjeka kao imago Dei (slikaBo`ja) koja uklju~uje sigurne znakove o njegovoj bîti islobodi kao i o besmrtnosti du{e. Budu}i da stvorenisvijet nije dostatan sam sebi, svaka iluzija autonomijekoja bi nijekala da sva stvorenja, i sam ~ovjek, po svo-joj naravi ovise o Bogu, vodi do nesre}a koje razarajuracionalno istraìvanje harmonije i smisla ljudskogaìvota.

Biblija se jednako su~eljava i s pitanjem moralnogazla, koje je najtragi~nije od svega, kad se kaè da seono ne moè svesti na neku manu koja pripada tvari,nego je zapravo rana koja dolazi od neurednog po-tvr|ivanja ljudske slobode. Napokon, rije~ Bo`ja gleda

112

pred sobom i pitanje o smislu samoga ìvota i pruàsvoj odgovor kada upravlja ~ovjeka prema Isusu Kri-stu, utjelovljenom Sinu Bo`jem, koji u potpunostiostvaruje ljudski ìvot. Na sli~an se na~in iz ~itanjasvetoga teksta mogu izvesti i drugi vidici; u svakomslu~aju, iz njega je razvidno odbacivanje svakog obli-ka relativizma, materijalizma i panteizma.

Prvotno uvjerenje ove »ªlozoªje« pohranjene u Bi-bliji je ovo: ljudski ìvot i sam svijet imaju svoj smisaoi upravljeni su prema svom savr{enstvu koje se ozbi-ljuje u Isusu Kristu. Otajstvo utjelovljenja ostat }e uvi-jek kao sredi{nja to~ka kojoj se svatko obra}a da bimogao shvatiti tajnu ljudskoga ìvota, stvorenoga svi-jeta i samoga Boga. U ovom se otajstvu javljaju krajnjiizazovi za ªlozoªju jer se ljudski razum poti~e na stva-ranje vlastitog logi~kog puta kako bi razorio zidove odkojih mu prijeti opasnost da ga opkole. Samo ovdje,zaista, smisao ljudskoga ìvota doseè svoj vrhunac.Naime, unutra{nja bit Boga i ~ovjeka postaje razumlji-vom: u otajstvu utjelovljene Rije~i boànska i ljudskanarav sa svojim osobitostima sa~uvane su i istodobnose pokazuje jedinstvena veza kojom su bez mije{anjauzajamno povezane.97

81. Treba primijetiti da me|u zna~ajnim elementi-ma na{ega dana{njeg stanja postoji »kriza smisla«. Po-gledi o ìvotu i svijetu, koji su ~esto znanstvenoga ka-raktera, toliko su se umnoìli da nam doista pruàju

113

97 Usp. Kalcedonski koncil, Symbolum, Definitio: DS 302.

izgled razmrvljenoga znanja. To dovodi do toga da sete{ko, a katkada i uzalud, traì smisao ili zna~enje stva-ri. Dapa~e – i to je ono {to jo{ vi{e zbunjuje duh – uovome skupu ~injenica i djela u kojima se danas ìvi ikoji, ~ini se, tvore tijek samoga ìvota, ima onih kojipitaju je li jo{ uop}e smisleno pitati o samom smislustvarnosti. Mno{tvo mi{ljenja me|u kojima se rasprav-lja o tome {to treba odgovoriti, ili tako|er razli~iti na~i-ni tuma~enja i promatranja ljudskog ìvota i svijeta, ne~ine ni{ta drugo doli to da jo{ vi{e zao{travaju tu sum-nju koja lako prelazi u osje}aj skepticizma i ravnodu-{nosti ili u razli~ite oblike nihilizma.

Odatle slijedi da se ljudski duh bavi nekom vrsti ne-odre|enog mi{ljenja koje ljude dovodi do toga da sesve vi{e zatvaraju u sebe i unutar granica vlastite ima-nencije, bez ikakva odnosa sa transcendentnim. Filo-zoªja koja ne postavlja nikakvo pitanje o smislu ljud-skoga ìvota izlaè se velikoj opasnosti da ljudski ra-zum svede samo na puku instrumentalnu funkciju uki-daju}i svako nastojanje oko istraìvanja istine.

Da bi ªlozoªja bila u skladu s Bo`jom rije~ju, po-trebno je da ponajprije otkrije svoju mudrosnu {irinu utraènju novog i sveobuhvatnog smisla ìvota. Ako sestvari valjano razmisle, ovaj prvi zahtjev daje samojªlozoªji vrlo vrijedan poticaj da bude u skladu sa svo-jom vlastitom naravi. îne}i tako, ona ne}e biti samoodlu~uju}a i kriti~ka instancija koja razli~itim dijelovi-ma znanosti pokazuje njihov temelj i granicu, nego }ese, tako|er, postaviti kao zadnji okvir koji povezujesve znanosti i ljudsko djelovanje dok ih usmjerava da

114

zajedno idu prema jedinom cilju i zadnjemu smislu.Ova mudrosna {irina zahtijeva se danas tim vi{e {to jevi{e pove}ana tehni~ka mo} ljudskoga roda pa traìobnovljenu i izo{trenu svijest o najvi{im vrijednosti-ma. Ako ovim tehni~kim sredstvima nedostaje uprav-ljenost prema svrsi koja se ne vodi samo pukom kori-sno{}u, ona se brzo mogu pokazati neljudskima, dapa-~e, mogu se preobratiti u mogu}e zatornike ljudskogaroda.98

Rije~ Bo`ja otkriva posljednju svrhu ~ovjeka i dajeop}i smisao njegovim pothvatima na zemlji. Zbog togaona poziva ªlozoªju da se posveti pronalaènju narav-noga temelja tom smislu, a to je religiozna ustrojenostsvakoga ~ovjeka. Koja god ªlozoªja zanije~e da seovaj zadnji i op}i smisao moè na}i, bit }e ne samo ne-adekvatna nego i pogrje{na.

82. Uostalom, ovu zada}u mudrosti ne moè ispu-niti neka ªlozoªja koja i sama nije istinito i sigurnoznanje koje se ne ravna samo prema posebnim i rela-tivnim elementima samih stvari – bilo da se ti~u fun-kcija, bilo oblika ili koristi – nego prema njihovoj cije-loj i zadnjoj istini, to jest prema samoj biti predmetaspoznaje. Evo stoga drugog zahtjeva: naime, da seutvrdi ljudska sposobnost postizanja spoznaje istine; toje spoznaja koja dolazi do objektivne istine pomo}upodudarnosti stvari i uma (adaequatio rei et intellec-

115

98 Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Redemptoris hominis (4. oùjka1979.), br. 15: AAS 71 (1979.), 286–289; Dok 56, str. 37–41.

tus), kako su to nazivali u~itelji skolastike.99 Ovaj za-htjev, koji je posve svojstven vjeri, iznova je izri~itopotvr|en na Drugom vatikanskom koncilu: »Um senaime ne ograni~uje na same fenomene nego je sposo-ban da s pravom sigurnosti dosegne i inteligibilnustvarnost, premda je uslijed grijeha djelomi~no pomra-~en i oslabljen.«100

Posve fenomenisti~ka ili relativisti~ka ªlozoªjane}e biti prikladna za dublje istraìvanje bogatstvarije~i Bo`je. Naime, Sveto pismo uvijek pretpostav-lja da ~ovjek, premda je kriv zbog la`ljivosti i varlji-vosti, ipak moè spoznati i shvatiti jasnu i jednostav-nu istinu. U svetim knjigama, a osobito u Novomzavjetu, ima mjesta i tvrdnji posve ontolo{kog zna~a-ja. Nadahnuti pisci htjeli su iznijeti istinite izjave ko-je su ozna~avale objektivne stvari. Ne moè se re}ida je katoli~ka predaja ikako pogrije{ila kad je nekeizreke sv. Ivana i sv. Pavla prihvatila kao tvrdnje osamoj Kristovoj bîti. Kada se teologija prihvati poslada te tvrdnje shvati i izloì, ona treba pomo} ªlo-zoªje koja ne pori~e sposobnost objektivno istinitespoznaje, ma koliko da se ova jo{ moè usavr{avati.To jednako vrijedi i o sudovima moralne svijesti za

116

99 Usp. npr. Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, I, 16, 1; Sv.Bonaventura, Collationes in Hexaëmeron, 3, 8, 1.

100 Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudiumet spes, br. 15; KD, str. 637 s.

koje Sveto pismo dopu{ta da mogu biti objektivnoistiniti.101

83. Dva prethodna zahtjeva nose sa sobom i tre}i:ªlozoªji je potrebna uistinu metaªzi~ka narav kojamoè nadi}i iskustvene danosti tako da, traè}i istinu,moè doprijeti do ne~ega apsolutno krajnjeg i temelj-nog. Ovaj se zahtjev ve} implicitno nalazi u spoznaja-ma mudrosnog, a isto tako i analiti~koga karaktera;osobito postoji potreba za spoznajama o moralnom do-bru kojega je krajnji temelj najvi{e dobro, Bog sam. Neèlimo ovdje govoriti o metafizici kao o posebnoj {koliili posebnoj povijesnoj struji. Stalo nam je da potvrdi-mo kako stvarnost i istine nadilaze iskustvene ~injeni-ce i elemente te tako|er obranimo ~ovjekovu mo} ko-jom on spoznaje tu transcendentnu i metafizi~ku di-menziju na istinit i siguran, mada nesavr{en i analogij-ski na~in. Zato na metafiziku ne treba gledati kao da jeopre~na antropologiji jer metafizika dopu{ta da se po-uzdano utvrdi pojam dostojanstva osobe iz njezine du-hovne naravi. Osoba pak napose zauzima glavno mje-sto za susret s bitkom (actus essendi) i stoga tako|er smetafizi~kim mi{ljenjem.

Gdje god ~ovjek otkrije neki poziv za apsolutnim itranscendentnim, ondje mu se otvara prilika za me-taªzi~ko tuma~enje stvarnosti: u istini i ljepoti, u mo-

117

101 Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Veritatis splendor (6. kolovoza1993.), br. 57–61: AAS 85 (1993.), 1179–1182; Dok 107, str.84–89.

ralnim dobrima i drugim osobama, u bitku i u Bogu.Na kraju ovoga tisu}lje}a ~eka nas veliki izazov, na-ime taj da znamo napraviti kako nuàn tako i hitan pri-jelaz od pojave prema temelju. Zato se ne smije ostatisamo na iskustvu; koliko god ono izraàva i pokazujeunutra{nju narav ~ovjeka i njegovu duhovnost, nu`noje da se spekulativno promi{ljanje dotakne duhovnesupstancije kao i temelja na koji se ona oslanja. Filo-zoªjsko poimanje, dakle, koje bi zanijekalo sav me-taªzi~ki prostor bilo bi po sebi nevaljalo i sasvim ne-prikladno da ispuni funkciju posredovanja za shva}a-nje objave.

Rije~ Bo`ja neprestano se odnosi na ono {to nadila-zi iskustvo i ljudsko mi{ljenje; no ovo se »otajstvo« nebi moglo objaviti niti bi ga teologija bilo kako moglau~initi shvatljivim,102 kada bi ljudska spoznaja bilaograni~ena tijesnim granicama osjetilnog iskustva. Za-to metaªzika postoji kao neki zna~ajan posrednik u teo-lo{kom istraìvanju. Teologija pak, kada bi bila li{enametaªzi~kog obzorja, ne bi mogla krenuti dalje odistraìvanja religioznog iskustva niti dopustiti da razu-mijevanje vjere skladno izrazi op}u i transcendentnuvrijednost objavljene istine.

Ako toliko isti~emo metaªzi~ku sastavnicu, to jezbog toga {to smo uvjereni da je taj put neophodan ka-ko bi se prevladalo stanje krize u kojoj se danas ªlo-

118

102 Usp. Prvi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o kato-li~koj vjeri Dei Filius, IV: DS 3016.

zoªja velikim dijelom nalazi te da bi se popravili nekinevaljali na~ini postupanja koji su ra{ireni diljem na{e-ga dru{tva.

84. Va`nost metaªzi~koga pristupa pokazuje se jo{o~itije ako se razmotri napredak koji danas ~ine her-meneuti~ke znanosti kao i razli~ita istraìvanja ljud-skoga jezika. Posljedice koje su proistekle iz ovih na-stojanja mogu biti vrlo korisne za razumijevanje vjereukoliko otkrivaju strukturu ljudskoga mi{ljenja i jezikate sav smisao koji je uklju~en u jeziku. Ima, me|utim,zastupnika tih disciplina koji u svojim istraìvanjimadolaze samo dotle da obja{njavaju kako treba razumje-ti i izraziti cjelokupnost stvari, a da ipak ne provjerava-ju sposobnost ljudskoga razuma da otkrije bit stvari.Kako da se u tom drànju ne vidi potvrda one krize ne-povjerenja u mo} ljudskoga razuma od koje pati na{edoba? A budu}i da na osnovi nekih prihva}enih aprior-nih pretpostavki ova mi{ljenja zatamnjuju nauku vjerei nije~u njezinu sveop}u vrijednost, ona ne samo daumanjuju razum nego i sama sebe posvema isklju~uju.Vjera, naime, jasno pretpostavlja da je ljudski jezik ka-dar izraziti na op}eniti na~in – dodu{e analogijskim, aline zato i bez-zna~enjskim izrazima – boànsku i trans-cendentnu stvarnost.103 Kada stvari ne bi tako stajale,rije~ Bo`ja, koja je uvijek boànska premda je sadrà-na u ljudskom jeziku, ne bi mogla ni{ta izre}i o Bogu.

119

103 Usp. êtvrti lateranski koncil, De errore abbatis Ioachim, II: DS806.

Tuma~enje ove rije~i ne moè nas bacati tamo-amo odjednog do drugog obja{njenja, a da nas nikad ne dove-de ni do jedne jednostavno istinite tvrdnje; bez toga nebi bilo nikakve Bo`je objave, nego samo izricanje ljud-skih pojmova o Bogu i o onome za {to se drì da on onama misli.

85. Dobro znamo da se ovi zahtjevi, koje Bo`ja ri-je~ name}e ªlozoªji, mogu u~initi te{ki mnogima koji-ma je poznato dana{nje stanje ªlozoªjskog istraìva-nja. Upravo zbog toga i usvajaju}i sve ono {to ve}mnogo godina pape ne prestaju nau~avati te {to jeiznova potvrdio Drugi vatikanski koncil, sa svom ja-sno}om priznajemo da smo uvjereni kako ~ovjek moèposti}i jedinstvenu i ure|enu viziju znanja. To je jednaod du`nosti koju }e kr{}ansko mi{ljenje trebati usvojitiu sljede}em tisu}lje}u kr{}anskoga doba. Budu}i darascjepkanost ljudskoga znanja dopu{ta samo djelomi-~an pristup istini pa stoga razbija i sam smisao, onasprje~ava ostvarenje unutra{njeg jedinstva dana{njega~ovjeka. Kako da se Crkva ne zabrine zbog svega to-ga? Ova zada}a mudrosti dolazi pastirima Crkve izrav-no iz evan|elja; oni se ne mogu izmaknuti du`nosti daispune tu zada}u.

Uvjereni smo da svi oni koji danas kao ªlozoª èleodgovoriti onim zahtjevima koje ljudskom razmi{lja-nju postavlja rije~ Bo`ja, moraju izgraditi svoj govorposve u skladu s tim zahtjevima kao i u stalnoj sugla-snosti s dugotrajnom predajom koja, potekav{i od sta-rih, prelazi preko crkvenih otaca i u~itelja skolastike,da bi napokon do{la do razumijevanja glavnih dosti-

120

gnu}a moderne i suvremene misli. Bude li ªlozof umioupotrijebiti ovu predaju i ravnati se prema njoj, on sezasigurno ne}e mo}i pokazati nevjernim nu`nostiautonomije ªlozoªjskog istraìvanja.

U tom smislu tim je zna~ajnije da se u dana{njimprilikama neki ªlozoª pokazuju promicateljima nano-vo otkrivene velike va`nosti predaje za pravilni oblikspoznaje. Pozivanje na predaju nije samo sje}anje napro{lost; dapa~e, ono priznaje kulturnu ba{tinu kojapripada svim ljudima. [tovi{e, valja re}i da mi pripa-damo predaji i da nam nije dopu{teno postupati s njomkako nam se prohtije. A budu}i da smo ukorijenjeni upredaji, to nam danas jama~no dopu{ta da izrazimooriginalnu, novu i prema budu}nosti okrenutu misao.Ovo isto podsje}anje jo{ je va`nije za teologiju, i to nesamo stoga {to teologija posjeduje ìvu predaju Crkvekao svoj praizvor,104 nego i zato {to teologija mora potome mo}i ponovno zadobiti kako onu duboku teolo-{ku predaju koja je obiljeìla prija{nja stolje}a, tako itrajnu predaju one ªlozoªje koja je zbog svoje mudro-sti umjela nadi}i granice prostora i vremena.

86. Inzistiranje na nu`nosti ~vrste veze i kontinuite-ta izme|u ªlozoªjskih promi{ljanja i istraìvanjakr{}anske predaje ide za tim da se izbjegne opasnostkoja se nalazi u nekim danas na{iroko rasprostranje-nim mi{ljenjima. Premda ukratko, smatramo prikla-

121

104 Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Boànskojobjavi Dei Verbum, br. 24; KD, str. 411; Dekret o odgoju i obra-zovanju sve}enika Optatam totius, br. 16; KD, str. 347 s.

dnim zaustaviti se na ovim mi{ljenjima ~ije su zabludei opasnosti o~ite, a koje prijete ªlozoªjskoj djelatnosti.

Prva od tih opasnosti poznata je pod imenom eklek-ticizma; tim nazivom opisuje se drànje onoga koji uistraìvanju, u pou~avanju i u teolo{kom argumentira-nju obi~ava prihvatiti pojedine pojmove preuzete izrazli~itih ªlozoªja, a da se nimalo ne osvr}e na njihovukoherentnost, sistemati~nu povezanost i povijesnusmje{tenost. Na taj na~in on dospijeva u poloàj da unekoj misli ne moè razlikovati istinu od drugih po-grje{nih ili nepotpunih stvari. Krajnji oblik eklektici-zma moè se vidjeti i u retori~koj zloporabi ªlozoªj-skih naziva koje neki teolozi katkada koriste. Tako-vrsna zloporaba ne pridonosi istraìvanju istine i neupu}uje niti teolo{ki niti ªlozofski duh da raspravlja naozbiljan i u~eni na~in. Ozbiljan i dubok studij ªlozoªj-skih nau~avanja, njihovoga vlastitog govora i kontek-sta iz kojega su proiza{la, mnogo pomaè da se savla-daju opasnosti eklekticizma i dopu{ta da se ta nau~ava-nja prikladno uklope u teologijske rasprave.

87. Eklekticizam je pogrje{ka same metode; no onipak u sebi moè prikriti i shva}anja historicizma. Dabi se pravilno shvatila neka nauka iz pro{log vremena,potrebno je staviti je u povijesni i kulturni kontekst.Nasuprot tome, prva postavka historicizma je da seistina neke ªlozoªje po samoj svojoj naravi drì prila-go|enom nekom odre|enom vremenu ili odre|enojpovijesnoj zada}i. Tako se, barem implicitno, nije~epostojana vrijednost istine. Ono {to je u nekom vreme-nu vrijedilo kao istinito, tvrdi historicist, moè prestati

122

biti takvo u nekom drugom vremenu. Napokon, premanjegovu sudu, povijest ljudske misli jedva je ne{to vi{eod arheolo{kog nalazi{ta iz kojega se moè zahva}atikako bi se dokazalo da su mi{ljenja prethodnoga vre-mena najve}im dijelom ve} zastarjela te da u sada{njo-sti vi{e ni{ta ne zna~e. Naprotiv, premda je sam obra-zac istine u nekoj mjeri vezan vremenima i oblicimakulture, ipak se valja prisjetiti da se istine ili pogrje{ke,koje se u njemu nalaze, u svakom slu~aju mogu prepo-znati i procijeniti kao takve i to bez obzira na prostornuili vremensku udaljenost.

Unutar teolo{kog razmi{ljanja historicizam se naj-ve}ma pokazuje pod vidom nekog »modernizma«.Htiju}i, naime, svoj teolo{ki govor u~initi prilago|e-nim i pristupa~nim svojim suvremenicima, netko sekoristi samo novijim ªlozoªjskim tvrdnjama i izri~aji-ma zanemaruju}i kriti~ke prosudbe koje u svjetlu pre-daje ipak katkad treba iznijeti. Budu}i da taj oblik mo-dernizma istinu zamjenjuje aktualno{}u, on se pokazu-je neprikladnim da zadovolji zahtjevima istine na kojeteologija treba odgovoriti.

88. Treba odvagnuti i drugu opasnost, naime scijen-tizam. Ovo ªlozoªjsko poimanje odbacuje kao neva-ljale sve oblike ªlozoªje koji su tu|i onima {to su svoj-stveni pozitivnim znanostima i odbacuje u podru~je sa-mih predodàba kako religioznu i teolo{ku spoznajutako i eti~ko i esteti~ko znanje. U pro{lim vremenimaisto se shva}anje izraàvalo u pozitivizmu i neopoziti-vizmu koji su tvrdnje metaªzi~ke naravi dràli besmi-slenima. Epistemologijska kritika oduzela je ovom

123

shva}anju svaku pouzdanost, ali se ono ponovno ra|au odori scijentizma. U tom obzorju vrednote se svodesamo na pokrete ~uvstava, a spoznaja »bitka« ostavljase po strani da bi se tako dalo prostora golim i jedno-stavnim ~injenicama. Znanost se, dakle, priprema dapomo}u tehnolo{kog napretka zavlada svim podru~ji-ma ljudskoga ìvota. Neporecivi uspjesi znanstvenogaistraìvanja i suvremene tehnologije puno su pomoglida se pro{iri znanstvena svijest koju, kako se ~ini, neograni~uju nikakve granice jer je ve} prodrla u razneoblike kulture i ondje izazvala tako|er temeljitepromjene.

Naàlost, kada je rije~ o smislu ìvota, valja primi-jetiti da zastupnici scijentizma to pitanje drè sastavni-com iracionalnog ili posve izmi{ljenog svijeta. Jedna-ko je razo~aravaju}i na~in na koji se ovaj smjer mi{lje-nja bavi i drugim velikim ªlozoªjskim pitanjima kojase – ako nisu sasvim zaobi|ena – raspravljaju uz osla-njanje na povr{ne analogije kojima posve nedostaje ra-cionalni temelj. To osiroma{uje ljudsko promi{ljanjestvarnosti jer mu se uskra}uju ona temeljna pitanja ko-ja si je animal rationale neprestano postavljao ve} odsamih po~etaka svojega zemaljskog ìvota. Nakon {toje, u skladu s tim misaonim stavom, ispu{tena kriti~kaprosudba koja potje~e iz eti~ke procjene, scijentisti~kina~in mi{ljenja uspio je posti}i to da su mnogi do{li douvjerenja kako je ono {to je tehni~ki ostvarljivo ba{ za-to i moralno prihvatljivo.

89. Glasnik ne manjih opasnosti je pragmatizam,stav duha u onoga koji u svojim izborima odbija upo-

124

trebu teorijskih promi{ljanja ili procjena {to se oslanja-ju na eti~ka na~ela. Zna~ajne su prakti~ne posljedicekoje su potekle od takva promi{ljanja. Poimence, do{lose dotle da se zastupa jedno shva}anje demokracije ko-je ne uzima u obzir nepromjenljive temelje reda, obve-za i du`nosti: }udorednost ili ne}udorednost nekihoblika pona{anja odre|uje se u parlamentima premaglasovima ve}ine.105 Bjelodane su posljedice ovakvogprosu|ivanja: glavni moralni stavovi i odluke postu-pno se podre|uju raspravama nekih ustanova. Nadalje:sama antropologija te{ko je pogo|ena jednodimenzio-nalnom vizijom ~ovjeka od koje su daleko eti~ke dvoj-be kao i ìvotna obja{njenja o smislu boli i `rtve, ìvotai smrti.

90. Dosad ispitana mi{ljenja jedno za drugim vodedo nekog ra{irenijeg shva}anja koje danas, ~ini se,stvara zajedni~ki horizont mnogih ªlozoªjskih nazorakoji su se ve} udaljili od smisla bitka. Govorimo, na-ime, o nihilisti~kom tuma~enju koje istodobno sadrìodbacivanje svakoga temelja i negaciju svake objek-tivne istine. Prije negoli protivljenje zahtjevima i u~e-njima koji su vlastiti Bo`joj rije~i, nihilizam je negaci-ja ljudskosti ~ovjeka i njegovoga identiteta. Ne moèse naime zaboraviti da zanemarivanje samoga »biti«(esse) sa sobom nu`no nosi tako|er i udaljavanje odobjektivne istine pa zato i od samoga temelja koji po-

125

105 Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Evangelium vitae – Evan|elje ì-vota (25. oùjka 1995.), br. 69: AAS 87 (1995.), 481; Dok 103,str. 125 s.

dràva ljudsko dostojanstvo. Tako se moè dogoditi dase s ~ovjekova obraza uklone one crte i izglednost kojio~ituju njegovu sli~nost s Bogom; odatle se zatim ma-lo-pomalo zapada ili u destruktivnu èlju za mo}i ili uo~aj samo}e. Ako se, naime, jednom ukloni istina o ~o-vjeku, puka je iluzija nastojanje da ga u~inimo slobo-dnim. Jer istina i sloboda su ili skupa povezane ili sku-pa nesretno propadaju.106

91. Obja{njavaju}i na~ela netom iznesenih mi{lje-nja, nismo htjeli pruìti cjeloviti opis stanja dana{njeªlozoªje; uostalom, ono se te{ko moè svesti na samojedan vidik. Vi{e nam je stalo da utvrdimo kako se ba-{tina znanja i mudrosti zaista obogatila na vi{e podru-~ja. Dosta je spomenuti logiku, filozofiju jezika, filo-zofiju prirode, antropologiju, dublje istraìvanje spo-znaje ~uvstava, egzistencijalni pristup obja{njenju slo-bode. Nasuprot tome, potvrda na~ela imanencije kojakao da leì upravo u sredini racionalisti~kih zahtjeva,

126

106 U istom smislu pisali smo u svojoj prvoj enciklici kad smo izla-gali rije~i iz Ivanova evan|elja »upoznat }ete istinu, i istina }evas osloboditi« (8, 32): »Te rije~i sadrè u sebi temeljni zahtjev itako|er upozorenje. To je zahtjev po{tenog odnosa prema istini,{to je uvjet nepatvorene slobode. To je upozorenje da se izbjega-va svaka prividna sloboda, svaka sloboda povr{na ili jednostra-na, svaka sloboda koja ne bi proìmala svu istinu o ~ovjeku i osvijetu. I danas, nakon dva tisu}lje}a, Krist nam se pokazuje kaoonaj koji donosi ~ovjeku slobodu utemeljenu na istini, kao onajkoji ~ovjeka osloba|a od onoga {to tu slobodu ograni~uje, krnji,kao da je sije~e u samom korijenu, u ljudskoj du{i, u srcu, u sa-vjesti«, Enciklika Redemptor hominis (4. oùjka 1979.), br. 12:AAS 71 (1979.), 280–281; Dok 56, str. 30 s.

ve} od pro{loga stolje}a potaknula je odgovore po ko-jima se uvukla najdublja sumnja o drugim postulatimao kojima se dotad nije raspravljalo. Tako su nastali ira-cionalisti~ki pravci mi{ljenja, dok je kritika o~ito po-kazala kako je posve isprazan zahtjev razuma za pot-punim utemeljenjem samoga sebe.

Neki autori ozna~ili su na{e doba kao doba »post-moderne«. Taj naziv, ~e{}e upotrebljavan za stvari ko-je se me|u sobom ne slaù, ozna~uje pojavu velikogbroja novih elemenata koji su u stanju, svojom {irinomi u~inkovito{}u, izvr{iti zna~ajne i trajne promjene. Ta-ko je taj pojam prije svega primjenjivan na pojmoveesteti~kog, dru{tvenog i tehnolo{kog reda. Zatim jeprenesen u podru~je ªlozoªje, a uvijek je obiljeèn ne-kom dvozna~no{}u, i stoga {to sud o onome {to se na-ziva »postmodernim« moè biti sada potvrdan a sadanije~an, i stoga {to nema nikakvog slaganja u vrlo te-{kom pitanju o granicama razli~itih povijesnih epoha.Ipak, jedno je izvan svake sumnje: pravci razmi{ljanjakoji se odnose na razdoblje postmoderne zasluùju od-govaraju}u procjenu. Naime, u skladu s nekima od nji-hovih mnijenja kaè se da je vrijeme sigurnosti nepo-vratno pro{lo, a sam ~ovjek treba u~iti ìvjeti u nekomobzorju gdje vi{e nema nikakvoga smisla, to }e re}i,pod znakom prolaznog i privremenog. Razaraju}i sva-ku sigurnost svojim sudom i zanemaruju}i nu`na razli-kovanja, mnogi autori dovode u sumnju ~ak i sigurnostvjere.

Ovaj nihilizam dobiva odre|enu potvrdu u zastra-{uju}em iskustvu zala kojima je obiljeèno na{e doba.

127

Iz toga {to se vjeruje da se valjana istina posvudamo`e spoznati, nipo{to ne proizlazi nesno{ljivost;naprotiv, to je nu`dan uvjet za pravi i iskreni dijalogme|u ljudima. Samo pod tim uvjetom mo`e se savla-dati neslaganje i prije}i put do jedne cjelovite istinedu` onih staza koje pozna samo Duh uskrsnuloga

Gospodina.109 Sada èlimo objasniti kako da se danasuobli~i potreba za jedinstvom imaju}i u vidu sada{njezada}e teologije.

93. Glavna svrha koju teologija èli posti}i jest utome da se iznese razumijevanje objave i nauka vjere.Zato }e njezin glavni dio i, poput sredi{ta njezinih raz-mi{ljanja, biti razmatranje otajstva samoga Boga, Je-dnoga i Trojedinoga. Ovamo se prispjeva po razmi{lja-nju o otajstvu utjelovljenja Sina Bo`jega: on je sam po-

130

109 U Enciklici Dominum et viviªcantem – Gospodina i @ivotvorcanapisali smo tuma~e}i mjesto Iv 16, 12–13: »Isus prikazuje Bra-nitelja, Duha istine, kao onoga koji }e “pou~avati” i “dozivati upamet”, kao onoga koji }e “svjedo~iti” za njega; sada pak veli“upu}ivat }e vas u svu istinu”. To “upu}ivanje u svu istinu”odnosi se na ono {to apostoli “jo{ ne mogu nositi” te se navlasti-to i nu`no povezuje s Kristovom opljenom – poni{tenjem po mu-ci i kriù, {to je u tom ~asu bilo ve} blizu. Poslije ipak postaje ja-sno da se to “upu}ivanje u svu istinu” povezuje ne samo sasablazni krià nego i sa svime {to je Krist “~inio i u~io” (Dj 1,1).Doista, otajstvo Kristovo u svojoj cjelini zahtijeva vjeru jer onaistom ~ovjeka uvodi u svu “stvarnost” objavljene istine. To da-kle “upu}ivanje u svu istinu” doga|a se u vjeri i po vjeri: to jedjelo Duha istine, plod njegova djelovanja u ~ovjeku. U tom jeDuh Sveti najve}i ~ovjekov u~itelj, svjetlo ljudskom duhu«, br.6: AAS 78 (1986.), 815–816; Dok 87, str. 13.

stao ~ovjekom, a zatim se izloìo patnji i smrti; to otaj-stvo dovr{ilo se u njegovom slavnom uskrsnu}u iuzlasku k O~evoj desnici, odakle je poslao Duha istineda uspostavi i oìvi svoju Crkvu. U tom obzorju glavnazada}a teologije postaje razumijevanje Bo`je kenoze(Dei kenosis) {to ostaje veliki misterij za ljudski duhkoji drì nevjerojatnim da bol i smrt mogu izraziti lju-bav koja se daruje, a da ni{ta ne traì zauzvrat. U ovojstvari name}e se neka nu`nost i istodobno pa`ljivoistraìvanje samih tekstova, poglavito Svetog pisma, azatim i onih u kojima se o~ituje ìva predaja Crkve.Danas se javljaju neka pitanja, samo dijelom nova, ko-ja se ne mogu rije{iti ako se zanemare prinosi ªlo-zoªje.

94. Prvo te{ko pitanje govori o odnosu izme|u zna-~enja i istine. Kao {to se doga|a u svim drugim teksto-vima, tako i izvori koje tuma~i teolog prije svega pre-nose neko zna~enje koje valja rasvijetliti i objasniti. Tose pak zna~enje pokazuje kao istina o Bogu koju samBog predaje preko svetoga teksta. Zato je u ljudskomgovoru utjelovljen govor Boga koji svoju istinu priop-}uje onom divljenja vrijednom »susretljivo{}u« koja jeu skladu s logikom Utjelovljenja.110 Teolog koji tuma~iizvore objave treba se zapitati koja je i kako je duboka i

131

110 Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Boàn-skoj objavi Dei Verbum, br. 13; KD, str. 403. – Latinski originalenciklike krivo navodi klju~ni termin; naime, u koncilskom tek-stu stoji condescensio, a ne indulgentia, kako je u tekstu encikli-ke (nap. S. Ku{ar).

autenti~na istina koju tekstovi pisama `ele priop}iti~ak i unutar jezi~nih granica.

Govore}i pak o tekstovima Biblije i napose Evan-|elja, njihova se istina ne svodi samo na pripovijedanjepovijesnih doga|aja ili na otkrivanje pukih ~injenica,kao {to tvrdi historicisti~ki pozitivizam.111 Naprotiv,ovi tekstovi iznose doga|aje ~ija se istina smje{ta on-kraj pukog povijesnog doga|anja: ona se nalazi u zna-~enju tih doga|aja u povijesti spasenja i za povijestspasenja. Ta istina dobiva svoje puno tuma~enje iz ne-prekinute uporabe tih tekstova u Crkvi tijekom stolje-}a, pri ~emu ona ~uva nepromjenjivim njihovo izvornozna~enje. Zato je neophodno da se i ªlozoªjski propitasmisao odnosa koji postoji izme|u ~injenice i njezinazna~enja; taj odnos tvori speciª~an smisao povijesti.

95. Rije~ Bo`ja nije upu}ena samo jednom naroduniti samo jednom vremenu. Tome sli~no i dogmatskeizjave iznose postojanu i deªnitivnu istinu, koliko godone bile povezane s kulturom vremena u kojemu suizre~ene. Otud nastaje pitanje kako da se me|usobnopomire apsolutna i univerzalna narav istine i neiz-bje`ni povijesni i kulturalni uvjeti onih obrazaca u ko-jima je ta istina izre~ena. Kao {to smo ve} gore rekli,mi{ljenja historicizma ne mogu se braniti. No uporabahermeneutike koja je otvorena prema metaªzici, mo`epokazati kako se od povijesnih i slu~ajnih okolnosti u

132

111 Usp. Papinska biblijska komisija, Instructio de historica Evan-geliorum veritate (21. travnja 1964.): AAS 56 (1964.), 713.

kojima su sazrijevali sveti tekstovi prelazi do istine ko-ja se u njima otkriva i koja nadilazi te iste okolnosti.

Svojim povijesnim i ograni~enim jezikom ~ovjekmoè izraziti istine koje nadilaze samu jezi~nu upora-bu. Istina se, naime, nikad ne moè ome|iti niti vre-menom niti nekim oblikom kulture; ona se spoznajeunutar povijesti, ali tu povijest tako|er nadilazi.

96. Ovo razmatranje dopu{ta nam da uvidimo rje-{enje druge pote{ko}e: radi se o trajnom autoritetu ivaljanosti jezika i pojmova primijenjenih u koncil-skim deªnicijama. Ve} se Na{ pred{asnik, po{tovanjavrijedni Pio XII., bavio tim pitanjem u svojoj encikliciHumani generis.112

O ovom predmetu nije lako raspravljati jer trebaozbiljno uzeti u obzir smisao koji su rije~i poprimile urazli~itim podru~jima kulture i u razli~itim vremeni-

133

112 »Jasno je da se Crkva ne moè vezati ni za koji kratkotrajan ªlo-zofski sistem: ono pak {to su katoli~ki nau~itelji zajedni~kimslaganjem kroz mnoga stolje}a sastavili da bi do{li do nekog ra-zumijevanja dogme, bez sumnje ne po~iva na tako nepostoja-nom temelju. Oslanja se naime na na~ela i pojmove izvedene izistinite spoznaje stvorenih stvari; u izvo|enju pak tih spoznajabogomdana objavljena istina kroz Crkvu je ljudskom umu za-sjala poput zvijezde. Zato nije ~udno {to su ekumenski konciline samo upotrijebili neke takve pojmove, nego su ih tako|ersve~ano potvrdili, tako da nije dopu{teno udaljiti se od njih«,Enciklika Humani generis (12. kolovoza 1950.): AAS 42(1950.), 566–567; usp. Me|unarodna teolo{ka komisija, doku-ment Interpretationis problema (listopad 1989.): EnchiridionVaticanum 11, br. 2717–2811.

ma. Povijest ljudske misli ipak jasno pokazuje kakokroz razvitak i razli~itost kultura neki glavni pojmovi~uvaju svoju op}enitu spoznajnu vrijednost pa zato iistinu onih tvrdnji koju izraàvaju.113 Kada stvari ne bitako stajale, ªlozoªja i znanosti ne bi mogle me|uso-bno komunicirati niti bi mogle biti prihva}ene od kul-tura koje su razli~ite od onih u kojima su one bile smi-{ljene i razra|ene. Ostaje dakle hermeneuti~ko pita-nje, no ono se moè rije{iti. S druge pak strane, istini-tosna vrijednost mnogih pojmova ne isklju~uje da nji-hovo zna~enje ~esto bude nesavr{eno. Filozoªjskoistraìvanje moè pritom u mnogome pomo}i. Stogaje poèljno da ono s posebnom zauzeto{}u istraì po-vezanost izme|u pojmovnoga jezika i istine te da ta-ko|er predloì prikladne putove za njezino pravilnorazumijevanje.

97. Ako je tuma~enje izvora jedna va`na zada}a teo-logije, drugo, jo{ sloènije i zahtjevnije nastojanje jeshva}anje objavljene istine ili obja{njenje razumijeva-nja vjere (intellectus ªdei). Kao {to smo ve} gore natu-

134

113 »Sam smisao dogmatskih formula ostaje uvijek istinit i sebi do-sljedan u Crkvi, i onda kad se ja~e osvijetli i potpunije shvati.Kr{}anski vjernici treba dakle da se odvra}aju od mnijenja pre-ma kojem [...] dogmatske formule (ili neke vrste tih formula) nebi mogle na odre|en na~in ozna~avati istinu, nego samo nekapromjenljiva pribliàvanja k njoj koja ju na neki na~in izobli~u-ju ili preina~uju«, Kongregacija za nauk vjere, Izjava o ~uvanjukatoli~kog u~enja o Crkvi protiv nekih dana{njih zabludaMysterium Ecclesiae – Otajstvo Crkve (24. lipnja 1973.), br. 5.AAS 65 (1973.), 403; Dok 41, str. 15 s.

knuli, intellectus ªdei zahtijeva prinos ªlozoªje bitka,a to }e omogu}iti da u prvom redu dogmatska teologijana prikladan na~in izvr{i svoje zada}e. Dogmatski prag-matizam prvih godina ovoga stolje}a, prema kojemuistine vjere nisu ni{ta drugo nego norme obi~aja, ve} jeopovrgnut i odba~en;114 ipak ostaje ku{nja da se te isti-ne shvate ~isto funkcionalno. To bi bilo udaljavanje usasvim neprikladno i reduktivno shva}anje koje je li-{eno nu`ne spekulativne teìne. Primjerice, kristologi-ja koja bi polazila samo »odozdo«, kako se to danasobi~no kaè, ili ekleziologija izgra|ena samo po uzoruna gra|ansko dru{tvo, ne bi mogle izbje}i opasnosti ta-kve redukcije.

Ako intellectus ªdei èli obuhvatiti sva blaga teolo-gijske predaje, on mora posegnuti za ªlozoªjom bitka.Ta }e pak nu`no iznova postaviti pitanje o bitku u skla-du sa zahtjevima cijele ªlozoªjske predaje, pa i onenajnovije, izbjegavaju}i svaku prigodu za uzaludnoponavljanje ve} prevladanih ªlozoªjskih mnijenja.Unutar obzorja predaje kr{}anske metaªzike ªlozoªjabitka je djelatna ili dinami~na ªlozoªja koja uo~avazbilju u njezinim ontolo{kim, kauzalnim i komunika-tivnim strukturama. Svoj trajni poticaj ona nalazi u to-me da se temelji na samom ~inu »bitka« (actus essen-di) odakle se dopu{ta potpuno i sveop}e otvaranje pre-ma svoj zbilji, otvaranje koje nadilazi sve granice tako

135

114 Usp. Kongregacija sv. Uªcija, Dekret Lamentabili (3. srpnja1907.), br. 26: AAS 40 (1907.), 473.

da se dosegne Onaj koji svakoj stvari daje njezino is-punjenje.115 U teologiji koja svoja na~ela preuzima izobjave kao novog izvora spoznaje, posve se potvr|ujetaj na~in gledanja u skladu s onom unutra{njom vezomizme|u vjere i metaªzi~ke racionalnosti.

98. Sli~na razmi{ljanja mogu se tako|er razviti sobzirom na moralnu teologiju. Obnova cjelovitostiªlozoªje zahtijeva se tako|er za razumijevanje vjereukoliko se ona odnosi na ìvot i djelovanje vjernika.Suo~ena s dana{njim izazovima u dru{tvu i ekonomiji,u politici i znanosti, ~ovjekova eti~ka svijest gubi ori-jentaciju. U enciklici Veritatis splendor obrazloìlismo da velik broj pote{ko}a, koje postoje u na{em svi-jetu, potje~u od onoga {to se zove »krizom oko istine.îm se izgubila ideja univerzalne istine o dobru, spo-znatljive ljudskom razumu, neizbje`no se promijenio ipojam savjesti: ona se vi{e ne razmatra u svojoj izvor-noj stvarnosti, odnosno kao ~in inteligencije osobe, ko-joj valja primijeniti univerzalno poznavanje dobra uodre|enoj situaciji i tako izraziti prosudbu o prave-dnom postupanju pri izboru ovdje i sada; orijentiramose na to da savjesti pojedinca dopustimo povlasticu dana autonoman na~in odre|uje kriterije dobra i zla te daprema njima postupa. Takvo vi|enje tvori cjelinu s in-dividualisti~kom etikom, prema kojoj se svatko nalazi

136

115 Usp. Ivan Pavao II., Govor o stotoj obljetnici okru`nice »AeterniPatris« na Papinskom me|unarodnom sveu~ili{tu »Angelicum«– Filozoªja otvaranja i univerzalizma (17. studenog 1979.), br.6: Insegnamenti, II, 2 (1979.), 1183–1185; Dok 111, str. 13–16.

suo~en sa svojom istinom, razli~itom od istine dru-gih«.116

U cijeloj toj enciklici iznijeli smo posebne dijelovekoji se ti~u istine u moralnom podru~ju. Ova istina ove}ini eti~kih problema, koji nas danas sve vi{e ti{te,zahtijeva od moralne teologije pozorno razmatranjekoje pokazuje njezine korijene u rije~i Bo`joj. Da bi is-punila tu svoju zada}u, moralna se teologija mora po-sluìti ªlozoªjskom etikom koja pazi na istinu dobra;treba se dakle posluìti etikom koja nije subjektivna ine sluì samo koristi. Ta etika, koja se traì, uklju~uje ipretpostavlja ªlozoªjsku antropologiju kao i me-taªzi~ku raspravu o dobru. Ako moralna teologija pri-mijeni taj objedinjuju}i nazor koji je u skladu s kr{}an-skom sveto{}u ìvota i s vje`banjem u ljudskim i nad-naravnim krepostima, mo}i }e u svome podru~ju mno-go djelotvornije i plodnije raspravljati o razli~itim pita-njima – takva su, primjerice, mir i dru{tvena pravda,obitelj, obrana ìvota i za{tita prirodnoga okoli{a.

99. Teolo{ki rad Crkve ponajprije je u slu`bi navje-{}ivanja vjere i kateheze.117 Navje{taj ili »kerygma«

137

116 Br. 32: AAS 85 (1993.), 1159–1160; Dok 107, str. 51 s.117 Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Catechesi tradendae

(16. listopada 1979.), br. 30: AAS 71 (1979.), 1302–1303; hrvat-ski prijevod objavljen je kao prilog dvotjedniku Glas koncila ubr. 24, 1979., str. 6–7 priloga. Kongregacija za nauk vjere,Smjernica o crkvenom pozivu teologa Donum veritatis (24. svi-bnja 1990.), br. 7: AAS 82 (1990.), 1552–1553; hrvatski prijevod(bilj. 70), str. 11 s.

poziva na obra}enje, izlaù}i Kristovu istinu koja se is-punja u njegovom Vazmenom otajstvu: jedino se uKristu, naime, moè prepoznati punina istine koja lju-de spa{ava (usp. Dj 4, 12; 1 Tim 2, 4–6).

Odatle se jednako tako dobro razumije za{to uz teo-logiju sve ve}u va`nost poprima i kateheza: ona, na-ime, tako|er sadrì neke ªlozoªjske implikacije kojetreba istraìti u svjetlu vjere. Nauka koja se posredujeunutar kateheze zasigurno daje svoj prinos odgojuljudske osobe. Kateheza, koja je tako|er priop}avanjerije~ima, mora pruìti nauku Crkve u njezinoj cjelovi-tosti,118 pokazuju}i tako|er njezinu povezanost sa ì-votom vjernika.119 Tako se stvara jedinstvena vezaizme|u nau~avanja i ìvljenja koja se druk~ije ne moèposti}i. Ono pak {to se u katehezi predaje, nije skup in-telektualnih istina nego otajstvo ìvoga Boga.120

Filozoªjsko raspravljanje jednako tako znatno pri-donosi rasvjetljenju odnosa izme|u istine i ìvota,izme|u doga|aja i doktrinalne istine te, pogotovo,odnosa izme|u transcendentne istine i ljudski razum-

138

118 Usp. Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Catechesi tradendae(16. listopada 1979.), br. 30: AAS 71 (1979.), 1302–1303; hrvat-ski prijevod (bilj. 117), str. 6–7.

119 Usp. isto, br. 22, AAS 71 (1979.), 1295–1296; hrvatski prijevod(bilj. 117), str. 5.

120 Usp. isto, br. 7, AAS 71 (1979.), 1282; hrvatski prijevod (bilj.117), str. 2.

ljivoga jezika.121 Me|usobni odnosi i razmjene izme|uteologijskih disciplina i rezultata prihva}enih iz razli-~itih filozofijskih pravaca izrazit }e tako pravu plo-dnost u priop}avanju vjere i u njezinom dubljem razu-mijevanju.

139

121 Usp. isto, br. 59, AAS 71 (1979.), 1325; hrvatski prijevod (bilj.117), str. 12.

ZAKLJUÂK

100. Budu}i da je ve} pro{lo vi{e od sto godina ot-kako je objavljena enciklika Aeterni Patris Lava XIII.,koju smo ~esto spominjali u ovom Na{em spisu, u~ini-lo nam se nu`nim iznova jasnije progovoriti o odnosuizme|u vjere i ªlozoªje. Sasvim je o~ita uloga kojuªlozoªjsko mi{ljenje ima u razvijanju kulture i ravna-nju osobnim i dru{tvenim obi~ajima. Ono moè punou~initi tako|er u pogledu teologije i njezinih razli~itihdisciplina, a {to se uvijek jasno ne opaà. Zbog togasmo dràli prikladnim i nu`nim potvrditi va`nost ªlo-zoªje za razumijevanje vjere i onih granica s kojima sesudara kada zaboravi ili zanije~e istine objave. Crkvaje najdublje uvjerena da si vjera i razum »uzajamnopomaù«,122 dok jedno za drugo istodobno imaju fun-kciju kriti~ke i pro~i{}avaju}e prosudbe te su si uje-dno poticajem za daljnje istraìvanje i produblji-vanje.

101. Ako se pak obazremo na povijest mi{ljenja,poglavito na Zapadu, bez muke opaàmo bogatstva

140

122 Prvi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o katoli~koj vje-ri Dei Filius, IV: DS 3019.

koja su, za ljudski napredak, potekla od susreta ªlo-zoªje i teologije te iz razmjene njihovih vlastitih ste~e-vina. Teologija koja je na dar primila otvorenost i ori-ginalnost pomo}u kojih ona opstoji kao znanost vjere,sigurno je izazvala razum da se otvori radikalnoj novo-sti koju Bo`ja objava nosi sa sobom. To je bez sumnjekoristilo ªlozoªji koja je uo~ila da se tako otvaraju no-va obzorja za druk~ija zna~enja {to ih razum treba du-blje istraìvati.

Razmotriv{i sve to, i kao {to smo naglasili da jedu`nost teologije obnoviti pravi odnos s ªlozoªjom,tako moramo ponoviti da i ªlozoªja treba obnovitisvoj odnos s teologijom, na dobro i za napredak razmi-{ljanja. Ona }e u teologiji prona}i ne samo razmi{lja-nje pojedinih ljudi koje je, premda duboko i bogato,ipak ograni~eno granicama jedne osobe, ali u sebi nosii bogatstvo zajedni~kog razmi{ljanja. Naime, teologijaje u istraìvanju istine po samoj svojoj naravi poduprtazna~ajkom eklezijalnosti123 te isto tako predajom Bo`je-ga naroda s njezinom raznovrsno{}u znanjâ i kulturâ ujedinstvu vjere.

102. Oslanjaju}i se tako na veliku va`nost ªlo-zoªjskog mi{ljenja, Crkva se istodobno zauzima za

141

123 »Nitko ne moè od teologije u~initi zbirku osobnih shva}anja,ve} svatko mora biti svjestan da treba ostati u tijesnom jedinstvus onim poslanjem nau~avanja istine za koju je Crkva odgovor-na«, Ivan Pavao II., Enciklika Redemptor hominis (4. oùjka1979.), br. 19: AAS 71 (1979.), 308; Dok 56, str. 61.

ljudsko dostojanstvo i za evan|eosku poruku. Danasne predstoji ni{ta va`nije od priprave na to: da se ljudivode do otkrivanja svoje sposobnosti za spoznavanjeistine124 i svoje te`nje prema vrhovnom i savr{enomsmislu postojanja. U obzorju ovih velikih zahtjeva ko-je je Bog upisao u ljudsku narav, jo{ se jasnije pokazu-je ljudsko zna~enje Bo`je rije~i koja ljude ~ini ~ovje-~nijima. Zahvaljuju}i posredovanju ªlozoªje koja jetako|er postala prava mudrost, ~ovjek ovoga vremenaprispjet }e do toga da prizna kako toliko ~ovje~nijimbiva, koliko se vi{e Kristu otvara oslanjaju}i se naevan|elje.

103. Filozoªja je, nadalje, kao zrcalo u kojem seodra`ava ljudska kultura. Filozoªja koja se zbog iza-zova teologijskih zahtjeva razvija u skladu s vjerom,dionikom je onog »evangeliziranja kulture« kojega jePavao VI. ubrojio me|u naro~ite ciljeve evangeliza-cije.125

Dok nikad ne propu{tamo ponoviti hitnost noveevangelizacije, pozivamo ªlozofe da dublje istra`ujuveli~inu istine, dobra i ljepote, prema kojima rije~Bo`ja daje otvoren pristup. To postaje jo{ hitnije kad serazmotre izazovi koje novo tisu}lje}e, ~ini se, sa so-bom nosi: oni na osobit na~in poga|aju podru~ja i kul-

142

124 Usp. Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o vjerskoj slobodi Di-gnitatis humanae, br. 1–3; KD, str. 469–473.

125 Usp. Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi – O evangeli-zaciji u suvremenom svijetu (8. prosinca 1975.), br. 20: AAS 68(1976.), 18–19; Dok 50, str. 18 s.

ture stare kr{}anske tradicije. Razmi{ljanje o tome tre-ba tako|er uzeti kao osobitu i izvornu pomo} u nasto-janju oko nove evangelizacije.

104. Filozoªjsko mi{ljenje ~esto je jedino podru-~je za sporazumijevanje i dijalogiziranje s onima kojine dijele na{u vjeru. Dana{nje ªlozoªjsko gibanje za-htijeva da se ªlozoª vjernici pa`ljivo i znala~ki zala-ù te da uzmognu spoznati o~ekivanja, otkri}a i pro-blematiku na{ega vremena. Dok kr{}anski ªlozof ar-gumentira u skladu s razumom i njegovim pravilima,a ravnaju}i se pritom uvijek po onom razumijevanjukoje mu pruà rije~ Bo`ja, on moè razmi{ljati takoda i oni koji jo{ ne shva}aju svu istinu koju boànskaobjava pokazuje, mogu to razumjeti i osjetiti. Ovo pod-ru~je sporazumijevanja i dijaloga ima tim ve}u va-`nost zato jer se problemi koji se sve hitnije postavlja-ju pred ~ovje~anstvo – neka se pomisli na ekolo{kiproblem, na problem mira ili suìvota rasa i kultura –mogu rije{iti zajedni~kim otvorenim i po{tenim ra-dom kr{}ana i sljedbenika drugih religija kao i onihkojima je na srcu obnova ~ovjeka, premda uop}e nisureligiozni. To je potvrdio Drugi vatikanski koncil:»@elja za takvim dijalogom koji polazi od ~iste ljuba-vi prema istini, dakako uz potrebnu razboritost, ne is-

klju~uje s na{e strane nikoga pa ni one koji njeguju vi-soka dobra humanosti a jo{ uvijek ne priznaju njezina

143

Za~etnika, pa ni one koji se protive Crkvi te je na ra-zli~ite na~ine progone.«126 Ona ªlozoªja u kojoj sjane{to od istine Kristove, koji je jedini i zadnji odgovorna ljudska pitanja,127 bit }e djelatna podr{ka pravoj eti-ci koja istodobno obuhva}a cijeli svijet, a koju dana-{nji ~ovjek treba.

105. Primi~u}i se kraju ove enciklike, `elimo obra-titi svoju misao u prvom redu teolozima, da s po-sebnom pozorno{}u duha promotre ªlozoªjske impli-kacije rije~i Bo`je te da misao usmjere onamo odakle}e proiza}i spekulativna i prakti~na veli~ina teolo{keznanosti. @elim im zahvaliti za njihovu crkvenu slu-`bu. Tijesna veza izme|u teologijske mudrosti i ªlo-zoªjskoga znanja jedno je od najizvornijih bogatstavakr{}anske predaje u produbljivanju objavljene istine.Zato ih poti~emo da prihvate i jasnije istaknu me-taªzi~ku dimenziju istine tako da bi do{li do kriti~kog izahtjevnog dijaloga kako s ªlozoªjom na{ega doba, ta-ko i sa svom ªlozoªjskom predajom, bez obzira slaga-la se ona ili ne s Bo`jom rije~ju. Neka pred o~ima stal-

no imaju naputak znamenitog u~itelja mi{ljenja i du-hovnosti, sv. Bonaventure, koji u uvodu u svoj Itinera-rium mentis in Deum upozorava ~itatelja »da ne bi mi-

144

126 Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudiumet spes, br. 92; KD, str. 759.

127 Usp. isto, br. 10; KD, str. 631 s.

slio da je dostatno ~itanje bez unutarnjeg pomazanja,umovanje bez pobo`nosti, istraìvanje bez divljenja,pa`ljivo motrenje bez radosti, radinost bez po{tovanja,znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studijbez Bo`je milosti, prodornost uma bez boànski nadah-nute mudrosti«.128

Na{a misao upravljena je tako|er onima koji su od-govorni za obrazovanje sve}enika, kako akademskotako i pastoralno, da se s posebnim marom pobrinu zaªlozoªjsku pripravu onih koji }e dana{njim ljudimatrebati navje{}ivati evan|elje i jo{ vi{e onih koji }e sepredati istraìvanju i pou~avanju teologije. Neka na-stoje raditi prema propisima i pravilima Drugog vati-kanskog koncila129 iz kojih proizlazi hitna obveza kojunitko ne moè zapostaviti i koja sve nas poga|a: da pri-donesemo autenti~nom i temeljitom priop}avanjuistinâ vjere. Nadalje, ne smije se zaboraviti velika od-govornost za prethodno i prikladno obrazovanje profe-sora koji }e u sjemeni{tima i crkvenim institutima pre-davati ªlozoªju.130 Nu`no je da ta formacija obuhvatiodgovaraju}u znanstvenu izobrazbu, da bude izloèna

145

128 Uvod, br. 4: Opera omnia, Firenze 1891., tomus V, 296; hrvatskiprijevod Put duha k Bogu, preveo Marije [iki}, Zagreb: KS,1974., str. 9.

129 Usp. Dekret o odgoju i obrazovanju sve}enika Optatum totius,br. 15; KD, str. 347.

130 Usp. Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija Sapientia christi-ana (15. travnja 1979.), ~l. 67–68: AAS 71 (1979.), 491–492.

na sustavan na~in, da pruì veliku ba{tinu kr{}anskepredaje i najposlije da se ostvaruje s du`nim smislomza rasu|ivanje imaju}i u vidu dana{nje potrebe Crkve isvijeta.

106. Obra}amo se nadalje ªlozoªma i onima kojipou~avaju ªlozoªju da, imaju}i pred o~ima sveudiljvaljanu tradiciju ªlozoªje, opet odva`no obnove do-mete prave mudrosti i istine, tako|er one metaªzi~ke,koji su vlastiti ªlozoªjskom razmi{ljanju. Neka dopu-ste da budu zapitani o onim zahtjevima koji proistje~uiz rije~i Bo`je i neka svoje razmi{ljanje i raspravljanjeodva`no vode tako da se odgovori na to pitanje. Nekasveudilj teè prema istini i neka budu osobito pa`ljiviprema dobru koje sadrì istinu. Tako }e mo}i oblikova-ti onu autenti~nu etiku koja je ~ovje~anstvu tako hitnopotrebna, napose u ovim godinama. Crkva pozorno i sljubavlju gleda na njihova istraìvanja; neka, dakle,budu sigurni da ona po{tuje opravdanu autonomiju nji-hove znanosti. Htio bih ohrabriti posebno vjernike kojirade na podru~ju ªlozoªje da razli~ita polja ljudskedjelatnosti rasvijetle umom koji je sigurniji i proniclji-viji zbog pomo}i koju mu daje vjera.

Kona~no, ne mogu a da se ne obratim znanstvenici-ma koji svojim istraìvanjima pruàju sve vi{e i vi{e

spoznaja o svijetu op}enito i o nevjerojatnoj raznoliko-sti njegovih ìvih i neìvih sastavnica koje pokazujusvoje kompleksne atomarne i molekularne strukture.

146

Oni su, pogotovo u ovom stolje}u, toliko napredovali ipostigli takve ciljeve da nas uvijek iznova bacaju u ~u-|enje. Dok se divimo i istodobno poti~emo ove glavneznanstvene istraìva~e kojima ~ovje~anstvo puno du-guje za svoj sada{nji napredak, potrebno je da ih tako-|er ohrabrimo kako bi sveudilj nastavili svoj rad osta-ju}i uvijek u onom podru~ju mudrosti u kojem se s plo-dovima znanosti i tehni~kog umije}a povezuju ªlozof-ske i eti~ke vrednote koje su karakteristi~an i nerazorivznak ljudske osobe.

Onaj koji se bavi znano{}u sasvim je svjestan »daistraìvanje nikad ne prestaje, ~ak ni onda kada se ti~enekog ograni~enog dijela svijeta ili ~ovjeka; ono ganaime upu}uje u smjeru onoga {to se nalazi ponad ne-posrednih predmeta studija, to jest prema pitanjimakoja otvaraju pristup k otajstvu«.131

107. Molimo sve da ~uvaju nutrinu ~ovjeka kojegaje Krist spasio u otajstvu svoje ljubavi, i koji sveudiljtraì istinu i smisao. Mnoge ªlozoªjske {kole, zavara-vaju}i ga, uvjerile su ~ovjeka da je on svoj apsolutnigospodar koji sam po sebi moè odlu~iti o svojoj sud-bini i o svojoj budu}nosti, pouzdavaju}i se samo u sebei u svoje snage. No u tome nikad ne}e biti ~ovjekovaveli~ina. Ostvarit }e se samo ako bude izabrao da seuklju~i u istinu te da gradi svoje boravi{te u sjeni Mu-drosti i ondje obitava. Samo u tom obzorju istine ra-

147

131 Ivan Pavao II., Discorso all’Università di Cracovia per 600o an-niversario dell’Alma Mater Jagellonica (8. lipnja 1997.), br. 4:L’Osservatore Romano, 9.–10. lipnja 1997., str. 12.

zumjet }e da se njegova sloboda i njegov poziv na lju-bav i spoznaju Boga potpuno izraàva kao njegovonajvi{e samoostvarenje.

108. Svoju posljednju misao upu}ujemo onoj kojase u molitvi Crkve naziva Prijestoljem Mudrosti. Nje-zin ìvot prava je prispodoba koja }e mo}i osvijetlitiono {to smo prije rekli. Naime, izme|u poziva blaèneDjevice i istinske ªlozoªje moè se uo~iti dubokisklad. Kao {to je ona bila pozvana na predanje svojega~ovje{tva i ènske naravi kako bi rije~ Bo`ja odatlemogla uzeti tijelo i postati jedan od nas, tako je i ªlo-zoªja pozvana da racionalno i kriti~ki djeluje kako biteologija kao razumijevanje vjere bila plodna i djelo-tvorna. Pa kao {to Marija, pristaju}i uz Gabrielov nav-je{taj, nije ni{ta izgubila od svojega pravoga ~ovje{tvai slobode, tako ni ªlozoªjska misao, primaju}i ono {topruà istina evan|elja, ne gubi ni{ta od svoje autono-mije nego stje~e iskustvo da su sva njezina istraìvanjadovedena do najvi{eg savr{enstva. Ovu istinu potpunosu razumjeli sveti monasi kr{}anske starine koji suMariju nazivali »duhovnim stolom vjere«.132 U njoj sugledali sliku koja je u skladu s pravom ªlozoªjom i bilisu svjesni da moraju ªlozoªrati s Marijom (cum Mariaphilosophari).

Neka Prijestolje Mudrosti bude sigurnom lukomonima koji svoj ìvot predaju istraìvanju mudrosti!

148

132 »He noerà tés pisteos trápeza«: Pseudo-Epifanije, Homilia inLaudes Sanctae Mariae Deiparae: PG 43, 493.

Neka put do mudrosti, koja je zadnji i pravi cilj svakeznanosti, bude slobodan od svih zapreka po zagovoruone koja je, ra|aju}i Istinu i ~uvaju}i je u srcu, tu istuIstinu zauvijek podijelila sa cijelim ~ovje~anstvom.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, dana 14. rujna, nablagdan Uzvi{enja svetoga kri`a, godine 1998., dvade-sete godine Na{ega pontiªkata.

149

SKRA]ENICE

AAS – Acta Apostolicae Sedis, Rim, 1909. s.CCL – Corpus Christianorum seu nova Patrum collectio, Series la-

tina, Turnhout-Paris, 1953. s.Dok – papinski i drugi crkveni dokumenti publicirani u nizu Doku-

menti, Zagreb: KS, 1967. s.DS – H. Denzinger – A. Sch nmetzer, Enchiridion Symbolorum,

Deªnitionum et Declarationum de rebus ªdei et morum,Freiburg etc., 1965.

KD – Koncilski dokumenti: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti,(latinski i hrvatski), Zagreb: KS, 1970.

PG – Patrologia graeca, ed. J. P. Migne, Paris, 1857.–1866.PL – Patrologia latina, ed. J. P. Migne, Paris, 1878.–1890.SC – Sources Chrétiennes, Paris, 1941. s.

150

SADR@AJ

Uvod»SPOZNAJ SAMOGA SEBE« ........................................ 7

Prvo poglavljeOÎTOVANJE BO@JE MUDROSTI ............................ 17

Isus – O~ev Objavitelj ............................................... 17Razum – pred tajnom ................................................ 22

Drugo poglavljeVJERUJEM DA BIH RAZUMIO ................................. 29

»Mudrost sve zna i razumije« (usp. Mudr 9, 11) ........ 29»Steci mudrost, steci razbor« (Izr 4, 5) ..................... 34

Tre}e poglavljeRAZUMIJEM DA BIH VJEROVAO ............................ 39

Na putu istraìvanja istine ......................................... 39Razli~ita lica istine o ~ovjeku .................................... 44

êtvrto poglavljeO ODNOSU VJERE I RAZUMA ................................. 53

Glavni koraci pri susretu vjere i razuma ................... 53Trajna novost misli sv. Tome Akvinskoga ................ 62Tragedija vjere odvojene od razuma ......................... 66

Peto poglavljePROSUDBE UÎTELJSTVA U FILOZOFIJSKOMPODRU^JU ................................................................... 72

Razborito rasu|ivanje u~iteljstva kao slu`ba istini ... 72Zanimanje Crkve za ªlozoªju ................................... 83

150

[esto poglavljeUZAJAMNO DJELOVANJE IZME\UTEOLOGIJE I FILOZOFIJE ......................................... 91

Znanost o vjeri i zahtjevi ªlozoªjskoga razuma ....... 91O razli~itim stanjima ªlozoªje ................................ 104

Sedmo poglavljeDANA[NJI ZAHTJEVI I DU@NOSTI ....................... 111

Neodrecivi zahtjevi rije~i Bo`je .............................. 111Dana{nje zada}e teologije ....................................... 127

ZAKLJU^AK .............................................................. 139

151

Ivan Pavao II - Fides et ratio - Vjera i razum

Documents

Transcript of Ivan Pavao II - Fides et ratio - Vjera i razum