Sveučilište u RijeciFilozofski fakultet u Rijeci

Freske u Istri

(seminarski rad)

kolegij: UMJETNOST 15. I 16. STOLJEĆA U HRVATSKOJ 4. semestar

Akademska 2008/2009. godina Studentice: MARTINELA DRAGIČEVIĆ, PUM/PED TAMARA BELJAK, HJK/PUM

Rijeka, 10.svibnja, 2009. godine

SADRŽAJ:

1. Uvod.....................................................................................................3

1.1 Povijesni razvoj Istre od IX. do XVII. stoljeća.............................3

1.2 Fresko-slikarstvo Istre u vrijeme renesanse....................................3

2. Crkva svetog Jakova; Bačva.................................................................7

3. Crkva svetog Duha; Bale......................................................................8

4. Crkva svetog Antuna i crkva svetog Jakova; Barban...........................8

5. Crkva svetog Martina i crkva svete Marije na Škriljinah, Beram.........9

6. Crkva svetog Roka; Draguć..................................................................9

7. Crkva svete Marije od Lakuća; Dvigrad..............................................10

8. Crkva svetog Trojstva; Hrastovlje.......................................................10

9. Crkva svete Jelene, Crkva svete Marije, Crkva svetog Roka; Oprtalj.11

10. Crkva svetog Nikole; Pazin..................................................................12

11. Crkva svetog Nikole; Rakotule............................................................12

12. Crkva svetog Stjepana; Zanigrad..........................................................13

13. Crkva svetog Trojstva i Crkva svetog Antona; Žminj..........................13

14. Bernardo Parentino................................................................................14

15. Blaž Dubrovčanin..................................................................................15

16. Zaključak...............................................................................................16

17. Literatura...............................................................................................17

2

1. Uvod

1.1 Povijesni razvoj Istre od IX. do XVII. stoljeća

Prema geografskom položaju, Istra je prijelazni prostor između srednjoeuropskog

masiva i Dinarida, te predstavlja vezu između Panonije i Sredozemlja. Na jugoistoku,

poluotok je okružen Kvarnerom, a sa zapada ga okružuje Jadransko more. Područje Istre je u

ranim vremenima burne prošlosti svojom blagom klimom i pristupačnošću obala, plodnošću

tla, privlačilo razne narode. U 14. i 15. stoljeću na području Istre, koja je nastanjena

romanskim i slavenskim stanovništvom, sukobljavaju se mletački i franački interesi. Mletci u

to vrijeme vode borbu za prevlast na Jadranu. U unutrašnjosti zemlje na vlasti su franački

feudalci. Politički sukobi talijanski i njemačkih interesa na tlu Istre odrazili su se također na

društvene i sociološke prilike, a preko ovih utjecaja tih interesa postupno je prodro u

umjetnost i sve njezine različite srodne grane. Možemo zaključiti da jedan od utjecaja dolazi

iz Venecije i talijanskog kopna te se širi na okolicu priobalnih gradova zapadne Istre, a drugi

prodire preko unutrašnjosti poluotoka iz dubokog kopnenog zaleđa, noseći specifičnosti

europsko-njemačkog stila. Ta dva utjecaja uz staru bizantsku dominaciju snažno su se odrazili

u srednjovjekovnoj umjetnosti istarskog stanovništva.1

1.2 Fresko-slikarstvo Istre u vrijeme renesanse

Zadivljuje velika količina sačuvanoga zidnog slikarstva na relativno malom području

kao što je Istra. Riječ je o približno 50 lokaliteta, od velikih i raskošnih fresko ciklusa do

pojedinačnih scena i sitnih fragmenata. Prve freske u Istri nastaju na prijelazu iz 8. u 9.

stoljeće, ali u 11. stoljeću počinje prava produkcija zidnog slikarstva i traje sve do sredine 16.

stoljeća. Istarske su freske živa i autentična umjetnost i gotovo se sve nalaze u crkvicama,

pitoresknim istarskim gradićima, selima ili, usamljene, na brdu. Istarske su freske zapravo

tekstovi prevedeni u slike, sadržaji razumljivi publici koja ih gledajući čita.2

Stil fresko-majstora, kao i motivi, različiti su od crkve do crkve i od majstora do

majstora. Motivi su vjerski, a „sloboda“ prikaza katkad je bila nešto manja ili veća, kada je

1 Givardi-Jurkić V.:Povijesni i umjetnički razvoj Istre od IX. Do XVII. stoljeća; u: Iz riznica umjetnosti Istre, Arheološki muzej Istre, Pula, 1989. (str. 15-17) 2 http://heartofistria.org/index.php?id=61

3

umjetnik samostalno slikao pojedini vjerski motiv bez uporabe predloška. Vječiti tragač za

freskama bio je prof. Branko Fučić iza kojeg su ostale mnoge knjige o freskama. Mjesta

istarskih fresaka: Beram, Barban, Oprtalj, Pazin, Lindar, Rakotule, Hum, Draguć, Dvigrad,

Žminj, Poreč, Fažana.3

Prve su značajnije freske u Istru donijeli benediktinci čije rane realizacije datiramo u 11.

stoljeće. Romaničko je slikarstvo ostavilo dubok trag na fresko slikarstvo Istre. U gotici,

zlatnom razdoblju istarskoga zidnog slikarstva, tematika se proširuje ciklusom iz života

pojedinih svetaca i raznim biblijskim prikazima koji obogaćuju raniji repertoar. Naravno, to

su općenite karakteristike, svaka je crkvica varijacija na temu. Iz tog je razdoblja najveći broj

sačuvanih slika, mnogi su autori poznati, a pojedine cikluse ostvaruju i visokoobrazovani

slikari, majstori iz susjednih zemalja. Renesansa nije ostavila osobit pečat u fresko slikarstvu

Istre i nerijetko se primjećuje tradicija ranijih fresaka. Autori koji su bliski renesansnim

stilskim karakteristikama slikaju, s više ili manje uspjeha, perspektivne prikaze i

monumentalne statuarne likove svetaca. Prema Branku Fučiću, najcjenjenijem istraživaču i

poznavatelju istarskih fresaka, majstori-slikari najprije debelo i grubo ožbukali cijelu

unutrašnjost crkve, zatim bi prosijali vapno i miješali ga s najsitnijim pijeskom tanko prevukli

prvi grubi sloj. Drugi sloj nisu premazali odjednom, svakoga dana namazali bi veoma glatko

samo onaj dio koji bi taj dan oslikali, a prije slikanja, koncem naprašenim u zemlji odvojili bi

polja, ucrtali obrise likovnog prikaza da bi okrečili još mokru žbuku vapnenim mlijekom, i tek

tada bi počeli s oslikavanjem. Stružući zidove istarskih crkava Fučić je nailazio na iznimno

blago dotad slabo poznate dionice hrvatske umjetnosti i civilizacije. Svoje pronalaske

oplemenio je Fučić vrhunskim interpretacijama i analizama u kojima se umjetničke kategorije

nadograđuju i promatraju unutar društvenog i civilizacijskog konteksta, prije svega u svim

oblicima bujnoga pučkog života srednjovjekovne i renesansne Istre.4

Ikonografski, stilski, simbolički, estetski i idejni svijet fresaka naslikanih na zidovima

starih istarskih crkava predmet je povijesno umjetničke monografije o umjetnosti koja je bitno

obilježena vremenom (11-16. stoljeće) i mjestom nastanka (crkva). Dva su bitna funkcijska

određenja istarskih fresaka. S jedne strane to je liturgijska funkcija i njoj analogna simbolika u

kojima se zrcali idejni svijet kršćanstva. S druge strane, u didaktičnim i pobudnim porukama

svetačkih likova s crkvenih zidova, nepismeni istarski puk dobiva "zornu nastavu",

3 http://swirl.bloger.hr/post/istarske-freske/688514.aspx4 http://heartofistria.org/fileadmin/documents/brosure/freskeHR_ITL.pdf

4

istovremeno jednostavnu i reprezentativnu vizualnu predodžbu kršćanskoga nauka te takve

freske zapravo "u srednjovjekovnome analfabetizmu masa" nadomještaju knjigu!

Kad se iz otvorenog pejzaža, iz sunčana svjetla uđe pod krov među oslikane crkvene

zidove, što su odškrinuli tek pokoji otvor prema vanjskom svijetu, s postepenim

prilagođavanjem vida oživljuju i slike na zidu. Doimlju se ponajprije njihove velike cjeline u

dimenzijama i u materiji zida i u odnosima prostora, a detalji se u tom osnovnom dojmu gube

pa ih otkriva tek traženje. Majstori nisu u sebi nosili skromnost minijaturiste, slikara intimnog

formata. Stvarali su muški obračunavajući s plohama, s kvadraturama, s udaljenostima, u

koracima i sa samim materijalom. Slikali su žbukom i pigmentom, zidarskom žlicom i kistom.

Bili su zidari i slikari. Dok su radili, bili su neprestano na nogama, stojeći na tlu ili skelama

udišući iz zida miris vapna, koje ih je opominjalo da rade brzo, bez oklijevanja. Pogled u

oslikane unutrašnjosti istarskih crkava olakšat će gledaocu predodžbu o slikarskim cjelinama,

pokušat će mu sugerirati doživljaj nekadašnje integracije slike i arhitekture. Te slike nisu bile

samo ukras crkvenih prostora ili to nisu bile u prvom redu. Njihova svrha nije bila iscrpljena u

njima samima. U crkvenim prostorima one su bile u službi crkvene doktrine; njihova

prvenstvena svrha bila je didaktična. U ranijim stoljećima, otkrivajući nebeske i zemaljske

vizije, one su se doimale reprezentativno. U mlađim stoljećima one su se živahno

raspripovijedale, prikazujući na sve ljudskiji način nebeske i zemaljske romane, natopljene

iskustvima ljudskog srca više nego iskustvima oka. One su gledaocu predočavale pojedine

svetačke likove ili prizore iz njihova života, one su ilustrirale događaje o kojima govore

evanđelja, one su prevodile u vizualnu predodžbu pojmove, uvjerenja i nastrojenja svoje

epohe i društva. Tri do četiri desetljeća nakon pojave fresaka u Pazinu i Žminju traje

najplodnije razdoblje istarskog zidnog slikarstva, a to bi predstavljalo 15. stoljeće. Nikada kao

u tom razdoblju nije se u Istri pojavilo toliko slikarskih ruku i niti iz jednog se razdoblja nije

sačuvao toliki broj spomenika. Nikad nije tako širok sloj istarskih fresaka imao tako određenu

regionalnu boju, uvjetovanu kulturnogeografskim položajem svoga tla i tako izrazita puka

obilježja, uvjetovana društvenom podlogom. Najvažnije i najveće spomeničke cjeline ne

nalaze se u romanskom, zapadnom i južnom obalnom pojasu. Kako u to vrijeme jenjava

freskantska produkcija gotovo bez takmaca ostaje na poprištu umjetnost na ladanju. Ona

ostvaruje velike cikluse u konzervativnoj sredini, gdje je potražnja za zidnom slikom bila

najveća. Dok u to vrijeme malobrojne freske istarskog Zapada i Juga odražavaju talijanske

utjecaje, te sada već nose i oznake renesanse, slikarstvo ladanjske istarske grupe nastaje u

drugoj klimi. Ono se ne oblikuje na periferiji kontinenta, gdje djeluju i južni umjetnički

5

elementi, ali gdje osnovne pobude pritječu sa sjevera, iz srednjoeuropske kasne gotike. Veze s

umjetnošću kontinentalnog zaleđa, s kojima je unutrašnja Istra bila i politički vezna, trajale su

stoljećima Ali u ovo vrijeme, neposredno prije rascvjeta ladanjskih radionica, one su bile

osobito kale. One su omogućile postanak fresaka u Sv. Trojstvu u Žminju, a posredstvom

stranog, višeg, feudalnog sloja omogućile su i najznačajniji kontinentalni import- freske u

Pazinu. Formalni estetski ideal podjednako je u Istri inspirirala i južna klima, pa je on bio

osobito izrazit bilo na oni freskama, koje su bile derivat talijanske umjetnosti, bilo na onima,

gdje su uz gotičku osnovu sudjelovali i talijanski elementi ( Dvigrad, Oprtalj). A kada u 15.

stoljeću istarsko ladanje preplave oblici renesanse (Draguć), taj će isti ideal, samo osnažen

novim poticajima, nastaviti životom dokle god bude trajala freskantska praksa u Istri. Sav taj

svijet tako različitih predodžaba bio je duboko motiviran. Ladanjske slikare nisu naručivali ni

pazinski kapetani ni pazinski prepoziti ni biskupi ni bogati samostani. Njihovi naručioci i

njihova publika bili su težaci i bradati glagoljaši, mali puk iz koga su i sami izniknuli noseći u

sebi i pretačući u svoje djelo i njegovu dušu. Slikajući religiozne teme slikali su i njegova

nadanja i njegova strahovanja, njegovu vjeru i njegovo praznovjerje, njegovu poeziju i njegov

rad. Tako se i iz dobara opće likovne riznice stvarala umjetnost koja je podmirivala potrebe

mnoštva malih, svakodnevnih ljudi, izazvana njihovim narudžbama i prilagođena njihovim

sklonostima pa su se pred oslikanim zidovima istarskih crkava našli u idealnoj vezi

naručitelji, autori i konzumenti, pripadnici iste sredine te istog mentaliteta Takva idealna veza

postojala je još i u prvoj polovici 16. stoljeća. Ako tada na istarskim freskama nestaje

gotičkog svijeta oblika, s njima nipošto ne zamire i stvaralačka živost pučke umjetnosti.

Promijenilo se vrijeme i konačno je i do zakašnjelog ladanja prodrla renesansa. Ali pučka i

seljačka istarska sredina nije u sebi imala preduvjete da je prihvati i razvije kao stil, samo su

se renesansni oblici, kao svjež i obnovljeni rječnik, spojili na ladanjski izraz. Predstavnik tog

novog , naivnog, a tako ljupkog pučkog derivata velikog talijanskog stila, tog malog

ladanjskog i seoskog podprodukta quatrocenta je Anton iz Padove, Istranin iz Kašćerge, sela u

Pazinštini. Bio je, čini se, ugledan i tražen majstor na ladanju. Između 1529. 1537. zvali su ga

u Hum i Oprtalj i dva puta u Draguć da slika bratovštinske crkve, zavjetovane svetom Roku u

danima kuge i da izradi oltare i zidne oltarne slike. U minijaturnom prostoru Sv. Roka

rasporedio je slike po zidovima kao mnogo malih pozornica. Za kulise je upotrijebio dijelove

renesansne arhitekture pa je od njih, fantazijom i slobodom neprobematičara, slagao

imaginarne svoje gradnje, ne bez scenografskog efekta. Što smeta pri tome ako mu se na sve

strane razbjegla perspektiva, a crkvica u pejzažu, da bi stala na vrh, morala se suzbiti u

temeljima? Ionako to nije bio svijet u punoj prostornoj viziji realnosti već ambijent lijepih i

6

prostodušnih priča. Male svoje pozornice napučio je anđelima, madonama i svetcima,

kraljevima i paževima. Bio je crtač fine precizne linije pa je istom čistoćom pisao i ritmički

pad njihovih haljina i nježne njihove ruke i nadignute obrvice na njihovim malim lutkastim

licima i onu anatomsku deskripciju na blijedoj slonovskoj puti mrtvog Krista. Nizao je svoje

figurice u jednom jedinom planu. Ako bi ih pričvrstio na sam rub slike, one bi stajale

čvrstoćom malih statua; ako bi se odlijepile od ruba, one bi zalebdjele, obješene o nevine

konce. Iz zbirke predložaka vadio je renesansni ukras amfora i cvijeća da na bordurama slika

izazove dojam pozlaćene štukature. Od raznih svojih predložaka složio je vedri figuralni

aranžman na Poklonstvu kraljeva kao dijete što u čistoj radosti oka spaja izrezane dijelove u

novu cjelinu kolaža. Za tu najveću svoju sliku birao je najslikovitije renesansne kostime

paževa i dvorjanika; veselu svečanost kapa i perjanica; konja što je u renesansnom skraćenju

odjednom izgubio tlo i visoko zaigrao u zraku. Uskoro poslije Antona ta živa ladanjska

umjetnost zamire, a posljednje narudžbe izvršavaju samo stranci. Još se naivnom pučkom

izrazu priklanja manje inventivni Blaž iz Dubrovnika kad slika za vlaške seljake pod Učkom,

u Novoj Vasi, a onda dolaze obrtnici, Furlani, i unose provincijsku furlasku renesansu. Neki

Dominik iz Udina, nastanjen u Vodnjanu slika 1550. godine u Višnjanu, a jedan anonim, prije

godine 1592., u Bačvi. Ali to su bili i posljednji znaci tradicije na umoru. U eri protestantizma

i akcijom protureformacije stara tradicija nestaje. Nestaje slike na crkvenom zidu i njenog

stvaraoca, ladanjskog slikara. Duboka pukotina koja sada i na istarskom ladanju dijeli

srednjovjekovni svijet od novoga, rascijepila je i idealnu vezu umjetnosti a njenim domaćim

tlom i njenom prisnom ljudskom sredinom.5

2. Crkva svetog Jakova; Bačva

Selo Bačva nalazi se tri kilometra južno od Višnjana, mjesta desetak kilometara

sjeveroistočno od Poreča. Crkva Sv. Jakova na samom je ulazu u selo. Jednostavna građevina

čiju pitoresknost pojačava gotička preslica s otvorom za dva zvona. Sagrađena je u

romaničkom razdoblju, najvjerojatnije u 12. stoljeću.

Dominik iz Udina, nastanjen u Vodnjanu, oslikao je u 16. stoljeću freske u crkvici Sv. Jakova

u Bačvi (on je i autor fresaka u obližnjem Višnjanu i na još nekoliko lokaliteta u Istri). Na

zidovima crkve prikazan je kristološki ciklus. Na trijumfalnom je luku Navještenje, a u

5 Fučić, B.:Istarske freske; Zagreb, Zora 1975. (str. 8-10, 23-31)

7

samom vrhu apside prikazan je Bog Otac. Iz ikonografskog prikaza izdvaja se simbolično

viđenje Sv. Nedjelje, u gornjem redu sjevernoga zida, do prikaza anđela iz Navještenja. Priču

o Sv. Nedjelji stvorila je pučka teologija kasnoga srednjeg vijeka kako bi si olakšala život i

uvela nedjelju kao slobodan dan. Ženski lik Sv. Nedjelje kazuje o poštivanju nedjeljnog

odmora tako što se u njezinom podnožju nalaze alati kojima je zabranjeno raditi nedjeljom.

Prikazi likova bliski su talijanskoj visokoj renesansi.

3. Crkva svetog Duha; Bale

Crkva se nalazi u središtu Bala, u neposrednoj blizini glavnog trga na kojem je i poznati

kaštel Soardo-Bembo. Po dimenzijama skromna građevina, no vrhunske klesarske izvedbe

pučke gotičke arhitekture iz 15. stoljeća. Građena od pravilnih kamenih blokova s kamenim

krovnim pokrovom, škriljama.

Autor fresaka je majstor Albert iz konstan- za, na Bodenskom jezeru. On je u 15.

stoljeću, osim Bala, oslikao i niz drugih crkvica po Istri. U njegovu se opusu primjećuju

mnogobrojni utjecaji: venecijanska cvjetna gotica (gotico fiorito), srednjoeuropski utjecaji iz

Njemačke i Češke, a naslućuju se i ranorenesansne karakteristike. Uz uobičajene scene

kristološkog ciklusa na svetišnom zidu, majstor Albert iz konstanza slika i scenu Prijestolja

milosti sa svecima.

4. Crkva svetog Antuna i crkva svetog Jakova; Barban

Ispred ulaza u grad, u neposrednoj blizini Velih vrata, nalazi se crkvica Sv. Antuna.

Crkva Sv. Jakova smještena je unutar gradskih obrambenih zidina, sjeverno od Velih vrata,

crkve, palače i gradskog trga. Crkva Sv. Antuna, sa zvonikom na preslicu, i crkva Sv. Jakova,

sa zanimljivim zvjezdastim otvorom na bočnom zidu, pripadaju stilu pučke gotike i datiraju se

u 14. stoljeće.

Freske u crkvi Sv. Antuna, nastale početkom 15. stoljeća, primjer su utjecaja bolonjskog

slikarstva. Poprilično su oštećene, ali se naziru mnogobrojni likovi izrazitog plasticiteta koji

svjedoče o nekadašnjoj raskoši fresaka. Crkva Sv. Jakova ističe se originalnom ikonografijom

u drugoj polovici 15. stoljeća oslikanog ciklusa legendi o Sv. Jakovu, jedinstvenim u našim

krajevima. Zanimljiva je i freska u svetištu, prikaz Marije zaštitnice koja ispod plašta čuva

8

članove bratovštine Sv. Jakova, koji su gotovo sigurno bili i naručitelji freski. Autor fresaka je

veoma nadareni regionalni majstor koji se formira u krugu lokalnih radionica, tzv. Šarenog

Majstora i Vincenta iz Kastva.

5. Crkva svetog Martina i crkva svete Marije na Škriljinah; Beram

Beram je pet kilometara udaljen od Pazina, na cesti Pazin – Poreč. Župna crkva Sv.

Martina nalazi se u središtu mjesta, a crkva Sv. Marije na Škriljinah kilometar sjeveroistočno

od Berma. Crkva Sv. Martina datira iz 1431. godine, ali je pregrađena 1910. godine u

neoromaničkom stilu (sačuvano je svetište stare crkve). Crkva Sv. Marije na Škriljinah

gotička je crkvica kojoj su u 18. stoljeću na pročelje dodani trijem, lopica i drveni tabulat.

Zasigurno najpoznatiji ciklus istarskih fresaka najvećim je dijelom oslikao majstor Vincent iz

Kastva 1474. godine. No u beramskim je freskama zastupljeno više autora. Konjanički lik Sv.

Martina koji mačem reže dio svoje raskošne odjeće kako bi se slučajni prolaznik, prozebli i

goli siromah, imao čime zaodjenuti, rad je anonimna furlanskog majstora nastao nedugo

nakon izgradnje istoimene župne crkve. Vincent je glavni slikar, ugovarač i organizator

radova u crkvi Sv. Marije na Škriljinah, a pomogla su mu još dvojica slikara od kojih je jedan

i autor poznate scene Plesa mrtvaca, poučne onovremene slike smrti pred kojom smo svi

jednaki i kojoj nitko ne može uteći. Smrt je uzela i papu i kardinala, biskupa, kralja i kraljicu,

debelog krčmara s čuturom vina, dijete, prosjaka i vojnika kojemu niti čvrst oklop ne pomaže

te, na koncu, i trgovca koji ju ne uspijeva podmititi zlatnim dukatima. U crkvici se nalazi i

impozantno Poklonstvo kraljeva prema tekstu iz Matejeva evanđelja u kojem se mudraci s

Istoka idu pokloniti novom kralju. To je scena koja ispunjava čitav gornji dio sjevernog zida,

dulja je od sedam metara s tridesetak ljudskih likova, prikazima arhitekture i povorkom od

dvadesetak konja. Ovaje freska najvrjednije Vincentovo djelo u Sv. Mariji na Škriljinah. Osim

spomenutih fresaka monumentalnih dimenzija, ostatak crkve je oslikan scenama iz Kristova i

Bogorodičina života, između kojih se često pojavljuju likovi tadašnjem puku omiljenih

svetaca.6

6. Crkva svetog Roka; Draguć

6 Pelc, M.:Renesansa, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2007. (str. 497)

9

Mjesto Draguć udaljeno je 17 km od Pazina i nalazi se na cesti Cerovlje – Buzet, iznad

Butonige. Crkvica Sv. Roka nalazi na suprotnom kraju Draguća, iza trga i župne crkve.

Zavjetna kapelica protiv kuge iz 16. stoljeća – Sv. Rok jednobrodna je pravokutna crkvica

presvođena šiljastim svodom. Freske u Sv. Roku naslikao je meštar Antun iz Padove, lokalni

majstor, pod utjecajem venecijanskog slikarstva iz istarske Padove, pokraj današnje kašćerge.

On je u Sv. Roku 1529. i 1537. godine oslikao po svim zidnim površinama freske kao zahvalu

za izbavljenje od europske srednjovjekovne pošasti – kuge, koje prate Krista od rođenja do

smrti na križu, krista koji sprema u korice mač kuge, a tu su još i likovi svetaca, Sv. Roka i

Sv. Sebastijana, biskupa, pape… Autor se potpisao, napisao ime naručitelja i godinu.

7. Crkva svete Marije od Lakuća; Dvigrad

Dvigrad se nalazi u Limskoj dragi, zapadno od kanfanara. Na izlazu iz kanfanara, uz

prugu, skreće se za Dvigrad. Crkvica se nalazi podno mjesta. Crkva je romanička građevina s

polukružnom upisanom apsidom i preslicom na pročelju. Građena je od pravilnih klesanaca.

Zanimljiv detalj je baldahin na pročelju; nalazi se iznad ulaza, a ispod preslice.

Freske s kraja 15. stoljeća rad su tzv. Šarenog Majstora, po svemu sudeći domaćeg

umjetnika (pripisuje mu se niz fresaka u Istri, pa čak i tri skulpture), tako nazvanog zbog

izvanrednih kolorističkih efekata. Dobro sačuvane freske na vanjskom dijelu crkvice, na

pročelnom baldahinu, prikazuju Mariju zaštitnicu koja ispod plašta čuva župljane. Nažalost,

upravo donji dio freske nije sačuvan, jer je bio najizloženiji vremenskom utjecaju. U

unutrašnjosti je oslikano samo svetište, polja kojima dominiraju velike figure. Središnji je

prikaz polja sa scenom Krista u slavi. U crkvi se nalazi mnoštvo glagoljskih grafita.

8. Crkva svetog Trojstva; Hrastovlje

Na staroj cesti Kopar – Črni Kal, nekoliko kilometara prije Črnoga Kala, u Krnici.

Crkva Sv. Trojice posvećena je 1475. godine. To je trobrodna renesansna crkva s

poligonalnim svetištem i zvonikom oko koje je četverokutni taborski bedem iz 16. stoljeća. U

unutrašnjosti crkva čuva opsežni ciklus iznimnih fresaka kasnoga srednjeg vijeka i renesanse

u Istri (restaurirane su 1949). Na sjevernoj apsidi je prizor neobične ikonografije Triju

10

kraljeva uz likove svetih liječnika Kuzme i Damjana, ispod kojeg je natpis koji objašnjava

narudžbu i autorstvo fresaka: autor je Ivan iz kastva (Johannes de Castua) koji je freske

naslikao 1490. Na svodu srednje apside je Prijestol milosti, a na zidovima apostolske figure.

Na južnoj apsidi su tri zaštitnika pred kugom: Rok, Sebastijan i papa Fabijan. Na sredini

frontalnih zidova nad apsidom je prizor Marijine krunidbe, a lijevo i desno Navještenja

Mariji. Na svodu glavnog broda nalazi se ciklus Geneze (nastao prema bakrorezima

nizozemskog grafičara Majstora sa Svicima) koji je povezan s freskama u župnoj crkvi u

Pazinu. Na svodu južnog broda naslikani su mjeseci od siječnja do srpnja, a na sjevernom

brodu od kolovoza do prosinca te dva medaljona s prikazom godine (Annus) ili vremena

(Tempus) i Sv. Jeronim. Na sjevernom zidu je Pohod i Poklonstvo triju kraljeva, a na

zapadnoj strani Opraštanje od Heroda. Ciklus Kristove pasije pokriva zapadni zid te se

nastavlja na južni, a sadrži sve važnije događaje; od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća. Na

južnom zidu dolje opsežan je prikaz plesa mrtvaca, izuzetno ostvarenje koje ujedinjuje

različite ikonografske tradicije.

9. Crkva svete Jelene, Crkva svete Marije, Crkva svetog Roka; Oprtalj

Sv. Rok je udaljen svega nekoliko koraka od oprtaljskog odmorišta s panoramskim

pogledom, dok je Sv. Marija stotinjak metara ispod mjesta. Crkvica Sv. Jelene nalazi se na

vrhu brijega izvan naselja, oko kilometar južno od mjesta. Crkva Sv. Roka sagrađena je u 14.

stoljeću kao jednobrodna građevina s preslicom, u baroku joj se pridodaje i lopica (trijem) a iz

temelja je obnovljena 1913. Slične su crkvice Sv. Marije (bratovštinska crkva) i Sv. Jelene,

sagrađene u 15. stoljeću.

Cleriginus iz kopra autor je fresaka u crkvicama Sv. Jelene i Sv. Marije. Pod tim se

imenom zapravo kriju tri rodbinski povezana koparska slikara. Cleriginus II. oslikao je oko

1400. godine crkvicu Sv. Jelene koju karakterizira gotičko slikarstvo susjedne Slovenije i

općenito alpskih krajeva. Cleriginus III. oslikao je 1471. godine (sačuvan je potpis i godina)

dio zidnih slika u crkvi Sv. Marije: Navještenje, Marija zaštitnica i likove svetaca na

trijumfalnom luku. Freske odišu renesansnim poimanjem kompozicije, a sveukupno ih slikaju

četiri majstora, uz spomenutog Cleriginusa III., freske radi i tzv. Šareni Majstor te dva

anonimna slikara. Freske u Sv. Roku naslikao je u prvoj polovici 16. stoljeća meštar Antun iz

Padove.

11

10.Crkva svetog Nikole; Pazin

Crkva Sv. Nikole nalazi se u središtu Pazina. Put do nje označen je smeđom

signalizacijom koju valja slijediti. Crkva Sv. Nikole s naglašenom gotičkom apsidom prvi se

put spominje 1266. godine, 1441. dobiva kasnogotičko svetište, renesansne kapele dodane su

glavnom brodu sredinom 17. stoljeća, a veliku baroknu rekonstrukciju doživljava 1764.

godine. Freske je u svetištu župne crkve Sv. Nikole oslikao oko 1470. godine anonimni slikar,

školovani majstor, koji pripada krugu Jakoba Suntera, poznatog i kao austrijski majstor

Leonardo iz Brixena. Pazinske freske, prema kvaliteti te sintezi elemenata srednjoeuropske

kasne gotike i talijanske renesanse, pripadaju samom vrhu zidnog slikarstva u Istri. U

središnjem romboidnom polju svoda svetišta crkve prikazan je Sv. Mihovil, a oko njega se

nižu scene postanka svijeta te borba dobrih i palih anđela – istočni grijeh (lat. peccatum

originale), grijeh u kojem se rađaju svi ljudi jer, potječući od Adama, sudjeluju u njegovu

grijehu neposluha prema Bogu. Sv. Mihovil, naravno, predvodi dobre anđele koji u žustroj

borbi pobjeđuju zle. Ciklus geneze čini prikaz Boga Oca s krunom na glavi koji se nekoliko

puta ponavlja. Počinje prikazom prvog dana ili stvaranjem svjetla, zatim drugoga, kada se

stvara nebeski svod, pa odvajanjem kopna od mora, stvaranjem Sunca i Mjeseca, ptica i riba

te stvaranjem Adama i Eve (iz Adamovog rebra). Posljednja je scena ciklusa prikaz Adama i

Eve s Bogom Ocem pred stablom spoznaje dobra i zla. Na bočnim su zidovima naslikani

likovi proroka i prizori iz Starog i Novog zavjeta. Velika kompozicija Kristova raspeća nalazi

se na istočnome zidu, a koja se danas, nažalost, ne vidi jer je ispred nje u doba barokne

rekonstrukcije crkve postavljen glavni oltar. Pazinske su freske nastale pod utjecajem likovnih

predložaka iz Biblije pauperum (Biblije siromašnih), drvorezbarskog izdanja iz 15. stoljeća.

11.Crkva svetog Nikole; Rakotule

Na lokalnoj cesti Višnjan – karojba, bliže karojbi, skrene se slijedeći putokaz i ubrzo

smo u Rakotulama. Crkva se nalazi malo izvan mjesta, na kraju puta koji vodi prema visokim

čempresima i groblju. Crkva je mala romanička građevina s upisanom apsidom i zvonikom na

12

preslicu. Dao ju je sagraditi u 14. stoljeću motovunski ogranak venecijanske obitelji Barbo,

koja je zacijelo i naručila freske od vrsnog majstora.

Freske u crkvi Sv. Nikole izradio je školovani majstor koji je izučio zanat u jednoj od

talijanskih radionica. Oslikao je u apsidi Maiestas Domini (krist u slavi), Sv. Nikolu i

nepoznatog sveca, a na bočnim zidovima legendu o Sv. Nikoli. Scene iz života Sv. Nikole

slikane su širokom paletom boja, vjerojatno na temelju predloška. Likovi su definirani kao

snažni volumeni, pokreti su im jasni a lica individualizirana. Način komponiranja i rješavanje

odnosa prostora i volumena navodi nas na to da autora legende o Sv. Nikoli tražimo u nekom

od sljedbenika Paola Venezijana. Sve donedavno smatralo se da su crkvu oslikala dva

majstora koja nastavljaju Giottovu tradiciju, međutim, novija istraživanja kazuju da su freske

rad majstora koji je sljedbenik Paola Venezijana.

12. Crkva svetog Stjepana; Zanigrad

Crkva, potpuno u stilu istarske romaničke tradicije, sastavljena je iz dugog, ravno

pokrivenog broda i polukružno nadsvođenoga oltarnog prostora sa zvonikom iz 1521. Nekoć

je crkva u cijelosti bila oslikana kako po zidovima broda, tako i u prezbiteriju, gdje su freske u

potpunosti propale, dok su u brodskom dijelu na brojnim mjestima uništene. Na zidovima

broda je kristov ciklus s prizorima iz svetačkih legendi, koji počinje na sjevernom, a nastavlja

se na južnom zidu. Sjeverni zid prikazuje mučenje Sv. Lovre, prizor Triju kraljeva,

poklonstva kraljeva, molitve na Maslinskoj gori i posljednje večere. Na južnom zidu je Pasija,

i to s oštećenim prizorom krista pred Pilatom, slijedi bičevanje krista, raspeće i završni prizor

uskrsnuća. Freske su naslikane dvadesetih godina 15. stoljeća u karakterističnom

sjevernotalijanskom stilu venecijanskog i padovanskog slikarstva tog vremena. Slikar je

vjerojatno lokalni furlansko-istarski umjetnik.

13.Crkva svetog Trojstva i Crkva svetog Antona; Žminj

Crkva Sv. Trojstva mala je kamena, pravokutna gotička crkva šiljastoga svoda.

Jednostavna pravokutna kamena crkvica Sv. Antona na pročelju čuva latinski natpis s 1381.

godinom, a gradio ju je majstor Armirigus.

13

U kapeli Sv. Trojstva freske datiraju iz sredine 15. stoljeća (utjecaj susjedne Slovenije i

alpskih krajeva), a prikazuju opsežno obrađen kristološki ciklus koji se proteže na sjevernom i

južnom zidu kapele u tri, a na zapadnom i istočnom zidu u dva pojasa. Naručitelji fresaka u

Sv. Antonu željeli su biti zabilježeni te ih i dan-danas vidimo kako hodaju u povorci.

Najupečatljiviji prizor scena je Marijine krunidbe koja zauzima gornji dio istočnog zida, iznad

oltara. Na velikom prijestolju sjede Marija i Krist, koji je kruni. Najdirljivije su pak prikazani

anđeli koji ih okružuju, s muzičkim instrumentima i krilima, te predstavljaju nebeski orkestar.

Autor ovih kvalitetnih fresaka dolazi iz jedne od značajnijih venecijanskih radionica krajem

14. stoljeća.7

14.Bernardo Parentino (1437-1531)

Bernardo Parentino rođen je u Poreču vjerojatno 1437. godine, pravim imenom

Lorenzo, a ime Bernardo uzima nakon što se zaredio i stupio u red augustinaca. Potkraj

stoljeća iz Padove prelazi u Vicenzu u samostan sv. Augustina, kome je i prior do kraja

života. Živio je dugo, gotovo cijeli vijek, bio je plodan slikar koji je svojim djelom označio

talijanski quattrocento i cinquecento.8 Njegovo najpoznatije djelo čine fragmentarno

sačuvene freske na zidovima benediktinskog samostana sv. Justine u Padovi. Freske su

nastale u razdoblju 1489-1494 te prikazuju prizore iz života sv. Benedikta. U stara vremena

mnogi su poznati i znani umjetnici, a i općenito ljudi od značaja, svoje ime vezivali uz ime

rodnog mjesta te tako postali prepoznatljivi preko svoga imena, stvorivši si obilježje i

svojevrsnu legitimnost djelovanja. Tako je i Bernardo Parentino svojim radom doprinio

rodnom gradu, što svjedoči činjenica da je po njemu nazvana ulica i talijanska osnovna škola

u Poreču. Majstorstvo stjeće najvjerojatnije u tadašnjim velikim radionicama, cehovima,

"studijima" Francesca Squarcionea i Andrea Mantegne. Njegove slike su često pripisivane

drugim autorima. Potpisao je samo jednu sliku "Sveti Augustin, Krist s križem i sveti Jerolim"

koja se čuva u Modeni, i to BERNARDIN PARENCAN - PISIT. Njegova djela su

prepoznatljiva po maštovitosti naracije i prikaza minucioznog pejzaža, dubinskoj perspektivi i

fantastičnim krajolicima, te karakterističnim košćatim licima likova i odjećom koja je u službi

naznake socijalng statusa junaka.9

15.Blaž Dubrovčanin7 http://heartofistria.org/fileadmin/documents/brosure/freskeHR_ITL.pdf8 http://www.istrianet.org/istria/illustri/parenzano/bio-hrv.htm9 Ivančević, R.:Renesansa u Hrvatskoj i Sloveniji, Prosveta Jugoslavija, Beograd i Spektar, Zagreb, 1985. (str. 78)

14

Blaž Dubrovčanin je slikar koji je oslikao crkvu Sv. Duha u Novoj Vasi kraj Šušnjevice.

Njegov potpis je sačuvan iznad freske s prikazom poklonstva kraljeva. Godina nije vidljiva

zbog oštećenja. Njegov izraz je u potpunosti kasnogotički rustikalni stil istarskoga fresko-

slikarstva. Koristi šablonske ukrase za draperiju, likovi su plošniji i nespretniji od onih na

freskama drugih umjetnika. Freska prikazuje Bogorodicu na prijestolju s djetetom u krilu i

dva lebdeća anđela s lutnjama, što je u potpunosti u duhu renesnsnog izraza.10

16. Zaključak:

10 Pelc, M.:Renesansa, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2007. (str. 501)

15

Mali istarski gradovi i nakon 1450. godine održavaju tradiciju fresko-slikarstva. Upravo

je posljednja trećina 15. stoljeća najplodnije razdoblje istarskog zidnog slikarstva.11 Domaći

majstori ostvaruju najznačajnije cikluse fresaka u Bermu, Barbanu, Oprtalju, Pazinu, Lindaru,

Rakotuleu, Humu, Draguću, Dvigradu, Žminju, Poreču, Fažani. To je slikarstvo prožeto

obilježjima kasnogotičkoga oblokovanja, s osobinama sjevernotalijanskoga ili alpskoga

stilskog ukusa.12 Ti su umjetnici prilagodili te oblike ruralnim sredinama istarskih gradića, te

stoga slike posjeduju jednostavnost, naivnost pučke umjetnosti.

Zadivljuje velika količina sačuvanoga zidnog slikarstva na relativno malom području

kao što je Istra. Riječ je o približno 50 lokaliteta, od velikih i raskošnih fresko ciklusa do

pojedinačnih scena i sitnih fragmenata. Prve freske u Istri nastaju na prijelazu iz 8. u 9.

stoljeće, ali u 11. stoljeću počinje prava produkcija zidnog slikarstva i traje sve do sredine 16.

stoljeća. Renesansa nije ostavila osobit pečat u fresko slikarstvu Istre i nerijetko se primjećuje

tradicija ranijih fresaka. Autori koji su bliski renesansnim stilskim karakteristikama slikaju, s

više ili manje uspjeha, perspektivne prikaze i monumentalne statuarne likove svetaca. Stil

fresko-majstora, kao i motivi, različiti su od crkve do crkve i od majstora do majstora. Motivi

su vjerski, a „sloboda“ prikaza katkad je bila nešto manja ili veća, kada je umjetnik

samostalno slikao pojedini vjerski motiv bez uporabe predloška. Vječiti tragač za freskama

bio je prof. Branko Fučić iza kojeg su ostale mnoge knjige o freskama. Istarske su freske živa

i autentična umjetnost i gotovo se sve nalaze u crkvicama, pitoresknim istarskim gradićima,

selima ili, usamljene, na brdu. Istarske su freske zapravo tekstovi prevedeni u slike, sadržaji

razumljivi publici koja ih gledajući čita.

17 . Literatura:

11 Pelc, M.:Renesansa, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2007. (str. 495)12 Pelc, M.:Renesansa, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2007. (str. 495)

16

Givardi-Jurkić V.:Povijesni i umjetnički razvoj Istre od IX. Do XVII. stoljeća; u: Iz riznica

umjetnosti Istre, Arheološki muzej Istre, Pula, 1989.

Fučić, B.:Istarske freske; Zora, Zagreb, 1975. (8-10,23-31)

Fučić, B,: Iz istarske spomeničke baštine; Matica hrvatska, Zagreb 2007.

Pelc, M.:Renesansa, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2007

Perčić I., Zidno slikarstvo Istre, Zagreb 1963.

Internet

17