Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom...

Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom

Učenici: Martina Horvat (3. razred)

Nino Klarić (3. razred) Mentor: Mišo Rašan, prof. savjetnik [email protected]


Srednja škola Prelog, Čakovečka 1, 40323 Prelog, Tel:040/645-400,

Međimurska Županija


1

SAŽETAK

Istražena je inficiranost drvenastih vrsta žutom i bijelom imelom na

području donjeg Međimurja. Cilj ovog istraživanja bio je određivanje postotka

inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom u šumama donjeg Međimurja,

determinacija vrsta drveća na kojima parazitira određena vrsta imele te

određivanje korelacije između prsnog promjera stabla i broja grmova imele na

tom stablu. Za terensko istraživanje korištena je špaga, tračni metar duljine 30

m, tračni metar duljine 2,5 m, digitalni fotoaparat marke Lumix, dalekozor marke

Canon, terenski dnevnik, olovka, GPS uređaj marke Etrex. Vrste drveća

određivali smo pomoću ključa za determinaciju u zimskom razdoblju. Mjeren je

prsni opseg stabala, a za inficirana stabla bilježen je broj grmova i vrsta imele.

Istraživanje je rađeno na 14 istraživačkih ploha koje su odabrane nasumično

pomoću karte. Ukupan broj popisanih stabala bio je 2027, od kojih je inficirano

bilo 56 stabala. Vrsta drveća s najviše inficiranih stabala bijelom imelom je

bijela topola (Populus alba L.), a sa žutom imelom hrast lužnjak (Quercus robur

L.). Od ukupno 16 zabilježenih vrsta drveća samo na 7 vrsta zabilježena je

infekcija imelom. Najveći broj grmova bijele imele zabilježen je na stablima

prsnog promjera od 80-90 cm, a najveći broj grmova žute imele od 100-110 cm.

Takav rezultat bio je očekivan s obzirom da su imele heliofilne vrste, pa su im

kao domadari povoljnija starija i viša stabla.


2

Sadržaj:

1. Uvod……………………………………………………………………………. 3

1.1. Prirodna osnova donjeg Međimurja………………………………………. 3

1.2. Bijela imela…………………………………………………………………… 4

1.3. Žuta imela……………………………………………………………………. 7

1.4. Rasprostranjenost i stanište……………………………………………….. 9

1.5. Način života………………………………………………………………….. 10

1.6. Inficiranost drvenastih vrsta u šumskim biocenozama………………….. 11

1.7. Ljekovita svojstva imele…………………………………………………….. 12

2. Obrazloženje teme................................................................................... 14

3. Materijal i metode.................................................................................... 16

3.1. Korišteni materijal…………………………………………………………… 16

3.2. Metode……………………………………………………………………….. 16

3.2.1. Odabir lokacije…………………………………………………………….. 16

3.2.2. Terenski rad……………………………………………………………….. 17

3.2.3. Određivanje vrsta drveća………………………………………………... 19

4. Rezultati……………………………………………………………………….. 21

5. Rasprava………………………………………………………………………. 27

6. Zaključci……………………………………………………………………….. 31

8. Literatura………………………………………………………………………. 33

9. Fotodokumentacija………………………………………………………….. 36


3

1. UVOD

1.1. Prirodna osnova donjeg Međimurja

Međimurska županija nalazi se na krajnjem sjevernom dijelu Republike

Hrvatske. Sa sjevera, sjeveroistoka i juga omeđuju je tokovi rijeka Mure i Drave,

a na zapadu pobrđe gornjeg Međimurja (slika 1). Mogu se izdvojiti dva osnovna

tipa reljefa, a to su brežuljkasti u gornjem i nizinski u donjem Međimurju. Za

donje Međimurje karakterističan je nizinski reljef blago nagnut prema istoku

(Jagec, 2001.). To je prostor koji se nalazi između Drave i Mure. On je

zajednička tvorevina tih rijeka, lijep prizor zajedničkih terasa i aluvija.

Slika 1. Karta Međimurske županije

U donjem Međimurju, uglavnom u porječju Trnave, razvila su se starija

aluvijalno-močvarna tla na silikatnom šljunku. To su najneplodnija od svih tla u

Međimurju. Suprotno ovim tlima, južno od njih, prema dravskom toku su


4

aluvijalno-močvarna karbonatna tla. Nastala su pomicanjem korita Drave sa

sjevera prema sadašnjem na jugu, prekrivši cijeli taj pojas šljunkom i pijeskom, a

iznad njih nataložili su se ilovasti i pjeskovito-ilovasti nanosi. U istočnom dijelu

donjeg Međimurja, malo podalje od toka Drave i Mure, nalaze se aluvijalno-

močvarna glinasto-ilovasta tla. Uz tok Mure, od Podturna do Goričana, nastala

su aluvijalno močvarna – glinasta tla (Jagec, 2001.). Pojavljuje se i aluvijalno

močvarna i ilovasto - glinasta tla u okolici Preloga.

Najrasprostranjenije šumske zajednice tog prostora su šuma hrasta

lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Querctum roboris /Anić 1959/ Rauš

1969.), šume vrbe i topole (Salici-Populetum prov.) i šume bijele topole (Alnetum

ilcana prov.). Hrast lužnjak i obični grab se pojavljuju u kombinaciji s poljskim

jasenom, divljom trešnjom, poljskim brijestom i bagremom. U vlažnijim

područjima su rasprostranjene šume vrbe i topole u kojima sloj grmlja uglavnom

čine crna bazga, drijen i glog. Šume bijele johe su miješane sastojine sa vrbom,

bijelom i crnom topolom, sremzom i brijestom (Purić Hranjec, 2005.). U

posljednih 30-40 godina dosta je bijele johe iskrčeno i zamijenjena je nasadima

američkih topola. Uz šume su razvijene i livadne, močvarne i vodene vrste

grmlja i prizemnog bilja. Kroz višestoljetni period, Međimurje je mijenjalo svoju

sliku zbog čovjekovog utjecaja (Jagec, 2001.). Šumska i močvarna područja

pretvorena su u oranice i naseljena područja. Zbog toga se i javlja velika

rascjepkanost šuma. Na stablima drveća u sloju krošnji u svim navedenim

šumskim zajednicama prisutni su poluparaziti: bijela i žuta imela.

1.2. Bijela imela

Bijela imela (Viscum album L.) pripada carstvu biljaka (Plantae), odjeljku

sjemenjača (Spermatophyta), pododjeljku kritosjemenjača (Magnoliophytina),


5

razredu dvosupnica (Magnoliopsida), redu Santalales, porodici Viscaceae, rodu

Viscum (Cronquist, 1981).

Bijela imela je vazdazeleni poluparazit (slika 2). Grm imele okruglastog je

oblika, a grane su viličasto raspoređene (Laginja, 2010.). Listovi su vazdazeleni,

što znači da ostaju na izbojcima i tijekom zime, žutozelene do tamnozelene su

boje, kožasti, jednostavni, izduženo obrnuto jajastog oblika, tupog vrha, cijelog

ruba, nemaju peteljku i suženi su pri osnovi (Horvatinović, 2008.). Bijela imela je

dvodomna, odnosno postoje biljke samo s muškim ili samo sa ženskim

cvjetovima.

Slika 2. Bijela imela

Cvjetovi su jednospolni i vrlo sitni, žućkastozelene boje (slika 3), a nalaze

se u pazušcima listova. U jednom pazušcu je smješteno od 3 do 5 cvjetova. Cvate

prije ili za vrijeme listanja (Idžojtić, 2003.). Tučak ženskog cvijeta dignut je jedva

pola milimetra, a muški cvjetovi imaju po 4 prašnika, dok cvijet bijele imele ima 4


6

latice. Oba su cvijeta primamljivo nježnog mirisa. Imaju takav miris da primame u

prvom redu muhe i ostale kukce koji ih oprašuju (Laginja, 2010.)

Slika 3. Ženski i muški cvijetovi imele (http://www.google.hr/viscum)

Plodovi su bijele bobe (slika 4) okruglastog oblika, sa zelenim

sjemenkama (1-3) obavijenima sluzavom, ljepljivom masom koje dozrijevaju od

studenog do siječnja (Idžojtić, 2003.). Sjemenke imele su otrovne za ljude.

Slika 4. Bobe bijele imele (http://www.google.hr/imgres?q=viscum)


7

Bijela imela ima tri podvrste: Viscum album L. ssp. album (bjelogorična

bijela imela), Viscum album L. ssp. abietis (Wiesb.) Abrom. (jelina imela) i

Viscum album L. ssp. austriacum (Wiesb.) Vollm. (borova imela). Podvrste

najbolje možemo razlikovati prema vrstama domaćinima na kojima žive kao

poluparaziti.

1.3. Žuta imela

Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) pripada carstvu biljaka (Plantae),

odjeljku sjemenjača (Spermatophyta), pododjeljku kritosjemenjača

(Magnoliophytina), razredu dvosupnica (Magnoliopsida), redu Santalales,

porodici Loranthaceae, rodu Loranthus (Cronquist, 1981).

Slika 5. Žuta imela

Žuta imela je listopadna, dvodomna vrsta okruglastog habitusa,koja

naraste do 1 m promjera (slika 5). Izbojci su viličasto razgranjeni (Idžojtić 2005.).


8

Listovi su nasuprotno smješteni, jednostavni, duguljasto jajasti, zaobljenog vrha,

klinaste osnove i cijelog ruba, tamnozeleni (Idžojtić 2009.).

Cvjetovi su jednospolni, entomogamni i svjetlo zeleni. Ženski cvjetovi

rastu u obliku klasova, a muški u obliku grozdova (slika 6). Cvjetanje se odvija u

lipnju i srpnju (Idžojtić, 2005.). Dozrijevanje plodova je krajem jeseni.

Slika 6. Muški cvijetovi žute imele (http://www.google.hr/Loranthus europaeus)

Plod je okruglasta boba, premjera oko 1 cm (slika 7). Sjemenka je

obavijena žutim, sluzavim, ljepljivim i mekanim ovojem (Idžojtić, 2005). Sluz

sprečava sušenje ploda, što omogućuje da sjeme ostane svježe i nakon

dugotrajne suše (Laginja, 2010.). Sluzava masa također služi i kao zaštita od

probavnih sokova ptica koje rasprostranjuju sjemenke imela. Sjemenka ima

ljepljivi ovoj kako bi se mogla lakše pričvrstiti za stablo i počela klijati.


9

Slika 7. Bobe žute imele (http://www.google.hr/zuta+imela&hl=hr&gbv)

1.4. Rasprostranjenost i stanište

Bijela imela (Viscum album L.) je rasprostranjena na različitim vrstama

drveća diljem Europe, Azije i sjeverne Afrike. Sjeverna granica

rasprostranjenosti bijele imele je južna Skandinavija, zapadna granica je srednja

i južna Engleska, na jugu dolazi do sjeverozapadne Afrike, a na istoku se širi

preko jugozapadne i srednje Azije (Hegi, 1981). Žuta imela (Loranthus

europaeus Jacq.) je rasprostranjena u srednjoj i jugoističnoj Europi (zapadna

granica je Italija). Moguće ju je pronaći i u Maloj Aziji (Idžojtić i sur., 2005.). U

Hrvatskoj je stanište bijele imele u prirodnim šumama, parkovima, vrtovima,

neodržavanim voćnjacima te na stablima uz rubove šuma i na otvorenim

površinama (Idžojtić, 2003.). Bjelogorična bjelogorična imela rasprostranjena je

u sjevernom i središnjem dijelu Hrvatske (slika 8). Njezina rasprostranjenost nije

zabilježena na mediteranskom i submediteranskom području države, kao ni u

velikim planinskim masivima.


10

Slika 8. Karta rasprostranjenosti imele u Hrvatskoj

1.5. Način života

Imela je poluparazit, jer od domaćina uzima vodu i mineralne tvari, dok

hranu sama proizvodi. Imela je biljka kojoj je za rast potreban domaćim,

odnosno druga biljka. Njeno sjeme ne može proklijati ni u vodi niti u tlu. Za

rasprostranjivanje plodova bijele i žute imele najviše su zaslužne ptice.

U Hrvatskoj je poznato četrnaest ptica koje se hrane imelinim plodovima

(Cramp, 1988., Cramp i Perrins, 1994.) i koji su njeni prenositelji. Najvažnija

ptica za imelino rasprostranjivanje je drozd imelaš (Turdus viscivorus L.) (slika

9). On obitava na cijelom području Hrvatske, dok je u Dalmaciji prisutan samo

zimi. Ptice koje se hrane mesnatim plodom najčešće progutaju cijeli plod. Pošto

je sjeme neprobavljivo, ptice ga sa izmetom izbacuju iz svog organizma.

Sjemenka ne mora proći kroz crijevo ptice da bi postala klijava, jer su brojni


11

pokusi pokazali da sjeme, zahvaljujući svojem ljepljivom sadržaju koji se pričvrsti

za granu, isto počinje klijati i rasti (Laginja, 2010.).

Slika 9. Drozd imelaš (Turdus viscivorus L.)

(http://www.arthurgrosset.com/europebirds/photos/turphi8544.jpg)

Za klijanje sjemenke je potrebna svijetlost. Tijekom klijanja prvo se razvije

poseban organ za pričvršćivanje biljke za granu domaćina, a zatim se razvijaju

sisulje (haustorije) koje luče enzime koji razgrađuju stanice kore domaćina.

Sisuljama (haustorijama) imela iz provodnog sustava domaćina uzima vodu i

mineralne tvari (Idžojtić, 2005.). Veliki broj grmova imele stvara određene

probleme domaćinu, no ne predstavlja veliki gospodarski problem u Hrvatskoj,

osim jeline imele (Viscum album subsp. abietis), koja je značajan štetnik u

šumama obične jele (Abies alba Mill.) (Idžojtić i sur., 2008.).

1.6. Inficiranost drvenastih vrsta u šumskim biocenozama

Najčešći domaćini bijele imele su: pitoma jabuka (Malus domestica

Borkh.), crna topola (Populus nigra L.), pitoma kruška (Pyrus communis L.),


12

bijela vrba (Salix alba L.) i malolisna lipa (Tilia cordata Mill.). Najčešće zaražene

strane vrste su sjevernoamerička stabla: srebrnolisni javor (Acer saccharinum

L.) i obični bagrem (Robinia pseudoacacia L.) (Idžojtić, 2003.). U Hrvatskoj je

žuta imela zabilježena na devet vrsta domaćina. Od toga je sedam listopadnih

vrsta hrastova: kitnjak (Quercus petraea /Matt./ Liebl.), lužnjak (Quercus robur

L.), medunac (Quercus pubescens Willd.), cer (Quercus cerris L.), sladun

(Quercus frainetto Ten.), crveni hrast (Quercus rubra L.) i čamoliki hrast

(Quercus palustris Münchh). Ostali domaćini su: obični grab (Carpinus betulus

L.) i pitomi kesten (Castanea sativa Mill.). Imela svom domaćinu uzrokuje i neke

štete. Na stablima jabuke i kruške, ako je inficiranost imelom velika, voćka može

djelomično ili sasvim uginuti (Laginja, 2010.). Što je više grmova imele na stablu,

ono je pod sve većim stresom. Taj stres se javlja zbog nedostatka vode te u

kombinaciji s drugim nepovoljnim čimbenicima domaćin dodatno slabi. To

pogoduje napadu sekundarnih štetnika i bolesti, a može slijediti i propadanje

stabla koje je inficirano imelom. Imela se potpuno može ukloniti samo ako se

odreže grana inficiranog stabla na mjestu gdje se taj poluparazit nalazio.

1.7. Ljekovita svojstva imele

Danas je otkriveno iznenađujuće velik broj ljekovitih tvari u imeli.

Korištenje imele pomaže i kod negativnih posljedica zračenja ili kemoterapije,

mučnina, nesanica, opadanje kose, gubitak teka, ali i općeg stanja stanica krvi i

organa. Korisna je za još niz ostalih bolesti od kojih su neke reumatski artritis,

dijabetes, općenito poboljšava cirkulaciju u cijelom tijelu, kod glavobolja i

migrena, potiče bolji rad srca, jača srce i oslabljeni srčani mišić te regulira

ubrzan i nepravilan rad srca. Imela širi krvne žile i na taj način spušta visoki

krvni tlak (Bogdanić, 2010.). Također poboljšava cirkulaciju, sprječava


13

ovapnjenje krvnih žila, neelastičnost i prijevremeno starenje krvnih žila, smanjuje

krvarenje. U mnoštvu svojih ljekovitih svojstava nalazi odgovor na skoro svaku

bolest koja pogađa ljudski rod. Važno je naglasiti da se plod ne bere, jer se ne

koristi u ljekovite svrhe, a u većim količnama je i otrovan.


14

2. OBRAZLOŽENJE TEME

Poznato je da u šumskim zajednicama donjeg Međimurja imele

parazitiraju u krošnjama drveća. Proučavanjem literature došli smo do spoznaje

da šumske biocenoze uz rijeke Dravu i Muru nastanjuju dvije vrste imela: bijela

imela, (Viscum album L.) koja je vazdazelena, i listopadna žuta imela (Loranthus

europaeus L.). Mladi listovi i mlade grančice bijele imele korišteni su u narodnoj

medicini za različite pripravke protiv ateroskleroze, visokog krvnog tlaka,

padavice i različitih grčeva (Gelenčir i Gelenčir, 1991.). Antropozof Rudolf

Steiner je koristio ekstrakt imele u obliku injekcija za liječenje raka u ljudi. Prema

običajima i vjerovanjima nekih europskih naroda poljubac ispod imele navodno

donosi sreću. Isto se tako buket imele stavljao za sreću iznad kućnog praga u

božićno vrijeme. Sve te spoznaje pobudile su u nama interes za istraživanjem

infekcije stabala imelama u šumama između rijeka Mure i Drave.

Željeli smo doznati koja je vrsta imele rasprostranjenija i na kojem drveću

imele pretežito parazitiraju. Cilj ovog istraživačkog rada je odrediti postotak

inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom u šumama donjeg Međimurja, zatim

determinirati vrste drveća na kojima parazitira određena vrsta imele te odrediti

korelaciju između prsnog promjera stabla i broja grmova imele na tom stablu.

Budući da su imele heliofilne vrste namjeravamo usporediti postotak zaraženosti

stabala na rubu i u središtu šume.

Na osnovi literaturnih podataka pretpostavljamo da će bijela imela

parazitirati na listopadnom drveću, jeli i boru dok žuta imela pretežito parazitira

uglavnom na hrastovima. Također se smatra da su inficirana stabla većeg

prsnog promjera pogodniji domaćini te se na njima nalazi veći broj grmova

imela. Pri rasprostranjivanju sjemenki sudjeluju ptice koje se nastanjuju u


15

krošnjama stabala (drozd imelaš, kos, zeba, svraka, siva vrana i druge).

Međutim, stabla na kojima se imela već nalazi se mogu zaraziti i plodovima koji

otpadaju s postojećih grmova imele te se zalijepe i počnu klijati na nekoj od nižih

grana istoga stabla. Stabla većeg prsnog promjera starija su stabla koja su duže

izložena mogućnosti zaraze nego mlada stabla. Budući da su imele heliofilne

vrste pretpostavljamo da će veći postotak stabala na rubu šume biti zaražen

imelom, budući da ta stabla imaju veću površinu krošnje izloženu suncu nego

stabla u unutrašnjosti šume.

Rascjepkane šumske površine, koje su ispresijecane oranicama i

travnjacima, imaju više rubnih područja, odnosno rubnih stabala. Stoga

pretpostavljamo da će postotak inficiranosti stabala imelom biti viši na takvim

površinama u odnosu na cjelovite šumske površine.


16

3. MATERIJAL I METODE 3.1. Korišteni materijal

Za istraživanje je korištena špaga, tračni metar duljine 30 m, tračni metar

duljine 2,5 m, digitalni fotoaparat marke Lumix, dalekozor marke Canon,

terenski dnevnik, olovka, GPS uređaj marke Etrex.

3.2. Metode 3.2.1.Odabir lokacije

Korištenjem Google karte (slika 10) i poznavanjem prostora prekrivenog

šumom, nasumično smo odredili 14 geografskih koordinata, na kojima smo

postavili istraživačke postaje.

Istraživačke postaje su:

IP1 – Murščak, N46.421943°, E16.680593°

IP2 – Zelengaj, N46.410641°, E16.670852°

IP3 - Sv. Marija, N46.359442°, E16.747971°

IP4 – Donji Mihaljevec, N46.358835°, E16.728401°

IP5 – Čukovec, N46.348794°, E16.711257°

IP6 – Otok N46.328232°, E16.578412°

IP7 – Oporovec I, N46.327728°, E16.673212°

IP8 – Oporovec II N46.329773°, E16.696258°

IP9– Donja Dubrava N46.313301°, E16.801078°

IP10 – Donji Vidovec, N46.345565°, E16.774063°

IP11- Kotoriba, N46.346454°, E16.812859°

IP12 – Goričan, N46.374649°, E16.696472°

IP13 – Čehovec, N46,356643°, E16,621971°

IP14 – Hrupine, N46, 347412°, E16,579939°


17

Slika 10. Karta istraživačkih postaja (http://maps.google.hr/maps) 3.2.2. Terenski rad

Istraživačke postaje smo prethodno odredili pomoću karte, a na terenu

smo ih pronašli uz pomoć GPS uređaja. Na svakoj istraživačkoj postaji špagom

smo obilježili plohu u obliku kvadrata veličine 50 m x 50 m (slike 11 i 12).

Zabilježili smo drvenaste vrste lijevo i desno od konopa na udaljenosti 1 m duž

sve četiri stranice i jednom dijagonalom kvadrata. Svakom stablu smo izmjerili

opseg (slika 13) na visini od 1,3 m kako bismo izračunali prsni promjer. Pažljivim

brojanjem pomoću dalekozora odredili smo broj grmova imele na stablu te vrstu

imele. Podatke smo upisivali u terenski dnevnik.

Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom

imelom

18

Slika 11. Shema istraživačke plohe


19

Slika 12. Obilježavanje plohe


20

Slika 13. Mjerenje opsega stabla 3.2.3. Određivanje vrsta drveća

Za određivanje vrsta listopadnog drveća u zimskim uvjetima pomoću

literature (Domac, 1984. te Gelenčir i Gelenčir, 2001.) izradili smo poseban ključ

koji je prikazan u tablici 1. Za determinaciju je korišten opis boje i oblik mlade i

stare kore na stablima te slikovni materijal.


21

Tablica 1. Ključ za determinaciju listopadnog drveća zimi

Vrsta Mlada kora Stara kora

bijela vrba svjetlo smeđa siva ispucala

crna joha zelenkasto smeđa crno smeđa, ljuskava

jasen glatka maslinasto siva siva, ispucala na sitna nepravilna

višekutna polja

brijest sivosmeđa, glatka, grane uzdužno duboko ispucala u četvrtaste

glatke ili mnogokutne ljuske, tamnosmeđa do

crvenkasto mrke boje, debela i do 3 cm

bijela topola sivobjela, glatka tamnosiva izbrazdana

crna topola pepljastosiva i glatka smeđe siva i ispucala, debela i do 5 cm

breza bijela, glatka ljušti se na tanke listiće kao papir

hrast glatka sivo-zelenkaste boje uzdužno ispuca, bijeličastosiva

lužnjak

obični grab zelenkasto glatka glatko sivkaste boje

obična mlada kora svjetlija od kore tanka i glatka, sivožute boje posuta

lijeska na starijim grmovima brojnim lenticelama

bazga zelena kora s lenticelama sive kora na donjem dijelu stabla

boje, stabljika zeljasta svijetlosmeđa, a prema gore sivobijela,

pomalo izbrazdana i točkasta

divlja crvenkastosmeđa glatka kora sivocrvenkaste boje, sjajna, glatka,

trešnja ljušti se

sremza svijetlosmeđa kora tamnosmeđe do tamnocrne boje i

bijelo točkasta


22

4. REZULTATI

Rezultati određivanja drvenastih vrsta biljaka, prebrojavanja imela i prsni

promjer stabala na istraživačkoj plohi kraj naselja Čehovec prikazani su kao

terenski dnevnik u tablici 2.

Tablica 2. Dio terenskog dnevnika

Čehovec, 9.1.2012.

Vrsta Opseg (cm) Broj imela Vrsta imele Promjer

(cm)

crna joha 39 nema nema 12,4

bagrem 73 5 bijela 23,2

bagrem 34 3 bijela 10,8

bagrem 22 nema nema 7,0



bijela topola 60 nema nema 19,1

bijela topola 87 nema nema 27,1

brijest 58 nema nema 18,5





bazga 5 nema nema 1,6








crna joha 15 nema nema 4, 8


divlja trešnja 20 nema nema 6,4





23

Brojnost popisanih drvenastih vrsta biljka na svim istraživačkim

postajama prikazan je grafički na slici 14.

Slika 14. Brojnost drvenastih biljaka, prema vrsti

Odnos broja neinficiranih i inficiranih stabala bilo bijelom ili žutom imelom

na svim istraživačkim postajama prikazan je grafički na slici 15.

Slika 15. Neinficirana i inficirana stabla

0

50

100

150

200

250

300

350

400

450

500

0

500

1000

1500

2000

2500

broj neinficiranih stabala broj inficiranih stabala

bro

j sta

bal

a


24

Na slici 16 je grafički prikaz brojnosti zaraženih stabala samo bijelom i ili

žutom imelom te stabala na kojima parazitiraju obje vrste imela.

Slika 16. Udio stabala s pojedinom vrstom imele

Odnos broja inficiranih i neificiranih stabala bijelom i žutom imelom

prikazan je grafički na slici 17.

Slika 17. Broj inficiranih i neinficiranih stabala prema vrsti

0,00%

10,00%

20,00%

30,00%

40,00%

50,00%

60,00%

70,00%

80,00%

Bijela imela Žuta i bijela imela Žuta imela

0

50

100

150

200

250

300

350

neinficiranih

inficiranih


25

Udio zaraženosti bijelom imelom pojedinih vrsta drveća u ukupnom broju

svih inficiranih stabala prikazan je na slici 18.

Slika 18. Infekcija staba bijelom imelom, prema vrsti drveća

Udio zaraženosti žutom imelom pojedinih vrsta drveća u ukupnom broju

svih inficiranih stabala prikazan je na slici 19.

Slika 19. Infekcija stabala žutom imelom

25,59%

4,65%

55,81%

6,98%

2,32% 2,32% 2,32%

bagrem

crna joha

bijela topola

crna topola

jasen

hrast lužnjak

bijela vrba

5,88%

17,64%

11,76%

64,70%

bagrem

bijela topla

crna topola

hrast lužnjak


26

Broj stabala inficiranih bijelom imelom, prema vrsti drveća, prikazan je na

slici 20.

Slika 20. Vrste inficirane bijelom imekom

Broj stabala inficiranih žutom, prema vrstama drveća, prikazan je na slici

21.

Slika 21. Vrste inficirane žutom imelom

0

5

10

15

20

25

30

bagrem crna joha bijela topola crna topola jasen hrast lužnjak bijela vrba

0

2

4

6

8

10

12

bagrem bijela topla crna topola hrast lužnjak


27

Korelacija između prsnog promjera stabla i broja grmova bijele i žute

imele prikazan je na slici 22.

Slika 22. Prsni promjer inficiranih stabala

0

15

30

45

60

75

90

0 - 10 10-20 20-30 30-40 40-50 50-60 60-70 70-80 80-90 90-100 100-110

bijela imela

žuta imela

Bro

j grm

ova

imel

e


28

5. RASPRAVA

Tijekom 2011. i 2012. godine analizirano je 14 istraživačkih ploha na

području donjeg Međimurja. Na svih 14 istraživačkih ploha ukupno je

obuhvaćeno 2027 stabala. Pomoću ključeva za određivanje na plohama je

popisano 16 različitih drvenastih vrsta, a to su: bagrem (Robinia pseudoacacia

L.), crna joha (Alnus glutinosa L.), bijela topola (Populus alba L.), crna topola

(Populus nigra L.), poljski jasen (Fraxinus augustifolia Vahl), hrast lužnjak

(Quercus robur L.), bijela vrba (Salix alba L.), brijest vez (Ulmus laevis Pall.),

obični grab (Carpinus betulus L.), lijeska (Corylus avellana L.), svib (Cornus

sanguinea L.), crna bazga (Sambucus nigra L.), divlja trešnja (Prunus avium L.),

pavitina (Clematis vitalba L. ), trnina (Prunus spinosa ) i breza (Betula pendula

Roth). Analizom rezultata vidljivo je da najveću samoniklu zastupljenost ima

crna bazga (Sambucus nigra L.) koja čini sloj grmlja, a najmanju samoniklu

zastupljenost ima breza (Betula pendula Roth) iz sloja krošnji (slika 14). Na

onim istraživačkim lokacijama gdje je zabilježen hrast lužnjak u većem broju su

prisutne vrste koje čine sloj grmlja. Razlog tomu je što su hrastove šume šume

svijetla. Sunčeve zrake dopiru do prizemnog sloja. Stoga vrste poput bazge,

lijeske, pavitine, trnine i sviba imaju više neophodne svijetlosti za rast i razvoj.

Pretpostavljamo da je to glavni razlog zašto je bazga najzastupljenija vrsta na

istraživanim lokacijama.

Istraživanjem je zabilježeno svega 56 inficiranih stabala bijelom ili žutom

imelom (2,76 %) od ukupno popisanih 2027 stabala različitih drvenastih vrsta

(slika 15). Slični podaci o inficiranosti zabilježeni su na području Uprave šuma

Bjelovar i iznosili su 3 % (Idžojtić i sur., 2006.). Od tog broja bijelom imelom je

inficirano 39 stabala ili 69,64 %, a žutom svega 13 ili 23,21 %. Preostali dio čine


29

stabla inficirana objema vrstama imela (7,15 %). Na temelju rezultata je vidljivo

da je žuta imela slabije zastupljena u odnosu na bijelu. Pretpostavljamo da je

razlog tomu što žuta imela uglavnom parazitira na hrastu kitnjaku i lužnjaku

(Idžojtić i sur., 2006.), a navedene vrste brojnošću su slabo zastupljene na

istraživanim plohama. Također je zabilježena inficiranost bijele topole (Populus

alba L.) i crne topole (Populus nigra L.) sa obje vrste imele, žutom i bijelom.

Zabilježena su svega 4 inficirana stabla ili 7,14 %. Pretpostavljamo da je razlog

tomu što su inficirana stabla bijele i crne topole bila promjera između 80 i 100

cm. Također su svojom visinom nadmašili ostalo drveće na staništu što

pogoduje razvoju bijele i žute imele. Drugi bi razlog mogao biti to što bijela i

crna topola imaju tzv. mekano drvo odnosno koru koju imele lakše probijaju

svojim sisuljama. Prema podacima iz literature u Hrvatskoj je već zabilježeno da

vrste stabala u svojim krošnjama istovremeno imaju i bijelu imelu i žutu imelu. Ti

domaćini su obični grab (Carpinus betulus L.) i crveni hrast (Quercus rubra L.)

(Idžojtić, 2003.). Navedena autorica je istraživala daleko veće plohe na području

Uprave šuma Bjelovar. Na tim istraživačkim plohama su učestaliji obični grab i

crveni hrast u odnosu na bijelu i crnu topolu.

Budući da su bijela i žuta imela heliofilne vrste, one ne parazitiraju na

dvenastim vrstama koje čine sloj grmlja u šumskim zajednicama (bazga, lijeska,

svibovina, pavitina i trnina). Niti bijela, niti žuta imela nije zabilježena na brezi,

brijestu te na grabu. Svi zabilježeni izdanci divlje trešnje su bili malog promjera

(do 15 cm), dakle vrlo mladi i sačinjavali su sloj grmlja. Pretpostavljamo da je to

glavni razlog što nije zabilježen niti jedan inficirani primjerak divlje trešnje.

Rezultate inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom na području donjeg

Međimurja nije moguće komparirati s rezultatima drugih autora jer mi nismo


30

pronašli literaturnih podataka da je netko proučavao inficiranost bijelom i žutom

imelom na tom području.

Prema podacima dobivenih istraživanjem (slika 17.) s obzirom na broj

zaraženih i nezaraženih jedinki najinficiraniji domaćin je bijela topola (Populus

alba L.), dok je s druge strane domaćim s najmanjim postotkom inficiranosti

crna joha (Alnus glutinosa L.). Razlog tomu je to da su bijele topole prosječno

više i starije od crne johe koje su mlađe i nižeg prosječnog rasta. To možemo

potkrijepiti primjerom (tablica 2.), gdje je vidljivo da bijela topola ima veći opseg

od crne johe. Pretpostavljamo da infekcija imelom nije posljedica brojnosti

stabala na istraživačkim lokacijama već prije svega starost odnosno visina

drveća. Starija stabla su viša i imaju prostraniju krošnju. Vjerojatno jedan od

značajnih čimenika rasprostranjenost imele je prisustvo drozdova imelaša koji

se nastanjuju u sloju krošnji. Drozdovi imelaši se hrane plodovima imele pri

čemu sjemenke izbacuju izmetom. Sjemenke imaju ljepljivi ovoj kojim se

priljube uz grane stabala. Smatramo da je brojnost drozdova imelaša na nekom

području proporcionalna broju grmova bijele i žute imele na stablima.

Udio drvenastih vrsta inficiranih bijelom imelom, prema ukupnom broju

inficiranih stabala je: bijela topola (55,81%), crna topola (6,98 %), bagrem

(25,59 %), crna joha (4,65 %), poljski jasen (2,32 %), hrast lužnjak (2,32 %) i

bijela vrba (2,32 %) (slika 20.). Prema rezultatima naših istraživanja vidljivo je

da su najučestaliji domadari bijeloj imeli na području donjeg Međimurja bijela

topola, bagrem i crna topola. Prema literaturi u Hrvatskoj (Idžojtić, 2003.)

najčešće zaražene vrste drveća su: crna joha (Alnus glutinosa L.), obični grab

(Carpinus betulus L.), pitoma jabuka (Malus domestica L.), crna topola (Populus

nigra L.), pitoma kruška (Pyrus communis L.), bijela vrba (Salix alba L.) i


31

malolisna lipa (Tilia cordata L.). Rezultati naših istraživanja i literaturni podaci se

razlikuju jer su istraživanja rađena u različitim šumskim zajednicama, u kojima

obitavaju različite vrste drveća.

Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) je najviše rasprostranjena u

hrastovim šumama. Najčešći domaćini su hrastovi: kitnjak (Quercus petraea

/Matt./ Liebl.), lužnjak (Q. robur L.), medunac (Q. pubescens Willd.), cer (Q.

cerris L.) i sladun (Q. frainetto Ten.) (Idžojtić i sur., 2005.). Na području donjeg

Međimurja prema dobivenim podacima (slika 21.) vidljivo je da najveći udio

inficiranosti s obzirom na ukupni broj inficiranih stabala ima hrast lužnjak (64,70

%). Osim hrasta lužnjaka inficirane drvenaste vrste su: bijela topola (17,64 %),

crna topola (11,76 %) i bagrem (5,88 %).

Iz slike 22 vidljiv je odnos broja grmova imele i promjera stabala. Najveći

broj grmova bijele imele zabilježen je na skupini stabala promjera od 80 do 90

cm. Nakon tog promjera zabilježen je pad broja grmova bijele imele. Uzrok toga

pada je manji broj stabala prsnog promjera većeg od 90 cm, zbog redovitih

šumskih sječa na istraživanom području. Na jednom domaćinu se može nalaziti

više grmova imele. Maksimalan broj zabilježenih grmova bijele imele je bio 123 i

to na crnoj topoli prsnog promjera 79,57 cm, dok je maksimalan broj grmova

žute imele 69, na stablu bijele topole prsnog promjera 105,04 cm.


32

6. ZAKLJUČCI

Na istraživanim plohama u šumskim zajednicama donjeg Međimurja

najzastupljenije vrste sloja grmlja su bagrem, lijeska i svib, a sloju drveća

najzastupljeniji su bagrem, crna joha i poljski jasen

Nije zabilježeno da bijela i žuta imela inficiraju drvenaste vrste sloja

grmlja, već samo vrste sloja drveća

Bijelom ili žutom imelom inficirano je 56 od 2027 stabala (2,76 %), a

bijela imela je rasprostranjenija (69,64 %)u odnosu na žutu (23,21 %)

Svega 4 stabla ili 7,15 % inficirana su i bijelom i žutom imelom

Broj grmova imele na stablima je u prosjeku proporcionalan prsnom

promjeru stabla, odnosno starosti stabla

Zabilježena je sljedeća učestalost infekcije na stablima: bijela topola

(55,81 %), crna topola (6,98 %), bagrem (25,59 %), crna joha (4,65 %),

jasen (2,32 %), hrast lužnjak (2,32 %) i bijela vrba (2,32 %)

Stabla promjera 80 - 90 cm imaju najveći broj grmova bijele imele, dok je

najveći broj grmova žute imele zabilježen na stablima promjera 100 - 110

cm


33

8. LITERATURA

Bogdanić S. „Imela – Viscum album“ 2010, Biovrt u skldu s prirodom,

http://biovrt.com/2010/01/10/imela-viscum-album/, 12.11. 2011.

Cramp S. „The birds of the Western Palearctic“ 1988, Vol. V. Oxford

Univ. Press.

Cramp S. i Perrins, C. M. „Birds of the Western Palearctic“ 1994, Oxford

University Press, Oxford.

Cronquist, A. „An integrated system of classification of flowering

plants“1981, Columbia Univ. Press., New York, str. 1262.

Domac R. „Mala flora Hrvatske“ 1984, Sambolek-Hrbić E. (ur.) Školska

knjiga, Zagreb.

Gelenčir J. i Gelenčir J. „Atlas ljekovitog bilja“ 1991, Taraš Ž. (ur.),

Prosvjeta , Zagreb.

Hegi , G., „Illustrierte Flora von Mitteleuropa“ 1981, Band III, Teil 1.

Verlag Paul Parey, Berlin, Hamburg, str. 504.

Idžojtić M. i sur. „Žuta i bijela imela na području uprava šuma podružnica

Našice i Osijek“ 2007, Šumarski list br. 3-4, CXXXI, str. 125-135.

Idžojtić M. i sur. „Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) i bijela imela

(Viscum album L.) na području Uprave šuma podružnice Bjelovar“ 2006,

Šumarski list. 3-4, str. 101.

Idžojtić M. „Intenzitet zaraze žutom i bijelom imelom na području uprava

šuma podružnica Vinkovci i Nova Gradiška“ 2006, Šumarski list. 9-10,

str. 399.

Idžojtić M. „Listopadno drveće i grmlje u zimskom razdoblju“ 2005,

Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, str. 256.


34

Idžojtić M. „Dendrologija – List“ 2009, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski

fakultet, str. 904.

Idžojtić M. i sur. „Domaćini žute imele (Loranthus europaeus Jacq.) i

intenzitet zaraze na području Uprave šuma podružnice Požega“ 2005,

Šumarski list. 1-2, str. 3.

Idžojtić M. „Domaćini i rasprostranjenost bjelogorične bijele imele

(Viscum album L. ssp. album) u Hrvatskoj“ 2003, Šumarski list. 9-10, str.

439.

Idžojtić M. „Intenzitet zaraze obične jele (Abies alba Mill.) imelom

(Viscum album L. ssp. abietis (Wiesb.) Abrom.) na području uprave šuma

podružnice Delnice“ 2003, Šumarski list br. 11-12, CXXVII, str. 545-559.

Idžojtić, M., Pernar, R., Glavaš, M., Zebec, M. i Diminić, D. „The

incidence of mistletoe (Viscum album L. ssp. abietis /Wiesb./ Abrom.) on

silver fir (Abies alba Mill.) in Croatia“ 2008, Biologia (Bratislava) 63 (1):

81-85.

Ilić N. „Sušenje hrasta kitnjaka (Quercus petraea (Mattuschka) Liebliean)

i pojava imele (Loranthus europaeus Jacq.) na planini Motajici” 2009,

Works of Faculty of Forestry University of Sarajevo no. 1, str. 21-33

Jagec Đ. i sur. „Prostorni plan Međimurske županije“ 2001, Čakovec

Magdefrau K., Ehrendorfer F. „Rosidae“ 1984, Sambolek-Hrbić E. (ur.),

Botanika: sistematika, evolucija i geobotanika, Školska knjiga, Zagreb,

str. 340.

Laginja M. „Bijela imela“ 2010, Glasnik općine Klana, br.27, internetsko

izdanje, http://www.klana.hr/Glasnik%20%20prosinac%2010/imela.htm,

25. 1. 2012.

http://www.sumari.hr/sumlist/200309.pdf#page=5


35

Purić Hranjec M. i sur. „Dravske šume“ 2005, Purić Hranjec M. (ur.),

Drava u Međimurju još uvijek živi, Udruga za zaštitu prirodne baštine

Mura, Čakovec, str.45-56.


36

9. FOTODOKUMENTACIJA

Slika 23. Stablo inficirano bijelom imelom kraj naselja Otok

Slika 24. Ulaz u lisičju nastambu, šumarak kraj Donje Dubrave


37

Slika 25. Tumor na stablu uzrokovan bakterijom Agrobacterium tumefaciens

Slika 26. Mravinjaci na oborenom stablu


38

Slika 27. Bršljan (Hedera helix L.), Murščak

Slika 28. Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.)


39

Slika 29. Obična kockavica (Fritillaria meleagris L.), prizemni sloj, Zelengaj

Slika 30. Proljetnice prizemnog sloja lokacije u Murščaku


40

Slika 31. Mrtvice rijeke uz rijeku Muru, kaljuže za divlje svinje

Slika 32. Žuti lišaj (Xanthoria parietina L.) na kori, zrak je savršeno čist


41

Slika 33. Gagea lutea L. u prizemnom sloju istraživačke lokacije u Zelengaju

Slika 33. Scilla bifolia L. u prizemnom sloju istraživačke lokacije u Zelengaju

Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom...

Documents

Transcript of Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom...