Fakultet političkih znanosti

Lepušićeva 6

Sveučilište u Zagrebu

Seminarski rad:

Islamski fundamentalizam: džihad

Student: Ana Marija Pilato

Zagreb, lipanj 2010.

SADRŽAJ:

1. UVOD ……………………………………………………………………. 2

2. ISLAMSKI FUNDAMENTALIZAM …………………………………….. 3

3. DŽIHAD ……………………………………………………………………. 7

3.1. KLASIČNO UČENJE O DŽIHADU …………………………………….. 8

3.2. MODERNO UČENJE O DŽIHADU …………………………………….. 9

TUMAČENJE MILITANATA ………………………………………. 11

4. SUVREMENI MUČENICI ……………………………………………. 12

5. SUVREMENA RAZMIŠLJANJA ………………………………………… 15

6. ZAKLJUČAK …………………………………………………………… 19

7. LITERATURA …………………………………………………………… 21

1

1. UVOD

Kada razmišljamo o terorizmu kao jednoj od najvećih opasnosti današnjice ili kad se

prisjetimo tragedije koja se dogodila 11. rujna 2001. u New Yorku i Washingtonu, krivnja

odmah pada na islamske terorističke organizacije. Pritom se posebno cilja na islamski

fundamentalizam i pojam džihada koji se izjednačava s učenjem o teroru protiv nemuslimana

cijeloga svijeta, osobito onih sa Zapada. U svijesti mnogih ljudi džihad se počeo

poistovjećivati s terorizmom jer evocira slike ubijanja, postavljanja bombi, samoubilačkih

napada i mržnje prema Zapadu. Popis svjetskih najtraženijih terorista uključuje uglavnom

muslimanska imena. Ciljevi i zahtjevi za koje se islamističke grupe bore ne razlikuju ih od

ostalih terorističkih skupina: veća prava za svoj narod, kontrola nad vlastitim teritorijem,

borba protiv siromaštva i nepravde. No, problem islamskog fundamentalizma leži u samom

islamu (ili tumačenju islama): islamu militanata i ekstremista s naglaskom na učenje o

džihadu pomoću kojeg teroristi legaliziraju svoje aktivnosti. Muslimanski militanti koriste

autoritet prošlosti – Kuran, Muhammeda i islamsku povijest, u kojoj traže vjerska

obrazloženja, presedane i radikalne tumače da opravdaju i osnaže poziv u ''sveti rat'', da

opravdaju ratovanje i terorizam, a samoubilačke akcije poistovjete s mučeništvom. Jesu li

zloupotrijebili islam za svoje nesvete namjere ili se vraćaju izvornim učenjima svoje vjere?

Zašto je islam militantnija religija nego ostale? Što o džihadu kaže Kuran? Odobrava li Kuran

terorizam? Postoji li sukob civilizacija između Zapada i muslimanskog svijeta? Je li se

stvarno počela ostvarivati teorija Samuela P. Huntingtona o globalnom sukobu civilizacija?

Činjenica je da su razlike između civilizacija temeljne i uključuju između ostalog, povijest,

jezik i religiju; a interakcije među ljudima različitih civilizacija su u porastu posljednjih

desetljeća. Te interakcije pojačavaju civilizacijsku svjesnost o pripadnosti vlastitoj civilizacije

pa podjele i konflikti postaju sastavni dio svjetske društvene zajednice. Ovaj rad pokušava

dati pregled i objašnjenja militantnog i ekstremističkog djelovanja islamista kroz povijesno,

2

religijsko i moderno shvaćanje i džihada iz islamske perspektive. Njegovo tumačenje je

podložno reformama pa muslimani interpretiraju džihad ovisno o okolnostima i on postaje

rješenje za određenu situaciju. Islam je religija za koju se predviđa da će uskoro imati najveći

broj vjernika na kugli zemaljskoj. Prema tome, islamski fundamentalizam postaje neprijatelj

koji prijeti svemu – svim zemljama, kulturama i narodima svijeta. Islamski politički osjećaj na

Bliskom Istoku osnažena je vjerskim žarom. Povijesna istina je da je američki angažman na

muslimanskom teritoriju glavni razlog zbog kojeg su Sjedinjene Američke Države prve na

listi ciljeva terorista. A terorizam potaknut etničkim, nacionalnim ili religioznim razlozima je

vrlo postojan i trajan, te ga se teško može brzo i jednostavno iskorijeniti. Teroristi u pravilu

žive u svom vlastitom svijetu, obavijeni u patološki osjećaj neupitne pravednosti njihova cilja.

U radu neću pričati o terorizmu, jer po samoj definiciji terorizam predstavlja samo tehniku

koji primjenjuju pojedinci, skupine i države. Terorizam koriste specifični ljudi za političke

ciljeve koje je moguće identificirati. Pokušat ću objasniti tu političku, socijalnu i vjersku

pozadinu uzroka terorizma na slučaju islamskog fundamentalizma. Svojim razmišljanjima ne

želim opravdati terorizam, niti ga razriješiti grijeha, ali želim otkriti što je to toliko jako i

moćno što pokreće muslimanske ekstremiste: povijesno-politička patnja ili religija?

Ključne riječi: islam, fundamentalizam, džihad, terorizam, Kuran.

2. ISLAMSKI FUNDAMENTALIZAM

Fundamentalizam (lat. fundamentum = osnova) kao pojam označava način mišljenja prema

kojem se određena načela smatraju temeljnim istinama koje imaju nepromjenjiv autoritet.

Fundamentalisti obično pokazuju ozbiljnost i vatrenost koje proističu iz doktrinarne čvrstine.

Fundamentalizam kao termin se koristi kako bi se naglasili nefleksibilnost, dogmatizam i

autoritarizam, ali i nesebičnost i odanost načelima. Iako se fundamentalizam susreće i u

političkim doktrinama, on se obično dovodi u vezu s religijom i doslovnom istinom svetih

3

spisa. Vjerski fundamentalizam je naziv za različite političke ideologije i pokrete koji nastoje

cjelokupni društveni život uskladiti s dosljednim tumačenjem određene vjerske doktrine. On

promatra sve aspekte javnog i privatnog života kao sekundarne u odnosu na objavljene

vjerske doktrine. S tog stajališta, politički i društveni život bi trebao biti organiziran na

temelju vjerskih načela i učenja koja nude potpuni pogled na svijet. Prema tome, vjerski

fundamentalizam se opravdano može smatrati ideologijom. Mada je islam druga po veličini

svjetska religija, mnogi na Zapadu nisu ništa znali o islamskom fundamentalizmu sve dok

iranska islamska revolucija 1979. godine koja je dovela do stvaranja islamske republike, nije

islam naglo utisnula u svijest čovječanstva. Iako se na Zapadu islam prvenstveno

poistovjećuje s militantnošću, antiamerikanizmom i terorizmom, osnovni principi

islamističkog ideološkog pogleda na svijet ipak su utemeljeni u pacifističko-vjerskom duhu:

1. Islam predstavlja sveobuhvatnu ideologiju koja vodi svakog pojedinca kao i njegov

kolektivni i politički život.

2. Kuran i primjer Proroka Muhammeda i rane islamske zajednice predstavljaju osnove

muslimanskog života, a daju i obrazac za svakodnevno ponašanje.

3. Islamski zakon (šerijat) predstavlja ideal i uzor za moderno muslimansko društvo koje

ne zavisi od zapadnih modela.

4. Skretanje od islama i oslanjanje na Zapad uzroci su muslimanskog propadanja.

Povratkom na pravi put islama obnovit će se identitet, ponos, uspjeh, snaga i bogatstvo

islamske zajednice na ovom i zaslužiti vječna nagrada na onom svijetu.

5. Nauka i tehnika moraju se upregnuti i koristiti unutar islamskog konteksta, a ne u

zavisnosti od stranih zapadnih kultura, kako bi se izbjeglo ''pozapadnjenje''

muslimanskog društva.

4

6. Džihad i borba, osobno i u zajednici, u idejama i djelovanju, kako bi se provela

islamska reforma i revolucija, jest sredstvo da se izvede uspješna islamizacija društva i

svijeta.

Temeljna karakteristika je antipatija prema Zapadu, odnosno neokolonijalizmu zapadnih sila i

težnja da se zaustavi širenje materijalizma i liberalnog kapitalizma u muslimanskim

zemljama. Islamisti smatraju da je kapitalizam ideologija suprotna islamu te je najveće zlo

koje se širi procesom globalizacije pokrenutim s Zapada koji je pak motiviran Sotonom.

Svijetom vladaju korumpirane autoritarne vlade i bogate elite koje zanima isključivo vlastiti

ekonomski probitak. Svijet je prožet zapadnom kulturom koja se izražava u odijevanju,

glazbi, televiziji i filmovima. ''Pogledajte taj kapitalizam s njegovim monopolima,

lihvarstvom (…) tu individualnu slobodu, bez ikakvog međuljudskog suosjećanja i

odgovornosti za srodnike osim ukoliko to ne nameće sila zakona; na taj materijalistički stav

koji umrtvljuje duh; na to životinjama slično ponašanje koje vi nazivate ''slobodnim

miješanjem spolova''; na tu vulgarnost koju nazivate ''emancipacijom žena''; na to zlo i

fanatičnu rasnu diskriminaciju.''1Iskorištavaju se ljudski i prirodni resursi muslimanskih

područja te se muslimanima oduzima njihova kultura i sprečava ih se da sami biraju one koji

će im vladati. Zapad je optužen da preko svojih međunarodnih institucija ( Ujedinjeni narodi,

multinacionalne korporacije, međunarodni mediji, financijski sustavi) koje koriste kao oružja,

vode novi ''križarski rat'' protiv islama. Smatraju da su muslimani ugroženi, a njihove zemlje

okupirane u svijetu kojim vladaju njihovi povijesni neprijatelji – militantno kršćanstvo i

judaizam. Prema uvjerenju islamskih fundamentalista bilo bi bolje da muslimanske zemlje

prestanu primati pomoć Zapada. Muslimanske zemlje su bogate prirodnim resursima, ali ih

nisu u mogućnosti samostalno koristiti zbog okupacije tih područja od stranih sila. Tu

nastupaju međunarodne institucije i globalizacija koji su paravan za okupaciju i otimačinu.

Muslimani posebno ističu negativan utjecaj Organizacije Ujedinjenih naroda jer smatraju da

1 John L. Esposito: ''Nesveti rat. Teror u ime islama'', Šahinpašić, Sarajevo, 2008.,str. 46

5

radi za financijske interese Zapada, a protiv njih. Navode primjer Palestinaca koji žive pod

izraelskom vojnom okupacijom protivno rezolucijama Vijeća sigurnosti OUN-a što je

rezultiralo bijesom mnogih u arapskom i muslimanskom svijetu zbog izraelske politike i

sudjelovanja međunarodne zajednice. ''Muslimane u Palestini više od pedeset godina ubijaju,

napadaju, lišavaju časti i imovine. Kuće im dižu u zrak, a ljetinu uništavaju. Čudno je da svaki

njihov osvetnički akt ili pokušaj da ublaže nepravde koje ih snalaze, izaziva veliko

uznemirenje u OUN-u koja stalno saziva hitna zasjedanja na kojima osuđuje žrtve i kori

obespravljene i tiranizirane čiju djecu ubijaju, ljetinu uništavaju, a poljoprivredna imanja

ruše…''2 Smatraju da je muslimanski svijet ugrožen i da je džihad opravdan i nužno potreban

zbog uvjeta u kojima žive. ''Oni nam kradu naše bogatstvo, naše resurse i naftu. Naša vjera je

napadnuta. Oni ubijaju našu braću. Oni nam kaljaju čast i dostojanstvo, a ako i prozborimo

riječ protesta protiv nepravde, nazivaju nas teroristima.''3 Islamski fundamentalisti vjeruju da

obnova muslimanske moći i napretka zahtjeva povratak islamu, kao i stvaranje više islamski

usmjerenih država i društava. Bazirajući se na tvrdnje o povijesnoj potlačenosti, okupaciji i

nepravdi za koju je kriv Zapad, smatraju se dužnima, prema Kuranu i islamskom pravu

(šerijat), da brane svoju religiju i zemlju jer: ''Amerika i njezini saveznici nas masovno ubijaju

u Palestini, Čečeniji, Kašmiru i Iraku. Muslimani imaju pravo za odmazdu . Napadi 11.rujna

nisu bili usmjereni na ženu i djecu. Prave mete su bili američki simboli vojne i pravedne

moći. Ono što SAD danas proživljava neznatno je u usporedbi s onim što mi proživljavamo

desetinama godina. Naša nacija doživljava poniženje i prezir više od osamdeset godina.''4

3. DŽIHAD

2 John L. Esposito: ''Nesveti rat. Teror u ime islama'', Šahinpašić, Sarajevo, 2008.,str. 173 Ibid., str. 19.4 Ibid., str. 16

6

Islam i Kuran, kao sve svjetske religije i njihovi sveti spisi, sadrže univerzalnu poruku, skup

ideja koji se može koristiti u svim razdobljima i na svakom mjestu. Vjernici svih uzrasta i svih

društvenih položaja pronalaze u tom skupu ideja ona učenja, načela i vrijednosti koja za njih

imaju određen smisao i koja im daju životne smjernice. Svijet 7. stoljeća, u kojem je nastao

islam bio je konfliktan svijet malih zajednica u kojem je rat bio prirodno stanje, pa Kuran

osim teologije mira, nudi i upute kako se boriti protiv neprijatelja, moralne iskrivljenosti i

svih vrsta nepravde. U tom smislu, Kuran sadrži tekstualni i religijski autoritet za džihad.

Džihad je arapski termin izveden iz korijena ''jdh'' što znači korištenje ili uporaba vlastite

krajnje moći, napora, truda ili sposobnosti pri borbi s nekim predmetom neodobravanja.

Prema tome, džihad predstavlja ''borbu, napor'', te ''upotrebu ili korištenje snage ili truda''. Iza

pojma džihada u Kuranu uvijek slijedi izraz ''fi sabil Allah'' što označava džihad kao borbu u

slavu Boga u kojoj se od muslimanskih vjernika očekuje da ulože svoje bogatstvo i osobnost

za Boga. Važnost džihada je upravo utemeljena u Kuranskoj zapovijedi o borbi na putu

Božjem po uzoru na proroka Muhammeda i njegove rane sljedbenike. Kasnije u tekstu ću

iznijeti različita tumačenja i vrste džihada kroz povijest. Džihad također podrazumijeva borbu

protiv ugnjetavanja i nepravde nametnutih pojedincima i zajednici. U tom smislu džihad se

reflektira kroz aktivnosti koje mogu obuhvaćati i rat, ali samo ako je to jedini način borbe

protiv nepravde i agresije jer također postoje i nenasilna sredstva. Kuran jasno navodi da je rat

opravdan radi uklanjanja ugnjetavanja i nepravde, te radi zaštite vlastite domovine i vjere, tj.

rat je većinom defenzivan i preventivan, te se rukovodi etičkim kodeksom.

Način ponašanja u džihadu:

1. Strogo čuvanje vojnih tajni.

2. Ne ubijati žene, djecu, starce i svećenike.

3. Čuvanje zaštite koju je dao netko od muslimana.

7

4. Ne izazivati neprijatelja.

5. Ne masakrirati neprijatelja.

6. Učenje dave5 u kojoj će se tražiti pomoć protiv neprijatelja. U džihadu je

neophodna ozbiljnost u bojnim redovima. Vladar je dužan izvršiti pripreme za

džihad i osigurati sve vrste ratne spreme. Svaki mladić koji navrši osamnaestu

godinu života dužan je priključiti se vojnoj službi u periodu od godinu ili više

dana, kako bi uvježbao ratne vještine, a njegovo ime bi bilo upisano u opći

vojni spisak.

Od kraja 20. stoljeća džihad je postao sve popularnija tema u zapadnim medijima, a među

pokretima otpora, oslobodilačkim i terorističkim organizacijama džihad se koristi kao

opravdanje za svoje aktivnosti i sredstvo angažiranja sljedbenika. Afganistanski muđahedini,

talibani i Sveta Alijansa vodili su džihad protiv stranih sila u Afganistanu,; muslimani u

Kašmiru, Čečeniji, Dagestanu, Južnim Filipinima, u Bosni i na Kosovu označili su svoju

borbu kao džihad; organizacija Hezbolah, Hamas i ''Palestinski islamski džihad'' prikazuju rat

sa Izraelom kao džihad; Oružana Islamska Grupa u Alžiru pokrenula je džihad protiv svoje

vlade, dok Osama Bin Laden vodi globalni džihad protiv Zapada. Za većinu javnosti na

Zapadu džihad postaje simbol islama kao religije nasilja i fanatizma, a vjerski ekstremisti i

teroristi osnažuju to uvjerenje.

Pregled razvoja džihada kao reakcije na izazove kroz stoljeća ilustrira da ne postoji

jedinstvena doktrina džihada koja je uvijek postojala ili bila univerzalno prihvaćena. Učenje o

džihadu nije proizvod samo jednog autoritativnog pojedinca ili tumačenja neke organizacije.

To je prije proizvod različitih pojedinaca i vlasti koje tumače i primjenjuju načela svetih spisa

u posebnim povijesnim i političkim okvirima.

5 Dava (ar. da'wa) – Poziv, preneseno: poziv na pravu vjeru

8

3.1. KLASIČNO UČENJE O DŽIHADU

Raspravljajući o potrebi džihada, klasično islamsko pravo pretpostavlja postojanje jedinstvene

muslimanske države (''kalifat''), države kojom upravljaju muslimani i koja se smatra ''domom

islama'', gdje vlada islamski zakon. Funkcija takve muslimanske države se malo razlikuje od

zadaća suvremenih nacionalnih država, a džihad se može poistovjetiti s učenjem o nužnosti

samoobrane moderne države. U islamskom zakonu, džihad kao rat je dopušten uglavnom u

defenzivnim okolnostima: da bi se vlastita domovina obranila od agresije i invazije, da bi se

kaznili oni koji krše međunarodne ugovore, ali i da bi se širila vjera. No, Kuran zabranjuje

nasilnu konverziju na islam, te stoga zabranjuje džihad protiv nemuslimana jedino zato što

pripadaju drugoj religiji. Sa stajališta klasičnog učenja o džihadu, Kuran dopušta

muslimanima da se upuste u borbu zato što su istjerani iz svoje domovine i proganjani :

''Dozvoljava se onima koji su nepravedno napadnuti obrana; uistinu, Bog je moćan da im

pomogne. To su oni koji su bili nepravedno prognani sa svojih ognjišta jedino zato što su

govorili: ''Naš je Gospod Bog jedini!''6 Vratimo se u sadašnjost i uzmimo u obzir situaciju

muslimana u Palestini: njihov položaj se kosi sa međunarodnim pravom i ljudskim pravima

koja pak ne nalaze rješenja za njihov problem. Da li je savjet iz Kurana zaista njihov jedini

izlazak iz nepravedne situacije u koju ih je povijest dovela? Za klasične učitelje, džihad je bio

kolektivna dužnost (''fard kifaya'') građana muslimanske države. S njihove točke gledišta,

džihad je suštinski važan za ostanak islamske države i trebali su postojati barem neki građani

koji su predstavljali stvarnu ili potencijalnu prijetnju. Ako je rat neizbježan, jedino važno

pravilo, prije nego li je došlo do ikakve borbe, bilo je obaveza muslimana da pozovu svoje

protivnike da se preobrate na islam. Ako su to prihvatili, do borbe nije smjelo doći. Ako su

odbili, bili su pozvani da postanu zaštićeni građani muslimanske države. Ako su to također

odbili, treća opcija bila je borba. Treba uzeti u obzir da se klasično učenje razvilo u 7. i 8.

stoljeću kada je islam trijumfirao i bio politički, vojno i ekonomski moćan, pa ne iznenađuje

6Kuran, 22:39-40

9

razumijevanje džihada kao državnog pitanja, ekvivalentnog modernom učenju o obrani

domovine.

3.2. MODERNO UČENJE O DŽIHADU

Klasično učenje o džihadu ostalo je utjecajno sve do 20. stoljeća. Tijekom kolonijalnog

razdoblja muslimanske zemlje bile su ugnjetavane od strane francuskih i britanskih

kolonizatora, pa su vjerovali da imaju dužnost da napadnu tu dominaciju, i silom ako je to

nužno. Da li se američka vojna okupacija muslimanskih teritorija može smatrati suvremenom

kolonijalizacijom kako to tvrdi islamski fundamentalizam? Klasična teorija bila je

reinterpretirana od strane utjecajnih muslimanskih grupa modernog razdoblja. Danas među

muslimanima postoji značajan stupanj razlike u razumijevanju pojma džihada. Dok neki

muslimani zastupaju gledište o džihadu koje je čisto defenzivno, drugi su zauzeli militantnije i

ofenzivnije shvaćanje tog koncepta. Dok je klasično učenje o džihadu imalo sliku rata koji je

vodila država protiv druge države, moderni mislioci vjeruje kako džihad podrazumijeva

učenje o ''revoluciji'' protiv tiranije i ugnjetavanja, jednako kao i sredstvo za uspostavljanje

islamskog društveno-političkog poretka:

''U stvarnosti islam je revolucionarna ideologija i program koji želi promijeniti društveni

poredak cijelog svijeta, te ga ponovno izgraditi u skladu sa svojim vlastitim načelima i

idealima. ''Musliman'' je naziv te internacionalne revolucionarne partije koju je organizirao

islam da bi provela u djelo svoj revolucionarni program. A ''džihad'' se odnosi na tu

revolucionarnu borbu i krajnji napor koji u igru uvodi revolucionarna partija da bi ostvarila taj

cilj.'' 7

Modernisti su okarakterizirali Zapad kao svog glavnog protivnika. Po njima Zapad predstavlja

veliku prijetnju islamu i muslimanima, te je izvor njihovih društveni, političkih, ekonomskih

7 T. Coady i M. O'Keefe: ''Terorizam i pravednost. Moralni argumenti u opasnom svijetu'', Kruzak, Zagreb, 2004., str. 124.-125.

10

pa čak i intelektualnih problema (neke muslimanske zemlje se protive i uvođenju

''zapadnjačkih predmeta'' na svoja sveučilišta). Za moderniste je imperativ da se muslimani

odupru čarima Zapada i upuste se u revolucionarnu borbu kako bi potvrdili islamske

vrijednosti, ideje, zakone i društveni poredak u muslimanskim zemljama.

''Islam je objava slobode čovjeka od služenja drugom čovjeku. Islam teži ukinuti sve sisteme i

vladavine zasnovane na vladavini čovjeka nad čovjekom i robovanja jednog ljudskog bića

drugom. Kada islam oslobađa ljude iz ovog političkog pritiska i predstavlja im duhovnu

poruku, pozivajući se na njihov razum, on im daje posvemašnju slobodu da prihvate ili ne

prihvate njegova vjerovanja. Međutim, ova sloboda ne znači da oni mogu svoje želje učiniti

svojim bogovima ili birati da ostanu robovi drugih ljudskih bića, čime se doprinosi da jedni

ljudi budu gospodari drugih.''8 Da bi to ostvarili, džihad je ključno revolucionarno oružje

kako bi se uspostavio Božji suverenitet na zemlji.

3.3. TUMAČENJE MILITANATA

Pojava militantnih muslimanskih grupa je novija pojava. Događaji od 1970-ih do 1990-ih

godina, u nekim dijelovima muslimanskog svijeta, osobito u Palestini i Afganistanu, doveli su

do pojavljivanja militantne reinterpretacije džihada u borbi protiv imperijalizma,

neokolonijalizma i autoritarizma. Te grupe su usvojile militantnije tumačenje džihada koje im

je bilo potrebno da bi opravdali svoje napore političkog karaktera. U svoje učenje, koje im

najvećom mjerom služi za pridobivanje novih sljedbenika i aktivista, uključili su neke aspekte

klasičnog učenja, osobito ekstremnije situacije, kao i modernističko tumačenje džihada kao

revolucionarne borbe. U militantnom okružju, džihad je postao učenje o ratu između njih i

njihovih protivnika, bili oni muslimani, neka muslimanska država, nemuslimani ili Zapad. Za

pregled militantnog učenja džihada možemo se pozivati na izjave Osame Bin Ladena kao

najtraženijeg terorista danas. On je izjavio da između islama i Zapada, pogotovo

8 John L. Esposito: ''Nesveti rat. Teror u ime islama'', Šahinpašić, Sarajevo, 2008., str. 55

11

Amerikanaca, postoji stalni rat. Muslimani koji u tom sukobu podržavaju Zapad također su

označeni kao neprijatelji islama, i time, legitimnom metom njegovog džihada. Džihad u

Afganistanu protiv Sovjeta uveo je novost koja je bitno usmjerila i ojačala buduće islamske

ekstremiste. Taj čimbenik je bio međunarodni angažman – muslimani iz cijelog svijeta su

sudjelovali u džihadu protiv Sovjeta, sve dok ovi nisu istjerani s muslimanskih teritorija. Oni

koji su u tome sudjelovali, vratili su se u svoje zemlje sa praktičnim iskustvom o džihadu koje

su prenosili na druge, ali najvažnije je bilo uvjerenje da, ako su mogli poraziti jednu supersilu,

isto tako mogu i poraziti druge zemlje koje vode rat protiv političkog islama. S obzirom na

vojnu moć onih koje su militantne grupe vidjele kao protivnike islama – npr. vlade Rusije,

Indije, Izraela , Filipina, vjerovalo se da se moraju naći sva moguća sredstva da bi se porazio

neprijatelj, uključujući i teror usmjeren na one koji ne sudjeluju u borbi. Samoubilački

bombaški napadi postali su oružje slabih suočenih s nejednakom moći, unatoč islamskoj etici

rata i zabrani samoubojstava.

4. SUVREMENI MUČENICI

Pregled razvoja džihada kao reakcije na izazove kroz stoljeća ilustrira da ne postoji

jedinstvena doktrina džihada koja je univerzalno prihvaćena. Kuran propovijeda džihad i

mučeništvo kao najvišu vjeroispovijed. Svi muslimanski vjernici pozvani su u džihad, a

umrijeti za vlastitu vjeru predstavlja najviši oblik svjedočenja Bogu: ''Ako vi poginete na

Božjem putu ili umrete, zaista su vam Božji oprost i milost bolji od onoga što oni sakupljaju.

Bilo da umrete ili poginete, sigurno ćete se iskupiti kod Boga''9. S velikim povijesnim

promjenama, nastalo je novo shvaćanje mučeništva. Pojam mučeništva se znatno koristio

tijekom iransko-iračkog rata za novačenje prizivanjem nebeske nagrade obećane za

mučeništvo. Od kraja 20. stoljeća, izraz ''mučenici'' uveliko koriste muslimani diljem svijeta

za sve one koji umru za svoju vjeru i u obrani muslimanskog tla. Upravo zato islamski

9 Kuran, 3:157-158

12

teroristi vide sebe kao svece i mučenike, branitelje svetih teritorija i zaštitnike prava svojih

suvjernika. Vjerski terorizam predstavlja više od prijetnje nacionalnoj sigurnosti, predstavlja

duhovno i psihološko ratovanje. Najveću pažnju medija, zapadnih i islamskih mislioca ima

pojava bombaša samoubojica, zbog svojih razornih posljedica, ali i zbog zapanjujućeg

radikalizma. Zbog čega se odlučuju na sigurnu smrt, zbog nebeskih nagrada ili ovozemaljskih

patnji? Kuran izričito zabranjuje samoubojstvo (''intihar'') i ubojstvo nedužnog :''I ne ubij se,

jer Bog je prema tebi zaista milostiv. Ne uništavaj se vlastitim rukama.'' No, terorističke vođe

tumače kako samoubilački napadi nisu samoubojstva, nego djela mučeništva, čime uveličava

svoje sudionike uspoređujući ih s povijesnom inačicom islamskih terorista- ''asasinima ili

ismailitima''10. Nema jedinstvenog profila terorističkih aktivista. Prema viđenju Jessice Stern

to su ljudi koji u vanjskom svijetu nemaju što izgubiti ili imaju ograničene ekonomske ili

socijalne mogućnosti; snažno su poniženi i zbunjeni budućnošću ili su frustrirani političkim

režimom u kojem žive. Vojnici su uvježbani da svoje živote dovode u opasnost radi svoje

države pretpostavljajući da bi mogao umrijeti, no bombaš samoubojica odlazi u akciju siguran

da će umrijeti. Za pridruživanje terorističkim skupinama važna je ideologija i altruizam. Kad

teroristički vođe govore o nezadovoljstvima u vjerskom ili duhovnom smislu, oni borcima

bude osjećaj da se bore za vječne duhovne vrijednosti, a ne one nepostojane, materijalne.

Vjerski jezik i povijest su moćna oružja za širenje kruga novaka, simpatizera i financijera.

Pročišćenje svijeta putem svetog rata je poput ovisnosti. Sveti rat definira granice između

''Nas i Njih'', udovoljavajući ljudskoj težnji za jasnim identitetom i definitivnom životnom

svrhom, stvarajući zavodljivo stanje blaženstva. ''Suvremeni mučenici'' djeluju zbog duhovnih

i emotivnih nagrada potaknut traumom koja se moguće taložila generacijama: ne žele samo

ugroziti neprijatelja, već za sebe stvoriti osjećaj moći. Mislioci ipak najviše zasluga

10 Asasini ili ismaliti, vjerska teroristička organizacija koja je djelovala od 1090. do 1275. s ciljem širenja čiste inačice islama. Ubijali bi svoje žrtve iz neposredne blizine po danu, što je bijeg činilo nemogućim. Smatrali su svoje živote kao žrtve višem cilju.

13

samoubilačkim akcijama pripisuju materijalnim nagradama. Prema tome, razlozi terorističkog

aktivizma mijenjaju se uzduž tri dimenzije:

1. od duhovne do svjetovne,

2. od instrumentalne do ekspresivne,

3. od ideološke do materijalne.

Beznađe, siromaštvo i poniženje dovode do toga da su smrt i raj još privlačniji, pa je

sudioništvo u terorističkim skupinama intenzivnije u vrijeme siromaštva i krize. ''Poteškoće

ljude uvijek vrate k Bogu. To je kao bolest. Svaki dobar musliman razumije da je bolje

umrijeti boreći se no živjeti bez nade.''11 U daljnjem tekstu navodim profil potencijalnog

aktivista organizacije Hamas: ''Mlad je, česti tinejdžer. Mentalno je nezreo. Pod pritiskom je

da se zaposli. Ne može pronaći posao. Nema izbora, a nema ni mreže socijalne sigurnosti koja

bi mu pomogla. Pokušati će dobiti posao za Palestinsku samoupravu, ali u tome neće uspjeti

jer nema veza. Pokušat će stupiti u Arafatovu vojsku, no opet nema pravih veza. Nema

''vitamina W12''. Nema djevojku ili zaručnicu. Nema načina da bilo kako uživa u životu. Život

nema značenja, osim patnje. Brak nije mogućnost – to je skupo i ne bi se mogao brinuti na za

vlastitu obitelj. Osjeća da je izgubio sve. Jedini izlaz je prikloniti se Bogu. Odlazi u lokalnu

džamiju. Odlazi u džamiju pet puta na dan – čak i na molitve u 4 ujutro. Tamo su Hamasovi

članovi i primjećuju njegov zbunjen, zabrinut i depresivan izgled. Kao i to da svakodnevno

dolazi. Raspitat će se o njemu i razotkrit će njegove okolnosti.''13 Postupno će početi s

regrutacijom. Govorit će mu o životu nakon smrti i raju. Bit će slavljen kao shaheed

(mučenik) i njegova obitelj će zadobiti poštovanje, a on će dobiti Božju nagradu propisanu za

džihad. ''Hamas će njegovoj obitelji dati 5000 dolara, brašna, šećera, drugih namirnica i

odjeće. Najvažnije, status njegove obitelji značajno će porasti. Uvjet za sve to: nikome ni

11 Jessica Stern: ''Terorizam u ime Boga. Zašto ubijaju vjerski militanti'', Slovo, Zagreb, 2006.,Str. 68.

1212 Vitamin W je izraz za wasta na arapskom koji se odnosi na političke, društvene i osobne veze i poznanstva.13Jessica Stern: ''Terorizam u ime Boga. Zašto ubijaju vjerski militanti'', Slovo, Zagreb, 2006.,str.79-80

14

riječi.''14 Po njega će doći 48 sati prije akcije tako sa nema mogućnosti da se predomisli. U

zadnjim danima prije akcije, on potpisuje oporuku i piše oproštajna pisma obitelji i

prijateljima, objašnjavajući svoj postupak. Slika ga se u junačkim položajima (obično s

Kuranom u jednoj, a kalašnjikovom u drugoj ruci) što će se iskoristiti za izradu plakata za

novačenje nakon shaheedove smrti. Sve su to taktike kojima se otežava odustajanje. Nakon

što su fotografije i snimke napravljene, bilo bi ponižavajuće predomisliti se zbog straha.

Njegova smrt se slavi na ulicama i tako se islamski ekstremizam dobiva svjetovni karakter.

Najbolji primjer je dječja igra shuhada na ulicama Gaze koja obuhvaća i oponašanje sprovoda

bombaša samoubojice, ili rock skupine koje ih uzdižu na svojim nastupima. Samoubojstvo

bombaša uvelike se razlikuje od običnog samoubojstva jer podrazumijeva sposobnost ne samo

da se umre, već i da se ubije druge. Islamski teroristi u osnovi nisu opsjednuti zlom jer vole

svoje obitelji, pomažu ostale i mole se. Ali su izgubili sposobnost poistovjećivanja sa svojim

žrtvama kao ljudskim bićima. Tu veliku ulogu imaju organizacije i njihova teroristička obuka.

Uvježbavaju novake u islamskoj misli, pripremaju njihov um za džihad. Jednom kad im je um

spreman za džihad, potrebno je vrlo malo fizičke (dopunske) obuke. Jedan dan takve

psihološke obuke izgleda ovako: ''ustajemo u pet sati za jutarnju molitvu. Zatim recitiramo

Kuran časni. Potom vježbamo. Uče nas koristiti puške, ručne granate i kako napraviti bombe i

puške. Zatim spavamo. Pa popodnevna molitva. Potom vjerski nauk i školovanje za džihad.

Uče nas o islamskom načinu života. Večernje molitve. Rekreacija. Navečer čitamo knjige ili

idemo na predavanja o islamskoj povijesti ili zločinima protiv muslimana diljem svijeta.''15

Nakon obuke pripadnici se osjećaju spremnima i pozvanima od Alaha da izvrše svoj zadatak,

jer ''muslimani su stvoreni da bi izgradili svijet, a ne da gube vrijeme''. ''Svaki dan molim za

smrt. Čitajući Kuran, odlučio sam žrtvovati svoj život za džihad. Umrem li u džihadu, otići ću

u raj i Alah će me nagraditi. To je moj san.''16

14 Jessica Stern: ''Terorizam u ime Boga. Zašto ubijaju vjerski militanti'', Slovo, Zagreb, 2006., Str. 8015 Ibid., str. 149.-150.16 Ibid., str.148.

15

5. SUVREMENA RAZMIŠLJANJA

Zapadni mediji odnos islamskih zemalja i Zapada prikazuju crno-bijelo: teroristi mrze

američki način života – njihovu moć, prosperitet i slobode. Nasilje i terorizam su sastavni dio

muslimanske vjere i običaja te je islam nespojiv sa modernošću i demokracijom. Islam se

prikazuje kao strana, nezapadna religija. No, kako 21. stoljeće odmiče, glavna činjenica koju

treba ozbiljno shvatiti je da je islam druga najveća religija na svijetu koja se najbrže razvija i u

Europi i u Americi. Muslimanski bunt protiv amerikanizacije i globalizacije možda se krije u

nerazvijenosti njihovih zemalja koje su većinom novijeg datuma u odnosu na ostale narode.

Zapad je imao stoljeća da se razvije i modernizira, dok muslimanska područja nemaju to

vrijeme na raspolaganju. Činjenica je da je muslimanski svijet pod dominacijom Zapada i

njegova marginalizacija i odsustvo kontrole nad silama razvoja je predstavljalo strašnu

prepreku napretku. Zapadnjački znanstvenici smatraju teoriju Samuela P. Huntingtona o

sukobu civilizacija samoispunjavajućim proročanstvom. Prema njihovom tumačenju,

civilizacijski sukob Zapada i muslimanskog svijeta temelji se na dva sporna područja:

a) kapitalizam – Kapitalizam u muslimanskom svijetu postoji i u autohtonim oblicima i u

oblicima koji su nastali po uzoru na Zapad. Problem za mnoge muslimane nije

kapitalizam, već opasnost od zapadne ekonomske hegemonije i njenih negativnih

učinaka. U islamskoj povijesti i Kuranu ne nalazi se nikakva protivljenja sa mnogim

značajkama zapadnog kapitalizma: ''Na ekonomsku djelatnost, težnju za profitom, na

trgovinu i shodno tome, na proizvodnju za tržište, muslimanska tradicija gleda jednako

povoljno kao i sam Kuran.''17 Važno je podsjetiti da se i Muhammed bavio financijama

i trgovinom, a među njegovim ranim sljedbenicima bilo je i bogatih trgovaca.

b) Drugi problem koji se koristi kao dokaz sukoba civilizacija je način na koji se u islamu

postupa sa ženama. Za ilustraciju islama najčešće se koristi slika o ugnjetavanoj,

17John L. Esposito: ''Nesveti rat. Teror u ime islama'', Šahinpašić, Sarajevo, 2008. , str. 110.

16

spolno diskriminiranoj ženi prekrivenoj zarom. Dok mnogi poistovjećuju nošenje zara

i ugnjetavanje žena, muslimani na njegovo nošenje gledaju kao na izvorni običaj koji

čuva dostojanstvo, skromnost i slobodu žena, omogućujući im da djeluju i da ih se

tretira na osnovu toga tko su, a ne kako izgledaju. Potvrda središnjeg mjesta porodice

u islamu je istovremeno i čin pobožnosti i političke koristi.: jezgra islamske zajednice

i njenog identiteta. Žene kao supruge i majke igraju glavnu ulogu u odgoju,

obrazovanju i obučavanju članova svoje porodice. O statusu muslimanskih žena ne

gleda se kao na produženu snagu patrijarhalnosti, koja je ne Zapadu tek ukinuta u 20.

stoljeću. Može li se muslimanskom svijetu prepustiti da sami riješe ovaj problem

kulturnom evolucijom ili je promjena nužno potrebna zbog neuklapanja u okvire

demokratskog društva? Kao nositeljicama kulture, ženama je određeno središnje

mjesto u borbama za religijski i kulturni identitet koje se danas vode u mnogim

muslimanskim zemljama. Žene nisu pasivne žrtve običaja koje nameću muškarci, već

su aktivne djelatnice promjena. Novi izvor jačanja položaja žene nalaze u pozivanju

na islamsku tradiciju s ciljem da ishode prava za sebe unutar islama. Vrijeme će

pokazati koliko ima mjesta za emancipiranu ženu u islamu, ali neke promjene su već

vidljive: žene posjeduju nekretnine, zastupnice su u parlamentu, sutkinje, mogu voziti

automobile. Naravno, pomaci ovise od zemlje do zemlje jer npr. žene u Afganistanu

su bile prisiljene napustiti posao, a djevojčicama je zabranjeno javno obrazovanje.

Muslimanski svijet se suočava s izborom između tradicije i modernosti. Cjelokupnu

društvenu, političku i vjersku tradiciju temelje na Kuranu, pa muslimani zahtijevaju islamsku

državu sa islamskim zakonom. Sve redom demokratske države se protive stvaranju takvog

političkog poretka pozivajući se na zaštitu ljudskih prava i stabilnost međunarodne politike.

Prema tome sam pojam demokracije koja poštuje različitost kultura postaju kontradiktoran.

Samo vođenje američke vanjske politike se sigurno kosi s njenim demokratskim temeljima

17

koristeći međunarodne organizacije kao sredstva za ekonomsku eksploataciju siromašnih

muslimanskih zemalja. Potvrda za to je pola stoljeća postojana politika podržavanja Izraela

što se protivi međunarodnim konvencijama, a najnoviji primjer je izraelski napad na

humanitarni brod koji je nosio pomoć muslimanskim izbjeglicama u Gazi. Međunarodna

zajednica opet je ostala bez odgovora. Može li se dopustiti muslimanskoj kulturi koja je

dominantna u području ''Polumjeseca'' gdje muslimani čine većinu, da zaista bude dominantna

bez prisilnog utjecaja amerikanizacije ili bilo koje druge kulture? Mislim da se pitanjima

prava na kulturni i religijski identitet zapravo zaobilazi pravo pitanje prava dominantnosti i

prisile na potlačenost koja se protežu kroz cijeli rad. Rješavanjem ekonomskih problema,

odnosno američkog svojatanja, na način da se muslimanskim zemljama omogući prava na

upravljanje vlastitim prirodnim resursima možda bi se riješili društveni i ekonomski problemi

islamskog naroda. Prema znanstvenim predviđanjima takvo rješenje se sigurno još dugo neće

ostvariti, jer su naftni resursi uvjet za prosperitetnu budućnost, a o njenom uvozu ovise

Sjedinjene Američke Države, Europa i Kina, svjetski lideri.

6. ZAKLJUČAK

U izlaganju teme islamskog fundamentalista željela sam prikazati povijesne, ekonomske,

socijalne, političke i vjerske razloge muslimanskog ekstremizma, te konfliktnu civilizacijsku

situaciju iz njihove perspektive jer istina nije ono zbog čega se postaje terorist, već percepcija

i patnja dovode do terorizma. Da bi smo razumjeli negativan stav prema Americi koji je

18

raširen u muslimanskim zemljama, moramo shvatiti postupke Amerike i kako se oni

doživljavaju od druge strane. Misao ću završiti Paul Kennedyjevom zamisli o obrnutoj

situaciji dominacije i potlačenosti, u kojoj zamišljena muslimanska sila ima svjetsku vodeću

ulogu. ''Pretpostavimo da danas postoji moćna, ujedinjena arapsko-muslimanska država koja

se prostire od Alžira do Turske i Arabije, kao što je to prije 400 godina bilo Otomansko

carstvo. Pretpostavimo da ta ujedinjena arapsko-islamska država ima najsnažniju privredu i

najmoćniju oružanu silu na svijetu. Pretpostavimo dalje da su se naše Sjedinjene Američke

Države podijelile na 12 ili 15 zemalja, s različitim režimima od kojih su neki konzervativni i

korumpirani. Pretpostavimo da spomenuta velika arapsko-muslimanska sila ima nosače

aviona koji patroliraju u blizini naših obala, da njeni avioni nadlijeću naš teritorij, da nas

njihovi sateliti posmatraju svakog dana. Pretpostavimo da su njene multinacionalne

kompanije stigle u Sjevernu Ameriku crpiti naftu, a korumpiranim, konzervativnim vladama

plaćati velike svote za to. Pretpostavimo da ta sila dominira svim međunarodnim

institucijama kao što je Vijeće sigurnosti i Međunarodni monetarni fond. Pretpostavimo da je

u Sjevernoj Americi prije 50 godina uspostavljena posebna država, s religijom i jezikom koja

se razlikuje od našeg jezika i religije, a da divovska arapsko-islamska sila njoj uvijek daje

podršku. Pretpostavimo da nas ta orijaška država zasipa kulturnim porukama o položaju žena,

seksualnosti, a koje mi smatramo uvredljivim. Pretpostavimo da nas stalno potiče da nešto

mijenjamo, moderniziramo, postupamo globalno, povodimo se za njom. Zar u takvoj situaciji

mnogi Amerikanci ne bi sve više mrzili tog diva, željeli mu zlo pa čak i pokušavali nauditi

mu? Mislim da je odgovor potvrdan.''18

18John L. Esposito: ''Nesveti rat. Teror u ime islama'', Šahinpašić, Sarajevo, 2008., str. 132-133.

19

7. LITERATURA

- John L. Esposito: ''Nesveti rat. Teror u ime islama'', Šahinpašić, Sarajevo, 2008.

- Jessica Stern: ''Terorizam u ime Boga. Zašto ubijaju vjerski militanti'', Slovo, Zagreb,

2006.

- Tony Coady i Michael O'Keefe: ''Terorizam i pravednost. Moralni argumenti u

opasnom svijetu'', Kruzak, Zagreb, 2004.

20

- Jean Baudrillard: ''Duh terorizma'', Meandar, Zagreb, 2003.

21