HRVATSKA 1918-2008.Ivo Goldstein

NA PUTU PREMA JUGOSLAVENSKOJ DRŽAVI

Jugoslaviju utemeljile elite naroda koji su u bližoj i daljoj povijesti imale bitno različita povijesna iskustva

Srbija je do WWI. bila centralistički i unitaristički uređena država a do 1912/1913. i nacionalno homogena

Srbija – slobode bile zasnovane na francuskom ustavu i drugim liberalnim zakonskim odredbama ali su bile samo normativne

Srbija bila teško izranjvana ratom no obodrena trijumfalnom pobjedom

u Hrvatskoj početkom II. polovine 19. st. stvoren je jugoslavizam na temelju ilirizma kao svojevrsna nadnacionalna ideja – prvotno se zalaže za povezivanje južnih Slavena u Monarhiji u revoluciji 1848/1849.

u jugoslavenstvu se hrvatstvo i hrvatski nacionalni osjećaj povezuje sa širim osjećajem kulturne pripadnosti slavenstvu i jugoslavenstvu kao okviru i uvjetu opstanka male hrvatske nacije

glavni ideolog jugoslavenstva u HR bio je Franjo Rački

u doba stabilne Monarhije ideje o zajedničkoj jugoslavenskoj državi bile nejasno izražavane a još je nejasnije bilo koje bi prostore takva država obuhvatila

tijekom WWI. jugoslavenska je ideja postala i politička ideja

Hrvati u Srbi bili daleko najbrojniji narodi i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji pri čemu su na mnogim područjima živjeli ispremiješano

hrvatski i srpski odnosi bit će najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga državnog i etničkog problema

nova država obuhvatila prostor od Alpa gotovo do Egejskog mora, prostor koji od 4. st. nije bio pod jedinstvenom upravom

nacionalne su dileme bile u središtu pažnje a narasle su i društvene suprotnosti i sve brojnije radništvo nametalo je klasno pitanje

1

HRVATSKO DRUŠTVO DO 1914.

usprkos dramatičnom rastu hrvatsko je društvo ipak bilo zaostalo u odnosu na druge zemlje u Monarhiji i u odnosu na druge razvijene europske zemlje

tek 20% stanovništva u Hr živjelo od zanimanja u industriji, obrtu, trgovini i prometu

politički okvir i naslijeđene društvene strukture nisu omogućavali brz napredak jer su unutrašnje razlike i dalje bile velike

u početcima modernizacije sredinom 19. st. u Banskoj Hr postojalo je staleško feudalno društvo, u Vojnoj krajini vojno društvo s feudalnim elementima, a u Dalmaciji društvo mediternaskog, komunalnog tipa te dijelom feudalno a dijelom mediteransko društvo u Istri

sva su se ta društva početkom 20.st. transfromirala u seljačko-građansko društvo s elementima predkapitalističkih oblika proizvodnje i načina života

tek početkom 20.st. nagovijšta se transformacija iz velike u malu obitelj (industrijalizacija)

u privrednom razvoju na početku 20.st. najviše se razvila Rijeka sa svojih 6 velikih poduzeća, promet riječke luke također strelovito rastao

povećao se broj pruga u sjevernoj Hrvatskoj

banke nisu raspolagale znatnijim kapitalom i oslanjale su se nabanke u razvijenijim idjelovima Monarhije

intenzivira se gradnja – neoklasicizam i secesija

28.6.1914. Gavrilo Princip (Mlada Bosna) izvršio atentat na Franju Ferdinanda

Srbija odbila pustiti inspektore iz Monarhije da obave istragu na što je A- U objavila rat Srbiji a Rusija je navijestila rat Austro-Ugarskoj, u seljdećih nekoliko dana uključila se Njamčka na strani Austrije te Velika Britanija i Francuska na strani Srbije i Rusije te je rat zahvatio gotovo cijelu Europu

hr vojnici ušli u rat bez pravih motiva i jasna cilja, trebali su se boriti za državu s kojom je njihova nacionalna politika bila već desetljećima u sukobu

JUGOSLAVENSKI ODBOR

ratne operacije u WWI. uglavnom mimoišle hrvatski teritorij ali su u njima sudjelovali brojni hrvatski vojnici (istočno, srbijansko, talijansko bojište i posebno mornarica)

domobranska zastava, hr trbojnica s geslom ''Za dom i kralja krv prolit valja'' i slogani ''nerazdijeljivo i nerazdruživo'' te ''viribus unutis'' kako je rat protjecao činili su se sve besmislenijima

2

rat neposredno zahvatio i hr prstor kad su krajem 1914. francuski brodovi doplovili do Visa, zapalili nekoliko skladišta i povukli se

sile Antante branile su A-U brodovima izlaz iz Jadrana

Istra postala ugrožena blizinom bojišta kada se Italija pridružila Antanti i kad se otvorilo bojište na Soči i kasnije Piavi, posebno Pula, iz tog je razloga velik broj civila iseljen u logore u Austriji, Češkoj i Moravskoj

ustrojavanje ratne privrede – od 5. kolovoza – povećanje cijena ugljena i kruha, obustavljen redovni promet po Jadranu pa su se otoci našli u teškoj situaciji zbog ovisnosti o dovozu žita

1915. država je postala distributer žitnih sirovina a obiteljima su bile propisane žitne zalihe

1916. cijela država zapala u gospodarsku katastrofu – lihvarenja, glad

na to se nadovezale i slabe žetve 1916. i 1917.

zbog velike mobilizacije osjećao se nedostatak radne snage – radili učenici što je uzrokovalo pad razine učeničkog znanja

u gradovima je civilni život bio rastrojen, novine su prestale izlaziti, mnoga su društva prestala djelovati

dugo su vremena članice Antante smatrale da je opstanak A-U nužan kao protuteža Rusiji no kako je rat odmicao prihvaćala se sve više teza kako Monarhija ne može preživjeti

već od početka rata članice Antante raspodjeljivale su eventualne teritorijalne dobitke po pobjedi

za hrvatski teritorij bile zainteresirane Srbija i Italija

LONDONSKI UGOVOR – tajni ugovor iz travnja 1915., sile Antante obećale Italiji ako napusti Centralne sile velike dijelove istočnojadranske obale

hrvatski su političari bili upoznati s takvim aspiracijama

Ivan Meštrović koji je živio tada u Rimu bio je snažno politički angažiran – na njegov poziv Frano Supilo, Ante Trumbić, Hinko Hinković i drugi napustili su Hrvatsku i okupili se u Italiji gdje su razgovarali sa veleposlanicima Srbije, Francuske i Velike Britanije ali nisu dobili nikakvih jamstava

njihovo je mišljenje bilo da hr ostanak u Monarhiji više nema nikakve perspektive pa su polagali nade u državnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom

kako bi se ta ideja provela osnovn je u Parizu JUGOSLAVENSKI ODBOR koji se predstavljao kao zastupnik interesa zapadnog dijela buduće Jugoslavenske države (Hrvatska, Slovenija, BiH i Vojvodina)

3

Jugoslavenski odbor bio je nehomogeno tijelo sastavljeno od nekoliko istaknutih političara i mahom osoba od manjeg političkog značaja u kojem su se ispoljavali sukobi između pristaša srbijanske vlade i neovisnih političara

1915. došlo je do prvih kontakata Jugoslavenskog odbora i predstavnika srbijanske politike – srbijanska vlada nikad nije smatrala Jugoslavenski odbor ravnopravnm sugovornikom

odbor je uglavnom bio financiran donacijama hrvatske dijaspore u Americi ali je i srbijanska vlada financijski pomagala akcije Obora i njegove članove

Trumbić i Supilo bili su rijetki koji nisu dobivali novac od srbijanske vlade čime su sačuvali etički i politički integritet

Odbor je uživao aktivnu podrušku britanskih javnih radnika, znanstvenika...

srbijanska je vlada vodila dvostruku politiku – krajem 1914. izjavila kako je ratovanje Srbija borba za oslobođenje i ujedinjenje neslobodne braće, Srba, Hrvata i Slovenaca; nasuprot tome Pašić je povremeno promicao i alternativnu opciju te se zauzimao da Srbija dobije nakon rata samo one zemlje čijim se priključenjem ne bi narušila srpska i pravoslavna većina u budućoj državi (predlagao parcelaciju Slavonije na katoličku i pravoslavnu)

dvojica istaknutih srpskih intelektualaca – Ljubomir Stojanović i Aleksandar Belić – isticali kako u Hrvatskoj ima više Srba nego Hrvata

Pašić se pozivao na načelo o osamopredjeljenju ali samo u svrhu razbijanja Monarhije a ne i načelo koje bi se primjenjivalo u novoj državi

neslaganja Pašića i Jugoslavenskog odbora i zbog neslaganja u pitanju načina ujedinjenja i uređenja buduće zajedničke države

Pašić je nepopustljivo bio za monarhističko – centralističko uređenje

Jugoslavenski odbor te posebno Frano Supilo zauzimali su se na ujedinjenje temeljeno na slobodnoj volji i ravnopravnosti svih naroda te na federalizmu koji bi uvažio povijesno oblikovane identitete

od svih političara Supilo je bio najviše svijestan razlika između Odbora i srbijanske vlade u načinu konstituiranja i funkcioniranja buduće zajedničlke države

Supilo – u Srbima, Hrvatima i Slovencima on vidio jedan narod s 3 imena, istog jezika i rase ali s različitim povijesnim, državno-pravnim i kulturnim tradicijama

Supilo od Srbije tražio određene reforme koje bi spriječile srbijansku prevlast i ''srpski ortodoksni ekskluzivizam'' - ako do toga ne bi došlo njegov je prijedlog bio da Hrvatska radi na stvaranju zasebne države pa tek kasnije zajedničke države sa Srbijom

1916. Supilo istupio iz Odbora zbog nepomirljiva stava srbijanske vlade, blagonaklonog stava VB i Rusije prema pretenzijama Italije i Srbije te svađe sa Trumbićem i drugima (Trumbiću je predbacivao oportunizam)

4

Trumbić je zamijenio Supila na čelu Odbora

Trumbić je Srbiji bio povoljniji za pregovore ali je zastupao mišljenje kako se Srbija, Slovenija i Hrvatska moraju tretirati ravnopravno

SVIBANJSKA DEKLARACIJA – svibanj 1917.

Jugoslavenski odbor u Carevinskom vijeću

traži se ujedinjenje svih zemalja Austro- Ugarske u kojima žive Hrvati, Slovenci i Srbi u samostalno tijelo pod žezlom Habsburgovaca

Josip Stadler – zahtijevao stvaranje nove hrvatske državno-pravne jedinice sastavljene od Hrvatske, Slavonije, Istre i Dalmacije te BiH u sastavu preuređene dvojne Monarhije

KRFSKA DEKLARACIJA – srpanj 1917.

sastanak Jugoslavenskog odbora s predstavnicima srbijanske vlade

deklaracija uglavljuje osnovna načela ujedinjenja i ustroja buduće Jugoslavenske države

monarhija s ustavnim, parlamentarnim i demokratskim uređenjem i srpskom dinastijom Karađorđevića na čelu zasnovanu na općim građanskim slobodama

jamčiola se jednakost tri zastave, tri narodna imena, tri vjere te oba pisma

ZAGREBAČKA DEKLARACIJA – početak 1918.

Jugoslavenski odbor, hrvatske i bosanskohercegovačke opozicijske stranke

na osnovi Wilsonovih načela o samoodređenju naroda

Nacrt temeljnih načela za koncentraciju Slovenaca, Hrvata i Srba zahtijeva potpuno neovisnu državu

RIM – travanj 1918. održan kongres predstavnika potlačenih naroda Austro – Ugarske

zahtijeva se rušenje Monarhije, priznanje naroda kao saveznika i njihovih dobrovoljačkih odreda kao savezničke vojske a njihovih narodnih odbora kao legitimnih tijela

SPLITSKA REZOLUCIJA – srpanj 1918.

predstavnici dalmatinskih predratnih stranaka

zahtjev da etničko jedinstven narod Slovenaca, Hrvata i Srba ima neotuđivo pravo na ostvarenje jedinstvene države

DRŽAVA SHS

5

pri samom kraju rata postalo je jasno da Monarhija neće opstati i da će narodi unutar nje težiti stvaranju samostalnih država

NARODNO VIJEĆE – listopad 1918.

sastali se predstavnici Slovenaca, Hrvata i Srba iz austrougarskih zemalja u Zagrebu

Narodno vijeće bilo je političko predstavništvo tih naroda u Austro-Ugarskoj s programom ujedinjenja u neovisnu i demokratsku državu

Narodno vijeće imalo je svoj Središnji odbor koji je sazivao plenarne sjednice, vodio tekuće poslove, imenovao povjerenike i sl.

MANIFEST CARA KARLA – 16. listopad 1918.

nudi se se Monarhija organizira kao savezt slobodnih naroda

za takav kompromis bilo je već prekasno

19. listopada Središnji odborobjavio tekst kojim Narodno vijeće odbacuje carski proglas

deklarirali su kako preuzimaju u svoje ruke vođenje narodne politike

zahtjev za ujedinjenjem naroda Slovenaca, Hrvata i Srba u potpuno suverenu državu uređenu po načelima političke, ekonomske demokracije te dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi i nejednakosti

zahtjev za sudjelovanjem na budućoj mirovnoj konferenciji

najavljuje se raskid sa Monarhijom

29. listopad – sjednica Hrvatskog sabora

sjednicu vodili Bogdan Medaković i Pero Magdić

Sabor razvrgnuo sve veze s Austrijom i Ugarskom te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom

Sabor priznao Narodnom vijeću vrhovnu vlast

Narodno vijeće SHS potvrdilo je bana

tako je nastala Država SHS koja je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Vojvodinu (sve JS zemlje unutar HM)

sjedište nove države bio je Zagreb

ni jedna vlada nije priznala novu državu

prostor Države SHS ostao je bez regularne vojske i policije pa je na taj prostor počela ulaziti srpska i talijanska vojska

6

talijanska je vojska do sredine studenog 1918. zauzela Istru, Rijeku, kvarnerske otoke, Vis, Lastovo, Mljet, Hvar, Korčulu, Pag, zadarske otoke, Zadar, Šibenik te priobalje koje je gravitiralo ovim dvama gradovima

kada bi stizali u neki grad ili otok Talijani bi najavljivali kako dolaze u ime Antante kao osloboditelji i da njihov postupak nema politički značaj

čim bi se osjetili dovoljno snažnima raspustili bi lokalne odbore i proglasili okupaciju

Dalmatinci su molili srpsku vladu da isposluje kod Antante prestanak talijanske okupacije ili ako to ne može, da se to stanje transformira u okupaciju od strane svih država Antante ili bilo koje pojedine osim Italije

na neke je teritorije Italija polagala pravo temeljem Londonskog ugovora ali je grabila i mnogo više

Rijeka – Talijani ušli 4. studenog tobože kao dio Antantinih snaga ali je već 5. studenog u grad ušla i srpska vojska

srpska vojska kasnije je na prijevaru udaljena iz grada a novi odredu u Rijeku stižu 17. studenog, vlast je oduzeta Narodnom vijeću i predana Talijanskom narodnom vijeću

u međuvremenu su odredi sprske vojske napredovali kroz Hrvatsku, dio je išao kroz Slavoniju prema Zagrebu a dio od Dubrovnika duž obale

zbog talijanskog presizanja uzbuđenje oko dolaska srpske vojske – Belih orlova, bilo veliko

ŠPANJOLSKA GRIPA – od listopada do prosinca 1918. koja se može zabilježiti kao jedna od najtežih epidemija koja je pogodila Hrvatsku uopće

suvremenicu procijnjuju kako je u II. polovini 1918. godine bilo oboljelo gotovo 90% stanovnika Hrvatske (manjak liječnika zbog rata, bolnice bile zauzete ranjenicima)

nema statističkih podataka o broju umrlih ali se brojka procjenjuje na najmanje 20 000 osoba

neke dijelove HR i BiH potkraj rata zahvatila i glad – pogotovo Dalmatinsku zagoru i Hercegovinu

1917. godine iz Hercegovine je 17 000 djece, u organizaciji fra Didaka Buntića smješteno u koliko-toliko imućnije obitelji u Slavoniji i Srijemu

vijesti da se u Rusiji formirala vlast ''radnika i seljaka'' utjecala je na podizanje samosvijesti najširih slojeva o njihovom značaju u društvu

utjecaj Oktobarske revolucije na zbivanja ipak ne treba preuveličavati

ZELENI KADAR - pred kraj rata u sjevernoj Hrvatskoj, u selima i krajevima koje žandamerija nije mogla kontrolirati pojavile su se naoružane skupine što su ih uglavnom činili dezerteri iz austro-ugarske vojske ali i siromašni seljaci

napadali i pljačkali veleposjednike, trgovce, lihvare, židovske dućane...

7

kako bi se stanje stabiliziralo Narodno je vijeće organiziralo narodnu stražu koja je brojila 10 000 ljudi, no njihov je najveći problem bila nedisciplina

Narodno vijeće SHS je dalo naputak mjesnim odborima da njihovi članovi mogu biti samo Slovenci, Hrvati i Srbi a Nijemci i Mađari nikako

zeleni kadar opstao i nakon kraja rata – krajem 1918. procjene bile da ih ima oko 45 000

u Vukovaru, Osijeku i Zadru osnovan stoga prijeki sud no stanje se godinama nije smirivalo

1920. – 1923. banda pod vodstvom Jove Stanisavljevića – Čaruge djelovala u Slavoniji

Čaruga je 1923. uhvaćen i osuđen na smrt

8

DOBA CENTRALIZMA

STVARANJE KRALJEVSTVA SHS

jugoslavenska opcija – ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom – jedino rješenje koje se moglo ostvariti u zadanim vojno-političkim i društvenim okolnostima u zemlji i inozemstvu

ŽENEVA – 6.-9. studeni

sastali se predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS, Jugoslavenskog odbora i srbijanske opozicije

izjasnili se za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca

Nikola Pašić pod pritiskom Antante bio prisiljen na kompromis

Narodno vijeće bila realnija politička snaga od Jugoslavenskog odbora

potpisali da će stvoriti državni provizorij u kojem bi postojalo zajedničko ministarstvo sa zadatkom da organizira zajedničku državu do saziva ustavotvorne skupštine

to bi ministarstvo odlučivalo o unutarnjim i vanjskim poslovima, ratnoj mornarici, pomorskoj trgovini etc.

Ustavotvorna skupština odlučivala o monarhijskom ili republikanskom obliku vladavine

u tom prijelaznom razdoblju funkcionirale bi i dvije vlade – srbijanska i vlada Narodnog vijeća SHS

dogovoreno je da se u državu pozove i Kraljevina Crna Gora

dogovori o ustrojstvu države i drugim važnim pitanjima ostali su nedovršeni

srbijanska vlada nije dala nikakvih jamstava

nepriznata u svijetu, prestrašena talijanskim napredovanjem, izložena manipulacijama i diplomatskim igrama bez vlastitie oružane sile Država SHS bila je prisiljena na hitne korake

u načelu se prihvaćala zajednička država sa Srbijom

srbijanska je vojska u međuvremenu ušla na teritorij Države SHS

žestoke rasprave na kojim bi konceptima trebalo počivati ujedinjenje:

Stjepan Radić – konfederalno- federalni koncept s utvrđivanjem uvjeta i jamstava oko ujedinjenja

Svetozar Pribićević – ujedinjenje treba izvšiti odmah, što bi značilo da su prevladale unitarisitčko-centralističke ideje

9

Zaključak i Naputak Središnjeg odbora Narodonog vijeća SHS o ujuedinjenju sa Kraljevinom Srbijom – 24. studeni

tražili da se organizacija buduće države preputi odluci ustavotvorne skupštine koja bi takvu odluku morala izglasati 2/3 većinom te da vladar do te odluke bude regent, prijestolonasljednik Aleksandar

izaslanstvo sastavljeno od 28 članova požurilo u Beograd

pod dolasku u Beograd izabrali 5 članova sa zadatkom da napišu Adresu kojom će se obratiti Aleksandru

razilazila se mišljenja Ante Pavelića zubara i Svetozara Pribićevića

Pavelić tražio da se jasno naglasi poštivanje državnopravnih povijesnih individualiteta te poštivanje teritorijalnih granica pokrajina, njihovih autonomnih prava

Pribićević smatrao da prvo treba obaviti ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom te da se o svemu ostalome raspravlja nakon ujedinjenja

Pribićević se nije želio obazirati na Naputak te ga je smatrao samo željama a ne zahtjevima

konačnu redakciju napravili su Pavelić, Pribićević i Smodlaka – ADRESA

sadržava samo neke ideje sadržane u Naputku Narodnog vijeća

Pavelić se Adresom obratio Aleksandru koja je svu vlast i političku inicijativu prepuštala regentu

1. prosinac 1918. – PRVOPROSINAKI AKT

Aleksandar proglasio Kraljevstvo SHS

izaslanstvo potpisalo akt o ujedinjenju – Prvoprosinački akt

akt je bio jednostran jer ga nisu potpisali predstavnici dviju ravnopravnih strana već je regent samo priopćio svoju odluku

u ime Narodnog vijeća svoj je potpis stavio i Ante Trumbić

25. studenog Političko zastupništvo Vojvodine proglasilo izjavu o priključenju Kraljevini Srbiji

26. studenog isto potpisala i crnogorska Narodna skupština

korist od nove zajednice Hrvatskoj bila je ta što se priključila Srbiji koja je bila na strani Antante pa talijanske pretenzije nisu mogle biti do kraja ostvarene

Italiji su pripali Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Ilovik, Susak, Unije, Lastovo i Palagruža

da nije stvorena nova država Italija bi od Hrvatske vjerojatno otela i više

teško je reći što su o tadašnjim važnim događajima mislili širi krugovi stanovništva, većina ih je bila i bez spoznaje da politička elita u tim tjednima odlučuje o tako važnim pitanjima

10

nakon raskola među pravašima 1908/1909. sljedbenici Mile Starčevića (milinovci) sve su otvorenije optirali za jugoslavensku ideju

iz Beograda dolazila ideologizirana slika povijesti – strane su sile raskomadale jedan u prošlosti navodno jedinstven narod i međusobno ga politički i kulturalno odvojile - ujedinjenjem prema povratku mitologiziranom jedinstvenom nacionalnom podrijetlu

Stjepan Radić – 3. prosinac 1918. – na velikoj skupštini HPSS-a u Zagrebu iznio republikanski program državne zajednice te izjavio ''hoćemo da budemo sa Srbijom ali ne pod Srbijom''

5. PROSINAC

kada je početkom prosinca vijest o ujedinjenju stigla u Zagreb službeni su krugovi poticali slavlje

3. prosinca povjerenik za javnu sigurnost u Zagrebu Budislav Grga Anđelinović zabranio je Hrvatsku – list HSP-a (frankovaca) zbog objavljenog proglasa o ujedinjenju

nezadovoljstvo ljudi je proizlazilo iz činjenice što je većina smatrala kako je preduvjet slobode republika a ne monarhija (zbog iskustva s Habsburgovcima)

događanja bila slučajna i stihijska

počelo je s vojnicima 53. i 25. puka koji su protestirali na Jelačićevom trgu i vikali ''Živjela Hrvatska republika'' i ''Živjela boljševička republika''

nejasno je za što su se zalagali i što su htjeli

pošto su demonstranti stigli na trg vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci) počeli su paljbu iz okolnih kuća

smrtno stradalo 15 a više od 20 osoba je ranjeno

iste noći zg garnizon je razoružan a spomenute 2 pukovnije bile su ukinute

uvedene su i izvanredne mjere – ograničeno je vrijeme rada javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i bilokakvo oglašavanje

vojska se bunila također u Osijeku i Našicama zbog malih plaća i nedostatka hrane

ti događaji kasnije su različito tumačeni – osobito u doba NDH kada je taj čin bio predstavljen kao početak hrvatskog bunta protiv novostvorene države

potkraj 1918. pobune i demonstracije vojnika i građana bile su česte ne samo u Hr već i u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj

socijalističke i boljševičke ideje prodirale su među vojnike na cijelom području Države SHS

nesuglasice izbile i po pitanju uloge srbijanske vojske

vrh vojske bio je siguran oslonac karađorđevićevske politike

11

neki su vojsku koja je okpirala ex A-U dočekali kao oslobodilačku dok je s druge strane ona bila nasilnička i nedisciplinirana

početkom 1919. vojsci je naređeno da se ne smije služiti batinama ali je i dalje bilo samovolje nižih zapovjedništava i pojedinaca

vojsku je u čuvanju reda i mira zamijenila žandamerija koja je znala čak i ubijati neposlušnike (kažnjavali ih za to samo suspendiranjem)

na ex područjima A-U austrougarska je kruna i dalje ostala platežno sredstvo

od kraja 1919. na sve se novčanice uz proviziju od 20% stavljala markica

1920/1921. počela unifikacija monetarnog sustava a srbijanski je dinar postao jedino platežno sredstvo

zamjenjivan je u odnosu 4 krune za 1 dinar iako je stvarna vrijednost valuta tada bila podjednaka

porezi realno povećani 4 puta jer su izražavani u krunama a morali su biti plaćani u dinarima

porezi su određeni 1920. i morala se platiti godina unatrag

u Sloveniji rasla opozicija Beogradu kada su osjetili potiskivanje nacionalnih interesa i pokušaje asimilacije

organizacija vlasti u hrvatskim zemljama:

ostala ista kao i u Državi SHS

Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju na čelu s banom

Zemaljska vlada za Dalmaciju

potkraj prosinca 1918. osnovana prva vlada Kraljevine SHS

Aleksandar je proglašen za regenta i odmah je pokazao sklonost da se ponaša kao diktator

mandat je povjerio prvaku Narodne radikalne stranke Stojanu Protiću a ne Nikoli Pašiću

uglavljeno je da postoji Privremeno narodno predstavništvo u vrijeme državnopravnog provizorija kao svojevrsni parlament

vlada je imala značajne ovlasti u izvršnoj ali i u zakonodavnoj proceduri jer je donosila razne uredbe koje nisu išle na raspravu – žestoke kritike komunista i nekih građanskih političara

broj poslaničkih mjesta za svaku pokrajinu određivan je proporcionalno broju stanovnika

u toj vladi Ante Trumbić postao je ministar vanjskih poslova ali je neusporedivo moćniji od njega bio Svetozar Pribićević, ministar unutarnjih poslova

12

Pribićević je dobio priliku provoditi vlastite ideje o stvaranju unitarističke i centralističke države – ukidao je autonomije općina, dekretima uvodio općinski red, raspuštao politčki nepoćudna gradska zastupstva, zabranjivao opozicione publikacije čak i ako nisu imale izažen politički karakter

MANIFEST REGENTA ALEKSANDRA – početak 1919.

nagovijestio ustavno-parlamentarnu vladavinu, opće pravo glasa, slobodne izbore za ustavotvornu skupštinu, rješavanje agrarnog pitanja, utvrđivanje državnih granica u podudarnosti s etničkima te brigu za vojnike i ratne stradalnike

u sljedećim mjesecima vlada je ukinula preostale kmetske, kolonatske i druge podložničke odnose, eksproprirala velike posjede te time pokrenula agrarnu reformu

u tu svrhu 1919. bilo osnovano Ministarstvo za agrarnu reformu – bilo je favoriziranja po nacionalnoj liniji – najbolje prolazili srpski seljaci, tzv. solunaši (koji su se potkraj rata borili na Solunskom frontu)

načelno je zemlja trebala prijeći u ruke onog koji ju je obrađivao 30 godina ali je i s tim bilo problema

u Kraljevstuv SHS napravljen je značajan korak naprijed u uvođenju nekih političkih sloboda u odnosu na stanje u A-U

biračko je pravo dano svim punoljetnim muškarcima – razlog naglog jačanja HRSS-a

ipak je u Kraljevstvu stvoren tip vladavine koji se može nazvati anciem regime – i dalje je ustrojena kao centar koji dominira periferijom, vlast i vlasništvo nisu odvojeni, monarh kontrolira prisvajanje dobara i podjeljuje privilegije, te postoji podjela na bogatu manjinu i siromašnu većinu

centralitam, hegemonizam i velikosrpstvo

Srbi su nametali Hrvatima i drugim regijama i narodima velikosrpski koncept

broj Hrvata koji je podržavao režim očigledno se smanjivao kako se bližio WWII.

Pašić i Pribićević tvrdili su 1923. da je Kraljevina SHS stečena krvlju i da se pod cijenu krvi mora sačuvati

Beograd priznao postojanje hrvatskog pitanja tek 1930ih ali je tada već bilo prekasno

MEĐUNARODNI POLOŽAJ NOVE DRŽAVE

nakon kraja rata 1918. postavilo se pitanje granica Kraljevstva SHS

Međimurje

od 1860. pripadalo Mađarskoj iako je hr stanovništvo bilo u golemoj većini

13

konvencijom između Antante i Mađarske 13. 11. 1918. Drava je određena kao demarkacijska linija po čemu bi Međimurje ostalo u Mađarskoj

u Međimurju izbile pobune čije uzroke treba tražiti u socijalnom i nacionalnom nezadovoljstvu – mađarske su vlasti proglasile prijeki sud – streljano ili obješeno 105 Međimuraca

iz Vža krenula akcija oslobađanja Međimurja ali je završila neuspješno

krajem prosinca u Vžu se organizirala vojska od jedinica iz raznih krajeva Hr koja je pod vodstvom pukovnika Slavka Kvaternika na Badnjak ušla u Međimurje

Italija

kao zalog pritiska na Jugoslaviju Italija je i dalje držala dijelove Dalmacije koje je zaposjela 1918. iako je bilo jasno da mirovnim sporazumom koji će uslijediti neće ništa dobiti

osjetljivo razgraničene po pitanju Istre i Rijeke

talijanska je vojska potkraj prosinca 1918. ušla u Drniš i Knin te nstavila prema Sinju i Muću čime je došla u splitsko zaleđe

Kraljevstvo SHS sporo se afirmiralona međunarodnom planu

njegova delegacija sudjelovala je u radu Versaillske mirovne konferencije s ograničenim pravima kao delagacija Kraljevina Srbije – predovdio ju Nikola Pašić

prvi su Kraljevstvo SHS priznali Norveška, Grčka, SAD i Švicarska a tek početkom lipnja Francuska i Velika Britanija jer su bile u obvezama prema Italiji

Italija tražila da se Kraljevstvo SHS ne prizna

Kraljevstvo SHS dobilo je kolektivno priznanje 28.6. 1919. kada je potpisan Versajski ugovor s Njemačkom

u Versaillesu nije rješeno razgraničenje Kraljevine i Italije

veliko je nezadovoljstvo Talijana izazvala namjera Woodrowa Wilsona da prisili Italiju na odricanje od njenih aspiracija

u jesen 1919. Gabrielle D'Annunzio (pjesnik) ušao je sa svojim paravojnim legionarim u Rijeku – imao je podrušku dijela riječkog građanstva ali je ubrzo počeo provoditi teror

1920. iskcali se i na Krku gdje ih je od početnih 30ak do kraja godine bilo 1000

D'Annunzio namjeravao politikom svršenog čina priključiti Rijeku Italiji no tome se suprotstavila vlada u Rimu bojeći se za svoj međunarodni ugled

zategnuti odnosi Italije i Kraljevstva SHS – počeli pregovori uz sudjelovanje predstavnika SAD-a, Velike Britanije i Francuske, s jugoslavenske strane glavni je pregovarač bio ministar vanjskih poslova Ante Trumbić

pregovori bili popraćeni nemirima duž istočnojadranske obale

14

konačan krug pregovora održan je u Rapallu kraj Genove

RAPALLSKI UGOVOR – studeni 1920.

ugovor o razgraničenju

zbog pritiska velikih sila i talijanske nepopustljivosti i odlučnosti da silom uspostavi granice predviđene Londonskim ugovorom ugovorene su odredbe ispale krajnje nepodovljne za Kraljevstvo SHS

Italiji pripojeni : Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža

stvorena Slobodna država Rijeka (100 km2)

sporazum je predviđao zajedničko djelovanje protiv pokušaja restauracije Habsburgovaca

povlačenje Italije iz okupiranih područja odužilo se sve do 1923.-1924.

Rapallskim ugovorom omogućeno talijanskoj nacionalnoj manjini pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjere, istodobno hrvatskoj i slovenskoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost

unatoč tome pripadnici talijanske manjine iseljavaju se iz područja koja nisu po Rapallskom ugovoru pripala Italiji

1921. ugovor je ozakonjen bez parlamentarne rasprave i potvrđen kraljevom odlukom

Trumbić nalazio u ugovoru dobre strane – sačuvana Dalmacija obećana u Londonu 1915., Istrani mu zamjerali da je prodao Istru i Rijeku u zamijenu za Dalmaciju – povukao se Vjekoslav Spinčić iz političkog života

nakon zaključenja sporazuma u Rapallu Trumbić je podnio ostavku na mjesto ministra – Aleksandar ga je odlikovao visokim ordenom ali ga je Trumbić odbio primiti

1920. D'Annunzio se morao povući sa svojim pristašama

Slobodna država Rijeka nikada nije realizirana – vlast je u gradu preuzela Autonomaška stranka Ricarda Zanelle

u ožujku 1922. izvršen je fašistički puč pa je Zanella morao pobjeći na jugoslavenski teritorij

RIMSKI SPORAZUM iz 1924.

verificirano stanje na terenu – 2 države sporazumjele se da Rijeka pripadne Italiji

sporazum uključivao Ugovor o prijateljstvu i srdačnoj suradnji

1920. mirovni sporazum u Trianonu – Jugoslavija i Mađarska

postignut teritorijalni kompromis

SHS bezuspješno pokušavala dobiti ''bajski trokut'' te dio Baranje s Mohačem

15

razgraničenje dogovoreno na temelju demarkacijske linije

Kraljevstvo SHS u vanjskoj se politici oslanjalo na Francusku i Veliku Britaniju

1921. Francuska je uspjela povezati Čehoslovačku, Rumunjsku i Kraljevstvo SHS u obrambeni savez – Mala Antanta koji je trebao štititi poredak osnovan u Versaillesu

savez je predstavljao i 'sanitarni kordon' – prepreku jačanja novostvorenog SSSR-a i obranu protiv Mađarske

percepcija Hrvata kao germanofilnog i stoga potencijalno nelojalnog elementa u francuskoj diplomaciji

1927. ugovor Francuske i Jugoslavije o ''vječnom prijateljstvu''

IZBORI 1920.; NOVA POLITIČA SLIKA

stranke koje su prije WWI: obilježavale politički život sada su u novom, jugoslavenskom ambijentu gotovo u potpunosti nestale

1920. Zakon o izborima za Ustavotvornu skupštinu

izborno pravo prošireno ukidanjem izbornog cenzusa ali je uskraćeno ženama, oficirima, podoficirima i vojnicima

nisu mogle glasati ni osobe koje su imale zavičajnost u drugim dijelovima nekadašnje Monarhije – Mađari, Nijemci, Rumunji, Židovi kao i oni koji su optirali za talijansko državljanstvo

zbog velikog broja nepismenih bilo je određeno glasanje kuglicom

na izborima u studenom 1920. sudjelovale su 22 stranke

Demokratska stranka dobila je najveći broj glasova, zatim Narodna radikalna stranka pa Komunistička partija Jugoslavije i HRSS

u Hrvatskoj su značajne bile:

Hrvatska težačka stranka (vodstvo Jurja Šuteja i Bariše Smoljana)

Hrvatska zajednica (umerenjačka, građanski orjentirana)

Hrvatska stranka prava

HRSS – najjača stranka u Hrvatskoj, treća u zemlji, četvrta po broju mandata

1920. istakli kandidacijske liste samo na području Hrvatske i Slavonije

na parlamentarnim izborima 1923. HRSS će biti još uspješniji

16

tijekom 1920ih (za razliku od 1930ih kada postaje svehrvatska stranka i interesi seljaštva bivaju potisnuti u drugi plan) ostat će predstavnici seljačkog sloja

Hrvatski blok – HFSS sa HSP-om, u opoziciji HSS-u

Stjepan Radić

za vrijeme rata postao karizmatični vođa za kojim je krenula većina hrvatskoga naroda

bio je vrlo vješta političar, katkad demagog, ali i vrlo obrazovan politolog

u programatskim spisima isticao je vrijednost seoskog načina života koji je uzdignut na razinu kulturno-povijesnog naslijeđa s jedinstvenim etičkim vrijednostima

u razne dokumente unio i niz liberalnih stavova koji su buduću Hr vidjeli kao demokratsku zajednicu ''doma i naroda'' utemeljenu na socijalnoj pravdi, narodnom prosvijećivanju i vladavini prava, predviđao je i strogu kontrolu izvršne i zakonodavne vlasti putem referenduma i plebiscita

jedan od Radićevih velikih protivnika bila je i Katolička Crkva – u crkvenoj je hijerarhiji vidio ozbiljnog suparnika – suzbijao pretnzije HPS-a (pučkaši, klerikalci)

Radićeva djelatnost i dominantna pozicija HSS-a blokirali su istinsko višestranačje u Hrvatskoj

Radić je bio protivnik komunizma

nastojao je buntovni raspoloženje širih slojeva usmjeriti da rješenje svojih problema traži u demokratskim reformama koji će u Hr položaj običnih ljudi učiniti sličnim onom u SAD-u (bili upoznati s njime jer su hr seljaci u Americi imali mnogo rodbine iseljenika)

– od tuda Radiću njegov strastveni republikanizam

Radićeve metode obračuna sa političkim protivnicima bile su katkada grube i neprimjerene

1925. postao ministar prosvjete

javno napadao beogradsku vladu 1923. (2 g. nakon toga ušao u nju a da se ona nije značajnije promijenila)

mnogo je putovao i obišao mnoga sela i gradove u Hr i BiH

zagovarao mirotvorstvo – boriti se valja samo ustavnim sredstvima a ako toga nema onda samo pisanom i živom rječju

za života i nakon smrti iznosile se vrlo različite ocjene o njegovoj ideologiji i političkoj praksi

njegova je zasluga ta što je hr seljaštvo postalo politički subjekt

Hrvatska pučka stranka

17

osnovana 1920. godine

nastala je iz jedinstvenog Hrvatskog katoličkog pokreta

djelovala je pretežno u BiH ali i u Hrvatskoj

zastupala konzervativne stavove i nastojala suzbiti utjecaj građanskih liberalnih stranaka ali i komunističkih ideja

zalagali se za autonomiju pokrajina sastavljenih po konfesionalnom kriteriju

bili su protiv centralizma ali i federalizma

federalizmu se protivili jer su smatrali da se granice nastanjenosti Hrvata i Srba ne moug odrediti

zalagali se za narodno jedinstvo i isticali da su tri imena, S,H,S tri grane na zajedničkom stablu jugoslavenstva

na izborima 1920. značajniju su podršku imali tek u istočnoj Slavoniji i sjevernoj Bačkoj a još više u srednjoj Bosni i Hercegovini, najviše glasova dobili u sinjskom i imotskom kotaru

na izborima 1920. u Dalmaciji bili najjača stranka

inspirirani Strossmayerovom idejom crkvenog jedinstva, tijekom WWI. podržavale tezu o narodnom jedinstvu Hrvata, Slovenaca i Srba, bile su pomirljive prema liberlanim strujama te su pristajale uz ćirili-metodsku ideju (približavanje pravoslavcima – Srbima)

Hrvatska zajednica

osnovana 1919. godine

zagovarali unitarizam, narodno i državno jedinstvo

prilagodili unitarizam nezadovoljstvu koje je izviralo iz nametanja centralizma pa su stoga zahtjevali da se utvrdi ravnopravnost svih triju plemena i triju imena

smatrali da se radi o jednom troimenom narodu kojemu treba omogućiti jedan vid decentralizacije države

''federalizam zaogrnuli unitarističkim plaštem''

u narednim godinama odmakli se od početnog unitarizma

nikada nisu uspjeli steći podršku seljaštva, bili su stranka hrvatske građanske inteligencije

stranku vodio Matko Laginja – protivnici ga podrugljivo nazivali ''karnevalskim starcem'' a stranku ''cilindraškom''

na izborima 1920. nastupili zajedno sa Hrvatskom težačkom strankom – Narodni klub koji je dobio zamjetniju podršku tek na dubrovačkom području

1923. prestali biti relevantnim faktorom na hrvatskoj političkoj sceni

18

Hrvatska težačka stranka

1920. dobili značajnu podršku u zapadnoj Hercegovini i Posavini

Hrvatska stranka prava

sudjelovali na izborima 1920. i ostali marginalnom strankom

nakon 1929. prestali djelovati u Hrvatskoj preselivši se u inozemstvo i formiravši se u ustaški pokret

republikanske stranke:

Komunistička partija Jugoslavije

HRSS

Republikanska stranka

Socijalistička radnička partija Jugoslavije komunista (SRPJ-k)

smatrali da je potrebna radikalna socijalna promjena

na čitavom jugoslavenskom području ujedinjenjem socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka nastala 1919. SRPJ komunista (SRPJ-k)

u slejdećim mjesecima iskristalizirala su se 2 različita ideološko-politička pristupa:

zastupnici komunističke/lenjinističke struje smatrali su da su sazreli uvjeti za proletersku revoluciju

centrumaši držali da u zemlji ne postoje uvjeti za takav prevrat i da će tek postupna evolucija dovesti do prilike za revoluciju

Drugi kongres (lipanj 1920.) – prihvaćen komunističko-lenjinistički prijedlog partijskog programa i statuta

odlučeno preimenovati stranku – Komunistička partija Jugoslavije

članica Komunističke internacionale

bore se za rušenje buržoaskog poretka i uspostavljanja diktature proletarijata stvaranjem sovjetske republike Jugoslavije koja će stupiti u sovjetsku federaciju balkansko-podunavskih republika

revolucionarna partija – tajna organizacija sa zavjereničkim namjerama da donese klasnu svijest radničkoj klasi

princip demokratkog centralizma – kad ase jednom donese odluka ona se mora striktno poštivati

komunisti imali vrlo aktivnu omladinu – Savez komunističke omladine Jugoslavije – SKOJ (skojevci)

19

osnovan u listopadu 1919. u Zagrebu

na izborima 1920. komunisti su istakli program koje je, ne otklanjajući posve put polaganih reformi i parlamentarizam zagovarao klasnu borbu i socijalističku revoluciju

na tim izborima osvojili 3. mjesto po broju mandata u Ustavotvornoj skupštini

u Hrvatskoj i Slavoniji postigli jedan od najslabijih rezultata

Starinarski blok

izašli na lokalne zagrebačke izbore 1927. godine te su se zalagali da siromašni građani budu zaštićeni najmoprimci kao i da se grade mali stanovi

Jugoslavenska demokratska stranka

osnovana početkom 1919. godine

jezgra joj je bila iz predratne srpske političke scene

okupljala raznorodne grupe samostalnih radikala, naprednjaka i liberala

iz Hrvatske joj prišao dio Hrvatsko-srpske koalicije na čelu sa Svetozarom Pribićevićem

pristupile i značajne ličnosti poput Ante Pavelića – zubara, Grge Tuškana, Većeslava Vildera...

na izborima 1920. najveću su podršku imali u Lici, Slavoniji i Baniji

imali dosljednu unitarističko-centralističku koncepciju (i zbog mješovitog nacionalnog sastava i biračkog tijela na koje su računali)

smatrali sebe jugoslavenskom strankom (dok su radikali smatrali sebe srpskom strankom)

razmimoilaženja unutar stranke bila česta

najteži je potres bilo odvajanje Pribićevića i njegove strnanke 1924. godine

demokrati su tijekom međuraća postajali sve više srpska, a sve manje jugoslavenska stranka

Radikali

najjača stranka u Srbiji

nisu bili jedinstveni – između Nikole Pašića i Stojana Protića došlo je u Ustavotvornoj skupštini do ozbiljnog razmimoilaženja

Nezavisni radikali

Protić se nije slagao sa Pašićevom centralističkom koncepcijom

1921. Prituć istupio iz vlade i osnovao novu stranku

20

bez obzira na razlike, jugoslavenstvo se kod radikala ispreplitalo sa srpstvom

radikali najveći izborni uspjeh postigli u Baranji i nešto manji na Kordunu

u Hrvatskoj je među radikalima bio značajan Milovan Grba

u čitavoim međuratnom razdoblju članstvo u Demokratskoj ili Radikalnoj stranci bila je dobra preporuka ako ne i preduvjet za dobivanje posla u državnoj službi

glasanja su na državnim izborima bila javna

Slovenija – postojao konsenzus u otporu talijanskim i austrijskim presizanjima

Slovenska ljudska stranka – najjača

nakon početne republikanske faze pronašli kompromis s vladdajućim krugovima u Beogradu

njihov oportunizam najjasnije se vidi u njihovom neglasanju za Vidovdanski ustav iz straha da ne izgube podršku izborne baze u Sloveniji ali to im nije smetalo da kasnije sudjeluju u vladama koje su se suprotstavljale ustavnoj reviziji

ključna osoba SLS-a bilo je Anton Korošec

Slovenski liberali

predvodili ih Albert Kramer i Gergor Žerjav

pristajali uz centralističko-unitarističku opciju

u ranim 1920ima bili bliski Svetozaru Pribićeviću

od 1929. podržavali šestosiječanjski režim

slovenske stranke, pogotovo u kriznim situacijama prestavljale element koji je donosio prevagu vladajućim beogradskim krugovima u odnosu na anticentralističke snage, posebno hrvatske

Jugoslavenska muslimanska organizacija

pod vodstvom Mehmeda Spahe

izražavali interese bosanskohercegovačkih Muslimana – Bošnjaka koji u to doba nisu bili nacionalan već vjerska skupina (bili i Hrvati i Srbi)

pristajali uz svakakve komproimise ako bi to značilo ostvarenje njihovih interesa

jedan od glavnih interesa bilo je formiranje autonomne BiH ali se od toga elastično odustajalo

Džemijet

djelovao na teritoriju Makedonije, Kosova i Sandžaka

21

okupljali pristaše na vjerskoj osnovi – ponajprije Albance i Turke

stranka je bila konzervativna

do 1925. podžavali režimske stranke dobijajući zauzvrat male ustupke

Savez zemljoradnika

predvođen Mihajlom Abramovićem a kasnije Jovanom Jovanovićem

zalagali se za centralističku i unitarističku državu

tražili rješavanje agrarnog pitanja

protivili se širenju komunističkog utjecaja

glasačka baza bili uglavnom seljaci iz Srbije i BiH, puno glasova dobili i u Dalmaciji

do 1923. njihovo je biračko tijelo gotovo u cijelosti preuzeo HRSS

Jugoslavenska republikanska stranka

vodstvo Jaše Prodanovića

bez utjecaja u političkom životu ali dosljedni republikanskoj ideji

isticali da je temeljni državni problem postojanje Monarhije

Crna Gora

javnost se dijelila na pristaše jedinstvene države sa Srbijom te je smatrala Crnogorce dijelom srpskog nacionalnog korpusa (bjelaši)

s druge strane bili zastupnici zasebne crnogorske ideje koji su se okupili u stranci crnogorskih federalista

i među njima bilo razlika – neki su se izjašnjavali za autonomnu Crnu Goru u sklopu Kraljevstva SHS a drugi za obnovu pune crnogorske državnosti (predvodio ih Sekula Drljević) – surađivali su sa hrvatskom opozicijom u okviru Seljačko-demokratske koalicije

USTAVOTVORNA SKUPŠTINA I VIDOVDANSKI USTAV

vladajući beogradski krugovi donijeli privremeni Poslovnik Ustavotvorne skupštine prema kojem su poslanici bili obavezni odmah po izborupoložiti zakletvu kralju

HRSS se odlučio za bojkot rada Skupštine – time su ostali pristaše republike (komunisti i republikanci) bili znatno oslabljeni

tim bojkotom HRSS je samo olakšao pobjedu centralističko-unitarističkih snaga

ambicija vladajuće radikalno-demokratske koalicije da nametne svoje gledište po pitanjima državnog ustrojstva i političkog života zemlje

22

upozorenja Mate Drinkovića da je centralizam bio poguban i za Rusiju, Austriju....

beogradske vlasti vodilem politku svršenog čina

28. lipanj 1921. – Vidovdan

izglasan je ustav – podrškom demokrata i radikala te zastupnika Zemljoradničke stranke te Jugoslavenske muslimanske organizacije, Džemijeta i Kmetijske stranke

u pridobijanju tih glasova upotrebljavala su se sva moguća sredstva od pritisaka, podmićivanja, kupovanja glasova

i tim je glasovima ustav izglasan običnom (natpolovičnom većinom) – suprotno odredbama Krfske deklaracije i suprotno odredbama Narodnog vijeća SHS koje su za takvu odluku zahtijevale kvalificiranu većinu

Ustav je ozakonio monarhijski oblik vladavine i ogranični parlamentarizam te promaknuo načela unitarizma i državnog centralizma

naziv države – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a ne Kraljevina Jugoslavija (realizirano 1929.g.)

samo je formalno zajamčena trodioba vlasti

ustavna su rješenja davala vladaru prednost pred Narodnom skupštinom

zakonodavnu vlast vršili kralj i Narodna skupština zajednički

kralj

sazivao Skupštinu a imao je i pravo da je raspusti

potvđivao i proglašavao zakone

vrhovni zapovjednik vojske

zastupao državu u odnosima s inozemstvom

građani imali pravo da biraju i budu birani, pravo na udruživanje, zbor i dogovaranje, slobodu tiska

zakon o biračkom pravu žena nije donešen tijekom čitavog života Kraljevine pa su žene prvi puta glasale tek 1945. godine

ustav sadržavao i mnoge odredbe socijalno-ekonomskog karaktera

država se ustavnim odredbama obvezala da će poboljšati higijenske uvjete, čuvati narodno zdravlje, štititi položaj majke i djeteta, pomagati zadrugarstvo, birnuti o invalidim, ratnoj siročadi i siromašnima

lihvarenje je bilo zabranjeno

besplatna liječnička pomoć i lijekovi

23

jamčilo se privatno vlasništvo

ustavna rješenja i stvarnost bili u dubokom raskoraku

ukinute su povijesne pokrajine a zemlja je raspodijeljena na 33 oblasti

Hrvatska je bila podijeljenja na Zagrebačku, Karlovačku, Splitsku, Dubrovačku, Osječku i Vukovarsku oblast

Baranja je bila uključena u Novosadsku oblast, Međimurje u Mariborsku,

nikada od 16. st. nije vlast sa sjedištem u Zagrebu imala tako ingerencija nad tako malim prostorom

ovakvim se odlukama nastojao uspostaviti centralizam po kojem bi se sve važnije odluke donosile u Beogradu

ustavnim je odredbama ukinut i Hrvatski sabor – po prvi puta nakon više stotina godina

Aleksandar često rušio vlade

IZGRADNJA DRŽAVE, STVARANJE REPRESIVNOG REŽIMA

kralj lukavo koristio svoju moć te je naizmjenično primjenjivao metode prinude i psihološkog popuštanja

hrvatsku je opoziciju plašio vještom propagandom o ''amputaciji'' Hrvatske – da bi jedan dio Hrvatske pustio da se osamostali ali bi unutar granica ostataka države ostao velik dio hrvatskog nacionalnog korpusa – sklapanjem savezništva sa slovenskim i muslimanskim strankama

održavao veze i s hrvatskim disidentima

plašio je hrvatsku javnost povratkom Habsburgovaca

po potrebi je pooštravao i policijsku represiju a u te svrhe upotrebljavao i vojsku čija je funkcija uglavnom bila obrana unutrašnjeg poretka

najviši položaji u vojsci (i državi) bili su rezervirani za Srbe i Crnogorce

nesrbi u vladi i drugim najvišim upravnim institucijama uglavnom su služili kako bi se stekao jugoslavenski karakter vlasti

u samo jednoj vladi u 40 godina (1928.) premijer nije bio Srbin – Anton Korošec

24

statistika i katastri u lošem stanju

iako je u Kraljevstvu SHS postojao relativno slobodan parlamentarni život bile su očite tendencije da se nepoćudni programi i ideologije potiru nedemokratskim sredstvima

tako je vlada 1920. godine poništila mandate komunistima jer nisu htjeli položiti zakletvu kralju

1920. generalni štrajk željezničara – odgovor na smanjenje stečenih prava – promet posve paraliziran – vlada je sve željezničare pozvala na vojnu vježbu i uvela prijeke sudove – štrajk bio slomljen

1919. Hrvatsku zahvatio prvi veliki val štrajkova čiji su ciljevi bili sklapanje kolektivnih ugovora, priznavanje radničkih povjerenika i osmosatno radno vrijeme – država je uvidjela probleme pa je tih godina počela uvoditi elemente suvremenog socijalnog osiguranja, u dvadesetima se zaposlenima proširuje zdravstveno osiguranje

Obznana – 1920. godine

odredbe o mogućnosti proganjanja zbog političkih ideja i političkog djelovanja

zabranjenja komunistička i druga rastrojna propaganda

navodi se da sloboda javne riječi i pisanja ostaje netaknuta ako se u njima ne vrijeđa Država i ne izaziva javna demoralizacija

oko 10 000 građana u svim dijelovima Jugoslavije bilo je hapšeno

s repertoara HNK skinuta je Krležina drama Galicija zbog pišćeva revolucionarno-ljevičarskog stava i antimilitarizma

''bijeli teror'' – gruba režimska politika nakon donošenja Ustava i Obznane (ime prema bjelogardejskom teroru u Francuskoj u 19. st. i sovjetskoj Rusiji)

Alija Alijagić, član terorističko-komunističke organizacije Crvena pravda, bez znanja partijskog vodstva ubio je ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića – tvorca Obznane

nekoliko dana kasnije Spasoje Stejić u pokušaju atentata nije uspio ubiti regenta Aleksandra

u odgovoru na ubojstvo Draškovića država je pokazala svoje represivno, batinaško lice

vlastima je ubojstvo ministra Draškovića dobro došlo jer je to bio povod izglasavanju Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi – Zakon o zaštiti države

represija je pojačana

komunističkim su poslanicima oduzeti mandati

KPJ je stavljen izvan zakona

25

za razliku od Obznane koja je predviđala 20ak dana zatvora, Zakonom o zaštiti države određene su drakonske kazne

represivne mjere protiv komunista ubrzo su se pokazale uspješnima (na duži rok izazvale samo još žešći otpor) – legalne organizacije KPJ ubrzo rastrojene

vjerni boljševičkoj ideji prešli su u ilegalu

rasprave o taktici u novoj situaciji i trebali posve prekinuti rad u zemlji i djelovati samo u inozemstvu – te, kasnije nazvane ''frakcijske borbe'' dodatno su oslabile organizaiciju

prelazak u ilegalu samo je ubrzao proces pretvaranja komunističke partije u partiju totalitarnog tipa

utjecaj Partije u tim godinama među širim slojevima slabio

Radić – proganjan i suđen prvi put od rujna 1919. do veljače 1920.

pravaši bili posebno na meti represivnih organa

kulčminacija progona 1921. kada je 14 pravaša, uključujući profesora Milana Šufflaya osuđeno za urotu protiv države, separatističku akciju i vojnu špijunažu

NACIONALNI I VJERSKI PANOPTIKUM

Orjuna – Organizacija jugoslavenskih nacionalista

Srnao – Srpska nacionalna omladina

Hrnao – Hrvatska nacionalna omladina

tijekom 1920ih pojavila su se i četnička udruženja – težili akcionom jedinstvu s Orjunom

takve su organizacije bile nositelji solunaštva – isticanja zasluga i napora Srbije te glorificiranje njenih boraca u WWI.

1920. sokolska organizacija preimenovala se u Jugoslavenski sokolski savez – stjegonoše integralnog jugoslavenstva i odlučni protivnici komunizma, u Hrvatskoj i Sloveniji nastupali i protiv klerikalizma

Orjuna osnovana 1921. u Splitu kao lokalna omladinska organizacija isprva pod imenom Jugoslavenska napredna nacionalna omladina (vrijeme nakon Obznane)

Orjuna

osnovni cilj Orjune bila je borba protiv komunizma i separatizma

orjunaška ideologija i praksa posve su otvoreno koketirali s fašizmom kao ideologijom i praksom

26

imali karakteristična obilježja – crne odore, značke, specifičan način pozdravljanja

naglašavali rasnost jugoslavenskog čovjeka i njegove kulture

ključne riječi njihova programa bile muškost, snaga, žrtva, dužnost, rat, volja za moć, pobjeda

nisu skrivali prezir prema drugima i drukčijima

gajili su kult jugolsavenske nacije

opravdavali čvrstu i autorativnu državu nasuprot postulatima demokracije i parlamentarizma

Orjuna i srodne organizacije u teoriji bile samostalne ali su one u biti bile pomoćna, poluvojna snaga režima i njegova represivnog aparata za obračun s političkin protivnicima velikosrpstva, odnosno jugoslavenskog integralizma

u Orjuni je bio popriličan broj Hrvata, čak i u samom vodstvu

glasilo – Pobeda

simpatije za Orjunu bile naglašene u krajevima koji su se osjećali neporedno ugroženi od talijanskog imperijalizma

Punat na Krku postao jaka utvrda integralnog jugoslavenstva – preimenovan u Aleksandrovo (odogovr na ubojstva i represiju D'Annunzijevih ardita)

četnici

u doba srpskih ustanka i ratova za oslobođenje od Osmanlija u 19. i početkom 20.stoljeća imenom četnici nazivali su se elitni gerilski odredi

u monarhističkoj Jugoslaviji četništvo je preraslo u radikalni srpskonacionalistički pokret

prva četnička organizacija – Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine osnovali su veterani u Beogradu 1921. godine

prema statutu cilj im je bila borba protiv svih neprijatelja postojećeg državnog i političkog sistema

1920ih predvodio ih Puniša Račić

četnicima su se nazivale i neke elitne vojne jedinice u okviru kraljevske jugoslavenske vojske

organizirali su se i na hrvatskim prostorima u krajevima naseljenima srpskim stanovništvom

smatrali su sebe glavnim osloncem monarhističkog pokreta i srpske dominacije u Jugoslaviji te budnim stražarima nad nepouzdanim Hrvatima

27

neki četnici podupirali velikosrpstvo dok drugi integralno jugoslavenstvo (među tim drugima bio i određen broj Hrvata i drugih nesrpskih naroda)

podvojenost hrvatske političke i intelektualne elite o temeljnim pitanjima državne ideologije i provedbene prakse tijekom 1920ih

HANAO – Hrvatska nacionalna omladina – odgovor na državni teror i teror Orjune

radikalni hrvatski nacionalizam

deviza ''sila se samo silom suzbija''

od osnovanja koristili teroristička sredstva protiv nositelja vlasti, pristalica integralnog jugoslavenstva te članova Orjune i SRNAO-a

već 1922. počinju fizički i oružani sukobi u hrvatskim gradovima koji poprimaju oblike građanskog rata

u ljeto 1923. u sukobu HANAOa i Orjune poginuo je na Jelačićevom trgu pripadnih HANAOa Rudolf Rožić – njegovu je smrt iskoristila vlada da uvede policijski sat – poslije 21 h svi su lokali bili zatvoreni i u Zagreb su stigli pojačani odredi žandamerije koji su patrolirali gradom

u većini sukoba HANAO izvlačio deblji kraj jer su Orjunaši bili bolje naoružani i imali bolju financijsku podršku državnih struktura – posebno kad je Pribićevićeva Demokratska stranka bila na vlasti

usprkos sukobima Orjuna i HANAO imali neke sličn poglede – nesnošljivost prema Zapadu, posebno Italiji i Velikoj Britaniji koje je HANAo optuživao da guši novonastale slavenske države

HANAO se počeo osipati i gubiti članstvo nakon što je izgubio podršku HRSSa - II. pol. 1924.

Makedonija

smatrani integralnim dijelom srpskog nacionalnog korpusa

makedonsko se ime sustavno zatiralo pa je Makedonija i u javnosti nazivana ''Južnom Srbijom''

u školama se podučavalo na srpskom jeziku

Mađari u Vojvodini i Slavoniji

zakinuti u agrarnoj reformi 1920ih

u institucijama državne vlasti bili su diskriminirani po nacionalnoj osnovi, dijelom što su loše poznavali hrvatski/srpski a drugim jer su slovili kao nepouzdani

stav prema Mađarima umnogome su određivale neugašene strasti iz WWI. i iredentistička propaganda iz Mađarske koja je tražila povrat izgubljenih južnih županija (Vojvodine, Baranje i Međimurja)

28

albanska manjina

u najgorem položaju – nisu postojale albanske škole, albanski jezik nije dopušten u javnoj komunikaciji a albanski nacionalni amblemi su zabranjeni – nisu ih štitili međunarodni ugovori

Albanci bili zapostavljeni prilikom podjele zemlje za agrarne reforme

prema ''Šiptarima'' vojska i državna admisnistracija gajili su duboko nepovjerenje

nemogućnost da promijene svoje stanje proizlazila je iz nerazvijenosti, konzervativnosti i patrijahalnosti albanskog društva

njemačka manjina

u najpovoljnijem položaju

većinom bili nastanjeni u Vojvodini, Slavoniji i u hrvatskom dijelu Srijema te Sloveniji

ekonomski su i nakon agrarne reforme ostali jaki

bili su zaštićeni međunarodnim ugovorima

nepolitička organizacija Švapsko-njemački kulturni savez osnovana je 1920. godine u Novom Sadu i time je počela sustavnija kulturna i društvena emancipacija njemačke manjine u Jugoslaviji

Rusi

nakon Oktobarske revolucije u Jugoslaviju emigiralo oko 60 000 Rusa

ruska zajednica imala jedan od najsnažnijih antikomunističkih centara

kralj Aleksandar ih je osobito podržavao

Slovenci

prema Zagrebu gravitirao i cijelu slovenski jugoistok jer je Zagreb bio bliži od Ljubljane

jedino u Zagrebu bili snažnije koncentrirani

Romi

na društvenoj margini, izolirani na gospodarskom, kulturnom i političkom planu na kojem su također bili pasivni

njih 3% živjelo je u gradovima, ostali u selima jer su državne vlasti posebim mjerama (protiv skitnje, prosjačenja...) onemogućavale pristunost većeg broja Roma u gradovima

muslimani

značajan broj muslimana, uglavnom Bošnjaka iz BiH doselio je u Hrvatsku nakon 1878. godine

29

islam je priznat u Banskoj Hrvatskoj tek 1916. godine

doseljenici se predstavljaju kao Hrvati muslimanske vjere

islamska baština bila žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vlasti nespojiva s jugoslavenskim rasnim osobinama

Židovi

zagrebački bili kao zajednica najbrojniji i najjači

najednom prekinute veze koje su ostvarivali s mnogo većim židovskim organizacijama u Austriji, Mađarskoj, Češkoj

međuraće je bilo za hrvatsku i jugoslavensku židovsku zajednicu bilo zlatno doba – posljedica privrednog razvoja

imali udjela u značajnom ekonomskom napretku koji se u Hr dogodio 1918.

brzo po osnutku Kraljevine SHS vidjelo se da vlast nema isti odnos prema pojedinim skupinama unutar židovske zajednice – lojalnost srpskih Židova nije se smatrala upitnom, bosanski (posebno sarajevski) Sefardi smatrali su se čvrsto ukorijenjenim, domaćim elementom

to nije važilo za aškenatske Židove koji su bili rođeni izvan novostvorene Jugoslavije (Austirja, Mađarska..)

srpski Židovi govorili su srpskim jezikom (ladino uglavnom bio zaboravljen)

Aškenazima materinji jezik bio njamčki ili mađarski

Aškenaze smatrali više strancima (a bolje se asimilirali) od Sefarda u Bosni

Starokatolička crkva (Pribićevićeva crkva)

1923. u Hrvatskoj osnovali bivši katolički svećenici iz ''žutog pokreta'' (naziv po knjižici sa žutim koricama u kojoj su objavili svoje zahtjeve)

njih skoro 100 iz Zagrebačke nadbiskupije

pokušali izboriti reformu Crkve – ukidanje celibata, misa na narodnom jeziku...

reformni je pokret imao podršku Demokratske stranke a namjera je bila da se isključi Sveta stolica iz unutrašnjih poslova Kraljevine SHS

RADIĆ I HPSS/HRSS/HSS

– OD OPOZICIONARSTVA DO SUDJELOVANJA U VLADI I STVARANJA SDK

30

Radić i HPSS bili su u opoziciji režimu praktički od samog osnutka države

1920. su se, da bi naglasili republikanstvo, preimenovali u HRSS

1920. osvojili 50 mandata u Ustavotvornoj skupštini – 4. stranka

daleko najjača hrvatska stranka

pri donošenju Vidovdanskog ustava njeni su zastupnici odbili položiti zakletvu kralju i sudjelovati u radu Ustavotvorne skupštine

uputili su kralju Adresu tvrdeći da ne postoje uvjetiza slobodno odlučivanje o državnom ustrojstvu

lipanj 1921. usvojili Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske

predviđao konfederaciju sa Srbijom, Slovenijom i BiH ali se nije otklanjala mogućnost pregovora o monarhijskom uređenju

proklamiralo se da bi ta država bila mirotvorna, neutralna i da u njoj nebi stajaće vojske

socijalne reforme bile bi osobito važne

navještalo se ukidanje privatnih, crkvenih i državnih veleposjeda – ni jedan posjed ne bi mogao biti veći od najvećeg seljačkog posjeda u istoj županiji

i sami autori znali da nema mogućnosti da se Ustav provede u cijelosti već ga koristili kao sredstvo pritiska na beogradske procentralističke krugove

pred sam čin donošenja Vidovdanskog ustava hrvatske parlamentarne stranke osnovale su Hrvatski blok

čini ga HRSS, HZ te HSP

cilj koalicije bio je opiranje unitarističko-centralističkoj politici i osporavanje prava Ustavotvornoj skupštini da donosi ustav i za Hrvatsku

članice bloka razilazile se po pitanju kojim metodama valja postići hrvatske nacionalne ciljeve

prvi sukob dogodio se 1922. a posljedica je bila izbacivanje HSP-a

naposljetku se ispostavilo da je HRSS trebao savez s drugim strankama samo kao jedan u nizu poteza koji je vodio velikom izbornom uspjehu 1923. godine pa je Koalicija raspuštena i prije izbora

bojkotom rada Ustavotvorne skupštine samo su olakšali posao radikalima u njihovu održanju na vlasti

pod vodstvom HRSS-a stvoreno Hrvatsko narodno zastupstvo

1922. uputili memorandum međunarodnoj konferenciji u Genovi u kojem su odbacili način stvaranja Kraljevine SHS

31

negiraju se i financijske i bilokakve druge obaveze nametnute Hrvatima

tekst završava zahtjevom za stvaranjem hrvatske države u okviru zajedničkih granica međunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca

takvi manifestativni potezi imali podršku u široj hrvatskoj javnosti

rujan 1922. kongres javnih radnika u Zagrebu

sudjelovalo 2-3 000 osoba, najviše članova Demokratske stranke

događaj se pretvorio u anticentralističku manifestaciju na kojoj se raspravljalo o mogućoj reviziji Vidovdanskog ustava – Pribićević bio vrlo nezadovoljan

izbori 1923. za Narodnu skupštinu

HRSS zauzima drugo mjesto u državi

postali relevantna politička snaga i u krajevima gdje do tada nisu bili značajan čimbenik

Federalistički blok

uslijed toga počinju pregovori HRSSa sa najjačom strankom bosansko-hercegovačkih muslimana – Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom, i najjačom strankom Slovenaca – Slovenskom ljudskom strankom o zajedničkom istupu protiv centralizma za reorganizaciju države – Federalistički blok

u travnju 1923. postigli sporazum s radikalimao početku pregovora o rješavanju pitanja državnog uređenja – Markov protokol (po Marku Đuričiću, predstavniku Radikalne stranke) – dogovor bio kratkog vijeka i raskinut je čim su radikali u vladi izglasali homogenu vladu

Opozicioni blok

1924. tri stranke Federalističkog bloka istupile zajedno sa Demokratskom strankom

Stjepan Radić 1923. ilegalno prešao granicu kako bi međunarodnu javost upoznao sa svojim stavovima o razrješenju krize

posjetio Beč, Berlin, Pariz i London te je završio u Moskvi

HRSS učlanio u Seljačku internacionalu

Radić je lobiranjem u inozemstvu želio beogradske vlasti natjerati na popuštanje ali u inozemnim političkim krugovima nije bilo sluha za njegove stavove

političko se stanje u državi 1924. pogoršalo jer je parlamentarna kriza bila kronična

1925. uhapšen Stjepan Radić – krivični postupak na osnovi Zakona o zašititi države a posebno zbog učlanjenja stranke u Seljačku internacionalu koja je bila pod snažnim utjecajem komunista

HRSS je bio zabranjen a Radić je završio u zatvoru

32

HRSS je ipak ostao uvjerljivo druga stranka po snazi u državi

HRSS i druge opozicijske stranke, među kojima je i Demokratska stranka traže unutrašnje preuređenje države na temelju slobodnog sporazuma Srba, Hrvata i Slovenaca

krajem ožujka 1925. Pavle Radić (Stjepanov sinovac) pročitao je u Skupštini izjavu kojom HRSS priznaje dinastiju Karađorđevića i Vidovdanski ustav

stranka iz imena ispušta republikansku oznaku i preimenuje se u HSS

nakon tog čina verificirani su mandati poslanika HSSa

tako se HSS priključio radikalima kao koalicijski partner u vladama do 1927.

sam Stjepan Radić bio je ministar obrazovanja

iako se prelazak u vladu čini kao kopernikanski obrat zapravo se radi o kompromisu s radikalima kako bi se revidirao Ustav

Radićev ulazak u vladu druge su hrvatske stranke protumačile kao izdaju nacionalnih interesa

HFSS (Trumbić) – osuđivali politički zaokret HSSa i tražili beskompromisnu politiku prema Beogradu

HFSS potom s radikalnim HSPom stvorio Hrvatski blok

kao predstavnik tog bloka svoj je prvi značajniji politički istup imao budući osnivač i vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić

1927. HSS izašao iz vlade i prešao u opoziciju

u opoziciji HSS je dobio neočekivanog saveznika – Svetozara Pribićevića, vođu Samostalne demokratske stranke koja je predstavljala većinu Srba u Hrvatskoj

Pribićević je shvatio da je politika režima u prethodnim godinama dovela zemlju na rub raspada

potkraj 1927. dvije stranke stvorile Seljačko-demokratsku koaliciju

cilj im bio transformiranje države u duhu parlamentarizma, demokracije i ravnopravosti

Pribićević i pristaše centralizam Beograda nisu osjećali po nacionalnoj osnovi ali zato jesu na općedruštvenoj i ekonomskoj

(Prečani – Srbi podanicu Austro-Ugarske)

33

EKONOMSKI I DRUŠTVENI NAPREDAK U NOVIM GRANICAMA

nova jugoslavenska zajednica integrirala je krajeve s vrlo raznolikim obilježjima društveno-ekonomskih odnosa

hrvatske zemlje, Slovenija, Vojvodina i BiH bili su najnerazvijeniji dijelovi Monarhije no sada su to bili industrijski najrazvijeniji krajevi u novoj državi

osmanska vladavina na Kosovu, Metohiji, u Makedoniji i Sandžaku ostavila je neizbrisive tragove zaostalosti u društvenim odnosima , životnim i radnim navikama, privredi, trgovini i zdravstvu

i agrarni režimi bili vrlo različiti : u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini u znatnoj je mjeri postojao veliku posjed, Srbija je još od početka 19. st. bila zemlja sitnih parcela, uz Dalmaciji postojali kolonatski odnosi, u BiH, na Kosovu i Metohiji bilo je još i čivčija

u Mđimurju dugo važili mađarski zakoni koji su se na planu privatnih prava bitno razlikovali od hrvatskih, do 1918. bio je obvezan građanski brak dok je u Hrvatskoj to bio crkveni brak

hrvatsko društvo i privreda vrlo su se sporo prilagođavali izazovima modernizacije

1880. g. u Hr i Slavoniji od poljoprivrede je živjelo 83% stanovništva, za Kraljevine Jugoslavije postotak je pao na 75%

Monarhija sa svojih 59 milijuna stanovnika bila je sigurno tržište za hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju – raspadom A-U uglavnom su se prekinule vrlo važne veze koje je hrvatska privreda imala sa Srednjom Europom – Bečom, Budimpeštom i Pragom

zatvaranje a-u tržišta osobito naštetilo proizvodnji vina jer u Kraljevini SHS potražnje za time nije bilo

u prvim godinama nakon WWI. hrvatska poljoprivreda ima slobodna vrata u izvozu svojih proizvoda no to će trajati samo do polovine dvadesetih

od nove države profitirala je drvna industrija jer je dobila sigurno unutarnje tržište

sve većom upotrebom motora i strojeva dobila je poticaj i obrtna industrija

u Hrvatsku se priljevalo više stranog kapitala nego u ostale dijelove Kraljevine

tradicija i iskustvo u novčarskim poslovima osigurali su zagrebačkom i hrvatskom poduzetništvu vodeće mjesto u financijskom životu Jugoslavije – domaće konkurencije zapravo i nije bilo

izgradnja tvornica – zahvaljujući državnoj politici – vlada je 1920. godine dopustila bescarinski uvoz kompletnih industrijskih instalacija

roba koja se proizvodila u zemlji bile je pri uvozu visoko oporezovana

34

povoljna je bila i situacija za razvoj poljoprivrede – nakon Oktobarske revolucije Europa je izgubila najsigurnijeg i najvećeg dobavljača poljoprivrednih proizvoda – carsku Rusiju – zbog toga Jugoslavija između ostalih država postaje snabdjevač mnogih europskih zemalja poljoprivrednim proizvodima

višak novca reinvestirao se u industriju, obrte i druge proizvodne grane

taj se rast već oko 1925. usporava da bi se do 1930. trendovi posve preokrenuli – jedan od ključnih razloga za to bio je razvoj američke poljoprivrede (preusmjerili su se s vojne proizvodnje na proizvodnju traktora i drugih poljoprivrednih pomagala)

pšenica iz prekomorskih zemalja postala konkurentna europskoj koja nije uspijevala smanjiti troškove

početak tridesetih – velika ekonomska kriza i sve snažnija intervencionistička politika u ekonomskom životu dirigirana iz Beograda

Zagreb i Hrvatska u mnogočemu zaostajali za većinom zapadnih i srednjoeuropskih gradova i država ali se Zagreb i drugi gradovi razvijaju vrlo slično urbanim centrim nekih drugih dijelova Europe

počeo se emitirati Radio Zagreb, otvorena je avionska linija Zagreb – Beograd, stvarao se bogati građanski sloj čiji je rafinirani ukus poticao sve jaču umjetničku produkciju

nakon 1918. zg sveučilište doživljava ekspanziju jer su mogućnosti studiranja u nekadašnjim austrougarskim centrima sada bili smanjeni – otvara se Medicinski fakultet, Visoka škola za trgovinu i Visoka veterinarska škola te Tehnička visoka škola

hotel Esplanada – Orient Express se zaustavljao u Zagrebu

radna snaga u dvadesetima bila bezočno eksploatirana – po zakonu iz 1922. radno vrijeme smanjeno na 8 sati, rad nedjeljom zabranjen a prekovremeni se rad trebao plaćati 50% više – nije poštovano – učestali štrajkovi

postojao razrađen sustav kažnjavanja za i najmanje greške u proizvodnji

radnici često oboljevali i umirali, najčešće od tuberkoloze

kupovna moć najamnih radnika bila je u dvadesetima niža nego 1914.g.

u primorskim krajevima počinje se razvijati turizam – Opatija (u Italiji), Crikvenica, Rab – turizam sve do WWII. doživljavao ekspanziju

pošto je Zadar pripao Italiji Split je u velikoj mjeri preuzeo ulogu središta Dalmacije

ATENTAT U SKUPŠTINI – KRAJ PARLAMENTARIZMA

u drugoj polovici dvadesetih skupštinska su se zasjedanja sve češće odvijala u atmosferi nesnošljivosti

35

1925. skupina radikala fizički napala Alberta Bazalu – zastupnika HRSS-a jer je govorio ''zastupnici'' umjesto službenog ''poslanici''

1927. srbijanske opozicijske stranke u Skupštinu dovele polugolog radnika kojeg je zlostavljala beogradska policija kako bi slikovitije pokazali represivnost vlasti

od trenutka kada je stvoren SDK napetost u Skupštini bila je još veća

radikali optuživali i prijetili ne samo SDK već i srbijanskoj opoziciji

u novinamja pojedinci otvoreno prijetili Stjepanu Radiću

atentat u Skupštini

u lipnju 1928. godine Puniša Račić otvoreno prijetio i provocirao

nakon sjednice koju je prekinuo Ninko Perić Puniša Račić je izvadio revolver – pokušali ga spriječiti da puca ali ih je on odgurnuo

Puniša Račić pogodio Ivana Pernara, ciljao Pribićevića ali se on uspio skloniti – metak namjenjen njemu pogodio je Đuru Basaričeka

većina zastupnika pokušala pobjeći a Stjepan Radić je mirno sjedio u prvoj klupi našto je Račićev metak pogodio baš njega

Pavle Radić je potrčao do Stjepana Radića – Račić je uzviknuo ''Ha! Baš tebe trebam!'' i pucao na njega

Račić je još pogodio Ivana Granđu i nakon toga mirno izašao na ulicu

Pavle Radić i Đuro Basariček su poginuli, Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa ranjeni

na vijest o atentatu u Zagrebu su izbile demonstracije i u sukobima narednih dana bilo je barem petero ubijenih i veći broj ranjenih

Ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo održavanje zborova i javnih manifestacija no u Hrvatskoj nije bilo većeg mjesta gdje nisu održane komemoracije i žalobne povorke

SDK je 40 dana nakon atentata izjavio da ne priznaje Vidovdanski ustav ni državno uređenje te da su sve odluke donesene u Beogradu ništavne za narod u prečanskim krajevima

dvije koalicijske stranke smatrale su da se formalnopravno sve treba vratiti na stanje prije 1. prosinca 1918.

neke su novine iznosile geografske karte s planovima o osamostaljivanju Hrvatske – amputaciji zapadnih dijelova Jugoslavije i stvaranju Sjedinjenih Država Srednje Europe

žrtve atentata postat će državni heroji

zagrebačka Gradska skupština preimenovala Trg sv. Marka u Trg Stjepana Radića

36

dodatno je stanje otežavalo to što je Puniša Račić imao prešutnu podršku u nekim visokim državnim krugovima

osuđen je na 20 godina robije (u to se doba i za manje zločine dobivala smrtna kazna) ali je ostavljen u komfornom kućnom pritvoru

nakon 40ak dana, početkom kolovoza preminuo Stjepan Radić – njegov se sprovod pretvorio u veliku političku manifestaciju protiv beogradskog hegemonizma (150 000 ljudi)

govor održali Miroslav Krleža, Svetozar Pribićević

Vladko Maček – nekadašnji Radićev odvjetnik, nasljednik na mjestu stranačkog vođe

savez HSS-a sa Srbima u Hrvatskoj tada je i ojačan zajedničkim proglasom – Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije

traži se ukidanje ustava i preuređenje države na temelju priznavanja nacionalnih individualnosti – povratak na stanje prije 1.prosinca 1918.

SDK organizira okupljanje čitave hrvatske opozicije

Komunisti govore kako režim prelazi u otvorenu fašističku diktaturu i da je vladajuća velikosrpska buržoazija počela ubijati bez suda i presude

atentat na Radića imao je šokantan efekt na stanje u Hr, zapečatio je sudbinu parlamentarizma otvarajući vrata njegovom ukidanju i proglašenju apsolutizma, postao trauma u hrvatsko-srpskim odnosima te je Hrvatima konačno potvrdio da se sa Srbima viže ne može – ubojstvo Radića i kolega stoji na početku raspada monarhističke Jugoslavije

Orjuna (Split) – za života častili Radića najgorim epitetima no nakon atentata ocjenili da je on plod zločinačkog hegemonizma i harangiranja za Veliku Srbiju

37

DOBA INTEGRALNOG JUGOSLAVENSTVA

ŠESTOSIJEČANJSKA DIKTATURA

pri obilježavanju desetgodišnjice ujedinjenja 1.12.1928. kulminirali su višemjesečni nemiri

pripadnici Saveza hrvatske pravaške republikanske omladine i neki pripadnici mladeži HSSa na zagrebačkoj su katedrali izvjesili 3 crne zastave

policija pucala na demonstrante koji su klicali ++slobodnoj Hrvatskoj'' i Seljačko-demokratskoj koaliciji, i Mačeku, Pribićeviću i Radiću – 2 smartno stradalo a više ih bilo teško ranjeno

tijekom prosinca stanje prelazilo u anarhiju

kralj Aleksandar prvih dana 1929. u audijenciju pozvao Mačeka, Pribićevića i neke opozicijske srbijanske političare tobože na razgovor o načinima kako da se izađe iz krize

6. siječnja 1929.

Aleksandar je objavio manifest kojim je suspendirao ustav

Narodna skupština je raspuštena

sve stranke s nacionalnim, vjernim ili regionalnim obilježjem bile su zabranjene

posve neočekivano za širu javnost

kraljev državni udar opravdan je ''najvišim narodnim i državnim interesima i njihovom budućnošću''

Aleksandar tvrdio da je došao čas kada između njega i naroda više ne može i ne smije biti posrednika

istaknuo da su parlamentarizam zloupotrijebili ljudi u tolikoj mjeri da je postao smetanja za ''plodni rad'' u državi izazivajući nezdravo političko zdravlje i škodeći ugledu zemlje

Zakon o kraljevoj vlasti i vrhovnoj dražavnoj upravi

normirao apsolutnu vlast kralja kao vrhovnog organa državne vlasti

njegova je ličnost bile nepovrediva i nepodložna odgovornosti

kralj je bio zapovjednik vojne sile

nositelj zakonodavne vlasti – donosio i proglašavao zakone

38

osnovana režimska Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS)

predsjednik vlade postao general Petar Živković – i u vojnim krugovima bio nepoznat – Aleksandar želi svu vlast držati u svojim rukama

dikatatura

diktatura pripremana i ranije jer su istovremeno s proglašenjem diktature bili objavljeni i zakoni za koje je bilo potrebno određeno vrijeme da ih se pripremi

Aleksandar je pri uspostavi dikature imao i međunarodnu podršku – Francuska, Čehoslovačka

podršku za proglašenje dikatature kralj je pronašao ponajprije u vojsci, žandameriji i policiji te državnoj birokraciji

prve reakcije na diktaturu

proglašenje diktature u početku pozdravio i dio hrvatske političke scene naivno vjerujući da će se lakše dogovoriti s Aleksandrom nego sa srbijanskim političarima

Vladko Maček je nakon proglašenja diktature izjavio da je ''lajbek sada otkopčan i da ga samo treba ponovo zakopčati'' – implicirajući kako je 1918. lajbek bio krivo zakopčan

smatrao je povoljnom činjenicu da je Vidovdanski ustav napokon srušen

i Svetozar Pribićević isprva poržao kraljevu intervenciju

iako se čini paradoksalnim, Aleksandar se više pribojavao reakcije srpskih a ne hrvatskih krugova jer se sjećao 1903. i uopće načina na koji se srpska opozicija u povijesti obračunavala s vladarima

kako je vrijeme prolazilo nezadovoljnika je bilo sve više

režim se oslanjao samo na jugoslavenske integraliste i karijeriste kao i na dio činovničke i antiradićevske inteligencije te zaplašenih ljudi, obično zaposlenih u državnoj službi

zabrane i progoni

progon svih političkih protivnika počeo je odmah, sutradan po proglašenju diktature

policija je zatvarala sva društva koja su imala nacionalni i vjerski predznak i zabranjivala svaku aktivnost koja je u bilokakvim naznakama slutila na ugrožavanje državnih interesa

cenzura

svi nacionalni amblemi – zastave, grbovi, himne, institucionalni simboli povijesnog razvoja i državnog prava bili zabranjeni

zbog toga je diktatura potakla organiziranje radikalnih nacionalističkih pokreta, ponajprije u Hrvatskoj ali i u Makedoniji

iz Zagreba pobjegao Ante Pavelić budući da bi sigurno bio proganjan i hapšen

39

i neki istaknuti članovi HSSa pobjegli su u inozemstvo gdje su nastojali upoznati međunarodnu javnost s prilikama u Jugoslaviji - predali memorandum i Ligi naroda

Vladko Maček koji je ostao u Zagrebu optužen je za pomaganje terorističke aktivnosti (5 mjeseci)

Ivan Pernar bio zatočen u Srijemskoj Mitrovici 3 godine

Pribićević bio neko vrijeme inteniran u malom južnosrpskom mjestu Brusu a kraće je vrijeme boravio i u beogradskoj bolnici – na intervenciju francuskih i čehoslovačkih političara bio je bolestan pušten da od eu inozmestvo gdje je do kraja života podržavao hrvatske težnje za većom samostalnošću i za potpunom neovisnošću – napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra, zapravo svoj obračun s vladarem

jesen 1929. – država mijenja ime, podjela na banovine

kralj promijenio ime u Kraljevina Jugoslavija – značilo odbacivanje kompromisnog nacionalnog unitarizma i njegovu zamjenu integralnim jugoslavenstvom u kojem više nije bilo mjesta za nikakve nacionalne oznake

uvedena podjela na banovine - dobile nazive po rijekama (osim Primorske)

takva podjela nije imala ni etničko ni zemljopisno ni ekonomsko opravdanje – njome se svjesno želio poništiti kontinuitet povijesnih i nacionalnih pokrajina i njihovih granica te posljedično nametnuti jugoslavensko nacionalno jedinstvo

većina teritorija današnje Hrvatske našla se u Savskoj banovini sa središtem u Zagrebu te u Primorskoj sa središtem u Splitu

krugovima koji su određivali granice banovina osobito je bilo bitno da u svakoj od banovina stanovništvo po etničkom i vjerskom načelu bude miješano

u poslu miješanja vjera i nacija osobito je bilo bitno razgraditi BiH

naredne godine pokazat će da je Aleksandar bio u zabludi zbog dva razloga – nacionalne posebnosti na jugoslavenskom prostoru bile su već definitivno oformljene pa je bilo nemoguće povijesne procese vraćati unatrag, kao drugo, diktaturom je nastojao dostići ciljeve koje nije mogao u demokratskom ambijentu

''Dekretom ne možeš stvoriti ni jedno dijete a kralj Aleksandar sebi utvara da može stvoriti čitav novi narod''

diktatura i njena provedba samo su ojačale njezine protivnike i potakle ih da i oni koriste nasilne metode

ZABLUDE I LUTANJA KOMUNISTIČKE PARTIJE

u prvoj polovini 1920ih nakon prelaska u ilegalu KPJ se definitivno transformirao u boljševičku stranku koja je zagovarala lenjinistički način rada i lenjinistički koncept društvenog uređenja

40

KPJ bio član Treće internacionale – Kominterne (Komunistička internacionala)

sjedište glavnih tijela Kominterne bilo je u Moskvi a njihovu su djelatnost u cjelosti financirale vlasti SSSR-a

prema statutu Kominterne iz 1921. komunističke partije diljem svijeta bile su dijelovi jedinstvene međunarodne organizacije koja je bila rukovođena iz Moskve

članice su se po statutu nazivale sekcije i morale su po svim bitnim pitanjima političke strategije morale izvršavati odluke središnjih tijela Kominterne

Partija se bavila i nacionalnim pitanjem – 1923. Sima Marković odbacivao unitarističku teoriju o postojanju tri plemena te dokazivao da su Srbi, Slovenci i Hrvati u vrijeme ujedinjenja 1918. bili 3 formirane nacije – Marković je bio pod direktnim utjecajem boljševika koji su na identičan način tretirali i nacionalno pitanje u SSSR-u

Kominterna je na svom Petom kongresu 1924. u Rezoluciji o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji podržala obaranje režima i opće pravo nacija na samoopredjeljenje uključujući i odcjepljenje

KPJ tada priznao i makedonsku naciju te joj kao i Hrvatskoj i Sloveniji priznao pravo na odcijepljenje

Partija se počela restruktuirati potkraj dvadesetih godina kada su frakcijske borbe među njenim malobrojnim članstvom polako zamirale

da bi takve trendove osnažila Kominterna je na čelo KPJ u svibnju 1928. postavila Đuru Đakovića (metalski radnik)

1928. Osma zagrebačka partijska konferencija – Josip Broz i Andrija Hebrang uspjeli nametnuti stav kojim su osuđeni ''djelatnost frakcija i sektaštvo''

te je zatraženo okretanje Partije radničkoj klasi i strujanjima u narodu

potkraj 1928. Josip Broz je uhapšen i u tzv. ''Bombaškom procesu'' optužen na 5 godina robije – podmetnuli mu bombe u sobu, priznao da je član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, da je radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, iskaz završio s rečenicom da je za svoje ideale spreman žrtvovati i život – značajan odjek među partijskim članstvom (tamnovao u Lepoglavi, Mariboru i Ogulinu) – istupi tijekom Bombaškog procesa označili su početak njegova uspona u partijskoj hijerarhiji

Dresden – Četvrti kongres KPJ 1928.– Kominterna tada predviđala da se Kraljevina nalazi pred buržoasko-demokratskom revolucijom i da se na tom teritoriju trebaju stvoriti nacionalno nezavisne države

komunisti su Kraljevinu SHS zvali ''srbijanskom monarhijom''

po uspostavi šestojanuarske diktature uslijedit će novi, najžešći val protukomunističke represije te će KPJ nakon toga biti slabiji nego ikad

komunisti dali povoda represijama – sukladno naredbama Kominterne partijsko je vodstvo po uspostavi diktature izdalo direktivu za oružani ustanak – režim je takav potez

41

jedva dočekao – policija dobila priliku da se brutalno obračuna sa malobrojnom i nejakom komunistilčkom organizacijom, s druge strane javnosti se moglo argumentirati radikalne mjere protiv komunista koji se bune protiv legalnog poretka

u policijskim progonima koji su uslijedili velik dio vodstva KPJ i mnogi članovi bili su uhapšeni

centar policijske aktivnosti i progona bio je u Zagrebu

u ''bijelom teroru'' od 1928. do 1932. ubijeno 328 osoba

ubojstvo sedam sekretara SKOJa prešlo u legendu

Država nije bila destabilizirana a KPJ je bio praktički pred nestajanjem jer je njegova prganizacija gotovo prestala postojati

1929. vodstvo KP napustilo politiku oružanog ustanka ali je ostalo pri stavu da je perspektiva komunista priprema revolucionarnog prevrata

onaj dio vodstva koji je još djelovao u Jugoslaviji 1920. pobjegao je u inozemstvo

HRVATSKA I JUGOSLAVIJA U EKONOMSKOJ KRIZI

politička represija šestojanuarskog režima odvijala se u sjeni velike ekonomske krize koja je 1929. pokrenuta slomom njujorške burze

u Hrvatskoj i Jugoslaviji kao i u drugim zemljama, industrijska proizvodnja pada no to se u Hrvatskoj, kao u pretežno agrarnoj zemlji osjetilo tek posljedično - kada su zbog smanjenja potražnje počele padati i cijene poljoprivrednih proizvoda

agrarna se kriza počela osječati mnogo prije industrijske – sredinom 1920ih, a vrhunac je dosegla između 1933. i 1935.

vjerojatno je najteže bilo u II. polovici 1935. godine kada je i između ostalog nezapamćena suša prouzrokovala veliku glad u Lici, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini (kiše nije bilo u nekim krajevima čak 8 mjeseci)

da bi se spasila barem djeca od gladi ''Gospodarska sloga'' je organizirala smještanje više stotina djece iz Dalmacije i Hercegovine u krajeve sjeverno od Save

kako bi mogli preživjeti krizu seljaci su se morali zaduživati jer im je falilo gotovine

u sjevernijim krajevima seljaci su se mnogo više zaduživali kod novčanih zavoda nego kod privatnika

1930. beogradska vlada osnovala PRIZAD – Privilegovano akcionarsko društvo za izvoz zemaljskih proizvoda koji je trebao otkupljivati pšenicu po zajamčenim cijenama, viših od onih na tržištu – PRIZAD uglavnom nije uspio u svojoj nakani jer je za takvu intervencionističku politiku trebalo izdvojiti mnogo novaca što država nije mogla

42

1932. Zakon o zaštiti zemljoradnika - uveden moratorij na plačanje seoskih dugova

u 66 kotareva od 99 nije bilo dovoljno hrane za prehranu stanovništva – posebno je teško bilo u Hrvatskom zagorju, Međimurju, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini – gdje je agrarna prenaseljenost bila izražena

u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini jedna od najisplativnih kultura bio je duhan – država je otežala stanje – monopolizirala je otkup, vodili nestalnu politiku prema duhanskoj proizvodnji, problematična bila i cijena otkupa

u Hrvatskoj je u cjelini prevladavao mali seljački posjed s površinom ispod 5 Ha zemljišta

agrarna prenapučenost – najočitiji generator permanentne krize

deagrarizacija u Europi – u Jugoslaviji porastao, zbog prirodnog prirasta na selu, broj ljudi koji su se bavili poljoprivredom (za 1,5 milijuna)

nejaka industrija je pod pritiskom krize, nakon relativno prosperitetnih 1920ih – tehnički slabo uređena poduzeća izložena inozemnoj konkurenciji

inozemni se kapital već s prvi mudarima krize povlačio

nezaposlenost je brzo rasla (oko 450 000 radnika na rubu egzistencije)

poboljšanje se osjeća tek od 1934. godine

migracije sa sela gdje se lošije živjelo, u grad

kada je počela kriza osnovane su ili su jačale banke pod državnom kontrolom – velika koncentracija financijskog kapitala – ti događaji označili su početak kraja ekonomskog prosperiteta hrvatskih krajeva jer je sve izrazitiji centralizam upravljan iz slabije razvijenih krajeva nastojao razvijenija područja svesti u kalupe i okvire slabije razvijenih

1931. došlo u Hrvatskoj do katastrofalnog financijskog sloma – dezorganoizirano privatno kreditno tržište u Hr postalo zavisno od države ili od kreditnih zavoda u Beogradu koje je država favorizirala

Prva hrvatska štedionica završila u bankrotu

kako je industrijska proizvodnja padala tako je i potražnja za poljoprivrednim proizvodima bila sve manja

Jugoslavenski je agrar izgubio zbog krize neka vanjska tržišta ili je na njima trebao prodavati po nerealno niskim cijenama

stanje je 1930ih bilo očajno – u gradovima nije bilo posla, na selu se nije mogla osigurati egzistencija a mnoge su zemlje, i same suočene s krizom zatvorile emigrantima vrata

u Slavoniji su cijenu najamnog rada snižavali radnici iz Bosne koji su bili voljni raditi po još nižim nadnicama - zbog velike ponude radne snage nadnice su bile izrazito niske

zapošljavanje djece premda je država zabranjivala rad ispod 14 godina starosti

43

emigracije – za razliku od prethodnih emigracija sada se u inozemstvu zapošljavalo mahom privremeno

u 1930ima privilgirani bili Beograd i Srbija no ipak su se brže razvijali oni krajevi koji su i prije 1918. bili smatrani razvijenijima (Hrvatska bila podjeljena na razvijeni i nerazvijeni dio)

MEĐURATNO DRUŠTVO

nepismenost

prema popisu iz 1921. u Slavoniji i Hrvatskoj bilo je 32% nepismenih da bi 10 godina kasnije u Slavonskoj banovini nepismenih bilo 26%

u Dalmaciji je 1921. bilo 49% nepismenih a 10 godina kasnije u Primorskoj banovini 57% jer je ona obuhvatila dijelove BiH gdje je nepismenost u prosjeku bila mnogo veća

državni prosjek – 44%

nepismenost se u gradovima znala čak i povećavati – zbog priliva seoskog stanovništva

škole

u zabačenim i siromašnim krajevima nije bilo dovoljno škola ni učitelja te djeca školske dobi nisu redovito pohađala nastavu

ipak se broj škola i nastavnog osoblja u međuratnom razdoblju u Jugoslaviji utrostručio no ni to nije bilo dovoljno zbog visokog nataliteta

žene

u međuratnom razdoblju proces modernizacije obuhvatio je prvi put u znatnijoj mjeri i žene, prvenstveno u gradovima – otvaraju se ženske relane gimnazije a u nekim se gimnazijama organiziraju i mješoviti razredi

u tridesetima zapošljavaju se prve žene kao gimnazijske profesorice i taj se trend do rata intenzivira

broj učenika u gimnazijama počeo se dramatično povećavati

osobito je značajno rastao broj učenika koji su u gradove dolazili iz okolnih sela – u Zagrebu su se zvali ''vlakaši'' a na Zg glavnom kolodvoru čak je postojala učenička čekaonica gdje su oni mogli učiti

osnivanje niza fakulteta na zg sveučilištu nakon 1918., pohotovo tehničkih – dolazi do povećanja visokoškolovanih kadrova

impulsi modernizacije do manjih sredina stizali tek malo ili nimalo jer su obrazovani ostajali u gradovima

zdravstvo

44

tuberkuloza prisutna u gradovima, pretežno u nižim slojevima (25-35% preminulih)

oštre zime također odnosile živote – upala pluća

problem je u naraslim gradovima također predstavljala i pitka voda jer često nije bilo uređenog vodovoda a bunari su se znali zagađivati

društvene napetosti

nerazvijenost i siromaštvo seoskih područja stvarale su velike društvene napetosti, pogotovo u odnosima selo-grad

intelektualci iz grada načelno su hvalili narod, njegovu prostodušnost i običaje ali su mnogi potiho prezirali i sumnjali u sposobnost seljaka

gradski krugovi su imali uzrečicu ''Pusti zeca, ubi Valaja''

s druge strane, seljaci ili prva generacija došljaka u grad prijezirno su gospodu nazivali cilindrašima ili kaputašima (oni sami si zimske kapute zbog skupoće nisu mogli priuštiti)

ISTRA, RIJEKA, ZADAR I OTOCI – HRVATSKA U ITALIJI

Istra je od jeseni 1918. bila pod talijanskom vlašću no to još tada nije bilo verificirano nikakvim međunarodnim ugovorom

talijanska okupaciona vlast, svejsna brojčane premoći Hrvata i Slovenaca, strahovala je od plebiscita kojeg je zagovarao Wilson – iz tog razloga započeli su s progonom Slavena u brojčanu korist Talijana da bi izbjegli moguće negativne posljedice plebiscita

talijanski vojnici i karabinjeri upadaju u kuće te pljačkaju i premlaćuju ljude

talijanska je vlast, kako ona građansko-liberalna, tako i fašistička, primarnim pitanjem po priključenju smatrala rješavanje ''slavenskog pitanja'' – želje za radikalnom eliminacijom hrvatske i slovenske većine na području Julijske krajine, Istre, Zadra i Lastova

Fasci di combattimento osnovan je 1919. s ciljem borbe protiv komunizma u Istri i čitavoj Julijskoj krajini – imali su primarno nacionalan zadatak : zastrašivanjem, prijetnjama i batinanjem onemogućiti svaki javni iskaz hrvatstva ili slovenstva

1921. izbijaju krvave i neuspješne nacionalno-socijalne bune labinskih rudara (Labinska republika) i seljaka iz okolice Pule koji su pružili otpor zbog zabrane uporabe hrvatskih nacionalnih simbola, hrvatskog jezika te napada na mještane

tristotinjak seljaka organizirao Ante Ciliga – njihov otpor ugušen nakon 2 mjeseca kada je selo Šegotići spaljeno a 400 osoba privedeno

kada su fašisti 1922. preuzeli vlast stanje se jo dodatno pogoršalo – ukidaju se hrvatski razredi u školama, 1923. zabranjen je hrvatski jezik u upravi, 1925. i na sudu, zabranjuju se hrvatska društva i raspuštaju zadruge, nasilno se Hrvatima i Slovencima nameću talijanska imena i prezimena

45

velik broj Istrana emigrirao je u susjednu Jugoslaviju ili prekomorske zemlje

1929. prestale su izlaziti i posljednje hrvatske novine u Istri

1929. provedeni izbori – istaknuta samo jedna – fašistička lista, pribjegavalo se raznim izbornim nezakontostima, nasilju, terorističkim akcijama, premlaćivanju

TIGR – revolucionarna organizacija – Trst-Istra – Gorica - Rijeka

pucali na fašističku povorku nakon izbora – jedan čovjek poginuo

od TIGRa šestorica uhvaćena – po 30 godina robije dok je Vladimir Gortan osuđen na smrt premda čak on nije ni bio ubojica – Gortan je postao istarski simbol borbe protiv talijanizacije i fašizma

teror se samo intenzivirao

crkva je tradicionalno još od 19.st. bila čuvarica hrvatskog i slovenskog identiteta – sustavno bili marginalizirani slavenski svećenici

procjene da je oko 75 000 Istrana izbjeglo na jugoslavenski teritorij, najviše u Zagreb i druge dijelove Hrvatske i Slavonije ali i na Kosovo (jer su vlasti nastojale smanjiti albansku većinu na tom prostoru pa su davale pogodnosti za useljenje)

istovremeno je mnogo Talijana doselilo u Istru

uspostava talijanske vlasti izazvala je zastoj u ekonomskom životu te osobito pad industrijske proizvodnje

pulsko vojno brodogradilište ostalo je bez narudžbi pa je propalo – Pula je izgubila preko trećine stanovništva

težište privrednog života u Istri preselilo se u unutrašnjost – Raški bazen gdje se vadio boksit i cementni lapor

Rijeka

1924. Rimskim ugovorm pripojena Italiji

formirana je Riječka provincija – obuhvaćala libernijski dio Istre i dio slovenskog teritorija u zaleđu

u međuratnom razdoblju lučki i trgovinski promet je stagnirao jer su nove državne granice odvajale grad od njegova prirodnog zaleđa

od nekada prosperitetnog grada Rijeka je pretvorena u ''periferni gradić fašističkog savojskog imperija''

istodobno istično od Riječine jačao Sušak koji je bio unutar Kraljevine SHS/Jugoslavije

jugoslavenske su vlasti nastojale razviti sušačku luku pa je zapravo rijelčka luka podijeljena na dvije – sve je to onemogućavalo da povrate izgubljena tržišta i terete

46

s vremenom Sušak druga luka po količini pstvarenog tereta – iza Splita

Zadar

talijanska enklava u Jugoslaviji

doživljava krizu i pad broja stanovnika

Cres i Lošinj

broj stanovnika u malenom ali stalnom padu – ne zna se je li to zbog iseljavanja koju je prouzročila izolacija (državna granica) ili o iseljavanju koje je u međuratnom razdoblju zahvatilo čitavu Italiju, osobito njene nerazvijene dijelove

na Lastovu broj stanovnika stalno raste jer doseljavaju Talijani iz drugih dijelova Dalmacije koji nisu željeli živjeti u jugoslavenskoj državi

na otoku počeli brojni javni radovi – potaknuti od talijanskih vlasti da od otoka naprave snažno vojnopomorsko uporište

i u Zadru i na Lastovu fašističke su se vlasti služile nasilnim sredstvima kako bi promijenile etnički identitet tih krajeva

OKTROIRANI USTAV – TOBOŽNJI ZAVRŠETAK DIKTATURE

od uspostave diktature počtkom 1929. politički je život u Kraljevini zapravo zamro

u prve dvje godine diktature jačalo je sve veće nezadovoljstvo a zaoštravala se i gospodarska kriza

kralj je bio prisiljen na ustupke pa je u ljeto 1931. pregovarao sa srpskom opozicijom a kasnije i s Antonom Korošecom kao predstavnikom Slovenske ljudskem stranke

Aleksandar bio prisiljen 3. rujna 1931. proklamacijom nametnuti Ustav – Oktroirani ustav

atmosfera je trebala sugerirati kako slijedi povratak na stanje prije 1929. i kako se diktatura na svaki način napušta

povratak na ustavnost se barem u teoriji dogodio – nestalo je otvorenog apsolutizma ali su se zapravo diktatura i apsolutizam preoblikovali u novo, tobože prihvatljivije ruho

temelji šestojanuarskog režima su ostali : integralno jugoslavenstvo i ničim ograničena kraljevska vlast

unitaristička ideologija i centralistički državni ustroj

prema Oktroiranom ustavu kralj je bio iznad zakona

vlada (Ministarski savet) nije bila odgovorna parlementu nego njemu

parlamentarizam nije postojao

47

stranke koje su djelovale prije 6.siječnja 1929. nisu dobile dozvolu za rad

politička je djelatnost opet dopuštena, ali s velikim ograničenjima

do 1929. Narodna je skupština bila jednodomna – novouređeno predstavničko tijelo sastojalo se od dva doma : Narodne skupštine (birala se na općinskim izborima) i Senata (članovi birani dijelom posredno a dijelom ih je postavljao kralj)

tako konstituirani drugi dom trebao je posve osigurati apsolutnu kraljevu vlast jer se pretpostavljalo da bi se narodna skupština mogla pokatkad oteti kontroli pa izglasati neki zakon ili mjeru protiv kraljeve volje što bi onda Senat zaustavio

kralj je određen kao najviši organ državne vlasti s ovlastima u zakonodavstvu, upravi i sudstvu

članak 116 Oktroiranog ustava – dopuštao kralju da u izvandrednim situacijama postupa mimo ustavnih i zakonskih propisa a od Narodne skupštine i Senata trebao je tražiti tek naknadnu suglasnost

jugoslavenski nacionalni unitarizam bio je i ustavom promoviran u nacionalnu ideologiju – ustavne odredbe o jednoj državi, jednom narodu i jednom nacionalnom osjećaju

na drugom je mjestu bilo da Jugoslaviju onda sačinjava nekih 9 naroda ili plemena

jasno se izražavala želja da se od tih 9 naroda napravi jedna nacija

režim je Oktroiranim ustavom bio natjeran na povlačenje i na ublažavanje diktature

nekoliko dana prije proglašenja Ustava donesen je Zakon o nazivu i podjeli Krlajevine na upravna područja – 28. kolovoz 1931.

njime su ponešto izmjenjene granice banovina – politika iz 1929. bila je da se granice mijenjaju kako bi se izmiješale nacije i vjere – sada, 1931. od te se politike odustajalo

na izborima za Narodnu skupštinu 1931. istaknuta je samo jedna lista – režimska – pod vodstvom premijera, Petra Živkovića

uvjet za izlazak na izbore bilo je predočenje popisa potpisa koje je svaka stranka trebala skupiti, ali u svih 305 kotareva države – ni jednoj stranci to nije uspjelo osim državnom aparatu

glasanje je bilo javno i usmeno

kako bi osigurao veću podršku režimu kralj je potakao osnivanje stranke – režimske političke formacije – isprva pod imenom Jugoslavenska radikalna seljačka demokratija (JRSD) – stranka nikad nije formulirala program (Pribićević zaključio da je njen stvarni program da na kraljeve naredbe odgovara ''Razumijem'')

u stranku su ušli i glavnu riječ imali bivši članovi Radikalne i Demokratske stranke

oslanjali se na materijalnu i svaku drugu podršku države

usprkos tome nisu imali većih uspjeha u pridobijanju pristaša

48

1933. promijeni ime u Jugoslavensku nacionalnu stranku (JNS)

Ante Pavelić – zubar je tokom tridesetih bio predsjednik Senata – još Hrvata iz uvjerenja ili konformizma koji su podržavali diktaturu

Aleksandar postavio novog premijera – Vojislav Marinković (Živković bio suviše kritiziran) – židovskog podrijetla

nakon 3 mjeseca zamijenjen Milanom Srškićem koji je premijer bio jedva godinu i pol

TEROR I ISKAZI NEZADOVOLJSTVA

policijska brutalnost bila je najočigledniji pokazatelj represivnosti režima, režim nije prezao ni od ubojstava

u prve dvije godine režima ubijani uglavnom samo komunisti, od 1931. ubijani su i drugi politički protivnici

u veljači 1931. na ulici izudaran i ubijen Milan Šufflay istaknuti knjiženik i historičar, član HSPa, jedna od utemeljitelja albanistike u svjetkim razmjerima

1932. napadnuk pisac i odvjetnik Mile Budak, kasniji ministar prosvjete u NDH

1933. ubijen na kućnom pragu Josip Predavec – potpredsjednik HSS-a

već u travnju 1932. prve proturežimske demonstracije – seljaci oko Ludbrega istakli hrvatske zastave i parole

ubojstvo Šufflaya i napad na Budaka zgorzio je Zagrepčane koji su sastavili prosvjedeno pismo ministru – potpisali i komunist Božidar Adžija, August Cesarec, Ivo Politeo te Branko Gavella

bilo je to doba jedinstva političkih struja i budućih stranka u Hrvatskoj

u prvoj polovici tridesetih hrvatski političari vrlo različitih opcija bili su ujedinjeni u stavu protiv centralizma i unitarizma

represija

i u beogradskoj Skupštini koju je kralj strogo kontrolirao čak i državnotvorni zastupnici prosvjedovali su protiv represije

režim se više nije mogao održavati na goloj sili i bio je prisiljen na popuštanje uzda – osnovni razlog postupne obnove političkog života

Punktacije Seljačko-demokratske koalicije – Zagrebačke punktacije

studeni 1932.

Seljačko-demokratska koalicija održala sastanak na koji su osim vodstva koalicije (Maček, Krizman, Kosanović, Bošković, Predavec, Šutej, Vilder) bili pozvani i nezavisni ali vrlo

49

ugledni Ante Trumbić te Mile Budak kao predstavnik pravaša – podržao ih je i Svetozar Pribićević iz emigracije

prisutnošću Budaka i Trumbića željelo se istaknuti jedinstvo hrvatske političke javnosti u postavljanju pitanja državnog preuređenja

6 točaka političkog programa

istakli da je narod nositelj političkog autoriteta a seljaštvo temelj organizacije sveukupnog života

osudili kraljevski apsolutizam i srbijanski hegemoniju koja je djelovala destruktivno po društvo, uništavala moralne vrijednosti, imovinu naroda i njegov duhovni mir

zaključuju da je potrebno vratiti se na stanje prije 1.prosinca 1918. i preurediti državu u smislu složene državne zajednice bez prevlasti jednog ili više njenih dijlova nad ostalima

ubrzo se po tim pitanjima očituju i druge opozicijske stranke diljem Kraljevine – niz rezolucija i osuda centralizma i unitarizma – krug nezadovoljnika bio je širok

u hrvatskoj javnosti tih se godina sve snažnije afirmirala predodžba da jedan narod živi na teret drugoga

USTAŠKI POKRET I DESNICA U HRVATSKOJ DO USPOSTAVE NDH

ubrzo nakon proglašenja diktature pravaški vođa Ante Pavelić napustio je Zagreb a potom i Jugoslaviju – otišao u Beč pa Mađarsku pa zatim u Sofiju

u Bugarskoj se susreo sa Ivanom Vančom Mihajlovom – vođom VMRO-a te je potpisao deklaraciju (Sofijska deklaracija) o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju neovisnih država Hrvatske i Makedonije

zbog tih je aktivnosti jugoslavenski sud Pavelića u odsutnosti osudio na smrt

Pavelić se tek u narednim godinama počeo povezivati s radikalnim nacionalistima i stvarati organizaciju – ustaški pokret stvoren 1931./1932.

Pavelić se konačno skrasio u Italiji koja ga je već od 1927. podržavala u njegovoj protujugoslavenskoj politici u okvirima Mussolinijeve ekspanzinističke politike u JI Europi

Pavelić ponudio Italiji suradnju u rušenju Jugoslavije – očekivao je talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti neovisne hrvatske države a zauzvrat je izrazio spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima

u sljedećih 12 godina Pavelić je postao pijun u rukama talijanskog režima

u Rimu je 1929. počeo djelovati pod zaštitom šefa talijanske tajne policije Ettorea Contija

povezivao se i sa skupinom starih ''frankovaca'' okupljenih oko bivšeg a-u generala Stjepana Sarkotića i viših časnika Ivana Perčevića, Stjepana Duića

50

istodobno je Pavelić intenzivirao odnose s VMRO-om

Pavelić okupljao emigrante u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj i najviše u Italiji s ciljem da izgradi ustašku organizaciju

u nekim od tih zemalja postojali su i logori u kojima su se pripadnici tih pokreta uvježbavali za borbu u domovini (buduće terorističke akcije)

prvi logor organizirao je Gustav Perčec u Janka Puszti kod Nagykanisze - logor postao poznat jer su iz njega regrutirane osobe povezane s atentatom u Marseillesu 1934. g.

prvi logor u Italiji organiziran u seku Bovegno kraj Brescie – kasnije preseljen u dolinu Borgo Val di Tara (južno od Parme)

sve se odvijalo u tajnosti

tridesetih se Pavelić pokušao povezati i s Njemačkom, odnosno Gestapom i vodećim krugovima NSDAPa – no interesi Trećeg Reicha u JI Europi bili su tada ponešto drukćčiji od interesa Italije i Mađarske – usmjereni na učvršćenje političkih kontakata s Jugoslavijom i realizaciji ekonomskih interesa na tom prostoru

Pavelić vrbovao i među emigrantima radnicima u Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj te SADu i Južnoj Americi ali je uspjeh bio skroman

prije 1941. nije moglo biti više od 1000 aktivnih ustaških emigranata

1932. Velebitski ustanak (Lički ustanak)

skupina Hrvata pridošlih iz emigracije i naoružanih od Italije, po odobrenju Pavelića, napala je u ličkom selu Brušani žandamerijsku stanicu

ustaški pokret je taj događaj smatrao formalnim rođenjem svoje organizacije

žandari nisu imali gubitaka a ustanici su se nakon neuspješnog napada povukli

pri povlačenju jedan je od napadača ubijen

napadači su se nadali da će njihova akcija potaknuti šire i masovnije akcije koje bi prerasle u ustanak protiv države

policija i vojska poduzele su akcije da uhapse sudionike

proglašen je policijski sat

većinu ih ulovili, glavn organizator Andrija Artuković otišao je u Zadar nekoliko dana prije akcije

u ustaškoj propagandi Velebitski ustanak pretvoren je u legendu

brutalno gušenje nacionalnih sloboda i identiteta izazvalo je ekstremne nacionalističke reakcije

51

u Glavnom ustaškom stanu u Italiji Pavelić je objavio i prvi broj lista Ustaša (veljača 1932.) – vijesnik hrvatskih revolucionaraca – zagovara najradikalnije metode brobe za neovisnu Hrvatsku, uključujući i terorizam

oko noža stvara se u ustaškom pokretu (ali i kod četnika, koji su im po mnogim ideološkim elementima vrlo bliski) sljedećih godina svojevrsan kult – nož / bodež postaje jedan od ustaških znamena

od ljeta 1932. pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima ili policijskim stanicama ( i civilne žrtve)

ustaška glasila u emigraciji raspiruju i kult osvete i mržnje prema Srbima

opsjednutost krvlju i nasiljem ubrzano dostiže mitološke razmjere te se tako stvara plodno tlo za genocidne zločine na području NDH

ustaše u logorima u Liparima bili sustavno indokrtrinirani – organizatori i počinitelji prvih masovnih pokolja u NDH i zapovjednici prvih ''logora smrti'' bili su u velikoj većini bivši internirci s Lipara

antijugoslavenstvo i protusrpstvo pokreta

Mile Budak – Bjež'te psine preko Drine

Pavelić rekao da sve neprijatelje treba poklati i to sve Srbe, Židove i Cigane

mecena ustaškog pokreta bio je Benito Mussolini koji je 1932. objavio Doktrinu fašizma

1933. objavljena su Načela hrvatskog ustaškog pokreta

zagovara se nacionalna isključivost:

odlučivanje o državnim i narodnim poslovima ograničava se samo na one koji su hrvatskog roda

tvrdi se da tko u Hrvatskoj ne potjeće od seljaka, u 90 od 100 slučajeva nije hrvatskog porijekla

''seljački ideal'' - teže da u društveni život vrate nevinost jednostavnog život

(ni Pavelič ni njegovi suradnici nisu imali nikakvu ideju kako potaknuti društveni i ekonomski razvitak)

državno-pravni historicizam:

oslanjanje na hrvatsko povijesno državno pravo i polaganje prava na sve teritorije koji su nekad uistinu ili navodno pripadali Hrvatskoj ili bili naseljeni Hrvatima

ustaški ideolozi tako su u hrvatski prostor uključivali BiH, Sandžak, Srijem, Bačku

zalagali se za odbacivanje svake državnopravne veze sa drugim jugoslavenskim narodima

52

Pavelić i sljedbenici negirali su čin ujedinjenja 1918. g. te su Drinu smatrali granicom dvaju svjetova – istočnog i zapadnog

podržavali gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata kako bi negirali vezu s drugim Slavenima

od fašizma i nacizma ustaše su preuzeli :

nacionalnu isključivosti

veličanje države

glorificiranje ratne operacije za ostvarenje političkih ciljeva

negativan stav prema komunizmu, socijalizmu i zapadnoj, liberalnoj demokraciji

koncepciju vođe kojem se kao nositelju vrhovne vlasti duguje bezuvjetna poslušnost

novi članovi morali položiti prisegu

bilo je pojedinaca pa i čitavih grupa koji su pristali uz takve ekstremne ideje – prvenstveno nacionalistički usmjereni radnici i seljaci – gotovo u pravilu bili prva generacija doseljenika u gradove ili seljaka koji su se upoznali sa životom grada – potjecali iz pasivnih krajeva i osjećali se odbačenima od sustava stoga su se dali privući desnim ( i lijevim) parolama

opravdanje za svoju lošu situaciju (uzrokovanu i agrarnom krizom, lošim posljedicama kapitalizma) tražili su u srpskom hegemonizmu

ustaška idelogija obraćala se malom čovjeku i nudila je sigurnost narodne zajednice u teškim, kriznim vremenima a zauzvrat tražila odricanje od individualiteta – dužnost i odgovornost prema cjelinibili su temelj svake djelatnosti u privatnom životu svakog pojedinca. člana hrvatskog naroda

1934. ustaše su zajedno sa članovima VMROa organizirale atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu

značajno mjesto u organizaciji imale su i talijanske i mađarske tajne službe

nakon atentata izbio je skandal jer se saznala da je Italija pomagala organizacije koje su stajle iza atentata – iz tog razloga talijanska je vlada bila prisiljena hapsiti ustaše – uhapšen i Ante Pavelić koji je u zatvoru proveo gotovo dvije godine

Naša gruda, omladinski list za suvremena pitanja – prvo ustaško orjentirano glasilo u zemlji

otvoreno promicali neke elemente profašističke i pronacističke ideologije

izašla samo 2 broja i oba bila zabranjena

urednik Vladimir Singer

aktivnost ustaša se donekle intenzivirala od 1934. no ni tada se organizacija nije razvila a listovi i brošure nisu dosezali veće naklade

53

na snazi su ustaše dobili 1937. kada se premijer Stojadinović dogovorio sa talijanskom vladom da će dio ustaša biti amnestiran pa da s emogu vratiti u Jugoslaviju

Stojadinović je računao na to da će tako lakše kontrolirati pokret a i namjestiti HSSu protivnika

ustaše je policija progonila ali im je i prešutno dopuštala djelatnost ako je to škodilo popularnosti HSSa

Hrvatski narod – list kojeg je počeo izdavat Mile Budak u kojem je napadao Mačeka i HSS

1935. Pavelić dao ubiti Gustava Perčeca jer je njegova djevojka pobjegla iz Janka Puszte i objavila u zagrebačkim Novostima niz informacija o Perčecu, Janku Puszti i boravku u ustaškoj emigraciji

ideje nacionalnog ekskluzivizma imale su odjeka u određenim krugovima – osobito među desno orjentiranom hrvatskom inteligencijom

studenti desne orijentacije ''frankovci'' koji će kasnije uglavnom pristupiti ustašpkom pokretu postupno su sredinom 1930ih preuzimali vodstvo u središnjem akademskom društvo ''August Šenoa'' zatim u ''Eugen Kvaternik'' te raznim stručnim klubovima po fakultetima

potkraj 1937. i početkom 1938. infiltriraju se i u druga društva i institucije – djelovali su u katoličkim organizacijama (''Križari'' i ''Domagoj'')

ustaški orjentirani intelektualci postajali su sve utjecajniji i u Matici hrvatskoj

članovi ''Augusta Šenoe'' zajedno sa nekim člkanovima ''Ante Starčevića'' izdavali su ilegalne ustaške novine koje su im bile odmah zabranjivane

Matica hrvatska objavljuje 1936/1937. knjižicu Današnja Njemačka autora Ernesta Bauera koji veliča Hitlera i nacionalsocijalizam

zbog sve jačeg utjecaja nacionalističke desnice u Matici u nju je uveden komesarijat koji je raspušten nakon proglašenja NDH

desni krugovi u Hrvatskoj bili su prije uske skupine nego široko organizirani društveni pokret

jačanje desnih tendencija bio je fenomen karakterističan i za Europu u cjelini

početkom 1935. osnovan Jugoslavenski narodni pokret Zbor – Dimitrij Ljotić

snažan ideološki utjecaj nacionalsocijalizma i fašizma, prihvaćali rasnu teoriju, antisemitizam i antikomunizam

Zbor je imao svoj organ – Buđenje, list za politička, nacionalna i ruštvena pitanja

cilj je jugoslavenski nacionalistički renesans

bliskost desnom ekstremizmu nimalo se ne skriva

54

Ljotić se legitimirao kao pristaša Hitlera

uspjeli okupiti mali broj simpatizera

55