I MI SMO BRANILI HRVATSKU: ROMI U DOMOVINSKOM...

I MI SMO BRANILI HRVATSKU:

SAVEZ ROMA U REPUBLICI HRVATSKOJ “KALI SARA”

RROMENGI UNIA ANI KROACIA ”KALI SARA” CROATIAN ROMANI UNION "KALI SARA"

BORNA MARINIĆ:

ROMI U DOMOVINSKOM RATU

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”

2 IMPRESSUM

Izdavač:Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”Pavla Hatza 23/5, 10000 [email protected]

Za izdavača:Suzana Krčmar

Idejni začetnik monografije:saborski zastupnik Veljko Kajtazi

Autor: Borna Marinić

Urednici:Emir GrbićAndrea Šimek

Lektura i korektura:Sunčica HabusMaja GrubišićNuša Rosić

Grafička priprema: Mladen Grubišić

Tisak: Archetype, Zagreb

Naklada: listopad 2019. godine, 500 primjeraka

Publikacija je tiskana uz financijsku pomoć:

Cijena: 120, 00 kn

MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA

GRAD ZAGREB VELJKO KAJTAZI

I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu

www.kalisara.hr

3Sadržaj

Uvodnik 5

Domovinski rat 9

Romi branitelji u Domovinskom ratu 13

Vukovar 17

Valpovština 23

Baranja 33

Slavonski Brod 39

Nova Gradiška 48

Pakrac 56

Grubišno Polje i Bjelovar 60

Novska, Kutina i Donja Gračenica 72

Sisak 81

Zagreb 98

Karlovac 110

Rijeka 117

Bibliografija 125


4


www.kalisara.hr

5Uvodnik

Romska zajednica nosi težak teret povijesne nepravde kao skupina koja se gotovo u svim oblicima povijesnih zapisa, romana, “mainstream” kulture svodi na prikaze koji su podupirali i perpetuirali isključive i štetne stavove o romskoj zajednici.

Nedostatak pisanih tragova o romskoj zajednici doprinio je objektivizaciji romske zajednice i daljem širenju dezinformacija o Romima.

To se pokazalo posebno opasnim u ratnim sukobima, za čije pokretanje Romi nikad nisu bili odgovorni. Pored toga što su Romi, kao i ostali građani, trpjeli u ratnom stanju, za takva razdoblja tipično je i jačanje stereotipa te planirano širenje glasina i dezinformacija.

Za trajanja sukoba, tako i nakon njih, bilježi se intenzivnije šikaniranje, obespravlji-vanja i diskriminacija Roma, a takva situacija je posebice pogodila Rome na Balka-nu. Primjera za to ponajviše je na Kosovu gdje su se Romi krajem devedesetih godi-na 20. stoljeća našli između dvije vatre bez naklonosti ijedne od sukobljenih strana.

Završetkom tog sukoba romska zajednica nije prestala biti meta napada i daljnje diskriminacije, iako službena politika takve informacije odbacuje. Niz namjerno plasiranih dezinformacija o ulozi Roma u ratu na Kosovu kreiralo je negativno javno mnijenje čije posljedice Romi osjećaju do danas.

U saborskim raspravama sam često znao čuti kolege kako govore o Domovinskom ratu, pa i o ulozi manjina u obrani Republike Hrvatske. U tim govorima često su izdvajane određene manjine čiji je doprinos, posebno na mjestima gdje je njihova koncentracija značajna, bio važan. Drago mi je da se o tome pričalo i priča, kako na lokalnoj i nacionalnoj razini, tako i na međunarodnoj s političkim predstavnicima matičnih država tih manjina. Međutim, istovremeno sam osjećao nezadovoljstvo is-ključivanjem romske zajednice iz tog procesa.

Nažalost, među svim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata nema niti jedne jake nacionalne udruge koja bi okupila značajan broj Roma branitelja. To je sigurno jedan od glavnih razloga zbog kojih smo se suočili s nedostatkom zabilježenih infor-macija o Romima u Domovinskom ratu, što je otvorilo prostor za razne neistine. Sa-mim time su u javnosti i medijima izostale priče o doprinosu Roma u Domovinskom ratu baš kao što je to bio slučaj u saborskim raspravama.

S druge strane, u razgovorima s mojim Romima, slušajući njihove probleme, neovi-


6 sno dolaze li iz ratom pogođenih područja ili ne, primijetio sam da je veliki broj njih dao svoj doprinos obrani naše zemlje. Mnogi od njih nisu regulirali svoja prava ili braniteljski status, a samim time nisu dobili ni nužno priznanje za nesebično suprot-stavljanje velikosrpskoj agresiji.

Poučen brojnim primjerima izvrtanja istine pri interpretaciji onoga što nije zapisano i obilježeno, pogotovo u slučaju romske zajednice, odlučio sam pokrenuti inicijativu da se skupi i sazna barem dio tih priča te da ih sačuvamo od zaborava. Romi možda jesu narod bez matične države porijeklom sa sjevera Indije, ali Hrvatsku smatraju jedinom domovinom, što su potvrdili devedesetih godina 20. stoljeća uključujući se u obranu zemlje.

Kao zastupnik Roma u Hrvatskom saboru osjetio sam obavezu da se zabilježi kako je veliki broj Roma sudjelovao u Domovinskom ratu te kako su i njihove sudbine istin-ski i jednako uvezane sa sjećanjima većinskog stanovništva u tim teškim godinama.

Mnogi branitelji više nisu s nama, neki su priče potisnuli, zaboravili ili o njima ne žele razgovarati. Jedan dio njih razgovor o prošlosti je duboko uznemirio pa su osje-ćali strah ili nisu htjeli uopće razgovarati.

Imajući to u vidu, zahvalan sam Savezu Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” na realizaciji ove ideje, po prvi put načete u knjizi “I mi smo branili Hrvatsku – Romi u Domovinsko ratu” mladog povjesničara Borne Marinića kojem smo zajednički dali priliku, ali i izazov da uđe u ovo neistraženo područje.

Rezultat je hvalevrijedno izdanje koje po prvi put donosi autentična osobna svjedo-čanstva Roma i njihovih zapovjednika.

Koristim ovu priliku da se posebno zahvalim mojim Romima koji su s nama podije-lili svoje osobne priče. Zahvaljujem se i institucijama koje su podržale tiskanje ove knjige, a iskreno se nadam da će knjiga potaknuti daljnja istraživanja te da će do-prinijeti boljem međusobnom razumijevanju i suradnji romske i većinske zajednice, kao i boljem razumijevanju među našim građanima.

Veljko Kajtazi, saborski zastupnik


www.kalisara.hr

7


8


www.kalisara.hr

9Domovinski rat

Val demokratskih promjena koji je početkom 1990-ih godina zahvatio istočnu Euro-pu osjetio se i u Socijalističkoj Republici (SR) Hrvatskoj koja se tada nalazila unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U veljači 1990. godine oza-konjeno je višestranačje, a u travnju i svibnju iste godine održani su i prvi slobodni višestranački izbori u Hrvatskoj. Na njima je pobjedu odnijela Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom. Reakcija srbijanskog vodstva nije izostala, već sredinom svibnja vojne vlasti SFRJ razoružale su hrvatsku Teritorijalnu obranu.1 Time je SR Hrvatska lišena ratne tehnike što je bitno odredilo njezinu sudbinu u idu-ćim godinama. 2

U skladu s rezultatima prvih višestranačkih izbora, 30. svibnja 1990. godine, u Zagrebu je održana konstituirajuća sjednica novog, višestranačkog Sabora SR Hrvatske. Franjo Tuđman postao je prvi predsjednik demokratske Hrvatske, a njegova stranka HDZ pre-uzela je vlast. 3

Predstavnici separatističke političke stranke hrvatskih Srba, Srpske demokratske stranke, bojkotirali su konstituirajuću sjednicu Sabora, te su 25. srpnja 1990. godine organizirali u Srbu tzv. Srpski sabor, koji je izglasao Deklaraciju o suverenosti i auto-nomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. Istog dana u Zagrebu, Sabor SR Hrvatske usvojio je amandmane na Ustav SR Hrvatske kojima je iz naziva države ukinut pridjev socijali-stička, te je s hrvatske zastave uklonjena crvena zvijezda petokraka, a na njoj se našao povijesni hrvatski grb.

Početkom kolovoza 1990. s ciljem osposobljavanja veće skupine ljudi za potencijal-ni oružani sukob ustrojen je tečaj za obuku policijskih službenika - “Prvi hrvatski re-darstvenik”. Planirana dvomjesečna obuka prekinuta je već 17. kolovoza 1990. godine kada su pobunjeni Srbi uoči referenduma o autonomiji na području Knina, Benkovca i Obrovca postavljanjem balvana zaustavili promet na državnim prometnicama i pro-glasili ratno stanje. 4

Iako je oružano djelovanje pobunjenih Srba bilo ograničeno na terorističke akcije poje-dinih skupina, “balvan revolucija” može se shvatiti kao početak oružane pobune dijela Srba protiv demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj. 5

1 Teritorijalna obrana - Dio oružanih snaga SFRJ. Njezina uloga bila je mobilizacija muškog i ženskog stanovništva koje bi, u slučaju rata, sudjelovalo u obrani države.2 Ozren Žunec, “Rat u Hrvatskoj 1991.-1995. : 1. dio: uzroci rata i operacije do sarajevskog primirja.” Polemos 1, br. 1 (1998), 66.3 Ante Nazor, Počeci suvremene hrvatske države: kronologija procesa osamostaljenja Repub-like Hrvatske: od Memoranduma SANU 1986. do proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991. Zagreb: Hr-vatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007., 42.4 Monografija Hrvatska policija u Domovinskom ratu(Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, 2011.), 19-20.5 Ante Nazor, Počeci suvremene hrvatske države, 42.


10 U prosincu 1990. u Kninu je osnovana Srpska autonomna oblast Krajina (SAO Kraji-na). Vrlo brzo, u siječnju 1991. godine, vodstvo novoproglašene SAO Krajine odlučilo je da na tom prostoru prestaju vrijediti ingerencije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Bio je to nastavak protuustavnih djelovanja kojima je srpska po-buna institucionalizirana. Istovremeno Jugoslavenska narodna armija (JNA) pokušava uvesti izvanredno stanje u zemlji no prijedlog jugoslavenskog ministra obrane Veljka Kadijevića Predsjedništvo SFRJ nije prihvatilo. Suočeni s neuspjehom, Kadijević i ge-nerali oko njega nisu odustajali od plana, nadajući se novoj prilici koja je stigla u ožujku kada su započeli otvoreni oružani napadi srpskih terorista na hrvatsku policiju.

Prvi takav događaj zbio se 1. ožujka 1991. u Pakracu kada su srpski ekstremisti razoru-žali hrvatske policajce u namjeri da nasilno provedu samoproglašenu odluku o pripa-janju općine Pakrac SAO Krajini. To je spriječeno intervencijom hrvatskih policajaca idućeg dana. Bio je to prvi oružani sukob između Srba i Hrvata koji mnogi označavaju kao početak Domovinskog rata. 6

Srpski pobunjenici neuspjeh u Pakracu odlučili su nadomjestiti nekom novom pobje-dom nad hrvatskom policijom. Milicajci SAO Krajine, pod zapovjedništvom Milana Martića, blokirali su glavne ceste prema Plitvičkim jezerima.

Uslijedio je sukob jedinica za posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslo-va Republike Hrvatske sa srpskim teroristima. U njemu je 31. ožujka 1991. godi-ne život izgubio Josip Jović, prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. 7

Srbijansko vodstvo nastavilo je huškati Srbe u Hrvatskoj te ubrzo dolazi do novog kr-voprolića.

Na ulazu u Borovo Selo, 1. svibnja obješena je jugoslavenska zastava koju su hrvatski policajci namjeravali skinuti i zamijeniti s hrvatskom zastavom, no srpski pobunjenici u tome su ih spriječili te dvojicu policajaca ranili, a dvojicu zarobili. Kako bi oslobodili kolege, hrvatski policajci u pojačanom sastavu i opremi krenuli su 2. svibnja iz Vinko-vaca no taj je pokušaj završio tragično. Stradala su dvanaestorica hrvatskih policajaca, a taj događaj potaknuo je stvaranje ratne psihoze u Hrvatskoj.

Takav razvoj situacije nametnuo je hrvatskom vodstvu potrebu za osnivanjem vojnih formacija. Tako je u svibnju 1991. osnovan Zbor narodne garde (ZNG) iz kojeg se u studenom iste godine razvila Hrvatska vojska. Još ranije, u ožujku, osnovana je Narod-na zaštita. Bio je to oblik nenaoružanog samoorganiziranja građana na dragovoljnoj osnovi s ciljem suprotstavljanja svim oblicima ugrožavanja suvereniteta Republike Hr-vatske. Odredi Narodne zaštite bili su formirani po općinama i mjesnim zajednicama u Republici Hrvatskoj. 8

Kako pregovori o razrješenju državne krize između republika tadašnje SFRJ nisu te-

6 Hrvatska policija u Domovinskom ratu, 91.7 Isto, 99-100.8 Monografija Otok Ivanić u ratu, Zagreb: NOVA KNJIGA RAST, 2012., 31


www.kalisara.hr

11kli u željenom smjeru, u Hrvatskoj je 19. svibnja 1991. održan referendum na kojemu se preko 90% birača izjasnilo da želi neovisnost Hrvatske. Temeljem takvih rezultata Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. donio je Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Istog dana samostalnost je proglasila i Slovenija, no obje su drža-ve na prijedlog Europske zajednice potpisale 7. srpnja 1991. s JNA i Srbijom Brijunsku deklaraciju. Njome su radi mirnog rješenja jugoslavenske krize prihvatile tromjesečni moratorij na aktivnosti vezane uz uspostavu neovisnosti i time odgodile realizaciju Deklaracije o neovisnosti. 9

Odmah nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, pobunjeni Srbi napali su 26. lipnja 1991. godine Policijsku postaju u Glini, a 3. srpnja 1991. JNA je započela oku-paciju Baranje. Time je započela otvorena agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Republiku Hrvatsku.10

Agresiji su se suprotstavile snage MUP-a i ZNG te slabo naoružane dragovoljačke po-strojbe poput Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a). 11

Tek su sredinom rujna osnivanjem Glavnog stožera Hrvatske vojske i donošenjem Za-kona o obrani stečeni uvjeti za kvalitetnu obranu države i sveukupan razvoj Oružanih snaga Republike Hrvatske. 12

Preduvjet za uspješnu obranu bilo je blokiranje i osvajanje dijela vojarni i drugih obje-kata JNA čime bi hrvatske snage osigurale barem dio potrebnog naoružanja, osobito nakon što je u rujnu Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja u Jugoslavi-ju. Tijekom akcija zauzimanja vojnih objekata 32. varaždinski korpus JNA razoružan je u cijelosti, dok su 10. zagrebački i 13. riječki djelomično razoružani. Zaplijenjeno naoružanje odmah je stavljeno u upotrebu te je ovo bio jedan od presudnih momenata u obrani Hrvatske na koju je uskoro započeo opći napad.

JNA i srpske paravojne formacije početkom listopada 1991. godine krenule su u opći napad na svim hrvatskim bojištima. Raketiranje Banskih dvora u Zagrebu 7. listopada 1991. godine, u kojima su prilikom raketiranja sastanak imali predsjednik RH dr. Fra-njo Tuđman te predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Ante Marković, pokazalo je da velikosrpska politika ni ne pomi-šlja na mirno rješenje. U tim okolnostima Sabor Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine donio je, dan nakon isteka tromjesečnog moratorija, Odluku o odcjepljenju Re-publike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju. 13

9 Ivo Perić, Godine koje će se pamtiti, Zagreb: Školska knjiga, 1995., 103.10 Monografija Dvadeset proljeća Roda, Varaždin: TIVA Varaždin, Udruga specijalne jedinice policije PU Varaždinske „Roda“ 2011.,20-21.11 HOS - stranačka vojska Hrvatske stranke prava.12 Zakonom o obrani uređena su prava i dužnosti građana, ovlasti Vlade Republike Hrvatske, tijela državne uprave i pravnih osoba, u obrani suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti te Ustavom utvrđenog poretka Republike Hrvatske; oružane snage Republike Hrvatske; vojna obveza i dru-ga pitanja značajna za obrambeni sustav.13 Ante Nazor, Počeci suvremene hrvatske države, 94-96.


12 Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više, kao takva, ne postoji. 14

Proglašenu neovisnost Hrvatska je morala obraniti u ratu koji je odnio tisuće žrtava. Brojna hrvatska naselja i gradovi pretrpjeli su žestoka razaranja, a snimke potpuno razorenog hrvatskog grada Vukovara obišle su svijet, baš kao i snimke razaranja grada Dubrovnika, zaštićenog poveljom UNESCO-a. Do kraja 1991. godine JNA je okupirala gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske, a na okupiranom teritoriju pobunjeni su Srbi 19. prosinca 1991. proglasili Republiku Srpsku Krajinu. Unatoč strašnim razara-njima i stradanjima Hrvatska ne samo da nije bila poražena, već je nizom oslobađaju-ćih operacija u zapadnoj Slavoniji uspjela tijekom studenog i prosinca osloboditi velik dio okupiranog teritorija. Najveća od tih operacija bila je operacija “Orkan 91” koja se odvijala na novogradiškom i novljanskom području te u okolici Lipika i Pakraca. Usporedno su se odvijale oslobodilačke operacije “Otkos 10” i “Papuk 91” kojima je oslobođen niz naselja na području Bilogore, Papuka i Psunja.

U tim okolnostima u Sarajevu su 2. siječnja 1992. , u nazočnosti glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea, ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak i general Andrija Rašeta u ime JNA, potpisali Sarajevsko primirje. Njime su se obje zaraćene strane obvezale ostati na dostignutim položajima, a na snagu je stupilo idućeg dana u 18 sati. Time je okončana prva faza rata u Hrvatskoj te je nastupila faza “ni rata ni mira”, od-nosno sukoba nižeg intenziteta. Uskoro su, 15. siječnja, Hrvatsku priznale sve države Europske zajednice čime je hrvatska neovisnost doživjela međunarodno priznanje. 15

Ipak, za teritorijalnu cjelovitost Hrvatska se morala izboriti sama. Hrvatske su snage nizom oslobodilačkih akcija i operacija oslobodile okupirane dijelove Republike Hrvat-ske. Oslobodilačkim operacijama “Bljesak” i “Oluja” u svibnju i kolovozu 1995. godine oslobođen je najveći dio okupiranog područja Republike Hrvatske, no tek je mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, koja je završila u siječnju 1998. godine, uspo-stavljena teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske.

14 “8. listopada - Dan neovisnosti Republike Hrvatske” Hrvatski Sabor. Dostupno na: http://www.sabor.hr/8-listopada-dan-neovisnosti-republike-hrvatske (pristupljeno 9. lipnja 2019.)15 Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Sloveni-ja, Ukrajina i San Marino.


www.kalisara.hr

13Romi branitelji u Domovinskom ratuU Domovinski rat uključili su se pripadnici brojnih nacionalnih manjina koji su dali ne-mjerljiv doprinos u obrani Hrvatske. Među njima su bili i brojni Romi, odnosno osobe romskog podrijetla. O njihovoj ulozi u tom razdoblju, najvažnijem u modernoj hrvat-skoj povijesti, vrlo se malo zna.

Tema Roma branitelja nije bila predmet niti jednog znanstvenog istraživanja te je iz tog razloga bilo kakav znanstveni rad na tu temu pravi izazov. Zahvaljujući inicijativi saborskog zastupnika romske nacionalne manjine, Veljka Kajtazija, ta se tema napo-kon počela istraživati. Istraživanja provedena uz pomoć udruge Savez Roma u Repu-blici Hrvatskoj “Kali Sara”, na čelu s predsjednicom Suzanom Krčmar, bila su opsežna i dugotrajna te se njima pristupilo s posebnom pažnjom kakvu ta tema zaslužuje.

Broj Roma koji su se aktivno uključili u Domovinski rat gotovo je nemoguće utvrditi kao niti broj Roma koji su 1991. godine živjeli u Hrvatskoj. Prema popisu iz te godine, 6695 osoba izjasnilo se kao Romi, ali moramo uzeti u obzir da je u tom razdoblju došlo do velike migracije Roma uzrokovane ratnim stanjem na području cijele bivše Jugosla-vije. Godine 2001. broj je narastao na 9463, a 2011. na 16975 osoba koje su se izjasnile kao Romi. Vođenje bilo kakve statistike koja se tiče Roma otežano je zbog raznih bi-rokratskih i administrativnih prepreka. Pojedini hrvatski Romi nemaju riješen status državljanstva, a osim što neki nemaju ni domovnicu, velik broj Roma na popisima sta-novništva se drugačije deklarira - ponajviše kao Hrvati.

Isti problemi javljaju se i kada je u pitanju broj Roma branitelja u Domovinskom ratu. U odgovoru na upit o evidenciji Roma sudionika Domovinskog rata Ministarstva hrvat-skih branitelja RH, koji potpisuje državna tajnica Nevenka Benić, između ostalog stoji:

“Ministarstvo hrvatskih branitelja zaprimilo je Vašu zamolbu za podacima o broju Roma koji su kao hrvatski branitelji sudjelovali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u Domovinskom ratu i broju poginulih hrvatskih branite-lja iz Domovinskog rata Roma.

Ministarstvo nema evidenciju o broju Roma s priznatim statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata odnosno smrtno stradalih hrvatskih branitelja Roma te Vas upućujemo da se upitom obratite Hrvatskom memorijalno-doku-mentacijskom centru Domovinskog rata.

Nadalje, ni jedna od udruga Roma iz Domovinskog rata do danas nije Mini-starstvu dostavila podatke za upis u Evidenciju udruga iz Domovinskog rata koje Ministarstvo vodi (…)”


14 Sličan upit upućen je i Ministarstvu obrane RH, čija je Samostalna služba za odnose s javnošću i izdavaštvo vrlo brzo uputila idući odgovor:

“Poštovani,

zahvaljujemo na javljanju, kao i na angažmanu vezanom uz promicanje vri-jednosti Domovinskog rata, koje je također među prioritetima Ministarstva obrane RH.

Slijedom Vaše zamolbe, možemo Vas izvijestiti kako, nažalost, nemamo traže-ne podatke niti znamo postoje li takvi podaci igdje zabilježeni i objedinjeni.

U nadi kako ćete ostvariti svoj cilj, želimo Vam uspješan daljnji rad. ”

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata na čelu s ravnate-ljem dr. Antom Nazorom održao je s Državnim zavodom za statistiku dva sastanka na kojima je zatražen uvid u Popis stanovništva 1991. kako bi se moglo vidjeti tko je bio koje nacionalnosti i povezati kroz bazu podataka o smrtno stradalim hrvatskim brani-teljima. Nažalost sastanci nisu dali rezultate.

Romi nikada u povijesti nisu kolektivno vodili rat pod svojom zastavom i nikada nisu ratovali za vlastiti teritorij no sudjelovali su u mnogim ratovima na različitim stra-nama, ovisno o teritoriju i političkoj situaciji u kojoj bi se zatekli. Tako je bilo i u Do-movinskom ratu. Dok se manji broj Roma priključio agresoru, veći broj stavio se na raspolaganje hrvatskim snagama smatrajući Hrvatsku svojom domovinom. U obranu Hrvatske uključili su se i Romi iz različitih dijelova Hrvatske, od istočne Slavonije do Kvarnera i Istre pa i Dalmacije. Među njima bili su Romi katoličke i islamske, ali isto tako i pravoslavne vjeroispovijesti. Tako imamo primjer Rajka Jovanovića, Roma pra-voslavne vjeroispovijesti iz Dalmacije koji je Domovinski rat proveo u 113. šibenskoj brigadi Hrvatske vojske. Njegovo ime hrvatskoj je javnosti nažalost postalo poznato tek nakon njegove smrti. Naime, nakon što je 2009. godine, u 53. godini života premi-nuo, unatoč njegovoj i želji njegove obitelji, nije mu omogućen pogreb s vojnim počasti-ma na pravoslavnom groblju Svetog Spasa u Šibeniku. 16

Već od 1990. godine Romi su se počeli aktivno uključivati u demokratske promjene u Hrvatskoj te pristupati u novoosnovane formacije, tada još pod Ministarstvom unutar-njih poslova. U Domovinskom ratu sudjelovali su od njegovih početaka, pa sve do kraja sudjelujući u najvažnijim operacijama hrvatskih snaga, a nekolicina je ostala u aktiv-noj službi i nakon završetka rata. Svoj doprinos dali su kroz razne oblike. Od obrane Hrvatske na prvoj crti bojišnice gdje su se istaknuli kao pripadnici hrvatske policije i vojske, kao i odreda Narodne zaštite u koje se uključio velik postotak Roma, pa do dru-gih oblika pomoći u humanitarnom, logističkom i financijskom smislu. Ovdje je bitno

16 Hrvoje Pavić, “Pravoslavni svećenik vojne počasti zabranio na groblju”, 24 sata. Dostupno na: www.24sata.hr/news/pravoslavni-svecenik-vojne-pocasti-zabranio-na-groblju-134357 (pristupljeno: 2. srpnja 2019.)


www.kalisara.hr

15istaknuti kako su, kao dio oružanih snaga, Romi bili prisutni u raznim rodovima vojske - pješaštvu, topništvu, oklopništvu, ratnoj mornarici, vojnoj policiji, pa čak i sanitetu kao medicinski tehničari.

Cilj ove monografije je zabilježiti doprinos Roma u najtežim vremenima kada se stva-rala hrvatska država te da su u tom stvaranju aktivno sudjelovali. Iako ovim istraži-vanjem nisu obuhvaćeni svi Romi koji su dali svoj doprinos, ona je dokument jednog vremena koji pokazuje s kojim su se sve problemima susretali, u kojim su akcijama sudjelovali i na koje načine te kako danas gledaju na to vrijeme i Domovinski rat op-ćenito. Veći dio monografije oslanja se na usmena svjedočanstva preživjelih Roma te njihovih zapovjednika, a vrlo je bitno istaknuti kako su se u knjizi našla i svjedočanstva onih koji se deklariraju kao Hrvati, ali su ponosni na svoje romsko podrijetlo. Unatoč nedostacima metode usmene povijesti, poput selektivnog pamćenja, naknadnog mije-njanja slike o nekom događaju ili temi, te na koncu i čimbenika zaborava, ta su svjedo-čanstva važan dokument koji je izvrsno poslužio za obradu ove teme s obzirom na već spomenute nedostatke te nedostatnu arhivsku građu. Prikupljeno memoarsko gradivo je obogaćeno dostupnom literaturom te arhivskom građom - od brojne periodike do arhive Hrvatske radiotelevizije.


16


www.kalisara.hr

17VukovarNa samom istoku Hrvatske, uz rijeku Dunav, smjestio se Vukovar. Taj grad u Domo-vinskom ratu postao je simbol stradanja i otpora Hrvatske pred agresijom. U proljeće 1991. godine u blizini Vukovara dogodio se sukob između pobunjenih Srba i hrvatskih policajaca. U njemu je smrtno stradalo 12 hrvatskih policajaca nakon čega je među sta-novništvom bivše općine Vukovar, ali i cijele Hrvatske zavladalo stanje ratne psihoze. Tijekom ljeta situacija se dodatno rasplamsala te je rezultirala opsadom Vukovara koja je započela koncem kolovoza od strane Jugoslavenske narodne armije. Idućih mjeseci Vukovar i njegovi branitelji herojski su se odupirali stalnim napadima JNA koja je bila potpomognuta raznim srpskim paravojnim skupinama kao i Teritorijalnom obranom. Grad je razaran teškim topništvom i učestalim bombardiranjima uz brojne žrtve, kako vojne, tako i civilne. Na koncu, 18. studenog 1991. Vukovar je okupiran. Dio branitelja spasio se probojem iz opkoljenog grada, dio je odveden u zarobljeništvo, a dio je ubijen u nizu zločina koji su počinjeni nakon pada grada.

Zdravko Vladisavljević – Edi

Vukovar je prije rata bio multietnički grad u kojem su, uz Hrvate i Srbe, živjeli pripadnici mnogih nacionalnih manji-na pa tako i Romi. Jedan od njih bio je Zdravko Vladisav-ljević, poznat pod nadimkom Edi. Rođen je 4. siječnja 1971. godine u Novom Sadu (Srbija) kao najmlađe dijete Djene Vladisavljevića i njegove supruge Katice Grežak. Kao dva-desetogodišnjak dragovoljno se uključio u obranu Vukova-ra u kojem je položio svoj život.

Priča o Zdravku Vladisavljeviću Ediju objavljena je u seriji članaka pod nazivom “Nisu zaboravljeni”, autorice Tanje Belobrajdić:

“Njegov najbolji prijatelj iz osnovne škole, Željko Kušić, dragovoljac, pripadnik tzv. Opatovačke bojne, ispričat će kako ga je početkom kolovoza 1991. godine na ulici zau-stavio Edi i upitao ga može li mu nabaviti pušku kako bi i on branio Grad. Željko ga je poveo sa sobom u zgradu Gimnazije i tamo su ga zadužili naoružanjem s kojim je otišao na Lužac, gdje se već nalazio njegov stariji brat. O Ediju, Željko će s ljubavlju ispričati kako su zajedno sjedili u klupi, kako je Edi volio plesati, da su učenici znali razmaknuti školske klupe kako bi im plesao tada iznimno popularni breakdance i da je obožavao Michaela Jacksona.

Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor koja se nalazila u zgradi današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je bio prva generacija u istoimenoj, novoizgrađenoj školi na

Zdravko Vladisavljević Edi


18 Mitnici. Svirao je gitaru i klavijature, bio vrstan plesač koji je na natjecanjima osvajao nagrade, te kako je ispričao njegov susjed i prijatelj s kojim je odrastao, Vjekoslav Vu-kas, jedna velika ‘dobrica’ i osoba omiljena u društvu, u čijoj su se obiteljskoj kući često sastajali.

Prvi zapovjednik obrane Lušca, Stjepan Vidaković, reći će kako je Zdravko bio izniman mladić.

‘Mali je uvijek išao gdje je trebalo, radio je sve što mu je rečeno, odličan je bio, a kada smo imali mogućnosti, znao nas je razveseliti svirkom na sintisajzeru’, ističe Vidako-vić. Slično će za Zdravka Vladisavljevića ispričati još jedan od zapovjednika, Đakov-čan, Ivan Ćurić Ićo: ‘Malo je poznato da su, kada su zarobljeni tenkovi na Lušcu, tamo bili i Edi i njegov brat. Sjajan je momak bio, odgovorno to tvrdim’.

Nakon sloma obrane Lušca 2. studenoga 1991. godine, Edi se uspio izvući iz okruženja, a potom s bratom, koji se spasio s drugom grupom branitelja, ponovo našao dva dana kasnije, te su ponovo zajedno otišli na položaj, prema šumi Adica. Kada je bilo izvjesno da se Vukovar više ne može obraniti, Edijev stariji brat, kako je izjavio, prvi i posljed-nji put u životu, posvađao se s Edijem. Naime, on je želio da se priključe grupi koja je upravo kretala u proboj, ali Edi je, zbog ljubavi prema djevojci koju nije imao vremena o tome obavijestiti, to odbio.

Dana 18. studenoga 1991. godine, Edi je s bratom otišao u vukovarsku bolnicu gdje su sljedeći dan zarobljeni te vojnim kamionom odvezeni na Sajmište u dvorište nekadaš-njega Vupika.

To strašno poslijepodne Zdravko Edi Vladisa-vljević, pokazao je neizmjernu bratsku ljubav. Kada je četnik po imenu Đorđe prozvao nje-govoga starijega brata kojega je poznavao od prije, Edi je istupio ispred brata kojega je gur-nuo negdje iza sebe i rekao da je to on. Ipak, preživio je, jer je ovaj, iako pijan, rekao da Edi nije onaj kojega on traži. Nedugo nakon toga, zarobljenici su sprovedeni u dvorište Velepro-meta gdje su postrojeni i prepušteni na milost i nemilost paravojnim četničkim formacijama.

Domaći Srbin po imenu Stevan Curnić, iz-dvojio je Edija kojega je u tome trenutku foto-grafirao netko od srpskih fotografa, te odveo u zloglasnu Stolariju. Fotografija je nekoliko dana kasnije objavljena u srpskim novinama

Fotografija Zdravka Vladisavljevića Edija u srpskim novinama


www.kalisara.hr

19uz naslov: ‘Kada koljači suze liju’, te opis – ‘muzičar među koljačima’. Ta slučajno na-pravljena fotografija, dokaz je kako je Edi živ dočekao pad grada, no nažalost nije pre-živio zarobljavanje.

Dana 21. studenoga 1991. godine, razulareni četnici su, nakon brojnih mučenja i uboj-stava koje su zarobljenici u Stolariji bili prinuđeni slušati, prozvali i Edijevog starijeg brata koji je u međuvremenu također doveden na isto mjesto. Edijev brat se ustao s poda gdje su sjedili, no u tome trenutku Edi ga je zgrabio za nogu i počeo vikati:’Ostavi-te moga brata’. Prema bratovim riječima, četnik koji ga je htio izvesti, čučnuo je pokraj Edija i upitao ga:

‘Voliš li ti svoga brata?’. Kada je Edi odgovorio da voli, ovaj mu je rekao: ‘onda ćeš ti ići umjesto njega’. ”17

Spomenuti događaj opisao je i Vilim Karlović u autobiografskoj knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Upravo je Ediju posvetio svoju knjigu napisavši na njezinoj prvoj stranici: “Knjigu posvećujem u spomen mladom hrvatskom mučeniku Zdravku Vla-disavljeviću – Ediju”. Zbog sitne građe Zdravka Vladisavljevića, ali i zbog toga jer je Edijev brat vikao “Ostavite ga, on je dijete ima četrnaest godina”, Karlović je mislio da je Edi još uvijek dijete.

“Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od nje-ga ostati beživotno tijelo negdje na ledini. To je veliko i nepopravljivo zlo!Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima. Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vre-mena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?”18

Dva dana kasnije, u vukovarskoj kasarni gdje je bio zarobljen, Edijev brat vidio je Ste-vana Curnića kako nosi Edijevu žutu jaknu. 19

17 Tanja Belobrajdić, „Romi imaju heroja Domovinskog rata, ali to malo tko zna“, Direktno.hr portal. Dostupno na: https://direktno.hr/direkt/romi-imaju-heroja-domovinskog-rata-ali-to-malo-tko-zna-148695/ (pristupljeno 28.6.2019.)18 Vilim Karlović, Preživio sam Vukovar i Ovčaru “nikada u životu ne smijemo izgubiti vjeru i nadu!”, Vukovina: Vilimbook, 2018., 180.19 Tanja Belobrajdić, „Romi imaju heroja Domovinskog rata, ali to malo tko zna“, Direktno.hr. Dostupno na: https://direktno.hr/direkt/romi-imaju-heroja-domovinskog-rata-ali-to-malo-tko-zna-148695/(pristupljeno 28.6.2019.)


20 Presudom Županijskog suda u Vukovaru od 16. svibnja 2000. godine Stevan Curnić, koji je izdvojio Zdravka Vladisavljevića Edija na Veleprometu osuđen je na 15 godina zatvora zbog toga što je kao stražar na “Veleprometu”:

– usmrtio Zorana Bajića prerezavši mu vrat;– nanio teške ozljede Stipanu Lučiću ispalivši mu rafal u noge;– izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, koje-mu se od tada gubi svaki trag;– izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i Silvestra Fun-du i Anu Horvatinec;– izdvajao iz autobusa zarobljenike i tukao ih, pa tako i Miroslava Frasa;Zajedno s Damirom Siretom:– nakon što je Sireta naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzi-ma, što je ovaj i učinio, iz automatskih pušaka ispalili po nekoliko rafala prema Ekremu Na-kičeviću i usmrtili ga20

Tijelo Zdravka Vladisavljevića Edija ekshumirano je iz masovne grobnice nakon rata i pokopano na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Edijev stariji brat Đorđe, koji je nakon rata promijenio ime u Zdravko Krnjić, također je bio branitelj Vukovara, a nakon što je preživio zarobljeništvo priključio se obrani Hrvatske u redovima 5. gardijske brigade “Sokolovi”. 21

U bitci za Vukovar poginuo je i bratić Zdravka Vladisavljevića, Jovica Strunja, čiji je otac bio Hrvat, a majka Romkinja.

Branko Borković, zapovjednik obrane Vukovara i 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske:

“Taj cijeli rat koji se nama dogodio početkom devedesetih je zapravo tim više čudan jer mi nismo generacije koje su navikle ljude prepoznavati po nekim drugim obilježjima ili dijeliti po različitostima, a doživjeli smo najtragičnije događaje u modernoj Europi. Znači najgori fašizam od strane Miloševićevog režima koji je dijelio ljude po svim tim elementima.

20 “Zločin u Vukovaru, Stajićevu i Sremskoj Mitrovici (opt. Stevan Curnić i dr.)”, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek. Dostupno na: http://www.centar-za-mir.hr/ps/zlocin-u-vukovaru-sta-jicevu-i-sremskoj-mitrovici-opt-stevan-curnic-i-dr/ (pristupljeno 28. lipnja 2019.)21 Vilim Karlović, Preživio sam Vukovar i Ovčaru, 394.

Grob Zdravka Vladisavljevića Edija na Memorijalnom groblju u Vukovaru


www.kalisara.hr

21Profesionalni sam vojnik, završio sam vojnu akademiju prije rata i niti jednog trenutka u ratu nisam dozvolio dijeliti ljude po bilo kojoj osnovi, nego naprosto da li su se opredijelili za stranu dobrog ili za stranu zlog. Tako smo gledali cijeli sustav obrane Vukovara. Ne moram ni ja braniti Vukovar, brani ga Haag, brani ga međunarodna javnost. U Vukovaru je međunarodna zajednica pala na ispitu zrelosti jer se pokazalo da nije u stanju na kraju 20. stoljeća zaštiti nemoćne i da nije u stanju zaustaviti zlo koje se u srcu Europe dogodilo.

Vukovar je specifičan grad po broju nacionalnih manji-na, tih zapravo etničkih skupina jer one su bile srođe-ne s gradom, srođene s ljudima. Kada su se ljudi opre-djeljivali na koju će stranu ključni su bili odnosi među ljudima, među njima kao društva i susjedi i prijatelji, dakle način na koji su živjeli. Bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadali ostali su u svojem gradu, zajedno sa svojim prijateljima i trpili svo ono zlo koje su proživlja-vali. Tu su bili i Romi i Rusini i Ukrajinci i Židovi i Srbi također. U odnosu na ukupan broj Srba manji obim, ali dosta je i Srba ostalo. Također i ljudi koji su kao drago-voljci dolazili braniti Vukovar bili su pripadnici raznih etničkih skupina. Mi preživjeli branitelji Vukovara, oku-pljeni u nekoliko udruga, uz potporu Ministarstva brani-telja skupljamo pojedinačno građu o svakom stradalom. Serija članaka “Nisu zaboravljeni” autorice Tanje Belo-brajdić dio je te priče.

Romi su u Vukovaru bili asimilirani. Ja sam sa Romima išao u školu i dan danas se srećemo i družimo. Naprosto smo srođeni. Ja ne ulazim u to kako se oni izjašnjavaju kada je popis stanovništva. Uzajamno znamo tko smo i što smo i uzajamno ne samo da se poštujemo nego i normalno živimo, kumujemo, povezujemo se. Teško je odrediti broj Roma branitelja Vukovara iz razloga što ih ja nisam gledao na taj način.

Ono generalno što možemo reći je da se romska zajed-nica u potpunosti, zajedno s većinskim hrvatskim naro-dom, borila za iste stvari unutar Domovinskog rata i na taj način jasno znala do znanja da je Hrvatska njihova domovina kao i svima nama.

Mjesto stradanja Zdravka Vladisavljevića Edija, Vele-Vukovarske novine,

5. travnja 2019.


22 promet, pokušavamo sve ove godine staviti u prvi plan kao najveće stratište nakon 2. svjet-skog rata i prostor gdje se na vrlo brutalan na-čin vršila segregacija na podobne i nepodobne. Gdje nije bilo bitno tko pripada kojoj etničkoj zajednici nego tko je podoban Miloševićevom režimu, po jednom nacističkom modelu, i tko nije. Na taj način su izdvajali ljude i ubijali ih. Nažalost još uvijek nije poznat broj stradalih na Veleprometu jer se sustavno bježi od toga. Mi stišćemo i nećemo stati jer smatramo da je to vrlo bitan element u verifikaciji događanja iz 90-ih godina. ”22

22 Razgovor s Brankom Borkovićem obavljen 2. srpnja 2019.

Oznaka 204. vukovarske brigade

Branko Borković “Mladi Jastreb”


www.kalisara.hr

23Valpovština

Valpovština je područje u istočnoj Slavoniji koje osim grada Valpova obuhvaća i grad Belišće u kojem se nalazi gradsko naselje Bistrinci. Upravo u njemu živi velik broj Roma koji su se uključili u Domovinski rat. Okupacijom Baranje velik dio Valpov-štine našao se na prvoj crti obrane koja je postala rijeka Drava. Pripreme za obra-nu tog kraja Hrvatske započele su tijekom 1991. godine, a 28. lipnja Ministar obrane Republike Hrvatske, general-pukovnik Martin Špegelj uslijed pogoršane sigurnosne situacije u istočnoj Slavoniji naložio je Sekretarijatu za narodnu obranu općine Val-povo da smjesta izvrši mobilizaciju 107. rezervne brigade Zbora narodne garde. 23

Brigada je u početku imala četiri bojne i to po jednu iz Valpova, Donjeg Miholjca, Našica i Đakova. Izdvajanjem pojedinih bojni od kojih su nastale nove brigade, 107. brigada ostaje na tri bojne, i to dvije iz Valpova te jedne iz Donjeg Miholjca. Najveći problem u početku je bilo naoružanje koje je nedostajalo za obra-nu dugačke crte koju je brigada trebala braniti. Nakon pada niza vojarni na području djelova-nja brigade i karaula uz Dravu, u rujnu 1991. godine, brigada se značajno naoružala te je bila spremna za nove izazove.

Djelovala je u sklopu Operativne zone Osijek držeći dugu crtu bojišnice uz rijeku Dravu pre-ko koje se nalazila okupirana Baranja. Najveći i najteži zadatak 107. brigada imala je 1992. godine u operaciji “Baranja” kojom je trebao biti oslobođen taj dio okupiranog teritorija Republike Hrvatske.

Operacija je otpočela 3. travnja u 5:45 sati ujutro. Napadom na pobunjeničke položaje u Baranji, 107. brigada potpuno je iznenadila neprijatelja. Preko Drave su ubrzo pre-vezeni tenkovi, oklopni transporteri te topništvo za neposrednu potporu. U samo pet sati napadnoga djelovanja zauzeto je oko 70% nasipa u Baranjskom trokutu, a ostala područja bila su pred oslobađanjem. Unatoč značajnom uspjehu stigla je zapovijed za-povjednika Operativne zone Osijek, Karla Gorinšeka, za povlačenje. U operaciji “Bara-nja” poginulo je 15 pripadnika 107. brigade, a 77 ih je ranjeno.

U jesen 1992. godine 107. brigada Hrvatske vojske je demobilizirana. Dio ljud-

23 Natko Martinić Jerčić i Slaven Ružić, 107. Vukovi s Drave, Belišće: Tiskara i knjigovežnica SLOG, 2017., 26.

Oznaka 107. brigade Hrvatske vojske “Vukovi s Drave”


24

stva prešao je u 3. i 5. gardijsku brigadu Hrvatske vojske, dok je dio završio u pri-čuvnim brigadama koje nisu demobilizirane poput 132. našičke brigade HV-a.24

U kolovozu 1994. godine Ministarstvo obra-ne Republike Hrvatske “u cilju jačanja HV-a i bolje zaštite dotadašnje crte razdvajanja te za moguće složenije vojne operacije koje su planirane, ukoliko se reintegracija hrvatskog okupiranog područja ne provede mirnim pu-tem” osnovalo je 107. domobransku pukovni-ju Valpovo. U nju su mobilizirani mnogi vojni obveznici s tog područja, pa tako i Romi.25

Miroslav Štargl, ratni zapovjednik 107. brigade Hrvatske vojske:

“Brigada je osnovana 28. lipnja 1991. godi-ne i ljudi su mobilizirani s bivše općine val-povštine i bivše općine miholjštine, u po-četku i s područja Đakova i Našica koji su

se kasnije odvojili i ostao je samo segment ovaj ovdje valpovština i miholjština. Odmah na početku nije se vodilo računa o pripadnosti nacionalnim manjinama ili drugim narodnostima. Brigada se popunjavala s ove teritorije. Svatko tko je ušao, bio dragovoljac ili je bio potreban zbog VES-a (op. a. vojno-evidencijska specijalnost), dobio je poziv za mobilizaciju kako bi se riješio njihov status. Mi nismo vodili točnu evidenciju tko je bio Rom, tko je bio Mađar, tko Slovak.

24 Isto, 212.25 Isto, 274.

Pripadnici 107. brigade “Vukovi s Drave” prelaze čamcem Dravu

Oznaka 107. domobranske pukovnije Valpovo


www.kalisara.hr

25Po našoj nekoj internoj evidenciji što ljudi znaju jedan drugoga, Roma je u 107. brigadi bilo 19, međutim ima indicija da se brojka kreće čak i preko 20 ljudi. Bili su svugdje raspoređeni, bilo ih je u tenkovskoj satniji, bilo ih je u izviđačkim postrojbama, dio je bio u topništvu, a najveći je dio bio zastupljen u pješaštvu. Odlukom kri-znog stožera Valpovo i Donji Miholjac tamo negdje u listopadu 1991. godine donijeta je obvezujuća odluka da se i Romi moraju uključivati u Domovinski rat.

Mi nismo na ovom području imali većih problema s Ro-mima po bilo kojoj osnovi. Ja sam zapovjednik bio od desetog mjeseca 1991. i nikada nije bilo problema. Niti je itko njih šikanirao zbog romskog podrijetla niti su oni pravili ikakve probleme.

Kad je Baranja pala i kad su izbjegli ljudi iz Baranje, onda je jedan dio Roma i iz Srbije došao u te hrvatske kuće koje su bile napuštene. Tu se pojavio jedan određeni problem zbog kojeg je naš krizni stožer donio odluku da se naši do-micilni Romi priključe u obranu Republike Hrvatske. Jedan dio ljudi koji su izbjegli iz Baranje je dobivao informacije što se događa s njihovom imovinom koja je ondje ostala. Dio Roma bio je uključen u rat i na drugoj strani. S obzi-

Zapovjednik 107. brigade Hrvatske vojske Miroslav

Štargl

Zapovjednik 107. brigade Hrvatske vojske Miroslav Štargl na prijemu kod predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana


26 rom da veliki broj okupatorskih vojnika je ovdje stradao na prvoj crti bojišnice, prema našim informacijama 400-450 ljudi, oni su mobilizirali Rome u svoje postrojbe. Jedan dio domiclinih Roma je trpio ovo što se dogodilo, a drugi dio koji je naseljen tamo iz Srbije uočio je priliku da bi se mogli okoristiti zbivanji-ma na tom području. Dosta je Roma bilo naseljeno u Torjance i pljačkalo se i zbog toga se dio ljudi koji su odande izbjegli jako loše osjećao i počeo se javljati jedan animozitet prema Romima iz naselja Bistrinci.

Imali smo jednog Roma koji je bio u izviđačkoj postrojbi. U 107. brigadi izvi-đačke postrojbe bile su iznimno razvijene zbog konfiguracije terena. Jer rat se vodio, kako sa desne tako i s lijeve obale Drave. Desna obala bila je naša, međutim bojišnica se vodila s lijeve strane po nasipu. Tu su išli izvidnici koji su sprječavali i zadržavali njih da izbiju na samu obalu rijeke. Tu je bio uklju-čen jedan dio Roma. Jedan Rom je bio izuzetan i pamtim ga kao vrhunskog izvidnika.

107. brigada je demobilizirana krajem 1992. godine. Tada je jedan dio ljudstva prešao u 132. našičku brigadu, jedan dio u aktivne gardijske brigade 3. i 5. , a poslije je dignuta 1993. godine 107. domobranska pukovnija u kojoj je opet je-dan dio Roma bio mobiliziran. Ona je po brojnom stanju bila brojčano još jača od 107. brigade, u njoj je bilo preko 2700 ljudi. ” 26

Romi su u 107. brigadi Hrvatske vojske bili raspoređeni na razne zadatke od izvidnika do tenkista u kojima je bio Duško Mitrović.

26 Razgovor s Miroslavom Štarglom obavljen 29. rujna 2018.

Kolona oklopnih vozila 107. brigade - Duško Mitrović u prvom vozilu (prvi s lijeva), oklopno-mehanizirana satnija 107. brigade Hrvatske vojske “Vukovi s Drave”


www.kalisara.hr

27Duško Mitrović

“Ja sam Duško Mitrović, rođen sam 1961. godine. Prije rata sam bio u izviđačima. Kad je počelo nisam znao što znači rat, mislio sam da će se par dana pucati i da će biti go-tovo. Uzeo sam izviđačku uniformu i obukao je na sebe, maramu stavio i došao gore u zapovjedništvo i kaže tamo meni Živko Budimir i smije se: “Ajde idi u kurac Dule, što si to uzeo na sebe? Kakva ti je to uniforma? Imaš li drugu?” Kad sam rekao da nemam poslao me kući da si uzmem neku košulju civilnu i ja na bicikl i uzmem neku majicu i vratim se i kaže mi Živko: “E sad ćeš ući u 107. brigadu. ”

Bio sam u tenkovskoj satniji u 107. brigadi. Pristupio sam 22. rujna 1991. godine. Bio sam u njoj sve dok se 107. nije rasformirala. Po VES-u sam bio tenkist i deset godina nakon odsluženja vojnog roka opet sam u Domovinskom ratu sjeo u tenk.

Posada mi je bila idealna. Bilo nas je svakakvih unutra i crnih i bijelih i svakakavih. Nit-ko nije gledao što si po narodnosti nego kakav si čovjek i da li se može vjerovati u tebe. U tenku 55-ici imate četiri člana posade i svaki ovisi o svakome. U šali mi je jednom zapovjednik rekao “Dule, ti si cigan, mi tebi možemo vjerovati? Ti si vozač i zbog tebe možemo najebati svi. ”, ali to je bilo u šali.

Najviše mi je u sjećanju ostalo oslobađanje Baranje početkom travnja 1992. godine. Vozio sam BVP (op. a. Borbeno vozilo pješaštva), sa skelom su nas prevezli preko Dra-ve.27 Akcija je završila kako je završila, no mislim da smo mi dobro izvršili svoj zadatak.

27 Borbeno vozilo pješaštva - vrsta borbenog oklopnog vozila koje djeluje kao izravna potpora pješaštvu.

Duško Mitrović (sa šljemofonom) u borbenom vozilu pješaštva


28

Kad se 107. brigada rasformirala prešao sam u 132. našičku brigadu. Ondje sam bio 2-3 mjeseca, do 11. mjeseca ’92. i onda sam prešao u 5. gardijsku brigadu u kojoj sam ostao do 1994. godine. Svakako bih istaknuo da niti u 132. brigadi, niti u 5. gardijskoj brigadi nije se pravila razlika, tu je bilo svakakvih nacionalnosti. ”28

Miroslav Štargl o Dušku Mitroviću

Podatke o Romima mi tu nemamo u arhivu, teško se sjetiti tko je tu bio Rom, a tko nije bio. Pojedini Romi su specifični zbog toga što su bili viđeniji ovdje. Zaš-to je meni ostalo upečatljivo da je on bio tenkista? Bio je jedini tenkista Rom, bez obzira što se nije pravila razlika, ostane ti u sjećanju. Zapovjednik moje tenkovske postrojbe uvijek je za njega govorio “Moj Cigo, moj Cigo…”

28 Razgovor s Duškom Mitrovićem obavljen 29. rujna 2018.

Prebacivanje oklopno-mehanizirane satnije 107. brigade Hrvatske vojske skelom na drugu stranu Drave tijekom operacije “Baranja”


www.kalisara.hr

29

Marko Balog

“Ja sam Marko Balog, rođen sam 22. siječnja 1968. godine. Čim se osnovala 107. brigada ja sam se priključio obrani Republike Hrvatske. Ja čak nisam bio mobiliziran nego sam se sam pri-javio dragovoljno. Taman sam bio došao iz JNA koju sam služio u Banja Luci. Po VES-u sam bio vozač BVP, ali tada ih još nije bilo pa sam raspo-ređen u pješaštvo.

Ja sam onda bio klinac, većina ovih mojih vrš-njaka koji su sad i motoristi sa mnom, neki su i u policiji. S voljom sam bio u rovovima na Dravi, osjećao sam da to moram i drago mi je bilo. Još uvijek mi je živo sjećanje na operaciju “Baranja”.

Mi smo mislili da ćemo osloboditi i Beli Mana-stir i čitavu Baranju sve tamo do Batinskog mo-sta. Nismo ni bent prešli i krenulo je već povla-čenje nazad. Nismo znali što se događa.

Duško Mitrović (prvi s desna) sa suborcima

Marko Balog (desno)


30 Kad se rasformirala 107. briga-da prešao sam u Našice u 132. brigadu Hrvatske vojske. Tamo sam bio dok se nije u Đakovu formirala oklopna bojna pri 5. gardijskoj brigadi i onda sam tamo prešao. Vozio sam transporter, prevozio sam pje-šaštvo i bilo mi je skroz dobro sve dok nisam bio ranjen 25. li-stopada 1993. godine u borba-ma za Gornji Vakuf, odnosno Uskoplje. Tamo sam bio izašao iz tran-sportera van. Jedan musliman je bio ranjen, bilo mi ga je žao, bio je mlad i nitko nije htio po njega. I pokojni Zdenko Za-novski i ja smo išli po njega. To je bila ulična borba, nešto slično kao Vukovar. U povrat-ku sam bio ranjen, snajper me pogodio u ruku, trbuh i u nogu. Svejedno sam ga spasio i dan danas se viđam s tim dečkom.

Marko Balog (drugi s desna) sa suborcima

Marko Balog (desno) sa suborcem u trenucima opuštanja

Prisega 107. brigade “Vukovi s Drave” , Marko Balog prvi s desna


www.kalisara.hr

31Susreli smo se na jednom moto susretu u Makarskoj. On me prepoznao i sad se ču-jemo, imamo se na Facebook-u. Poslije ranjavanja sam oko osam mjeseci bio na bo-lovanju. Nakon operacije “Bljesak” sam otišao u vojnu mirovinu, nisam više mogao potpisati ugovor, postao sam vojni invalid, 30% za stalno.

Danas sam biker i u moto klubu su većinom branitelji i policajci i družimo se. ”29

U Domovinskom ratu na području Valpovštine mnogi su Romi bili uključeni u Narodnu zaštitu. Među njima bili su mladići poput Nenada Mihajlovića i Svetozara Lončara, ali i stariji ljudi poput Dragana Džanije. I njihova su sjećanja bitna svjedočanstva povijesti toga razdoblja.

Nenad Mihajlović

“Ja sam Nenad Mihajlović, rođen sam 7. siječnja 1973. godine. Te 1991. trebao sam ići služiti vojni rok u JNA, no počeo je rat. Uključio sam se u Narodnu zaštitu u Bistrinci-ma. A kada sam trebao ići u JNA, kako bih to izbjegao, otišao sam u Austriju gdje sam ostao do prosinca 1991. kada se vraćam i u siječnju 1992. sam se otišao prijaviti u 107. brigadu Hrvatske vojske.

Međutim nisu me primili. Rekli su mi da čekam poziv i da će me pozvati na odsluženje vojnog roka. Tek se u svibnju 1992. krenulo se sa služenjem vojnog roka u Hrvatskoj vojsci. Ja sam s trećom generacijom ročnika krenuo služiti vojsku u listopadu 1992. godine. U Požegi sam bio dva mjeseca, a zatim su me poslali u Bjelovar gdje sam završio obuku za topništvo.

Imao sam u Požegi problema jer su zbog prezimena mislili da sam Srbin, nisu mi vje-rovali da sam Rom. Nakon dva mjeseca u Bjelovaru su me poslali na Papuk u Orljavac kraj Kamenske gdje smo držali položaje i tamo sam proveo više od šest mjeseci. Na-kon toga sam se vratio kući i 1995. sam ponovno primio poziv, ovaj puta u 107. domo-bransku pukovniju i tu sam ostao do prosinca 1995. godine. Naši su položaji bili kod Streljane na Kitišancima. Kasnije, nakon “Oluje” su nas prebacili u Valpovo. Imali smo minobacače od 120mm, ja sam bio ciljač.

Mislili smo da ćemo i mi ići u vojno oslobađanje, a ne da će biti mirna reintegracija tog dijela prijeko Drave. Cijelo vrijeme smo bili spremni na djelovanje i oslobađanje. ”30

29 Razgovor s Markom Balogom obavljen 29. rujna 2018.30 Razgovor s Nenadom Mihajlovićem obavljen 29. rujna 2018.


32 Svetozar Lončar

“Ja sam Svetozar Lončar, rođen sam 1973. godine. U Domovinski rat uključio sam se kroz Narodnu zaštitu u naselju Bistrinci. Nismo imali naoružanje. Dužio sam jedan da-lekozor, toga se sjećam i onda sam pitao što slučajno ako krenu na nas? Kažu – ‘bježi’! Kad je pala vojarna oko Varaždina jedna, onda smo donijeli ‘kampanjolu’ sa stotinjak pušaka. 31

U straže smo se počeli organizirati u osmom mjesecu i bio sam tri mjeseca u Narodnoj zaštiti. Bili su tu svi Romi iz Bistrinaca uključeni. Onda sam otišao u Austriju kako bih izbjegao odsluženje vojnog roka u JNA.

U listopadu 1992. sam pozvan na odsluženje vojnog roka u Hrvatsku vojsku i u Požegi sam bio zajedno s Nenadom Mihaljevićem. On je kasnije otišao za Bjelovar, a mene su poslali u Split. Kad sam otišao u Split raspoređen sam u ratnu luku Lora u ratnu mor-naricu. Nakon dva mjeseca sam otišao u Šibenik i služio sam na otoku Žirju na radaru. Gledali smo svake večeri kako granate padaju na Šibenik, bilo je to dosta gadno tada. Kada sam se vratio nisu me ovdje bili mobilizirali, što bi ovdje s mornarom oni. ” 32

Dragan Džanija

“Ja sam Dragan Džanija, rođen 1959. godine. U početku rata bio sam u Narodnoj zaštiti u Belišću, tamo sam živio. Počeli smo se organizirati početkom osmog mjeseca 1991. godine. Nosio sam sa sobom svoje naoružanje za koje sam imao dozvolu. Obavljao sam dužnost sve do 20. listopada 1991. kada sam ranjen od granate u Valpovu kada sam išao sa dužnosti. Kasnije sam mobiliziran tek 1995. u valpovačku 107. domobransku pukovniju.

U tom razdoblju imali smo i ranjenih i poginulih pripadnika. Tukli su po nama s okupi-ranog područja kada su hrvatske snage oslobodile Okučane i kasnije kad je bila “Olu-ja”. Kao pripadnik 107. domobranske pukovnije držao sam položaje u Nardu, u Nehaju i u Bistrincima. Gdje su nas trebali tu su nas bacali. Nakon tri mjeseca sam se skinuo iz vojske. ” 33

31 kampanjola – vojno terensko vozilo32 Razgovor sa Svetozarom Lončarom obavljen 29. rujna 2018.33 Razgovor s Draganom Džanijom obavljen 29. rujna 2018.


www.kalisara.hr

33Baranja

Nakon što je u travnju 1991. godine u baranjskom selu Jagodnjak, u organizaciji regional-ne Srpske demokratske stranke, održan velikosrpski miting, situacija u tom kraju Hrvat-ske postajala je sve napetija. Srbijanski političar i četnički vojvoda Vojislav Šešelj ondje je jasno poručio okupljenima da se nalaze na teritoriju buduće “Velike Srbije”. Srpski narodni poslanik Milan Paroški čak je nadjačao Šešeljeve poruke mržnje poručivši ta-mošnjim Srbima: “One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kod tarabe”. 34

Idućeg mjeseca, u noći s 5. na 6. svibnja 1991. mještane Batine probudili su tenkovi JNA koji su mostom preko Dunava pristizali iz Vojvodine i smjestili se oko tog pogra-ničnog mjesta.35

Bila je to uvertira u ono što se dogodilo 3. srpnja 1991. kada su snage JNA, ojačane srpskim rezervistima i dobrovoljcima iz redova četničkih postrojbi, ušle s područja Vojvodine u Baranju te započele njezinu okupaciju.

Kolona od 60-ak tenkova i drugih vozila razdvojila se; dio je otišao na područje Belog Manastira, u objekte pod nazorom JNA, dok je drugi dio zauzeo položaje blizu hrvat-sko-mađarske granice. Potkraj kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje gotovo su u

34 Tomislav Šulj, TV Kalendar, 1. program Hrvatske televizije (21. travnja 2016.)35 Davor Špišić i Dario Topić, Slavonska krv: kronologija rata, Osijek: Glas Slavonije, 1992., 23-24.

Milan Paroški na mitingu u Jagodnjaku


34

cijelosti zaposjele srpske agresorske postrojbe, silom protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo, mađarsku i ostale manjine. Padom Bilja 3. rujna 1991. Baranja je okupi-rana. 36

Iako je u travnju 1992. godine Hrvatska vojska pokušala osloboditi taj dio Hrvatske operacijom “Baranja”, ona je ostala pod okupacijom pobunjenih Srba sve do mirne re-integracije hrvatskog Podunavlja koja je okončana 15. siječnja 1998. godine. 37

U Baranji je prije rata živio velik broj Roma od kojih je dio ostao u svojim domovima, dok je dio otišao u progonstvo. Među njima je bio i Dušan Ignac iz baranjskog sela Torjanci.

Dušan Ignac

“Zovem se Dušan Ignac, rođen sam 1966. godine u Torjancima. Kad je počeo rat, u ko-lovozu 1991. pokupio sam obitelj i prešao na ovu stranu Drave u Belišće, gdje sam radio u kombinatu. Bilo je nas više od 40 koji smo iz Torjanaca radili u kombinatu. Kad sam vidio da se situacija pooštrava odlučio sam prijeći na ovu stranu. Tu sam imao tasta i punicu pa sam se kod njih smjestio.

Mjesna zajednica Bistrinci nam je tu puno pomogla da se snađemo, a ja sam se u njoj uključio u Narodnu zaštitu. Kako sam imao radnu obavezu, osam sam sati radio u firmi, onda sam četiri sata bio slobodan pa sam šest sati išao u Narodnu zaštitu i onda sam

36 Davorin Taslidžić, Crna svitanja, Beli Manastir: Zavod za baranjsku povjesnicu, 2011., 116.37 Ana Holjevac Tuković, Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, Zagreb: Despot In-finitus, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2015., 263.

Zbijeg iz Baranje, kolovoz 1991.


www.kalisara.hr

35šest imao slobodno pa opet osam sati u firmu itd. U Narodnoj zaštiti sam ostao do studenog 1991. godine, dok nije bila mobilizacija u 2. boj-nu 107. brigade. Javili smo se zapovjedniku brigade u Valpovu, gospodinu Miroslavu Štarglu. Rečeno nam je da tko je u kakvim postrojbama, od nas iz Baranje, može ići nazad, a tko nije mora ići na obuku. Kako sam bio u Narodnoj zaštiti nisam morao na obuku. Bilo je to 23. studenog i raspoređen sam u 2. satniju 2. bojne 107. brigade. U stude-nom 1992. sam se skinuo kada je brigada de-mobilizirana, a kako sam imao radnu obavezu radio sam i dalje u kombinatu Belišće.

Nakon otprilike godinu dana mobiliziran sam u 9. domobransku pukovniju Beli Manastir kojom je zapovijedao gospodin Josip Bartolić. Tu sam bio od veljače 1994. pa sve do svibnja 1998. go-dine. Sa mnom je ondje bilo jako puno Roma iz Baranje. Htio bih reći da nisam bio manje uva-žavan jer sam Rom, a tako je i danas. ” 38

38 Razgovor s Dušanom Ignacom obavljen 29. rujna 2018.

Dušan Ignac (lijevo)

Dušan Ignac (u sredini dolje)


36

Josip Bartolić, ratni zapovjednik Baranjsko-me-đimurskog bataljuna (kasnije 2. bojna 135. brigade HV-a) i 9. domobranske pukovnije

“Zovem se Josip Bartolić, iz Be-log Manastira sam i rođen sam 1955. godine u susjednom selu Kozarac. Do srpnja 1991. godine radio sam u Štabu Teritorijal-ne obrane, pošto su nam oduzeli naoružanje otišao sam na godiš-nji odmor i nisam se više vraćao na radno mjesto. Uskoro sam, u kolovozu prognan iz Baranje te sam sa suprugom i dvije kćerke otišao u Međimurje odakle mi je bio otac.

Mi prognanici iz Baranje počeli smo se dogovarati da bismo mogli osnovati

Dušan Ignac (u donjem redu drugi s desna)

Josip Bartolić, zapovjednik Baranjsko-međimurskog bataljuna


www.kalisara.hr

37jednu dragovoljačku postrojbu i 13. rujna kada je pala vojarna Čakovec počeli smo prikupljati ljude. Dana 21. rujna 1991. kre-nuli smo s upisom ljudi. U tom trenutku došao je jedan od predstavnika Roma i pi-tao da li se i oni mogu uključiti u postroj-bu na što sam ja rekao da nema problema. Prvi se obukao Mirić Andrija Valent, 64. godište pa Balog Dragutin, pa Balog Stje-pan, pa Damir Oršoš… Mislim da se upisa-lo njih tridesetak.

Od ukupno 396 ljudi upisanih, 300 nas je krenulo na ratište u Osijek 3. listopada 1991. godine. Zapovjednik obrane grada Karl Gorinšek rasporedio nas je u obranu valpovštine. Većina Roma ubrzo je napu-stila postrojbu, ostalo je njih pet, dok su se ostali vratili u Međimurje. Neki od njih možda su nastavili svoj ratni put kroz neku drugu postrojbu no u to ne mogu biti siguran.

Ono što mogu istaknuti je ime Zlatka Bogdana. On nam se priključio u veljači 1992. godine, došao je iz Međimurja. Taj Rom bio je prava pojava. Bilo je i ne-koliko Roma koji su bili ovdje domaći iz Baranje, sjećam se Duška Kiša iz Darde no on se deklarirao kao Hrvat iako je bio Rom. Isto tako i Safet Savić, Rom koji se deklarirao kao Musliman. Bilje je imalo romsko naselje Demeč i svi oni su ostali u Bilju i oni su se borili na strani Srba, pljačkali po kombinatu i slično.

Mnogi ovdje Romi se deklariraju danas kao Srbi ili kao Muslimani. I ovdje Romi iz Belog Manastira su se stavili na raspo-laganje četnicima. Ali bilo je izuzetaka, recimo Đuro Đurđević koji danas živi ovdje u Belom Manastiru. Bio je legenda, zvali smo ga Đuro Zmaj i bio je odličan ratnik. Danas tu preživljava u Belom Ma-nastiru u jednoj kućici.

Mi smo, 2. bojna 135. brigade nakon val-povštine držali položaje pred Osijekom, čak i preko Drave u Baranji. Maltene smo se gledali oči u oči početkom 1992. godi-ne. Bio je to zahtjevan teren, močvarni i u

Oznaka 135. baranjske brigade Hrvatske vojske

Oznaka 9. domobranske pukovnije Baranja


38 proljeće kad se to dizalo onda smo se mi micali od tamo, a i oni isto. Kako tije-kom 1992. nije bilo jačih borbenih djelovanja ustrojena je jedna domobranska bojna prema projektu povratka u Baranju. Taj plan nije bio provediv jer na njega srbo-četnici nisu pristajali pa je 14. listo-pada 1992. , na isti datum kada je godinu dana ranije osnovana 135. brigada, prema zapovjedi ministra obrane Gojka Šuška ustrojena 9. domobranska pu-kovnija u koju je prešla većina ljudstva iz 135. brigade, pa tako i Romi. Ja sam bio njezin zapovjednik i ta je pukovnija dala velik obol u Domovinskom ratu. Njoj je priključen i dio ljudstva iz 107. brigade, iz riječnog zdruga i satnija iz Laslova i bilo je nas oko četiri tisuće prošlo kroz pukovniju. Držali smo crtu Tvrđavica – Tenjski Antunovac – Ivanovac – Bobotski kanal. ” 39

39 Razgovor s Josipom Bartolićem obavljen 9. veljače 2019.


www.kalisara.hr

39Slavonski Brod

Slavonski Brod tijekom Domovinskog rata pretrpio je znatna razaranja iz susjedne Bosne i Hercegovine. Ovaj, šesti po veličini grad u Hrvatskoj na prvoj crti bojišni našao se 1992. godine. Od ožujka do listopada 1992. trajala je izravna agresija na grad i okolicu. Prema podacima Centra za motrenje i obavješćivanje Ministarstva obrane Republike Hrvatske tijekom 1992. za grad Slavonski Brod oglašene su 1024 uzbune opće opasnosti i 226 uzbuna zračne opasnosti.40 Ipak, ratno stanje u Slavonskom Brodu započelo je početkom rujna 1991. raketno – minobacačkim napadom iz područja općine Bosanski Brod.41

U Slavonskom Brodu tada su već bile organizirane postrojbe policije i vojske koje su bile aktivne na raznim ratištima u Hrvatskoj. Već 28. lipnja 1991. godine osnovana je 108. brigada Zbora narodne garde koja je bila zadužena za obranu Hrvatske na no-vogradiškom i požeškom te slavonsko-brodskom ratištu. U proljeće 1992. godine rat se preselio i na drugu stranu Save te je uslijedilo puno teže i zahtjevnije bosansko-posav-sko bojište. Padom Bosanskog Broda 1992. godine, u mjesecima listopadu i studenome uslijedila je demobilizacija većeg dijela brigade. U njezinom bogatom ratnom putu upi-sano je i mnogo Roma.

Pavo Naletilić, predsjednik Udruge 108. brigade ZNG RH

“Zovem se Pavo Naletilić, umirovljeni sam nat-poručnik Hrvatske vojske. Inače vodim Udrugu 108. brigade, od njezinog osnutka 2012. godine. Po mojim saznanjima, u 108. brigadi imali smo 43 Roma branitelja koji su bili mahom drago-voljci. Formiranjem 157. brigade Hrvatske voj-ske u jesen 1991. godine, dio Roma mobiliziran je u tu novoosnovanu postrojbu.” 42

Kako bi obrana u slavonskobrodskoj općini što bolje funkcionirala, uz već spomenute postrojbe, Izvršno vijeće Skupštine općine ovlastilo je upravne organe za rad Narodne zaštite i organiziralo Krizni štab op-ćine i kasnije krizne štabove mjesnih zajednica. 43

40 Ivan Toth, Civilna zaštita u Domovinskom ratu (Zagreb: Defimi, 2001.), 150.41 Gabrijela Baričić, Djeca kao žrtve u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu 1991.-1993. (diplomski rad), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest, Zagreb 2017.42 Razgovors Pavom Naletilićem obavljen 10. veljače 2019.43 Ivica Miškulin, “Prilog proučavanju povijesti slavonskobrodskog područja u 1991.” Scrinia Slavonica 4 (2004): 379 – 381.

Oznaka 108. brodske brigade Hrvatske vojske


40 Upravo se kroz njih u obranu Hrvatske uklju-čio velik broj Roma iz romskog naselja Josip Rimac o čemu svjedoči Pavo Naletilić:

“Ta njihova jedinica Narodne zaštite prati-la je i osiguravala viseći pješački most koji ide iz njihovog naselja u rafineriju Bosanski Brod. To su bile vojne formacije ustrojene po mjesnim odborima i svaki je taj mjesni odbor imao krizni štab. Bili su naoružani uglavnom poluautomatskim i lovačkim puškama. Dok smo mi išli na bojište Narodna zaštita osi-guravala je civilno stanovništvo. Tu imamo dva ključna naselja, na zapadu je bilo naselje Bjeliš naseljeno Srbima koji su bili razoruža-ni nakon što ih je naoružala JNA, a na istoku je bilo to romsko naselje Josip Rimac. Romi su ostali lojalni hrvatskoj državi i velik dio Roma, posebno oni koji se prezivaju Mitrović deklariraju se kao Hrvati, a ne kao Romi.

Dio Roma iz naselja je kada su otpočele borbe otišao u Bosansku Posavinu, no najveći je dio ostao ovdje s nama i uključio se u obranu. Nama su ti Romi bili vrlo bitni jer su se nalazili uz taj viseći most i odmah uz Savu koja je bila granica i s druge strane je bila vojarna u Bosanskom Brodu. Također tu je bio i športsko-rekreativni centar Migalovac s naše strane oko kojeg je šuma i to je bio pogodan teren njima za prela-zak preko Save. Ti Romi su, uz pomoć drugih postrojbi poput satnije “Sava” uspješno odradili zadatak jer ondje nije nikada prošao ni jedan neprijateljski vojnik.” 44

Jedan od organizatora odreda Narodne zaštite u naselju Josip Rimac bio je Đorđe Mi-trović.

Đorđe Mitrović

“Zovem se Đorđe Mitrović, rođen sam 6. svibnja 1959. godine. Prije rata radio sam u komunalcu i kada je počeo rat ušao sam u Narodnu zaštitu. Najprije sam bio u gradu, a potom u naselju Josip Rimac. S gospodinom Matkovićem iz Mjesne zajednice orga-nizirao sam ovdje Narodnu zaštitu u naselju. Na njegov zahtjev napravio sam spisak naoružanja koje smo mi Romi imali, ja sam imao dugu devetku, sve skupa imali smo pedeset i nešto pištolja. Nakon izvjesnog vremena dobio sam i pušku M-48.

Stanislavko Mitrović mi je bio desna ruka, bilo je nas oko 30, ali Stanislavko je bio

44 Razgovor s Pavom Naletilićem obavljen 10. veljače 2019.

Oznaka 157. brodske brigade Hrvatske vojske


www.kalisara.hr

41

izvrstan, volio je slušat. Mi smo imali puno posla jer je bilo u naselju jako puno petoko-lonaša. Bio je i napad na moju kuću, i onda je gospodin Marijan Matković, predsjednik Kriznog štaba za naselje obranio moju obitelj. Imali smo punktove po naselju i kontro-lirali smo da ne bi došlo toj petoj koloni oružje. I nije im uspjelo. Oni su kasnije otišli u Bosnu, samovoljno.

Ja sam ostao ovdje, imao sam braću u Austriji, no ja sam ostao braniti svoju državu. Htio sam ići u vojsku, ali sam bio potrebniji ovdje u gradu, sudjelovao sam u blokadi vojarne u Slavonskom Brodu. Gospodin Zdravko Šimunović je ovdje bio jedno pet mje-seci i odlično smo surađivali, a zatim je došao Mile Golubić. Odlično sam surađivao s vojskom i prevozio sam naoružanje za vojsku. Mi smo dokazali da je Hrvatska naša domovina i da ju volimo, da za drugo ne znamo i da nas drugo ne interesira. Štitili smo ovu našu obalu Save od naselja do športskog centra.

Bili smo skupa Romi i Hrvati. I kasnije smo recimo, svi skupa stali u obranu kada je bila velika poplava 2014. godine. Ja sam cigan, ali se deklariram kao Hrvat i ne sramim se reći da sam cigan.” 45

Među prvim Romima iz naselja Josip Rimac koji su se priključili Hrvatskoj vojsci bio je Stanislavko Mitrović.

45 Razgovor s Đorđem Mitrovićem obavljen 10. veljače 2019.

S lijeva na desno: Đorđe Mitrović, Stanislavko Mitrović, Borna Marinić (autor) i Pavov Naletilić u naselju Josip Rimac, veljača 2019.


42 Stanislavko Mitrović

“Zovem se Stanislavko Mitrović, rođen sam 27. srpnja 1956. godine. Prvi među Romima, ovdje iz naselja Josip Rimac, sam se obukao u unifor-mu 2. prosinca 1991. godine. Dragovoljno sam se javio zbog toga što sam vidio da idu ovi pa rek’o idem i ja za svoju zemlju. Išao sam braniti svoju kuću i svoju zemlju. Bilo nas je kasnije više Roma, većinom su bili mobilizirani. Prvi teren mi je bio na novogradiškom bojištu – Poljanice, Mašić i Cernik, sve su to moji tereni bili. Nikada nisam izbjegavao svoje dečke. Ako su oni išli u vatru išao sam i ja s njima. Nisam u početku znao što je to rat, ja sam mislio to je dječja igra. Na kraju bilo je dečkiju koji su meni na rukama poginuli. Svaki teren znalo se, dvojica-trojica njih nema. Jednom je meni u rov upala granata na 10-15 metara tako da je i mene iz rova izbacila van. Jednom prili-kom sam čak bio i zatrpan. Meni je Karlo Pačić bio zapovjednik, a napomenuo bih i gospodina Koceljevića također. Nisam imao s njima nikakvih

problema, dapače držali su me kao kap vode na dlanu. Bilo je kasnije, čak nije bilo “vidi ga cigan”, nego “eno ga Srbin uzeo pušku”. Ja sam Rom pravoslavne vjere, ali nisam gledao tko je tko. Većinom su ovdje Romi pravoslavne vjere. Nakon 108. brigade pre-šao sam u 3. gardijsku brigadu kod Kruljca u 3. bojnu, a zapovjednik satnije mi je bio Ivica Sabljak. Ondje je sa mnom bilo još Roma, moj brat Marko Mitrović, Mićo Golu-bović i Miloš Mitrović. U vojsci sam bio do 1994. kada je bila demobilizacija, a onda su me ponovno digli pa sam bio u “Bljesku”.46

Za vrijeme borbi u Bosanskoj Posavini pripadnici 108. brigade čamcima su prelazili preko Save što je bio iznimno opasan pothvat, pogotovo u proljeće za vrijeme visokog vodostaja. Pri jednom takvom prijelazu, 6. travnja 1992. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u povjesnici brodske brigade. Uzvodno od Slavonskog Broda, izme-đu Migalovaca i Zbjega pripadnici 1. satnije 4. bojne 108. brigade ukrcali su se u čamce te veslajući krenuli prema suprotnoj obali gdje su ih čekali vojnici koje su trebali za-mijeniti. Negdje na polovici puta u čamce je počela ulaziti voda. Sava je te noći uzela život sedmorici hrvatskih vojnika - Anđelku Baraću, Zoranu Seferoviću, Gojku Laucu, Draženu Bukviću, Zvonimiru Kvesiću, Marku Jeliniću i Davoru Bernardiću. 47

46 Razgovor sa Stanislavkom Mitrovićem obavljen 10. veljače 2019. 47 Davor Marijan, Graničari: prilog za ratni put 108. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske: (lipanj 1991. - studeni 1992. ) Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2006. , 169.

Braća Marko i Stanislavko Mitrović sa suborcem na ratištu


www.kalisara.hr

43Tragedije koja je potresla brodski kraj prisjetio se Stanislavko Mitrović koji je s druge strane Save čekao suborce da dođu na smjenu:

“Nikad taj dan neću zaboraviti. Nikada. I sad me jeza hvata. Oni su dolazili prema nama i na 20, 30 metara počeli su dozivati upomoć. Shvatili smo da se nešto događa, čuli smo jauke, ali nismo im mogli pomoći. Spasio se jedino Vjeran Štigljić, Štiglja kako smo ga zvali. On se uhvatio za jedan plastični karnister koji je sva sreća bio u čamcu i preživio je. ” 48

Mnogi Romi, poput Stanislavovog brata Marka Mitrovića, bili su uključeni u Domovin-ski rat kroz 157. brodsku brigadu Hrvatske vojske.

“Moj brat, poginuo je prije 12 godina. Marko Mitrović. On je bio u 157. brigadi Hrvatske vojske. Ja sam bio prekaljen u tom ratu pa sam njega htio privući uz sebe i otišao sam kod zapovjednika Karla Pačića da prebacimo ga kod nas u 108. brigadu i bio je onda moj brat sa mnom u Bosni u rovu. Krivo mi je što se mi Romi koji smo bili u ratu nismo još okupili u neku udrugu zajedno. Jer gdje god se danas priča o hrvatskim braniteljima nigdje se Romi ne spominju i to mi jako smeta. ”49

Karlo Pačić, zapovjednik 1. satnije 4. bojne 108. brigade Hrvatske vojske

“Najprije sam bio u 2. bojni 108. brigade koja je bila u Stupniku, a u prosincu 1991. osnovana je nova, 4. bojna smještena u Slobodnici. Tada se u Domovinski rat uključio i Stanislavko Mitrović. On je bio jedini Rom u toj satniji. Stanislavko je ostao do kraja, do srpnja 1992. kada je satnija demobilizirana. Imao je nadimak “Majka” i bio je vrlo dobar, interesantan i zabavan što je vrlo bitno. Bio je pozitivan duh satnije koji je, u ono mračno doba gdje ste pod zemljom, znate to puno znači. Mi smo bili uglavnom na novogradiškom ratištu i sjećam se da je bilo stalno nekakvih šala i dosjetki. ” 50

Nikola Destanović

“Ja sam Nikola Destanović, rođen sam 4. svibnja 1973. godine u Novskoj. Ja sam za-dnja klasa one bivše Jugoslavije i bio sam služio šest mjeseci JNA u Nišu kao tenkista. Tamo su od nas skrivali da je rat počeo u Hrvatskoj i nakon trećeg mjeseca prestala su mi dolaziti pisma i to mi je već bilo sumnjivo. Odjednom je na moju vojnu poštu došlo da ne postoji adresa u Novskoj na koju sam ja slao pisma. Imali smo par pokušaja bije-ga koji su bili neuspješni pa smo dobivali i kazne. Onda sam u petom mjesecu prebačen u Sombor gdje mi je bilo lakše pobjeći. Jedan dečko iz Svilaja i ja smo pobjegli. Došli smo u Svilaj, presvukao sam se i ujutro sam čamcem se prebacio na hrvatsku stranu

48 Razgovor sa Stanislavkom Mitrovićem obavljen 10. veljače 2019. 49 Isto. 50 Razgovor s Karlom Pačićem obavljen 10. veljače 2019.


44 i tu su bile već “zenge”. Prošao sam ispitivanje i onda su me odvezli do Slavonskog Broda jer sam tu imao baku i djeda i tako sam tu ostao. I tu sam se s Romima iz naselja uključio u 108. brigadu.

Mi Romi bili smo po raznim vodovima. Ja sam bio s pokojnim Simom Đorđevićem, Željkom Mitrovi-ćem i Bebijem koji se prezivao Tomašević. Ratište je bilo u Bosanskoj Posavini, najviše smo bili tamo oko Koliba. Kada je krenula padati Posavina, sje-ćam se toga, ja sam taman otvorio mesni narezak i odjednom je stigla zapovijed “povlačenje”. Kasnije, nakon pada Bosanske Posavine, sam prešao u ak-tivnu gardu, ali nakon nekog vremena sam odustao i skinuo se. Zatim sam 1995. godine opet mobilizi-ran. ”51

Romi, koji su pristupili obrani Hrvatske u Domo-vinskom ratu, bili su dobrim dijelom iz romskog naselja Josip Rimac, no dio ih je bio i iz drugih gradskih naselja.

Zdravko Šimunović, zapovjednik samostalne satni-je pri 108. brigadi Hrvatske vojske

“Zovem se Zdravko Šimunović. U ratu sam bio za-povjednik samostalne satnije pri 108. brigadi, a kasnije sam radio u 5. gardijskoj brigadi radio kao operativac. Od samog osnutka 108. brigade od viš-ka ljudi osnovana je jedna samostalna satnija pod izravnim zapovjedništvom zapovjednika brigade i ja sam tu satniju vodio, no slušao sam zapovjedi gospodina Štefaneka i kasnije od drugih zapovjed-nika. Jedan od Roma, dragovoljac Domovinskog rata, bio je u toj mojoj satniji. Živio je u gradu na Hebrangu, a vjerujem da i danas živi ovdje. Sjećam ga se kao odličnog vojnika, stalno je izvršavao sve zapovjedi i uvijek mi je bio pri ruci. U to vrijeme ja nisam gledao tko je tko, nije se pravila razlika, a i danas također na te ljude gledam kao dragovolj-ce koji su odlučili obraniti svoj dom. Kasnije sam bio zapovjednik samostalne bojne u 139. brigadi i tamo je sigurno bilo Roma, ali ih se ne sjećam, ja sam imao tamo 950 ljudi. ”

51 Razgovor s Nikolom Destanovićem obavljen 10. veljače 2019.

Nikola Destanović (desno) sa suborcem na ratištu

Nikola Destanović (sjedi) sa suborcima na ratištu


www.kalisara.hr

45Asan Redžepi

U Domovinski rat uključio se i vjerojatno najpoznatiji Rom u Slavonskom Brodu - pro-slavljeni boksač slavonskobrodskog Radnič-kog, dvostruki prvak Hrvatske, treći u Jugo-slaviji, državni reprezentativac i uspješan boksački trener Asan Redžepi. Njegovo ime dobro je poznato većini Brođana, pa tako i Pavi Naletiliću kojem je Redžepi bio trener:

“Jednog od Roma, dragovoljaca Domovin-skog rata, poznavao sam i prije rata. To je Asan Redžepi. On je bio aktivni boksač kada sam ja krenuo trenirati i kasnije je on meni bio trener. Kada je počeo rat on je bio uklju-čen u pričuvni sastav policije, a kasnije je prešao u specijalnu policiju kao instruktor. Iza toga, njegov ratni put nastavio se u 157. brigadi Hrvatske vojske. Putovi su nam se kasnije razdvojili no susretao sam ga za vri-jeme rata na punktu u Ruščici. Sa mnom je u Boksačkom klubu “Radnički” iz Slavonskog Broda treniralo još Roma. Posebno sam pri-jateljstvo imao s Miroslavom Mitrovićem kojeg sam poznavao još iz srednje škole. On se kasnije uključio u 3. gardijsku brigadu. ”52

“Teško je u jednoj rečenici predstaviti Asa-na Redžepija, najpoznatijeg Roma u Slavon-skom Brodu, vrsnog sportaša i pedagoga, vrijednog radnika, a iznad svega brižnog roditelja i poštenog čovjeka cijenjenog u gradu u kojem je od svojih 59 proživio 36 godina života. Rođen u Obiliću na Kosovu, poput mnogih Roma pokazao je iznimnu nadarenost za boks i postao je juniorski prvak Kosova. Karijeru je nastavio u Rijeci gdje je upoznao suprugu, Hrvaticu iz Nina, a od 1977. stanovnik je Slavonskog Broda. ”, stoji u članku objavljenom u prvom bro-ju časopisa Crveni kotač u kojem je Redžepi između ostalog kazao: “Mogu reći da nikad nisam kao Rom osjetio da sam diskrimini-

52 Razgovor s Pavom Naletilićem obavljen 10. veljače 2019.

Asan Redžepi

Asan Redžepi (stoji u sredini) sa suborcima


46 ran i neravnopravan u odnosu na druge. Član sam i HVIDR-e, u postrojbi specijalne policije bio sam jedini Rom i nikakvih pro-blema oko ravnoprav-nosti nisam imao. I moji potomci se osje-ćaju ravnopravnima, najveći problem je kako naći zaposlenje, male su plaće, kriza je u svijetu, ali možda će se popraviti stanje. ”53

Danas Asan Redžepi živi u Hamburgu (Nje-mačka). Svoje svjedo-čanstvo o sudjelovanju njega i njegove braće u Domovinskom ratu, autoru je poslao pu-tem društvene mreže Facebook:

“Zovem se Asan Redžepi, rođen 14. veljače 1954. godine Obiliću na Kosovu. U Hrvatsku sam došao 1971. godine, najprije u Rijeku, a zatim 1977. sam došao u Slavonski Brod gdje sam kao spor-taš boksač dobio stan i posao. Ostao sam u Slavonskom Brodu, najljepšem gradu u cije-lome svijetu i 1991. bio branitelj Domovinskog rata. Bio sam prvo u Policiji par mjeseci, a onda su me prebacili kod Šime Đamića u Specijalnu policiju kao instruktora tjelesnih vježbi jer imam završenu višu trenersku školu. Kada je 1992. godine došla naredba da tko ima 35 godina treba da napusti postrojbu tako je i bilo. Došao sam kući i nakon dva dana sam pozvan u 157. brigadu Hrvatske vojske gdje sam bio u zoni B cijelo vrijeme. A 1991. godine bili su u Domovinskom ratu i moja braća Aslan Redžepi, koji je bio u 108. brigadi i Bedri Redžepi koji je bio miner u inženjeriji. ”

Dinko Kamenko, predsjednik Udruge Specijalne jedinice policije “Šimini Anđeli Pa-kla”.

“Redžo, kako smo ga zvali, došao je u jedinicu na poziv pokojnog zapovjednika Šime Đamića. Bio je u pričuvnom sastavu Specijalne jedinice policije “Šimini Anđeli Pakla”

53 “Boksač s lirskom dušom izrađuje makete brodova i katedrala i piše pjesme i knjige”, Crveni kotač, prosinac 2013. , 30-31.

Asan Redžepi (čući dolje lijevo) sa suborcima


www.kalisara.hr

47u kojem je vršio obu-ku na stadionu u Pod-vinju kraj baze speci-jalne policije. Tamo se uglavnom vršila kon-dicijska obuka. Bio je na čuvanju mosta u Šamcu prema Bosni i znam da je u neko-liko navrata bio na Zvečevu na čišćenju terena.”

Asan Redžepi (stoji drugi s lijeva) sa suborcima

Oznaka Specijalne jedinice policije “Šimini Anđeli Pakla”


48 Nova Gradiška

Političke i sigurnosne prilike na području biv-še općine Nova Gradiška nisu se gotovo ni u čemu razlikovale od ostalih dijelova Hrvatske u kojima je postotak srpskog stanovništva bio relativno visok. Pobunjeni Srbi u Okučanima već su početkom 1991. održali referendum o “otcjepljenju od Nove Gradiške i priključenju općini Pakrac. ”54

U takvim okolnostima osnivaju se na novogra-diškom području i prve postrojbe Zbora na-rodne garde. Nakon što je 12. lipnja osnova-na 3. satnija 3. bojne 3. gardijske brigade, 28. lipnja osnovana je 3. novogradiška bojna 108. brigade ZNG-a koja će koncem rujna postati 1. bojna novoosnovane 121. novogradiške briga-de ZNG. 55 U kolovozu 1991. godine JNA i po-bunjeni Srbi okupirali su Okučane i prva crta bojišnice našla se nedaleko Nove Gradiške. Uslijedile su teške borbe kroz cijelu 1991. go-dinu, a mir za stanovništvo tog područja ozna-čila je operacija “Bljesak” 1995. godine u kojoj su Okučani oslobođeni. Niz Roma s tog pod-ručja uključio se u Domovinski rat, najprije kroz postrojbe Narodne zaštite a zatim i Zbo-ra narodne garde, odnosno Hrvatske vojske.

Ivica Amić

“Zovem se Ivica Amić, a poznat sam pod nadimkom Braco. Rođen sam 12. ožujka 1966. u Požegi. Od 1972. živim u Novoj Gradiški. U Domovinski rat uključio sam se dragovolj-no. Bilo je pucanje malo tuda po Novoj Gradiški i prijavljivali su se dečki da bi čuvali te njive i te ulice i ja sam se prijavio isto da bi to čuvao.

U međuvremenu čuo sam da pozivaju dečke u Zbor narodne garde, meni je bilo ne-ugodno malo pa sam se i ja prijavio u taj sastav 16. rujna 1991. godine u Rešetarima. Tamo smo zadužili automatske puške i krenuli u rat, moji suborci i ja. Iz moje ulice,

54 Ante Vukšić, Novogradiški žrtvoslov Nova Gradiška: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Nova Gradiška 2009., 372. 55 Isto, 373.

Oznaka 121. novogradiške brigade Hrvatske vojske


www.kalisara.hr

49Ivana Domca, bilo je nas petorica Roma i sa Gaja bilo ih je jedno šest-sedam u tih prvih par mjeseci i onda su se priključivali malo po malo i drugi.

Ja sam trebao biti šofer, voziti vojni kamion TAM 150 jer su u zapovjedništvu znali da ja inače vozim kamion i ja sam to htio no u tom slučaju trebao bi vratiti automatsku pušku, “srbijanku”, koju sam zadužio. Tomislav Vr-banić i njegov brat Zdravko koji su se prija-vili sa mnom otišli su u šofere no ja nisam htio i ostao sam pješadinac.

Bio sam mladić, kod kuće sam ostavio trud-nu ženu i bilo je teško. Tata mi je umro 1992. , mama za njim 1993. godine. Ja sam bio u gardi i nas devetero djece je ostalo iza njih. Bilo je jako teško no snalazili smo se. Ja sam s položaja donosio konzerve, moji suborci su znali u kakvoj sam situaciji i davali su mi. U početku sam bio u 108. brigadi i bio sam na položajima prema Okučanima. Bilo je to vrlo aktivno ratište malo smo napadali, malo se vraćali. Od Pivara do Kika gore na Strmcu, to nam je bilo ratište.

Kasnije, 1992. godine išli smo i preko Save u Bosnu za Koraće. Bio sam tada u artiljeriji kao osiguranje artiljerije. Mirko Bogdanović iz Slavonskog Broda mi je bio zapovjednik i kasnije kada je osnovana 121. brigada onda smo se prebacili u nju i borili smo se, dr-žali straže, čuvali granicu, odnosno borbenu liniju.

Moj prvi zapovjednik bio je Josip Ivanišević iz Nove Gradiške, Darko Dedić mi je bio zapovjednik satnije u 121. i Šajfari iz Bilog Briga. Zbog obiteljske situacije dva-tri puta sam se skidao i oblačio iz vojske. Za operaciju “Bljesak” i “Oluju” su me bili mobilizi-rali. U “Bljesku” su prvo išle aktivne brigade, a mi smo kasnije išli u čišćenje terena. Ostali su oni posakrivani po šumama, bilo je tu pucanja i znalo je biti gadno. Taj teren je bio miniran no naši izviđači su to sve dobro izvidjeli i mi smo imali točne koordinate gdje se ta minska polja nalaze. Kada se sjetim “Oluje” u trenu se naježim. Išli smo po nepoznatom terenu prema Hrvatskoj Kostajnici. S jedne strane voda, s druge brdo, bilo je gadno.

Prema nama Romima nije bilo predrasuda, dapače, prema nama su se jako dobro po-našali. Postojalo je čak mišljenje među nekim vojnicima da mi donosimo sreću i da je sreća imati Roma, u desetini ili jedinici u kojoj smo bili,

I MI SMO BRANILI HRVATSKU: ROMI U DOMOVINSKOM...

Documents

Transcript of I MI SMO BRANILI HRVATSKU: ROMI U DOMOVINSKOM...