HRVATSKO BIBLIOTEKARSTVO Povijest korica riječi
1
Godište XIV, broj 323–325, 20. srpnja 2006. KRITIKA Aleksandar Stipčević, Povijest knjige, Matica Hrvatska, Zagreb, 2006. N ovo, drugo, prošireno i dopunjeno izdanje Povijest knjige Aleksandra Stipčevića, poznatoga bibliologa, albanologa, knjižničara i arheologa (prvo se u izdanju Nakladnog zavoda MH pojavilo 1985) uvrštava se u niz knjiga koje se posljednjih godina u nas objavljuju s osnovnim temama materijalne strane pismovne produkcije i mogućnostima njihova čitanja. Češće su to prijevodna djela koja manje–više brzo slijede vrlo razvedenu svjetsku produkciju, rjeđe prinosi domaćih autora. Naglašenija posvećenost pismovnome mediju, kognitivnim procesima pisanja i čitanja, sociološkim i tehnološkim okvirima knjiške, i uopće pismovne proizvodnje, odnos prema likovnome mediju i jeziku kao kodu u prenošenju informacija — obilježuje komunikologijom određen prijelaz 20. u 21. stoljeće. Kritika koju su strukturalisti i njihovi nasljednici upućivali filološkim metodama 19. stoljeća (uključujući paleografiju i kodikologiju), i manje–više tvrdokorno je njegovali desetljećima, vraća se u posljednje vrijeme posebice u europskim sredinama (posebice njemačkim) upravo snažnim fokusiranjem na vizualno organizirane jezične poruke i njihovo utjelovljenje u knjižne inačice. S jedne strane, ustanovila se grafolingvistika (ustrajavajući na tome da i materijalna strana jezične poruke nosi samosvojnu vrijednost u prenošenju poruke), a s druge su strane u eri eksplozije elektronske komunikacije tradicionalni knjižni mediji pokazali znatnu živost te i time izazvali višestruku znanstvenu znatiželju. Naposljetku, ne treba zanemariti ni povijesnokulturološku važnost knjige u afirmaciji nacionalnih kultura u doba globalizacije, pogotovu onih manjih kao što je hrvatska: i s pozicija tradicije, ali i u pogledu budućeg očuvanja i razvoja. U svjetlu toga Stipčevićeva Povijest knjige, premda u mnogočemu tradicionalno koncipirana, vrlo je važno izdanje, koje i hrvatsku kulturu iskazuje kao sredinu koja je takav projekt (na gotovo devetsto stranica) bila kadra samostalno, ujedno i kreativno, ostvariti. Ne dakle kao prijevod jednog od mnogih starijih ili suvremenijih izdanja kojima velike kulture obiluju (pogotovo ne u reizdanju međunarodnih megaprojekata, tipa Reader's Digest), nego kao priručnik utemeljen, osim na dobru poznavanju kanonske međunarodne literature, i na višedesetljetnom vlastitu istraživanju. Još u prvom izdanju (1985) Stipčević se pokazao proučavateljem kojega zanima ponajviše knjiga kao predmet i njezin položaj u konkretnim društvima. To je značilo obraćati pozornost i na uvjete njezina nastanka, promjene oblika, poziciju autora, pisara (prepisivača) u skriptoriju, osobito se pozabaviti čuvanjem i posuđivanjem knjiga (u bibliotekama i arhivima) te širom društvenom potporom ili njezinom odsutnosti (zabranama). Knjigu posvećenu hrvatskoj knjižnoj tradiciji tako je i nazvao: Socijalna povijest knjige u Hrvata (ŠK, Zagreb 2004). Jasno da opisujući materijalne knjižne okvire nije moguće preskočiti uvid u osnove pismovnog razvoja: doznajemo tako o počecima pismovnoga razvoja, širenju pojedinih pisama i nekim temeljnim mijenama koje su odražavale krupnije promjene na knjižno–društvenoj sceni. Autor se dobro čuvao miješanja žanrova, pa su paleografske teme tek ilustrativno obrađene. Nešto su zastupljeniji kodikološki podaci (npr. način uvezivanja, organizacija listova, paginacija, uvjeti promjena pisala i materijala na kojemu se piše), no tek onoliko koliko je važno da se razumije položaj knjige u zajednici; povjesničaru to dakako može poslužiti tek kao polazište za dalje istraživanje podataka koji će ga dovesti do datiranja i ubiciranja predloška. Već i na prvi pogled u Sadržaj može se uočiti kako je naglašenija pozornost posvećena pohranjivanju knjiga i omogućivanju njihove posudbe: kao prva navedena je državna knjižnica (arhiv) u Ebli (jugozapadno od Alepa u Siriji), uništena 2250. prije Krista, a otkrivena s 40.000 glinenih pločica, kartotečno položenima, 1974. Nakon pregleda stanja u staroj sumerskoj kulturi, Babilonu, među Asircima, Feničanima, Egipćanima i Židovima (koji su, primjerice, prepisivali i čuvali samo svete knjige, i to isključivo ispisane na koži u obliku svitka; profane su tekstove upisivali na keramiku, voštane ili bakrene pločice, papirus), u knjizi se nude i podaci o pismenosti u kulturama Dalekog istoka (Kini, Indiji, Koreji...), a osobito među Arapima (odakle su — kako je dobro poznato — stizali poticaji i konkretni pronalasci koji su obogaćivali cjelokupnu europsku kulturu i znanost), čime i dosezi zapadne civilizacije postaju plastičnijima. Katkad se može zapaziti i nerazmjernost u obradi tema (npr. tek je nekoliko stranica posvećeno pisanju i knjizi u Bizantu), no to je donekle nadomješteno navođenjem popratne literature. U cjelini gledano, najviše je prostora posvećeno knjižnoj kulturi staroga i srednjega vijeka te tiskarskim počecima, razdobljima u kojima se i najsnažnije oblikovao početak izravna kontinuiteta koji se prati do današnjih dana (npr. forma kodeksa, opozicija majuskulnoga i minuskulnoga pisma, pa u osnovi i sami slovni oblici kojima pišemo). Uz kompilatorsku kompetenciju utemeljenu na duboku znanju i iskustvu u radu s knjigama, te uz dar za preglednu organizaciju složeno strukturiranih i naslojavanih informacija, Stipčevićev autorski prinos u tim razmjerno dobro poznatim i recikliranim temama (što je nužno zbog barem dva stoljeća taložena znanja) ponajviše pratimo u ugrađivanju podataka o funkcioniranju biblioteka u svakoj odabranoj sredini, te u tematiziranju zabrana, progona i cenzure knjiga, koje nije rijetko sezalo — kao što se dobro zna — ni do njihova uništavanja. Očaranost knjigama (pločicama, svitkom, kodeksom, brošurama...) i njihovim položajima u konkretnim društvenim zajednicama (od starih kultura Bliskog istoka do suvremenih društava u globalu) bogato je ilustrirana najrazličitijim likovnim materijalom: od najstarijih prikaza pisara i kopija tekstova (najčešće u boji) do fotografija modernih biblioteka i medija. Zahtjevnost takve organizacije, sukladno tradiciji nakladnika i angažiranosti urednice, praćena je najvišim izdavačkim standardima, sve u skladu i s vlastitom višestoljetnom knjižnom baštinom, koju se možda i ponajviše u ovakvim izdanjima ne smije iznevjeriti. Nerijetko su uvršteni primjeri iz povijesti hrvatske pismovne kulture, čime se posredno upućuje i na njezinu ugrađenost u europski kompleks. Bogatu literaturu na koju se naslanjao autor je smjestio na kraju knjige, i to pregledno — po poglavljima. To je osobito važno jer se nerijetko susreću artikulirani problemi koje će mnogotko (zainteresiran u različitim vidovima) poželjeti potanje upoznati. Knjiga Aleksandra Stipčevića osnova je svakom promišljanju vanjskih okvira pismovnosti, nezamjenjiv oslonac i u grananju znanstvenog istraživanja (grafolingvističkog, paleografskog, kodikološkog, bibliološkog, kulturološkog...) i u organiziranju srednjoškolske i sveučilišne nastave. Premda se može doimati provincijalnom prosudbom, valja nedvosmisleno reći: ovako opsežnom i temeljitom knjigom posvećenom knjizi ne može se pohvaliti danas ni svaka europska kultura. Mateo Žagar HRVATSKO BIBLIOTEKARSTVO Povijest korica riječi str. 7
Transcript of HRVATSKO BIBLIOTEKARSTVO Povijest korica riječi
VIJENAC 7Godište XIV, broj 323–325, 20. srpnja 2006. KRITIKA
Strega Sandru VeronesijuItalija— Sandro Veronesi dobitnik je 59. izdanjanajvažnije talijanske književne nagrade Strega,koja mu je dodijeljena za roman Caos calmo uizdanju kuće Bompiani. Roman o 43–godišnjemTV–producentu u egzistencijalnoj krizi sa 177glasova pobijedio je pred memoarima slavnenovinarke, 82–godišnje Rossane Rossande Laragazza del secolo scorso, koja je dobila 150glasova žirija. Ostali finalisti bili su MassimilianoPalmese sa Con l´amante proibita, Pietro Grossisa Pugni i Giorgio De Santis sa Cronache dallacittŕ dei crolli. Veronesi je rođen u Firenci 1959, aprvi je književni uspjeh doživio 1988. sa Per doveparte questo treno allegro. Od ostalih romanapoznatiji su mu Gli sfiorati, Venite venite B–52 te La forza del passato, pokojemu je snimljen i film. Nagradu Strega 1947. osnovala je spisateljica MariaBellonci, sa svrhom da se ohrabri književna sloboda izraza nakon godinafašističke represije. Među prijašnjim su dobitnicima Alberto Moravia, ElsaMorante, Dino Buzzati, Giuseppe Tomasi di Lampedusa, Natalia Ginzburg,Primo Levi, Umberto Eco.
Umro Robert GernhardtNjemačka — Njemački pisac i karikaturist RobertGernhardt umro je u dobi od 68 godina. Široj publicipoznat po radu u satiričnim magazinima »Pardon« i»Titanic«, čiji je suosnivač, Gernhardt prije svegalirikom pripada među najvažnije literate poslijeratneNjemačke. Autor brojnih knjiga i suosnivač novefrankfurtske škole, dobitnik je niza priznanja, izmeđuostaloga Nagrade Heinricha Heinea gradaDüsseldorfa 2004. Proboj od nonsense–pjesnika dojednog od najuglednijih njemačkih autoraGernhardtu je uspio osamdesetih godina, a osobito
je pozitivne kritike dobio 1997. za zbirku Lichte Gedichte, u kojoj je obradioiskustva operacije nakon srčanog udara, da bi poslije pisao i o svom raku upjesmama K–Gedichte. Osim po lirici, Gernhardt je bio poznat i po kratkimpričama, kazališnim komadima, poput parodije Die Toscana–Therapie,esejima i knjigama za djecu.
Afrički Bookerjužnoafričkoj autoriciJAR — Južnoafrička spisateljica Mary Watson dobitnica je nagrade Caine
za afričku književnost, vrijednu 10.000 funti. Autorici je nagrada predana nasvečanosti u Oxfordu za kratku priču Jungfrau iz zbirke Moss, objavljene
2004, u kojoj portretira pokušajdjevojčice da shvati napetosti uvlastitoj obitelji, koju je žiriopisao kao »snažno djelo kojepruža uvid u socijalne odnose unovoj Južnoafričkoj Republici.«Uz Mary Watson u završnici zanagradu bili su JužnoafrikanacDarrel Bristow–Bovey,Marokanka Laila Lalami sa TheFanatic, Nigerijka Sefi Atta za
The Last Trip te Muthoni Garland iz Kenije. Poznat kao afrički Booker, Caine,osnovan 2000, predaje se za kratku priču afričkog autora napisanu naengleskom jeziku. Dosadašnji su dobitnici bili Brian Chikwava, BinyavangaWainaina i Helon Habila. Pokrovitelji su nagrade četvero afričkih nobelovaca,Wole Soyinka, Nadine Gordimer, Naguib Mahfouz i J. M. Coetzee.
Predana prva nagrada za istočnoeuropskuknjiževnostAustrija — Novoosnovana austrijska Velikanagrada za istočnoeuropsku književnost, vrijedna7.500 eura, u prvom je izdanju predana 42–godišnjojbugarskoj autorici Theodori Dimovoj za romanMaikite. Drugu nagradu dijele Rumunj FlorinLazarescu i Čehinja Anna Zonova. Nagrađene knjigebit će objavljene u dvojezičnom izdanju izdavačkekuće Wieser Verlag i predstavljene na Frankfurtskomsajmu knjige. Svrha nagrade, koja će se predavati svake dvije godine, afinancira je Bank Austria Creditanstalt, jest privući pozornost na suvremenuistočnoeuropsku književnost u njemačkom govornom području. Nagraduorganizira inicijativa KulturKontakt Austria, koja po nalogu ureda austrijskogakancelara potiče kulturnu razmjenu s istočnom Europom.
Opet proces protiv književnika u TurskojTurska — Istanbulski sud otvorio je procesprotiv turske autorice bestselera Elif Safak podoptužbom za vrijeđanje turske nacije, za kojumože biti osuđena na kaznu do tri godinezatvora. Optužba se zasniva na istom člankuturskoga kaznenog zakonika koji je primijenjen i uprocesu Orhanu Pamuku početkom godine, kojije prekinut pod pritiskom međunarodne javnosti. Optužnica protiv Elif Safakodnosi se na dijelove njezina romana na engleskom The Bastard of Istanbulu kojemu jedan od likova opisuje smrt Armenaca u Prvom svjetskom ratu kaogenocid. Rođena 1971. kao kći turskih diplomata, Elif Safak odrasla je uFrancuskoj i Španjolskoj, a u Turskoj je brzo napredovala do statusa mladeknjiževne zvijezde. U svojim se djelima autorica, koja se u međuvremenupreselila u SAD, gdje predaje na Sveučilištu Arizone i piše na engleskom,ponajprije bavi povijesnim temama.
Iva Krtalić Muiesen
K N J I Ž E V N I G L O B U S
Aleksandar Stipčević, Povijestknjige, Matica Hrvatska, Zagreb,2006.
Novo, drugo, prošireno idopunjeno izdanje Povijest
knjige Aleksandra Stipčevića,poznatoga bibliologa,
albanologa, knjižničara i arheologa(prvo se u izdanju Nakladnog zavodaMH pojavilo 1985) uvrštava se u nizknjiga koje se posljednjih godina u nasobjavljuju s osnovnim temamamaterijalne strane pismovne produkcije imogućnostima njihova čitanja. Češće suto prijevodna djela koja manje–više brzoslijede vrlo razvedenu svjetskuprodukciju, rjeđe prinosi domaćihautora. Naglašenija posvećenostpismovnome mediju, kognitivnimprocesima pisanja i čitanja, sociološkim itehnološkim okvirima knjiške, i uopćepismovne proizvodnje, odnos premalikovnome mediju i jeziku kao kodu uprenošenju informacija — obilježujekomunikologijom određen prijelaz20. u 21. stoljeće. Kritika koju sustrukturalisti i njihovi nasljedniciupućivali filološkim metodama 19.stoljeća (uključujući paleografiju ikodikologiju), i manje–višetvrdokorno je njegovalidesetljećima, vraća se u posljednjevrijeme posebice u europskimsredinama (posebice njemačkim)upravo snažnim fokusiranjem navizualno organizirane jezičneporuke i njihovo utjelovljenje uknjižne inačice. S jedne strane,ustanovila se grafolingvistika
(ustrajavajući na tome da imaterijalna strana jezične porukenosi samosvojnu vrijednost uprenošenju poruke), a s druge sustrane u eri eksplozije elektronskekomunikacije tradicionalni knjižnimediji pokazali znatnu živost te itime izazvali višestruku znanstvenuznatiželju. Naposljetku, ne trebazanemariti ni povijesnokulturološkuvažnost knjige u afirmacijinacionalnih kultura u dobaglobalizacije, pogotovu onih manjih
kao što je hrvatska: i s pozicijatradicije, ali i u pogledu budućegočuvanja i razvoja.
U svjetlu toga Stipčevićeva Povijest
knjige, premda u mnogočemutradicionalno koncipirana, vrlo jevažno izdanje, koje i hrvatsku kulturuiskazuje kao sredinu koja je takavprojekt (na gotovo devetsto stranica)bila kadra samostalno, ujedno ikreativno, ostvariti. Ne dakle kaoprijevod jednog od mnogih starijih ilisuvremenijih izdanja kojima velikekulture obiluju (pogotovo ne u reizdanjumeđunarodnih megaprojekata, tipaReader's Digest), nego kao priručnikutemeljen, osim na dobru poznavanjukanonske međunarodne literature, i navišedesetljetnom vlastitu istraživanju.
Još u prvom izdanju (1985) Stipčević sepokazao proučavateljem kojega zanimaponajviše knjiga kao predmet i njezinpoložaj u konkretnim društvima. To jeznačilo obraćati pozornost i na uvjetenjezina nastanka, promjene oblika,poziciju autora, pisara (prepisivača) uskriptoriju, osobito se pozabavitičuvanjem i posuđivanjem knjiga (ubibliotekama i arhivima) te širomdruštvenom potporom ili njezinom
odsutnosti (zabranama). Knjiguposvećenu hrvatskoj knjižnoj tradicijitako je i nazvao: Socijalna povijest knjige
u Hrvata (ŠK, Zagreb 2004). Jasno daopisujući materijalne knjižne okvire nijemoguće preskočiti uvid u osnovepismovnog razvoja: doznajemo tako opočecima pismovnoga razvoja, širenjupojedinih pisama i nekim temeljnimmijenama koje su odražavale krupnijepromjene na knjižno–društvenoj sceni.Autor se dobro čuvao miješanja žanrova,pa su paleografske teme tek ilustrativnoobrađene. Nešto su zastupljenijikodikološki podaci (npr. načinuvezivanja, organizacija listova,paginacija, uvjeti promjena pisala imaterijala na kojemu se piše), no tekonoliko koliko je važno da se razumijepoložaj knjige u zajednici; povjesničaruto dakako može poslužiti tek kaopolazište za dalje istraživanje podatakakoji će ga dovesti do datiranja iubiciranja predloška.
Već i na prvi
pogled uSadržaj može se
uočiti kako je naglašenijapozornost posvećena pohranjivanjuknjiga i omogućivanju njihove posudbe:kao prva navedena je državna knjižnica(arhiv) u Ebli (jugozapadno od Alepa uSiriji), uništena 2250. prije Krista, aotkrivena s 40.000 glinenih pločica,kartotečno položenima, 1974. Nakonpregleda stanja u staroj sumerskojkulturi, Babilonu, među Asircima,Feničanima, Egipćanima i Židovima(koji su, primjerice, prepisivali i čuvalisamo svete knjige, i to isključivo ispisanena koži u obliku svitka; profane sutekstove upisivali na keramiku, voštaneili bakrene pločice, papirus), u knjizi senude i podaci o pismenosti u kulturamaDalekog istoka (Kini, Indiji, Koreji...), aosobito među Arapima (odakle su —kako je dobro poznato — stizali poticajii konkretni pronalasci koji su obogaćivalicjelokupnu europsku kulturu i znanost),čime i dosezi zapadne civilizacije postajuplastičnijima. Katkad se može zapaziti i
nerazmjernost u obradi tema (npr. tek jenekoliko stranica posvećeno pisanju iknjizi u Bizantu), no to je doneklenadomješteno navođenjem popratneliterature. U cjelini gledano, najviše jeprostora posvećeno knjižnoj kulturistaroga i srednjega vijeka te tiskarskimpočecima, razdobljima u kojima se inajsnažnije oblikovao početak izravnakontinuiteta koji se prati do današnjihdana (npr. forma kodeksa, opozicijamajuskulnoga i minuskulnoga pisma, pau osnovi i sami slovni oblici kojimapišemo). Uz kompilatorskukompetenciju utemeljenu na dubokuznanju i iskustvu u radu s knjigama, teuz dar za preglednu organizaciju složenostrukturiranih i naslojavanih informacija,Stipčevićev autorski prinos u timrazmjerno dobro poznatim i recikliranim
temama (što je nužno zbog barem dvastoljeća taložena znanja) ponajvišepratimo u ugrađivanju podataka ofunkcioniranju biblioteka u svakojodabranoj sredini, te u tematiziranjuzabrana, progona i cenzure knjiga, koje
nije rijetko sezalo — kao što se dobrozna — ni do njihovauništavanja.
Očaranost knjigama(pločicama, svitkom,kodeksom, brošurama...)i njihovim položajima ukonkretnim društvenimzajednicama (od starihkultura Bliskog istoka dosuvremenih društava uglobalu) bogato jeilustrirana najrazličitijimlikovnim materijalom: odnajstarijih prikaza pisara ikopija tekstova (najčešćeu boji) do fotografijamodernih biblioteka imedija. Zahtjevnost takveorganizacije, sukladnotradiciji nakladnika iangažiranosti urednice,praćena je najvišimizdavačkim standardima, sveu skladu i s vlastitomvišestoljetnom knjižnombaštinom, koju se možda i
ponajviše u ovakvimizdanjima ne smije iznevjeriti.
Nerijetko su uvršteni primjeri iz povijestihrvatske pismovne kulture, čime seposredno upućuje i na njezinuugrađenost u europski kompleks.Bogatu literaturu na koju se naslanjaoautor je smjestio na kraju knjige, i topregledno — po poglavljima. To jeosobito važno jer se nerijetko susrećuartikulirani problemi koje će mnogotko(zainteresiran u različitim vidovima)poželjeti potanje upoznati.
Knjiga Aleksandra Stipčevića osnova jesvakom promišljanju vanjskih okvirapismovnosti, nezamjenjiv oslonac i ugrananju znanstvenog istraživanja(grafolingvističkog, paleografskog,kodikološkog, bibliološkog,kulturološkog...) i u organiziranjusrednjoškolske i sveučilišne nastave.Premda se može doimati provincijalnomprosudbom, valja nedvosmisleno reći:ovako opsežnom i temeljitom knjigomposvećenom knjizi ne može se pohvalitidanas ni svaka europska kultura.
Mateo Žagar
HRVATSKO BIBLIOTEKARSTVO
Povijest korica riječi
str. 7
