Impresum originala:

© Universitetsforlaget 2009

ISBN 978-82-15-01403-6

Materijal u ovoj publikaciji zaštićen je shodno odredbama Zakona o autorskim pravima. Svako kopiranje ili bilo koji drugi oblik korištenja publikacije moguć je samo uz dozvolu nosioca autorskih prava. Svaka upotreba ove publikacije u suprotnosti s odredbama Zakona o autorskim pravima može imati svoj epilog na Sudu uz finansijsku nadoknadu ili kaznu zatvora onoga ko je zloupotrijebio odredbe Zakona o autor-skim pravima.

U vezi s ovim može se ostvariti kontakt.

Universitetsforlaget AS

Poštanski pretinac 508 Sentrum

0105 OSLO

www.universitetsforlaget.no

Omot knjige: Vibeke Jerkaas, GRIFF Kommunikasjon AS

Fotografija autora: Isidor Åastrøm

Štamparski slog: Rusaanes Bokproduksjon AS

Štampa i povez: AIT Štamparija Otta AS

Knjiga je štampana sa: Minion 9,5/13,5

Papir: 90 g. Munken Print Elk, 1,5

This translation has been published with the financial support of NORLA

Ovaj prijevod objavljen je uz finansijsku podršku NORLA

Impresum prijevoda:

IZDAVAČ

Univerzitet u Sarajevu Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i

međunarodnog prava

ZA IZDAVAČA

Dr. Rasim Muratović, naučni savjetnik

NASLOV ORIGINALA

HVA ER KRIG / ŠTA JE RAT

LEKTURA I KOREKTURA

Sadžida Džuvić

www.institut-genocid.unsa.ba

Øyvind Østerud

ŠTA JE RAT

S norveškog preveo Rasim Muratović

Sarajevo, 2016.

Izdavačka kuća Universitetforlaget (Oslo, Nor-veška) je pozvala vodeće stručnjake iz više oblasti da odgovore na jednostavno pitanje (koje sigur-no u sebi sadrži mnogo više dubine i potrebe za znanjem, nego što se to na prvi dojam čini): Šta je nauka kojom se oni bave, te da li se mogu po-drobnije objasniti najčešće zastupljeni pojmovi u okviru određene nauke? Njihovi stručni odgovori samo su uvodi koji mogu djelovati stimulirajuće na početnike u izučavanju nepoznatih tema i dola-zećih novih perspektiva.

Iz štampe je izašlo:Šta je BIOLOGIJA, autor Dag Olav Hessen

Šta je ETIKA, autor Arne Johan Vetlesen

Šta je EU, autor Kristian Sarestauen i Anders Ystad

Šta je FILOZOFIJA, autor Lars Fr. H. Svendsen

Šta je FIZIKA, autor Gaute Einevoll

Šta je FUNDAMENTALIZAM, autor Torkel Brekke

Šta je GEOGRAFIJA, autor Arild Holt Jensen

Šta je HINDUIZAM, autor Knut A. Jacobsen

Šta je HISTORIJA IDEJE, autor Trond Berg Eriksen

Šta je IMIGRACIJA, autor Grete Brochmann

Šta je INTERNET, autor Gisle Hannemyr

Šta je ISLAM, autor Kari Vogt

Šta je JEZIK, autor Helene Uri

Šta je KLIMA, autor Erik Kolstad i Øyving Paasche

Šta je KOSMOS, autor Øystein Elgarøy

Šta je KREATIVNOST, autor Geir Kaufmann

Šta je KRŠĆANSTVO, autor Halvor Moxnes

Šta su LJUDSKA PRAVA, autor Njål Høstmælingen

Šta je MEDICINA, autor Edvin Schei

Šta je MOĆ, autor Fredrik Engelstad

Šta je NAUKA O KNJIŽEVNOSTI, autor Erik Bjerck Hagen

Šta je NAUKA O NOVINARSTVU, autor Espen Ytreberg

Šta je PAMĆENJE, autor Pål Johan Karlsen

Šta je POVJERENJE, autor Harald Grimen

Šta je PSIHOLOGIJA, autor Carl Erik Grennes

Šta je PROZA, autor Johan L. Tønnesson

Šta je RAT, autor Øyvind Østerud

Šta je RELIGIJA, autori Ingvil Sælid Gilhus i Lisbeth Mikaelsson

Šta je SOCIJALNA ANTROPOLOGIJA, autor Thomas Hylland Eriksen

Šta je SOCIJALNI RAD, autor Irene Levin

Šta je SOCIOLOGIJA, autor Pål Repstad

Šta je STRAH, autor Paul Moxnes

Šta je TIJELO, autor Gunn Engelsrud

Šta je ZDRAVLJE, autor John Gunnar Mæland

www.hvaer.no

Sadržaj

Uvod ................................................................. 11

POGLAVLJE 1Zašto rat? ........................................................... 25

POGLAVLJE 2Novi ratovi ........................................................ 69

POGLAVLJE 3Vođenje rata na prodaju ................................... 117

POGLAVLJE 4Demokratski mir? ........................................... 151

POGLAVLJE 5Kad u ratu pobijede slabi ............................... 177

ZAVRŠETAK ................................................ 217

LITERATURA .............................................. 225

REGISTAR .................................................... 235

Uvod

Jezik nije samo upotreba. Iz odgovora na pitanje „šta je rat“ proizlaze ogromne posljedice. Pojmom rata se manipulira i prilagođava političkim i moralnim potrebama. Je li prihvatljivo govoriti o „ratu protiv terora“ nakon 11. septembra 2001? Šta sadrži takva upotreba jezika u odnosu na norme međunarodnog prava? Imali smo različite stavove o tome je li Norveška bila u ratu na Kosovu 1999, kao što smo imali različite stavove i o tome koliko je Norveška bila umiješana u rat u Afganistanu 2009. godine.

Međunarodno pravo, kada je u pitanju pojam rata, kao polaznu tačku uzima odnos između država. Rat je, između ostalog, situacija otvorena za zakonito uvođenje vanrednog stanja. Istovremeno, među-narodno pravo određuje formalne zahtjeve za rat

12

i vođenje rata, korištenje uniformi, vrste oružja, postupanje prema zarobljenicima i druge odno-se. Odgovor na vojnu agresiju pretpostavlja da se prihvate izazovi. Civili imaju potrebu za zaštitom. Zbog toga je u međunarodnom pravu od izuzetne važnosti reguliranje i vođenje rata, jer su u historij-skom i društvenom kontekstu pravni pojmovi uski. Ima pokušaja da se u ratnom međunarodnom pravu podrže pravila internih konflikata, ali su građanski ratovi još uvijek nepokriveni. Prednost najviše mo-gućeg preciznog pravnog pojma o ratu je ta da je na taj način moguće postaviti konkretne formalne zahtjeve za vođenje rata. Zbog toga je, naprimjer, za norvešku vladu važno kako je Norveška pravno gledala na rat u Afganistanu. Nedostatak se ogleda u tome da se niz situacija, koje je prihvatljivo zvati ratom, suprotstavlja pravnim pretpostavkama. Moj pristup tiče se prije svega rata de facto, a ne rata de jure, kako to pravnici vole reći. Ja govorim o ratu kao društvenom fenomenu.

U dijelu aktuelne stručne literature definicija poj-ma rat djelimično se podudara s pojmom među-narodnog prava. Kvantitativna istraživanja koriste statističke analize u vremenu i prostoru i uzi-maju drugo objašnjenje pojma rat. Ovo se može nazvati kretanjem banke podataka o razumijeva-nju rata i može se naći u američkoj banci poda-taka Correlates of War sa statističkim pregledom ratova između država od 1815. godine do danas.

13

Približno iste definicije date su u skandinavskoj banci podataka Uppsala Conflict Data Program, a na čijem daljem razvoju radi Institut za mir iz Osla. Ovdje je rat definiran kao oružani konflikt između dviju država s najmanje 1000 ubijenih na bojnom polju tokom jedne godine i gdje su jasno definirani kriteriji uzroka smrti. Građanski rat de-finiran je kao oružani konflikt unutar jedne države. Na jednoj strani tog konflikta je vlada, a na drugoj strani su pobunjenici u borbi za vlast ili odvajanje dijela teritorije iz državne cjeline. Tokom godine „manji oružani konflikt“ ima najmanje 25 ubijenih na bojnom polju dok građanski rat ima 1000. O ovome ćemo više govoriti u Poglavlju 2.

Ova kombinacija kvantitativnog praga i institu-cionalnih zahtjeva – sa snagama vlade na jednoj strani – pojednostavljuje statističke analize i čini ih mogućim upoređujući veliki broj slučajeva rata kroz vrijeme. U ovom kontekstu nedostatak je taj da i razvoj konflikta i osnovne promjene karaktera rata padaju izvan posmatranog polja.

Pogled na rat koji zastupam i argumentiram u ovoj knjizi nešto je drugačiji od pogleda međunarodnog prava i pogleda koji smo nazvali kretanje banke podataka. Prvo, na rat gledam kao na kontroverzan pojam. Nijedna definicija nije neutralna. Korište-nje jezika ima posljedice na društveni razvoj. O ratu govorim u kontekstu historijske i društvene

14

povezanosti. Ono što je rat kvantitativno i insti-tucionalno u jednoj situaciji u drugoj to nije. Rat između članova plemena u prvobitnoj zajednici imao je malo toga zajedničkog s ratom vođenim između velikih sila, osim što se u oba slučaja radi o kolektivnom nasilju. Ratovi između država i ra-tovi između državne moći i pobunjenih grupa uo-bičajeno se zovu državni ratovi.

Drugo, na rat gledam kao na jedan stepenast po-jam, kao što je naprimjer pojam demokratije. Ra-tovi mogu biti malog ili velikog stepena kao i de-mokratija. Rat je kolektivno nasilje, ali sa sivom zonom prema formama nasilja čiji je volumen mali ili organizacija slučajna i sporadična tako da je prihvatljivo koristiti riječ rat. Ja koristim izraze sličan odnos ratu i forma za rat. Ne tako davno objavljena je knjiga na engleskom jeziku No war no peace i govori o sumornoj zoni na kontinuira-noj skali od mira do rata; također se služim i ovim izrazom. Značenje riječi rat neprimjetno klizi i upotrebljava se u metaforičnom značenju, npr. rat bandi ili u dramatičnim opisima sportskih takmi-čenja.

Treće, poenta ove knjige je da pokaže da je rat promijenio karakter u institucionalnom poima-nju s velikim stepenom privatizacije, nedržavnih konflikata i nasilja u stanjima anarhije bez efika-sne državne moći. Jasne institucionalne razlike

15

između rata na jednoj strani i svađa i organizira-nog nasilnog kriminala na drugoj strani postale su mobilne bez obzira što se i dalje vode ratovi u tradicionalnom razumijevanju te riječi. Razvoj nasilja i uzroci povezanosti u skali od mira do rata nestaju i u međunarodnom pravu i u pojmu rata kod kretanja banke podataka. Ograničenje ratnih žrtava na ubijene na bojnom polju postalo je više proizvoljno u slučajevima kada su civili i učesnici borbi i ciljevi borbenih dejstava. Statistika o ne-koliko slučajeva rata i ratnih stanja loše odgovara dinamičnim ratnim ciljevima mnogih pripadnika alijansi i uključenih strana. Kvantitativni pragovi vrijednosti studija o 25 ili 1000 ubijenih u godini dana nešto su sasvim drugo u državi s desetinama hiljada stanovnika nego kada je u pitanju imperi-ja od milijardu ili više stanovnika. Ratovi niskog intenziteta su izvan međunarodnog prava i ratnih pojmova o kretanju banke podataka, ali oni nema-ju nikakvo prirodno, institucionalno ograničenje prema drugim formama nasilja. Rat niskog inten-ziteta nije rat između naoružanih snaga nego ogra-ničeno korištenje vojne sile protiv više ili manje organizirane pobune, kao što su to bili konflikti u sjevernoj Irskoj i Afganistanu.

Je li rat protiv terorizma uistinu rat i je li Norveš-ka bila u ratu protiv Afganistana 2009. godine? Ovo nije naivno pitanje. Odgovor će imati veliko

16

pravno i političko značenje. Dimenzije i ozbilj-nost situacije su veće ako je odgovor na ovakva pitanja potvrdan.

Dimenzije i ozbiljnost ne rastu zbog iskustva o tome šta je nedvosmisleno bio rat. Stanovnici Evrope u junu 1914. godine nisu bili sigurni do čega će atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda – „atentat u Sarajevu“ – dovesti. Nakon nekoliko mjeseci pokazale su se posljedice tog događaja. Evropske velike sile su jedna drugoj objavile rat. Pravile su se alijanse i mobilizirale vojske. Sve dok nije počeo sveobuhvatan i najkrvaviji rat ikada. Oružje je odloženo nakon potpisivanja mirovnog ugovora u jednom željezničkom vagonu četiri go-dine kasnije. Ugovor je dopunjen formalnim mi-rovnim pregovorima u Versaillesa. Za cijelo vrije-me ovog rata norveška vlada se držala neutralno.

Veliki rat (Drugi svjetski rat) bio je isto tako oči-gledan, a počeo je dvadesetak godina kasnije pro-dorom njemačkih trupa u Poljsku, ujesen 1939. U predvečerje 9. aprila 1940. rat je došao u Norvešku i trajao je do 8. aprila 1945. godine. Bio je to rat s preciznim datumima početka i kraja i jasnim pro-mjenama životnih uvjeta i političkog statusa.

Međutim, odnosi su postali nejasni. Predstave o ratu nisu odgovarale novoj situaciji stvorenoj nakon za-vršetka hladnog rata. Da je hladni rat prerastao u

17

vojni obračun između vojnih blokova velikih sila, bio bi jasan i prepoznatljiv.

No šta s mnogim nasilnim konfliktima tokom hladnog rata, a naročito poslije? Šta s krizama u siromašnim dijelovima svijeta koje su za rezultat imale smrt i stradanja miliona ljudi? Ovdje se radi o oružanim konfliktima koji nisu počinjali obja-vom rata niti su završavali potpisivanjem mirov-nih sporazuma. Ako se ovo zove rat, onda ratove ne vode samo vojnici u uniformama. Mnoge grupe koje učestvuju u borbama nisu pod kontrolom dr-žavnog autoriteta. Ovdje nema jasnih linija fronta i nema odlučujućih bitaka. Granice između vođenja rata i drugih nasilnih aktivnosti su nejasne. Ovdje imamo posla sa sivim zonama, organiziranim kri-minalom, privatnim ciljevima, ubistvima i obraču-nu između bandi.

Tako je to, na određen način, uvijek bilo. Bili su to neregularni elementi unutar tradicionalnih ratova i između njih – gerila, kriminalni profiteri, privatne grupe izvan zvanične kontrole. Ipak, dogodila se jedna promjena. One neregularne osobine postale su vidljivije i važnije kada su tradicionalni rato-vi između država ili neskrivena borba za državnu moć postali rijetkost. Promjena je pojačana od-brambenim i vanjskopolitičkim preokretom. Nor-veške jedinice ne učestvuju primarno u odbrani

18

državne teritorije od invazije. One učestvuju u sta-bilizaciji situacije u područjima zahvaćenim ratom gdje nedostaju mnogi tradicionalni znakovi rata. Zbog toga je pitanje šta je rat postalo još više aktu-elno. Važeće zone za rat kao međunarodnopravnu kategoriju stoje u igri.

Međunarodna stručna leksika je, u velikoj mjeri, saglasna u tome da je rat nasilni konflikt između više učesnika, često između država i, uglavnom, vođen radi ostvarivanja političkih ciljeva. Struč-njaci su saglasni u tome da je rat teško ograničiti samo na nasilne fenomene i da pravni i politički interesi mogu biti odlučujući za definiciju masov-nog konflikta kao rata. Mi možemo, naprimjer, preferirati naziv rat ako želimo obrazložiti vojni doprinos, kao što je slučaj u „ratu protiv terora“ ili možemo preferirati pojam nasilni kriminalitet ako želimo prigušiti politički element u konfliktnim si-tuacijima.

Vremenom se naš pojam o ratu promijenio. To je historijski relativno. Kada govorimo o nasilnom obračunu plemenskih grupa u prvobitnoj zajed-nici, upotrebljavamo riječ rat, dok bi se obračun odgovarajućeg obima u našem dijelu svijeta danas nazivao drugačije. Tako gledano rat je, bez sum-nje, kameleon, kako je to teoretičar rata Carl von Clausewitz rekao; rat se prilagođava različitim društvenim odnosima i otvara se promjenljivim socijalnim uvjetima.

19

Kontrast između ratova vođenih u prvobitnoj za-jednici i ratova vođenih između velikih industrij-skih sila pokazuje nešto drugo. Ratna tehnologija je odlučujuća za određivanje forme rata. Elektron-ska informatika i komunikaciona tehnologija iz-vršile su revolucionarne promjene u vođenju rata u razvijenim industrijskim zemljama. Sada su, naprimjer, mogući precizni avioudari s velikih vi-sina. Avioni bez posade doprinijeli su da vođenje rata liči na apstraktnu kompjutersku igru bez ob-zira što su patnje žrtve isto konkretne kao i prije. Nuklearno oružje dovelo je do strategije gdje je glavni cilj da se ovo oružje ne koristi. U drugoj polovini 1800-ih, nakon pronalaska parobroda, že-ljeznice i telegrafa, vođenje rata radikalno se pro-mijenilo - transport vojnika, opreme i poruka na velike daljine znatno je brži. Nikakva mobilizacija ratnih jedinica u kolonijama nije se mogla upore-diti s evropskom vojskom koja je vršila opsade uz pomoć mitraljeza i dalekodometnih pušaka. Stoti-nu godina ranije puno jednostavnije oružje učinilo je cijele armije, s vojnom obukom od samo neko-liko sedmica, vojno efikasnijim. Tada je rat vođen dugačkim strijelama i dobar vojnik morao je imati dugogodišnju obuku. Tako možemo nastaviti una-zad do unedogled. Opsada gradova učinila je revo-lucionarnom dotadašnju borbu na konjima. Tada je to bilo pretpostavka za upotrebu teške konjice s

20

efikasnim korištenjem ubojitog oružja u vidu ko-plja, luka i strijele. Tako je rat vođen u dijelu Evro-pe u srednjem vijeku.

Ali, tehnologija može suziti vidno polje. U mno-gim ratovima vojno najslabiji, oni koji imaju naj-jednostavniju tehnologiju, pobjeđuju. Takozvano asimetrijsko vođenje rata bilo je centralno u kon-fliktima poslije hladnog rata (pogledaj Poglavlje 5). Tako imamo primjer da se najveća i najsavre-menija vojna sila XX stoljeća, SAD, povukla pora-žena iz Vijetnama 1975. godine. Situacija u Iraku je vojno nestabilna nakon mnogo godina uloženog vojnog truda. Mnogi ratovi vođeni su običnim ruč-nim oružjem, minama kućne izrade i slabim resur-sima. Moć u ratu gradi se na mnogim elementima, a ne samo na vojnoj tehnologiji.

Mnogo je toga uznemiravajućeg u pitanju šta je rat. Rat ima osnovnu egzistencijalnu stranu. To su smrt, užas, patnje i stradanja. Ratni veterani i pis-ci, filmski i likovni umjetnici opisivali su i opisuju rat s razumijevanjem i uživljavanjem. Dnevnici i osobni izvještaji donose nam stanje i osjećaj rata iznutra. Ratna groblja i muzeji govore o važnim dijelovima historije. Ratni reporteri opisivali su i opisuju rat izbliza. Ratni historičari dali su i daju detaljne opise konkretnih ratnih užasa na osnovu izjava mnogih preživjelih koji su služili kao izvor podataka.

21

Ovdje želim staviti težište na povezanost društva i rata. S tim u vezi propitujem analize društvenih nauka koje govore o generalnim uzrocima rata, karakteru rata, privatizaciji u vođenju rata, pove-zanosti načina vladanja i rata, faktorima koji su odlučujući za ishod rata i slično. Želim naglasiti da ovo nije knjiga o vojnoj strategiji bez obzira što mnoge perspektive imaju strategijsko znače-nje. Ovo nije knjiga o pravnim i normativnim pi-tanjima vezanim za rat i vođenje rata bez obzira što ona pokušava razriješiti odnose značajne za pravo i normativu. Osnovni cilj pisanja ove knjige je predstaviti centralne strane rata i način vođenja rata u današnje vrijeme s ilustriranim primjerima i linijama, od prve do zadnje, kako bi se pokazala danas važeća pozadina.

Poglavlja u ovoj knjizi najviše pokrivaju central-na stručna i sporna pitanja koja su izbila u prvi plan nakon hladnog rata. Prvo dolazi objašnjenje važnih formi rata, onda idu naročite osobine tako-zvanih novih ratova, zatim dolazi prodor novih ko-mercijalnih ratnih operatera, kao i povezanost rata i vlasti, te pitanje zašto imamo tendenciju da slaba strana u modernom ratu pobjeđuje. Predstavljanje svega nabrojanog zaokruženo je anticipiranjem mogućih budućih linija.

U stručnim krugovima velika su neslaganja o tome šta je rat i zašto rat. Kada imamo prijelaz između

22

rata i drugih formi nasilja, kao što su masakri i kri-minalna ubistva, onda su ograničenja odlučujuća za broj ratova, njegovu sveobuhvatnost i poglede. Ograničenje je također odlučujuće i za neku voj-nu silu, vojnu snagu ili policiju koje imaju izazov. Zbog toga upotreba riječi rat zavisi od našeg tu-mačenja i doživljaja sadašnjosti. Ovdje istraživači imaju različite stavove.

Uzroci rata kontroverzna su tema u stručnim kru-govima koja za posljedicu može imati ratni rizik i pogled na mir u budućnosti. U kojem stepenu moramo analizirati pojedinačni rat kako bismo re-kli nešto istinito i prihvatljivo o uzročnom odno-su? Ima li ponašanje pojedinca neko značenje ili su odlučujuće globalne osobine sistema? Zašto u nekim dijelovima svijeta imamo dugoročan i sta-bilan mir, a u nekim hroničnu nestabilnost i ratno stanje? Političke ideologije razilaze se u pogledu uzroka rata, ali to rade i različite stručne teorije. Pojasnit ću osnovu različitih pogleda i ilustrirati to konkretnim primjerima. Zaustavit ću se na važnim tačkama u razmatranju i obrazložiti osnovu gledi-šta.

Fenomen rata jedan je od većih izazova u analizi društva s mogućim mnogim odgovorima. Ova spo-znaja je polazna tačka u mom pristupu ovoj tema-tici. Na stranicama koje slijede bit će otvorena cen-tralna i izazovna debata. Studenti i kolege politolozi

23

učestvovali su više nego što sam očekivao u odre-đivanju vlastitih tačaka mišljenja. U nastanku ove knjige veliki doprinos dali su i stručnjaci Visoke škole odbrane, a važnu ulogu u njenom nastajanju imali su Rolf Hobson, Harald Høiback, John Andre-as Olsen i Palle Ydstebø.

Literatura

Mortne Ruud i Geir Ulfstein, Innføring i folkerett, 2. utg./Uvod u međunarodno pravo, Drugo izda-nje, Universitetsforlaget, Oslo, 2002. Poglavlje 14 obrađuje ratno međunarodno pravo.

Sigrid Redse Johanesen i Jacob Thomas Staib, Jus og militærmakt/Pravo i vojna moć, Gyldendal Akademisk, Oslo 2009. Naročito poglavlja 5-7 i 9 o međunarodnom pravu, ratu i vođenju rata.

W.B. Gallie, „Esentially contested concepts“, Pro-ceedings of the Aristotelian Sociaty, New Series, Vol. LVI, Harrison & Sons, London 1956. Ovo klasično štivo bilo je polazna tačka za sveobuhvat-nu pojmovno analitičku literaturu.

Paul Richards, red., No War No Peace, James Cu-rrey, Oxford, 2005. Detaljna studija slučajeva rata i dinamike konflikta. Švedski i norveški istraživači uradili su veliki stručni doprinos s bazom podataka

24

Uppsala Conflict Data Program (http:/www.pcr.uu.se/research/UCDP/). Oni su formirali veoma dobru bazu ratova i konflikata na svojoj internet-skoj stranici. Na osnovu ove baze podataka urađe-ne su mnoge stručne analize.

Journal of Peace Research, sa Nilsom Petterom Gleditchom kao urednikom bio je veoma važan fo-rum za analize. To ne sadrži neodobravanje ovog napora kada ja argumentiram za to da je operativna definicija rata koja se koristi u ovoj bazi podataka, u važnijem odnosu su preuske i slučajne.

POGLAVLJE 1

Zašto rat?

Uopćena tumačenja rata ne mogu objasniti poje-dinačna izbijanja rata. Ona mogu samo navesti za-jedničke pretpostavke i u kojem pravcu one mogu biti olakšavajuće. Na kraju petog stoljeća prije naše ere u Historiji peloponeskih ratova Thukydid piše da uzroci ratova leže u strahu, časti i interesima. To zvuči još uvijek prikladno i moderno. Thukydid je smatrao da je poremećaj balansa moći jedan od osnovnih uzroka rata u odnosu prema partnerima koji međusobno prijete i koji imaju suprotstavlje-ne interese. Danas su mnoge uopćene predstave o ratu blizu onih Thukydidovih. Dopustite da to malo detaljnije pogledamo.

„Rat počinje u dušama ljudi“, kaže se u UNES-CO-voj temeljnoj deklaraciji. U ovoj tvrdnji stoji

26

cijela teorija o miru. Svijet s mirovnjacima bio bi svijet mira. No mnogi se ne bave mirom prije nego on pukne.

UNESCO-va deklaracija plasira objašnjenje rata na individualnom nivou, u „duše ljudi“. Poznati američki politolog Kenneth Waltz objavio je knji-gu pod naslovom Man, the State and War.1 Knjiga je pregledna i lahko je zapamtiti osnovne linije. Rat se može objasniti na tri različita nivoa – indi-vidualnom, državnom i međunarodnom.

Individualno objašnjenje rata stavlja težište na značenje pojedinačnih rješenja ili zbira pojedinaca i njihovo ponašanje i djelovanje. Psihološki fakto-ri, uvjeti odrastanja i sazrijevanja, agresija i sum-njičavost osvjetljavaju izbijanje rata. Naprimjer, u međuratnom periodu ovo je bio jedan tip objašnje-nja Hitlerove personalnosti i autoritarnih osobina njemačkog naroda. Upravo su autoritarne osobine izbacile Hitlera na površinu i omogućile masovan odziv nacističkoj politici. Stereotipske slike o Je-vrejima i nekim drugim narodima uklapale su se u ovaj tip objašnjenja. Individualne osobine pojedi-naca povezane su s njemačkom revanšističkom i ekspanzionističkom politikom, što je bilo polazna tačka za agresivnu vojnu politiku koja je izazvala rat.

1 Columbia University Press, New York.

27

Objašnjenje na državnom nivou stavlja težište na unutrašnju politiku. Autoritarni režimi mogu ima-ti potrebu da odvrate nezadovoljstvo agresivnim ponašanjem izvana. Ratnom politikom također se mogu proširiti osnove resursa, ponovo uspostaviti kontrola nad izgubljenim teritorijama ili udovolji-ti zahtjevu nezadovoljne manjine koja se nalazi u susjednoj zemlji, ali na pogrešnoj strani granice. Ekonomsko zaostajanje može podržati nametljivu vanjsku politiku koja može dovesti mir u opasnost. Agresivni nacionalizam može se brzo prilagoditi tamo gdje je nacionalni identitet pod prijetnjom. U ovoj perspektivi rat može biti uzrokom označava-nja pojedinačne države i napetosti unutrašnjopoli-tičke naravi u njoj.

Objašnjenje međunarodnog nivoa polazi od toga da je odnos između država anarhija bez nadređene vlasti. Norme, pravila i međunarodne organizaci-je reguliraju međunarodne odnose, ali u konačnici ne postoji nadređena vlast koja može sprovoditi pravila igre naročito u situacijama kada ih moćne države narušavaju. Da bi se zaštitile, države for-miraju alijanse i pokušavaju stati na put moći onih drugih. Sistem je opterećen međusobnom nesigur-nošću. Organizacije kao što su UN mogu osigurati mir samo ako su velike sile saglasne o tome.

Predstava o međunarodnoj anarhiji podudara se s opisom Thomasa Hobbsa o prirodnom stanju prije

28

državne vlasti. Godine 1651. Hobbs je napisao Le-viathan kao jednu ilustraciju i obrazloženje za for-miranje države. Kada se zakoni, pravila i zaštita ne sprovode putem države, onda nesigurnost optere-ćuje međuljudske odnose. Pojedinci traže da redu-ciraju svoju nesigurnost gradeći moć kroz velike resurse i alijanse. Zbog toga oni drugi postaju ne-sigurni, razumijevaju mjere odbrane kao prijetnju i grade kontramoć. Preventivni napad može biti jedan od načina da se reducira prijeteća pozicija onih drugih. Bez obzira što, barem u početnoj fazi, rat nije poželjan i što je razoran za sve sudionike, on može početi kao prateća pojava funkcioniranja sistema. Hobbs je pisao o svemu ovome na osno-vu iskustava iz engleskog građanskog rata. On je smatrao da haos i građanski rat u kojem su svi pro-tiv svih počinje kada nema centralne vlasti u druš-tvu. Nepodnošljivost nesigurnosti onima koji žele mir bila je polazna tačka za društveni dogovor po kojem je moć prepuštena u državne ruke.

Anarhija kao osnovni uvjet u međunarodnim od-nosima doprinosi da odnos među državama na-stavlja u formi prirodnog stanja bez nadređene instance moći.

Pojedinačni mehanizam u sistemskom objašnjenju konflikta uočljiv je kod trke u naoružavanju. Dvije zemlje se naoružavaju jer nemaju povjerenja jedna u drugu. I jedna i druga misle da će ona druga isko-ristiti poziciju vojne nadmoći, te se naoružavaju

29

kako bi se osigurale. Naoružavanje samo po sebi može biti prijetnja. Uz to, obje strane doprinose stvaranju nervoze. Negativne posljedice mogu biti daleko veće nego što je razlika u naoružanju. U tom kontekstu naoružavanje se može objasniti kao forma sistemske prisile kroz uzajamnu nesigur-nost.

Ovaj mehanizam se zove sigurnosna dilema. Ne-sigurnost vodi izgradnji vojne snage i efikasnosti, što kod druge strane također povećava nesigurnost te ona nastoji postati moćnija. Rezultat je veća ne-sigurnost kod oba partnera, mada je cilj bio sasvim suprotan.

Jednu uopćeniju formulaciju mehanizma nalazi-mo u situaciji koja se zove dilema zarobljenika. Dilema pokazuje kako osobe u određenoj situa-ciji djeluju racionalno što suzbija početne namje-re. Historija je takva: dva zatvorenika odvojeno su saslušana zbog zajednički počinjenog zločina. Učesnik u zločinu koji svu krivicu prebaci na onog drugog bit će oslobođen, dok će onaj koji bude nepopustljiv dobiti veliku kaznu. Ako se obojica budu međusobno optuživala, dobit će kaznu, ali nešto reduciranu zbog saradnje sa sudom. Ako budu nepopustljivi, lahko će im se presuditi bez obzira što sud ima malo dokaza.

U takvoj situaciji realno je da optužuju jedan dru-gog, jer takvo držanje reducira kaznu bez obzira

30

na to šta je onaj drugi uradio. Zbog toga će obojica dobiti veliku kaznu koju su mogli lahko izbjeći da su promijenili stav.

Ova dilema pojavljuje se u mnogim praktičnim si-tuacijama gdje nedostatak komunikacije i saradnje rezultira lošom pozicijom za sve. Evo jednog pri-mjera s domaćim životinjama i ispašom na zajed-ničkom pašnjaku. Nesigurnost izražena u neznanju o tome šta oni drugi rade vodi tome da svaki pa-stir pušta mnogo životinja na ispašu, što reducira osnove za ispašu. Povećana sumnja, podozrivost, neprijateljstvo i povećana opasnost za konflikt mogu se objasniti na isti način.

Tumačenje rata na međunarodnom planu gradi se na pojedinačnim pretpostavkama. Ta vrsta tuma-čenja ne pretpostavlja žeđ za moć pojedinaca na poziciji ili čitav niz različitih unutrašnjopolitičkih pretpostavki koje mogu objasniti zašto države ili druge organizirane strukture idu u rat. Dovoljna je osnovna struktura u sistemu države bez nadnacio-nalne instance moći.

Ovo tumačenje ipak ima jasna ograničenja. Ono, naprimjer, ne može objasniti zašto imamo duge periode mira i duge periode ratova ili zašto se u jednom dijelu svijeta na rat gleda kao na nešto nezamislivo dok je rat u drugim dijelovima tako česta pojava. Norme, socijalne povezanosti i razu-mijevanja situacije imaju značenje i za rat i za mir.

31

Zašto je počeo rat u Evropi 1914. nakon dugog raz-doblja mira? Zašto je počeo novi veliki rat 1039-1945, s dugim periodom mira nakon toga?

Obrazloženje je više složeno u odnosu na pojedi-načni nivo objašnjenja. To je usklađenost između nivoa.2 Sistem alijansi s uzajamnom nesigurnošću igrao je određenu ulogu u početku Prvog svjetskog rata. Njemačka je jačala svoju poziciju na osno-vu rigidne ravnoteže moći. Britanci su odgovorili alijansom s Francuzima. Nakon relativno dugog perioda mira prije 1914. godine nijedna velika sila nije strahovala od mogućnosti izbijanja rata. Unu-trašnji politički odnosi i političke odluke u veli-kim evropskim zemljama kao što su Njemačka i Austrija pojačali su opasnost od rata. Nacionalno samopouzdanje zaoštravalo je međusobne odnose. Bilo je to vrijeme raspada dvaju carstava, Austro-ugarskog i Osmanskog, s velikim problemima na Balkanu. Vojna industrija i velika stajaća vojska mogli su doprinijeti stabilnosti i sigurnosnoj po-litici. Njemačka politika bila je više nasrtljiva. Na individualnom planu i njemački keizer i ruski car igrali su važnu ulogu u ratnoj politici. Velike narodne mase u evropskim zemljama nisu puno razmišljale o mogućnostima izbijanja rata. Ipak, 1914. godine bilo je primjetno oduševljenje ratom i u Velikoj Britaniji i na Kontinentu. 2 Vidjeti Joseph S. Nye, Understanding International Con-lficts, Harper Collins, New York 1993, naročito Poglavlje 2.

32

Međunarodni sistem daje nam ograničeno tuma-čenje početka rata 1939. Tridesete godine XX stoljeća bile su u znaku nesigurnosti između ve-likih evropskih sila. Njemački ekspanzionistički planovi, kao revanš za poraz i gubljenje dijela te-ritorija 1918, postali su više konkretni dolaskom nacističke partije na vlast. Takozvana Weimarska republika raspala se i gradila je put za politički si-stem u kojem je diktatorska partija došla na vlast. Hitler kao kancelar imao je agresivne planove za novo uređenje Evrope po njemačkim premisama.Vojna industrija i vojna mobilizacija dali su nadu da će ekspanzionistička politika biti uspješna. Tre-ba, međutim, reći da nijedno od ovih objašnjenja nije dovoljno; obavezna je kombinacija faktora na različitom nivou.

To daje dobre pretpostavke da se početak rata obja-sni kao posljedica događaja u kojima je prostor za djelovanje ograničen i sužen te se rat nameće kao neizbježan. Pucanj u Sarajevu teško da bi bio po-vod za početak velikog evropskog rata 1905. ili 1908. godine. Ali, 1914, nakon mnogih kriza na Balkanu i rigidnog sistema Alijansi s povećanom nesigurnošću nad njemačkim i austrijskim plano-vima – malo je trebalo pa da se fitilj rata upali. Napetosti i protivrječnosti u društvu bile su tolike da bi do rata došlo i bez atentata u Sarajevu koji je poslužio kao povod za početak rata.

33

Može li se na osnovu svega ovoga reći nešto o uzrocima rata? Neki istraživači skloni su tome da rat povezuju s razvojem ljudske historije. U ovom kontekstu rat dobija, u zadnjoj instanci, biološko utemeljenje.

Rat i evolucija

Teoretičari evolucije tvrde da osnovni uzroci rata ne leže ni u međunarodnom sistemu, ni u pojedi-načnim državama, ni na individualnom planu. U pojedinačnom razvoju konkretni rat obuhvata sva tri nivoa objašnjenja, ali osnova za rat nalazi se nešto dublje. Azar Gat i Bradley Thayer dali su za-nimljiv i provokativan odgovor na pitanje o osnovi rata.3 Oni nalaze ključ u borbi za nedostajuće re-surse kroz ranija stoljeća u kojima se pokušavala formirati organizirana država. U toj nemilosrdnoj borbi za hranu i žene preživljavaju oni koji ima-ju volju i sposobnost za borbu. Rat u prvobitnoj zajednici tiče se povećanja životnih mogućnosti i smanjenje rizika. Poželjna ratna forma napadača su minimalni troškovi i noćni napadi na uspavane gradove.

3 Azar Gat, War in Human Civilization, Oxford University Press, Oxford 2006; Bradley Thayer, Darwin and Interna-tional Relations: On the evolutionary origins of war and eth-nic conflict, University of Kentucky, Lexington, 2004.

34

U više kompleksnim društvima forme rata su kom-pliciranije. Razvoj oružja daje nove mogućnosti, ali i traži nove zahtjeve. Sređene države moraju organizirati vođenje rata više profesionalno, kako ofanzivno tako i defanzivno. Države moraju uskla-diti strategiju za velike vojne snage i rukovoditi jedinicama na velikim udaljenostima. Osnova za borbu ipak se nalazi u rivalstvu i nedostatku resur-sa, kao i riziku da se dopusti da odbrambeni meha-nizmi zataje. Osnovni motivi su isti kao i u prostim društvima bez obzira što novi uvjeti zahtijevaju druga sredstva za borbu i druge metode.

U ovoj perspektivi duga razdoblja mira između razvijenih industrijskih zemalja mogu se objašnja-vati tako da rat više nije obavezan u borbi za resur-se. Ako povećana proizvodnja i rad čuvaju pristup resursima, onda rat može biti destruktivan. Uzaja-mna sumnjičavost ipak može voditi u preventivni napad i rat bez obzira što rezultat može biti ogra-ničen prilaz onim resursima koji daju bolje uvjete za život.

U perspektivama teoretičara evolucionista oba-vezni elementi koji služe da se objasni rat su dr-žavni sistem, država i pojedinac. Nijedan od ovih elemenata uzet sam za sebe ne daje adekvatne uzroke. Oni zajedno su jedna cjelina. Polazna tačka teoretičara evolucionista je borba za pre-življavanje u svijetu s oskudnim resursima, bez

35

obzira što društvena organizacija i mehanizmi za završetak konflikta variraju. Zbog toga i rat mije-nja karakter.

Najvažnija zamjerka protiv perspektiva koje za-stupaju teoretičari evolucionisti, a koja se odnosi na rat – „Darwin kao teoretičar rata“ – bila je ta da je perspektiva suviše uopćena da bi mogla obja-sniti konkretne tokove konflikta. U kompleksnijim društvima manje je očigledno kako se ponašanje može reducirati na genetske faktore ili kako se od-vija interakcija između naslijeđenih motiva i kom-pleksne okoline. Diskusija o ratu i evoluciji je više od sveobuhvatne diskusije o povezanosti između biološkog razvoja, kulturnih varijacija i društve-nog odnosa.

Kako možemo nešto šire, ali konkretno, objasniti uvjete rata u našoj bliskoj budućnosti?

Hladni i vrući rat

SAD i Sovjetski savez bili su i saveznici i pobjed-nici u Drugom svjetskom ratu. Međutim, nakon rata postali su glavni protivnici. Napetost odnosa između ovih dviju supersila i njihovih saveznika je ono što se naziva hladni rat.4 Nikada nije bilo 4 Historija hladnog rata zastupljena je kod Geira Lundesta-da, Øst, vest, nord, sør/Istok, Zapad, Sjever, Jug, Universi-tetsforalget, Oslo 2004; Odd Arne Westad, The Global Cold War, Cambridge University Press, Camridge, 2005; John

36

direktnog rata između dviju velikih sila bez obzi-ra na to što su one bile umiješane u niz ratova i konflikata u Africi, Latinskoj Americi i Aziji. Ve-liki rat je gurnut pod led. Prihvatljivo je reći da je hladni rat počeo 1946. godine, bez obzira što su znakovi novih suprotnosti bili očiti i prije nego što se završio Drugi svjetski rat. Hladni rat završen je propašću komunističkih sistema u Istočnoj Evro-pi i rušenjem Berlinskog zida u noći 9. novembra 1989. godine. Hladni rat definitivno je završen raspadom Sovjetskog saveza, 26. decembra 1991. godine.

Najjednostavnije objašnjenje hladnog rata je to da su velike sile bile nesigurne jedna u drugu. I jedna i druga velika sila htjele su pojačati svoju poziciju i utjecaj u svijetu. I jedna i druga su podržavale saveznike i istomišljenike u drugim zemljama. Uz to su imale veliku vojnu moć koju su razvijale i usavršavale. Nakon Drugog svjetskog rata Sovjet-ski savez je oklijevao da povuče svoje jedinice iz sjevernog Irana, istovremeno tražeći dodatna pra-va u turskim tjesnacima na Crnom moru. Sovjet-ski savez je učestvovao u osnivanju komunističkih režima u Poljskoj, Rumuniji i Bugarskoj. Sovjeti su jačali svoju kontrolu nad okupiranim dijelom Njemačke, ali su i odvraćali komunističke partije u zemljama Zapadne Evrope da izvrše revoluciju ili pokušaju državni udar.

Lewis Gaddis, The Cold War, Penguin, London, 2005.

37

Godine 1947. Amerikanci su prezentirali Truma-novu doktrinu čija se suština sastojala u tome da će se zemlja određenim protumjerama ograditi od ko-munizma. Povod za ovo je bio razvoj događaja u Grčkoj i Turskoj. Brza obnova Zapadne Njemačke i Marshallov plan koji je podrazumijevao pomoć nizu zapadnoevropskih zemalja imali su odgova-rajući cilj.

Dana 5. marta 1946. godine predsjednik britanske Vlade, Winston Churchill, održao je govor na jed-nom univerzitetu u SAD-u u kojem je hladni rat prvi put nazvan željeznom zavjesom: „Željezna zavjesa se prostire od Ščečina na Baltiku do Tr-sta na Jadranskom moru... Ne mislim da Sovjetski savez želi rat. Ono što oni žele je ratni plijen i ne-ograničeno proširenje njihove moći i njihove dok-trine.“ Staljin je odgovorio u partijskim novinama Pravda. Churchilla je uporedio s Hitlerom, nazvao ga ratnim huškačem i tvrdio je da je on bacio po-gled na anglosaksonski dio svijeta.

Hladni rat se razvijao u talasima s fazama relativ-ne opuštenosti i povremenih akutnih kriza. Podi-jeljeni Berlin bio je akutno krizno žarište u centru fronta među blokovima. Kubanska kriza iz 1961. godine, kada je Sovjetski savez rasporedio rakete s atomskim glavama na Kubu, bila je najveća poje-dinačna ratna opasnost. I rat u Koreji 1950-1953. i rat u Vijetnamu koji je počeo sredinom 1960-ih

38

godina bili su izraz izraženih suprotnosti u vrijeme hladnog rata. Isto je važilo za konflikte i ratove u Africi, srednjoj Americi i Bliskom Istoku.

Zašto nikada nije bilo rata između velikih sila upr-kos međusobnim napetostima, želji za većim utje-cajem, različitim društvenim sistemima i stalnoj utrci u naoružavanju?

U mnogim historijskim situacijama postojala je in-terakcija između naoružavanja i početka rata. Ovo ne treba značiti da je naoružavanje samo po sebi uzrok rata, ali trka u naoružanju izgleda kao faktor rizika i u svakom slučaju kao signal za opasnost.

Trka u naoružanju između SAD-a i Sovjetskog sa-veza nije ih dovela do velikog rata. Sve su prilike da je razlog tome razvoj naoružanja. Kada su obje strane došle do atomskog oružja i efikasnih siste-ma isporuke, lideri obiju strana priznali su da bi jedan veliki rat značio uništenje svih. Ovo je bilo međusobno zastrašivanje ili „ravnoteža terora“. Jedna strategija je zastrašivanje učinila robusnim, tj. onaj koji je prvi želio napasti morao je znati da je druga strana dovoljno moćna da uzvrati odgo-varajućim protivnapadom. Jedan od sporazuma o ograničenju utrke u naoružanju za vrijeme hlad-nog rata nastojao je osigurati da obje strane imaju podjednake sposobnosti.

39

Nakon nekih akutnih kriznih situacija, kao što je kubanska kriza iz 1961, potpisano je niz sporazu-ma s ciljem da se izbjegne rat koji bi za rezultat imao opću nesreću i stalne nesporazume. Jedna od mjera ovih sporazuma bila je uspostava direktne crvene telefonske linije između Bijele kuće u Was-hingtonu i Kremlja u Moskvi. Druge mjere koje su imale za cilj ublažavanje napetosti bile su, na-primjer, međusobno obavještavanje o održavanju vojnih vježbi i različitih formi ograničavanja nu-klearnog naoružanja i raketnih sistema.

Osim toga, bilo je i nekih prešutnih sporazuma između strana kojima su se pokušavale izbjeći si-tuacije u kojima će jedinice istočne i zapadne flo-te biti jedna protiv druge u područjima konflikta. Velike sile su bile saglasne da svaka od njih ima svoju sferu utjecaja u bliskoj zoni gdje bi mogla intervenirati bez miješanja druge strane. Tako je srednja Amerika bila sfera utjecaja SAD-a, dok su Afganistan i istočna Evropa bili pod utjecajem So-vjetskog saveza.

Ipak, ravnoteža terora je bila višeznačna. Je li pro-širena prijetnja o prednosti saveznika bila pouz-dana? Da li bi SAD rizikovale napad Sovjetskog saveza na svoje velike gradove zbog toga što po-mažu London i Pariz? Prisustvo američkog ljud-stva, baza i raketnih sistema u Evropi povećat će vjerovanje u odbranu svih saveznika i zastrašiti

40

i odvratiti suparnike od napada. Ipak, francuski predsjednik je imao određene sumnje u sve to. Stoga je Francuska željela imati svoje nuklearne jedinice, svoje force de frappe, da bi imala svoj prst na atomskom dugmetu i da bi markirala svoj vojni status. Odluka o tome da Francuska ima vlastito atomsko naoružanje donijeta je za vrije-me Četvrte republike, sredinom 1950-ih. Kada je Charles de Gaulle došao ponovo na vlast 1958. godine, razvijene su francuske atomske jedinice kao odbrambena mjera Francuske nezavisno od NATO-a. De Gaulle je imao dozu sumnje u to da SAD žele stacionirati svoje jedinice kako bi zašti-tile Evropu od sovjetskog kontranapada. Pitanje o širenju zastrašivanja imalo je centralno mjesto u politici saveznika u vrijeme hladnog rata. SAD su pokazale dobru volju da podrže savezničku vladu tokom rata u Vijenamu, a istovremeno je iskustvo iz Vijetnama možda doprinijelo da se izbrišu bari-jere za pružanje odgovarajuće podrške na drugim mjestima.

Nakon poraza kolonijalne politike Francuske, u proljeće 1954, Vijetnam je podijeljen po 17. ste-penu geografske širine na sjeverni i južni. SAD su podržavale zapadnjački orijentiranu vladu na jugu Vijetnama dok je komunistički oslobodilački pokret preuzeo vlast na sjeveru zemlje. U jednom govoru iz tog perioda predsjednik Eisenhower je američke saveznike u Aziji uporedio s dominama.

41

Ako padne jedna domina da bi komunisti preuzeli vlast, onda padaju sve ostale. Ova teorija domina sklapana je na osnovu američke politike barijera i alijansi. Ona je trebala osigurati podršku zapadno orijentiranim režimima. Podrška vladi u južnom Vijetnamu bila je barijera komunizmu u Laosu, Kambodži, Tajlandu i drugim azijskim zemljama.

Posljedice su ipak bile ograničene kada su se SAD povukle i kada je pala vlada južnog Vijetnama sre-dinom 1970-ih godina. Domino efekt bio je jači u situacijama kada Sovjetski savez nije htio interve-nirati kako bi dao podršku režimima istočnoevrop-skih zemalja od 1989. Režimi svih istočnoevrop-skih zemalja brzo su pali jedan za drugim kada se uvidjelo da neće biti intervencije Sovjetskog sa-veza. Proširenje zastrašivanja zbog toga nije bilo samo pitanje pouzdane prijetnje o korištenju nu-klearnog naoružanja nego također i pouzdana za-štita putem konvencionalne politike moći.

Ravnoteža terora bila je višeznačna na jednom drugom planu. Tu se radilo o zastrašivanju partne-ra kako bi se iskoristili konflikti u različitim dijelo-vima svijeta, jer je situacija mogla izmaći kontroli ili je prag za korištenje atomskog oružja bio tako visok da su strane mogle voditi znatno agresivniju politiku bez opasnosti od izbijanja velikog rata. U različitim fazama hladnog rata postojale su i razli-čite procjene o njemu. Tu se radilo o povezanosti

42

rivalstva u trećem svijetu i ratovima vođenim za dekolonizacije tog svijeta. Lideri na Zapadu i na Istoku mogli su imati različite poglede i procjene su se vremenom mogle mijenjati. Veliki rizik do-prinio je, između ostalog, da velike sile nisu kori-stile nuklearno oružje u nekim od ratova u kojima su učestvovale. Generalno, bio je to treći svijet kao siva zona gdje su pravila igre u odnosima velikih sila bila poprilično nejasna i promjenjiva.

U situacijama kada je jedna od velikih sila vojno učestvovala u konfliktu, druga je, u pravilu, drža-la se po strani. Tako su Sovjetski savez i naročito Kina podržavali sjeverni Vijetnam, ali samo lo-gistički i diplomatski. SAD su se suprotstavljale sovjetskoj invaziji u Afganistanu 1979, ali nisu poslale vojne snage. U nekim situacijama rat su vodili zamjenici, kao kada su kubanske trupe – uz podršku Sovjetskog saveza – učestvovale u bor-bama u Angoli i Etiopiji. Mnogi konflikti u Africi bili su ratovi koji su se vodili uz pomoć zamjenika, gdje su i SAD i Sovjetski savez podržavali svaki svoje lokalne borbene grupe. Tako gledano hladni rat je bio niz vrućih ratova koji su se vodili na mar-ginama frontova između blokova moći.

Nakon hladnog rata opasnost od izbijanja velikog rata dodatno je reducirana, ali se pojavio niz manjih ratova u pograničnim zonama bivšeg Sovjetskog saveza i na Balkanu. Raspad nekih država u Africi

43

bio je direktna popratna pojava završetka hladnog rata. Režim Siada Barresa u Somaliji srušio se kao kula od karata kada su SAD zaustavile ekonomsku i vojnu pomoć. Region je postao manje značajan nego što je bio u vrijeme rivalstva velikih sila. Pod okriljem hladnog rata građanski ratovi su bili uobi-čajena forma pod kojom se odvijao raspad država.

Mnogi manji ratovi vođeni za vrijeme hladnog rata bili su povezani s dekolonizacijom. Oružanom po-bunom izbacivane su kolonijalne sile van ili se vo-dila borba za odvajanje dijela teritorije iz kolonije ili imperije. Neki od ovih konflikata su u značajnoj mjeri nastavljeni i nakon hladnog rata. Diskutira-no je također u kojoj se mjeri SAD mogu smatrati imperijom s globalnim interesima. Jesu li neki od ratova vođenih nakon hladnog rata izraz interesa imperije ili protivnika imperije? Pogled na histori-ju ova pitanja može učiniti jasnijim.

Rat i imperijalizam

Nakon američkog pohoda na Irak, u proljeće 2003, u literaturi vanjskopolitičke provenijencije otvori-la se široka debata o tome kolika su SAD imperija.5 5 Časopisi kao što je International Security i International Organization imali su niz članaka o ovoj teme; Vidjeti tako-đer Nial Ferguson, Colossus, The Rise and Fall of the Ame-rican Empire, Allen Lane, London, 2004. Herfried Münkler povlači liniju od Rimskog doba do SAD-a kao imperije.

44

Je li rat u Iraku bio imperijalistički rat? Odgovor na ova pitanja zavisi od upotrebe jezika. Imperija se obično definira kao politički sistem gdje centar imperije ima političku i administrativnu kontrolu nad teritorijem periferije koja je odvojena od cen-tra. U takvim situacijama vlast se može uspostaviti pomoću lokalnih lidera koji bi bili agenti vlasti u centru ili uz pomoć ljudi koji bi se slali na teren iz centra imperije. Na ovakav način rimska imperija je vladala osvojenim područjima. Isto su radile i evropske kolonijalne sile od početka XIX do sre-dine XX stoljeća. Osjetna razlika bila je u načinu vladanja velikih sila. Velika Britanija se uglavnom oslanjala na lokalne kneževe i poglavice kao svo-je agente, dok je Francuska u velikoj mjeri kolo-nije kontrolirala tako što je svoje ljude slala na lice mjesta. Pozicija SAD-a u svijetu za vrijeme hladnog rata i nešto poslije imala je osobenost im-perije, ali imperije kao partnera i saveznika a ne kolonizatora.

Borbe za formiranje kolonija i borbe da se dio ko-lonije odvoji od imperije značajan je dio historije ratova hiljadama godina. Pogonske snage i nepo-sredni motivi za borbu varirali su od kontrole nad Die Logik der Weltherrshaft, Rowohlt, Berlin 2005. Adrian Goldsworthy fokusira na posebnosti Rimske imperije i tvrdi da je Zapadno rimsko carstvo na kraju, u V stoljeću, bilo lahak plijen za barbarsku invaziju nakon građanskog rata i unutrašnjih nemira (How Rome Fell, Yale University Press, New Haven 2009).

45

izvorima resursa do rivalstva s drugim moćnicima, te ekspanzivnog osiguranja granica kao buffera protiv vojne prijetnje.

Otprilike od 1500. godine, nakon velikih otkri-ća, evropske monarhije su formirale kolonije oko svjetskih mora, često kao podršku trgovačkim kompanijama i osiguranje trgovačkih karavana. Otpor domicilnog stanovništva gušen je vojnom nadmoći kolonizatora ili je slabljen glađu i bole-stima. Ekspanzija Rusije kretala se preko Sibira i sjeveroistočne Azije prema Tihom okeanu. U Sje-vernoj Americi na sceni je bilo rivalstvo u vidu dugoročnih ratova između Engleske i Francuske uz aktivno korištenje domorodaca kao dijela jedne strane u vođenju ratova.

Imperijalizam je nakon 1870. godine dobio novi pravac. Važan doprinos kolonijalnoj politici bio je porast stanovništva i potreba industrijskog kapi-talizma za robama i tržištem. Kolonizacija je bila moguća putem tehnoloških inovacija kao novog oružja, telegrafskih linija, izgradnjom željeznica i brodova na vodenu paru. Prekomorske trgovačke kompanije stalno su tražile podršku u borbi za svo-je interese. Evropske zemlje razvijale su rivalstvo kako bi imale kolonije u cijeloj Africi, jugoistoč-noj Aziji i području Tihog okeana. U nekim sluča-jevima kršćanski misionari išli su ispred i pripre-mali teren.

46

Tri su važne poente kolonijalnih ratova, posebno kada je u pitanju period od 1800. godine.6

Prvo, u velikoj mjeri proces kolonizacije je priva-tiziran. Afrika je kolonizirana i sa sjevera i s juga. U južnoj Africi trgovačke kompanije zainteresi-rane za dijamante i druge robe bile su pogonska snaga britanskoj ekspanziji. Privatne vojne pohode planirao je britanski imperijalista Cecil Rhodes i njegov prijatelj iz Kimberley Cluba i još neki po-jedinci. Na kraju 1860-ih u Egiptu je građen Suec-ki kanal pod francuskim vođstvom i s francuskim kapitalom. Međutim, Britanci su nekoliko godina kasnije preuzeli egipatske akcije u kompanijama vezane za kanal, a sa Rothschild bankom kao izvo-rom kapitala. Kolonijalizam je bio uzajamna igra komercijalnih i političkih interesa s pojedincima u sjeni.

Drugo, nadmoć u vojnoj tehnologiji često je bila odlučujuća za kolonizaciju područja gdje je domi-cilno stanovništvo bilo organizirano i išlo u borbu protiv uljeza. Ekstremni primjer je pohod Cecila Rhodesa na Matabeleland u sadašnjem Zimba-bveu. U bici kod rijeke Shangani, 1839. godine, sedam stotina kolonizatora ubilo je maksim mitra-ljezima pet stotina matabele ratnika. U toj borbi 6 Vidjeti, naprimjer, D. K. Fieldhouse, The West and the Third World, Blackwel, Oxford 1999, i Niall Ferguson, Em-pire, How Britain Made the Modern World, Allen Lane, Lon-don, 2003.

47

ubijena su četiri kolonizatora. Evropske banke i investitori brzo su bili na licu mjesta da bi ispitali mogućnosti formiranja Maxim Gun Company koja je formirana 1884. godine.

Treće, Scramble for Africa je produženje evropske diplomatije i rivalstva između evropskih velikih sila. Na početku Berlinskog kongresa o podjeli ko-lonija u Africi 1884-1885, njemački kancelar Otto von Bismarck izjavio je da je njegova karta Afri-ke ležala u Evropi. On je želio oslabiti opoziciju kod kuće s ekspanzijom preko mora i uspostaviti osnovu za oštrije rivalstvo između Velike Britanije i Francuske. Belgija, Italija i niz drugih evropskih zemalja imale su svoje interese u Africi. Afrički kontinent bio je podijeljen nožem kao kolač. Nje-mačka se zadovoljila time da nastavi igru zavađa-nja Francuske i Velike Britanije. One su bezbroj puta došle u sukob zbog utjecaja u Egiptu, Nigeri-ji, Ugandi i Sudanu. Kolonijalne sile nisu nastupa-le zajedno, ali su sve nešto dobile. Potpisivanjem sumnjivih sporazuma ili uz korištenje pronalazaka Hiram Maximovog oružja afrička kraljevstva na cijelom kontinentu su izgubila kontrolu nad ze-mljom i resursima.

U evropskoj ravnoteži moći razbijena je Bismarc-kova strategija. Britanci su odbacili sukobe s Fran-cuzima u entente cardiale 1904. godine. Građanski rat od 1899. do 1902. oslabio je britansku diplo-matsku poziciju, jer je to bio brutalni rat protiv

48

evropskog roda i evropskog stanovništva. Njemač-ka je nametljivom kolonijalnom politikom i jakim razvojem pomorske flote bila djelimično uključe-na u britansko-francusko-rusku alijansu. Njemač-ka alijansa s Habsburškom monarhijom vezala je njemačku vanjsku politiku za nemire na Balkanu koje su predvodili srpski pobunjenici. Srbi i dru-gi slavenski narodi imali su rusku podršku u borbi protiv habsburške dominacije. Na Balkanu je u lje-to 1914. počeo veliki rat koji je završio propašću Habsburškog i Osmanskog carstva. S Egiptom kao mostobranom arapski dio Osmanskog carstva po-dijeljen je između Velike Britanije i Francuske.

U međuratnom periodu nastavljeni su kolonijalni ratovi u Africi koji su doveli do razilaženja među evropskim velikim silama. Italijanski pohodi u Li-biji i Etiopiji doprinijeli su oštrijim konfliktima iz-među evropskih zemalja.

Nisu to bile samo evropske velike sile koje su gradile kolonije od kraja 1800. godine. SAD su izvršile ekspanziju na Karibe i Tihi okean nakon špansko-američkog rata. U međuvremenu Japan je postao velika imperijalna sila u istočnoj Aziji.

Nakon Drugog svjetskog rata imperijalizam je imao drugi pravac. SAD i Sovjetski savez bili su saglasni da nakon određenog prelaznog perioda evropske prekookeanske kolonije moraju dobiti

49

političku nezavisnost. Dekolonizacija je pojača-na mobilizacijom u prekookeanskim kolonijama. Konferencija u Bandunu 1955. godine bila je po-četak masovnog suprotstavljanja evropskim kolo-nizatorima. Francuska je izgubila protiv vijetnam-skog oslobodilačkog pokreta u Indokini. U Alžiru je trajao oslobodilački pokret za oslobođenje od 1. maja 1954. Generalna skupština UN-a, 14. decem-bra 1960, velikom većinom glasova donijela je od-luku o bezuvjetnoj samostalnosti prekookeanskih kolonija.

Uspostava kolonija bila je nasilan i ratni proces. Takvo je bilo i kolonijalno organiziranje. Često je korištena oružana borba u cilju povlačenja koloni-jalnih sila. Rat je počinjao, prije svega, tamo gdje su pobunjenici stajali iznad snažnog domicilnog stanovništva koje je imalo puno toga da izgubi. Za kolonijalne sile kolonijalizam je bio u dobroj mjeri političko i finansijsko opterećenje. Vojna situacija je bila promijenjena. Kolonizatorima je sve teže bilo koristiti nasilje. Međunarodna zajednica traži-la je ograničenje upotrebe sile. Medijska slika po-stala je sveobuhvatnija. Borba za javno mnijenje kod kuće i u inozemstvu postala je politički faktor. Vremenom je postalo sve teže i teže uraditi ono što je Italija uradila u Etiopiji upotrebom smrtonosnog gasa i masakrima. Istovremeno, otpor je postajao sve efikasniji, s gerilom, terorističkim akcijama i drugim formama onoga što je nazvano asimetrično

50

vođenje rata. Ona slabija strana može pobijediti u ratu.

U mnogim oslobođenim kolonijama pojavila su se nova razilaženja. Državne granice u Africi po-vučene su za vrijeme konferencije u Evropi četvrt stoljeća prije. One su povučene pravo i preko et-ničkih grupa, kontaktnih mustri i geografskih od-nosa. Bilo koja granica mogla je izazvati probleme u kontroli resursa i pripadnosti naroda određenoj grupi. Zbog toga su novi lideri poštovanje prema starim kolonijalnim granicama uzeli kao jednu vr-stu dogme. Zahtjevi za odvajanje od novih država odgođeni su u belgijskom Kongu, Nigeriji i Suda-nu. U svim ovim slučajevima uzrok rata bilo je ri-valstvo vezano za dijelove teritorija i resursa. Neki od ovih ratova, a i mnogi drugi koji su imali istu osnovu početka, nastavljeni su i danas.

Rat, integracija i globalizacija

Svojevremeno je organizirana sveobuhvatna struč-na debata o tome koliko integracija svijeta putem trgovine i saradnje reducira opasnost od rata.7 U

7 Jfr. Teorijska i empirijska analiza Philippa Martina, Thierre Mayer & Mathias Thoenig, „Make Trade Not War?“, Review of Economic Studies, 75/3, July 2008, str. 865-900. Jfr. Ra-zličiti pogledi kod Geralda Schneidera, Katherine Barbieri & Nils Petter Gleditsch, Globalization and Armed Conflict, Rowman & Litlefield, Oxford, 2003.

51

periodu 1800-ih godina tvrđeno je da komercijalna otvorenost osigurava da zemlje imaju zajedničke interese da uspostave dobre odnose. Rat će pore-metiti trgovinu i reducirati blagostanje svih partne-ra. Na drugoj strani, tvrdili su skeptici, trgovina može biti asimetrična, s jednostranim prednostima za one koji su odranije jači. Uska saradnja partnera koji imaju različitu moć na polju trgovine može pojačati razlike i stvoriti više konflikta. Kao što je već rečeno: brak je dobar za one koji se međusob-no vole, ali nije dobro rješenje za neprijatelje.

Šta kažu novija istraživanja o povezanosti trgovine i mira? Slike su složene. To je nalaz koji pokazuje na različite pravce. Neke studije nalaze određenu statističku povezanost između tijesnih trgovačkih veza i mira među partnerima, mada ta povezanost nije jednosmjerna. Mnogo je izuzetaka koji poka-zuju da drugi odnosi imaju veliko značenje. Na-primjer, neposredno pred Prvi svjetski rat odvijala se velika trgovinska razmjena između Njemačke i Velike Britanije. Pokazalo se da su suprotnosti vezane za političku moć prekrile zajedničke inte-rese bazirane na miru koji je imao komercijalnu osnovu. Trgovina i druge vrste saradnje mogu po-većati barijere za veliki konflikt isto kao što tijesna ekonomska saradnja i politička integracija mogu produbiti konflikt. Tako gledano integracija je jed-na vrsta katalizatora koji pojačava klimu saradnje kao i dinamiku konflikta tamo gdje on dominira.

52

Istraživanja nisu dala neku jednostranu sliku o tome koji su to drugi uvjeti koji odlučuju koliko trgovina i integracija sprečavaju rat. S tim u vezi dobro funkcionirajuće institucije za rješavanje konflikta mogu biti od izuzetnog značaja. Raspo-djela prihoda unutar zemalja može igrati određenu ulogu. Ako je vanjska trgovina jednosmjerna pred-nost, to može napraviti razlike koje će se odraziti u spoljnoj politici. Zbog toga nema neuvjetnih pove-zanosti između trgovine i mira, te se zbog toga ne može sa sigurnošću tvrditi koji su to drugi uvjeti koji moraju biti ispunjeni. Rat počinje bez obzi-ra na tijesne trgovinske povezanosti. Za ovo može biti više različitih razloga tako da se generalne mustre jedva mogu razotkriti.

Građanski ratovi pokazuju da integracija i orga-nizacijska zajednica ne okončavaju konflikte iz-među društvenih grupa. Tijesna integracija ovdje nije rješenje nego dio problema. Integracija dublje razumljena – putem trgovačkih veza – vodi u ve-liku harmoniju samo ako su ispunjeni drugi uvjeti za mir. Saradnja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata je dobra ilustracija ovih pretpostavki.

U međuratnom periodu imali smo velike evrop-ske planove. Ovi planovi su propali jer je nivo na-petosti bio izuzetno visok a nepovjerenje između velikih sila veliko. Njemačka, Francuska i Velika Britanija su i dalje zbog političke moći bili veli-ki rivali. U mnogim zemljama postojao je oprav-

53

dan strah da će evropska saradnja biti tanki firnajz preko njemačke dominacije. U Evropi su se pre-klapali mnogi konfliktni odnosi iza kojih se nala-zilo historijsko rivalstvo velikih sila. Na sceni je bila borba za političku i ekonomsku hegemoniju u situaciji gdje su evropske zemlje imale svjetske interese s Evropom kao centrom političke moći. Bio je to sukob između različitih društava i razli-čitih političkih režima od Francuske revolucije pa do pojačanog napredovanja diktatura nakon Prvog svjetskog rata. Neriješeni konflikti vezani za gra-nice i etničke grupe koje su ostajale na „pogrešnoj strani granice“ stvarali su uvjete za početak rata koji se stimulirao i pomoću sistema alijansi.

Nakon 1945. godine u Zapadnoj Evropi postojali su dobri uvjeti za međusobnu međudržavnu sa-radnju. Velika politička rivalstva odvijala su se iz-među velikih sila SAD-a i Sovjetskog saveza. Za vrijeme hladnog rata Njemačka je bila podijeljena među novoformiranim blokovima. Francuska i Ve-lika Britanija imale su reduciran značaj kao dijelo-vi alijanse kojom su dominirale SAD. U vojnood-brambenom pogledu cijela Zapadna Evropa je bila američki protektorat sa SAD-om kao zaštitnikom i Sovjetskim savezom kao neprijateljem. Sve za-padnoevropske zemlje imale su demokratski način vladavine i u velikoj mjeri isti ekonomski sistem. Stari konflikti vezani za granice između Njemač-ke i Francuske bili su riješeni. Razvoj oružja za

54

masovno uništavanje i iskustva iz Prvog i Drugog svjetskog rata istovremeno su izbrisali barijere za početak rata kao sredstva za rješavanje konflikata.

To su bili novi uvjeti za mir u Evropi koji su evrop-sku integraciju činili mogućom. Ranija EU je bila napravljena na osnovama rezultata rata i hladnog rata. Integracija je bila strategija za obnovu i eko-nomski razvoj, što su SAD podržavale. Kada su razlozi za rat među članovima alijanse nestali, in-tegracioni procesi su pojačavani. Zapadna Evropa je preoblikovana u mirnu zonu s oštrim vanjskim linijama konflikta.

Politika integracija je balansirala moć zajedničkih institucija s promjenljivim zahtjevom država čla-nica prema autonomiji. Kada je integraciona poli-tika veoma brzo predaleko otišla, dobila je protiv-nike. Integracija država nije bila nikakva garancija kasnijoj dezintegraciji. Jedan integralni takt kojem je nedostajalo okupljanje država članica mogao je pojačati ovakve dezintegracije. Odluka veći-ne može isprovocirati one koji gube. Integracija je katalizator koji pojačava relacije saradnje pod određenim uvjetima i tendencije razgrađivanja pod drugim uvjetima.

U liberalnoj teoriji spomenuto je da trgovina oku-plja, jer partneri imaju međusobne uzajamne pred-nosti od razmjene roba. Rat i prekid saradnje ra-njavaju sve učesnike. Pretpostavka je da apsolutni

55

dobitak motivira da se saradnja nastavi. O ovome postoji pesimistički stav: između partnera od kojih jedan ili oba zarađuju na trgovini i saradnji ipak postoji konflikt i rat. Neko zarađuje više od drugo-ga, a nagomilane razlike i dobit se vremenom po-većavaju. Onaj partner koji zarađuje najviše može iskoristiti akumuliranu prevlast za pritisak na one koji zarađuju manje. Onaj koji zarađuje najmanje može doći u situaciju da se boji onoga koji zara-đuje najviše, a koji bi mogao iskoristiti povećanu prevlast kao sredstvo pritiska u konfliktnoj situaci-ji. Zbog toga onaj najslabiji partner odgovara pro-tivmjerama koje čine one jake nesigurnim i manje spremnim na saradnju. Tako nastaju konflikti na osnovama različitih relativnih zarada. Prekid pre-govora u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO) objašnjava se ovakvim mehanizmima.8

Ni regionalna integracija ni daljnja globalizacija ne daju same po sebi garancije protiv konflikta i rata. Drugi odnosi imaju značaj u smislu koliko oni doprinose integracijama za izgradnju mira ili ne. To što danas rat izgleda nezamisliv u nekim dijelovima svijeta, kao naprimjer na sjeveru Evro-pe, u zoni EU-a, ili na sjeveru Atlantika, može se samo jednim dijelom objasniti ekonomskim inte-gracijama i trgovačkim vezama. U dobrom dijelu

8 Joseph Grieco, The International System and International Political Economy, Edward Elgar, London, 1993.

56

stručne literature o ovome postoji velika nesagla-snost. Mnogi empirijski rezultati oprečni su upr-kos postojanju kvalitetne statističke baze i korište-nja savremenih naučnih metoda u odnosu na raniji period. Nemamo osnovu za opće zaključke o od-nosu ekonomskih odnosa i vanjskog i unutrašnjeg mira. Detaljne historijske studije mogu ponuditi dobre odgovore na pitanje zašto imamo stabilnost ili konflikt u različitim dijelovima svijeta, ali takvi odgovori ne mogu se sažimati u jednu formulu.

Najjasniji izraz da integracija nije garancija za mir su mnogi građanski ratovi. Nakon Drugog svjet-skog rata, a naročito nakon hladnog rata, bilo je mnogo više građanskih ratova nego ratova između država. Kako to možemo objasniti?

Dinamika građanskog rata

Dvije su glavne forme građanskog rata: borba za teritorijalno otcjepljenje i borba za kontrolu dr-žavne vlasti. Unutar ovih dviju formi postoji niz varijacija i različitosti. Obični građanski rat ima svoje uzroke u interakciji između historijskih od-nosa, ekonomskih uvjeta, političkog sistema, po-djele resursa, sličnosti odnosno razlika u etničkom sastavu.9 9 Različite strane modernih građanskih ratova su dobrano pokrivene u Paul Collier & Nicholas Sambanis, Understand-ing Civil War I – II, The World Bank, Washington, 2005;

57

Rat za odvajanje dijela teritorija može imati uzro-ke u tome da se jedna etnička grupa osjeća poli-tički diskriminiranom i ekonomski zapostavlje-nom od centralne vlasti. Onaj region koji se želi otcijepiti može biti bogat prirodnim resursima koji suverenitet formalno čine atraktivnim. Istovreme-no, takav region i stanovništvo u njemu osjećaju da ih rukovodstvo zajedničke države tlači/ugnje-tava. Takvu mustru nalazimo, naprimjer, u Baskiji u Španiji. Baskijski jezik i kultura podređeni su kastiljanskom. Centralna vlast u Madridu uzima višak stvorene vrijednosti u relativno visoko in-dustrijaliziranom i ekonomski dobro stojećem ba-skijskom području oko Bilbaoa i San Sebastijana. Ove razlike između ekonomskog napretka i poli-tičkog i kulturnog ugnjetavanja dovele su do ne-zadovoljstva i separatizma u baskijskoj provinciji. Ipak, teško je razumjeti razvoj tog konflikta bez skidanja maski stavljenih na djelovanje i baskijske i španske strane.

U mnogim separatističkim ratovima nalazimo odgovarajuću kombinaciju bogatstva s resursima koji čine suverenitet primamljivim i podređenog statusa manjine koji doprinosi nezadovoljstvu. Rat u Bijafri u Nigeriji nakon kolonijalnog oslobođe-nja pratila je jedna ovakva shema. Stanovnici Bi-jafre osjećali su da ih druge grupe diskriminiraju.

Christopher Cramer, Civil War is Not a Stupid Thing, Hurst, London 2006; Michael Pugh & Neil Cooper, War Economies in a Regional Context, Lynne Rienner, Boulder, 2004.

58

Istovremeno je Bijafra bila najbogatija nigerijska provincija s naftom. Međutim, ni ovdje nema neke strukturirane sheme za objašnjenje rata. U mno-gim zemljama sa sličnim shemama ipak nije otpo-čeo građanski rat.

Borba za preuzimanje i kontrolu centralne vlasti može se povezati s relativno pojedinačnim struk-turalnim osobinama bez obzira što ovo nije neko adekvatno objašnjenje građanskog rata.

Uglavnom, zajednička osobina građanskih ratova je ta da se različite linije konflikta među grupa-ma podudaraju i međusobno pojačavaju. Ako se etničke i religiozne linije razdvajanja podudaraju s ekonomskim razlikama, konflikti će biti oštriji. U Sjevernoj Irskoj pripadnici radničke klase su pretežno katolici dok su pripadnici srednje klase pretežno protestanti. Ovdje se klasne suprotnosti i religiozne različitosti podudaraju, a sve je poja-čano gorkom kolonizatorskom historijom gdje su protestanti došli s engleskom kolonizacijom Irske. Na Balkanu u raspadu Jugoslavije 1990-ih godina imali smo podudarnost etničko-religioznih suprot-nosti i ekonomske krize koja je različito pogodila etničke grupe.

Široka raznolikost etničkih, jezičkih, religioznih i ekonomskih grupacija ne povećava rizik za nasil-ni konflikt. Etnicitet je, u polaznoj tački, porijeklo

59

grupe, ali etnička svijest u različitom stepenu po-vezana je fizičkim oznakama, jezikom, religijom i drugim kulturalnim oznakama. Društvene napeto-sti mogu pojačati etničku svijest i voditi do toga da povećan broj osoba u pograničnim zemljama među različitim grupama izabere jasniji etnički identitet. Cilj kod etničkih suprotstavljenosti u društvu zove se „elf“ – etničko-lingvistička fragmentacija. To da dvije slučajno odabrane osobe pripadaju različitim etničko-jezičkim grupama mjeri se šansama nula prema stotinu. U ekstremno podijeljenim zemalja-ma će elf indeks imati visoku tendenciju i kretat će se prema stotinu. Ovakve zemlje su relativno mir-ne jer imaju niz malih i velikih suprotstavljenosti i nemaju oštru liniju konflikta.

Nizak nivo elf indeksa može naprotiv značiti da mali broj pripadnika velike grupacije stoji među-sobno suprotstavljeno. U tom slučaju je riječ o polarizaciji gdje dvije velike grupe mogu prou-zrokovati etničke i ekonomske suprotnosti i stvo-riti socijalne nemire i izazvati politički konflikt. Odvojenost između grupa raste kada se etnička pripadnost i klasna pozicija podudaraju. Mnoge afričke i srednjoameričke zemlje su polarizirane na ovaj način. Ovdje imamo mnoge i dugotrajne građanske ratove.

Postoji jedna tendencija koja se ogleda u tome da građanski ratovi prerastaju u regionalne konflikte

60

prelazeći državne granice, što može značiti da više zemalja ima jedan dio istih problema. No ratovi se također mogu širiti preko granica, jer se među-sobno suprotstavljene etničke grupe nalaze u više zemalja ili zato što val izbjeglica stvara nemir i ne-sigurnost u komšijskim zemljama. Razlog što rat prelazi granice može biti to što grupe koje se bore traže utočište u susjednim zemljama ili što grupe koje se bave trgovinom ljudi i oružjem i krimina-lom svake vrste stvaraju regionalni nemir. Balkan, Kavkaz, Bliski Istok, srednja Amerika, Rog Afrike i zapadna Afrika su bili ovakvi regioni u posljed-nje vrijeme.

Nakon hladnog rata puno je analizirana poveza-nost između prirodnih bogatstava i građanskog rata. Tako niz statističkih studija povezuju građan-ski rat s prirodnim i drugim resursima.

Neke od ovih studija imaju same po sebi velike po-litičke posljedice. Na kraju 1990-ih godina istra-živači iz Svjetske banke izašli su sa zaključcima da mnogi građanski ratovi u siromašnom dijelu svijeta imaju veze s borbom za bogatstvo i s dostu-pnošću resursima, kao što su dijamanti i drugi dra-gocjeni metali te nafta ispod površine zemlje. Ovo je takozvana teza o pohlepi koja je u suprotnosti s objašnjenjima po kojima problem leži u velikom socijalnom nezadovoljstvu. Greed ispred griavan-ce, studijskim jezikom kazano.10 Teza će pokazati, 10 Članak sa kojim je krenula debata je bio Paul Collier & Anke Hoeffler, “On Economic Causes of Civil War”, Oxford

61

također, da se pobuna i građanski rat mogu obja-sniti racionalno što je u suprotnosti s raširenim predstavama o tome da su mnogi građanski ratovi, vođeni nakon hladnog rata, bili opterećeni samo ošamućenošću i iracionalnim nasiljem.

Najveći problem za tezu o pohlepi bili su empirij-ski ciljevi korišteni da bi se dokazala teza. Pohlepa je mjerena kombinacijom dijela nacionalnog do-hotka iz primarne privrede i omjerom broja mladih u stanovništvu i njihovom prosječnom dužinom školovanja. To daje osnovu za tezu po kojoj kom-binacija velikog broja nezaposlenih mladih ljudi i bogatstva do kojeg se dolazi bez rada stvara nesta-bilnu situaciju. Na drugoj strani, veliki sirovinski sektor koji je lahko opljačkati može biti izraz za neuspješnu zvaničnu politiku, slabu državnu vlast i niz drugih odnosa koji daju plodno tlo za neza-dovoljstvo i nepravilnu raspodjelu. Motivi za ni-sko obrazovanu i nezaposlenu omladinu ne daju se lahko uplesti u pohlepu i nezadovoljstvo. Pojmov-no odvajanje između pohlepe i nezadovoljstva je puklo već kod izbora empirijskih ciljeva za ta dva motiva.

Economic Paper 50, 1998, str. 563-573; Mats Berdal & Da-vid M. Malone, Green and Grievance, Economic Agendas in Civil Wars, Lynne Rienne, Boulder 2000, pogledaj također kritiku kod Cramera 2006.

62

Generalno, mnoge studije sadrže u sebi zaključak po kome postoji povezanost između prirodnih re-sursa i građanskog rata.11 Ukazano je da su moguć-nosti za otpočinjanje građanskih ratova u zemlja-ma s puno nafte, plina i dijamanata naglo povećane od 1970-ih do 1990-ih godina. Više pobuna je bilo u regionima siromašnih zemalja bogatim resursi-ma dok su promjene cijena nafte vodile neredima na više mjesta. Nakon hladnog rata pobunjeničke grupe su finansirale ratna dešavanja s povećanom ilegalnom trgovinom roba, kao što je drago kame-nje, dijamanti, razne druge rude, minerali, balvani i narkotici.

Mnogi problemi vezani su za takve studije. Djeli-mično, to mogu biti nemiri i ratna stanja koja stva-raju zavisnost više grana privrede kao i suprotno. Djelimično se rizik od rata može povećavati jer siromašne zemlje s velikim sirovinskim resursima istovremeno imaju slab pravni sistem koji sam po sebi daje plodno tlo za nemire. Djelimično, gra-đanski rat počinje u dijelu siromašnih zemalja koje imaju različitu raspodjelu i lahko pristupačne pri-rodne resurse tako da su razlozi nejasni.

Opširne statističke studije daju neke od onih rezul-tata koji mogu imati značenje za širenje i postoja-nje građanskog rata. Raspodjela prirodnih resursa 11 Pogledaj Michael L. Ross, „What Do We Know about Nat-ural Resource and Civil War?“ Journal of Peace Research, 41/3, 2004, str. 337-356.

63

i pristup prirodnim resursima su značajni fakto-ri. Da bi se došlo bliže uzročnim mehanizmima, potrebne su detaljne analize dinamike konflikta u svakom građanskom ratu.

Dobar primjer su ratna zbivanja i nasilje u istoč-nom Kongu. Rat je počeo godinu dana nakon što je 1997. godine vođa pobunjenika, Laurent Kabi-la, preuzeo vlast od predsjednika Mobutua. Ovo je nazvano „Prvim svjetskim ratom u Africi“, sa 5-6 miliona žrtava u toku desetak godina koliko je rat trajao. Žrtve su dijelom stradavale zbog nasilja i masakra, a dijelom zbog gladi i bolesti. Ovako govoriti je uvijek nesigurno, ali troškovi za huma-nitarnu pomoć bili su enormni. Objašnjenje je slo-ženo. Rat se zahuktao kad se Kabila, koji je došao na vlast zahvaljujući pomoći iz Ruande i Ugande, želio osloboditi Ruanđanina iz vlade. Jedinice iz Ruande su upale u Kongo i napravile savez s kon-goanskim pobunjenicima iz plemena Tutsi. Kabi-la je pozvao u pomoć susjedne zemlje Zimbabve, Angolu i Namibiju. Uprkos niza potpisanih mi-rovnih ugovora i sveobuhvatne intervencije UN-a, nemiri su nastavljeni u istočnoj provinciji. Milicije iz reda velikih narodnih grupa u Ruandi, zajedno s plemenskim prijateljima i saveznicima u Kongu, borile su se za kontrolu nad zemljom i resursima. Pobunjeničke grupe iz Ugande su također učestvo-vale u svemu tome. Izbori za Nacionalnu skupšti-nu, održani 2006. godine, doprinijeli su, ali vrlo

64

malo, da se ublaži konflikt. Pobunjeničke grupe na istoku vodile su borbe do jeseni.

Raniji konflikti u Ruandi i Ugandi proširili su se preko granice na Kongo. Borba za kontrolu te-ritorija i prirodnih resursa igrala je važnu ulogu. Kongo je zemlja bogata resursima. Skoro polovina prihoda iz izvoza dolazi od proizvodnje i prodaje dijamanata, nafte, kobalta, bakra, kalaja – koristi se za proizvodnju kompjutera i mobilnih telefona – što sve ima veliki ekonomski značaj. U zemlji sa slabim i korumpiranim javnim sektorom borba za resurse pretvara se u bespoštednu borbu za vlast između privatnih grupa unutar i izvan državnih granica.

Razumno obrazloženje razvoja ratova u Kongu za-htijeva precizne analize historijske pozadine puča izvršenog 1997. godine, konflikta između novih vlastodržaca i onih koji su ih podržavali iz susjed-nih zemalja, sastava stanovništva u regionu, dje-lovanja sveobuhvatnog nasilja u Ruandi prema si-tuaciji u istočnom Kongu, te rivalstva za kontrolu prirodnih resursa između gospodara rata i naroda unutar i izvan granica. Neki od važnih faktora su specijalni za ovaj konkretni tok konflikta.

65

Klimatske promjene i rat?

U diskusiji o globalnom zagrijavanju tvrđeno je da promjena klime može izazvati unutrašnje borbe za resurse i dovesti do konflikta između država. Oko-lina je uključena kao prošireni pojam sigurnosti. Mehanizmi mogu biti, naprimjer, da je osnova za proizvodnju hrane uništena zbog suše ili poplava zbog čega počinju borbe za resurse između gru-pa ili da izbjeglice koje su došle u takvu situaciju zbog klimatskih promjena uđu u velike konflikte nastale kao njihova popratna pojava.

Otkako je borba za resurse postala važna strana rata nema razloga odbijati činjenicu da klimatske promjene koje reduciraju resurse na nekim mjesti-ma i stvaraju povećan pritisak na njih na drugim mjestima daju plodno tlo za konflikte. Ipak, ovdje je mnogo nesigurnih faktora.

Sporna je sveobuhvatnost i djelovanje dugoročnih klimatskih promjena i na lokalnom i na globalnom planu. Mnogo je načina da se ide ususret eventual-nom dugoročnom globalnom zagrijavanju, bilo da se to tiče povećanja nivoa mora, suše ili povećanja padavina. Planske protivmjere ublažit će neke od posljedica i s tim u vezi i konflikte kao popratne mjere tih procesa.

U nekim slučajevima je klimatske promjene i ne-dostatak resursa pogrešno povezivati za oružane

66

konflikte. Dobar primjer za to je pojas Sahel, juž-no od Sahare, gdje su širenje pustinje istraživači predstavili kao glavni razlog nasilnih konflikata. Pojava Tuarega na sjeveru Malija 1900-ih godine objašnjavana je sušom i pritiskom na stanovništvo u periodu 1970-ih i 1980-ih – što je vodilo sma-njenju životne okoline i borbama za nedostajuće resurse.

Norveški istraživač, Tor A. Benjaminsen, ukazao je da je ovo objašnjenje pogrešno iz više razloga.12 Nije bilo nikakvog trajnog širenja pustinje u Sahe-lu, ali su se u dugom vremenskom periodu u pro-mjenljivim sušnim periodima smjenjivali periodi padavina. U periodu 1970-ih i 1980-ih godina bio je period suše kada su mladi ljudi iz nomadskih plemena migrirali u Alžir i Libiju, gdje su se po-litički radikalizirali. Ova radikalizacija stimulirala je Tuaregovu pobunu protiv politike vlade koja je dugo marginalizirala nomade prisilnim raseljava-njem i drugim formama državne kontrole. Prevara u režiji države u vezi sa sredstvima obavezne po-moći u periodima suše – gdje su vladini birokrati gradili privatne „dvorce od suše“ (shateaux de la séchresse) u glavnim gradovima provincija – poja-čavali su razloge za pobunu. Prva Tuaregova po-

12 Tor A. Benjaminsen, „Does Supply – Induced Scarcity Drive Violent Conflicts in the African Sahel? The Case of the Tuareg Rebellion in Northern Mali“, Journal of Peace Research, 45/6, 2008, str. 819-836.

67

buna u Maliju dogodila se već 1963. godine, nepo-sredno nakon vlažnog perioda u Sahelu.

Dvije interesne grupe poistovjećivale su se s tezom da su konflikti svoje razloge imali u proširenju pu-stinje što je za rezultat imalo da se klima pogorša i pritisne stanovništvo: na jednoj strani režim u Ma-liju, koji je želio neobuzdana nomadska plemena staviti pod kontrolu, i na drugoj strani organizacije koje su pružale pomoć sebi su prigrabile veliku i stalnu misiju. Ovi interesi imali su uzajamne pred-nosti i mogli su se složiti oko dijagnoze problema koja je oslobađala državnu politiku.

Ovaj visokoprofilirani primjer naravno nije glav-ni udarac protiv teze o sigurnosti okoline. To ne znači da ne može biti povezanosti između uzroka klimatskih promjena i nasilnih konflikata, ali po-kazuje da su precizne studije obavezne kako bi se pribjeglo povezanosti – ili nedostatku povezanosti – između klimatskih promjena i konflikta.13

Literatura

Quincy Wright, A Study of War I-II, Chicago Uni-versity Press, Chicago 1942. Izuzetno sadržajna klasična studija o ratu.13 Ovdje se nalazi novija norveška istraživačka literatura, kao Ragnhild Nordås & Nils Petter Gleditsch, „Climate change and conflict“, Political Geography, 26, 2007, str. 627-638. Ujesen 2008. godine u norveškim medijima razvila se široka debata o ovoj temi.

68

Azar Gat, War in Human Civilization, Oxford Uni-versity Press, Oxford 2006. Detaljna analiza histo-rije ratova u perspektivi teoretičara evolucionista, s težištem na povezanost formi rata, društvenih promjena i državnih sistema.

Azar Gat, A History of Military Thought, Oxford University Press, Oxford 2001. Sveobuhvatno dje-lo o historiji strategije.

James D. Fearon, „Rationalist explanations for war“, International Organization, 1995, 49/3, str. 379-414. Fearon analizira objašnjenja o tome za-što ratovi počinju iako se zna da koštaju puno.

Michael Howard, The Causse of Wars, Temple Smith, London 1983. Howard piše o uzrocima ra-tova, povezujući ih s historijom.

Rolf Hobson, Krig og startegisk tenkning u Euro-pa 1500-1945/Rat i strateško razmišljanje u Evro-pi 1500-1945, Cappelen, Oslo 2005. Autoritativna studija na norveškom, a na engleskom bi to bilo „War and Society Studies“.

Raymond Aron, Penser la Guerre, Clausewitz I-II, Gallimard, Paris 1976. Veliko klasično djelo o ratu. Prva knjiga je o čovjeku, njegovom vreme-nu i njegovoj vojnoj teoriji. Druga knjiga analizira strateške implikacije u atomskom vremenu.

POGLAVLJE 2

Novi ratovi

Pojam o ratu odražava organizaciju društva. Kada definiramo rat kao organizirano nasilje, u velikoj mjeri to je zbog toga što su političke jedinice ve-like i organizirane. Rat se promijenio u skladu s formiranjem država i porastom međunarodnog dr-žavnog sistema. U kojem stepenu je “organizira-no nasilje” – dakle, državni rat i borba za državnu vlast – jučerašnji rat u našem okruženju? Ima li osnove da se revidira razumijevanje rata kada su oružani konflikti određeni slomom i raspadom dr-žave? Dok su tradicionalni građanski ratovi borba za državnu moć ili dio teritorije, nasilja koja za-vršavaju raspadom država više su nesistematska i neregularna, s prijelazima između rata i kriminali-teta, neprijateljskih bandi i kriminaliteta. Slom dr-žavnog autoriteta osjeća se, također, i u susjednim

70

državama i stvara regionalne konfliktne zone gdje se linija razdvajanja između nacionalnog i među-narodnog nivoa briše.

Britanski general Rupert Smith, koji je, između ostalog, bio glavnokomandujući međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini 1995. godine, kaže da rat više ne postoji.14 Pod tim misli na rat u tradici-onalnom poimanju, na rat kao masovnu upotrebu nasilja u međunarodnoj politici, s organiziranim vojnim jedinicama, hijerarhijskim linijama ko-mandovanja, centraliziranim finansiranjem vođe-nja rata i pravnim odredbama kojima se regulira nošenje uniforme i upotreba oružja.

Rat je postao prljav i nejasan. Regularne bitke se događaju samo izuzetno. Ratnici sele neprimjetno zajedno s civilnim stanovništvom. Postoji kliza-juća skala ratnika od kriminalnih do terorističkih grupa i samoubica i dalje do gerilskih jedinica i nečega što liči na strukturirane armije.

One neregularne osobine rata preselile su s peri-ferije do centra modernog načina ratovanja. Ove osobine same po sebi nisu nove, ali novo je to da je prihvatljivo učiniti ih definiranim znakom raspoz-navanja u toku rata. Smith ove promjene naziva promjenom paradigme. Državni ratovi koje je ana-lizirao Clausewitz i drugi klasici vojne strategije 14 Rupert Smith, The Utility of Force, Allen Lane, London, 2005.

71

– rat kao “produženje politike drugim sredstvima” – ustupili su mjesto ratovima koji se odigravaju usred civilnog društva sa slomom državne moći kao dimnom zavjesom.

Oni međunarodno regulirani, simetrijski ratovi, vezani su za evropske državne sisteme. Na peri-feriji ovih sistema asimetrijski ratovi su normalni.

Prekretnica

Nakon raspada jugoslavenske federacije početkom 1990-ih godina mnoge njene članice su se raspale u nasilju i borbama između predstavnika različitih etničkih grupa. Naročito mučno je bilo u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Hrvati, Srbi i Boš-njaci borili su se jedni protiv drugih za svako selo, dio grada, gradove i dijelove zemlje. Srbi u Bosni imali su podršku vlade iz Beograda, a Hrvati iz Hrvatske. Borbe i nasilje u Bosni imali su formu građanskog rata, ali i rivalstva i suprotstavljenosti susjednih republika. Nakon izvjesnog vremena u nasilju su uzeli učešće aktivisti iz drugih dijelova svijeta. Rat u Bosni nije bio uobičajen rat s borba-ma između uniformiranih vojnika. U Bosni je to bilo planirano, organizirano i sistematsko nasilje nad civilima, a u cilju osvajanja teritorija i pro-mjene granica. U tome su učestvovale i privatne vojske i paramilitarne grupe koje su bile izvan

72

državne kontrole. Borbena djelovanja i nasilje su istovremeno bili finansijske operacije s kriminal-nom povezanošću izvan granica. Nasilni ekstre-misti dolazili su iz drugih konfliktnih područja. Većina nasilja bila je decentralizirana upotreba na-silja bez regularnih borbi. U sklopu borbi između etničkih grupa odvijalo se uništavanje vjerskih i kulturnih objekata.

Je li ovo bila karakteristična osobina ratova nakon hladnog rata? Jesu li forme nasilja u Bosni bile ti-pične za novu epohu u kojoj je konvencionalni rat između država bio manje uobičajen?

U tezi o “novim ratovima” forme nasilja primi-jenjene u Bosni i Hercegovini su paradigmatski slučaj, prekretnica u historiji ratova. Globalizirani svijet nakon hladnog rata je dobio novu, dominira-juću formu organiziranog nasilja.15

Ideja o novim ratovima ne odbacuje činjenicu da su forme nasilja u njima prepoznatljive. I koloni-zatorski ratovi, raniji građanski ratovi i pokreti ot-pora u okupiranim zemljama za vrijeme Drugog svjetskog rata imali su slične neregularne osobine. Njemački politolog Herfried Münkler pronašao je sličnosti između ratova na Balkanu 1990-ih i tri-desetogodišnjeg rata u Evropi vođenog početkom 1600-tih godina, prije formalne organizacije suve-renih država.15 Pogledati preporuku literature u zadnjem poglavlju.

73

Analitičari su opisali mnoge osobine ratova nakon hladnog rata. Godine 1991. izraelski vojni histori-čar Martin van Creveld je tvrdio da su pobunjenič-ki ratovi u trećem svijetu u periodu nakon Drugog svjetskog rata – ratovi slabog intenziteta u zonama starih kolonija – ukazivali na buduće načine vođe-nja ratova. Američki vojni teoretičari su govorili o “vođenju rata četvrte generacije”, gdje nije bilo frontova, ni odlučujućih bitaka, kao ni razdvojeno-sti civila i vojnika.16

Predstava o novim ratovima je sporna. To izaziva uobičajene pojmove o “ratu”. Izbor riječi ima po-sljedice na konflikte i upotrebu nasilja nakon hlad-nog rata. Ja ću pobliže obraditi primjedbe i dalje značenje ovog problema o korištenju riječi. Prvo nekoliko riječi o kontrastu – ratovima prije novih ratova.

Stari ratovi

Evropska historija ratova nekoliko zadnjih stoljeća ukopala se u predstavu o konvencionalnom ratu. Tipični rat odvija se između država, borbe vode naoružane jedinice u uniformi. Rat se odvija na bojnom polju i pobjednik se odlučuje u velikim bit-kama. Evropski vodeći teoretičar državnih ratova

16 Prvi put u Williams S. Lind: „The Changing Face of War: Into the Fourth Generation“, Marine Corps Gazette 1989.

74

Carl von Clausewitz (1780-1831) pisao je o troj-nom jedinstvu rata izraženom u kombinaciji pat-nji naroda, domišljatosti vojskovođa i političkom proračunu iz kabineta (Clausewitz: Vom Kriege, Knjiga 1). Ovo je bio rat u vrijeme izgradnje dr-žave i nacije, produžetak politike drugim sredstvi-ma i povezanost s ostvarenjem državnih ciljeva. Države su djelimično imale monopol nad nasiljem i potčinjavale su sebi regrutaciju i mobilizaciju jedinica koje su imale zadatak da štite teritorij. Zaštita teritorija jačala je odziv i okupljanje oko države i vojne službe. U zadnjoj trećini 1800-tih godina zajedničko vojno služenje bilo je obavezno u evropskim zemljama s uzorom na Francusku kao dio revolucije. Tako su išli država, narod i vojna moć u viši stepen jedinstva. Pravila za upotrebu vojnih jedinica djelimično su bila kodificirana me-đunarodnim pravom u XIX i XX stoljeću.

Stari ratovi su počinjali objavom rata, a završavali mirovnim sporazumom; ratovi su vođeni između država uz pomoć uniformiranih vojnika; bili su međunarodno legitimni i regulirani; bili su rezul-tat serije strateških manevara i poistovjećivanja s bitkama; bili su zahtjevni i finansijski iscrpljujući; imali su za cilj zauzimanje ili zaštitu teritorija.

Ovo su bile okvirne karakteristike starih nadređe-nih ratova koji su se prije svega odigravali u Evro-pi od kraja XVIII do sredine XX stoljeća. Neregu-larne aktivnosti: sabotaže, borbe neuniformiranih, represalije protiv civila, gerila i teror našli su svoje

75

mjesto unutar ovog nadređenog okvira. Španska riječ guerilla – mali rat – prvi put je upotrijebljena za opis ustanka protiv Napoleonovog pokušaja da porobi Španiju 1808. godine. Partizanski način ra-tovanja bio je važan dio suprotstavljanja njemač-koj okupaciji tokom Drugog svjetskog rata.

Clausewitzov model o ratovima između država je historijska i geografska fusnota. Njegov mo-del više ne odgovara ni antičkom ni kolonijalnom ubijanju civila, ni zulu ratovima, ni građanskim ratovima, ni plemenskim ratovima u ranijoj fazi historije izvan Evrope, ni srednjovjekovnim feu-dalnim ratovima ili trgovačkim ratovima u ranom modernom dobu.17

“Rat” je zbirni pojam za različite forme organizira-nog nasilja bez obzira što je država koristila vojnu moć povezanu s dominirajućom glavnom formom u našem dijelu svijeta. Pojam o “građanskom ratu” rado se vezao s borbom za osvajanje državne vlasti uz pomoć jedinica vlade kao jednim od partnera.

Ideja o novim ratovima kaže da je trojedinstvo država - narod - vojska propalo u karakterističnoj formi organiziranog nasilja nakon hladnog rata.18 17 O uvjetima masovnog nasilja protiv civila, pogledaj Mark Majowar, „Violence and the State in the Twentieth Century“, American Historical Review, 107, 202, str. 1158-1178.18 Trijada između države, armije i naroda je pojednostavlje-na od više nijansirane i temeljite analize u Clausewitzovom klasičnom djelu Vom Kriege. Izraelski vojni teoretičar, Mar-tin van Creveld, posebno je stilizirao Clausewitza pomoću

76

Novo lice rata

Mnoge od onih osobina koje su važile kao zna-kovi prepoznavanja nasilja u Bosni ponovile su se u nizu drugih ratova nakon 1990-ih godina. Tako nalazimo iste forme borbi u Afganistanu, Siera Lioneu, Liberiji, Ruandi, istočnom Kongu, So-maliji, Sudanu, Iraku. Sve ovo su bili neregularni ratovi s počinjenim masovnim zlodjelima prema civilima, borbama bez uniformi i s gospodarima rata koji nisu imali mandat države, eskadronima smrti s nevidljivim nalagodavcima, decentralizi-ranim čarkama bez linija fronta i klasičnih borbi, privatnih obveznika bez preciznih vojnih linija ko-mandovanja, nikakvih jasnih prelaza između rata i mira i između ratnih dejstava i kriminaliteta, s korištenjem mina bez ikakvog plana i kontrole i uz upotrebu običnog ručnog naoružanja. Rupert Smi-th s iskustvom komandovanja iz Bosne i Sjeverne Irske nazvao je ovakve ratove war amongst the people, koji su bili u kontrastu sa Clausewitzovim modelom regularnog, državnog rata.19

Novi ratovi su za mnoge učesnike grana privređi-vanja. Vođenje ratova hrani se isplativom reprizom nasilja. Novi ratovi omogućavaju kontrolu roba i

ove trijade. Moderna i više detaljna Clausewitzeva literatura je izuzetno sveobuhvatna. Pogledaj, između ostalog, Gat: A History of Military Thought, Oxford 2001, sa daljim uputa-ma.19 Smith, 2005.

77

drugih resursa, proširuju tržište na kojem se plaća zaštita, omogućavaju prilaz kriminalnim vezama i profitabilnim poslovima. Zbog toga novi ratovi doprinose tome da se državni autoriteti i autono-mija raspadaju, bez obzira na to ko je pobijedio. Oni najlakše izbijaju u loše organiziranim država-ma i vode dodatnom miniranju državne vlasti.

Mnogi od novih ratova su asimetrijski i kada je u pitanju cilj i kada je u pitanju upotreba sredstava. To se odnosi na teroriziranje nezaštićenih civila od strane pobunjeničkih grupa, kao što je bio slučaj u ratovima u zapadnoj Africi i Darfuru. To se, tako-đer, tiče odnosa između zapadnih trupa za inter-venciju i pobunjeničkih grupa u Afganistanu, od jeseni 2001. godine, i Iraka nakon pada Baath re-žima 2003. godine. Interventne jedinice mogu biti tehnološki superiornije, dok slabija strana kom-penzira s daljim vremenskim horizontom, većom tolerancijom za poraz, korištenjem mina i samo-ubilačkih akcija te sposobnosti za poistovjećiva-njem s civilima. Zapadne interventne jedinice su više povezane sa zakonskim normama za vođenje rata i više su ranjive za javnu kritiku.

Novi ratovi odigravaju se lokalno, ali su oni isto-vremeno globalizirani na najmanje tri načina. Oni često imaju učesnike iz susjednih zemalja ili iz drugih dijelova svijeta čiji je dolazak uzrokovan religijskim, ekonomskim ili nekim drugim motivi-

78

ma. Oni organiziraju kriminalne i finansijske po-vezanosti granajući se preko cijelog regiona, kao što je, naprimjer, trgovina drogom iz Afganistana. Oni imaju uske političke, ekonomske i vojne veze s dijasporom različitih etničkih i nacionalnih gru-pa u bogatijem dijelu svijeta. Ove transnacionalne osobine doprinose slabljenju funkcija države iako dijelovi državnog aparata rado završavaju u pri-vatnim mrežama.

Jesu li novi ratovi “rat”?

Jedna od primjedbi protiv kategorizacije novih ra-tova je ta da ovakve ratove nije prihvatljivo nazi-vati ratovima. Kritika se iznosi u smislu da su to više forme organiziranog nasilja gdje se državni monopol na nasilje raspao. Jaki su elementi po-luprivatnih grupa, zločinaca koji koriste situaciju, vjerski motiviranih terorista, političara koji operi-raju izvan okvira formalne državne moći. Erhard Eppler govori o prelazu od monopola na nasilje do tržišta nasilja, a John Muller o “ostacima od rata”, gdje je prihvatljivo upitati se koliko su ovi polu-politički i polukriminalni obračuni uopće rat.20 Bez obzira što se tipični konflikti nazivaju vođenje rata, Mueller kaže da tu nije riječ o novoj formi 20 Eppler, Vom Gewaltmonopol zum Gewaltmakt? Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002; John Mueller, The Remnants of War, Cornell Paperbacks, Cornell 2007, str. 114-116.

79

rata nego o ostacima od rata. Onaj stvarni rat, u ovom smislu riječi, zvanično je organiziran i ure-đen rat između država ili građanski rat gdje je dr-žavna vlast jedna strana.

Važna je i zanimljiva povezanost pojma rat i poj-ma država. Pojam država također je dvosmislen. On se koristi, na jednoj strani, za svako politički organizirano društvo. Generalni fenomen možemo pronaći u mnogim dijelovima svijeta i historijskih razdoblja. Ovdje su i velike imperije i antički rene-sansni gradovi države kao različite forme države. Na drugoj strani koristi se pojam države za spe-cijalne institucionalne forme koje su se pojavile u Evropi nakon mira iz Wesfalena 1648. godine, s teritorijalnim suverenitetom kao posebnim zna-kom prepoznavanja. Ovdje je država prije svega moderna teritorijalna država koja zadovoljava za-htjeve međunarodnog prava i formalno su je pri-znale druge države.

Ako pojam rat, kao klasični rat države, povežemo s državnom moći u zadnjoj instanci, onda su novi ratovi van toga. Šteta je, na što je Münkler uka-zao, da većina ratova kroz historiju i u različitim dijelovima svijeta nisu ratovi.21 Nisu to samo novi ratovi, nego i plemenski ratovi, kolonijalni ratovi, nacionalnooslobodilački ratovi i mnoge druge for-me vođenja rata opisane i upoređivane kao različi-te varijante osnovne forme rata.21 Münkler, 2006, str. 12f.

80

U dugim historijskim periodima i u velikim dijelo-vima svijeta ratovi su bili razmirice sa smrtnim is-hodom s organiziranim nasiljem kao zajedničkim imeniteljem i nizom pojmovnih povezanosti s više organiziranim državnim ratovima u modernom vremenu. Ako je rat samo u zadnjih 350 godina državni rat, onda će Münklerova lična rasprava o osobinama sličnosti između novih ratova i religij-skih ratova, prije one formalne organizacije suve-renih država i njihove moći, zahtijevati druge poj-move umjesto rata. Veliki dijelovi historije ratova morat će se opisati drugim riječima i pojmovima. Ovo je uska i neobična upotreba jezika. Različite forme rata se gube.

Tridesetogodišnji rat u prvoj polovini XVII stolje-ća može se smatrati zadnjim, velikim, neurednim stanjem rata u Evropi prije formiranja modernih državnih sistema. Münkler ukazuje na slične oso-bine tridesetogodišnjeg rata i novih ratova. Ali, ako je tridesetogodišnji rat u jednom pogledu sa-stavljen od ratova koje formiraju države, jesu li onda novi ratovi različiti od toga?

Jesu li novi ratovi novi?

Druga primjedba ne tiče se upotrebe pojma. Ona je usmjerena na predstavu o tome da su osobine rato-va nakon hladnog rata nove. Argument je, pobliže

81

rečeno, da su sve pojave poznate odranije – teror i metodi gerile, neregularne i neuniformirane, zloči-ni protiv civila, profiteri i nasilnici, pojava krimi-naliteta i pobune bandi. U određenoj mjeri ovakve pojave čine se prisutnim u svim ranijim ratovima, kao i nasilje ispod površine državnih ratova i svjet-ski ratovi između velikih sila.

Stathis Kalyvas odbacuje ideju o novim ratovima polazeći od stilizirane suprotnosti između starih i novih ratova.22 Na osnovu nekih kvantitativnih studija građanskih ratova i izvještaja novinara, stari građanski ratovi karakterizirani su kao izraz kolektivnog nezadovoljstva sa širokom podrškom naroda i kontroliranom upotrebom nasilja. Novi građanski ratovi će, međutim, biti vođeni iz poje-dinačnih pljačkaških motiva, nedostatka podrške naroda i nerazumnom nasilju. Tako on ukazuje da ovo nije neka trajna razlika. Pljačka može biti sredstvo u ratu s nadređenim političkim ciljem i može biti teško praviti razliku između individu-alno motivirane pljačke i kolektivnih ideologija o promjenama u društvu. Motivi pobune mogu biti pomiješani i nejasni. Tako je bilo u starim i tako je u novim ratovima. Kalyvas ukazuje na obuhvat-nost pljačke i u velikim revolucijama i u nasilnim oslobodilačkim kolonijalnim pokretima. Na dru-goj strani on tvrdi da je predstava o ideološkim po-22 Stathis Kalyvas, „New’ and ‘Old Civil Wars. A Valid Dis-tinction?“ World Politics, 54, October 2001, str. 99-118.

82

kretačkim snagama iza mnogih ranijih građanskih ratova preuveličana i da može biti veliki razmak između vođstva pobunjeničkog pokreta i običnih pobunjenika ili oni uvijek odbacuju pobunjeničke pokrete kao “izolirane bandite” iako imaju značaj-nu podršku, kao što je Renamo u Mozambiku. Na drugoj strani, pobunjenici su često imali u ranijim građanskim ratovima problem s odzivom i korište-njem nasilja i terora kako bi imali civilno stanov-ništvo iza sebe.

Konačno, on tvrdi da je korištenje nasilja moglo biti nekontrolirano i bezosjećajno u ranijim ratovi-ma, dok može biti selektivno i strategijsko – upr-kos suprotnim glasinama – u mnogim od novih ra-tova. Ekstremno nasilje može imati velik strateški cilj, sada kao i prije.

Ako su ove primjedbe tačne, onda novi ratovi po-staju pogrešna kategorija. Jedan od odgovora na primjedbe je ovaj: Pojam o novim ratovima nije neraskidivo povezan u smislu da je vođenje rata motivirano pohlepom, nekontroliranim korište-njem nasilja i slabim odzivom. Pojam o novim ra-tovima ne pretpostavlja da su ovakve pojave bile odsutne prije. Uobičajena karakteristika novih ra-tova je lična kombinacija privatizacije, nedržavnih aktera i asimetrijskih borbi kao centralne i domini-rajuće ratne forme nakon hladnog rata.23 Primjedbe

23 Pogledati Münkler kod Olsena, 2007 (Literatura navedena

83

susreću tek neke autore. Bez obzira što su se obič-ne osobine novih ratova učinile važećim također u ranijim ratovima, drugačija je usporedba osobina u jednoj dominantnoj konfliktnoj formi nego tipič-ni državni ratovi XIX i XX stoljeća. Novi ratovi odstupaju također od tradicionalnih građanskih ra-tova, gdje je organizirana državna moć bila jedan od partnera. Raspadom država i sukobom između privatnih gospodara rata i građanski rat je promi-jenio karakter bez obzira što su obični elementi prepoznatljivi.

Između Clausewitza i Hobbsa

Clausewitz je teoretičar modernih državnih ratova. Borba je bila univerzalna oznaka rata, ali karakter rata je varirao u zavisnosti od vremena i mjesta. Napoleonovi ratovi bili su Clausewitzove konkret-ne polazne tačke. On je vidio slom trupa starog re-žima u sukobu s francuskim revolucionarnim voj-nim obveznicima. Velika regularna armija vojnih obveznika s podrškom nacionalnih milicija bila je osnova za moderno vođenje rata. Clausewitz je proslijedio Machiavelliovu nevjeru do preporuke condottiere gdje je vidio regularne trupe starog re-žima koje su bile degeneracija ratne umjetnosti.24

u zadnjem poglavlju) i Smith 2005.24 Pogledaj diskusiju u Azar Gat: A History of Military Tho-ught, Oxford University Press, Oxford, 2001, str. 203f.

84

Istovremeno je ratna umjetnost na bojnom polju podređena ciljevima državnog vođstva kao što su odbrana, teritorijalno osvajanje, državno potčinja-vanje.

Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi dali su državnim ratovima novu dimenziju u smislu pove-zanosti države i armije s političkim i vojnim vo-đstvom gdje je novi osnov bio da cijeli narod stoji na suprotnim stranama. Ovaj revolucionarni prije-laz od kneževina do nacionalnih država poslužio je kao osnova za revolucioniranje rata. Putem mobi-lizacije narod je naoružavan i spreman za rat.

Sam pojam rat dobio je novi sadržaj etabliranjem državne moći. U preddržavnim društvima rat je vrebao svuda – kao noćne racije iz stranih plemena, nasilni konflikt između grupa, krvna osveta, fizič-ki napad i ubistvo. To je ta forma rata svih protiv svih koju opisuje Thomas Hobbes kao karakteri-stiku prijedržavnih prirodnih stanja. Ako nema or-ganizirane državne moći, onda vlada anarhija sa svojim permanentnim stanjem warre, gdje je život “solitary, poor, nasty, brutish and short”. Nesigur-nost traži mjere odbrane koja se može shvatiti kao prijeteći i provokativni preduhitreni napad. Zbog toga oni koji žele mir i sigurnost mogu upotrijebiti nasilje. Država se gradi na jednoj formi ugovora koji će poništiti onu stalnu nesigurnost i držati red unutar sigurnih granica. Bez moći države nema

85

osnove za jasnu pojmovnu razliku između rata i drugih formi smrtnog nasilja između grupa, kom-šija i individua.

Uspostava državne moći je ono što stvara jasnu razliku između dviju sfera, dviju različitih formi nasilnog konflikta – razmirica, fizičkih napada i ubistava na jednoj i rata na drugoj strani. U prvoj sferi je državna moć, odnosno policija koja sređuje stvari. U drugoj sferi to su državne naoružane je-dinice koje su u pripravnosti ili u ratu. Ovu razliku razumijevamo kao prirodnu, ali to je neraskidivo vezano s formiranjem države i državnim uređe-njem, bez obzira što je pojam o građanskom ratu bio povezan s ovakvim redom. Moderni građanski rat nije bio anarhija, niti je bio vraćanje Hobbeso-vom warre, nego borba za državnu moć između snaga vlade i pobunjenika.

To je ovo državno centrirano razumijevanje rata koje se raspada s novim ratovima. Državna orga-nizacija nastavlja dominirati velikim dijelom svi-jeta; rat u konvencionalnom smislu riječi nastavlja predvoditi. Međutim, raspad država – gradovi, di-jelovi grada i cijele regije gdje se državni autoritet raspada – velike su zone spremne za upotrebu na-silja i koje kao takve liče na Hobbesov warre. Novi ratovi nakon hladnog rata – na Balkanu i Kavka-zu, centralnoj i zapadnoj Africi, na Rogu Afrike, na Bliskom Istoku, Afganistanu i Iraku – ne daju

86

se kategorizirati nakon razdvajanja između formi nasilja koje su uspostavile moderne države. Oni su fenomeni s varirajućom mješavinom onoga što tradicionalno zovemo rat, razmirice i nasilni kri-minalitet. Uvijek je bilo pojava nekonvencionalne upotrebe nasilja unutar tipičnih državnih ratova, ali je to bilo kao uzgredna posljedica nadređenog rata.

Tamo gdje se ruši država ona se nadoknađuje dru-gim autoritarnim formama, kao što su plemena u paštunskim područjima Afganistana i Pakistana, klanovi u Somaliji, gospodari rata u Afganistanu i zapadnoj Africi, narkokarteli kao u Meksiku i Kolumbiji, mafija i organizirani kriminal u dijelo-vima Italije i na Balkanu. Ovo je kontekst za ka-rakter novih ratova.

Osnovni znak raspoznavanja novih ratova je taj da je vođenje rata privatizirano. Državna moć se ras-pala ili je totalno oslabila. Poluge državne vlasti, nacija i armija su oslabile od zuba vremena u tipič-no nemirnim područjima nakon hladnog rata. U ta-kvim situacijama nisu to vojnici koji se bore protiv vojnika nego privatne grupe koje imaju civile kao glavni borbeni cilj. Postoje relevantne procjene o tome da je u ratnim zbivanjima na početku XX sto-ljeća bilo oko 10% civilnih žrtava dok je broj ubi-jenih civila stotinu godina kasnije iznosio 80%. U novim ratovima regularne armije imaju podređenu

87

ulogu, a nasilje provode paravojne bande, novo-komponovani heroji, privatni plaćenici, teroristič-ke grupe i lokalni gospodari rata.

Jedan od utisaka nedostatka državne moći su regi-onalni konflikti gdje državne granice imaju malo ili nikakvo značenje. Takva je situacija u central-noj Africi, na Rogu Afrike, između Darfura i Čada i između Afganistana i Pakistana. U pojedinim ze-mljama, kao što je Somalija, nakon hladnog rata državna vlast se raspala na cijeloj teritoriji. U dru-gim konfliktnim područjima državna vlast je ogra-ničena na pojedine geografske zone. U velikom dijelu svijeta postoje džepovi bezakonja, naročito u nekim velikim gradovima.

Moderni gradski ratovi variraju od terorističkih napada malih naoružanih grupa preko borbi izme-đu policije i kriminalnih grupa do nasilnih ustana-ka manje ili više organiziranih dijelova stanovniš-tva.25 U novembru 2008. godine jedna mala grupa je napala bombama i automatskim pištoljima na centralnu zgradu u srcu Mumbaija. Napad su na-vodno planirale i dobro organizirale neprijateljski raspoložene grupe prema Indijcima u Pakistanu. Takve aktivnosti je prihvatljivo nazvati ratnim dje-lovanjem. 25 Mike Davis, The Ecology og Fear: Los Angeles and the Imagination of Disaster, Metropolitan Books, New York, 2000. Vidjeti, također, Hans Magnus Enzensberger, Auss-ichten auf den Bürgerkrieg, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1993.

88

U Rio de Janieru imamo stalne borbe između kri-minalnih bandi i između bandi i policije. Borbe se tiču kontrole nad pojedinim ulicama i dijelovima grada s periodičnim povracima. To je forma grad-ske gerile čije se aktivnosti mogu nazvati vođenje rata.

U Meksiku imamo jednu formu rata između nar-kobande na jednoj i policije na drugoj strani.26 Culiacán u zapadnom regionu Sinaloa dugo je bio centar nasilnog narkokriminala. Rivalski nastro-jeni karteli operiraju od Tijuana i Ciudad Juáreza na granici sa Teksasom. Početkom 2007. godine mobilizirano je 45.000 vojnika za borbu protiv narkobande u Meksiku. Za dvije godine ubijeno je 10.000 osoba, među njima 1.000 policajaca. Nar-kokarteli su u povećenom obimu koristili taktiku gerile. Oni su slali dobro naoružane borbene grupe na policijske stanice, državne funkcionere, novi-nare i novinske kuće. Propagandni baneri su po-stavljeni na javnim mjestima, a snimljena ubistva prikazivana su na internetu.

U julu 2009. godine federalna policija uhapsila je jednog od lidera kriminalnog kartela La Fami-lia u zapadnoj državi Michoacán.27 Za četiri dana narkokartel je ubio 16 policijskih agenata u sve-obuhvatnom napadu na policijske stanice. Vlada 26 Vidjeti Shannon O’ Neil, „The Real War in Mexico“, Fore-ign Affairs, 88/4, july-august 2009, str. 63-77.27 The Economist, july 25th 2009, str. 43.

89

je odgovorila tako što je poslala 5.500 vojnika i policajaca uz helikoptersku podršku u glavni grad provincije Morelia. Kartel je izveo taktičko povla-čenje zadržavajući kontrolu nad Michoacánovim najviše ilegalnim stranama privrednog života, od trgovine kokainom do aktivnosti vezanih za kid-napovanje i šverc ljudima u SAD-u. Legalna dje-latnost koja nije htjela platiti zaštitu kartela imala je kratkoročan život. Desetine komunalnih funkci-onera likvidirane su za kratko vrijeme. Nepoznat broj političara i policajaca bio je na kartelovim platnim listama. U Ciudad Juárezu institucije ci-vilne vlasti su se raspale, vojska je preuzela vlast, a vojne operacije su bile izvan pravne i političke kontrole.

Razvoj događaja u Meksiku pokazuje jednu formu rata u anarhičnoj situaciji s oslabljenom državnom vlašću, prije nego borbu za poziciju u vladi ili teri-torijalno odvajanje. Situacija također pokazuje da demokratske reforme mogu potkopavati autoritet države. Kada demokratizacija slabi vladajuću In-stitucionalnu revolucionarnu partiju (PRI), onda i veza narkokartela prema korumpiranim nosioci-ma vlasti također slabi. Upotreba nasilja se kom-penzira oslabljenim korporativnim preplitanjem kriminalnih i političkih grupacija. Kada je PRI izgubila predsjedničke izbore i druge utjecajne pozicije, narkokarteli su izgubili utjecaj na svoje

90

političke veze. Umjesto toga oni su krenuli u otvo-renu borbu koristeći ekstremno nasilna sredstva. Istovremeno, Meksiko je, u velikoj mjeri, postalo tranzitna zemlja za šverc droge iz Južne Amerike. Demokratizacija politike i globalizacija ekonomije doveli su do toga da je država izgubila kontrolu. Bezakonje na regionalnom i na lokalnom nivou je povećano. Situacija u nekim dijelovima Meksika nije bila puno drugačija od situacije u Kolumbi-ji, gdje je riječ građanski rat korištena desetinama godina.

Kada je rat između vladinih snaga i pobunjeničke gerile u Guatemali završen mirovnim sporazumom na kraju 1980-ih, nasilje je potpuno decentralizira-no, fragmentirano i nekoordinirano. Privatne ban-de i kriminalne grupe preuzele su nasilje na sebe. U konvencionalnom poimanju to više nije bio “rat”, ali nije bio ni mir. Broj mrtvih kao rezultat nasilja bio je velik. Velike sive zone između rata i mira po konvencionalnom pojmovniku – no war no peace – porasle su nakon završetka hladnog rata.28

Je li, naprimjer, u južnoj Africi, rat? Antony Al-tbeker je napisao knjigu A Country at War with Itself. South Africa’s Crisis of Crime.29 On detalj-no analizira statističke podatke koji se odnose na južnu Afriku i upoređuje ih s podacima iz drugih 28 Paul Roberts, No War No Peace, James Currey, Oxford, 2005.29 Jonathan Ball Publishers, Jeppestown, 2007.

91

zemalja. Južna Afrika ima 20.000 ubijenih godiš-nje, što iznosi više od 200.000 ubijenih u zadnjih deset godina. To je četiri puta više ubijenih u od-nosu na broj poginulih Amerikanaca u vijetnam-skom ratu za isti vremenski period. Pored toga, u dodatku se nalaze podaci o pola miliona od strane policije registriranih fizičkih napada i pokušaja ubistva, nekoliko stotina hiljada oružanih pljački i preko pedeset hiljada registriranih silovanja. Al-tbeker računa da je realni nivo nasilja znatno viši, jer se mnogi ne usuđuju prijaviti ovu vrstu zločina, a policija često ne registrira nova silovanja kako bi držala razriješene procente na višem nivou. Što je stanovništvo siromašnije to je više potlačeno, a sve manji dio nasilja javno objavljen i registriran. U zemlji kao što je Nigerija i DR Kongo statistika nasilja daje mišljenje; ona zarobljava mali djelić onih stradalih u razmiricama i nasilju. Stepen ne-izvještavanja varira između zemalja i varira u vre-menu određene zemlje.

Prateći zvaničnu statistiku broj ubistava u južnoj Africi je osam puta veći nego u SAD-u u odnosu na broj stanovnika, dvadeset puta veći nego u za-padnoj Evropi, a osamdeset puta veći nego u Japa-nu. To je u vezi s pobunom bandi, borbom protiv policije, ubistvima za vrijeme provalnih krađa i pljački, nasiljem u porodici i organiziranim napa-dima na strane radnike. U KwaZulu Natal je et-ničko grupno nasilje nešto umanjeno zadnjih deset

92

godina, dok su fizički napadi, oružane pljačke i rat bandi povećani u mnogim dijelovima zemlje. Jo-hannesburg je bojno polje rivalskih grupa u borbi za prodor kriminala i kontrolu teritorija. Kriminal-ne grupe, privatne sigurnosne agencije i policija prelaze preko nepregledne povezanosti nasilnih aktera, korupcije i plaćene zaštite. To je Hobbso-va anarhija bez efikasne državne vlasti koja čini nasilje isplativom privrednom granom. Zbog ne-kontroliranog širenja velikih gradova, siromaštva i njihove nepregledne strukture otežana je kontrola u situaciji iscrpljenosti, siromaštva i izraženih oš-trih socijalnih konflikata.

Područja velikih gradova, i u siromašnom i u bo-gatom dijelu svijeta, djelimično su isključena iz organizirane vlasti države i od legalne ekonomije. Johannesburg je daleko od toga da je jedinstven u tome. U Napoliju hara ekstremno nasilna ca-morraen, kako je to Roberto Saviano opisao.30 To prožima ekonomski život cijelog regiona, s jakim grananjem prema ostatku Italije i prema kriminal-nim sindikatima u Kini, Africi i Evropi. Francu-ska ima svoj cités interdites, zabranjene gradove, kao Clichy-sous-Bois u predgrađu Pariza. Policija je prepustila kontrolu i s vremena na vrijeme ovi 30 Roberto Saviano, Gomorra; norveško izdanje: Gomorra; en reise i camorraens økonomiske imperium og deres drøm om herredømme, Aschehoug, Oslo, 2008/Gomorra; putova-nje u Camorraens imperiju i njihov san o vladanju zemljom, Aschehoug, Oslo, 2008.

93

dijelovi grada eksplodiraju u sukobima i nasilju. Dijelovi grada Watts i Compton u predgrađu Los Angelesa imaju visok nivo nasilja i to obično po-vezujemo s ratom. Ovakve enklave su u porastu u velikom dijelu svijeta. U siromašnim zemljama je to normalna pratnja brze urbanizacije.

Gradove s velikim zonama siromaštva je teško kontrolirati. Teren je na strani pobunjenika, uličnih bandi i narkokartela. Mjesta za bježanje i skriva-nje povezana su s ulicama, mjestima stanovanja, bolnicama, školama, industrijskim parkovima i la-gerima. Neka mjesta vlasti su svjesno prepustile i vlast nema kontrolu nad njima. Druga mjesta su dobro odvojena između vlasti i privatnih centara nasilja.

Ove nasilne situacije nalaze se na skali između do-bro organizirane državne vlasti, anarhije i haosa. Mnoge od njih nisu ni rat ni mir u konvencional-nom poimanju riječi. Ono što je ovdje važno istaći je da centralne osobine novih ratova malo liče na konvencionalne državne ratove ili na građanske ratove koji se vode između vladinih snaga i pobu-njenika. Kod raspada države i kod anarhije urba-ne enklave institucionalne razlike između rata, na jednoj, i nasilja i nasilnog kriminaliteta, na drugoj strani, malo su isplative. To predviđa značenje dr-žavne slobodne sobe i pokriva dinamiku karaktera ratova nastalih nakon hladnog rata.

94

Privatni akteri u novim ratnim zonama

Privatni akteri nasilja mogu se podijeliti u četiri glavne grupe – pobunjenici, gospodari rata, tero-risti i kriminalci.31 Petu grupu – privatne vojske i sigurnosne agencije – razmatrat ćemo u Poglav-lju 3.

Pobuna je borba protiv državne moći ili borba pro-tiv drugih grupa; cilj može biti nezavisnost jednog dijela, preuzimanje državne vlasti ili prevladava-nje lične oskudice. Gospodari rata bore se za re-gionalnu moć i provjeru državnog monopola nad nasiljem; oni su često upoznati sa situacijom koju karakterizira nedostatak centralizirane državne moći. Terorističke grupe svoje aktivnosti usmje-ravaju protiv simbola moći i nenaoružanih civila; njihov cilj je izazivanje straha, haosa i destabiliza-cije. Organizirani kriminal je, prije svega, zainte-resiran za ekonomsku dobit i ne pretpostavlja da će se monopol države na nasilje raspasti; to nije stimulirano političkim motivima.

Bliži uvid u svaku od ovih grupa pokazuje da one često djeluju bez određenih međusobnih granica. Njihovu međusobnu saradnju mogu karakterizira-ti tijesne povezanosti i nejasne linije razdvajanja. Uvjeti nisu problematični. Za vrijeme hladnog rata protivnici su borce za slobodu nazivali teroristima

31 Vidjeti Stefan Mair, Die Globalisierung privater Gewalt, SWP – Studie, Berlin, 2002.

95

i obratno. Na Bliskom Istoku još uvijek Izrael i Hamas jedni druge nazivaju teoristima. I u “ratu protiv terora” koji vodi SAD terorist je politička oznaka. Ja se služim relativno neutralnom ozna-kom pobunjenički pokret, gdje pripadnici pokre-ta rado koriste pozitivno konotiran izraz oslobo-dilački pokret. Izraz kriminalci također ima jako negativnu konotaciju; pojedinci koji krše zakone, pljačkaju banke, prodaju narkotike i nude plaćenu zaštitu žele reći da im je to sredstvo za postizanje višeg cilja. U karakteriziranju aktera novih ratova ne izbjegavamo vrednosno konotirane riječi, ali se moramo ponekad zaustaviti i reflektirati, kako našu upotrebu jezika tako i onih drugih.

Pobunjenički pokreti su politički pokreti u borbi protiv onoga što oni razumijevaju kao tlačenje i blokiranje mogućnosti. Ovo su pokreti u borbi za organiziranje kolonija ili odvajanje od dijela teri-torije koja dominira. To je nacionalni oslobodi-lački pokret za vrijeme rata u Alžiru i pokret istog imena za vrijeme rata u Vijetnamu. To je Polisa-rio u zapadnoj Sahari, Tamiliski tigrovi (LTTE) u Šri Lanki, ETA u Baskiji i IRA u Sjevernoj Irskoj. To je, također, Hamas u Gazi, Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombuia (FARC), UCK na Kosovu, RUF u Sierra Leoneu i UNITA u Angoli. Nacionalne oslobodilačke pokrete nalazimo širom svijeta, u bivšim kolonijama, u ranijem Istočnom

96

bloku i industrijskim zapadnim zemljama kao što su Španija, Francuska, Velika Britanija i Kanada.

U mnogim dijelovima svijeta neke od jedinica po-bunjeničkih pokreta nestale su u zadnjih desetak godina. Za vrijeme hladnog rata mnogi od ovih po-kreta imali su značajnu podršku ili od SAD-a ili od Sovjetskog saveza iz razloga velikog političkog ri-valstva i političkog utjecaja. Oslobodilački pokreti se nisu borili samo za ostvarivanje ličnih ciljeva nego su istovremeno vodili zamjenske ratove za velike sile. Ovo je bio slučaj u Mozambiku, Ango-li, Eritreji i mnogim drugim mjestima. Za vrijeme hladnog rata mnogi pobunjenički pokreti su imali također jedan jasniji političko-ideološki profil koji se izgubio prilikom raspada Sovjetskog saveza i diskreditacije socijalističkog društvenog modela. Kriza “realnog egzistirajućeg socijalizma” u Istoč-nom bloku značila je krizu za mnoge ideološki motivirane pobunjeničke pokrete. Mnogi od tipič-nih oslobodilačkih ratova završili su teritorijalnom pobjedom nakon što je hladni rat završio, kao što je bio slučaj u Namibiji, južnoj Africi, na Rogu Afrike i u srednjoj Americi. Polisario – Frente Popular para la Liberacion de Saguia el Hamra y Rio de Oro – jedan je od malobrojnih klasičnih oslobodilačkih pokreta koji nije ostvario svoje teritorijalne ciljeve. Nije to bilo samo zato što je zapadnu Saharu okupirao Maroko, a ne jedna od

97

evropskih kolonijalnih sila. Drugi pokreti bez ne-kog velikog uspjeha su kurdski, tamilski, baskijski i palestinski.

U osnovi pobunjenički pokreti se razlikuju od gos-podara rata u tome što imaju nadređene političke ciljeve. Od terorističkih grupa razlikuju se po tome što koriste nasilje koje je ciljano, usmjereno i po tome što prave jasniju razliku između krivih i onih koji nisu krivi. Oni nisu tako aktivni u oblasti or-ganiziranog kriminala kao što su to mafijaške or-ganizacije i druge kriminalne mreže. No u mno-gim ovim slučajevima izuzetno su nejasne granice. Revolutionary United Front (RUF) u Siera Leoneu imao je jednu vrstu političke pozadine koja se dr-žala dnevnog reda, mada je u većoj mjeri kriminal-na organizacija koja se bavi ilegalnom trgovinom dijamanata, trgovinom djece vojnika i nasiljem nad civilima. UCK na Kosovu se angažirala u me-đunarodnoj trgovini drogom, trgovinom ženama i drugim vrstama organiziranog kriminala. FARC u Kolumbiji je prešao put od političko-ekonomskog protestnog pokreta do kidnapovanja i pljačke, istina bez očigledne veze s određenim političkim ciljevima. Niz pobunjeničkih pokreta provodio je teror protiv civila, od Mau Mau pobunjenika u Ke-niji i FLN u Alžiru 1950-ih, do Tamilskih tigrova i Hamasa 40-50 godina poslije. Mnogi pokreti po-krivaju cijeli spektar aktivnosti. Charles Taylor je vodio jedan pobunjenički pokret u Liberiji 1990-ih

98

godina, ali je bio i gospodar rata u kojem je on pro-vodio teror i kriminal.

Pobunjenički pokreti razlikuju se od grupe do gru-pe zavisno od toga bave li se terorizmom ili or-ganiziranim kriminalom i gdje se upotreba nasilja ograničava na određeni geografski prostor. To se prije svega odnosi na trgovinu oružjem što ima in-tenciju međunarodnog grananja. U ovom geograf-ski ograničenom prostoru upotrebe nasilja gospo-dari rata stoje blizu. U tom kontekstu imamo više izuzetaka nasilja koje se izvršava izvan područja borbi. U akcijama koje izvode, naprimjer, ETA u Madridu i IRA u Londonu, cilj je pokazati domini-rajući nedostatak državne moći.

Gospodari rata su poznati iz kineske i japanske historije. Oni pretpostavljaju slabu centralnu vlast i imaju prednost u odnosu na građanske ratove i unutrašnje nemire. Nakon hladnog rata oni su do-bili bolje uvjete, naročito nakon državnog sloma i vakumom moći u Afganistanu i nizu afričkih ze-malja. Značajno je istaći da gospodari rata profi-tiraju na političkom neredu koji je često nezainte-resiran da podrži uspostavu nove centralne moći. Stanje anarhije omogućava lakši pristup sirovina-ma kao što su dijamanti, plemeniti metali i nafta. Putevi šverca su manje kontrolirani i proizvodnja i promet narkotika su pod slabijom kontrolom. Tako je gospodarima rata slaba država uvjet za zaradu.

99

Za civilno stanovništvo gospodar rata se poisto-vjećuje s ekstremnom anarhijom u kojoj domi-nira banda skitnica i pljačkaša. Gospodar rata je, po Mancuru Olsonu, stacionirani bandit.32 Da bi osigurao višak proizvodnje, gospodar rata neće si-romašiti resurse i smanjivati stanovništvo do kraj-nosti. Bande skitnica i pljačkaša nemaju nikakav kompleks prema pljački i nasilju jer oni ne misle na sutrašnji dan. To su lični interesi gospodara rata koji daju zaštitu lokalnom stanovništvu protiv naj-gore vrste ekscesa u nasilju. Ipak, gospodari rata mogu biti poznati po značajnim elementima terora kako bi zastrašili protivnike i one koji su njihova protivteža.

Gospodari rata doprinose razvoju regionalnih sukoba klastera, jer oni uglavnom nisu vezani s državnim granicama onda kada je državna moć slaba. Charles Taylor je operirao iz Liberije, ali je nabavio igrače za podršku, sirovine i tržišta izvan granica Liberije i Guineje. Gospodari rata u istočnom Kongu imali su uske veze s konfliktom u Ruandi, Ugandi i drugim centralnoafričkim zemljama. U Afganistanu gospodari rata imaju izuzetno porozne granice i prema zonama pakistanskih plemena i prema Balutsjistanu na jugu, kao i s Iranom na zapadu te bivšim sovjet-skim republikama na sjeveru. U mnogim sluča-32 Mancur Olson, Power and Prosperity, Basic Books, New York, 2000.

100

jevima gospodari rata podržavaju međunarodne terorističke grupe i veze za prekogranični krimi-nalitet.

Gospodari rata stoje u jednoj međupoziciji između političkih aktera na jednoj i kriminalnih grupa na drugoj strani. Gospodari rata mogu, u određenim uvjetima, zauzeti određene političke pozicije kao u slučaju kada je general Dostum iz afganistan-ske sjeverne alijanse zauzeo ministarsku poziciju u vladi Kabula, na isti način kao što su Renamo, lider Dhlakama u Mosambiku, i lider RUF-a San-koh u Sierra Leoneu zauzeli političke pozicije. Ima slučajeva kada gospodari rata objedinjuju politič-ke i kriminalne zadatke, kao što je to uradio Željko Ražnatović Arkan za vrijeme rata u Bosni 1992-1995. Arkan nije bio samo partijski lider i politički aktivista. Arkanovi tigrovi su vodili razgranate ak-tivnosti, od provođenja terora, masovnih silovanja i tortura, do kockarnica, špedicija, radiostanica i pljački banaka. Karijere Arkanovih tigrova su za-vršene kada je Arkan ubijen 2000. godine.

Terorizam je metod za korištenje nasilja protiv ci-vila da bi se zastrašili i provocirali za izazivanje protivmjera. Ideološki motivirani i nacionalno ori-jentirani terorizam dominirao je 1970-ih i 1980-ih godina. Separatistički pokreti, kao što su IRA u Sjevernoj Irskoj i ETA u španskoj provinciji Baskiji, rado koriste teror. Terorizam su nastavili

101

koristiti, između ostalih, i Tamilski tigrovi u Šri Lanci, Hamas na obali Gaze i PKK u dijelovima Turske i Iraka naseljenim Kurdima.

Od 1990-ih važni dijelovi međunarodnog teroriz-ma su promijenili karakter. Terorizam je povezan s islamističko-fundamentalističkim pokretom kao što je Al-Qaida. Polazna tačka ovog pokreta je bor-ba protiv sovjetske okupacije Afganistana, borba protiv stacioniranja američkih baza u Saudijskoj Arabiji, podrška palestinskoj borbi protiv Izraela i generalno islamistička pobuna protiv sekulari-zacije i američke, odnosno zapadne dominacije u muslimanskom svijetu.

S ovakvim vođenjem terorizam je promijenio strukturu. Nove terorističke grupe nisu hijerarhij-ski ni centralistički vođene organizacije. One su samostalno organizirane s autonomnim ćelijama nad kojima niko nema potpunu kontrolu. Vodeće osobe poput Osame bin Ladena mogle su inspirira-ti i inicirati te ćelije putem videosnimaka i internet-skih poruka, ali nisu mogle kontrolirati niti vladati njihovim postupcima. Tako gledano Al–Qaida nije nikakva organizacija. Metode su se također promi-jenile od ciljano usmjerenih akcija protiv simbola moći, kao što su World Trade Center i Pentagon, do dizanja u zrak tržnica, hotela, željezničkih sta-nica i prigradskih vozova s maksimalnim brojem civila kao žrtava. Marokanski teroristi koji su stali

102

iza napada na prigradsku stanicu u Madridu izjavi-li su da nijedan nevjernik nije nevin. Terorističke grupe su uključene u spiralu nasilja koja stalno za-htijeva dodatne šok efekte.

Taktička prednost s ovakvim vrstama povezanosti je ta da tajne službe, infiltracija i oporavljanje od odgovorne organizacije postaju nemogući. Poruka između ćelija se prenosi elektronski bez linija ko-mandovanja i koordinacije.

Kontakt terorističkih grupa i drugih aktera nasilja, kao što su pobunjeničke grupe, gospodari rata i kriminalne organizacije, varira. I Afganistan i dru-ge azijske i afričke zemlje imale su baze, trening centre i mjesta za skrivanje terorističkih organiza-cija.

Kriminalne organizacije su centralni akteri nasilja u novim ratovima. Pod okriljem rata između NA-TO-a i pobunjenika Afganistan je bio najvažniji svjetski proizvođač i izvoznik heroina. Kriminalni interesi doprinose zaoštravanju mnogih konflikata, djelimično finansiranjem oružja i opreme, a djeli-mično nasilnim rivaliziranjem kriminalnih grupa. Ratove na Balkanu u značajnom stepenu finansi-rala je trgovina narkoticima i drugi oblici međuna-rodnog kriminala. Globalizacija – brisanje držav-nih granica, liberalizirana trgovina, sveobuhvatno međunarodno investiranje i slobodno kretanje lju-

103

di, roba, kapitala – dala je modernom načinu vo-đenja rata jaču finansijsku osnovu. Kriminalna ekonomija važan je dio ovog procesa, s moguć-nostima za velike zasluge u trgovini narkoticima, trgovini ženama, krijumčarenju i piratstvu. Orga-nizirani kriminalitet je odlučujuća pretpostavka za gospodare rata i pobunjeničke grupe.

Velike su sive zone i granice pomjeranja između kriminala i legalne ekonomije. Eksploatacija naf-te u Nigeriji ojačala je kriminalnu ekonomiju kroz velike finansijske dobiti na jednoj strani i sveobu-hvatnu privatnu sferu u protestu protiv pogrešne raspodjele na drugoj strani. Pranje novca zauzi-ma centralno mjesto u organiziranom kriminalu i istovremeno daje prilaz za investiranje u legalnom sektoru. Mnoge kriminalne organizacije istovre-meno su aktivne i u legalnim i u kriminalnim ak-tivnostima. Camorraen iz Napulja ima, naprimjer, velike ugovore s vlastima u sektoru špedicije i odr-žavanja.

Misha Glenny je sjajno opisao kako su kriminalne organizacije dobile uporište na Balkanu i u bivšim sovjetskim republikama nakon pada komunistič-kog režima. Brza privatizacija, jeftina prodaja dr-žavne imovine i nedostatak javne kontrole udarili su temelje mafijaškom kapitalizmu koji se brzo etablirao sa sveobuhvatnom međunarodnom po-vezanošću i velikim investiranjem u azijskim i u

104

evropskim zemljama. Širom svijeta organizirani kriminal djelimično se širi kineskom reformskom ekonomijom, djelimično saradnjom, a djelimično nasilnim rivalstvom kriminalnih organizacija u SAD-u i Evropi.33

Transnacionalno organiziran kriminal povećava svoje značenje kroz kontrolu i korupciju legalnih djelatnosti firmi i nacionalnih vlada. Istovreme-no, organizirani kriminal čini uslugu pobunjenim grupama, gospodarima rata i terorističkim organi-zacijama. To je cijela mreža nepreglednih veza i stalnih mutacija između različitih privatnih aktera nasilja u novim ratovima i izvan njih. Uvjeti rasta za ove promjenljive grupacije su najbolji u onim državnim slobodnim zonama gdje se javna kontro-la raspala.

Rat kao grana privrede

S industrijalizacijom i sveobuhvatnom međuna-rodnom trgovinom vođenje rata postaje manje ekonomski isplativo. Rat između država bio je razarajući i za proizvodne kapacitete i za razmje-nu roba. Vođenje rata umanjivalo je javni budžet i može se, prije svega, objasniti kao pratnja nesi-gurnosti u međunarodnom sistemu bez nadređene vlasti. Ratovi su postali rjeđi nakon što nisu dali 33 Vidjeti Misha Glenny, McMafia, Crime Without Frontiers, The Bodley Head, London, 2008.

105

naročite izglede za dobit, iako je rat vođen bez ilu-zija i pogrešnih predstava o isplativosti. Rivalstvo oko pronalaska i korištenja sirovina i trgovačkih puteva može nastaviti igrati važnu ulogu, naro-čito u vremenu ekspanzije kolonijalizma, ali ono uglavnom nanosi državnom ratu veći gubitak nego dobit.

Novi ratovi hrane sami sebe. Oni su isplativi za privatne aktere nasilja. Dok su Prvi i Drugi svjet-ski rat počinjali s porazima i siromaštvom, novi ratovi su često dugoročni bez jasnog početka i kraja. Novi ratovi su, također, jeftiniji za vođenje, vode se običnim oružjem, često u njima učestvuju i djeca.

Oni koji vode rat razvijaju međusobno rivalstvo u borbi za sirovine i povezuju se s kriminalnim sredinama koje se bave prodajom narkotika, dija-manata, dragocjenih metala, tropskog drveća, kao i trgovinom žena u međunarodnom lancu prosti-tucije. Rat je privredna grana, a politički haos je njegov svrsishodni cilj. Ovo je dio pozadine rata koji u visokom stepenu za rezultat ima civilne žr-tve i koji se ne vodi po odredbama međunarodnog prava. Novi ratovi vode se u uvjetima raspada or-ganizirane državne moći. Novi ratovi nisu koncen-trirani u vremenu i u prostoru. Oni nisu građanski ratovi u tradicionalnom poimanju jer privatni rat-nici – gospodari rata i kriminalne grupe – upravo nisu građani.

106

U modernim državnim ratovima ratno profiterstvo ima, slikovito rečeno, jedno udubljenje u zidu, dok je rat kao cjelina, u velikoj mjeri, opterećenje za zemlje koje ga vode. Novi ratovi su, u velikoj mje-ri, bili grana privrede u zemljama bez funkcioni-rajuće državne moći, bez obzira što su ekonomski motivi djelovali zajedno s etničkim i socijalnim napetostima.

Gospodari rata, terorističke grupe i komandanti u južnoameričkim kokainskim gerilskim grupama nemaju interesa za mirovne procese i sigurne dr-žavne poretke. Borbene grupe u novim ratovima žive od pljačke, krijumčarenja i organiziranog kri-minala. Borbene grupe imaju malo toga zajednič-kog s državnim armijama koje se finansiraju i lo-gistički podržavaju sredstvima poreskih obveznika bilo da se one nalaze u garnizonima u miru bilo da se nalaze u vrtlogu rata.

Hoće li biti više ili manje ratova?

Baze podataka s brojčanim pregledima kroz vrije-me, a što je spomenuto u uvodnom poglavlju, bile su važne za sistematske i sveobuhvatne analize rata i mira. Program Correlates of War University of Michigan igrao je važnu ulogu u istraživanju. Na Univerzitetu u Uppsali formirana je novija baza podataka s brojčanim pregledom konflikata

107

u svijetu. Istraživači u Uppsali i na Institutu za mirovna istraživanja u Oslu sarađivali su na ovom projektu. Baza je formirana na osnovu izvora iz mas-medija i druge pristupačne statističke građe. Oružani konflikti definirani su kao konflikti izme-đu partnera koji učestvuju u konfliktu s najmanje 25 ubijenih na bojnom polju u toku jedne godine. “Rat” zahtijeva najmanje 1000 ubijenih na go-dišnjem nivou. Konflikti mogu biti međunarodni - ratovi između država - ili interni, unutrašnji. U unutrašnjim konfliktima jedan partner su vladine snage, dok je drugi partner pobunjenička grupa koja ili želi zauzeti državnu vlast ili odvojiti jedan dio teritorije za sebe.

Baza podataka učinila je mogućim precizno stu-diranje konfliktnih shema u različitom vremenu i u različitim dijelovima svijeta. To pokazuje da je većina oružanih konflikata nakon hladnog rata pronašla svoje mjesto u siromašnim zemljama. U novije vrijeme građanski ratovi su rašireniji od međunarodnih ratova. Baza podataka pokazuje ta-kođer da se i broj oružanih konflikata i broj strada-lih povećavao u prvom dijelu 1990-ih godina, dok su brojke nakon toga opadale sve do 2003, da bi ponovo počele rasti.34 Brojke pokazuju da je bilo 34 Pogledaj Lotta Harbom & Peter Wallensteen, „Armed Con-flicts, 1946-2008“, Journal of Peace Research, 46/4, 2009, str. 577-587. Širok međunarodno prenošenje ovih razvojnih crta dat je od strane Human Security Centre na University of British Columbia – Vidjeti Human Security Report 2005,

108

pedeset oružanih konflikata u prvom dijelu 1990-ih prema tridesetak u 2003, i nešto manje od če-trdeset u 2008. godini. Broj međudržavnih ratova povećao se od početka 1950-ih do kraja hladnog rata, nakon čega se radikalno smanjio. Tipični rat danas je građanski rat u siromašnom dijelu svije-ta, konkretnije rečeno u dijelovima Afrike, Azije i Latinske Amerike.

Poruka brojeva bila je ta da je svijet danas mirniji nego prvih godina nakon hladnog rata. Objašnjenje je bilo djelimično takvo da je za mnoge konflikte iz vremena hladnog rata trebalo više vremena da se završe, djelimično zbog toga što su međunarod-ne operacije u konfliktnim zonama bile uspješne i djelimično zbog toga što se demokratizacijom smanjio stepen nasilnosti konflikta i unutra i izme-đu. Političari i diplomati zauzeli su stav da je svijet manje izložen ratu.

Uprkos sistematskim studijama postoji dovoljno razloga da se na sliku mirnog svijeta stavi znak pitanja. Baza konflikata u Uppsali dopunjena je podacima o nedržavnom nasilju, terorističkim na-padima i jednostranom političkom nasilju prema civilima. Zahtjev za pouzdanost i potvrđenu po-vezanost za određeni konflikt ili kampanju napada odaje utisak da su brojke male. Logično je posta-

Human Security Brief 2007, i Mini Atlas of Human Security 2008.

109

viti pitanje da li se oni ipak mogu koristiti da regi-striraju geografsko širenje i tendencije u vremenu.

Postoje određeni problem sa studijama zasno-vanim na kategorijma baze podataka.35 I “rat” i “oružani konflikt” definirani su kao državni rat i borba za državnu vlast. Ovo ne obuhvata dinamič-nost u novim ratovima koje prati raspad država i promjenljivi prelazi između organiziranog krimi-nala, terorističkih napada i organiziranog vođenja rata. Građanski ratovi u dijelovima Meksika, južne Afrike i Brazila – s više desetina hiljada ubijenih tokom godine – manje su rat negoli “oružani kon-flikt” sa 25 ubijenih. Sveobuhvatno anarhijsko na-silje je predefinirano i prevedeno u dijagnozu koja glasi mirni dio svijeta.

Odbrana priče o brojkama žrtava rata može ići u tom pravcu da se tipovi nasilja moraju držati od-vojeno; kruške i jabuke ne mogu zajedno. Ono što odgovara ovome je to da se promjenljive forme nasilja nakon hladnog rata moraju analizirati po-vezano. Rat je promijenio karakter. Institucionalna razlika između rata i formi nasilja u vidu anarhije vezana je za državu. Ovo zamagljuje cijelu stvar kada se konflikti odvijaju u vakumu stvorenom raspadom država i gubljenjem efektivne državne moći. Miješanje krušaka i jabuka brže je kada se 35 Ja gledam jedno više detaljno obrazloženje za kritiku u „Towards a more peaceful world? A critical view“, Conflict, Security & Development, 8/2, juni 2008, str. 223-240.

110

pojam “rat” veže za formalnu i državno baziranu definiciju, nezavisno od vremena i prostora. Histo-rijska promjena, povezanost između formi nasilja i promjenljivih i kompliciranih uzročnih odnosa se gube.

Drugo, baze su više nepouzdane i to više što je nasilje neregularno i decentralizirano. Procjena o broju nastradalih u ratu u Iraku, Darfuru i istočnom Kongu ekstremno varira. Može li se kriminalno nasilje odvojiti od političkog nasilja? Kako se ra-čunaju gubici stanovništva uzrokovani bolestima, glađu i povredama koje su u jačem i slobodnijem stepenu povezane s ratnim djelovanjima? Tenden-cije u razvoju brojeva često su uzrokovane tenden-cijama u izvještavanju. Što je veći broj objavljenih vijesti o nekom događaju to je veće zanimanje za taj događaj. Tradicionalni građanski rat često seli u više fragmentirano i decentralizirano nasilje što se u manjem stepenu bilježi statističkim podacima. Podloga za povećanje procenta razrješenja, kao što je to bio slučaj u južnoj Africi prije nekoliko go-dina, čini da broj zvaničnih izvještaja o ubistvima i nasilnim smrtima opada. Vlasti u mnogim ze-mljama žele zatajiti povećanje grupnih konflikata i politički motiviranih ubistava jer ovakva vrsta nasilja u dobroj mjeri krnji državni autoritet. Ako se konflikti, u velikoj mjeri, sele po slobodnom dr-žavnom prostoru, teritoriji i dijelovama grada koji

111

su izvan državne kontrole, onda će se neprijavlji-vanje povećavati, a statistika će biti više nepouz-dana. Zbog toga postoji stalna dilema o tendenciji bez obzira na nesigurnost materijala o brojevima.

Nema osnove misliti da je svijet postao mirnije mjesto nego što je bio neposredno nakon hladnog rata. O tome sa sigurnošću ništa ne znamo. Zbog toga postoje razlozi da se tvrdi da su nasilni kon-flikti promijenili karakter.

Tendencija za mirniji svijet nije izdržljiva za kon-flikte koji zadovoljavaju zahtjeve za “rat” i “oruža-ni konflikt”, odnosno centralna objašnjenja razvo-ja mira neodrživa su. Povećanje broja demokratija je prije svega povećanje broja režima koji se mi-ješaju s demokratskim pojavama. Takvi režimi nisu više mirovni niti u sebi niti međusobno. De-mokratizacija ne znači obavezno proces stvaranja mira. Zbog toga nema osnove tvrditi da ofanzivne međunarodne intervencije stvaraju više mira u zo-nama konflikta. Konflikti se često ponovo javljaju nakon više ili manje nametnutog mira. U mnogim situacijama partneri koriste pregovore i intervenci-ju da bi predahnuli, bolje se pripremili i iskoristili ekonomsku podršku koju međunarodna interven-cija često nosi sa sobom. Građanski rat u Šri Lanki jedan je od svježijih takvih primjera.

Pored toga, nakon hladnog rata, broj ubijenih osci-lira i to u izuzetno kratkom vremenskom razdoblju.

112

Takve kratkoročne tendencije mogu biti vezane za slučajne varijacije. Jedan novi, veći konflikt od-mah će promijeniti trend, kao što je to bilo u ratu u Iraku i istočnom Kongu. Opomena za to može biti da stanovništvom prenapučeni Pakistan zavr-ši u manjem ili većem nasilnom konfliktu kao što je bila pobuna u Balutsjistanu i od talibana kon-troliranom Swatu. To može promijeniti dimenzije državne izdaje i ratnog konflikta. To može značiti i dalje širenje sukoba u muslimanskoj provinciji Xinjiang u sjeverozapadnoj Kini, itd.

Uppsala/PRIO-sova baza, u usporedbi s drugim velikim bazama o konfliktima, učinila je studije o ratu i miru detaljnim, sistematskim i profesional-nim. To je dalo osnovu za niz zanimljivih i pronic-ljivih analiza. Analize su zanimljive kao potvrda situacija, ali imaju malu vrijednost anticipacije. One ne obuhvataju niz uzroka i kompliciranu dina-miku konflikata i nasilja širom svijeta. Slika više mirnog svijeta pokazuje prije da su studije uhvaće-ne u svoje lične definicije i metode. Ova slika više obmanjuje nego što poučava.

Završna riječ

Centralni problem u mnogim novim ratovima je to da se u njima odigrava raspad državnog monopola zasnovanog na legitimnoj državnoj moći. U ne-kim područjima konflikta to se tiče cijelih država

113

ili regiona koji obuhvataju više država. U drugim područjima su to džepovi anarhične nemoći drža-ve u dijelovima gradova, predgrađima ili pogra-ničnim područjima i periferijama države. Ratovi bez konture, sa selećim prijelazima između gerile, neprijateljskih bandi, nasilnog kriminala i tradici-onalnog vođenja rata, borbe su za vlast u prostoru bez države. Ove forme nasilja ne odigravaju se u okviru državnih ratova i konvencionalnih građan-skih ratova, kako je to bilo do velikih revolucija i svjetskih ratova u XX stoljeću. Prije će biti da su oni povezani u jednu kompleksnu konfliktnu dina-miku između različitih formi nasilja. Ovo karakte-rizira mnoge ratove nakon hladnog rata bez obzira što mnogi od ovih ratova imaju svoje posebnosti i zahtijevaju specifična objašnjenja. Tradicionalna državno centrirana razlika između rata na jednoj i razmirica i kriminaliteta na drugoj strani manje ili više se raspala. Ova razlika između različitih sfera prisutna je u načinu razmišljanja u onim dijelovi-ma svijeta gdje je organizirana državna vlast neta-knuta, a novi ratovi su se upravo odigravali tamo gdje se državna vlast raspala. Ovdje su olujne zone poslije hladnog rata.

114

Literatura

Raino Malnes, Præker politikk/Neizvjesna poli-tika, Gyldendal Akademisk, Oslo 2009. Dijelovi ovog poglavlja pod naslovom “Državne slobodne sobe i novi ratovi” također se nalaze u ovoj knjizi.

Mary Kaldor, New and Old Wars, Polity Press, Ca-mridge, Drugo izdanje 2006. Autor razvija pojam o “novim ratovima” i uvodi ga u stručnu literaturu.

Martin van Creveld, The Transformation of War, The Free Press, New York 1991. Analiza central-nih osobina “novih ratova”. Diskusija o novim ratovima teško se može voditi bez poznavanja li-terature iz ove oblasti objavljene na njemačkom jeziku.

Herfried Münkler, Die Neuen Kriege, Rohwolt, Hamburg 2002, i Der Wandel des Krieges, Vel-bruck Wissenshaft, Weilerswist, 2006.

Erhard Eppler, Vom Gewaltmonopol zum Gewal-tmark? Suhrkamp, Frankfurt a.M. 2002. Kritika poimanja novih ratova:

John Andreas Olsen, On New Wars, Oslo Files on Defence and Security, IFS-04/2007. Ovdje su predstavljeni Münkler i cijeli niz drugih autora.

115

Vidjeti također:

Harald Høiback i John Andreas Olsen, “De nye krigene”/”Novi ratovi” kod Even Lange, Helge Pharo i Øyvind Østerud, Vendepunkter i norsk utenrikspolitikk/Prekretnice u norveškoj vanjskoj politici, Unipub, Oslo 2009. Prema vrućoj debati o tezi Samuela Hintingtona o the clash of civiliza-tions nakon hladnog rata je dobra ideja čitati Hun-tingtonovu knjigu The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, Simon & Schuster, New York, 1996.

POGLAVLJE 3

Vođenje rata je na prodaju

Dana 16. septembra 2007. ubijeno je 17 civila nakon što je jedan pripadnik Blackwater otvorio vatru u centru Bagdada. Iračka vlada je otpočela istragu, kao i FBI u SAD-u. Kompanija za koju je radio spomenuti vojnik odbacivala je svaku vrstu krivice i nastavila je s radom u Iraku u skladu s odredbama ugovora koji je potpisala s američkim Ministarstvom za vanjske poslove, a ne s Ministar-stvom za odbranu ili vodećim ličnostima američke vojske.

U to vrijeme, jesen 2007. godine, prateći kritičku knjigu Jeremyja Schillsa o Blackwater, u Iraku je bilo stacionirano 180.000 privatno angažiranih osoba po ugovoru o djelu naspram 160.000 re-dovnih vojnika.36 Navedeni brojevi su nepouzdani 36 Jeremy Scahill, Blackwater. The Rise of the World’s Most

118

i može se raspravljati o tome šta je imala za cilj njihova prezentacija. Ipak, ovo znači da su SAD nadoknadile vlastite vojne jedinice i jedinice svo-jih saveznika s privatnom vojskom velikog opse-ga. Velika Britanija uradila je isto, dok su druge evropske zemlje bile više suzdržane.

U toku nekoliko godina dogodila se globalna revo-lucija u razvoju vojne moći. Vojni sektor u mno-gim zemljama već dugo nije više bio monopol javnog sektora. Desio se brzi rast vojne industrije. Privatne firme su preuzele mnoge od onih tradici-onalnih državnih zadataka unutar logistike, održa-vanja, obavještajnog dijela, obezbjeđenja, obuke, vođenja kantina i drugih pomoćnih službi. One su imale ugovore o preuzetim zadacima vezanim za borbe u građanskim ratovima i konfliktima izme-đu država, mada su granice između borbenih za-dataka, poslova obezbjeđenja i davanja instrukcija često promjenljive. Nalogodavci ovih poslova su vlade, opozicione grupe, međunarodne organizaci-je i širok spektar privatnih poduzetnika, kako onih legalnih tako i onih kriminalnih.

Privatne vojne firme su igrale odlučujuću ulogu u konfliktima na Balkanu nakon raspada Jugoslavi-je, naročito američke firme koje su izvršavale za-datke američke vlade. Privatne firme su odlučile o ishodu građanskih ratova i borbi za državnu vlast

Powerful Mercenary Army, Profile Books, London, 2007.

119

u afričkim zemljama, kao što su Liberija, Sierra Leone i Kongo. One su bile centralne u internoj borbi za vlast u zemljama Tihog okeana, Aziji i Južnoj Americi. Za vrijeme prvog rata u zaljevu Golfa 1991. godine, odnos državnog vojnog oso-blja i pojedinaca angažiranih po ugovoru o djelu procijenjen je na 50:1, dok je u Iraku kratko nakon invazije koju je predvodila Amerika 2003. godine taj omjer bio otprilike 10:1. Nakon toga je veoma brzo povećan broj pojedinačno angažiranih osoba u Iraku na poslovima obezbjeđenja, transporta i ra-zličitih poslova podrške. Pod velom poslova obez-bjeđenja pojedinci su angažirani u borbenim ak-tivnostima protiv pobunjenih muslimana sunija u Nedžefu i Faludži. Irak je dijelom bio slika sloma privatne ratne službe u zapadnom svijetu, nakon što su njeni temelji udareni na Balkanu.37

Privatne firme operiraju po skali tradicionalne voj-ne industrije sve do oružane borbe. Zapadne in-dustrijske zemlje rado stavljaju granicu kada su u pitanju direktni borbeni zadaci, dok su otvorene za privatne angažmane kada je u pitanju transport, održavanje, informiranje, poslovi kantine i drugi poslovi podrške. Mnoge funkcije podrške potpuno zavise od toga kako funkcionira odbrana u kriznim situacijama. I poslovi obezbjeđenja, transporta, in-formacija i održavanja sistema oružja strateški su 37 Vidjeti Deborah Avant, The Market for Force, Camridge University Press, Camridge, 2005.

120

centralni zadaci. Ovdje je razvoj išao puno brže nego formulacija zamišljenih principa i pravila.

Različite zemlje su privatizirale vojnu službu u ra-zličitom obimu od prava na odbranu industrijskog razvoja do oružane borbe. Globalna tendencija je ipak sveobuhvatna privatizacija službe u pravcu sigurnosti i funkcija podrške od kojih zavisi vo-đenje rata.

Ja ću povući neke linije u razvoju tržišta za vojnu moć, skicirati centralne pokretačke snage nakon hladnog rata i razmotriti neke političke posljedice promjene kontrole nad korištenjem vojne moći.

Condottieri/Plaćenici se vraćaju

Sve do unazad dvije stotine godina plaćenici su bili uobičajena pojava u ratu. Antički vladari često su zavisili od unajmljenih jedinica za podršku. Rim-sko carstvo regrutiralo je pripadnike germanskih plemena za zaštitu granica. Na kraju trećeg sto-ljeća rimski legionari su bili više germanski nego rimski, što je doprinijelo podrivanju centra impe-rije. U srednjem vijeku konjičke jedinice iz dale-kih predjela išle su u vojsku feudalnih gospodara. Izgradnja države u ranom modernom dobu dala je osnovu vlasti i ekspanzije kroz mogućnost finan-siranja plaćenika. Vladari koji su vodili ratove u italijanskim gradovima kupovali su vojnu moć sa

121

condottierima – latinski la condotta – ugovor koji su potpisivali – na osnovu kojeg su iznajmljiva-li grupe vojnika. Na plaćenike je gledano kao na vojno i ekonomski prihvatljivo rješenje. Plaćenici su vladali savremenom borbenom tehnikom i mo-gli su napustiti zemlju nakon obavljenog zadatka, a da ne napuštaju porodicu i ne zanemaruju du-goročne obaveze. Organizirane borbene grupe iz švicarskih sela i dolina igrale su stotinama godina važnu ulogu u kraljevskim jedinicima Francuske. Vatikan je švicarskoj gardi dao posebnu ulogu sve do današnjih dana.

U početku modernog doba plaćenici su igrali važ-nu ulogu izvan državnog sistema, u odbrani trgo-vačkih interesa velikih prekookeanskih kompanija iz Holandije i Engleske. U kontroli važnih tačaka i trgovačkih puteva između južne Azije i Evrope kompanije su imale velike unajmljene jedinice pod oružjem i na kopnu i na moru. Velike prekookean-ske trgovačke kompanije u XVII i XVIII stoljeću imale su formu delegirane moći koje su u rivalstvu s drugim državama čuvale komercijalne interese i za kompanije lično i za državu. Privatne jedinice koje su štitile trgovačke puteve i teritorije bile su vojna i policijska moć.38

Prvi ratovi vođeni s masovnim vojskama bili su ratovi poslije Francuske revolucije i ratovi koji su

38 Avant, 2005, str. 27f.

122

se vodili nakon Napoleonovih ratova. Revolucija i suverenitet naroda bili su principi koji su etablira-li patriotsku vezu između država, naroda i armije. Narodna odbrana bila je kolektivna odbrana naci-onalnih zajedničkih interesa.

Uspjeh građanske armije na bojnom polju bio je važan faktor u širenju vojnog modela u XIX stolje-ću, prvo francuske pobjede za vrijeme Napoleono-vih ratova, a zatim odgovarajuće reforme koje su stvarale masovne vojske za ratovanje. Promjene u vojnoj tehnologiji – naročito pojava mušketira od sredine XVIII stoljeća – učinile su mogućim gra-đansku odbranu. Oružje na barut bilo je podesnije za masovne armije. Dok su luk i strijela zahtijevali dugogodišnji trening, mušketiri su se mogli kori-stiti nakon nekoliko sedmica vježbanja. Građanska vojska, nakon izvjesnog vremena bazirana na za-jedničkoj vojnoj obavezi, postala je vojno efika-sna kada su se više mjerile količine nego kvalitet i kada je bazna vojna tehnologija bila jednostavna za učenje. Ova pretpostavka poklopila se s patri-otskim zaokretom koji je identificirao stanovnike s državom.

Tokom XIX i XX stoljeća evropske zemlje uglav-nom su imale državnu i nacionalnu vojnu moć.

Iznajmljene specijalne jedinice i služba za podrš-ku mogle su postojati, ali je pozadina odbrane bila

123

javna institucija. Država, narod i armija bili su vojnopolitičko jedinstvo, gdje je suverena država definirana kroz monopol aparata za nasilje.

U hladnom ratu iza frontova odbrana je bila narod-ni projekt. Zajednička vojna obaveza bila je glavni model i istočno i zapadno od željezne zavjese. Ma-sovna odbrana bila je odbrana od invazije koja je imala zadatak da spriječi ili uspori okupaciju sve do uključenja saveznika i u slučaju da drugi su-bjekti odbrane zataje. Relativno visok budžet od-brane pretpostavljao je uključenje širokih narod-nih masa oko glavnog cilja odbrane.

S kolonijalnim ratovima i slabljenjem imperijaliz-ma nastaju državne forme gdje su u povezanosti države i naroda bile slobodnije. Razvojna linija prema aktuelnoj privatizaciji vojne moći svoje po-rijeklo ima u konfliktima vezanim za kolonijalno organiziranje nakon Drugog svjetskog rata.

Novo tržište vojske plaćenika

Moderna renesansa za vojsku plaćenika došla je nakon što se Kongo 1960. godine oslobodio kolo-nijalne belgijske vlasti. Za vrijeme organiziranja kolonija nisu bile organizirane cjeline koje su iznaj-mljivane za borbene zadatke, nego bivši vojnici iz Francuske mirovne legije ili različite komandne

124

jedinice koje su sklapale ugovore i okupljale druge koji su bili slobodni na tržištu. Plaćenička vojska - poznatija pod imenom Les Affreux – došla je u centar svjetske politike kada se pokrajina Katanga nastojala odvojiti od Konga, prvo pod ugovorom s belgijskim interesima u oblasti rudarstva, a ka-snije s liderom separatista, Moise Tsjombeom, koji je imao rudarsku firmu Union Minière za leđima. Mnogi veterani iz ratova vođenih u Kongu kasnije su učestvovali u nizu ratova u Africi: Bijafri, pobu-ni u južnom Sudanu i nasilnom pokušaju državnog udara u ostrvskim državama Komorone i Sejšeli-ma.39

Mnoge su karakteristične osobine vezane za novo tržište plaćenika za vrijeme organiziranja koloni-ja. Nalogodavci su bili djelimično lideri država sa slabom bazom moći u novim i slabim državama; djelimično su to bili pobunjenički pokreti i opo-zicija koji niti su željeli otcjepljenje od novofor-miranih država niti kontrolu nad državnim apara-tom; i djelimično ekonomski interesi koji su vukli korijene iz starih kolonija. Oni plaćenici koji su potpisivali i realizirali ugovor imali su dugoročno vojno iskustvo, često sa specijalnim kompetenci-jama iz padobranskih jedinica ili komandosa. Oni

39 Vidjeti Anthony Mockler, The New Mercenaries, Coprgi Books, London 1986; Gerry S. Thomas, Mercenary Troops in Modern Africa, Westview Press, Boulder 1984; Pierre Péan, Affaires Africanies, Fayard, Paris, 1983.

125

su bili slobodni na tržištu nakon završetka službe ili demobilizacije u domovini, i u stalnom lovu za brzom zaradom i izazovima. Konačno, bile su to uske veze između vojnih i ekonomskih interesa, kao što je bio slučaj s rivalstvom za resurse mine-rala u Katangi ili nalazištima nafte u Bijafri.

Ove osobine ukazuju na neke od uvjeta koji su važili za privatne vojne ugovore u ranijim kolo-nijama, bez obzira na označene razlike – i u formi i u obimu – na tržištu plaćenika 1960-ih i danas. Istovremeno na tržištu postoji veza između razvo-ja u Africi i razvijenih industrijskih zemalja nakon hladnog rata. Početkom 1990-ih godina razvilo se sveobuhvatno svjetsko tržište za vojne službe. Dok su plaćenici tokom kolonijalnih ratova imali mali međunarodni legitimitet, moderne vojne fir-me su regularna forma i za globalno privređivanje i za podršku ratu. Tako gledano te firme nas mogu podsjetiti na prekookeanske trgovačke kompanije iz XVII i XVIII stoljeća sa charter angažmanom i ugovorom s državnim moćnicima.

Tokom hladnog rata jasno su se razlikovale gru-pe plaćenika koje su učestvovale u kolonijalnim ratovima od javno-privatne saradnje na planu ra-zvoja vojne industrije u zapadnim zemljama. Da-nas je niz kompliciranih linija povezan između lokalnog i globalnog tržišta u procesu privatizaci-je vojne moći. Plaćenici u siromašnim zemljama

126

organizirani su u firme koje često djeluju u sklopu koncerna s razgranatim poslovnim aktivnostima. Javno-privatna saradnja u industrijskom svijetu je raširena u daleko uže službe ili u vojne borbene zone. Centralne pogonske snage se mogu grupirati u glavne kategorije.

Zašto privatizacija vojne moći nakon hlad-nog rata?

Kraj hladnog rata dao je mnoge važne razloge za sveobuhvatnu privatizaciju vojne službe i vojne moći.

Prvo, reducirani vojni izdaci i smanjenje vojnih jedinica doveli su do povećanja profesionalnih vojnika na tržištu. Ovo je važilo kako za Evropu i SAD tako i za bivši Sovjetski savez. Na taj na-čin formirana je velika baza za regrutiranje privat-nih sigurnosnih firmi. Također, završetak sistema aparthejda u južnoj Africi i završetak namibijskog pitanja smanjio je i reorganizirao veliki dio držav-nih sigurnosnih jedinica, ali i doveo do toga da su mnogi veterani bili spremni za druge zadatke.

Drugo, brzo je rasla potražnja vojne ekspertize na privatnom tržištu. Ovo se odnosilo i na siromašne i na bogate zemlje; i u bivšem Istočnom bloku i u zemljama koje su pripadale NATO-u.

127

Nakon što je rivalstvo između blokova završeno u siromašnim zemljama s autoritarnom državnom vlašću mnogi režimi su oslabljeni kada su izgubili zaštitu saveznika, prije svega velikih sila. Mnoge zemlje, naročito u Africi, bile su ranjivije i izlože-ne pobunama i raspadu države. Somalija je dobar primjer. Kada je režim Siada Barresa izgubio vojnu i ekonomsku pomoć SAD-a, režim se raspao kao kula od karata. Somalija se raspala u klanovskim svađama i anarhiji. Sličan razvoj događaja bio je u velikim zemljama kao što su Kongo i Angola, ali i u manjim državama kao što su Liberija i Sierra Leone. Državna moć je oslabila, a konflikti veza-ni za prirodne resurse i kontrolu teritorija bili su sve više nasilni. Granična područja između država postala su nestabilna kada su se velike sile nakon hladnog rata povukle. Konflikt između Eritreje i Etiopije i konflikt između Konga i susjednih zema-lja bio je oštriji i više nasilan.

Vlade i slabe države nisu imale neke efektivne voj-ske, ali su neki od njih imali dovoljno resursa da angažiraju privatne vojne firme u borbi protiv po-bunjenika. U Sierra Leoneu vladu je u borbi protiv pobunjenika 1995. godine pripremala južnoafrička firma Executive Outcomes. Kada je zadatak zavr-šen i kada se firma povukla, vlada je srušena na-kon samo nekoliko mjeseci. Nakon toga ista vlada preuzela je vlast uz pomoć britanske vojne firme Sandline International. Ove i druge firme igrale su

128

centralnu ulogu u borbama protiv pobunjeničkih pokreta UNITA u Angoli i ustancima protiv Mo-butu Sese Seko u Zairu/Kongu, u građanskom ratu u Liberiji i konfliktu između Etiopije i Eritreje. U ovom zadnjem slučaju bila je to Etiopija koja je uz pomoć privatnih instruktora dobila naročitu pre-vlast na bojnom polju.40

Ti zaoštreni konflikti nastali su nakon hladnog rata praćeni raspadom država, razmiricama, borbama za resurse i terorom. Tamo gdje su se državne ar-mije raspale zbog prestanka finansiranja i frak-cijskih borbi došlo je do povećane potražnje za privatnom ratnom službom. Također, akteri poput opozicionih pokreta i međunarodnih organizacija angažirani su u povećanom stepenu kao oružana potpora na privatnom tržištu. Nakon hladnog rata pojavio se vakum moći oko mnogih režima u Afri-ci koji se mogao popuniti lokalnim gospodarima rata izvan vladinih kancelarija i uz pomoć komer-cijalnih vojnih preduzeća. U Kolumbiji su, napri-mjer, sve strane u narkoratu angažirale privatne naoružane plaćenike.

Moderne privatne vojne firme razlikuju se od rani-jih plaćenika po tome što su one organizirane kao legalna preduzeća, što imaju šire polje djelovanja i širi lanac kupaca, te što imaju više razvijene vojne sposobnosti s velikom efikasnošću. Oni su često

40 Vidjeti Singer 2003.

129

povezani s obuhvatnijim privrednim konglome-ratima i finansijskim institucijama i imaju velike sposobnosti da se pregrupiraju pod novim ime-nom i s promjenljivim ekonomskim saveznicima. I Executive Outcomes i Sandline su formalno pro-pale, ali su se pojavile u novoj formi i pod novim imenima. Blackwater Worldwide, najpoznatija firma s velikim ugovorima u Iraku, danas se zove Xe Service LLC. To je također jedna vrsta podjele rada između firmi s varirajućom specijalizacijom u formi borbenih grupa, vojnih instrukcija i s funk-cijom podrške.

Zvanični monopol na nasilje raspao se u dijelovi-ma bivšeg Sovjetskog saveza istovremeno kada su mnogi pripadnici sovjetskih specijalnih jedinica postali slobodni na tržištu. Rat u Čečeniji bio je zona u kojoj su se razvijale privatne vojne firme koje su djelovale na osnovu ugovora s ruskom vladom. Generalno, porast kriminaliteta dao je osnovu za eksplozivni rast brojnih privatnih sigur-nosnih firmi. U mnogim od postsovjetskih kon-fliktnih zona nestabilnost se isplatila i nasilje je postalo unosan posao. Kriminalitet povećava mo-gućnost ucjene u ponudi za zaštitom koja doprino-si povećanju kriminaliteta i daljem rastu zaštitne industrije. Ovakve spirale odlikuju se djelimično svim onim što stoji iza kriminaliteta i zaštite i dje-limično iza onoga za što različite bande nude me-đusobnu zaštitu. Nasilje kao unosan posao ovog

130

tipa karakterizirao je razvoj događaja u dijelovima bivšeg Sovjetskog saveza, na Balkanu, u klanov-skim i građanskim ratovima u Africi, u sukobu iz-među gospodara rata u Afganistanu, te u odnosu između snaga vlade, narkokartela i gerilskih po-kreta u južnoameričkim zemljama kao što je Ko-lumbija.41 U 2007. godini skoro polovina američ-ke vojne pomoći za Kolumbiju, u iznosu od 630 miliona američkih dolara, otišla je za finansiranje privatnih plaćenika. Privatne firme imale su pot-pisane velike ugovore unutar sveobuhvatnog an-tinarkotičkog programa Plan Mexico u SAD-u.42

U zapadnom svijetu postoji važan impuls za voj-nu privatizaciju u novim konfliktnim formama i promijenjenim prijetećim slikama nakon što je nestala napetost između supersila istoka i zapada. Redukcije u odbrani od invazije bazirane na vojnoj obavezi kao prednosti za međunarodne operacije u konfliktnim zonama izvan starih alijansi, izgradile su povoljnije odnose za pravo korištenje privatnih plaćenika. Zemlje kao što su SAD i Velika Brita-nija intervenirale su u novim područjima konflikta sa specijalnim jedinicama koje su pripadale držav-noj odbrani, ali sa širokim spektrom funkcija po-

41 Vidjeti Halvor Mehlum, Kalle Moene & Ragnar Torvik, „Plunder & Protection Inc“. Journal of Peace Research, 39/4, 2002, str. 447-459; jfr. Patrick Chabal & Jean- Pas-cal Daloz, Africa Works. Disorder as Political Instrument, James Currey, Oxford, 1999.42 Jfr. O’Neil 2009.

131

drške izvršene od privatnih plaćenika, uključujući zadatke dežure, održavanja i obavještajnih poslo-va. Zbog toga su oni mogli reducirati obim stajaće vojske i rezervnog personala a u cilju postizanja prednosti za outsourcing. Nakon najviše akutne faze rata imamo prijelaz između vojnog angažma-na i policijskih zadataka, gdje su se privatne sigur-nosne firme uspjele uključiti u poslove obezbjeđe-nja, transporta i obuke.

To nisu samo države koje angažiraju privatne fir-me u konfliktnim područjima gdje se pokušava us-postaviti međunarodna stabilizacija. Humanitarne organizacije također koriste privatne firme za tran-sport i obezbjeđenje. U UN-u se raspravlja o tome koliko plaćenici moraju preuzeti zadataka da bi se uspostavio mir za što je bilo teško dobiti nacional-ne kontingente koji bi to učinili brzo i efikasno.43

Glavna tendencija nakon hladnog rata je ta da pri-vatne firme imaju više direktnih zadataka u kon-fliktima u siromašnom dijelu svijeta povezanim za sukobe na granici i građanskim ratovima u sla-bim državama. U međunarodnim operacijama za vrijeme vođstva razvijenih industrijskih zemalja privatni plaćenici izvršavaju, prije svega, zadatke vojne podrške, ali sve više i lične zadatke vezane za borbu. Ovo ipak nije jednostrana slika. I SAD 43 Vidjeti Singer, 2003, str. 182-188; Caroline Holmqvist, Private Security Companies, The Case for regulation, SIPRI Policy Paper No. 9. januar 2005, str. 45f.

132

i Velika Britanija angažirale su privatne vojne fir-me u zonama borbi ili u više tajnih operacija.44 Prednost u ovome – za vlast – je da ublaži pritisak javnosti kada se počnu gubiti životi u jedinicama za intervenciju i da izbjegne operacije u više otvo-renoj debati i kontroli od strane političkih organa. Zvanični uvid je manji i politički troškovi su manji prilikom korištenja državnih vojnih snaga.

U mnogim slučajevima prisustvo zapadnih vojnih snaga može biti provokativno, pogotovo ako se nalaze u aktuelnoj blizini konfliktne zone, kao što je to bilo kada su SAD formirale baze u Saudijskoj Arbiji nakon prvog rata u zaljevu Golfa 1991. go-dine. Ovo je pojačalo mobilizaciju islamista pro-tiv SAD-a. Kasnije su povučene američke trupe, ali još uvijek veliki dio poslova odbrane Saudij-ske Arabije vodi privatna američka firma Vinnell i neke druge američke kompanije. U ovakvim slu-čajevima smanjen je politički trošak u odnosu na značajno državno-vojno prisustvo. Istovremeno, SAD su zauzele relativno još jaču geopolitičku poziciju u odnosu na zemlje koje nisu angažirale privatne plaćenike.

Privatni plaćenici, nakon pohoda na Irak u prolje-će 2003. godine, ilustriraju sveobuhvatnu i kom-pliciranu strukturu koja vlada na vojnom tržištu. Koncern Halliburton radio je na bušenju naftnih

44 Avant, 2005, str. 143ff.

133

polja, a od Prvog svjetskog rata angažiran je na obezbjeđenju naftnih instalacija u Iraku. Velika inžinjerska firma Brown & Root Service formalno se odvojila od Halliburtona i početkom 1990-ih je otišla u vojnu logistiku i planiranje. Prije nego što je dobila velike ugovorene poslove u Iraku ova firma je bila angažirana u Bosni i na Kosovu. Američka sigurnosna kompanija Blackwater uče-stvovala je s oružanim personalom u borbi kada je kancelarija prelazne administracije bila napadnuta 2004. godine. Kompanija je imala jake veze s vo-dećim političkim krugovima u SAD-u. Dick Che-ney je bio top šef u Halliburtonu od 1995. godine, ali se kao zamjenik predsjednika SAD-a, od 2001. godine, pokušavao držati dalje od ugovora koje su međusobno sklapali Halliburton i američko mini-starstvo za odbranu. Kao ministar za odbranu od 1989. do 1993. godine, Cheney je imao puno inici-jativa u privatizaciji vojnih logističkih službi, kao što je rad kantina, građevinarstvo, održavanje, či-šćenje i pranje. Ovo je bila polazna tačka za službe koje su se stalno približavale vojnim operacijama.

Personalna povezanost koju je prezentirao Cheney pokazuje nešto od interesa zajednice koji su otvo-rili vrata između novog vojnog tržišta i političkog top liderstva. Veze su doprinijele brzoj i sveobu-hvatnoj privatizaciji službe odbrane u SAD-u.45

45 David Shearer, Private Armies and Military Intervention, Adalphi Paper 316, IISS, London, 1998, str. 35.

134

Tehnički razvoj modernog vođenja ratova, tako-zvani revolution in military affairs, dodatno je po-gonsko gorivo u privatizaciji vojne moći. U ovom pojmu nalaze se tri glavna elementa – poboljša-ne sposobnosti nadzora i informacija putem nove senzorske tehnologije i satelita, aviona s posadom i bez posade; poboljšana komanda – i kontrola ka-paciteta s novom kompjuterskom tehnologijom; veliki domet i preciznost u bombardiranju – i ra-ketni napadi. Ova tehnička revolucija postavlja velike zahtjeve kompetencijama vladanja i održa-vanja s uskom saradnjom između industrije i od-brane. Činjenica je da je vremenski zahtjevno i da košta puno obrazovati i plaćati vojsku adekvatnog tehničkog znanja. Zbog toga su privatni plaćeni-ci dobili značajnije mjesto u vođenju visokoteh-noloških vojnih sistema. Privatne firme s bliskim vezama s vojnotehnološkim razvojem u moder-nom vođenju rata su na istoj ravni s odbrambenom moći države.

Vojnotehnološki razvoj dovodi do onih promjena koje su se dogodile za vrijeme Napoleonovih ra-tova kada je tadašnja nova vojna tehnologija uči-nila velike armije sastavljene od vojnih obveznika vojno efikasnijim. Nova tehnološka revolucija po-stavlja ponovo velike zahtjeve za dugoročni, viso-kospecijalizirani trening. Američka odbrana, koja je tehnološki vodeća, u prioritet je stavila speci-jalne jedinice i savremene informacije – i vojnu

135

tehnologiju u odnosu na regularne jedinice. Isto-vremeno, smanjenje broja personala pod oružjem stvorilo je nedostatak ljudstva kada je akutna faza rata prošla kao što je to bio slučaj u Iraku. Ovaj nedostatak vojnog personala doprinio je obave-znim uključivanjem privatnih pomoćnih službi u fazi stabilizacije. Tako su se mnoge od novijih me-đunarodnih operacija razvile, a privatni plaćenici su postali važniji i u vođenju visokotehnološkog rata i u njihovom zapaženom učešću u političkoj stabilizaciji.

Konačno, privatizacija vojne moći jedan je od za-dnjih šanaca u generalnom valu privatizacije i tr-žišnom opredjeljenju javnog sektora. Neutralnost i raspisivanje javnih konkursa ranijih državnih firmi i javnih službi dobilo je ideološki prodor u zapad-nom svijetu nakon 1970-ih. U pozadini toga je bila kriza s naftom, ekonomski zastoj i opterećenje jav-nog budžeta praćeno liberalnom politikom vlade u SAD-u, Velikoj Britaniji, Australiji/Novom Ze-landu, a nakon toga i na cijelom podučju OECD-a. Ekonomski pritisak stimulirao je ideološki preo-kret. Novoliberalna rješenja bila su odgovor na potrebu da se rastereti javni sektor nakon zastoja i povećanja očekivanja unutar zdravstva, transporta i obrazovanja. “Nova država” bila je otvorenija za privatne operatere i javno-privatnu saradnju.

136

U mnogim zemljama u razvoju međunarodne in-stitucije, kao što je Međunarodni monetarni fond, doprinijele su tome da se smanji djelimično pri-vatizirani javni sektor. Raniji Istočni blok bio je Eldorado za privatno poduzetništvo nakon propa-sti sovjetske ekonomije. Privatizacija sigurnosnih službi i odbrane bila je jedan dio prestrojavanja u bivšim komunističkim državama. Tako je rasla globalna potražnja za privatnom vojnom službom nakon hladnog rata, bez obzira što su različiti fak-tori dominirali na zapadu, istoku i jugu.

Na Zapadu je privatizacija vojne službe izvršena nakon reorganizacije mnogih drugih sektora. Ov-dje su prigovori bili na više načina jači otkako su vojna moć – i kontrola uz pomoć aparata za na-silje – postali srž pojma suverene države. Načini vladanja i generalna ideološka klima za postizanje efikasnosti putem privatizacije pripremljena su u drugim sektorima, ali ne i u sektoru odbrane. Kraj hladnog rata u vojnopolitičkom smislu omogućio je reforme u oblasti sistema odbrane. Kombinacija novih shema konflikata, reducirani budžeti odbra-ne, tehnološki razvoj i ekonomski programi objaš-njavaju sveobuhvatnost privatizacije vojne moći. Ekonomska globalizacija doprinijela je sinhroni-zaciji tendencija nezavisnih od državnih granica i istovremeno je uspostavila razvojni okvir za orga-nizaciju privatnih aktera na novom vojnom tržištu.

137

Dinamika tržišta i politička moć

Globalno tržište vojne moći stvorilo je više labilnu i nepredvidljivu situaciju u mnogim konfliktima. Lokalna ravnoteža moći može se vrlo brzo pore-metiti. Kalkulacije o vojnim sposobnostima aktera su postale teže. Vojno slabiji akteri, ali s dobrim finansijskim mogućnostima, mogu brzo angaži-rati efikasne borbene jedinice i promijeniti ishod konflikta. Tako je vlada Sierra Leonea mogla an-gažirati privatne borbene grupe s helikopterskim jedinicama koje su 1995. godine pomogle vladi da zaustavi pobunjenički marš gerilaca prema glav-nom gradu. Ranije su korupcija u vladi i nedostatak profesionalnosti podrivali vojne jedinice zemlje.

Bila su to dva tradicionalno međusobno povezana procesa u oblikovanju državne moći i odbrane: iz-gradnja profesionalne i javne vojne osnove i razvoj povjerljivog savezničkog odnosa. Razvojem glo-balne vojne industrije ovi su tradicionalni procesi postali manje važni, naročito u siromašnom dijelu svijeta gdje su vojne institucije bile slabe odranije.

Istovremeno, privatizacija vojne udarne moći daje veliki potencijal moći nedržavnim akterima – hu-manitarnim organizacijama i legalnim firmama, ali također i pobunjeničkim grupama, terorističkim pokretima, narkokartelima i drugim kriminalnim organizacijama. U konkretnim mjestima, kao što

138

je Kolumbija, konflikti su se razvijali u promjen-ljivoj povezanosti vladinih organa, organiziranog kriminala, pobunjeničkih grupa i inozemnih inte-resa – s različitim učešćem privatnih vojnih firmi na svakoj od ovih strana.

Privatno vojno tržište može doprinijeti da male i slabe države postanu više nezavisne od savezniš-tva velikih sila. Države s područja Tihog okeana ilustrativan su primjer za ovo. Odnos između Au-stralije i Papua Nove Gvineje (PNG) bio je eko-nomski i vojni patron-klijent-odnos. Za Australiju je glavni motiv u podršci vlade u Port Morsbyu bio osiguranje dominirajuće pozicije u južnom Tihom okeanu. Kada su lokalni pobunjenici 1990-ih htjeli preuzeti kontrolu nad bogatim rudnicima bakra na ostrvu Bougainville, u znak protesta protiv proble-ma prirodne okoline i favoriziranja firmi izvana, Australija je odbila da podrži vojni napad na po-bunjenike i stanovnike ostrva. Zbog toga je vlada u Port Moresbyu pokušala djelovati samostalno. Uz podršku borbenih helikoptera i komandosa iz britanske firme Sandline – za koju se kasnije usta-novilo da je bila pod kontrolom plaćenika iz juž-noafričke Executive Outcomes – PNG je prvi put mogla operirati nezavisno od Australije.46

46 Singer, 2003, str. 176ff.

139

Sljedeći put je privatizacija vojne moći imala od-lučujuće posljedice za internu civilno-vojnu rav-notežu u PNG. Ugovor s privatnim borbenim jedi-nicama pod određenim uvjetima učvršćuje civilnu vladu na račun državne vojne osnove. Ovdje su, međutim, posljedice suprotne. Poniženo i neza-dovoljno vojno vođstvo izvršilo je državni udar i oborilo postojeću vladu prije nego što je odnos prema Sandline promijenjen. Novi režim nije se pridržavao ugovora s vojnom firmom i otišao je u sudski spor da bi se ispunio ekonomski dio ugovo-ra. Ovo je stvorilo naporan diplomatski odnos iz-među Canberre i Londona zbog toga što Australija nije odobrila da se britanska vojna firma miješa u njenu tradicionalnu zonu utjecaja. Takav rezultat otvorio je prostor za pregovaranje na obje strane Bougainville konflikta čime se izbjeglo prolijeva-nje krvi na ostrvu.

Nije to bio samo slučaj glavnih gradova Port Mo-resbya i Monrovie gdje su privatne vojne firme okrenule ravnotežu moći. Za vrijeme konflikata u bivšoj Jugoslaviji potpisani ugovori s američkom firmom Military Professional Resources Incorpo-rated (MPRI) doprinijeli su da se pozicija pred-sjednika Tuđmana učvrsti u odnosu na hrvatski parlament i opoziciju.47

47 Avant, 2005, str.110.

140

Privatni plaćenici istovremeno mogu imati odluču-jući ulogu za velike sile u njihovim ekonomskim ili strateškim interesima u određenoj zoni konflik-ta. Prkosni politički otpor, negativno javno mnije-nje i smanjenje naoružanih jedinica mogu utjecati na velike sile da ostvare svoje značajno prisustvo i da vladaju rezultatima konflikta uz pomoć privat-nih zamjenika. Ovu zamjensku ulogu u Saudijskoj Arabiji igra vojna firma Vinnell. U Kolumbiji su, naprimjer, američke vlasti na odgovarajući način iznajmile firmu Dyncorpt da igra operativnu ulogu u borbi protiv narkokartela.48

Velike političke posljedice privatizirane vojne moći odražavaju se u lokalnim konfliktima. Ame-rička borba protiv terorizma nakon napada na Wor-ld Trade Center i Pentagon imala je paradoksalne posljedice i na unutarnjem i na vanjskom planu. Na jednoj strani značaj nacionalne sigurnosti - u SAD-u zvane homeland defence - odmah je postao veći. Na drugoj strani zaključeno je mnogo više sveobuhvatnih ugovora s privatnim sigurnosnim i vojnim firmama i u zemlji i u inozemstvu, kao što su Afganistan i Irak. Značenje međudržavnih ali-jansi djelimično je reducirano kao prateća pojava činjenice da su savezničke zemlje imale različit po-gled na metode u borbi protiv kriminala. Državne 48 Christopher Spearin, „The Emperor’s Leased Clothes: Military Contractors and their Implications in Combating Terrorism“, International Politics, 41, 2004, str. 243-264; Vezano za ovo, str. 251, 254.

141

odbrambene alijanse iz hladnog rata nisu dugo bile centralne kao izraz za zajedničke interese i udru-ženu mobilizaciju protiv prijetnje. Političke sheme velikih sila bile su više opterećene fragmentacijom i novim barijerama unutar odbrambene alijanse. Moguće je da su relacije na tržištu vođenja kon-flikta doprinijele slabljenju tradicionalnih odnosa u alijansi. Privatni plaćenici postali su relativno važniji kao osnovni resurs američke dominacije.

Danas je američka vojna superiornost u odnosu na Evropu veća nego što je bila neposredno nakon hladnog rata. Vojna revolucija bila je američka. Evropske zemlje reducirale su sredstva za odbra-nu, istovremeno umanjujući podršku NATO-u. U međunarodnim operacijama – na Balkanu i u Af-ganistanu – bila je primjetna funkcionalna razli-ka u NATO-u: SAD su imale glavnu odgovornost za korištenje vojne moći, dok su evropske zemlje bile odgovorne za izgradnju mira poslije. U obje ove funkcije privatni plaćenici imali su veći zna-čaj kako za američku vojnu sposobnost tako i za stabilnost i izgradnju mira nakon što je prošla na-jintenzivnija faza rata.

Unutarnje političke popratne pojave nove vojne industrije s više obuhvatnim autsourcing prema privatnim firmama, a što je ranije vodio javni sek-tor, bile su takve da su linije razdvajanja između vojnog, civilnog i ekonomskog sektora postale ne-vidljive. Nacionalne odbrambene jedinice postale

142

su manje različite i kretale su se i djelovale zajed-no s postojećom ekonomskom stvarnošću.

Sigurnost kao privatno dobro

Nove bezbrojne prijetnje i sigurnosni zadaci su manje kolektivno objedinjeni nego odbrana od in-vazije. Očigledno je da odbrana od invazije štiti stanovništvo cijele zemlje protiv teritorijalne oku-pacije. Manje je očigledno da je vojno učešće u međunarodnim operacijama obavezno za sigur-nost cijele nacije. Sigurnosna politika dodatno je složena i nepregledna; sigurnosna politika je u ma-njoj mjeri zaštita zajedničkih nacionalnih dobara. Zbog toga je bolje fragmentirati na tržištu.

Nova odbrambena politika sadrži manje čistih ko-lektivnih dobara. Ona ima slabije razumijevanje zajedničkih interesa. Ovdje se puno toga nalazi u pozadini, a to je da je državni monopol društveno legitimne moći i u zapadnim industrijskim zemlja-ma pod pritiskom. Mnoge od prijetnji intenzivira-nih nakon hladnog rata – kao što su terorizam i međunarodni kriminalitet – daju veliki prostor za individualnu zaštitu i tržišna rješenja nego inva-ziona odbrana. Mnoge i dosta profilirane prijetnje javljaju se unutar nacionalnih granica ili i van njih tako da ih je teško zaštititi nacionalnim sredstvi-ma. Zbog toga se tržište razvija za individualna

143

sigurnosna rješenja. Privatne sigurnosne firme po-čele su kao potpora policiji, a razvile su se u voj-no jezgro koje je dobilo drugačije zadatke nego što je rat između država i teritorijalna odbrana. U principu većina vlada smatra da će privatne voj-ne firme biti pod javnom komandom i kontrolom, ali promjenljive linije razdvajanja između javnog i privatnog, vojnog i civilnog, izazivaju ovu kontro-lu. Postalo je nejasno koliko odbrana ima osnovne funkcije koje se ne mogu privatizirati a da se ne stvore predvidivi problemi i kuda idu granice ova-kvih osnovnih funkcija.

Javna kontrola i granice privatizacije?

Privatne vojne firme su komercijalne firme s odgo-vornošću prema svojim akcionarima. Kada ovakve firme dobiju strateški važne zadatke u oblasti od-brane, onda dolazi do redukcije državne kontrole korištenja vojnih sredstava. Zaposleni u firmi nisu podređeni vojnoj komandi i oni nemaju političke odgovornosti prema organima upravljanja. Oni se prije svega angažiraju zbog ekonomske isplativo-sti, jer je finansijski zahtjevno imati svu pripremu za vojne funkcije i službe na javnim budžetima.

Jedan od problema vezanih za povećano korištenje privatne službe osiguranja je taj što firme imaju promjenljivu strukturu. One često imaju nejasno

144

vlasništvo s raznim vrstama mutacija i promjena naziva, te kao takve rado koriste druge koji potpi-suju ugovore za važne poslove. Zbog toga je kon-tinuitet u tržišnim relacijama skraćen, a pojavljuje se povećan sigurnosni rizik povezan s neprozir-nim curenjem senzitivnih informacija i zadataka. Problem se pojačava kada privatne firme postanu glavne u obavještajnim poslovima i razvoju i kori-štenju novih informacionih sistema.

Pokretanje oružanih sistema i njihovo održavanje zahtijeva veliki stepen povjerljivosti i jasnih linija komandovanja. Logistika, obezbjeđenje i osigu-ranje su strateški važni zadaci. Početkom 1990-ih ove zadatke u dobroj mjeri preuzeli su privatni ugo-varači u međunarodnim operacijama. Ogromne su nacionalne varijacije u privatizaciji. U zapadnom svijetu SAD i Velika Britanija otišle su najdalje u outsourcing vojnih zadataka privatnim firmama, dok su zemlje kao Francuska i Njemačka bile više suzdržane. Sve zapadne zemlje postavile su grani-ce za privatizaciju s čistim borbenim zadacima, ali su funkcije logistike, informacija i održavanja od-lučujuće za vojnu sposobnost. Pokazalo se teškim ograničiti oružane zadatke vezane za obezbjeđenje od borbenih situacija.

Razvoj u mnogim zemljama ide u tom pravcu da se sistem odbrane ne može zamisliti niti funkcionirati bez privatne podrške. Odbrana i vojna efikasnost

145

podijeljene su između privatnih ugovornih strana koje djeluju pod preduzetničkim uvjetima. Privat-no učešće i bliske zone borbe čine težim plasiranje odgovornosti u odnosu međunarodnih konvencija i drugih pravila kojima se regulira vođenje rata. Razlika između vojnih i civilnih aktera izbrisana je u svjetlu oružanih akcija. Na drugoj strani ta je ra-zlika bila je pogonsko gorivo u razvoju zbog toga što velike sile, ponekad, žele izbjeći javni/zvanični uvid i s tim u vezi političku odgovornost za kontro-verzne intervencije. Nenamjerno djelovanje može biti da privatni potpisnici ugovora prate svoje lič-ne interese i dovedu političke vlasti u nezgodnu situaciju. Britanska vlada je to doživjela kada je Sandline narušio odluku UN-a o embargu na oruž-je i kada je isporučio oružje vladinim snagama u Sierra Leoneu. Rezultat je bio da je firma otišla u sudski spor s korumpiranim režimom Papua Nova Gvineja zbog kršenja ugovora vezanog za jedan diplomatski kontroverzan angažman.49

Brzi i sveobuhvatni rast privatnih vojnih firmi nije samo izazov, jer to slabi zvanično upravljanje oružanom moći u konfliktnim situacijama. To je također izazov jer državna moć gubi kompeten-cije u vojnoj oblasti. Ovo se odnosi na centralne funkcije unutar logistike, tehničkog održavanja i obavještajne djelatnosti, kao i specijalnih odje-ljenja koja su posebno značajna u međunarodnim 49 Singer, 2003, str. 195.

146

operacijama. Javni sektor snosi troškove razvoja dok privatne firme mogu ponuditi osoblje specijal-no školovano za komandne dužnosti i s duplo ve-ćom plaćom nego što bi imalo da ga plaća država. Na duže staze ovo može minirati odgovornost za razvoj vojnih specijalnih sposobnosti.

Uprkos problemima sa zvaničnom zavisnošću i smanjenoj kontroli nije prihvatljivo misliti da je sa sistemom privatnih ugovarača u oblasti odbrane završeno. Političko-ekonomski motivi za smanje-nje javnog sektora izuzetno su jaki. Nova odbrana nema isti široki politički legitimitet kao što je to imala nacionalna invaziona odbrana.

Neki od najvećih akutnih problema s privatizaci-jom reducirat će se kroz forme licenciranja firmi na nacionalnom i internacionalnom planu, preciznom specifikacijom ugovora i poboljšanim mogućno-stima sankcioniranja i eventualno obnovom uprav-ljanja kroz podijeljeno javno-privatno vlasništvo u firmama koje se bave poslovima odbrane.50

Dok je dinamika tržišta na vojnom području glo-balna rasprava o javnim formama, regulirana je fragmentirana nacionalna debata s različitim per-spektivama i prioritetima. Velike su političke ra-zlike u ovom pogledu u SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj i mnogim drugim zemlja-ma.

50 Holmqvist, 2005.

147

U onim područjima svijeta gdje je privatizacija vojne moći otišla najdalje, kao u velikim dijelovi-ma Afrike, a to nisu države u Weberovom poima-nju, s monopolom na legitimni aparat za nasilje, reguliranje vojne industrije je jedva moguće.

Izazovna branša

Privatizacija vojne službe – kako se razvijala od početka 1990-ih – mijenja tradicionalne principe javnog upravljanja i državnog suvereniteta. Izazov je najviše radikalan u zemljama gdje veliki dio po-slova odbrane vode privatni potpisnici ugovora, kao što je to slučaj u dijelovima Afrike ili u nekim naftom bogatim arapskim zemljama.

U zapadnim industrijskim zemljama velike su va-rijacije korištenja privatnih potpisnika ugovora u poslovima odbrane. Neke zemlje iznajmljuju pri-vatnike za niz zadataka s izuzetkom regularnih borbenih operacija, dok drugi – kao što su skan-dinavske zemlje – prije svega privatnim firmama daju poslove podrške. Razvoj je pripremljen kroz javno-privatnu saradnju u oblasti industrije od-brane i stimuliran je generalnim zakonima tržišta u javnom sektoru. Tendencija za privatizacijom vojne moći povećana je kao popratna pojava pro-mjena u vrsti konflikta i odnosa na tržištu nakon hladnog rata, pojačana potrebom za štednjom i ne-oliberalnim principima koji važe za javni sektor.

148

Privatizacija je doprinijela izazovima povezanim za odgovornost, linije komandovanja i kontrolu nad senzitivnim informacijama. U međunarodnim operacijama, posebno u akutnim situacijama, teško je identificirati privatne potpisnike ugovora. Ra-zvoj se okrenuo prema dvije stotine godina staroj političkoj formi u Evropi približavajući državnom monopolu legitimnu upotrebu aparata za nasilje. Odbrana i policija nisu bili uobičajeni dijelovi javnog sektora, nego institucije u srži koncepta dr-žavne vlasti. Privatizacija vojne moći, koja je prije svega motivirana ekonomskim obzirima, doprino-si da tržišne relacije i novi vojni zadaci prekidaju trojno svojstvo između države, naroda i odbrane.

Porast privatnih vojnih firmi pojačava ostale ten-dencije za privatizirani rat i učešće nedržavnih ak-tera u njemu, o čemu je bilo riječi u poglavlju Novi ratovi.

Literatura

Ovo poglavlje zasniva se djelimično na dva ranija rada: „Krigsmakt på marked“/“Ratna moć na tr-žištu“, Janne Haaland Matlary i Øyvind Østerud, Mot et avnasjonalisert forsvar?/Protiv denacio-nalizirane odbrane? Abstrakt forlag, Oslo, 2005. i „The New Military Revolution – From Mercena-ries to Outsourcing“, u Haaland Matlary & Øste-

149

rud, Denatinalisation of Defence, Ashgate, Alder-shot, 2007.

Peter Singer sa Corporate Warriors, Cornell Uni-versity Press, Ithaca 2003. Singer se ranije pojavio s ovom knjigom nudeći preciznu studiju o novim vojnim firmama.

Jeremy Schall, Blackwater/Worldwide, Profile Bo-oks, London 2007. Detaljan i kritički prolaz kroz Blackwater/Worldwide.

POGLAVLJE 4

Demokratski mir?

Blagostanje i sigurnost su glavni društveni cilje-vi. Konkurencija u borbi za resurse bila je glavni razlog za ratove kroz cijelu historiju, prvo između malih grupa, a kasnije između velikih i organizira-nih jedinica. Međunarodni ratovi često su se vodili zbog teritorijalnih pitanja. Sukob oko granica uo-bičajen je ratni motiv. Granica može biti izmijenje-na u ranijim ratovima; to odlučuje vladajuće pravo nad važnim prirodnim resursima ili ide do toga da dijelovi naroda u jednoj zemlji završe kao manjina u susjednoj zemlji. Sukob za pravo raspolaganja naftom, gasom, mineralima i ribom stoji u pozadi-ni mnogih teritorijalnih konflikata. Kada je, nakon Prvog svjetskog rata, osnovana Čehoslovačka, ona je na upravljanje dobila veliko područje s pretež-no njemačkim stanovništvom. „Njemačke krva-ve granice“, i naročito sudetska oblast na istoku

152

zemlje, dali su osnovu za njemačku revanšističku politiku između dva svjetska rata. Te granice bile su prvi cilj njemačke ekspanzionističke politike 1938-1939.

Geografska blizina može povećati mogućnost za rat među državama. Razlozi za rivalstvo su mnogi i pokreti vojnih jedinica su jednostavni. Razdaljina je barijera, posebno za male države, da se koristi moć. Velike sile mogu imati više interesa u uda-ljenim zonama. Upravo zbog toga što su velike sile, mogu lakše koristiti vojnu moć na velikim udaljenostima. Odnos moći određuje mogućnost za rat. Pod određenim uvjetima ravnoteža moći je povoljna za mir; pod drugim okolnostima određe-na državna nadmoć može djelovati stabilizirajuće. Vojna efikasnost može djelovati zastrašujuće na protivnika, a u nekim slučajevima pojačava se bo-jaznost zbog topografskih odnosa. Okružena viso-kim planinama, zemlja kao što je Švicarska lahko može organizirati odbranu.

Države su tražile proširenu zaštitu sklapanjem odbrambenih saveza. Reakcija na porast naročito jake moći ipak nije jasna. U nekim slučajevima druge zemlje će sklopiti savez protiv onih snaž-nih kako bi kompenzirali svoju nemoć. U drugim slučajevima male države će se okupiti oko onih moćnih kako bi se osigurale od napada. Za vrijeme hladnog rata postojao je skup oko supersila na sva-

153

koj strani konflikta, ali i politika ravnoteže moći u odnosu između blokova. Nakon završetka hlad-nog rata nadređena ravnoteža moći je promijenje-na. Ona više nije bipolarna – kao sukob između dviju supersila s njihovim blokom alijanse. Nova situacija ima elemente dominacije SAD-a, ali ima i elemenata rivalstva između relativno mnogih ne-zavisnih centara moći kao što su SAD, Kina, Ru-sija, zemlje EU-a. SAD ne dominiraju u svjetskoj politici kao što je to bio slučaj u prvoj deceniji na-kon hladnog rata.

U nekim dijelovima svijeta saradnja između dr-žava je tijesna, napetosti su male, a ratovi daleka prošlost. Kada se rat pojavi kao izuzetno mala mo-gućnost, odnos u regionu naziva se sigurnosnom zajednicom, kao što je to slučaj s nordijskim ze-mljama ili zapadnom Evropom. Rat između dr-žava u bogatom dijelu svijeta malo je vjerovatan, dok je građanski rat i rat između država u siromaš-nom dijelu svijeta vrlo moguć. Svijet bi se mogao podijeliti u mirnu zonu i kriznu zonu, a razlika u uvjetima života važan je faktor koji određuje ovu razliku.

Imaju li politički režimi i načini vladanja utjecaja na mogućnost za otpočinjanje rata?

154

Teze o demokratskom miru

Glavna tvrdnja u istraživanju rata je da demokrat-ske države ne idu u rat jedna protiv druge. Teza o „demokratskom miru“ nije čisto akademska. To ima velike političke posljedice, posebno kada je vanjska politika orijentirana u ovom smjeru. Bor-ba za unapređenje demokratije u različitim dijelo-vima svijeta je također mirovna politika. Američ-ka administracija za vrijeme predsjednika Busha naglašavala je tezu o „demokratskom miru“ kada su SAD vojno ušle u Irak kako bi srušile režim Saddama Husseina u proljeće 2003. Obrazloženje teze bila je promjena režima intervencijom koja bi Bliski Istok učinila više demokratskim. Predsjed-nik Clinton je 1990-ih godina širio demokratiju osnovnim stupom u američkoj vanjskoj politici. Clinton je bio taj koji je u politički i diplomatski svijet unio akademsku tezu o demokratskom miru.

Osnovano je postaviti mnoga važna pitanja: Na čemu se zasniva teza o demokratskom miru? Ko-liko je ona trajna? Je li također prijelaz prema de-mokratskoj vladavini mirovni proces? Je li inter-vencija izvana način da se uspostavi demokratija?

Nakon hladnog rata objavljeno je niz empirijskih studija koje ukazuju na vezu između demokratske vladavine i mira između država. Neslaganja su bila o tome koliko su demokratske države bile više mi-rovne u odnosu na zemlje s autoritarnim načinom

155

vladanja, dok je postojala saglasnost da demokrat-ske zemlje međusobno rijetko ulaze u rat.

Sveobuhvatna akademska literatura o demokrat-skom miru pojavljuje se 1980-ih, a naročito 1990-ih, mada je bila formulirana već 1960-ih. Tokom hladnog rata akademska literatura privlačila je malu pažnju, jer su veliki dijelovi svijeta imali au-toritarne režime, a naročito zbog toga što je po-stojao rizik rata između Istočnog bloka i zapadnih zemalja. Mir između liberalnih i demokratskih dr-žava bio je potčinjen supersilama i imao je ograni-čene interese.

Mnogi su ukazivali na Immanuela Kanta i njegov članak pod naslovom Zum Ewigen Frieden (1795) kao polaznu tačku za demokratsku teoriju o mi-ru.51 Kant je smatrao da su ustavne republike jedan od više uvjeta za vječiti mir. U savršenom mode-lu ustavne vladavine razum i pravo nadoknađuju nasilje i prisilu. Spomenuti članak imao je vizio-narski karakter i relativno mali utjecaj prije nego što je obnovljen i korišten kao autoritativno djelo u demokratskoj mirovnoj teoriji. Nema saglasnosti o tome koliko se Kantov pojam o republici poklapa s modernom predstavom o demokratiji.

51 Jfr. Michael Doyle, „Liberalism and World Politics“, American Political Science Review, 80, 1986, str. 1151-1161.

156

Teorija o demokratskom miru često dolazi u jednoj liberalnoj varijanti i obuhvata i međunarodne or-ganizacije i uzajamnu zavisnost u formi razmjene roba. U knjizi Triangulating Peace govore Bruce Russett i John Oneal o Kantovoj trijadi – miru koji je više moguć i čvrsto uspostavljen kroz demokrat-sku vladavinu, sveobuhvatnoj trgovini i učešću u međunarodnim organizacijama.52 Demokratija je forma nenasilnog reguliranja interesa borbe koji igraju iznad u odnosu između demokratskih drža-va. Međunarodna trgovina čini sve da se mir više isplati nego rat. Međunarodne organizacije su fo-rum za pregovore i stabilan kontakt. Tako mir ima tri liberalna temelja koji se međusobno pojačavaju.

Neki su tezu o demokratskom miru označili kao zakonitost unutar društvenih nauka koja se može izraziti na sljedeći način: „Demokratije nikada ne idu međusobno u rat.“ Russet i Oneal zalažu se za jednu mekšu varijantu koja glasi: demokratije ri-jetko dolaze međusobno u rat; izuzetaka ima i bit će ih; to je teorija vjerovatnoće.

Izuzetaka će biti više ako bude manje strogih za-htjeva upućenih demokratskom načinu upravlja-nja. Tako shvaćeno oba partnera u američkom gra-đanskom ratu su bila demokratska; to su bila i oba partnera u špansko-američkom ratu 1890-ih; isto važi za odnos Finske prema zemljama alijanse za

52 Norton, New York, 2001.

157

vrijeme Drugog svjetskog rata; to se odnosi i na rat oko granica između Perua i Ecuadora sredinom 1990-ih; to se odnosi i na početak rata između In-dije i Pakistana 1999. U XIX stoljeću su također na ivici rata bile SAD i Velika Britanija, isto kao Francuska i Velika Britanija. Međutim, jesu li sve ove države bile demokratije u pravom smislu ri-ječi? I gdje se nalazi eventualni demokratski prag koji mirovni završetak konflikta čini mogućim?

Jedan često korišten indeks rangira vlast od plus 10 kao potpuno demokratsku do minus 10 kao strogo autoritarnu. Što dalje definiramo demokrat-ske režime, od naprimjer plus 8 ili plus 6, to više nalazimo izuzetaka za tezu da demokratije među-sobno čuvaju mir. Samo su neke zemlje bile de-mokratske u XIX stoljeću i to jedva. Pravo glasa bilo je postepeno prošireno na pravo na vlasništvo i pravo na obrazovanje. Mada je pravo glasa uki-nuto u zemljama koje su imale ustavnu narodnu demokratiju. Tako u Sjevernoj Americi za vrijeme građanskog rata ni robovi ni žene nisu imali pravo glasa. Španija nije bila nikakva demokratska dr-žava 1898. godine. Nisu to bili ni Peru ni Ecuador 1995, a ni Indija ni Pakistan 1999. godine. Raši-rena varijanta teze o demokratskom miru kaže da vjerovatnost za rat između demokratskih zemalja tone sve više što su zemlje više demokratske.

158

Argumenti za demokratski mir

Šta je to što objašnjava demokratski mir, ako je istina da demokratske države međusobno rijetko ratuju? Glavno objašnjenje je strukturalno. Ono kaže da demokratske institucije u sebi samima for-miraju barijeru protiv nasilnog rješenja konflikta. Oni osiguravaju procedure i daju vrijeme da riješe suprotnosti na miran način. Demokratska otvore-nost daje garancije protiv iznenadnog narušavanja mira i vođstvo ima malo prostora za ratnu vanjsku politiku nezavisno od podrške birača. Opasnost od materijalno i sigurnosno uništavajućeg rata po-oštrava napore demokratski izabranog vođstva za pronalazak mirovnog puta. Demokratske instituci-je unutar sebe reagiraju na krizu – i postupanje u konfliktu izvana. Ustavna podjela moći daje pro-stor onima koji čine odgovornim donosioce rješe-nja i međusobno ih balansira. Iskušenje za preven-tivni napad u kriznim situacijama slabi zbog toga što oba partnera znaju da je suprotna strana pove-zana s demokratskim institucijama.

Drugo dodatno objašnjenje je kulturološko. Ono stavlja težište na to da demokratske zemlje imaju neke zajedničke norme držanja i vrijednosti koje povećavaju uzajamno povjerenje između njih. Norme se podržavaju od zajedničkog iskustva s pregovaračima i mirovnim vezama i odnosima. Na taj način demokratski mir pojačava se sam od

159

sebe. Opasnost od korištenja moći slabi zbog toga što oba partnera čekaju da oni drugi sjedu za pre-govarački sto prije nego što priđu upotrebi nasilja.

Treći element objašnjenja je liberalni karakter demokratskog sistema izvana. Oni su više skloni međusobnoj saradnji i imaju veliko povjerenje kao stabilni partneri za saradnju. Uzajamna ekonom-ska zavisnost doprinosi velikom razumijevanju i brisanju barijere za narušavanje mira pri čemu oba partnera gube. Uzajamna povoljna trgovina redu-cira dugoročne prednosti od vojne opsade.

Suština ovih objašnjenja je da je demokratija si-stem za zajedničko rješavanje problema i borba za ostvarivanje interesa u miru. Demokratske mirov-ne teorije idu za tim da ovaj sistem, također, želi obuhvatiti odnos između demokratskih država.

Demokratske mirovne teorije ne kažu da u demo-kratskim državama uglavnom vlada mir. Demo-kratske države su često bile u ratu protiv zemalja s autoritarnim režimima. Neki tvrde da su demokrat-ski režimi više moralno pravični po svom uvjere-nju u sličnim konfliktima i da oni čine pravednim rat protiv diktature s etničkim argumentima koji pojačavaju konfrontacije. Mobilizacija masa za učešće u ratu, što je obavezno u demokratskim ze-mljama, može se razumjeti kao smanjenje moguć-nosti za kompromis i vraćanje u raniju fazu. Zbog

160

toga su demokratije u ratu u nekim slučajevima nepomirljive. Suprotno tome, može se dogoditi da diktature vode rat da bi odvratile pažnju od unu-tarnjih problema i nezadovoljstava i da ratni poraz znači da su režimu dani odbrojani. Poraz Velike Britanije u ratu na Foklandima, početkom 1980-ih, doveo je do vojne diktature u Argentini. Visi-na pada za britansku vladu bila je uprkos svemu manja. Visina pada diktatorskih režima – njihove unutrašnje male i ranjive baze moći – dovela je do toga da će se oni relativno više nego prije odlučiti za vanjskopolitičke avanture. U mnogim diktator-skim državama predimenzionirana vojna moć je, prije svega, usmjerena na unutrašnje neprijatelje.

Primjedbe na demokratsku teoriju o miru

Vjerovatnoća za rat između ekonomski razvijenih zemalja sasvim je mala bez obzira na vrstu režima. Statističke analize ratova između država vidimo na uparenim relacijama – dyader. Kod velikog bro-ja demokratskih država, naročito onih iz bogatog dijela svijeta, u njihovim međusobnim odnosima preovladavaju godine mira. To daje male moguć-nosti da se pohrane demokratske teorije o miru s ovakvim proračunom. Pored toga, mnogi međuna-rodni ratovi imaju složenu konfliktnu strukturu s nizom zemalja umiješanih u to. U takvim ratovima

161

shema alijanse odlučuje koje su zemlje u konflik-tu. Dinamika otpočinjanja i toka i Prvog i Drugog svjetskog rata ne može se razumjeti izvan odno-sa dviju zemalja. Ratovi se množe kroz strukturu alijansi i kroz geografsko širenje rata. Zbog toga postoje razlozi da se svjetski ratovi drže izvan sta-tističke analize demokratskog mira.

Definicije imaju odlučujuće značenje za vezu iz-među demokratije i mira.53 S visokim pragom onoga što akceptiramo kao demokratiju možemo slobodno reći da je prije Prvog svjetskog rata bilo malo demokratija. Također, za vrijeme hladnog rata bio je zanemarljivo mali broj demokratija. Prihvatljivo je pretpostaviti da demokratije imaju sklonost voditi rat protiv autoritarnih država. U predsjedničkom sistemu s velikim ovlaštenjima predsjednika barijera za vođenje rata može biti niža nego u sistemu parlamentarne višestranačke demokratije gdje je obavezna široka alijansa.

Demokratske države mogu imati različite barijere nad različitim formama rata. Građanski rat u ra-zvijenoj demokratskoj državi je teško moguć ot-kako demokratska pravila igre ne izazivaju duboki razdor između etničkih grupa. Rat s drugim drža-vama može imati niz barijera, jer je opasnost od drastičnih gubitaka na obje strane velika. Oružje 53 Vidjeti Boris Barth, The Democratic Peace Controversy. A Critical Survey, Oslo Files on Defence and security, IFS-01/2008.

162

za masovno uništenje izbrisalo je barijere za ra-tove između država. Demokratske države koje su imale svoje kolonije vodile su značajan broj ko-lonijalnih ratova nakon Drugog svjetskog rata. To se prije svega odnosi na Veliku Britaniju i Francu-sku, ali i cijeli niz drugih zemalja. Ove zemlje su integrirane u formu regionalne mirovne strukture u Evropi s visokom barijerom za vojne konfronta-cije i s interesno vrednosnim vojnim pohodima u prekomorskim područjima.

Odsustvo rata među razvijenim i stabilnim de-mokratijama može imati veze s činjenicom da se demokratije nalaze u bogatim dijelovima svijeta. Ovdje su trgovačke veze i saradnja između država daleko ekonomski povoljniji nego vojni konflikti. Bogatstvo koje je samo po sebi uvjet blagostanja govori nam da su u takvim područjima ratovi bili daleko rjeđa pojava.

Tokom hladnog rata ravnoteža terora stvorila je izuzetno visok prag za korištenje oružja između supersila. S nuklearnim oružjem na obje strane i mogućnosti uništenja onog drugog veliki rat je shvaćen kao uništavajući za sve. Za vrijeme hlad-nog rata rat između država bio je prije svega fe-nomen siromašnih zemalja koje su se nalazile na periferiji odnosa supersila.

163

Hladni rat sam po sebi objašnjava odsustva rata između demokratskih zemalja. Demokratske ze-mlje su bile saveznici koji su imali zajedničkog neprijatelja u Sovjetskom savezu i Istočnom blo-ku generalno. Hladni rat je povezao demokratske države u jednu nadređenu međunarodnu strukturu. Ovo je bilo prihvatljivo objašnjenje mira između njih. Ratovalo se u prekomorskim zemljama, u kolonijama i u novoformiranim državama. Ovdje nema opasnosti ni za uzajamni ekonomski slom, ni za upotrebu oružja za masovno uništavanje koje prijeti kolonijalnoj moći, ni za borbu saveznika protiv zajedničkog neprijatelja.

Ovi uvodi ne kažu da je demokratsko vođstvo na obje strane beznačajno u odnosu država. Oni kažu da su drugi faktori imali odlučujući značaj za rat i mir.

Nakon hladnog rata širenje rata išlo je, prije svega, u siromašne regione sa slabom ili razvodnjenom državnom moći. Ovdje je teza o demokratskom miru irelevantna. Ona obuhvata odnos između dr-žava koje imaju demokratsko vođstvo. Novi ratovi nisu ratovi između država i demokratska vladavi-na je daleko od toga. Ključno pitanje ovdje je da li demokratska vladavina može doprinositi miru u novim zonama rata. U svakom slučaju demokrat-ske mirovne teorije imaju svoje interese izvan bo-gatih i dobro stojećih demokratija.

164

Joanna Gowa je dala detaljnu i preciznu kriti-ku teze o demokratskom miru.54 Ona tvrdi da je teorijska osnova slaba. Interes za mirno rješenje konflikta može biti jednako jak u autoritarnim re-žimima. Autoritarne vladavine mogu, također, biti povezane s balansiranim centrom moći, a demo-kratski lideri mogu imati veliki prostor za djelova-nje za kratkoročne lične interese nego što to kaže teorija.

Drugo, tvrdi Gowa, demokratske države ne djelu-ju uvijek međusobno, a njihovo uzajamno djelo-vanje ne garantira obavezno mir. Njemačka i Ve-lika Britanija imale su međusobni porast trgovine do Prvog svjetskog rata, ali neravnomjeran rast je povećao nerazumijevanje i uzajamne osnove za konflikt. Povezanost trgovine i mira je uvjetna i ta uvjetovanost se mora zaključiti u jednu trajnu teoriju. Konflikt može voditi tome da trgovački partneri okrenu trgovinu prema alternativnom tr-žištu i bilateralna trgovina može dobro rasti bez demokratije na obje strane. Konačno, nema nika-kve jasne povezanosti između vladavine na jednoj i slobodne trgovine ili protekcionizma na drugoj strani.

Treći stav koji zagovara Gowa je da se mirovni odnos između demokratskih država, prije svega,

54 Joanna Gowa, Ballotts and Bullets. The Elusive Democrat-ic Peace, Princeton University Press, Princeton, 1999.

165

ograničava na hladni rat – period od 1945. do 1980. Tada su sve demokratske zemlje imale podudarne interese u odnosu na Istočni blok smatrajući ga zajedničkim neprijateljem. Saveznici na zapadnoj strani čuvali su međusobni mir bio on shvaćen kao demokratija ili ne. Tako gledano demokratski mir je nusproizvod hladnog rata.

Azar Gat je ukazao na ekonomski razvijene de-mokratije koje su međusobno nastrojene i manje izložene građanskim ratovima nego siromašne de-mokratije.55 Ekonomski razvoj ne vodi obavezno demokratskoj vladavini, ali su liberalne demokra-tije, u prosjeku, više ekonomski razvijene. Gatov argument je taj da su bogatstvo i ekonomski rast preduvjeti za manje rata. U modernom industrij-skom društvu je puno manji značaj pobijediti u ratu nego što je to slučaj u siromašnim dijelovima svijeta. S ekonomskim rastom zemlje povećava se ranjivost zemlje koja se nalazi u suprotnom po-litičkom taboru. Materijalne prednosti su se dra-matično povećavale u miru, između ostalog, kao podsjećanje o patnjama koje su za vrijeme velikih svjetskih ratova djelovale zastrašujuće. Popratna pojava procesa ekonomskog rasta i razvoja bila je ta da su sve zemlje ratovale manje nego prije, a naročito one u bogatom dijelu svijeta. Bogatstvo i ugodniji život doveli su do toga da barijere za ratna dešavanja budu veće. Vojni život je postao generalno teži i manje primamljiv.55 Gat, 2006, str. 574ff.

166

Pored toga, za vrijeme hladnog rata nuklearna prijetnja postala je važan mirovni faktor između supersila. Nuklearno oružje bilo je historijska pre-kretnica. Rat između država s atomskim oružjem bilo bi uzajmno samoubistvo bez obzira da li bi oni koji bi vodili takav rat bili liberalni demokrati ili ne. Vojna tehnologija izbrisala je barijere za rat nezavisno od načina vladavine.

U istraživanju o demokratskom miru su studije koje ukazuju na različite pravce. Neke od statistič-kih studija pokazuju jasnije veze između demokra-tije i mira i između trgovine i mira u odnosu na druge. Russett i Oneal nalaze pozitivne veze tamo gdje to ne čini Joanna Gowa. Rezultati zavise od definicija pojmova „demokratija“ i „mir“, od toga koje vrijeme je ograničeno i koje se ciljne metode koriste. U statističkim odgovarajućim studijama nedostaju uvjeti koji povezano djeluju. Azar Gat tvrdi da je razvoj blagostanja jedan od osnovnih uvjeta.

Nemamo neki konačan odgovor na pitanje o po-vezanosti između načina vladanja i mira. Ali šta s prijelazom na demokratsku vlast – je li ona mirna ili konfliktna?

167

Demokratizacija i konflikt

Na skali od plus 10 za puni demokratski režim do minus 10 za jake diktature one koji su plasirani od plus 6 i preko možemo nazvati demokratijama, one od plus 5 do minus 5 možemo nazvati miješa-nim režimima, dok su od minus 5 i niže autokrat-ske države. Prebrojavanje, bazirano na osnovu klasifikacije režima od Freedom House’s, pokazu-je da je 2006. godine bilo 77 demokratskih drža-va, 58 miješanih režima i 21 autokratska država. Godine 1970. stanje je bilo ovako: 33, 30 i 66. To znači da je tada bilo više demokratskih i polude-mokratskih zemalja. Istovremeno, zadnji godišnji izvještaj Freedom House’s, Freedom of the World 2008, pokazuje da demokratija na svjetskom nivou nazaduje.

Politika demokratskih država određena je iza-branim predstavnicima, bazirana na zajedničkom pravu glasa i slobodnom izboru. Oni imaju prav-nu državu s nezavisnim sudstvom, garancijama za pojedinca i pripadnike manjina, sa slobodom okupljanja i izražavanja za sve. Demokratska vlast smatra se utemeljenom onda kada nijedna gru-pacija ne pokušava doći na vlast na drugi način osim slobodnim izborom ili kada se politički si-stem kroz niz izbornih perioda plasira visoko na indeksu za otvorenu političku konkurenciju, slo-bodne izbore, učešće masa, slobodu izražavanja i garanciju prava.

168

Godine 2008. imali smo sveobuhvatne nemire, nasilje i ubistva uzrokovane političkim izborima u Keniji. Iz istih razloga nemiri su bili u Thailan-du, Pakistanu, Nigeriji, Kongu i Iranu. U zemlja-ma gdje je stanovništvo podijeljeno u zavađene frakcije, demokratske reforme ne doprinose miru. Oni koji izgube izbore često odbijaju da napuste privilegije u strahu od gubitka blagostanja i poli-tičke marginalizacije. Oni novi koji su zauzeli po-zicije u vlasti često koriste iste forme za korupciju i zloupotrebu vlasti kao i njihovi prethodnici. U konfliktnom društvu nedovoljno je saglasnosti o demokratskim pravilima igre i procedurama bez obzira što dijelovi reforme i izbori uzimaju u obzir više demokratije. Izbor je bio prilika za mobiliza-ciju jedinica iz različitih frakcija prije nego pola-zna tačka za kompromise i uzajamno povjerenje. Izborna krađa i optužbe o izbornoj krađi ruše iz-borne institucije.

Demokratizacija znači da se određeni politički si-stem počinje približavati jednoj ili više prepoznat-ljivim oznakama demokratije. To je neujednačen proces koji nadoknađuje diktatorske režime s ve-likim prilogom izbora i konkurencije između po-litičkih alternativa. Izuzetno puno zemalja miješa demokratske elemente s nedemokratskim osobina-ma. To se odnosi na niz zemalja u Africi, Aziji i bivšem Sovjetskom savezu. Takvi miješani režimi ne teže obavezno prema većem stepenu demokra-

169

tije. Oni se mogu stabilizirati kao miješani režimi ili da se kreću između više demokratske i više dik-tatorske faze.

Malo je demokratije u konfliktnom regionu kao što je Bliski Istok i područje u zaljevu Golfa s nizom muslimanskih zemalja. Ona najviše kontroverzna objašnjenja idu čak dotle da odgovornost za takvo stanje prebacuju na islam. Socijalna struktura i kulturološki odnosi mogu doprinijeti konfliktnom potencijalu, a relativno rašireno siromaštvo može biti prepreka punoj demokratiji. Veliki naftni re-sursi mogu voditi tome da se autoritarni režimi održavaju kroz kombinaciju centraliziranih sred-stava i ekonomske milostinje za stanovništvo. To također može biti efekt komšiluka koji se čini va-žećim da se konflikt širi s grupama pobunjenika, alijansi, linija snabdijevanja i šverca oružjem pre-ko državnih granica. Mnogo je faktora koji mogu djelovati zajedno.

Bez obzira na sve ovaj region je nesrazmjerno pun političkih nemira povezanih kombiniranim reži-mima i djelimičnom demokratizacijom.56 Ovakvi

56 Vidjeti, između ostalog, Paul Collier, Wars, Guns and Votes. Democracy in Dangerous Places, The Bodley Head, London 2009. Jfr. Håvard Hegre, Tanja Ellingsen, Scott Gates & Nils Petter Gleditsch, „Towards a Democratic Civil Peace? Democracy, PoliticalChange, and Civil War, 1816-1992“, American Political Science Review, 95/I, 2001, str. 33-48.

170

prijelazni procesi doveli su do mnogih nasilnih promjena vlada, etnički baziranog nasilja, revolu-cionarnih ratova i masovnih zločina nad određe-nim etničkim grupama. U kombiniranim režimima veća je vjerovatnoća za oružani konflikt nego u ja-kim autoritarnim državama. Objašnjenje može biti da ovakvi režimi stimulativno djeluju na političku mobilizaciju, ali nemaju resursa niti da zadovolje zahtjeve pobunjenika niti da uguše pobunu.

U narednoj rundi politički nemir ima regionalne posljedice. Građanski rat i raspad država je teško ograničiti jer se nemir širi s valom izbjeglica, po-vredom granica i saradnjom etničkih grupa preko državnih granica. Konflikti u provinciji Darfur proširili su se brzo iz Sudana na Čad, a masakri iz-vršeni u Ruandi imali su velike posljedice u istoč-nom Kongu. Rat u Afganistanu je imao i određe-ne posljedice za stabilnost u Pakistanu. Mnoge od ovih zemalja imaju kombinirane režime što ih stavlja na sredinu skale između demokratije i dik-tature. Kombinirani režimi mogu također prijetiti međunarodnom miru tako što će terorističke grupe lakše dobiti uporište tamo nego u autoritarnim re-žimima s potpunom kontrolom političkih grupaci-ja. Al-Qaida je imala najvažnije uporišne tačke u graničnom pojasu između Afganistana i Pakistana gdje je državna moć imala malo utjecaja.

171

Današnja slika demokratizacije s puno konflikata i nestabilnih kombiniranih režima odgovara histo-rijskom iskustvu. Demokratske revolucije XVIII i XIX stoljeća, od Francuske revolucije naovamo, često su sa sobom nosile nemire. Sve je to išlo pa-ralelno do završetka hladnog rata kada su se mno-ge imperije i mnoge nacionalne države raspale.

Nakon 26. decembra 1991, datuma formalnog ras-pada Sovjetskog saveza, mnoge bivše sovjetske republike počele su sa nekom formom demokra-tizacije. Tada su u novostvorenim državama ek-splodirali mnogi etnički konflikti – neki po starim etničkim linijama, a neki po novim. Mnogi reform-ski orijentirani političari u ovim državama igrali su na jednu formu etničkog nacionalizma koji je proi-zvodio nasilje i ratna stanja između etničkih grupa.

Bivša Jugoslavija imala je takav razvoj događaja gdje su politički izbori, prije svega, bili svojevr-stan popis stanovništva među etničkim grupama. Političke elite su igrale na kartu etničke neumo-ljivosti u demokratskim procesima. Bosna i Her-cegovina je međusobnim razmiricama nasilno po-dijeljena između srpskih, hrvatskih i bošnjačkih grupa. Demokratizacija nakon Drugog svjetskog rata bila je često manje nasilna i u Zapadnoj Evro-pi i u Japanu, ali su hladni rat i vojne alijanse bili stabilizirajući okvir u kojem se odvijala promjena političkih režima.

172

Demokratizacija može dati moć i mogućnosti grupama koje su više ili manje ugnjetački suprot-stavljene prema drugim grupama. Šire političko učešće otvara političku mobilizaciju koja zaoštra-va sukobe. Opće pravo glasa rizično je u etnički rascjepkanom društvu gdje su političke partije po-dijeljene po etničkoj liniji i gdje je organizacija ci-vilnog društva također etnički bazirana. Dugoroč-ni i krvavi građanski rat u Šri Lanki dramatičan je primjer o tome kako je djelimična demokratizacija vodila zaoštravanju suprotnosti između Singalaca i Tamilaca. Jack Snyder je analizirao ovu poveza-nost do u detalje u From Voting to Violence.57

Povećano političko učešće u zemljama sa slabim političkim i ekonomskim institucijama može re-zultirati da se konflikti i nasilje povećaju više nego za vrijeme diktatorskog režima. Demokratizacija može djelimično voditi do zaoštrenijih etničkih rivalstava između etničkih grupa i djelimično do većih mogućnosti za nacionalističke preduzetnike da iskoriste i pojačaju etničke napetosti kako bi došli na pozicije u vlasti. I na Balkanu i u bivšem Sovjetskom savezu i u Africi bilo je elemenata obaju ovih mehanizama. Djelimično demokratski kombinirani režimi su naročito ranjivi zbog toga što elite mogu vladati u ime nacije ili u ime et-ničke grupe, ali one nisu potpuno odgovorne nad

57 Norton, New York, 2000.

173

narodom u izboru i nemaju obaveza prema garan-cijama države.

Izgradnja demokratije izvana

Teorija o demokratskom miru je intelektualna os-nova za moderni pokušaj da se izgrade demokrat-ske države uz podršku izvana. Ovo je važan dio vanjske politike u mnogim zapadnim zemljama s djelimičnom podrškom UN-a. Ipak, pokazalo se izuzetno teško demokratizirati zemlju izvana. Dje-limične demokratske reforme su jednostavne, ali to ne stvara više mira.

SAD su pokušale vojne intervencije kako bi de-mokratizirale Meksiko, Dominikansku Republiku, Kosta Riku, Nikaragvu, Haiti i Irak, ali s malo sre-će. Prisilna demokratizacija Japana i Zapadne Nje-mačke nakon 1945. godine bila je više uspješna, ali su uvjeti bili daleko povoljniji. Diktature su pora-žene u totalnom ratu s dugoročnom i sveobuhvat-nom okupacijom poslije. Istovremeno, politička podrška okupacionoj vlasti bila je izuzetno široka i obje zemlje su imale dobro razvijenu administra-ciju i infrastrukturu. Istovremeno, Japan i Zapadna Njemačka imali su ranija iskustva s demokratskim načinom vladanja, Zapadna Njemačka čak sve do 1933. godine. Ove dvije zemlje nisu bile rastrzane etničko-religioznim suprotnostima koje pojačava-

174

ju ekonomske napetosti, kao što je to bio slučaj na Balkanu, bivšem Sovjetskom savezu i državama u zaljevu Golfa. Ekonomska obnova išla je izuzetno brzo i napravila je od Japana i Zapadne Njemačke dvije najrazvijenije industrijske zemlje u svijetu.

Nijedan od ovih uvjeta nije postojao kada je Bus-hova administracija htjela demokratizirati Bliski Istok i kada je rušila Saddama Huseina u Iraku. Afganistanu je nedostajalo sve što bi moglo razvi-jati stabilan i demokratski režim. Vojna interven-cija i u Iraku i u Afganistanu nije tražena iznutra. Na jedinice za intervenciju gledano je kao na po-dršku frakcijama u unutarnjim borbama za vlast, a značajni dijelovi lokalnog stanovništva gledali su na ove jedinice kao na prijetnju zahtjevu za samo-stalnost.

Demokratija se ne da graditi kroz mirovna sred-stva izvana kao relacija saradnje i pomoći. Ovakva vrsta podrške funkcionira samo ako se zemlje pri-maoci idu demokratskim putem. Teza o tome da pomoć unapređuje demokratiju – bez obzira što je ovo izričit cilj – ima malo podrške u istraživanju. U nekim slučajevima pokušaj demokratizacije izva-na ima direktno rušilačko djelovanje zbog toga što to mijenja ravnotežu između političkih grupacija i jača korumpirane sisteme.

Studije demokratskog mira daju loše stajne tačke za izgradnju demokratije. Glavna slabost je da teza

175

o demokratskom miru ne razdvaja jasno punu i djelimičnu demokratiju. Demokratizacija kao pro-ces ne stvara mir i djelimična demokratija ne vodi obavezno do više potpune i stabilne demokratije. Tako stabilne demokratije su prije svega kroz in-terne ekonomske, političke i socijalne procese če-sto na duge staze.

Literatura

John Oneal i Bruce Russet, Triangulating Peace, Norton, New York, 2001. Precizna odbrana teze o demokratskom miru. Njih su podržali:

Michael Doyle, Ways of War and Peace, Norton, New York 1997.

Joanna Gowa, Ballots and Bullets, Princeton Uni-versity Press, Princeton 1999. Kritika teze o demo-kratskom miru.

Azar Gat, War in Human Civilization, Oxford Uni-versity Press, Oxford 2006. Gat u zadnjem dijelu ove knjige diskutira o demokratskom miru u svje-tlu industrijalizma.

Od početka 1990-ih napisan je niz članaka o „de-mokratskom miru“, između ostalog u Journal of Peace Research i Journal of Conflict Resolution.

POGLAVLJE 5

Kad u ratu pobijede slabi

U januaru 2009. godine izraelska vojska krenula je u masovni napad na Gazu. Cilj je bio da se Hamas pobijedi te su ispaljivane rakete prema naseljenim centrima u južnom Izraelu. Nakon nekoliko sed-mica bombardiranja i pješadijske invazije borbe su prekinute. Postavljeni izraelski cilj pobjede nad Hamasom nije ostvaren. Iako je izraelska vojska bila pripremljena i utrenirana, poražena je isto onako kako je bila poražena u napadu na Hezbolah u južnom Libanu juna 2006. godine. U međuvre-menu rastao je bijes među stanovništvom. Sve je više bilo aktivista samoubica. I Hezbolah i Hamas su mislili da su izašli kao pobjednici iz napada koji je vodila jako pripremljena izraelska vojska, ba-rem u prvom krugu.

178

Izraelske su se snage susrele s neorganiziranim je-dinicama koje nisu imale ni linije komandovanja niti uniformirana odjeljenja. To je bio narodni po-kret otpora bez centralne komande s blagim prela-zom s civila na borce. Hamas je ispaljivao rakete iz najgušće naseljenih dijelova gradova. Borbe su se vodile u najnaseljenijim dijelovima gradova koji su bili puni djece, žena i staraca. Civili su bili na svim linijama borbe. U Gazi se nije mogla vodi-ti odvojena borba vojske s pobunjenicima, jer nije bilo definiranih snaga koje bi mogle biti bačene na koljena.

Izrael je nastojao blokirati protok informacija iz Gaze, ali bez nekog posebnog uspjeha. Jedino je medicinsko i drugo osoblje, koje je raspolagalo džepnim kamerama i mobitelima, moglo poslati slike ubijene i ranjene djece. Palestinski vojni ar-senal bio je običan i bilo ga je teško locirati preci-znom opremom. Zbog toga su bili slabe šanse za precizne izraelske napade. Bio je to masovni vojni pohod prema difuznom neprijatelju u gusto nase-ljenoj zoni. Raširene grupe Hamas aktivista, koje su se stalno popunjavale iz redova desperatnog civilnog stanovništva, bile su nemogući vojni iza-zov. Medijska blokada, civilne žrtve i prikazivanje slika ranjenih u požarima izazvanih najvjerovat-nije upotrebom protivpješadijskog oružja koje je koristilo metke punjene bijelim fosforom, pojačali su kritiku izraelskog načina vođenja rata.

179

Hamas je u osnovi bio vezan socijalnom vrpcom sa značajnim dijelom palestinskog naroda. Vođe-nje rata bilo je produženje ove integracije. Civilni gubici izazvani izraelskim napadima pojačavali su Hamasov položaj. Ogorčenost zbog upotrebe izra-elske vojne sile rasla je ne samo u palestinskoj zoni nego i u velikom dijelu arapskog svijeta. Hamas je gradio svoju strategiju na ovim osnovama, mada je činjenica da je sve to skupo platio. Izraelska vojna sila našla se u sukobu s političkim ciljevima koji-ma se nastojala povećati nacionalna sigurnost do te mjere u kojoj je sigurnost bila vezana za granice prije sedmodnevnog rata iz 1967. godine.

Izraelsko iskustvo nije novo niti je jedinstveno; nije samo Izrael iskusio koliko je teško boriti se s mnogo slabijom vojnom silom. Stoga je logično upitati se: Postoji li obrazac za ovo? Šta je objaš-njenje?

Asimetrično ratovanje

Asimetrično ratovanje relativno je nov pojam, ali je fenomen davnašnji. To znači da su partneri ra-zličiti i da vode rat na različit način, kao David protiv Golijata. Asimetrično ratovanje koristi ne-konvencionalne metode protiv superiornih kon-vencionalnih snaga. Suprotno ovome je simetričan rat – gdje su oblici borbe, vrsta oružja, ratne forme

180

i glavni ciljevi manje-više na obje strane isti. Sime-trični ratovi su konvencionalni ratovi – standardni obrazac ratovanja koji smo imali nakon 1600-tih godina i potkraj Drugog svjetskog rata. Konvenci-onalni standardni oblik rata vodi se između dobro definiranog neprijatelja, države, s uniformiranim snagama i jasnim linijama komandovanja. Centar ratovanja su pokreti trupa, opsada i bitka. Rat po-činje objavom, a završava sa zaključivanjem mira. Strane u ratu pobjeđuju ili gube. Konvencionalni ratovi se još zovu tradicionalni i regularni.

Asimetrični, nekonvencionalni ratovi krše sve ove karakteristike. Snage su različite, kao kada se po-bunjenički pokret bori protiv okupacionih ili vla-dinih trupa. Tehnologija naoružanja može varira-ti od artiljerijske vatre i borbenih helikoptera, na jednoj, do ručnog naoružanja i nagaznih mina, na drugoj strani. Borbene snage mogu biti civili danju a borci noću. Oni sebe i svoje lansere mogu sakriti u školama, bolnicama i drugim dijelovima gusto naseljenih područja. Za jednu ili za obje strane međunarodne pravne norme nemaju nikakvo zna-čenje. Taktika u asimetričnom ratu ima za cilj da neutralizira vojnu prednost. Vremenski horizont i tolerancija mogu snažno varirati. Dok jedna stra-na planira nekoliko mjeseci ili godinu, ona druga strana na horizontu može imati mnoga desetljeća. Jedna strana može izdržati gotovo neograničene

181

gubitke, dok druga može biti veoma osjetljiva na ljudske gubitke.

Rat je uvijek imao asimetričane elemente, ali je postao jasniji, za razliku od kovencionalnih stan-dardnih obrazaca ratovanja nakon sredine 1600-tih godina, s jasnim formiranjem država u Evropi. Mali rat, partizanski rat, i gerilski način ratovanja su različiti izrazi za asimetrično vođenje rata.

Bilo je dosta ovakvih ratova poslije Drugog svjet-skog rata. To su bili ratovi u smislu kolonijalnog oslobađanja, nemira u Sjevernoj Irskoj, ratovi u Africi, na Balkanu, na Bliskom istoku, Afganista-nu i u Iraku. Ratovanje je često decentralizirano, nedisciplinirano i neregularno sa naznakama tero-rističkih akcija. Rat nema nikakve jasne frontove, udare ili vremenska ograničenja. Propast u organi-zaciji državne vlasti može biti ekonomski isplativa za neke od učesnika. Rat i kriminal idu zajedno.

Asimetrični konflikt ima jaku i slabu stranu. Asi-metrično ratovanje koristi se različitim metodama, normama i ciljevima. Slabija strana postaje jača s nekonvencionalnim sredstvima. Moderna gradska gerila pojačava svoju poziciju, jer masovni mediji prenose efekte globalnoj publici. Borbene grupe koje šalju rakete iz gusto naseljenih gradskih zona osiguravaju za sebe tri prednosti: gustoća stanov-ništva olakšava im da ostanu skriveni; ugrožavaju napadačke snage dok civili gube živote; sve to im

182

pruža gotovo neograničeno regrutiranje kao odgo-vor na javne nerede. To se sve dogodilo kada su američki marinci upali u Faludžu u Iraku 2004. go-dine. Isto iskustvo je imala i izraelska vojska u juž-nom Libanu 2006. godine i u Gazi potkraj 2008-2009. godine. Tehnološke inovacije su jedan od konfliktnih dinamika u sličnim asimetričnim situa-cijama. Mjere protiv gradske gerile bile su akustič-no ratovanje - visoki intenzivni zvukovi korišteni da se postigne nelagoda i dezorijentacija, lasersko oružje, videonadzor i mobilni telefoni. Moguće je da se u asimetričnom konfliktu vojna i tehnološka inferiornost nadoknadi političkom pobjedom jer adekvatne mjere na tom planu potpomažu porazu izvan vojnog polja. Stoga je izazov na jačoj strani da pronađe oblike borbe koji će smanjiti ove efek-te.

Vojna moć i nemoć – rat protiv pobune

The Turks were stupid; the Germans behind them dogmatical. They would believe that re-bellion was absolute like war, and deal with it on the analogy of war. Analogy in human things was fudge, anyhov; and war upon re-bellion was messy and slow, like eating soup with a knife.

183

T.E. Lawrence, Seven Pillars of Wisdom, Poglav-lje XXXII, str. 19858

(Penguin Books edition 1962.)

Lawrenceovo iskustvo je bilo, kao što citat govori, arapska pobuna protiv osmanske carske vojske u Prvom svjetskom ratu. Teško je pobijediti pobu-njeničku vojsku. Neprijatelj može biti bilo gdje i bilo ko. Pobunjenici napadaju iznenada i brzo ne-staju. Da bi se savladao protivnik, neophodno je znati dosta toga o plemenskoj lojalnosti, politič-kim motivima, porodičnoj pripadnosti i ekonom-skom stanju. Borba protiv pobunjenika više liči na borbu protiv kriminalne mreže nego na borbu pro-tiv konvencionalne vojske. Pouzdana obavještenja su odlučujuća, ali teško ostvarljiva. Pobunjenici žele izbjeći jake protivničke strane. Oni napadaju položaje, ranjive linije snabdijevanja i druge slabe tačke.

Takav oblik borbe često se naziva taktikom geri-le. Guerilla je španska riječ za „mali rat“ i potječe iz vremena pobune protiv Napoleonove okupacije Španije 1808. godine. Francuska vojska od četvrt miliona ljudi bila je neutralizirana jednom malo-brojnom britanskom snagom, s malom španskom armijom i sa španskom guerillom. Dvije hiljade 58 Penguin Books, 1962.

184

godina ranije isto su iskusile i rimske legije kada su planirale okupirati Španiju.

Taktika gerile je oslanjanje na slabe tačke pro-tivničke strane, sakrivanje na terenu i miješanje s mještanima. Evropski su se kolonisti susretali s ovom taktikom u mnogobrojnim pobunjeničkim ratovima. Amerika se s ovim susrela u Vijetnamu 1960-ih godina, u Iraku i u Afganistanu četrdeset godina kasnije. Gerila je bila unutrašnja struja u konvencionalnom ratu. Ovo je slabo profilirana strana ratne historije. Taktika je zauzimala central-no mjesto u revolucionarnooslobodilačkim pokre-tima i nacionalnooslobodilačkim pokretima posli-je Drugog svjetskog rata. U hladnom ratu forma ratovanja bila je podređena napetostima između supersila Istoka i Zapada. To je bilo ponovo u sre-dištu u regionalnim konfliktima i internacionalnim operacijama poslije Drugog svjetskog rata.

Nijedan ustanak nije isti. Odbrambeni mehanizam gerilaca ovisi o formi borbi i okruženju. Konfi-guracija zemljišta ima veliku važnost – planine, džungla, okean, gradske zone, vlažan ili suh, vruć ili hladan zrak. Planine i gusta šuma su za gerilce bolji uvjeti nego okeani i otvorene ravnice. Grad-ska gerila je veći izazov nego borba u rijetko nase-ljenim područjima.

Gerilska borba nije nemoguća i u pustinjskim po-dručjima. Narodni front za oslobođenje zapadne

185

Sahare – Polisario – borio se protiv marokanske okupacije poslije povlačenja Španije 1975. godi-ne. Uobičajena taktika bile su noćne racije protiv marokanskih ispostava i vojnih baza. To su bila obično 3-4 landrovera s ugašenim svjetlima koji su punom brzinom ulazili u zatvorene punktove, pu-cali i brzo se vraćali. Marokanske snage nisu našle efikasne mjere protiv ovakve taktike prije nego što su veliki dio zapadne Sahare „posijale“ minama kojima su štitile pješčani zid. Pješčani zid izdržao je vojne napade Polisaria i prisilio protivnike na povlačenje.

Jedan američki soldier-scholar, John Nagl, de-taljno je analizirao kako su Britanci našli efika-sne mjere za komunističke pobunjenike u Malayi 1950. godine, dok SAD to nisu uspjele u Vijetna-mu deset godina kasnije.59

Britanci su imali dugo iskustvo s malim ratovima u kolonijama. Oni su razvili tri načela u borbi protiv pobunjenika – minimalno korištenje sile, široka ci-vilno-vojna saradnja i taktička fleksibilnost u obli-ku malih decentraliziranih jedinica. Kultura vojne organizacije ima sposobnost da uči iz iskustva. Vi-soki vojni oficiri su mogli slušati savjete onih koji su upravo obavili svoje zadatke na terenu. Svi iz komandne hijerarhije išli su u istu školu i u mno-gim slučajevima imali su istu socijalnu pozadinu.

59 John A. Nagl, Learning to Eat Soup with a Knife, The Uni-versity of Chicago Press, Chicago, 2005.

186

Kanali za učenje su bili otvoreni. Kombinacija učenja iz bivših kolonijalnih ratova i iskustvo na terenu u Malayi naučili su Britance da „jedu supu nožem“. Ključ za učenje ležao je u vojno-organi-zacionoj kulturi.

Važan dio iskustva bio je kako pridobiti lojalnost lokalnog stanovništva podrškom, obećanjima i prednostima. Bez ovakve lojalnosti informacije obavještajnih službi topile bi se uz istovremeni rast otpora. Britanci su također koristili metode koje mediji danas ne bi trpjeli, kao što je prisilno protjerivanje stanovnika sela „da bi ih očistili“ uz istovremeno razdvajanje stanovništva i fokusira-nje na unutrašnje kontraindikacije.

SAD nisu uspjele u Vijetnamu. Osnovni cilj bio je vojno poraziti neprijatelja savremenom vatrenom moći na bojnom polju. Dominirajuća vojna kultura se razvila u Drugom svjetskom ratu. Organizacija je bila strogo hijerarhijska. Adaptacija kroz inova-cije odozdo je u suštini bila blokirana. Postojale su velike socijalne razlike između komandnog ka-dra i vojnika gdje su dominirali pripadnici crnačke radničke klase. Taktičke inovacije, kao što je bilo helikoptersko ratovanje, imale su prije svega za cilj jačanje vatrene moći. Bilo je nemoguće složiti se oko alternativnih tehnika za pobjedu nad pobu-njenicima u južnom Vijetnamu. Mnoge od mjera, kao što je bila deportacija stanovnika takozvanih

187

strateških sela, pridonijele su poboljšanju građan-skog otpora i jačanju međunarodne kritike.

Povlačenja i ljudski gubici u Vijetnamu doprinijeli su da antiratno raspoloženje stanovništva u SAD-u raste. Rat u Vijetnamu podstaknuo je političke i studentske aktivnosti pred kraj 1960-ih godina. SAD su izgubile rat u Vijetnamu prije svega zbog neefikasne borbe protiv pobunjenika i zbog nedo-statka vlastite političke podrške. Kontrast između britanskog uspjeha u Malayi i američkog fijaska u Vijetnamu također odražava razliku između po-bunjenika. Britanska taktika – koju su Amerikan-ci probali kopirati – imala je daleko teže uvjete u Vijetnamu. U Malayi su pobunjenici bili većinom ograničeni na kinesku manjinu, dok su Britanci uspjeli izgraditi povjerenje onog većinskog ma-lajskog stanovništva. Malaya nije imala zajednič-ke granice s komunističkim zemljama koje su se mogle umiješati izvana za razliku od Vijetnama. Britanci su bili voljni dati samostalnost Malayi. To je oslabilo pobunjenički antikolonijalni profil. U Vijetnamu je to prvenstveno bio komunistički ori-jentirani ustanak, dok je borba za nacionalnu neza-visnost imala dugu tradiciju iza sebe. Karakteristi-čan prijenos iskustava iz borbi protiv pobunjenika u drugim dijelovima Azije na rat u Vijetnamu imao je mali značaj.

188

Američka strategija se dodatno radikalizirala na-kon povlačenja iz Vijetnama. Nixon je izašao s novom doktrinom već 25. jula 1969. godine na konferenciji za štampu u Guami.60 Jezgro nove Nixon-doktrine bilo je da će SAD davati vojnu i ekonomsku pomoć savezničkim režimima u cilju njihove zaštite. Podrška savezničkim snagama, kao što su tada bili Iran i Saudijska Arabija, treba-la je omogućiti da se osigura stabilnost u regionu čime bi direktna američka intervencija bila suviš-na. Obrazloženje američkog relativnog povlačenja obrazlagalo se finansijskim i strateškim razlozima.

Nova doktrina nije dala očekivane rezultate i bila je suočena s ozbiljnim problemima u Iranu 1979. godine, kada je u islamskoj revoluciji pao američki prijateljski režim šaha Reze Pahlavia. Nixon-dok-trina potvrđena je takozvanom Weinberger-doktri-nom 1983. godine. To je dovelo do toga da su se SAD držala podalje od rata protiv pobunjenika i da su se koncentrirale na borbu u kojoj je američ-ka ratna tehnologija i vatrena moć mogla doći do izražaja.

Zaljevski rat vođen je po smjernicama Weinber-ger-doktrine. Iračke su snage protjerane iz Kuvaj-ta uz pomoć visokotehnološke vojne ofanzive. To je bilo konvencionalno ratovanje gdje je američka

60 Robert S. Litwak, Détente and the Nixon Doctrine, Cam-ridge University Press, Cambridge, 1984.

189

tehnička nadmoć došla do izražaja. Zaljevski rat je ipak izuzetak u ratovanjima poslije takozvanog hladnog rata. Pohod u Somaliji 1992-1993. otišao je u vojno živo blato, što je utjecalo na to da su se SAD povukle kad su u TV-prijenosu prikazani prvi ubijeni američki vojnici iz Mogadiša. Tako-zvani efekti CNN-a su pojačali teškoće predsjed-nika Clintona da uvjeri javnost da je ovaj rat bio koristan i neophodan.

Rat u Afganistanu (ujesen 2001) i rat u Iraku (u proljeće 2003) doveli su do upotrebe nove ame-ričke doktrine protiv pobunjenika. Oba ova rata kršili su Nixon-Weinberger doktrinu pokušavajući da pokrenu Ameriku da ostvari ono što nije uspjela u Vijetnamu. U svjetlu ovih intervencija vojni vrh SAD-a pripremio je jedan broj priručnika za borbu protiv pobunjenika i stabilizaciju u kriznim situa-cijama. U jednoj doktrini od 15. decembra 2006. godine stavljen je veliki naglasak na obuku autoh-tonih stanovnika, saradnju s civilnim agencijama i pokušaju da se pridobije povjerenje lokalnog sta-novništva kroz izgradnju infrastrukture i uz druge vrste podrške. Sveobuhvatna strategija kombinira vojnu moć sve više je prenoseći na autohtone sna-ge – sa lokalnim mjerama da se „pridobije duša i srce“. Irak, i iznad svega Afganistan, strateška su bojna polja.

190

Nova američka doktrina o counterinsurgency označena je kao Field manual 3-24.61 To je deta-ljan priručnik za američku vojsku i marince u bor-bi protiv pobunjenika. Avionsko naoružanje bilo je malo relevantno. Priručnik izražava novi agre-sivniji pristup, odnosno neposredno uključivanje kopnenih trupa u područja sukoba nakon povlače-nja iz Vijetnama. Dok su avionsko oružje i viso-ka tehnologija ratovanja odigrali ključnu ulogu u prvom zaljevskom ratu, vatrena moć i preciznost bombardiranja bili su praktično irelevantni u Af-ganistanu i Iraku nakon pada Saddama Huseina. Priručnik je prolazio kroz stalnu reviziju u kojoj su učestvovali vojni, akademski i politički stručnjaci. Izazov je bio naći balans između preciznih akcija i dugotrajne podrške civilnom stanovništvu u cilju reduciranja regrutacije civilnog stanovništva u po-bunjeničke grupe.

Priručnik počinje pregledom različitih oblika po-buna, varijacija u taktici i isticanjem važnosti kulturnih i socijalnih karakteristika. U poglavlju nazvanom paradoksi borbe protiv pobunjenika konvencionalna vojna strategija stavljena je na čelo. Ovdje se govori o tome da je upotreba sile manje efikasna ako je ima više, zatim da su vlastite snage više ranjive ako su više zaštićene, kao i da se najvažnije odluke donose u najnižim nivoima hije-rarhije te da najefikasnije oružje nije za korištenje.61 Jfr. Kronvall, 2005 (Pogledaj literaturu poslije poglavlja).

191

U priručniku se navodi da je sigurnost lokalnog stanovništva bio prvi zahtjev u efektivnoj borbi protiv pobunjenika. Drugi uvjet je bio da se odr-žava infrastruktura i opskrba hranom, da mjere po-drške ne nestanu u korupciji i da funkcionira javna uprava. Priručnik završava s izgradnjom nacije kao osnovnim ciljem. Takvi su dijelovi strategi-je bili i u ratu u Vijetnamu. I dalje je neophodna borba, potvrđena je potreba da se izgrade lokalne institucije i ojača legitimitet domaće vlade.

Problem s ovakvom strategijom je u tome što se koristi u građanskom ratu gdje su autohtone snage strane u sukobu. U Afganistanu je centralna vlast imala takvih problema u plemenskim područjima. Američka intervencija u Afganistanu ujesen 2001. godine došla je kao vrhunac dva sukoba – između talibana i NATO-a i između SAD-a i terorističkih grupa oko Al-Qaide. Ali je centralna vlast potpo-mognuta SAD-om i NATO-om počela otpor u juž-nom Afganistanu protiv novog režima. Talibani i terorističke grupe su izgradili svoja uporišta van granica u Pakistanu. SAD, članice NATO-a i re-žim u Kabulu koristili su „talibanske pobunjenike“ kao pogrešan izraz za otpor baziran na različitim oblicima nezadovoljstva: vjerskog, ekonomskog i plemenskog.

Zanimljiva karakteristika novijih recepata za bor-bu protiv pobunjenika je da su veliki zahtjevi za

192

kopnenim snagama u omjeru najmanje dvadeset vojnika na hiljadu stanovnika. Napori u Iraku i Af-ganistanu nisu bili ni blizu brojke koja je bila ak-tuelna u pobunjeničkim područjima. U SAD-u je manjak vojske rezultirao fokusiranjem na visoku tehnologiju vazdušnog ratovanja, a koja je radikal-no reducirala kopnene snage. Ovo je novo polje u uputstvu za borbu protiv pobunjenika koja se više temelji na priželjkivanjima nego na operativnim aktivnostima.

Strategija jačanja unutrašnje centralne vlasti bila je neuspješna i u Iraku i u Afganistanu. U Iraku je režim paraliziran rivalstvom između tri-četiri velike etničke grupe. U Afganistanu je uključena tzv. Sjeverna alijansa u centralnu vladu, dok su na jugu regrutirali pripadnike Pashtu plemena u re-dove pobunjenika. U isto vrijeme mjere podrške civilnom sektoru doprinose jačanju korupcijskog sistema koji razdvaja vodeće grupe od lokalnog stanovništva. Zbog toga SAD nisu novom doktri-nom odbacile vijetnamski sindrom u borbi protiv pobunjenika. Doktrina kaže da je borba protiv po-bunjenika dio američke vojne politike i da se ko-rištenjem jake vojne moći može pogoršati kriza u regionu. Doktrina je pokazala visoke zahtjeve i nikakve rezultate.

Da bi pojačala napore u Afganistanu, Obamina administracija je najavila postepeno povlačenje iz

193

Iraka. Achmed Rashid, u knjizi Descent into Cha-os, postavio je izazov na vrh: “SAD i NATO ne razumiju da talibani ne pripadaju niti Afganistanu niti Pakistanu nego da je to grupa ljudi stvorena od izbjeglica, militantnih islamista i nedostatka mo-gućnosti za obične ljude u graničnom području iz-među Afganistana i Pakistana. Talibani nisu realno bili niti državljani neke od zemalja niti su doživje-li tradicionalno Pashtu-plemensko društvo. Što rat bude duže trajao sve više će se širiti tradicionalno okruženje nastanjeno talibanima.“62

Terorizam kao ratni obrazac

Nove forme terorizma proširile su se s teritorija s autoritativnom ili razdvojenom državnom vlasti na Bliskom istoku, u jugoistočnoj Aziji i sjevernoj Africi. Strategija je bila da se nasilje prenese u srce industrijskog svijeta i na centre moći i u bogatim i u siromašnim zemljama. Namjera je da se širi šok i strah, pogotovo ako se koristi najšira moguća medijska pokrivenost. Dok je gerila prvenstveno defanzivna strategija slabije strane u asimetričnom konfliktu, dotle je terorizam ofanzivna strategija malih i slabih grupa. Teror također mogu koristiti države i državne vođe da odvrate pobunjenike i za-straše svoj vlastiti narod i prisile ih na poslušnost.

62 Allen Lane, London, 2008, str. 401.

194

Gerila za uspjeh zahtijeva veliku podršku stanov-ništva, dok teroristi rade u sjeni, često s lokalnim stanovništvom kao ciljnom grupom.

Nakon napada na World Trade Center i Pentagon 11. septembra 2001. centralne terorističke grupe su prilagodile svoju strategiju. One su odgovorile protumjerama krećući s napadima na dobro zašti-ćenim letovima prigradskim naseljima i odmarali-štima. Relativno više terorističkih akcija je izve-deno prema državama s manje efikasnom zaštitom kao što su Pakistan i Indonezija.63

Nakon blagog pada u drugoj polovini 1990-ih go-dina u zadnje vrijeme je broj terorističkih akcija i broj poginulih porastao. Teroristički napadi su uglavnom smrtonosni jer je to potrebno da se odr-ži efikasnost šoka, straha i medijske pokrivenosti.

U odnosu na broj žrtava u saobraćajnim nesreća-ma, broj žrtava terora je znatno niži. Značajno je da je terorizam strateška borba koja se temelji na iznenadnim šok efektima. Obim terorističkih ak-tivnosti može se dramatično povećati pogotovo ako teroristički pokreti počnu koristiti oružje za masovno uništenje.64 Terorizam stvara dozu nesi-gurnosti što čini njegov utjecaj znatno većim od 63 Enders i Sandler 2006 analiziraju racionalne osobine strategije prilagođavanja terorističkih grupa (Pogledaj litera-turu poslije poglavlja).64 Ova nesigurna dimenzija terorizma analizira se kod Gata 2005, str. 637 ff.

195

pojedinačnih izoliranih terorističkih akcija. To je temeljna predvidljivost i u tome leži moć teroriz-ma.

Terorizam je metoda koja je u većoj ili manjoj mje-ri uključena u tradicionalno ratovanje. Spremnost da se koristi teror može promijeniti ishod sukoba u puno većoj mjeri nego što se to pretpostavljalo kada je u pitanju vojna sila.

Kada slabi pobijede

Procjena snage i resursa pokazuje da jači partner pobjeđuje u ratu. Jači partner je onaj koji ima naj-jaču vojnu snagu, najnaprednije oružje, više bor-benih aviona i raketa, strateški najvažnije resurse i najjaču ekonomiju. Ivan Arreguin-Toft je obradio podatke o historiji ratova za posljednje dvije sto-tine godina.65 Studija daje zapanjujuće rezultate. Dok je jača strana pobijedila u 90% ratova u prvoj polovini 1800-tih godina, taj se procent smanjio na 80% u drugoj polovini 1800-tih. U prvoj polovini XX stoljeća u 65% ratova pobjeđivala je jača stra-na, dok je taj udio opao u drugoj polovini stoljeća nešto malo ispod polovine. Tendecija opadanja se nastavila tako da je na kraju XX stoljeća pobjeđi-vala slabija strana u većini ratova. Slabiji se često bore na svojoj teritoriji u vlastitim uvjetima i spre-mni su to sve skupo platiti. 65 Pogledaj literaturu poslije poglavlja.

196

Iako se o tačnim brojkama može diskutirati, posto-ji razlog da se vjeruje da je tendecija adekvatna za važne historijske promjene. Može se pretpostaviti da je slabija strana, mjerena konvencionalno po vojnim kapacitetima, ekonomiji i resursima, pre-vladala stepen osvajanja modernih ratova. Nije to samo povlačenje Francuske iz Alžira 1961. godine i SAD-a iz Vijetnama 1975. godine koje je privu-klo pažnju na ovaj fenomen. I Francuska i SAD su bile vojno superiornije, ali nisu mogle ostvariti svoje vojne ciljeve. Šta je objašnjenje?

U jednom radu iz 1975. godine Andrew Mack tvr-di da asimetrični interesi mogu objasniti pobjedu slabije strane.66 Za slabije je to bilo više rizika. Kada je rizik u pitanju, bile su usvojene očajnič-ke mjere. Istovremeno je postojala veća spremnost da se apsorbiraju gubici, a politička ranjivost je bila manja. Ishod rata u Vijetnamu leži u okvirima ovog objašnjenja. Za sjeverni Vijetnam i FNL rat je bio životna briga s gotovo neograničenim vre-menskim horizontom i neograničenom spremnosti da se apsorbiraju gubici. SAD su imale manje toga da izgube, ali su bile politički ranjive, posebno u unutrašnjoj politici. Dakle, cilj ratovanja SAD-a bio je nezavisan i nekomunistički južni Vijetnam. Za SAD su nedostaci ratovanja nadmašili korist koju bi imali kao pobjednici. 66 Andrew Mack, „Why Big Nations Lose Smal Wars: The Politics of Asymetric Conflict“, World Politics, 27/2, 1975, str. 175-200.

197

Arreguin-Toft je pronašao tri slabosti kod ovih argumenata. Kao prvo on navodi da je relativna podjela moći loš indikator o tome koliko su jaki interesi partnera i njihova borbenost. On piše da puno toga stoji u igri ako SAD smatraju da je nji-hov položaj kao vođe „slobodnog svijeta“ ugrožen i da se ustupcima komunizmu u Vijetnamu može dovesti do lančane reakcije u kojoj saveznici re-žima mogu pasti kao na pokretnoj traci. Tako su u okviru hladnog rata američki lideri ocijenili rat u Vijetnamu.

Kao drugo, vremenom se razvijala politička ranji-vost. U nekim slučajevima pobunjenici su gubili prije nego što bi to imalo odraza na političku ranji-vost onih koji su imali vojnu prevlast. Postavlja se pitanje zašto se neki asimetrični ratovi završavaju brzo dok neki traju godinama ili desetljećima.

Kao treće, asimetrični interesi trebaju biti konstan-tnog karaktera, ali je historijski važno da slabija strana u velikoj mjeri ima izgleda da pobijedi ra-tove. To je ta promjena koja traži posebno objaš-njenje.

Odgovor koji daje Arreguin-Toft pronađen je u detaljnoj analizi različitih asimetričnih ratova, kao što su neki ratovi skraja prošlog stoljeća, italijan-ska kampanja u Etiopiji prije Drugog svjetskog

198

rata, rat u Vijetnamu od 1965. do 1973. i rat So-vjetskog saveza u Afganistanu od 1979. do 1989. godine.

U ranoj fazi ratovanja britanske su snage bile jače od malobrojnih gerilskih ratnika. Konvencionalno britansko ratovanje nije pronalazilo put do pobje-de nad gerilskom taktikom. Otpor gerilaca bio je slomljen onda kada su britanski vojni rukovodioci „skinuli svilene rukavice“ i sabrali žene i djecu po-bunjenika u logore. Tek kad su obje strane počele koristiti nekonvencionalnu, indirektnu strategiju, britanska brojčana superiornost bila je odlučujuća.

Iskoristimo rat u Vijetnamu kao jedan složeniji primjer. Ovaj rat je i vojno i politički bio kompli-ciran. Ključne pretpostavke su historijske i reli-giozne. Dvije velike delte rijeka, Mekong južno i Hong na sjeveru bile su važne geografske odred-nice. Vijetnam ima velike površine s močvarama, tropskim šumama, planinama i ravnicama. Veliki dio stanovnika su uzgajivači riže, sa značajnim elementima kolektivne organizacije. Zemlja se na-seljavala stoljećima izvana i razvijala jakim ratnim iskustvom i nacionalizmom. Vojna strategija i na jugu i na sjeveru bila je odraz ovih uvjeta.

Kada je kolonijalna sila Francuska izgubila rat u Indokini 1954. godine, Vijetnam je podijeljen duž 17. stepena geografske širine na komunistički sje-verni i nekomunistički, zapadno orijentirani, južni

199

dio. Vlada u sjevernom Vijetnamu podržavala je u velikoj mjeri nacionalnu pobunu (FNL) na jugu, u cilju ponovnog ujedinjenja zemlje. Južnovijet-namska vlada je imala u velikoj mjeri podršku Amerike, prvo u formi savjetovanja a poslije i s vojnim trupama. Cilj je bio da se spriječi ujedinje-nje Vijetnama i njegovo potpadanje pod komuni-stičku vlast. Kina je podržavala sjevernovijetnam-sku vladu s vojnom opremom i naoružanjem, ne dopuštajući nikakvu američku kopnenu invaziju na sjeveru.

Između podjele snaga s jedne, i ratnog ishoda s druge strane, dodaje Arreguin-Toft naglasak je na, kako on naziva, strateškoj interakciji između za-raćenih strana. To znači da je interakcija između strategija koje koriste strane u ratu bitnija od odno-sa snaga između njih prije početka rata. Strategija je ofanzivna za jaču, a defanzivna za slabiju stranu. Niti ofanzivna niti defanzivna strategija ne mogu dati direktan (konvencionalan), usmjeren na ne-prijateljsku stranu ili indirektan napad/odbranu (s ciljem da se slomi neprijateljska borbenost, često usmjerena prema civilima).

Ovdje teorija objašnjava koliko često slabija stra-na pobjeđuje u sukobima. Ako se obje strane bore na konvencionalan način i direktno jedni protiv drugih, pobjeđuje vojno jači. Isti je ishod kad se obje strane bore nekonvencionalno i s indirektnim

200

metodama. Ako je strategijska interakcija asime-trična – jedna strana (bez obzira ko od njih) s di-rektnom strategijom i ona s indirektnom, onda je slabija strana ta koja ima tendenciju da pobijedi.

S tim u vezi ima smisla podijeliti Vijetnam na četi-ri strateške interakcije koje se djelimično vremen-ski poklapaju. Od 1965. do 1968. godine trajala je američka operacija Rolling Thunder – strateš-ko avionsko bombardiranje sjevernog Vijetnama. Bombardiranje je bilo posebno usmjereno na pu-teve snabdijevanja i trebalo je uništiti sjevernovi-jetnamsku volju da podržava Vietcong-gerilu na jugu. Bombardiranje je bilo podržano opsežnom konvencionalnom odbranom avionima, radarima, raketama zemlja-zrak i jednom efektivnom, pod-zemnom civilnom odbranom. Indirektna američka strategija nije uspjela protiv vijetnamske direktne odbrambene metode.

Operacija Rolling Thunder nije uspjela zato što je teren bio na strani vijetnamskih pobunjenika. Put za snabdijevanje sa sjevera do juga, Ho Chi Mi-nh-put, nije bio put koji je bilo lahko bombardirati, nego je to bila zamršena mreža staza i prolaza kroz planine i gustu vegetaciju. Nikada se nije uspjelo sa zaustavljanjem protoka opreme i posade.

U istom periodu – u drugoj polovini 1960-ih – bila je jedinica iz glavnih snaga u borbama u nizu bi-taka u južnom Vijetnamu. U ovim borbama obje

201

strane koristile su direktnu strategiju. Amerikanci i njihovi lokalni saveznici bili su dosljedno supe-riorniji u odnosu na snage sjevernog Vijetnama i FNL-a. Takozvana Tijesna ofanziva počela je kra-jem januara 1968. godine, za vijetnamsku Novu godinu. To je bila velika zajednička ofanziva FNL-a i sjevernovijetnamske vojske. Trajala je u fazama osam mjeseci i sastojala se iz niza iznenad-nih napada na američke baze i južnovijetnamske punktove podrške. Strategija je bila da se Ameri-kanci povuku iz gradova. FNL je napadao gradove i time pokazivao civilnom stanovništvu da bi veća pobuna protiv Amerikanaca i južnovijetnamske vlade mogla uspjeti. I na kraju ofanziva je trebala iskorijeniti američke snage.

Tijesna ofanziva bila je vojni poraz za FNL i sje-vernovijetnamsku vojsku. Broj žrtava je bio de-set puta veći nego što je bio kod SAD-a i vladi-nih snaga. Gradovi nisu bili odbranjeni kako je strategija nalagala i civilni otpor na jugu nije bio onakav kako se FNL nadao. Direktnom strategi-jom na obje strane pobijedila je vojno jača strana. Političke posljedice su ipak bile dugoročne. Me-dijska pokrivenost tijesne ofanzive doprinijela je jakim protivljenjem ratu u Vijetnamu kako među političarima tako i u širokim narodnim masama u SAD-u. Dok je u SAD-u bio sve veći broj onih koji su se protivili ratu, sjeverni Vijetnam je mo-gao prikupiti propagandnu pobjedu od onoga što

202

je bio vojni poraz. Za obje strane od simboličnog značaja bio je napad na američku ambasadu u Saj-gonu.

Sve vrijeme ratovanja u južnom Vijetnamu SAD su se susretale s pobunjenicima gerilcima. Ovo je bila treća strateška interakcija. Američke snage su probale koristiti mjere protiv pobune i pobunjeni-ka. Taktika je kombinirana s malim pješadijskim operacijama iz sela uz podršku aviona, helikoptera i artiljerije što je u velikoj mjeri utjecalo na civilno stanovništvo. Ovdje je bila velika mobilizacijska baza za FNL, gdje su pobunjenici danju bili po-ljoprivrednici a gerilska vojska noću. Ovdje je po-miješana američka strategija izgubila od FNL-ove gerilske taktike.

Međutim, druga strategija je bila više efikasna pro-tiv pobunjeničkog gerilskog pokreta. Prikupljanje stanovništva sa sela u takozvana strateški sigurna sela povećalo je otpor civilnog stanovništva. Uči-nak je bio veći kad su stanovništvo pokušali sta-viti pod kontrolu u kombinaciji sa sveobuhvatnim programom iskorjenjivanja FNL centrale i lokal-nog komandnog rukovodstva. Preko inteligencije i sistema doušnika ovaj program je trebao u ve-likoj mjeri slomiti kičmu pobunjeničkog pokreta. Izolirano gledajući program je bio efikasan, ali je to istovremeno doprinijelo delegitimizaciji ame-ričkog rata kako u južnom Vijetnamu tako i van njega.

203

Glavna poenta Arreguin-Tofta je da su SAD izgu-bile u sukobima gdje je bila asimetrična strategija tokom rata u Vijetnamu. Za rat u cjelini pošteno je reći da su SAD prije svega pretrpjele politički po-raz, jer su se na vrijeme povukle da vojno pobije-de. Amerikanci su bili ranjivi na domaćem terenu i međunarodnom javnom mnijenju. Iako su ame-rički lideri vidjeli da je rukovodstvo nekomuni-stičkog svijeta to što je stajalo u igri u Vijetnamu, pitali su se da li je asimetrično ratovanje uzrok da se rat nije dovoljno brzo dobio. Politička opozicija je rasla.

U mnogim slučajevima je bilo nemoguće za demo-kratske države upotrijebiti nekonvencionalnu me-todu ratovanja protiv pobunjeničkog otpora ili po-bijediti mali rat. U ranijoj historiji, naročito prije XIX stoljeća, carstva i jake države nisu umanjivali vrijednosti u upotrebi nasilja. Imperije i velike sile zauzimale su i zadržavale kontrolu uz konstantnu prijetnju masakra civila. Metode korištene u staroj Grčkoj i u Rimskom carstvu moderne demokratije nisu mogle koristiti. Kolonijalni ratovi su vođeni s neograničenom brutalnošću. U belgijskoj okupaci-ji Konga pod vođstvom kralja Leopolda, amputa-cije su usvojene kao sredstvo mučenja. Njemačka u Namibiji stoji iza nečega što se može nazvati genocid.67 67 Pogledaj Tore Linné Eriksen, Det første folkemordet i det tjuende århundre/: Namibia 1903-1908/ Prvi genocid u XX stoljeću, Namibia 1903-1908, Unipub, Oslo, 2007.

204

Američki građanski rat jedan je od prvih slučajeva industrijskog građanskog rata u kojima su svi dr-žavni resursi bili raspoređeni da se slomi otpor. Cilj ujedinjene vojske bio je da svoje napade usmjeri direktno na civile kojima bi se razbila spremnost južne vlade za nastavak otpora. Prije svega trebalo je slomiti južno državnu gerilu pod rukovodstvom Quantrilla i Billa Andersona s drakonskom me-todom ratne direktive sjeverno državnih generala Shermana i Sheridana. Pogubljenja po kratkom postupku i teror nad civilnim stanovništvom bili su dokazana strategija za bezuvjetnu kapitulaciju.68 Rat protiv Indijanaca imao je isti karakter, gdje su gerilski napadi kolonijalnih farmera s masakrima civila u selima na kraju završavali sakupljanjem domorodaca u izolirane rezervate.

Pojava Ženevske konvencije o pravilima ratova-nja imala je nepredviđene efekte. Kad se neko pri-država ovih standarda, onda ima više šansi da ih prekrši. U demokratskim zemljama sa slobodnim mas-medijima prekršiti standarde vođenja rata ima velike političke posljedice. Bio je to težak teret za Izrael kada su otvoreni palestinski izbjeglički kampovi u Bejrutu tokom rata u Libanonu 1980. Masakr u My Lai 16. marta 1968. godine bio je trn u oku zbog kojeg je broj protivnika vijetnamskog 68 Rolf Hobson analizira američki građanski rat kao prvi in-dustrijski narodni rat, kao preteču totalnom ratu u Evropi 1914-1918; Hobson 2005, str. 214-220.

205

rata porastao. Na isti način je i tretman zatvoreni-ka u Abu Ghraibu doprinio da poraste otpor prema američkom vođenju rata u Iraku skoro četrdeset godina kasnije.

Brutalnost, kršenje ljudskih prava i napada na ci-vile povećao je moralne kritike rata. Demokratske su zemlje više pogođene ovim kritikama nego au-toritarni i manje liberalni režimi. Ratni historičar Michael Howard opisao je pojavu liberalne savje-sti protiv rata u vezi s promjenama i hrišćanskim stavovima prema humanizmu i prosvjetiteljstvu.69 Masakri i neobuzdanost brutalnosti bili su poste-peno delegitimirani u nekim dijelovima svijeta, sa pogreškama u totalitarnim ideologijama XX sto-ljeća. Nakon Drugog svjetskog rata bombardiranja većih gradova u Njemačkoj i Japanu i dalje su ne-prijatne dileme za saveznike.

U knjizi How Democracies Lose Small Wars Gil Meron tvrdi da su SAD na kraju izgubile rat zbog kontradiktornosti zahtjeva koje su na vijetnam-skom bojnom polju postavljali i raširenih vrijed-nosti u američkom društvu.70 Predsjednik Lyndon B. Johnson bio je meta protivnika rata kod kuće 1968. godine. Zbog ritmičkih povika „LBJ, LBJ, how many children did you kill today“, američka vojna mašinerija dugočno je bila paralizirana.69 Howard, War and the Liberal Consience, Oxford Universi-ty Press, Oxford, 1981.70 Pogledaj literaturu poslije poglavlja.

206

Na isti je način i Francuska morala napustiti kon-trolu nad Alžirom kad su kao efektivne protumjere protiv FLN oslobodilačkog pokreta bile previše prljave i kontroverzne u Francuskoj i na međuna-rodnom planu. Bez obzira na terorističke napade FLN-a i optužbe za mučenja i stradanja civilnog stanovništva u Alžiru, teret je koji podriva legiti-mitet francuskog ratovanja. FLN je na svojoj stra-ni, kao nacionalni oslobodilački pokret, imao odri-ješene ruke da koristi nekonvencionalne borbene metode. To nije samo brutalnost i masakr civil-nog stanovništva koji se smatraju neprihvatljivim za demokratski režim. Vlastiti gubitak je također izvor političkog otpora, kao što je bio slučaj s ra-tom u Vijetnamu kada je broj žrtava porastao i kada su sinovi srednje klase bili uvučeni u rat. Tokom intervencije u Somaliji 1992-1993. godine američ-ki televizijski gledaoci mogli su vidjeti kako su ti-jela osamnaest američkih vojnika vučena ulicama Mogadisha. Tada je Clintonova administracija ot-kazala humanitarnu intervenciju lokalnom vojnom zapovjedniku Mohammadu Farrah Aididi. Ratne bande su koristile civile kao štit i prouzrokovale su nekoliko međunarodnih intervencija. Intervencije su bile veoma prljave i mnogo su koštale.

Visokotehnološko vođenje rata s preciznošću bombardiranja i malim ljudskim gubicima bio je prioritetan način ratovanja za moderne demokrat-

207

ske zemlje poslije hladnog rata. Uvjeti su relativ-no olakšani u zaljevskom ratu protiv Iraka 1990-1991. godine i ratu na Kosovu protiv Srbije 1990. godine, ali se to pokazalo irelevantno kao oblik borbe u mnogim drugim novim ratovima.

Vojno slabija strana ima dobre izglede da dobije rat kad su ugovorene strane uhvaćene između dva suprotstavljena zahtjeva: s jedne strane želju da osvoje svoje ciljeve uz minimalne gubitke; s druge strane da se izbjegne politički poraz od prekomjer-ne upotrebe sile. Novo bojno polje, mali ratovi su daleko više od vojnog i lokalnog bojnog polja. To uključuje bitku za javno mnijenje i položaj u medijima daleko izvan konfliktnih teritorija. Tu je nekoliko zemalja i režima koji su više ugroženi od drugih, čak iako su vojno superiorniji u odnosu na konvencionalne udare.

Kada se vojna sila i politika raziđu

Clausewitzova analiza „rata kao politike koja se vodi drugim sredstvima“ ne važi u svim kontek-stima. Mišljenje mora biti nijansirano kada se pre-kine odnos između vojnog i političkog nivoa. Ovo je upravo slučaj u mnogim asimetričnim sukobima gdje pobjeđuje onaj slabiji. Slabija strana pobjeđu-je zato što vojni potencijal postaje politički neupo-trebljiv za one jake.

208

Evropske su zemlje pobjeđivale u mnogim kolo-nijalnim ratovima jer su ih autohtone snage do-čekivale na otvorenom prostoru, u regularnim bitkama.71 Slično je bilo kad su Englezi preuzeli kontrolu nad Sudanom 1898-1899. godine. U bici kod Omdurmana 2. septembra 1898. godine staja-la je jaka ali malobrojna vojska, pod komandom generala Kitchenera, naspram 50.000 hiljada An-sar-ratnika pod komandom Abdullaha al-Taashia, nasljednika velikog Mahdia. Na kraju je bilo više od 10.000 hiljada ubijenih i duplo više ranjenih i zarobljenih Abdullahovih vojnika. Kitchener je iz-gubio nešto manje od 100, a imao je manje od 400 ranjenih vojnika. Ovim gubicima doprinijeli su, prije svega, britanska artiljerija, mitraljezi i puške. Objavljeno je da Abdullahove brojčano jače snage nisu prišle bliže od 50 metara britanskim rovovi-ma. Kitchener nije bio komandant sa svilenim ru-kavicama. Veliki broj ranjenih Ansar-ratnika ubi-jen je poslije bitke. To je imalo ogromne političke posljedice u liberalnom dijelu Velike Britanije kao što je bilo i nakon formiranja koncentracionih logora u Boer ratu. Tadašnji mladi ratni reporter Winston Churchill napisao je knjigu o ratu u Su-danu u kojoj on napada Kitchenera za pretjeranu upotrebu brutalnosti. Churchill je kao ratni repor-ter izvještavao i o Boer ratu.

71 Gat 2005 ima puno materijala o tome.

209

Bitka kod Omdurmana bila je prekretnica u ra-tovanju između industrijsko razvijenih zemalja i društava s nisko razvijenom tehnologijom. Autoh-tone snage su u kolonijalnim ratovima izbjegavale direktna ratovanja u korist gerilske taktike i drugih nekonvencionalnih metoda. I uspjeli su, u velikoj mjeri, da liberalne države obuzdaju vlastito vođe-nje rata. Besmisleno masovno ubijanje civila bilo je nelegitimno gledajući s aspekta javnog mnijenja i kod kuće i na međunarodnom planu. Hitlerova Njemačka i fašistička Italija nisu imale ovu vrstu problema. Mussolinijeve snage su koristile otrovni gas i druga sredstva i metode za istrebljivanje u ratu u Etiopiji 1930. godine. Barijera za neograni-čenu upotrebu sile protiv civila bila je veća posli-je Drugog svjetskog rata, a posebno kada su SAD upotrijebile nuklearno oružje protiv Japana i otvo-rile žestoku moralnu diskusiju. Televizija je pomo-gla da se podigne moralni prag. Rat u Vijetnamu je bio prvi koji je prenosila televizija. Liberalne ze-mlje su se morale braniti da one štite ljudska pra-va tako što koriste vojnu silu proporcionalno i da ne koriste zabranjeno oružje. U slučaju da prekrše odredbe ratnog prava to bi automatski značilo sla-bljenje njihove vlastite pozicije. Prekrše li odredbe ratnog prava, rastao bi obim otpora i iskrivljenih informacija koje ne bi išle njima u prilog. U ratu u Iraku i Afganistanu 2001. i 2003. godine SAD su bile izložene kritikama da krše ljudska prava

210

zatvorenika i prilikom bombardiranja naseljenih mjesta iz zraka. Ni Rusija nije mogla sakriti po nju neprijatne informacije o ratu u Čečeniji. Spomenu-ti rat bio je grub, ali ako može biti utjeha, nije bio ni blizu brutalan ratu koji je na istom prostoru u nekom drugom vremenu vodio Staljin.

Novi ratovi su stvorili gotovo nemoguću dilemu: kada jedna strana upotrebljava neograničen teror koji pogađa civile, dok druga strana ima kao ratni cilj osvajanje srca i duša – kako okrenuti simpatije civila na svoju stranu? To je ta nepoznanica koja je vjerni pratilac asimetričnih ratova ove ili one vrste.

Klasičan primjer o tome kako su se vojni i poli-tički nivoi razišli poslije Drugog svjetskog rata je ratovanje Francuske u Indokini i Alžiru 1950-ih.72 U Indokini početkom 1950-ih su francuske snage natjerane na defanzivu od Vietminh-gerilske takti-ke. Francuski su komandanti skupili velike snage iza zidina Dien Bien Phua u sjevernom Vijetnamu da bi gerilce prisilili na konvencionalnu konfron-taciju. Sa teškim ruskim naoružanjem i postepe-nim napredovanjem s brda slomljen je otpor uz upotrebu kineske doktrine masovnog napada. Ko-rištenjem podzemnih tunela francuske su zidine bile napadane iznutra i izvana. Ostaci tvrđave su predati 7. maja 1954. godine, u isto vrijeme kada

72 Pogledaj Merom 2005 i Horne 2006 (Pogledaj literaturu poslije poglavlja).

211

su počeli pregovori u Ženevi o budućnosti Indo-kine. Opsada i zauzimanje Dien Bien Phua bio je ponižavajući poraz za francusku kolonijalnu silu. Francuska je i dalje imala vojnu premoć u velikom dijelu Indokine, ali je vlada liberala Pierea Mende-sa Francea u Parizu odlučila kapitulirati i prekinuti kolonijalnu administraciju u Indokini neposredno nakon pada Dien Bien Phua. Bila je to politički motivirana odluka, a ne vojna nužda.

Vijetnamska kanonada u Dien Bien Phuu bila je pokretač za pobunu protiv francuske vladavine u Alžiru. Prvog novembra 1954. godine nacionalna oslobodilačka fronta FLN izvršila je niz gerilskih napada na francuske policijske stanice, vojne po-šte, komunikacijske linije i javne objekte. Na ra-diostanici u Kairu vođa pobunjenika poslao je opći poziv na nacionalnu i muslimansku mobilizaciju radi uspostave nezavisne države Alžir. FLN i nji-hovo vojno krilo pribjegavalo je gerilskoj taktici, koristeći noćne racije, kidnapovanja i ubijanja francuskih vojnika, farmera i autohtonih saradni-ka. Gerilci su imali podršku u alžirskom maqui-én-u, u naseljenim planinskim područjima Kabylia i Aurésa, u brdovitom lancu između Sahare i pri-morskih gradova.

Onda je u septembru 1956. godine donesena od-luka da se borbe prenesu u gradove. Cilj je bio da se napadnu francuske centralne vojne snage i

212

da se dobije veća međunarodna pažnja i pažnja u samoj Francuskoj. Trebalo je isprovocirati francu-ske snage na kontramjere koje bi pogodile civilno stanovništvo i masovno okrenulo protiv francuske dominacije. Vrhunac je bila bitka za Alžir ujesen 1956. i proljeće 1957. godine, koja je praktično bila ovjekovječena u Pontecorvovom filmu. Kam-panja je počela sa tri pokrivene žene koje su posta-vile bombe na strateška mjesta u Alžiru, uključuju-ći i urede Air Franca. Za pola godine bilo je gotovo 1000 bombaških i snajperskih napada usmjerenih na barove, hotele, javne zgrade, civilne i vojne ci-ljeve.

Dijelovi gradova zvani kasabe sa svojim uličica-ma, uskim prolazima i skrivenim podrumima bili su za gradsku gerilu ono što su bile planine oko Tizi Ouzoa i Constantine za provincijske pobunje-nike. Gerila je naučila lekcije iz Vietminha u Indo-kini i francuskog pokreta otpora protiv njemačke okupacije tokom Drugog svjetskog rata. Na obje strane u ratu u Alžiru su bili ljudi s velikim isku-stvom.

FLN je uspio napraviti atmosferu totalnog rata i izazvati francusku odmazdu. Međutim, Francuska je bila ta koja je pobijedila vojno. Tokom 1957. godine bilo je više od 400.000 hiljada naoružanih vojnika u Alžiru. Kombinacijom fiksnih garnizona i mobilnih jedinica za hitne intervencije Francuska

213

je bila efikasna u borbi protiv gerilaca na selu. Se-ljani su imali kolektivnu odgovornost za skrivanje gerilaca. Dio seljaka bio je sakupljen u kampove. U borbi za Alžir general Massus je sa 10. pado-branskom divizijom zbrisao FLN-ove ćelije u ka-sabama. Francuski su padobranci imali naredbu da upotrijebe metode neophodne da se opet preuzme kontrola nad gradom. Mučenje se rutinski koristi-lo za razbijanje otpora pobunjeničke mreže. Teror je udario na teror. Tokom 1958-1959. godine FLN gerila bila je skoro neutralizirana. Glavne su vođe bile zatvorene, osuđene ili su pobjegle u Tunis ili Egipat. Ben Bella je zatvoren u francuski zatvor. Boumedijen se sa svojim pobunjeničkim snagama nalazio s onu stranu granice.

Vojna pobjeda ostvarena je zajedno s političkim porazom. Pobjednički instrumenti su prouzroko-vali poraz. Neprimjerena mučenja ugrozila su dalji tok ratovanja i izazvala politička negodovanja u Francuskoj. Kritika je dolazila od Sartra i od dezi-luzioniranih francuskih oficira. Otpor francuskoj regrutaciji je svakodnevno rastao. Bilo je nemogu-će pronaći kompromis u borbi između francuskih vlasti i umjerenih Alžiraca. Francuska je izgubila međunarodnu podršku. Četvrta republika bila je paralizirana unutrašnjim slabostima. De Gaulle je došao na vlast obećavši da će riješiti pitanje Alžira. Godinu dana poslije, 1957. godine, on je priznao

214

pravo Alžira na nezavisnost. Pod prijetnjom gra-đanskog rata u Francuskoj i pokušaja vojnog udara od strane četiri generala s ciljem da zadrže Alžir pod francuskom upravom, vlada je bila primorana na pregovore. Vlada se odlučila da pregovora sa FLN-om. U Evianu je u martu 1962. godine pot-pisan sporazum o suverenom i nezavisnom Alžiru.

U ratu u Alžiru u sukob su došle vojne i političke snage. FLN je politički pobijedio u istom taktu kao što je izgubio vojno. Francuske metode rata su pomogle da se ovaj kontrast izoštri.

Istovremeno su dekolinizirajući ratovi poprimili daleko veće dimenzije nego što je to bila kontra-dikcija između političkih i vojnih nivoa. Dekoloni-zirajući ratovi su bili simboličan početak cjeloku-pne dekolonizacije. Pobjeda generala Giapa u Dian Bien Phuu je za treći svijet bila isto što je bio juriš na Bastilju za treći stalež u Francuskoj revoluciji. Ovo nije slučajna podudarnost. Ujesen 1952. go-dine francuski demograf, Alfred Sauvy, lansirao je izreku „treći svijet“, le tiers monde, u časopisu France Observateur. On je povukao paralelu iz-među izraza treći stalež, le tiers etat, za vrijeme revolucije. Treći stalež „to je sve što za vrijeme vladajuće riječi nije bilo ništa, ali što zahtijeva da bude nešto“, kako je to govorio Sieyés. Na isti je način treći svijet bio politički kolektiv svjestan svog položaja u novom svjetskom poretku. Glo-balna mobilizacija za oslobađanje od evropskih

215

kolonijalnih sila izvršena je 1950-ih godina ratovi-ma protiv francuske vladavine u Indokini i Alžiru što je bio tek početak. Bio je ovo nagovještaj fran-cuskog političkog poraza. Les colons i francuske snage u Alžiru imale su protiv sebe novi svjetski poredak koji je insistirao na tome da Alžir više ne bude kolonija nego integrirana moderna država.

Nije slučajno da je u periodu kolonijalnog osloba-đanja Franz Fanon napisao Les damnés de la terre poznati tekst, koji je bio rezultat rata u Alžiru. Objavljen je 1961. godine, kada je Fanon bio na samrti i kada je FLN bio na pragu pobjede.73 Treći svijet kao politički simbol, tiersmondisam, bio je mobilizirajući pokret i u bogatom dijelu svijeta. To je bila radikalna revolucionarna promjena koja je osnažila i političke pokrete na Zapadu nakon pe-rioda u kojem je radnički pokret bio umjeren i re-formski orijentiran. Gradovi Alžir, Havana i Hanoj bili su simboli borbe koja je bila u centru pažnje na udaljenim geografskim prostorima. U oslobađanju kolonija Ben Bella, Fidel Castro i Ho Chi Min bili su veliki simboli na globalnom političkom planu. Ove su kontradiktornosti dobile nove forme posli-je takozvanog hladnog rata. No osnovni princip, izražen u tome da vojna superiornost može biti po-litički poraz, ostaje nepromijenjen.

73 Maspero, Pariz, 1961.

216

Literatura

Ivan Arreguin – How the Weak Win Wars, Cam-bridge Unyversity Pres, Cambridge 2005. Kom-binira statističku analizau sa case – studijama.

Gil Merom, How Democracies Lose Small Wars, Cambridge University Press, Cambridge 2003. Opisuje temeljito rat u Vijetnamu, rat u Alžiru i rat Izraela u Libanu.

Alistar Horne, A Savage War of Peace; Algeria 1954-1962, 2 izdanje, New York Review Books Classics, New York 2006. Jedan od najtemeljitijih opisa rata u Alžiru na nekoliko jezika.

Olof Kronvall, Finally Eating Soup with a Knife? Oslo Files on Defence and Secutity, IFS-05/2007. Aktuelna analiza američke counterinsurgency.

Brynjar Lia, Globalisation and the Future of Terrorism. Routledge, London 2005. Historijski i društvenoteorijski pristup terorizmu.

Walter Enders - Todd Sandler, The Political Eco-nomy of Terrorism, Cambridge University Press, Cambridge 2006. Racionalna analiza.

217

Završetak

Karakter ratova se promijenio. Međunarodna po-litika je dugo vremena bila opterećena ratovima vođenim između velikih sila. Činjenica je da se prijeindustrijsko društvo obogatilo od prihoda od poljoprivrede, rudarstva i kontrole trgovačkih pu-teva. Rat je bio borba za teritorije i kontrolu re-sursa na teritorijama koje je neko gubio, a neko osvajao.

Proces industrijalizacije i međunarodna podjela rada promijenili su uvjete ratovanja. Ratovi su u velikoj mjeri postali ekonomsko opterećenje za sve učesnike. Ono što je moglo utjecati na poče-tak rata jeste borba za političku moć, promjene u rasporedu pozicija i međusobna uzajamna nesigur-nost. Državnici su često ulazili u rat da bi povratili izgubljenu zemlju, osvetili se za nanesenu neprav-du, skrenuli pažnju s unutrašnjeg nezadovoljstva ili iz nekih drugih razloga. Ratna tehnologija je

218

industrijalizacijom dobila povećanu snagu koja je do izražaja došla u bržem transportu i većoj raza-rornoj moći. U XIX i XX stoljeću ratovi između velikih sila bili su rijetkost, ali su bili više opsežni, intenzivniji i s puno više smrtnosti. U tom periodu stalno su rasle političke aktivnosti usmjerene pro-tiv rata.

Nakon Drugog svjetskog rata povećavala se razli-ka između mirne zone koja je obuhvatala veliki dio bogatog svijeta i ratne zone koja je obuhvata-la većinu siromašnih zemalja. Za vrijeme hladnog rata razvoj naoružanja rezultirao je time da nije došlo do velikog međusobnog rata između velikih sila i rata između Istočnog i Zapadnog bloka. Nu-klearno oružje djelovalo je zastrašujuće i niko od velikih sila nije mogao spriječiti uzvratne razmjere uništavanja od partnera koji bi bio napadnut prvi. Stabilnost velikih sila ležala je i u moći onog dru-gog. Pregovori o naoružavanju uzimali su u obzir moć onog drugog i tako se sprečavao rat.

Onaj tzv. treći svijet za vrijeme hladnog rata bio je nemirna zona. Ovdje su alijanse bile promjenljive, rivalstvo između velikih sila otvoreno, a pravila igre nejasna. I SAD i Sovjetski savez pokušali su ostvariti jednostrane prednosti u trećem svijetu. Ratove su u njihovo ime vodili njihovi zamjeni-ci. Rivalstvo između Sovjetskog saveza i SAD-a

219

dovelo je do intenziviranja mnogih dekolonizira-jućih ratova, naročito u Africi i jugoistočnoj Aziji. Hladni rat bio je opterećen kombinacijom strateš-ke stabilnosti u centru i stalne nestabilnosti i otpo-činjanja ratova na periferiji.

Period nakon hladnog rata bio je više opterećen ra-tovima niskog intenziteta, često nakon formalnih mirovnih završetaka u konfliktnim zonama i ras-padom država te ostacima džepova državne vla-sti. U ovakvim situacijama akteri, u velikoj mjeri, nemaju državotvorni nego privatni osjećaj. Rat se doživljava kao privatna firma koja služi za postiza-nje profita. Izgradnja države kao cilj ne postoji. To su prijelazi od uzavrelog nasilja i trajnog spaljiva-nja, u francuskom cités interdites, preko anarhije u južnoafričkim velikim gradovima, do stanja koja liče na građanske ratove u srednjoj i Južnoj Ame-rici. Nakon ere državnih ratova ratovi su izgubili institucionalna ograničenja. Anarhijska dinamika konflikta mora se razumjeti historijski i konkretno.

Još uvijek se mogu naći državni ratovi i tradici-onalni građanski ratovi u vidu osvajanja vlasti ili separatizma. Državni ratovi mogu ponovo doći na svoje. Nove i pojačane napetosti između velikih sila su razvojna osobina koja ukazuje na jedan drugi pravac nego što je to povećana anarhija. Mi se nalazimo između suprotstavljenih tendencija.

220

Anarhija se može kretati prema centru, ali može ići i prema periferiji međunarodnog sistema. Mno-ga velika predskazanja budućih ratova i borbenih frontova bila su pogrešna. Historija ratova nema nikakav ustaljeni neminovan pravac.

Predstave o trećem svijetu kao revolucionarnoj snazi nisu se ostvarile. A 1960-ih godina ovo je bilo rašireno mišljenje i u siromašnom i u boga-tom dijelu svijeta. “Stvorite dva, tri, mnogo Vijet-nama“, rekao je Che Guevara u svom izuzetno mi-litantnom i pobunjeničkom apelu. Rat u Vijetnamu i Kubanska revolucija bili su predigra za globalne prevrate u oblasti ekonomije, politike i životnog standarda. Danas (2009) Kuba i socijalistički si-stem su izolirani i nasilni eksperimenti. Treći svi-jet jedva da je kategorija koja ima smisla. Kapitali-zam je taj koji pobjeđuje. Istovremeno, materijalne razlike su povećane i u bogatim i u siromašnim ze-mljama. Rat, anarhija i nasilje odigravaju se prije svega u siromašnim područjima. Les damnés de la terre, kako je Franz Fanon zvao siromašni svijet – Jordenovo prokleto – tucite se međusobno; nema zajedničke borbe protiv privilegiranih.

Huntingtonov clash of civilization jedna je od naj-kontroverznijih teza o hladnom ratu. Tvrdnja je bila da se izuzetne linije konflikta kreću od velikih sila i ideoloških i vojnih blokova do civilizacija – rivalstvo između velikih religija, islam protiv kr-šćanstva, Zapad protiv ostatka svijeta.

221

Huntington je pogodio nerv, ali je poenta bila izvu-ći pretjerene posljedice. Mnogi današnji najviše nasilni konflikti odigravaju se unutra i preko reli-giozno-kulturoloških granica civilizacije, između različitih pravaca unutar islama i između kulturo-loški nesređenih i nejasnih linija fronta.

Nove velike sile markirale su se jače nakon deset godina gdje je globalizacija i integracija držav-nih granica bila dominirajuća dijagnoza. Obnova Rusije i ekonomski rast u Kini i dijelovima Indije dali su državnoj politici nove dimenzije. Globalno rivalstvo između velikih sila je pojačano. Geopo-litičke perspektive su ušle u period renesanse i u Rusiji i u SAD.

Globalizacija stvara nove forme za različitost što može završiti u borbi za oskudne resurse. Jedna od najviše izraženih osobina rata nakon hladnog rata je ta da rat i kriminalitet idu zajedno. Državni rato-vi i tradicionalni građanski ratovi su više izuzetak nego pravilo. Anarhične situacije nasilja odlikuju se ratom, raspadom država i u geografskom pro-storu bez državnog su autoriteta. Mnogi ratovi više sliče na Hobbsov opis anarhije nego na Clausewi-tzovu analizu državnog rata.

Prezentirana stanja koja liče na rat ograničavaju se na siromašne zemlje. Usporedbe sa propašću Rimske imperije našle su svoj odraz u sigurnosno

222

političkim studijama i u SAD-u i u Evropi. Rim-ska imperija nije uspjela ograničiti ratove na dulji rok od utvrđenih granica do graničnih linija prema barbarskom svijetu. Valerio Massimo Manfredi je napisao 2002. godine roman koji se zove L’Ultima Legione (Zadnja legija). Radnja se odvija otprili-ke 476. godine, za vrijeme cara bez vlasti, dječaka Romulusa Augustulusa, i obuhvata propast Zapad-norimskog carstva – njegove zadnje dane. Evo ne-kih dramatičnih zapisa iz autorovog zaključka:

U današnjoj turbulentnoj situaciji morao je Za-pad – koji inače na sebe gleda kao na besmrtnog i vječnog (isto kao što je bio slučaj sa Rimskim carstvom u njegovim zlatnim vremenima) – misliti na to da sve imperije, prije ili kasnije, dožive svoj kraj i da bogatstvo u jednom dijelu svijeta neće i ne može preživjeti i nadživjeti siromaštvo narodnih masa u ostatku svijeta. Oni koje nazivamo „barba-rima“ ne žele samo propast imperije; oni žele biti jedan njen dio. Ne treba zaboraviti da su mnogi od njih branili Imperiju svojim životima. Ali, kocka je bačena, i svijet je bačen u dugi period haosa i destrukcije.

Ovakve paralele, naravno, mogu biti pogrešne. Daleko je od istine da će nove migracije imati iste radikalne prekogranične posljedice kao one sta-re migracije iz vremena nakon propasti antičkog svijeta. Sigurno je međutim da će demografska

223

preobličavanja svijeta imati velike posljedice bez obzira kako će biti primljena. Isto važi i za velike promjene vezane za prirodnu okolinu i migraci-je u susjedne zemlje nastale kao popratna pojava suše ili poplave. Pod određenim uvjetima sve ove pojave doprinose konfliktu. Pod drugim uvjetima djelovanje je pod kontrolom. Nijedan rat ne da se objasniti kao jednostavna podudarnost nekog od-nosa varijabli.

Sukob i borba su srž rata – sukob i borba za resur-se, sukobi i borba za čast iz straha, kao što je to rekao Thukydid tačno prije 2400 godina. Ovakve kolektivne borbe i sukobi imat će druge forme su-tra u odnosu na ono što su imale jučer i i što ima-ju danas. To možemo s najviše sigurnosti reći i s historijom rata za leđima.

225

LITERATURA / FUSNOTE

1. Columbia University Press, New York.

2. Vidjeti: Joseph S. Nye, Understanding Inter-national Conflicts, Harper Collin s, New York, 1993. Naročito Poglavlje 2.

3. Azar Gat, War in Human Civilization, Oxford University Press, Oxford 2006; Bradley lhaycr, Darwin and International Relations: On the evo-lutionary origins of war and ethnic conflict, Uni-versity of Kentucky, Lexington, 2004.

4. Historija Hladnog rata kod Geir Lundestad, Øst, vest, nord, sør, Universitetsforlaget, Oslo, 2004; Odd Ame Westad, The Global Cold War, Cambridge University Press. Cambridge, 2005; John Lewis Gaddis, The Cold War, Penguin, Lon-don, 2005.

5. Časopisi kao International Security og Inter-national Organizmion imali su niz članaka o ovo-me; pogledaj također: Niall Ferguson, Colossus. The Rise and Fall of the American Empire, Allen Lane, London, 2004. Herfried Münkler povlačio liniju od Rimske imperije do SAD-a. Die Logik der Wtltherrschaft, Rowohlt, Berlin, 2005. Adrian Goldsworthy stavlja težište na posebnost Rimske

226

imperije i tvrdi da je Zapadno rimsko carstvo od I do V stoljeća bilo lahak zalogaj barbarskim invazi-jama (How Rome Fell, Yale University Press, New Haven, 2009).

6. Vidjeti naprimjer: D. K. Fieldhouse, ‘The West and the Third World, Blackwell, Oxford 1999, i Niall Ferguson, Empire. How Britain Made the Modem World, Allen Lane, London, 2003.

7. Jfr. Teorijska i empirijska analiza Philippe Mar-tin, Thierry Mayer & Mathias Thoenig, “Make Trade Not War?”, Review of Economic Studies, 75/3, juli 2008, str. 865-900. Jfr. Različiti pogledi kod Gerald Schneider, Katherine Barbieri & Nils Petter Gleditsch, red, Globalization and Armed Conflict, Rowman & Littlefield, Oxford, 2003.

8. Joseph Grieco, ed., The International System and International Political Economy. Edward El-gar, London, 1993.

9. Različite strane modernih građanskih ratova su obimno pokriveni kod Paul Collier & Nicholas Sambanis, eds., Understanding Civil War, Vol I-II, The World Bank, Washington 2005; Christopher Cramer, Civil War is Not a Stupid Thing, Hurst. London 2006; Michael Pugh &Neil Cooper, War Economies in a Regional Context, Lynne Rienner, Boulder, 2004.

227

10. Članak koji je pokrenuo debatu bio je članak autora Paul Collier & Anke Hoeffier, “On Eco-nomic Causes of Civil War”, Oxford Economic Papers 50, 1998, str. 563-573; jfr. Mats Berdal & David M. Malone, ed., Greed and Grievanæ. EconomiG Agendas in Civil War? Lynne Rienne, Boulder 2000; vidjeti također kritike kod Cramer 2006.

11. Vidjeti: Michael L. Ross. “What Do We Know about Natura! Resources and Civil War?” Journal of Peace Research , 41/3, 2004,s. 337-356.

12. Tor A. Benjaminsen, “Does Supply-Induced Scarcity Drive Violent Conflicts in the African Sa-hel? The Case of the Thareg Rebellion in Northem Mali”, Journal of Peace Research, 45/6, 2008, str. 819-836.

13. Her fins det ny forskningstingslitteratur, som Ragnhild Nordås & Nils Petter Gleditsch, “Clima-te change and conflict”, Political Geography, 26, 2007, str. 627-638. Ujesen 2008. krenula je široka rasprava o ovome u norveškim medijima.

14. Rupert Smith, The Utility of Force, Allen Lane, London, 2005.

15. Vidjeti preporuku za dalje čitanje u zadnjem poglavlju.

228

16. Prvi put kod William S. Lind, mfl., “The Chan-ging Face of War: Into the Fourth Generation”, Marine Corps Gazette 1989.

17. O razlozima za masovno nasilje protiv civila vidjeti: Mark Majowar, “Violence and the State in the Twentieth Century”. American Historical Re-view, 107, 2002, str. 1158-1178.

18. Trijada između države, armije i naroda – jedna nijansirana i temeljita analiza u Clausewitzovom klasiku: Vom Kriege. Posebno je izraelski vojni teoretičar Martin van Creveld koji se poziva na Clausewitza i njegovu trijadu. Moderna Clausewi-tzova literatura je izuzetno sveobuhvatna. Vidjeti, između ostalog, Gat: A History of Military Tho-ught, Oxford, 2001.

19. Smith, 2005.

20. Eppler, Vom Gewaltmonopolzum Gewaltmar-kt? Suhrkarnp. Frankfurt am Main 2002; John Mu-eller, The Remnants of War, Comell Paperbacks, Comell 2007, str. 114-116.

21. Münkler, 2006, str. 12f.

22. Stathis Kalyvas, “New’ and ‘Old’ Civil Wars. A Valid Distinction?” World Politics, 54, October 2001, str. 99-118.

23. Vidjeti: Münkler i Olsen, 2007 (Vidjeti litera-turu u zadnjem poglavlju) i Smith 2005.

229

24. Vidjeti diskusiju: Azar Gat, A History of Mi-litary Thought, Oxford University Press, Oxford, 2001, str. 203f.

25. Jfr. Mike Davis, The Ecology of Fear: Los Angelrs and the Jmaginatio 11 of Disaster, Metro-politan Books, New York 2000. Vidjeti također: Hans Magnus Enzensberger, Aussichten auf den Bürgerkrieg, Suhrkarnp, Frankfurt am Main 1993.

26. Vidjeti: Shannon O’Neil, “The Real War in Mexico”, Forrign Affairs, 88/4, July-August 2009. str. 63-77.

27. The Economist,july 25th 2009, str. 43.

28. Paul Roberts. red. No War No Peace , James Currey, Oxford 2005.

29. Jonathan Ball Publishers, Jeppestown 2007.

30. Roberto Saviano, Gomorra; norveško izdanje: Gomorra: en reise i camorraens økono miske im-perium og deres drøm om herredømme. Ascheho-ug. Oslo, 2008.

31. Vidjeti: Stefan Mair, Die Globalisierung pri-vater Gewalt,SWP-Studie. Berlin, 2002.

32. Mancur Olson, Power and Prosperity, Basic Books, New York, 2000.

230

33. Vidjeti: Misha Glenny, McMafia. Crime Wit-hout Frontiers, The Bodley Head, London, 2008.

34. Vidjeti: Lotta Harbom & Peter Wallensteen, “Armed Conflicts, 1946-2008”, Journal of Peace Research, 46/4, 2009, s. 577-587. Široko međuna-rodno posredništvo ovih razvojnih osobina dato je od strane Human Seurity Centre ved University of British Columbia – Vidjeti: Human Security Re-port 2005, Human Securlty Brief 2007, og MiniA-tlas of Human Security 2008.

35. Ja dajem dodatno precizirano obrazloženje za kritiku u: “Towards a more peaceful world? A cri-tical view”, Conflict, Securlty & Development, 8/2, June 2008, str. 223-240.

36. Jeremy Schills, Blackwater. The Rise of the World’s Most Powerful Mercenary Army. Profile Books. London 2007.

37. Se Deborah Avant, The Market for Force, Cambridge University Press, Cambridge2005.

38. Avant 2005, str. 27f.

39. Vidjeti: Anthony Mockler, The New Mercenar-les, Coprgi Books, London 1986; Gerry S. Tho-mas, Mercenary Troops In Modern Africa, We-stview Press, Bould er 1984; Pierre Pean, Affaires Africaines, Fayard, Paris 1983.

40. Vidjeti: Singer 2003.

231

41. Vidjeti: Halvor Mehlurn, Kalle Moene & Ra-gnar Torvik. “Plunder & Protection Inc.”, Journal of Peaa Research, 39/4, 2002, str. 447-459; Jfr. Pa-trick Chabal & Jean-Pascal Daloz. Africa Works. Disorder as Political Instrument, James Currey, Oxford 1999.

42. Jfr. O’Neil 2009.

43. Vidjeti: Singer 2003, str. 182-188; Caroline Holmqvist, Private Security Comparries. Th Ca-sefor regulatlon, SIPRI Policy Paper No. 9, Janu-ary 2005, str. 45f.

44. Avant 2005, str. 143ff.

45. David Sheartt, Private Armies and Military Intervention, Adelphi Paper 316, IISS, London 1998, str. 35.

46. Singer 2003, str. 176.

47. Avant 2005, str. 110.

48. Christopher Spearin,”The Emperor’s Leased Clothes: Military Contractors and their Implicati-ons in Combating Terrorism”, Internati onal Poli-tics. 41, 2004, str. 243-264; posebno, str. 251, 254.

49. Singer 2003, str. 195.

50. Holmqvist 2005.

232

51. Jfr. Michael Doyle, “Liberalism and World Politics”, American Political Science Revlew, 80, 1986, s. 1151-1161.

52. Norton, New York 200l.

53. Vidjeti: Boris Barth, The Democratic Peau Controversy. A Critical Survey. Oslo Files on Defence and security, IFS-01/2008.

54. Joanna Gowa, Ballotts and Bulltts. The Eclusi-ve Democratic Peace, Princeton University Press, Princeton 1999.

55. Gat 2006, str. 574ff.

56. Vidjeti između ostalih: Paul Coiuer, Wars, Guns and Votes. Democracy in Dangerous Pla-ces, The Bodley Head, London 2009. Jfr. Håvard Hegre, Tanja Ellingsen, Scott Gates & Nils Petter Gleditsch, “Towards a Democratic Civil Pea-ce? Democracy, Political Change, and Civil War, 1816-1992”, American Political Science Review, 95/ 1, 2001, s.33-48.

57. Norton, New York, 2000.

58. Penguin Books 1962.

59. John A. Nag, Learning to Eat Soup with a Knife, The University of Chicago Press. Chicago, 2005.

233

60. Robert S. Litwak, Detente and the Nixon Do-ctrine, Cambridge University Press. Cambrid-ge,1984.

61. Jfr. Kronvall, 2005 (Literatura u sklopu po-glavlja).

62. Allen Lane, London, 2008, str. 401.

63. Enders i Sandler 2006. analiziraju racionalne osobine terorističkih grupa (Literatura u sklopu ovog poglavlja).

64. Ova nesigurna dimenzija terorizma analizira se kod Gat 2005, str. 637ff.

65. Vidjeti literaturu u sklopu ovog poglavlja.

66. Andrew Mack, “Why Big Nations Lose Small Wars: The Polities of Asymmetric Conflict”, World Politics, 27/2, 1975, s. 175-200.

67. Vidjeti: Tore Linne Eriksen, Det første fol-kemord et idet tjuende århundre: Namibia 1903-1908, Unipub,Oslo 2007.

68. Rolf Hobson analizira američki građanski rat kao jedan od prvih industrijskih narodnih ratova. Preteča totalnog rata u Evropi 1914-1918; Hobson 2005, str. 214-220.

69. Howard, War and the Liberal Conscience, Oxford University Press. Oxford, 1981.

234

70. Vidjeti literaturu u sklopu poglavlja.

71. Gat 2005. je puno pisao o ovome.

72. Vidjeti: Merom 2005 i Horne 2006 (literatura u sklopu ovog poglavlja).

73. Maspero. Paris, 1961.

235

AAidid, Mohammad Farrah 206Altbeher, Antony 90, 91Aron, Raymond 68Arreguin-Toft, Ivan 195, 197, 199, 203BBarre, Siad 43, 127Benjaminsen, Tor A. 66Bismarck, Otto von 47CCheney, Dick 133Churchill, Winston 37, 208Clausewitz, Carl von 18, 70, 74, 75, 76, 83, 207, 221Creveld, Martin van 73DDe Gaulle, Charles 40, 213EEppler, Erhard 78

FFanon, Franz 215, 222GGat, Azar 33, 165, 166Glenny, Misha 103Gowa, Joanna 164, 166Guevara, Che 220HHitler 26, 32, 37, 209Hobbes, Thomas 84, 85Hobson, Rolf 23Howard, Michael 205Huntington, Samuel 220, 221Høiback, Harald 23JJohnson, Lyndon B. 205KKabila, Laurent 63Kalyvas, Stathis 81Kant, Immanuel 155, 156MMack, Andrew 196

Registar imena

236

Mendés-France, Pierre 211Mobutu Sese Seko 63, 128Mueller, John 78Mussolini 209Münkler, Herfried 72NNagl, John A. 185OOlsen, John Andreas 23Olson, Mancur 99Oneal, John 156, 166RRhodes, Cecil 46Russet, Bruce 156, 166SSaddam, Hussein 154, 174, 190 Sauvy, Alfred 214Saviano, Roberto 92Schills, Jeremy 117Smith, Rupert 70, 76Snyder, Jack 172Staljin 37, 210

TTaylor, Charles 97, 99Thayer, Bradley 33Thukydid 25, 223Tsjombe, Moise 124WWaltz, Kenneth 26

REGISTARSadžida Džuvić

DTPSead Muhić, dipl. ing.

NASLOVNA STRANASead Muhić, dipl. ing.

ŠTAMPAŠtamparija Fojnica d.o.o.

TIRAŽ500

------------------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

355.01

ØSTERUD, Øyvind Šta je rat / Øyvind Østerud ; s norveškog preveo Rasim Muratović ;[registar Sadžida Džuvić]. - Sarajevo : Univerzitet, Institut zaistraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2016. - 236 str. ; 20 cm

Prijevod djela: Hva er Krig. - Bibliografija: str. 225-234 i uz tekst.- Registar.

ISBN 978-9958-028-13-7

COBISS.BH-ID 22860550------------------------------------------------------------------------