Ivan MuIHRVATSKA KRONIKA u LJETOPISU POPA DUKLJANINA

Izdava: Muzej hrvatskih arheolokih spomenika

HR-21000 Split, S. Gunjae b. b. Tel. 021/323-901, fax 021/ 323-903

e-mail: muzej@mhas-split.hr www. mhas-split.hr

za Izdavaa: Tomislav eparovi

RecenzentI ovog Izdanja: Dr. sc. Denis Alimov, Sveuilite u Sankt Peterburgu (Rusija)

Milan Ivanievi, profesor, Split

tehnIkI uRednIk: Karmen Vuleti

LektoR: Mario Blagai

RaunaLna obRadba I Rjeenje koRIca: Marko Grgi

tIsak: Dalmacija papir Split

Tiskanje dovreno u prosincu 2011.

Tiskanje ovoga izdanja pomogao je gospodin eljko Bili

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUILINA KNJINICA U SPLITU

UDK 94(497.5)05/10

MUI, Ivan, povjesniar Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina / Ivan Mui. - Split : Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, 2011.

Bibliografija. - Kazalo.

ISBN 978-953-6803-31-6

I. Povijesni izvori -- Hrvatska -- Srednji vijek II. Hrvatska -- Povijest -- Srednji vijek -- Povijesni izvori

140303026

hRvatska kRonIkau

Ljetopisu popa DukLjanina

Muzej hRvatskIh aRheoLokIh spoMenIkaspLIt2011.

Ivan MuI

U spomen hrvatskom povjesniaru i mueniku

Kerubinuegviu(1867 1945)

7s a d R a j

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7

Povijest kraljeva Dalmacije i HrvatskeI. Ljetopis popa Dukljanina nastao je svretkom XII. stoljea, a Hrvatska kronika ranije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17

II. Uvod u latinsku redakciju Ljetopisa popa Dukljanina . . . . .39

III. Sadraj i komentar hrvatske redakcije Hrvatske kronike . . .47

Zakljuak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93

Hrvatska kronika u redakciji Jerolima Kaletia i u itanju Ivana Muia . . . . . . .95

Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajednospovijeupustoenjaSolina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113

Marulieva latinska redakcija Hrvatske kronike iz Narodne biblioteke Srbije u Beogradu u prijevodu Uroa Pasinija na hrvatski

Hrvatska kronika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129Faksimil rukopisa Kaletieve redakcije Hrvatske kronike iz Biblioteca apostolica Vaticana

Hrvatska kronika u transkripciji Anny Newman

Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajednospovijeupustoenjaSolina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .207

Faksimil Marulieva prijevoda Hrvatske kronike na latinski iz Narodne biblioteke Srbije u Beogradu

Maruliev prijevod Hrvatske kronike na latinski iz Narodne biblioteke Srbije u Beogradu u itanju Milana Ivanievia

8Prilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .255

Ljetopis popa Dukljanina u latinskoj redakciji iz Biblioteca apostolica Vaticana i u itanju Ivana rnia

Bibliografija

izdanja Ljetopisa popa Dukljanina i odabrana bibliografija radova o Ljetopisu i Imensko kazalo uz Bibliografiju (Nada Vrsalovi). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .299

Kazalo osoba i autora iz uvodnog dijela knjige (N. Vrsalovi) . . . . .339

9pRedgovoR

Ja znam, da je itav problem spisa Dukljanskog anonima vrlo sloen i zato vrlo teak za analizu. Nema valjda u naoj historiografiji nijednog tako tvrdog oraha, koji bi se dao zagristi kao ovaj. Zato on trai iznimnu i punu panju... To je na najstariji povijesni sastav, koji donosi imena vladara, toponime i dogaa-je, koje ne poznaje ni jedan na drugi povijesni izvor.

Maja Mileti1

Izdanje djela koje je poznato pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina prati literatura koja je narasla do fantastinih razmjera.2 Rijetko koji srednjovjekovni spis u slavenskih naroda izaziva toliko suprotstavljanja u prosudbama kao to djelo.3 Neki tumai ne sumnjaju u istinitost njegova prianja i interpretiraju ga kao prvo hrvatsko domae povijesno djelo.4 Drugi autori pak istiu da to djelo treba potpuno odbaciti kao istorijski izvor.5 Prema analizi Kreimira Mlaa tu je rije o tekstu koji ukazuje

1 Maja Mileti u pismu, koje je iz Rima 1. V. 1985. godine uputila Muhame-du Hadijahiu u Sarajevo.

2 Slavko Mijukovi (uvod, prijevod i komentar), Ljetopis popa Dukljanina. Grafiki zavod, Titograd, 1967, str. 14.

3 Jan Lesny, Historia Krolestwa Slowian czyli Latopis Popa Duklanina. Panst-wowe Wydawnictwo Naukowe, Varava, 1988, str. 5. Rasprave se najvie vode oko povijesne vjerodostojnosti djela, tako da je prema nekim pisci-ma literatura o njemu kao istoriskom izvoru... nepregledna. (Istorija Crne Gore. I, Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd, 1967, str. 294. Citat je iz teksta Jovana Kovaevia.)

4 Federik GogalaDominis, Kada je odran sabor na Duvanjskom polju? ibenik, 1965, str. 3.

5 S. Mijukovi, Ljetopis, nav. dj., str. 114. Ignjat urevi (ori) /1675-1737/ misli za taj spis da je pria; nekritian kao narodne pesme, neisto-rijski. (Ivan Pudi, Rerum Illyricarum Ignjata urevia. ANU BiH, Sa-rajevo, 1967, str. 139.) Meutim, I. urevi se, bez obzira na navedeno miljenje, u svojim radovima koristio ovim spisom.

10

na pjesmu, ali se ne moe odbaciti kao povijesni izvor.6 Ivo Guberina mi-sli da je narodna predaja koja se oitovala u tom djelu sauvana u Splitu.7 Neki autori dopunjuju ovo miljenje u smislu da je navedeni spis odraz srednjovjekovne usmene tradicije, ali istiu mogunost da su u njemu sa-drani i neki pisani izvori.8 Ferdo ii istie da je pop Dukljanin... na najstariji poznati knjievnik koji se, kad pie o dogaajima do X. sto-ljea, potpuno prepustio krilima fantazije, ali mu on i za najstarije raz-doblje koje ono obrauje ne porie odreenu vrijednost. Ipak treba pri-znati, da i u ranijim glavama Letopisa Popa Dukljanina ima po gdekoje zdravo zrnce, puno istoriske vernosti.9 Istina je da u prvobitnoj hrvat-skoj i latinskoj redakciji ovoga spisa ima umetaka nastalih u prepisivanju ili prevoenju, ali oni ne prevladavaju toliko da bi bitno umanjivali vri-jednost cjeline, to u odreenoj mjeri i ii zakljuuje.10 I zato je realno Stanojevievo miljenje da je ovaj izvor podjednako zanimljiv i vaan i kao knjievni produkat i kao istoriski izvor.11

Ovo je jedino vrelo o povijesnim dogaanjima poslije doseljenja Gota, odnosno Sklavina na teritorij rimske Dalmacije, i to posebno za

6 K. Mla, Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog, a osobito epskog pje-snitva. Zbornik za narodni ivot i obiaje, knj. 48, JAZU, Zagreb, 1980, str. 372-374. Prema Mlaevoj analizi nije itav hrvatski tekst pjesma, ve samo njegov poetak i pojedine glave. (K. Mla u pismu koje je uputio I. Muiu iz Zagreba 22. sijenja 1988.)

7 Ali kako ima u prianju Dukljaninovu dosta analogija s onim Tominim, to ove analogije moemo smatrati kao odraz splitskih predaja. (I. Guberina, Dravna politika hrvatskih vladara. Knj. I, sv. 1, Nakladna knjiara Velebit, Zagreb, 1944, str. 33.)

8 O. A. Akimova, Razvoj srednjovjekovnih predstava o podrijetlu Hrvata. Zbornik Etniki procesi u Centralnoj i Jugoistonoj Europi. Izdano na rus-kom jeziku. Akademija nauka SSSR, Moskva, 1978, str. 105.

9 F. ii, Letopis Popa Dukljanina. Srpska kraljevska akademija, BeogradZagreb, 1928, str. 165, 182, 184.

10 No da bi tih glosa i interpolacija bilo toliko, da bi opsegom svojim nadvisi-le samo delo Popa Dukljanina, to se mora najodlunije odbiti, ve stoga, to takom monstrumu nema primera u itavoj srednjevekovnoj literaturi sveta. Kod toga se u prvom redu radi o veim ili manjim marginalnim glosama, koje su krivnjom prepisivaa s vremenom ule u sam tekst. (F. ii, Leto-pis, nav. dj., str. 113.)

11 Stanoje Stanojevi, O prvim glavama Dukljanskog Letopisa. Nav. dj., str. 9.

11

razdoblje poslije 537.-538.12 Ljubomir Jovanovi u pristupnoj raspravi O Letopisu Popa Dukljanina, koju je odrao 22. II. 1902. u Srpskoj aka-demiji nauka zakljuuje da je ovo djelo i duhom isto hrvatski sastav i da se njegova dogaanja zbivaju uglavnom u sjevernom jadranskom pri-morju sa susjednim krajevima.13 Stjepan Antoljak kad spominje Koru-lanski kodeks iz XII. stoljea dodaje da je meu kasnijim domaim hi-storiografskim spisima svakako... jedan od najvanijih izvora tzv. Ljeto-pis Popa Dukljanina.14 Miroslav Kurelac tono zakljuuje kako uza sve nejasnoe, nedosljednosti, pa i razlike u sadraju pojedinih redakcija, to djelo valja smatrati najstarijim srednjovjekovnim sistematiziranim hi-storiografskim djelom u Hrvata.15 Knjievni povjesniari ovo djelo s pravom smjetaju i u hrvatsku srednjovjekovnu knjievnost.16

Ovaj izvor je, posebno u shvaanju srednjovjekovnih drutveno-po-litikih odnosa, veoma vaan i za svjetsku historiografiju.17

12 Jakob Kelemina, Goti na Balkanu. asopis za zgodovino in narodopisje (Maribor), XXVII/ 1932, str. 126.

13 Lj. Jovanovi, O Letopisu popa Dukljanina. U: Godinjak. Srpska kraljev-ska akademija, Beograd, 15 (1901), str. 220-226.

14 S. Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918. Knjiga prva, NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1992, str. 19.

15 M. Kurelac, Narativni izvori. Objavljeno u knjizi: Hrvatska i Europa. Kul-tura, znanost i umjetnost. HAZU, Zagreb, 1997, str. 327.

16 Vjekoslav tefani sa suradnicima (Biserka GrabarAnica NazorMarija Panteli), Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. ZoraMH, Zagreb, 1969, str. 73 82. Ivan Bokovi (1936.-2002.) zakljuuje: Bilo kako bilo ini mi se neprijepornom injenica da hrvatska knjievnost poinje znatno rani-je nego to se misli, da iza nas nije samo njezinih pet stoljea nego znat-no vie. Moe nekome izgledati presmionom ili neprihvatljivom tvrdnja da u samim temeljima hrvatske knjievnosti stoji upravo Hrvatska kronika, to uz brojne strunjake s razliitih podruja potvruje i studija I. Muia Hr-vatska kronika od 547. do 1089. Uzimajui u obzir injenice koje iznosi i potkrjepljuje, morat emo se sloiti s njegovim miljenjem da je Hrvatska kronika prvo djelo hrvatske historiografije i knjievnosti i vjerodostojan izvor za staru povijest Hrvata, a ja bih jo dodao i za povijest hrvatskog jezika. (I. Bokovi, U poetku bijae Hrvatska kronika. U: I. Mui, Hr-vatska kronika 547.-1089. Matica hrvatska Split, Split, 1998, str. 5-6.)

17 Ja sam daleko od narodne uobraenosti, ali sam nesumnjivo na pravom putu kada tvrdim, da i svetska istorijska nauka, zbog oskudice izvora za rani Srednji vek, moe primiti iz Barskog rodoslova mnoinu poticaja za

12

Malo je istraivaa (kao na primjer Ivan rni, Dominik Mandi,

Kreimir Mla, Savi Markovi tedimlija) stvarno koristilo jedini u ru-kopisu poznati prijepis hrvatske redakcije spisa koji se uva u Bibliote-ca apostolica Vaticana (sig. 7019). Ni F. ii za svoje izdanje (iz 1928.) nije konzultirao prijepis u toj biblioteci.18 iiev postupak rezultirao je time da su se u njegovu izdanju dogodile netonosti, a dijelom i sa-movoljni ispravci. Vladimir Moin se u svome izdanju iz 1952. godine umnogome oslonio na iia, a prevoditelji toga izdanja iz latinske re-dakcije na hrvatski (Stjepan Mencinger i Vjekoslav tefani) poinili su vie pogrjeaka.19

itanje hrvatske redakcije rukopisa donio sam u ovom izdanju na temelju fotosnimaka vatikanskog izvornika koji mi je poslao iz Rima profesor Stjepan Krasi. Ovu Kaletievu hrvatsku redakciju usporedio sam s do sada najboljim itanjima Savia Markovia tedimlije (kopija rukopisa u mom posjedu od 1971. godine)20 i Ivana rnia (izdanje iz

rad i svoje naune rezultate podacima iz njega potkrepiti, a slovenska isto-riografija naroito. (N. Radoji, Drutveno i dravno ureenje kod Srba u ranom srednjem vekuprema Barskom rododoslovu. Glasnik skopskog na-unog drutva, Skoplje, knjiga XV, d. n. 9, 1935, str. 2627.)

18 Manjak je iieva izdanja, to ono nije raeno izravno po vatikanskom ru-kopisu, nego na osnovu preanjih izdanja, Luieva i rnieva. Zbog toga ii ne jednom daje razliito itanje od onoga, kako stoji u vatikanskom ru-kopisu, i ne jedno mjesto proglasuje kasnijim umecima, iako za to ne posto-je dovoljni razlozi. (D. Mandi, Rasprave, nav. dj., str. 445-446.) K. Mla je takoer usporedio mikrofilm sauvanog prijepisa ovoga izvora s dosada-njim izdanjima pa je zakljuio: Osim krivo itanih rijei kod sviju izdanja, ii-Moinovo se istie tekstualnim izmjenama i tobonjim pribliavanjem teksta dananjem jeziku kao da stari hrvatski tekst treba, onako kao njema-ke stare tekstove, zbog razumijevanja prevoditi!... ii to opravdava mi-ljenjem Roth von Schreckeisena (iz 1864.) i Leista (iz 1884.) o potrebi i-enja tekstova od oitih pisarskih pogreaka. Meutim, prave pisarske po-greke ii nije primijetio, a tekst nije znao itati... (K. Mla, Postanak, nav. dj., str. 371-372.)

19 Veljko Gortan, Osvrt na prijevod Ljetopisa popa Dukljanina. iva antika, godite I, Skoplje, 1951, str.148-152.

20 Savi Markovi tedimlija mnogo je pisao o ovom izvoru. On je roen u Stijeni (Podgorica) 1906. Najvei dio ivota djelovao je u Zagrebu gdje je

13

1874. godine).21 Transkripciju hrvatske redakcije u potpunosti sam preu-zeo od Anny Newman.22 M. Kurelac je 1968/69. godine prvi objavio da se u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu nalazi ovaj izvor u dva pri-

objavio na desetine rasprava iz stare prolosti Hrvata, Crnogoraca i Srba. Napisao je i vie knjiga iz povijesne problematike. Uhien je od Rusa 1945. godine u Beu i proveo je u sibirskim logorima deset godina, a po izruenju Jugoslaviji izdrao je jo pet godina robije u Staroj Gradiki. Umro je u Za-grebu 1971. S. M. tedimlija je 1971. godine priredio na temelju fotosnima-ka neobjavljenu transkripciju ovoga vatikanskoga rukopisa, koju autor ima u posjedu kao kopiju.

21 I. rni, Popa Dukljanina Ljetopis po latinsku i toga nekoliko i jo neto po hrvatsku. Kraljevica, 1874, str. XVII-XVIII. Ivan rni je roen u mjestu Polje (Krk) 1830. Sveenik, doktorirao je iz bogoslovlja i bio ravnatelj Za-voda sv. Jerolima u Rimu. Napisao je brojne znanstvene rasprave iz kultur-ne i crkvene povijesti, posebno u Hrvata. Umro je u Rimu 1897. godine. Ni-kola Radoji koji je sam temeljito prouio problematiku ovoga izvora odao je priznanje rnievu izdanju ovim rijeima:...savesno izdanje Dukljani-na spremio je Ivan rni u svojoj vanoj knjizi Popa Dukljanina Ljeto-pis'... (N. Radoji, ii F. Letopis Popa Dukljanina. Slavia, Prag, godite VIII, za 1929, str. 169.). N. Radoji je posebno naglasio da se on u citiranju ovoga izvora, kada se susree s ispravcima F. iia drao naroito kod pi-sanja imena... izdanja I. rnia. (N. Radoji, Drutveno i dravno uree-nje, nav. dj., str. 2.)

22 A. Newman, Die Chronik des Popen von Duklja kroatische Fassung. Un-tersuchung zu Schrift und Sprache. Disertacija je obranjena na Univerzitetu u Mannheimu. /Mannheim, 1986./. (Zum Druck genehmigt am 16. Mai 1988. Der Dekan Professor Dr. Werner Hoffmann. Stranice: /VI/+183+1-38+2.) A. Newman u Predgovoru navodi da je za svoj rad posebno koristi-la rukopis koji se nalazi u vatikanskoj biblioteci pod signaturom 7019. Als Anhang fge ich zum 1. Mal die aufgefhrte Transkription des vatikani-schen Originals bei, um dem Leser die berprfung meiner Angaben bzw. Zitate zu ermglichen. A. Newman je detaljno obraivala rukopis. Ob-wohl das Papier der Kroatischen Chronik ziemlich pors ist, ist mir gelun-gen, das Wassersiegel, d.h. das Fabrikatzeichen und damit das Jahr seiner Herstellung, zu entdecken: fnf Jahre vor Datierung der Kroatischen Chro-nik. (A. Newman, Die Chronik, nav. dj., str. 31.) Ovo je jedina postojea struna jezina analiza Hrvatske kronike, koja je od obrane do zime 2011. godine ostala potpuno nepoznata svim autorima koji su pisali o ovom vrelu. A. Newman (podrijetlom Hrvatica) bila je profesorica slavenske lingvistike na Sveuilitu Massachusetts u Bostonu.

14

jepisa (latinska redakcija i Maruliev prijevod na latinski).23 Na temelju ove informacije M. Kurelca zatraio sam i dobio od Narodne biblioteke Srbije fotokopije obiju navedenih redakcija pa ponovno koristim prigodu zahvaliti Narodnoj biblioteci Srbije, a posebno g. Aleksandru (Sai) Ma-rinkoviu na susretljivosti. U Narodnoj biblioteci Srbije Maruliev latin-ski prijevod hrvatske redakcije ima naslov: Regvm Dalmatiae, et Croa-tiae historia vna cvm salonarvm desolatione. Ovu Povijest kraljeva Dal-macije i Hrvatske zajedno s povijeu pustoenja Solina prvi je preveo na hrvatski profesor Uro Pasini i taj njegov prijevod objavio sam 2001. godine u IV. i 2002. godine u V. izdanju Hrvatske kronike, a u ovom iz-danju donosi se u nekim detaljima popravljen. Latinsku redakciju Hrvat-ske kronike donio sam prema izdanju I. rnia i s njegovim izvornim komentarima. Na kraju ovoga izdanja donesena je Bibliografija izdanja Ljetopisa popa Dukljanina i odabrana bibliografija radova o Ljetopisu i Imensko kazalo uz Bibliografiju, to je sve priredila Nada Vrsalovi iz Sveuiline knjinice u Splitu.

Razliita shvaanja o ovom povijesnom vrelu nastaju i zato to po-jedinci pokuavaju vrednovati neku svoju zamiljenu ideju a da ne po-znaju ni temeljnu literaturu o problematici o kojoj sude i zbog toga sam zanemarene, ali nepobitne rezultate dosadanjih istraivanja o Ljetopisu popa Dukljanina namjerno opirnije prezentirao. Opirnije sam donio i miljenja o datiranju kralja Budimira i njegova sabora jer smatram da to jo nije uvjerljivo rijeeno. Ovo je objavljivanje Hrvatske kronike u od-nosu na dosadanja izdanja potpuno izdanje ovoga izvora.

Zahvaljujem na prvobitnoj pomoi u pripremi ovoga vrela tijekom svojedobnih osobnih i pismenih kontakata: Muhamedu Hadijahiu, Stjepanu Krasiu, Dominiku Mandiu, Urou Pasiniju, S. M. tedimliji; kao i na upozorenjima u obradbi rukopisa za tisak: Denisu Alimovu, Mi-lanu Ivanieviu, Mariji Lovri Holenda i Nadi Vrsalovi. Posebno za-hvaljujem na izdanju ovoga djela ravnatelju Muzeja hrvatskih arheolo-kih spomenika Tomislavu eparoviu.

I. Mui

23 M. Kurelac, Nepoznati rukopis Ljetopisa Popa Dukljanina. Historijski zbornik sv. 21-22, god. 1968/69, str. 562.

povIjest kRaLjeva daLMacIje I hRvatske

17

I. Ljetopis popa DukLjanina nastao je svRetkoM

XII. stoLjea, a Hrvatska kronika ranIje

1.

Hrvatsku kroniku u hrvatskoj redakciji imamo sauvanu u prijepisu Jerolima Kaletia iz 1546. godine, a on je o tome zabiljeio ovo: Gos-podin Dmine Papali najde ovoj pismo u Kraini u Markovi, u jedne knjige stare, pisane harvackim pismom, i ispisa reeni Dmine ri po ri. A ja Jerolim Kaleti ovoj pripisah iz reenih knjig na tisua i pet sat i etrdeset i est, (1546.) na sedam dan otubra miseca u Omiu. Bogu hvala.24 U Marulievu prijevodu Hrvatske kronike na latinski (u Na-rodnoj biblioteci Srbije) pie da ju je sin Nikole Papalia Dmine naao napisanu ilirskim pismom i na ilirskom jeziku u nekoj vrlo staroj knjizi u Poljicima u domu Markovia ljeta Gospodnjega 1500. na 22. listopa-da, a Splianin Marko Maruli ju je na latinski preveo. M. Kurelac je u svezi s ovim Marulievim prijevodom posebno upozorio: to se, pak, tie teksta Marulieva prijevoda hrvatske redakcije, treba rei da se i taj uglavnom podudara s Vatikanskim rukopisima, ali ima dosta pisarskih pogreaka i proputenih rijei.25 M. Maruli u svom latinskom prijevo-

24 I. rni, Popa Dukljanina Ljetopis, nav. dj., str. 37.25 M. Kurelac, Nepoznati rukopis, nav. dj., str. 562. U istoj Narodnoj biblioteci

uva se i rukopis iz oko sredine XVII. stoljea u kome se nalazi tekst latinske redakcije pod naslovom: Deocleanvs in vitis regvm Dalmatie et Croatie. Ru-kopis Narodne biblioteke u Beogradu (Sign. R 570) nastao je negdje sredinom XVII st, a im 47 folija oktav formata. Vodeni znakovi: janje u kartuu, sa zvi-jezdom iznad kartua i kontramarkom F-D upuuju na g. 1649 i 1648.... i-tav tekst zavrava na fol. 30 verso na taj nain da se suuje u obliku trokuta (kolofona) i to istim rijeima kao i Vatikanski rukopis:preliare contra...virili-ter deffendere. Na kraju nema etc, ve crta ispod teksta... to se tie prvog teksta, tj. latinske redakcije Ljetopisa Popa Dukljanina, za sada elim samo istaknuti da se taj tekst u osnovi podudara s tekstom Luieva rukopisa u Vati-kanskoj biblioteci. Meutim, postoje i razlike koje ukazuju na drugi predloak

18

du koji je sauvan u Biblioteca apostolica Vaticana navodi i ovo: Mar-ko Maruli Dominiku Papaliu pozdrav. Sastavak, to si ga nedavno na-ao u Krajini meu veoma starim spisima toga naroda, dalmatinskim go-vorom sastavljen, na tvoju molbu sam preveo na latinski. On sadri djela kraljeva Hrvatske i Dalmacije, koja je zaista vrijedno saopiti (objeloda-niti), da bi ih ne samo oni, koji poznaju na narodni jezik nego takoer i Latini razumjeli Budi zdravo! Godine kranskoga spasa 1510.26

Stjepan Gunjaa je 1952. godine obrazlagao da su Maruli, Papali i Kaleti koristili hrvatsku redakciju u izvorniku, a ne, kako mnogi misle, da su Maruli i Kaleti radili na temelju Papalieva prijepisa: Sada jo o Kaletievu prijepisu. O njemu, po vlastitoj Kaletievoj napomeni, pouzda-no znamo samo to, da ga je prepisao sa originala. Iz injenice, to Kaleti samo kae, da ga je odatle prepisao, ne moemo znati, kako ga je prepisi-vao. Ali po tome, to Kaleti za Papalia kae, da je ispisivao, a za sebe da je prepisivao, nasluuje se razliit postupak u prepisivanju. To se potvruje i injenicom, to Kaleti dodaje, kako je Papali ispisivao ri po ri, a ne nalazi za potrebno, da to i za sebe istakne. Da razlika u tom odnosu s pred-lokom nije bilo, kako rekosmo, ne bi to Kaleti ni spominjao. Prema tomu razliit postupak pri prepisivanju zajamen je indirektnim rijeima samo-ga Kaletia, i onda mu to moramo vjerovati Kad smo doznali, da su sva trojica imali pred sobom original, i onda, kako se koji prema njemu odno-sio, ne preostaje nam drugo nego (iskljuivi Papaliev prijepis, jer on nije na druge utjecao) da potpuno razrijeimo Marulia od odgovornosti za sa-drajne razlike izmeu njegova i Kaletieva teksta, pa je onda jasno, da se

to se oituje naroito u varijantama linih imena kao i u tome da se ovdje na-laze rijei koje su izostavljene u Luievu rukopisu a koje ine tekst potpuni-jim. Da taj rukopis nije sluio Luiu kao predloak, moe se zakljuiti po tom to u njemu nema jednog odlomka koji Luiev tekst posjeduje. Sumnja da bi taj tekst bio latinski prijevod Orbinijeva talijanskog prijevoda iskljuena je. Orbinijev tekst nema nekih rijei koje se u tom tekstu nalaze, a nalaze se i u Luievu rukopisu /na pr. Gelasio Papa Secundo/. (Kurelac, Nepoznati rukopis..., nav. dj., str. 652.) D. Mandi na temelju rukopisa, vodenih znakova na papiru i drugih podataka zakljuuje da jedan beogradski rukopis potjee od fra Rafaela Levakovia. (D. Mandi, Crvena Hrvatska, Ziral, Chicago-Roma, 1973, str. 48.)

26 D. Mandi, Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora. Hrvatski povje-sni institut. Knjiga prva. Chicago, 1957, str. 23. (Donosim ovaj Mandiev prijevod jer je od svih do sada postojeih najvjerniji izvorniku.)

19

takve razlike mogu okrenuti samo na Kaletievu adresu. Potvrdu zato nali smo i u Kaletievu suzdravanju, da kae nain, kako je prepisivao, dok je to za Papalia istakao. Iz ovoga dakle izlazi, da je to Kaleti nainio prema svom znanju i nahoenju, a moda dijelom i zbog nerazumijevanja tek-sta u predloku koji je, kako od Marulia znamo, imao suvinih izraza Sada, kad je dokazano, da Kaletiu pripadaju one sadrajne razlike, koje su vee, ne preostaje drugo, nego da njemu pripiemo i stilistike, koje su nedunije, a u njih ipso facto ulaze i neologizmi. To je i jasno, jer izmeu njegova prijepisa i originala nije bilo nia tree i posredno, a kako je ori-ginal bio dosta star, to on nije mogao u sebi imati neologizama, te ih nitko drugi nije mogao unijeti nego Kaleti. Ovim se rnieva i iieva pret-postavka, da bi neologizmi pripadali Kaletiu ostvaruju kao injenica, sve ako je ii, s nejasnog mu odnosa prepisivaa prema predloku, od toga kasnije neto odstupio na taj nain, to je koncedirao, da bi Papali mogao togod izmijeniti zbog lakeg razumijevanja. Prema tomu zna se, od koga potjeu neologizmi, i zato oni vie ne ometaju tvrdnje, da je Ljetopis Ma-ruliu i Kaletiu bio star... To nas onda mora odvesti k paralelnoj, a neza-visnoj indirektnoj oznaci u pripisu registra sv. Petra u Selu, te ovaj njihov susret u XIV. stoljeu uzeti za terminus post quem non postanka hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina, u kojoj je tekstovnom vezom prido-dana vijest o smrti kralja Zvonimira. To jo nije sve. Naime mi ne znamo ni iz ega, da je primjerak u Markovia bio originalan, a ne prijepis. Mi smo ga gore sluajno nazivali originalom zbog odnosa prema prijepisima i prijevodu, koji su od njega nastali.27

A. Newman, iz Kaletieva navoda da je Papali pisaori po ri za-kljuuje: Es ist somit mglich, da Kaleti Papalis Abschrift noch ein-mal in der lateinischen Schrift aufgeschrieben hat, um ein wertvolles Do-kument auch denjenigen, die die bosanica Schriftweise nicht kannten, zugnglich zu machen. Zusammenfassend kann gesagt werden, da nur durch die Annahme, da beide Schreiber, Kaleti und Maruli, von einer in der bosanica verfassten Vorlage abgeschrieben haben, erklrt wer-den kann, wieso es in einigen Fllen zur richtigen Lesart des lateinischen bersetzers bzw. zur falschen Lesart des Schreibers der kroatischen Versi-on kommen konnte.28 D. Mandi je 1963. godine upozorio kako nije to-

27 S. Gunjaa, Gdje i kako je svrio hrvatski kralj Dimitrije Zvonimir. Rad JAZU, knj. 288, str. 238-245.

28 A. Newman, Die Chronik, nav. dj., str. 78.

20

no iievo miljenje da je Kaleti svoj prijepis uinio na temelju prijepisa Dmine Papalia jer aleti izriito kae, da je on izravno prepisivao iz reenih knjig, t.j. iz jedne knjige stare, pisane hrvackim pismom.29 Be-nedikta ZeliBuan detaljno je analizirala navedenu problematiku i za-kljuila: Papali je pronaene stare knjige s Hrvatskom kronikom donio u Split... Sva trojica su te knjige i Hrvatsku kroniku pisanu harvackim pi-smom imala u rukama i po tom u Krajini pronaenom tekstu radili.30

Milorad Medini, koji je izvrio detaljnu jezinu analizu obje redak-cije izvora, zakljuuje da poreenje hrvatske i latinske redakcije daje da hrvatska redakcija nije nastala iz sauvane nam latinske redakcije, ve da se u njoj sauvao stariji tekst.31 Sauvani je tekst hrvatske redakcije jezino arhaian, posebno u nekim nazivima, pa i to upuuje na njego-vu veliku starinu. Antroponimi u vrelu takoer potvruju njegovu veliku starost. U celini gledano, najstariji antroponimi dvolanog tipa koji se nalaze u Letopisu u potpunosti odgovaraju jednom optem slovenskom antroponimskom sistemu, koji je kasnije varirao na ovaj ili onaj nain, u zavisnosti od pojedinanog razvoja svakog jezika. Jednolani, tj. izve-deni antroponimi, pokazuju takoer najstarije stanje naeg antroponim-skog sistema. Za razliku od dvolanih imena, kod izvedenih imamo vie strukturne specifinosti naeg jezikog razvoja. Jednolani antroponimi u Letopisu ni po emu ne odudaraju od najstarije posvedoenih jednola-nih imena u naim starim spomenicima.32

M. Hadijahi je iznio pet uvjerljivih razloga u smislu da je hrvat-ska redakcija starija od latinske. On to obrazlae ovako: Ne samo uvod-ne rijei popa Dukljanina, ve i analiza pojedinih mjesta u pristupanim tekstovima pokazuje da je postojei hrvatski tekst prethodio latinskom

1. Smatram da je od posebne vanosti da se razmotri pojava veliko-moravskog kneza Svatopluka (871.-894.) u latinskoj redakciji, dok za njega ne zna hrvatska redakcija, spominjui Budimira. Meutim, hrvat-

29 D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni insti-tut, Rim, 1963, str. 447. D. Mandi ita Chialetich kao aleti. (Mandi, nav. dj., str. 446-447.) U meuvremenu pisanje Kaleti postalo je toliko uobiajeno u literaturi da je Mandievo itanje prihvatio samo S. M. tedimlija.

30 B. Zeli-Buan, Jezik i pisma Hrvata. MH, Split, 1997, str. 147.31 M. Medini, Starine dubrovake. tamparija Jadran, Dubrovnik, 1935, str. 33.32 Nikola Rodi, Slovenska nomina propria u Letopisu popa Dukljanina.

Wiener slawistischer Almanach, Wien, 5, 1980, str. 323-324.

21

ska redakcija spominje na vie mjesta sveti puk, dok je ta sintagma izo-stala u latinskoj redakciji... Ako se, meutim, gleda hrvatska redakcija, jasno je da izraz sveti puk ima puno svoje mjesto. Upotrijebljen je u smi-slu kranska opina, upravo pokrteni narod, zajednica krana, koju oito ine osim slavenskih obraenika na kranstvo jo i oni, koji la-tinski govorahu, a bihu pod poganima izbjegli u planine, pa se u vrije-me kristijanizacije po pozivu Budimira vratie svi u mista svoja. Pre-ma hrvatskoj redakciji, osim Budimirova kraljevstva svetoga puka, i u Hazariji pribiva kraljujui sveti puk, koga Kostanc bie obratil.... U hrvatskoj redakciji javlja se pojam sveti puk samo povezano s djelova-njem kralja Budimira, kada je na podruje zagorske sklavinije uslijedilo masovno primanje kranstva. Prije toga, autor Hrvatske kronike ne zna za sveti puk, niti se taj pojam sree u ostalim sastavnim dijelovima Lje-topisa popa Dukljanina. Moda se nee pogrijeiti ako se pojam sveti puk u Hrvatskoj kronici, odnosno njenom protografu, ljetopisu zagorske sklavinije, identificira s pojmom populus dei. Taj izraz sree se naroito u homiletskoj literaturi... Sveti puk, dakle, i prema analogiji iz Conver-sio Bagoariorum et Carantanorum treba shvatiti u smislu kranska op-ina, zajednica krana, sacra communitas i sl. Kao termin sveti puk ima svoj puni rezon u spisu kakav je Ljetopis zagorske sklavinije. Zato poja-va Svetopeleka u Ljetopisu popa Dukljanina nije nikakva glosa, ve po-greno shvaeni i prevedeni pojam iz slavenskoga predloka.

2. Da latinska redakcija predstavlja prijevod, koji je na pojedinim mjestima netoan, pokazuje jo jedan dalji primjer: U hrvatskoj redakci-ji opisuje se kako je Konstanc apostol Slavena Konstantin vrio mi-siju u Hazariji, hazarskoj zemlji (Hazarski kaganat od VI. do sredine X. stoljea) Put i misija Konstantinova u kazarsku zemlju historijski su utvreni (ie Konstantina, Italska legenda). Dok, dakle, hrvatska re-dakcija govori historijski egzaktno o Konstantinovoj misiji u Kazari-ku u latinskoj redakciji stoji Caesaream, to Mijukovi prevodi kao Cezarijska pokrajina. ii je, istina, ispravio tekst u Cesariam, no iz faksimila koji je objavio Mijukovi vidi se da vatikanski rukopis ima Caesaream. Ova pojedinost, mislim, jo dokazuje da se latinski redak-tor ni kod Svetopeleka nije povodio kako se tvrdi Panonskim legenda-ma, ve je naprosto pogreno prevodio slavenski original.

3. Jedan dalji argumenat koji dokazuje da je latinski tekst prijevod sa slavenskog originala odnosi se na datiranje smrti blaenoga kralja Budi-

22

mira. Latinski tekst u tomu je smuen i nejasan... Problem je u tomu to je i slavenski tekst na ovom mjestu poremeen i nejasan (pa ni Maruli ne navodi godine smrti)... Latinska (i talijanska) redakcija navode samo dan i mjesec (17. oujak) kao dan smrti kralja, ali je to bez navoenja godine besmisao. Maruli sreui se s nejasnim tekstom jednostavno je podatak s brojem sedamnaest izostavio. Meutim, hrvatska redakcija daje tekstu puni smisao ukoliko se razabere pravi rasporeaj rijei. Kon-strukciji rijei i sedminade(se)te dan umri na deset miseca mara treba samo dati drugi redoslijed tako da glasi: i sedminade(se)te na devet dan umri miseca mara, to jest umro je mjeseca oujka 917. Ovakva jezi-na konstrukcija za oznaavanje rednih brojeva uobiajena je uostalom u starim slavenskim tekstovima, pa i u hrvatskoj redakciji na drugim mje-stima. Kada se ne bi usvojila ova interpretacija, ostalo bi neobjanjeno kako je upala brojka na devet. Prema izloenom, hrvatska redakcija, ukoliko se sredi tekst, jasno kae da je blaeni Budimir vladao 40 godi-na i 3 mjeseca i da je umro mjeseca oujka 917. godine. To to je neto poremeen tekst, istina nisu uoili ni dosadanji istraivai, a to vrije-di i za stare redaktore. No, upravo hrvatska redakcija, jedina dakle, daje logian podatak o datumu Budimirove smrti. U latinskoj redakciji to je mjesto bez ikakva smisla, to ukazuje na to da se latinska redakcija osla-njala na slavenski original, sauvan u hrvatskoj redakciji. Prema tomu, i ova greka u latinskoj redakciji otkriva da hrvatska redakcija, makar s korumpiranim tekstom, nije daleko od protografa.

4. U prilog tezi da je hrvatska redakcija starija od latinske moe se navesti i to to hrvatska redakcija oznauje poblie mjesto gdje je Du-vanjski sabor odran. Tu se kae da kardinali i biskupi, koji su doli na sabor, najdoe kralja na planini, ka se die Hlivaj. Ne znajui koji je to tono lokalitet, Maruli ove rijei prevodi in campo qui Clivna appe-llatur, pa je, dakle, shvatio kao da je sabor odran u Livnu. U latinskoj redakciji i u Orbina ovo se mjesto oznauje kao Dalma. O emu se za-pravo radi? U jugoistonom dijelu Duvanjskog polja postoji brijeg koji se i sada zove Lib ili Hlib, a ispod Hliba Kongora. Oko brijega Hliba ili Liba na jugu polja stajao je ilirski, a poslije rimski grad Delminium (Dalma, civitas Delmis). Odmah ispod Hliba (Liba) na istok nalazi se Kongora, gdje je sada sjedite katolike upe. Ime Kongora kako to kae prof. Marko Vego nastalo je od latinske rijei congressus, gdje su se stanovnici sastajali prigodom vjerskih i politikih manifestacija. U

23

blizini je veliko rimsko utvrenje Lib s ostacima kulture. U selu Kongori nalazi se izvor Klisac s temeljima nepoznate crkvice... Zar sve ovo nije indikativno? Jedina je hrvatska redakcija koja biljei potpuno nepoznati brijeg Hlib, pokraj kojega je lokalitet to podsjea na neko saborovanje, pa je, dakle, situacija na terenu i danas sauvala potvrdu, kojoj se nala-zi objanjenje u hrvatskoj redakciji. Sabor je vjerojatno odran u Kon-gori ispod planine zvane Hlibaj, Hlib, Lib. A da je Hlibaj ba u Duvnu vidi se iz daljeg teksta u kojem se navodi za grad Dalmu ki po poganih bi razruen, gdi sa (s)hodom bie, to jest gdje se odrao sabor. Pa ako je hrvatska redakcija prijevod latinske redakcije -kako to tvrdi ii- po-stavlja se pitanje otkuda da hrvatska redakcija registrira tako beznaajan brijeg kao to je Hlibaj (Hlib) u Duvanjskom polju i da li je ba sluajno da je lokalitet uz Hlib nazvan Kongora, podsjeajui na saborovanje...

5. Pop Dukljanin je drutvene odnose i ustrojstvo drave podeavao prema prilikama svoga vremena, dok hrvatska redakcija reflektira rani-je stanje U hrvatskoj redakciji se kae za bane i due da su imali biti od pupkorizine plemeniti, a i knezovi od njihova kolina, ali se u isti mah to ne kae za satnike ve satnike uinie svake zemlje ljudi, to jest imali se birati. Takve distinkcije za satnike nema u latinskoj redakciji ve se i za njih navodi doimaju biti ex nobiloribus earundem provincia-rum. Dakako, organizacija u hrvatskoj redakciji vie odgovara organi-zaciji najranijih upa i ujedno vojno-teritorijalnih zajednica po sistemu stotina, kakav se javlja kod mnogih naroda, pa eto i u junih Slavena u predfeudalnom ureenju. Predfeudalni poredak vidim i u pojedinosti, da je prema hrvatskoj redakciji Budimir posveen i potvren za kralja s vo-ljom svega puka Svakako, ova demokratska crta, kao ostatak ranog upskog ureenja, ne moe se shvatiti tako da bi podrazumijevala par-ticipaciju svega puka, ve samo u smislu uspostavljanja odreene su-glasnosti s jedne strane izmeu vladara, a s druge strane faktora za koje se uzimalo da predstavljaju puk, drugim rijeima vladajue elite, meu kojima su bili najvaniji od pupkorizine plemeniti i koji su od njihova kolina. Ovdje je osnovno da vladar dolazi izborom, bez obzira na pro-blematinost to se podrazumijeva pod svim pukom.33

33 M. Hadijahi, Kako su nastali najstariji nai ljetopisi. U: Dubrovnik, 8 (1985), 4, str. 63-67. Usp. M. Hadijahi, Povijest Bosne u IX. i X. stoljeu. Sarajevo, 2004, str. 47-51, 60-61.

24

M. Maruli posebno navodi da se ovaj izvor nalazio meu prastarim spisima (inter vetustissimas gentis illius scripturas), a S. Gunjaa isti-e da je Maruli, koji se bavio i arheologijom, dobro znao to je prasta-ri spis.34 Ludovik rijevi (Cerva) zvan Tubero (1459. - 1527.) takoer spominje ovaj izvor kao prastari spis (vetustissima specie). F. ii na temelju navoda iz djela ovoga autora zakljuuje: Tubero je dakle prvi pisac, koji izreno pominje Letopis Popa Dukljanina, i to kao literarno delo (Annales) i veoma star spis, ba prema spoljanoj formi onoga ru-kopisa, koji mu je doao u ruke, dakle s obzirom na papir (pergamenu?) i paleografske osobine. Dato, i taj je prastari rukopis, to ga je Tubero imao u rukama, mogao da bude samo prepis drugoga jo starijega. ta vie, nije nemogue, da je Tubero moda imao u rukama upravo onaj egzemplar Letopisa Popa Dukljanina, s kojim su se neko, najdocnije u prvoj polovini XIII veka kako sam ve kazao koristili benediktov-ci s ostrva Lokruma, kad su falsifikovali one poznate donacije u korist svoga manastira na zemljine posede u Babinom polju na ostrvu Mljetu i u umetu kod Dubrovnika. Tubero je naime bio benediktovac na sused-nom ostrvu Sv. Andriji punih dvadeset godina, a onda je bio opat bene-diktovskoga manastira u Sv. Jakovu tik Dubrovnika a preko puta ostrvu Lokrumu. Najzad treba istaknuti jo i to, da Tubero izreno kae, kako je Dukljanski autor svoje delo o istoriji Slovena (=Regnum Sclavorum) pa o propasti Epidaura i o osnutku Dubrovnika, pisao u tada jo neporu-enoj Diokliji, slavnom gradu dalmatinskom, a to znai, da je ak mi-slio, da je Pop Dukljanin iveo jo u davno vreme; to nam ujedno naj-bolje pokazuje, kaku je veliku starinu pripisivao Tubero Letopisu Popa Dukljanina.35 Neki autori sa sigurnou zakljuuju da se Tubero u sa-stavljanju svoje kronike sluio nekim starim nama danas nepoznatim primjerkom Dukljaninove kronike.36

Sauvana hrvatska redakcija spisa pisana je akavskim narjejem kojim su jedino od starine govorili Hrvati.37 I N. Radoji istie da to dje-

34 S. Gunjaa, Gdje i kako, nav. dj., str. 247.35 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 59-60.36 M. Hadijahi, Tihomir iz Kronike popa Dukljanina historijska linost?

Separat iz Godinjaka Drutva istoriara BiH za 1966-67. (godite XVII), Sarajevo, 1969, str. 409.

37 D. Mandi, Rasprave i prilozi, nav. dj., str. 451.

25

lo s hrvatskom srednjovjekovnom historiografijom vezuje isti jezik.38 Treba dodati da se u hrvatskoj redakciji vrela glavnina zbivanja dogaa u Primorju (donjoj Dalmaciji, koja se kasnije u spisu izjednauje s Bije-lom Hrvatskom), Slavoniji, i u Zagorju (Bosni). Eta Zeli-Buan obra-zlae da je harvacko pismo izvora Sclavorum Regnum moglo biti bo-sanica koja se mnogo upotrebljavala na tlu srednjovjekovne Hrvatske. Ta autorica posebno istie da miljenje nekih povjesniara i jezikoslova-ca kako je hrvatska redakcija nastala poslije latinske nije niim sigurno dokazano shvaanje i dodaje: Nisu ti nai glagoljai do turske provale bili tako neuki kako smo, s nepravom, skloni shvaati. Oni su bili nosi-oci bujne glagoljake hrvatske knjievnosti do kraja XV stoljea... Oni postaju neuki tek onda, kada usljed turskog prodora, bjee i nestaju nji-hove mecene, kada ostaju sa svojim pukom pod turskom dominacijom preputeni sami sebi, bez kola i bez knjiga. No prije nije bilo tako. I Hr-vatsku kroniku vjerojatno je napisao neki ueni glagolja. A ta povjesna knjiga ostavila je ne samo spomen o hrvatskim vladarima nego i jedan od najstarijih spomena narodnog naziva hrvatskog jezika...39 Aleksan-dar Virag donosi uvjerljiv dokaz da je prvobitni izvor bio napisan glago-ljicom i u tom smislu usporeuje stvarnu godinu smrti kralja Zvonimira 1089. s godinom 1079. koja je navedena u prijepisu izvora kao godina njegove smrti. Neka su knjige stare u Markovi pisane harvackim pi-smom, bile, kao to Raki i Kukuljevi dre, glagolicom pisane, a sva je prilika -, to je Dmine Papali, iji ispis Kaleti razlikuje od onoga s hrvatskim pismom, ispisao Dukljanina najbre irilicom, koja se je ve do toga doba protisla i dalje k sjeveru. Ispisujui pako Dmine ri po ri

ispisa u irilicu i glagolske brojeve tisua manje , koja slova u glagolici znae godinu 90. manje jednu =89.; a u irilici 79. godinu, koju donosi dukljanska kronika. Ovako neka je ula u latinski prijevod, pa naao li se s njom koji Hrvat, koji znajui za dva pisma u nas, nije se mogao snai u biljeci, nalik onoj Kaletievoj, te uzeo, da su stare knji-ge irilicom pisane, kao to ih Jagi i rni uzimlju, a Dmine Papali da ih je glagolicom prepisao, pa kako je ri po ri i same brojeve: to

je tada naao, da se broj 79 glagolski pie sa koja slova u irilici 58

38 Nikola Radoji, O najtamnijem odeljku Barskog rodoslova. Narodna knji-ga, Cetinje, 1951, str. 49.

39 B. Zeli-Buan, Jezik i pisma Hrvata. MH, Split, 1997, str. 150, 152-153.

26

vrijede:...40 F. ii za navedeno Viragino pisanje zakljuuje da je ono oito... sasvim korektno i pouzdano.41 Josip Bratuli zakljuuje ovako: Originalna datacija bila je pisana dijelom slovima a dijelom rijeima. Zvonimirova se smrt zbila 1089. u glagoljici znak za broj 80 je slovo 0 u irilici tim se slovom oznaava broj 70.42

Premda je u ranijim prijevodima na na jezik sintagma sclavoni-ca littera, iz uvoda hronike, tumaena kao slovenski jezik ini se da je taniji prijevod slovensko pismo iz posljednjih izdanja hronike. Ovako protumaena sintagma sclavonica littera ne ostavlja dilemu u XII. vi-jeku, kada spis nastaje, slovensko pismo moe biti ili glagoljica ili i-rilica. Jedan, do sada nekomentarisani detalj mogao bi nam pomoi da odgonetnemo kojim je od ova dva pisma hronika zaista pisana. Naime, u svim dostupnim verzijama latinske redakcije, kao i u Orbinovom itali-janskom prijevodu, stoji da je kralj Svetopelek vladao etrdeset godina i etiri mjeseca (XL annos, et menses quatuor), dok u Hrvatskoj kronici, a tako i u Marulievom prijevodu, nalazimo podatak da je njegova vlada-vina trajala etrdeset godina i tri mjeseca (lit etrdeset i miseci tri, od-nosno anno a sua unctione XXXXmo mense III0 ). Zna se da je najstarija poznata verzija Hrvatske kronike koju je Dmine Papali pronaao 1509.-1510. godine, bila pisana hrvackim pismom, odnosno irilicom. Bu-dui da grafema g u glagoljici ima brojnu vrijednost 4, a u irilici 3, ovaj podatak upuuje na zakljuak da je Hrvatska kronika, prepisana sa gla-goljskog predloka, pri emu je prepisiva prilikom transliteracije teksta nepanjom numeriku vrijednost grafeme g prilagodio irilskom alfabe-tu. Ovaj detalj, dakle, potvruje autorov navod iz uvoda hronike da je postojao slovenski izvornik hronike, poblie odreujui da je taj izvor-nik pisan glagoljskim pismom. 43

40 A. Virag, Pabirci po davnijoj hrvatskoj povjesti. Izvjee kr. Velike gimnazi-je u Rieci (Fiume) koncem kolske godine 1890/91, Rijeka, 1891, str. 37.

41 F. ii, O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva. Zagreb, Nova serija, svezak VIII, za 1905, Zagreb, 1905, str. 5.

42 J. Bratuli, Legenda o kralju Zvonimiru. Zbornik radova: Zvonimir, kralj hr-vatski. HAZU-Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1997, str. 239.

43 Aleksandar Radoman, O pismu izvorniku hronike Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina. U: Lingua Montenegrina, broj 2, Cetinje, 2008, str. 106-107.

27

A. Newman je na temelju svestrane jezine analize zakljuila da je predloak Hrvatske kronike, kojim se sluio Kaleti, bio napisan u po-ljikoj bosanici.44 Prema pouzdano obrazloenoj jezinoj analizi ove autorice predloak Hrvatske kronike, koji je koristio Kaleti, see dubo-ko unatrag u srednjovjekovno razdoblje. Was die zweitwichtigste Fra-ge angeht: die nach dem Alter der Vorlage aus Krajina, so drften die hier aufgezhlten graphetischen/graphemischen Merkmale der Kroati-schen Chronik gezeigt haben, dass der Vorlage-Text einem merklich l-teren Sprachzustand zuzuweisen ist. Es ist schon bezeichnend, da in einer Zeit, wo die abgefassten Texte verschiedener Art ein gut entwik-keltes Interpunktionssystem zeigen, Kaletis Abschrift so gut wie nichts davon kennt: mangelhafte und ungeregelte Interpunktionsanwendung, keine formal-sprachliche Gliederung des Textes; Majuskeln werden sel-ten, und dann ohne jegliche Regelung gebraucht, hauptschlich am Wor-tanfang, manchmal am Anfang einer Zeile, und zwar ohne besondere Rcksicht auf Satzgliederung; die Trenung der Proklitika und Enkliti-ka von dem Wort ist nicht als Prinzip durchgesetzt alles Momente, die noch im Mittealterlichen Texten zu beobachten sind berdies mu be-tont werden, da die Dualformen im Aorist ein besonderes Merkmal der Kroatischen Chronik sind, da sie verglichen mit anderen gleichaltrigen akavischen Schriften auf eine frhere Stufe innerhalb der Sprachent-wicklung hindeuten. Dieser Sachverhalt dient als ein weiterer Beweis dafr, da die Kroatische Chronik Sprachelemente der akavischen Um-gangssprache bernommen hat und somit nicht eine bersetzung aus dem Romanischen ist.45

Prvobitna hrvatska redakcija vrela opisuje zbivanja do 1089. godine i ona je mogla nastati najkasnije u posljednjem desetljeu XI. ili u prvoj polovini XII. stoljea. Da je i ta prvobitna hrvatska redakcija vrela pre-raivana potvruje analiza nekih vanih detalja. Tako u latinskoj i hr-vatskoj redakciji vrela stoji naziv kardinal. Makar rije kardinal po-stoji u papinskom Rimu ve u VIII. st., a pripisuje se biskupima rimskih predgraa i okolice te sedmorici akona crkve sv. Petra, taj termin dolazi samo u jeziku mjesne administracije. Ako tkogod od ovih hierarha ide u diplomatsku misiju poslan od pape, onda tada ne nosi naslov kardinal

44 A. Newman, Die Chronik, nav. dj., str. 74, 82.45 A. Newman, Die Chronik, nav. dj., str. 82-83, 161. (Dakako da je Kaletiev

predloak mogao biti samo prijepis jo starijeg spisa.)

28

nego naslov svoje glavnije dunosti, tako na pr. biskup Ostije, biskup Palestine ili akon rimske Crkve itd. Istom u drugoj polovini XI. st. sa velikom formom Crkve ovi kardinali postaju stalni suradnici pape u upravljanju universalne Crkve. Napose od XII. st. oni kao diplomatski poslanici dolaze spominjani ee kao kardinali. Stoga ne samo ime kar-dinala Honorija, nego i spominjanje ovoga termina u hrvatskoj redakciji govori jasno, da je tekst u kojem se on nalazi kasniji od Dukljaninovog vremena. Nije pripadao niti pisanom izvoru, koji se Dukljanin sluio niti je potekao iz njegova pera Mora da je hrvatska redakcija sa svojima gardinalima toliko preraivana, da je teko razabrati osnovni tekst u njoj. Valjda je dodatcima izmijenjen do neprepoznanja. 46

2.

Prevoditelj prvobitne verzije Hrvatske kronike na latinski i redaktor prve dvadeset i tri glave latinske redakcije, te nastavlja latinske redak-cije od XXIV. do posljednje glave, kojega se uobiajilo nazivati pop Dukljanin, bio je, kako proizlazi iz uvoda latinske redakcije, katoliki sveenik kojega su starci i mladii naega grada Bara zamolili za pri-jevod spisa sa slavenskog na latinski.47 Duhovni stale popa Dukljani-na oituje se i u injenici da u cijelom djelu istie kao glavni razlog dr-avne propasti krenje etikih normi. U njemu se, ve u prvim redovi-ma, tumai poraz hriana od Gota, Slovena, reima; quia forte aliquod magnum peccatum latebat in christianis. Strana smrt aslavljeva i pro-past kue i drave mu pripisani su, u dubokom mistikom strahu, njego-vu grehu protiv oca. Legec i njegovi sinovi strahovito su ispatali njihov krvavi greh protiv kraljevskih roaka.48

Pop Dukljanin nije bio Latin. Iz latinske redakcije u V. glavi sto-ji da doseljenici svoga vou na svomu jeziku nazivaju cagan to in lingua nostra znai imperator. S obzirom na tu stilizaciju ne moe se zakljuiti da je materinski jezik sveenika iz Bara bio latinski. Naime, u hrvatskoj redakciji pie da se njihov poglavica u njihovu jeziku naziva bare i dodaje a jest naim cesar. Dakle, iz hrvatske redakcije proi-

46 Navod Maje Mileti u pismu koje je iz Rima 17. III. 1972. godine uputila Muhamedu Hadijahiu u Sarajevo.

47 I. rni, Popa Dukljanina Ljetopis, nav. dj., str. XVII-XVIII.48 N. Radoji, Drutveno i dravno ureenje, nav. dj., str. 10.

29

zlazi da je naa rije cesar, a kako je ona i latinska, oito je da su rije-i imperator i cesar upotrebljavali i Slaveni. V. P. Nikevi istie da je autoru (redaktoru) kao sveeniku (benediktincu) i slavenski i latinski bio na jezik, a da se pored oblika cesar, esar i car, i oblik imperator od davnina upotrebljavao u naem jeziku, a naroito u naijem primor-skim krajevima, i to ne samo u govoru i u spisima ve i u literaturi.49 Vojislav P. Nikevi posebno napominje da je prijevod na latinski napi-san u slaboj latintini i da to takoer upuuje da je prevoditelj u etnikom smislu bio Slaven.50

U Ljetopisu Popa Dukljanina opisuju se zbivanja do svretka dva-naestoga stoljea pa je logino zakljuiti da je Dukljaninova redakcija spisa nastala najkasnije do kraja dvanaestoga stoljea, to je D. Mandi gotovo savreno uvjerljivo obrazloio:

Vrijeme, kada je Ljetopis napisan, moe se odrediti samo tako, da se vremenski navodi o posljednjim dogaajima, o kojima govori pop Dukljanin, dovedu u meusobnu vezu i popune s podacima drugih vje-rodostojnih izvora te da se iz svega povuku opravdani povijesni zaklju-ci U zadnjem poglavlju Ljetopisa pop Dukljanin pria, kako je knez Radoslav, potomak stare dukljanske kraljevske obitelji, otiao u Cari-grad i priznao vrhovnu vlast Emanuela Komnenca (8. travnja 1143. do 24. rujna 1180.), koji mu je potvrdio sve zemlje, kojima je vladao njegov otac. Dakle Ljetopis je bez sumnje napisan poslije 8. travnja 1143., kada je stupio na prijestolje car Emanuel. U pogl. 36. pria pop Dukljanin, da je tijelo sv. Vladimira Dukljanskoga, djeda prvoga kralja Mihajla, poko-pano u crkvi sv. Marije u Krajini i da se tu tuje do dananjega dana. Kosti su sv. Vladimira bile prenesene god. 1215. u manastir Elbasanu u Albaniji, gdje se i danas aste u novoj crkvi, koju je god. 1381. podigao albanski vladar Karlo Topija. Kako su kosti sv. Vladimira bile jo u Kra-jini, kada je pop Dukljanin pisao svoje djelo, to je Ljetopis sastavljen bez sumnje prije god. 1215. Prema tome nedvojbeno je, da je Ljetopis napi-

49 V. P. Nikevi, Jo o jeziku i pismu slovjenskijeh originala Kraljevstva Slov-jena Popa Dukljanina. U: Jezikoslovne studije. Centralna narodna bibliote-ka Republike Crne Gore 'ure Crnojevi', Cetinje, 2004, str. 88-89.

50 V. P. Nikevi, Crnogorski jezik. Matica crnogorska, Cetinje, 1993, str. 209. I S. M. tedimlija takoer istie da je sveenik iz Bara veoma slabo znao latinski jezik . (S. M. tedimlija, Crna Gora u Hrvatskoj enciklopediji. Hrvatska smotra, XII/1944, 11-12, str. 491.)

30

san izmeu god. 1143. i 1215. U zadnjem poglavlju pop Dukljanin na-dalje pria, kako su se neki nevaljalci pobunili protiv kneza Radosla-va i doveli Desu, sina velikoga srpskog upana Uroa i predali mu Zetu i Travunju. Ali knez Radoslav i njegova braa, nadodaje pop Dukljanin, ne prestaju se boriti protiv Dese i ostalih svojih neprijatelja, da zemlju, koja im se odmetnula, povrate, i onu, koju dre, da hrabro brane. Lje-topis se zavruje rijeima: viriliter defendere hrabro braniti. Kada se te zavrne rijei dovedu u vezu s predgovorom, gdje pop Dukljanin veli, da mladii moraju ne samo sluati i itati o ratovima, nego i u nji-ma uestvovati, proizlazi bez dvojbe, da je on svojim kratkim i saetim zavretkom htio potai svoje mlae sugraane, da i oni hrabro pomau svoga junakoga vladara Radoslava da ouva Duklju od srpskog osva-janja. Zadnje je dakle poglavlje Ljetopisa pisano, dok je primorski dio Duklje jo bio slobodan i junaki se otimao srpskom tuinskom zagrlja-ju. Pisati, kao to pop Dukljanin u zadnjem poglavlju Ljetopisa pie, niti bi imalo smisla, niti bi pisac smio pisati, da je Ljetopis sastavljen poslije god. 1189. kada je Stjepan Nemanja, sin ili brat Desin, potpuno osvojio Duklju. Ispred Nemanje pobjegla je i Desava, s barskim nadbiskupom Grgurom. Nemanja je nemilosrdno razruio cijeli niz gradova u Duklji, koji su mu se opirali, pa ne bi sigurno tedio ni popa Dukljanina, koji je pristae njegova oca ili brata nazivao nevaljalcima i pozivao Dukljane, da se hrabro bore protiv Srba. Ovo nam veli, da je Ljetopis napisan prije god. 1189. U predgovoru Ljetopisa pop se Dukljanin obraa: u Kristu ljubljenoj brai asnim sveenicima svete nadbiskupske stolice Dukljan-ske crkve. Dakle kada je pisac zavravao svoj Ljetopis, Bar je posje-dovao ast nadbiskupije. Tu je ast Bar imao od god. 1089. do poslije 1124., god. 1178-1195., te god. 1199. i dalje sve do danas. Radi malo prije navedenih razloga moramo iskljuiti sve godine poslije god. 1189. Neupravnu potvrdu za taj zakljuak imamo u Ljetopisu pogl. 42, gdje se nadbiskup Petar, koji je umro oko god. 1110., nazivlje dobre uspomene mu (bonae memoriae vir). U srednjem vijeku se govorilo o pokojni-cima, da su dobre uspomene, dok su se ljudi openito sjeali njih i nji-hovih dobrih djela. Da je pop Dukljanin pisao svoj Ljetopis poslije god. 1189., tada se nadbiskupa Petra ne bi nitko sjeao, osim rijetkih staraca od 90 i vie godina. U tom sluaju pisac ne bi mogao upotrijebiti izraz dobre uspomene mu (bonae memoriae vir), kao to je on upotrijebio u pogl. 42. za barskoga nadbiskupa Petra Iz samoga dakle djela, uz po-

31

mo drugih vjerodostojnih izvora, moemo sa sigurnou utvrditi, da je Ljetopis popa Dukljanina napisan izmeu god. 1143. i 1163 Zaklju-ku, da je Ljetopis nastao god. 1143.-1163. ne protivi se ni to, to u tim godinama u Baru nije stolovao nadbiskup-metropolita. Bar je prije tih godina bio nadbiskupija, pa je barsko sveenstvo s pravom moglo zvati svoju stolicu nadbiskupskom i nadati se, da e njihov crkveni starjeina uistinu dobiti metropolitanski plat, sve dotle, dok nijesu nastupile pri-like sline onima iz god. 1167., kada je papa s anatemom proglasio uki-nutom barsku nadbiskupiju i traio pod kaznom izopenja, da se barski biskup podloi dubrovakom metropoliti. Pop Dukljanin, kada je poeo raditi, imao je namjeru, kako sam kae u predgovoru, da prevede s hrvat-skoga na latinski jezik hrvatsko djelo, koje se meu Latinima nazivalo Knjiica o Gotima... Ali kako je to djelo bilo odvie kratko i svravalo s opisom dogaaja do pod konac 10. st., to se pop Dukljanin odluio, da uinjeni prijevod nastavi i opie dogaaje sve do najnovijih zgoda svo-ga vremena. Za to se posluio ljetopisnim biljekama, kojih je sigurno bilo i u Duklji, osobito po samostanima, kao i na evropskom zapadu. Na-pose je iskoristio dubrovaku legendu o osnivau grada Pavlimiru Belu (poglav. 25.-27.) i legendu sv. Vladimira Dukljanskoga (pogl. 36.). Pogl. 28.-35. napisao je prema raznim zapisima, do kojih je doao, a mogue i naao u kakvoj obradi, koja je ve bila uinjena prije njega. Konac Ljeto-pisa (pogl. 37.-47.) napisao je prema uspomenama naih otaca i negda-njih staraca, a naravno i prema svom osobnom sjeanju. 51

Da je prvobitni prijevod sa slavenskog jezika na latinski dovren do kraja dvanaestog stoljea potvruje i jedan detalj koji je nemogue za-nemariti. Orbini je prevodio neku srodnu a ne istovetnu latinsku verzi-ju, mada nije iskljueno da je i sam uneo neku malu izmenu u svoj pre-vod. On je, bez sumnje, smiljeno izvrio jednu prepravku, ne tako be-znaajnu. U Dukljaninovoj verziji se prieuje hlebom i vinom (accep-to corpore et sanguine domini). To je jo jedan dokaz starine Letopisa, koji niko nije isticao. Takvo je prieivanje trajalo u latinskoj crkvi do XII. veka, a otada je prevagnulo i uskoro postalo obavezno prieiva-nje samim hlebom, bez vina (o razlozima ove promene vid. Enciclopedia cattolica pod comunione). Poznato je da je Jan Hus bio pristalica prie-a u oba vida, a da njegovi sledbenici nisu odustali, ni posle njegovog

51 D. Mandi, Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora. Hrvatski povjesni institut. Knjiga prva, Chicago, 1957, str. 6-10, 12-17, 19-27.

32

spaljivanja (1415.), od takvo shvatanja svete tajne. Orbini, pravoverni katoliki opat iz doba Protivreformacije, izostavlja vino, odnosno krv (sanguinem) i prevodi: ottenne, che gli fosse dato il Santissimo Cor-po di Ch(r)isto.52

F. ii zakljuuje da je latinska redakcija spisa nastala u drugoj po-lovini XII. stoljea,53 a iz njegovih istraivanja proizlazi da je latinska redakcija bila poznata u XIII. stoljeu. Autor upozorava da se korite-nje ovoga izvora osjea i u nekim dijelovima tzv. Miletii versus, a on Milecija dri dubrovakim ljetopiscem iz 1340. Ovaj pisac takoer tvr-di da se s koritenjem izvora prvi put sreemo kod starih falsificiranih isprava benediktinskog samostana na otoku Lokrumu kod Dubrovnika. Za nae pak je pitanje od vanosti i krupna znaaja prvo to, da su im mnoga imena kao na pr. kraljevi Bodin, Radoslav i Dobroslav, onda Arhiriz, Grubeta, Branislav, arhiepiskop Petar, Ljutovit, Hranko (Hrani-mir), Razbigaler (up. Razbivoj) pa moda i Rastimir oito i van sum-nje povaena iz Letopisa Popa Dukljanina, i to iz latinske (redakcije),..; i drugo, da su ovi falsifikati, koliko su se sauvali u originalu a tome analogno jamano je bilo tako i s onim izgubljenim originalima pi-sanim ponajvie beneventanom a od esti minuskulom, i to na talijan-skoj pergameni... To pak znai, da su ovi falsifikati postali najdocnije oko polovine XIII veka. Ovaj pak krupni fakat pouzdano dokazuje, da je ve pre polovine XIII veka postojala latinska redakcija Letopisa Popa Dukljanina.54 Posebno je vano iievo usporeivanje ovoga izvora sa Sumpetarskim kartularom. Na listu XIV.A i XIV.B toga kartulara nala-ze se, prema iiu, dva pripisa, pisana goticom XIV veka.55 D. Man-di misli da je pripis unesen za prijestolnih borbi iza smrti Ladislava IV.

52 Nikola Banaevi, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja. Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1971, str. 142.

53 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 104, 180-181. Usp. i N. Banaevi, Leto-pis Popa Dukljanina i narodna predanja, nav. dj., str. 268.; E. Perii, Sclavorum, nav. dj., str. 141-175.; M. Kurelac, Narativni, nav. dj., str. 326. D. Mandi je upozorio da pismo latinske redakcije u Vatikanu ima slinosti s vlastorunim rukopisom Ivana Luia iz mlaih dana, pa valja uzeti, ba-rem kao najvjerojatnije, da je Lui taj rukopis prepisao iz nekoga starijega podloka, koji se kasnije zagubio. (D. Mandi, Rasprave, nav. dj., str. 445.)

54 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 47-48.55 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 51. Usp. i Viktor Novak, Supetarski kartular.

JAZU, Zagreb, 1952, str. 121.

33

Kumanca (+ 1290.) pa do izbora Karla Roberta Anuvinca godine 1308. Pisac je, prema D. Mandiu, upotrijebio veoma stari predloak iz po-sljednje etvrti XI. stoljea u kojemu nije znao svaku rije tono proita-ti i prepisati.56 U prvome naknadno unesenom zapisu u kartularu navode se podatci koliko je banova biralo hrvatskog kralja kad bi on umro bez nasljednika, a u drugome se zapisu dodaje: Isti fuerunt bani in Croatia de genere Croatorum a tempore regis Suetopelegi usque ad tempus Su-enimiri regis Croatorum....57 F. ii na temelju navoda o imenu ovo-ga kralja s pravom zakljuuje: Nema sumnje da je anonimni autor tog pripisa poznavao Letopis popa Dukljanina.58 Drislav vob je u svezi s tom iievom tvrdnjom da se pisac pripisa s folije XIV. gdje se spomi-nje kralj Suetopeleg koristio izvorom Sclavorum Regnum zakljuio da je to oito tono.59 Spomen je Svetopelega u Sumpetarskom kartularu nepobitan dokaz da je autor pripisa znao samo za neku latinsku redakciju u kojoj se jedino to ime navodi.60

injenica da se ni u hrvatskoj ni u latinskoj redakciji izvora ne spo-minje na velikom teritoriju, koji izvor obrauje, postojanje neke vjerske hereze (patarena, bogumila) posebno dokazuje da je prvobitni spis nastao najkasnije do kraja XII. stoljea.

Latinska redakcija je takoer preraivana i poslije njezine prvobitne verzije. M. Medini je na temelju analize latinskog jezika (u latinskoj re-dakciji) ovoga djela zakljuio kako se latinski jezik prvih sedam glava razlikuje od latinskog jezika drugih glava djela.61 Kad bi cijela latinska redakcija kronike, koju su nam Luci u originalu, a Orbini u talijanskom prijevodu sauvali, bila prijevod sa slavenskog od istog pisca, ne bismo

56 D. Mandi, Rasprave i prilozi, nav. dj., str. 439. 57 Juraj Marui, Sumpetarski kartular i poljika seljaka republika. Knjievni

krug, Split, 1992, str. 52. 58 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 53.59 D. vob, Pripis Supetarskog kartulara o izboru starohrvatskog kralja i pop-

is onodobnih banova. Historijski zbornik, IX/1956, 1-4, 110. 60 Razlike izmeu ta dva izvora nisu posebno bitne. Meutim, kada bi i bio

sluaj da se navedena dva izvora meusobno stvarno razlikuju, to bi samo osnailo vjerodostojnost spisa Ljetopisa popa Dukljanina. Naime, u obama se izvorima u biti nalazi isti sadraj o postojanju velikoga jedinstvenog kraljevstva u kojemu Hrvati zauzimlju samo dio teritorija.

61 M. Medini, Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina. Rad HAZU, knjiga 273, Zagreb, 1942, str. 135.

34

mogli protumaiti razlike u jeziku latinskog teksta izmeu prvih glava i glava 38-47 u kojima se pripovijeda povijest dukljanskih vladara od Vo-jislava do kneza Radoslava. U ovim glavama imamo izriaja i konstruk-cija kojih prije toga u kronici ili uope nema ili, ako ih ima, rijetko do-laze, i to ponajvie na mjestima koja imadu znakova kasnijeg preraiva-nja. ak su i geografski i etnografski nazivi drugovaiji Kako izmeu zadnjih glava Kronike i prvih nema kontinuiteta ni u jeziku ni u geograf-skim nazivima, tako i sadraj ukazuje na prijekid u pripovijedanju.62

Ovaj se spis u literaturi naziva ljetopisom (kronikom) to je pogrje-no jer se u njemu stvarno opisuje redoslijed vladara.63 F. ii upozorava da je nekoliko vladara u tom djelu, od prvog Stroila pa do posljednjeg Radoslava, dakle u trideset i sedam koljena, prosto jedno jedino genea-loko stablo.64 Ovo iievo miljenje nije tono u odnosu na izlaganje prvobitne hrvatske redakcije. U hrvatskoj redakciji ne postoji kontinuitet vladara iz samo jedne kraljevske dinastije. Taj se kontinuitet jedne loze prekida u VII. glavi hrvatske redakcije kad su zavladala dva kralja koja nisu bila iz Ratimirova roda. U IX. glavi hrvatske redakcije ne navodi se za Budimira da je bio sin Satimira (Satamira), kako to pie u latinskoj redakciji iste glave.

Hrvati u obje redakcije spisa zauzimaju samo jedan manji dio od cje-lokupnog teritorija. Hrvatska redakcija glave XX. navodi kako u doba kralja Cepimira izidoe ljudi imenom Nimci ispod zvizde i primie Istriju i poe ulizovati u hrvacku zemlju. U latinskoj redakciji iste ove glave reenica glasi: Eo tempore venerunt Alamanii et ceperunt Istriam caeperuntque intrare Croatiam.65 Iz navedenoga je oito da su Hrva-ti bili smjeteni na irem teritoriju nekadanje Liburnije, odnosno Donje Dalmacije. U glavi se devetoj pria da je Budimir razdijelio svoje kra-ljevstvo na Primorje i Zagorje. Od Dalme do Valdemina prozva Hrva-te Bile, to su Dalmatini Ninji... Vjekoslav Klai iz toga opisa zaklju-uje da je Bijela Hrvatska sezala... od Duvanjskog polja na sjever do

62 M. Medini, Starine dubrovake, nav. dj., str. 30-31. 63 N. Radoji, O najtamnijem, nav. dj., str. 48.; Mijukovi, Ljetopis, nav. dj.,

str. 30.64 F. ii, Letopis, nav. dj., str.176. 65 Vladimir Moin (priredio, napisao uvod i komentar), Ljetopis popa Duklja-

nina. Matica hrvatska, Zagreb, 1950, str. 60-61.

35

Vinodola.66 U glavi XV. spisa iznose se dogaaji iz doba kad se Donji Hrvati odvrgoe od kralja Kanimira, a kralj tada skupi vojske svrhu istri(ja)nske zemlje i u Bosnu gornju i pojde na nje. Sve navedeno znai da su Hrvati mogli biti samo dio Goto-Sklavina koji su prvobitno zauzeli teritorij Donje Dalmacije. F. ii posebno istie da se u tom djelu ee spominje u ranijoj esti Letopisa Bosna, i to ponajvie u vezi s Belom Hrvatskom, a dosta malo i s Crvenom Hrvatskom. Tek u docnije vreme od kraja XI. veka dalje, Bosna sve vie dolazi u tenje veze s Dukljom.67 F. ii je posebno istaknuo vanu injenicu da su svi dubrovaki ljeto-pisci Dukljaninove vladare tretirali kao bosanske kraljeve, a ne zetske (dukljanske).68 Treba istaknuti da se u ovom izvoru stvarno najvie opi-suje vladavina u planinskom zaleu nekadanje rimske provincije Dalma-cije, posebno u Bosni i njoj najbliim podrujima. O tom prostoru u na-vedenim stoljeima mi gotovo nita ne znamo, a to onda doputa mogu-nost da je prianje u izvoru vjerodostojno dapae i u imenima vladara, posebno za razdoblje VI., VII. i VIII. stoljea. Vanije od navedenoga je ova injenica: Izvor opisuje genealogiju gotosklavinskih vladara velike zajednike drave koja se tretira kao kraljevina. Dakle u ovom vrelu ne opisuje se vladare Bijelih Hrvata, i to zato to su oni bili samo dio zajed-nikog kraljevstva smjeteni u svojoj posebnoj banovini, zbog ega su ti vladari bili do raspada zajednike drave samo banovi nad kojima su vladali gotoslavenski kraljevi.

U ovom spisu navode se imena svih vladara (osim etvorice), a za mnoge se navodi broj godina kraljevanja, a ponekad i broj mjeseci. Ti se navodi nisu mogli temeljiti samo na narodnom pamenju, ve i na nekim starijim pisanim vrelima. Neki su autori (F. ii, a kasnije detaljnije Bo-rislav M. Radojkovi) upozorili da postoje velike podudarnosti izmeu djela De administrando imperio i Sclavorum Regnum, a to bi mogla biti samo potvrda da su se oba autora sluila istim starijim izvorima.69 Stano-

66 V. Klai, Crvena Hrvatska i Crvena Rusija. Hrvatsko kolo, knj. VIII, M H, Zagreb, 1927, str. 112.

67 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 174. 68 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 60. 69 Radojkovievo osamljeno miljenje da se autor ovoga vrela sluio Por-

firogenetovim djelom ne moe se prihvatiti niti kao pretpostavka. (B. M. Radojkovi, Drava kralja Svetopeleka i njegovih potomaka. Istorijski zapi-si, godina XV, knjiga XIX, sv. 1, Titograd, 1962, str. 408411.)

36

je Stanojevi je, nakon kraeg istraivanja u Italiji, zakljuio da se autor vrela vjerojatno sluio itijem sv. Benedikta, Pavlom akonom, Mon-tekasinskom kronikom, a moda Jordanesom i drugim kronikama koje je mogao nai u montekasinskom samostanu, odnosno u Italiji pa ak i u naim zemljama.70 Jovan Kovaevi posebno upozorava na mnogo-brojne analogije izmeu ovoga spisa i drugih srednjovjekovnih povije-snih djela.71 N. Radoji je dokazao da se autor prvobitnoga izvora nije sluio (kako su tvrdili Lj. Hauptmann i J. Kelemina) jednom hunskom povijesti jer je to djelo kao cjelina nastalo nesumnjivo posle Barskog rodoslova.72 Zbog te injenice otpada i pretpostavka nekih pojedinaca koji identificiraju Totilu iz ovoga izvora s hunskim Atilom. Prema N. Ra-dojiu, pisac je zabeleio nau narodnu tradiciju, ali sjedinjujui je s tuom, prihvaenom iz istoriskih i bogoslovskih sastava.73

Razliita su miljenja dokle se slau hrvatska i latinska redakcija. Prema miljenju Nade Klai tekstovna je veza i ovisnost izmeu oba izvora u glavama koje su zajednike a to su prva do ukljuivi trina-estu oita i nesumnjiva.74 Realno je zakljuivanje S. Antoljaka da se

70 St. Stanojevi, O prvim glavama Dukljanskog Letopisa. Glas Srpske kraljevske akademije, CXXVI, drugi razred 69, Beograd-Zemun, 1927, str. 101. N. Radoji dri da dokazi koje navodi Stanojevi nisu sigurni, ali na-pominje kako je nedvojbeno piscu bio poznat ivot sv. Benedikta, iz koga je pomen smrti Totiline, ali taj je bio itan i van Montekasinskog manastira. (N. Radoji, Kronika popa Dukljanina-povodom lanaka P. Rovinskog i St. Stanojevia. Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor. Beograd, 1927, knjiga sedma, str. 306-307.)

71 J. Kovaevi, O uvodu Barskog rodoslova. Zbornik za drutvene nauke Ma-tice srpske, Novi Sad, 1956, sv. 13-14, str. 69-70.

72 Sa Simonom de Keza zaista se nee uspeti, i to ne samo zbog sadrine prvih glava njegova dela, tako i toliko razliitih od poetaka Barskoga rodo-slova, nego i zbog njegova odnosa prema izvorima koje je upotrebio u uvod-nim glavama svoje istorije Maara. Oni su, naime, velikim delom savreme-ni ili pozniji od Barskoga rodoslova, dok je sam Simon de Keza pisao...oko sto godina posle barskoga rodoslova, i to pisao, po svoj prilici, celo delo, a ne samo njegov zadnji deo. Ako je tako, kao to izgleda da jeste, onda mlai izvor ne moe biti podloga starijem od sebe. (N. Radoji, O najtamnijem, nav. dj., str. 45.)

73 N. Radoji, O najtamnijem, nav. dj., str. 73.74 N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. kolska knjiga, Zagreb,

1971, str. 21.

37

hrvatska redakcija, koja zavrava s 1089., poklapa s latinskom redakci-jom samo djelomino do XXIII. poglavlja, a onda se sasvim razilaze i vremenski a i sadrajno.75

Neprekinuti kontinuitet prvih sedam glava ovoga spisa u hrvatskoj redakciji grubo se prekida tek u osmoj glavi pripovijedanjem o Konstan-tinu (irilu) iz IX. stoljea koji se ni po dotadanjem vremenskom re-doslijedu samoga spisa tu nikako ne moe smjestiti. Neki autori (Kosta Nikolajevi) dre da od narednih glava, u kojima se opisuje kristijani-zacija, poinje posebni dio djela koji je mlaeg postanja.76 eki slavist Lubomr E. Havlk takoer misli da je dio spisa, poevi od glave osme zakljuno s glavom desetom, posebna jedinstvena cjelina.77 Zanimljivo je da i F. ii, koji inae ovo djelo tretira kao jednu cjelinu, doputa mo-gunost da ga se iz praktinih razloga... s obzirom na sadrinu moe podijeliti na dva ili ak tri dijela.78 Vojislav P. Nikevi je na temelju istorijske analize i posrednog zakljuivanja ustvrdio da je djelo sastav-ljeno iz triju dijelova. On prvi dio (Libellus Gothorum) u kojemu se opi-suje gotsko-slovenska genealogija do X vijeka datira mogue ve s kraja X. stoljea.79

75 S. Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918. Knjiga prva, NZ Matice hr-vatske, Zagreb, 1992, str. 19.

76 E. Perii, Sclavorum regnum, nav. dj., str.126.77 Lubomr E. Havlk, Dukljansk kronika a Dalmatsk legenda. ehoslovaka

akademija, Prag, 1976, str. 10, 46-85. Havlkov je rad vrlo vrijedan, posebno o glavama VIII. i IX, pa je teta to se u njemu potkrao veliki broj pogrjeaka u oznaci imena i naslovima djela. Na jednom je mjestu (u biljeci 1.) autor Ferdi iiu pripisao rad Kerubina egvia. Usp. i Muhamed Hadijahi, Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Sub-strat. U: Sdost-Forschungen (Mnchen), svezak XLII. za 1983, str. 15.

78 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 108-109. 79 V. P. Nikevi, Crnogorski jezik, nav. dj., str. 210.

38

Deocleanvs in vitis regvm Dalmatie et Croatie(Prva stranica latinske redakcije Ljetopisa.

Rukopis u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu.)

39

II. uvoD

u LatInsku RedakcIju Ljetopisa popa DukLjanina

Odreeno vrjednovanje Ljetopisa popa Dukljanina omoguuje i sa-draj uvodnog dijela u njegovu latinsku redakciju. Latinska redakcija, koja se uva u Biblioteca apostolica Vaticana, poinje ovako:

Auctor ad lectorem.Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus ac venerabilibus sacer-

dotibus sanctae sedis archiepiscopatus Dioclitanae ecclesiae, necnon et a pluribus senioribus, maxime a iuvenibus nostrae civitatis, qui non so-lum in audiendo seu legendo, sed (etiam) in exercendo bella ut iuve-num moris est delectantur, ut Libellum Gothorum quod latine Scla-vorum dicitur regnum, quo omnia gesta ac bella eorum scripta sunt, ex sclavonica littera verterem in latinam, vim inferens meae ipsae senec-tuti, vestrae postulationi, fraterna coactus charitate, parere studui. Ve-rum tamen nullus legentium credat, alia me scripsisse praeter ea, quae (legi et) a patribus nostris et antiquis senioribus veridica narratione re-ferre audivi.

Hrvatski prijevod navedenoga latinskoga teksta:

Pisac itaocuZamoljen od vas, u Kristu ljubljena brao i asni sveenici svete

nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a naj-vie od omladine naega grada (Bara), koja se naslauje kako to biva kod mladih ljudi - ne samo sluanjem ili itanjem o ratovima, ve i ue-stvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis o Gotima, to se latinski zove Regnum Sclavorum, u kojem su opisana sva djela i ratovi njihovi, iako sam (ovim radom) svoju starost opteretio, ipak sam se potrudio, prinuen bratskom ljubavlju, da udovoljim vaoj elji. Ali neka nitko od italaca ne pomisli, da sam napisao ma ta dru-

40

go, osim onoga to sam (itao) i uo priati od naih otaca i vremenih staraca kao pravu istinu.80

Uvod u latinsku redakciju, koja se nalazi u Narodnoj biblioteci Sr-bije glasi:

Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus, ac venerabilibus sacer-dotibus sanctae sedis archiepiscopatus Dioclitanae ecclesiae, nec non et a pluribus senioribus: maxime vero a iuvenibus nostrae civitatis,qui non solum in audiendo seu legendo, /etiam?/ in exercendo bella ut iuven-tutis moris est delectantur, ut libellum Gothorum,quod latine Sclavorum dicitur Regnium, quo omnia gesta ac bella eorum scripta sunt, ex sclavo-nica littera verterem in latinam, vim inferrens meae ipsae senectuti, ve-strae postulationi, fraterna coactus caritate, parere studui. Verumtamen nullus legentium credat, alia me scripsisse, quod ea quae patribus no-stris, et antiquis senioribus veridica naratione referre audivi.81

Hrvatski prijevod navedenoga latinskoga teksta:

Zamoljen od vas, u Kristu ljubljene brae i asnih sveenika sve-te nadbiskupske stolice Dioklitijanske crkve, kao i od mnogi odraslih, a najvie, pak, od mladia naega grada koji se zabavljaju ne samo slu-anjem i itanjem o ratovima nego i sudjelovanjem u njima kako to i jest obiaj mladih da sa slavenskoga na latinski jezik prevedem knji-icu Gota (libellum Gothorum) koja se na latinskome naziva Sclavorum regnium(sic!), u kojoj su zabiljeeni svi njihovi pothvati i ratovi, potru-dio sam se, potaknut bratskom ljubavlju, a optereujui svoju vlastitu starost, udovoljiti vaoj elji. Neka nitko, meutim, od itatelja ne pomi-sli da sam ita drugo napisao osim onoga to sam uo od naih oeva i vremenih staraca da prenose kao istinitu priu.82

80 Citirani latinski tekst i njegov hrvatski prijevod uvoda doneseni su prema iz-danju V. Moina, Ljetopis popa Dukljanina. Nav. dj., str. 39.

81 Podcrtane su rijei koje se u beogradskome rukopisu razlikuju od iste latin-ske redakcije u Vatikanu, ak i u sluaju kad se radi i o isputanju samo je-dnog slova.

82 Na prijevodu ovoga latinskog uvoda na hrvatski jezik zahvaljujem prof. eljku Rapaniu.

41

F. ii istie da u rimskom rukopisu (a prema tome i u Luievu i u rnievu izdanju) nedostaje u citiranom uvodu rije lessi (itao), ali da je on donosi zato to ju je ouvao Orbini.83 D. Mandi latinski za-vretak uvoda prevodi da je pisac zapisao samo ono to je uo priati od naih otaca i negdanjih staraca kao pravu istinu.84 S. Mijukovi je kraj uvoda preveo u smislu da je njegov pisac zapisao samo kazivanja naih (crkvenih) predasnika i davnanjih patricija, koja kazivanja su istinitim pripovijedanjem doprla do mene.85

83 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 106.84 D. Mandi, Rasprave, nav. dj., str. 455.85 Slavko Mijukovi, Barski rodoslov. Objavljeno u zborniku Sima irko-

vi - Bogumil Hrabak Nikola Damjanovi uro Vujovi Ljubo iv-kovi, Bar grad pod Rumijom. Prilog: Barski rodoslov. Bar, 1984, str. 173-174. N. Banaevi se ne slae sa smislom dosadanjih prijevoda u svezi s re-enicom iz uvoda: a patribus nostris et antiquis senioribus veridica narra-tione referre audivi. On predlae sljedee: Rei patres i seniores na kraju Dukljaninova Uvoda mogle bi imati znaenja na koja se nije dosad mislilo, mada se ona mogu nai u latinskim tekstovima srednjega veka. Naveli smo ve reenicu iz Neniusova uvoda u Historia Brittorum, kojom se on poziva na hronike sanctorum patrum i na tradiciju veterum nostrorum i tom prili-kom rekli da je i re traditio oznaavala pisana dela... Dukljaninovi patres nostri mogli bi dakle biti hrianski oci uopte, koji su pisali razne isto-rije, hronike i biografije, a ne samo njegovi predasnici u Baru. Njima se ne pridaje uvek epitet sancti... S tim bi se slagalo i jedno novo znaenje rei antiqui seniores. Poto se i na njih protee konstrukcija sa glagolom legi, to ne bi one oznaavale vremene starce, niti davnanje patricije nego ta-koe stare crkvene pisce, odnosno prepisivae... U Dukljaninovom mana-stiru nije nikada bilo toliko uenih kaluera in omni scientia scripturarum koliko ih je bilo u uvenoj opatiji nemakog grada Fulde, koji bi zasluiva-li ovakvu titulu seniores, ali se Letopis oslanjao svakako na neku tradiciju (uzimam i tu re u znaenju koje je ranije imala), tj. na neke ranije spise. Po-sle ovoga nije iskljueno da je u prvobitnom tekstu Dukljaninove reenice Uvoda bio samo glagol legi, a da je neki prepisiva, zbog viestrukog zna-enja rei seniores, dodao glagol audivi, koji je u sauvanom rukopisu pre-ovladao, ostavi sam... Mislim da je pogreno prevesti seniores antiqui tau-tologijom, sedi starci jer antiqui znai negdanji, ,drevni, a kako neg-danji starci ne mogu u sadanjem vremenu pripovedati, to nije tano preve-dena ni re narrant... (N. Banaevi, Letopis, nav. dj., str. 28-30.) U svezi s ovim Banaevievim miljenjem treba napomenuti da glagol legi navodi

42

Nepobitno je miljenje K. egvia (izneseno davne 1932. godine) da u ovom uvodu pogrjeno stoji regnum (kraljevstvo) umjesto regum (kraljeva). On taj pasus tono prevodi: ... da vam iz slavenskog jezi-ka prevedem na latinski knjiicu kraljeva gotskih, to se latinski kae slavenskih... K. egvi istie da uobiajeni prijevod stoji u suprotnosti sa gramatiko sintatikim pravilima i svoj prijevod ovako objanjava: Onaj quod latine dicitur itd. ne odnosi se na libellum, nego na Gotho-rum. Da je pisac mislio na libellum, bio bi napisao qui latine dicitur, jer je libellum ak. u nominativu libellus, mukoga roda. Za to onaj quod se odnosi na Gothorum i tumai rije Gothorum govorei, latine dicitur Sc-lavorum: Goti se latinski zovu Slaveni. Ostaje inae bez smisla i ona dru-ga zamjenica: eorum. Ako pak itamo: ut libellum Gothorum, quod lati-ne dicitur Sclavorum, regum, onda je posve razumljivo, to slijedi: quo (t.j. libello, a ne: regno) omnia gesta ac bella eorum tj. regum, scripta sunt: u kojoj su knjiici napisana sva njihova tj. kraljeva, djela i ratovi. Ako itamo onako, kako itaju spomenuti izdavai: ut libellum Gotho-rum, quod latine dicitur: Sclavorum Regnum, quo omnia gesta ac bella eorum (ija?) scripta sunt: da knjiicu Gota, to se latinski zove Slavena kraljevstvo, u kojoj su napisana sva njihova djela i ratovanja, onaj nji-hova se odnosi onda na Slavene ili Gote. Ovakovo itanje se ne slae sa sadrinom Ljetopisa, jer su navedena djela i ratovi kraljeva (a ne Sla-vena) redom po genealogiji; protivi se i naslovu to ga je Maruli dao svojem latinskom ekscerptu hrvatske redakcije: Regum Dalmatiae ge-sta. Ne kae: Regnum Dalmatiae et Croatiae, niti Sclavorum, Dalmati-norum ili Croatorum ili Gothorum... gesta et bella ili samo gesta. Nego Regum gesta=djela kraljeva. Dakle dukljanski sveenik u uvodu tumai ime Got, te veli, da se Got na latinskom jeziku zove Slav.86

samo Orbini u svome talijanskome prijevodu. Meutim, ova je rije vjero-jatno Orbinijev umetak, kako se moe zakljuiti i iz injenice da se ona ne navodi ni u jednoj od obje sauvane latinske redakcije (u Vatikanu i u Beo-gradu). Meutim s pravom istie N. Radoji da nema sumnje da su u ovom djelu upotrebljeni i pisani izvori. (N. Radoji, ii F., Letopis, nav. dj., str. 170.)

86 K. egvi, Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splianina. Nastavni vjesnik, knj. XL. za 1931/1932, str. 24-25. V. P. Nikevi istie da latinsku imenicu lit-tera, ae, f treba shvatiti ne samo u znaenju pismo, ve i kao spis, rukopis, pa i jezik. (V. P. Nikevi, Crnogorski jezik, nav. dj., str. 210.)

43

U citiranom je uvodu posebno vaan navod libellum Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur. Iz navedene je stilizacije oito da se nije moglo jasnije identificirati Gote i Sklavine. Miljenje da se naziv Goti u izvoru koristi za razdoblje do pokrtavanja doseljenika nije to-no. Inae se Spis o Gotima, kad bi u njemu o Gotima bilo rei samo u prvih 4-5 glava, ne bi tako zvao. Dukljaninovi Goti ostaju, dakle, Goti i onda kada prime krtenje. Pa ve sam naslov Spis o Gotima bio bi nemoguan ako se uzme re Got u znaenju jeretika ili neznaboca. Li-bellus Gothorum bio bi onda Spis o jereticima, sa ijim bi delima i ra-tovima barski svetenik imao volju da upozna svoju sabrau svetenike i barsku mlade, koja bi imala da se naslauje delima tih jeretika i ne-znaboaca. Ve iz ovoga proizlazi da izraz Goti kod Dukljanina mora da ima drugo znaenje... Iz predgovora Letopisa vidimo da Dukljanino-vo Slovensko kraljevstvo znai toliko isto koliko i Gotsko kraljevstvo (Libellum Gothorum quod latine Sclavorum dicitur regnum). Prema tome, Sclavi i Gothi kod Dukljanina znae jedno i isto, to su sinonimi.87 Meutim, ne izgleda uvjerljivo Radojkovievo zakljuivanje da oznaka Got nije imala etniki, nego primarno crkveno-politiki smisao.88 Kao posebno vanu injenicu treba istaknuti da tu identifikaciju nije izmislio pop Dukljanin. Jasno je da izjednaavanje Gota i Slovena nije origi-nalna zamisao pisca Barskog rodoslova niti njegovog izvora u sloven-skom tekstu Libellus Gothorum. To je plod poznatog manira vizantijskih pisaca jo od VI. vijeka, kada oni mijeaju antike Gete, Skite i Gote. Prvi je Gete, tj. Gote identifikovao sa Slovenima Teofilakt Simokata (oko

87 B. M. Radojkovi, Politike prilike u Srba od doseljenja na Balkansko Po-luostrvo do kraja X. veka. Beograd, 1940, str. 16, 20. Usp. i: Damjan Peut, Goti koji su i Slaveni (Gothi qui et Sclavi). Migracijske teme, XIII/1997, 4, str. 295-334.

88 Iz spisa arhiakona Tome vidimo da je latinski dalmatinski klir drao da je Metodije izmislio gotska pismena (Dicebant enim goticas litteras a quo-dam Methodio... repertas)... Najzad, sad moemo s pouzdanou rei da je Libellus Gothorum bio napisan goticom, tj. glagoljicom, i da je i sam pop Dukljanin bio Got, to jest pop glagolja Dukljaninovi Goti to su glagoljai (Gotiari = Goti),... Postanak naziva Goti bio je dakle, po naem miljenju, u vezi sa vrstom pismena kojima su bile pisane crkvene knjige kod Hrvata i Srba u Dalmaciji... Za njega kao katolikog svetenika u Dalmaciji nacionalno obeleje nije imalo toliku vanost kao versko. (Radojkovi, Politike prilike, nav. dj., str. 21-22.)

44

570. - 640.), a zatim patrijarh Fotije (oko 860.) u dopunama Simokatine istorije. U Vizantiji veoma mnogo itano djelo Teofanova hronografija (oko 812.) izjednauje Skite-Hune-Gote, a u X. vijeku njegov nastavlja poistoveuje Srbe i Hrvate sa Skitima, itd. Pod uticajem ovakvih istorij-skih koncepcija lako je moglo doi da se u Libellus Gothorum izjednae Sloveni i Goti... Sline ideje imao je i Toma, arhiakon splitski u svojoj Historia Salonitana (oko 1260.) kada izjednauje Slovene i Gote, a Srbi-ju (Raku) smatra gotskom zemljom...89 S. Mijukovi naglauje da se pojava rijei Goti kao sinonima za Sclavi uvrijeila ne samo u srednjem vijeku, nego i poslije, a da se javlja i u literaturi XVII. stoljea.90 ii

89 J. Kovaevi, Istorija Crne Gore, nav. dj., str. 373. O identifikaciji Sklavi-na i Gota u staroj historiografiji detaljnije je pisao F. ii. (F. ii, Letopis, nav. dj., str.116-121.) F. ii naglauje da je u Dalmaciji identifikacija Gota sa Slavenima poznata ve u legendi o svetom Dujmu koja je, kako on misli, napisana verovatno najdocnije jo u X. veku. (F. ii, Letopis, nav. dj., str. 110.)

90 S. Mijukovi, Letopis, nav. dj., str. 82. To miljenje treba dopuniti u smis-lu da je najizazovnije tekstove o Gotima kao Slavenima u hrvatskoj histo-riografiji napisao Ignjat urevi, i to u XVIII. stoljeu. urevi u svo-jim spisima obrazlae da su Goti isto to i Geti, odnosno da su Slaveni. Prema ureviu Codex Argenteus nije Vulfilin prijevod na germanski. On istie da su ostatci jezika, koji se pripisuje krimskim Gotima, neznatni i da sadre samo dvije-tri germanske rijei. (I. Pudi, nav. dj., str. 150-161, 181- 199.) Identifikacija Slavena s Gotima javlja se i u tijeku XIX. i XX. stoljea. Simeon Konar je 1910. analizirao nekoliko izvora kojima je pokuao do-kazati da stari Goti nisu nestali, nego su oni Goti koji su poslije nazvani Slavenima. Prema njemu je Jordanesovo pisanje o germanskom podrijetlu Gota i njihovu dolasku sa sjevera bajka. On zakljuuje da su tzv. seobe Slav-ena u stvarnosti bile provale oruanih skupina na teritorij Rimskoga Carst-va. (S. Konar, Goti i njihov vladika Ulfila. Brankovo kolo /Sr. Karlovci/, XVI/1910, 7, 404.405.; XVI/1910, 8, 120-121.; XVI/1910, 9, 137.138.; XVI/1910, 10, 153.155.; XVI/1910, 11, 170.171.) Radivoje Pei istie kako je sigurno da se povijest Gota formirala na zemlji koja je pripadala Slavenima. Logino je da ovaj narod nije bio homogen i da su odreene grupacije govorile svojim jezikom, u zavisnosti kojoj su naciji pripadale. To objanjava i zato su se Goti tako lako podelili u dve grupe. Mogue je da se slovenski deo... uputio ka zapadu i uinio bazu Ostrogota, dok je druga po-lovina nazvana Visigotima, bila sainjena od Germana, Gala, Alana, Ilira i ostalih. Goti nisu imali homogen jezik zato to su (jeziki) asimilovani za-

45

istie da su Romani (Latini) u dalmatinskim mjestima i u tijeku XI. st. drali glagoljicu u Hrvata gotskim pismom, a njihov jezik slavenskim.91

Iz citiranoga uvoda proizlazi da je autor Ljetopisa katoliki sve-enik, koji ivi u gradu Baru i koji, da bi udovoljio eljama onih to su ga zamolili, prevodi spis s izvornika na slavenskom jeziku na latinski. O mogunosti tumaenja dijela uvoda o tome je li pop Dukljanin u sta-rosti preveo na latinski svoj spis iz mladosti napisan na slavenskom ili je prvi dio toga djela, koji je bio napisan na slavenskom, postojao kao samostalan izvor, muila je i neke prve istraivae.92 Tvrdnja da je pr-vobitno postojao latinski original potpuno je besmislena i zato to sam prevoditelj (i redaktor) Ljetopisa to porie. Da je pak Kronika hrvatska mlaa od Ljetopisa, ne bismo imali objanjenja, zato bi hrvatski prevo-dilac, koji inae vjerno prati Ljetopis, izostavljao predgovor; napose, za-to bi u IX. poglavlju ispustio odsjek o dukljanskim biskupijama, koji je bio posebno znamenit za Duklju, u kojoj su pisani i Ljetopis i Kronika hrvatska. Ako pak uzmemo, da je Ljetopis mlai, i da u prva 23 poglavlja prevodi Kroniku hrvatsku, tada nam sve postaje jasno. Pop Dukljanin na-pisao je svoj predgovor, kada je prevodio Kroniku hrvatsku, dakle posli-je nego je ta bila napisana, pa pisac Kronike hrvatske nije mogao u svom djelu donijeti predgovor Ljetopisa, jer taj nije ni postojao, kada je hrvat-ski glagolja sastavljao svoju Kroniku.93 Milan ufflay posebno je upo-zorio na neodrivost iieva miljenja kako je pop Dukljanin spis Scla-vorum Regnum napisao u mlaim godinama na slavenskom. Nu razla-ganje iievo o libelu ne ini mi se vjerojatnim iz jednostavnog razlo-ga to tekst ljetopisa glasi: libellum Gothorum, quo omnia gesta et bella scripta sunt. U sluaju da je taj libel nainio prevodilac, umjesto scripta

visno od zemlje kojoj su pripadali, odnosno osvajali. (Radivoje Pei /pri-jevod i komentari/, Velesova knjiga, I. dio, izdanje: Pei i sinovi, Beograd, 1997, str. 63.)

91 F. ii, Letopis, nav. dj., str. 112.92 Usp.: Ivan Kukuljevi Sakcinski, Kronika hrvatska iz XII. vjeka. Arkiv za

povjesnicu jugoslavensku, knj. I, Zagreb, 1851, str. 2.; I. rni, Popa Duk-ljanina, nav. dj., str. XVIII.

93 D. Mandi, Rasprave, nav. dj., str. 455-456. Usp. i Vladimir Markoti, Chronological priority of the croatian and latin versions of The Chronicle of the Priest of Dioclea, Journal of Croatian Studies (New York), vol. 23 za 1982, str. 40-43.

46

sunt stajalo bi bez dvojbe: descripsi.94 Sasvim je realno zakljuiti da je ovaj spis, odnosno njegov prvi dio, postojao prvobitno napisan na sla-venskom kao samostalno djelo, koje je pop Dukljanin preveo na latinski tako da ga je sam dopunio i proirio prema onomu to je (itao) i sluao.

94 M. ufflay, Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike. Zagreb, 1928, str. 58.

47

III. sadRaj I koMentaR hRvatske RedakcIje vReLa

1.

I. GLaVa

U ime Boga svemoguega tvorca neba i zemljeKraljujui cesar u gradi basiligi cesarstva, u vrime u ko se bihu pro-

svitlili blaeni mui Jerman biskup i pristolja kapitulskoga i pristolja Kanuije Sabin biskup, i tolikoje potovani i blaeni mu Benedik blizu gore Cicilijanske pribivae, na lit gospodnjih trista i pedeset i sedam, i tada izide niki puk i mnotvo ljudi od istoka, ki se zovihu Goti, ljudi tvrdi i golemo ljuti prez zakona kako divji; kim ljudem bihu gospoda tri bra-tinci, ki bihu sinove kralja Sviholada, kim bratincem bie ime: prvomu Bris, drugomu Totila, tretomu Stroil.

F. ii rijei u gradi basiliji dri glosom, a tekst je, kako on mi-sli, izvorno trebao glasiti: Kraljujui cesar Basilij u gradi cesarstva....95 M. Medini se u svezi s tim iievim miljenjem s pravom pita: Ali ot-kle dolazi ime cara Basilija, koji s Gotima nije imao nikakve sveze?... Dukljanin spominje, samo Emanuela, koji je bio njegov suvremenik (1143.-1180.). Isti je valjda uzrok zato se spominje car Bazilij u gl. I. i u gl. 36. i 38: on je bio na vlasti kad je trebinjski kroniar pisao. Jedino tako moe se razumjeti ono: Kraljujui cesar Basilij u gradi cesarstva, no tada dakako te rijei ne mogu se odnositi na dogaaje, kojima kronika poinje, ve je datum kad je pisac poeo svoju kroniku. On je poeo in-vokacijom i datiranjem onako kako su se u ono doba poimale isprave.96 V. Moin ispravlja iievo miljenje u smislu da grad basiliji tono odgovara latinskom urbs Constantinopolitana, odnosno da se ovdje radi o carskom dvoru u Bizantu.97 U latinskoj se redakciji te prve glave

95 F. ii, Letopi