TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA

Šesnaesto poglavlje

Andreas Christmann

ISLAMSKI UČENJAK I VJERSKI LIDER SHA YKH MUHAMMAD SA'ID RAMADAN AL-BUTI

563

Pitam se šta me to drži da stalno pišem? Što se tiče moje slave, stekao sam je više negoli sam se nadao i očekivao. Što se tiče moga imetka i bogatstva, Allah mi je darovao iznad mojih potreba. Kad je posrijedi poštovanje ljudi, iskazuju mi ga više negoli zaslužujem. Na kraju sam otkrio da je sve to besplodna i bez užitka ako nema pojedinačne molitve u moju korist od strane neznanog brata po islamu.

(Muhammad Sa' id Ramadan al-Buti).

Uvod

Gledano u svjetlu njegove visoke reputacije i velikog utjecaja na život u modernoj Siriji, iznenađujuće je da su al-Butijeva djela i mišljenje uglavnom slabo predstavljeni i gotovo nepoznati u evropskoj akademskoj literaturi. On se pojavljuje na svim medijima- kao sedmični tumač K ur' ana i ha disa putem televizije, te kao propovjednik putem radija, kao autor nekoliko desetina knjiga i polemičkih spisa koji su na raspolaganju po knjižarama. Na svojim hutbama u džamiji Mawlana Rifa' i, te na svojim predavanjima koje drži dvaput sedmično u džamiji Tinjiz, al-Buti se obraća svaki put stotinama ljudi, mnogi među njima stoje u džamijskom dvorištu slušajući njegov govor preko zvučnika. Kao profesor na Univerzitetu u Damasku, al-Buti ima zapažen i djelotvoran utjecaj na buduće generacije učitelja koji će predavati religiju i šerijat u državnim osnovnim i srednjim školama. Čak i ljudi koji aktivno ne prakticiraju religiju doznali su za al-Butijevo ime, i znaju gdje i kada ga se može slušati. Također, i nemuslimani priznaju da su slušali ovu ili onu al-Butijevu sesiju, uočavajući šta to ovog učenjaka razlikuje od ostalih. Doista, šejh al-Buti u sebi objedinjava duhovno vodstvo i

564 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

islamsku učenost na jedinstven način. Treba samo razmotriti njegovu ulogu kao muslimanskog televizijskog propovjednika, koji popularizira islamsko znanje i ideale u političkom kontekstu Sirije, gdje svaka javna izjava koja se razlikuje od službene linije Ba'th partije može odvesti u zatvor ili čak u torturu. Naravno, postoji i druga ulema, također, koja se pojavljuje na sirijskoj TV kao vjerski autoriteti, poput, naprimjer, šejha Marwana Shaikhua, starijeg službenika u Ministarstvu za vakufe, koji drži vazove svakog petka na raqiju, daje sedmične vjerske decizije (fatawa) i drži programe Kur'ana na televiziji, kao i dnevne iftarske govore tokom ramazana. Ali, al-Butijevo fiksirano vrijeme emitiranja (srijeda u sedam sati poslije podne) i tematska serija lekcija, kroz koje on hodi kao pehlivan na konopcu, da bi verificirao šerijatske propise u svjetlu sekularnog zakona i društva, doprinijelo je da al-Buti bude široko prihvaćena - ponekada i žestoko ispitivana - javna institucija koja savjetuje sirijske muslimane, čak i u najzabačenijim dijelovima te zemlje, i daje im upute o tekućim pitanjima i problemima glavnog toka sunnijskog islama.1

Ovaj esej je, na neki način, prvi pokušaj šire evropske ocjene al-Butijeva života i djela. Ovaj će esej oslikati portret o misliocu koji predstavlja većinu u sunnijskom islamu -ili" srednji put islama" -u Siriji koji pronalazi svoje mjesto između tekuće stvarnosti sekularne države i jednog idealnog islamskog društva. Na početku, esej će nas uvesti u biografske pojedinosti al-Butijeva života i glavne intelektualne utjecaje koje je primio od ljudi i događaja oko sebe, potom će biti riječi o njegovu djelu, stilu i ličnosti. Drugo, esej će izložiti glavna mišljenja i poglede al-Butija, uzimajući u obzir činjenicu da on piše i govori u dvije različite uloge, kao islamski učenjak i kao vjerski lider, što je možda jedinstvena situacija u savremenoj modernoj Siriji.

1. Tokom mojih terenskih studija u Damasku, za vrijeme mjeseca ramazana 1995. i 1996. godine, saznao sam o al-Butijevom velikom značaju i reputaciji. Na moje pitanje koji pripadnik 'uleme drži najbolja ramazanska predavanja, svi su mi jednoobrazno odgovorili: šejh al­Buti. Tražeći savjet o tome kojeg ću učenjaka u Damasku trebati, prije svih drugih, konsultirati o odnosu između islama i društvenih promjena u Siriji, opet su mi ukazali na al-Butija. "Govori prvo sa 1:jim!'- rekli su mi. "Shvatit ćeš potom da nema potrebe da viđaš druge! .. " Postavši svjestan al-Butijeve vodeće pozicije u sirijskom duhovnom životu, nestrpljivo sam želio da ga osobno susretnem. Godine 1995. susreo sam al-Butija samo kratko, nakon jednog njegovog predavanja, dok mije 1996. godine pošlo za rukom da obavim intenju sa 1:jim u njegovom kabinetu na univerzitetu.

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 565

Život

Muhammad Sa' id ibn Ramadan 'Umar al-Buti rođen je 1929. godine u malom turskom selu Jilika na ostrvu Butan (na arapskom: Jazira Ibn 'Umar-~ 0--:>l or.?) u zapadnoj Anadoliji, koje je "trpilo od širenja neznanja i težilo potrebi za kulturom (thaqafa- a.9t.:;,:,) i znanjem (ma'rifa - L....9~)."2 Bio je drugo dijete i jedini sin kurdskog ućenjaka Mulla Ramadana al-Butija. Svi su njegovi preci bili seljaci, to je bio i al-Butijev otac koji je - potpomognut od svoje majke, žene koja je bila ispunjena pobožnošću (salah- o~) i bogobojaznošću (taqwa- LS~),3 -studirao islamske nauke (al-'ulumu 1-islamiyya-~L )il t#l) protivno volji svoga oca i ustaljenim porodićnim ućenjackim tradicijama - koje je nastavio studirati šejh al-Buti i njegov sin Muhammad Tawfiq Ramadan al-Buti. Sve što znamo o al-Butijevoj majci jeste da je rodila tri kćerke koje su sve umrle za rane mladosti, dok je i sama majka oboljela i umrla kad je al-Buti bio trinaestogodišnjak. Od toga vremena al-Butijeva je porodica živjela u Damasku nekoliko godina. 1934. godine porodica je pobjegla od sekularistićkih mjera Kemala Ataturka, koji je - kako al­Buti istiće - "uvrijedio islam" ,4 da bi se skrasila redom u mjestima Halwatu, al-Hasaki, Deir az-Zori, ar-Raqqi, al-Hami i Homsu, te napokon u Damasku, gdje su se naselili u kurdskoj ćetvrti Ruknu d­Din. Al-Buti je zapoćeo studirati religiju, arapski jezik i matematiku u jednoj privatnoj školi u Suqu s-Suruji, jednome obližnjem starome gradu, da bi potom, u dobi od samo jedanaest godina, studirao K ur' an i Poslanikovu, a.s., biografiju pred šejhom Hasanom Habannakahom i šejhom al-Maradinijem u džamiji Manjak u mjestu al-Midan, te, napokon, kad je ova džamija bila pretvorena u Institut za islamsko upućivanje (Ma'hadu t-Tawjihil-Islami- ~L)!I ~~~~)al- Buti je studirao- sve do 1953. godine- tumaćenje Kur:ana, logiku, retoriku i

2 . al-Buti, Hadha walidi: al-qissa al-kamila Ji hayat al-Shaykh Mulla Ram adan al-Bu ti min wiladatihi ila wafatihi, Beirut, Daru 1-Fikri 1-Mu'asir, 1995·· p. 14.

3· al-Buti, isto, p. L1·

4· Al-Butijev otac j e opisan kao gnjevna osoba spram mjera kao što j e ukidanje poziva na namaz, ezana na arapskom, zamjene arapskih slova latinskim, zabranom javnog učenj a Kur'ana, bio j e ljutit na prevođenje Kur'ana na turski , na propise da se nosi evropska odjeća

i na zabranu da žene nose hijab i niqab - ukratko, bio je gnjevan "na sve ove akte opasne sabotaže poduzete pod pritiskom britanske hegemonije." al-Buti, nav. djelo, 1995., pp. 29-32.

566 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

fundamentalne principe islamskog prava (usulu 1-fiqh- d.1WJI J-9-""'i). Pa ipak, za sve ovo vrijeme, njegov glavni i najutjecajniji učitelj bio je njegov otac.

Prema al-Butijevim sjećanjima, njegov je otac bio najpobožniji čovjek koji nije, za razliku od većine njegovih savremenika, kao student gledao u islamu izvor hladnog i praznog natezanja i kazuistike, već je u islamu gledao put unutarnjeg savršenstva kroz ustrajno recitiranje Kur'ana (tilawah- c;9 Jt),5 noćne namaze (tahajjud- ~),ponavljanje i po stotinu puta određenih vjerskih formula (dhikr i wird- ~.m _;5~), pobožnu disciplinu ( wara'- t;9 ) i asketizam (zuhd- .L_____Ajj). Ovo uobičajeno obavljanje široko prakticiranih vjerskih obreda od strane njegova oca, usprkos dugogodišnjoj izloženosti tajnovitoj bolesti koja je prouzrokovala jedno vrijeme i paralizu, bilo je važan dio al-Butijevog porodičnog života. Sura Ya-Sin bila je recitirana svako jutro i svaku večer, a za sofrom se od djece očekivalo da se ponašaju "kao da objeduju u samoj prisutnosti Allahovoj". Svakog ponedjeljka i četvrtka izjutra, nakon jutarnjeg namaza, otac je pozivao porodicu na dhikr, da svi ponavljaju tahlil (~) formulu: La ilaha illa Allah (<LiJI 'll] .JJ 'll) i riječ Allah (<LiJI)- po stotinu puta! -kao i druge dove, pobožne napjeve, himne i riječi kojima se traži utočište kod Boga- sve to al-Buti obavlja i dan-danas!

Golemi utjecaj al-Butijevog oca, koji je rođen 1888. i umro 1990. godine u 102. godini života, nije bio ograničen samo na al-Butijevo religijsko obrazovanje. Otac je odlučio gotovo sve biografski važne događaje u životu svoga sina jedinka. Kad je al-Buti navršio 18 godina, njegov otac ga je oženio sestrom svoje druge žene, koja je - premda znatno starija od al­Butija - bila "dobra kvaka" budući da je porodica u to vrijeme bila vrlo siromašna. 6 Al-Butijevo protivljenje da se oženi tako mlad od oca je dočekano sa podsjećanjima na neophodnost ženidbe kako je to opisano u al-Gazalijevom Ihya ' 'ulumiddinu, tako da je al-Buti ubrzo svoje odbijanje shvatio kao "nepokornost i neposlušnost" prema ocu i složio se sa tim.

5· Al-Buti, nav. djelo, p.17.

6. Uslj ed porodičnog siromaštva (otac je radio kao trgovac islamskim knjigama, koj e j e prodavao uglavnom u kurdski region j azira, uz svoje zanimanje imama i hatiba u ar-Rifa'i džamiji u susjednom al-Haratu l:Jadida) al-Butijev otac j e morao prodati povelik broj svojih vlastitih knjiga. Da to nije učinio ne bi mogao prirediti ceremoniju vjenča~ a. Vidi al-Buti, nav. djelo, p. 62.

TUMAČENJE KUR' ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 567

Otac je odlučivao i o al-Butijevoj profesionalnoj karijeri. Kada se 1956. godine, nakon završetka trogodišnjeg studija na al-Azharu7

, al-Buti vratio u Damask sa diplomom (ijaza) za podučavanje šerijatu, odbio je da se prijavi na natječaj (musabaqa)8 za buduće nastavnike šerijata (vjeroučitelje) koje postavlja Ministarstvo obrazovanja, jer je znao da njegov otac smatra karijeru u državnoj upravi za vjerska pitanja, to jest "bilo kakvo korištenje vjere zarad sticanja novca", velikim grijehom. Međutim, iz " neobjašnjivog" razloga i na al-Butijevo "veliko zaprepaštenje" njegov otac se složio i čak mu naredio da se prijavi na natječaj, na kome se vrlo dobro pokazao. Tako je al-Buti postao nastavnik šerijata (vjeroučitelj) u srednjoj školi i, kasnije, u Dar al-Mu'allimin al-Ibtida 'iyya u Homsu. Njegova akademska karijera je počela 1961 . godine, kada je postao asistent na tek osnovanom Šerijatskom fakultetu Univerziteta u Damasku. Nakon što je na Al-Azharu 1965. godine završio doktorat, postao je predavač komparativnog prava (al-fiqh al-islami al-muqarin) i vjerskih studija (al-'aqaid wa 1-adyan) na Univerzitetu u Damasku; neko vrijeme je bio i dekan Šerijatskog fakulteta . Al-Buti je bio profesor komparativnog prava na Odsjeku islamskog prava i pravnih škola (al-fiqh al-islami wa madhahibuh), a danas radi kao predavač "izvora i metodologije islamskog prava" (usui al-fiqh), islamskog vjerovanje (al­'aqida al-islamiyya) i Poslanikove, a.s., biografije (al-sira al-nabawiyya).

Uticaji

Kada je al-Butijev intelektualni razvoj počinjao, njegova porodica je već prošla kroz proces" sirijanizacije", mada je u ranom stadiju njegovog života njihov kurdski etnicitet dominirao u njihovom socijalnom i kulturnom backgroundu.9 Ipak, al-Buti nikada nije nijekao svoje kurdske

7· Al-Buti je samo izbjegao poziv u sirij sku vojsku postavši student na višoj školi, j er pedesetih godina j oš nije bio donesen zakon po kome je sin j edinac oslobođen službe u voj sci.

8. Putem kvalifikacijskog testa, Ministarstvo obrazovanja je pokušalo uvesti sistem skraćenih listi, po kome su nastavnička mjesta davana diplomantima u skladu sa njihovim mj estom na listi. Kandidati na nižem mjestu na listi nisu imali šanse da dobiju posao i morali su ponavljati test sljedeće godine.

g. Al-Butijevi prvi susreti sa vj erskim učenjacima bili su isključivo sa kurdskom ulemom poput Mulla 'Abd al-Majida, Mulla Alija, Muhamadajazua, Mulla Sa'ida, Mulla abd al:Jalila i Mulla Khalida.

568 EN ES KARIĆ (PRJREĐIV AČ)

korijene i zadržao je svoje interesiranje za kurdski jezik i literaturu. U to doba, kada je bio u svojim dvadesetim, naprimjer, preveo je tragičnu priču kurdskog pjesnika Ahmada al-Khasanija o ljubavi izmedu Mamu i Zaina, o ljubavi "posijanoj na zemlji a požnjevenoj na nebesima"10 i priču napisanu u stihu pretočio u narativnu formu. 11 Takoder, zapostavljeni ruralni milje Anadolije i siromaštvo njegovog roditeljskog doma razvili su u al-Butiju jak osjećaj socijalne pravde, koji ga je često navodio da osuduje socijalne, ekonomske i fi:o.ansijske manjkavosti sirijskog društva. Sve ovo, te cjeloživotni otpor njegovog oca sekularizacijskim tendencijama- prvo u Turskoj a potom u Siriji- moglo je dovesti al-Butija u kontakt sa sirijskom Muslimanskom braćom, koji su bili politički vrlo jaki u godinama njegovog formiranja. 12 Lider sirijskog Bratstva, Mustafa al-Siba'i, imenovan je za dekana Pravnog fakulteta i profesora islamskog prava na Univerzitetu u Damasku 1956. godine, i još je bio tu kada je al-Buti počeo rad kao asistent 1960. godine. Iz biografskih izvora saznajemo da su se porodice često posjeći vale i da je otac gajio velike simpatije prema fizički krajnje hendikepiranom muslimanskom lideru. Tokom ranih pedesetih, al-Buti je vidan kao oduševljeni slušalac na sedmičnim retoričkim performansama koje je održavala Rabita al-Ulama' al-Diniyya (Liga uleme), koja je u to vrijeme imala bliske veze sa sirijskom Muslimanskom braćom. Medutim, čini se da je najjači uticaj na al-Butijev intelektualni i lični život izvršio njegov učitelj na Ma'had al-Tawjih al-islami u al-Midanu (u to vrijeme kvartu Muslimanske braće u Damasku) Hasan Habannakah. Za vrijeme protesta 1964., 1967. i 1973. šejh Habannakah je bio jedan od vodećih vjerskih službenika koji su izražavali svoj otpor sekularnoj vladavini Ba' a th partije- koja je došla na vlast 1963. Godine 1967., naprimjer, kao predsjednik Lige uleme, organizirao je demonstracije u znak protesta protiv nacionalističkog, antivjerskog članka u jednom vojnom listu, a 1973. godine je predvodio proteste u Damasku protiv nacrta novog ustava koji nije spominjao islam osim kao glavni izvor zakonodavstva.

ro. Ovo j e podnaslov knj ige Mamu Zain (Buti 1958).

11. Druge aktivnosti uključt0u izdavanje i uređenj e Nahj al-anam (priručnika o vj erskom i moralnom ponašanju) i N u bahr(lječnika pravne terminologije). Veoma sam zahvalan Sandri Houot za ove de talje.

12. 1949· godine, Bratstvo j e osvojilo 23% mjesta u Parlamentu u Damasku, 1954. 19%, a 1961. 18%. Vidjeti Batatu 1982:17; također Abd Allah 1983:88-95 i Kelidar 1974:16-22.

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 569

Al-Buti, pun divljenja prema Šejhu, donosi čitav izvještaj o tome kako je njegov otac iznenada napustio svoje cjeloživotno izbjegavanje političkog angažiranja kako bi podržao Hasana al-Habannaku, koji je bio šafijskog mezheba, kako bi bio izabran za Velikog muftiju Sirije. Očev doprinos je bio u tome da ubijedi drugu ulemu da, zbog al­Habannakine "pravničke briljantnosti," pravilo, koje je nalagala da se izabere hanefijski učenjak, treba prekršiti. Nadalje, al-Butijev otac nije samo učestvovao u studijskim kružocima u al-Habannakinoj kući ,13 on je, također, bio i jedini alim koji je javno molio za Habannakino zdravlje i ostao sa njim u toku cijele noći kada se Šejh ozbiljno razbolio.14

U tom periodu u životu Ramadana al-Butija pojavljuje se još jedna intelektualno i duhovno vodeća ličnost: Bedi'uzzeman Sa' id Nursi. Jedan od najuticajnijih vjerskih i političkih propagatora u kasnoj osmanskoj i u republikanskoj Turskoj i utemeljitelj intelektualno-religijskog pokreta "Nurculuk", Sa'id Nursije hapšen i zabranjivan više puta- i od strane osmanskih i republikanskih vlasti. Nakon prevođenja Nursijeve autobiografije, objavljene 1958. godine, sa kurdskog na arapski, al-Buti je objavio članak "Sa' id Nursi: čudo islamske revolucije u Turskoj." Sljedeći odlomak pokazuje ne samo njegovo divljenje prema da'wi (islamskom misionarskom pozivu) Sa'ida Nursija, već odražava i al-Butijeve lične aspiracije u to doba.

Laćajući se pera da na ovih nekoliko stranica opišem njegov život, osjećam duboke emocije koje pokreću čitavo moje biće. Pišući ove riječi, osjećam se kao da slikam kako bi život muslimana odatog svome islamskom vjerovanju i život propovjednika koji časno pristupa svojoj misiji i učenjaka posvećenog svome djelu trebao izgledati- u svome društvenom, političkom, etičkom ili bilo kojem drugom aspektu ... Međutim, ovo nije jedini razlog zbog kojeg sam obuzet ovim emocijama i srećom što opisujem život ovog velikog misionara. Moglo bi biti da ja u njegovom veličanstvenom životu,

13. Al-Buti nije lično mogao učestvovati u okuplja1~u, ali se sjeća učesnika: njegov otac, Hasan Habannakah, Ahmad al-Dakar, 'Abd al-Karim ar-Rifa'i, Amin al-Misri, te tema izučavanja: al-Risala Imama al-Shafi'ija i al-Majmu' Imama al-Nawawija: Buti rg.s.s:r30.

14. Za vrijeme našeg razgovora, al-Buti nije oklijevao da ga pohvali kao srčanog i pobožnog učitelja izuzetnog uticaja na njega i druge studente. Osvrćući se na svoj vlastiti život, al-Buti iz\ještava da je o islamu najviše naučio od dvojice svojih mentora i duhovnih lidera (ustadhayn wa murshidayn): svoga oca i Hasana Habannakah al-Midanija: Buti 1995:62.

570 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

obilježenom predanošću, pobožnim nastojanjem, nesebičnošću koju više ne nalazimo u životima većine islamske uleme i propovjednika danas. Nije pretjerano kazati da moja sreća koju osjećam pišući o životu Bedi'uzzemana nadilazi onu koju osjeća čovjek koji umire od žeđi u dalekoj pustinji u času kada vidi odbljesak vode Eufrata.

Čini se da je simpatija šejha al-Butija prema životnom i politički svjesnom islamskom pokretu bila znatna. Ipak, simpatija prema nekim idealima Muslimanske braće nije isto što i saradnja i saučešće kada dođe do vojnih akcija. Sa velikim protivljenjem je primio ubistva istaknutih 'alevita i napade na vladine i urede Ba' a th partije, policijske stanice i vojne jedinice koje su vršili Muslimanska braća i članovi manjih islamskih grupa. Nakon ubistva 83 alevitska kadeta na Artiljerijskoj akademiji u Halepu u junu 1979. godine, šejh al-Buti je osudio ubistvo na televiziji kao pravno nezakonito - na traženje Ministarstva informiranja. 15

Ovaj događaj mogao bi se smatrati prelomnim za al-Butija kao javnu ličnost i visokorangiranog alima. Samo nekoliko godina kasnije - na vrhuncu nasilnih nemira širom Sirije 1982. godine - od njega je traženo da održi govor povodom nastupanja novog stoljeća (15. po Hidžri) u kojem bi se pokorno obratio predsjedniku Sirije Hafizu al-Asadu - u to doba zvaničnoj meti islamističke borbe. Šejh je pristao. Nekoliko godina kasnije, kada je vlada ukinula strogu cenzuru islamskih publikacija, totalnu zabranu vjerskih programa i zabranu nošenja hidžaba i nikaba u državnim ustanovama, al-Buti je prihvatio poziv da zahvali "skrivenoj ruci ovih dostignuća," predsjedniku Asadu, putem televizije.

Što je više postajao javna ličnost, al-Buti je sve manje mogao zadržavati svoj revolucionarni zamah. Ranije mu je ukazi vano veliko poštovanje zbog njegovog dugotrajnog distanciranja od rigidne reakcije vlasti protiv islamske opozicije. Nakon 1979. godine je izgubio dosta povjerenja koje je imao postajući sve više recipijentom dobrohotnosti predsjednika Asada, posebno nakon prihvatanja ponude potonjega da bude redovni predavač

na sirijskoj televiziji. Mnogi sunnijski muslimani su od njega očekivali da

15. On j e kao argument iznio da to ubistvo nij e bilo ni <<ubistvo zbog o tpadništva" (qa tl al­murtadd) , niti "ubistvo zbog osvete" (al-qa tl qisasan), niti "ubistvo zbog neopravdanog ratovanja ili odmetništva" (al-qa tl bi-sa bab al-siyal aw al-hiraba): Buti 1955:140; također, vidjeti Binswanger rg8r.

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 571

bude glasnogovornik islamske kritike u medijima, ali su bili krajnje razočarani kada su vidjeli da je veoma oprezan i diplomatski nastrojen; ipak se čini da je osjetljiv na glasove kritike oko sebe. Čitalac njegove autobiografije Ovo je moj otac irna utisak da je sam al-Buti uvijek bio nevoljan i nesklon da ispuni zvanične zadatke državnih vlasti. On pokušava pokazati da je njegov otac uvijek bio taj koji ga je savjetovao, bolje reći obavezivao, ili, još bolje, tražio od njega da sve to učini. "Ustvari, sve što sam rekao u to doba bilo je rukovođeno i naređeno od strane moga oca, Bog mu se smilovao."

Djela

Al-Butijeva djela su brojna i raznolika. Prije svega, više od dvadeset obimnih rasprava pojavilo se od al-Butijeve prve publikacije prije nekih trideset godina. Tu je i njegova serija od (do sada 10) pamfleta o krizama u islamskom svijetu tokom prošlih 20 godina, koji izlaze pod neobičnim naslovom Analize na vrhu l samitu/ (Abhath fi'l-qimma) i neobično su popularni među muslimanima. Ovim knjižicama A6 formata al-Buti namjerava "dati najefikasniji lijek za probleme muslimana", a ako neki ljudi ne opažaju da je njihov svijet problematičan -nastavlja on- on će im pokazati da je "njima potreban taj lijek." Nadalje, tu su stotine vjerskih instrukcija, predavanja i propovijedi koje je održao u džamijama, koje su redovno snimane od strane ekipe mladih muslimana koji ih na hiljade prodaju ispred džamija. 16 U učionicama studenata šerijata sam, naprimjer, vidio seriju predavanja od 27 dijelova o "islamskoj doktrini" (al-' aqida al-islamiyya), nad kojima studenti moraju provesti podosta vrernena17

, kao i komentar al-Nawawijevog djela Riyad al-salihin u nekoliko dijelova. Od januara 1990. godine, medicinski i znanstveni list Tabibuk povremeno objavljuje fetve šejha al-Butija, posebice o pitanjima 'ibadata i mu' amela ta (naprimjer, o pravilima arkan obreda, problemu obrezivanja, naprsnuću hirnena, homoseksualnosti, ananiji, AIDS-u i sl.). Konačno, tu su i njegova predavanja o

r6. Prodaju se pod firmom: "Hafith Records: Production and Distribution of Qur'an Reci· tations and Hymns of Praise on the Prophet" (Ta~ilat al-Hafith: in taj wa taJ.vzi' khitam aJ. Qur'an wa- 'l-mada 'ih al-nabawiyya).

17. rgg6. godine jedna kaseta je koštala 40 sirijskih funti (so penija), što je otprilike četvrtina cijene knjige vjerskog sadržaja.

572 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

komparativnom islamskom pravu, sada dostupna u obliku knjiga video kaseta, njegove televizijske vjerske instrukcije i brojni članci u periodičnim glasilima poput al-Ijtihad i al-Nahj al-islami.18

Skoro je nemoguće u al-Butijevim djelima naći bilo kakvo ograničenje teme. Kao islamski učenjak koji se penjao sve više na ljestvici svoga akademskog i javnog života i neko ko je, za mnoge sirijske muslimane, vodeći vjerski autoritet u intelektualnim raspravama u islamu koje se vode o modernom životu, davao je izjave o svim relevantnijim i eksplozivnijim temama. One se pojavljuju u formi "Šta islam kaže o .. . ", naprimjer, ropstvu, pokrivanju žene, zapošljavanju žene, obrazovanju, islamskoj da'wi, revivalizmu, radikalizmu i reformizmu, džihadu, sekularizaciji, marksizmu, nacionalizmu itd. Njegovo djelo uključuje čak i komentare o temama kao što su abortus, mas mediji, makro i mikro-ekonomija i arapska literatura. Njegov izbor tema ne slijedi konzistentan obrazac i nigdje nema istog definitivnog odgovora na isto pitanje. Mnoge od njegovih publikacija su ad hoc izjave o naširoko raspravljanim temama u određenom vremenu ili rasprave sa oponentima objavljene kao knjige; naprimjer, vrlo kontroverzni intervju koji je obavio Nabil Fayyad, koji je napisao Yawm inhadara'l-jamal min al-saqifa, koji je bio zabranjen u Siriji - po autoru knjige- nakon što je predsjednika Asada posjetio sam al-Buti.

Stil i osobenost

Kada je riječ o al-Butijevom akademskom stilu, zapažen je njegov lični ton. On uopće ne odgovara po Michaelu Gilsenanu "idealnom tipu" alima koji svoj autoritet određuje isključivo kroz znanje ( 'ilm) koje je stekao a ne i kroz svoj individualni karakter i koji obično prođe kroz depersonalizirani i objektificirani proces edukacije. Al-Buti, međutim, predočava svoju islamsku erudiciju sa začuđujuće individualnim tonom, ne samo kroz otkrivanje skroz privatnih detalja iz svoga života, što se

18. Većina al-Butijevih djela sada se štampa u svom če tvrtom, petom, a u dva slučaj a u čak osmom i desetom izdanju, tako da j e do sada moglo bi ti prodato na stotine hiljada primjeraka, imajući u vidu čak i to da se u arapskom svijetu izdanje ponekad sastoji od svega nekoliko primjeraka. Al-Bu tijeva enormna produktivnost ponekad čini se začuđuje i arapske knjižare. Kada sam pitao j ednoga koj a al-Bu tijeva djela ima i kada j e na policama otkrio veliku gomilu njih uzviknuo j e: "huwa majnun" - "Ovaj čovjek je lud!"

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 573

najbolje vidi u biografiji njegovog oca. Uvodi u njegove knjige su, također, vrlo lični. Njegovi emotivni izli vi- da ne kažemo erupcije, usred hutbe ili dove, koji ćesto završavaju jecanjem ili ćak plačem- veoma su poznatiY Al-Butiju se dive zbog njegovog otvorenog govora, spontanosti, hrapavog glasa, njegove živopisne mimike i gestikulacije. Njegov arapski jezik je ćisti knjitevni, mada je zapažena njegova upotreba levantinskog dijalekta, naprimjer, kada skoro sistematićno zamjenjuje formalnije upitne oblike "madha", "hal", "man huwa" sa "shu", "ma" i "meen" ili ćestice poput" faqat" i "idhan" sa "bas" i "tee b". Ono po ćemu je al-Buti jedinstven, kada ga se uporedi sa drugim damaščanskim ućenjacima koje sam intervjuirao, jeste njegova sposobnost samosagledavanja. Al-Buti je u potpunosti svjestan svoje pozicije i svoga uticaja kao javne lićnosti na njegovo okruženje. On je sposoban razlikovati mnoštvo struja, grupa i sljedbenika unutar islama i sa njima raspravljati na provokativan i polemićan naćin. Njegove knjige, govori i hutbe mogu se ćitati kao nikada okonćana rasprava u kojoj se al-Buti bavi "tek objavljenom raspravom", "knjigom napisanom od strane nekih piskarala", "neobićnim pitanjem dobivenim jućer putem telefona" ili" neo b ićnim reagiranjem na moju posljednju knjigu" . On se bavi razlićitim mišljenjima, ćesto dokazujući da su drugi "izvjesno u krivu" ili su "potpuno neuki". Ponekad ih naziva lašcima ili budalama ili ćak diskriminira neke autore zbog toga što su "zapadnog" ili "jevrejskog" backgrounda. Ukratko, može se reći da bi al-Butijev retorićki stil, obilježen nastojanjem da po svaku cijenu bude superioran nad njegovim spiritualnim oponentima, mogao biti nazvan "kompetitivnim akademizmom".

Za razliku od mnogih modernih muslimanskih mislilaca, al-Buti je specijalizirao šerijatske znanosti i, posebno, njihovu glavnu disciplinu, us ul al-fiqh. Izuzetan je poznavalac svih relevantnih izvora islamske jurisprudencije, što mu daje nemjerljivu prednost nad rivalima u debati. Većina njegovih argumenata i ideja smještena je u okvire tradicionalne pravne znanosti, ćesto se pozivajući na kur' anske a jete, Poslanikove, a.s., tradicije (hadise) i mišljenja vodećih klasičnih autoriteta, posebno Imama

rg. Jecanje za vrijeme religijskih govora je historijski raširena pojava, koja se može posmatrati kao retoričko sredstvo za emocionaliziranje slušateljstva, kako to Christian (rg82) pokazuje za kršćanstvo.

574 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

an-Nawawija, Ibn al-' Arabija, al-Ghazalija i al-Shafi'ija. Zbog svoje profesije, al-Buti islamsko pravo smatra srži islama; kada god govori o islamu misli na principe, zapovijedi i praktićne implikacije šerijata. Govoreći o pravnim pitanjima, nikada ne prenaglašava izvornost svojih zakljućaka, već ljudima govori da on ne želi mijenjati ono što je već brižljivo ustanovljeno. "Preoblikovanja Allahovih zakona znaće samo njihovu zloupotrebu, zar ne?" Međutim, al-Buti u isto vrijeme pokazuje interesiranje za nadilaženje ogranićenja klasićne pravne kazuistike, tretirajući islamsko pravo iz razlićitih perspektiva. On piše o filozofskim, kosmološkim i historijskim osloncima islamske jurisprudencije. Također, bavi se razlićitim područjima sekularnog pozitivnog zakonodavstva radi detaljnog poređenja. Poput mnogih modernih učenjaka, posebno se interesira za razlike pravnih mišljenja (ikhtilaf) i brani ih u svojim knjigama i predavanjima o komparativnoj jurisprudenciji (al-fiqh al-muqarin). U vezi sa ovim, al-Buti se ne drži svoga šafi' i j skog backgrounda, već nudi izbalansiran tretman gledišta i doprinosa svih istaknutih pravnih škola bez sektaškog pristupa koji se može pronaći u predmodernim djelima iz usu! al-fiqha.

Njegov stil podućavanja je privlaćan, logićan i didaktićan, a sadržaji njegovih knjiga su jasno napisani. Od ćitaoca njegovih djela ili slušaoca predavanja se uvijek traži da slijedi logiku njegovih argumenata i naćin na koji on upotrebljava pravne izvore, a time i da prolazi kroz stanja kroz koja je došlo do određenog pravila. To otkriva glavni cilj njegovog pisanja i predavanja o islamskom pravu - da muslimane svjetovnjake podući opštim principima šerijata. Za al-Butija je besmisleno baviti se islamom bez poznavanja pravila i zahtjeva islamskog prava. On nastoji ljudima pružiti šansu da shvate principe na kojima poćiva proces idžtihada (promišljanja u cilju izvođenja zakonskih odredbi iz legitimnih izvora), ali on uvijek traži da oni koji ih slijede znaju specijaliziranu tehnićku terminologiju islamske jurisprudencije, izbjegavajući tako utisak da bilo ko nedovoljno kvalificiran može sam za sebe zakonski promišljati. "Apsolutna je besmislica tvrditi da islam i islamsko pravo nisu ništa drugo doli par nekompliciranih pravila!"

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 575

Šejh al-Buti kao islamski učenjak

U odbrani tradicionalne naučenosti zasnovane jurisprudencije od pretjerano liberalnih ili relativističkih pozicija, primjetna je njegova osnovna briga kao islamskog učenjaka. Njegova glavna i najsofisticiranija djela su posvećena napadanju radikalnih selefijskih pozicija koje pokušavaju pojednostaviti komplicirane pretpostavke za islamsko promišljanje. U svojoj knjizi Potiranje mezheba: najveća bid' a koja prijeti islamskom šerijatu, on kritizira trend protivljenja pravnim školama koji promovira sistem idžtihada fleksibilniji i sa manje ograničenja, odbacuje cjepidlačenje fuqaha'-a, hrabri svakog pojedinca da se ne oslanja na prosudbe vjerskih eksperata, nastoji da različite škole prava stopi u jednu i konačno naglašava Kur'an i Sunnet nad konsenzusima četiriju pravnih škola kao autoritativnim izvorima vjerovanja, obrednih praksi, etike i prava. Al-Buti ne niječe da moderni uvjeti iziskuju fleksibilan sistem idžtihada i da vrata idžtihada trebaju biti otvorena. On veli: "Apsolutno je potrebno izučavati uvjete i probleme koji su novi u našem dobu. Mi moramo ozbiljno i pošteno izučavati vrijednosti i običaje koji su različiti od onoga kakvi su bili. To je bez sumnje jedna od središnjih dužnosti kojima nas je Allah obavezao." Na drugom mjestu i ranije izjavljuje da bi radije zastupao idžtihad nego taqlid (oponašanje mudžtehida) ako su muslimani suočeni sa pitanjima sa kojima nisu bile suočene prethodne generacije u zajednici muslimana. Ustvari, šejh al-Buti hrabri ljude da koriste vlastito mišljenje (ra'y) kako bi mogli šire izučiti autoritativne izvore." Ako neko pronađe različito shvatanje određenog pitanja, koje proturječi tekstualnom dokazu ili hadis različit od onoga u školi koju slijedi, obavezuju ga rezultati njegovog idžtihada i ne treba slijediti svoga Imama." Šejh također snažno podržava poznatu ideju Konferencije o islamskoj misli održane 1984. godine u Constantini da se ustanovi nezavisno tijelo najuglednije uleme iz islamskog svijeta kako bi institucionalno vršilo kolektivni idžtihad glede novoiskrslih pitanja. Metaforički, on ovu ideju poredi sa dva čamca, od kojih jedan sadrži islam i njegovo pravo, a drugi sva obilježja moderne civilizacije, dok ih mudžtehidi konstantnim djelovanjem paralelno vuku naprijed.

576 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

Međutim, uprkos njegovom entuzijazmu glede ponovnog postizanja fleksibilnosti predklasičnog sistema idžtihada, al-Buti odbacuje ono što naziva" sebičnom samovoljom u gledanju na idžtihad". "Neki (modernisti) vjeruju da je idžtihad neka vrsta tajnog recepta za ostvarenje svih njihovih snova, za otvaranje svih vrata i otklanjanje svih prepreka, neka vrsta dopuštenja da se čine zabranjene stvari." Za njega je neprihvatljivo da svaki pojedinac ili pojedinka imaju pravo da upražnjavaju vlastitit idžtihad. Nasuprot, proces idžtihada iziskuje duboko poznavanje svih relevantnih izvora i sposobnost primjene pravila iz autoritativnih tekstova na moderne prilike. Sve dok muqallid (imitator) ne dostigne nivo znanja mudžtehida, dužan ga je slijediti. Podupirući svoje strogo hijerarhijska viđenje vjerskog znanja izrekom al-Shatibija, al-Buti tvrdi da je u slučaju intelektualne inferiornosti pravilo koje postavi mudžtehid obavezujuće za muqallida, baš kao što su Kur'an i sunnet obavezujući za mudžtehida.

Al-Buti osjeća opasnost od modernista koji prkose ustaljenom autoritetu: "Kako je moguće da muqallid svakodnevno zamjenjuje svoga imama, koga će onda slijediti neki drugi imam? I hoće li se to događati svakog mjeseca ili svake godine? Ako je muqallid obavezan da to čini, gdje je zakonski dokaz koji bi podupro takvu nužnost?" Šta se događa, pita dalje al-Buti, kada ljudi prestanu slijediti svoje imame? I daje odgovor: To je kao da ljudi ignoriraju znanje inžinjera koji su sagradili njihove kuće ili ljekara koji su ih izliječili, ili stručnjaka koji rukovode tvornicama. Nema sumnje šta će se dogoditi: opasni haos. Ljudi će porušiti svoje kuće, ugroziti svoje živote i izazvati siromaštvo. "Sve to stoga što ljudi idžtihad pomjeraju sa njegovog pravog mjesta i bezuvjetno ga primjenjuju i stoga što ignoriraju normativnu Allahovu praksu koja se sastoji od uzajamne saradnje, pomaganja, podučavanja i savjetovanja među različitim grupama ljudi." Kada poredi znanost izvođenja propisa sa pravilnom medicinskom dijagnozom, on čitaoca informira da on danas živi u vremenu u kome je specijalizacija postala od suštinskog značaja : "Nije li grijeh da otac ozbiljno oboljelog djeteta tom djetetu da pogrešan lijek samo stoga što je sam za svoju dušu razgledao medicinske priručnike, umjesto da konsultira obučenog medicinara koji posjeduje praktično iskustvo?" Isto je, zaključuje on, i u vjerskim stvarima: bilo bi nepromišljeno i opasno da svako izučava izvore kako bi postao svoj vlastiti muftija.

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 577

Nadalje, al-Buti upozorava svoje čitaoce na opasnost bavljenja eklektičkim idžtihadom, koji on zamjećuje među islamistima koji "nisu baš najverziraniji u islamskom pravu, principima jurisprudencije ili ranoj istoriji islama." Oni bivaju ubijeđeni u islamsku utemeljenost određenog rješenja i onda pokušavaju opravdati svoju poziciju birajući tekstove koji idu u prilog njihovih unaprijed zauzetih pozicija. Ali, tradicionalno, svaki novi problem može se sagledavati izolirano i ne smatrati sredstvom za ostvarenje određene svrhe. Šejh al-Buti brani tradicionalni metod povezivanja novih problema sa autoritativnim spisom ili tekstom imama kako bi za neki čin odlučilo o njegovoj dozvoljenosti ili nedozvoljenosti (ili o tome da je bid' a: pokuđena novotarija). U vezi sa ovim, on žestoko osuđuje "trend da se revitalizira al-Tufijev koncept po kome se maslaha mursala (uvažavanju javnog interesa) daje prednost nad svim drugim pretpostavkama, to jest da se rekne: ako Kur'an, Sunnet i drugi šerijatski dokazi odgovaraju maslahi ljudi u određenom slučaju trebaju se primijeniti, a ako joj proturiječe, maslaha treba imati prednost nad njima." Takve "fantazije", polemički tvrdi al-Buti, stvaraju plodno tlo svakojakim zloupotrebama. Za njega je nezamisliv bilo kakav koncept koji uvažava maslahu bez postojanja nassa (izričitog teksta).

Radi suzbijanja pokušaja muslimanskih modernista da" diskvalificiraju cjelokupan korpus obrednih čina i vjerskih institucija kao neislamskih", u svojoj knjizi Selefizam: blagoslovljeni, historijski ograničen period, a ne islamska škola on razvija "akademski metod razumijevanja i tumačenja tekstova" (manhaj 'ilmi fi 1-ma'rifa wa tafsir al-nusus), ili, kako to kasnije naziva, "sveobuhvatni metod" (al-manhaj al-jami'). Ovdje al-Buti revitalizira klasični aparatus tekstualne analize i kritike kako bi korigirao selefijski pokret koji "ishitreno odbacuje sve 'što se uvuklo' u islamsku tradiciju." On naglašava činjenicu da svi šerijatski propisi (ahkam) nisu jednako značajni ili trajni, te da stoga mogu biti dopuštena različita tumačenja. Postoje hipotetički sudovi koji se pretežno odnose na transakcije i običaje. Oni su otvoreni za idžtihad. Neslaganje o ovim pitanjima utemeljeno na ispravnom idžtihadu nije opasno. Na drugoj strani, neki ahkami bave se stvarima vjerovanja, i 'ibadata - i čvrsto su utemeljeni na Kur'anu, Sunnetu i idma'u (konsenzusu)- i definitivni su i kategorični i nisu podložni idžtihadu. Preambiciozni muslimani moraju biti svjesni koja su pitanja otvorena za neslaganje a koja nisu. Što je još važnije, trebali bi

578 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

poznavati standardne norme ponašanja pri ustanovljavanju razlika i neslaganja. Oni moraju znati etiku neslaganja (adab al-khilaf) u islamskoj jurisprudenciji. "'Suština' islamskog prava nije u tome da se propiše apsolutna izvjesnost."

Iznova, Šejh je grub kada kritizira klasične selefije i današnje mlade moderniste koji "nemaju duboko razumijevanje klasičnog islama, metodologije usul al-fiqha i druge potrebne spreme za bavljenje islamskim znanostima," ali nastoje druge mudžtehide svrstati u kafire (nevjernike). Prema njegovom mišljenju, nedostatno razumijevanje "istinskog značenja islama" među muslimanima navelo ih je da osuđuju nešto što je neodvojivi dio islama, poput sufizma i specifičnih oblika islamskog obredoslovlja. Primjenjujući tradicionalnu terminologiju, al-Buti postiže manje radikalni ju a izdiferenciraniju sliku valjane islamske prakse. On podučava svoje čitaoce da primjene staro i pouzdano razlikovanje između onoga što je tek različito mišljenje (khilaf), onoga što je devijacija (shudhudh), što je izobličavanje istine (inhiraf) i onoga što je, ustvari, bezbožništvo (kufr). Nadalje, šejh al­Buti osuđuje moderniste što nagađaju intencije nekoga ko vrši određeni obred "gledajući samo njegovo vanjsko ritualno ponašanje", jer to može zavesti čovjeka. Neki obredi označavaju istinsko služenje Allahu, makar i da nisu eksplicitno naređeni ili izvršavani od strane poslanika Muhammeda, a.s.

Kada je u pitanju sufizam, Sa' id al-Buti dijeli kritiku modernista da je ustanovljavanje sufijskih redova, posvećivanje i slijepo pokoravanje sufijskim šejhovima od strane njihovih sljedbenika, moljenje na grobovima i ekskluzivan i emocionaliziran način izvođenja zikra i tasbiha doveo do "izobličavanja istinskog islama." To on naziva" emocionalnim sufizmom" (al-tasawwuf al-wijdani) i odbacuje ga. Prema al-Butiju, tačno je da mnogi sufije ne slijede ciljeve islamske da'we, već svoje sebične interese. "Poznajem mnoge sufijske šejhove koji ne propovijedaju časno i pošteno, već profesionalno. Žele zaraditi pare, politički uticaj i moć kao duhovni lideri. Čine to samo da bi drugi mogli reći: Pogledaj koliko samo imaju učenika i murida (pristalica)!" U isto vrijeme, al-Buti ukazuje da ne prihvata zahtjeve zagriženih da sufizam treba zabraniti i odstraniti iz islama. "Silno se čudim muslimanu koji sa svojom braćom zajedno čini ruku' i sedždu u zajedničkom namazu, koji osjeća da se oni okreću Allahu na mjestima koja je on za to odredio, ali napuštaju skupove zikra. Nije li začuđujuće da bježi

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 579

kada spazi muslimane koji ispružaju ruke prema Allahu kao da je vidio nešto što je izraz revolta protiv Boga?" Al-Buti upozorava na brkanje sentimentalnog sufizma sa etički orijentiranim sufizmom (al-tasa wwuf al­akhlaql), koji se sastoji od aktivnosti zasnovanih na Kur'anu, Sunnetu i islamskom pravu.20

Al-Butijeve glavne knjige i ideje smjeraju da osude "ljude koji ne samo da smatraju da znaju ukupnu istinu, već pokušavaju prinuditi i druge ljude da ih slijede, vjerujući da mogu iskorijeniti sve mezhebe i za časak ujediniti sve ljude." Oni nastoje zaboraviti da je i njihovo razumijevanje i tumačenje tekstova tek hipoteza koja može biti tačna ili pogrešna. Međutim, uprkos njegovom žestokom kritiziranju "preambicioznih" sljedbenika selefizma, brižljivo pazi da ih sve ne osudi. Dok, naprimjer, iskazuje neslaganje sa pokušajem selefija da ustanove vlastitu školu "stvarajući tako pristalice novog mezheba kao rezultat strančarenja i sektaškog egoizma, te na taj način dijeleći islamsku zajednicu", na drugoj strani ne može poreći njihov doprinos u uvođenju novog, svježeg poticaja podmlađivanju islamskog društva. Šejh al-Buti podržava njihov poziv na pridržavanje za tekstove i njihovo novo tumačenje i na razumijevanje islamske prošlosti. Njegova konačna izjava je, međutim, neodređena: "Mi ne želimo da se oni odreknu svojih mišljenja o idžtihadu. Samo ih želimo podstaknuti da sebe ne smatraju jedinim istinskim predstavnicima islama ... , ali ne isključujemo njihova i mišljenja drugih iz našeg programa idžtihada koji smo ovdje naznačili."

Šejh al-Buti kao vjerski lider

Što se više al-Buti penjao na akademskoj ljestvici islamske učenosti, njegovo razmišljanje se sve više bavilo problemima cjelokupne islamske zajednice (umma) i teoretskim premisama moderne islamske civilizacije (al-hadara al-islamiyya al-mu'asira). Za razliku od mnogih drugih

20. On zagovara novo tumačenje izvođenja zikra: "Zikr znači duhovnu pokretljivost srca ka Allahu. Po svojoj vanjštini on može biti tasbih, tahmid, tabli] i tawhid Allaha ili učenje Allahove knjige, može biti individualna molitva Allahu da čovjeka zaštiti od onoga čega se boji, meditiranje o Allahovim svojstvima, individualna ili kolektivna osama, a može biti i uzajamno podsjećanje da se ne zaboravi sjećai!ie na Allaha. Svaka od ovih aktivnosti znači zikr i u skladu je sa običajem i tradicijom Poslanika, a. s." Predavanje, 22. januar 1996.

580 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

islamskih mislilaca, on nadilazi modernističku debatu o zapadnom napretku (taqaddum) i islamskoj zaostalosti (takhalluf). Kada Šejh govori o uzrocima krize islama u našem stoljeću, ne krivi islam kao glavni uzrok. On tvrdi da" skoro svi društveni, kulturni i drugi problemi od kojih pati islamska zajednica ( umma) potiču iz jednog izvora: očaranosti muslimana zapadnom civilizacijom." Njihovo udaljavanje od islama za vrijeme prvih desetljeća našeg stoljeća došlo je kao rezultat činjenice da su evropski napredak i superiornost protumačili kao rezultat sekularizacije, to jest, uspješnog oslobadanja od uticaja i moći kršćanske crkve. Ljutito ustajanje zapadnjaka protiv Crkve, njihovo udaljavanje od svih vjerskih aktivnosti i usredsredivanje na čisto materijalistički način života imali su začuđujuće efekte na muslimane, koji su počeli misliti da je napredak moguć samo bez religije. Negirajući u potpunosti važnost religije, oni su, nastavlja al-Buti, odbacili sve islamske odredbe i pravila ponašanja; bili su ubijedeni da islam nije dostatan za sva područja društvenog života i da je nesposoban da riješi pitanje moći. Danas se, medutim, jasno može vidjeti "kraj sljepila i demistifikacija evropskog napretka." Svaki zapadnjak sada u duši i umu osjeća rezultate potpunog odsustva vjere, što opet ima značajan uticaj na muslimane i njihovo naginjanje vjeri." Za razliku od ranijih generacija muslimanskih učenjaka reformiranog uma, šejh al-Buti odbacuje osjećaj inferiornosti naspram Zapada. U njegovom propovijedanju i pisanju izražen je optimizam i osjećaj superiornosti islama. On ponovljeno piše da se islam sada vratio u islamski svijet i da nema muslimana koji sumnja u to da je islam politički i društveno dostatan i da je podudaran sa naukom, jer su muslimani stali ukraj nazadnom poimanju nekih tradicionalnih učenjaka u vezi modernog intelekta i modernog znanja. Muslimani su sada spremni da prihvate islam kao sveobuhvatan sistem obredoslovlja ('ibadat) i autoritativne legislative (shari'a) .21 Na tragu duboke društvene, moralne i duhovne krize Zapada - ili njegove moralne inferiornosti- šejh al-Buti uvida privlačnost islama. "Mladi muslimani reagiraju na trenutni razvoj na Zapadu, slom porodice, urušavanje kulture, moralnosti i zdravlja putem droge, veneričnih bolesti i neuroza. Muslimani koji su naučeni da je zapadni način života najbolji način života sada su razočarani i vraćaju se islamu." Šejh čak razmišlja o

2 1. Al-Buti odlučno odbija govoriti o "din wa dawla"(vjeri i državi).

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 581

postmodernoj međuzavisnosti islama i Zapada: "U ime islama i njegovog zakona muslimani imaju pravo da od zapadne civilizacije prihvate ono što se dokazalo kao dobro i korisno." Zapadnjaci, pak, mogu od islama prihvatiti ono što im je potrebno da izbjegnu duhovnu devastaciju i postignu spas. Ova uzajamna razmjena slijedi novi uvid u globalni karakter destrukcije koju je prouzročila civilizacija i to da ova bolest može biti izliječena samo vjerom."

Međutim, uprkos ovoj privlačnoj analizi trenutnog razvoja muslimanskog mentaliteta, on je manje jasan i neposredan o torne kako postići islamsko društvo zasnovano na islamskom obredoslovlju ( 'ibadat) i zakonu (shari' a). U svojoj najkontroverznijoj knjizi, Džihad u islamu: kako ga razumijemo i kako ga primjenjujemo, Šejh u osnovi odbacuje džihad (sarnopregnuće zarad Allaha) kao nasilno sredstvo za promjenu odnosa snaga i društva. Nasuprot današnjem islamizmu većinske struje, proglašava da osnovni uzročnik ('illa) džihada treba biti sprečavanje banditizrna (daf' al-hirabah) i odbrana postojećih stvari, a ne borba protiv nevjerništva (qada' al-kufr). Nadalje, on razlikuje one rnudžahide koji počine baghy (nezakonitu akciju) i onih koji počine hirabah (drurnsko razbojništva). Dok se prvi (al-bughat) ne potčinjavaju idžtihadu halife već imaju svoj vlastiti idžtihad koji je metodološki validan, drugi (al-muharibun) napadaju vladara bez ikakve pravne legitimnosti. Sagledavajući islamski svijet, sa žaljenjem veli: "Kada bismo samo mogli primijeniti uvjete koji se odnose na baghija, na one koji oglašavaju napade na svoje vladare, koji su se posvetili ubijanju, srnaknućirna (fatk) i pljački (khatf). Kada bi oni samo mogli razlikovati one koji Poslanika, a.s., nazivaju pokornim (taT) i one koji ga nazivaju griješnim (fajir)!" Međutim, al-Butijevo razlikovanje irna žestoke konsekvence: ako rnudžahidi budu optuženi da su rnuharibun, onda je vladaru po islamskom zakonu dozvoljeno da ih kao takve tretira kao murtaddun ili kuffar (osobe aktivno djelatne protiv islama), što može dovesti do njihovog pogubljenja. Zbog ovog suda al-Buti je kritiziran da se svrstao na stranu trenutno vladajućih despota. Jedan od njegovih kritičara veli: "Čitalac njegove knjige stiče utisak da autor nije bio uspješan u izlaženju nakraj sa nekim problemima našeg savremenog svijeta, povlađujući vladarima koji sebe nazivaju «predvodnicirna muslimana" a ne primjenjuju Allahov šerijat. Za njega (al-Butija) oni nisu nevjernici i nije ih dozvoljeno napadati." Ustvari, Šejh se krajnje usteže da vladare optuži

- ------

582 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

kao nevjernike. Čak i ako narede zatvaranje džamija, šerijatskih škola i instituta kako bi spriječili islamsku misiju (da'wa), nije ih dozvoljeno napadati. Da'wa se može vršiti negdje drugdje: na trgovima, u dvorištima ili parkovima! Međutim, u isto vrijeme, šejh al-Buti je svjestan činjenice da vrlo lahko može biti optužen da je korumpiran i pod patronatom vlasti. Sam on je uvijek ružio drugu "ulemu" da je izgubila hrabrost da izrazi neslaganje sa vladarima, da šuti o zločinima vladara i njihovom napuštanju šerijata i da ih veličaju i hvale za takve akcije koje su za žaljenje. Stoga on naglašeno dodaje: "Očito je potrebno ponoviti i naglasiti da je napad na vladara, to jest, ustanak protiv njega, jedno, a izražavanje neposluha ('adam ta'atihi fi 1-ma'siya) nešto drugo. Kako samo često ljudi previđaju razliku!" On strpljivost pred nepravdom vladara ili patnjama i ustrajnost uprkos odvraćanju ili provociranju smatra najvišim vrijednostima časne i smislene da' we, lišene nasilja (qahr) ili prisile (ilzam). Al-Buti jasno stavlja do znanja da da'wa ne znači fanatične i nasilne akcije, i mada suosjeća sa onima koji su potlačeni i eksploatirani, nikada ne prihvata nasilje. Inspirirana Gandijevim konceptom nenasilnog otpora, njegova misao je zabavljena islamskom misijom kao edukativnom i nenasilnom. Iz njegovog spisateljskog opusa se može nazrijeti da on potpuni povratak islamskom načinu života i uspostavljanje islamske države smatra postepenim procesom, koji ima u vidu da je istinsko vjerovanje (iman) preduvjet za islamski način života. "Tek kada svi pojedinci ili većina njih u nekom društvu odaberu islam i izjave da se pokoravaju njegovim pravilima i principima, može nastati islamsko društvo utemeljeno na saglasnosti u pokora vanju Allahu ( 'ubudiyya Allah).

Prema al-Butiju, islam treba biti ukorijenjen u um i srce svakog muslimana, u protivnom će ostati tragovi nevjerovanja, praznovjerja i neznanja. Muslimanski da'i (misionar) svoje napore treba usredsrijediti na podučavanje monoteizmu (tawhid) i šerijatskim propisima, čisteći srce od sumnji, grijeha i svega što zavodi čovjeka, kako bi srce koje sadrži pravo vjerovanje sačinjavalo jezgro ispravnog islamskog načina života. Nadalje čitamo: "Ako se neka osoba posveti vršenju obreda po svim pravilima i ada bima, to će je dovesti do potpune pokornosti Allahu. Automatski će se pretvoriti u bašču različitih vrlina u kojoj će iznići i izrasti sjeme ispravne politike, društvene saradnje i pravde. Svako dobro će tu poniknuti i dostići savršeno stanje." U isto vrijeme, nastavlja Šejh, to će pojedinca učiniti

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 583

sposobnim da ustane protiv svih simptoma tiranije (zulm), zloupotrebe moći, pohlepe i tlačenja slabijega. To će spriječiti ljude da se ne obogotvoravaju (ta'alluh) i ne smatraju superiornim nad drugima (takabbur), a slabi će se uzdići iznad poniženja i inferiornosti, stičući slobodu, dostojanstvo, moć i ponos. Hikma (svrhovitost i mudrost koja počiva u nekoj odredbi) vršenja obreda je u tome da se emocije stalno čiste jer Allah stalno bdije nad ljudskim životom. Očito je, za šejha al-Butija, da obredni čini imaju ekstrareligijsku vrijednost; njihovo vršenje znači ličnu svijest o dobrobiti društva, jer su propisani kao društvena događanja- pet dnevnih namaza kao sastajanje na nivou komšiluka, džuma petkom kao sastanak na nivou sela ili grada, a hadž kao godišnje okupljanje cijele islamske zajednice. Otuda je, al-Buti zaključuje, džamija- kao mjesto vršenja obreda -temeljac islamske države (al-hajar al-asasi al-awwalli bina' al­dawla al-islamiyya), simbol jedinstva, jednakosti i harmonije jedinke i ummeta, ummeta i vladara. "Postoji prirodan proces izrastanja naših duša, ali samo pod uvjetom da se one izmiješa ju u topionici (budaqa) džamije."

Međutim, ono što al-Bu tija čini različitim od ortodoksnih propovjednika koji naglašavaju važnost lične pobožnosti i javne religioznosti za dobrobit društva jeste to što on veliku važnost pridaje moći države naciona. Njegov glavni interes je da ubijedi čitaoce i sluša oce da jaka država garantira najbolji način za ustanovljenje istinske islamske civilizacije. U isto vrijeme, islamska da'wa koja promovira "čišćenje duše" i "prosvijetljeno, savjesno i obrazovano srce" može ojačati državu protiv neokolonijalističkih nastojanja da povrate konrolu nad njom. U svjetlu ovih postkolonijalističkih prilika moramo razumijevati i Šejhov propovjednički stav: borba protiv praznovjerja, neznanja, materijalizma i sektaštva. On vodi energičnu borbu protiv nekih pojava pučke religije, npr. tasha'uma (baksuziranje, vjerovanje u loše predosjećaje i sl), određenih rituala plodnosti i kulta talismana "pod plaštom prave vjere" . "Ustvari, praznovjerje ne ruši samo vjeru, već i sve stubove društva: religiju (din), kulturu (thaqafa), patriotizam (wataniyya) i nacionalizam (qawmiyya) . Eto zbog čega strani neprijatelji često siju sjeme praznovjerja." Ako se prestane propagirati i podučavati jasnoj i sveobuhvatnoj "neiskrivljenoj, ispravnoj slici islama", ubjeđuje nas se, neprijatelji islama će odmah doći i ispirati muslimanima mozak nečim različitim . To će kod njih prouzročiti rađanje sumnji u sposobnost islama da prihvati razum i nauku i da se bori protiv zala unutar islamske

584 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

civilizacije. Ako se muslimanima bude stalno predstavljao iracionalan, praznovjeran i sentimentalan islam, oni će ga ponovo napustiti. Dobri primjeri njegovog nastojanja u borbi protiv neznanja su propovijedi u kojima optužuje muslimane za "nazadna stremljenja", naprimjer, kada prisvajaju mehr(vjenčani dar) svojih kćeri, kada svojim ženama uskraćuju pravo da prisustvuju molitvama i islamskoj poduci u džamijama, kada ih na javnim mjestima drže pola metra iza sebe ili kada se stide ako im se javno spomene ženino ime. "Sve su to rezultati neznanja (jahiliyya), ne islama." Što se tiče materijalizma i moralne dekadencije, on izjavljuje da je moderni svijet pun prohtjeva, strasti i zavođenja ("modernih oružja ideološkog rata"), koje mobiliziraju neokolonijalističke snage kako bi ljude držale podalje od Boga, kao što se to već dogodilo na Zapadu. Konačno, čak je i podjela nacionalne zajednice, prema al-Butiju, čisto kolonijalni fenomen. Među svijetom je raširena iskrivljena slika islama, ona uzrokuje totalno nepoznavanje islamskih ideala poput plemenitosti, jedinstva i saradnje, stvarajući tako sektaštvo i nemire unutar nacije.

Pošto praznovjerje, neznanje, materijalizam i sektaštvo vidi kao glavne prepreke stvaranju nacionalnog jedinstva (al-wahda al-islamiyya) i islamske civilizacije (al-hadara al-islamiyya), glavna al-Butijeva preokupacija je postalo osuđivanje svih pojava i praksi koje smatra njihovim preduvjetima ili rezultatima. U pozitivnim terminima govoreći, on vjeruje da" znanje" stvara u srcima i umovima muslimana svojevrstan" štit" protiv "svih obilježja ovih zala." "Nama je potrebna literatura koja ne izobličuje islamsku istinu, već širi časnost i moralnost. Potrebna nam je duhovna i emocionalna hrana da utolimo svoju glad i ugasimo žeđ, da ih (muslimane) sačuvamo da ne budu navučeni na sklisko tlo niskosti i liticu njihovih ruševina." On sebe vidi kao duhovnog vodiča koji svoje sljedbenike vodi istini i punoj harmoniji sa Allahovim stvaranjem (fitra) . "Moje djelo ima za cilj da pronađe ključ za bravu islama, jednostavan način za korigiranje znanja o istinama naše veličanstvene vjere i put prema vjerovanju, pravdi, društvu i moralnosti."

TUMAČENJE KUR'ANA I IDEOLOGIJE XX STOLJEĆA 585

Zaključak

Raspravljajući o njemu kao uticajnoj islamskoj ličnosti, mnogi Sirijci u al-Butiju vide istinskog predstavnika modernog i samosvjesnog islama, čija su vjerska i društvena pitanja racionalno determinirana, umjerenog i nenasilnog islama postrevivalističkog doba, problemski orijentiranog, društveno pragmatičnog, denominacijski ekumenskog islama u nestabilnoj Siriji koja pokušava da se politički i ekonomski otvori prema vanjskom svijetu. Drugi, međutim, misle da al-Buti predstavlja one mislioce čiji pokušaji sveobuhvatne reforme islama nisu uspjeli, ostavši na pola puta između tradicionalnog, socijalno­konzervativnog nasljeđa i modernog, društveno i politički progresivnog islama. Ipak, u svojoj ulozi muslimanskog lidera, al-Buti je, čini se, uvijek nastojao predstaviti islam kao modernu, racionalnu, prosvijetljenu i samosvjesnu religiju. Prihvatio je apel Muslimanske braće sirijskoj naciji da se posveti čitanju i izučavanju islamskog znanja radi razvijanja samouvjerene i samodostatne islamske civilizacije. Poput njih, i on naglašava principe kao što su društvena pravda, društvena solidarnost, uzajamna društvena odgovornost, jačanje nacionalne ekonomije i povećanje nacionalnog prosperiteta. Ipak, za razliku od njih, on pokušava dokazati da istinski progres može biti postignut samo kroz sintezu islamskog vjerovanja, etike, akademskog istraživanja i podrške (postojeće) države, prihvata jući ideju da je apsolutno vjerovanje (iman) u Boga temelj moralnog društva.

Kao muslimanski alim i fakih suočen je sa modernističkim gledanjem na tradicionalnu učenost i literalističkim razumijevanjem autoritativnih spisa. On se ne osjeća ugroženim na svojoj poziciji i u svom statusu religijskog eksperta (poput mnogih tradicionalista prije njega), već slabljenje uleme smatra gubitkom važnog dijela islamske tradicije. On vjeruje da muslimanima nedostaje odgovarajuća metodologija za razumijevanje i razvijanje "suštine islama", koja bi bila nešto više od pukog doslovnog shvaćanja spisa. Ovo se može postići samo kada bude postojalo duboko i široko poznavanje tekstova, posebno Kur'ana i Poslanikove, a.s., tradicije - uz uvid u uzroke, događaje, okolnosti i svrhu svakog teksta - kao sposobnost da se napravi razlika između stalnih i nepromjenjivih propisa i onih uobličenih da udovolje potrebama vremena, postojećim običajima ili okolnostima (koji se mogu promijeniti kada se potonji promijene).

586 ENES KARIĆ (PRIREĐIVAČ)

Upotpunjujući nasljeđe Mulla Ramadana al-Butija - kao i svojih učitelja Hasana Habannake, Mustafe Siba'ija i Sa' ida Nursija- glavni projekt šejha al-Butija je bio izgraditi smislene i nezavisne institucije islamskog podučavanja sposobne da proizvode vanredne učenjake ukorijenjene u islamsku tradiciju a koji su u stanju udovoljiti zahtjevima modernog doba.

što se tiče njegovog položaja kao "kulturnog brokera" islamske tradicije, njegove izjave o selefijskom pokretu ilustriraju potencijalni konflikt između njegove uloge islamskog učenjaka, koji mora bdjeti nad pravilnim i razboritim pravnim promišljanjem, i njegove uloge religijskog lidera, koji vjerski žar i savjesni interes za islam smatra važnijim od sitničavog pridržavanja svih pravila. Ova dvojnost, kao i njegova uloga amortizera između sirijskih sekularnih vlasti i muslimanske zajednice učinili su ga jednom od najkontroverznijih ličnosti na savremenom Srednjem istoku. Naravno, prerano je davati konačan sud o mjestu šejha al-Butija, jer su njegova nezavisnost i intelektualni integritet danas izloženiji različitim udarima nego kada je bio srednje rangirani alim. Međutim, on još uživa veliki respekt zbog svog karizmatičnog podučavanja i ogromnu popularnost na kojoj mu drugi zavide. U svojim različitim ulogama kao propovjednik, muftija, učitelj i duhovni mentor on nastavlja privlačiti milione muslimanske omladine širom islamskog svijeta. Imajući u vidu činjenicu da je kurdski učenjak uvijek uživao blagodati specijalnog pokroviteljstva predsjednika Asada u dobijanju visokih pozicija unutar vjerskog establišmenta, šejh al-Buti bi mogao postati još istaknutija javna ličnost. Al-Buti je u pravim godinama i ima odgovarajuće poznavanje islamskog šerijata i bliske veze sa predsjednikom Asad om, što bi mu moglo pomoći da jednog dana postane nasljednik sadašnjeg sirijskog Velikog muftije Ahmada Kaftaroa.

Preveli, Enes Karić i Fikret Pašanović