PREGLEDPREGLED

ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES

God. LV, br. 2 (2014.)

ISSN 0032-7271

Sarajevo, maj/May-august/August 2014BROJNUMBER 2

ISSN 0032-7271 (Print)

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Broj2

Godina2014.

GodišteLV

Sarajevo, maj-august 2014.

PREGLED: časopis za društvena pitanja Izdavač: Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Za izdavača: prof. dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., rektor Redakcija časopisa: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavčić Enes Durmišević Salih Fočo Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović Međunarodna Redakcija: Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija) Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija) Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora) Glavni i odgovorni urednik: Senadin Lavić Zamjenica glavnog i odgovornog urednika: Marina Katnić-Bakaršić Izvršni urednik: Uzeir Bavčić Sekretar Redakcije: Fuada Muslić Korektura: Tarik Ćušić Prijevod: Mirza Čerkez DTP: Fuada Muslić Tiraž: 300 primjeraka Štampa: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Izlazi četveromjesečno. Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim bazama podataka. Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba. Stavovi izneseni u tekstovima ne odražavaju nužno mišljenje Redakcije časopisa.ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

ISSN 0032-7271 (Print)

ISSN 1986-5244 (Online)

PREGLEDPeriodical for Social Issues

No2

Year2014

VolumeLV

Sarajevo, May-August 2014

PREGLED : Periodical for Social Issues Publisher: University of Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Publisher’s Representative: Prof. Dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., Rector Editorial Board: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavčić Enes Durmišević Salih Fočo Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović International Editorial Board: Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia) Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia) Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia) Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia) Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia) Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia) Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia) Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy Finances and Business (Montenegro) Editor-in-Chief: Senadin Lavić Deputy Editor-in-Chief: Marina Katnić-Bakaršić Executive Editor: Uzeir Bavčić Editorial Board Secretary: Fuada Muslić Proofreading: Tarik Ćušić Translation: Mirza Čerkez DTP: Fuada Muslić Press run: 300 copies Print: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Fourth month periodical Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international databases. Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center. The views and opinions expressed in the articles in the Pregled are those of the author(s) and do not necessarily reflect the views or opinions of the editor, the editorial board or the publisher. ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

SADRŽAJ / CONTENTS

Članci / ArticlesZlatan Delić, Željko Kaluđerović i Amra Nuhanović: Kritika globaliziranog (neo)liberalnog kapitalizma i njegovih finansijskih institucija / A Criticism of Globalized (Neoliberal) Capitalism and Its Financial Institutions .................................................................................... 1

Zlata Bosnić: Začeci reforme obrazovanja s početka 20. stoljeća / The Beginnings of the Education Reform from the early 20th Century ......................................................................... 17

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions Sanela Šadić: Socioekonomska nesigurnost - determinirajući faktor u procesu rehabilitacije žrtava nasilja / Socioeconomic Uncertainty - Determining Factor in the Rehabilitation of Victims of Violence .................................................................................................................... 29

Emina Resić, Ademir Abdić i Adem Abdić: Komparativna kvantitativna analiza uspješnosti studenata na prijemnom ispitu na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (II ciklus studija) / Comparative Analyzes of Achievement of Students in the Entrance Exam at the School of Economics and Business in Sarajevo (II Cycle of Study) .......................................................... 41

Prikazi i osvrti / Reviews and CommentsVladimir Premec: Kritički o ambisu etnonacionalizma / The Critical View of Ethnonationalistic Abyss .......................................................................................................................................... 59

Enver Halilović: Filozofija bošnjačke političke historije / The Philosophy of Bosniak Political History ........................................................................................................................................ 63

Enes Durmišević: Bosna - kontinuitet imena i teritorija / Bosnia - the Continuity of Name and Territory ............................................................................................................................... 69

Mirko Pejanović: Snažna demokratska država - uslov sigurnosti / Strong Democratic State - A Precondition for Security .......................................................................................................... 73

Mirza Džananović: Prilog bosanskoj državnosti / Contribution of Bosnian Statehood ........... 77

In memoriamAbdulah Šarčević: Ljudska egzistencija, estetički um i filozofsko mišljenje: Filozofski diskurs moderne: Kritika dramaturgijskog uma / Human Existence, Aesthetical Mind and Philosophical Thinking: The Philosophical Discourse of Modernism: The Critique of Dramatist Mind ........ 83

Obraćanja i izlaganja eminentnih učesnika povodom obilježavanja dvadesetdvogodišnjeg rada i funkcionisanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 29. 5. 2014. / Addresses and Presentations Delivered by Eminent Participants on the Occasion of Marking the 20th Anniversary of the UNSA Institute for Research of Crimes against Humanity and International Law on 29th of May 2014 ............... 95

Upute za autore / Guidelines for Authors ............................................................................. 121

Članci / Articles

1

Zlatan Delić Željko Kaluđerović Amra Nuhanović

UDK 330.342.141

Pregledni naučni članak

KRITIKA GLOBALIZIRANOG (NEO)LIBERALNOG KAPITALIZMA I

NJEGOVIH FINANSIJSKIH INSTITUCIJA

A CRITICISM OF GLOBALIZED (NEOLIBERAL) CAPITALISM AND

ITS FINANCIAL INSTITUTIONS

Sažetak

Svjetska finansijska kriza, započeta 2008. godine, poljuljala je povjerenje u „tržišni fundamentalizam“ delegitimirajući spoznajne i obrazovne domete omiljene krilatice kognitivnog kapitalizma da živimo u „globalnom društvu znanja i vještina“. Ta kriza predstavlja posljedicu strukturalne, institucionalne, kognitivne i aksiološke krize pogrešno globaliziranog neoliberalnog kapitalizma. Socijalni učinci te krize nastoje se zamaskirati hegemonistički definiranim narativima o ljudskim pravima i pravima potrošača. Nova ekonomija znanja strateški izbjegava razmatranje dileme da li mi, doista, živimo u društvu znanja ili, pak, živimo u društvu zavođenja, nadzora, kontrole i rizika. Gubitak legitimiteta politike i prakse djelovanja (i nedjelovanja) finansijskih institucija izaziva potrebu za inteligentnom i socijalno senzibilnom transformacijom postojećih institucija ili za izgradnjom drugačijih institucija koje bi bile u službi ljudi i zajednica naroda, a ne isključivo u službi ekstra profita. Poredak koji nazivamo globalistički „kognitivni kapitalizam“ i danas se zasniva na neosviještenoj simboličkoj i diskurzivnoj dominaciji ekonomskog redukcionizma i tehnološkog determinizma. Takav sistem su u velikoj mjeri nametnule transnacionalne korporacije, međunarodne političke i finansijske institucije kao što su Svjetska banka, MMF i Svjetska trgovinska organizacija. Te kapitalističke institucije su decenijama širom svijeta kontrolirale socijalne politike država koje su ovisile o njihovoj pomoći te nametale neoliberalni ekonomski model razvoja koji je veliki broj ljudi gurnuo u još veću neizvjesnost, beznađe, radikalizam, izolacionizam, a prije svega na sami rub ponižavajućeg siromaštva. Međutim, ta se situacija počinje mijenjati. Svekolika kriza kapitalizma pokazuje da bez socijalno osviještenog i pravednog djelovanja zajednice naroda i građana svijeta i transparentnih, u velikoj mjeri reformiranih, svjetskih finansijskih institucija nemaju zadovoljavajući odgovor na globalne ekonomske, socijalne i sigurnosne probleme.

Ključne riječi: svjetske finansijske institucije, negativne posljedice globalizacije, globalno društvo znanja, nova ekonomija znanja

2

Summary

The financial crisis of 2007-2008 undermined the confidence in the “market fundamentalism” unmasking in the process the cognitive capitalism’s cognitive and educational achievements- slogans that we live in a “global society of knowledge and skills”. The crisis of global financial institutions is the result of structural, cognitive and axiological crisis of neoliberal capitalism. The hegemonistically defined discourse on human and consumer rights are tactical deployment attempting to hide social outcomes produced by the crisis. The new knowledge economy tactically avoids confronting the dilemma whether or not we live in the actual knowledge society, or in a vamped up, controlling, monitoring and hazardous one? The depth of the social and political crisis, delegitimation of policies and practices formulated and set by (in)active financial institutions call for intelligent and socially sensitive transforming of existing or establishing new financial institutions that would be in the service of the people and the community of nations, instead of being in the service of extra profit. Specifically, an order that called globalist “cognitive capitalism” based on the dominance of economic reductionism and technological determinism in the form of lack of understanding of social meanings of ICT. Such systems are largely carried out transnational corporations, international political and financial institutions such as the World Bank, the IMF and the World Trade Organization. That capitalist institutions for decades, worldwide, controlled social policy states that depended on their help, and imposed neoliberal economic model of development that a large number of people pushed into even greater uncertainty, hopelessness, radicalism, isolationism, and above all to the brink of humiliating poverty. However, this situation has now changed significantly because of the global crisis of capitalism, and it shows that without joint action of the entire international community and transparent, largely reformed, international financial institutions, there is no effective response to global problems.

Keywords: global financial institutions, the negative consequences of globalization, global knowledge society, the new knowledge economy.

Umjesto uvoda

Kapitalizam je ušao u delegitimirajući proces strukturalne transformacije tek u onom trenutku kada je kolonizirao znanstveni pojam znanja i proglasio ga svojim privatnim vlasništvom. Usprkos tome ideja nove ekonomije znanja se, i u kontekstu promoviranja ideje globalnog društva znanja, najčešće potpuno nekritički asocira sa (usko shvaćenom) informacijskom ekonomijom. Takva identifikacija je pogrešna isto toliko koliko je pogrešno bez ostatka identificirati tržišnu ekonomiju i tržišno društvo. Iz tih pogrešnih identifikacija nastale su mnoge dogme, nesporazumi i problemi.1 Neke od tih dogmi sadržane su i u neoliberalnom modelu razvoja ekonomije i društva koji promoviraju i svjetske finansijske institucije zaplićući se tako u još veće i mnogo dublje globalne paradokse i neizvjesnosti. Te institucije imaju institucionalnu i kulturnu moć privilegiranog definiranja našeg globalnog znanja i našeg poželjnog djelovanja. Budući da djeluju kao svjetske institucije, one imaju globalnu institucionalnu moć propisivanja i nametanja samih instrumenata za mjerenje bogatstva i siromaštva svih država svijeta. Među njima prednjače Svjetska banka, MMF i Svjetska trgovinska organizacija. Riječ je o institucijama koje određuju pravila igre ne samo u informacijskoj

1 „Većina naših problema proizlazi iz neadekvatnih i esencijalistički intoniranih vokabulara koji ne iskazuju savremene uvide znanosti, niti prihvataju novi koncept znanja u kojem se čovjek oslobađa uloge pasivnog recipijenta (statičnog posmatrača) koji precizno odražava zbilju (...). Značenja riječi su rezultat ljudske prakse.“ Više o tome u: Lavić, S. (2014), Leksikon socioloških pojmova, „Dobra knjiga“, Sarajevo, str. 11.

3

i finansijskoj ekonomiji nego i u ekonomiji lingvističkih razmjena, koja postaje nerazdvojna od ove prve bez obzira na to što je u pitanju neravnopravna razmjena. Mada, recimo, u perzijskom i drugim istočnjačkim jezicima postoji nekoliko desetaka riječi za imenovanje onih koji se, iz različitih razloga, mogu doživljavati kao siromašni, svjetska ekonomizacija siromaštva nametnula je isključivo materijalistička i ekonometrijska mjerila kao univerzalnu mjeru za mjerenje bogatstva i siromaštva. Siromaštvo, dakako, može biti i kognitivno i institucionalno siromaštvo, odnosno bijeda, naročito ako smatramo da je u ime stvaranja globalnog društva znanja i vještina potpuno legitimno i opravdano nametnuti samo jedno (monokulturno) ekonometrijsko mjerilo svih oblika i vidova siromaštva, a svjetske finansijske institucije su izgleda zapale upravo u zamku slijepog i tehnocentričkog ekonometrizma.

Značaj i značenje ovih prethodnih napomena moguće je ilustrirati na različite načine. Naša teza može se izraziti stavom da je svjetska ekonomska kriza, koja je započeta 2008. godine, duboko povezana sa ratovima ideja odnosno sa nerazumijevanjem značenja ideje nove ekonomije znanja. Stoga nije slučajno što je i knjiga nobelovca Josepha E. Stiglitza pod naslovom Frefall America, Free Markets, and the Sinkingof the World Economy, prema vlastitom samorazumijevanju autora, ustvari knjiga „o borbi ideja, protiv ideja koje su dovele do pogrešnih politika koje su izazvale krizu“.2

Svjetske finansijske institucije su decenijama širom svijeta kontrolirale socijalne politike država koje su ovisile o njihovoj pomoći te nametale neoliberalni ekonomski model razvoja koji je veliki broj ljudi gurnuo u još veću neizvjesnost, beznađe, radikalizam, izolacionizam, a prije svega na sami rub ponižavajućeg siromaštva. Međutim, ta se situacija u posljednje vrijeme značajno promijenila, jer je (latentna) svjetska kriza kapitalizma, grosso modo gledajući, pokazala da bez zajedničkog djelovanja cjelokupne međunarodne zajednice i transparentnih, u velikoj mjeri reformiranih i socijalno osjetljivih (osviještenih) svjetskih finansijskih institucija nema zadovoljavajućeg ljudskog odgovora na globalne ekonomske, socijalne i sigurnosne probleme zajednica i građana našeg zajedničkog svijeta.

U radu stoga, pored fokusa na diskrepanciju između proklamiranih i stvarnih učinaka djelovanja svjetskih finansijskih institucija, analiziramo ne samo ono što omogućava progresivističku teoriju neoliberalizma nego i ono što omogućava i potpomaže takozvanu novu ekonomiju znanja pretvarajući je u institucionalno organizirano znalačko širenje neznanja i u opasnu dogmu. Zalažemo se, prije svega, za reformu ekonomske teorije u svjetlu novih transdisciplinarnih spoznaja o ekonomskim i neekonomskim uzrocima, posljedicama i socijalnim učincima krize. U hramu glavne struje ekonomske teorije postoji mnoštvo kapela (i kapelica) koje su posvećene specijaliziranim problemima. Svaka ima sopstvene propovjednike (i propovjedaonice), pa čak i sopstveni katihizis3, kako primjećuje Stiglitz. Stoga on smatra da, ukoliko SAD žele da uspiju u reformiranju svoje

2 Stiglitz, J. E. (2013), Slobodan pad: Amerika, slobodna tržišta i slom svetske privrede, „Akademska knjiga“, Novi Sad, str. 8.3 Riječ katehizis dolazi od grč. Katechesis – usmena nastava, poučavanje; u kršćanskom vjeronauku: poučavanje u obliku pitanja i odgovora; poučavanje onih koji žele prijeći na kršćanstvo. Usp. Anić – Klaić – Domović (2002), Rječnik stranih riječi, „Sani-Plus“, Zagreb, str. 679.

4

privrede, treba da počnu od reformiranja ekonomske teorije, jer „ekonomija se pomerila od naučne discipline ka pukom navijanju za kapitalizam slobodnog tržišta više nego što ekonomski stručnjaci žele u to da veruju“.4 Prethodni argument potrebno je proširiti epistemološkim, socijalnim i etičkim razmatranjima uzroka i posljedica finansijske krize. U posljednje vrijeme počinje se preispitivati epistemička, politička i institucionalna situacija u kojoj su ekonomisti progurali svoj model racionalnosti, znanja i objektivnosti preko granica njihove društvene svrsishodnosti. Pitanje zašto se pokazuje da je određena paradigma (u našem slučaju neoliberalna paradigma „ekonomije zasnovane na znanju“), jača ili prihvatljivija od drugih, alternativnih paradigmi znanja, pretvara se tako u pitanje o politici znanja i pitanje o snazi institucija (u našem slučaju svjetskih finansijskih institucija) u koje je ova prva paradigma dominantno uklopljena.5

Stoga u nastavku nastojimo pokazati da je razumijevajuće obrazovanje kritičkog i odgovornog znanja o istinskim globalnim i regionalnim problemima zajednica i naroda polazna pretpostavka ne samo za reformu ekonomske teorije i politike nego i za reformu ekonomskih institucija.

Izmijenjena uloga MMF-a i Svjetske banke u globalnoj ekonomiji

Uloga MMF-a i Svjetske banke bitno je izmijenjena u odnosu na njihove početke u svjetskoj ekonomiji kada su one formirane. U poređenju sa periodom od osnivanja MMF-a i Svjetske banke veliki broj ekonomista smatra da bi u savremenim okolnostima te institucije trebale imati drugačiju ulogu u svjetskom ekonomskom razvoju, a posebno u preveniranju i smanjivanju finansijskih kriza globalnih razmjera. Da bi se to postiglo, odnosno da bi svjetske finansijske institucije bile efikasnije, potrebna je njihova radikalna transformacija.6 Navodeći krupne nedostatke u njihovom radu, neki autori smatraju da su se MMF i Svjetska banka toliko udomaćili u siromašnim zemljama da ponegdje određuju čak i koju bi marku računara škole trebale kupiti. Takve i slične prakse značajno utječu na gubitak povjerenja velikih dijelova svjetske javnosti. Malo ko vjeruje da će ove institucije djelotvorno pomoći u smanjenju stope svjetskog siromaštva do 2015. godine, kako je bilo proklamirano i u Milenijskim ciljevima UN-a usmjerenim na borbu protiv siromaštva.

Kao globalne finansijske institucije, MMF i Svjetsku banku povezuju zajednički ciljevi globalnog razvoja i stabilnosti te potreba međusobne saradnje. Međutim, te institucije se međusobno razlikuju, jer su specijalizirane za posebna područja i u skladu s time moraju dizajnirati odgovarajuće finansijske aranžmane prilagođene potrebama različitih tipova zemalja u funkciji rješavanja njihovih

4 Stiglitz, J. E. (2013), op. cit., str. 271. 5 Šire razmatranje kompleksnih korelacija između znanja, moći i institucija poduzeto je sljedećim radovima: Delić, Z. (2012), The Consequences of Globalization and Responsibilities: Challenges of Sustaining Development, InTech; Delić, Z. (2008), Brightness and Austerity of the Globalization Theory: The Ideological Foundations of Cognitive Capitalism, InTech; Delić, Z. (2008), Globalizacija i njen ekonomski poraz, „Pregled“, Sarajevo; Delić, Z. (2009), Globalizacija, moć i politika znanja: jedanaest antiteza o globalizaciji, „Filozofska istraživanja“, Vol. 29, No 1, Zagreb.6 Savanović, S. (2008), Nove uloge: kakva je uloga MMF-a i Svjetske banke u novoj arhitekturi globalnih finansija?: Dosadašnje iskustvo i moguće promjene, str. 4–6. Dostupno na: [http://www.ekopol.co.yu/magazine/view.php?documenti, januar 2008].

5

ekonomskih problema. MMF i Svjetska banka su važni faktori ekonomske globalizacije koji utječu na načine globaliziranja zemalja u razvoju i to preko ideologije deregulacije, liberalizacije i totalne privatizacije.7

Aranžman sa MMF-om je dobro došao kao podrška vlastitoj strategiji izlaska iz problema ili strategiji razvoja. Njihovi prijedlozi ne polaze od uzroka krizne situacije nego utječu na posljedice. Međutim, u većini slučajeva tako „kruti planovi i strategije“, a bez uvažavanja specifičnosti određene zemlje ili regije, dovode do kriza sa štetnim posljedicama, prije svega, socijalnim a zatim i ekonomskim. To ide u prilog tvrdnji da međunarodne institucije imaju svoje modele koji se premalo prilagođavaju zemlji korisniku njihovih zajmova. Te institucije i nisu zadužene za razvoj pojedine zemlje. To je obaveza domaćih vlada jer, pojednostavljeno rečeno, te finansijske institucije, prije svega, čuvaju isključivo stabilnost međunarodnih ekonomskih i finansijskih odnosa, ponekad i po cijenu pada standarda zemlje korisnika njihove pomoći. Saradnja sa Fondom osigurava zemljama u razvoju neometani pristup međunarodnim tržištima kapitala kako bi se vanjski dug nesmetano refinansirao. Finansijski aranžmani sa MMF-om imaju za cilj smanjiti tzv. „jaz predvidivosti“ ekonomske politike kod inozemnih kreditora i investitora te održati investicijski kreditni rejting.8 Onim zemalja koje se suočavaju sa ekonomskim opadanjem te nisu sposobne da stimuliraju agregatnu potražnju sopstvenim sredstvima Fond bi trebao obezbijediti likvidnosti u vidu zajmova. MMF je, međutim, danas zagovornik restriktivne fiskalne i monetarističke politike koja zagovara uravnotežen državni budžet i održavanje visokih kamatnih stopa, što smanjuje potražnju preduzeća za investicijskim kapitalom.9 Činjenica je da MMF ne može direktno spriječiti recesiju, ali može pomoći da se smanje njeni rizici, težina i ublaže njene negativne posljedice. Mandat MMF-a jeste da štiti stabilnost međunarodnog monetarnog sistema kroz pružanje kratkoročne podrške platnom bilansu pogođenih zemalja, promocijom međunarodne ekonomske saradnje i ohrabrivanjem politike koja podstiče ekonomsku stabilnost i smanjuju ranjivost zemalja na krize.

U skladu s tim, logično bi bilo postaviti pitanje: kako, zapravo, treba da gledamo na ulogu MMF-a u svijetu danas? Da li je ta institucija, summa summarum, donijela više pozitivnog ili negativnog u sadašnju globalnu ekonomiju? Osnovna uloga MMF-a je stabilnost međunarodnog monetarnog sistema bez obzira na formalno deklarirane ciljeve. A stabilnost međunarodnog poretka znači da dužnik ne smije doći u situaciju da ne može otplaćivati dugove povjeriocima. Ali ako dođe u takvu situaciju, znači da ima probleme u platnom bilansu. Ako zemlja ima te probleme, tada može u pomoć priskočiti MMF. Može se reći da on funkcionira kao neko osiguravajuće društvo za svjetske kreditore, pri čemu je njegova uloga samo jednim dijelom pozitivna, jer je garancija kreditorima da će uskočiti ako zemlja zapadne u probleme, odnosno zbog njegove prisutnosti kamate su niže. Jednostavnije rečeno, njegova uloga je pozitivna samo ako je vlada pojedine zemlje u poziciji da ne mora biti pod diktatom njegovih zahtjeva, a on pomaže u razvoju zemlje. Međutim, s druge strane, ako se ekonomska politika svede samo na zahtjeve MMF-a, u većini slučajeva rezultat će biti dugoročan pad standarda stanovnika, što je negativna strana njegovog dejstva. Prethodno postavljeno pitanje vjerovatno će i u budućem periodu ostati otvoreno i biti predmet različito

7 Todaro, M. P., S. C. Smith (2006), Ekonomski razvoj, TKD „Šahinpašić“, Sarajevo, str. 672–673.8 Curzio, G. (1999), The IMF and Lender of Last Resort Function: An External View, IMF Report, Washington D. C., str. 5. 9 Stiglitz, J. E. (2004), Protivrečnosti globalizacije, „SMB-x“, Beograd, str. 26.

6

intoniranih rasprava povezanih sa sudbinom globalizacije.10 Rješavanje mnogih dilema koje izaziva djelovanje tih moćnih institucija neće biti mogućno prepustiti samo povlaštenim ekonomskim stručnjacima.

S druge strane, Svjetska banka nudi saradnju u provođenju tzv. „strukturalnih reformi“. Njen deklarativni zadatak je da zajmovima, ponuđenim pod „povoljnim uslovima“, pomogne zemljama u razvoju kako u prestrukturiranju tako i u razvoju privrede. U više od 60 godina svog postojanja Svjetska banka učinila je mnogo toga korisnoga, a osnovni cilj joj je pomaganje najsiromašnijim zemljama da podignu standard života svojih građana. Međutim, ako imamo duže, a istovremeno njegujemo i kraće pamćenje, lako se možemo sjetiti da su početkom 2008. godine izbile pobune širom planete zbog naglog porasta cijena hrane. Prvo su nemiri izbili na Haitiju i u Bangladešu. To, vjerovatno, nije nikakva koincidencija za istraživače koji se u okviru analize svjetskog sistema bave ekonomskom historijom ili ekonomskom geografijom, kao što, također, nije bilo iznenađenje ni za mnoge analitičare, aktiviste i borce za ljudska prava koji su, polazeći od teorija ovisnosti, tragali za odgovorom na pitanje kako su bogati postali bogati i zašto siromašni postaju još siromašniji. Godinu dana nakon tih nemira objavljen je proglas Svjetskog programa za hranu u okviru UN-a da bi smanjenje udjela pomoći u hrani i obustavljanje nekih operacija zemalja donatora, koje se i same suočavaju sa fiskalnom krizom, ugrozilo doprinose u finansiranju; žrtve su bile u prvom redu Etiopija, Ruanda, Uganda. U isto to vrijeme, Irene Khan, generalni sekretar organizacije Amnesty International i aktivista u borbi za ljudska prava, objavila je značajnu knjigu pod nazivom The Unheard Truth. Khan je opisala siromaštvo koje pogađa oko tri milijarde ljudi, pola svjetske populacije, kao najgoru krizu ljudskih prava u svijetu. Ona vidi problem siromaštva kao najveću krizu ljudskih prava zato što siromaštvo zarobljava ljude tako što ih zadržava u začaranom krugu deprivacije. Stoga tvrdi da ekonomske analize ne daju cjelovitu sliku i da ekonomska rješenja sama po sebi ne mogu riješiti problem siromaštva.11 Nada da će ekstremno siromaštvo biti iskorijenjeno do 2015. godine, kao što je definirano Milenijskim razvojnim ciljevima UN-a, izgleda nerealnija nego ikada ne samo zbog nedostatka izvora nego, prije svega, zbog nedostatka iskrene zabrinutosti za siromašne u svijetu.

Potreba za prosvijećenim oblikom kapitalizma i drugačijim značenjem globalnog društva znanja

Redukcionizam je bio glavni pokretač velikog dijela znanstvenih istraživanja 20. stoljeća. Nova ekonomija znanja, koja se nalazi u osnovi današnjeg neoliberalnog kapitalizma, predstavlja najkontroverzniji produkt znanstvenog redukcionizma, usprkos tome što postoje i pokušaji da se metodološki nacionalizam nadomjesti nekom vrstom ekonomskog kosmopolitizma, koji također često skončava u redukcionizmu ponajprije zato što isključuje nezapadne kulture i civilizacije. Ali problem je u tome što nova ekonomija znanja nije samo ekonomija nego je i diskurzivna praksa i misaoni obrazac budućnosti čovječanstva. Ona je stoga samo prividno u suprotnosti sa globalnom diktaturom kulturne i tehničke jednoobraznosti. Nova ekonomija znanja je, dakle, jedan novi,

10 Više o tome u: Lavić, S. (2014), Leksikon socioloških pojmova, „Dobra knjiga“, Sarajevo, str. 274.11 Khan, I. (2009), The Unheard Truth, London, Amnesty International UK, W.W. Norton.

7

zavodljiv jezik (vokabular) koji pretendira na univerzalnost, čak i kada djeluje u nacionalnim ili etničkim okvirima. Taj jezik je ujedno i univerzalni jezik neoliberalnog kapitalizma u koji zvanična ekonomija polaže nadu da može dovesti do izgradnje globalnog društva znanja zasnovanog na ljudskim pravima, jednakostima šansi i slobodi svih ljudi. Upravo zbog te svoje (zavodljive) univerzalnosti, koja postaje upitna, nova ekonomija znanja iznevjerava najdublja emancipatorska značenja kosmopolitizma. Kao odgovor na prazna obećanja globalizacije i metodološkog kosmopolitizma razvijaju se različiti oblici fundamentalizma koji su samo prividno u suprotnosti sa tržišnim fundamentalizmom.

Svjetska finansijska kriza iz 2008. godine je proizvela novi oblik kapitalizma (i/ili novi svjetski poredak) – prilagođen novim ekonomskim, društvenim i političkim okolnostima – ali i potrebu za kreiranjem novih svjetskih finansijskih institucija. Naime, poredak koji nazivamo „globalistički kapitalizam“ zasnivao se na dominaciji neoliberalne škole i njenih doktrina o slobodnom tržištu i globalizaciji u kojoj finansijski kapital dominira i kako nad proizvodnim kapitalom tako i nad radnicima.

Mnogi ekonomisti kritiziraju politiku MMF-a i Svjetske banke jer procjenjuju da njihova politika u vrijeme globalizacije negativno djeluje na ekonomski rast i stanje ekonomskog sistema u mnogim zemljama. Takvim stavovima ide u prilog i činjenica da su veći ekonomski rast postigle zemlje koje nisu primjenjivale preporuke MMF-a nego zemlje koje su slijedile MMF-ovu monetarnu politiku. Njihovim procjenama ovdje možemo dodati da se vlasnici i predstavnici finansijskog kapitala, u retorici koju koriste, često skrivaju iza spomenutih i drugih finansijskih institucija. U tom skrivanju oni često sami sebe i svoje ekonomske aktivnosti vide i predstavljaju kao deteritorijaliziranu prirodnu silu (u obliku tržišta) koja uređuje i sve druge ekonomske (i neekonomske) aktivnosti.

Slažemo se sa procjenom spomenutih ekonomista. Zbog toga u ovom radu želimo ponoviti i proširiti neke njihove uvide i zaključke. Možemo proširiti uvid da MMF i Svjetska banka još uvijek funkcioniraju kao „svjetski policajci“ ili „međunarodni zajmodavci u krajnjoj potrebi“. Oslanjajući se na kritička istraživanja povezanosti između nove ekonomije znanja i nekritičkog uvjerenja da (već) živimo u globalnom društvu znanja, moguće je analizirati i kritizirati „efikasnost“ savremenih ekonomskih politika MMF-a i Svjetske banke u procesima upravljanja, bolje rečeno, prevencija finansijskih kriza. Njemačka je, recimo, na sastanku MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu 1998. godine predložila jaču kontrolu tokova međunarodnog kapitala. SAD su to odbile, a onda su je nakon 11. septembra same zatražile. Ključno mjesto osiguravanja ekonomske stabilnosti u globalnom svjetskom finansijskom sistemu jeste prevencija finansijskih kriza i osiguravanje veće koherencije međunarodne ekonomske politike. Na tome su posebno angažirani G7 i G20.

Većina kritika sadašnjeg kapitalističkog društva i njegovih institucija, koje dolaze iz akademske zajednice i ekonomske prakse, uglavnom su opravdane12, mada postoji očita diskrepancija prilikom upotrebe centralnih pojmova povezanih sa novom ekonomijom znanja. Problem je, međutim, i u tome što niti na globalnom, niti na regionalnim i lokalnim razinama nema ni približnog konsenzusa o tome u čemu bi se, naročito u znaku različitih revizionizama, u pogledu još uvijek nesavladane autodestruktivne prošlosti naroda na Balkanu sastojala konstruktivna kritika kapitalizma i njegovih institucija.

12 O „dubokoj diferencijaciji između pojedinaca i njihovih različito definisanih grupa“ vidjeti u: Globalna kriza i ekonomska nauka: Neoliberalizam i alternative (2012), Akademija ekonomskih nauka u sastavu Naučnog društva ekonomista Srbije i Ekonomski fakultet u Beogradu, „Ekonomske ideje i praksa“, Čugura Print, Beograd.

8

Načinimo (još) jedan misaoni eksperiment. Analizirajmo rečenicu koja glasi da „živimo u društvu znanja“. Da li ta rečenica predstavlja primjer normativnog iskaza koji govori o poželjnom društvu, o tome kako bi svako društvo trebalo da bude zasnovano na znanju? Ili, pak, ta rečenica kazuje da smo, na razinu čovječanstva, kao globalno društvo, već dostigli pravu prosvjećenost, jasnu samosvijest o univerzalnom pojmu znanja? Da li ova opticajna rečenica, koju svakodnevno čujemo, znači da su dosadašnji društveni i ekonomski sistemi u bližoj ili daljnjoj prošlosti bili zasnovani na neznanju, a sadašnji globalizirani ekonomski sistem na znanju? Da li ustaljena konstrukcija „živimo u društvu znanja“ znači da smo, poslije više hiljada godina napornih intelektualnih potraga za znanstvenim znanjem, konačno – zahvaljujući novoj ekonomiji znanja, tržišnom fundamentalizmu i novim medijima ili, možda, zahvaljujući prije svega kapitalističkim institucijama poput MMF-a, Svjetske banke itd. – uspjeli u tom poduhvatu. Znači li to da smo i u signifikantno perifernim krajevima poput naših dostigli najviši stepen razvoja svijesti, promišljenosti i razboritosti u svakom pogledu, tako da od sada pa do „sudnjega dana“ zadovoljno možemo ponavljati da živimo u globalnom društvu znanja (i vještina)? Ili je riječ o tome da predstavnici i zagovornici neoliberalne ekonomske ideologije svoju pozitivističku (progresivističku) koncepciju ekonomske nauke i svoju vrstu znanja hoće uzdići na razinu univerzalnog znanja sugerirajući da samo njihova ideja znanja treba važiti u svim vremenima i na svim prostorima, pa stoga takvu vrstu znanja treba koristiti i primjenjivati neovisno o tome što se radi o znanju koje funkcionira prvenstveno kao instrument dominacije globaliziranog finansijskog kapitala? Ovaj rad nema pretenziju da ponudi jednoznačan odgovor na dileme, probleme i izazove globalnog kapitalizma kao takvog. Ali ovdje želimo iskazati uvjerenje da se izlaz iz sadašnje ekonomske krize ne može ostvariti na temelju apsolutiziranja neoliberalne ekonomske ideologije i njenih koncepcija o tržišnoj privredi i društvu znanja. To nije moguće ostvariti sve dok se ne otklone pozadinske epistemološke zablude o društvu znanja o kojima je dalekosežno pisao i Konrad Paul Liessmann.13

Neophodne su nam i druge vrste znanja koje nude i kejnesijanska i marksistička i druge škole ekonomskog i političkog mišljenja, a koje se danas, pod različitim nazivima, nalaze u idejnoj opoziciji prema neoliberalnoj školi. Neophodna su nam istraživanja koja povezuju i integriraju povijesni, normativni, razumijevajući (fronetički), refleksivni i menadžerski pristup ekonomskim problemima i rješavanju sadašnje ekonomske krize, posebno u malim tzv. tranzicijskim zemljama. Neophodan nam je izlaz iz duhovne krize, odnosno potreban nam je odgovor na pitanje: šta nakon kulture (jer je i kultura postala privjesak, ukras, neoliberalne ideologije)?

(Ne)opravdanost kritikā svjetskih finansijskih institucija i posljedice njihovih neuspjeha

Organizacija i (ne)adekvatno funkcioniranje svjetskih finansijskih institucija danas je predmet rasprava i kontroverzi ne samo u ekonomskoj teoriji i praksi. Ulični performansi i transparenti sa alterglobalističkim porukama postali su dio naše svakodnevnice, a njihove poruke su upućene svjetskim ekonomskim forumima, uglavnom na račun nosilaca svjetskog finansijskog sistema

13 Liessmann, K. P. (2008), Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja, Naklada „Jesenski i Turk“, Zagreb.

9

odnosno svjetskih finansijskih institucija. Danas kod mnogih ekonomista postoji negativna ocjena uloge tih institucija u svjetskoj ekonomiji. Alterglobalistički stavovi su u suštini bazirani na procjeni da je prevelika moć data u ruke tih institucija koje direktno odražavaju interese ekonomije SAD-a te moć banaka i multinacionalnih korporacija. Stoga ne čudi stav kritičara da MMF funkcionira i kao jedan od instrumenata za pokušaje „amerikanizacije“ svijeta, mada je i sam taj izraz, strogo gledajući, ispražnjen od svog značenja, jer mi, ljudska bića, zapravo, ne živimo u ontologijski osviještenom univerzumu mišljenja nego u zavodljivom svijetu slika i kolektivnog navijanja.

S obzirom da je prošlo više od pola stoljeća od njihovog osnivanja, može se slobodno reći da te institucije nisu ispunile svoju primarno proklamiranu misiju te da dosadašnji rezultati politika svjetskih finansijskih institucija nisu baš tako impresivni.14 Stoga ne čude sljedeća pitanja: Gdje je bio MMF pa da nije mogao vidjeti finansijske krize u svijetu? Gdje je bio kada se špekuliralo na tržištima kapitala? Gdje je bio jedan od njegovih bivših direktora, Rodrigo Rato, kada je banka koju je on vodio morala biti „potpomognuta“ sa milijardu eura da ne bi propala? Npr. u Španiji je danas više od 26% nezaposlenih, uglavnom mladih, koji nemaju ni posao ni stan. U Bosni i Hercegovini je ukupna situacija još kompliciranija jer geoekonomsko okruženje ove države ne može biti opisano samo vokabularom ekonomije znanja. Koje statistike MMF-a govore o ovim nesporazumima i tragedijama? Da li je MMF ikada kaznio pojedince koji su se obogatili i uzrokovali svjetsku finansijsku krizu? Koji su to parametri i procedure kojima MMF analizira zemlje na rubu bankrota koje se i dalje zadužuju, a čiji narodi gube svaku nadu u bolje sutra? Što se događa sa zemljama u usponu koje ne podržavaju globalnu ekonomsku politiku MMF-a u posljednjih 10 godina? One moraju plaćati štetu koju su drugi počinili. Da li postoji nekakva sankcija koju je MMF nametnuo pojedincima koji su se netransparentno obogatili i uzrokovali ekonomski slom u svijetu?

Najveći problem saradnje sa ovim institucijama nalazi se u restriktivnosti predloženih mjera, a najčešće kritike MMF-a odnose se na to da su monetarna i fiskalna politika (koju isti predlaže) poprilično kontraktivne dovodeći tako do ekonomske recesije.15 Dosadašnji rezultati primjene MMF-ovih finansijskih programa u aranžmanima pojedinih zemalja su veoma kontroverzni. Naime, naglašava se da je karakter finansijskog programa deflacijski i da dovodi do siromaštva. Nadalje, recesijske posljedice primjene programa dovode se u vezu sa nedovoljnim finansijskim sredstvima koje program osigurava. Također, iskustvo pokazuje kako MMF do sada nije pokazivao dovoljno sklonosti prema lokalnim programima odnosno izradi programā koja bi uključivala odgovarajuće uključivanje domaćih stručnjaka, zbog čega se u posljednje vrijeme sve više smatra da Fond više nije u stanju podržavati globalni ekonomski razvoj i zapošljavanje.16 U skladu s time, smatramo da je nedovoljno efikasna uloga MMF-a i Svjetske banke dijelom odgovorna za izbijanje niza današnjih finansijskih kriza (regionalnog ili/i svjetskog karaktera), jer još uvijek nije dogovorena uspješna (a da ne kažemo konkretna) dugoročna strategija rješavanja kriznih situaciju u mnogim zemljama.

14 Starčević, A. (2009), Globalni finansijski sustav nakon krize, The second ZSEM Economic Conference, Brisel, str. 20. 15 Vidjeti više u: Rodnik, D. (2007), One economics, many recipes:globalization, institutions, and economic growth, Princenton University Press; i Rodnik, D. (1997), Has globalization gone too fare?, Institute for international economics, Washington D. C.16 Khor, M. (2001), Acritique of the IMF’s role and policy conditionality, str. 11. Dostupno na: [http://www.twnside.org.sg/title/geseries4.htm, april 2008].

10

Danas mnogi ekonomisti smatraju da je MMF izašao iz svojih prvobitnih okvira djelovanja. To se posebno odnosi na prekomjerno izraženu liberalizaciju i to prije nego što je uspostavljen adekvatan regulatorni okvir i prije nego što bi zemlja mogla da odoli nepovoljnim posljedicama tržišne konkurencije, zatim forsiranje privatizacije prije nego što su uspostavljeni institucionalni okviri reguliranja konkurencije itd. Postalo je jasno da MMF nije uspio u svojoj osnovnoj misiji (da obezbijedi fondove za zemlje koje se suočavaju sa slabijim ekonomskim rastom i da im pomogne da uspostave stanje pune zaposlenosti), pa je stoga postao predmet kritika i osporavanja.17 Prema njima, Fond se u potpunosti oglušio na apele i pozive nerazvijenih zemalja, a ni jedan konkretan korak nije učinio u borbi protiv nejednakosti i siromaštva.18 Najveća kritika upućena MMF-u odnosila se upravo na njegovu sljedbenost neoklasične ekonomske doktrine – tzv. tržišni fudamentalizam19 i provođenje politike Vašingtonskog konsenzusa. U tom smislu je dosta zavodljive kritike prema MMF-u uputio G. Soros, osnivač fondacije „Otvoreno društvo“. Prema njegovom tumačenju, Fond je tu neoliberalnu koncepciju nametao svim zemljama koje su tražile njegovu pomoć, a koje su, također, morale ispoštovati smjernice Vašingtonskog konsenzusa da bi vrlo brzo izašle iz ekonomskih poteškoća. Međutim, kasnije se ispostavilo da je ta, neadekvatno koncipirana politika zasnovana na Vašingtonskom konsenzusu donijela samo privatne koristi i skoncentrisala se isključivo na ograničavanje tražnje, a malo na strukturnu politiku kojom bi se djelovalo na osnovne uzroke platnobilansnih neravnoteža zemalja u razvoju.20 To je samo potvrdilo Sorosovu tvrdnju da MMF-ovi programi ne podstiču ekonomski rast, već uzrokuju opadanje ekonomske aktivnosti, porast nezaposlenosti i pogoršanje životnog standarda.

Slično kao i G. Soros, profesor ekonomije i dobitnik Nobelove nagrade sa Univerziteta Columbia J. Stiglitz21 je imao potrebu da iznese promišljene i uravnotežene kritike na račun funkcioniranja i organizacije MMF-a: „Ovu sam knjigu napisao jer sam, dok sam radio za Svetsku banku, iz prve ruke vidio poguban efekat globalizacije na zemlje u razvoju, posebno na siromašne stanovnike tih zemalja. Smatram da globalizacija (ukinuće prepreka slobodnoj trgovini i bolja povezanost nacionalnih privreda) može biti snaga koja će doneti dobro i koja može svima na svijetu omogućiti da se obogate, a posebno siromašnima.“22 U svemu tome, kako ističe Stiglitz, MMF je napravio ponajviše grešaka, a opisao ih je u četiri koraka i to: prvi je korak privatizacija, vođena prekomjerno izraženom pohlepom i pranjem novca, drugi je korak liberalizacija tržišnog kapitala i krug „vrućeg novca“, treći korak je tržišno određivanje kamatnih stopa, monopolizacija, određivanje cijena hrane, vode i plina za domaćinstvo, i četvrti korak je „MMF protest“, ili bolje rečeno „kada je zemlja uništena, MMF iz nje izvlači zadnju kap krvi (...), pojačava vatru, dok konačno cijeli kotao ne eksplodira“.23 Trenutno produbljivanje nejednakosti i erozija globalnih kapitalističkih institucija u periodu svjetske ekonomske krize i recesije su bile predmet kritičke rasprave ovog nobelovca za vrijeme trajanja januarskog Svjetskog ekonomskog foruma 2013. godine.24 Prije finansijskog

17 Soros, J. (2002), O globalizaciji, samizdat, Beograd, str. 73–78.18 Kovačević, B. (2003), MMF u ekonomskoj teoriji i praksi, „Tranzicija: časopis za ekonomiju i politiku tranzicije“, godina V, broj 13, Ekonomski institut Tuzla, str. 52. 19 Soros, J. (1998), Kriza globalnog kapitalizma, str. 7–14.20 Stiglitz, J. (2004), Protivrečnost globalizacije, samizdat, Beograd.21 Stiglitz, J. (2004), op. cit., str. 32. 22 Stiglitz, J. (2004), op. cit., str. 9. 23 Čečez, M. (2004), Ekonomski sistemi i globalizacija, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, str. 148.24 Stiglitz, J. (2013), Nejednakost raste u svijetu bez globalnog vodstva, str. 3–5. Dostupno na: http://www.poslovni.hr/vijesti/svijet-i-regija, februar 2013.

11

sloma 2008. godine globalna i moćna elita je na „sva usta“ hvalila dobre strane globalizacije, tehnologije i finansijske liberalizacije, a koristi su trebali tada osjetiti svi. Međutim, kako ističe Stiglitz, nepošteni trgovinski sporazumi i neispunjena obećanja o pomoći zemljama u razvoju utjecali su još više na produbljivanje globalne ekonomske nejednakosti i nestabilnosti. MMF-ova predviđanja ekonomskog rasta objavljena tokom sastanka u Davosu ističu razmjere do kojih se svijet razdijelio: npr. 2013. godine se u naprednim industrijskim zemljama očekuje rast BDP-a od 1,4 %, dok će zemlje u razvoju rasti sa snažnih 5,5 %. Iako predstavnici kapitalističkih i (neo)liberalističkih zemalja govore o novom naglasku na ekonomskom, održivom rastu i zapošljavanju, ne nude se nikakve konkretne politike da podupru te težnje. U Evropskoj uniji svjetske finansijske institucije i dalje provode mjere štednje. Međutim, i dalje se nastavlja putem koji je cijelu Uniju gurnuo u recesiju, a Veliku Britaniju u ekonomski pad sa trostrukim dnom.

Krugman P. kao dobitnik Nobelove nagrade i jedan od najznačajnijih ekonomskih teoretičara današnjice značajan je za razumijevanje ove teme iz više razloga.25 Naime, kao prvo, on je već duži period upozoravao na pogrešno vođenu svjetsku ekonomsku politiku. Krugman smatra da ekonomisti danas imaju kakav-takav odgovor na svjetsku ekonomsku krizu, ali da političke vođe – uz previše ekonomista – zaboravljaju ili čak ignoriraju ono što bi morali znati. Nadalje, jasno je artikulirana potreba za novim i strožijim uređenjem svjetskog finansijskog i kapitalističkog sistema privređivanja kako njegova pohlepa ne bi dovela do još veće krize realne ekonomije i do još većih posljedica po običnog čovjeka. Uz sve to, Krugman naglašava da u svjetlu aktuelnih globalnih finansijskih problema MMF nije preispitao svoju poziciju. To posebno ističe jer je očito da je bio svjedok priznanja MMF-a da (usprkos tome što živimo u tzv. „društvu znanja“) nije znao šta je činio iako je ta institucija, među svim drugim svjetskim finansijskim institucijama, bila najmanje zainteresirana za drastičnu štednju.

S druge strane, mnogi kritičari svjetskih finansijskih institucija smatraju da su aktivnosti Svjetske banke značajno doprinijele pogoršanju zdravlja ljudi i eroziji obrazovnih programa. Podrška Svjetske banke hidroenergetskim i agroindustrijskim projektima je ubrzala proces uništavanja šuma i životne sredine, a još uvijek nisu iskorijenjene bolesti kao što su tuberkuloza, malarija, kolera, H1N1, svinjska gripa, niti je smanjena frekventnost građanskih ratova i kriminalizacije u privredi.26 Također, poznata je činjenica da MMF i Svjetska banka rade u tajnosti i netransparentno. Zbog toga su i posebne primjedbe usmjerene na pretjeranu povezanost ovih međunarodnih finansijskih institucija sa razvijenim zemljama i vladajućom svjetskom elitom, u kojima zbog nedovoljne procentualne zastupljenosti zemlje u razvoju nemaju pravo glasa. Odluke i mjere koje se predlažu na svjetskim ekonomskim forumima su „našminkane“, jer mala ali moćna grupa G-7, bez kontrole, donosi odluke koje kasnije imaju globalni efekt. Neki tvrde da bi utemeljenje globalnog parlamenta značilo samo daljnje nametanje zapadnjačko-političkih i kulturnih vrijednosti ostatku svijeta. Tu se opet polazi od pretpostavke da je ljudima iz nezapadnih zemalja demokracija strana, što ne mora biti tačno. Kao što je objašnjeno na drugom mjestu, iako većina nas to još ne prihvaća, globalni je identitet – odnosno identitet vrste – stvoren onog trenutka kad su naši preci počeli uspravno hodati. Demagozi koji su stvarali države i osnivali imperije nastojali su opravdati svoju vladavinu, tvrdeći da su ljudi koji žive izvan njihovih granica potpuno drugačiji od onih koji žive unutar njih.

25 Krugman, P. (2012), Okončajte ovu depresiju odmah!, „Heliks“, Smederevo.26 Forto, E. (2002), Svjetska banka i MMF: Tako se stezao kaiš, str. 6. Dostupno na:[http://www.bhdani.com/arhiva/271/t27102.shtml, januar 2008].

12

Umjesto zaključka

Kada se uzme u obzir prethodno navedeno, jasno je da se ekonomske aktivnosti ne odvijaju u nekom izoliranom izvandruštvenom prostoru te da su sve ekonomske aktivnosti ukorijenjene u društvu i pod nadzorom određenih institucija, da su duboko prožete politikom označavanja, tehnikom, tehnologijom i kulturom razvrstavanja i klasificiranja i to različitim ideologijama, voljom za moć i dominacijom u više različitih značenja. Pitanje o tome koliko onda ima svrhe daljnje postojanje MMF-a i Svjetske banke tek treba biti istraženo u kontekstu različitih globalnih, regionalnih i lokalnih iskustava ekonomske globalizacije i negativnih posljedica koje su nastale zbog simboličke prevlasti tržišnog fundamentalizma i donošenja bolnih odluka koje najviše pogađaju siromašne zemlje, zemlje u razvoju i tranzicijske zemlje. U kontekstu svjetskog ekonomskog razvoja, mišljenja o ulozi MMF-a i Svjetske banke su različita, ali se postavlja i dodatno pitanje: šta ako se, makar samo kao mogućnost, zaista isključi djelovanje tih institucija? Ko će upravljati globalnom ekonomijom, ko će zamijeniti njihovo mjesto i ulogu? U vezi s tim, na jednoj strani nalaze se oni koji i dalje tvrde da su ove nadnacionalne institucije potrebne, barem na ekonomskoj razini, te da se prednosti saradnje sa njima ogledaju u sljedećem: nominalna konvergencija, stabilna valuta i devizni kurs, fiskalni balans i niska inflacija. Prema njima, svjetske finansijske institucije moraju posuđivati finansijska sredstva slabije razvijenim zemljama te biti u funkciji suzbijanja finansijskih kriza svjetskih razmjera, održavanja stabilnosti svjetskog finansijskog sistema, ekonomskog razvoja i globalnog prosperiteta.27

Na drugoj strani su autori koji vide uglavnom negativne efekte saradnje sa svjetskim finansijskim institucijama. Neki od njih čak vjeruju da te institucije djeluju uz pomoć znalačkog širenja neznanja odnosno uz pomoć komercijalizacije i privatizacije visokog obrazovanja. Neki smatraju da MMF i Svjetska banka kao i druge ideološke institucije globalnog kapitalizma uspavljuju svjetsku javnost uz pomoć kulture zavođenja, propagande, industrije zabave i komercijaliziranih obrazovnih institucija koje reproduciraju i repliciraju površnu pa čak i „prljavu znanost“ (Sardar) vrlo ograničene društvene i javne odgovornosti. Među kritičarima MMF-a i Svjetske banke su mnogi dijelovi javnosti i različiti javni djelatnici koji njihove negativne efekte prepoznaju u fenomenima poput: porasta siromaštva, pustošenja prirodnih i kulturnih resursa, produbljivanja nezaposlenosti, viška ljudi, socijalne diferencijacije i dezorganizacije, nelegalne, neregularne ili predatorske privatizacije, porasta korupcije i organiziranog kriminala, uvozne zavisnosti, sive ekonomije, nereagiranja finansijskih institucija dovoljno brzo na pojavu krize likvidnosti itd.

Postoji mišljenje da se ni MMF ni Svjetska banka ne mogu reformirati. To su, kako navodi George Monbiot, još u doba njihova stvaranja predvidjeli mnogi najistaknutiji ekonomisti. Problem je i u tome što države, u posljednje vrijeme, na temelju „normaliziranja nenormalnog“ (Beck), odnosno na temelju promocije konzumerističke demokracije sve revnosnije kontroliraju građane, a sve su nesklonije kontroli korporacija. Globalne kompanije, pomoću korporativizacije ideje znanja i dalje deformiraju svaku poštenu ekonomsko-političku raspravu koja polazi od teze da je fundamentalno, sistematsko nasilje globalnog kognitivnog kapitalizma, zapravo, zasnovano na ideološkom pojmu znanja (upravo stoga što za sebe tvrdi da je postideološko) i da je to anonimno simboličko nasilje današnjeg globalnog kapitalizma mnogo sablasnije i nevidljivije od prekapitalističkog,

27 Ramakrishnan, U., J. Zalduendo (2006), The Role of the IMF Support in Crisis Prevention, IMF Report, Washington D. C., str. 7.

13

direktnog, ideološkog nasilja. Gubitak moći građanina dobro je dokumentiran, ali postoje utjecajne alterglobalističke grupe i disperzirani pokreti globalne solidarnosti koji još uvijek vjeruju da nije svršeno sa borbom za dostojanstvo i slobodu mislećeg subjekta.

Da li postoji alternativa neoliberalnoj koncepciji i politici globalizacije i širenju dominacije finansijskog kapitala nad proizvodnim kapitalom i radnom snagom u pojedinim zemljama? Takva alternativa postoji u radovima spomenutih kritičara neoliberalne globalizacije i međunarodnih finansijskih institucija. Ona se nalazi u obnovi moralnih principa ekonomije, jer su moralni problemi – kako je J. M. Keynes isticao – veća zapreka ekonomskom razvoju nego stanje tehnologije i tehnike u pojedinim zemljama ili na svjetskoj razini. Ako političari žele samo popraviti sadašnji kapitalistički sistem, izaći iz krize u kratkom roku, ostati u demokratskom višepartijskom sistemu i mješovitim oblicima vlasništva, tada se prva alternativa nalazi u onoj vrsti znanja i politika koje nudi J. M. Keynes i kejnesijanska škola. Ova škola predlaže saradnju predstavnika proizvodnog kapitala i radnika, odnosno njihovih sindikata, s jedne strane, i njihovo suprotstavljanje krupnom, rentijerskom i špekulantskom finansijskom kapitalu, s druge strane, te vlade, s treće strane, što je poznato pod nazivom kejnesijanski konsenzus. Ona predlaže širenje unutarnjeg tržišta, a ne rješavanje kriza preko osvajanja vanjskih tržišta. Ona se, počevši od J. M. Keynesa pa do našeg vremena, protivi osvajanju stranih zemalja i njihovih tržišta pomoću ratova (što je skuplji) ili pomoću trgovine i proizvodnje određene (neoliberalne) i podložničke svijesti u malim zemljama (što je jeftiniji način osvajanja drugih i manjih zemalja).

Iz historije ekonomske misli, makroekonomskog menadžmenta, ekonomske sociologije znanja, iz filozofije i etike odgovornosti, kao i iz nekih novijih i drugačijih tumačenja globalizacije i tranzicije moguće je učiti o drugačijim načinima kreiranja ekonomskih sistema i ekonomskih politika. Vraćanje starim prosvjetiteljskim idealima stvaranja pravednijeg društva podrazumijeva i ključnu pretpostavku da bi nam odgovorno promišljanje društvenih i institucionalnih uslova produkcije i reprodukcije našega znanja moglo pomoći u prevazilaženju ne samo finansijske ili usko shvaćene ekonomske krize i njenih uzroka nego i u prevazilaženju svekolike orijentacijske krize u koju smo zapali, ali se o tim alternativnim rješenjima, koja se ne mogu predstaviti u okviru neoliberalne paradigme znanja, ipak ne govori dovoljno dobro.

Ako političko vodstvo želi bolje i pravednije društvo ili ako želi radikalnu transformaciju kapitalističkog sistema u pravcu obnove pravednijeg društva ili u pravcu nekog na drugačiji način zamišljenog boljeg društva, tada ćemo se, barem na razini misaone rekonstrukcije značenja velikih ideja, u svakoj ozbiljnijoj i društveno odgovornijoj ekonomskoj teoriji i politici, ovaj put radi budućnosti a ne radi prošlosti, opet morati vratiti i na trag Marxu i marksističkoj školi ekonomskog mišljenja ili se okrenuti i prema radikalnoj političkoj ekonomiji koja je (u drugoj polovini 20. stoljeća) u jednom obliku nastala i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Kada znamo da alternative postoje i da se uz dosta dobre volje i više odgovornosti prema drugima i prema samima sebi one mogu i realizirati, tada možemo ne samo u teoriji nego i u praksi početi izlaziti iz očitih zabluda u koje su nas dovele neoliberalne koncepcije znanja, te primijeniti i analizirati i druge vrste znanja iz konkurentskih škola ekonomskog i političkog mišljenja i djelovanja. Kao što smo i ranije znali, epoha nastajanja „svjetskog društva“ odnosno globalnog poretka ne svodi se primarno na borbu za globalizaciju ili protiv nje. Stvarni sukob

14

se vodi oko socijalne prirode i historijske forme globalizacije.28 Kakav će oblik i formu zadobiti globalizacija: da li humaniji i društveno odgovorniji aspekt ili nehumaniji i „profitabilniji“ aspekt, da li demokratičniji ili možda autoritaran lik – oko toga se ustvari lome koplja. Stoga je veoma važno da naučnici u svojim spoznajama i uvidima, koji u humanističkim naukama često imaju karakter vrijednosnih uvjerenja, ne idu ispod dostignutih civilizacijskih standarda etičko-moralne kulture i da globalizaciju promišljaju uz dužan oprez i svjesnost dilema sa kojima se mogu susresti u svom profesionalnom radu. Odgovarajući interdisciplinarni pristup kao i svijest o odgovornosti trebalo bi da rezultira delikatnijim i odgovornijim odnosom samih naučnika prema mogućnostima vlastite discipline i značaju njenih učinaka. Rasplet spora oko dominantnog oblika globalizacije, konačno, u temeljnom i doslovnom smislu odlučit će na koji način će živjeti milijarde običnih ljudi na svijetu.

Literatura

Knjige

1. Anić – Klaić – Domović (2002), Rječnik stranih riječi, „Sani-Plus“, Zagreb.

2. Čečez, M. (2004), Ekonomski sistemi i globalizacija, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo.

3. Delić, Z. (2008), „Brightness and Austerity of the Globalization Theory: The Ideological Foun-dations of Cognitive Capitalism“, in: The Systemic Dimension of Globalization (Edited by Piotr Pachura), InTech.

4. Delić, Z. (2012), „The Consequences of Globalization and Responsibilities: Challenges of Sustain-ing Development“, in: Globalization and Responsibility (Edited by Zlatan Delić), InTech.

5. Kaluđerović, Ž. (2010), Helensko poimanje pravde, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad.

6. Kaluđerović, Ž. (2013), Presokratsko razumevanje pravde, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad.

7. Khan, I. (2009), The Unheard Truth, Amnesty International UK, W. W. Norton, London.

8. Krugman, P. (2012), Okončajte ovu depresiju odmah!, „Heliks“, Smederevo.

9. Krugman, P. (2010), Povratak ekonomske depresije i svetska kriza 2008., „Heliks“, Smederevo.

10. Lavić, S. (2014), Leksikon socioloških pojmova, „Dobra knjiga“, Sarajevo.

11. Liessmann, K. P. (2008), Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja, Naklada „Jesenki i Turk“, Zagreb.

12. Rodnik, D. (1997), Has globalization gone too fare?, Institute for international economics, New York.

28 Etički obrazloženo viđenje globalizacije svoje misaono i fronetičko ishodište ima i u ranijem helenskom poimanju etike. Više o tome u: Kaluđerović, Ž. (2010), Helensko poimanje pravde, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad; Kaluđerović, Ž. (2013), Presokratsko razumevanje pravde, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad.

15

13. Rodnik, D. (2007), One economics, many recipes: globalization, institutions, and economic growth, Princenton University Press, New York.

14. Soros, J. (1998), Kriza globalnog kapitalizma, „Rabic“, Sarajevo.

15. Soros, J. (2002), O globalizaciji, samizdat, Beograd.

16. Stiglitz, J. (2004), Protivrečnost globalizacije, samizdat, Beograd.

17. Stiglitz, J. (2013), Slobodan pad: Amerika, slobodna tržišta i slom svetske privrede, „Akademska knjiga“, Novi Sad.

18. Todaro, M. P., S. C. Smith (2006), Ekonomski razvoj, TKD „Šahinpašić“, Sarajevo.

Članci i studije

1. Curzio, G. (1999), The IMF and Lender of Last Resort Function: An External View, IMF Report, Washington D. C.

2. Delić, Z. (2008), Globalizacija i njen ekonomski poraz, „Pregled“, Sarajevo.

3. Delić, Z. (2009), Globalizacija, moć i politika znanja: jedanaest antiteza o globalizaciji, „Filozof-ska istraživanja“, 113, god. 29, Zagreb.

4. Globalna kriza i ekonomska nauka: Neoliberalizam i alternative, Ekonomski fakultet u Beogradu, Čugura print, Beograd, 2012.

5. Kovačević, B. (2003), MMF u ekonomskoj teoriji i praksi, „Tranzicija: časopis za ekonomiju i politiku tranzicije“, godina V, broj 13, Ekonomski institut Tuzla.

6. Mesarić, M. (2002), Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika tržišnog fundamentalizma, „Ekonomski pregled“, Ekonomski fakultet Rijeka.

7. Ramakrishnan, U., J. Zalduendo (2006), The Role of the IMF Support in Crisis Prevention, IMF Report, Washington D. C.

8. Starčević, A. (2009), Globalni finansijski sistem nakon krize, The second ZSEM Economic Confer-ence, Impacts of global economic crisis on Central and Eastern Europe, Brisel.

Internetski izvori

1. Forto, E. (2002), Svjetska banka i MMF: Tako se stezao kaiš [online].

Dostupno na: [http://www.bhdani.com/arhiva/271/t27102.shtml, januar 2008].

2. Khor, M. (2001), Acritique of the IMF’s role and policy conditionality [online].

Dostupno na: [http://www.twnside.org.sg/title/geseries4.htm, april 2008].

3. Savanović, S. (2008), Nove uloge: kakva je uloga MMF-a i Svjetske banke u novoj arhitekturi globalnih finansija?: Dosadašnje iskustvo i moguće promjene [online]. Dostupno na: [http://www.ekopol.co.yu/magazine/view.php?documenti, januar 2008].

4. Stiglitz, J. (2013), Nejednakost raste u svijetu bez globalnog vodstva [online]. Dostupno na: http://www.poslovni.hr/vijesti/svijet-i-regija, februar 2013.

16

17

Zlata BosnićUDK 37.014.3“19“

Pregledni naučni članak

ZAČECI REFORME OBRAZOVANJA S POČETKA 20. STOLJEĆA

THE BEGINNINGS OF THE EDUCATION REFORM FROM THE EARLY 20TH CENTURY

Sažetak

Obrazovanje je staro koliko i čovječanstvo. Još su stari Grci bili vlasnici kamena koji je bio granični kamen Platonove Akademije. Kamen je razdvajao unutrašnje i vanjske sadržaje, odnosno ono učeno sa životnim tokovima. Nakon toga je kroz stoljeća postojala težnja da se ono učeno, tj. obrazovanje, poveže s onim stvarnim, tj. životom. Ako bi se ušlo u samu bit definicije riječi „obrazovanje“, uvidjelo bi se da je ta riječ sama po sebi proturječna. Do povezivanja obrazovanja i života kroz povijest zabilježen je dug put.I sama ideja obrazovanja utemeljena je kroz značenje tri grčke riječi: „doxa“, „episteme“ i „techne“, što u prijevodu znači mnijenje, znanje i vještina. Ispostavlja se da je temeljni cilj i smisao povijesti i ljudskog postojanja isključivo u spoznaji suštine svijeta i čovjeka, te u oblikovanju znanja o tome. Istovremeno je stjecanje znanja bivalo i sastavnim dijelom intelektualističko-idealističkog vrijednosnog sistema za koji se dugo vremena smatralo da je jedan od najtrajnije zadržanih obrazovnih sistema.Riječ je o tzv. „herbartovskoj pedagogiji“ koja je u prvi plan stavljala obrazovanje koje nije vezano za sam život već za znanje o životu. Ova pedagogija je egzistirala u Evropi i šire dugi niz godina, a prvi pomaci k njenoj reformi počeli su početkom 20. stoljeća. Reformski pokreti, koji su bili poznati kao „nova škola“, vođeni su idejama da treba ići bilo kuda samo ne u ispraznost znanja koje je samo sebi cilj. Ovi pokreti bili su poznati pod imenima: projekt-metoda, jena-plan, škola akcije, aktivna škola i dr. Najpoznatiji među njima je pokret radne škole koji je preferirao dječiju individualnost kroz uvažavanje samostalnosti i aktiviteta učesnika u obrazovnom procesu.Reformski pokreti koji su nastali s početka 20. stoljeća doveli su do značajnih pozitivnih pomaka u odgojno-obrazovnom procesu. Njihove rezultate osjećamo i danas kroz nove metode rada koji ne uključuju autoritarnu nastavu.

Ključne riječi: reforma obrazovanja, radna škola, samostalnost, aktivitet, dječija individualnost, škola radosti

Summary

The education is old as the humanity itself. The Ancient Greeks were the owners of a stone that was the border stone of Plato’s Academy. That stone separated the internal and external purports respectively the learned one with life flows. Afterwards, through the ages, there was the tendency for that learned one, i.e. the education to be connected to that real one, i.e. to the life. If you go into the very essence of the definition of the word education, you would recognize that the word is contradictory in itself. The long way was recorded through history until the interconnection of education and life.In addition, the idea of education itself was founded through the meaning of three Greek words: doxa, episteme and techne, which being translated means opinion, knowledge and skills. It turns out that the fundamental goal and sense of history and human existence is exclusively in the cognition of the essence of

18

the world and man, and so in the forming of the knowledge about it. The gaining of knowledge at the same time was becoming also the constituent part of the intellectualistic-idealistic valuable system, for which one the long time was thought that it was one of the lasting detained education system. It is about so called “Herbart pedagogy“ which put in foreground the education that is not connected to the life itself but to the knowledge about life.This pedagogy existed in Europe and wider for many years, and the first moves to its reform started at the beginning of the 20th century. The reform movements, known as “the new school“, were guided by the ideas that you should go anywhere just not in vain knowledge that is an end in itself. These movements were known under the names: Project-method, Jena-plan, School of action, Active school and many others. The most famous among them is the movement of the work school which used to prefer children’s individuality through respect of independence and activity of the participants in educational process.The reform movements that occurred at the beginning of the 20th century led to the significant positive developments in the upbringing-educational process. Their results we feel also today through the new methods of the work, which do not include the authoritarian teaching.

Keywords: education reform, work school, independence, activity, children’s individuality, school of joy

Moglo bi se reći da su korijeni onoga što danas nazivamo obrazovanje doista duboki i povijesno daleki. U okviru zapadnog duhovnog horizonta riječ je o svijetu stare Grčke. Ne tako davno, 1968. godine, otkriven je jedan kamen na kojem je pisalo HOROS TES HEKADEMIAS. Bio je to tzv. granični kamen Platonove Akademije svojevremeno ugrađen u zid koji je okruživao ovu obrazovnu ustanovu. Dakle, Akademija je dopirala samo do tog kamena, do tog zida, a s one njegove druge strane tekao je život u svojim bogatim i raznolikim formama. Od tada, što će reći od vremena starih, otvorilo se – i otvara se – temeljno pitanje obrazovanja: kako povezati one unutrašnje sadržaje Akademije (mnijenja, znanja, umijeća i tako dalje) s onim spoljašnjim, sa životom i njegovim nekad predvidivim, a češće nepredvidivim gibanjima?

Treba naglasiti da prethodno pitanje ni u kom slučaju nije jednoznačno. Ono, također, podrazumijeva i upit o tome kako da život – odnosno sve ono što se događa s one strane zida Akademije, preko graničnog kamena – poprimi i preuzme na sebe sadržaje obrazovanja? Ili sasvim pojednostavljeno: kako da obrazovanje postaje „životno“, a da i život istovremeno postaje „obrazovan“? Povijest odgovora na ovo pitanje, zapravo, je povijest obrazovanja.

Naravno, ovdje se ne može i ne treba ulaziti u spomenutu povijest i u tzv. „opća mjesta“ ili u konkretne karakteristike razvoja ideje obrazovanja. Ali, u svakom slučaju, nužno je dati bar jedan kratki komentar i to onaj koji je vezan za doista kompleksne odnose obrazovanja i života. U našem jeziku riječ obrazovanje dolazi od riječi obraz. Ova etimologija ima, prije svega, moralni predznak: dakle, oni koji su sudionici obrazovanja (oni koji obrazuju i oni koji se obrazuju) moraju imati obraz, biti ljudi sa obrazom, oni ljudi koji su iskreni, pošteni, koji su svagda otvoreni za ono što je humano. Međutim, u tom istom jeziku obrazovanje ima korijen i u riječi obrazina. To je ona zaštitna stvar (željezna ili kožna) što su je nosili srednjovjekovni vitezovi i vojnici da bi se bolje zaštitili od ozljeda u bitkama. Iskazano savremenom retorikom, nosili su maske. Utoliko obrazovanje može biti i nešto što je maskirano, može biti prostor za svojevrstan bal pod maskama,

19

susret u kojem se niko ne otkriva i ne pokazuje onakvim kakav doista jeste. Dakle, u svom jezičkom korijenu pojam obrazovanje je iznutra proturječan.

To se vidi i u drugim indoevropskim jezicima, npr. u njemačkom imamo termin die Bildung, koji se uobičajeno prevodi kao obrazovanje. Ali die Bildung ima svoj izvor u riječi das Bild, što znači slika. Tako je obrazovanje, zapravo, slika života, a ne sam život.

Drugim riječima, obrazovanje samo sliči životu, ali nije život. U engleskom, pa i u francuskom, termin education označava podjelu na one koji obrazuju i na one koji se obrazuju. Može li se tu bilo šta promijeniti? Povijesno iskustvo nam ukazuje na brojne (uglavnom neuspjele) pokušaje. Otuda je ono starogrčko pitanje o relacijama obrazovanja i života svagda aktuelno. Trebalo bi mnogo toga učiniti da se obrazovanje približi životu i, naravno, da se život približi obrazovanju.

Kada je riječ o korijenima, vrijedi podsjetiti na značenja tri starogrčke riječi kojima se utemeljuje ideja obrazovanja. To su doxa, episteme i techne. Prva riječ, dakle doxa, označava mnijenje, dok episteme tvori znanje, pa i ono što će kasnije postati znanost. I konačno, techne se prevodi kao vještina, umijeće.

Prema poznatim informacijama – prije svega iz povijesti filozofije – doxa je ono što je ostalo negdje u tami povijesti, što je potisnuto, prvenstveno brutalnošću racionalizacije svega postojećeg i što je, kao takvo, izgubilo svoj dignitet. Episteme je bilo i ostalo temelj znanosti i „društva znanja“ koje je već profilirano u horizontu savremenosti. Naravno, ovo profiliranje je išlo postepeno tako da se episteme transformiralo u doctrina (u srednjem vijeku), odnosno u kanonizirano znanje hrišćanske teologije. Nakon toga spomenuti starogrčki termin je dobio drugačija značenja u novom vijeku: od Descartesa pa naovamo episteme je postalo scientia, dakle, znanost u savremenom smislu te riječi. To je ona znanost koja postoji i koja funkcionira na osnovama sistema znanja i na istraživanju kao ključnim odrednicama odnosa čovjeka i svijeta.

Može se govoriti o visokim dometima ovih savremenih formi znanja i znanosti, ali i o širokom spektru kritike tzv. sistemskog mišljenja i transformacije episteme u kartezijanski, zapravo, savremeni model znanosti. O tome svjedoči kako povijest dominacije znanosti tako i povijest kritike te dominacije, od Leibniza i prosvjetiteljstva pa do Heisenberga i Paula Fayerabenda. (1)

Sa svoje strane, obrazovanje je stoljećima ne samo pratilo nego i aktivno sudjelovalo u proizvodnji znanja. Posebno u posljednjih gotovo tri stotine godina znanje je postalo vrijednosno najvažniji cilj obrazovanja, i ne samo cilj: stjecanje znanja istovremeno je bivalo i sastavnim dijelom intelektualističko-idealističkog vrijednosnog sistema. Osnovne odlike ovog sistema mogu se identificirati u opusima predstavnika njemačkog klasičnog idealizma (Kant, Fichte, Schelling, Hegel), kao i kod „novokantovaca“ (Windelband i Rikert). Pojednostavljeno rečeno, temeljni cilj i smisao povijesti i ljudskog postojanja isključivo je u spoznaji suštine svijeta i čovjeka te u oblikovanju znanja o tome. (2) U filozofskom smislu riječ je, zapravo, o liniji mišljenja od kartezijanske slike svijeta (kako je svojevremeno Martin Heidegger označio doba dominacije novovjekovne znanosti), čiji je izvor, prije svega, u opusu Descartesa pa do Hegelove logike apsolutnog znanja bazirane na koncepciji

20

fenomenologije duha. Drugim riječima, povijest jeste događanje, ali njena suština nije to događanje već tek spoznaja o njemu.

U pedagoškom horizontu to je vodilo izgradnji takvog sistema obrazovanja kojeg dominantno karakteriziraju intelektualizam i akademizam. Riječ je o tzv. „herbartovskoj pedagogiji“ koja je upravo stavljala u prvi plan obrazovanje koje nije vezano za sam život već za znanje o životu. Sa razlogom Herbart utemeljuje svoj koncept pedagogije na stavovima Immanuela Kanta, smatrajući da postoje dva osnovna izvora saznanja: prvi je iskustvo, a drugi je vezan za projektiranje i oblikovanje pojmova i drugih sadržaja inteligibilnog svijeta. Bitni sadržaji tog svijeta, po Kantu, su naša saznanja a priori, dakle, ona koja ne proističu iz područja iskustva. Ista takva je, dakako, i pozicija znanja koja sasvim zorno pokazuje da ni svijet, ni povijest niti život nisu ono autohtono – autohtono je isključivo znanje. Na temelju toga Herbart je, u pedagoškoj ravni, podijelio nastavne metode na dva stupnja: na jasnost (apercepcija) i apstrakciju (pojam). Iz ova dva stupnja izveo je pojam jedinstva svijesti. A iz toga je, ovom prilikom pojednostavljeno rečeno, slijedila cjelovita koncepcija obrazovanja koja je instalirala i sopstvene osobene ciljeve, a prije svega, mnogostrukost i cjelovitost saznanja. No, riječ je – kako smo prethodno nagovijestili – dominantno o saznanju pojmova. Svijet, život pa i svakodnevnica su validni jedino ako su pojmljeni. (3) Općim mjestima, kako filozofske tako i pedagoške misli, pripada uvid da iz jednog ovakvog polazišta nužno slijedi stalno povećavanje i produbljivanje raskola svijeta obrazovanja i svijeta života. Pri tome obrazovanje poprima karakter svojevrsnog larpurlartizma, a život postaje sve više puki – upravo beživotni – objekat podatan istraživanjima, pa i obdukcijama sopstvenog tkiva.

Tako je transformacija starogrčkog episteme u znanje i znanost (u novovjekovnom i savremenom značenju) vodila k profiliranju autističnih modela obrazovanja koji su dovoljni sami sebi ili, bolje rečeno, koji su samodovoljni. Ovaj autistični karakter obrazovanja bio je i ostao središnje polazište kritike ne samo herbartovske pedagogije već i svih sličnih pokušaja da se obrazovanje zatvori u sebe, a time – tako reći – iznutra poništi uvjete i razloge sopstvene egzistencije. Otuda su se, s valjanim razlozima, krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Americi, Njemačkoj, Francuskoj pa i na našim prostorima pojavili pedagoški pokreti i teorije pod općim nazivom „nova škola“. Sinonim za prethodno su „radne škole“. To su, zapravo, reformatorski pokreti i teorije usmjereni, prije svega, na kritiku spominjanog intelektualizma i akademizma u obrazovanju, te na profiliranje takvih škola koje će osposobljavati ljude za ono što su stari poznavali kao techne, dakle, ne za doxa ili za episteme, već upravo za techne. U ovom posljednjem pojmu nalazi se, po našem mišljenju, teorijski temelj fenomena „radna škola“. Zbog toga je u ovom uvodnom dijelu rada nužno obrazložiti pojam techne, a posebno njegova izvorna značenja.

U starogrčkom jeziku ovaj pojam ima više značenja. Uobičajeno se smatra da techne označava umjetnost, vještinu, okretnost, zanat, obrt, posao, pa čak se može odnositi i na nauku, proročku vještinu itd.

Pridjev technesis znači umješan, vješt, umjetan, a technites se može prevoditi kao rukotvorac, zanatlija, umjetnik, vještak, majstor, tvorac. (4) Slična značenja susrećemo i u drugim izvorima na našem jeziku, uz proširenje tih značenja čak i na savremeni pojam tehnike. (5)

21

Zanimljivo je i tumačenje koje navodi William L. Reese: techne označava znanje i primjenu principa uključenih u proizvodnju predmeta i postizanje određenih ciljeva, uz uvažavanje razlikovanja ovog pojma od Aristotelovog episteme koji vodi u čistu znanost. (6) U Platonovim i Aristotelovim spisima nalazimo određenja techne i kao retorička i politička umijeća.

Analizi značenja pojma techne u cjelokupnoj starogrčkoj kulturi svakako treba dodati i stavove Johannesa Ericha Heyda kojima se izriče sljedeće: techne znači „razumjeti se u nešto“ i to je najuopćenije značenje, mada se ovo umijeće razumijevanja, posmatrano zasebno, može odnositi i na retoriku, gramatiku i poetiku, a u svakodnevnom životu na neki zanat itd. (7) Uvažimo li i činjenicu da je u kasnijim povijesnim vremenima dolazilo ne samo do različitih metamorfoza značenja techne, koje ima vrhunac u onome što se danas naziva „doba tehnike“, nego i do zaborava izvornih značenja i izvornog smisla ovog pojma, može se reći da je upozoravanje na izvornost i izvorišta ovog fenomena iznimno važno u svim sektorima društvenog života, pa i u obrazovanju. Ova važnost se, kako vidimo, očituje upravo u idejama reformskih pokreta pod općim nazivom „nova škola“ i u onome što je po svom utjecaju bitno u sasvim konkretnim značenjima kao koncept „radne škole“.

Ovo bi moglo značiti da ideja „radne škole“ pokušava (poput nekih drugih koncepata) da prevlada podvojenost obrazovanja i života, da – metaforično rečeno – najmanje dvosmjerno prekoračuje zidove Platonove Akademije, otvarajući neke drugačije i nove prostore susreta sadržaja s jedne i druge strane akademskih zidova. Najutjecajniji zastupnik ove ideje bio je Georg Kerschensteiner (1854–1932) kao i njegovi istomišljenici poput Gaudiga (1860–1923) ili Oestreicha (1878–1959) i drugih.

Utemeljenje jedne ovakve ideje nalazi se, naravno, u epohalnim promjenama realiteta na prijelazu između 19. i 20. stoljeća ali, također, i u epohalnim transformacijama filozofskih i teorijskih koncepata, provociranih, prije svega, profiliranjem novih i drugačijih relacija čovjeka i svijeta, odnosno profiliranjem povijesnog novuma na horizontu budućeg. Riječ je, ponajprije, o Marxovoj (i uopće marksističkoj) kritici hegelijanstva i zahtjevima za promjenom prirode filozofije i mišljenja uopće. Može se reći da je zajednički nazivnik ovih procesa u proklamaciji: od mišljenja ka životu, od teorije ka praksi! Ako tome dodamo i znani životno-energični opus Friedricha Nietzschea sažet u metaforičnu kritiku cjelokupne metafizike, te zahtjeve da se mišljenje vrati čovjeku (filozofija egzistencije, kritička teorija društva, filozofska antropologija itd.), te domete pozitivizma i savremenog pragmatizma koji pokazuju da je praxis ono bitno područje čovjekovog bivstvovanja, onda se bar daju naslutiti obrisi spomenutih, uistinu, tektonskih promjena. U tim obrisima prepoznajemo i dva velika temata savremenog mišljenja: prvi je fenomen moći, a drugi je zahtjev za rehabilitacijom humanuma. (8) Teza o tome da je znanje moć postala je anahrona (jer je u informacijskim društvima informacija moć), a povratak humanumu nešto što ima planetarni odnosno lutajući karakter i što je sasvim otvoreno. (9) Sve to – iako je ovdje dato tek u formi napomene – bilo je sasvim realan okvir za transformacije različitih sektora društvenog bića, uključujući i obrazovanje, odnosno cijeli pedagoški horizont. Iskazano metaforički, obrazovanje bi ubuduće trebalo profilirati iz samoga života. Kao da je na djelu čuveni Marxov, gotovo proročki iskaz, da svijest ljudi ne određuje njihovo društveno biće, nego društveno biće određuje njihovu svijest.

22

Mislioci različitih provenijencija, pripadnici isto tako različitih filozofskih i pedagoških pravaca, prionuli su na obiman i doista težak posao da unutar jednog iznimno kompleksnog područja kao što je obrazovanje (i naravno odgoj) ponude ovakve ili onakve koncepte tzv. nove škole koja bi bila što više u skladu sa izazovima novog vremena. Uporišta ovakvom poslu bila su doista brojna. Neki su se vezivali za osnovne ideje J. J. Rousseaua, a osobito za onu o povratku prirodi, drugi su se naslanjali na znane zahtjeve Herberta Spencera da je u obrazovanju nužno preferirati prirodno-znanstveno i praktično znanje, trećima je, pak, bio bliži psiholog Wilhelm Wundt sa svojom emocionalnom teorijom volje, a možda i Schopenhauer za kojeg je cijeli svijet bio volja i predstava itd.

Uporedo s tim i na teorijskom i na političkom planu jačala je ideja individualnosti koja u filozofskom smislu doživljava vrhunac kod Nietzschea, a u pedagoškom u tretmanu učesnika obrazovnog procesa kao samosvojnih pojedinaca. Drugim riječima, riječ je o ekspanziji onih ideja i mislilaca koji kao da unisono poručuju: treba ići bilo kuda, samo ne nazad u ralje metafizičkih sistema i ispraznosti znanja koje je samo sebi cilj i koje je – kao takvo – s one strane života. Osuđujući tradicionalno herbartovsko obrazovanje kao „dresuru mrtvih pojmova“, jedan interesantan mislilac, imenom Arthur Bons, kaže da tamo gdje je škola vladala više ne raste trava i ne pjeva niti jedna ptica. (10) Nizu kritičara tradicionaliteta pripada i John Dewey. On naglašava da je vrijedno samo ono znanje koje je stečeno vlastitim iskustvom i koje služi kao instrument za akciju. Prema Deweyu, sva ljudska djelatnost proizlazi iz četiri osnovna ljudska nagona. To su nagon za druženjem, za ispitivanjem, za radom i za izražavanjem. Suštinski, obrazovanje je rekonstrukcija povijesnog iskustva u vlastitom iskustvu djeteta. (11) Zato Dewey zastupa ideju slobodnog odgoja i slobodnog rasta djeteta, čime bi dijete bilo, da tako kažemo, aktivni centar odgoja i obrazovanja.

Spomenuti stavovi su bitno utjecali i na profiliranje još nekih važnih pokušaja realizacije ideje „nove škole“. Tu, svakako, treba istaći tzv. projekt-metodu (W. H. Kilpatrick, E. Collings, Ch. McMurry i dr.), pri čemu se ukidaju nastavni planovi i programi kao i predmetna nastava. Ovome svakako treba dodati i tzv. dalton-plan koji je proistekao iz ideja Johna Deweya. Suština ove metode je u isključivom oslanjanju na samostalni rad učenika, gdje su u prvom planu samostalnost, sloboda, kreativna aktivnost učenika itd. Naravno, u ovom slučaju u drugom planu je učenički kolektiv.

Kada je riječ o različitim modelima primjene koncepta nove škole, valja spomenuti i jena-plan P. Petersena. (12) U okviru ovog modela škola je praktično preuređena u narodnu zajednicu koja funkcionira kao jedna velika porodica. Ukinuti su razredi, a prakticiraju se četiri osnovne pedagoške djelatnosti: razgovor, igra, rad i svečanosti. Naravno, osnovni oblik rada je grupni rad.

Pored navedenog, u literaturi se spominju i drugačiji pokušaji implementacije koncepta nove škole. Ovom prilikom izdvajamo „funkcionalnu pedagogiju“ E. Claperedea. Polazište ovog koncepta je u stavovima da dijete nije odrastao čovjek u malom, nego je individuum sa svojim osobenim potrebama i interesima, te da cjelokupni pedagoški rad treba usmjeriti na stavljanje u funkciju osnovnih dječijih sposobnosti.

Također, treba istaći i školu akcije. Utemeljitelj ovog modela je W. A. Lay koji smatra da je upravo akcija osnovna karakteristika tjelesnog i psihičkog života djeteta. Iz takvog polazišta slijedi da

23

pojam akcije treba prenijeti i u nastavni proces, odnosno da ovaj pojam treba tretirati prvenstveno kao pedagoški pojam. Ili, iskazano drugačije, u takvom stjecaju stvari, nastavni proces kao događaj postaje doživljaj.

Interesantan je i koncept „škole za život putem života“ koji je profilirao belgijski pedagog Ovide Decroly. Pojednostavljeno rečeno, nastava treba biti sam život. Praktično, to znači da se u obradi tematskih sadržaja primjenjuju tri osnovna metoda: promatranje, misaoni rad i izražavanje. Na sličnoj liniji je i švicarski pedagog Adolf Ferriere koji koristi termin aktivna škola da bi označio simbiozu bitnih, najvažnijih aktivnosti djeteta (manuelne, socijalne i intelektualne aktivnosti). Na taj način škola, uistinu, postaje školom života.

Ako ovome dodamo i reforme školstva u Čehoslovačkoj (krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća), a nešto ranije i u Austriji – bazirane na idejama nove, radne škole – sa punim pravom može se utvrditi da je koncept ovakve škole značio istinski novum u odnosu na tradicionalne modele obrazovanja. Dakako, uz nešto što treba obavezno naglasiti: spomenuti novum je, kako u evropskim tako i u ovdašnjim prilikama, egzistirao relativno kratko. Sistemi zasnovani na onome što je episteme, moć znanja, pa i društvo znanja, gotovo brutalno su poništili svekolike pokušaje „oživotvorenja“ obrazovanja. No, utoliko je jači motiv, a jača je i potreba da se ozbiljnije i obuhvatnije istraži fenomen zvani „radna škola“. Ne samo zbog istraživanja radi istraživanja i ne samo zbog toga što se danas nerijetko ideja „radne škole“ običava tretirati tek kao nešto što pripada egzotici, već i zbog svagda otvorene potrebe da se opserviraju i oni koncepti obrazovanja koji nisu uvijek i u svakom vremenu nalazili punu verifikaciju u pedagoškoj praksi. A možda ni u pedagoškoj teoriji.

Dakako, riječ je i o nečemu što ima šire konotacije. Sudeći po svemu, tek u općim crtama su navedene ideje „oživotvorenja“ obrazovnog procesa, pri čemu se preferira dječija individualnost i otvara horizont koji su mnogi interpretatori nazivali individualnom pedagogijom. Ovdje sigurno ne možemo ulaziti u relevantnost prethodne sintagme, ali izgleda da je individualizacija nešto što je doista nužno u prevazilaženju kako dominacije sistemskog mišljenja tako i obrazovanja zatočenog u mreže takvog istog sistema.

Osnovna zamisao utemeljitelja ideje i realizacije koncepta „radne škole“ bila je u tome da se stvore uslovi za uvođenje i uvažavanje samostalnosti i aktiviteta učesnika u obrazovnom procesu, kao pedagoškog i metodičkog kvaliteta u prevazilaženju receptivnih formi nastave. S tim u vezi, sadržaje učenja treba projektirati iz sadržaja života.

U 20. stoljeću, dakle, ostvaren je kontinuirani napor u traganju za primjerenijim obrazovnim sistemom. Promjene u ekonomskom i socijalnom razvoju nametale su potrebu za savremenijom, fleksibilnijom školom koja bi davala opća i stručna znanja primjerena tim promjenama.Zato su nove koncepcije i modeli uvažavali dvije osnovne pretpostavke:

1. prirodu djeteta i njegove mogućnosti,2. potrebu savremenog života i pripremanje mladih za njihovo aktivno angažiranje u

nazivima novih koncepcija škola i njihovih modela: radna škola, aktivna škola, škola po mjeri, škola za život putem života, škola laboratorija, otvorena škola, škola bez zidova itd.

24

Nove koncepcije škole posebno su zaslužne za stav da je učenik u centru pozornosti, a da nastavnici samo objašnjavaju, usmjeravaju, savjetuju i pomažu.Takvim načinom rada u školi je potpuno izmijenjena atmosfera i klima, izmijenjeni su odnosi između učenika, učenika i nastavnika, škole i roditelja. Može se reći da je osnovna težnja svih bila da škola i učenje budu privlačni, da učenici žele u njoj učiti i spoznati, da škola bude „škola radosti“.

Bez obzira na to koliko je svaka od novih koncepcija pojedinačno uspjela i u kojoj mjeri, one su dovele do značajnih rezultata:

- promijenile su filozofiju obrazovanja i odgajanja,- povećale su svijest o odgovornosti škole ne samo u pogledu stjecanja znanja nego i u razvitku potencijala svakog učenika,- utjecale su na mijenjanje autoritarne škole i neprikosnovenog autoriteta nastavnika,- djelovale su na obezbjeđenju veće slobode i samostalnosti učenika,- izmijenile su opću klimu u školi.

Naravno, nisu svugdje i u jednakoj mjeri utjecale ideje „otvorene“ i „nove“ škole. Ali ono što je sigurno jeste to da danas malo ko može ili želi braniti autoritarnu školu i ono što se u širem smislu podrazumijeva pod tom sintagmom.

Literatura

(1) Riječ je o filozofiji znanosti kao disciplini koja danas sabira i valorizira domete, ali i svekolika ograničenja, „novovjekovne slike svijeta“ (M. Heidegger), kritiku dehumanizacije i zaborava etičnosti što u sebi nužno nose dometi same znanosti (Jonas, Sloterdijk, Fayerabend i dr.), otvorena pitanja budućnosti znanstvenog pogleda na svijet itd.

(2) Tek radi ilustracije, valjalo bi npr. spomenuti Hegelove stavove da je sloboda „spoznata nužnost“, da je cilj povijesti „apsolutno znanje“. Up: Hegel, G. W. F. (1974), Fenomenologija duha, BIGZ, Beograd.

(3) Negativne konotacije termina poimanje ili pojam vidljive su i u jezičkoj ravni. Recimo, u našem jeziku imenica pojam dolazi od glagola poimati, što znači i posjedovati. Dakle, ako život svodimo samo na pojmljeni život, onda ga posjedujemo tek kao neku puku stvar, odnosno život ne živimo, nego ga gotovo nasilno posjedujemo. Ili, u njemačkom der Begriff (pojam) dolazi od glagola begreiffen koji znači obuhvatiti, što će reći sustegnuti, a u krajnjem posjedovati.

(4) Senc, Stjepan (1910), Grčko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb, str. 925.

(5) Up: Petračić, Franjo (1875), Grčko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb. Bošnjak, Branko (1985), Uvod u filozofsko mišljenje i rječnik, Naprijed, Zagreb. Filipović, Vladimir (1989), Filozofski rječnik, treće dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb. Pored toga, recimo, Željko Škuljević naglašava da postoji i arete techne, kao „vrlina u umijeću“ („Techne i sofistika“, zbornik Filozofija i tehnika, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2003, str. 25–26). Inspirativna su i tumačenja različitih transformacija značenja pojma techne koje je dao Spahija Kozlić u svojoj doktorskoj disertaciji o fenomenu slobode u doba tehnike, pri čemu se

25

upozorava na to da techne, transformirana u savremene likove tehnike, može biti bitan faktor de(kon)strukcije humanuma.

(6) Dictionary of Philosophy and Religion (Easten and Western Thought), Humanites Press, New Jersey, 1996.

(7) J. E. Heyd (1973), „Zur Geschichte Wortes Technik“, objavljeno u: Humanismus und Technik, TU, Berlin – Frankfurt a. M., str. 25–43.

(8) Kada je riječ o tome, treba svakako spomenuti i Levinasa, Derridu ili Baudrillarda, kao i druge mislioce koji su interes filozofije usmjerili na pitanja tzv. postfilozofske situacije, odnosa Ja i Drugi.

(9) Danas kada je sve što postoji postalo planetarno po obuhvatnosti, postalo je planetarno i po lutanju, jer riječ planet izvorno označava onoga koji luta. Up: Axelos, Kostas (1973), Na putu ka planetarnom mišljenju, Stvarnost, Zagreb.

(10) Nav. prema: Demarin, Mate (1936), Idejne komponente radne škole, Zagreb, str. 23.

(11) Dewey, John (1934), Pedagogika i demokratija, Geca Kohn, Beograd, str. 592.

(12) Up: Jakopović, Stjepan (1984), Pokret radne škole u Hrvatskoj, Školske novine, Zagreb.

26

27

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions

28

29

Sanela Šadić

UDK 364.632 (497.6)

SOCIOEKONOMSKA NESIGURNOST – DETERMINIRAJUĆI FAKTOR U PROCESU REHABILITACIJE ŽRTAVA NASILJA

SOCIOECONOMIC UNCERTAINTY - DETERMINING FACTOR IN THE REHABILITATION OF VICTIMS OF VIOLENCE

Sažetak

Bosanskohercegovačko društvo suočeno je sa kontinuiranim, višedecenijskim i kompleksnim historijskim, političkim, ekonomskim i socijalnim okolnostima koje ponajviše pogađaju osjetljive kategorije stanovništva. Sigurnost žene u porodici, uprkos društvenom napretku, nerijetko je dovedena u pitanje. Nerijetko su traumatizirane i izložene nasilju od najbližih članova porodice: očeva, muževa, braće ili drugih članova porodice. Ekonomska nestabilnost i nezaposlenost posebno utječu na položaj žene i djece u porodici i čest je uzrok njihove viktimizacije. Činjenica da sistem socijalne zaštite, uprkos pozitivnim legislativnim promjenama, nije dovoljno snažan da pruži adekvatnu pomoć i podršku žrtvama nasilja, dodatno usložnjava ovaj problem. U ovom radu je prezentirano istraživanje čije je osnovno pitanje koliko su same žene, usljed nedostatka sigurnosti unutar sistema, spremne preuzeti inicijativu u cilju stjecanja ekonomske neovisnosti. Ovo je veoma često jedan od ključnih faktora od kojih ovisi kompleksan proces rehabilitacije žene (i djece) traumatizirane nasiljem u porodici.

Ključne riječi: žene, djeca, nasilje u porodici, socijalna zaštita, ekonomska nesigurnost, poduzetništvo

Summary

The BH society in last few decades is continuously facing with complex historical, political, economical, and social circumstances that affect the most vulnerable categories of the population. Safety of women in the family, in spite of social progress, is often put under the question. They are often traumatized and subjected to violence by their closest family members: fathers, husbands, brothers or other family members. Economic instability and unemployment are especially affecting the status of women and children in the family and is often the cause of their victimization and further rehabilitation. The fact is that the social welfare system, despite positive legislative changes, it is not powerful enough to provide adequate assistance and support to victims of violence, what makes the problem more complex. This paper presents research whose main question is how the women themselves, due to the lack of security within the system, are willing to take the initiative in order to gain economic independence. This is often one of the key factors on which depends a complex process of rehabilitation of women (and children) traumatized by domestic violence.

Key words: women, children, domestic violence, social protection, economic uncertainty, enterprise

30

Složenost procesa tranzicije i definiranje položaja žene unutar porodice

Brojni problemi koji karakteriziraju bosanskohercegovačko društvo proteklih nekoliko decenija reflektiraju se na sve aspekte života, posebno ugrožavajući najranjivije kategorije. Žene i djeca predstavljaju najranjivije skupine upravo zbog činjenice da su nerijetko izloženi zlostavljanju i zanemarivanju unutar same porodice.1 Naime, izvještaji i statistike, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini, ukazuju na poražavajuće stanje porodice općenito. Na osnovu istraživanja o obimu i prevalenciji oblika intimnog partnerskog nasilja u 71 zemlji svijeta, u studiji Ujedinjenih nacija (2006) registrirano je 13–61 % žena. Psihičko i emotivno nasilje privlačilo je manje istraživačke pažnje, ali studija Svjetske zdravstvene organizacije navodi prevalenciju 20–75 % (prema Idžaković et al. 2012).

Pregledni podaci za Evropu upućuju na to da je najmanje između 20 i 25 % žena tokom života bar jednom iskusilo fizičko nasilje od partnera, a njih više od 10 % seksualno nasilje koje je uključivalo upotrebu sile. O psihičkom nasilju, kao posebnoj kategoriji, govori se u nekoliko studija, a stope se kreću od 19 do 42 %. Ako bi se uzele u obzir sve forme nasilja (uključujući i proganjanje), više od 45 % žena u Evropi imalo je u svom životu iskustvo nasilja (prema Idžaković et al. 2012). Prema podacima Gender centra u Federaciji BiH, broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici za period od 2006. do 2011. godine je 9.597. Broj izrečenih zaštitnih mjera za period 2006–2012. godine je 520. U Republici Srpskoj u periodu 2008–2012. godine, prema MUP-u i Osnovnom sudu, za djelo nasilja u porodici bilo je 1.345 procesuiranih slučajeva. U Republici Srpskoj u 2011. godini 14 žena je bilo žrtva silovanja, a u 2012. godini njih 17 i 2 djevojčice. Šokantan je podatak da je u prvih 9 mjeseci 2013. godine evidentirano 764 slučajeva nasilja u porodici, u 313 slučajeva radi se o krivičnim djelima. U posljednjih 13 godina u Republici Srpskoj ubijene su 73 žene žrtve partnerskog ili porodičnog nasilja (prema Ringeringeraja.ba, 2013).

Savremeno društvo, koje je tolerantno na društvene patologije, jednak odnos ima i prema nasilju u porodici i represiji žene (Deirdre; Connie 2009). Beskonačno bavljenje dijagnosticiranjem problema iscrpljuje kako zajednicu tako i pojedince, dok resursi za rješenje prepoznatog problema na kraju budu minorni, a rezultati gotovo neprepoznatljivi. Nedostatak spremnosti da se bavi ovim problemom ima nesagledive posljedice, ostavljajući žrtve nasilja u beznađu. Među čestim razlozima ostanka u nasilnoj zajednici ističe se upravo finansijska nesigurnost, uglavnom uzrokovana nezaposlenošću kao i činjenicom da tržište rada gotovo ne postoji. Broj nezaposlenih kontinuirano raste kako globalno tako i lokalno. Faktori koji utječu na viktimizaciju pojedinih članova porodice višestruki su i nikako se ne mogu generalizirati. Niz je individualnih, porodičnih i društvenih rizičnih faktora koji su prepoznati kao mogući uzroci nasilja u porodici, od kojih se najčešće izdvajaju nizak obrazovni nivo, ranije nasilno porodično iskustvo, rani brak, proširena porodica, alkohol kao i nezaposlenost žene (Deirdre; Connie 2009). Brojne promjene u društvu posredno utječu na viktimizaciju žena i djece u porodici. Opća nesigurnost u društvu u velikoj mjeri definira odnose unutar porodice, a porodica i porodični dom sve češće bivaju „najopasnije mjesto modernog društva“ (Gidens 1998:201). Bosanskohercegovačko društvo, evidentno samo deklarativno, iskazuje zabrinutost podacima koji ukazuju na nasilje u porodici. Agresivnost je model ponašanja koji se danas izrazito tolerira na način da za takva ponašanja ne slijedi adekvatna kazna.

1 Prema istraživanju grupe autora u periodu 1. 1. 2004–1. 1. 2005. godine, u 15 gradova u Bosni i Hercegovini registrirano je 2865 slučajeva nasilja u porodici od kojih je 1233 završeno presudom (Adžajlić-Dedović et.al. 2005).

31

Društvo rizika (Beck) i opće nesigurnosti (Bauman) ostavlja traga na sve njene građane, dok su riziku najviše izložene najranjivije skupine među koje spadaju i žene. Socijalna nejednakost, kako ističe Bauman (2014), ne utječe samo na obrazovanje, zdravlje i društvenu diskriminacije već i na kvalitet života općenito. Problemi u društvu i socijalne patologije, kako dalje ističe, koreliraju sa stepenom socijalne nejednakosti više nego sa životnim standardom.

Podatak Međunarodne organizacije rada (2014–2015), prema kojem 70 % populacije u svijetu ne ostvaruje prava iz socijalne zaštite, zbilja je poražavajući. Ovim se najdirektnije krše temeljna ljudska prava koja su garantirana nizom međunarodnih dokumenata. Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (2007), 18,56 % građana živi ispod linije i 22,9 % na liniji siromaštva. U 2013. je registrirano 44,5 % nezaposlenih, a 50 % socijalno isključenih. Oko 300.000 građana nema zdravstvenu i socijalnu zaštitu, a broj novih korisnika socijalne pomoći permanentno raste (Helsinški komitet za Bosnu i Hercegovinu, 2007).

Siromaštvo i nezaposlenost, koji su u zapaženom porastu, pretpostavka je koja određuje (ne)mogućnost napuštanja nasilnog partnera. Iskustva pokazuju da se veliki broj žena nikad ne odluči potražiti pomoć ili se pak veoma teško odluče za takav korak. Za mnoge žene odluka da izađu iz nasilne veze i da započnu život kao samohrane majke nosi vrlo visok rizik od siromaštva (Klein 2009, prema Idžaković et al. 2012).

Žene traumatizirane unutar porodice često ne vide izlaz i mogućnost izbora, opterećene ponajviše odsustvom mogućnosti za stjecanje ekonomske neovisnosti. Činjenica da su mogućnosti žena na tržištu rada ograničene često je potkrijepljena faktorima poput: tradicionalne uloge žene u porodici i društvu, niskog nivoa obrazovanja i nedovoljne informiranosti žene u ruralnim sredinama, favoriziranja muškaraca pri zapošljavanju, slabe kreditne sposobnosti (Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2010).

Bilo kako bilo, bez pomoći i podrške najbližih članova porodice ili drugih bliskih osoba, u slučaju da žena nema ekonomsku sigurnost, ideja o napuštanju nasilnog partnera teško da može biti realizirana. Pomoć makrosistema dosta je neizvjesna, nefunkcionalna i nesigurna. U vrijeme kada 50 % građana živi u siromaštvu i bori se za vlastitu egzistenciju, solidarnost prema žrtvama nasilja može izostati i u samom mikro/mezosistemu.

Nemogućnost sistema socijalne zaštite da pruži podršku ženi žrtvi nasilja koja bi bila izvjesna i potpuna, drugi je ozbiljan problem. Status žene dodatno usložnjava njeno nedovoljno obrazovanje, tradicionalna uvjerenja i predrasude o ulozi žene u porodici. Bašić i Miković (2012) ističu da je „stopa zaposlenosti žena s različitim nivoima obrazovanja u pravilu niža u odnosu na muškarce, s izuzetkom u kategoriji zaposlenika s visokim obrazovanjem u kojoj je stopa zaposlenosti žena veća u odnosu na muškarce (21,7 % žena spram 14,9 % muškaraca)“ (str. 31). Autorice također ističu problem nedostatka obrazovanja žena, a prema podacima, 25 % žena i 18 % muškaraca nema niti osnovu školu, 34 % žena i 25 % muškaraca ima završenu osnovu školu, srednju školu je završilo 48 % muškaraca i 35 % žena, dok je ovaj nesrazmjer manji kod visokoobrazovnih (6 % žena i 9 % muškaraca).

Alarmirajući je i podatak da su, prema statusu u zaposlenju, osobe u plaćenoj zaposlenosti zastupljene sa 72,55 %, dok je učešće samozaposlenih osoba 22,1 % (Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2010). Zapaženo je da je u oblasti samozapošljavanja izrazito prisutna disproporcija

32

žena i muškaraca, u poređenju s drugim oblastima zapošljavanja. Direkcija za ekonomsko planiranje BiH u izvještaju za 2010/2011. upozorava na zapaženo smanjenje broja samozaposlenika i za samo godinu dana, u 2011, registrirano ih je 176.000 manje. Samozaposlenih muškaraca je 2,5 puta više nego samozaposlenih žena.

Nezaposlenost žene u porodici može biti jedna od okolnosti koje su često presudne za ostanak žene s nasilnim partnerom, što zasigurno višeznačno utječe na njenu viktimizaciju. Siromaštvo i nezaposlenost povećavaju bračnu i porodičnu nervozu na više načina:- od muškarca se tradicionalno očekuje da obezbijedi sredstva i izdržava porodicu, što on

danas nerijetko nije u mogućnosti ili ne može osigurati dostatna i sigurna sredstva za život. Ovakva situacija povećava stres i nervozu, koji često mogu biti usmjereni prema ženi i/ili djeci. Nezaposlenost, kako ističu neki autori, nije toliko stresna za ženu koliko za muškarca (Jahoda1982, Ovesen 1978, prema Kieselbach et al. 2006);

- nezaposlena žena je općenito češće viktimizirana od zaposlene;- nezaposlenost žene jedan je od najčešćih razloga ostanka s nasilnim partnerom.

Teško je pronaći logičan, potpun i smislen odgovor zbog čega su žene i djeca toliko nesigurni u vlastitim porodicama i kako to da je porodica postala tako opasno mjesto za život. Utjecaj nezaposlenosti i nesigurnosti povezuje se s osjećajem manje vrijednosti i gubitkom moći unutar same porodice, ali i izvan nje, dovodeći do krize identiteta, zbog čega muškarac postaje nasilan i agresivan (Ajduković 2000).

Grupa autora koja je istraživala nasilje u porodici (Adžajlić-Dedović i sur. 2005) također nalazi da je nezaposlenost jedan od glavnih uzroka nasilja u porodici, istovremeno dolazeći do saznanja da su alkoholizam i PTSD ozbiljni uzroci viktimizacije žene. I neka druga istraživanja uočavaju povezanost siromaštva i nasilja u porodici, pa tako Seith (2001) ističe da je nasilje češće u siromašnim porodicama (63%) i u porodicama s nedovoljnim primanjima (36%).

Nezaposlenost u porodici dodatno intenzivira netrpeljivost i uzrokuje socijalnu isključenost najvećeg dijela građana koji žive na rubu egzistencije ili čak u potpunoj bijedi. Sistem socijalne zaštite, uređen na entitetskom i na kantonalnim nivoima, dosta je neujednačen i predstavlja ozbiljnu prepreku u ostvarivanju socijalne jednakosti njenih građana. Sarajevski kanton prednjači nad drugim dijelovima zemlje u ostvarivanju i zaštiti prava građana upravo na temelju ekonomske razvijenosti.

Proces tranzicije prvenstveno karakterizira prelazak iz prilično sigurnog društvenog sistema na nemilosrdnu tržišnu ekonomiju, u kojoj se očekuje odgovornost pojedinca, inventivnost i poduzimljivost. Društvo danas nije sposobno obezbijediti ni ekonomsku niti socijalnu sigurnost u onoj mjeri koja je potrebna čovjeku kako bi zadovoljio egzistencijalne potrebe. Dijagnoza savremenog društva već je odavno postavljena, no, nažalost, nismo odmakli od ovog koncepta. Slijedom pravila nemilosrdne tržišne ekonomije položaj žene postaje dosta nestabilan, posebno žena koje zbog složene porodične situacije nisu u mogućnosti sudjelovati na tržištu rada. Kako žena koja je žrtva nasilja može povećati svoje mogućnosti na tržištu rada kako bi izašla iz začaranog kruga nasilja?

33

Hipoteze

H1. Jedan od najozbiljnijih problema žena žrtava nasilja je nezaposlenost i teška finansijska situacija.

H2. Sistem socijalne zaštite nije dovoljno efikasan u pružanju pomoći ženama i djeci žrtvama nasilja i veoma se razlikuje u pojedinim kantonima.

H3. Žene žrtve nasilja nisu spremne za preuzimanje inicijative za ekonomsko osamostaljivanje.

Metodološki okvir

Za ovaj rad je izvršeno istraživanje servey metodom na uzorku od 51 žene žrtve nasilja u porodici. Žene žrtve nasilja obuhvaćene uzorkom su smještene u sigurnim kućama u nekoliko gradova i različitih kantona u Bosni i Hercegovini (Sarajevo/Sarajevski kanton, Mostar/Hercegovačko-neretvanski kanton, Zenica/Zeničko-dobojski kanton, Tuzla/Tuzlanski kanton). Istraživanjem su obuhvaćene žene starosne dobi 20–55 godina; sve žene koje su obuhvaćene ovim istraživanjem su porodične, u bračnim zajednicama i imaju djecu (u prosjeku dvoje djece). Empirijsko istraživanje je provedeno u periodu od maja do jula 2007. godine.

Upitnikom su obuhvaćena pitanja o problemima s kojima se žene susreću, prvenstveno imajući fokus na pitanjima zaposlenosti i finansijske situacije ali i socijalne sigurnosti. Istovremeno će se ispitati kakva su njihova iskustva sa službama socijalne zaštite i kvaliteti usluga koje su primile. Na kraju se otvara i bitno pitanje: Da li su i u kojoj mjeri ove žene spremne da se ekonomski osamostale pokretanjem samostalnog posla/biznisa?

Tabela 1: Struktura uzorka

Grad Broj anketiranih žena

Dob Bračni statusžena

Broj djeceAppr.

Zenica 7 20–50 udate 1,5Sarajevo 15 20–50 udate 2,4Mostar 10 21–50 udate 2,7Tuzla 19 22–55 udate 1,9

Ukupno 51 20–55 udate 2,1

Najčešći problemi s kojima se susreću žene i djeca žrtve nasilja

Žene žrtve nasilja suočene s brojnim problemima često ostaju u začaranom krugu nasilja i nikada ne potraže pomoć. Ove žene su često nižeg obrazovnog nivoa, nezaposlene su, u sistemu socijalne zaštite ne mogu pronaći dovoljno sigurnosti, imaju probleme stanovanja, podjele imovine, zbog činjenice da uglavnom muževi vlasnici imovine, često žive u strahu da zbog nezaposlenosti i malih mogućnosti zapošljavanja djeca budu povjerena ocu.

34

Ovo istraživanje dolazi do saznanja da su žene žrtve nasilja uglavnom nižeg stepena obrazovanja, tako je od ukupno 51 žene smještene u sigurnoj kući 21,57 % bez škole, 29,41 % ima osnovnu školu, 43,12 % ima završenu srednju školu, dok visoku stručnu spremu ima tek 5,88 % žena. Ohrabruje podatak da je veliki broj ispitanih žena (60,7 %) spreman na dodatnu edukaciju i nastavak školovanja.

Glavni problem žena žrtava nasilja jeste problem nezaposlenost (ako izuzmemo problem sigurnosti). Žene smještene u sigurnim kućama ističu da je problem nezaposlenosti najsloženije pitanje koje im onemogućuje rehabilitaciju i nastavak života izvan nasilne zajednice. Čak 93 % posto žena u sigurnim kućama je nezaposleno. Nije rijedak slučaj da zaposlene žene, čiji nasilni muževi ne odustaju da zlostavljaju, čak i kada su smještene u sigurnim kućama, ostanu bez posla.

Tabela 2: Najčešći problemi žena žrtava nasilja

Strah od nasilnika neprestano je prisutan kod žrtava nasilja i to ne samo strah za sebe i vlastiti život nego i za djecu i srodnike. Žene smještene u sigurnim kućama, iako su se odlučile potražiti pomoć u namjeri napuštanja nasilnika, nerijetko i dalje bivaju izložene maltretiranju i proganjanju od nasilnika. Činjenica je da zbog straha od nasilnika većina žena ostaje da živi u takvoj zajednici.

Socijalna zaštita žena žrtava nasilja

Važeći legislativni okvir iz socijalne zaštite na nivou Federacije BiH ne normira žrtve nasilja kao korisnike socijalne zaštite. Uprkos ovom „općem“ zakonodavnom okviru, pojedini kantoni (Kanton Sarajevo, Tuzlanski i Zeničko-dobojski kanton) su prepoznali osjetljivost problema i potrebu da se žrtve nasilja zaštite, te uvrstili žrtve nasilja kao korisnike prava iz socijalne zaštite. U većini kantona ova kategorija korisnika neće moći ostvariti neka od temeljnih prava. Pozitivne zakonodavne promjene u cilju zaštite žrtava nasilja u porodici (Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, 2013) obezbjeđuju „pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba u pogledu

35

neophodnog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog zbrinjavanja i pravo osiguravanja pravne pomoći za rješavanje socijalnog, ekonomskog i drugog statusa“ (član 31). Kantonalne zakone iz socijalne zaštite obavezno treba uskladiti sa ovim zakonom. Stoga zaštita žrtava postaje imperativ, a ne volja pojedinaca.

Nevladine organizacije učinile su puno kada je riječ o zaštiti žena i djece žrtava nasilja, prvenstveno pružajući utočište i sigurnost u interventnim situacijama. Ove organizacije danas predstavljaju ozbiljnog partnera postojećim službama socijalne zaštite. Međutim, ovdje je prisutan problem odsustva legislativnog okvira koji regulira ovu oblast, odsustva tehničkih, stručnih uslova i standarda usluga koje sigurne kuće pružaju žrtvama nasilja (Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici 2013–2017).

Trenutna ekonomska situacija, disproporcija u broju zaposlenih i korisnika socijalne zaštite, dovodi cjelokupan sistem socijalne zaštite u složenu situaciju kada je općenito riječ o pružanju pomoći osobama koje se nalaze u stanju socijalne potrebe, pa tako i žrtvama nasilja. Nedužni građani ne mogu osigurati najosnovnija prava poput zapošljavanja, zdravstvene zaštite, prava na socijalnu zaštitu, zaštite materinstva, prava na stan, prava djece na obrazovanje, zaštite starijih osoba, žena, djece i drugih isključenih i marginaliziranih skupina.

Socijalna zaštita je uređena na nivou kantona, a socijalna prava građana su limitirana finansijskim mogućnostima. Stoga su prava i mogućnosti žena i djece, kada je riječ o pravima na socijalnu zaštitu, vrlo neujednačena i ovise o ekonomskoj situaciji pojedinih kantona. Mogućnosti kojima raspolažu žene žrtve nasilja unutar sistema socijalne zaštite su:

- novčana i materijalna pomoć,- smještaj u sigurnu kuću,- psihosocijalna pomoć i- savjetovanje. Proces pružanja pomoći žrtvama nasilja je multidisciplinaran i multisektorski. Više je stručnjaka koji će raditi sa ženom (socijalni radnik, psiholog, pravnik, pedagog, ljekar i policajac), dok su pored centara za socijalni rad ponajviše uključene i nevladine organizacije/sigurne kuće u koje se smještaju žene te sudovi, zdravstvene ustanove i policija. U daljnjem procesu rehabilitacije potrebno je aktivno uključiti zavod za zapošljavanje koji će, nakon psihološke stabilizacije, biti od strateškog značaja u zapošljavanju žena čija rehabilitacija konačno neće biti zaokružena ukoliko se izostavi ovaj bitan moment.

Uloga centra za socijalni rad u procesu pružanja pomoći i podrške je da: primi i sasluša žrtvu nasilja, obavijesti policiju, upozna žrtvu s njenim pravima, poduzme sve mjere važne za sigurnost žene i djece, izradi plan sigurnosti i redovno kontaktira sa žrtvom, posreduje i pomaže žrtvi nasilja kod ostvarivanja prava (besplatna pravna i zdravstvena pomoć), sarađuje s policijom radi hitne intervencije u cilju zbrinjavanja.

Novčane pomoći su male, uglavnom su jednokratne i ne pružaju ženi i djeci ozbiljnu sigurnost koja im je potrebna. U koordinaciji sa sigurnim kućama centri za socijalni rad najčešće posreduju u smještanju žena i djece u sigurne kuće. Sam boravak u sigurnim kućama je kratak i prelaznog je karaktera.

36

Tretman koji žrtve nasilja dobivaju u sigurnoj kući podrazumijeva: zbrinjavanje žena i djece, stručnu pomoć kroz individualni i grupni rad, savjetovanje, porodičnu terapiju, okupacionu terapiju, bračno savjetovanje, pravno savjetovanje, pedagošku podršku, medicinsku podršku kao i pohađanje kurseva i stjecanje određenih vještina u cilju ekonomskog osnaživanja (prilagođeno prema Strategiji za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici 2013–2017).

Tabela 3: Pomoć centara za socijalni rad

Vrsta pomoći Sarajevo % Zenica % Mostar % Tuzla % bez pomoći CZSR 0 0% 5 71,40% 5 50,00% 15 78,90%

finansijska 7 46,90% 0 0% 5 50,00% 1 5,30%

materijalna 3 20,10% 1 14,30% 2 20,00% 3 15,80%

psihološka 8 53,60% 0 0% 4 40,00% 0 0%

savjetovanje 2 13,40% 1 14,30% 4 40,00% 0 0%smještaj u sigurnu kuću 14 93,8 0 0% 0 0% 3 15,80%

U istraživanju se došlo do sljedećih podataka: da je od 51 ispitanice bez pomoći centra za socijalni rad ostalo 49 % žena, finansijsku pomoć primilo je 25,5 % žena, materijalnu pomoć primilo je 17,6 % žena, psihološku pomoć primilo je 23 % žena, pomoć savjetovanjem dobilo je 13,7 % žena, a centri za socijalni rad u sigurne kuće uputili su 33 % žena i djece. I neka druga istraživanja (Lindhorst et al. 2008) ukazuju na podatak da žene, i kada prijave nasilje u porodici, tek nekolicina njih (0,5–3 %) dobije usluge radnika u socijalnim službama (prema Idžaković 2012).

U izvještaju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice iz 2010. o primjeni međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u jednoj od preporuka, istaknuto je kako Bosna i Hercegovina mora raditi na kreiranju povoljnijih uslova rada centara za socijalni rad. Ohrabruje činjenica da su centri za socijalni rad i sami socijalni radnici prepoznati kao jedan od prioriteta kojima treba pružiti i kadrovsku i finansijsku podršku kako bi se poboljšao kvalitet usluga koje pružaju, dok istovremeno obeshrabruje informacija da momentalno ne postoje(finansijski) uslovi kako bi se realizirala ovakva preporuka.

Socijalna zaštita žena i djece vrlo je različita u pojedinim kantonima i uglavnom je ustanovljeno da Sarajevski kanton pruža najbolju zaštitu žrtvama nasilja, gdje su sve anketirane žene imale neku vrstu pomoći od centra za socijalni rad i smještene su posredstvom centra za socijalni rad. Zanimljiv je podatak da žene žrtve nasilja, iako su smještene posredstvom centra za socijalni rad, ne smatraju to dovoljnim. Pomoć centara za socijalni rad ženama žrtvama nasilja u drugim kantonima daleko je lošija i veoma često izostaje. Kao razlog se najčešće navodi loša ekonomska situacija i nedostatak finansijskih mogućnosti.

Centri za socijalni rad su oslabljeni kadrovski, a postojeći kadrovi su nedovoljno educirani za psihoterapeutski rad sa žrtvama kao i sa nasilnicima. Tako je u ovim centrima evidentno odsustvo osnovnih pretpostavki za njihovu uspješnu rehabilitaciju i osamostaljivanje. Poteškoće u dobijanju pomoći prisutne su i u razvijenijim društvima u kojima postoji infrastruktura i razvijen sistem

37

pomoći i podrške za žene, kako ističu Deirdre i Connie (2009). Materijalna i ekonomska nesigurnost, nemogućnost sistema socijalne zaštite da podrži ženu i djecu i pruži im zaštitu, makar jedan kraći period, donosi samo nesigurnost i neizvjesnost, dodatno ih traumatizirajući.

Ekonomsko osamostaljivanje kao gorući problem žena žrtava nasilja

Žrtve nasilja jedna su od osjetljivih kategorija. Prema Strategiji zapošljavanja u FBiH 2009–2013, pored mladih osoba, dugoročno nezaposlenih, starijih od 40 godina, samohrani roditelji imaju prioritet zapošljavanja. Ovim dokumentom je navedeno da su žrtve nasilja obuhvaćene mjerama sufinansiranja zapošljavanja i samozapošljavanja kao i, u sklopu ovih mjera i aktivnosti obuke, dokvalifikacije i prekvalifikacije. Ipak, realne mogućnosti zapošljavanja veoma su male.

Zbog nedovoljnog obrazovanja, u ionako teškoj društvenoj situaciji, mogućnost zapošljavanja žena žrtava nasilja je mala ili skoro nikakva. Godine boravka u nasilnoj zajednici uništile su svaku ideju o mogućnosti izbora i vjeru da je moguća promjena, a pogotovo da one same mogu preuzeti kontrolu nad životom. Naučena bespomoćnost mora se zamijeniti novim načinima ponašanja i socijalnim vještinama. Osnaživanje mora biti sastavni dio procesa rada sa ženama kako bi počele vjerovati da imaju vlastitu vrijednost, vještine i znanja. Za žene žrtve nasilja skoro je uvriježeno mišljenje da usljed godina boravka u nasilnoj zajednici nisu u mogućnosti kreirati viziju vlastite budućnosti, prepoznati vlastite potrebe i želje. Posao je zasigurno jedan od najprioritetnijih problema i mora biti sastavni dio izrade plana budućnosti. Baveći se ovim pitanjem, pitali smo žene smještene u sigurnim kućama da li bi pokrenule vlastiti biznis uz pomoć društva.

Tabela 5: Spremnost na pokretanje samostalnog biznisa

38

Došlo se do saznanja da se veći broj žena ne bi usudio pokrenuti vlastiti biznis. Od 51 ispitanice, 55 % ispitanica se izjasnilo da ne bi pokrenule vlastiti posao, dok je nimalo zanemarljiv procent žena, od 45 %, koje bi započele vlastiti posao uz određenu pomoć društva. Žene koje ne bi pokrenule vlastiti posao kao razloge navode: strah (57 %), nepostojanje podsticaja (39,3 %), a 17,9 % žena izjasnilo se da treba dodatno obrazovanje nakon čega bi vjerovatno započele vlastiti posao, dok 7 % žena je reklo da nisu spremne za samostalan posao jer moraju brinuti o djeci. Ohrabruje podatak da je značajan broj žena spreman preuzeti inicijativu u cilju ekonomskog osamostaljivanja. Kada bi im bile dostupne informacije, resursi, podsticaji i podrška, one bi bile izrazito motivirane. Činjenica je da im ne preostaje previše mogućnosti i izbora na tržištu rada koje dugoročno ne obećava da bi unutar njega mogle naći svoje mjesto. Postoje samo dva izbora: vratiti se mužu nasilniku ili preuzeti stvari u svoje ruke. Stoga ne treba štedjeti resurse i sredstva kako bi se pomoglo ženama koje, usljed porodičnih neprilika, moraju napraviti iskorak kako bi obezbijedile egzistencijalnu sigurnost za sebe i svoju djecu.

Zaključna razmatranja

Cjelokupna situacija u bosanskohercegovačkom društvu nakon rata dosta je turbulentna, praćena brojnim promjenama, a siromaštvo i nezaposlenost, porast društvene i porodične patologije osnovni su problemi koji zahtijevaju korjenite promjene. Ozbiljnost prilika u društvu, koje se preslikavaju na porodicu i njenu opću sigurnost i stabilnost, jednako utječe i na svaku pojedinu osobu i njeno fizičko, psihičko i emotivno zdravlje i stabilnost.

Kao posljedica ovako lošeg stanja u društvu, porodica biva izložena i potpuno nezaštićena, a žrtve su u pravilu uvijek njeni najslabiji članovi – žene i djeca. Sistem socijalne zaštite je zbog siromaštva nedovoljno efikasan i nije u mogućnosti pružiti minimum sigurnosti žrtvama nasilja u porodici. Pomoć centara za socijalni rad uglavnom izostaje, najčešće zbog finansijskih nemogućnosti kao i nedovoljne pripremljenosti stručnjaka za rad sa žrtvama nasilja.

Faktori koji utječu na pojavu nasilja u porodici su: postratna tranzicija društva, nezaposlenost i siromaštvo, strah za egzistenciju, neizvjesnost budućnosti, posttraumatski stresni sindrom, alkoholizam, narkomanija, psihička oboljenja kao i drugi društveni, porodični i lični faktori. Nasilje je ozbiljan društveni problem i tako bi mu se trebalo pristupati, imajući na umu ozbiljnost i opasnost posljedica koje imaju za sve sudionike konfliktnih i nasilnih porodičnih odnosa. Stoga je u procesu rehabilitacije primarno važno raditi sa žrtvama nasilja na njihovoj psihičkoj stabilizaciji, osnaživati ih i razvijati određene vještine (socijalne i kreativne).

Pomoć žrtvama nasilja kratkoročna je i interventno orijentirana, a ženama je neophodno pružiti podršku za daljnje obrazovanje i pomoć u ekonomskom osamostaljivanju. Ekonomsko osamostaljivanje treba biti strateški važan dio plana u rehabilitaciji žrtava nasilja. Problem zapošljavanja žena žrtava nasilja povezan je s nedostatkom obrazovanja kao i s nepovoljnim životnim okolnostima koje su ih zadesile.

Žene žrtve nasilja zbog nedovoljnog obrazovanja, majčinstva, straha i nepostojanja finansijske podrške nisu spremne na pokretanje vlastitog biznisa. Ipak, uz određenu društvenu podršku značajan broj njih bi bio spreman i na takav korak. Ovim ženama je nužno, kroz proces osnaživanja, pomoći

39

da prepoznaju vlastite potencijale i da kroz savjetovanje razviju ideje o vlastitom biznisu. Svaka žena koja je žrtva nasilja ima potencijal koji treba prepoznati i razviti, te joj tako pomoći da živi samostalan i odgovoran život.

Dominantno je vjerovanje da bez obrazovanja pojedinac ne može pronaći svoje mjesto na tržištu rada. Međutim, sve smo više svjedoci da to nije garant ulaska na tržište rada niti stjecanja potrebnih vještina i sposobnosti. Danas nema recepta za uspjeh.

Literatura

Adžajlić-Dedović, A., H. Sofradžija, I. Deljkić, S. Šadić, A. Trbonja (2005), Nasilje u porodici: Razvojna studija u Bosni i Hercegovini, Institut za kriminologiju i sigurnosne studije Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu – Ambasada SAD-a (Odjel za odnose sa javnošću).

Ajduković, M., G. Pavleković, ur. (2000), Nasilje nad ženom u obitelji, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb.

Deirdre, A., M. Connie (2009), Intimate Partner Violence: A Health-based Perspective, Oxford University Pres.

Drugi periodični izvještaj Bosne i Hercegovine o primjeni međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2010.

Gidens, A. (1998), Posljedice modernosti, „Filip Višnjić“, Beograd.

Idžaković, F., A. Ćatović, R. Žigić, M. Vlaho, M. Brajković, A. Petrić (2012), Analiza politika socijalnog uključivanja žena žrtava nasilja u porodici, Udružene žene, Banja Luka.

Inicijalni izvještaj o primjeni međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u Bosni i Hercegovini za period 1993–2003. godine, Vijeće ministara, Bosna i Hercegovina, 2004.

Kieselbach, T., A. H. Winelield, C. Boyd, S. Anderson (2006), Unemployment and Health: International and Interdisciplinary Perspectives, Bowen Hills: Australian Academic Press.

Seith, C. (2001), Security Matters – Domestic Violence and Public Social Services, Violenece Against Women, Vol. 7, No. 7.

Sofradžija, H. (2005), Hermeneutika porodice, u: Nasilje u porodici: Razvojna studija u Bosni i Hercegovini, Institut za kriminologiju i sigurnosne studije Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu – Ambasada SAD-a (Odjel za odnose sa javnošću).

Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, „Službene novine Kantona Sarajevo“, godina VII, broj 16, Sarajevo, 2002.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, „Službene novine Federacije BiH“, broj 20/13.

Internetski izvori

Bauman, Z. (2014), The European Elections, Politics And Inequality, Social Europe Journal. http://www.social-europe.eu/2014/05/european-elections-2/.

40

Izvještaj o razvoju BiH 2010/11, II dio, Direkcija za ekonomsko planiranje BiH, https://www.google.ba/?gws_rd=ssl#q=IZVJE%C5%A0TAJ+O+RAZVOJU+BIH+2010+%2F+2011+II+dio.

Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini (analiza za januar-decembar 2003), Helsinški komitet za ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, http://www.bh-hchr.org/Izvjestaji/izvj2003.htm.

Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini (januar-decembar 2001), http://www.bh-hchr.org/Izvjestaji/stanje%20zenskih%20ljudskih%20prava%20u%20BiH%20u%202001.htm.

Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici 2013–2017, http://www.fotoart.ba/gc_userfiles/file/Strategija_za_prevenciju_i_borbu_protiv_nasilja_2013_2017%20%20-%20BOS.pdf.

World Social Protection Report 2014–2015: Building economic recovery, inclusive development and social justice, International Labour Organisation,

http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---dgreports/---dcomm/documents/publication/wcms_245201.pdf.

Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (1999), file://h:/feder/f36010.htm.

16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama, Ringeringeraja.ba, http://www.ringeraja.ba/clanak/16-dana-aktivizma-protiv-nasilja-nad-zenama_1999.html.

41

Emina Resić Ademir Abdić Adem Abdić

UDK 159.953 : 378.141

KOMPARATIVNA KVANTITATIVNA ANALIZA USPJEŠNOSTI STUDENATA NA PRIJEMNOM ISPITU NA EKONOMSKOM FAKULTETU U SARAJEVU

(II CIKLUS STUDIJA)

COMPARATIVE ANALYZES OF ACHIEVEMENT OF STUDENTS IN THE ENTRANCE EXAM AT THE SCHOOL OF ECONOMICS AND BUSINESS IN SARAJEVO

(II CYCLE OF STUDY)

Sažetak

Ovaj rad je nastao kao rezultat analize uspješnosti studenata na prijemnom ispitu na II ciklusu studija na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u školskoj 2013/2014. godini. Naglasak je stavljen na komparativnu kvantitativnu analizu po studijima, po odsjecima na studiju i načinu studiranja na I ciklusu studija. Budući da dosada nije urađeno slično istraživanje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, osnovni cilj ovog istraživanja je da se izvrši komparativna analiza rezultata studenata postignutih na I ciklusu studija i rezultata postignutih na prijemnom ispitu za II ciklus studija. Između ostalog, u radu se daju odgovori na brojna pitanja kao što su: da li postoji statistički značajna razlika između rezultata studenata odsjeka Ekonomija i studenata odsjeka Menadžment; da li postoji statistički značajna razlika između rezultata studenata Akademskog studija i studenata Visoke poslovne škole; da li postoji statistički značajna razlika između rezultata studenata redovnog studija i DL studija; da li postoji statistički značajna razlika između rezultata iz različitih predmeta na prijemnom ispitu; da li postoji statistički značajna razlika između rezultata studenata muškog i ženskog spola; da li postoji jaka korelacija između prosječne ocjene ostvarene na I ciklusu studija i ukupnog broja osvojenih bodova na prijemnom ispitu za II ciklus studija? Pored deskriptivne statistike, u radu su korišteni brojni statistički testovi i parametri te dat tabelarni i grafički prikaz dobijenih rezultata istraživanja sa konkretnim tumačenjima. Ključne riječi: odsjek Ekonomija, odsjek Menadžment, komparativna analiza, korelaciona analiza, statistički testovi Summary This work is the product of a conducted analysis of the students passing rate in the entrance exam to the II cycle of studies at the University of Sarajevo School of Economics and Business in the 2013/2014 year. The emphasis is placed on comparative quantitative analysis by the program, by the majors and way to study I cycle studies. Because no similar research in the University of Sarajevo School of Economics and Business has been done so far, the objective of this research is conducting a comparative analysis of the results achieved by students at the I cycle of studies and the scores on the entrance exam for the II cycle of studies. The research also answers many questions: whether there is statistically significant difference between the results of students of Department Economics and students of Department Management; is there a statistically significant difference between the results of students enrolled in Academic studies and students enrolled in the Business school. The

42

research also tries to answer whether there is a statistically significant difference between the results of full time students and students enrolled in DL studies, whether there is a statistically significant the difference between the results from different subjects on the entrance exam, whether there is a statistically significant difference between the results of male and female, whether there is a strong correlation between the average grade achieved in the I cycle of studying and the total number of points on the entrance exam for the II cycle of studying? In addition to descriptive statistics, the paper used numerous statistical tests and parameters, and gives tabular and graphical presentation of the results of research with specific interpretations. Keywords: Department of Economics, Department of Management, comparative analysis, correlation analysis, statistical test

1. Uvod

Na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu primjenjuju se principi Bolonjske deklaracije od 2005. godine, tako da je u školskoj 2005/2006. godini upisana prva generacija studenata na I ciklus studij, koji traje šest semestara. Početkom primjene Bolonjske deklaracije u BiH započela je reforma dotadašnjeg sistema obrazovanja. Ekonomski fakultet u Sarajevu bio je pionir u ovom procesu. Osim novih vrsta studijskih programa, uvedeni su i novi sistemi rada, novi oblici provjere znanja ali i novi sistem evaluacije rada studenata prema postavkama European Credit Transfer Systema (ECTS). Od tada do danas na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu dodiplomske studije je završilo više od 3200 studenata na tri odsjeka i više od 15 različitih smjerova. Danas je Ekonomski fakultet u Sarajevu prerastao u tržišnog lidera u oblasti visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini ali i šire u regiji. Varijable prema kojima se ocjenjivala uspješnost studenata su:

1) vrsta studija (Akademski studij i Visoka poslovna škola),

2) odsjeci (Ekonomija, Menadžment i Visoka poslovna škola),

3) status studenta (redovni, redovni samofinansirajući i redovni samofinansirajući DL),

4) spol studenta,

5) opći kriterij (prosjek ocjena položenih ispita na I ciklusu studija pomnožen sa 5),

6) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Mikroekonomija,

7) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Makroekonomija,

8) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Matematika,

9) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Statistika,

10) broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz predmeta Finansijska matematika,

11) ukupan broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu,

12) ukupno1.

1 Varijabla „ukupno” predstavlja zbir varijable „opći kriterij“ i varijable „ukupan broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu“

43

Svaki od tri različita odsjeka ima za cilj osposobiti stručnjake za različite aspekte bavljenja ekonomskom teorijom i praksom u raznim područjima poslovne ekonomije i biznisa. Stoga studiju se općenito može pripisati „status“ ključnog faktora za razvoj budućeg ekonomskog analitičara, menadžera i/ili ekonomskog istraživača.

2. Plan istraživanja

2.1. Predmet i cilj istraživanja

Predmet istraživanja je utjecaj rezultata ostvarenih na I ciklusu studija na rezultate ostvarene na prijemnom ispitu za II ciklus studija. Glavni cilj istraživanja je da se utvrdi da li kandidati sa boljim uspjehom na I ciklusu studija ostvaruju bolje rezultate na prijemnom ispitu za II ciklus studija, te da li odsjek i način studiranja, također, utječu na rezultate ostvarene na prijemnom ispitu za II ciklus studija.

2.2. Hipoteze istraživanja

U skladu sa definisanim ciljem istraživanja, prilikom istraživanja postavljene su slijedeće hipoteze:

1) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata odsjeka Ekonomije i odsjeka Menadžment;

2) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata Akademskog studija i studenata Visoke poslovne škole;

3) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata redovnog studija i redovnog samofinansirajućeg studija;

4) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata redovnog studija i DL studija;

5) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata redovnog samofinansirajućeg studija i DL studija;

6) Ne postoji statistički značajna razlika u prosječnom broju osvojenih bodova iz različitih predmeta na prijemnom ispitu;

7) Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata muškog i ženskog spola;

8) Postoji jaka korelacija između prosječne ocjene na I ciklusu studija i ukupnog broja osvojenih bodova na prijemnom ispitu za II ciklus studija.

44

2.3. Metode i ograničenja istraživanja

Podaci koji će biti prikazani i interpretirani prikupljeni su za 229 kandidata koji su pristupili polaganju prijemnog ispita za II ciklus studija na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Ograničenje u istraživanju je to što je ono usmjereno samo na predmete koji se većinom slušaju na prvoj godini studija, dok predmeti sa viših godina studija uglavnom nisu bili zastupljeni na prijemnom ispitu. Iz analize je isključeno devet kandidata koji su završili I ciklus studija na nekom drugom fakultetu.

3. Metodologija i podaci

3.1. Izvor podataka

U istraživanju su korišteni primarni podaci do kojih se došlo na temelju pisanog ispita posebno konstruisanog za potrebe prijemnog ispita. Riječ je o reprezentativnoj bazi podataka u kojoj su zastupljeni svi studenti koji su aplicirali na II ciklus studija bez obzira na odsjek ili oblik studija ili prosječnu ocjenu ostvarenu u toku studija.

3.2. Način istraživanja

Prijemni ispit se sastojao od pet predmeta (modula) od kojih je svaki nosio po 10 bodova (ukupno 50 bodova). Bodovanje svakog predmeta (modula) rađeno je na skali od 6 stepeni (0 – nijedan tačan odgovor; 2 – tačan jedan odgovor; 4 – tačna dva odgovora; 6 – tačna tri odgovora; 8 – tačna četiri odgovora i 10 – svi tačni odgovori). Rezultati ostvareni u toku dodiplomskog studija su mjereni prosječnom ocjenom i pomnoženi sa pet kako bi se dobili jednaki ponderi prilikom konačnog rangiranja kandidata.

U istraživanju je dobijena procjena za 220 kandidata, od toga 106 kandidata redovnog studija, 94 kandidata redovnog samofinansirajućeg studija, 20 kandidata DL studija. U slijedećim tabelama prikazana je struktura uzorka po obliku studija, po odsjeku i spolu.

Tabela 1. Struktura kandidata redovnog studija po odsjeku i spolu

Redovni studij

Odsjek Ekonomija Menadžment Menadžment (eng.)

Visoka poslovna škola Ukupno

Muški 7 10 11 0 28Ženski 13 44 21 0 68

Ukupno 20 54 32 0 106

45

Slika 1. Stupčani dijagram frekvencija promatranih varijabli kandidata

0

20

40

60

80

100

120

Ekonomija Menadžment Menadžment (Eng.)

VPŠ Ukupno

Muški

Ženski

Ukupno

Tabela 2. Struktura kandidata redovnog samofinansirajućeg studija po odsjeku i spolu

Redovni samofinansirajući studij

Odsjek Ekonomija Menadžment Menadžment (eng.)

Visoka poslovna škola Ukupno

Muški 9 19 4 0 32Ženski 12 35 2 13 62

Ukupno 21 54 6 13 94

Slika 2. Stupčani dijagram frekvencija promatranih varijabli kandidata

0102030405060708090

100

Ekonomija Menadžment Menadžment (Eng.)

VPŠ Ukupno

Muški

Ženski

Ukupno

46

Tabela 3. Struktura kandidata DL studija po odsjeku i spolu

DL studij

Odsjek Ekonomi-ja Menadžment Menadžment

(eng.)Visoka poslovna

škola Ukupno

Muški 0 5 0 0 5Ženski 3 10 0 2 15

Ukupno 3 15 0 2 20

Slika 3. Stupčani dijagram frekvencija promatranih varijabli kandidata

0

5

10

15

20

25

Ekonomija Menadžment Menadžment (Eng.)

VPŠ Ukupno

Muški

Ženski

Ukupno

Više od 70% kandidata bilo je ženskog spola, dok je skoro polovina kandidata (48,18%) završila redovni studij bez obzira na način studiranja. DL studij završilo je samo 9,09% prijavljenih kandidata. Podaci također pokazuju da je 73,18% kandidata završilo odsjek Menadžment, dok je odsjek Ekonomija završilo 20% kandidata, a Visoku poslovnu školu svega 6,82% kandidata. U prvom dijelu rada provedena je deskriptivna analiza podataka, a u drugom dijelu rada provedeno je statističko testiranje hipoteza te korelaciona analiza rezultata dobijenih na prijemnom ispitu i rezultata ostvarenih u toku studija na I ciklusu.

3.3. Metode obrade podataka

Prikupljeni podaci su obrađeni pomoću softverskog programa SPSS 17.0. Prilikom testiranja razlika u ostvarenim rezultatima korišten je odgovarajući neparametarski statistički test2. Statističko testiranje odnosi se na svaku posmatranu varijablu i upućuje na zaključak da li se vrijednosti srednje

2 Prije provođenja odgovarajućih statističkih testova za komparaciju srednjih vrijednosti analizirana je pretpostavka „normalnosti“ svih varijabli koje se tiču rezultata na I ciklusu studija i na prijemnom ispitu. P-vrijednosti KS testa „normalnosti“ (prilog 1) bile su niže od 0,05 za sve varijable, što upućuje na nezadovoljenu pretpostavku „normalnosti“. Stoga kod daljnjih komparacija koristimo neparametarske statističke testove.

47

vrijednosti između predloženih kategorija signifikantno razlikuju. Ako empirijske p-vrijednosti ne premašuju graničnu signifikantnost od 5%, može se zaključiti da se srednje vrijednosti između predloženih kategorija značajno razlikuju.

Koeficijentom korelacije ranga ispitana je korelacija između rezultata dobijenih na prijemnom ispitu i rezultata ostvarenih u toku studija na I ciklusu. Radi boljeg uočavanja odnosa pojedinih varijabli, neki rezultati su prikazani i grafički.

4. Rezultati istraživanja

4.1. Deskriptivna statistika

Prema obliku studija kao kriteriju klasifikacije, analizirane su srednje vrijednosti i prateći pokazatelji deskriptivne statistike za varijable: opći kriterij (prosjek ocjena položenih ispita na I ciklusu studija pomnožen sa pet) i ukupan broj bodova na prijemnom ispitu. Rezultati deskriptivne statistike3 predstavljeni su u slijedećim tabelama.

Tabela 4. Deskriptivna statistika za varijablu „opći kriterij“ (I ciklus studija, odsjek Menadžment)

Oblik studija

Redovni studij

Redovni studij – engleski

jezik

Redovni samofinansirajući

studij

Redovni samofinansirajući studij – engleski

jezik

DL studij

Des

krip

tivni

po

kaza

telji X 36,67 39,09 34,46 34,17 35,60

Me 36,00 38,50 34,00 34,50 36,00σ 2,740 3,206 1,777 1,169 2,098

Min 33 33 32 32 33Max 44 47 39 35 40

Prosječan rezultat postignut na I ciklusu studija za sve kandidate koji su završili odsjek Menadžment, bez obzira na oblik studija, jeste 36,66 sa standardnom devijacijom od 2,92.

3 U radu su korištene slijedeće statističke mjere i pokazatelji: aritmetička sredina ( )X , medijana (Me),

standardna devijacija ( )σ , minimalna vrijednost (Min), maksimalna vrijednost (Max).

48

Tabela 5. Deskriptivna statistika za varijablu „broj poena na prijemnom ispitu“ (I ciklus studija, odsjek Menadžment)

Oblik studija Redovni studij

Redovni studij –

engleski jezik

Redovni samofinansirajući

studij

Redovni samofinansirajući studij – engleski

jezik

DL studij

Des

krip

tivni

po

kaza

telji X 25,81 31,50 20,41 20,67 24,13

Me 24,00 30,00 20,00 20,00 20,00σ 7,646 10,668 6,341 4,844 8,634

Min 12 10 8 14 12Max 44 50 38 26 44

Prosječan broj poena ostvaren na prijemnom ispitu za kandidate koji su završili odsjek Menadžment, bez obzira na oblik studija, jeste 24,78 sa standardnom devijacijom od 8,86.

Tabela 6. Deskriptivna statistika za varijablu „opći kriterij“

(I ciklus studija, odsjek Ekonomija)

Oblik studija Redovni studij Redovni samofinansirajući studij DL studij

Des

krip

tivni

po

kaza

telji X 36,85 33,71 34,67

Me 36,50 33,00 34,00σ 3,498 1,978 1,155

Min 32 31 34Max 42 39 36

Prosječan rezultat postignut na I ciklusu studija za sve kandidate koji su završili odsjek Ekonomija, bez obzira na oblik studija, jeste 35,63 sa standardnom devijacijom od 3,05.

Tabela 7. Deskriptivna statistika za varijablu „broj poena na prijemnom ispitu“

(I ciklus studija, odsjek Ekonomija)

Oblik studija Redovni studij Redovni samofinansirajući studij DL studij

Des

krip

tivni

po

kaza

telji X 29,10 18,57 21,33

Me 27,00 20,00 22,00σ 10,789 5,904 9,018

Min 14 6 12Max 48 30 30

49

Prosječan broj poena ostvaren na prijemnom ispitu za kandidate koji su završili odsjek Ekonomija, bez obzira na oblik studija, jeste 23,55 sa standardnom devijacijom od 9,91.

Tabela 8. Deskriptivna statistika za varijablu „opći kriterij“

(I ciklus studija, VPŠ)

Oblik studijaRedovni

samofinansirajući studij

DL studij

Des

krip

tivni

po

kaza

telji X 35,77 34,50

Me 36,00 34,50σ 2,351 2,121

Min 32 33Max 41 36

Prosječan rezultat postignut na I ciklusu studija za sve kandidate koji su završili odsjek Visoka poslovna škola, bez obzira na oblik studija, jeste 36,08 sa standardnom devijacijom od 7,05.

Tabela 9. Deskriptivna statistika za varijablu „broj poena na prijemnom ispitu“

(I ciklus studija, VPŠ)

Oblik studijaRedovni

samofinansirajući studij

DL studij

Des

krip

tivni

po

kaza

telji X 21,69 20,00

Me 22,00 20,00σ 6,676 2,828

Min 10 18Max 36 22

Prosječan broj poena ostvaren na prijemnom ispitu za kandidate koji su završili odsjek Visoka poslovna škola, bez obzira na oblik studija, jeste 21,47 sa standardnom devijacijom od 6,25.

Na odsjecima Ekonomija i Menadžment primjetno je da su najbolje rezultate na prijemnom ispitu ostvarili redovni studenti (sa naglaskom na studente programa na engleskom jeziku), slijede DL studenti, a najlošiji rezultat ostvaruju studenti redovnog samofinansirajućeg studija. Kod studenata Visoke poslovne škole bolji rezultat i u toku školovanja na I ciklusu i u okviru prijemnog ispita za II ciklus studija ostvaruju studenti redovnog samofinansirajućeg studija u poređenju sa DL studentima.

U tabeli 10. prikazani su parametri deskriptivne statistike za varijable „broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz različitih predmeta“ i to prema obliku studija kao kriteriju klasifikacije.

50

Tabela 10. Deskriptivna statistika za varijablu „broj bodova ostvaren na prijemnom ispitu iz različitih predmeta“

Oblik studija PredmetProsječan

broj bodovaStandardna devijacija

Menadžment

Redovni

Mikroekonomija 4,63 2,293Makroekonomija 5,19 2,621Matematika 5,37 2,954Statistika 4,85 2,382Finansijska matematika 5,78 2,567

Redovni samofinansirajući

Mikroekonomija 3,89 1,920Makroekonomija 4,52 2,272Matematika 3,63 2,490Statistika 3,70 2,589Finansijska matematika 4,67 2,577

DL

Mikroekonomija 4,67 2,582Makroekonomija 5,87 2,774Matematika 4,00 2,828Statistika 4,67 2,690Finansijska matematika 4,93 2,712

Menadžment, engleski jezik

Redovni

Mikroekonomija 5,75 2,676Makroekonomija 6,38 2,511Matematika 6,63 2,981Statistika 6,00 2,874Finansijska matematika 6,75 3,037

Redovni samofinansirajući

Mikroekonomija 4,33 1,506Makroekonomija 4,00 1,789Matematika 4,00 2,191Statistika 4,33 1,966Finansijska matematika 4,00 1,265

51

Ekonomija

Redovni

Mikroekonomija 5,10 2,789Makroekonomija 6,30 2,697Matematika 6,80 3,071Statistika 4,60 3,185Finansijska matematika 6,30 2,697

Redovni samofinansirajući

Mikroekonomija 3,43 2,204Makroekonomija 4,19 2,272Matematika 3,90 2,719Statistika 2,86 2,330Finansijska matematika 4,19 2,358

DL

Mikroekonomija 4,00 2,000Makroekonomija 4,00 ,000Matematika 5,33 3,055Statistika 2,67 3,055Finansijska matematika 5,33 1,155

Visoka poslovna škola

Redovni samofinansirajući

Mikroekonomija 3,85 2,230Makroekonomija 5,23 2,774Matematika 4,15 2,375Statistika 3,23 2,242Finansijska matematika 5,23 2,522

DL

Mikroekonomija 3,00 1,414Makroekonomija 4,00 ,000Matematika 5,00 1,414Statistika 4,00 ,000Finansijska matematika 4,00 ,000

Uvidom u tabelu 10. evidentno je da rezultati variraju kako prema predmetima uopće tako i unutar klasifikacije prema obliku studija. Analizirani su i rezultati kandidata klasificiranih prema spolu (tabela 11).

52

Tabela 11. Deskriptivna statistika za sve analizirane varijable rezultata prema spolu kandidata

Statistika

SpolProsječan broj bodova Standardna

devijacija

Muški

Opći kriterij 34,74 2,508Prijemni ispit 22,12 8,207

Ukupno 56,86 10,092Mikroekonomija 4,34 2,28Makroekonomija 4,92 2,648

Matematika 4,22 2,853Statistika 3,91 2,56

Finansijska matematika 4,74 2,539

Ženski

Opći kriterij 36,49 3,025Prijemni ispit 25,23 9,104

Ukupno 61,72 11,495Mikroekonomija 4,52 2,41Makroekonomija 5,3 2,513

Matematika 5,2 2,977Statistika 4,55 2,759

Finansijska matematika 5,65 2,717

Generalno, bolje rezultate ostvaruju pripadnice ženskog spola. Međutim, naglašavamo da je u omjeru kandidata više od 70% studentica, što može utjecati na prethodni rezultat.

4.2. Testiranje hipoteza

Za provjeru postavljenih hipoteza rada, to jeste za utvrđivanje statističke značajnosti razlika u srednjim vrijednostima, korišteni su odgovarajući neparametarski testovi.

53

Tabela 12. Rezultati statističkih testova

Kategorije koje se porede Statistika testa P-vrijednost Zaključak

Odsjek Ekonomija / odsjek Menadžment

Mann-Whitney test U = 2521

Z = -0,6730,501 > 0,05

Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata odsjeka Ekonomije i odsjeka Menadžment.

Akademski studij / Visoka poslovna škola

Mann-Whitney test U = 1376,5

Z = -0,6770,5498 > 0,05

Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata Akademskog studija i studenata Visoke poslovne škole.

Redovni studij / redovni samofinansirajući studij

Mann-Whitney test U = 2361

Z = -6,6210,000 < 0,05

Postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata redovnog studija i redovnog samofinansirajućeg studija. Signifikantno bolje rezultate ostvaruju studenti redovnog studija.

Redovni studij / DL studij

Mann-Whitney test U = 695

Z = -2,4380,015 < 0,05

Postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata redovnog studija i DL studija. Signifikantno bolje rezultate ostvaruju studenti redovnog studija.

Redovni samofinansirajući studij / DL studij

Mann-Whitney test U = 736,5

Z = -1,5180,129 > 0,05

Ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata redovnog samofinansirajućeg studija i DL studija.

Predmeti na prijemnom ispitu

Friedman Test χ2 = 30,772

0,000 < 0,05

Postoji statistički značajna razlika u prosječnom broju osvojenih bodova iz predmeta na prijemnom ispitu.

Srednji rangMikroekonomija 2,76Makroekonomija 3,18

Matematika 3,02Statistika 2,71

Finansijska matematika

3,33

Muški spol / ženski spol

Mann-Whitney test U = 4090,5

Z = -2,9320,003 < 0,05

Postoji statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata muškog i ženskog spola. Studentice ostvaruju bolje rezultate.

54

4.3. Korelacijska analiza

Na bazi prikupljenih podataka ispitan je stepen korelacije između rezultata dobijenih na prijemnom ispitu i rezultata ostvarenih u toku studija na I ciklusu. U tabeli 13. prezentirani su rezultati korelacione analize po odsjecima. S obzirom na mali broj kandidata kod programa Visoke poslovne škole, dobijeni rezultati ne mogu se smatrati pouzdanim te su stoga isključeni iz analize.

Tabela 13. Korelaciona analiza

Oblik studija

Odsjek Redovni studij

Redovni samofinansirajući

studijDL studij

Ekonomija0,830

(p=0,000)*

0,511

(p=0,018)*****

Menadžment0,585

(p=0,000)*

0,441

(p=0,001)*0,717

(p=0,003)

Menadžment, engleski jezik0,551

(p=0,001)**** ///

* statistički značajna i signifikantna korelacija na nivou rizika od 1%,

** statistički značajna i signifikantna korelacija na nivou rizika od 2%,

*** s obzirom na mali broj kandidata, dobijeni rezultati ne mogu se smatrati pouzdanim te su stoga isključeni iz analize.

Svi koeficijenti korelacije su relativno visoki i signifikantni na nivou rizika od 1% (osim koeficijenta korelacije Ekonomija – redovni samofinansirajući studij). Rezultati iz tabele 13. ukazuju na dobru povezanost varijabli, što se i očekuje jer su pitanja na prijemnom ispitu bila iz predmeta sa I ciklusa studija. Zanimljivo je da su koeficijenti korelacije na odsjeku Ekonomija veći od koeficijenata na odsjeku Menadžment (kandidati na odsjeku Ekonomija nisu slušali predmet Finansijska matematika, osim onih koji su možda birali navedeni predmet kao izborni). Također, interesantan rezultat je i to da na odsjeku Menadžment najviši koeficijent korelacije (r=0,717)4 postoji između posmatranih varijabli na DL studiju.

4 Međutim, ne smijemo zanemariti i činjenicu da je odsjek Menadžment (DL studij) završilo samo 20 kandidata.

55

4.4. Rangiranje odsjeka

I na kraju, izvršeno je rangiranje odsjeka na studiju. Za rangiranje odsjeka korištena je standardizirana vrijednost varijable „ukupno“. Tako su najbolje rezultate pokazali studenti odsjeka Menadžment ( 0,0646z = ), a slijede ih studenti odsjeka Ekonomija ( 0,1228z = − ) i na kraju studenti odsjeka Visoka poslovna škola ( 0,4513z = − ). Ne postoji statistički značajna razlika ako se rangiranje uradi na osnovu rezultata samo prijemnog ispita.

5. Zaključak

Istraživanjem raspoloživih podataka ustanovljeno je da ne postoji statistički značajna razlika između studenata odsjeka Ekonomija i studenata odsjeka Menadžment. Ustanovljeno je da ne postoji statistički značajna razlika između studenata Akademskog studija i studenata Visoke poslovne škole. Nadalje, došlo se do saznanja da ne postoji statistički značajna razlika između studenata redovnog samofinansirajućeg studija i DL studija.

Studenti redovnog studija pokazali su se uspješnijim od studenata redovnog samofinansirajućeg studija. Statistički značajna razlika postoji i između studenata redovnog studija i studenata DL studija. Signifikantno bolje rezultate ostvaruju studenti redovnog studija.

Istraživanje je, nadalje, pokazalo da postoji statistički značajna razlika u prosječnom broju osvojenih bodova iz predmeta na prijemnom ispitu. Također, postoji i statistički značajna razlika u ukupnom prosječnom broju bodova između studenata muškog i ženskog spola. Studentice ostvaruju bolje rezultate.

Stepen korelacije između rezultata dobijenih na prijemnom ispitu i rezultata ostvarenih u toku studija na I ciklusu je relativno visok i signifikantan na nivou rizika od 1% (osim koeficijenta korelacije Ekonomija – redovni samofinansirajući studij).

Općenito, najbolje rezultate pokazali su studenti odsjeka Menadžment, a slijede ih studenti odsjeka Ekonomija i studenti odsjeka Visoka poslovna škola.

Literatura1. Lovrić, M., J. Komić, S. Stević (2006), Statistička analiza, metodi i primjena, Ekonomski fakultet u

Banjoj Luci, Banja Luka.

2. Resić, E., A. Delalić, M. Balavac, A. Abdić (2010), Statistics in Economics and Management, Ekonom-ski fakultet u Sarajevu, Sarajevo.

3. Somun-Kapetanović, R. (2012), Statistika u ekonomiji i menadžmentu, 3. izdanje, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo.

4. Soldić-Aleksić, J. (2011), Primijenjena analiza podataka, Ekonomski fakultet u Beogradu, Beograd.

56

Prilog 1: One-Sample Kolmogorov-Smirnov Test

N

Normal Parametersa,b Most Extreme Differences Kol-

mogorov-Smirnov Z

Asymp. Sig.

(2-tailed)Mean Std. De-viation Absolute Positive Negative

Opšti kriterij 229 36,0 2,955 0,156 0,156 -0,094 2,36 0,000Prijemni ispit 229 24,1 8,894 0,144 0,144 -0,062 2,17 0,000

Ukupno 229 60,1 11,164 0,123 0,123 -0,073 1,86 0,002Mikroekonomija 229 4,44 2,381 0,210 0,210 -0,152 3,18 0,000Makroekonomija 229 5,12 2,549 0,198 0,198 -0,143 2,99 0,000

Matematika 229 4,87 2,957 0,158 0,158 -0,109 2,38 0,000Statistika 229 4,33 2,681 0,166 0,166 -0,135 2,51 0,000

Finansijska matematika 229 5,34 2,677 0,156 0,146 -0,156 2,35 0,000

57

Prikazi i osvrti / Reviews and Comments

58

59

Vladimir Premec

UDK 323.1 (094.3)

KRITIČKI O AMBISU ETNONACIONALIZMA1

THE CRITICAL VIEW OF ETHNONATIONALISTIC ABYSS2

Sažetak Tekst je prikaz knjige Tatjane Sekulić Od razorenog ka otvorenom društvu („Rabic“, Sarajevo, 2014).

Summary This text contains a review of a book From Devastated to Open Society by Tatjana Sekulić, Rabic, Sarajevo, 2014.

Knjiga Od razorenog ka otvorenom društvu, profesorice Milanskog univerziteta dr. Tatjane Sekulić, predstavlja sjajnu sociološku analizu faktografije krvavog raspada socijalističke Jugoslavije, a uvodno slovo profesora Bolonjskog univerziteta Stefana Bianchinija je ogledalo u kojem se zrcali svekolika slojevitost objavljenog teksta u bogatstvu filozofijske, politološke, sociološke i historijske dimenzije u evropskoj cjelini teorijskog i praktičkog uma. To zrcaljenje je tako savršeno da odslikava svu tragediju jugoslavenskih naroda na fonu etnonacionalnih sukoba sub specie državnih i veledržavnih projekata sučeljenih sa vrednotama bratstva i jedinstva u posljednja tri stoljeća. U vezi sa navedenim pisac predgovora (Bianchini, str. 13–14) smatra da se „jedan zaista ključni problem, o kome ne postoji još zaokruženo razmatranje, nalazi u činjenici da je, nakon 1989. godine, u Evropi nestala ne samo socijalistička opcija već da je u samom društvenom sastavu postojećih država proizvedena takva kapitalna promjena koja vodi ka dokidanju nacionalnih homogenosti. Prioritetni politički imperativ demokratije postao je stoga upravljanje heterogenim društvom, kako u strukturalnom, ekonomskom i institucionalnom smislu tako i u onom kulturalnom, lingvističkom, obrazovnom i empirijskom.“

Sam sadržaj knjige, kako autorica navodi, čini zbirka socioloških radova koji su nastajali u dugom vremenskom periodu, tokom više od dvije decenije naučnog istraživanja, od 1992. do 2013. godine.

Političko nasilje i razaranje društva tema je prvog dijela ove knjige. Uvodno poglavlje ovog dijela, pod naslovom Sarajevo u šest slika, izvorno je pisano i objavljeno na bosanskom jeziku u časopisu srbijanske demokratske opozicije „Republika“ (maj, 1992).

1 Tekst je prikaz knjige Tatjane Sekulić Od razorenog ka otvorenom društvu („Rabic“, Sarajevo, 2014).2 This text contains a review of a book From Devastated to Open Society by Tatjana Sekulić, Rabic, Sarajevo, 2014.

60

Ovaj rad nije naučna rasprava nego tekst koji je priča o autoričinom kratkom neposrednom iskustvu rata. U nešto izmijenjenoj verziji isti članak je preveden i na italijanski jezik, a objavljen je u knjizi A. Castaldi Sarajevo: Voci da un assedio (Baldini & Castoldi, Milano, 1993).

Drugo poglavlje, koje sadrži pored određenja pojma etničkog nasilja i dva potpoglavlja (Složena društva i proces demokratizacije; Etnonacionalna (dez)integracija društva), teorijski je dio knjige pod naslovom Etničko nasilje: Balkan između etnonacionalizma i demokratije objavljene 2002. godine, također na italijanskom jeziku (Violenza etnica: I Balcani tra etnonazionalismo e democrazia, Carocci, Roma).

U knjizi je sabran dugogodišnji istraživački rad o temi neuspjele demokratske tranzicije jugoslavenske države, od zatvorenog ka uništenom društvu, od boljševizma do etnonacionalizma.

Kritika etnonacionalizma i srodnih oblika političkog nasilja nastavlja se i u radovima objavljenim na italijanskom jeziku, koji čine treće i četvrto poglavlje: Ratni zločini: Zločini protiv čovječnosti i genocid kao strategije etnonacionalističkog državotvorstva (Crimini di guerra, crimini contro umanitá e genocidio come strategie di, state building, etnonazionalista, in Calloni M., Violenza senza legge, UTET, Torino, 2006) i Novi ratovi i identitarni konflikti (Le nuove guerre e i conflitti identitari, in G. Grossi, I conflitticontemporanei. Contrasti, scontri e confronti nelle societá del III millennio, UTET, Torino, 2008).

Drugi dio knjige, Iskustvo rata i njegove posljedice, objedinjava kritičke analize određenih fenomena rekonstrukcije „i otvaranja postjugoslavenskih društava, a naročito bosanskohercegovačkog društva, kroz napor da se konačno krene ka samoj demokratizaciji, čiji su važan dio upravo procesi evropskih integracija“. Ovdje, u prvom poglavlju, Prisilne migracije i poimanje granica: Udruženja ratnih migranata kao izvor integracija, koje sadrži pet potpoglavlja, autorica analizom intervjua sa bosanskohercegovačkom ratnom emigracijom otkriva znakoviti paradoks da je baš emigracija akter u „bosanskom labirintu“ putem različitih udruživanja „pomirenja i ponovnog tkanja razorenog društvenog tkiva“.

Pozivom na Altermatta ovdje je autorica prikazala i migracije stanovništva u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, što pokazuje crnu stranu nacionalizma kao strategije.

U svim tim analizama autorica se poziva na konkretnu zbilju, sve to smješta u relevantnu literaturu i tako stvara teorijski prospekt sociološkog prikaza ovog svijeta čiji smo nezaobilazni dio. „Optimizam predstavnika ratnih emigranata, ukoliko postoji, zapravo je strogo vezan za perspektive evropskih integracija. Oni nemaju povjerenja u lokalne političke strukture, barem, ne vjeruju dovoljno. Njihove nade vezane su za ideju da će članstvo države u Evropskoj uniji doprinijeti da se smanji još uvijek veoma prisutan pritisak unutar etničkih zajednica za dodatno prekrajanje i odbranu ratom nastalih granica, za ustrajavanje na interetničkim socijalnim distancama između grupa čiji bi članovi, valjda, neprekidno trebali biti spremni da ginu za politički koncept krvi i tla“ (str. 139–140).

U poglavlju Geografija i rekonstrukcija zamišljenog prostora autorica kritički prikazuje tri geopolitička segmenta jedinstvenog bosanskohercegovačkog prostora u udžbenicima geografije u postratnom periodu.

61

Uloga pravde i pravosudnih sistema kao i aktera civilnog društva u procesu pomirenja koji neophodno prekoračuje granice država i grupa tretira se u sedmom poglavlju, čiji je naslov Probijanje granica i pomirenje putem pravde.

Rođeni 1989. je osmo poglavlje knjige u kome su (2009) istraženi pogledi mladih Milana i Sarajeva na prošlost i budućnost.

Posljednje poglavlje drugog dijela, pod naslovom: Iskustvo rata, pisano je namjenski za ovu knjigu „kao teorijsko-metodološka refleksija o sociološkom istraživanju fenomena političkog nasilja i njegovih posljedica“. Ovo je posljednja rečenica autoričine refleksije o rukopisu knjige, koja je dovršena u Milanu 25. novembra 2013. godine, a objavljena u Sarajevu 2014. godine. Pri tom ovdje nije teško dekodirati 25. novembar kao dan državnosti AVNOJ-ske Bosne i Hercegovine, što otkriva autoričinu ljubav i poštovanje prema zemlji svog porijekla ali i prema nekim transtemporalnim vrijednostima kojih je dr. Tatjana Sekulić svjesna, naročito u vremenima ratova u tranziciji bivših jugoslavenskih zemalja. U analizi tih stanja autorica tvori korpus svoje knjige usmjerenom pažnjom na sve faktore koji su više ili manje pridonosili činu raspada zemlje, koju su lijevo orijentirani intelektualci kako na Zapadu tako i na Istoku gledali kao zemlju istinskog socijalizma, ali različitu po formama vlasti od režima u zemljama realnog socijalizma i posebno Sovjetskog saveza. Uistinu, odsustvo demokracije je zemlje realnog socijalizma činilo nesposobnim „da razviju ekonomsku, kulturnu i socijalnu integraciju, kao i da se odupru uništavanju i uništenju date političke sfere“. Ovdje autorica također naglašava da će kroz svoja istraživanja nastojati pokazati „da multietnička i plurinacionalna društva mogu doseći visoki nivo sloboda svih svojih građana te razviti snažne integracione vizije jedino putem političkih i socijalnih modela liberalne demokratije“ (str. 35). Zanimljivu analizu u tom kontekstu predstavlja prikaz rezultata prvih demokratskih izbora sa komparacijom dotadašnje elite i novonastalih nacionalističkih i ratobornih elita, naročito u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Taj balkanski fenomen buđenja lokalnih identiteta u vremenu opće globalizacije svakako je zanimljiv po razlikama i intenzitetu za ostale ratoborne svijesti u novonastalim državama bivšeg jugoslavenskog prostora. „Srbi su optuživali Hrvate da im je fašizam u krvi, Hrvati su odgovarali da su Srbi zapravo barbarski koljači; uz to su istovremeno i jedni i drugi upotrebljavali pežorativne nazive za Muslimane kao Turke, balije ili mudžahedine“ (str. 51).

Dr. Tatjana Sekulić je na osnovu svojih istraživanja napisala sjajnu knjigu o etnonacionalizmima na bivšim jugoslavenskim prostorima, sa neskrivenom ambicijom da pokaže apsurd takovih politika na globalnom planu. U ovom kontekstu, autorica smatra da je Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu posljednja instanca koja pokazuje stanje ljudskih prava i dokazuje antiljudsku crtu u takovim projektima. Logika autoričinog pisanja jasna je i razgovijetna, a njezino opredjeljenje za objektivnost neprijeporna vrlina koja ovu knjigu izdiže iznad općeprisutnih -izama danas.

62

63

Enver Halilović

UDK 323 (497.6)(094.3)

FILOZOFIJA BOŠNJAČKE POLITIČKE HISTORIJE1

THE PHILOSOPHY OF BOSNIAK POLITICAL HISTORY2

SažetakTekst je prikaz knjige akademika Muhameda Filipovića Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava o uzrocima poraza bošnjačke politike i odgovornosti za njih („Prosperitet“ d.d., Sarajevo, 2014, 320 str.).

SummaryThis text contains a review of the book The End of Bosniak Illusions; The Treatise of Bosniak Poltiics’ Causes and Responsibility by academician Muhamed Filipović, Prosperitet dd, Sarajevo, 2014, 320 pages.

Knjiga akademika Muhameda Filipovića „Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava o uzrocima poraza bošnjačke politike i odgovornosti za njih“ je filozofija političke historije Bošnjaka utemeljena na idejama Hegelove filozofije historije. Iako autor kaže da u njoj piše „kao svjedok, učesnik i žrtva“ o ključnim političkim događajima iz historije Bošnjaka i Bosne u posljednjih tridesetak godina, u što nema dileme, ona u suštini postavlja postulate za potpuno filozofsko utemeljenje naše cjelokupne političke historije.

Nije riječ o historiografskom, deskriptivnom, dokumentacionom, manje ili više objektivnom odnosno subjektivnom predstavljanju političke historije Bošnjaka u posljednjih nekoliko decenija s pretenzijom na potpunu sveobuhvatnost, neprikosnovenost, disciplinarnu egzaktnost, već o duhovnom utemeljenju cjelokupne bosanske i bošnjačke filozofije historije. Iako faktički govori o političkim događajima, procesima i ličnostima savremenog perioda relativno kratkog vremenskog trajanja, posljednjih tridesetak godina, knjiga postulira supstancu naše cjelokupne političke historije. Ona ne zahvata samo jedan segment historije Bošnjaka niti samo jednu njenu pojavu već njenu ideju. Riječ je o ideji historije Bošnjaka i Bosne u smislu Kolingvudove Ideje historije (1946), o iznošenju kritičkog mišljenja o bošnjačkoj i bh. politici potpuno suprotnog historijskom mišljenju utemeljenom na prostom sakupljanju i ponavljanju priča o prošlosti. Njen predmet interesa su sadržaji političke svijesti u političkim procesima i odnosima, političkim projektima, sadržajima mišljenja i djelovanja političkih ličnosti u prošlosti, preciznije kazano, u posljednja tri desetljeća. Ona otvara interes za istraživanje i spoznaju prirode historijskog razumijevanja, za razmišljanje o prirodi historije ili historijskom mišljenju, stvara osnov da hermeneutika historije stekne status građanstva u humanističkim naukama, da se uspostavi hermeneutika političke historije Bošnjaka

1 Tekst je prikaz knjige Muhameda Filipovića Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava o uzrocima poraza bošnjačke politike i odgovornosti za njih („Prosperitet“ d.d., Sarajevo, 2014).2 This text contains a review of the book The End of Bosniak Illusions; The Treatise of Bosniak Poltiics’ Causes and Responsibility by Muhamed Filipović, Prosperitet dd, Sarajevo, 2014

64

i Bosne. To je, s jedne strane, misaoni obuhvat svog vremena, a s druge strane, kritički osmišljena cijela historija Bošnjaka i Bosne.

Jedan od postulata knjige je da je politička praksa historije Bošnjaka drugobitak njihove političke ideje u svakom vremenu. Historija Bošnjaka počinje onda i tamo kada i gdje naša umnost počinje stupati u svjetovnu političku egzistenciju, kada i gdje postoji neko naše političko stanje u kojem naša umnost dolazi do svijesti o sebi i svojoj zemlji Bosni. Filozofija historije Bošnjaka, čije je mjesto postojanja i političkog opstanka Bosna, jeste svijest o političkom i historijskom biću Bosne. Zadaća bošnjačke filozofije historije je da shvati i u pojmu izrazi ono što je njen historijski um, a u slučaju političke historije da pojmovno odredi politički um nekog historijskog momenta ili cijele historije.

Šta je bosanski historijski um? Prema prof. Filipoviću, bosanski historijski um je multilateralnost. Ona je smisao postojanja i ono čemu nas stoljećima uči država i zemlja Bosna kao osnovni oblik i način postojanja slobode ljudskog života ovdje. Prof. Filipović u spisu „Kraj bošnjačkih iluzija“ posmatra multikulturalizam strukturalno-dijahronijski u konkretnim historijskim periodima Bosne i Bošnjaka, tako da nadilazi historijski pozitivizam i historizam. S druge strane, on ne formalizira njihove logike historije. Historijski multilateralni um Bosne je supstanca političkog uma Bošnjaka. Kako kaže autor, „duh historije Bosnu je stvorio da bi pokazao kako su moguće zemlje, narodi, države i ljudi koji neće služiti ideji unilateralizma, ideji jedne jedine misli i zakona, neće podržavati nasilnu unifikaciju i brisanje razlika među ljudima koje su prirodne toliko koliko i nužne, nego će pokazati kako je apsolutno moguće, čak i nužno, da ljudi različitih uvjerenja, vjerovanja, običaja i načina mišljenja žive zajedno u slozi (...).“

Vrlo značajan postulat Filipovićeve filozofije historije Bošnjaka jeste hegelijansko učenje da historiju stvara i njom upravlja svjetski um. Sadržaj historije i njenih zbivanja uvijek je izraz rada i djelovanja svjetskog duha. Nema izoliranih historijskih događaja, procesa, ličnosti, sve konkretno ljudsko je primordijalno svjetsko, „sva ljudska zbivanja eo ipso su zbivanja svjetskog karaktera“. Bosanska multilateralnost je kreacija svjetskog duha. To joj je „podario posebni sticaj okolnosti pod kojim je nastala, a to se sve zbivalo onda kada je u njoj nastao vakuum u postojanju čvrste državne i vladajuće strukture kasnog perioda postojanja Rimskog carstva, koji je nastao zbog posljedica velike seobe naroda koji su se preko Bosne kretali i na njenom tlu ostavljali tragove svog postojanja (...).“ Prof. Filipović govori o dvjema stranama medalje historije, o onom što se u njoj stvarno dogodilo, događajnom i dogođenom, s jedne, i o historijskom pripovijedanju, kazivanju, duhovnom fenomenološkom pojavljivanju onog što se u događajima odvijalo, s druge strane. To događajno koje se zbivalo u historijskim događajima najnovije historije Bošnjaka, što je u bekgraundu ovog spisa, nije predstavljeno niti razumljeno „bezlično“, bez lika i oblika duha i svijesti autora. Naprotiv, on je bio njihov aktivan sudionik, nekima više, nekima manje kreator, što spisu daje dodatnu vjerodostojnost i osobenost. Ali ovo kazivanje historije nije prosto sjećanje, već njeno umsko predstavljanje i razumijevanje iz autoru svojstvene ideje historije Bosne i Bošnjaka. Zbog toga ovdje nema nekih javnosti do sada novih i nepoznatih činjenica, događaja, ličnosti, ali sve činjenično i historijski poznato dato je na duhovno i naučno originalan i samosvojan način. Filipović kao proaktivan učesnik i sukreator mnogih događaja o kojima govori ima ne samo legitimitet svjedoka već i vrhunskog naučnika, filozofa, jedinstvenog poznavaoca svih vrsta činjenica historije Bošnjaka, od onih koji se tiču etnologije, politike, privrede, demografije, historiografije

65

do kulturologije i religije. Stoga njegova knjiga „Kraj bošnjačkih iluzija“ ima ogromnu specifičnu težinu obrazovanja naše svijesti i samosvijesti. On je samosvjesni lik i konkretna egzistencijalna i historijska manifestacija duha Bošnjaka danas, njegov živući i živ, bivstvujući duh.

Konkretne historijske događaje, procese, historijsko-političke ličnosti koje spominje i o kojima govori Muhamed Filipović sagledavaju se i analiziraju u kontekstu historijskog duha Bošnjaka i Bosne, s jedne, te sadržaja i djelatnosti svjetskog duha historije, s druge strane. Ništa od Osmanskog carstva nije moglo biti historijsko-politički ideal Bošnjaka, „nije mogao biti ni austrougarski carsko-kraljevski ni velikosrpski režim dinastije Karađorđevića, ni komunistička vladavina, ali ni ova ni ovakva neovisnost koju smo dobili voljom svjetskih sila, mada smo u borbi za opstanak naše države i nas kao naroda uložili ogromne napore i dali neuporedive žrtve.“ Historija Bošnjaka od tada zadobija elemente tragičnosti, ne događa se u duhu historijskog uma Bosne. Prvo historijsko razočarenje Bošnjaka nastupilo je „s njihovim ustankom protiv osmanske vladavine i borbe za pravo njihove zemlje Bosne na autonomiju“. Tada su podvrgnuti „obimnim represalijama osmanskog režima“, ubijani su, pljačkani, progonjeni. Evropa, koja se tada veoma angažirala na osiguranju prava na slobodu onih zemalja u kojima je bilo kršćansko stanovništvo, nije ništa uradila da pomogne Bosni da se izbori za svoju političku nezavisnost. Novo ogromno razočarenje Bošnjaka nastupilo je „kada su odbili da se povinuju novom ropstvu, ovaj put jedne kršćanske carevine (Austro-Ugarske), koje mu je arbitrarno nametnuo Berlinski kongres koji je svim zemljama u kojima su se dogodili antiosmanlijski ustanci osigurao priznanje državne individualnosti i pravo ulaska u historiju slobodnih naroda i država, a samo je Bošnjacima i Bosni nametnuo novu okupaciju njihove zemlje i novo ropstvo.“ Ništa bolje se nije dogodilo Bošnjacima ni onda kada su „u okviru Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 1918. godine glasali za ulazak u novostvaranu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca“. Četvrto veliko razočarenje Bošnjaka bilo je u vrijeme komunističke Jugoslavije. Tada nije bila priznata njihova nacionalnost i sve do 1963. godine postojala je opasnost da se ukine Bosna i Hercegovina. Prof. Filipović navodi da su u vrijeme ustavnih promjena u Jugoslaviji 1963. postojale po Bošnjake dvije vrlo opasne političke ideje: prva, da se izvrši objedinjavanje triju republika sa srpskom većinom, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine; druga, da se ukinu sve republike, a Jugoslavija proglasi Federacijom samoupravnih komuna. Peto razočarenje Bošnjaka nastupilo je sa dejtonskim administrativnim i političkim ustrojem BiH. U vrijeme srpsko-hrvatske agresije na BiH (1992–1995) i masovnog stradanja Bošnjaka opet se Evropa držala po strani kao i u vrijeme borbe Bošnjaka za političku autonomiju od Osmanske carevine.

Sva navedena historijska razmeđa Bošnjaka imaju veliku manjkavost s obzirom na državotvornost njihovog historijskog uma. U njima je naglašena državotvorna insuficijentnost. Državotvorna insuficijentnost bošnjačkog historijskog uma u naznačenim periodima historije Bosne i Hercegovine karakterizira i našu savremenost i s tog aspekta prof. Filipović analizira i kritikuje njene neposredne historijsko-političke kreatore.

Početak razblaživanja historijskog uma Bosne, njene multilateralnosti, kojim započinju i historijska razočarenja Bošnjaka, rastakanje njihovog bića i multilateralnog supstancijaliteta Bosne, započeo je prije sto godina političkom nacionalizacijom bosanskog naroda pravoslavne i katoličke vjerske provenijencije iz susjednih zemalja. Susjedi Srbi i Hrvati nisu htjeli prihvatiti da u državi Bosni postoji jedan narod „historijski i politički ravnopravan njima i da je taj narod svojim imenom i

66

historijom u potpunosti vezan za zemlju i državu Bosnu i Hercegovinu“. Evropa nije nikada ništa poduzela da spriječi taj proces koji traje duže od sto godina, a ništa ne čini ni danas.

Između političke običajnosti Bosne i njenog faktičkog stanja danas postoji bitna razlika. Sadašnja historijska egzistencija Bosne nije u tradiciji njene političke običajnosti. No, ova, kako bi rekao Hegel, „divlja samovolja“, jeste prolazno stanje, smatra Filipović. Ono je utemeljeno na mržnji, sili, genocidu, etničkom čišćenju, dekonstrukciji historijskog uma Bosne. Kao takvo u suprotnosti je sa sadržajem duha svjetske historije, sa napretkom praktične slobode i zato je osuđeno na nestanak i propast. „Bitnim idejama u historiji nije nužna sila kao sredstvo ostvarenja nego se one uvijek nanovo realiziraju koncentracijom velike duhovne energije preko ljudskog mišljenja i djelovanja kao agensa njihovog ostvarenja“, podsjeća prof. Filipović u duhu dobre teorije i historijske prakse liberalizma i demokratije. Ocjena smisla, vrijednosti i kvalitete konkretne društvene i političke stvarnosti, u ovom slučaju bošnjačke, mjeri se i izvodi iz njenog poređenja sa smislom, vrijednostima i kvalitetom svjetske historije. To je uslov i pretpostavka osujećenja i isključenja razvoja i uspeća na tron historijskog i kulturnog nacional-romantizma, mitomanije, nacionalizma fašističkog ili bilo kojeg drugog oblika, ali i autarhije, ksenofobije, provincijalizma, izolacionizma i njima sličnog.

Sadašnje političko stanje u BiH je rezultat nasilja nad svjetskim i bosanskim historijskim umom. Sadržaj historijskih zbivanja i djelovanja svjetskog duha je napredak svijeta, naroda i pojedinaca u slobodi. Ovo što imamo danas u BiH u suprotnosti je sa historijskim i političkim umom, običajnošću Bosne, njime je dovedena u pitanje ideja njene multilateralnosti. Bosanski historijski um multilateralnosti osipa se i tanji duže od posljednjih sto godina. Zbog toga je, kako upozorava prof. Filipović, najvažniji interes naše historije u posljednjih stotinu godina bio i ostao „borba za očuvanje zemlje, naroda i države, kao i našeg državnog prava“.

U ovoj neovisnosti koju imamo „nisu ostvareni rezultati i konačni učinci djelovanja svih aktera historijskih zbivanja na polju razvoja slobode“. Obećanja razvoja i unapređenja nacionalnih i građanskih prava data narodu devedesetih godina dvadesetog stoljeća nisu ostvarena ni iz daleka. Sve se mjeri krajem, cjelina je istina, ma koliko bile dobre početne zamisli i ideje, samo su ostvareni rezultati i učinci djelovanja kriterija pozitivne ili negativne ocjene. Time se „prosuđuje o smislu i značenju djela u historiji“. Ako ono što imamo danas posmatramo u tom kontekstu, onda se ne možemo ne složiti sa prof. Filipovićem da trebamo spaliti brojne nacionalne i individualne iluzije kako o sebi tako i o našim tzv. nacionalnim vođama. Sadašnja politička praksa kao drugobitak nacionalne vladajuće političke ideje umnogome dovodi u pitanje samu tu ideju.

Svjetski duh na nacionalnom planu je oličen u konkretnim ljudima, njihovim idejama i stanjima njihove svijesti. Njegovu historijsku i praktičnu konkretizaciju sagledavamo u slobodi konkretnog, svakodnevnog čovjeka. Na osnovu toga s razlogom i legitimno prof. Filipović postavlja pitanje: „Jesmo li i mi kao narod, kao organizirane političke snage i kao pojedinci, a posebno jesu li naše političke vođe bili kvalificirani i odgovorni akteri događanja koja su nas dovela na ovu deredžu, ili su to sve bili samo slučajni i prolazni svjedoci zbivanja koji na njih nisu mogli nikako utjecati?“ Filipović ocjenjuje svaki bošnjački historijski i politički fakticitet u odnosu i s obzirom na njenu supstancu, na njen duh, na njenu multilateralnost. Bosna svojim principom na svom prostoru realizira svjetsku historiju na konkretan način. Politička običajnost, državno uređenje, njena religija/njene religije, umjetnost, filozofija, znanost, njihova predodžba/njihove predodžbe i obrazovanost

67

čine jednu supstancu, jedan duh, čine supstancu njene multilateralnosti. Riječ je o vrlo slojevitom, kompleksnom, višestruko i raznovrsno bogatom sadržaju. Knjiga, kako bi rekao Niče, nije za svakog, ali će dobro doći onim suptilnim čitaocima koji ne čitaju samo tekst već i kontekst. Svaki takav čitalac naći će za sebe ne ponešto nego veoma mnogo.

Ove kratke opaske o knjizi Muhameda Filipovića pod naslovom „Kraj bošnjačkih iluzija: Rasprava o uzrocima poraza bošnjačke politike i odgovornosti za njih“, koje su više osvrt na ideje nego na činjenice sadržaja rukopisa, završavam njegovim upozorenjem: „Mi Bošnjaci i naša država Bosna i Hercegovina smo se zbog sporosti procesa ujedinjavanja našli u stanju polaganog, ali sigurnog propadanja“.

68

69

Enes Durmišević

UDK 94 (497.15)(094.3)

BOSNA – KONTINUITET IMENA I TERITORIJA1

BOSNIA – THE CONTINUITY OF NAME AND TERRITORY 2

Sažetak Tekst je prikaz knjige Mustafe Imamovića Historija države i prava Bosne i Hercegovine (4. izdanje, University press – Izdanja Magistrat, Sarajevo, 2014, 420 stranica).

Summary This text contains a review of a book The History of State and Jurisprudence of Bosnia and Herzegovina by Mustafa Imamović, the fourth edition, University press edition Magistrat, Sarajevo, 2014, 420 pages.

Mustafa Imamović, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu i ranije profesor Pravnog fakulteta na Katedri za historiju prava i komparativno pravo, ovih dana je ponovo obradovao ljubitelje knjige, a posebno pravne historičare i zaljubljenike u historiju Bosne i Hercegovine, objavivši četvrto izdanje knjige „Historija države i prava Bosne i Hercegovine“.

Knjiga, koja je u prvobitnoj verziji predstavljala udžbenik za predmet „Historija države i prava Bosne i Hercegovine“ za studente Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, nakon disolucije Jugoslavije i proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, predstavljala je neophodno štivo za sve studente prava, pogotovo kada se ima u vidu da se raspadom bivše, zajedničke države „raspala“ i zajednička historija, pa i historija države i prava.

Svi bivši bh. studenti prava u zajedničkoj državi Jugoslaviji znaju da se na svim pravnim fakultetima izučavala historija države i prava naroda Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ), ali znaju, također, da je u tom nastavnom predmetu historija države i prava Bosne i Hercegovine tretirala i bila zastupljena u takvim udžbenicima na dvije-tri stranice. I ta činjenica je najbolje potvrđivala status i „ravnopravnost“ Bosne i Hercegovine u zajedničkoj kako pravnoj tako i općoj historiji. Stoga je, nakon osamostaljenja Republike Bosne i Hercegovine na putu oblikovanja historije države i prava Bosne i Hercegovine, pred profesorom Imamovićem stajalo veoma mnogo prepreka koje je trebalo savladati, pogotovo kada se ima u vidu da je to vrijeme agresije i destruirajućeg rata protiv Bosne i Hercegovine.

1 Tekst je prikaz knjige Mustafe Imamovića „Historija države i prava Bosne i Hercegovine“ (4. izdanje, University Press – Izdanja Magistrat, Sarajevo, 2014).2 This text contains a review of a book The History of State and Jurisprudence of Bosnia and Herzegovina by Mustafa Imamović, the 4th edition (University press, Magistrat, Sarajevo, 2014, 420 pages).

70

A taj destruirajući rat su upravo osmislili oni koji su kroz udžbenike vršili reviziju historije Bosne i Hercegovine od najranijih početaka pa do raspada zajedničke države koju su upravo i razorili razni revizionisti ne samo historije države i prava nego skoro svih nacionalnih disciplina.

Znajući da ne postoje narodi bez historije i da se ti isti narodi ne mogu shvatiti bez njihove prošlosti, Imamović shvata historiju Bosne i Hercegovine kao cilj spoznaje kakvi smo danas. Drugim riječima, prošlost se objašnjava da bismo shvatili šta smo i ko smo danas. Istovremeno, shvatanje i percipiranje vlastite historije omogućuje budućnost svakog naroda. Zaborav ili razaranje pamćenja nekog naroda ima katastrofalne posljedice kako na pojedinca tako i na kolektivitete u formi individualne ili kolektivne dezorijentacije, nedefiniranog ili podijeljenog identiteta i gubljenja osjećaja za realnost. Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine u potpunosti je potvrdila gore navedene teze o katastrofalnim posljedicama, posebno za Bošnjake, o ponavljanju historije, o dezorijentaciji koja i danas dominira bosanskom političkom scenom, o gubljenju osjećaja za realni svijet itd. Stoga sve religije, svi mudri ljudi govore o ljudskoj obavezi da pamte, da uzimaju pouku iz prošlosti da bi imali budućnost. Smisao određenih obreda u religijama ili obilježavanje određenih datuma u historiji svakog naroda ne predstavlja ništa drugo nego uspomene na važne događaje i značenja (simbole) kako za pretke tako i za potomke.

Historija je laboratorija u kojoj se ljudsko iskustvo analizira, filtrira, sintetizira, pakuje i kao gotov proizvod servira živima ali i onima koji dolaze (potomcima). Čovjeka ne zanima samo realnost kakva je bila i kakva jeste nego i kakva bi mogla i trebala biti.

Knjiga „Historija države i prava Bosne i Hercegovine“ podijeljena je na devet glava. Prva glava tretira srednjovjekovnu bosansku državu, naravno sa akcentom na državno i društveno uređenje, Crkvu bosansku i pravni sistem.

U drugoj glavi tretirana je osmanska Bosna, njeno upravno-političko uređenje, vjerska struktura, agrarno uređenje, staleški i politički pokreti i reforme (tanzimat) u Bosni.

U trećoj glavi obrađeno je „istočno pitanje“, Bosanski ustanak, Bitka kod Plevne, Sanstefanski mirovni ugovor, Berlinski kongres i austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine.

Slijedeća, četvrta glava tretira ustavnu strukturu Habsburške carevine, organizaciju vlasti i nacionalno-politički kurs okupacione uprave, vjerske zajednice, srpsku i bošnjačku borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, političke stranke, aneksiju, bh. Ustav i Sabor i balkanske ratove.

Sadržaj pete glave čine teme koje tretiraju Prvi svjetski rat i njegov odraz na Bosnu i Hercegovinu, njene državno-pravne prilike, jugoslavensku ideju i ulazak Bosne i Hercegovine u zajedničku državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Položaj Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata obrađen je u šestoj glavi. Vidovdanski ustavno-pravni poredak, šestojanuarska diktatura, Oktroirani ustav, Sporazum Cvetković – Maček i njime izazvan pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine sadržaj su ove glave.

Bosna i Hercegovina u toku Drugog svjetskog rata (1941–1945), fašistička okupacija, ustaški i četnički genocid, narodnooslobodilački pokret (NOP), Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) i Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) obrađeni su u sedmoj glavi, dok je socijalistička Jugoslavija (1945–1992)

71

predmetom obrade slijedeće, osme glave, uz tretiranje međunarodnog priznanja Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ), industrijalizacije, kolektivizacije poljoprivrede, radničkog samoupravljanja, Ustava iz 1974. godine itd.

Posljednja, deveta glava obrađuje disoluciju Jugoslavije, ustavne promjene u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj, internacionalizaciju jugoslavenskog pitanja, samostalnost Bosne i Hercegovine, agresiju i rat protiv nje, Vašingtonski i Dejtonski mirovni sporazum, te na kraju odnos međunarodne zajednice prema postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

Imamović vrlo kritički i jasno detektira odgovornost međunarodne zajednice (ma šta to značilo) i njeno licemjerje:

„Osnovno je pitanje, na kraju, zašto su agresija i rat protiv Bosne, te genocid, u međunarodnim razmjerama predstavljeni i vođeni kao mirovna operacija. U toj je ‘mirovnoj’ operaciji Bosni i Bošnjacima/muslimanima oduzeto pravo na samoodbranu. Bošnjaci su tako od žrtve postali jednom od ‘zaraćenih strana’. Dayton je u skladu s tim potpuno ignorirao da su Bošnjaci bili žrtve genocida. Eufemizam ‘etničko čišćenje’ sugerira da su ga provodile ‘sve strane u ratu’. Na taj način se sistematski razvodnjavaju i brišu razlike i granice između odbrambenog rata u kojem je bilo lokalnih i pojedinačnih ekscesa i izdaleka planiranih i pripremanih pohoda osvajanja i uništenja, čime se Bošnjacima uskraćuje pravda.“

Poslije svake glave autor navodi veoma obimnu literaturu koja može poslužiti svim zainteresiranim čitaocima da se više upoznaju sa temama koje su u njihovom fokusu. Indeks imena i geografskih pojmova „zatvara“ ovu „knjigu pamćenja“ koja je, vrijedi to napomenuti, prevedena i objavljena na engleskom jeziku 2006. godine.

Lekcije historije nas uče da dubinski mislimo koristeći ogromno historijsko iskustvo o tome šta možemo ili želimo učiniti ovdje i sada. Budućnost postoji samo ako vjerujemo u nju, jer čovjek mora težiti nekom cilju, smislu, mora ostvarivati neke vrijednosti, u protivnom prestaje biti čovjek. Nada daje smisao ljudskom životu.

Knjiga je veoma preporučljivo, jasno i koncizno štivo za svakog Bosanca i Hercegovca ali i za svakog dobronamjernog čitaoca. Knjiga se posebno preporučuje bh. političarima svih političkih opcija. Dodatni razlog da je pročitaju imaju oni političari koji sebi tepaju da su „probosanski“, što u praksi često ispadne da su samo svoji.

72

73

Mirko Pejanović

UDK 323 (497.6) (094.3)

SNAŽNA DEMOKRATSKA DRŽAVA – USLOV SIGURNOSTI1

STRONG DEMOCRATIC STATE – A PRECONDITION FOR SECURITY2

Sažetak Tekst je prikaz knjige Lade Sadiković Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava (Centar za sigurnosne studije BiH, Sarajevo, 2012).

Summary This text contains a review of the book B&H Constitution, Security and Human Rights by Lada Sadiković (Center for Security Studies - BH, Sarajevo, 2012).

Prema redoslijedu autorstva, ovo je peta knjiga profesorice Lade Sadiković. Knjiga ima veoma zanimljivim naslovom „Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava“. Knjigu je objavio Centar za sigurnosne studije BiH.

Naučna elaboracija Ustava Bosne i Hercegovine, sigurnosti i ljudskih prava predstavlja veliki istraživački izazov u kontekstu postsocijalističke i postratne tranzicije bosanskohercegovačkog društva i države. Na temelju ranije izvedenih istraživanja tokom protekle decenije o vanrednom stanju i ljudskim pravima, o državi u evropskom poretku, o ljudskim pravima i o Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, profesorica Lada Sadiković naučnoj i stručnoj javnosti te svojim studentima daruje još jednu istraživačku studiju.

Studija je strukturirana tako da je čine tri tematski zaokružene cjeline.

U prvoj cjelini se analizira Ustav Bosne i Hercegovine sa nekoliko aspekata:

− nadustavni karakter Evropske konvencije o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini,

− ustavne obaveze kao međunarodna obaveza države Bosne i Hercegovine,

− pozitivno definirane obaveze države Bosne i Hercegovine,

− dobro upravljanje u Bosni i Hercegovini.

1 Tekst je prikaz knjige Lade Sadiković Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava (Centar za sigurnosne studije BiH, Sarajevo, 2012).2 This text contains a review of the book B&H Constitution, Security and Human Rights by Lada Sadiković, Center for Security Studies – BH, Sarajevo, 2012.

74

Druga cjelina studije problematizira sigurnost sa stanovišta pozicije Bosne i Hercegovine u sistemu sigurnosti Zapadnog Balkana. Zatim se u ovom, drugom dijelu analiziraju ovi aspekti: uloga parlamenta u reformi sigurnosnog sistema zemalja Zapadnog Balkana; oblici sprečavanja organiziranog kriminaliteta u BiH; policija, demokratija i terorizam i globalizacija i internacionalizacija kriminaliteta.

Treći dio studije posvećen je ljudskim pravima. Nekoliko segmenata čini ovu tematsku cjelinu:

− ljudska prava i demokratska kultura građana sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu,

− međunarodne dimenzije demokratije,

− pravo države da ograniči ljudska prava,

− apsolutno zaštićena ljudska prava,

− ljudska prava u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine,

− značaj zaštite ljudskih prava za prevenciju kriminaliteta.

Ovako koncipirana istraživačka studija i priređena kao knjiga sa naslovom „Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava će imati važno mjesto u teorijskom obrazovanju studenata Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije kao i studenata drugih fakulteta društvenih nauka Univerziteta u Sarajevu. Istovremeno, knjiga će poslužiti edukaciji kadrova koji rade u službama sigurnosti i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine.

U ovom prikazu knjige težište je stavljeno na prvu tematsku cjelinu knjige, zapravo na Ustav Bosne i Hercegovine. Pažljivom analizom teksta pod naslovom „Ustav Bosne i Hercegovine“ (od 1. do 71. stranice) dolazi se do uvida o kritičko-teorijskom pristupu profesorice Lade Sadiković dejtonskom Ustavu Bosne i Hercegovine sa stanovišta njegovih pravno-političkih ograničenja u širem kontekstu evropskih standarda u sferi razvoja moderne demokratske i pravne države. Veoma je bitno potcrtati da autorica u svom istraživačkom pristupu, što znači u analizi relevantne literature i dokumenata, izvodi više desetina konstatacija spoznajne naravi koje omogućuju bitna teorijska stajališta o mogućnosti promjene Ustava Bosne i Hercegovine posredstvom njegovog usklađivanja sa odredbama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Cjelovitom analizom definisane pozicije Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda naspram Ustava Bosne i Hercegovine autorica Lada Sadiković utemeljuje ideje koje zajedno čine koherentnu teorijsku osnovu da se putem dovođenja u sklad Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda može izvesti kompleksna ustavna reforma na temelju koje bi država Bosna i Hercegovina postala moderna funkcionalna evropska država.

U istraživačkom radu do ovako izvedenog zaključnog teorijskog stajališta profesorica Lada Sadiković je metodom analize sadržaja, komparativnom metodom i metodom indukcije izvela značajna teorijska stajališta.

Ovdje ćemo reinterpretirati neka od tih stajališta.

75

Sve zemlje članice Vijeća Evrope ratificirale su Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ono što je veoma važno jeste da su sve zemlje članice Vijeća Evrope inkorporirale odredbe Evropske konvencije u vlastiti ustavni i pravni sistem.

Bosna i Hercegovina je prihvatila Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda posredstvom međunarodnog ugovora – Općeg okvirnog sporazuma o miru – poznatijeg kao Dejtonski mirovni sporazum. Bosna i Hercegovina je postala članica Vijeća Evrope u aprilu 2002. godine, a te godine je ratifikovala i Evropsku konvenciju.

U članu 2. Ustava Bosne i Hercegovine situirana je odredba o direktnoj primjeni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Država Bosna i Hercegovina je u svom Ustavu Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda dala nadustavni karakter tako što Evropska konvencija ima prioritet nad svakim drugim pravom. Prema članu 2. Ustava BiH, prava i slobode iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i iz njenih dodatnih protokola u Bosni i Hercegovini primjenjuju se direktno i imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima.

Prema odredbama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, pojedinac je nosilac svih ljudskih prava i sloboda. Promocija i ostvarivanje ljudskih prava podrazumijeva pojedinca kao subjekta tih prava.

U konstrukciji dejtonskog Ustava BiH primat u ostvarivanju prava nije dobio pojedinac. Taj primat su dobili etnički kolektiviteti u vidu konstitutivnih naroda. Time je Ustav Bosne i Hercegovine utemeljio pravno-institucionalnu osnovu za ispoljavanje partikularnih interesa u procesu parlamentarnog odlučivanja, a zapostavljen je opći javni interes na kojem se izvodi opšte dobro za sve građane, za sve državljane. Usljed toga se javlja sporost i blokade odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.

Društveno-istorijski cilj provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije samo osiguranje mira. U istorijskom kontekstu očuvanja mira u Evropi, provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma ima internacionalnu dimenziju. Ona se ispoljava u projektu integracije države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO-savez. Taj projekat podrazumijeva ustavnu reformu, što znači uvođenje evropskih ustavno-pravnih standarda o zaštiti ljudskih prava i pravnoj državi u Ustav Bosne i Hercegovine.

Profesorica Lada Sadiković vidi mogućnost izvođenja kompleksne, što znači cjelovite ustavne reforme, u primjeni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i zakonima države Bosne i Hercegovine kojim bi se uređivala zaštita onih ljudskih prava koja su zagarantovana Evropskom konvencijom.

Nastojanja u praksi da se zaštite ljudska prava i osnovne slobode u 17 godina postdejtonske egzistencije države Bosne i Hercegovine nisu dovela do bitnih promjena. Pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu podneseno je protiv države Bosne i Hercegovine 1300 predmeta/apelacija.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava od 22. decembra 2009. godine u predmetu „Sejdić-Finci“ već tri godine ne može da se implementira donošenjem amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Država Bosna i Hercegovina je jedina država čiji

76

Ustav sadrži diskriminacijske odredbe.

Zagovaranjem ideje snaženja (jačanja) države Bosne i Hercegovine kao demokratske države sa institucionalnim kapacitetom zaštite ljudskih prava na temelju Evropske konvencije dolazi se i do propitivanja pomoći i podrške međunarodne zajednice. Riječ je o visokom predstavniku međunarodne zajednice koji je na temelju ovlaštenja u Aneksu 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma inkorporiran u ustavni i politički sistem Bosne i Hercegovine u vezi sa civilnom implementacijom Općeg okvirnog sporazuma za mir.

Poznato je da je visoki predstavnik međunarodne zajednice od 1996. do 2008. godine donio preko 800 akata sa zakonskom i izvršnom snagom. Time je omogućio izvođenje reformi i odvijanje političkog razvoja Bosne i Hercegovine u pravcu integracije u EU.

Ustavna reforma, kao najsloženija reforma, nije dobila svoju istorijsku prohodnost ni u pokušaju 2006. ni 2009. godine. Zašto? Nije se mogao postići konsensus o obuhvatu i sadržaju ustavnih promjena unutar vladajuće skupine stranaka.

Sve kritičke teorijske analize ukazuju na spoznaju da etničke stranke nemaju demokratski kapacitet za izgradnju konsensusa o reformi, odnosno promjeni Ustava Bosne i Hercegovine. Koncepcije o državnom razvoju Bosne i Hercegovine su bitno suprotstavljene.

I moja istraživanja o mogućnostima ustavnih reformi pokazuju da je uslov promjena Ustava BiH međustranački konsensus. Do tog konsensusa ne mogu doći vladajuće bosanskohercegovačke stranke.

Izvođenje konsensusa moguće je uz geopolitičku osnovu koju može osigurati međunarodna zajednica i Evropska unija tokom integracije BiH u EU.

Na ovaj način će i usklađivanje Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda dobiti ishod koji naučno argumentuje profesorica Lada Sadiković u svojoj knjizi „Ustav Bosne i Hercegovine, sigurnost i ljudska prava“.

77

Mirza DžananovićUDK 323 (497.6)(094.3)

PRILOG BOSANSKOJ DRŽAVNOSTI1

CONTRIBUTION OF BOSNIAN STATEHOOD2

Sažetak Tekst je prikaz drugog izdanja knjige Safeta Halilovića Restitucija bosanske državnosti, koju je objavio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 2013. godine.

Summary The text contains a review of the second edition of the book Restitution of Bosnian statehood by Safet Halilović, published by the Institute for Research of Crimes against Humanity and International Law at the University of Sarajevo, in 2013.

Prvo izdanje „Restitucije bosanske državnosti“, izašlo 1993. godine uprkos teškom ratnom stanju, presječenim komunikacijama i uopće nepovoljnim prilikama za izdavačku i bilo kakvu kulturnu djelatnost, doživjelo je brzu distribuciju kompletnog tiraža. Dvadeset godina poslije knjiga je doživjela i drugo izdanje, nažalost, u jednako teškom periodu za Bosnu i Hercegovinu, kada se ona doduše ne razara agresijom i bombardovanjem, ali se mirnim putem podrivaju sve njene institucije. Pa tako najznačajnija institucija kulture u Bosni i Hercegovini, Zemaljski muzej u Sarajevu, i danas kao i te, ratne 1993. godine dočekuje izdanje ove knjige, neosposobljen za normalno funkcionisanje. Tematika kojom se bavi „Restitucija bosanske državnosti“ je upravo zbog toga aktuelna i u suvremenoj političkoj i općedruštvenoj realnosti kroz koju prolazi država Bosna i Hercegovina.

Drugo izdanje knjige dopunjeno je uvrštavanjem kratkog priloga historičara Ante Babića „Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni“. Također, knjiga je tehnički dorađena, prvenstveno unošenjem karti u boji umjesto crno-bijelih iz prethodnog izdanja. Zadržan je isti tematski okvir knjige, koja je i ovaj put podijeljena u pet poglavlja, pa je tako prvo poglavlje uvodnog karaktera, gdje se kroz 18 priloga autora multidisciplinarno predstavlja historijski i kulturni razvoj Bosne i Hercegovine.

78

Drugo poglavlje je sastavljeno od najznačajnijih dokumenata koji se tiču procesa disolucije Jugoslavije, na jednoj strani, te uspostavljanja nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine, na drugoj strani. Pored zvaničnih dokumenata domaćih organa vlasti (Skupštine SRBiH, Predsjedništva RBiH), tadašnje Evropske zajednice, Ujedinjenih nacija te drugih organizacija specijalno formiranih za bavljenje jugoslavenskom krizom (Arbitražna komisija), u ovom poglavlju se nalazi i nekoliko govora najviših političkih predstavnika RBiH te izvještaja nevladinih organizacija, a koji su izneseni kao reakcija na izbijanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločine koji su potom uslijedili. Treće poglavlje se upravo bavi pitanjem međunarodnog definiranja agresije i kategorizacije zločina protiv civilnog stanovništva, a prezentirani su najvažniji dokumenti doneseni u okviru institucija UN-a, čiji je potpisnik bila i Jugoslavija, a samim time i sve njene pravne nasljednice. Četvrto poglavlje čine zvanični dokumenti organa vlasti Republike Bosne i Hercegovine, a koji se tiču organizovanja odbrane i suzbijanja težnji agresora u ostvarivanju svojih planova okupacije i uništenja jedne međunarodno priznate i suverene države. U petom poglavlju tabelarno je prikazan nacionalni i etnički sastav stanovnika Bosne i Hercegovine po općinama na osnovu popisa stanovnika provedenog 1991. godine, neposredno pred izbijanje rata na području bivše Jugoslavije. Na kraju knjige nalaze se prilozi u vidu niza historijskih karata – počevši od srednjovjekovnog perioda – kroz koje je prikazana evolucija državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine kroz čitavu njenu prošlost.

Dvije decenije su prošle od izlaska prvog izdanja „Restitucije bosanske državnosti“, ali teme kojima se ona bavi još uvijek su aktuelne. Dokumenti sabrani u ovoj knjizi imaju posebnu naučnu vrijednost i sigurno će olakšati posao svim istraživačima zainteresovanim za procese disolucije Jugoslavije i uspostavljanja nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine te agresiju koja je potom uslijedila. Ako je prvo izdanje ove knjige za misiju imalo jačanje svijesti o posebnosti Bosne i Hercegovine, zadatak drugog izdanja je upravo poticanje na istraživanje tog vrlo značajnog perioda njene prošlosti, a koji je, nažalost, zapostavljen u modernoj bosanskohercegovačkoj historiografiji i publicistici. U vremenu u kojem se kulturne institucije od državnog značaja gase, a svaka znanstvena djelatnost je pred zamiranjem, objavljivanje ovakve knjige predstavlja ogroman poduhvat i, za nadati se, pozitivan impuls sličnim naučnim projektima.

79

80

81

In Memoriam

82

83

Abdulah Šarčević

In memoriam prof. dr. Sadudinu Musabegoviću

LJUDSKA EGZISTENCIJA, ESTETIČKI UM I FILOZOFSKO MIŠLJENJE:FILOZOFSKI DISKURS MODERNE:

KRITIKA DRAMATURGIJSKOG UMA

O Sadudinu Musabegoviću (1939–2014) Bio je i ostat će tanahno zrcalo duha i duhovnosti.

Dopusti mi, Bože, prosvjetljenje, koje si Ti predvidio za čovječanstvo. Ohrabri me da štujem i da slijedim takve žive primjere koji čuvaju Tvoj duh – duh u nama i s onu stranu svih nas, duh Jednog i mnogostrukog – prosvjetljenje Kristovo, Buddhino, Lao-Tseovo i profeta, mudraca, filozofa, pjesnika, slikara i svih stvaralaca i umjetnika, i svih nesebičnih ljudi, svetaca i majki, poznatih i nepoznatih, onih visokih i onih nižih... – djece svih vremena i svih obitavališta – čiji duh i primjer ostaje kod nas i u nama svima za sva vremena.

Yehudi Menuhin1

Prof. dr. Sadudin Musabegović rođen je u Prijepolju 19. 10. 1939. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u svom rodnom mjestu, a akademske 1956/1957. godine upisuje Filozofski fakultet u Beogradu, grupu jugoslavenske i svjetske književnosti. Filozofski fakultet završava u januaru 1962. godine. Postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Odsjek za filozofiju, smjer Estetika, upisuje 1962. godine. Iste godine objavljuje svoje prve tekstove iz teorije umjetnosti u Studentu i upisuje Visoku filmsku školu u Beogradu, koja je osnovana 1961. godine i na kojoj su predavali najeminentniji profesori i teoretičari umjetnosti i filma ne samo iz Beograda i Zagreba nego i iz cijelog svijeta. Ovaj podatak je važno istaći zbog profiliranja znanstveno-teorijskog interesa prof. dr. Musabegovića, koji se kretao od svjetske i jugoslavenske književnosti, preko filozofije i estetike do filmologije.

Magistarsku radnju Vrijeme kao elemenat strukture filmskog djela uspješno je branio u maju 1965. godine pred Komisijom u sastavu: prof. dr. Bogdan Šešić, kao predsjednik, te prof. dr. Dragan Jeremić i prof. dr. Vladimir Petrić, kao članovi Komisije. Iste godine privodi kraju studij na Visokoj filmskoj školi. U septembru 1965. odlazi na odsluženje vojnog roka.

Nakon izlaska iz vojske, 1966. godine, dolazi u Sarajevo gdje se, početkom 1967. godine, zapošljava u analitičkoj službi CKSKBiH-a kao analitičar za nauku i kulturu. Iste godine pokreće, zajedno sa Kasimom Prohićem, omladinske revije za umjetnost, nauku i društvena pitanja „Lica“. Bio je član njene prve Redakcije. U analitičkom odjeljenju CKSKBiH-a jedan je od pokretača

1 Mein Gebet (jedan od najuglednijih muzičara našeg vremena), u: Ja zum Weltethos, str. 105.

84

časopisa za društvena pitanja „Politički spektar“, koji će 1972. godine prerasti u časopis za teoriju i praksu samoupravnog društva „Opredjeljenja“, čiji je glavni i odgovorni urednik, a koji će profesionalno uređivati sve do 1978. godine. U Parizu je na studijskom boravku 1970/1971. godine. Kratkometražni film „Soba“ snima 1972. godine, a ovaj film će predstavljati bosanskohercegovački kratki film na smotri jugoslavenskog filma u Parizu. U izdavačkoj kući „Svjetlost“ objavljuje knjigu teorijskih tekstova i eseja Planovi i sekvence 1976. godine. Knjiga je kandidirana za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

Na tek osnovanoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu izabran je u zvanje docenta na predmetima Osnovi marksizma i Marksistička estetika 1978. godine. Ovi predmeti će se vremenom, na njegovu inicijativu, transformirati u grupu predmeta: Estetika, Likovna estetika, Sociologija dizajna i Industrijska estetika, koje će izvoditi više od dvadeset godina. U referatu za izbor, koji su potpisali prof. dr. Kasim Prohić, prof. dr. Muhamed Filipović, prof. dr. Muhamed Karamehmedović, naročito je istaknuto da

„sve Musabegovićeve tekstove odlikuje suvereno vladanje materijom, originalan pristup problematici, strogost kritičkog prosuđivanja, autentičan osjećaj za umjetnički fenomen kao takav i, nadasve, koherentnost kritičkog izvođenja i kritičke elaboracije“.

Iste godine je izabran i za zamjenika sekretara GKSK Sarajevo.

Doktorsku disertaciju pod naslovom Mimetički i konstruktivni momenat u umjetnosti brani 1980. godine pred Komisijom u sastavu: prof. dr. Kasim Prohić, prof. dr. Dušan Stojanović i prof. dr. Abdulah Šarčević. Pored nastave koju drži na Fakultetu, izabran je 1982. godine za glavnog i odgovornog urednika revije za nauku, kulturu, umjetnost i društvena pitanja „Odjek“, koju uređuje, kao glavni i odgovorni urednik, sve do 1989. godine. Iste godine izlazi njegova knjiga Mimesis i konstrukcija u izdanju izdavačke kuće „Veselin Masleša“, za koju dobija Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i godišnju nagradu „Veselina Maslaše“ za nauku.

Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu izabran je 1986. godine na predmetu Istorija i teorija filma, a onda na predmete Filmologija i Estetika filma. U referatu za izbor, koji su potpisali prof. dr. Tvrtko Kulenović, prof. dr. Razija Lagumdžija i prof. dr. Abdulah Šarčević, rečeno je, između ostalog:

„Knjige prof. dr. Sadudina Musabegovića otkrivaju sposobnost da se o filmu razmišlja kao o samostalnoj i osobenoj umjetnosti, određenoj sistemom zakona vlastite konstrukcije, i to podjednako u historijskoj projekciji i teorijskoj vizuri, ali i rijetku sposobnost da se film razumijeva u kontekstu najširih duhovnih iskustava (...)“.

Knjiga Mimesis i dekonstrukcija uvrštena je 1991. godine u izdavački program jedne od najuglednijih biblioteka u onome vremenu, sarajevski „Logos“. No, uslijed poznatih ratnih okolnosti, knjiga nije ugledala svjetlo dana; samo su neki njeni dijelovi objavljeni, skoro deset godina kasnije, u knjizi Sliv i vir.

85

Ostaje u Sarajevu i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i aktivno učestvuje u formiranju duhovnog otpora grada pod opsadom. Piše tekstove, otvara izložbe, pokreće brojne kulturne aktivnosti, posebno na Akademiji likovnih umjetnosti. Za dekana Akademije izabran je ratne, 1993. godine, a na toj funkciji ostaje do 2000. godine. Angažira se na obnovi filozofskog života u gradu pod opsadom. Aktivno učestvuje na međunarodnim filozofskim skupovima koji se organizuju i u prostorijama Akademije likovnih umjetnosti, koja postaje središtem kulturnog otpora grada. Zajedno sa grupom filozofa koji su ostali u gradu radi na obnovi ugaslog časopisa Dijalog, koji ponovo počinje izlaziti 1994. godine. Istovremeno, pokreće malu filozofsku biblioteku „Dialogos“, čiji je urednik i u kojoj mu 1995. godine izlazi knjiga Karta i teritorija. U poznatoj biblioteci „Svjetlosti“ – „Raskršća“, objavljuje knjigu Žargon otpatka 1988. godine. Najzad, u biblioteci Međunarodnog centra za mir „Veliko podne“ štampana je njegova knjiga Sliv i vir: Ogledi o umjetnosti 2000. godine. Iste godine kao gostujući profesor drži predavanja na Indiana University of Pennsylvania. Član je Odbora za filozofiju i društvenu teoriju ANUBiH-a. U toku 2005. godine pojavljuje se knjiga „Raz/lik/a art“, a u 2006. godini „Rasuta kazivanja“ u izdanju Međunarodnog centra za mir.

S kraćim teorijskim tekstom „Svijet umjetničkog djela”, objavljenim u listu studenata Beogradskog univerziteta Student, počinje 1962. godine veoma plodna spisateljska djelatnost prof. dr. Musabegovića, čiji je rezultat – pored pet objavljenih knjiga – veliki broj članaka, rasprava, studija, eseja iz estetike, umjetničke i društvene teorije i kritike, objavljenih u časopisima, revijama, dnevnicima, što su izlazili kako na cijelom prostoru bivše Jugoslavije tako i u inostranstvu. Sve to čini jednu veoma opsežnu bibliografiju koju nije moguće ovdje ni približno obuhvatiti niti predstaviti. Stoga ćemo, u ovom kratkom osvrtu, veoma sažeto prikazati samo njegove objavljene knjige, zatim, spomenuti još neke članke i studije objavljene na našem i na stranim jezicima, učešće na naučnim međunarodnim skupovima, editorsku aktivnost, koja čini veoma značajan dio njegovog ukupnog naučnog i stvaralačkog angažmana i, sasvim kratko, pedagošku djelatnost.

Objavljene knjige

Prof. dr. Sadudin Musabegović objavio je sedam knjiga, i to sljedećim redoslijedom:

Planovi i sekvence (1976), Mimesis i konstrukcija (1982), Karta i teritorija (1995),Žargon otpatka (1998),Sliv i vir (2000),Raz/lik/a/art (2005),Rasuta kazivanja (2006),Film kao vremenski oblik: Fenomenologija filma: Estetika (2008).

Ako bi se htjela povući neka zajednička nit između njih koja ih povezuje, onda bi ona bila u tome da svaka od njih predstavlja „novo djelo u njegovom stvaralačkom opusu“, s jedne, i da je svaka od njih, sa svojim osobenim pismom, promovirana od naučne i umjetničke kritike kao stvarni doprinos našoj naučnoj, umjetničkoj i društvenoj misli, s druge strane. Tako su, između ostalih, o knjizi Planovi i sekvence pisali, sa najvišim ocjenama, akademik Tvrtko Kulenović,

86

Velimir Stojanović, Svetozar Guberinić, Nikola Stojanović, a akademik Muhamed Filipović je u svojoj recenziji, kao preporuci za štampanje knjige, zapisao: „Posmatrano u cjelini, ova knjiga nesumnjivo znači: obogaćivanje naše teorije umjetnosti i njenih medija; doprinos teorijsko-estetskom osvjetljavanju našeg filma (...)“. Akademik Muhamed Filipović, Bakir Tanović i Nikola Stojanović su obrazložili i potpisali prijedlog i kandidaturu knjige za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

Knjiga Mimesis i konstrukcija, koja se pojavila 1982. godine u izdanju izdavačke kuće „Veselin Masleša“, naišla je, također, na izuzetan prijem naučne kritike. Knjiga je dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i proglašena je, zajedno sa knjigom Islamska epigrafika Mehmeda Mujezinovića (posthumno), najboljom knjigom iz oblasti nauke objavljenom te godine u „Veselinu Masleši“. U obrazloženju „Maslešine“ nagrade se, između ostalog, kaže:

„Musabegovićeva knjiga Mimesis i konstrukcija predstavlja značajno istraživačko ostvarenje u oblasti novije filozofsko-estetičke misli. Ona je, svojim metodskim postupkom i provedbom, kao i dosegom analiza i uvida koje sadrži, ne samo postavila nova pitanja o strukturi i biti umjetnosti, njezine svekolike prakse, već također ponudila našoj kulturnoj i naučnoj javnosti djelo koje svjedoči o ozbiljnim teorijskim prodorima i misaono-teorijskim pomacima (...). Musabegovićeva knjiga je jedna od onih koja je utemeljena na svestranom poznavanju sklopa pitanja o kojima raspravlja, koja je autentično naučno djelo čiji je ključni doprinos našoj filozofsko-estetičkoj teoriji neosporan. Ona, zacijelo, spada u više stupnjeve naših teorijskih iskustava i velikih rasprava o umjetnosti kao životu koji sam o sebi svjedoči, ali i o vremenu.“2

U dnevnoj štampi i periodičnoj naučnoj literaturi kao i u audiovizuelnim medijima knjiga je propraćena sa više od dvadeset kritičkih i analitičkih prikaza sa najlaskavijim ocjenama. O knjizi su, između ostalih, pisali Kasim Prohić, Abdulah Šarčević, Sulejman Bosto, Nikola Stojanović, Tomislav Gavrić, Milan Vlajčić, Mladen Subotić i dr.

Za knjigu Karta i teritorija, objavljenu u biblioteci „Dialogos“ 1995. godine, a za koju je njen autor rekao da je nastala iz nužde, nipošto zadovoljstva, pogotovu ne zadovoljstva pisanja, akademik Arif Tanović, njen recenzent, istakao je da je riječ o knjizi nevelikoj po obimu, ali veoma značajnoj po smislu i sadržaju.

Knjiga Žargon otpatka, koja je pisana „od rane jeseni 1992. godine do poznog ljeta 1993. godine“, a za koju je Ivan Lovrenović rekao da je fascinantna (Dani, 27. 7. 2001), izašla je u poznatoj biblioteci „Svjetlosti“ – „Raskršća“ 1998. godine. Knjiga je skrenula na sebe medijsku pozornost i izazvala veoma veliku pažnju kritike. Za nju je Azra Begić, jedan od njenih recenzenata, rekla: „Ova knjiga je aktuelna, jezgrovita (u njoj nema tzv. praznog hoda), inteligentna i zanimljiva kao štivo, pa joj neće biti teško da nađe put do svog zahvalnog čitaoca, u koje i sama spadam. Voljela bih, uz to, da se ona, tim prije što je relativno kratka, objavi – osim na bosanskom – i najednom od svjetskih jezika (francuskom ili engleskom), budući da je smatram reprezentativnom u najboljem smislu te riječi.“ Profesor Ugo Vlaisavljević u svom veoma opsežnom i analitičkom eseju – objavljenom u dva nastavka u Oslobođenju (14. 6. 1998. i 21. 6. 1998) pod naslovima „Misliti nemišljeno radikalnog zla“ i „S one strane života i smrti“ – o knjizi, pored ostalog, piše:

2 Abdulah Šarčević.

87

„Sadudin Musabegović nije jedini koji misli da se veliko zlo sručilo na Bosnu i Hercegovinu. Ali je jedan od rijetkih koji pokušava da misli, u emfatičkom smislu riječi, to zlo: što će reći da ga je postavio kao nemišljeno, kao zagonetku, kao ono što tek treba iznijeti na vidjelo.“ O knjizi su još, kao o veoma visokom vrijednosnom rezultatu, govorili i pisali akademik Arif Tanović, koji je njen prvi recenzent, zatim, Mile Stojić, Ivan Kordić, prof. dr. Rada Ivekovic, prof. dr. Radovan Ivančević i dr.

I, najzad, u biblioteci „Veliko podne“ Međunarodnog centra za mir izlazi njegova knjiga Sliv i vir: Ogledi o umjetnosti 2000. godine, koja se, istina, ne u ovakvom finalnom obliku, trebala pojaviti još 1992. godine pod naslovom Mimesis i dekonstrukcija, u veoma uglednoj filozofskoj biblioteci „Logos“. Jedan od njenih recenzenata, prof. dr. Sulejman Bosto, napisao je, između ostalog, o knjizi: „Tako ovim Musabegovićevim djelom dobivamo izuzetan proizvod jednog rafiniranog duhovnog napora kojeg odlikuje misaona prodornost, visoka jezička kultura, stilska profinjenost i imponirajuća intelektualno-estetska senzibilnost. Pri tom Musabegović uzorno demonstrira jedan tip filozofske kulture i jezika koja uključuje misaoni takt, brižljivo i nenasilno ophođenje s fenomenima, neku vrstu intelektualne tolerancije i sluha za dijaloški modus života mišljenja i života umjetnosti. Po svim odlikama, i po formi i po sadržini, Sliv i vir ulazi u red najrespektabilnijih djela naše filozofske i kulturne produkcije uopće.“ O veoma visokim teorijskim i kritičkim dometima knjige te njenoj stilističkoj elaboraciji još su govorili i pisali i akademik Abdulah Šarčević, koji je ujedno i njen prvi recenzent, akademik Arif Tanović, akademik Tvrtko Kulenović, akademik Vladimir Premec, prof. dr. Rada Ivekovic i dr. U tom tekstu Abdulaha Šarčevića (SAD, 10. 4. 2000) kaže se: „Riječ je, zacijelo, o filozofskom i estetičkom tekstu u kojem autor ispisuje ono što je u znaku estetike moderne i postmoderne, o estetičkom iskustvu i dometima umjetnika, slikara i pisaca u Bosni i izvan Bosne. On je u znaku ‘dugog luka’, njegovih kriptičnih likova, simbola etc. A ‘savijanje drugog luka’ je ustvari dug prema prvom, prema knjizi Mimesis i konstrukcija (...). Riječ je o konfiguraciji suvremene estetike, estetičkog iskustva, koja je bitno suodređena modernom i postmodernom, metaforologijom geometrije i pojmova kao što su: sliv, vir, vrtlog ili kolovrat, vir/izvor, ušće u toku. U tom je smislu Musabegović virtuoz estetičke refleksije, nove fenomenologije događanja, umjetnosti ili svijeta života. On komunicira sa plodnim uvidima mislilaca kao što su: Derrida, Adorno, W. Benjamin, Umberto Eco, J. F. Lyotard etc. (...). Musabegović nas uvodi u središnje polje diskursa suvremene estetike, promišljanja pojmova (...). Autorova istraživanja zahvaćaju obuhvatno polje estetičke teorije – napose one Adornove – u kojoj je kritika i negacija smisla (...) također kritika i negacija mimesisa kao reprezentacije, izraza kao saopćenja, izvještaja, tvrdnje. Sa ovog filozofskog i estetičkog stanovišta možemo reći da Sadudin Musabegović na zaista suveren način, sa plodnim i novim uvidima pokazuje koliko je montaža novi oblikotvorni princip. I to sa reinterpretacijom Adornove teorije montaže i šoka. U tom pogledu problematiziranje odnosa film – jezik, pitanje filmskog jezika, ima u vidu ne samo opću semiologiju ili semiologiju filma (Dušan Stojanović), Ingardenovu estetiku, Musabegović vrlo brižljivo analizira, prije svega, tri paradigmatična stanovišta (Dušan Stojanović). Kao rijetko koja knjiga ove vrste ona iskazuje estetiku slikarstva, izuzetne estetičke vrijednosti koje na modernu scenu uvode slikari: Dževad Hozo, Emir Dragulj, Bekir Misirlić, Edin Numankadić, Salim Obralić, Nusret Pašić, Ljubo Perčinlić, Mirsad Konstantinović, Milan Stanojev. To su svakako eseji iz polja estetike slikarstva, njegovih svagda jedinstvenih i neponovljivih vrijednosti. Sa plodnim uvidima u mogućnosti estetike slikarstva, sa svagda svojevrsnom fenomenologijom simbola ili paradigmi, putem imanentne analize i dovođenja do pojma onog likovnog univerzuma, svi eseji su pisani

88

visokom autorskom stilizacijom. I predstavljaju konstitutivni dio estetičke istine slikarstva u Bosni, s obzirom na modernu i postmodernu. I u tom pogledu oni su vrijeme, rečeno Hegelovim jezikom, događanja slikarstva dovedeno do pojma, do onog osebujnog filozofskog izraza. S obzirom na sve kvalitete knjige Sliv i vir, na fenomenologiju poetike, slikarstva i narativnog diskursa, literature, ova knjiga Sadudina Musabegovića predstavlja veoma značajno artikuliranje i produbljivanje naše filozofske, estetičke, znanstveno-fenomenološke produkcije. I ono je novo djelo u Musabegovićevom stvaralačkom opusu. U esejima je na briljantan način stiliziran kritički ogled o slikarstvu i literaturi, o živoj duhovnoj realnosti.“

To je dio teksta Abdulaha Šarčevića koji je napisan 10. 4. 2000. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. On govori o osobenosti filozofsko-estetičkog djela prof. dr. Sadudina Musabegovića. Iz njega je vidljiva zamašna uloga ovog originalnog i iznimnog znanstveno-duhovnog stvaraoca.

Kako svojim filozofskim stanovištem tako i specifičnim sadržajnim analizama Musabegovićevo djelo je znatno obogatilo naša teorijska istraživanja suvremene estetike, estetike slikarstva i književnosti.

Pored ovih knjiga, Musabegović je, kako je to već istaknuto, objavio i veliki broj članaka i studija, eseja i prikaza, svakako neusporedivo više na našem nego na stranim jezicima. Iz razloga koji su već navedeni, ovdje će biti spomenuti samo još neki članci objavljeni na našem jeziku, dok će nešto veća pažnja biti posvećena također izabranim tekstovima objavljenim na stranim jezicima. Prije svega od tzv. domaćih tekstova posebnu pozornost zaslužuju:

„Vrijeme kao elemenat strukture filmskog djela“, objavljen u „Vidicima“, BGD, 1965. godine, i „Kontinuitet filmskog vremena“, objavljen u „Filmskoj kulturi“, Zagreb, 1967. godine, zato što su dio jednog šireg teorijskog rada koji nije u cjelini objavljen, zatim, eseji: „Politika i imaginarno“, „Oko“, Zagreb, 1982. godine, i „Poezija i metafizika i filozofija samoće“, „Odjek“, 1988. godine.

Rasprava „Iskustvo mnogostrukog, rasredištenog, poliperspektivnog” podnijeta je kao uvodno izlaganje za okruglim stolom „Bosanski duh“ (Sarajevo, 6. 11. 1994) i objavljena u „Dijalogu“ kao i u posebnoj knjizi, a prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku.

Tekst „Memorija i vizija“, objavljen u „Oslobođenju“ (25. 10. 1996), preveden je na češki i engleski jezik i u katalogu velike izložbe Jirija Sozanskog u Briselu predstavljao je jedan od njegovih uvodnika.

Izlaganje „Etičko-estetske komponente kulturnog naslijeđa“, podnijeto na skupu koji je 1997. organizirao UNESKO o zaštiti kulturnog naslijeđa, autorizovano je i objavljeno u „Dijalogu“ (1-2, 2001).

Časopis The New Combat (1994) prevodi na engleski i objavljuje dio njegove knjige Žargon otpatka, tada još u rukopisu, pod naslovom The Death of Vukovar.

89

U internacionalnom broju „Dialoque“ (1995) preveden mu je na francuski i objavljen još jedan dio knjige Žargon otpatka pod naslovom „Ville dechet, Interduction a la description de la necropole“.

U zborniku „Vstreči evropskih kultur“, Moskva, 1996, izlazi njegov tekst „Kultura i ugroza ekologičeskoj katastrofi“.

Stefan Mitzlaf i Marcus Breindl preveli su sa francuskog prevoda na njemački tekst „Ville dechet“ objavljen u „Diloque - A Philosophcal Journal“ (1-2. 1995) i jedan njegov dio, ispisan na crnom kartonu, postavili kao eksponat instalacije koju je u Kasselu izveo Jiri Sozanskv.Učesnik je i podnosilac saopćenja na međunarodnim naučnim skupovima u Moskvi 1989. (Humanizam u umjetnosti), Prohor pčinskom 1991. (Susret evropskih kultura), Sarajevu 1994. (Stanje opsade) i 1995. (Destrukcija i tolerancija). Gostujući je profesor 2000. na Indiana University of Pennsylvania.

Editorska aktivnost

Značajan dio aktivnosti prof. dr. Musabegovića odnosi se na njegovu editorsku djelatnost, posebno u području periodične literature, koja je predstavljala javnu sferu njegovog djelovanja u polju naučnog, kulturnog i umjetničkog života, na koju ćemo ovdje samo upozoriti. Ta dimenzija njegovog angažmana kontinuirano traje još od 1967. godine, kada je, kao jedan od pokretača i članova prve Redakcije „Lica“, nastavio svoj editorski angažman, preko uređivanja „Političkog spektra“, „Opredjeljenja“ i, posebno, dugogodišnjeg vođenja revije „Odjek“, koja je u to vrijeme predstavljala jedno od najutjecajnijih i najkompetentnijih naučnih, umjetničkih i kulturnih glasila na prostoru bivše Jugoslavije.

U toku rata zajedno sa grupom filozofa koji su ostali u gradu pod opsadom učestvuje u ponovnom pokretanju časopisa „Dijalog“ i male filozofske biblioteke „Dialogos“, čiji je i urednik. U biblioteci je, u toku njenog izlaženja, objavljeno jedanaest naslova, među kojima su i knjige „malog formata“, neke prvi put štampane kod nas: Charlesa Taylora, Pascala Brucknera, Jürgena Habermasa, Jacquesa Derridae. Mala biblioteka je predstavljala svojevrsnu inovaciju u našoj izdavačkoj djelatnosti, tim prije što praksa kratke konceptualne forme ukoričene u knjigu i nije posebno njegovana u našoj filozofskoj literaturi.

Pedagoška aktivnost

Kao profesor estetike i teorije umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, prof. Musabegović je u pedagoškom procesu skoro četvrt stoljeća radio na stalnom unapređenju ovih disciplina, a na tragu tendencija i kretanja u savremenoj teoriji umjetnosti i umjetničkoj praksi. I kao dugogodišnji dekan Akademije, on nije, ni u najtežim okolnostima, okolnostima opsade i razaranja grada, osipanja kadrova i studenata, dopustio devalviranje naučno-umjetničkog karaktera njenog nastavno-obrazovnog procesa. Isti, visoko uzdignuti kriterij naučno-umjetničke kompetencije u osnovi je i njegovog angažmana kao voditelja i rukovodioca postdiplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

90

Prof. dr. Sadudin Musabegović je odavno stekao visoki ugled u kulturnoj i znanstvenoj javnosti u Bosni i zemljama nekadanje Jugoslavije. Njegovi znanstveni eseji i rasprave i knjige doživjeli su izuzetno laskave ocjene i prikaze. Domašaj njegovih istraživanja u području filozofije, estetike, teorije i kritike umjetnosti, filozofije umjetnosti, napose estetike likovne umjetnosti i filma legitimira ga kao značajnu i samosvojnu autorsku personalnost. Vrstan je znalac moderne filozofije i estetike slikarstva i filma, briljantan stilist, virtuoz u estetičkim analizama i u fenomenologiji svijeta života (Husserl). U kritičkim sudovima koje smo imali čast izricati i dokazivati, od njegovog djela Mimesis i konstrukcija do djela Sliv i vir, rekli smo da Musabegovića odlikuje studioznost, brižljiva analiza, misaona odvažnost i dubina u svim njezinim visinama, snaga diferenciranog mišljenja koja je ovdje i osebujni stil. I njegova estetika ili filozofija umjetnosti, suvremena estetika, teorija i kritika umjetnosti, po neizbježnoj logici, pripada najvišim dometima znanstvenog, filozofskog i kulturnog stvaranja kod nas.

Spomenimo samo fragment iz kritičkog suda o djelu Mimesis i konstrukcija, koje je 1982. godine dobilo veoma značajnu Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva: „Musabegovićeva knjiga je jedna od onih koja je utemeljena na svestranom poznavanju sklopa pitanja o kojima raspravlja, koja je autentično estetičko, znanstveno-hermeneutičko djelo čiji je iznimni doprinos suvremenoj estetičkoj i filozofskoj teoriji. Ono zacijelo spada u najviše domete estetičke teorije u nas, u krugu naših teorijskih iskustava i značajnih rasprava o estetici, o svijetu slike, predstave, fantazije, o dramaturgiji figurativnosti i nefigurativnosti.“ Prof. dr. Sadudin Musabegović argumentirano govori o kulturnom naslijeđu, o arhitekturi kod nas, o tome da se „estetsko ne može tako lako emancipirati od etičkog, gdje su etičko i estetičko nerijetko u samoisključivanju“. Posebno ističemo kritičke analize u esejima Rasuta kazivanja (2006). O njima, o njihovim uvidima kazuju recenzenti: akademik Vladimir Premec i prof. dr. Ibrahim Krzović: „Knjiga Sadudina Musabegovića Rasuta kazivanja (...) motivski diskontinuitet pretače u kontekstualni kontinuitet, koji je u preplitanju i varijaciji motiva, tema i sadržaja, linija i formi, kao i tekstualnih žanrova (...) prema temama i autorima kojima se bavi, ona predstavlja i svojevrsni prilog skici savremene filozofije u Bosni i Hercegovini” (akademik Vladimir Premec).

„Unutar šireg socio-kulturnog prostora i njegovih žarišta intelektualizma gdje je savremenik ličnostima o kojima piše i sudionikom kulturnih zbivanja, dr. Musabegović nizom studija i ovim izborom tekstova, eseja, studija i do sada objavljenim knjigama, kao i drugim oblicima rada, i sam se nadaje kao ličnost referentna za savremeno filozofsko estetičko promišljanje i teoriju umjetnosti (...). Dio knjige Kulturno naslijeđe: Etičke i estetske komponente jedan je od rijetkih diskursa koji, kako za teorijsko-estetičke potrebe tako i uopće, nudi relevantne elemente za prosudbe i djelovanja u struci, kulturi i državnoj administraciji” (prof. dr. Ibrahim Krzović).

Za tako iznimnog autora „iskupljenje“ koje, kako veli Gaston Bachelard, „ima osnovni stvaralački karakter, za nas svjedočanstvo o značajnim zapažanjima i izuzetno dragocjenim, očekivanim estetičko/teorijskim razmatranjima bića umjetnosti/filma”.

Odavno je znanstveno, prije svega, estetičko djelo prof. dr. Sadudina Musabegovića visoko vrednovano u mnogobrojnim kritikama, esejima i to kao „monumentalni teorijski rad“. Knjiga Žargon otpatka doživljena je kao fascinantna za čitateljstvo. Riječ je zacijelo o estetičkom i filozofskom tekstu u kojem autor ispisuje ono što je u znaku estetike moderne i postmoderne, o

91

novom estetičkom iskustvu i dometima umjetnika, slikara i pisaca. On je u znaku „drugog lika“, njegovih kriptičnih likova, simbola etc. A savijanje „drugog luka“ je u stvari dug prema prvom, prema knjizi Mimesis i konstrukcija.

Facit

Osobno i veoma prepoznatljivo stvaralaštvo Sadudina Musabegovića u polju estetike, filozofije, teorije umjetnosti, slikarstva i filma fascinira dubinom svojih uvida, znanstvenih istraživanja. On je jedan od najistaknutijih estetičara, mislilaca i pisaca kod nas. Estetičar, filozof, likovni estetičar, teoretičar umjetnosti, likovni kritičar, veoma plodan i originalan pisac, angažirani intelektualac. Objavio je sedam knjiga iz područja estetike, filozofije, likovne estetike, estetike filma. Veoma je zaslužan u polju suvremene estetike, estetike moderne umjetnosti, sa stilističkom virtuoznošću, koja stvara zadovoljstvo u čitanju i razumijevanju.

Ukratko, djela prof. dr. Sadudina Musabegovića su izniman doprinos estetici, suvremenoj filozofiji umjetnosti i slikarstva, duhovnim znanostima, kao što su humanities. Za svoja djela je dobio najviša priznanja.

Riječ-dvije o djelima Sadudina Musabegovića

Mimesis i konstrukcija („Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982)

Mimesis i konstrukcija je veoma neobično i izuzetno djelo. Neobično je po tome što je ono žuđeno i ostvareno. Misao i volja, teorijska i praktička sposobnost se pos reduju i plodno spajaju. Želja da se analizira i istraži ono što čini tajnu sazdanosti svi jeta umjetnosti, odnos između zbilje i umjetnosti, da se, na kraju, unutar jedne esteti ke filma osvijetli i promisli odnos između mimetičkog i konstruktivnog momenta je dinstvenog života umjetničkog djela. Izuzetno je, prije svega, po metodi i postup ku izvedbe temeljne ideje. Ona izbjegava sve zamke, sve one teorijske i ateorijske predrasude – filozofske, estetičke, teorijske uopće – koje potiču iz tradicije ili iz modernog doba i koje prikrivaju ili izopačavaju spoznaju strukture i života umjetno sti, pitanja koja on postavlja. Od samog početka zapažamo drevnu istinu da je „filo zofsko mišljenje uvijek na tragu stvari koje su najdostojnije da se spoznaju, na tragu velikih i važnih spoznaja“ (Nietzsche), da dijalektika nije umišljeno dubo koumlje, već jedina metoda da se ono zbiljsko, napose u svijetu umjetnosti uvidi, analizira i pojmovno izrazi.

Postupajući na taj način, na kritičko-hermeneutičkom planu Musabegović je, či ni mi se, htio izbjeći svaki redukcionizam, svaki idolatrijski odnos prema ovoj ili onoj filozofskoj i estetičkoj teoriji, prema despotiji temeljnih odrednica bića umjetnosti: mimesisa, poiesisa, mathesisa itd. Stoga i kritička rekonstrukcija povijesti estetičke teorije od doba Platona i Aristotela, Kanta i Hegela do najznačajnijih predstavnika novijeg doba, kao što su Lukacs, Adorno, Bloch, Benjamin, E. Grassi, Gehlen, Heidegger, M. Bense, R. Barthes, J. Derrida i dr. pokazuje mogućnost odbacivanja izopačenja središnjih estetičkih pojmova koji su suodređeni povijesnom i kulturnom situacijom.

92

Uz redefiniranje pojma mimetičkog u svijetu umjetnosti, koje je Musabegović brižljivo i iscrpno izveo, a ono sve redukcionističke teorije mimeze kao oponašanja/odraza uzima kao filozofsko-estetički arhaizam, uz ideju jedinstva mimesis-tehne-poiesis, ukratko, mimetičkog i konstruktivnog, koji gube svoju polarnost i suprotstavljenost, obesnažene su one estetičke teorije koje apsolutiziraju jedan od ovih momenata. S izvanrednom dosljednošću, jasnoćom pojmova, strogim diferenci ranjem umjetničke prakse, posebno fotografije i filma, pisac je pokazao, naprimjer, da je mimetička djelatnost ono što je neodvojivo od produktivne slobode i čiste ima-ginacije. Upravo zato Musabegovićeva filozofsko-estetička misao pokazuje da sazdanost svijeta umjetnosti zahtijeva svojevrsnu dijalektiku pojma, ono filozofsko mišljenje koje nije potiranje već razotkrivanje dijalektike umjetničke prakse koja sadrži u sebi tu igru mimetičkog i konstruktivnog. Predstavljajući čitavu mrežu rela cija i ispreplitanja zbilje i umjetnosti, mimetičke aktivnosti i poetičke proizvodnje, analizirajući pojmove kao što su moment produkcije u mimetičkoj aktivnosti, mimesis i teorija identifikacije, film između mimesisa i tehne, fotografija i prezentacioni simbol, fotoprivid, filmski privid, primarni i sekundarni kvalitet slike, fotografska i filmična priroda filma, fotogenija iz horizonta perceptivnog subjekta, Musabegović nam nudi jedno značajno djelo, jedan novi uvid u bit estetičkog fenomena, posebno filma.

S obzirom na to da je Musabegović kritički rekonstruirao i moderne estetičke te orije koje nastoje razumjeti i misaono artikulirati tradicionalnu i suvremenu umjet nost, da se njegova vlastita senzibilnost nije suzila ili okamenila, nije fetišizirala kao, naprimjer, kod Lukacsa, njegova razmatranja u prvi plan dovode dijalektiku odnosa mimetičkog i konstruktivnog. Rekao bih da se Musabegovićevim djelom, koje ne bi trebalo procjenjivati samo sa stanovišta puke akademske i disciplinarne misli, poka zuje da svijet umjetnosti ima svoj vlastiti kategorički imperativ koji kritička estetička teorija mora imati na umu.

Nema sumnje, Mimesis i konstrukcija Sadudina Musabegovića predstavlja originalno djelo ne samo svojim idejama, analitičkim postupkom već i jezičko-stilskom, pojmovnom sazdanošću, koja je u legitimnom srodstvu sa onom filozofijom koja bi bila, kako veli Adorno, obavezna nenaivnost, koja je za dubinsko istraživanje, koje ne potire mome nt istine u idealizmu i kada se okreće protiv njega, djelo visokog teorijskog nivoa, znalačko, misaono bogato i podsticajno, djelo koje doista obogaćuje modernu estetičku teoriju, posebnu teoriju filma. S druge strane, to djelo svjedoči ne samo o autoro vom interesu za najsloženije probleme moderne kritičke estetike, o njegovom načinu promišljanja koje je protivno „dekorativnoj frazi“, sterilnosti i stereotipnosti izraza, o tome da je jezik sloboda ili je umrtvljen. Ono, naime, svjedoči da je bilo više razlo ga da bude napisano, a nadam se i čitano. Naravno, taj „dovoljni razlog“ suštinski je važan: duh, tamo gdje ga ima, uopće ne može da se ponavlja (P. Valéry).

(Časopis „Izraz“, Sarajevo, 1984, XXIX, 1-2, str. 120–121; SAD, 10. 4. 2000)

Sliv i vir: Ogledi o umjetnosti

Rukopis knjige Sadudina Musabegovića Sliv i vir: Ogledi o umjetnosti u opsegu iznosi 160 kompjuterskih kartica teksta. Formalno je strukturiran u dva glavna dijela: I. „Sliv i vir“, II. „Struktura filozofskog izricanja“.

93

Prvi dio „Sliv i vir“ se artikulira u pet problemskih krugova. To su: Nabori moderne estetike, Produktivna imaginacija i estetika proizvodnje, Teme u modernoj i postmodernoj umjetnosti, Paralipomena o nadrealističkom šoku i montaži, Film i jezik, a drugi dio „Struktura filozofskog izricanja“ se artikulira u niz tematskih krugova: Put je izlokan – putovanje je moguće, Govor protiv očiglednosti, Paradoks trajnosti i trajanja, Rembrantovo lice, Dnevnik jednog lica, Samo je ugaslo sunce oko, Sjenovita ontologija, Stvarnost sapeta u tren, Onirički realizam, Pismo, Svlačenje spoljašnosti i unutrašnjosti, Prostorni binarizam, Zbivanje drveća, Koherentna otrgnutost.

Riječ je, zacijelo, o filozofskom i estetičkom tekstu u kojem autor ispisuje ono što je u znaku estetike moderne i postmoderne, o estetičkom iskustvu i dometima umjetnika, slikara i pisaca u Bosni i izvan Bosne. On je u znaku „dugog luka“, njegovih kriptičnih likova, simbola etc. A „svijanje drugog luka je ustvari dug prema prvom, prema knjizi Mimezis i konstrukcija“. Pri tome je jasno da tekst nije podesan za uobičajeno prikazivanje i ocjenjivanje. Prvobitno je bio uvršten u plan filozofske biblioteke „Logos“ pod nazivom Mimesis i dekonstrukcija. I trebalo je da se pojavi još 1992. godine, no, kao dio estetičkih istraživanja u Centru za filozofska istraživanja u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, koji predstavlja uglavnom prvi dio Musabegovićeve knjige, ona je već sasvim opravdano prestrukturiranje prvobitnog naziva knjige Mimesis i dekonstrukcija. I sada se na nov način, u smislu „lučne putanje“, promišlja i analizira polje djelovanja „strukture proizvodilački poiesis/mimetička aktivnost/činjenje tehne“.

Ukratko, riječ je aspektima moderne estetike, o estetičkoj teo riji umjetnosti moderne i postmoderne, o aporetici njenih nastojanja. Nabori moderne estetike upućuju već na novija poststrukturalistička i u izvjesnom smislu fenomenologijska istraživanja, ali je tu sa svojim plodnim uvidima Adornova estetička teorija kojom se Musabegović već dugo zanima otvarajući njene nove horizonte u odnosu na estetiku proizvodnje i na estetiku recepcije (Jaus). On nas uvodi u središnja polja diskursa suvremene estetike, pro mišljanja pojmova kao sto su „stvaranje poietičkim mimesisom druge prirode“, distinkcija između činjenja i rada/rađenja, estetika proizvodnje, teorija tekstualne proizvodnje i označiteljske prak se, koja se vezuje za predstavnike francuskog poststrukturalizma. Autorova istraživanja u ovoj knjizi zahvaćaju obuhvatno po lje estetičke teorije, napose one Adornove, u kojoj je „kritika i negacija smisla, također, kritika i negacija mimesisa kao rep rezentacije, izraza kao saopštenja, izvještaja, tvrdnje“. Time postaje jasna konstelacija: „proizvodilački poiesis, mimetička aktivnost i činjenje tehne“.

On je pokazao sav značaj pitanja o tehne u modernoj i postmodernoj umjetnosti, polazeći od jedne Heideggerove ideje o odbjeglosti Bogova iz svijeta. Riječ je o pomicanju umjetnosti u vidokrug estetike i metafizike subjektivnosti. U eseju Paralipomena o nadrealističkom šoku i montaži autor ponovo analizira Adornovu estetičku teoriju, sa otvaranjem pitanja o biti moderne umjetnosti, o montaži koja je sa svojom posljedicom, šokom, „postala paradigma moderne umjetnost“.

U drugom dijelu knjige riječ je o 15 eseja koji sežu od pitanja o strukturi filozofskog izricanja, raspravljajući o filozofskom djelu Kasima Prohića, do moderne esejistike, napose, estetike slikarstva u Bosni i izvan Bosne. Riječ je o poetici Jovice Aćina, Miodraga Pavlovića, u izuzetno misaono i stilski oblikovanim esejima.

94

I eseji Sjenovita ontologija, Stvarnost sažeta u tren i Koherentna otrgnutost posvećeni su različitim estetskim is kustvima, „sjenovitoj ontologiji“ Nedžada Ibrišimovića, analizi dva lika, Dine i Malika, u filmovima E. Kusturice i Abdulaha Sidrana „Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“ i predstavljaju autorovu novu fenomenologiju životnog svijeta, onog Ništa i Svega, sjene, naprimjer, onog što jeste „polifona narativna pletenica“. S obzirom na sve kvalitete ove knjige, na fenomenologiju poetike, slikarstva i narativnog diskursa, literature, ova knjiga Sadudina Musabegovića predstavlja veoma značajno artikuliranje i produbljivanje naše filozofske, estetičke, znanstveno-fenomenološke, duhovne produkcije. I ono je novo djelo u njegovom stvaralač kom opusu. S obzirom na značaj i vrijednosti – tematske, filozofsko-analitičke, estetičke i stilske – s osobitim zadovoljstvom preporučujem knjigu prof. dr. Sadudina Musabegovića za publiciranje, u njoj su na briljantan način stilizirani kritički ogledi o umjetnosti, o živoj duhovnoj realnosti.

95

Obraćanja i izlaganja eminentnih učesnika povodom obilježavanja dvadesetdvogodišnjeg rada i funkcionisanja

Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 29. 5. 2014.

Addresses and Presentations Delivered by Eminent Participants on the Occasion of Marking the 20th Anniversary

of the UNSA Institute for Research of Crimes against Humanity and International Law on 29th of May 2014

96

97

Prof. dr. Faruk MekićProrektor Univerziteta u Sarajevu

Čast mi je i zadovoljstvo što vas u ime Univerziteta u Sarajevu, odnosno rektora, mogu srdačno i toplo pozdraviti i izraziti posebno zadovoljstvo i poštovanje prema vama što danas svojim prisustvom dajete neposredni doprinos obilježavanju 22-godišnjeg veoma zapaženog i naročito uspješnog rada i funkcionisanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Moje današnje obraćanje doživljavam istovremeno kao čast i zadovoljstvo i izuzetnu privilegiju zato što je Institut, naučnoistraživačka ustanova i članica Univerziteta, dragulj Univerziteta u Sarajevu kojim se mi ponosimo. Institut po ostvarenim naučnim rezultatima u oblasti društvenih i humanističkih nauka – od značaja za nauku i njen razvoj i društvenu praksu ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u svijetu – nesumnjivo je reprezentativni predstavnik Univerziteta u Sarajevu. Imajući ovo u vidu, svako spominjanje Instituta zaslužuje iskazivanje respekta prema njemu na poseban način.

Sve naprijed rečeno potvrđuju saznanja i podaci saopćeni u monografiji o nastanku, razvoju i funkcionisanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.

Na kraju, najiskrenije čestitke upućujem Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, odnosno svim njegovim uposlenicima i saradnicima ali i svima – i znanim i nespomenutim – koji su od osnivanja Instituta u najtežim uslovima pomagali i pomogli da Institut izraste u respektabilnu naučnoistraživačku ustanovu kojom se mi danas svi ponosimo, kao i svima koji su vjerovali u Institut, a Institut je u potpunosti opravdao povjerenje i ispunio njihova i naša očekivanja.

98

Prof. dr. Mevludin MekićPredsjednik Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu

I ja sam jedan od rijetko privilegovanih koji je danas dobio priliku i koji ima mogućnost da vas sve pozdravi i kratko obrati u ime Upravnog odbora integrisanog Univerziteta i Sarajevu. Govoriti o Institutu i njegovim rezultatima nakon 22 godine je istovremeno lako ali i veoma teško. Kada dobronamjerni čovjek govori o Institutu, govori s lakoćom i radošću o ustanovi kojom bi se mogle ponositi i mnogo bogatije i razvijenije države, već veoma afirmisane i poznate, dok izvjesna težina i odgovornost za sve iskazane riječi o Institutu vjerovatno nisu dovoljne i postoji mogućnost da se nešto propusti reći, ili ako bi sve govorili, trebalo bi znatno duže vremena od onog koje je predviđeno današnjim programom. Ovo govorim ne samo u svojstvu predsjednika Upravnog odbora već kao prijatelj Instituta, a koji je dobro upoznat sa uslovima, radom, razvojem i planetarnom afirmacijom ove naučnoistraživačke ustanove kojom smo svi, pa i Upravni odbor Univerziteta, veoma ponosni.

Koristim priliku da pred ovim uvaženim skupom ukažem na sljedeću latinsku izreku „Sedare dolore divinu opus est”, koja znači „Smanjiti bol – Božansko je djelo”. Slično ovoj sentenci, Institut smanjuje teške boli svih žrtava genocida u Bosni i Hercegovini i šire dokazivanjem istine o strašnom zločinu. Uposlenici i saradnici Instituta, pod rukovodstvom poznatog istraživača akademika Čekića, istovremeno govore i u ime svih nevino ubijenih žrtava, na čemu su im sadašnje generacije zahvalne, a nadam se i buduća pokoljenja.

Na kraju mi ne preostaje ništa drugo nego da se zahvalim za ovu privilegiju i čast koju ste mi ukazali da vam se obratim, uz iskrene čestitke Institutu, njegovim uposlenicima i saradnicima i uz našu obavezu da znatno više uložimo napora u pružanju pomoći našem dragulju.

Hvala vam!

99

Akademik Smail ČekićDirektor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

NASTANAK, RAZVOJ I FUNKCIONISANJE INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA

PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA UNIVERZITETA U SARAJEVU 1992–2013.

(Uvodno izlaganje)

Sve vas srdačno pozdravljam i izražavam veliko zadovoljstvo što ste odvojili dio vašeg dragocjenog vremena da na prigodan način obilježimo dvodecenijski uspješan rad i funkcionisanje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, (punopravne) članice Univerziteta u Sarajevu, naučnoistraživačke ustanove koja naučno istražuje zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava odnosno teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, ustanove koja je, zahvaljujući prvenstveno rezultatima naučnih istraživanja, ostvarila izuzetno značajne rezultate i naučno-stručnu afirmaciju i respekt u Evropi i svijetu. U ovoj rečenici, već na samom početku, data je u dijelu iskaza i ocjena o uspješnosti rada i funkcionisanja Instituta. Prethodno datom iskazu i ocjeni mogu se od pažljivog slušaoca i kritičara dati dvije opaske: prva je da se ocjena obično saopćava i daje na kraju, a ne, kako sam to ja učinio, na početku izlaganja o bitnim rezultatima istraživanja Instituta od njegovog osnivanja do danas i, druga, ocjenu, zbog njene objektivizacije i objektivnosti, treba da dâ neko ko je „neutralan” kako bi se izbjegla izvjesna pristrasnost i objektivno opterećenje subjektivnošću zbog moje lične pozicije, naučne i društvene odgovornosti koju sam imao za protekle 22 godine rada Instituta i njegovog vođenja.

Kada neko kaže da vrijeme brzo prolazi, vjerujem da se možemo s tim složiti i reći da je u pravu. Dvadeset dvije godine je i prekratak i predugačak ili relativno dug period u kojem su ispisane svijetle stranice ove naučnoistraživačke ustanove od posebnog društvenog, naučnog, nacionalnog i državnog značaja za Bosnu i Hercegovinu, za žrtve genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ne samo u Bosni i Hercegovini već i znatno šire, kao i (od značaja) za razvoj naučnog saznanja o najsloženijoj društvenoj pojavi i njegovoj naučnoj upotrebljivosti i društvenoj svrsishodnosti.

Današnje moje uvodno izlaganje se razlikuje od uobičajenih u ovakvim situacijama po tome što se u njemu neće navoditi konkretniji rezultati rada Instituta, a oni koji budu konkretno navedeni imaju ilustrativni karakter, jer su oni detaljnije, potpunije i sveobuhvatnije tretirani sadržani, obuhvaćeni i iskazani u monografiji o nastanku, razvoju i funkcionisanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013, koju ćete danas dobiti.

100

Institut je osnovan septembra 1992. u izrazito složenim i teškim društvenim, političkim, vojnim, ekonomskim, bezbjedonosnim i drugim uslovima, u krajnje neizvjesnoj poziciji RBiH na unutrašnjem planu i u međunarodnim odnosima, u situaciji pune mobilizacije svih ljudi – žitelja i građana patriotski orijentisanih – bez obzira na njihovu nacionalnu, etničku, vjersku, spolnu i drugu pripadnost u odsudnoj odbrani svoje domovine, uz embargo „na svaku isporuku oružja i vojne opreme” i onemogućavanja legalne i legitimne odbrane, u uslovima nedostatka osnovnih životnih namirnica i osujećenja zadovoljavanja ljudskih potreba uz svakodnevne velike patnje i ogromne ljudske žrtve i materijalna razaranja. Posebno obilježje bitnih unutrašnjih događanja i događaja i međunarodnih odnosa nastanka i razvoja Instituta karakterišu agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, genocid nad Bošnjacima, opsada Sarajeva i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Institut se razvijao kroz određene etape, koje su neodvojive od etapa i faza društvenog, političkog, obrazovnog i naučnog razvoja društva, a koje su obilježene brojnim kadrovskim, materijalnim, finansijskim, prostornim i drugim problemima. Svakako, neodvojivo od navedenih premisa od kojih se polazi u izlaganju o razvoju i funkcionisanju Instituta ne smijemo zaboraviti i još jednu koja se tiče statusa Instituta, vezanu za osnivača, odnos i vezu sa osnivačem, iz čega proizlazi i status Instituta i njegov rad, funkcionisanje i razvoj u okviru primarne djelatnosti Instituta i njenog sadržajnog, formalnog i stvarnog obogaćivanja razvoja i povezivanja sa edukativnom funkcijom i društvenom svrhom stečenog naučnog saznanja kao bitnog sadržaja individualne, kolektivne i društvene svijesti ljudi i ljudskog društva.

Polazeći od navedenog, mogu se zapaziti prepoznatljive etape u razvoju i funkcionisanju Instituta, u kojima je došlo do konstatovanja i evidentiranja zapaženih društvenih i istraživačkih problema, naučno i društveno značajnih, koji su kroz proces konceptualizacije istraživanja prethodili izradi naučnoistraživačkih projekata na osnovu kojih su organizovana i realizovana pretežno empirijska naučna istraživanja. Priroda i složenost empirijskih problema društvene stvarnosti zahtijevaju interdisciplinarni pristup naučnih istraživanja genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava sa stanovišta svih nauka i naučnih disciplina i ne samo u oblasti društvenih i humanističkih nauka nego sadrže i komponente interdisciplinarnosti i multidisciplinarnog pristupa zapaženim i opaženim empirijskim društvenim problemima, kao bitnim činiocima društvene stvarnosti koji determiniraju mogućnost naučnih istraživanja u oblasti svih nauka i naučnih disciplina.

Stečena saznanja Instituta kroz proces komunikacije sa određenim istraživačkim subjektima u Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu dovela su do krucijalno značajnog saznanja da su predmetna naučna istraživanja, empirijskog karaktera, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava uglavnom realizovana u nedostatku projekta (projekata) naučnog istraživanja, prethodno pretestiranih i verifikovanih kao naučne – teorijske i metodološke – metodske osnove organizovanja i upravljanja smislenim naučno-saznajnim procesom naučnog istraživanja, primjenom naučnih metoda kojima se stiče naučno relativno i istinito saznanje provjerljivo i primjenljivo u naučnoj i društvenoj praksi. Naime, zapaženi nedostatak istraživača holokausta i genocida otklonjen je tako što je u Institutu, u skladu sa zahtjevima predmeta nauke i predmetâ istraživanja i ciljevima istraživanja, pravila i principa nauke i njene metodologije, urađen naučnoistraživački projekt koji ima svojstva tipskog projekta naučnog istraživanja genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i koji omogućava organizovanje

101

realizacije valjanih naučnih istraživanja ne samo u BiH nego i u svijetu i što, također, omogućava intersubjektivnu provjeru stečenog naučnog saznanja u funkciji njegove istinitosti.

U etapi razvoja i funkcionisanja Instituta u periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, genocida nad Bošnjacima i opsade Sarajeva 1992–1995, kao i drugim etapama razvoja Instituta prezentirat ću samo određene i bitne rezultate koji predstavljaju važno obilježje u razvoju Instituta. Od osnivanja Instituta do danas naročito su izražene istraživačke aktivnosti pribavljanja raznovrsnih podataka iz raznih izvora podataka primjenom metoda i tehnika istraživanja (pribavljanja podataka) o agresiji, genocidu i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava; prikupljanje relevantne dokumentacije o planiranju, pripremanju i izvođenju agresije i genocida; pribavljani su podaci u skladu sa fundamentalnim naučnoistraživačkim projektom, čiji naslov glasi Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, o čemu se podaci, u skladu sa planovima istraživanja, permanentno i kontinuirano pribavljaju, obrađuju i analiziraju, a stečena saznanja su, po modelu tipskog projekta, u longitudinalnom istraživanju i panel istraživanjima, naučnoj i društvenoj javnosti, na odgovarajući i uobičajeni način, blagovremeno prezentirani.

Složenost istraživačkih problema, njihova priroda i karakter istraživanja, kao i složenost društvenih uslova i politička osjetljivost problema determiniraju krajnju ozbiljnost, savjesnost, odgovornost i sistematičnost istraživača kroz kontinuirana naučna istraživanja, u skladu sa generalnim projektom naučnog istraživanja i njegovim potprojektima. Imajući u vidu složenost predmeta istraživanja, uslova za istraživanje, nedostatak kompetentnih naučnika/istraživača, nedostatak potrebnih finansijskih sredstava i dr., cjelovit prostor istraživanja nije istovremeno obuhvaćen istraživanjem u definisanom vremenskom periodu (1992–1995). Polazeći od kompleksnosti predmeta i tipa istraživanja koji je determinirao izradu generalnog projekta istraživanja sa potprojektima u sastavu, omogućeno je smisleno, logičko i racionalno opredijeljene realizacije naučnih istraživanja za pojedine dijelove Bosne i Hercegovine, čiji su rezultati naučnih saznanja iskazani u obliku posebnih studija u kojima su, pored ostalog, saopćeni tačni i istiniti podaci o broju žrtava, bitnim obilježjima identiteta žrtava, te su prezentovana naučnoj i općoj javnosti. Opće, zajedničke odredbe prostora, vremena, predmeta istraživanja i selekcioniranih i primijenjenih naučnih metoda bitna su osnova izrade završne sintetičke, naučne studije, odnosno studija, u kojima će objedinjeno, sistematizovano i klasifikovano po bitnim odredbama biti iskazana naučna saznanja stečena naučnim istraživanjem o genocidu i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na cjelovitom prostoru Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. Tako utvrđena i saopćena naučna istina je neprobojna brana svim špekulacijama, manipulacijama i falsifikatima.

U nemogućnosti da, zbog vremena koje imam na raspolaganju, detaljnije, opširnije i potpunije govorim kao i zbog značajnog ograničenja dužine izlaganja, nemoguće je navesti sve nazive naučnoistraživačkih projekata i održanih međunarodnih i domaćih naučnih konferencija, a kamoli prezentirati njihove bitne rezultate. Imajući to u vidu, saopćit ću naslove određenih tipičnih projekata realizovanih naučnih istraživanja, čiji su naučni rezultati značajno doprinijeli upotpunjavanju naučnog fonda o genocidu i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i obezbijedili određenu praktičnu i konkretnu svrhu u društvenoj praksi od značaja za rad određenih pravosudnih, domaćih i međunarodnih institucija i reprezentativne naučne konferencije o predmetnoj tematici, nacionalnog i međunarodnog karaktera i nivoa.

102

Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima su trajni predmet istraživačke aktivnosti Instituta koja se odvija po modelu tipskog projekta istraživanja, a koja je imenovana kao strateška. Ta centralna, fundamentalna, bitna istraživačka aktivnost iskazana je kao predmetna obaveza dugoročnog istraživanja, utvrđena planom i programima rada Instituta.

Dosadašnja stečena i verifikovana naučna saznanja do kojih je Institut došao, po modelu generalnog projekta za određeni prostor i određeni vremenski period, nesumnjivo dokazuju i potvrđuju krucijalno saznanje o karakteru oružanog sukoba u Republici Bosni i Hercegovini i prirodi zločina, čiji osnovni sadržaj čine: međunarodni oružani sukob, odnosno agresija na RBiH i genocid nad Bošnjacima u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi (naglašavam: u svim okupiranim gradovima u opsadi, bez obzira o kojem agresoru, odnosno državi Saveznoj republici Jugoslaviji i/ili Republici Hrvatskoj, je riječ), što znači da je genocid izvršen i u Sarajevu u opsadi (kao i u okupiranim dijelovima grada), što potvrđuju naučni rezultati istraživanja, objavljenih u studijama: Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – planiranje, pripremanje, izvođenje; Genocid i istina o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini: Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi i druge.1

Na osnovu naučnih istraživanja genocida nad Bošnjacima istočne Bosne, a posebno u Srebrenici i oko nje, sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995, naučni rezultati predmetnih istraživanja su poslužili za organizaciju i održavanje brojnih naučnih skupova domaćeg i međunarodnog karaktera, a izvještaji rezultata naučnih istraživanja za izradu i objavljivanje značajnih naučnih djela. S tim u vezi, Institut je objavio devet naučnih i stručnih knjiga,2

1 Čekić, Smail (1993), Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, Ljiljan, Sarajevo; Macić, Bećir (2001), Zločin protiv mira, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo; Čekić, Smail (2004), Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – planiranje, priprema, izvođenje, knjiga I i II, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu – Kult B, Sarajevo; Karavelić, Vahid (2004), Agresija na Bosnu i Hercegovinu (sjeveroistočna Bosna od 1991. do 1992), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, Hećo, Faid (2005), Uloga Jugoslavenske narodne armije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.2 Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991–1995, zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa, održanog u Sarajevu 12. jula 1997, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 1998; Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991–1995.: Dokumenti i svjedočenja, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 1999; Čekić, Smail, Muharem Kreso, Bećir Macić (2000), Genocid u Srebrenici, “sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija, jula 1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. *

* * Ruže izgorjele: Užas rata u dječijim očima, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2003; Lapenda, Stjepan (2008), Srebrenica – paradigma genocida (“Le figaro” 2000–2006), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo; Alić, Mujo (2008), Upotreba bojnih otrova u izvršenju genocida u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. *

* * Dautbašić, Nermina, Alma Gabeljić, Elvisa Haskić, Mediha Mustafić, Dželaludina Nukić, Sadmir Nukić, Azir Osmanović, Admir Sejdinović, Nermina Sejdinović (2008), Prekinuto djetinjstvo, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Organizacioni odbor za obilježavanje 11. jula 1995. – trinaeste godišnjice genocida nad Bošnjacima “sigurne zone” Ujedinjenih nacija Srebrenica, Sarajevo; Čekić, Smail, Bećir Macić, Meldijana Arnaut-Haseljić (2011), Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini – sigurna zona UN-a Srebrenica, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo; Čekić, Smail (2012), Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Univerzitet u Sarajevu i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.

103

organizovao pet izložbi dokumentarnog karaktera sa odgovarajućim katalozima (na više jezika),3 pripremio i priredio dokumentarni film „Pokolj u Srebrenici jula 1995.”, te kroz dugogodišnja naučna istraživanja obezbijedio najrelevantnija dokumenta i pribavljao/pribavio valjane i pouzdane činjenične, empirijske, kvalitativne i kvantitativne podatke o bitnim događajima izvršenog genocida u Srebrenici i oko nje, sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995. S tim u vezi, posebno želimo ukazati na dvije bitne naučne, društvene i historijske činjenice:

- prva, Institut je istraživao i naučno istražio i dokazao da je Savezna republika Jugoslavija sa svojim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine jula 1995, kao i od 1992, Bošnjake Republike Bosne i Hercegovine s područja sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice ubijala na teritoriji 14 općina Republike Bosne i Hercegovine, dok su žrtve genocida porijeklom iz 12 općina Republike Bosne i Hercegovine;

- druga, Institut odnosno njegov direktor je, radeći u Komisiji (Vlade Republike Srpske) za utvrđivanje događaja u Srebrenici i oko nje od 10. do 19. jula 1995, koja se sastojala od 7 članova (5 Srba, 1 Britanac i 1 Bošnjak), dokazao izvršeni genocid u Srebrenici i oko nje, sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995, pri čemu je, pored ostalog, pribavljena brojna dokumentacija različite provenijencije, izvršena rekonstrukcija počinjenih zločina i utvrđen broj i identitet žrtava genocida (8.742)4. Radna grupa za provođenje zaključaka iz konačnog

3 * * * Dokumenti o zločinima u Srebrenici (Fotografije i faksimili), Institut za istraživanje zločina protiv

čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 12. 7. 1997. * * * Dokumenti o genocidu u Bosni i Hercegovini 1992–1995. (Fotografije i faksimili), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu – Viktimološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, april 1998. *

* * Dokumenti o zločinima koji traju (Srebrenica 1995–1998) – fotografije, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, juli 1998. *

* * Genocid nad Bošnjacima sigurne zone UN-a Srebrenica, jula 1995. godine (Izložba fotografija i dokumenata povodom desetogodišnjice zločina), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, Sarajevo, 2005. *

* * Genocid u Srebrenici, sigurnoj zoni UN-a, jula 1995. godine (Fotografije, faksimili i karikature), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.4 Vlada Republike Srpske je 2004. i 2005. (Komisija za istraživanje događaja u Srebrenici i oko nje od 10. do 19. jula 1995. i Radna grupa za provođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za Srebrenicu) istraživala zločine nad Bošnjacima u Srebrenici i oko nje, sigurne zone Ujedinjenih nacija, jula 1995. Njeni rezultati istraživanja su od historijskog značaja: pribavljena je brojna dokumentacija različite provenijencije; izvršena je rekonstrukcija (izvršenih) zločina, pri čemu je utvrđeno da je izvršen genocid nad Bošnjacima – radi se o planiranoj i namjernoj likvidaciji hiljada Bošnjaka; otkrivene su i nepoznate lokacije masovnih grobnica; utvrđen je broj i identitet žrtava – 8.742 žrtve genocida (za 7.108 imena „datumi nestanka ili smrti su unutar razdoblja od 10. do 19. jula 1995, uključujući 10. i 19. juli 1995”; za 698 imena „najmanje jedan datum nestanka je van perioda od 10. do 19. jula 1995.”, s tim što je taj datum unutar jula 1995”, te 936 lica, za koja je „najmanje jedan datum nestanka unutar predmetnog perioda, od 10. do 19. jula 1995, a ostali su van jula 1995.”), kao i broj i identitet pripadnika/učesnika (preko 25.000) u tom zločinu genocida, među kojima su, pored pripadnika/učesnika „Vojske Republike Srpske” i Ministarstva unutrašnjih poslova „Republike Srpske”, učestvovale i jedinice Vojske Jugoslavije, jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije (Škorpioni, pod komandom Vasilija Mijovića), mješovita četa združenih snaga MUP-a „Republike srpske krajine”, „Republike Srpske” i Republike Srbije, zatim druge jedinice iz Srbije, te dobrovoljci, posebno iz Grčke itd. (Vlada Republike Srpske, Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, Događaji u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, Banja Luka, juni 2004; isto, Dodatak Izvještaju od 11. juna 2004. o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, Banja Luka, 15. oktobar 2004; Vlada Republike Srpske, Radna grupa za sprovođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za Srebrenicu: Izvještaj za sprovođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za Srebrenicu, Banja Luka, 30. mart 2005. Isto, Dopuna izvještaja od 30. marta 2005, Banja Luka, 30. septembar 2005).

104

Izvještaja Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske, u kojoj je, također, radio i direktor Instituta, utvrdila je, pored ostalog, broj i identitet pripadnika/učesnika u izvršenom zločinu genocida, čiji je broj preko 25.000, pri čemu je za svakog pojedinca bilo nužno pribaviti i staviti na uvid relevantnu dokumentaciju5.

Naučnici istraživači Instituta i istraživači saradnici Instituta učestvovali su na značajnim i mnogobrojnim domaćim i međunarodnim naučnim i stručnim skupovima na kojima su vođene naučne i stručne rasprave o problemu i predmetu istraživanja holokausta i genocida, naučnim i drugim rezultatima istraživanja, sa aspekta određenih nauka i naučnih disciplina, čime je ostvaren doprinos razvoju nauke i struke, odnosno obezbijeđene naučno-teorijske i metodološke osnove i pristup empirijskim naučnim istraživanjima kojima se obezbjeđuje doprinos izgradnji i razvoju naučno-teorijskih saznanja u okvirima postojećih teorija, u čijoj su osnovi aksiomi, teoreme, naučni zakoni i naučna objašnjenja o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, kao i obezbjeđenje postulacionih saznanja kao polazišta pristupa u stručnim (profesionalnim) istraživanjima, što je bitna osnova za valjano procesuiranje i kažnjavanje odgovornih (najodgovornijih) za izvršeni genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Od međunarodnih naučnih konferencija posebno izdvajamo dvije:

- prva, International congress for the documentation of the genocid in Bosnia and Hercegovina (Bonn, 31. 8–4. 9. 1995), organizovana u saradnji sa Gesellschaft für bedrohte Völker – International Tilmana Zülcha, na kojoj je učestvovalo 200 učesnika: istraživača, profesora, ljekara, pravnika, novinara, svjedoka i žrtava genocida, te predstavnici organizacije za ljudska prava kao i političara iz SAD-a, Evrope i Azije, pri čemu je najveći broj bio iz Republike Bosne i Hercegovine i gdje je, u okviru više panela, podneseno oko 100 naučnih i stručnih referata i saopćenja o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, genocid nad Bošnjacima i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Kongres je pratilo i sa njega izvještaje podnosilo više od 100 novinara iz 83 printana i elektronska medija. Bio je to prvi, najveći međunarodni skup na kojem su podneseni relevantni naučni referati i saopćenja, na kojima je, pored ostalog, dokumentovan genocid u Republici Bosni i Hercegovini;

- druga, Sedma bijenalna konferencija Međunarodne asocijacije istraživača genocida (The International Association of Genocide Scholars – IAGS), koja je, u organizaciji Instituta i u saradnji sa IAGS-om (Washington), održana u Sarajevu 9–13. 7. 2007. Na Konferenciji je učestvovalo preko 800 istraživača holokausta i genocida iz Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta, među kojima i najpoznatiji i najpriznatiji svjetski poznati istraživači holokausta i genocida, kao što su: Gregory H. Stanton, Israel Charny, David Pettigrew, Alex Hinton, Tilman Zülch, Nigel Eltringham, Smail Čekić, Tomas Borovynski i mnogi drugi.

Institut je rezultate naučnih istraživanja objavljivao, prezentirao, promovisao i afirmisao u formama naučnih knjiga, naučnih studija i naučnih saopćenja, u kojima je naučnim argumentima dokazao i saopćio naučnu istinu. Tako je ostvaren doprinos razvoju nauke i naučnog saznanja o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čime je stečeno naučno verifikovano saznanje dostupno svim zainteresovanim aktuelnim i budućim istraživačima i time trajno sačuvana istina od zaborava.

5 Isto.

105

Uposlenici Instituta su u raznim časopisima objavili 187 naučnih radova; Institut je objavio 110 izdanja; uposlenici Instituta su u izdanju drugih ustanova i institucija objavili 23 publikacije; naučnici istraživači Instituta i istraživači saradnici Instituta su, u statusu organizatora, suorganizatora i/ili učesnika, imali aktivnu i zapaženu ulogu na 172 konferencije (naučne – domaće i međunarodne), okrugla stola i seminara, promovirali 330 knjiga; uradili desetine recenzija; moderirali promocije preko 120 knjiga iz oblasti istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava; održali oko 150 predavanja i tribina (u zemlji i inostranstvu); učestvovali u brojnim televizijskim i radijskim emisijama; dali brojne značajne i zapažene intervjue i izjave za elektronske i printane medije i dr.

Naučna djela, čiji su autori uposlenici Instituta, a naročito prof. dr. Smail Čekić6, predstavljaju značajan naučni doprinos upotpunjavaju i razvoju naučnih saznanja o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, što je u funkciji razvoja i afirmacije predmeta i metoda nauke o genocidu i njenih određenih naučnih disciplina u okviru društvenih i humanističkih nauka. Rezultati naučnih istraživanja imaju, pored ostalog, za osnovni cilj utvrđivanje i afirmaciju naučne istine kao ljudskog i naučnog saznanja o predmetima mišljenja i naučnog istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava te krivičnog procesuiranja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava kao osnove izgradnje i razvoja stabilnijeg i uređenog i uređenijeg društva i trajnog mira kao univerzalne društvene vrijednosti.

Rezultati naučnih istraživanja Instituta, zbog njihovog naučnog značaja i doprinosa razvoju nauke i rješavanju problema društvene prakse, intenzivno su citirani, u cjelini ili/i bitnim dijelovima, u relevantnoj naučnoj i stručnoj literaturi.

Naučna istina sadržana i iskazana u rezultatima istraživanja Instituta, njena određena društvena prezentacija i odgovarajuća društvena afirmacija, obezbjeđuje razvijanje lične, kolektivne i društvene svijesti o besmislenosti, štetnosti i pogubnosti činjenja (aktivno i pasivno) zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te na osnovama istine izgradnju mira, zajedničkog života i perspektive razvijanja i njegovanja univerzalnih ljudskih vrijednosti, sloboda i prava svih žitelja i građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnu, etničku, vjersku, političku i drugu pripadnost.

Komparativna prednost Instituta i njegovi kapitalni rezultati naučnih istraživanja ogledaju se u naučnoistraživačkoj djelatnosti (naučna istraživanja, verifikacija rezultata naučnih istraživanja u objavljenim i promovisanim naučnim radovima, organizacija i održavanje brojnih domaćih i međunarodnih naučnih skupova, tribina i predavanja), u veoma plodnoj saradnji sa brojnim i raznovrsnim naučnoistraživačkim i obrazovnim i drugim ustanovama, organizacijama i udruženjima žrtava genocida u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Pozitivni efekti artikulisani u izdavačkoj djelatnosti obezbijedili su Institutu planetarnu afirmaciju, koja ovu ustanovu s pravom svrstava u red jedne od najpoznatijih i najpriznatijih u oblasti istraživanja genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

6 Inostrani i domaći naučnici, istraživači i analitičari prof. dr. Smaila Čekića ocjenjuju i uvrštavaju u „najpoznatijeg bosanskog poznavaoca genocida”; između ostalih, vidi knjigu: Quintin Hoare-Noel Malcolm (1999), BOOKS ON BOSNIA a critical bibliography of works relating to Bosnia-Herzegovina published since 1990 in West European languages, The Bosnian Institute, London.

106

U radu, razvoju i afirmaciji Instituta, naučnoistraživačke ustanove za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, značajan doprinos dali su mnogi naučnici istraživači, univerzitetski profesori, pojedinci, ustanove, organizacije i udruženja, a njihova imena su navedena u monografiji pod naslovom „Nastanak, razvoj i funkcionisanje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”.

Postignuti rezultati ne bi bili mogući u ovakvom okruženju i ambijentu, u jednoj materijalno siromašnoj i nerazvijenoj zemlji, kakva je Bosna i Hercegovina, kojoj su agresijom i genocidom nanesene velike ljudske žrtve i ogromna materijalna razaranja, bez nesebičnog angažovanja cijele plejade naučnika istraživača, istraživača, boraca za ljudska prava i žrtava genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koje je pokrenuo, ujedinio i ojačao motiv za istinu i pravdu. Svima njima Institut javno iskazuje veliku zahvalnost, pri čemu istovremeno prema svima njima, a naročito prema žrtvama genocida, ima još veću obavezu i odgovornost da naučnim istraživanjima i njihovim rezultatima dokazuje i dokaže naučnu istinu o događajima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, te na taj način dâ svoj doprinos u borbi za očuvanje Bosne i Hercegovine, zajedničke domovine svih njenih naroda i građana, jer je domovina samo jedna i mi njoj (Bosni i Hercegovini) dugujemo nesebičnu ljubav i pažnju, a ne zločine.

Institut je u okviru svoje djelatnosti uspostavio komunikaciju i ostvario saradnju sa određenim istraživačkim ustanovama, organizacijama, nacionalnim i međunarodnim pravosudnim institucijama, komisijama i udruženjima koji se bave istraživanjima holokausta, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, traženjem prisilno nestalih lica, krivičnim procesuiranjem zločina, kršenjem ljudskih prava, udruženjima žrtava genocida i žrtvama genocida, kao i sa brojnim univerzitetima i univerzitetskim profesorima i istraživačima (njihova imena i nazivi navedeni su u monografiji).

Tokom dvodecenijskog rada i uspješnog djelovanja Institut je uspostavio kontakte, razvio saradnju i afirmisao naučnu istinu o zločinima holokausta i genocida kroz procese naučnih istraživanja u mreži asocijacije istraživača predmetne oblasti na međunarodnom nivou sa najeminentnijim istraživačima holokausta i genocida, od kojih su, pored ostalih, prof. dr. Norman Cigar i prof. dr. Eric Markusen, u okviru naučne saradnje, s pravom dobili status spoljnih naučnih saradnika Instituta.

Ostvareni kontinuitet saradnje sa udruženjima žrtava genocida i žrtvama genocida i održavanje najvišeg nivoa poštovanja i pijeteta prema njima je moralna i etička obaveza Instituta i svih njegovih uposlenika, saradnika i prijatelja.

Institut je, pored naučne, ostvario i zapaženu saradnju sa domaćim i međunarodnim subjektima pravde u krivičnom procesuiranju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pri čemu je posebna pažnja poklonjena u procesu saradnje sa ICTY-jem. U kontekstu najpozitivnijih iskustava u procesu saradnje Instituta i ICTY-ja su rezultati naučnih istraživanja Instituta, posebno empirijska istraživanja žrtava opsade Sarajeva, za koje je ICTY, koristeći ih za potrebe tri izuzetno značajna procesa – protiv dvojice generala Vojske Jugoslavije: Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, kao i protiv Slobodana Miloševića, gdje su Tužilaštvo i pretresna vijeća potvrdili valjanost i pouzdanost izvora i validnost rezultata istraživanja Instituta, pored ostalog, iznio najviše

107

ocjene, sažete u iskazu da je riječ o “neprocjenjivom blagu grada Sarajeva i remek-djelu Instituta”, bez kojih ICTY ne bi mogao iznijeti podatke sa visokim stepenom pouzdanosti o broju žrtava Sarajeva u opsadi.7 Na osnovu tih istraživanja Haški tribunal (ICTY) je, pored ostalog, dao procjenu broja stanovnika u opsadi (oko 340.000) i u komparaciji s drugim izvorima podataka (18. augusta 2003), procijenio da “ukupan broj umrlih na području Sarajeva šest dijelova šest sarajevskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća u periodu od aprila 1992. do decembra 1995. iznosi 18.889”.8 Ovo istraživanje Instituta, prema ocjeni poznatih svjetskih stručnjaka i demografskih istražitelja Haškog tribunala, predstavlja relevantan izvor, koji je korišten (i koristi se) u procesima pred tim sudom i potvrđuje da je broj žrtava u Sarajevu u opsadi daleko veći nego što to nevjerodostojni i sumnjivi spiskovi kvaziistraživača, koje tzv. nezavisni mediji i tzv. nezavisni (posebno bošnjački) intelektualci nametljivo protežiraju i nastoje po svaku cijenu da afirmišu (potpune, sintetičke rezultate naučnih istraživanja o svim žrtvama opsade Sarajeva Institut će uskoro objaviti).

Istraživačka djelatnost Instituta ne bi bila moguća bez dobro organizovanog i funkcionalnog arhiva i biblioteke, čemu se u okviru Instituta poklanja posebna pažnja, što je permanentni i trajni zadatak, imajući u vidu ulogu i značaj fonda saznanja, kao bitnog polazišta za koncipiranje, projektovanje i uspješnu realizaciju naučnih istraživanja. Nažalost, u prethodno navedenom segmentu organizacije Instituta nije postignut željeni i očekivani efekat, ne samo zbog limitiranih, vlastitih mogućnosti Instituta nego i zbog nedovoljnog razumijevanja, društvene brige, odgovornosti i pomoći najodgovornijih društvenih i političkih subjekata u Bosni i Hercegovini.

Institut je duže vrijeme, pored ostalog, radio na projektu interdisciplinarnog postdiplomskog studija Holokaust i genocid, koji će obrazovati i naučnoistraživački osposobljavati istraživače genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, jer se u praksi pokazalo da kompleksnost problema i raznorodnost predmeta istraživanja determinira poseban studij iz područja društvenih i humanističkih nauka, na kojem će se stjecati naučno-teorijska i metodološko-metodska saznanja neophodna za empirijska naučna istraživanja genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. U cilju realizacije navedenog projekta, Institut je, nakon brojnih konsultacija, razgovora i dogovora sa brojnim naučnim autoritetima iz oblasti istraživanja holokausta i genocida, sačinio Elaborat i Nastavni plan i program interdisciplinarnog postdiplomskog studija Holokaust i genocid. Senat Univerziteta u Sarajevu je 23. juna 2010. donio Odluku o davanju saglasnosti na Nastavni plan i program interdisciplinarnog master studija Holokaust i genocid Institutu i 23. septembra 2010. od Ministarstva za obrazovanje i nauku Kantona Sarajevo tražio saglasnost za realizaciju navedenog studija, uključujući i cijenu koštanja. Nažalost,

7 Izjava dr. Jakuba Bijaka, demografskog vještaka ICTY-ja na raspravi o knjizi Rat u brojkama: Demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009, održanoj 17. oktobra 2009. u Sarajevu.8 ICTY – Demografsko odjeljenje, Predmet Milošević (IT-02-54); Tabeau, Ewa, Jakub Bijak Neda Lončarić (2003), Broj žrtava u opsadi Sarajeva od aprila 1992. do decembra 1995. Studija o stopi smrtnosti na osnovu osam velikih izvora podataka; ICTY – Demografsko odjeljenje, Predmet Galić (IT-98-29), Tabeau, Ewa, Marcin Zoltkowski, Jakub Bijak (2012), Ljudski gubici tokom “opsade” Sarajeva od 10. septembra 1992. do 10. avgusta 1995. ICTY, Pretresno vijeće, tužilac protiv Galića, presuda i mišljenje, Hag, 5. decembar 2003; ICTY – Demografsko odjeljenje, Predmet Dragomir Milošević (IT-98-29/I), Tabeau, Ewa, Arve Hetland (2007), Ubijene i ranjene osobe tokom opsade Sarajeva: od augusta 1994. do novembra 1995. * * * Rat u brojkama – Demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009, str. 567–834.

108

Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, odnosno Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade, još uvijek nije dalo saglasnost za otpočinjanje pripreme organizovanja i realizacije postdiplomskog studija o holokaustu i genocidu.

Nakon dvije decenije veoma zapaženog i uspješnog rada Institut je formirao potpuno jasnu sliku o potrebnom aktuelnom broju kadrova, odgovarajućih profila, što se može označiti kao stanje kadrovskih potreba, pri čemu ova ustanova ima jasnu viziju strategije vlastitog razvoja, polazeći od pojava – predmeta istraživanja, njihove rasprostranjenosti, trajanja, obima i intenziteta, u čemu se posebna pažnja posvećuje pravovremenom otkrivanju, identifikaciji, selekciji i izboru mladih istraživača koji se angažuju na pojedinim naučnoistraživačkim projektima, kako bi stekli odgovarajuća i potrebna istraživačka iskustva kroz istraživačku praksu. Istraživačka praksa je komponenta edukacije mladih istraživača u stjecanju naučnih zvanja magistara i doktora nauka u oblasti istraživanja holokausta, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U Institutu su od osnivanja, po raznim osnovama i sa različitim statusom, radno angažovani određeni stalni uposlenici i brojni stalni (spoljni), povremeni i privremeni saradnici (njihova imena su navedena u monografiji „Nastanak, razvoj i funkcionisanje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”).

U Institutu je u stalnom radnom odnosu zaposleno 28 radnika, od čega četiri doktora društvenih nauka i devet magistara, zatim dva stručna saradnika istraživača, osam sa visokom stručnom spremom, četiri sa srednjom i jedan KV radnik.

U strukturi stalnih spoljnih saradnika angažovano je pet doktora nauka i pet magistara društvenih nauka.

Strukturu spoljnih povremenih saradnika čini širok krug vrlo poznatih i afirmisanih naučnih radnika istraživača, koji se angažuju povremeno i privremeno u skladu sa zahtjevima naučnoistraživačkih projekata i svojstvima i karakteristikama naučnih istraživanja. Naročita pažnja se posvećuje izgrađivanju stalne intervju i anketarske mreže terenskih istraživača za potrebe empirijskih naučnih istraživanja, čiji broj oscilira, imajući u vidu masovnost pojavâ istraživanja i orijentaciju na pribavljanje podataka potpunim posmatranjem, što zahtijeva angažovanje i po nekoliko desetina, pa i stotina terenskih istraživača.

Uključivanje i angažovanje terenskih istraživača determiniraju svojstva i odredbe pojave – predmeta istraživanja, prostora, vremena, materijalno-tehničkih i finansijskih sredstava, prethodnog pozitivnog istraživačkog iskustva, a u vezi sa čim je uvijek nužno neophodna njihova prethodna priprema kroz realizaciju određenih programa obuke terenskih istraživača.

Finansijska sredstva za osnovnu djelatnost Instituta osigurava osnivač – Skupština odnosno Vlada Kantona Sarajevo, iz kojih se obezbjeđuje i dio sredstava za Univerzitet u Sarajevu, čiji je Institut organizaciona jedinica. Imajući u vidu činjenicu da se osnovna djelatnost Instituta artikuliše u polju naučnih istraživanja holokausta, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pri čemu Institut nema mogućnosti da kroz druge oblike rada (naprimjer obrazovanje) osigura dodatna i vlastita finansijska sredstva, a za naučna istraživanja, posebno tipa empirijskih istraživanja, koja zbog svojstava masovnosti, razmjera, rasprostranjenosti, trajanja

109

i potrebe potpunog posmatranja, zahtijevaju znatno veća finansijska sredstva, neophodno je da osnivač osigura posebna i dodatna znatno veća finansijska sredstva koja bi se koristila u realizaciji naučno-empirijskih istraživanja.

Saznanja o nastanku, razvoju, funkcionisanju, naučnim rezultatima istraživanja i drugim značajnim aktivnostima Instituta su detaljnije, potpunije i šire sadržana i iskazana u monografiji pod naslovom „Nastanak, razvoj i funkcionisanje instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”, koju vam, kao dragim ljudima i prijateljima, preporučujemo uz molbu da je pažljivo proučite ili bar pročitate, kako bi, na bazi uvida i proučavanja iste, imali svoj objektivni i činjenični dijagnostički sud i vrijednosni zaključak.

S pravom možete postaviti pitanje zašto vam ovo sugerišem da uradite na ovakav način. To je zbog toga što želim da vas podsjetim na polazne premise iskazane na početku mog izlaganja o ocjeni rezultata rada i funkcionisanja Instituta u dvadesetdvogodišnjem radu. Stoga vjerujem da se i vaša ocjena neće ili neće barem bitno razlikovati od moje.

Na kraju, meni preostaje da se zahvalim svim uposlenicima, stalnim, povremenim i privremenim saradnicima Instituta iz BiH i inostranstva, čija su imena navedena u monografiji, na dosadašnjem radu i postignutim rezultatima, koji obavezuju na ispunjavanje one poznate maksime „da se može uvijek više i da se može uvijek bolje”. Naravno, na samom kraju izražavam i iskrenu ljudsku zahvalnost svima vama koji ste svojim prisustvom dali doprinos obilježavanju dvodecenijskog rada Instituta.

110

Akademik Muhamed Filipović

ZNAČAJ NAUČNIH ISTRAŽIVANJA AGRESIJE NA BOSNU I HERCEGOVINU I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA U KONTEKSTU NOVIJE HISTORIJE

Zamoljen sam od uprave Instituta da kažem nekoliko prigodnih riječi povodom promocije knjige koja iznosi brojne rezultate dosadašnjeg dvadesetdvogodišnjeg rada Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Ovaj skup predstavlja ujedno i proslavu osnivanja i dvadesetdvogodišnjeg aktivnog rada Instituta, te koristim ovu priliku da svim saradnicima Instituta srdačno čestitam ovaj jubilej i pogotovo ovako velike radne rezultate. Knjiga o kojoj je riječ je publikacija iz koje se može jasno sagledati impozantan obim i bogat sadržaj rada ove važne naučnoistraživačke institucije u oblasti historije ratovanja Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine u vrijeme dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovinu. Upravo zbog značaja ovog rata i njegovih ogromnih posljedica, ali i zbog njegove apsolutne bezrazložnosti i neosnovanosti, zbog čega on predstavlja politički i ratni kriminal uopće, rezultati rada ove institucije imaju nacionalni značaj s obzirom na historijske, pravne i moralne implikacije njenih nalaza. Sama proslava je upriličena da bi bosanska i ostala javnost mogla na jednom mjestu i pregledno vidjeti i upoznati se sa odista značajnim istraživačkim rezultatima Instituta i njegovih saradnika, postignutim pod veoma teškim okolnostima i uz razne prepreke koje je Institut doživljavao, ali i steći svijest o značaju rada te važne institucije naše nauke na istraživanju zločina počinjenih nad našom državom i njenim narodom uopće, a posebno nad Bošnjacima, zločina koji nisu samo prolazna historijska pojava nego sastavni dio i odlučujući faktor u konstituciji i definiciji odnosa unutar naše države u kojima smo prisiljeni da živimo.

Rado sam se odazvao tom pozivu, budući da sam od početka, od prvog Kongresa posvećenog raspravi o zločinima genocida u Bosni i Hercegovini održanog 1995. godine u Bonnu, od kad sam pratio rad Instituta i veoma cijenio ono što su ljudi koji rade u Institutu učinili za našu nauku, za bolje poznavanje naše najnovije tragične historije i za osvjetljavanje njenog najcrnjeg i po značenju i posljedicama po državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod, ali i stanje na ovim prostorima uopće, njegovog najtežeg aspekta, tj. zločinačkog cijepanja naše oduvijek jedinstvene domovine u kojoj su složno živjeli njeni narodi, bez u historiji zapamćenog sukoba među njima, a koja je tobožnjim mirom pretvorena u poprište stalnog sukobljavanja njenih rastavljenih i tako suprotstavljenih naroda. Upravo je na ideji cijepanja i podjele Bosne i Hercegovine i ranije, a pogotovo u toku ovog posljednjeg agresivnog rata, došlo prvi put do masovnog protjerivanja njenog bošnjačkog stanovništva i izvršenja obimnog genocida nad njim. Učestvovao sam u nekim od akcija i istraživačkih poduhvata Instituta i nastojao dati skroman doprinos njegovom radu u okviru njegovog programa, čak i onda kada sam o prioritetima istraživanja mislio drugačije, ali mi je uvijek bilo važnije podržati ga u brojnim teškim momentima osporavanja njegovog rada i značaja i to ne samo sa strane onih čije je zločine razotkrivao nego i od strane onih čiji je narod bio žrtva zločina. Pratio sam rad Instituta od početka, podržavao i to posebno u momentima kada je njegov rad bio dovođen u pitanje odnosom države Bosne i Hercegovine prema cijelom kompleksu zločina počinjenih nad Bošnjacima i njihovom državom, pa i radu Institutu i njegovom značaju, a opstrukcija raznih vrsta bilo je mnogo tokom ovih 22 godine, mada sam uvijek smatrao da je njegov rad od najvećeg značaja za naš narod i državu i da on stvara, ma kako to može nekome

111

izgledati neobično, jedino čvrste pravne, političke i moralne osnove za potpunu rehabilitaciju prava naše države na državno jedinstvo i prava njenog najbrojnijeg stanovništva koje su nam arbitrarnim odlukama međunarodne zajednice i njenih vodećih država bile nametnute, nažalost, uz pristanak onih koji su bili dužni da čuvaju Ustav države čije su morali bili sluge, a ne gospodari, kako su se oni ponašali. A koliki značaj imaju prava najvećeg broja stanovnika jedne države, koji su izvor i nosioci svih prava i izvor svih odluka za njen opći pravni, politički i moralni status i održanje, nije potrebno posebno govoriti, jer je država bez pravne valjanosti njenog ustrojstva, bez moralne osnove njenog postojanja i bez političke jednakosti svih njenih ljudi i naroda, država koja proizvodi sve veće teškoće i patnje svome narodu umjesto da ih odstranjuje i poboljšava uvjete života svih svojih građana, predstavlja ustvari samo karikaturu od države koja sama sebe neprestano i sve intenzivnije osuđuje na propast. Odista je impozantno ono što su istraživači ovog instituta, uz suradnju brojnih naučnika i javnih radnika iz cijelog svijeta, učinili na polju otkrivanja i kvalifikacije svih vrsta zločina počinjenih od agresorâ, načina njihovog izvršavanja i prikrivanja i stalnog nastojanja za umanjivanjem značaja tih zločina i stvaranja opstrukcija pravilnoj kvalifikaciji vrsta zločina, a pogotovo privođenju pravdi svih njihovih počinitelja, što je veoma važno i za našu zemlju i njen narod odlučno, kako u pogledu potrebe da se naša historija uopće oslobodi nametnutih nam zabluda i krivih tumačenja njenih tokova od nacionalnih ideologija i historiografa okolnih država tako i zbog toga što je apsolutno nužno da se ona dobro osvijetli i upozna u svim njenim aspektima, pa i njenim tamnim stranama koje uvijek i, kako se to pokazuje, kriju ono što je ne samo sramota nečije prošlosti nego i klica budućih zločinačkih postupaka ali isto tako i u pogledu stvaranja sigurne i naučno zasnovane osnove za obnovu postupaka koji nisu donijeli pravi lijek u pitanjima davanja satisfakcije našoj državi i narodu nad kojima su počinjeni zločini i opravdanog insistiranje na obnovi zahtjeva da se zločini stvarno do kraja i u potpunosti razotkriju u njihovom punom obimu i značaju i imenuju svi njegovi planeri i počinitelji, kako se ne bi zaboravili i da budu stalni memento, da dugo i još uvijek postoje i djeluju tamne strane ideologija, politika i ljudi koje se adaptiraju vremenima, ali ne mijenjaju osnovnu negativnu intenciju i naboj prema zemljama i narodima koje su proglasile svojim interesnim sferama, a narod tih zemalja vječnim neprijateljem kojeg treba iskorijeniti, kao i da se zločinci i to u cjelini i svi jednako kazne i da se tako osigura rehabilitacija prava i postigne ostvarenje uvjeta za normalan život stvarnih žrtava genocida, a to je cijeli naš bošnjački narod. Žrtva genocida nisu samo oni ljudi koji su bili nezakonito i nehumano pobijeni ili prognani sa svojih ognjišta nego je to s obzirom na obim i posljedice prethodnih akata nasilja postao i cijeli bošnjački narod, jer genocid nikada nije nekakva lokalna pojava i ne pogađa lokalne grupe nego uvjete života cijelih naroda, to je događaj koji je odsudan za život naroda nad kojim je izvršen. A mi svi znamo da se ono što je bit genocida sastoji u tome da se određene ljudske grupe onemoguće da uopće žive ili da žive normalno i u uvjetima koji su u skladu sa njihovom historijom, tradicijom, vjerom i na način kako su oni navikli i kako žele da žive. Život je pravi samo ako se odvija u skladu sa običajima, kolektivnom voljom i deklariranim i priznatim ljudskim pravima, a negacija tih prava je genocid i uz ubijanje i prisilno raseljavanje i bez njih, a to znači da u određenom obliku i po određenim aspektima uvjeta života Bošnjaka u ovoj zemlji, genocid nad njima traje još i danas. Da je genocid živ, da njegov duh vlada ljudima i institucijama u našoj zemlji, jasno se izražava u žalosnoj, zapravo, apsurdnoj i politički, pravno-moralno i humano neodrživoj situaciji da su direktne žrtve najtežeg genocida ostavljene i nadalje pod upravom, bolje reći čizmom, istih onih koji su na različite načine bili sudionici genocida nad njima, a koji im i nadalje negiraju osnovna ljudska prava i to pod auspicijom i zaštitom onog sistema političkih i državnopravnih odnosa koje nam je nametnula međunarodna zajednica kroz Dejtonski sporazum,

112

a koji su prihvatili naši političari i državni funkcioneri, naravno, ne pitajući šta o tome misli narod o čijoj se sudbini radi.

Poznato je da se istina historijskih zbivanja u svom punom značenju objavljuje i sagleda uvijek i tek na kraju kada vladajuća tendencija postigne svoj vrhunac, a smisao svega što se zbivalo se sagleda u onom što je rezultat historijskog djelovanja ljudi. A kakav je kraj naše historije rušenja totalitarnog komunističkog sistema i u čemu se sastoji istina naše novije historije? Komunizam je odista srušen, ali smo umjesto jednog dobili tri totalitarizma, samo umjesto na klasnoj sada su oni nastali na nacionalnoj osnovi. Stoga je kraj rušenja komunizma u našoj zemlji bio žalostan, pretvoren je u krvavi rat nacionalista za teritorije i stvaranje velikih nacionalnih državica, zbog čega je rat kojim je takav historijski cilj ostvarivan bio nepravedan i po načinu vođenja kriminalan i stoga su njegovi rezultati neodrživi ukoliko uopće vrijede načela jednakih prava i sloboda svih ljudi i naroda i ukoliko su ta prava mjerilo opravdanosti svakog silom uspostavljenog stanja ljudskih odnosa. U slučaju Bosne i Hercegovine, jasno je da su žrtve genocida izvršenog nad Bošnjacima u cjelini ostale bez ikakve satisfakcije, da i dalje žive pod vlašću njihovih dželata, da im se odriče pravo na bilo kakvu vrstu odštete za pretrpljene gubitke u životima, dobrima i u patnjama koje su prošli i čije posljedice još uvijek traju. Jedina satisfakcija koja im je data od svijeta i naše države je da se jednom godišnje sastaju na mezarjima gdje su pokopane hiljade članova njihovih porodica i neutješno plaču za onim što im je najdraže i što je bilo jedina garancija njihove budućnosti, da plaču za svojom mrtvom zločinački pobijenom djecom koja su pobijena u slavu srpskog oružja i ambicije da se „konačno ostvari vjekovni san o velikoj Srbiji“, kako je to formulirao vodeći savremeni srpski historiograf. Taj plač nad budućnošću je najtužniji plač nad našom zemljom, našom nesretnom historijom i nad čovjekom uopće i on je najbolja slika stanja u kojem se nalazimo i dokaz da naš narod koji je primoran da živi pod takvim uvjetima ne može imati budućnosti, a to je istina koju razotkrivaju i jasno pokazuju upravo najvažniji i najbolji rezultati rada Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, mada pred tom istinom zatvaraju oči oni koji su za tu budućnost preuzeli najveću odgovornost.

Što se tiče naučnog rada na problemu genocida kao pojavi u odnosima među ljudima i narodima, a posebno s obzirom na činjenicu da je genocid izvršen i nad našim narodom, sada kada je jasno dokazano i pokazano da je genocid počinjen i da su u ideološkoj i političkoj pripremi tog genocida, zatim u njegovoj organizaciji i tehničkoj izvedbi sudjelovali i države Republika Srbija i Crna Gora, kao i sve institucije tzv. Republike Srpske, što je sasvim normalno, budući da o izvršenju genocida ne odlučuju pojedinci ili neke slučajno nastale grupe ljudi nego cijele države sa cjelokupnim svojim potencijalom, što znači da su u izvršenju genocida u Bosni i Hercegovini, na direktan ili posredan način, u pravnom smislu s jednakom odgovornošću, učestvovali i svi oni koji su podržavali politiku i rad navedenih institucija, zbog čega nam ostaje da se pozabavimo ne samo historiografskim nego i pravnim, političkim i moralnim i kulturnim aspektima genocida kao sa jednom konstantom naše historije, kako bi neke stvari bile jasne i kako se genocid ne bi više naivno tretirao kao neka veća ili manja nesreća oko čije veličine bi se cjenkali, nego kao dio logike ostvarenja jedne državne ideje, jedne metode vođenja politike i jednog shvatanja o ljudskim pravima uopće, shvatanja koje je od nastanka nove srpske države u XIX vijeku bilo sadržano u ideologiji i politici velikosrpstva u našoj historiji. Paralelni proces težnje ka negaciji i anihilaciji Bošnjaka moguće je utvrditi i kada je u pitanju odnos hrvatskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, kao i činjenicu da je sa nešto manje intenziteta i manje rezultata

113

sličan učinak ostvario i hrvatski nacionalizam, što je moguće sasvim egzaktno registrirati i utvrditi u njegovom postupanju ne samo u pokušajima podjele Bosne i Hercegovine nego i prisvajanja cijele njene teritorije u vrijeme ustaške države NDH.

Ono što je bitno za razumijevanje pravne i političke prirode genocida sastoji se u istini da je svaki genocid po svojoj prirodi izvan političkog i izvan pravnog polja i značenja političkih, pravnih i moralnih pojmova i zakona, ako se pod tim podrazumijeva da se svaka vrsta ljudskog djelovanja u političkom polju i međudržavnim odnosima mora osnivati na nekakvom pravu i normama koje određuju šta su legalne i legitimne vrste i načini ljudskog djelovanja. Model genocida je ustanovljen još u vrijeme antike i sav njegov smisao se vidi u sudbini Troje, o kojoj je od grčkih prvaka donesena odluka da se Troja uništi, Trojanci pobiju i da se zatru svi tragovi njenog postojanja. Pravna nauka je na osnovu definicije politike, smisla i načina uspostavljanja političkih odnosa među ljudima zaključila i u tome su sve pravne škole jedinstvene, da u polju politike vlada zakon koji dopušta da se unutar tog polja javljaju protivrječja, koja impliciraju i sukobe, ali da se ti sukobi resolviraju političkim sredstvima i bez ratovanja, koje je krajnja tačka u odnosima i krajnji način postupanja kada se jednoj ljudskoj grupi odriče pravo na postojanje. Tako unutar jedne političke zajednice ili države mogu nastati čak i ratovi (građanski), ali nikada ti sukobi i ratovi ne smiju preći granicu nužnosti svog poravnanja putem uspostave mira, kada se uspostavlja primarna ravnopravnost strana koje su bile u sukobu i to u svim pravima koja se moraju vratiti u status quo ante. Nasilje nad zakonom se kažnjava jedino na način da se nasuprot njemu uspostavlja pređašnje pravno stanje, kaže jedan od najvećih svjetskih filozofa u svojoj „Filozofiji prava“, a to je Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Kada jedna strana u sukobu pređe tu granicu, kada odluči da anihilira drugu stranu i odrekne joj pravo na egzistenciju, tada ona izlazi izvan političkog, pravnog i moralnog polja kao specifičnih odrednica postojanja ljudskih zajednica i ulazi u polje apsolutnog zločina, od ljudske ona postaje životinjska zajednica, budući da samo u životinjskom svijetu vlada zakon da se drugi i drugačiji uništava. Genocid, kako je ta anihilacija nazvana u naše vrijeme, je, dakle, ponašanje izvan prava i zakona, izvan pravila i načela političkog djelovanja i izvan zakona ratovanja i to je zločin po sebi i za sebe, to je neljudsko ponašanje par exellance. Genocidom svaka zajednica koja ga proizvodi izlazi iz okvira ljudskog načina bivanja i vraća se u životinjsko carstvo. Da bi se izvršio takav zločin, nužno je drugoj strani odreći identitet ljudskog i proglasiti ga životinjskim, kada je po životinjskom zakonu slobodno da se takva bića uništavaju. Nikada se ne može dogoditi genocid unutar onih ljudskih načina egzistencije gdje se pravo ljudskog međusobno priznaje. U našoj historiji je odricanje prava ljudskog načina postojanja nešto što nam je historija ostavila u naslijeđe kojim se neki, nažalost, ponose, a to je djelovanje sa pravom uspostavljanja stanja u kojem vlada zakon cuius regio eius religio, kada je jednoj grupi odrečeno pravo postojanja na način kako ona oduvijek postoji. U novijoj historiji je isto načelo protegnuto i na nacije, pa je odricanje prava postojanja nekoj nacionalnoj grupi postalo metod stvaranja vlastite nacije i nacionalne države. Tako se stvara situacija kada jedna vjera ili nacija izlučuje iz države ili sa teritorije koju prisvaja jednu kategoriju ljudi koje kvalificira kao drugačije izvan prava postojanja i na nju primjenjuje praksu eksterminacije, što će kasnije biti nazvano genocid. Ono što je u našoj historiji čudno i što pokazuje jednu njenu zloćudnu crtu sastoji se u činjenici da su i Srbi i Hrvati nas Bošnjake proglašavali pripadnicima vlastite nacije, ali nas nisu izuzimali iz primjene načela eksterminacije, mada je to protivrječno općem zakonu da se takva praksa primjenjuje samo na ono što se definira kao sasvim strano, kao npr., Trojanci što su bili Grcima. Nažalost, na Bošnjake se primjenjuje eksterminacija još od vremena nastanka nacionalnooslobodilačkih pokreta Srba,

114

Crnogoraca i Hrvata i to traje do kraja XX vijeka. Kako je to moguće, zbog čega je to moguće i kako se osloboditi takve historije, jeste glavno pitanje naše historiografije i društvene, a prije svega pravne i političke nauke i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu mora tim pitanjima ubuduće posvetiti pažnju jednako kao i konkretnim okolnostima genocida koji je izvršen nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

115

Prof. dr. Mirko PejanovićDopisni član ANUBiH-a

Danas zaposlenici Instituta imaju mnogo razloga za radost. U protekle 22 godine, a to je vrijeme od osnivanja (1992) do danas, Institut je u akademskoj zajednici Univerziteta u Sarajevu postao respektabilna naučnoistraživačka institucija. Svojim stvaralaštvom naučni radnici Instituta izveli su više istraživačkih projekata, čiji rezultati osvjetljavaju uzroke i razmjere zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad civilima u vremenu rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine.

Poseban doprinos istraživači Instituta dali su spoznaji istorijske istine o zločinu genocida nad Bošnjacima u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici, jula 1995.

Međunarodne konferencije koje je organizovao Institut doprinijele su internacionalnom pristupu izučavanja počinjenog genocida nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, Srebrenici, i ratnih zločina nad Srbima, Hrvatima i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini. To je u znatnoj mjeri pomoglo i Haškom tribunalu na provođenju sudskih postupaka za organizatore i nosioce počinjenih zločina. Znano je da će pravda za žrtve biti potpunija tek kad se izreknu presude za Karadžića i Mladića u Haškom tribunalu. O tome šta je sve učinjeno i postignuto u naučnoistraživačkoj djelatnosti Instituta prezentirano je u monografiji pod naslovom Nastanak, razvoj i funkcionisanje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu 1992–2013.”.

Na 581 stranici monografije dat je cjelovit pregled rada Instituta u protekle 22 godine.

Monografija je koncipirana tako da njen sadržaj čini osam poglavlja. U prvom dijelu su sintetizirane najbitnije činjenice o nastanku, razvoju i funkcionisanju Instituta. Drugo poglavlje je posvećeno aktivnostima organa upravljanja. Riječ je o aktivnosti Upravnog odbora, Nadzornog odbora, Naučnog vijeća i direktora.

Treće poglavlje donosi pregled naučnoistraživačke djelatnosti. U ovom poglavlju predstavljeni su naučnoistraživački projekti i naučni skupovi, okrugli stolovi, tribine i predavanja. Važno je danas, nakon 22 godine rada, istaći da je Institut u uslovima rata organizovao i izveo više složenih naučnoistraživačkih projekata. Tokom 1993. godine Institut je istražio veliki broj validnih i relevantnih dokumenata. Time je zasnovan dokumentacioni osnov naučnoistraživačkog projekta pod naslovom Dokumenti i svjedočenja o agresiji i genocidu u Republici Bosni i Hercegovini. Na osnovu prikupljene dokumentacije koja se odnosi na planiranje, pripremanje i izvršenje zločina protiv mira i drugih teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava urađena je prva naučna studija u autorstvu profesora Smaila Čekića pod naslovom Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1993. Studija je objavljena 1993. godine. Početkom 1993. godine pokrenut je projekt Stradanje Sarajeva za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ovim projektom istraženi su svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu pod opsadom. U okviru projekta izveden je popis porodičnih domaćinstava Sarajeva u opsadi. Angažovano je 300 istraživača-popisivača. Popisom je obuhvaćeno 92.100 domaćinstava u kojima je evidentirano 288.989 članova

116

domaćinstava. Među članovima domaćinstava identifikovani su svi koji su ubijeni, poginuli, umrli, prisilno nestali, ranjeni, izbjegli i raseljeni. Rezultate navedenog istraživanja koristili su demografi Haškog tribunala, posebno dr. Ewa Tabeau.

Predmet istraživanja unutar projekta Stradanje Sarajeva za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bila su ubijena i ranjena djeca. Rezultati tih istraživanja poslužili su Gradskoj upravi i Udruženju roditelja ubijene djece Sarajeva u opsadi da izgrade spomen-obilježje ubijenoj djeci Sarajeva.

U vremenu rata izdvaja se projekt pripreme i održavanja međunarodnog kongresa za dokumentaciju genocida u Bosni i Hercegovini u Bonu od 31. avgusta do 4. septembra 1995. u saradnji sa Društvom za ugrožene narode iz Gotingena. Na skupu je podneseno oko 100 naučnih i stručnih referata. Ovaj naučni skup je označio međunarodnu afirmaciju istraživačkih poduhvata Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U postratnim godinama Institut je izveo više istraživačkih projekata. U fokusu je bilo istraživanje počinjenog genocida nad Bošnjacima u sigurnoj zoni OUN Srebrenica, jula 1995.

U izvođenju naučnoistraživačkih projekata ostvarena je saradnja sa brojnim istraživačkim ustanovama i istraživačima holokausta i genocida.

Institut je razvio izdavačku djelatnost, unutar koje je objavljeno na desetine knjiga – istraživačkih studija. Promovisano je 130 studija i knjiga u protekle 22 godine. Neke od promocija organizovane su u zemljama regije i evropskim zemljama.

U zaključnom dijelu monografije ističe se da su pozitivni efekti, artikulisani u izdavačkoj djelatnosti, obezbijedili institutu planetarnu afirmaciju, koja ovu ustanovu s pravom svrstava u red jedne od najpoznatijih u oblasti istraživanja genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

U pogledu svog statusa Institut je prošao tri etape: ratnu etapu, etapu od rata do 1999. godine i najzad etapu u kojoj Institut dobija status članice Univerziteta u Sarajevu (1999–2013).

Cijenjeni gosti i uposlenici Instituta, dozvolite da u povodu obilježavanja dvodecenijskog rada, u ulozi jednog od članova prvog

saziva Upravnog odbora iz 1992. i spoljnog saradnika Instituta, istaknem nekoliko momenata. Najprije, sjetimo se istaknutih naučnih radnika koji su od osnivanja Instituta dali svoj doprinos njegovom razvoju. Članovi Upravnog odbora u vremenu rata bili su: akademik Ivan Cvitković, profesor Nijaz Duraković, profesor Atif Purivatra, profesor Munib Maglajlić i dr. Bećir Macić. Ja sam član Upravnog odbora bio iz reda članova ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora u više saziva ovog tijela bio je profesor Ismet Dizdarević. On je svoje pedagoško i istraživačko iskustvo kao i iskustvo javnog radnika nesebično posvetio radu i razvoju Instituta.

Institucije, a osobito naučnoistraživačke, pretpostavljaju odgovoran, istrajan i pregalački rad ljudi koji su na čelu tih institucija. Od osnivanja do danas Institutom rukovodi profesor Smail Čekić. Profesor Čekić je svim svojim bićem posvećen osmišljavanju i izvođenju naučnoistraživačkih

117

projekata u polju istraživanja zločina protiv čovječnosti. Njegova radna energija i istraživačka inventivnost doprinijela je da Institut izvede opsežna istraživanja počinjenog zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Bosanskoj krajini, Sarajevu u opsadi i istočnoj Bosni i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.

O ovim istraživanjima objavljeno je više studija. Neke od njih su prevedene na više jezika i izučavaju se na evropskim i američkim univerzitetima. Posebnu predanost organizaciji i izvođenju naučnih istraživanja profesor Čekić je ispoljio u proučavanju istine o genocidu u Srebrenici. Objavljene studije i knjige profesora Čekića o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici dobile se najširu međunarodnu afirmaciju. Naročito je bio značajan angažman direktora Instituta profesora Smaila Čekića u radu Komisije Vlade Republike Srpske za utvrđivanje događaja u Srebrenici i oko nje od 10. do 19. jula 1995. Nemjerljiv doprinos je dat u pribavljanju dokumentacije, otkrivanju i utvrđivanju naučne istine.

Danas u ovom svečanom činu obilježavanja godišnjice Instituta svim njegovim uposlenicima pripada priznanje za postignute rezultate tokom pretekle 22 godine. Ali posebno priznanje pripada profesoru Smailu Čekiću kao neumornom istraživaču i dugogodišnjem direktoru Instituta.

Poželimo uposlenicima Instituta da nastave svoje stvaralaštvo na putu koji je trasiran u protekle 22 godine.

118

Akademik Smail ČekićDirektor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

I Z J AVA Z A M E D I J E

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu je naučnoistraživačka ustanova, članica Univerziteta u Sarajevu, osnovana septembra 1992. Osnovna djelatnost Instituta su naučna istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid, najteži oblik zločina.

U svom dosadašnjem radu Institut je, između ostalog:

- pripremio, uradio i verifikovao istraživački instrumentarij za pribavljanje podataka, sa uputstvom za njegovu primjenu;

- evidentirao zapažene probleme, društveno i naučno značajne;- identifikovao i artikulisao probleme valjanim nazivima i utvrdio naslove naučnoistraživačkih

projekata;- realizirao naučnoistraživačke (izvedbene) projekte;- projekte verifikovao;- realizirao naučna istraživanja;- pribavljao podatke različite provenijencije;- sređivao i obradio podatke i izvodio zaključke na osnovu pribavljenih podataka;- konstatovao, formirao i iskazao saznanja u formi naučnih studija i iste predstavio naučnoj

i općoj javnosti.

Uposlenici Instituta su u raznim časopisima objavili 187 naučnih radova; Institut je objavio 110 izdanja; uposlenici Instituta su u izdanju drugih ustanova i institucija objavili 23 publikacije; naučnici istraživači Instituta i istraživači saradnici Instituta su, u statusu organizatora, suorganizatora i/ili učesnika, imali aktivnu i zapaženu ulogu na 172 konferencije (naučne – domaće i međunarodne), okrugla stola i seminara, promovirali 330 knjiga; uradili desetine recenzija; moderirali promocije preko 120 knjiga iz oblasti istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava; održali oko 150 predavanja i tribina (u zemlji i inostranstvu); učestvovali u brojnim televizijskim i radijskim emisijama; dali brojne značajne i zapažene intervjue i izjave za elektronske i printane medije i dr.

Institut je u svom dosadašnjem 22-godišnjem radu ostvario veoma zapažene naučne rezultate kojima je, u oblasti društvenih i humanističkih nauka, doprinio razvoju nauke o genocidu.

119

120

121

UPUTE ZA AUTORE

Časopis Pregled je jedan od najstarijih časopisa u Bosni i Hercegovini koji, sa kraćim i dužim prekidima, izlazi od 1910. godine. Časopis Pregled afirmira stvaralaštvo naučnih radnika Univerziteta u Sarajevu kao i drugih istraživača iz oblasti društvenih i humanističkih nauka. Prioritet se ogleda u naučnom pristupu teorijske elaboracije savremenih socijalnih, ekonomskih, pravnih i političkih procesa u Bosni i Hercegovini ali i svijetu. Časopis pruža mogućnost naučnoj, književnoj, kulturnoj, društvenoj i ekonomskoj javnosti da prezentira bosanskohercegovačke i evropske kulturnohistorijske tokove i protivrječnosti.

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu objavljujemo tekstove koji podliježu anonimnoj recenziji.

U časopisu se objavljuju sljedeće kategorije tekstova:

Članci:- izvorni naučni članci;- pregledni naučni članci;- kratki naučni članci;- stručni članci; Pogledi i mišljenja Osvrti i prikazi:- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;- osvrti;- prikazi;- prilozi;- prijevodi. Da bi bili objavljeni u časopisu, tekstovi trebaju biti oblikovani prema sljedećim uputama:

Oblikovanje teksta

1. dokument pohraniti u programu MS Word (*.doc ili .docx format);2. stranica standardne veličine (A 4);3. single prored za cijeli rad;4. font Times New Roman, 12 pt;5. margine 2,5 cm;6. ne koristiti nikakve stilove;7. ne uređivati zaglavlje (Header) niti podnožje (Footer) dokumenta;8. obavezno brojčano označiti stranice.

122

Struktura rada

1. ime i prezime autora/ice i profesija;2. naziv institucije u kojoj radi; 3. e-mail adresa autora/ice;4. naslov rada na bosanskom/hrvatskom/srpskom i engleskom jeziku;5. sažetak (do 250 riječi u trećem licu) i ključne riječi na bosanskom/hrvatskom/srpskom i engleskom jeziku;6. spisak korištene literature.

- Kada autori elaboriraju pojedine segmente nekog problema, tekstovi trebaju sadržavati koncizne podnaslove;

- U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja;

- Kada rad sadrži ilustracije, fotografije, grafikone, tabele i sl., iste moraju biti numerisane i sa navedenim izvorom iz kojeg su preuzete;

- Obim rada je ograničen do šesnaest (16) stranica teksta, uključujući sve dijelove rada;

- Sažetak rada treba sadržavati opći prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i zaključak;

- Ključne riječi trebaju sadržavati bitne pojmove koji se pojavljuju u tekstu, ali ne opće i preširoke pojmove;

- Na kraju rada se navodi numerisan spisak korištene literature poredane abecednim redom po prezimenu autora, u kojem se ne vrši selekcija izvora (na monografije, časopise, zbornike, arhivsku građu, web stranice i sl.). Ukoliko se navodi više radova jednog autora, radovi se navode hronološkim redom;

- U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica);

- Dostavljeni tekstovi trebaju biti lektorisani.

Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen.

Molimo autore/ice da se pridržavaju Harvardskog sistema navođenja i citiranja.

U Harvardskom sistemu citiranja bibliografske bilješke u zagradama unutar teksta se navode sljedećim redoslijedom: prezime autora, zatim godina objavljivanja navedenog teksta. Na primjer: (Imamović, 2008).

Svaki autor treba dostaviti izjavu da je rad autorsko djelo i da nije prethodno objavljen, niti će biti ponuđen drugom časopisu na objavljivanje.

123

Knjige:• Knjige sa jednim autorom:

Imamović, M., 2008. Knjige i zbivanja. Sarajevo: Magistrat.• Knjige sa dva autora:

Hartman, K., Ackermann, E., 2004. Searching and Researching on the Internet and World Wide Web. 4 izd. Franklin: Beedle & Associates Inc.

• Knjige sa tri autora:Lasić-Lazić, J., Laszlo, M., Boras, D., 2008. Informacijsko čitanje. Zagreb: Zavod za informacijske studije.

• Knjige sa više od četiri autora:Talović, M. et al., 2011. Notacijska analiza u nogometu. Sarajevo: Fakultet sporta i tjelesnog odgoja.

Poglavlje u knjizi: Šunjić, M., 1996. Odnosi Bosne i Venecije u vrijeme vladavine Tvrtka I. U: Šunjić, M. Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV st.). Sarajevo: HKD Napredak. Str. 53-79.

Elektronske knjige: Pušina, A., 2014. Stil u psihologiji: teorije i istraživanja. [e-knjiga] Sarajevo: Filozofski fakultet. Dostupno na: <http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Stil_u_psihologiji_teorije_i_istrazivanja.pdf> [25. 09. 2014.].

Naučni i stručni rad u zborniku ili zbirci radova: Dizdar, S., 2010. Slika stanja Bolonjskog procesa u Bosni i Hercegovini. U: Mitrović, P. ur. Zbornik radova sa međunarodnih okruglih stolova o implementaciji Bolonjskog procesa u Federaciji Bosne i Hercegovine. Mostar: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke/znanosti, str. 13-61.

Članak u časopisu: Grubiša, D., 2011. Politološke dvojbe u Europskoj uniji: potraga za određenjem. Politička misao, 48 (2), str. 61-90.

Web stranice: Šarčević, A., 2012. Socijalna moć uma. [online] Dostupno na: <http://www.academia.edu/2926123/_Socijalna_moc_uma_-_Recenzija_Abdulah_Sarcevic> [25. 09. 2014.].

Radove slati na adresu izdavacka.djelatnost@unsa.ba.Kontakt: Fuada Muslić, prof., sekretar Redakcije (tel: 00 387 33 221 946)www.pregled.unsa.ba

Univerzitet u SarajevuRedakcija časopisa PregledObala Kulina bana 7/II71000 SarajevoBosna i Hercegovina

124

125

ISSN 0032-7271