HUMORPAPE

IVANA XXIIIDOBROG

HUMOR

PAPE IVANA XXIIIDOBROG

PriredioAnđeo Cvitanović

Sućuraj na o. Hvaru 1973.

Izdaje i odgovara:Fra Anđeo Cvitanović, župnikSućuraj na otoku Hvaru 1973.

S dopuštenjem starijihTisak: Biokovo« Metković

2

SADRŽAJ

1. Sijač smijeha

2. Počeci pontifikata

3. Običan čovjek

4. Ipak i samo papa

5. Pastir duša

6. Susreti s odijeljenom braćom

7. Susreti s diplomatima

8. Susreti s Evinim kćerima

9. Susreti s djecom

10. Humor

11. Posljednje riječi (Smrt sveca)

12. Misli

3

SIJAČ SMIJEHA

U povodu 10. obljetnice nezaboravne smrti 3. VI 1963. - 3. VI 1973. Pape Ivana XXIII Dobrog priredio sam ovaj izbor humora, cvijetića, anegdota i susreta iz njegova života. Za Ivana XXIII mogao bih reći da je prošao ovom zemljom od bergamskih brežuljaka do Petrove hridine kao sijač smijeha, blagosti, dobrote, pravde, ljubavi, »čineći dobro«.

SIJAO je, kud je god prošao, iz svoga dobrog SRCA veselu dobrotu: u Sofiji, Carigradu, Ateni kao apostolski delegat, u Parizu kao nuncij, u Veneciji kao Patrijah, u Rimu i Vatikanu kao Papa.

KLIJAO je njegov dobroćudni smijeh u SRCIMA sviju s kojima je dolazio u dodir: katolika, kršćana pravoslavaca, protestanata, nekatolika Židova, muslimana, komunista, diplomata, radnika, djece, uopće u srcima sviju ljudi dobre volje.

CVJETAT će njegov ljudski i svetački osmjeh na LICIMA sviju do kojih dođe ova zbirka u kojoj će naći jedno plemenito srce koje je krcalo za sve ljude: »DA SVI BUDU JEDNO«.

Danas je malo humora u svijetu. »Civilizacija bez humora sprema svoj vlastiti pogreb« (Jaques Maritain).

»Nauči nas, Gospodine, da nemamo na svijetu druge dužnosti osim radovanja« (Paul Claudel).

»Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti« (Biblija, Izr. 17,22).

4

»Ništa nema bolje za dušu nego učiniti jednu dušu manje žalosnu.«

»Ljude ne možemo ljubiti, ako ne ljubimo njihovu radost« (Braća Karamazova).

»Nikad smijeh ne smije zadati bol drugima« (Aristotel).

Kad je bezvjerac Conte de BRUISSARD tražio od male Bernardice da mu imitira osmijeh Bijele Gospođe koja joj se ukazala u Lurdu, ostao je zanesen izjavljujući:

»Ja živim s tim osmjehom Djevice.«

Što će naći čitaoci ovdje?

Ono što su nalazili posjetioci jednog narodnog pariškog kazališta na čijem je pročelju stajao natpis: »Ovdje vas čeka smijeh da se i vi smijete.«

No ovdje još i više vas čeka: najbolji humorist 20. stoljeća. Smijeh i dobrota Pape Ivana XXIII, Dobrog, »Ljubio sam sve ljude i svima sam želio dobro.«

OCA I SVECA!

Anđeo Cvitanović

Sućuraj na otoku Hvaru, 3. VI 1973.

5

»Vi mi kažete, da me volite zato jer sam dobar. Ali ako me volite, onda vršite moje riječi. A prva je moja riječ: dobrota, druga je moja riječ: dobrota i treća je moja riječ: opet dobrota. Iz DOBROTE će pak izaći ISTINA, PRAVDA, LJUBAV i MIR.«

IVAN XXIII

6

Počeci pontifikata

Prva Papina pomisao

Tajnik Ivana XXIII monsinjor Capovilla piše: »Pitao sam ga na što je mislio onog trena kad je postao Papa.« »Na moju kuću u Sotto il Monte, na moga tatu i mamu« - odgovorio je smiješeći se.

Prvi Papin objed

Na završetku konklava, kardinal Tisserant pristupi kardinalu Roncalli da mu saopći izbor za Papu. Papa mu odgovori na latinskom: »Slušajući tvoj glas drhtim i treperim. Ono što znam o svome siromaštvu i niskosti dosta je da me smuti. Ali videći u glasanju moje braće kardinala svete rimske Crkve znak Božje volje, primam njihov izbor; naklanjam usta na kalež gorčine i podlažem vrat pod teret križa. Na blagdan Krista Kralja pjevali smo svi: Gospodin je naš Sudac, Gospodin je naš Zakonodavac, Gospodin je naš Kralj. On će nas spasiti.« Zatim najedanput, prekidajući nit svojih misli, Ivan XXIII doda: »Hajd! vrijeme je za objed, idimo za stol!« No slijedeću noć Papa je proveo u molitvi.

Uzmimo Časoslov

Uvečer nakon izbora za Papu, upitao ga njegov osobni tajnik: »Što nam je sada činiti?« - »Za sada uzmimo Časoslov i izmolimo Večernju i Povečerje« — odgovorio je vrlo prostodušno Papa.

Brzojaviti izbor rodbini

Uvečer također dana svog izbora za Papu došao je u papinske odaje koje su se uređivale. Usred posluge, koja se žurila i

7

prenosila pokućstvo, on je stao u jedan kut koji je bio nekako namješten i počeo moliti svoj časoslov. Monsinjor Capovilla, njegov tajnik, zapita ga ne bi li trebalo međuvremeno brzojavki novost njegovoj rodbini. »Da, da, svakako se potrudite, a ja ću dotle moliti svoj Časoslov, tek sam na Večernji.«

S radnicima

Kad je ušao u svoje odaje, dok su radnici uređivali pokućstvo, Papa sjede na blagajnu i stade moliti svoj Časoslov. Kad ga je završio, poče razgledavati nepoznate prostorije. U jednoj je dvorani, dok su neki radnici raspremali stvari, radio čovjek sagnut iza blagajne. »Ne smetam li vam, djeco?« - upitat će Papa. Radnik iza blagajne misleći da je prepoznao glas svoga druga pa će mu jednostavno: »Ne budi blesav, nego radije dođi mi dati ruku.« Ivan XXIII se uputi naprijed i pruži mu ruku s druge strane blagajne. U to radnik podiže oči. Problijedivši od uzbuđenja, promuca: «Svetosti, Svetosti. ..« Papa blagoslovi njega i njegove drugove. Zatim, videći radnika koji ga je prepoznao, još posve zbunjena, htio ga osokoliti riječima: »Ti i ja pripadamo istoj stranci.« »No ja ne pripadam nikakvoj stranci«, odvrati radnik. »Pogledaj moj stas. Za te i za me upis u stranku debeljakovića je gotov čin«, Papa će šaljivo njemu. Tada ih Papa pozove na objed sa sobom. Ali oni previše bojažljivi, nisu se na to odlučili. Tada im Papa zaželi dobar tek i ostavi ih same.

Sablažnjiva figura

Za vrijeme Pija XII maloj je vatikanskoj državi nastao nepisan zakon koji se prozvao »Canalijeva doktrina« (po kardinalu

8

Nikoli Canaliju). Prema tom zakonu nitko nije smio biti prisutan za vrijeme papinih šetnji u Vatikanskim vrtovima. Za vrijeme jedne šetnje pape Ivana jedan ga protokolski službenik upozori, kako svaki njegov korak neprestano dalekozorima prate turisti s kupole Petrove crkve. Neka barem zabrani tu radoznalost gledalaca. Ali Papa će na to: »Pa neka gledaju! Valjda još vrijedim toliko da me netko pogleda... Ili sam možda ja sablažnjiva osoba?«

»Ja« i »Mi«

Bilo je to u početku njegova pontifikata. Tada bi mu se često događalo da bi miješao »ja« i »Mi«. »Ne treba da mi se tome čudite, rekao bi. Ja sam istom u novicijatu pape. Pomozite mi!«

»Osjećam se kao kažnjen sjemeništarac«

Ivan XXIII nije mogao trpjeti samoću, posebno za vrijeme objeda. No protokol propisuje da papa jede sam. Papa Roncali nije se držao toga protokola i običaja te bi govorio: »Sam za stolom osjećam se kao kažnjen sjemeništarac!«

»Kuća« u Vatikanu

Postavši Papa, Anđeo Roncalli nastavio je i dalje govoriti kao da je bilo koja osoba. Tako kad bi se žurio na povratku u Vatikan na koncu kakve vizite, govorio bi: »Zakasnio sam. Morao bih već biti kod kuće!«

»Evo mojih utanmičenika«

Jednog dana, dok je promatrao učitelja kamere, prefekta ceremonija, zapovjednika žandarmerije gdje se okupljaju oko njega, Ivan XXIII promrmlja, obrativši se svojim obližnjim: »Evo mojih utamničenika!« Drugom zgodom reče: »Papa je utamničen u velikim palačama.«

9

»Osjećam se kao doma«

U prvim danima svoje papinske službe nije vodio računa o svemu onome što znači biti Rimski biskup i isto tako Pastir sveopće Crkve. Zatim, tjedan po tjedan postalo potpuno svjetlo. »I osjećao sam se kao doma, kao da nisam činio drugo za čitavog života.«

10

Običan čovjek

Vrtlar na objedu s Papom

Svaki papu po strogom ceremonijalu uvijek blaguje sam u svojoj sobi. No Ivan XXIII nije se mnogo osvrtao na te vjekovne propise i tradicije blagovanja. Stoga on jednoga dana pozove sebi na objed svoga vrtlara. Bijedni čovjek sav se smeo i zbunio na taj Papin poziv. Ostao izvan sebe. No Papa ga bodri: »Ne boj se ništa! Jedi i prstima! Vidiš, ovako... Ta i ja sam ti seljačko dijele.«

Na kavi kod biskupa

U Rimu je bio na duhovnim vježbama neki vrlo stari biskup, stogodišnjak. Jednoga jutra, a da mu nije najavio, Ivan XXIII dođe mu u stan. »Oh, sveti Oče, uskliknu starac. Kako ste dobri! No moja je kućna pomoćnica upravo izišla da nešto naruči. Nego malo počekajte, pa ću ja skuhati bijelu kavu pa ćemo je zajedno popiti!« I dobri starac požuri na posao. Za čas je kava bila gotova. Popiše je obojica, kao dva prijatelja sretni što su se vidjeli!

Čašica s novacima

»Tražio sam od novaka švicarske straže da dođu popiti čašicu sa mnom poslije podne, da se međusobno upoznamo.«

Drugarski razgovor

Kad je primio jednog biskupa iz svoga kraja, veli mu: »Hajdemo malo pročvrljati nas dvoje. Ispričaj mi svoj život, pa ću i ja tebi pričati moj.« I kad je biskup smiješeći se iznio neke crtice iz svoje službe, Ivan XXIII će ti mu ovo strogo povjerljivo: »E dobro! A ja kad sam došao u Pariz kao nuncij,

11

jednog dana predao mi je general De Gaulle jedan popis o 30 biskupa za koje je kazao: »Ovi moraju biti uklonjeni sa svojih položaja, jer su surađivali s maršalom Petainom.« Tada ne rekoh ni riječi, već sam počeo u svojoj glavi brisati ništicu broja 30. Kasnije sam odgovorio: »Ostanimo mirni. Možda su to samo novinske brbljarije što se pripovijedalo o tim biskupima. Kulturne osobe ne mogu odobriti. Treba izvidjeti sve to izbliza. I doduše, sve se stišalo veoma brzo. Samo trojica su bili uklonjeni: »Oduzeo sam ništicu.«

Društvo debeljaka

Za vrijeme jedne korizme, dok ga je okruživalo mnoštvo, Papa primijeti jednoga svećenika na kome mu se zaustavišc oči. Pristupi mu bliže i reče: »Vidim, velečasni, da se ni Vi - što se tiče Vaše kružnice - ne šalite. Mi bismo dvojica mogli osnovati društvo debeljaka.«

Debeo kao i ti

Ivan XXIII prvi bi se počeo šaliti na račun svoje debljine tijela. Tako je između ostalog rekao predsjedniku Herriotu pokazujući svoju punoću: »E! iste smo kružnice!«

Čaša vina

Rijetko bi kad koji radnik došao izvršiti kakav popravak u nucijaturi u Parizu a da ne bi bio pozvan popiti kap s budućim Ivanom XXIII. Čak je bio neki talijanski zavarivač, po imenu Josip, koji bi obično došao svake prve subote u mjesecu na doručak nunciju sa svojom ženom i sedmero djece.

U UNESCO - u Ulici Kleber - u kojemu bio imenovan za stalnog promatrača u ime Svete Stolice, nije bila rijetkost vidjeti monsinjora Roncalli gdje zajedno sa službenicima dijeli mršav objed.

12

Ljeti koji put, Venecijanci su mogli opaziti svoga patrijarhu u gradskoj kavani blizu trga sv. Marka gdje pažljivo i obazrivo pije čašu bijelog vina.

Sladokusac

Crtica je iz Pariza. Jednog dana reče nuncij Roncalli predsjedniku Auriolu: »Ja sam vrlo sladokusan. Pronašao sam jedan mali restoran. U njemu se objeduje divno. Kad sam tamo jeo, uvečer nisam večerao, a sutra bih postio, za pokoru!...«

»Jedan od vas«

Obraćajući se, na jednoj audijenciji, zemljoradnicima, Papa reče: »Da me Gospodin nije pozvao na svećenstvo, ja bih bio jedan od vas.«

Običan čovjek

Za prvih dana, kada je postao Papa, jednom čuje udarce čekića. Stubištem unutra pope se do te buke. - Je li dopušteno? - Naprijed! - odgovori radnik koji je ostao pognut nad poslom. Papa se približi i zapita što to radi. Zidar se okrene i vidivši Papu baci se na koljena ne znajući što da reče: - Sveti Oče! Sveti Oče! - Bio sam u perivoju i vratio sam se iznenada. Da li smetam u poslu? Ostali radnici iz druge sobe zapitaše druga: - S kim to govoriš? - S Papom. - Ma hajde tamo, ne šali se! - Ma jesi, Gospe sveta! Papa, nalazeći se na pragu dviju soba, reče:

13

- Došao sam vidjeti što ste to preinačili. Sad ćemo se napiti kad smo se upoznali. I poslavši radnika gore u odjeljenje da uzme jednu bocu od onih kućnih, napi se s radnicima.

»Sedia gestatoria«

Kad je primio venecijanske i bergamske hodočasnike u prvim danima onog što bi on zvao »papinska usluga«, ispripovijedio je svoje dojmove o svom pivom transportu na »sedia gestatoria«. »To mi je - reče - dozivalo u sjećanje moje djetinjstvo kad su me otac ili mati nosili na svojim leđima.« Pa zaključi: »Bitno je da mi damo da nas Krist nosi i da mi nosimo sami Gospodina!«

Vrtoglavica

Također je naredio što se tiče »sedia gestatoria«, da se upotrebljava u vrlo svečanim prilikama, to jest kad se ne bude moglo raditi drukčije. I to je protumačio: »Ta mi ljuljaška stvara vrtoglavicu!«

14

Ipak i samo Papa

Vi ćete postati Papa

Don Anđelo Roncalli mladu misu služio je u Vatikanskoj bazilici »blizu groba sv. Petra«, a zatim je pošao u rodno mjesto, gdje je pjevao svoju prvu svečanu sv. misu sredinom kolovoza 1904. Jedan zemljak, koji još živi, sjeća se da je čuo, kako je seoski liječnik rekao don Andjelu: »Vi ćete postati Papom.« Ovaj nagovještaj bio je svakako samo ljubezan kompliment, kojega nije trebalo uzeti ozbiljno. U Italiji prijatelji u svome zanosu zažele mladomisniku, da jednog dana postane papom!

Da me Bog sačuvao!

U kolovozu 1957. u Veneciji u razgovoru sa Danijelom Ropsom glasovitim katoličkim književnikom i članom Francuske Akademije, patrijah Roncalli je spomenuo i svoga prethodnika: »Kardinal Sarto pošao je odavle da bude Papa. Siromašak nije to očekivao, a znadete li da je uzeo povratnu kartu kada je pošao u Rim.« - »A hoćete li Vi Eminenco, prihvatio je D. Rops, slijedeći kardinala Sarto uzeti samo prostu polaznu kartu?« - »Ne govorite to! Da me Bog sačuva od takve sudbine.« Ali ga nije sačuvao!

Očekujem u Veneciji

Nekoliko dana prije konklava susretne u Vatikanu oca Spizzia, dominikanca i reče mu: »Očekujem vas u Veneciji za kongres 19. studenoga.« - »Ja ću tamo biti svakako«, odvrati dominikanac gledajući ga dugo kroz svoje naočari, »ali od danas do 19. studenoga može se u Rimu štošta dogoditi.«

Komandant

15

U konklavu dodijeliše mu sobu generala plemićke garde. Drugi članovi konklava pokazaše mu natpis, što je ostao na vratima: »Komandant«, koji kao da je bio predznak.

Do viđenja!

Kad je 12. listopada 1958. odlazio u Rim za izbor novoga pape, čuli su se mnogi povici: »Do viđenja, Eminenco!. Čekamo Vas!«. Da li se je taj čas sjetio jednoga drugoga patrijarhe koji je na iste povike uzvratio: »Živ ili mrtav doći ću k Vama!« Nije se vratio živ nego mrtav. Bio je to sv. Pio X koga je upravo Ivan XXIII mrtva vratio Veneciji. Nije se vratio ni kardinal Roncalli.

Bez legitimacije u Rim

Patrijarh Roncalli je 12. X 1958. otputovao iz Venecije u Rim na konklave bez osobne legitimacije. Venccijancima je pred polazak doviknuo kako se nada da će se za par dana vratiti. Dne 29. X 1958. gledao je Ivan XXIII s prozora papinskih odaja prostran trg Sv. Petra pod sobom. Kardinalski automobili jedan za drugim napuštali su vatikanski grad. Konklave su bile završene. Pomalo čeznutljivo gledao je Papa za kolima kojima su odlazili kardinali, kojima je još prije 24 sata bio kolega. S uzdahom se napokon okrene od prozora pa progunđa prisutnima: »I tako više ne bih mogao natrag; nemam uza se ni svoje legitimacije.« .......

Samo Papa

Prekosutradan iza izbora za Papu, Ivan XXIII pozove k sebi grofa della Torre, direktora »Osservatore Romano«, koji za dvanaest godina nije imao tu čast. Papa mu je istakao svoje vlastito zanimanje za štampu i osiguravao ga da će mu biti potporanj. Ali je direktora upozorio da ubuduće »Osservatore Romano« izbjegava upotrijebiti kad je riječ o Papi dosadašnje

16

uobičajene superlative ili izraze »sveta usta, prosvijetljen milošću«, i tako dalje. »Pišite jednostavno - reče: - Papa je rekao ... Papa je učinio .. .« Za ljubav istini, moramo reći da u tome Papu nisu mnogo slušali.

Poslije svega, samo Papa

Kad su od njega tražili kakvu milost, bojeći se da ne smije udijeliti, Ivan XXIII, da se ispriča, rekao bi: »Samo sam Papa! ...«

Jednom je prilikom pošao jednom starom prelatu, koji je bio u agoniji u jednoj klinici, koju su držale časne sestre. Papa je tamo iznenada nahrupio. Zvoni na vratima, a sestra vratarica se iznebuši kad je pred sobom vidjela Papu. »Ne boj se, sestro! Pozovi svoju starješicu; poslije svega, ja sam samo Papa.« I Ivan XXIII pođe u čekaonicu kao i svi drugi, čekajući na nogama dolazak starješice.

Postao Ocem.. .

Na dan otvorenja Koncila, uvečer se pokazao na svome prozoru mnoštvu koje mu je mahalo s maramicama i dobacio: »Ne vrijedi moja osoba. Brat koji govori s vama, taj brat je postao Ocem voljom našega Gospodina Isusa Krista. Ali sve to zajedno, i bratstvo i očinstvo, je milost Božja. Sve, sve! Bez prestanka tako želimo jedan drugome i nastojmo da prigrlimo što nas ujedinjuje, a odbacimo na stranu, ako to samo postoji, sve što je za prepiranje.«

Ne kraljev sin...

Malo nakon što je bio izabran za papu, u jednoj audijenciji je rekao: »Niste došli vidjeti kraljeva sina, ni cara, ni zemaljskog velikana, već svećenika kojega je iz siromašne obitelji Gospodin pozvao da nosi breme vrhovnog svećeništva.«

17

Jedini počasni naslov

Riječ svećenik za Ivana XXIII bila je jedna od njegovih najobičnijih riječi. Novinarima koji su došli na Koncil, morao je reći: »U svakoj prilici, za Nas će biti dosta kad biste mogli napisati kao jedini i pravi počasni naslov: to je bio svećenik pred Bogom i pred narodima; siguran prijatelj svih naroda.«

Engleski i ruski

Ispovjednik pok. pape Ivana XXIII mons. Kavanja objavio je u vatikanskom dnevniku razloge zbog kojih je pok. papa želio da nauči engleski i ruski. Papa mu je govorio: »Ja želim govoriti engleski. Kakav sam ja otac, kad, primam tolike ljude koji znaju samo engleski, a da ne mogu s njima izmjeniti ni par riječi.« Isto tako je htio naučiti ruski, da bi pokazao time koliko cijeni taj veliki narod.

Ljubazan Otac

Ivan XXIII bilježio je svaki dan duhovne misli, dojmove štiva i dojmove susreta s drugima, nenadane ognjeve duše, koje je nazivao cvijećem preuranjenog proljeća. Čak je noću prekidao san da bi zapisao kakav odlomak iz Svetog pisma ili Svetih otaca. Tako je na jednoj bilježnici od 1961. godine zapisao tumač sa jednog ruba iz knjige sv. Bernarda »O razmatranju«: »Papa dicitur quasi amabilis pater - Papa će reći ljubezan otac.« Te je riječi zapisao za sama sebe, da bi ih ostvario. I tko će kazati da nije iz njega strujila očinska ljubeznost?

Blag i ponizan Papa

U svom uvodnom govoru moli pomoć od vjernika, da mu izmole od Boga blagost i poniznost: »Pobožne duše, revne duše svega svijeta, molimo vas da uvijek molite Gospodina za Papu, s nakanom da mu izmolite da savršeno vrši blagost i poniznost.

18

Sigurni smo da će obilno bogatstvo doći po vršenju ove kreposti i da će, ako takav bude duh oca svih vjernika, odatle proisteći neizmjerna korist za sav zemaljski društveni red.«

I ja sam Papa

Papa Siksto V bio je 1586. godine odredio da broj kardinala ne smije nikada prelaziti 70. Toga su se svi pape držali - do Ivana XXIII Roncallija- koji je koješta revidirao, pa i to. Rekao je: »I ja sam Papa kao i Siksto V, pa sigurno imam ovlasti kao i on.« Ivan XXIII bio je široke ruke s kardinalskim šeširima. U pet navrata imenovao je 52 kardinala.

19

Pastir duša

Ogledalo

Kad je don Anđelo Roncalli upravljao studentskim domom u Bergamu, postavio je jedno veliko ogledalo na ulazu u dom blizu stepeništa. Da studenti ne zaborave pogledati i kontrolirati da li je kod njih sve u redu, stavio je natpis ispod ogledala koji potsjeća na mudru riječ na pročelju Apolonovog hrama u Delfima, u staroj Grčkoj: »Nosce te ipsum! Upoznaj samoga sebe!«

»Župnik svijeta«

Već na početku pontifikata nazvan je »župnikom svijeta«, jer je lako i rado izlijetao iz Vatikana, što do tada nije bio običaj. Sad u bolnicu, sad u zatvor, sad k bolesniku, sad u koju rimsku župu. Naoko revolucionaran i slobodan papa - a ustvari elastičan i suvremen, dobar pastir iz Evanđelja - koji traži ovcu, traži dodir, komunikaciju s dušama.

Biti seoski župnik

»Svećenik? Od onog dana kad sam se rodio uvijek sam mislio postati svećenikom. Tako je skromnom narodnom sinu bilo dano divno poslanstvo na narodnu blagodat. Svećenik je zato da tješi i prosvjetljuje duše. Može obavljati tu dužnost jer i sam osjeća teret ljudske slaboće. Gledajući svoga pastira, ne gledajte drugo nego svoga svećenika.« »Pastir? Siromašan svećenik, ponizan svećenik, ali iznad svega pastir. Kad sam bio mlad svećenik, samo sam želio biti seoski svećenik...« »Nastojat ću doći u dodir s vama, ali posve jednostavno, a ne svečano, brzim i nečujnim koracima. Ovo je dužnost pastira: izbrojiti ovcu po ovcu.«

20

(U Veneciji)

»Fra le scartoffie«

Kad je doznao u Parizu po prilici 12. siječnja 1953. da je imenovan za kardinala, obuzeo ga užas da ne bi napokon dospio u Rimsku Kuriju: »Fra le scartoffie«, što bi značilo u ured za odbiranje spisa. I dodao je: »Ah, kako bih volio biti župnik! Ili barem svršiti na koncu kao biskup u kojoj biskupiji moga kraja! ...«

Siromašan kao Pio X

Uvelike se bio obradovao što je imenovan za patrijarhu u Veneciji. Pa sjetivši se »siromašnog« Sarto (Pio X) koji ga je prethodio na toj stolici, kad je došao, reče: »Ja sam siromašan kao i on!«

Jedino kao pastir

U svom nastupnom govoru u Veneciji kao patrijarh predstavio se slijedećim riječima: »Nemojte u svom patrijarhu gledati čovjeka političara, diplomatu, nego jedino pastira vaših duša, koji je pozvan da ispuni svoje poslanje prema volji Gospodnjoj. Rodio sam se kao dijete siromašnih roditelja, ali je Providnost htjela da me izvede na daleke putove svijeta od zapada do istoka. Ja sam se našao pred najtežim političkim i društvenim problemima čovječanstva. No ulazeći u ovu veličajnu baziliku osjećam da će me zgnječiti - mene siromašnog svećenika - prije nego upoznam svoje stado.«

Njemu može svatko u svako vrijeme pristupiti. Znao je reći: »Tko god hoće, može doći ravno meni na ispovijed. Ja sam siromašni svećenik koji ne smijem nikoga odbiti.«

Dva Mora (Crnca)

21

U govoru održanom 19. rujna 1958. godine u Castelfranco, prigodom 100. obljetnice svećeničkog ređenja sv. Pija X, tadašnji kardinal Roncalli, pozvao je kler i laike da se ugledaju u dva Mora na satu zvonika na trgu sv. Marka u Veneciji. Da otkucaju satove, ona dva Mora obučena u željezo, izlaze jedan za drugim, u razmaku od jedne minute, da dadu udarac s istom ozbiljnošću i svečanošću u isto zvono. Eto pouke za naše djelovanje »u redu i u službi velikih problema vjerskog života. Svatko na svome mjestu i u svoj sat: svi spremni udariti u isto zvono u savršenom skladu ideja, zadataka, zapta. Jednim glasom, jednim srcem, jednom akcijom dobro smišljenom i organiziranom. Jedno jedino je polje Božje, jedno jedino geslo: na slavu Božju, za sve pobjeda istine, dobra, pravde i mira.«

»Pukovniče, mene to vrijeđa...«

Javno mišljenje sačuvalo je o papi Ivanu uspomenu kao o dobrom čovjeku. No to ne znači da je bio slabić, veli o. Cairoli, franjevac koji vodi sve potrebno da Ivan XXIII bude proglašen blaženim. To potvrđuje ovaj dražestan prizor: »Kad je mladi Roncalli u prvom ratu bio vojni svećenik, imao je u regimenti za pukovnika nekog ljutog protivnika Crkve, koji bi često nepristojno izvrgavao ruglu svećenike i dobre sestre. Kad je jednog dana mnogo toga izvalio protiv njih, stupi pred njega svećenik i časnik Roncalli i u pozoru čvrsto odbrusi: »Pukovniče, mene to vrijeđa. Molim dokaze.« Iznenađen pukovnik izmuca: »Ja samo ponavljam što pripovijedaju drugi.« No Roncalli će: »Mnogo toga priča se na vaš račun, pukovniče. Hoćete li da to javno ponovim?« Nije to tražio...

Iskren i miroljubiv svećenik

Vincent Auriol, predsjednik Francuske republike, prvi put stavio mu je kardinalsku kapu na glavu 15. siječnja 1953. Tom prigodom je u svom govoru u Elizejskoj palači rekao: »Bit će mi dovoljno ako svaki dobri Francuz, sjećajući se moga

22

skromnog imena i moga boravka među vama, mogne kazati: »Bio je iskren i miroljubiv svećenik, iskren i siguran prijatelj Francuske, uvijek i u svakoj prilici.«

Dobri pastir

»U prašumi novosti, svatko hoće urediti svijet na svoj način. Tako su govorili o Papi političaru, o Papi učenjaku, o Papi diplomati, dok Papa je Papa. To jest dobri pastir koji traži da dođe do duša i da čuva istinu. Istina i dobrota su kao dva krila. Ne treba zamišljati Papu prema vlastitim nacrtima.«

»Oh, kako je siromašan život biskupa ili svećenika koji je samo diplomata ili birokrata!« »Kad biste znali kako se crvenim kad moram govoriti svojim svećenicima!«

Ni jedan antiklerikalac

Ivan XXIII, čovjek neodoljive privlačnosti osvajao je svojom srdačnošću. Govorio je lako uvjerljivo da bi za čas razoružao i najtvrđeg protivnika. Edvard Herriot, vođa francuskih radikala za njegova boravka u Parizu, znao je reći: »Kad bi svi svećenici bili kao Roncalli, ne bi postojao ni jedan antiklerikalac!«

Dobar primjer

Papa gotovo nije nikad za cijeloga života išao u kino gledati filmove. Govorio je: »Ono što može stati za većinu vjernika, to nije dobro za jednog crkvenjaka. Zadovoljan sam s tim što sam sebi nametnuo to odricanje i što sam tako dao dobar primjer.«

Susret s odijeljenom braćom

23

Brat iz Bugarske

S ganućem čitamo oproštajne riječi 1934. god. u Sofiji upravljene Bugarima: »Braćo moja! Sjećajte se mene koji ostajem zauvijek, unatoč svih plima i vjetrova, žarki prijatelj Bugarske.« Prema jednoj staroj predaji u katoličkoj Irskoj sve kuće stavljaju na Badnjak zapaljenu svijeću na rub prozora. Ona pokazuje svetom Josipu i blaženoj Djevici, koji traže zaklonište u svetoj noći, obitelj koja ih očekuje unutra. Nitko ne zna što budućnost nosi, ali u jedno budite sigurni: Svaki Bugarin, bio pravoslavac ili katolik, koji dođe pred moja vrata, ma gdje se god nalazio ja, samo neka pokuca! I neće ga nitko pitati da li je pravoslavac ili katolik, ako samo kaže da je brat iz Bugarske. To će biti dosta: dvije će ga ruke zagrliti, bit će pripremljen svečan objed. Uvijek će na mojem prozoru gorjeti svjetlo za vas!« Takvo je bilo i ostalo srce Ivana XXIII! Pa će mu doći braća ne samo iz Bugarske nego i iz drugih zemalja, dapače i iz Rusije.

Blag kao David, mudar kao Salomon

Na odlasku iz ugarske papinu degatu Roncalliju poljubi ruke jedan stari pravoslavni kaluđer i reče: »Monsinjore, ja vam čestitam na Davidovoj blagosti i Salomonovoj mudrosti.«

Strpi se! Strpi!

Pastoru Rogeru Schutzu, prioru zajednice u Taize-u, koji je Papi izrazio želju da vidi kako duh Rimske Crkve u vanjskim vidicima postaje siromašniji i evanđeoskiji, Ivan XXIII odgovori: »Strpi se! Strpi! Ne mogu ja učiniti sve najedanput!«

Promatrači kod Ivana XXIII

U subotu, 14. listopada 1962. uvečer Papa je primio predstavnike kršćanskih crkava, koji su bili poslani kao

24

delegirani promatrači na Koncilu, ili osobno pozvani kao gosti. Bilo je 17 delegacija, među njima i dvije ruske. »Izvolite«, reče im Papa u audijenciji, »čitati u mojem srcu! U njemu ćete upoznati možda mnogo više negoli iz mojih riječi. Zar mogu zaboraviti onih mojih deset godina što sam ih proveo u Sofiji i drugih deset u Carigradu i Ateni?... Mnogo sam puta sreo kršćane raznih vjeroispovijesti... Mi nismo pregovarali nego razgovarali; nismo raspravljali nego smo se voljeli. . .« »Vaša nam draga prisutnost ovdje i osjećaj koji nam prozirnije svećeničko srce, nukaju da vam očitujem želju svoga srca koje gori za radom i trpljenjem samo da bi se približio trenutak u kojem bi se ostvarila za sve nas Isusova molitva na posljednjoj večeri...«

Krunica za Bugare, Turke, Grke

»Svaki dan dok molim krunicu, uz poznate nakane, stavljam i druge... Molim za moj Bergamo, za dragu braću u Bugarskoj (Ah onih 10 godina!), za Turke i Grke.«

Dodir poslije IV stoljeća

2. prosinca 1960. godine anglikanski nadbiskup dr Fisher učinio je »kurtoazni« posjet papi Ivanu XXIII, prvi poslije IV stoljeća. Ova je audijencija poprimila povjesno značenje. Otvorena su vrata svim mogućim dodirima s Papom. Strah ili nepovjerenje prebrođeni su, braća su se zagrlila, spremna da jedni druge shvate. Dr Fisher, nakon izlaska iz audijencije kod Pape, izjavio je: »Sila njegove ličnosti je takva da uspješno preobrazuje svaki službeni dodir u osobno iskustvo.«

Raširenih ruku

Dr Liehtenberger, poglavar Episkopalne crkve Sjedinjenih Država, ovako je opisao svoju audijenciju kod Pape: »Dok sam čekao da budem uveden pred Vrhovnog Svećenika, osjećao

25

sam kako mi srce kuca jače, i tjeskoba steže što je prirodno pred susret s jednom odličnom osobom. Osim toga, ponavljao sam pojedinosti redovitog protokola i spremao se za poklon, kadli Papa iz dna biblioteke dolazi mi ususret raširenih ruku. Tako da sam i ja raširio svoje.«

Nisam ljubomoran

Čim je otvorio Koncil, Ivan XXIII je primio promatrače nekatolike. Prije nego im se obratio s toplim nagovorom, Papine je oči privukao habit Braće iz Taizea. Starješina i njegov zamjenik glasovite protestantske zajednice bili su obučeni u bijeli habit - boja kad u koru mole. Papa koji ih je dobro poznavao, ali ih nikad nije vidio u takvoj nošnji u prethodnim audijencijama, primakne im se i očituje svoje iznenađenje. Dok su se oni opravdavali, Ivan XXIII ih presiječe: »Vi ste u bijelu kao i ja. Ali, vjerujte mi, nisam za to ljubomoran.« Promatrači su bili naročito ganuti time što je Papa sjeo na sjedalicu u istoj razini s njima, a ne na povišeni pripremljeni tron. Pokazao se jednak brat s braćom.

Ja sam Josip, vaš brat

Dne 1. listopada 1960. godine Ivan XXIII primio je u audijenciju oko dvije stotine židovskih delegata »United Jewish Appeal« iz Sjedinjenih Država. Dočeka ih raskriljenih ruku s ovim biblijskim citatom: »Ja sam Josip, vaš brat.«

U jednom pismu upravljenom Franjevačkom generalu piše, misleći na Židove: »Treba nastojati da se svladaju predrasude, prenagla suđenja i neljubezni izrazi.« Znamo da je Ivan XXIII naredio da se izbrišu riječi perfidia (nevjera) i perfidi (nevjerni) iz molitve na Veliki petak za obraćenje Židova.

Spasio 240.000 Židova

26

Ovu je uzbudljivu vijest pripovijedao o. Cairoliju, franjevcu koji vodi sve potrebno da Ivan XXIII bude proglašen blaženim, bivši njemački kancelar von Papen: »Za drugoga svjetskog rata bio je mons. Roncalli papinski delegat u Carigradu, a von Papen njemački poslanik ondje. Bio je praktičan katolik i svake nedjelje u Nuncijevoj rezidenciji pribivao kod svete mise. Iza službe Božje žena bi i kćerka uzele metlu te uredile kapelu. Hitler nije pravo vjerovao von Papenu te ga poslao daleko u stranu za poslanika u Tursku. Ali od vremena do vremena slao mu goleme svote novaca, po svoj prilici da predobiva turske činovnike. Htio je naime da Turska svakako uđe u rat na strani Osovine. Ali poslanik je to upotrijebio u druge svrhe: davao je novac mons. Roncalliju. Taj je tim novcem po tajnim putovima dao dovoditi u Tursku židovske izbjeglice protjerane s Balkana. I tako su ta dva urotnika spasila više od 240.000 ljudskih života. A von Papen dodao je svjedočanstvu: »Ivan XXIII bio je Božji čovjek. S obje noge na zemlji.« Roncalli je u isto vrijeme bio zastupnik Svete Stolice u Grčkoj. I ondje je uspio spasiti nekoliko desetaka grčkih pobunjenika osuđenih od nacista na smrt. Nad njima je komandirao feldmaršal von List, prijatelj i drug von Papenov. Jednog je dana Roncalli posjetio von Lista. Razgovor je trajao dugo, bez svjedoka. No od tog časa, kad su grčki ustanici bili uhvaćeni od nacista, mons. Roncalli svojini bi krasnim rukopisom napisao pismo von Listu i molio za pomilovanje. Svaki je puta uspio.

Susreti sa diplomatima

27

Nuncij u Parizu

U Pariz je stigao 30. prosinca 1944. Ali je svoja akreditiva Roncalli trebao pokazati 1. siječnja 1945. Ceremonija je zakazana za 9 sati i 45 minuta. General de Gaulle, predsjednik vlade u društvu ministra vanjskih poslova očekivao je dolazak nuncija. Da se novi nuncij nije žurio i da je stigao pola sata kasnije, ambasador Sovjetskog Saveza imao bi čast čestitati sretnu Novu godinu, kao dekan diplomatskog kora. I on je već nervozno listao tekst nagovora koji mu je donio specijalni avion iz Moskve. Kad odjednom se svi pogledi usmjeriše prema vratima: ulazi novi nuncij. Pošto mu je međunarodni običaj davao čast da bude najugledniji član diplomatskog zbora, imao je i čast upraviti običajni govor predsjedniku de Gaullu: »Gospodine Predsjedniče, Kušnje i neopisiva trpljenja obilježila su Francusku minule godine, ali zahvaljujući vašoj dalekovidnoj politici i vašoj energiji, zemlja je ponovno stekla svoju slobodu i vjeru u svoju sudbinu«, rekao je nuncij ulijevši nadu i povjerenje cijeloj Francuskoj.

Sovjetski ambasador

Na račun svoga povećeg trbuha Nuncij je znao sam zbivati šale. Na jednom diplomatskom primanju u Parizu sastao se je slučajno licem u lice s ruskim ambasadorom Bogomolovom, koji se držao ravnodušno i hladno. Nato će mu nuncij Roncalli: »Koliko god naša uvjerenja bila suprotna, mi ipak imamo nešto zajedničko.« Bogomolov ga nepovjerljivo gledao ne znajući što misli. Nato će Nuncij ljubazno: »Obojica smo približne težine i prilično okrugli!« Bogomolov se razvedri i cijelu je večer proveo u razgovoru s papinskim nuncijem.

Klečao pred nevjernikom?

28

Pio XII je uzdigao nuncija Roncalli na kardinalsku čast. Kardinalski crveni biret Nunciju je predao sam predsjednik Republike, g. Vincent Auriol, jer je to tradicija još iz doba francuskih kraljeva. Predsjednik je bio duboko ganut gledajući Nuncija pred sobom gdje kleči na jastučiću Karla X. »Nije on klečao preda mnom, nevjernikom - rekao je kasnije Auriol - nego pred onim koga sam ja toga časa predstavljao, pred Vrhovnim Svećenikom. Toga me je časa najviše taknula njegova fina dobrota. Nuncij me je molio, kao kakvu veliku milost, za dozvolu da može pozvati u Elizejsku palaču nekoliko bergamaca čedna izgleda. Oni su time bili ganuti do suza.«

Prstom dotiče mir

Jednoga dana, kod objeda u Nuncijaturi u Parizu, g. Schumann, jedan od vođa Republikanskog pokreta otpora, reče nekom uzvaniku: »Mi više ne znamo biti iskopčani. Gledajte nuncija, to je jedini čovjek u Parizu kraj kojega se osjeća mir, ja bih skoro rekao, da čovjek kraj njega prstom dotiče mir.«

Knjiga »don Kamilo«

Teške su bile prilike u Francuskoj, dok je bio Nuncij u Parizu. Njegov prijatelj, predsjednik francuske vlade, socijalist, zbog toga je mnogo trpio. Jednom ga potraži Nuncij. Predsjedniku, koji je bio veoma potišten, Nuncij mu je rekao: »Osjećao sam, gospodine Predsjedniče, da imate briga. Zbog toga sam vam donio jednu knjigu. Molim vas da je čitate i sigurno će vam biti bolje.« Predsjednik ga je poslušao, čitao je knjigu, i toliko ga je zadovoljila da je kasnije išao gledati i film izrađen prema toj knjizi. Radilo se o knjizi »Don Kamilo« od Guareschija, koja je upravo tih dana izašla iz tiska i kojoj su se svi s užitkom smijali.

Daleki put

29

Ivan XXIII primio je u audijenciju američkog predsjednika Eisenhowera kad je putovao svijetom. Taj susret s Papom, predsjednik je oduševljeno pričao članovima američkog kongresa da je Papa Ivan pravi narodni čovjek. Moram vam kazati što mi je Papa rekao: »Gospodine predsjedniče«, rekao je, »vi ste prevalili put kad ste od generala postali predsjednik. Ali ja sam prešao put od narednika (u prvom svjetskom ratu) do pape.«

»Neženja... kao i ja«

Ambasador jedne azijske države bio je primljen u audijenciju. Ivan XXIII mu se približi i stade razgovarati familijarno s njim, po svome običaju. Zanima se za njegov život, ženu i djecu. Gost ga prekine i usklikne: »Svetosti! No ja nisam oženjen!« - »Ah, vi ste neženja!« - usklikne Papa. »Kao i ja! Upravo kao i ja!«

Savršen diplomat

»Imaju samo dva moguća rješenja«, govorio je Papa, »da uspije dobar diplomat. Ili biti nijem ili govorljiv tako da sve ono što se reče konačno izgubi značenje. Od kada sam Talijan i od kada Talijani imaju laku riječ, uvijek volim ovu drugu metodu.« Pripovijeda se da, vjeran ovome svome načelu, Ivan XXIII, kad bi primio posjetioca za kojega bi znao da će pitati nemoguće milosti, ne bi prestao govoriti ni za jedan čas. Govorio bi tolikom žestinom i toplinom da gost uopće ne bi uspio da izreče jednu riječ i bio bi prisiljen da ode i da ne izrazi želju i predmet za što je došao.

Papa mira

Povijest će bez sumnje zapamtiti da bi bez pape Ivana buknuo treći svjetski rat. Bilo je u listopadu 1962. Hruščov je dao podići na Kubi raketna postolja uperena proti Sjevernoj

30

Americi. Kennedy je obavijestio Vatikan da je Amerika odlučila navijestiti Rusiji rat. Usred noći Papa je na brzinu sastavio poziv za mir. Ali prije nego što ga je radijem objavio, podastro je tekst Washingtonu i Moskvi. Upravo fantastično križanje telefonskih vijesti produljilo se do zore. U 7 sati ujutro Hruščov je prvi dao znak Papi da pristaje na objavu teksta. Sat kasnije dao je i Kennedy zeleno svjetlo. A o podne poziv je objavljen svijetu. Poslije podne ruske su rakete bile demontirane — rastavljene. Mir je bio spašen. A iza nekoliko sedmica Rusi su dali Ivanu XXIII Balzanovu nagradu za mir.

»Mi smo u eri svjetla«

U razgovoru s Adžubejem, Papa evocira stihove Biblije o stvaranju svijeta: »Bog stvori nebo i zemlju u šest dana. U šest epoha. Prva je bila epoha svjetla. Fiat lux! Neka bude svjetlo! Mi smo sada upravo u prvoj eri, eri svjetla. Svjetlo mojih očiju susreće se sa svjetlom vaših. Gospodin neka pomogne put dobrote, ako se Njemu svidi tako.«

Ljudi dobri kao vino

Jednog dana francuski politički leader (lider) Herriot, obrati se monsinjoru Roncalliju pitanjem: - Vjerujem! - odgovori monsinjor. - S ljudima se staju bolji? - Vjerujem! - odgovori monsinjor. - S ljudima se događa isto što i s vinom! Neke vrijeme popravlja!«

Posljednja večera s diplomatima

Barun Prosper Poswick, belgijski poslanik kod Svete Stolice i kao najstariji poslanik, ujedno i dekan diplomatskog zbora piše o odnosu pape Ivana XXIII sa diplomatskim zborom, između ostalog i ovo: »Svake je godine Papa osobno držao posebnu božičnu ponoćku za cijeli diplomatski zbor. Došao bi sam pješice, bez »sedia gestatoria«, zagledao bi se u diplomatske

31

predstavnike te bi se milo nasmješio ako bi kojega osobno poznavao. Kako je teško obolio već u početku 1962, nismo mogli računati da će nam održati uobičajenu ponoćku. Da nam nadoknadi taj manjak, on je držao za nas diplomate u Sikstinskoj kapeli službu Velikog četvrtka. Tu, pred Posljednjim sudom Mikelanđelovim, omršavljenih obraza sa znakovima blize smrti održao je za nas uistinu Posljednju večeru.

Susret s Evinim kćerima

Mletačka djevojka

32

Ivan XXIII posvećivao je veliku pozornost nekim osobama u njihovom kojem konkretnom slučaju. Ta je njegova briga bila poslovična prema drugima, prema njihovim radostima i žalostima. Kad je bio patrijarha Mletaka, doznao je da se jedna djevojka njegove biskupije zaljubila u jednog francuskog šofera koga je upoznala preko ljeta na plaži Lido. Mladić je otputovao, a nije ostavio svoje adrese. Djevojka je uzalud očekivala da će joj se javiti i od te gorkosti oboli. Tada Roncalli odmah piše kapelanu skauta u Parizu, ispričao mu slučaj i zamolit; ga da potraži onoga »plavog i modrih očiju« mladića. No sve je bilo uzalud. Pripovijest je svršila loše jer se mladić već zaručio s drugom ...

Jabuka

Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: »Molim, gospođo, izvolite uzeti. No, Eva je opazila da je gola tek onda kad je pojela jabuku.«

Razgoljene žene

Dok je bio u službi crkvene diplomacije, Roncalli je često bio na svečanom ručku ili kod diplomatskih primanja na kojima su nerijetko prisutne i žene. Pitali su ga: »Monsinjore, zar niste u neprilici kad su za vrijeme svečanog ručka prisutne i žene? Često je to sablazan.« »Sablazan? Ali ne! - odgovori mons. Roncalli - jer kad je samo jedna razgoljena žena, ne gledaju je svi, već apostolski nuncij...«

G. Dumaine, šef protokola zapita ga jednog dana, smeta li ga kod diplomatskih primanja veliki dekolte dama. »Ja ih ne

33

gledam« - odgovori on - »i kad one uđu, ljudi okreću svoje poglede prema nunciju, a ne prema njima.«

»Kako se više sviđa Bogu«

Kad je kardinal Roncalli iz Domus Mariae išao na konklave, tj. na izbor novog pape, jedna mu je djevojka dobacila: »Želim vam, Eminencijo, da postanete papa ili da se vratite u Domus, prema tome kako vam se više sviđa.« »Ne, kćerce, tako, već kako se više sviđa Bogu!«

Konklave

Prolazeći rimskim ulicama za konklave, čuo je ovu riječ jedne žene, kojoj je upala u oči Roncallijeva tjelesna punoća: »Bože moj, što je debeo!« Kardinal se okrene i reče joj: »Gospođo draga, konklave nisu natjecanje za ljepotu!«

Nije baš lijep

Bilo je to na dan kad je Roncalli kao novi papa Ivan XXIII podijelio svoj prvi blagoslov »Urbi et Orbi«. Sladoredari, kestenjari i prodavači raznih uspomena podigoše odmah silnu buku hvaleći u sav glas svoju robu. Narod se polako razilazio, veselo čavrljajući. Kad najedanput jedan glas nadviče sve ostale. Naime, neka podebela rimska gospoda dovikne svojoj djeci, njima petorici »bambini«: »Nije baš lijep, ali ima dobro srce!«

Poglavarica Duha Svetoga

Za vrijeme jedne audijencije predstavila mu se neka časna majka s nekoliko sestara i to ovako: »Svetosti, ja sam poglavarica Duha Svetoga.« (Mislila je Reda Duha Svetoga). Papa joj se Ivan XXIII slatko nasmiješi i ovako našali: »Blago vama, časna majko, a ja sam samo sluga Duha Svetoga!«

34

Evine kćeri

Jednom prilikom primio je Ivan XXIII veliku skupinu djevojaka, članica Katoličke Akcije. U dvorani je stalno žamor. Na to će Papa smiješeći se: »Vidi se da su ovdje mnoge dobre kćeri Evine. Ja ću pokušati povisiti glas, pa ako već jednom ne prestanete zamoriti, bit ću prisiljen da vam podijelim blagoslov i povučem se u svoje odaje.« U isti čas u dvorani nasta grobna tišina.

Marija je govorila

U jednoj radničkoj župi, Ivan XXIII tumačio je događaj iz svetog Evanđelja kako je »Isus nađen u hramu«: »Josip nije govorio. Čovjek je. No Marija je sve govorila. Žena je. Uostalom, žene su uvijek govorljivijem

Imena kraljičine djece

Za vrijeme audijencije papa Ivan XXIII zamoli englesku kraljicu Elizabetu da mu kaže imena svoje djece. Kad mu je kraljica to rekla, Papa odvrati: »Nije da to nisam znao, ali... kada majka izgovara imena svoje djece, onda je to posve nešto drugo.«

Ah, Jacqueline!

Koji čas prije nego će primiti u audijenciju Predsjednika Kennedy ja s njegovom suprugom, Papa zapita monsinjora za protokol, s ozbiljnim izgledom: »Kako imam osloviti Predsjednikovu ženu?« »Sveti Oče« - odgovori monsinjor - »recite joj: Madame Kennedy ili Madame!...« »Ah!« - uzdahne gotovo nečujno Papa izgledajući zamišljen. Kad u to ulazeći u dvoranu za audijencije Kennedy sa Žaklinom da se predstave, a On spontano raširi ruke i s jakim osmijehom klikne: »Ah, Žaklin!« I cijela je Amerika odobrila

35

ovu dražesnu Papinu dobroćudnost. A za Žaklinu je to bila jedna od najvećih njezinih životnih radosti.

Krunica

Ivanu XXIII dolazili su svi ljudi dobre volje, kršćani: pravoslavni, protestanti; i nekršćani muslimani, Židovi, budisti i ateisti-komunisti. Svi. U audijenciji sa Hruščevljevim zetom Aleksejem Ađubejem i njegovom suprugom Radom, Papa je našao zgodnu riječ za gospođu kad joj je trebao dati spomen-dar: »Gospođo!« - reče - »vi ste majka. A mojoj bi majci poklonio krunicu. Nećete mi je odbiti?«

Mladi par nije slutio

Monsinjor Capovilla, tajnik Ivana XXIII, pripovijeda kako je Papa znao sa svoga prozora sakriven blagoslivljati narod koji je izlazio iz bazilike sv. Petra. Jednog dana izlazio iz bazilike mladi par. Papa ih je gledao i rekao: »Ne znam tko su oni, ali su sigurno dvoje koji se vole. Pomisli kako je to lijepo. Oni ne znaju za ništa, idu svojim putem, ali Papa baš na njih misli i daje im svoj blagoslov.«

Ogrlio Hrvaticu

Godine 1962. došla je u audijenciju papi Ivanu XXIII jedna hrvatska majka, Bara Golub iz Podravine. Doveo ju je njezin sin svećenik koji je u Rimu studirao. Taj mlađi svećenik predstavio je svoju majku papi s riječima: »Ja sam petnaesto dijete ove majke!« Kad je to čuo Sveti Otac, ogrlio je ovu hrvatsku majku i suze mu navriješe na oči.

(Glasnik Srca Isusova i M. 1965, br. 1)

36

Susret s djecom

Pustite djecu!

37

U benediktinskoj opatiji u Subiaco, Ivan XXIII ukori roditelje koji su htjeli zapriječiti djecu da se popnu nogama na klupe da bi ga bolje vidjeli: »No pustite ih, pustite!« - ponavljao je.

Jednoga je mališana zapitao: »Kako se zoveš?« »Arkanđeo.« »Oh! Ja sam samo Anđeo.«

Papa ili policajac?

U početku svoga pontifikata, Ivan XXIII primio je pismo od desetgodišnjeg dječaka Bruna, koje glasi: »Dragi moj Papa! Ne mogu se odlučiti da postanem policajac ili Papa. Što ti misliš o tome?« Papa mu je odgovorio: »Dragi moj Bruno! Ako hoćeš poslušati moj savjet, onda izuči za policajca jer se ništa ne može učiniti za čas, bez pripreme. A što se tiče pape, to ćeš uvidjeti kasnije. Svatko može postati papa. Dokaz ti je da sam to postao ja. Ako dođeš u Rim, molim te, navrati se k meni. Bit će mi vrlo drago da o svemu tome porazgovorimo.«

Papine suze

Ivan XXIII jednom je primio malu Katarinu Hudson, koja je došla posve navalice iz Amerike da vidi Papu, a imala je višestruku upalu kičmene moždine. Ona je nakon tri mjeseca i umrla. Dijete je bilo na vrhuncu svoje radosti - svoje posljednje radosti ovdje na zemlji - a Papa se nije mogao suzdržati od suza promatrajući - on posve bijel - tako krhku bijelinu djevojčice obučene u bijelu pričesnu haljinu. »Kćeri moja, moli za me!« - ganuto će Papa.

Prijatelj malenih

Na Božić je Papa posjetio siromašnu i bolesnu djecu Instituta don Gnocchi. Jedan dječak, komu je osnivač tog Instituta

38

ostavio svoju očnu rožnicu, s ponosom je govorio: »Ja vas gledam očima don Gnocchija.«

Dobri Papa zabavio se jednim drugim slijepcem i tješio ga: »Nadajmo se da će se jednog dana naći netko da i tebi ostavi svoju rožnicu. Ljudi mogu biti vrlo zli, ali i isto tako vrlo dobri.« Poslije toga dodao je potiho, više sam za sebe: »Svi smo ponekad slijepi.«

(Kalendar »Dobri Pastir«, 1964)

Potpis

Jedno židovsko dijete iz Tel Aviv-a, napiše Papi pismo u kojem ga moli za autograf: »Skupljam potpise glasovitih ljudi, ali nemam potpisa Vaše Svetosti. Bez Vašeg potpisa malo vrijedi moja zbirka.« Papa mu pošalje potpis s pismom u kojemu između ostalog napisa i ovo: »Sada će tvoja zbirka vrijediti nešto više.«

Ivane dođi i k nama!

Na Božić 1958. godine Papa je otišao posjetiti dječju bolnicu »Gesti Bambino«, u Gianicolo, u Rimu. Išao je iz dvorane u dvoranu k uzglavlju bolesne djece. Stalno se smiješio onom malom svijetu bolesnika koji su mu također uzvraćali smiješkom... Mališani su bili razdragani i vikali za njim, na sablazan i čuđenje bolničkog osoblja i njegove osobne pratnje: »Papa! Papa! Dođi ovamo! Ivane, Ivane, dođi i k nama.« A on se okretao na sve strane i dovikivao im: »Šutite, odmah ću doći!« Najganutljivije je bilo kad je došao do jednog slijepog mališana. Papine oči su bile pune suza. Mališan je govorio: »Vi ste Papa, ja znam, ali ja vas ne mogu vidjeti.« Papa je sjeo na njegovu posteljicu, uzeo njegove ruke u svoje i dugo ih držao lako.

(Kalendar »Dobri Pastir«, 1964)

Pomilujte... posebno Ivana!

39

Kad je Aleksej Adžubej, zet Nikite Hruščova, sa svojom ženom Radom bio u posjetu kod Ivana XXIII, u razgovoru Papa htijući blagosloviti i njihovu odsutnu djecu pitao je za njihova imena. Gospođa Adžubej bojažljivo prošapta: »Nikita, Aleksej i Ivan.« »To su tri lijepa imena«, reče Papa i pripomene da je Ivan njegov imenjak. »Kad se vratite kući, pomilujte svoju djecu, a posebno Ivana u moje ime; druga dvojica ne bi smjeli zbog toga biti ljubomorni.«

Crveno i crno odijelo

Dobrota, blagost i pastirski duh otkrivaju se i u ovim venecijanskim epizodama s djecom. Venecijanski Patrijarha često je polazio među djecu u kući Djela Nacionalnog Majčinstva i Djetinjstva da bi se izmiješao među njima i s njima čavrljao. Jednog dana jedan od malih sugovornika zapita ga: »Zašto nosiš crveno odijelo?« Iznenađen Patrijarh odgovori: »Eh, dragi moj, zato što je danas lijep dan.« A dječak će: »Onda ti kada pada kiša, oblačiš crno kao i drugi svećenici?«

Mjesto sličice poseban blagoslov

Drugi put dok je razgovarao s upraviteljem Djela Nacionalnog Majčinstva i Djetinjstva, osjeti da ga netko potegnu za reverendu. To se netko dijete provrlo između velikih nogu da ga nešto zamoli. »A što ćeš?« zapita Patrijarh. »Želim svečića«, mali će spremno. Patrijarh potraži u džepu, u brevijaru, ali nema ništa. »Nemam kod sebe svečića. Ali ću ti dati nešto ljepše i važnije, poseban blagoslov. Hoće li ti to biti isto?« I ganut napravi na glavi djeteta velik znak križa.

»Evo Pape!«

Moralo je biti opet venecijansko dijete koje mu je reklo da Venecija neće biti njegova posljednja postaja njegova života.

40

Koji dan prije nego je pošao u Konklave birati novog papu u Rimu, bile su u crkvi sv. Marka zadušnice za pokojnog Pija XII. Bazilika je bila dupkom puna. Kad se pojavio Patrijarh, jedno djetešce koje je bilo tu u nečijem naručaju poviče: »Evo Pape! Evo Pape!«

Motociklisti

Neki dječak vidio u Rimu sjajnu povorku motociklista koja je pratila Ivana XXIII u Vatikan. Zaželio i on tako ući u Vatikan. Neki prelat pričao to Papi. Taj naredi neka ispune dječaku želju, te on zaista u sjajnoj pratnji dođe u dvor. - Prigovarao u procesu za Papinu kanonizaciju - diabolus rotae iznijet će sigurno, kako je Papa bio lakomislen, djetinjast. Drugi će reći da je to jedan od cvjetića dobrote sv. Franje.

Mali Tomica

Ivan XXIIII naredio je odmah poslije svog izbora za Papu da prostrani vatikanski vrtovi budu otvoreni, da svatko može doći u njih. Jednog dana Papa je tamo sreo dvojicu mališana. Manji se držao za ruku starijeg. Papa prijateljski upita malog: - Kako se zoveš? - Ja sam Tomica. - A znaš li ti tko sam ja? - Ne znam. Ovaj Josip ovdje veli da si ti Papa. - Ja to i jesam, stvarno. Zar ti to ne vjeruješ? - Onda mi pokaži svoje ključeve neba.

»Kad se vratite svojim kućama, zagrlite svoju djecu od moje strane. Recite im da je to Papino milovanje!«

(Rimljanima, uvečer 11. X 1962)

»Oh! Djeca, djeca — koje bogatstvo i blagoslov!« (Posljednja rečenica iz Duhovne oporuke »Roncallijevima«)

41

Humor

42

»Crkva je kao pelikan... Lišava sama sebe časti da ih preda drugima.«

(Kardinalu Gerlier-u javljajući imenovanje za kardinala)

Polovica

Jedan diplomat nedavno akreditiran kod Svete Stolice primljen je od Pape. Zapita Papu koliko osoba radi u Vatikanu. »Oh! Ne više od polovice!« - odgovori Papa stisnuvši oko.

Televizija

Zapitaše Papu da li mu se sviđa televizija. »Evo me! - odgovori - Otkada sam sebe vidio na televiziji da sam Papa, otada joj dajem veliku važnost.«

Noć

Ciljajući na svoja česta izlaženja iz Vatikana, šaleći se reče: »Vele da prečesto izlazim danju. Dobro, onda ću izlaziti noću.«

Tko je Papa?

O jednom od svojih najbližih suradnika, čiji je um cijenio, rekao je: »Imam mnogo ideja, ali se katkad zapitam tko je Papa između nas dvojice. Puštam ga da govori!...«

Zatvorenicima

»Dobri moji sinovi i draga braćo! Kad vi ne možete doći k meni, došao sam ja k vama.«

Ubojice.. . djeca Božja

Obilazeći zatvoreničke prostorije, pri tom je upoznao da se neke ćelije ne otvaraju. Pitajući Papa za razlog, rekoše da su u njima najveći zločinci: ubojice. Na to će Papa kao Krist: »To ne znači ništa. I oni su djeca Božja.«

43

Papa i Duh Sveti

Uvečer onoga dana kad je objavio Koncil, Ivan XXIII umoran nikako nije mogao zaspati. Pripovijedao je kasnije da je te večeri samoga sebe pitao: »Ivane, zašto ne spavaš? Jesi li to ti, Papa, ili Duh Sveti koji upravlja Crkvom? Pa to je Duh Sveti, zar ne? Stoga, spavaj, Ivane!«

Papa nije teolog

Predsjednik Republike Senegala, Leopold Sedar Segnor, koji je u svijetu poznat i kao pjesnik, posjetio je jednom papu Ivana XXIII. Pričao je kako je bilo kod Pape: »Počeo sam s njime razgovor kazavši da nisam teolog, da se u to ne razumijem. Nisam ni ja, čak ni ja! - hitro je rekao papa, nasmijavši se.

Padobranci

Među brojnim skupovima vojnika što ih je papa Ivan XXIII primio u Vatikanu ili u Castel Gandolfu, našla se jedna delegacija francuskih padobranaca. Papa je počeo uzdizati hrabrost ove vrste vojnika i dodao da, što se njega tiče, nije imao priliku da na taj način pokaže svoju hrabrost. U njegovo doba nije bilo padobranaca i tako je on za vrijeme prvog svjetskog rata služio u pješadiji. Padobranci su bili ponosni slušajući kako papa hvali njihovu hrabrost i njihove zasluge. Uživali su. Tada papa najedanput i neprimjetno u razgovoru s njima kao ukras ili šaru uplete jednu od tolikih svojih ekshortacija kojima je upravo obilovao. I francuski su padobranci brzo razumjeli da papa ozbiljno hvali njihovu hrabrost, ali da je uvjeren, da bi oni pokazali još veću hrabrost, kad bi u svojem vojničkom životu hrabro i neustrašivo vršili svoje vjerske dužnosti. Da zaključi taj razgovor papa im reče: »S toliko vještine vi znate kako se pada s neba, ali ja ne bih nipošto želio da vi zaboravite kako se u nj leti!«

44

Dobar vodič topline

Posjetioci su često pitali Ivana XXIII, koji je zapravo smisao njegove politike prema istočnim zemljama. Na sva ta pitanja papa je obično odgovarao: »Ne može se tjerati političare da preinačuju svoja mišljenja.« Većina njih se nije zadovoljavala tim vještim odgovorom. Nekom diplomati koji je poštopoto htio dobiti određeniji odgovor na to pitanje, papa je vedrim tonom, ali naglaskom koji ne očekuje nikakav pogovor odgovorio: »Kolikogod leži u mojoj moći, ja uvijek više volim širiti toplinu negoli povećavati hladnoću.«

Prva propovijed

Pet dana poslije svoga ređenja za svećenika dođe on u rodno mjesto, u Sotto il Monte, da ondje otpjeva svoju prvu svečanu svetu misu. Sve se selo sleglo u crkvu. Njegovi roditelji i seoski glavar bili su u prvim klupama. Bio je zamoljen da se uspne na propovijedaonicu i da održi jedan lijepi i dugi govor. Dobri župnik je htio da uzme za predmet govora teološko objašnjenje Uznesenja Marijina na nebo - ništa manje! Don Anđeo se dogovorio sa sakristanom i zamolio da se skloni ispod stepeništa koje vodi na propovijedaonicu, te da ga svaki put potegne za reverendu kad bi god upotrijebio koju tešku riječ. Nije mu se činilo jednostavno i lako izlagati u Sotto il Monte nauku koja će biti svečano definirana tek poslije pedeset godina. Sakristan ga brzo ohrabrio: »Samo naprijed, don Anđele, sve se razumije, sve je bistro kao voda s izvora.«

Povjesničar

Iza papine smrti brzo su se pojavili njegovi životopisci. Nije ni čudo. Ta on je imao tolike štovatelje! Povjesničar Augustin Pradel, koji je napisao život Ivana XXIII, tu donosi svoj jedan dodir s monsinjorom Roncalli. Naime, za vrijeme razgovora monsinjor je povjesničaru spomenuo da je čitao njegove

45

povijesne radove i dodao: »I ja sam povjesničar.« No, ako je Ivan XXIII bio povjesničar zbog svojih spisa o povijesnim licima o sv. Karlu Boromejskom, kardinalu Baronisu i drugim, on je također jedan od onih, od Boga poslanih, koji stvaraju povijest mjesto da je jednostavno pišu. Papa Ivan XXIII, piše njujorški Time, »stvarao je 1962. povijest kako je to malo tko drugi mogao.«

Konji i magarci

U svojoj velikoj skromnosti, monsinjor Roncalli nije mogao vjerovati da je on dostojan položaja tolike važnosti, a koji je tražio vrlo vještu diplomatsku mudrost, kao što je to apostolska nuncijatura u Francuskoj tek što je oslobođena. Stoga, pišući bergamskom biskupu, sjetio se, primjenjujući ga samom sebi, stiha Merlin Cocai-a: »Gdje nema konja, kaskaju magarci.«

Ne osjeća se dobro ...

Na dan otvaranja Koncila Ivan XXIII je želio pješice proći kroz baziliku svetog Petra. Osjećao se kao brat među braćom. Uvjeravali su ga da kroz baziliku moraju ga pronijeti na nosiljci (sedia gestatoria). Na to je on rekao: »Toliko sam već puta rekao da se ne osjećam dobro kad sjednem na tu nosiljku. Ne osjećam se dobro, jer tada uvijek pomislim na svoju siromašnu majku.«

Druga skizma zbog utakmice

Engleski i irski svećenici odlaze mnogo na nogometne utakmice. Protiv toga podnesen je Papi zahtjev da im to zabrani. Papa primi pismenu molbu i razdere je. »Razmislite«, reče kardinalu, »zar nam se zbog toga isplati izazvati drugu skizmu?«

Budala

46

Monsinjor Roncalli, nuncij u Turskoj, stvarno nije imao volje da ide u Pariz. Osjećao se nedostojnim te teške misije. Kad je doznao za to imenovanje, pođe zlovoljan u Rim. Budući da su se u Vatikanu čudili njegovom slabom zanosu, izjavi bez komplimenta: »Koja me budala šalje tamo?« No kako se posramio kad je doznao da je taj »budala« osobno bio Pijo XII.

Moj brat u fraku!?

Neki je kardinal savjetovao Papi da podijeli naslov princa, grofa ili slično bar jednom od svoje braće. Papa se od srca smijao tom prijedlogu. »Moj brat u fraku ... A znadete li, Eminencijo, da ni jedan od njih ne zna ni kravatu svezati? Bilo je to u Parizu. Došli su me posjetiti, u nuncijaturi. Trebalo je otići s njima na neko primanje. Žurno smo se spremali. Najednom zapazim da nemaju kravate. Gdje vam je? — upitah ih. Svaki je nosio kravatu u džepu! Zavežite brzo kravate! Nije im nikako išlo. Zamole me da ja to učinim. Ni ja nisam znao. Na svu sreću to je konačno učinio moj šofer. Vidite, nisu mi braća ni za šofera, a kamoli za princa!«

Rastresenost

Jedne večeri 1949, u vrijeme večere u nuncijaturi u Parizu, monsinjor Roncalli čuje gdje zvoni na vratima. Začuđen, sam ode otvoriti i suoči se s biskupom Franjom Gay kojeg je pozvao na večeru. Duboko mu se ispričava: »Potpuno sam zaboravio ovaj poziv!« »Što se tiče mene, nije ništa važno. Nego, eminencijo, vi ste pozvali još direktora UNRE i, čini mi se, jednog brazilijanskog biskupa .. .«, reče Gay. »Strašno! A nema mi sestre! Dođi, opravimo brzo posao. Hajdemo odmah u kuhinju nešto pripraviti!« Uto su dolazili i drugi gosti, a Nuncij ih dočeka sa bijelom pregačom ispod bijele brade. Svi se uzvanici nađoše u kuhinji oko štednjaka gdje monsinjor Roncalli priprema palentu: »Ima

47

li bolje stvari što se može jesti na svijetu?« — pita Nuncij. »Kod nas se Talijana zove »tanjur Gospodnji«. Zove se tako jer se u bilo kakvoj kući, ma koliko bila siromašna, uvijek može naći malo kukuruznog brašna i dvije kapi ulja.«

Bez legitimacije na put

Patrijarha Roncalli je 12. listopada 1958. otputovao iz Venecije u Rim na konklave bez osobne legitimacije. Venecijancijama je pred polazak doviknuo, kako se nada, da će se za par dana vratiti. 29. listopada 1958. gledao je Ivan XXIII, izabran za Papu, s prozora papinskih odaja prostran trg sv. Petra pod sobom. Kardinalski automobili jedan za drugim napuštali su vatikanski grad. Konklave su bile završene. Pomalo čeznutljivo gledao je Papa za kolima kojima su odlazili kardinali svojim kućama, kojima je još prije 24 sata bio kolega. S uzdahom se napokon okrene od prozora pa prošapta prisutnima: »I tako više ne mogu natrag: nemam uza se ni svoje legitimacije.«

Novinar kleči

Odmah nakon izbora, Papa je primio zamjenika direktora «Osservatore Romano«, Ceidio Lolli, da bi mu izdiktirao poruku za Francusku. Novinar po svom običaju poklekne na jedno koljeno, a na drugo stavi list papira da na njemu ispiše Papino diktiranje. Papa začuđen veli mu: »Klečimo kad molimo, a ne kad pišemo! ...« »Sveti Oče, ja sam ovako navikao i ovako je vrlo dobro! . .« Zbilja, tako je on uvijek zapisivao riječi Pija XII. Ali Ivan XXIII je neumoljiv u ovom slučaju. Pa će mu zapovjednički: »Ustani i sjedni, ili ću inače ja ustati i otići!«

Papa jede na trgu

Kad je u Loretu završila ceremonija u 2 sata poslije podne, sav narod, koji nije ništa jeo, stade se krijepiti na trgu. Ljudi i žene,

48

stojeći na nogama, na suncu, vadili su iz svojih torba boce vina i komade kokošine, a neki su grizli u sebi bijele zube. Za ovo vrijeme Papa je sjeo za stol da i on kratko založi što su mu priredile njegove redovite kuharice, tri časne sestre Družbe »Male Sirotice« — iz Bergama. Papa je jeo pred licem naroda koji je trg pretvorio u blagovaonicu.

Dvije karijere

Na željezničkoj stanici u Loretu zbio se ovaj dražesni događaj. Šef stanice bio je nekoć znanac sv. Oca. Godine 1925. radio je u računovodstvu u uredu »Propanda fide«. U to je vrijeme bio današnji papa direktor odjeljenja za pomaganja misija. Kasnije je mons. Roncalli otišao za nuncija u Bugarsku, a činovnik se premijestio na željeznicu. Kad ga je Sv. Otac opazio na stanici, razdragano mu pristupi i nasmijano rekao: »Vidim, da smo obojica napravili karijeru... Stari smo, morao bi barem ti u penziju.« — »Ne da mi se, Sveti Oče, napustiti moju crvenu kapu« — odgovorio je šef stanice. Papa se veselo nasmijao i radosno mu stisnuo ruku.

Svjetski objedi

Imenovan za nuncija u Parizu, pođe iz Rima u pretijesnoj crnoj reverendi. Pariz, grad elegancije i svjetovnosti nije mu.., se baš smješio. Prije nego se popeo u avion, vojni Junker, nuncij progunđa: »Dosta me je pogledati, pa da se shvati kako sam ja najmanje prikladan za apostolat kod svjetskih ručaka i večera.«

Kao sveti Rok

Ljeti 1937. godine nalazila se dvojica bosanskih franjevaca u Carigradu. Bili su odjeveni sasvim jednostavno u civilno odijelo, kako im je savjetovao turski konzul u Beogradu da izbjegnu možebitne neprilike, pošto se u Turskoj nisu smjela nositi odijela koja bi odavala bilo kakvu vjersku oznaku. Otišli

49

su pohoditi i Apostolskog Delegata Roncallija. Kad mu se stariji od dvojice predstavio i rekao da je bosanski franjevac, Apsoloski delegat je sa smiješkom odvratio: »Ja sam zbilja mislio da si sveti Rok.« Kako je poznato, sveti je Rok putovao svijetom, bio je hodočasnik, i uvijek je išao u vrlo slabom odijelu.

(Kal. »Dobri Pastir«, 1964, str. 94).

Povratio se Pijo X

Godine 1937. dok je bio u Riese, rodnom mjestu Pija X, kardinala Roncallija zanosno mnoštvo pozdravilo je pljeskom. Neki su klicali: »Pijo X se vratio! Živio Pijo X!« Tada će Papa Ivan: »No hajdemo, Pijo X! Budući da sam ja debeo, ja mu nisam sličan ni tjelesno. A k tome još on je bio i svetac!«

Danijel Rops

Prvi put kad je monsinjor Roncalli primio Danijela Ropsa u nuncijaturi, reče mu sa smiješkom: »Ah, dragi Danijele! Mi bismo morali zajedno moliti dobrog Boga: da mi oduzme polovicu debeline koje imam previše, i da je dade tebi!«

Narednik Roncalli

Jednom je zgodom primio u audijenciju talijanske biskupe. Među njima je bio i vojni biskup Arrigo Pintonello koji je nosio generalske oznake. Kad je Papa, pozdravljajući se s biskupima, došao i do njega, stao je pred njim u vojničkom stavu »mirno« i vojnički malo oštro raportirao: »Narednik Roncalli, gospodine generale!« Naime. Papa je za vrijeme prvog svjetskog rata u vojsci postigao čin narednika.

Samo narednik

50

Nekog stražara svoje garde pitao je Ivan XXIII koji čin ima. Stražar odgovori da je kapetan. Papa je u šali nato dodao: »Tako. A ja sam dospio samo do narednika.«

Nestalo Pape

Jednog jutra u 6 sati, u Kaštel Gandolfu, monsinjor Capovilla, Papiri tajnik, kuca na vratima malih odaja Ivana XXIII. Nitko ne odgovara. Ode u kapelu pogledati. Nema ni tu nikoga. Začuđen, tajnik telefonira raznim licima pitajući ih da li su vidjeli Papu. Odasvud mu odgovaraju negativno. Tada monsinjor Capovilla upozori prisutne kardinale, Vatikan, žandarmeriju, švicarsku gardu. Počele su odmah istrage, ali bez uspjeha. Htjeli su obavijestiti talijansku policiju. Kardinal Canali savjetuje da malo počekaju, da ne stvaraju uzbunu. Napokon, jedna mlada švicarska garda otkrije Ivana XXIII u šumici parka zaduben u čitanje. Papa, videći toliki narod koji ga traži, ispričava se: »Jutro je bilo tako lijepo, a ja nisam imao sna. Tako sam se, ne smetavši nikoga, ustao i lijepo prošetao...«

Polusan

Ivan XXIII je pričao da mu se, za vrijeme prvih dana papinstva često dogodilo te bi se noću probudio i mislio da je još kardinal, kad bi bio uznemiren da stvori kakvu tešku odluku. Tada bi u polusnu nečujno prošaptao sam sebi: »O tome ću govoriti s Papom!« Zatim bi se sjetio: »Pa ja sam Papa!« Na koncu bi zaključio: »Pa dobro! Onda ću o tome govoriti s Bogom!«

Dva seoska sina

Načelnik u Fleurysur-Loire zaželi dobrodošlicu monsinjoru Roncalliju kad je došao u njegov kraj, i izvinio mu se što je njegov pozdravni govor siromašan jer je on skromnog porijekla. Na to će mu Roncalli odgovoriti: »Gospodine

51

načelniče, to nije nikakvo poniženje za me što me primate kao seoski sin kojega je volja naroda izabrala da upravlja zajednicom. Jer onaj kojemu vi kanite iskazati počast, koji je u službi predstavnika najviše vlasti na zemlji, veseli se, dapače ponosi da je i sam sin jednog skromnog, ali snažnog i poštenog seljaka. Prema tome, možemo stisnuti jedan drugome ruku, i zajedno zahvaliti dobrom Bogu na onome što jesmo i na onome što predstavljamo.«

Debeli i mršavi

Prvi put kad je nuncij Roncalli primio u nuncijaturi katoličkog pisca Daniel-Ropsa, reče mu s uzdahom: »Ah, dragi moj gospodine Daniel-Ropse, mi bismo morali zajedno upraviti molitvu dobrom Bogu: da meni oduzme polovicu moje debljine, koje imam previše, i pokloni je vama!«

Riječi u srcu

Za vrijeme jedne audijencije Ivan XXIII prolazeći ispred jedne skupine ljudi nije ih prepoznao. Mons. Callori di Vignale šaptao mu je u uhu u više navrata: »UNESCO«. No Papa čini se rastresen, uduben u druge misli. Zaustavi se šutljiv i pred začuđenim mnoštvom udari se više puta u prsa, čelo i usta. Zatim protumači. »Riječi su ovdje: u srcu, u glavi. Ali ne stižu u usta.«

»Čekat će dugo vremena«

Za vrijeme opće audijencije Papa se morao obratiti skupini Engleza na njihovu jeziku kojeg je malo poznavao. Pokušao je da složi nekoliko riječi ali se brzo pomeo. Zamoli jednog prelata da ga ispriča i reče slušateljima da je upravo ovaj tjedana počeo učiti engleski, i da će im drugi put sigurno govoriti bolje. Zatim, misleći da njegove riječi nije registrirao mikrofon, Papa reče svome tumaču: »Dosta! Ako misle da ću

52

naučiti engleski, morat će čekati dugo vremena.« — U tijeku svoga pontifikata, Papa je zaista imao profesora za engleski.

Papa u zatvoru

Kad je posjetit; zatvor Regina Cocli u Rimu, rekao je zatvorenicima: »Prvi put kad sam došao u jedan zatvor, bilo je to kad sam otišao pohoditi jednoga svog rođaka. On je pošao u lov bez dozvole i strpaše ga »u zatvor« ...

Zagrljaj s razbojnikom

Među zatvorenicima koje je Ivan XXIII pohodio, a često je posjećivao tamnice, bila su također dvojica razbojnika. Jedan od njih, nakon što je poljubio Papin prsten, podiže prema njemu pogled pun očaja. »Riječi nade što ste ih izrekli«, zapita, »vrijede li i za najvećeg grešnika kao što sam ja?« Mjesto svakog odgovora Papa se nadvije nad njim i zagrli ga.

»Moje srce blizu vašeg«

»Evo me među vama«, reče Ivan XXIII zatvorenicima u Regina Coeli. »Stavio sam svoje srce blizu vašeg.«

Slika zatvorenikova

Neki je zatvorenik naslikao Ivana XXIII i želio mu pokloniti tu sliku. Kad je Papa prolazio ispred njegove samice, zatvorenik je pokušao da mu pokaže svoje djelo, ali Papa nije shvatio da se radilo o daru, i pođe dalje. Sutradan novine su donijele radoznao događaj i opisale kako je zatvorenik doživio tu neispunjenu želju. Papa pročitavši taj novinski izvještaj odmah je poslao jednog prelata da primi sliku. I zamolio da ga ispriča kod zatvorenika, darovatelja, i izrazi da je Papi veoma žao što mu je nanio tu bol, iako posve nesvjesno.

Bog i Cezar

53

Za vrijeme audijencije sa skupinom iz okolice bergamske, neki je činovnik iz Sotto di Monte upravio Ivanu XXIII ovu molbu: »Mjesto u kojem ste se rodili Vi, sveti Oče, do sada je bez ikakve izgrađenosti. Oni koji dođu amo na hodočašće potpuno se iznenade. Nemamo asfaltiranih puteva, nemamo ništa. Trebalo bi da Vaša Svetost reče jednu riječ in alto loco i stvari će se odmah izmijeniti.« Papa se nasmiješi i veli: »Kako znate, na svijetu su dvije vlasti: Bog i Cezar. Dok se one slažu, to je veličanstveno, i ispunja me radošću. No kad se drže one riječi do ut des (dam da daš), e to Papa baš ne može pripustiti.«

»Zar ne znaš psovati...«

Kod popravljanja nuncijature u Parizu neki rasrđeni radnik poče vrlo nepristojnim riječima blatiti krunicu. Naiđe baš nuncij Roncalli, ukori strogo radnika i reče: »Zar ne znaš psovati kako to čine drugi ljudi?« — Pričaju da se krivac postidio i vratio vjeri otaca.

Sportske vijesti

Nuncij je među masom dočekao na glasovitoj »Utrci oko Francuske« sportskog pobjednika. I reče da čita tih dana za odmor Sportske vijesti.

Posljedne riječi i smrt sveca

54

Na duhovski ponedjeljak, 3. lipnja 1963. godine prestalo je kucati veliko srce dobrog pape Ivane XXIII. On je ušao u svoju vječnost. Njegova je smrtna borba trajala od prethodnog petka. Cio svijet, zahvaljujući radiju, pratio ju je tjeskobno, od sata do sata. Ovdje ćemo donijeti Papine Posljednje riječi od 26. V do 3. VI: VERBA ULTIMA na smrtnoj postelji kao propovijedaonici i oltaru. 26. V. U 8 sati Drž. Tajniku Cicognani: »Vrlo dobro znam što mi je. A znam i to da mi preostaju samo tri ili četiri tjedna života.«

28. V. U 9 sati Drž. Tajniku Cicognani: »Pošto se cijeli svijet moli za bolesnog Papu, posve je naravno da se tim molitvama dadne nakana. Dakle, ako Bog hoće žrtvu Papinog života, neka to bude da se izmoli obilni blagoslov za sveopći koncil, za svetu Crkvu i za čovječanstvo koje čezne za mirom. A ako se Bogu svidi da produlji ovu potifikalnu službu, neka to bude na posvećenje Papine duše i svih onih koji rade i trpe za raširenje kraljevstva našega Gospodina u starim kršćanskim krajevima, kao i u novim, i na cijelom svijetu.«

29. V. U 6.30 sati tajniku Capovilla: »Želim da se odmah služi sveta misa. Hoću da se pričestim.«

U 8 sati kard. Cicognani i svom ispovijedniku mons. Cavagna: »Valja biti realan. Situacija je onakva kakva je. Želim primiti bolesničko Pomazanje da budem spremniji na dugo putovanje.«

30. V. U 8.30 sati liječniku Gasparrini: »Vele da imam tumor. Pa dobro. Neka se uvijek vrši volja Božja! Ja se nadam da ću završiti Koncil i vidjeti mir na svijetu. Nemojte se previše truditi oko mene. KOVČEZI SU SPREMNI, a i ja sam spreman, dapače najspremniji da otputujem.«

55

U 18 sati kardinalu Cicognani-u: »Ja sam zbunjen nad tolikom pažnjom i tolikim uslužnostima (NB! Riječ je o darivanju lijekova i davanju krvi). Ali kao što se vjernici i dobri ljudi svake vjere mole za mene, ili misle na moju neznatnu osobu, tako se i ja molim za njih i za dobre nakane sviju, za mir među ljudima i narodima.«

U 21 sat kardinalu Cicognani-u: »O, koliko sam zahvalan! Činjenica da mi se posvećuje tako nježna pažnja, potresa me, i ja sam savršeno miran u svojoj običajnoj jednostavnosti. Osjećam se, više nego ikada, sjedinjen s tolikim i tolikim (bolesnicima) koji pate po bolnicama i u obiteljskim kućama, i koji trpe na razne načine. Ovo zanimanje za Papu koji ponizno predstavlja Gospodina, novi je poticaj za žarke molitve, za misli i odluke o miru, i jasan je dokaz da je sve ono što vrijedi u životu, uvijek u smislu Evanđelja, a to je: blagost, dobrota i ljubav. Želim da svi prime znak moje zahvalnosti. Oni žele biti združeni sa mnom, pa neka im to bude poticaj i pobuda za bratsku uzajamnu ljubav... Blagoslivam i sokolim.«

U 21.20 sati kard. Testa: »Ostani još malo sa mnom, ostani još malo!«

30. V. U 22 sata liječniku Mazzoni: »Profesore, vi toliko činite za mene. Htio bih vam odati svoje priznanje, ali nemam ništa pri ruci nego ovo stilo (penna stilografica). Učinit ćete mi zadovoljstvo ako ga primite. Znajte da je posve novo, nisam ga još ni jednom upotrijebio.«

U 22.15 sata nećaku Ivanu Roncalli, trima čč. ss. i dvojici sobara: »Ja vas blagoslivam s nakanom koju uvijek obnavljam: da taj blagoslov dospije do svih onih koji ga žele.«

31. V. U 10 sati kardinalu Cicognani: »Razveselio sam se kad mi rekoše: Idemo u dom Gospodnji.«

56

U 11.15 sati mons. Cavagna: »Dobro je! Htio bih primiti svete sakramente.«

U 11.40 sati mons. Cavagna: »Monsinjore! Zadržimo se još jedan časak s Gospodinom!«

U 11.50 sati mons. Cavagna i Van Lierda: »Ljubio sam Crkvu i duše koje su mi bile povjerene. Daj Bože, da koncilski Oci uzmognu okruniti veliko započeto djelo! Zahvaljujem svojim suradnicima, posebno kardinalima. Šaljem pozdrave svojoj dragoj rimskoj biskupiji, onda Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj, Italiji i svim zemljama u kojima sam vršio crkvene službe. Žrtvujem sve svoje patnje da svi budu jedno u Kristu.«

U 12 sati nećaku Ivanu Roncalli: »Blagoslovi moju obitelj!«

U 12.50 sati kard. Cicognani: »Molim oproštenje od sviju s kojima sam dolazio u doticaj od svoje mladosti do danas, ako sam možda štogod pogriješio prema njima. Htio sam da ljubim sve, želio sam svima dobro.«

U 10 sati kard. Cicognani, Tisserantu i drugima: »U času odlaska zahvaljujem kardinalskom Kolegiju. Ja sam kao žrtva na oltaru: za Crkvu, za Koncil i za mir... Podjeljujem blagoslov cijelom sv. Kolegiju.«

U 18 sati mons. Rocca nadstoj. kabineta: »Mnogo se zahvaljujem na uslugama koje ste mi učinili. Nastavit ćemo da se ljubimo u nebu kamo odlazim.«

U 22 sata mons. Capovilla: »Vrlo mi je žao što sam vas (službom) prisilio da toliko zanemarite svoju staru mamu. Kad umrem, sjetite je se i potražite je.«

1. VI. U 3 sata mons. Taccoli: »Mogao sam slijediti korak po korak svoju smrt, i sada veselo krećem ka koncu.«

57

Nakon sedam sati obamrlosti, probudivši se opazi pokraj sebe svoju braću Ksavera, Alfreda, Josipa i svoju sestru Asuntu. Nasmiješi im se, ogrli ih i reče im: »Ne uznemirujte se zbog mene: ja sam spreman za odlazak, posve spreman. Nastavit ćemo se ljubiti u nebu. Ja odlazim!« Zatim liječnicima navodi riječ Evanđelja: »Ego sum resurrectio et vita!« Ja sam uskrsnuće i život!« I doda: »A sad, nije vrijeme plača, čas je slave i radosti... Sa smrću počinje nov život: proslavljenje u Kristu ... Mogao sam slijediti korak po korak svoju smrt: sad krećem posve polako prema svome cilju... Cupio dissolvi et esse cum Christo (Želim umrijeti i biti s Kristom) . .. Razveselio sam se kad mi rekoše: Idemo u dom Gospodnji... Ja sam miran: uvijek sam želio vršiti volju Božju, uvijek, uvijek! ...«

1. VI. U 12 sati mons. Van Lierde: »Dođi još jednom, dođi sa Presvetim! U tvoje ruke, Gospođine, predajem duh svoj!«

U 15.40 sati profesoru Mazzoni: »Trpim s bolju, ali i s ljubavlju. Prikazujem svoj život za Crkvu, za Koncil i za mir... Ova je postelja oltar. Oltaru treba žrtva. Evo sam spreman. Vidim jasno pred sobom svoju dušu, svoje svećeništvo, Koncil i sveopću Crkvu ... Neka budu jedno, neka budu jedno!...« Tiho, nečujno šapuće: »Želim biti s Kristom... Želim se vratiti k svome Bogu!...«

U 17 sati mons. Piazzi, bergamskom biskupu: »Ja vas od svega srca blagoslivam. Blagoslivam dragu bergamsku biskupiju — sjemenište — Družbu sv. Srca — zadužbinu (la fondazione) Cerasoli — sve — sve...«

2. VI. Duhovi. 6—7 sati: Slušajući sv. misu umorna glasa s misnikom opetuje riječi Duhovskog evanđelja: »Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši! Čuli ste, rekoh vam: Odlazim i vraćam se k vama...«

58

U 21 sat ponavlja svoju dragu riječ: »Neka bude jedno!... Neka bude jedno!...«

3. VI. Posljednji dan po noći: Opetuje Isusovu svećeničku molitvu: »Oče sveti! Sačuvaj ih u svom Imenu — one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi! - ut unum sint!« I još jednom reče s vrlo slabim glasom: »Unum - Unum... Jedno... Jedno...« Tako umire svetac!

Misli

59

»Ne ostanite nepokretni kao kipovi u muzeju«, reče laicima.

»Nismo na zemlji zato da čuvamo muzej, već da obrađujemo cvjetni perivoj života, obećan zlatnoj budućnosti.«

»Predstavnici Crkve neće pobjeći na kakav otok ili se zatvoriti u tvrđavu... To bi ih činilo da zanemare goleme mase od kojih neke, iako još nisu kršćanske, već imaju ideju o Bogu.«

»Ljudi svake vrsti dolaze na moj siromašni zdenac. Moja je dužnost dati vode svakome. Ostaviti dobar dojam u srcu jednog razbojnika, čini mi se da je to čin ljubavi koji će u svoje vrijeme biti blagosloven.«

»Crkva nije arheološki muzej, već stari zdenac koji daje vodu današnjim pokoljenjima kao što je davao prošlim.«

»Bez malo svete ludosti, Crkva ne produžuje svoje šatore.«

»Crkva je danas više nego ikada Crkva siromaha.«

»Biskup je uvijek javni zdenac.«

»Svaka je župa moj obiteljski album.«

»Vi znate da svijetom ne vladaju vojske već ideje.« (Sofija, 1. VIII 1925)

»Prije nego se izreče konačan sud, valja sve saslušati.« (Dnevnik)

»Kristov duh prema ljudima sigurno je ljubezniji od našega.« (Dnevnik)

»Biti uvijek zaposlen, a nikad užurban jest predokus neba.« (Dnevnik)

60

»Oboedientia et Pax!« — »Poslušnost i Mir!« To je geslo u njegovu biskupskom grbu, o kojemu reče: »To je tajna moga uspjeha.«

»Gutta cavat lapidem.« Znači: »Kap dube kamen.«

»Saslušati sve, zaboraviti mnogo, popraviti malo.«

»Treba dati vremena vremenu.«

»Jedinstvo u svetim stvarima, sloboda u sumnjivim, ljubav u svemu.«

»Tražimo uvijek ono što nas ujedinjuje, a ne ono što nas dijeli. Radije gledajmo u drugima dobro negoli zlo.«

»U strpljivoj, velikodušnoj, očinskoj dobroti biskupa sastoji se prava snaga.«

»Sitno, trnje što se nosi iz ljubavi prema Isusu postaju ruže.«

»Treba raditi da nas vole. Ja moram biti biskup sviju.«

»Gdje nema ljubavi, što možemo očekivati?«

»Ljudska ljubav bez dodira s Bogom dovodi do svake pretjeranosti i svršava u žalosti.«

»Dobro odslužena sveta Misa rasprostire svoj dah na cio dan.«

»Treba mi križ. Gospodine Isuse, pomozi mi da ga nosim ponizno i dostojanstveno.«

»Obraćenje je naroda tajna Gospodinova. Proučavati, raditi, trpjeti i mnogo moliti.«

»Ako je Bog stvorio sjene, stvorio ih je zato da bi bolje odskočilo svjetlo.«

61

»Ja nisam toliko čovjek misli koliko čovjek praktičan i uravnotežen.«

»Srce mi je tako veliko da obuhvaća željom sve ljude na svijetu.« (Dnevnik 1955).

»Za me je dobro pravilo: dati sve ali ne za dug.«

»Put ljubavi jest i mora biti put istine.«

»Nije mi stalo do toga što drugi o meni misle ili govore: da sam zakasnio ili da nisam došao u pravi čas. Moram ostati pod svaku cijenu vjeran svojoj odluci: Hoću biti dobar uvijek, sa svima.«

»Ovo je najbolji način življenja: pouzdati se u Gospodina, sačuvati mir srca, uzeti sve s dobre strane, biti ustrpljiv, činiti dobro svima, nikad zlo.«

»Svaki dan mora imati svoju malu tjeskobu: moramo se držati zapta duha koji zauzdava nestrpljivosti i zadržava duhovni mir.«

Podnositi s mirom mala trpljenja već je znak milosti.«

»Treba misliti, poštivati, govoriti i činiti istinu.«

»Ponizan nasljednik svetog Petra ne osjeća nikakvu kušnju strave. Osjećamo se jaki u vjeri i, uz Isusa, možemo prijeći s kraja na kraj ne samo malo Galilejsko jezero, nego također sva svjetska mora.«

»Ne želim ništa više ili manje od onoga što mi Gospodin nastavlja davati. Zahvaljujem mu i blagoslivam ga per singulos dies (za sve dane): spreman na sve.«

62

»Kako je to veliko znati odreći se svoje volje i svoga ukusa da se služi Gospodinu prema volji njegovoj.«

»Gospodin hoće da svatko nosi svoj križ i da se posveti na onome križu koji mu je dao On.«

»Strpljivost i mir, dva lijepa svojstva.«

63