(Odlomak iz historijskog romana „Ajvaz-dedin san“

Envera Imamovića, Sarajevo 2012)

sebi priznali kako i njihov Divoš mnogo toga zna, družeći se s tim učenim čovjekom.

Ajvaz-dedi su često misli odlazile na ruševine sela. Razmišljajući o tome, ponekad bi teško uzdahnuo. Bilo je noći kad se bojao zaklopiti oči da mu se u snu ne pojave slike užasa koji je zadesio selo, plač i krik njegove majke koju probadaju križari. Tada bi se pridigao i učio dovu: „Allah je tako odredio i šta je htio uradio je!“ Nakon toga bi se smirio i utonuo u miran san.

44

U Pruscu se i nadalje najviše govorilo o onome šta se dešava sa Ajvaz-dedom. Prepričavalo se o onome šta mu je naređeno u snu, zašto mu je određen sabah-namaz, zašto četrdeset dana i šta će uslijediti iza toga. Pričalo se i o tome kako od prvog sabah-namaza provodi u postu, da se često viđa u ruševnom selu, i drugo što se odnosi na njega. Oni koji su zbog posla zorom odlazili u brdo, viđali su ga kako klanja sabah-namaz. Poslije su pričali da nisu mogli zadržati suze gledajući kako se penje uza stijenu i kako se predaje Svevišnjem. Neki su predlagali da svi zajedno pođu i da mu se pridruže u namazu. Kad je to došlo do derviša u tekiji i do muftije, ovi su ih upozorili da to ne čine. Objasnili su im da on to čini po ilhamu, nadahnut njime u snu i da ga u tome ne treba smetati, jer je sav predat tim obavezama i mislima na Stvoritelja. To su činili i imami u džamiji objašnjavajući da bi ga to ometalo u izvršavanju onoga za šta je odabran da to obavlja. I Divoš je upozoravao svoje seljane da zaobilaze

proplanak kako Ajvaz-dedu ne bi ometali u molitvama.

Preostala je posljednja sedmica od četrdesetnice, koliko je trebao klanjati Ajvaz-dedo na ovaj način. Kako je koji dan prolazio, postajao je sve uzbuđeniji. Osjećao se slično kako je to bilo pred onaj san. To je primijetio i Divoš. On je bio uvjeren da je to posljedica izgladnjavanja postom. Više puta je bio prisutan i vidio da je završio post tek s malo vode i kojim zalogajem, što ne bi bilo dovoljno ni za malo dijete. Često mu je donosio čorbu. Primijetio je da mu se najviše sviđa ona s gljivama. Koji put mu je donosio skuhano sušeno voće: od šljiva, jabuka, krušaka i nekih crnih bobica. I to je rado jeo. Ajvaz-dedo mu je jednom usput objasnio da se kod njih to zove hošaf. Uputio ga je da se može jesti i nekuhano. Dovoljno je da se stavi u hladnu vodu i da odstoji neko vrijeme pa je i tako ukusno, a i zdravije je. Divoš mu je slijedeći put donio tako pripremljeno i priznao mu da je zaista veoma ukusno, a jednostavnije je spremiti. Uz ostalu hranu svaki put mu je i ovo donosio.

Kad je Divoš primijetio da mu se ispraznio ćup s medom, donio mu je drugi. Uz smiješak mu je objasnio da je med iz pčelinjaka onog Bojka, koji je oženio Jagodu, a koje je novčano pomogao da budu svoji. Bojko nije zaboravio njegovu dobrotu. Kada je uz ostalo nabavio i pčele i kada je izvadio prvi med, donio je nekoliko ćupova s molbom da mu ih donese, i evo tu su. Na ovo se Ajvaz-dedo, raspoložen, osmijehne sjetivši se tih dvoje mladih kad su mu se došli pojadati.

Kako se približavao četrdeseti dan posta i klanjanja

sabah-namaza, Ajvaz-dedo je postajao uzbuđeniji. Već neko- liko noći imao je nemiran san. U neka doba noći budio se, prevrtao, pa ako bi ponovo i zaspao, to je bilo nakratko. Tada je ustajao i predavao se molitvi. Učio je dovu za ovakvo stanje,

a onda onu koja se uči u slučaju nemirnog i istrzanog sna. Kad je je to bilo jače nego obično, ustajao je i klanjao. Potom bi se smirio i malo-pomalo savladao bi ga san.

Približavanje četrdesetog sabah-namaza unijelo je ne- mir i neizvjesnost i kod njegovih derviša u tekiji. I mnogi u gradu su imali takav osjećaj. Kako se približavao taj dan, sve se više o tome pričalo. Derviši su se u to najviše unijeli. Do kasno u noć molili su se Svevišnjem da mu se okrene na dobro ono što čini i da ga usmjeri na put dobra. I u džamiji se molilo da mu Allah, dželle šanuhu, podari svako dobro i nagradi ga za njegovu žrtvu koju je Njemu namijenio.

45

Osvanuo je trideset i deveti dan Ajvaz-dedinog posta i klanjanja. Dan je započeo kao i obično. I Divoš je znao koji je dan po redu, pa mu je ujutro donio ono što je trebalo, da ga preko dana ne bi ometao u njegovoj pripremi za sutrašnji dan. Imajući na umu da će sutra klanjati četrdeseti namaz, bio je posebno raspoložen. Cijeli dan je proveo u ibadetu. Nakon iftara sačekao je da otklanja jaciju. Kad je s tim završio, legne, ranije nego inače, da nadoknadi nemirni san od protekle noći. Osjećao se kao nikada prije. Spuštajući se u postelju pomoli se: „Bože naš, zvijezde se gube iz vida i ljudi se smiriše, a Ti si Živi i Vječni, Kojeg ne obuzima ni drijemež ni san! Allahu, o Živi i Vječni, o Ti kojeg ne obuzima ni drijemež ni san, uspavaj nas i daj nam mirnu noć!“. Nije prošlo dugo, utone u duboki san.

Noć je protekla mirno. Kad se probudio, bilo je prasko- zorje. Sjetivši se šta mu znači današnji dan, zadrhti, koliko od uzbuđenja, toliko od neizvjesnoti. Ustane, a onda se naglo spusti i sjedne, zatvori oči, lijevim dlanom obuhvati čelo i tako ostane nekoliko trenutaka, trzne se i tiho prošapta: „Sjetih se! Opet sam sanjao ono isto!“. To reče, ispruži dlanove i izgovori: „Neka je slavljen Allah!“. Nakon toga zažmiri i počne redati slike koje su mu došle u snu: Opet isti čovjek, obučen u zeleno odijelo, prišao mi iza leđa dok sam s Kur’anom sjedio ispod bukve, a onda mi se obratio:

„Valjano izvršavaš ono što ti je naloženo. Sutrašnjim danom ćeš klanjati četrdeseti sabah-namaz. Slušaj: kad bi zaslužio milost kod Allaha, dželle šanuhu, da ti ispuni neku želju, On koji je Gospodar svjetova i svega što je na njima, Koji nagrađuje i kažnjava, Koji daje život i smrt svima i svemu što se kreće po zemlji, šta bi od Njega zatražio?“

Ajvaz-dedo se prisjeti da je odgovorio: „Zadovoljan sam što mi je Allah Gospodar, islam vjera, a Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik“, a onda drhtavim glasom dopuni: „Allah neka mi se smiluje, ja rob Njegov, ako sam zaslužio da me Gospodar svjetova nagradi pa da iskažem želju, zamolio bih ovo: da Allah, koji je stvorio svijet i sve na njemu, čijom voljom sve nastaje i nestaje, neka se voljom Njegovom ukloni stijena koja ovdje na ovoj zaravni čini prepreku da voda koja izvire na ovoj livadi može kroz nju poteći i učiniti snošljivim život njegovim robovima“.

„Da, sjećam se da sam ovo rekao, nakon čega čovjeka u zelenom nesta. Sjećam se da sam se obazirao lijevo, desno, ali nisam nikoga vidio. Eto, to sam sanjao“, tiho je govorio Ajvaz- dedo. Istog trena osjeti da se počinje tresti, i odmah počne s dovom koja se uči nakon ovakvog sna: „Allahu, od Tebe molim korisno znanje, lijepu nafaku i djelo prihvaćeno kod Tebe“.

Kad je s tim završio, krene na vrelo da uzme abdest i da pođe da klanja četrdeseti sabah-namaz.

Za ovu priliku je obukao novo ruho, stavio na njega ne- koliko kapi mirisa. Dohvati kožicu-pustekiju, na kojoj je uvijek klanjao i uputi se na staro mjesto na kojem je klanjao do sada.

Jutro je tek rudjelo. Krene istim putem kojim je svako

jutro odlazio. Već je utabao stazicu koja je vodila do male uzvi- šice. Penjući se uza strminu, pridržavao se za stijene i rastinje. Srce mu je od uzbuđenja udaralo kao nijedno jutro do sada. Kad se uspeo, prostre kožicu, spusti se na koljena i zanijeti. Dok se spuštao i dizao sa sedžde, osjeti da sve teže to čini. Imao je osjećaj da su mu ruke, glava, čitavo tijelo otežali, pa se jedva saginje i ustaje. Osjeti da mu se i san navlači. Bilo mu je čudno jer nikada se nije ovako osjećao ujutro. Pospanost ga je toliko spopala da je jedva ostao budan dok nije dovršio namaz. Osjetio je da to nije onaj obični san, nego slatki, koji čovjeku dođe u popodnevnom opuštanju kada u polusnu tone, tone i sanja nešto nakon čega mu bude žao što se iz njega probudio. Kad je završio namaz, ostane na kožici i počne učiti. San ga je i dalje pritiskao i nije mogao odoljeti da mu se ne preda. Malo se prepomjesti, povuče se unatrag i leđima se nasloni na stablo iza sebe i zaspe.

Nije prošlo dugo, u snu mu se pojavi slika livade na kojoj boravi. A onda začuje ovčija zvona. Jedno stado je dolazilo s jedne strane livade, a drugo sa suprotne strane, s one gdje se nalazi velika stijena. Stada su predvodili krupni krivorogi ovnovi. Kad su oba stigla, počnu pasti, a njhovi ovnovi, spazivši jedan drugoga, počnu se osmatrati. Potom krene jedan prema drugome, onda se zaustave, pa opet krenu, tako u nekoliko navrata, dok se nisu približili na nekih dvadesetak koraka. Tu se ponovo zaustave, jedno vrijeme su se posmatrali, a onda

povuku gubice natrag, poviju vrat, isture rogove i polete jedan na drugog takvom silinom i brzinom da je zemlja tutnjala. A onda se začu tresak! Lom! U istom trenu začu se huka, lomljava. Poče zemlja podrhtavati. Istoga trena se i Ajvaz-dedo probudi, otvori oči i stane se obazirati oko sebe. Ugleda kako se oko njega i posvuda savijaju stabla, brda se miču. Nije znao da li sanja ili se sve ovo zbilja dešava. Podigne ruke prema nebesima i izgovori riječi zahvale:

„Nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji ne- ma saučesnika, Allah je najveći, velika hvala Allahu, neka je slavljen Allah, Gospodar svjetova, i sva je snaga samo u Allaha, Silnog i Mudrog!“

Dok je učio, huka, lomljava i podhrtavanje tla postajalo

je sve jače. Spusti ruke i opet se počne obazirati oko sebe. I dalje su se pomicala brda. Osjeti da se i stijena na kojoj sjedi pomjera a i on s njome. Tek sad shvati da je sve zbílja, opet podigne ruke, zažmiri i nastavi s molitvom. U tom trenu začu- je se zaglušujući prasak kao da je istovremeno udarilo hiljadu gromova. Otvori oči i pogleda u pravcu odakle je dolazio prasak, tutanj i lom. S druge strane gdje se nalazila velika stijena, u nebo se dizao oblak prašine i dim, iznad i svud uokolo padalo je kamenje. Ajvaz-dedo je drhtao. Na trenutak bi zatvorio oči, a kad bi ih otvorio, vidio je isto. Opet podigne ruke i nastavi se moliti, svjestan da se ovo dešava voljom Stvoritelja svijeta.

Molio je bez prekida. Nije znao koliko je prošlo vremena, a onda najednom kao da se prenu iz sna. Otvori oči, osluhne, sve je bilo tiho, mirno. Dugo se nije usudio pomaknuti s mjesta. Kad se uvjerio da je sve stalo, polahko se digne i bojažljivo se počne obazirati sad na jednu, sad na drugu stranu. Pogleda niza stazicu kojom se penjao i silazio, stajala je na svom mjestu. Krene niz nju. Kad je sišao na puteljak, pođe prema stijeni da je

zaobiđe kako bi se spustio na livadu, gdje mu je koliba. I dalje se obazirao lijevo-desno. Nije primjećivao ništa neobično. Nije mu bilo jasno. Prije nekoliko trenutaka je vidio kako se tlo pomjera, stabla se savijaju, brda se pomiču, posvuda kamenje pada, a sada ni traga od toga. Kada je došao do stijene ugleda nešto od čega sav protrne. Stane kao ukopan. Nije se mogao ni pomaknuti. Osjeti kao da mu se magli pred očima. Srce mu je lupalo, grudi se nadimale. Digne ruke i prekrije oči. Onda ih spusti, opet pogleda prema stijeni i opet ugleda isto. Posred nje bila je raspuklina. Stajao je i gledao. Srce mu je i dalje udaralo, činilo mu se kao da će svakog trena iskočiti.

46

Dok je gledao u raspuklu stijenu, najednom mu kroz glavu prođe ono što mu je prošle noći došlo u snu. Sjeti se čovjeka u zelenom koji ga je pitao šta bi tražio od Gospodara svjetova da mu ukaže milost, da mu ispuni tu želju. Sjeti se da je rekao da se Njegovom voljom ukloni ova stijena, koja čini prepreku da voda s ovdašnjeg vrela poteče dolje prema gradu. A sada vidi tu istu stijenu, koja se raspukla na dvoje, napravila prolaz širok četiri-pet koraka, u dužini sedamdesetak koraka. Gledao je. Onda zatvori oči, opet pogleda, pred njim je bila ista slika. Ohrabri se i krene bojažljivo. Nekoliko trenutaka je stajao na početku raspukline, gledao svom njenom dužinom, onda digne glavu na zidove stijene. Vidjelo se da su svježi, da su tek odlomljeni. Krene izgovarajući iz dubine duše:

„Allah je velik!“, „Allah je velik!“. A onda nastavi: „Neka je slavljen Allah!“, „Slavljen i hvaljen budi, Allahu, blagoslovljeno

je Tvoje ime, uzvišena je veličina Tvoja i nema istinskog božanstva osim Tebe!“

Koračao je polahko i nadalje izgovarajući molitve. Kad je došao do kraja prolaza, pogleda prema livadi, ugleda vrelo. Stajalo je na svom mjestu, u istoj ravnini s raspuklinom u stijeni. Onda se okrene i pogleda niz nju. Voda s vrela je mogla poteći bez prepreke naniže prema Pruscu. Osjeti kao da mu klecaju koljena, sav je drhtao od uzbuđenja i dragosti, zahvalan Stvoritelju, čijom je voljom ovo učinjeno. Spusti se na koljena, podigne ruke i punim glasom izgovori: „Vjerujem da sve što se događa biva Allahovom voljom i Allahovim određenjem“.

Kad je završio s dovom i kad se malo pribrao, ustane i

krene prema livadi u pravcu vrela. Došavši do njega, okrene se prema raspuklini u stijeni. Sad je gledao vrelo, sad prema raspuklini, a onda, kao da s nekim razgovora, poluglasno će: „Allahovom voljom je ovo učinjeno. On je odredio da se stijena razdvoji i da se napravi prolaz kroz nju da može poteči voda i napojiti grad“, a onda nastavi: „Allahu moj, budi hvaljen! Allahu moj, neka si slavljen!“, ponavljao je u zanosu, a onda opet nastavi: „Allah, gospodar moj, primio je moje dove. Na- goviješteno mi je ovo u snu! Allah je velik! Allah je velik!“

Ajvaz-dedo je polahko dolazio sebi. Kad se sasvim pribrao, opet krene prema stijeni, zaobiđe je i dođe na njenu drugu stranu, da još jednom pogleda otvor koji se u njoj na- pravio. Pomno ju je osmatrao, a onda krene raspuklinom kuda je malo prije prošao. Kao da se htio još jednom uvjeriti da li je ostalo sve onako kako je malo prije vidio. Koračao je i dođe do kraja otvora. Tu zastane, onda se okrene i žurno se vrati nazad. Osjetio je potrebu da nakon svega što se dogodilo učini sedždu šukr. Pošao je po kožicu koja mu je ostala na mjestu gdje je jutros klanjao sabah-namaz. Na vrelu je ponovo uzeo

abdest, dohvati kožicu i krene prema kolibi da klanja pod bukvom, na mjestu gdje je toliko puta do sada to činio i od Stvoritelja tražio milost. Allah ga je nagradio, kako to čini svojim robovima koji se drže Njegovog puta i savjeta.

Kad je završio, počne razmišljati šta da čini. Nije mogao procijeniti koliko je vremena prošlo dok se sve ovo događalo. Razgledao je uokolo i zaključi da je još uvijek rana zora. Osje- tio je potrebu da s nekim razgovara. Najbliži mu je bio Divoš i krene prema njegovoj kolibi. Prolazeći livadom, ugleda ga na drugoj strani kako je on pošao njemu. Nije običavao ovako rano dolaziti pa je Ajvaz-dedo pretpostavio da je i on čuo jutrošnji potres, koji ga je probudio pa je pošao njemu. Kad su se sreli, prvi mu se javi Ajvaz-dedo:

– Čuo si? – Jesam i upravo sam krenuo da vidim je si li i ti šta osje-

tio ili mi se pričinilo. – Nije ti se pričinilo, Divošu! Pođi sa mnom – reče mu

Ajvaz-dedo, okrene se i pođe prema stijeni. Ovaj za njim. Slu- tio je da će mu nešto pokazati. Kad su došli do stijene, ovaj mu pokaže rukom na raspuklinu. Divoš pogleda, onda protrlja oči pa opet počne gledati, onda opet protrlja, i tako nekoliko puta. Od onog što je vidio zanijemio je. Nije mogao vjerovati svojim očima. Ajvaz-dedo mu rukom dadne znak da krene za njim. Koračao je iza njega gledajući sad na jednu, sad na drugu stranu raspukline. Kad su došli do izlaza, Ajvaz-dedo stane i počne:

– Divošu! Prvi si rob Božiji koji si nakon mene vidio ovo što je Allah, dželle šanuhu, naš Gospodar i Stvoritelj svjetova i svega na njima, učinio ovo jutro nakon što sam otklanjao četrdeseti sabah-namaz. Sinoć, uoči posljednjeg klanjanja, u snu mi je nagoviješteno da će se ovo dogoditi. Prikazao mi se čovjek u zelenom i na pitanje šta bih tražio od

Gospodara svjetova kad bi mi se ukazala milost da mi se to ostvari, zatražio sam da se ukloni ova stijena kako bi ovuda mogla poteči voda s ovog vrela dolje prema gradu. Allah, dželle šanuhu, mi je podario milost, uslišao moju molbu i, evo, to vidiš svojim očima. Slušaj! O ovome prvo treba javiti mojim dervišima u tekiji i to odmah. Oni znaju kome to treba dalje prenijeti. Trebaju čim prije svi ovamo doći da iskažu zahvalnost Gospodaru Svjetova za ovo što je učinio.

Shvativši šta se dogodilo, Divoš se baci na koljena ispred njega, ruke spusti na zemlju dotičući glavom tle.

– Ne to! – sagnu se Ajvaz-dedo i uhvati ga za ramena da ga podigne.

– U našoj vjeri, a i ti si sada u njoj, ne klānja se Božiji rob Božijem robu! Samo se Svevišnjem klanja. Nego ovako: odmah kreni dolje u grad i učini kako sam ti rekao. Ravno dervišima u tekiju!

Ovaj nije mogao doći sebi od iznenađenja i uzbuđenja. Ajvaz-dedo ga je razumio, i tek kad mu stavi ruku na rame, ovaj kao da dođe sebi i drhtavim glasom uzvrati:

– Hoću, idem odmah! Ne zamjeri mi što sam ovako zbu- njen. Idem, idem! – reče i krenu što je mogao brže staračkim korakom.

Kad je došao do grada, pođe prema tekiji. Derviši su već

odavno bili na nogama obavljajući svoje jutarnje obaveze. Onaj koji mu je otvorio vrata iznenadio se kad ga je ugledao. Poznavao ga je i znao je da je gore u brdu prvi komšija njihovog šejha pa je pomislio na najgore. Divoš mu je samo rekao da treba hadži Ismaila, zamjenika njihovog šejha. Ovaj žurno pođe da mu javi i ovaj se još brže pojavi. Divoš mu ukratko ispriča šta se dogodilo i prenio je ono što je poručio Ajvaz- dedo. Zamalo su to saznali i ostali derviši i odmah požure da