Hocu+da+budem+kao+druga+djeca

8/16/2019 Hocu+da+budem+kao+druga+djeca

1/172

IZVJEŠTAJ O POLOŽAJU DJECE U POKRETUU BOSNI I HERCEGOVINI

!


2/172


3/172


4/172

„Zaštita djece u pokretu u Bosni i Hercegovini ”

Glavni istraživač:

Nada Uletilović – UG „Zdravo da ste”

Pravni ekspert:

Mirsada Bajramović – UG „Zemlja djece”

Istraživači:

Aleksandra Kukoljac – UG „Zdravo da ste” Sonja Stančić – UG „Zdravo da ste”

Jovana Vuković – UG „Zdravo da ste” Adnan Drndić – UG „Zemlja djece”

Ajla Tahirović

Studije slučaja

Dijana Riđić – Fondacija „Bosanskohercegovačka inicijativa žena” Kanita Kulić – JU „Kantonalni centar za socijalni rad”, Sarajevo

Adnan Drndić – UG „Zemlja djece” Aleksandra Kukoljac – UG „Zdravo da ste”

Savjetodavni odbor

Ministarstvo sigurnosti BiHAida Saković – Sektor za azil

Nihada Tanković – Sektor za imigracijuMladenka Hrkalo – Služba za poslove sa strancima

Sanin Prašović – Sektor za međunarodnu saradnju i evropske integracije,Odjel za borbu protiv trgovine ljudima

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiHSaliha Đuderija – Sektor za ljudska prava

Nada Spasojević – Sektor za izbjeglice, raseljena lica, readmisiju i stambenu politikuElmira Terko – Sektor za izbjeglice, raseljena lica, readmisiju i stambenu politiku

Save the Children International, SarajevoAida Bekić

Aida Ivković

LektorIgor Simanović

Štampa „Atlantik” bb

Tiraž520


5/172

Izvještaj o položaju djece u pokretu

u Bosni i Hercegovini

Banja Luka 2013

HO]U DA

BUDEMKAO DRUGADJECA!


6/172

SADRŽAJ

1. UVOD 7

2. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA 13

2.1. PREDMET ISTRAŽIVANJA 142.2. CILJ ISTRAŽIVANJA 142.3. SPECIFIČNI CILJEVI ISTRAŽIVANJA 152.4.METODE ISTRAŽIVANJA 152.4.1. Polustrukturisani dubinski i fokus-grupni intervjui 162.4.2. Fokus-grupni i polustrukturisani intervjui sa djecom u pokretu 162.4.3. Studije slučaja 162.4.4. Mapa puta 172.5. UZORAK ISTRAŽIVANJA 172.5.1. Fokus-grupni intervjui sa profesionalcima 172.5.2. Polustrukturisani dubinski intervjui sa profesionalcima 172.5.3. Fokus-grupe sa profesionalcima 182.5.4. Fokus-grupni i polustrukturisani intervjui sa djecom u pokretu 182.6. PROCES ISTRAŽIVANJA 202.6.1. Pripremna faza 202.6.2. Prikupljanje podataka 202.7. ETIČKA PITANJA, ZAŠTITA DJECE

I PITANJE POVJERLJIVOSTI PODATAKA 202.8. OGRANIČENJA ISTRAŽIVANJA 21

3. USKLAĐENOST DOMAĆIH ZAKONA SA MEĐUNARODNIM STANDARDIMA 23

3.1. MEĐUNARODNI PRAVNI OKVIR 243.1.1. Sistem Ujedinjenih naroda/nacija 243.1.2. Instrumenti Vijeća/Savjeta Evrope i Evropske unije 353.2. NACIONALNI PRAVNI OKVIR 473.2.1. Strateški dokumenti u Bosni i Hercegovini 75

4. IZAZOVI U OSTVARIVANJU PRAVAIZ PERSPEKTIVE DJECE U POKRETU 83

4.1. PRAVO NA NEDISKRIMINACIJU 844.3. PRAVO NA ŽIVOT, OPSTANAK I RAZVOJ 864.4. PRAVO NA PARTICIPACIJU 87

5. DJECA U POKRETU U BOSNI I HERCEGOVINI POJAM I STANJE 91

5.1. POJAM „DJECA U POKRETU” 925.2. STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI 925.2.1. Prikupljanje podataka o djeci u pokretu 935.2.2. Djeca koja rade i/ili žive na ulici 955.2.3. Djeca žrtve trgovine ljudima 985.2.4. Djeca koja uživaju status međunarodne pravne zaštite 103


7/172

5.2.5. Djeca tražioci azila 1075.2.6. Djeca neregularni migranti 1095.2.7. Djeca povratnici po osnovu sporazuma o readmisiji 1135.3. UZROCI MIGRACIJA I SPECIFIČNI RIZICI ZA DJECU U POKRETU 117

5.3.1. Uzroci migracija 1175.3.2. Speci čni rizici za djecu u pokretu 118

6. PROGRAMI ZA ZAŠTITU DJECE U POKRETU 123

6.1. ZAŠTITA DJECE U POKRETU NA DRŽAVNOM NIVOU 1246.1.1. Ministarstvo sigurnosti BiH 1246.1.2. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH 1256.2. SOCIJALNA ZAŠTITA 1266.2.1. Centri za socijalni rad 1276.2.2. Dnevni centri za djecu uključenu u život i/ili rad na ulici i djecu u riziku da to postanu 1276.3. NEZAVISNE INSTITUCIJE ZA PRAVA DJETETA 1306.3.1. Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine 1306.3.2. Ombudsman za djecu Republike Srpske 1316.4. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE 1326.4.1. Visoki komesarijat za izbjeglice Ujedinjenih nacija - UNHCR 1326.4.2. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) 1336.4.3. Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju - OSCE 1336.4.4. Save the Children 1336.4.5. UNICEF 1346.4.6. Care International 1356.4.7. Catholic Relief Services - Katolička služba pomoći CRC 1356.4.8. World Vision 1356.5. DOMAĆE NEVLADINE ORGANIZACIJE 136

7. STUDIJE SLUČAJA 141

7.1. STUDIJA SLUČAJA 1 1427.2. STUDIJA SLUČAJA 2 1447.3. STUDIJA SLUČAJA 3 1477.4. STUDIJA SLUČAJA 4 150

8. ZAKLJUČCI I PREPORUKE 155

8.1. ZAKLJUČCI 1568.2. PREPORUKE ZA UNAPREĐENJE STANJA 158

9. IZVORI 163


8/172


9/172

1. UVOD


10/172

10

I Z V J E Š T A J O P O L O Ž A J U D J E C E U P O K R E T UU B O S N I I H E R C E G O V I N I

Djeca u pokretu su jedna od najranjivijih grupa djece, u stalnom riziku ili u stalnojizloženosti kršenju njihovih prava, a u isto vrijeme i grupa djece o čijoj poziciji iiskustvima veoma malo znamo. Razlog za to može biti njihov broj, koji nije tolikida bi privukao veću pažnju u javnosti, a može predstavljati i nedostatak bavljenja

ovim speci čnim problemom kod nas. Da bi se izmijenio odnos prema ovoj ranjivojgrupi djece, Save the Children International, Sarajevo (u daljem tekstu Save theChildren), inicirala je istraživanje o ovoj djeci kako bi dobila potpuniju sliku opoložaju djece u pokretu u regiji (Republici Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini).Na taj način dobijen je uvid u ovu problematiku, od važećih zakonskih rješenja,sistema podrške, uključenih institucija, ustanova i organizacija civilnog društva, dostanja na terenu i stepena uvažavanja ljudskih prava i prava djeteta. Istraživanje jeinicijalno urađeno u Srbiji, a onda, po sličnoj metodologiji, i u ostale dvije zemlje.Planirano je, takođe, da se spajanjem glavnih nalaza iz ova tri izvještaja sačiniobjedinjeni regionalni izvještaj. On bi bio osnova za planiranje aktivnosti u regiji,koje će biti usmjerene na poboljšanje sistema zaštite djece, koja se po bilo kojojosnovi nađu u pokretu.

Istraživanje o djeci u pokretu u Bosni i Hercegovini rađeno je sa namjerom da se:• analizira zakonska osnova koja reguliše ovu oblast i njena usklađenost sa

međunarodnim standardima,• bolje razumije fenomen djece u pokretu i sve dimenzije ove pojave, uzroci

migracija i speci čni rizici kojima su djeca izložena,• da se čuje glas djece koja su u pokretu: o njihovim iskustvima u toku migracija,

o uslugama koje su dobijali u toku putovanja i preporukama za poboljšanjenjihove zaštite,

• analizira sistem podrške i usluga koje su ovoj djeci dostupne,• formulišu preporuke za unapređenje sistema podrške djeci u pokretu.

Značajan aspekt ovog istraživanja je i procjena rizika kojima su djeca u pokretuizložena. Ta procjena je dobijena od: profesionalaca koji rade sa djecom, donosiocaodluka u resornim ministarstvima, predstavnika međunarodnih i domaćih nevladinihorganizacija, te predstavnika institucija socijalne zaštite, državnih institucija zasmještaj migranata i od same djece. Na ovaj način, sagledavajući problem izrazličitih uglova, dobijeni su pouzdaniji rezultati o položaju djece koja su u pokretuili se nalaze u riziku da se nađu u toj poziciji.

Odrednica „djeca u pokretu”, iako novijeg datuma, podrazumijeva poznati fenomendjece koja migriraju, tj. pomjeraju se iz svog stalnog mjesta boravka u drugomjesto. Ona su, prilikom tih migracija, izložena posebnim rizicima. Po de nicijiSave the Children, to su djeca koja „iz različitih razloga, dobrovoljno ili prisilno,u okviru zemlje ili između zemalja, sa ili bez roditelja ili staratelja migriraju, ikoju pokret čini potencijalno izloženom rizicima od neadekvatne brige, ekonomskei seksualne eksploatacije, zlostavljanja, zanemarivanja i nasilja”. Ova de nicijaukazuje na nekoliko elemenata ovog problema. Prvo, postoje brojni razlozi zbogkojih se djeca mogu naći u migraciji. Drugo, ne radi se samo o prisilnom pomjeranjudjece, nego i dobrovoljnom. Treće, migracije ne podrazumijevaju samo odlazak udrugu zemlju, nego i pomjeranje unutar jedne, iste, zemlje. I, četvrto, migriranjeznačajno povećava šansu da se djeca nađu u situaciji da ne dobijaju adekvatnubrigu i zaštitu, i da budu izložena nasilju i brutalno iskorišćena.


11/172

11

U V O D

Pojam djece u pokretu obuhvata različite kategorije djece, kao što su:• djeca izbjeglice,• djeca interno raseljena usljed prirodnih katastrofa ili oružanih sukoba,• djeca tražioci azila,

• djeca migranti u potrazi za boljim uslovima života,• iregularni migranti,• djeca žrtve trgovine ljudima,• djeca koja su uključena u rad i/ili život na ulici, i• djeca povratnici po osnovu sporazuma o readmisiji.

Iako je za ovako brojnu grupu djece zajedničko to što su u pokretu, postoji iznačajan broj razlika među njima. Djeca iz nekih grupa migriraju zbog siromaštva,neka zbog životne ugroženosti, neka su prisiljena na to kao žrtve nasilja ili žrtvetrgovine ljudima. Većina djece migrira sa svojim roditeljima ili starateljima, ali jesve više slučajeva kada migriraju bez pratnje. Ova raznolikost oblika pojave seodražava i na kompleksnost u rješavanju problema djece u pokretu, kako krozzakonsku regulativu, tako i kroz obezbjeđenje velikog broja institucija za prihvat izaštitu, raširenu mrežu servisa za podršku i sl.

Iako su djeca iz svih grupa djece u pokretu izložena različitim rizicima i ranjiva su,nisu na isti način tretirana u sistemu zaštite u Bosni i Hercegovini. Tako, na primjer,sva djeca u pokretu u Bosni i Hercegovini u pratnji odrasle osobe ili sama ne uživajuisti obim i kvalitet prava iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, obrazovanja iostalih prava. Prema raspoloživim podacima, djeca stranci koja pripadaju različitimkategorijama djece u pokretu uživaju bolju zaštitu i pristup ostvarivanju prava oddjece u pokretu, bh državljana. Pozitivan primjer načinjen je od strane Ministarstvaza ljudska prava i izbjeglice BiH, Sektor za izbjeglice, raseljene osobe, readmisiju istambenu politiku, koji djeci koja imaju status međunarodne zaštite u BiH osiguravaostvarivanje prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, obrazovanje i rad pod istimuslovima kao i građanima Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina je potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanjusa Evropskom unijom preuzela obavezu donošenja i primjene zakonske ipodzakonske regulative koja je u saglasnosti sa pravnim okvirom Evropske unije,i koja je obavezuje na jačanje institucionalnih i organizacionih kapaciteta koji su usaglasnosti sa evropskim standardima. Ove se obaveze tiču i kvalitetnog i e kasnogupravljanja migracijama. U skladu sa ovim obavezama, Bosna i Hercegovina jedonijela i Strategiju u oblasti migracija i azila i akcioni plan za period 2012-2015.godine. Dugoročno, Bosna i Hercegovina u oblasti imigracija i azila ima za ciljrazvoj kvalitetnog sistema migracija i azila na nacionalnom nivou, koji je usklađensa standardima Evropske unije i koji u sebi sadrži međunarodno izbjegličko pravo.Takođe, postoji želja i spremnost za aktivnim učešćem u razvoju imigracionog iazilantskog sistema na regionalnom nivou. Ovo je važno, naročito iz razloga što

je Bosna i Hercegovina 1. jula 2013. godine, ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju,postala i granična zemlja Evropske unije, što će, sigurno, uticati na njenu ulogu ukontekstu migracija u regionu.

Ovo istraživanje je urađeno zbog nepostojanja podataka i dokumentovanih iskustavao djeci u pokretu, kao i potrebe za procjenom usaglašenosti zakona i praksi kojese odnose na ovu populaciju djece. Kao takvo, predstavlja prvi pokušaj u Bosni iHercegovini da se problem djece u pokretu sagleda multisektorski i interresorno.


12/172

12


Istraživanje je uradila organizacija „Zdravo da ste”, uz svesrdnu pomoć Savjetodavnogodbora koji je sastavljen od predstavnika resornih ministarstava (Ministarstvasigurnosti BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH), te predstavnika Savethe Children. Veliki doprinos su dali i predstavnici državnih institucija, ustanova

socijalne zaštite, predstavnici međunarodnih i domaćih nevladinih organizacija. Poseban značaj ima glas djece koja su učestvovala u istraživanju, koji nam jeomogućio uvid u njihova iskustva u procesima migracije, kao i uvid u njihov doživljajobima i kvaliteta usluga koje dobijaju. Dragocjeni su nam i njihovi prijedlozi zapoboljšanje usluga i servisa za svu djecu, koja će se u budućnosti naći u pokretuunutar Bosne i Hercegovine ili kroz nju. Korisni su nam bili komentari i prijedlozisvih onih koji su pročitali ovaj izvještaj prije štampanja.

Svima njima: veliko hvala!


13/172

13

U V O D


14/172


15/172

2. METODOLOGIJAISTRA@IVANJA


16/172


17/172

17

M E T O D O L O G I J A I S T R A Ž I V A N J A

2.3. SPECIFIČNI CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Speci čni ciljevi istraživanja su:1. Analiza usklađenosti međunarodnih politika i standarda sa nacionalnim norma-

tivnim i strateškim okvirom u funkciji zaštite djece u pokretu;2. Povećanje razumijevanja fenomena djece u pokretu u Bosni i Hercegovini,dimenzija i karakteristika dječijih migracija, uključujući uzroke migracija, kao ispeci čne rizike kojima su ova djeca izložena;

3. Sticanje uvida u to kako djeca u pokretu procjenjuju stepen ostvarenosti dječijihprava u kontekstu migracija;

4. Sticanje uvida u postojeće programe, usluge i uloge profesionalaca uključenihu sistem zaštite djece u pokretu;

5. Formulisanje preporuka za unapređenje sistema zaštite djece u pokretu.

U odnosu na postavljene ciljeve, rezultati ovog istraživanja će odgovoriti na sljedećapitanja:1. Koji su međunarodni standardi i instrumenti za zaštitu djece u pokretu prihvaćeni

u Bosni i Hercegovini?2. Kakav je postojeći domaći zakonski okvir za zaštitu djece u pokretu i u kojoj

mjeri je usklađen sa međunarodnim standardima?3. Kakva je perspektiva djece u pokretu u pogledu ostvarivanja dječijih prava?4. Kako profesionalci, koji rade u oblastima relevantnim za zaštitu djece u pokretu

(profesionalci koji rade direktno sa djecom, kao i oni koji učestvuju u procesukreiranja politika i donošenja odluka), razumiju i procjenjuju fenomen djece upokretu?

5. Kako se fenomen djece u pokretu manifestovao u periodu od početka 2010. dokraja 2012. godine u Bosni i Hercegovini?

6. Kakva je perspektiva djece u pogledu migracija, šta su iskustva djece u pokretu,zašto napuštaju mjesto boravka i kako izgleda njihov put, koji su rizici kojimasu izložena tokom puta?

7. Koji programi i usluge su dostupni djeci u pokretu u Bosni i Hercegovini: šta sumandati i programi različitih pružalaca usluga; kakvi su postojeći mehanizmisaradnje između različitih aktera koji učestvuju u zaštiti djece u pokretu; kakvasu interna pravila postupanja, prakse i procedure različitih pružalaca usluga išta su postojeće prepreke za kvalitetnu zaštitu djece u pokretu?

8. Kakva su viđenja djece u pokretu po pitanju podrške, programa i usluga kojesu im potrebne?

9. Šta je potrebno preduzeti kako bi se unaprijedio sistem podrške za djecu u pokretu?

2.4. METODE ISTRAŽIVANJA

Ciljevi i tema istraživanja uticali su na izbor kvalitativnih metoda, a u cilju sveobuhvatnograzumijevanja kompleksnosti fenomena djece u pokretu, kao i procjene kvalitetapostojećih programa i praksi namijenjenih djeci u pokretu u Bosni i Hercegovini. Zaovu svrhu, korišćeni su različiti izvori informacija i tehnike prikupljanja podataka:

• Analiza primarnih i sekundarnih izvora – međunarodnih politika i instrumenata,izvještaja državnih organa, zakonodavnih dokumenata i javnih politika koje setiču djece u pokretu;

• Polustrukturisani dubinski intervjui i fokus-grupni intervjui sa predstavnicimadržavnih institucija i organizacija civilnog društva, kako sa profesionalcima


18/172

18


direktno angažovanim u radu sa djecom, tako i sa onima koji se bave kreiranjempolitika i donošenjem odluka u oblasti zaštite djece u pokretu;

• Fokus-grupni i polustrukturisani intervjui sa djecom neregularnim migrantima,djecom povratnicima po sporazumu o readmisiji, djecom koja uživaju status

međunarodne pravne zaštite i sa djecom koja rade i/ili žive na ulici.• U cilju upotpunjavanja nalaza istraživanja, dodatno su urađene četiri studijeslučaja. One su ilustrovale speci čnost situacija u kojima se nalaze djeca u pokretuu Bosni i Hercegovini, a koje nije bilo moguće dobiti drugim tehnikama. Studijeslučaja dokumentuju, kako primjere dobre prakse, tako i manjkavosti sistema.Zbog toga one i značajno doprinose potpunijem sagledavanju nedostatakapostojećeg sistema, ali i mogućih načina za prevazilaženje ovih prepreka.

Priroda dobijenih nalaza obezbjeđuje sveobuhvatnu analizu postojećih politika i praksi,upotpunjenu velikim brojem izjava i ličnih viđenja ispitanika, kako profesionalaca,tako i djece koja su učestvovala u istraživanju.

2.4.1. Polustrukturisani dubinski i fokus-grupni intervjui sa predstavnicimadržavnih institucija i međunarodnih i domaćih organizacija civilnog društva uključilisu stručnjake angažovane u direktnom radu sa djecom u pokretu, ali i u procesukreiranja politika i donošenja odluka u ovoj oblasti. Intervjui su imali za cilj daistraže iskustva, razumijevanje i stavove profesionalaca o predmetu istraživanja.Fokus-grupni intervjui su omogućili pružanje osnovnih uvida u fenomen djeceu pokretu i sistem podrške za djecu u pokretu u Bosni i Hercegovini, dok supolustrukturisani dubinski intervjui poslužili sticanju cjelovitijeg uvida u iskustvai dublje razumijevanje pozicije profesionalaca koji rade u oblasti zaštite djece upokretu. Istraživanje je obuhvatilo period od početka 2010. do kraja 2012. godine.

2.4.2. Fokus-grupni i polustrukturisani intervjui sa djecom u pokretupredstavljaju značajan segment istraživanja koji obezbjeđuje potpunijerazumijevanje fenomena djece u pokretu, dimenziju i karakteristike procesamigracija iz dječije perspektive, kao i viđenja i iskustava djece u vezi sa postojećimprogramima podrške i izazovima sa kojima se susreću u ostvarivanju svojih prava.Ovakav pristup obezbjeđuje dodatnu vrijednost istraživanju, jer je djeci otvorioprostor da iznesu lična iskustva, sopstveno viđenje problema koji se tiču zaštitedjece u pokretu, ali i da predlože buduća rješenja, čime dječija perspektiva postajedostupna profesionalcima koji rade sa djecom, kao i donosiocima odluka. Izjave djecekoje smo koristili u ovom izvještaju pokazuju da djeca ne polaze od prava djeteta,sa kojim vjerovatno nisu ni upoznata, ne polaze ni od bosanskohercegovačkihzakonskih rješenja, jer ih ne poznaju, ne polaze ni od prakse u drugim zemljama.Ona su govorila iz svojih osjećanja, a dominantna emocija je bio strah izazvanzabrinutošću i neizvjesnošću za budućnost njih i njihovih porodica. Solidarisanje saporodičnim odlukama dodatno emocionalno opterećuje dijete.

2.4.3. Studije slučajaU toku istraživanja i susreta sa djecom naišli smo na slučajeve koje smo željelikroz studije slučaja posebno obraditi, kako bi se ilustrovali primjeri dobre ili lošeprakse sa kojom se susreću djeca u pokretu u BiH. Studije slučaja osvjetljavajuiskustvo sljedećih kategorija djece u pokretu:• slučaj djevojčice, neregularne migrantkinje,• slučaj djevojčice koja radi na ulici,• slučaj djeteta povratnika po sporazumu o readmisiji, i


19/172

19


• slučaj djevojčice žrtve trgovine ljudima radi sklapanja braka - slučaj koji jeilustrativan zbog toga što je bio pokretač za sistemsko rješenje ovakvih i sličnihproblema u Bosni i Hercegovini.

2.4.4. Mapa putaU pripremi istraživanja, oslanjanjući se na iskustva kolega iz Srbije, za istraživanjesa djecom pripremili smo tzv. trodimenzionalnu mapu puta, kojom smo planiralipodstaknuti djecu da na interaktivan i igrovan način prođu ponovo svoj puti svjedoče o iskustvima i osjećanjima koja su za to vezana. Nažalost, nije biloprilike da se ova tehnika primijeni u potpunosti, jer su nam to onemogućile strogeprocedure za posjete djeci u Imigracionom centru i činjenica da u to vrijeme nije bilodjece smještene u Azilantski centar. Sa djecom neregularnim migrantima i djecompovratnicima, po sporazumu o readmisiji, koristili smo neke njene elemente, kaošto su poruke koje su pisali drugoj djeci koja bi se mogla naći u istoj situaciji ukojoj se oni nalaze. Te poruke su, na neki način, i esencija njihovih iskustava iosjećanja. Osim djeci, pisali su poruke i ministrima, kao personi kaciji vlasti. Krozneke poruke djeca su iznijela i preporuke za poboljšanje sistema zaštite u tranzitnojzemlji, kao i svoje želje i nadanja u budućnosti. 3

2.5. UZORAK ISTRAŽIVANJA

2.5.1. Fokus-grupni intervjui sa profesionalcimaUzorkom su obuhvaćena 24 predstavnika resornih ministarstava, državnih i socijalnihinstitucija i profesionalaca iz domaćih i međunarodnih nevladinih organizacija.

Tabela 1. Struktura uzorka u odnosu na državne institucije i organizacije

INSTITUCIJE /ORGANIZACIJE Ž M UkupnoResorna ministarstva na nivou države 5 1 6

Institucije resornih ministarstava - 1 1Institucije socijalne zaštite 1 2 3

Domaće nevladine organizacije 8 2 10Međunarodne organizacije 3 1 4

UKUPNO 17 7 24

2.5.2. Polustrukturisani dubinski intervjui sa profesionalcimaUkupno je urađeno 13 dubinskih intervjua sa profesionalcima iz resornihministarstava i ustanova socijalne zaštite, te sa predstavnicima nevladinihorganizacija. 4 Svrha dubinskih intervjua je bila sticanje uvida u stanje prava djeceu pokretu i kapacitete sistema da prepozna potrebe i osigura adekvatnu zaštitudjece u pokretu. U donjoj tabeli predstavljena je struktura uzorka u odnosu naorganizacije/institucije iz kojih dolaze ispitanici.

3 Elemente iz mape puta, kao što su makete kuća, bilbordi, putokazi, kovčezi, ostavili smo djeci uImigracionom centru. Ona nisu imala ništa za igru, za njih nisu organizovane nikakve aktivnosti, niti pripremljenibilo kakvi materijali i igračke koji bi im bar malo skratili vrijeme.4 Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sektor za ljudska prava; Centri za socijalni rad; Međunarodne

nevladine organizacije: Visoki komesarijat za izbjeglice UN, Međunarodna organizacija za migracije, Organizacijaza evropsku bezbjednost i saradnju i UNICEF. Domaće nevladine organizacije: Međunarodni forum solidarnosti,Fondacija bosanskohercegovačka inicijativa žena i Medica.


20/172

20


Tabela 2. Struktura uzorka u odnosu na resorna ministarstva i institucije/organizacije

ORGANIZACIJE/INSTITUCIJE Ž M UkupnoUstanove socijalne zaštite 1 2 3

Institucija resornih ministarstava - 1 1Predstavnica resornog ministarstva 1 - 1

Domaće nevladine organizacije 4 1 5Međunarodne organizacije 3 1 4

UKUPNO 9 5 14

2.5.3. Fokus-grupe sa profesionalcimaUkupno su urađena dva fokus-grupna intervjua, i to jedan sa predstavnicimaMinistarstva sigurnosti BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, i drugi sapredstavnicima nevladinih organizacija koje pružaju direktne usluge djeci u pokretu. 5

Tabela 3. Struktura uzorka u odnosu na resorna ministarstva/organizacije

ORGANIZACIJE/INSTITUCIJE Ž M UkupnoPredstavnici resornih ministarstava 3 1 4

Domaće nevladine organizacije 4 1 5UKUPNO 7 2 9

2.5.4. Fokus-grupni i polustrukturisani intervjui sa djecom u pokretuU istraživanju je učestvovalo 30 djece, od toga 15 djevojčica i 15 dječaka, uzrastaod 8 do 17 godina. Većina djece je bila uzrasta između 13 i 16 godina.

Uzorak je formiran tako da obuhvati najzastupljenije kategorije djece u pokretu uBosni i Hercegovini, pri čemu se, u skladu sa predmetom istraživanja, vodilo računada su to djeca koja su smještena u institucije resornih ministarstava ili koja koristeusluge koje obezbjeđuju nevladine organizacije. U periodu prikupljanja podatakai trajanja pisanja izvještaja u Azilantskom centru nije bilo roditelja sa djecom kojisu tražili azil. U tom periodu nije bilo ni djece, tražioca azila bez pratnje roditelja.Isti je slučaj i sa djecom neregularnim migrantima bez pratnje roditelja.Uzorak djece je bio ujednačen po polu.

Tabela 4. Uzorak djece prema podgrupama

PODGRUPA DJECEUkupan

broj djeceBroj

djevojčica Broj dječakaDjeca potencijalne žrtve trgovine ljudima 9 7 2

Djeca koja uživaju statusmeđunarodne zaštite 6 3 3

5 Ministarstvo sigurnosti BiH: Sektor za azil, Sektor za imigraciju, Sektor za međunarodnu saradnju i

evropske integracije (Odjel za borbu protiv trgovine ljudima) i Služba za poslove sa strancima; domaće nevladineorganizacije: Zemlja djece, Nova generacija I Medica.


21/172

21


Djeca neregularni migranti 5 3 2Djeca povratnici po sporazumu o readmisiji 10 2 8

UKUPNO 30 15 15

Djeca neregularni migranti obuhvaćeni istraživanjem su sa roditeljima smještena uUstanovu za prihvat i smještaj stranaca - Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu ičlanovi su jedne porodice iz Sirije. Djeca su uzrasta od 8 do 15 godina. Sa djecom

je razgovarano na arapskom i engleskom jeziku. Najstarija djevojčica odličnogovori engleski, a njen stariji brat, koji ima 11 godina, takođe se njime služi. Satroje mlađe djece, dvije djevojčice i jednim dječakom, komunicirali smo uz pomoćprevodioca.

Istraživanjem je obuhvaćeno i desetoro djece povratnika po sporazumu oreadmisiji, od toga 8 dječaka i 2 djevojčice između 8 i 15 godina. Ova djeca sasvojim porodicama žive u Kiseljaku, nedaleko od Tuzle. Uključena su u programpodrške koji pruža UG „Zemlja djece” iz Tuzle, uz nansijsku podršku Save theChildren.

Djeca koja uživaju status međunarodne zaštite smještena su u Izbjegličkom centruu Salakovcu. U istraživanju je učestvovalo 6 djece, 3 dječaka i 3 djevojčice, od10 do 17 godina. Oni žive sa svojim roditeljima u višečlanim porodicama, osim

jedne djevojčice koja nema braće ni sestara. Djeca su u najvećem broju iz Srbije,odnosno sa Kosova; jedan dječak je iz Albanije i jedan iz Moldavije. Sva djeca idu uškolu i uključena su u program podrške koju pruža nevladina organizacija Fondacijabosanskohercegovačka inicijativa žena (u daljem tekstu Fondacija BHIŽ).

U istraživanju su učestvovala i djeca koja rade i/ili žive na ulici koja se svakodnevnookupljaju u Dnevnom centru koji vodi udruženje građana „Zemlja djece” iz Tuzle. Ufokus-grupnom intervjuu je učestvovalo 9 djece, 7 djevojčica i 2 dječaka.

U slučaju djece neregularnih migranata i djece koja uživaju međunarodnu zaštitudržave, u toku istraživanja nismo mogli osigurati prisustvo profesionalaca bliskihdjeci. U Imigracionom centru su bili samo službenici obezbjeđenja, za koje smoprocijenili da nisu osobe od dječjeg povjerenja. U Izbjegličkom centru, socijalnaradnica s kojim su djeca bliska, bila je službeno odsutna. Djeca su bila motivisanaza učešće u istraživanju, veoma kooperativna, tako da nije bilo nikakvih problemau njihovoj participaciji. U ostala dva fokus-grupna intervjua, sa djecom koja radena ulici i djecom povratnicima po sporazumu o readmisiji, bili su prisutni djeci bliskiprofesionalci.

Fokus-grupni intervjui su održani u prostorima u kojima djeca ili trenutno žive, ilise okupljaju u realizaciji aktivnosti podrške.

Polustrukturisani intervju urađen je sa šesnaestogodišnjom djevojčicom iz Izbjegličkogcentra Salakovac kod Mostara. Ona je izbjeglica sa Kosova, završila je drugi razredmedicinske škole i odlična je učenica.


22/172

22


2.6. PROCES ISTRAŽIVANJA

Proces istraživanja je započeo u martu 2013. godine i imao je nekoliko faza:

2.6.1. Pripremna fazaU okviru ove faze, obavljene su sljedeće aktivnosti:• Upoznavanje sa problemom, sagledavanje nadležnosti institucija i ustanova,

upoznavanje sa strateškim dokumentima, izvještajima, analizama, medijskimnatpisima i sl.

• Prilagođeni su bosanskohercegovačkom kontekstu: polustrukturisani vodiči zaintervjue i fokus-grupne intervjue sa odraslim i vodiči za fokus-grupne intervjuesa djecom;

• Angažovana je saradnica za analizu usklađenosti međunarodnog i domaćegpravnog okvira;

• Određeni su istraživači sa kojima su utvrđene obaveze i odgovornosti, načiniizvještavanja i rokovi;

• Formiran je uzorak;• Izrađena je mapa puta;• Formiran je Savjetodavni odbor, sastavljen od predstavnika Ministarstva

sigurnosti BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i Save the Children.

2.6.2. Prikupljanje podatakaIstraživanje je započelo krajem maja 2013. godine, a punim intenzitetom se odvijalou junu mjesecu, nakon čega je uslijedila analiza podataka i pisanje izvještaja.

Analiza primarnih i sekundarnih podataka je započela već u pripremnoj fazi i odvijalase kroz sve faze istraživanja. Kako su intervjui i fokus-grupe sa profesionalcima, atako i istraživanja sa djecom, otvarali nove poglede na problem djece u pokretu,tako smo i nastojali doći do novih podataka. U početnoj fazi je započela i analizameđunarodnih standarda za djecu u pokretu i analiza domaćih zakona iz ove oblastii trajala simultano sa terenskim dijelom istraživanja.

Studije slučaja su rađene od polovine juna, do polovine jula mjeseca. Na studijamaslučaja su radili profesionalci iz nevladinih organizacija koje pružaju podršku iusluge djeci u pokretu, a koji rade direktno sa djecom. Nakon prikupljanja podatakauslijedila je analiza podataka i pripremanje izvještaja, te nalizacija izvještaja kojojsu prethodile konsultacije sa svim članovima Savjetodavnog odbora, koji su, svakoiz svog domena rada i iskustva, procijenili obim i kvalitet podataka, te dali sugestijeza poboljšanje prezentacije prikupljenih podataka, u okviru ovog izvještaja.

2.7. ETIČKA PITANJA, ZAŠTITA DJECE I PITANJE POVJERLJIVOSTIPODATAKA

Istraživanje sa djecom je organizovano u skladu sa Etičkim kodeksom 6 istraživanjasa djecom i o djeci u Bosni i Hercegovini. Takođe, poštovali smo i načelo o tajnostipodataka, koje je jedno od osnovnih načela o kojem se mora voditi računa upostupcima međunarodne zaštite (azila) u Bosni i Hercegovini. Za svu djecu subile pripremljene izjave o saglasnosti za učešće u istraživanju. Izjave za djecustariju od 15 godina su potpisivala samo djeca, a za mlađu od 15 godina i njihoviroditelji. Za djecu, neregularne migrante iz Sirije, izjave o saglasnosti za učešće6 Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, 2013.


23/172

23


u istraživanju prevedene su na arapski jezik, kako roditelji ne bi imali ni trenutkasumnje u njihov sadržaj. U svim kontaktima sa djecom nismo koristili kameru, nifoto-aparat. U Imigracionom centru, gdje su veoma stroge procedure, nismo moglikoristiti ni diktafon.

Djeca i njihovi roditelji su u potpunosti informisani o ciljevima i svrsi istraživanja,njihovoj ulozi u istraživanju, kao i njihovim pravom da u svakom trenutku mogureći da ne žele više učestvovati.

Sve dječije izjave i iskustva u izvještaju navedene su u autentičnom obliku, osimu slučaju djece iz Sirije, čiji su iskazi prevedeni.

Istraživači, koji su direktno radili sa djecom, dobro su upoznati sa „Zdravo da ste”politikom zaštite djece i kroz ugovor o angažovanju su se obavezali da će postupatiu skladu s njom.

2.8. OGRANIČENJA ISTRAŽIVANJA

Glavni izazov u ovom istraživanju ogledao se u nedostupnosti djece iz svih grupakoje su de nisane kao djeca u pokretu. U vrijeme prikupljanja podataka, u Bosnii Hercegovini nije bilo nijedno dijete neregularni migrant bez pratnje roditelja ilistaratelja. Takođe, u Azilantskom centru nije bilo djece, tražitelja međunarodnezaštite (azila) u Bosni i Hercegovini, kao ni u Readmisionom centru. Zbog togasu naročito dragocjeni podaci koje smo dobili u susretu sa djecom koja su saroditeljimja smještena u Ustanovu za prihvat i smještaj stranaca - Imigrantskicentar i sa djecom smještenom u Izbjeglički centar.

Osim toga, vladine institucije, bilo da se radi o državnim ili lokalnim institucijama,imaju podatke samo o djeci ako su u sistemu i ako su za njih vezana određenanovčana davanja. Indikatori po kojima se prikupljaju podaci o djeci u pokretu suveoma siromašni i odnose se na spol i hronološku dob. Djeca koja nisu u sistemu,iako znamo da ih ima i znamo koje su to grupe djece, za državu kao da ne postoje.

Ograničenje u istraživanju predstavljala je i činjenica da su ovo posebno osjetljiveteme, često povezane sa krivičnim djelima, te da su neke od grupa djece kojepripadaju skupini djece u pokretu posebno stigmatizirane. Djeca su toga svjesna,pa su spremna davati odgovore za koje misle da su društveno prihvatljivi, i kojineće izazvati nikakve posljedice za njihove roditelje ili druge odrasle koji kontrolišunjihovu situaciju. U tim slučajevima smo koristili i projektivne tehnike, tako štosmo djecu pitali šta bi bilo kada bi se oni našli u toj situaciji, ili šta bi poručili svojimdrugovima ukoliko bi se našli u toj ili sličnoj situaciji.


24/172


25/172

3. USKLA\ENOSTDOMA]IH ZAKONA

SA ME\UNARODNIMSTANDARDIMA


26/172

26


3.1. MEĐUNARODNI PRAVNI OKVIR

U sklopu međunarodnog pravnog okvira postoji niz dokumenata koji se bave pi-tanjima zaštite djece. Bosna i Hercegovina, kao članica Ujedinjenih naroda/nacija i

Vijeća/Savjeta Evrope, rati kovala je mnoge međunarodne dokumente, te se timeobavezala na usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s prihvaćenim standardimapoštivanja ljudskih prava. Ovom analizom obuhvaćen je dio dokumenata koji se naneposredan ili posredan način odnose na oblast zaštite djece u pokretu.

3.1.1. Sistem Ujedinjenih naroda/nacijaKonvencija o pravima djeteta 7 (u daljem tekstu Konvencija), uz prateći Fakultativniprotokol o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornogra ji 8 i Fakultativniprotokol o učešću djece u oružanim sukobima 9 najrelevantniji je međunarodnistandard u oblasti prava djeteta i njegove zaštite.

Konvencija predstavlja sveobuhvatni dokument o zaštiti djece koji obavezujedržave stranke Konvencije da unutar svoje jurisdikcije svakom djetetu pružezagarantovana prava bez ikakve diskriminacije po bilo kojoj osnovi, uz posebnuobvezu da navedene aktivnosti ispunjavaju u najboljem interesu djeteta. Članom1 Konvencije o pravima djeteta utvrđuje se da je dijete svako ljudsko biće mlađeod 18 godina, osim ako se prema zakonu primjenjivom na dijete punoljetstvo nestiče ranije, što u Bosni i Hercegovini nije slučaj. Konvencija o pravima djeteta jesveobuhvatna i svoj djeci u svim situacijama osigurava građanska, ekonomska,politička, socijalna i kulturna prava, kao i zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebei iskorišćavanja. Ona zagovara gledište da su sva prava nedjeljiva, međusobnozavisna i jednako važna za svu djecu.

Osnovni principi na kojima se zasniva Konvencija su:• princip nediskriminacije;• princip - najbolji interes djeteta;• pravo na život, rast i razvoj;• pravo na participaciju.

Princip nediskriminacije10 obavezuje državu ugovornicu da poštuje i osigurasvakom djetetu na svom području prava navedena u ovoj Konvenciji bez ikakvediskriminacije prema djetetu, njegovim roditeljima ili zakonskim starateljima upogledu njihove rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja,nacionalnog, etničkog ili socijalnog porijekla, imovine, teškoća u razvoju, porodičnogporijekla ili kakve druge okolnosti. U kontekstu našeg istraživanja ovdje je posebnoznačajna činjenica da se naročito ističe zabrana diskriminacije s obzirom na pravnistatus djeteta, zbog čega je djecu u pokretu potrebno, prije svega, tretirati kaodjecu i osigurati im ista prava i postupanje kao s djecom državljanima, dok binjihov imigracijski ili drugi pravni status, državljanstvo i nacionalnost, trebao bitisekundarno pitanje.

Principom najboljeg interesa djeteta 11 treba se rukovoditi u svim postupanjimaprema djeci, što podrazumijeva da će sve aktivnosti koje poduzimaju javne ili7 Usvojena na Generalnoj skupštini UN 1989. godine (44/25 od 20.11.1989). Bosna i Hercegovina jepreuzela UN Konvenciju o pravima djeteta noti kacijom o sukcesiji („Sl.list RBiH”, br. 25/93).8 „Službeni glasniк Bosne i Hercegovine”, Međunarodni ugovori, br. 05/02.

9 „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, Međunarodni ugovori, br. 05/02.10 Konvencija o pravima djeteta, član 2.11 Konvencija o pravima djeteta, član 3.


27/172

27

U S K L A Đ E N O S T D O M A Ć I H Z A K O N AS A M E Đ U N A R O D N I M S T A N D A R D I M A

privatne institucije, pravosudna, izvršna i zakonodavna tijela u vezi sa djecom,biti u najboljem interesu djeteta. On je posebno značajan za djecu u pokretu,s obzirom na speci čne i vrlo složene okolnosti i situacije u kojima se ova djecanalaze, kao i postojanje niza kompleksnih faktora koje treba uzeti u obzir kako bi

se donijela utemeljena procjena najboljeg interesa za svako pojedino dijete.Princip participacije 12 podrazumijeva, prije svega, pravo djeteta na izražavanjesvog mišljenja u svim odlukama koje mogu uticati na njegov daljnji život, a uskladu s djetetovom dobi i sposobnostima razumijevanja. Oni imaju pravo nasvoje mišljenje koje se mora ozbiljno uzeti u obzir. Za djecu odvojenu od roditeljaostvarivanje ovog prava posebno može imati povoljne efekte, s obzirom na to da imučestvovanje u odlukama koje direktno utiču na njihovu budućnost može smanjitiosjećaj neizvjesnosti i dati barem kakav-takav osjećaj kontrole nad vlastitimživotom. Ovo je pravo važno uskladiti s razvojnim stepenom djeteta, tj. pružiti muravnotežu između mogućnosti njegovog učešća i odgovarajuće podrške i zaštite.

Osim toga, još neka prava iz Konvencije čine korpus prava na participaciju, a onakoja su posebno značajna za djecu u pokretu su:• Djetetovo pravo na informacije (čl. 17), a vezano je uz prava i usluge koje

im stoje na raspolaganju, postupak odobravanja azila, traženje porodice isl. Naročito je važno voditi računa o tome da se informacije djetetu daju naprimjeren način, poštujući njegov/njezin uzrast, sposobnost razumijevanja,situaciju i stanje u kojem se nalazi, kao i vrstu informacija.

• Obaveza povjerljivosti podataka djece u pokretu je od posebnog značaja, a još jeozbiljnija u slučaju djece odvojene od roditelja zbog toga što bi otkrivanje nekihpodataka o njemu moglo ugroziti dijete ili njegovu porodicu u zemlji porijekla(na primjer, razlozi zbog kojih dijete traži azil, lokacija gdje je smješteno kadase radi o žrtvi trgovine ljudima i sl.). Zato je važno, ako nam je u pružanjuodgovarajuće zaštite djetetu nužna pomoć drugih organizacija ili pojedinaca,da se od djeteta traži dopuštenje za otkrivanje pojedinih osjetljivih podataka onjemu i da se ti podaci koriste isključivo u svrhe za koje je dijete dalo dopuštenje.

• Kada se intervjuišu, djeci u pokretu trebalo bi omogućiti prevođenje na jezikkoji su sama odabrala za komunikaciju, da se informišu o njihovim pravima idostupnim uslugama, kao i o pravnim postupcima. Prevođenje u našoj praksimože predstavljati prepreku zbog malog broja prevodioca, posebno onih kojisu prošli odgovarajuću obuku za rad sa djecom. U nastojanjima da se djetetuodvojenom od roditelja osigura prevodilac, posebno treba voditi računa otome da mu ne prevodi osoba o čijim ličnim karakteristikama i prevodilačkimvještinama nemamo informacija (npr. odrasla osoba s kojom je dijete zatečenou ilegalnom prelasku granice).

• Pri pružanju zaštite djetetu u pokretu, potrebno je poštovati djetetov kulturniidentitet , odnosno omogućiti mu održavanje kontakta s maternjim jezikom, tekulturom i vjerom u kojoj je vaspitano.

S obzirom na raznoliku strukturu djece koja pripadaju kategoriji djece u pokretu,treba paziti na to da se zdravstveni pregled ili razgovor sa stručnjakom obavljajuna način usklađen s kulturnim praksama i navikama djeteta (npr. da s djevojčicomrazgovor obavlja odrasla ženska osoba, da se dodirivanje u svrhu pregleda djetetasvede na minimum i unaprijed objasni i sl.).

12 Isto, član 12 - „pravo na izražavanje vlastitog mišljenja”.


28/172

28


Konvencija propisuje da djeca imaju pravo na život, rast i razvoj 13 , odnosnooptimalan razvoj koji je u skladu sa potencijalima svakog djeteta. U sklopu togadržava mora obezbijediti svakom djetetu ostvarivanje niza ekonomskih, kulturnih igrađanskih prava, kao što su: pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i socijalnu

zaštitu, igru i slobodno vrijeme, društvene i kulturne aktivnosti i sl. U kontekstuovoga razvojnog prava, Konvencija de niše i niz posebnih mjera zaštite tzv. zaštitnihprava koja su od posebnog značaja za situacije u kojima se nerijetko nalaze djecau pokretu, u prvom redu pravo na zaštitu od nasilja, zloupotrebe i zanemarivanja(čl. 19), svih oblika seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja (čl. 34),na zaštitu od otmice, prodaje i trgovine djecom (čl. 35) kao i svih drugih oblikaeksploatacije (čl. 36) te nehumanih i ponižavajućih postupaka kažnjavanja (čl. 37).Država je takođe obavezna da poduzme sve odgovarajuće mjere za bolji zički ipsihički oporavak i socijalnu reintegraciju u društvo djeteta koje je bilo žrtva bilokojeg nasilja, zloupotrebe ili iskorišćavanja, okrutnog, nehumanog ili ponižavajućegpostupanja ili kažnjavanja ili oružanih sukoba. Takav oporavak i reintegracija seodvijaju u sredini koja podstiče djetetovo zdravlje, samopoštovanje i dostojanstvo(čl. 39).

U kontekstu našeg istraživanja treba naglasiti da Konvencija u članu 20 utvrđujepravo djeteta, kojem je privremeno ili trajno uskraćeno porodično okruženje, naposebnu zaštitu i pomoć države, te u tom pravcu obavezuje državu da takvomdjetetu osigura zamjensku zaštitu. Pri donošenju takve odluke država mora naročitupažnju posvetiti osiguranju kontinuiteta u djetetovom vaspitanju, kao i njegovometničkom, vjerskom, kulturnom ili jezičkom porijeklu.

Osim toga, u članu 22 Konvencije eksplicitno je de nisana obaveza države dadjetetu koje traži izbjeglički status ili koje se, prema važećem međunarodnom idomaćem zakonodavstvu i postupcima, smatra izbjeglicom, bilo da je bez pratnjeili je u pratnji roditelja ili neke druge osobe, obezbijedi odgovarajuća zaštita ihumanitarna pomoć.

Kao odgovor na sve veći broj djece koja putuju bez roditelja ili staratelja iz različitihrazloga, od potrage za boljim ekonomskim uslovima, bijega od oružanih sukoba ikon ikata, trgovine ljudima i sl., Komitet za prava djeteta je objavio Opšti komentarbr. 6 14 za djecu bez pratnje i odvojenu djecu izvan svoje zemlje porijekla , kojimdalje razrađuje prava pojedinih podgrupa djece iz opšte grupe djece u pokretu.

Komentar pravi razliku između „djece bez pratnje” – djece koja su odvojena odroditelja i drugih srodnika i koja nisu pod brigom odrasle osobe koja je, po zakonuili običaju, odgovorna da se brine o djetetu, i „djece odvojene od roditelja” – djecekoja su odvojena od oba roditelja ili zakonskog ili uobičajenog primarnog skrbnika,ali ne nužno od drugih rođaka. U ovu grupu su uključena djeca u pratnji drugihodraslih članova porodice.

U Komentaru su razrađeni osnovni principi i speci čne mjere iz Konvencije koje seimpliciraju na ovu djecu, a koje obavezuju državu da obezbijedi zaštitu i pomoćdjeci bez pratnje i djeci odvojenoj od roditelja ili primarnih staratelja, kao i da sesuzdrži od mjera kojima se krše prava ove djece. Pozitivan aspekt zaštitnih mjerazahtijeva od država da poduzmu i sve potrebne mjere kako bi identi kovali djecukoja su bez pratnje ili odvojena u najranijoj mogućoj fazi, uključujući i na granici,13 Konvencija o pravima djeteta, član 6.14 Treatment of Unaccompanied and Separated Children Outside Their Country of Origin, www.unhchr.ch.


29/172

29


odnosno na što hitnije preduzimanje aktivnosti i, gdje je to moguće, a ako su udjetetovom najboljem interesu, za ponovno spajanje odvojene i djece bez pratnjes njihovim porodicama.

Princip nediskriminacije ne samo da zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju na temeljustatusa djeteta bez pratnje ili djeteta odvojenog od roditelja, ili kao izbjeglice,tražioca azila ili useljenika, nego podrazumijeva i poseban tretman koji se temeljina različitim potrebama zaštite, kao što su one koje proizlaze iz uzrasta i/ili pola.Mjere koje uključuju policijski nadzor mogu se koristiti samo ograničeno i to ne nagrupnoj osnovi.

Opšti Komentar određuje da je najbolji interes djeteta princip koji se treba poštovatiu svim fazama postupka od trenutka identi kacije djeteta, određivanja staratelja,odnosno zakonskog zastupnika, utvrđivanja njegovih potreba, pa do pružanjapotrebne zaštite. Postupak procjene treba provoditi u prijateljskoj atmosferi odstrane kvali kovanih stručnjaka koji su obučeni za vođenje intervjua sa djetetom.

S obzirom da su djeca bez pratnje i odvojena djeca lišena porodičnog okruženja,ona imaju pravo na posebnu zaštitu i pomoć države, a kod obezbjeđivanja zaštitei smještaja za dijete mora se voditi računa o sljedećim parametrima:• Djeca ne bi trebala, kao opšte pravilo, biti lišena slobode;• Da bi se osigurao kontinuitet zaštite i s obzirom na najbolje interese djeteta,

promjene prebivališta djece bez pratnje i odvojene djece treba ograničiti naslučajeve u kojima je takva promjena u najboljem interesu djeteta;

• U skladu s principom jedinstva porodice, braća i sestre trebaju ostati zajedno;• Djetetu koje ima odrasle rođake koji dolaze s njim ili njom ili već žive u zemlji

azila treba dopustiti da ostane s njima, osim ako bi to moglo biti u suprotnostis najboljim interesima djeteta.• Bez obzira na vrstu zaštite koja se pruža djetetu bez pratnje ili djetetu odvojenomod roditelja, treba se održavati kontinuirani nadzor i procjena djeteta od straneprofesionalaca, kako bi se osiguralo djetetovo zičko i psihosocijalno zdravlje,zaštita od nasilja u porodici ili iskorišćavanja, zloupotrebe i pristupa obrazovanjuodnosno sticanju određenih vještina;

• Države i druge organizacije moraju preduzeti mjere kako bi se osigurala e kasnazaštita prava odvojene ili djece bez pratnje, kao što je to slučaj kod djece kojažive u porodičnom okruženju;

• U hitnim slučajevima, privremena zaštita mora biti osigurana za najkraće vrijemeprikladno za djecu bez pratnje. Ova privremena zaštita treba da obezbijedinjihovu sigurnost, zičku i emocionalnu njegu u okolini koja podstiče njihovopšti razvoj;

• Djeca moraju biti obaviještena o načinima zaštite koja je planirana za njih, injihova mišljenja se u vezi s tim moraju uzeti u obzir.

Što se tiče obrazovanja djece bez pratnje i odvojene djece, Opšti komentarde niše da svako dijete bez pratnje i odvojeno dijete, bez obzira na trenutnipravni status, mora imati pristup obrazovanju u zemlji u koju je ušlo, a u skladusa članovima 28, 29 (1) (c), 30 i 32 Konvencije, i dobiti podršku u povećanjunjihovih mogućnosti učenja. Komitet izdvaja pravo na očuvanje vlastitog kulturnogidentiteta i maternjeg jezika, kao i obavezu obrazovnih institucija da ovoj djeciosiguraju potrebne dokumente koji pokazuju njihov nivo obrazovanja, posebno upripremi preseljenja ili povratka.


30/172

30


Pri provođenju prava na najviši ostvarivi zdravstveni standard (čl. 24 Konvencije)Komitet obavezuje državu da djeci bez pratnje i odvojenoj djeci obezbijedi jednakpristup zdravstvenoj zaštiti, kao i djeci koja su njeni državljani. Osiguravajući impristup, države moraju uzeti u obzir teško stanje i ranjivost takve djece, odnosno

činjenicu da su djeca bez pratnje prošla odvajanje od članova porodice, a takođesu, u različitoj mjeri, doživjela gubitak, traumu ili različite vrste nasilja. Član 39posebno prepoznaje dužnost države da osigura rehabilitaciju za djecu koja subila žrtve bilo kojeg oblika zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja, mučenja,okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja u oružanim sukobima, i u tomcilju razvija psihosocijalne programe samostalno ili u partnerstvu sa nevladinimorganizacijama.

Djetetu kojem nije odobren status izbjeglice ili neki drugi komplementarni pravnistatus, država mora garantovati uživanje svih prava u skladu sa Konvencijom svedok se dijete de facto nalazi na području te države. Povratak djeteta u zemljuporijekla nije opcija, ako bi to dovelo u „razuman” rizik da će takav povratakrezultirati kršenjem temeljnih ljudskih prava djeteta. Povratak u zemlju porijeklamože se u principu samo dogovoriti ako je takav povratak u najboljem interesudjeteta. Prilikom donošenja takve odluke mora se uzeti u obzir sigurnost i društveno-ekonomski uslovi koji čekaju dijete nakon povratka kući, stepen dostupnosti sistemazaštite za dijete, mišljenje djeteta u vezi sa povratkom u zemlju porijekla, djetetovstepen integracije u zemlji porijekla i vrijeme izbivanja iz domovine, kao i pravodjeteta „na očuvanje svog identiteta, uključujući nacionalnost, ime i porodičneodnose”. Komitet takođe de niše da je mjera preseljenja djeteta bez pratnje iodvojenog djeteta u treću zemlju, u najboljem interesu djeteta samo ako ima zacilj spajanje djeteta sa porodicom u zemlji preseljenja.

Prepoznavajući značajne propuste i praznine u primjeni UN Konvencije o pravimadjeteta za milione djece širom svijeta koja odrastaju bez roditeljskog staranja ili kojasu izložena takvom riziku, UN Odbor za prava djeteta je uputio poziv cjelokupnojmeđunarodnoj zajednici da se okupe i zajednički razviju međunarodne smjernice upravcu identi kacije tih propusta i djelovanja na politike i prakse s ciljem njihovogotklanjanja. Kao rezultat petogodišnjeg rada, brojnih diskusija i pregovora izmeđuUN Odbora za prava djeteta i vlada brojnih država, UNICEF-a, brojnih nevladinihorganizacija i uglednih profesora, kao i samih mladih ljudi sa iskustvom zbrinjavanja,izrađen je dokument pod nazivom Smjernica za alternativno zbrinjavanje djece , čije

je izdavanje Generalna skupština UN formalno pozdravila na Opštoj skupštini UN,povodom obilježavanja 20. godišnjice Konvencije o pravima djeteta, 20.11.2009.godine.

Smjernice predstavljaju praktičan instrument osnaženja primjene Konvencije opravima djeteta i drugih međunarodnih instrumenata koji se odnose na zaštitu idobrobit djece kojima je uskraćena roditeljska briga ili djece koja su izložena takvomriziku. S tim u vezi, Smjernice daju pregled željenih pravaca za razvoj konzistentnihi međusobno podržavajućih politika i praksi orijentisanih na porodicu, a koje sezasnivaju na dva osnovna principa: nužnosti i prikladnosti. Princip nužnosti se, prijesvega, odnosi na prevenciju izdvajanja djece iz porodice, odnosno na preduzimanjenapora države da se djeca zadrže i adekvatno zbrinu u svojoj porodici. U okviru tihsvojih nastojanja da spriječe odvajanje djece od njihovih roditelja, država trebapružiti odgovarajuću zaštitu djeci iz posebno ranjivih grupa, npr. djeci žrtvamazlostavljanja ili iskorišćavanja, djeci koja žive na ulici, djeci rođenoj izvan bračnezajednice, djeci koja su bez pratnje ili koja su odvojena od roditelja, raseljenoj


31/172

31


djeci ili djeci izbjeglicama, djeci radnika-migranata, djeci tražioca azila, djecioboljeloj od HIV-a/AIDS-a i drugih ozbiljnih bolesti. Uklanjanje bilo kojeg djetetaiz njegove porodice trebalo bi biti krajnja mjera, a prije donošenja takve odluke,potrebno je provesti rigoroznu participatornu procjenu. Što se tiče prikladnosti,

Smjernicama za alternativno zbrinjavanje djece de nisan je niz odgovarajućihmogućnosti alternativnog zbrinjavanja koje su utemeljene na poštivanjuindividualnih potreba djeteta. Prikladnost smještaja treba redovno provjeravatiradi ocjene postojanja daljnje potrebe za pružanje alternativnog zbrinjavanja, kaoi izvodivosti potencijalnog ponovnog spajanja sa porodicom. Države trebaju imati

jasne mehanizme u postavljanju osoba ili mjerodavnih tijela koje preuzimaju ulogustaratelja za dijete bez roditeljske brige. Takve osobe moraju biti ugledni pojedinci,posebno edukovani i osposobljeni da rade s djecom razumijevajući kulturološke idruge posebne potrebe djece koja su im povjerena, kao i da su u stanju donositinezavisne i nepristrasne odluke koje su u najboljem interesu djeteta.

U poglavlju VIII posebna pažnja posvećena je djeci koja se nalaze izvan države ukojoj imaju prebivalište ili su žrtve kriznih situacija i kojoj je iz bilo kojeg razlogapotrebna zaštita tokom boravka u toj državi. U smislu ovih Smjernica, ova djecade nisana su kao „djeca bez pratnje” – ako se za njih ne stara drugi član rodbineili druga osoba koja je zakonom ili običajem dužna da to čini, i „razdvojena djeca”– ako su razdvojena od nekog prethodnog zakonskog ili običajnog primarnogstaratelja, ali koja i pored toga mogu biti u pratnji drugog člana rodbine. Djecabez pratnje i razdvojena djeca u inostranstvu trebaju u principu uživati isti nivozaštite i brige kao djeca državljani zemlje u kojoj se nalaze. Prilikom određivanjaprikladnog zbrinjavanja ove djece, za svaki pojedinačni slučaj, država je obaveznauzeti u obzir raznolikost i različitost djece bez pratnje ili razdvojene djece, kao što

je kulturna ili vjerska različitost, etničko ili imigrantsko porijeklo. Djeca bez pratnjeili razdvojena djeca, uključujući djecu koja su u zemlju ušla neregularnim putem,ne mogu biti lišena slobode samo zbog toga što su eventualno prekršila zakon kojireguliše dolazak i boravak na teritoriji te zemlje, a djeca, žrtve trgovine ljudima,ne bi trebala biti kazneno odgovorna zbog svog prisilnog učešća u nezakonitimaktivnostima. Čim se identi kuje neko dijete bez pratnje, država treba u što kraćemroku imenovati djetetu staratelja koji će biti odgovoran za staranje o djetetu,odnosno da bude uz dijete u čitavom procesu određivanja statusa i donošenjaodluke. S obzirom na to da djeca bez pratnje ili razdvojena djeca mogu biti izloženapovećanom riziku od zlostavljanja ili iskorišćavanja, država treba predvidjeti mjerepraćenja i pružanja speci čne pomoći kako bi osigurala njihovu zaštitu. Nakonzbrinjavanja država treba uložiti sve napore da pronađe djetetovu porodicu i ponovouspostavi porodične veze, ukoliko je to u najboljem interesu djeteta i ukoliko nećeugroziti njegovu sigurnost i sigurnost njegove porodice. Poštujući princip „non-refoulement”, djeca bez pratnje ili razdvojena djeca ne smiju biti vraćena u zemljuuobičajnog boravka ukoliko poslije procjene rizika i sigurnosti postoji opravdanasumlja da bi djetetova sigurnost bila u opasnosti, osim u slučaju kada zakonskistaratelj djeteta ili nadležna ustanova u zemlji porijekla pristaje i u stanju je dapreuzme odgovornost i pruži djetetu odgovarajući nivo zaštite i zbrinjavanja.Ove Smjernice se trebaju primjenjivati od strane svih javnih i privatnih subjekata iosoba koje su uključene u postupke u vezi s djetetom kojem je iz bilo kojeg razlogapotrebna zaštita prilikom boravka u državi koja nije država u kojoj uobičajnoprebiva. Države su pozvane da razviju nacionalne ili speci čne stručne smjernicekoje se temelje na sadržaju ovih Smjernica i da rasporede nansijske i ljudskeresurse kojima će blagovremeno osigurati optimalnu primjenu ovih Smjernica nacijelom svom području.


32/172

32


Kako bi se povećala e kasnost u borbi protiv transnacionalnog organizovanogkriminala, i to naročito u oblasti trgovine ljudima s posebnim naglaskom na djecu,Generalna skupština donijela je Konvenciju protiv transnacionalnog organizovanogkriminala. 15 U cilju e kasnije zaštite žena i djece od transnacionalnog organizovanog

kriminala donesen je još jedan međunarodni instrument, Protokol za prevencijui suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, kojidopunjava Konvenciju UN protiv transnacionalnog organizovanog kriminala 16 (Palermo protokol) .Svrha ovog protokola je:• prevencija i borba protiv trgovine ljudima, uz posebnu pažnju prema ženama i djeci.• zaštita i pomoć žrtvama takve trgovine;• unapređenje saradnje među državama potpisnicama.

Ovaj Protokol daje de niciju „trgovine ljudima” koja podrazumijeva „vrbovanje,prevoženje, prebacivanje, skrivanje i primanje lica, putem prijetnje silom iliupotrebom sile ili drugih oblika prisile, otmice, prevare, obmane, zloupotrebeovlašćenja ili teškog položaja ili davanja ili primanja novca ili koristi da bi se dobiopristanak lica koje ima kontrolu nad drugim licem, u cilju eksploatacije. Eksploatacijaobuhvata, kao minimum, eksploataciju prostitucije drugih lica ili druge oblikeseksualne eksploatacije, prinudni rad ili službu, ropstvo ili odnos sličan ropstvu,servitut ili uklanjanje organa”.

Vrbovanje, prebacivanje, skrivanje ili primanje djeteta u svrhu eksploatacije smatrase „trgovinom ljudima”, čak i kada nema prijetnje i upotrebe sile, drugih oblikaprisile, otmice, prevare, obmane i drugih sredstava zloupotrebe.

Shodno Konvenciji o pravima djeteta Protokol de niše da je dijete osoba mlađa od18 godina. 17 Protokolom iz Palerma svaka država potpisnica se obavezuje da usvojizakonska rješenja kojima inkriminiše „trgovinu ljudima”, uključujući i pokušaj ovogdjela, da propiše krivičnu odgovornost osoba koje organizuju, naređuju drugimaizvršenje ovog krivičnog djela, kao i onima koji učestvuju u njegovom izvršenju.

Članom 6 Protokola država potpisnica je obavezna da štiti privatnost i identitetžrtava nelegalne trgovine ljudima, uključujući, između ostalog, i povjerljivo vođenjezakonskih postupaka koji se odnose na nelegalnu trgovinu.

Svaka država potpisnica će razmotriti provođenje mera kojima treba da se obezbijedizički, psihološki i socijalni oporavak žrtava nelegalne trgovine ljudima, uključujući,

u odgovarajućim slučajevima, saradnju sa nevladinim organizacijama i drugimelementima civilnog društva, a posebno:• obezbjeđenje odgovarajućeg stanovanja;• pružanje savjeta i informacija, posebno u vezi s njihovim zakonskim pravima,

na jeziku koje žrtve nelegalne trgovine ljudima mogu da razumiju,• ljekarsku, psihološku i materijalnu pomoć, i• zaposlenje, mogućnost obrazovanja i obuke.

U skladu sa ovim Protokolom država potpisnica treba, prilikom pružanja zaštitei pomoći žrtvama trgovine ljudima, u obzir uzeti godine starosti, pol i posebnepotrebe žrtava trgovine ljudima, a posebno specijalne potrebe djece, uključujući15 „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, Međunarodni ugovori, br. 3/02.

16 Palermo, 13.12.2000. godine; Rati kovana od strane BiH 05.02.2002. godine („Službeni glasnik Bosnei Hercegovine”, Međunarodni ugovori, br. 3/02).17 Protokol za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i djecom, član 3.


33/172

33


i odgovarajući smještaj, obrazovanje i brigu o njima, kao i da obezbijedi zičkubezbjednost žrtava nelegalne trgovine ljudima dok su one na njenoj teritoriji. 18 Nacionalni pravni sistem države članice mora da sadrži i mjere kojima žrtvama nelegalnetrgovine ljudima pruža mogućnost dobijanja naknade na ime pretrpljene štete.

Ništa što je sadržano u ovom Protokolu neće uticati na prava, obaveze i odgovornostidržava i pojedinaca po osnovu međunarodnog prava, uključujući i međunarodnohumanitarno pravo i međunarodno pravo o ljudskim pravima i posebno, gdje semože primijeniti, Konvencija iz 1951. godine i Protokol iz 1967. koji se odnosena status izbjeglica i na „princip nevraćanja”, ukoliko kod žrtve trgovine ljudimapostoji opravdan strah da će joj život ili sloboda biti ugroženi u državi povratkasamom činjenicom da je bila žrtva trgovine ljudima (član 14).

Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i vazduhom, koji predstavljadopunu Konvencije UN protiv transnacionalnog kriminala tumači se zajedno saKonvencijom. Svrha ovoga Protokola je da spriječi krijumčarenje migranata i da sebori protiv toga, istovremeno štiteći prava krijumčarenih migranata.

Ovaj Protokol ustanovljava de niciju „krijumčarenja migranata” koja podrazumijevaposredovanje, odnosno obezbjeđivanje nelagalnog/nezakonitog ulaska u državupotpisnicu osobe koja nije njen državljanin ili u njoj nema trajno boravište, s ciljemizravnog ili neizravnog sticanja nansijske ili druge materijalne koristi.

Svaka država potpisnica je obavezna da donese zakonske i druge mjere kojima ćese tretirati kao krivično djelo:• krijumčarenja migranata,• učinjeno u cilju omogućavanja krijumčarenja migranata,• omogućavanja licu koje nije državljanin ili licu sa stalnim boravkom da ostaneu državi o kojoj je riječ, bez ispunjenja potrebnih zahtjeva za zakonit ostanak

u državi sredstvima pomenutim u podstavu (b) ovog stava ili bilo kojim drugimnelegalnim sredstvima, 19 a koje se učine na međunarodnom nivou radi sticanja

nansijske ili druge materijalne koristi na neposredan ili posredan način.

Migranti neće biti podložni krivičnom gonjenju shodno ovom protokolu zbog činjeniceda su predmet gore navedenih radnji.

Bez dovođenja u pitanje međunarodnih obaveza u pogledu slobodnog kretanjaljudi, države potpisnice će ojačati, u mjeri u kojoj je moguće, one granične kontrolekoje mogu biti potrebne za sprečavanje i otkrivanje nelegalne trgovine ljudima.

U primjeni ovog Protokola, svaka država potpisnica će preduzeti, saglasno obavezamaprema međunarodnom pravu, sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonske ako jeneophodno, da bi očuvala i zaštitila prava osoba koja su bila predmet radnji iz člana6 ovog Protokola, posebno:• pravo na život i pravo da se ne bude predmet torture i drugih okrutnih nehumanih

i ponižavajućih postupaka i kazni,• pravo na odgovarajuću zaštitu migrantima protiv nasilja koje se može primjenjivati

na njima, bilo od strane pojedinaca ili grupa,• pravo na odgovarajuću pomoć migrantima čiji su životi ili bezbjednost ugroženi

zato što su bili predmet radnji iz člana 6 ovoga Protokola.18 Isto, član 6.19 Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i vazduhom, član 6.


34/172

34


Posebno treba naglasiti, u vezi s djecom koja su predmet ovoga istraživanja, dasu države potpisnice obavezne da će u primjeni svih ovih mjera u obzir uzeti ispecijalne, odnosno posebne potrebe žena i djece.

Konvencija UN o statusu izbjeglica iz 1951. godine20

sa Protokolom o statusuizbjeglica iz 1967. godine 21 predstavlja osnov međunarodnog izbjegličkog prava 22 ipredviđa minimalne standarde za postupanje sa osobama koje ispunjavaju usloveza izbjeglički status. S obzirom da se Konvencija odnosila samo na izbjeglice prije1951. godine, usljed novih izbjegličkih kriza, ukazala se potreba za proširenjemvremenskog i geografskog djelokruga Konvencije, što je učinjeno usvajanjemProtokola o statusu izbjeglica iz 1967. godine. Protokol je samostalan dokumentiako je integralno povezan sa Konvencijom.

Zajedno, Konvencija i Protokol o statusu izbjeglica uključuju:• de nicije izbjeglice, zajedno sa uslovima za prestanak i isključenje iz izbjegličkog

statusa;• pravni status izbjeglice u zemlji azila, njihova prava i obaveze, uključujući pravo

da budu zaštićeni od prisilnog povratka (protjerivanja) ili zabrane vraćanja (načelo „non refoulement ”) teritoriji na kojoj bi njihov život ili sloboda bili ugroženi;

• obaveze država, uključujući saradnju sa UNHCR-om u obavljanju njegovih zadatakai olakšavanja njegovih nadzornih funkcija u vezi sa primjenom Konvencije.

Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbjeglicaiz 1967. godine izbjeglica je „svaka osoba koja ima opravdan strah od proganjanjazbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi, tepolitičkog mišljenja, koja se nalazi izvan zemlje porijekla i ne može se ili se ne želistaviti pod zaštitu te zemlje ili kao lice bez državljanstva koje se nalazi van zemljeprethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se zbog takvog strahane želi vratiti u tu državu”. 23 Ovaj međunarodni standard zaštite izbjeglica uključuje, inter alia, poštovanje svihtemeljnih ljudskih prava i principa ”non-refoulement”, omogućavanje pristupa svimtražiocima azila, pravedan i e kasan postupak utvrđivanja izbjegličkog statusa,onemogućavanje odbijanja ulaska tražioca azila u zemlju bez provođenja postupkautvrđivanja statusa, osiguranje nužne materijalne pomoći i pronalaženje trajnihrješenja. 24

Svaka država ugovornica treba dati izbjeglicama, koji se legalno nalaze na njenomteritoriju, pravo biranja mjesta boravka i slobodu kretanja unutar njenog teri-torija, osim u slučaju propisa koji se primjenjuju na strance uopšte u istim okol-nostima. Konvencija obavezuje državu da izbjeglicama osigura najveći mogućinivo osnovnih ljudskih prava i sloboda sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda/nacija i Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima. S tim u vezi, država ugovornicatreba omogućiti izbjeglicama ostvarivanje prava na obrazovanje, socijalnu zaštitui zdravstvenu zaštitu, javnu pomoć i podršku, lična dokumenta, pravnu pomoćpod istim uslovima kao i svojim državljanima. Kada se radi o djeci izbjeglicamasvaka se država u postupcima prihvata mora voditi principima najboljeg interesa20 Treaty Series Ujedinjenih naroda, 189. svezak, str. 137.21 Treaty Series Ujedinjenih naroda, 606. svezak, str. 267.22 Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 87(f), iz 1999. godine.23 Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine, čl.1 tačka 2.24 „Non-refoulement” odnosi se na zabranu protjerivanja ili vraćanja s granice i teritorija, a obuhvaća

protjerivanje, vraćanje ili drugi oblik prebacivanja izbjeglica i tražioca azila na teritorij na kojem bi njihov život ilisloboda direktno bili ugroženi, ili na teritorij na kojem im prijeti daljnje protjerivanje, vraćanje ili prebacivanje nadrugo područje gdje postoji rizik.


35/172

35


djeteta, poštovati pol i dob djeteta (naročito djece odvojene od roditelja i djecebez pratnje), te uzimati u obzir posebne potrebe djece koja su žrtve seksualnognasilja, traume i mučenja. Sva prava djece izbjeglica naslanjaju se na Konvencijuo pravima djeteta.

U skladu sa članom 31 Konvencije, tražioci azila neće biti kažnjeni zbog toga što suu zemlju ušli nezakonito, ako za nezakonit ulazak mogu dati dobar razlog.

Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka 25 je usvojena s ciljem osiguranja što veće uspješnosti u borbi protivtorture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka u cijelomsvijetu, te sadrži odredbe koje preciziraju dužnosti svih država članica u pogledupoduzimanja zakonskih, administrativnih, sudskih ili drugih uspješnih mjera usvrhu sprečavanja izvršenja djela torture na njihovom teritoriju. Tortura, na koju seKonvencija odnosi, je svaki akt kojim se jednoj osobi namjerno nanosi teška zičkaili duševna patnja, a koju čini službena osoba u izvršavanju svoje službene funkcijeili se čini na njen poticaj ili s njenim izričitim ili prećutnim pristankom, a s ciljemdobivanja informacije ili priznanja od te osobe ili neke treće, ili da bi se ta osobakaznila za djelo što ga je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenjeosumnjičena, zastrašila ili prinudila ili zbog bilo kojeg razloga zasnovanog na bilokojem obliku diskriminacije. Svaka država mora preduzeti sve mjere za sprečavanjadjela torture na svim dijelovima svoje teritorije i nema niti jedne iznimne okolnostikoja se može koristiti u cilju opravdanosti torture. Nijedna država ne može protjerati,vratiti („refouler ”) ili izručiti osobu u neku drugu državu gdje postoje ozbiljni razloziza vjerovanje da će ona biti u opasnosti da bude podvrgnuta torturi.

Svaka država će osigurati da njeno osoblje za provođenje zakona, medicinskoosoblje, javni službenici i druge osobe koje mogu biti uključene u pritvor, ispitivanjeili liječenje bilo kojeg pojedinca podvrgnutog bilo kojem obliku uhićenja, pritvoraili zatvaranja, kroz programe obuke bude edukovano i dobije informacije u vezi sazabranom protiv torture.

Svaka država mora osigurati da svaki pokušaj izvršenja torture, odnosno sam akttorture, predstavlja krivično djelo, uključujući i čin bilo koje osobe koji predstavljasaučesništvo ili sudjelovanje u torturi.

Generalnim komentarom broj 3 26 UN Komiteta protiv torture naglašava se obavezadržave stranke da osigura, u svom pravnom sistemu, da svaka žrtva, koja je bilaizložena torturi ili drugim vidovima neljudskog i ponižavajućeg postupanja, dobijezadovoljštinu i ostvari pravo na fer i odgovarajuću naknadu, uključujući i priliku zanajbolju moguću rehabilitaciju. Žrtvom se smatra svaka osoba koja je pojedinačnoili u kolektivitetu pretrpila štetu, odnosno zičku ili duševnu patnju kroz činjenjeili nečinjenje akta torture u skladu sa Konvencijom. Takođe se žrtvom, u smisluove Konvencije, smatraju i najbliži članovi porodice žrtve torture, osobe koje jeona dužna izdržavati, odnosno brinuti se o njoj, osobe koja je pretrpjela određenupatnju u pokušaju da pomogne žrtvi torture.

25 Konvencija Ujedinjenih naroda/nacija usvojena u Opštoj skupštini 10. decembra 1984. i stupila na snagu26. juna 1987.26 General comment No.3, 13 December 2012.


36/172

36


Konvencija predviđa četiri oblika nadzora nad primjenom svojih odredaba, a zanadzor je osnovan Komitet protiv torture. Jedina mjera nadzora koja obavezuje svedržave je podnošenje periodičnih izvještaja o implementaciji Konvencije. Komitetposebno naglašava obavezu države da prati mjere zaštite koje se primjenjuju u

odnosu prema ranjivim grupama, naročito ženama i djeci.Osim Konvencija UN, u međunarodnom sistemu zaštite, postoji i niz drugihmeđunarodnih standarda koji se odnose na zaštitu pojedinih grupa djece kojepripadaju kategoriji djece u pokretu. Imajući na umu potrebu usvajanja novihinstrumenata o zabrani i ukidanju najgorih oblika dječijeg rada, kao glavnog prioritetaza djelovanje na nacionalnom i međunarodnom nivou, Međunarodna organizacijarada u Ženevi, 17. juna 1999. godine usvojila je Konvenciju 182 o najgorim oblicimaiskorišćavanja dječijeg rada No.C182 (1999) 27 , koja obavezuje svaku državu dapreduzima trenutne i efektivne mjere u cilju zabrane i iskorjenjivanja dječijeg rada.

Za svrhu ove Konvencije, izraz najgori oblici iskorišćavanja dječijeg rada podrazumijeva:1. sve oblike ropstva ili prakse koja je slična ropstvu, kao što su prodaja i trgovina

djecom, dužničko ropstvo i služenje, i prinudni ili obavezni rad, uključujućiprinudno ili obavezno regrutovanje djece za korištenje u oružanom sukobu;

2. korištenje, pribavljanje ili nuđenje djeteta za prostituciju, za pornografskuprodukciju ili pornografske predstave;

3. korištenje, pribavljanje ili nuđenje djeteta za nelegalne aktivnosti, naročito zaproizvodnju i trgovinu drogom, kako je de nirano odgovarajućim međunarodnimugovorima;

4. rad koji može, po svojoj prirodi i okolnostima u kojima se obavlja, štetiti zdravlju,sigurnosti ili moralnim osobinama djece. 28

Konvencija poziva države članice na donošenje programa akcije za eliminisanjenajgorih oblika dječijeg rada kao prioritet. Svaka članica preduzima sve neophodnemjere da obezbijedi djelotvornu primjenu i sprovođenje odredaba kojima se provodiova Konvencija, uključujući uvođenje i primjenu kaznenih sankcija ili, premapotrebi, drugih sankcija. Svaka članica, uzimajući u obzir važnost obrazovanja ueliminisanju dječijeg rada, preduzima e kasne i vremenski određene mjere da bi:1. spriječila angažovanje djece u najgorim oblicima dječijeg rada;2. pružila neophodnu i odgovarajuću direktnu pomoć za povlačenje djece sa najgorih

oblika dječijeg rada i njihovu rehabilitaciju i socijalnu integraciju;3. obezbijedila pristup besplatnom osnovnom obrazovanju i, gdje god je moguće

i potrebno, obuku za zanimanja za djecu koja su povučena sa najgorih oblikadječijeg rada;

4. identi kovala i došla do djece koja su izložena posebnim rizicima, i5. uvažila specijalnu situaciju djevojčica.

Konvencija de niše dijete kao osobu do 18 godina starosti.

Konvencija o najgorim oblicima dječijeg rada 1999. godine zahtijevala je novemjere i obaveze države koje su uslijedile donošenjem Preporuke br. 190 o zabranii hitnoj akciji za ukidanje najgorih oblika dječijeg rada . Preporuka poziva državeda se programi akcije za ukidanje najgorih oblika dječijeg rada podhitno donesui realizuju pri čemu se mora voditi računa o stavovima djece koja su neposrednopogođena najgorim oblicima dječijeg rada.27 „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 2/92 i 13/94.28 Konvencija o najgorim oblicima iskorišćavanja dječijeg rada, član 2.


37/172

37


Ovi programi treba, između ostalog, da imaju za cilj da:1. identi kuju i osude najgore oblike dječijeg rada;2. spriječe angažovanje i uklone tu djecu iz najgorih oblika dječijeg rada, štiteći ih

od represalija i obezbjeđujući njihovu rehabilitaciju i socijalnu integraciju kroz

mjere kojima se rješavaju njihove vaspitne, zičke i psihološke potrebe;3. poklone posebnu pažnju:• mlađoj djeci;• ženskoj djeci;• problemu prikrivenih radnih situacija u kojima su posebno ugrožene djevojčice;• ostalim grupama djece koja su posebno ugrožena ili imaju posebne potrebe;4. identi kuju, i rade sa zajednicama u kojima su djeca posebno ugrožena;5. informišu, učine osjetljivim i mobilišu javno mnjenje i zainteresovane grupe, uključujući djecu i njihove porodice. 29

Kod određivanja vrsta rada i kod identi kovanja slučajeva gdje postoje, potreb-no je, između ostalog, uzeti u obzir rad koji izlaže djecu zičkom, psihološkom iseksualnom zlostavljanju. 30

Države članice treba da najgore oblike dječijeg rada smatraju krivičnim djelima i tosve oblike ropstva ili praksi sličnih ropstvu, kao što su prodaja i nedozvoljena tr-govina djecom, dužničko ropstvo i robovanje i prinudni ili obavezni rad, uključujućiprinudno ili obavezno regrutovanje djece kako bi se koristila u oružanom sukobu. 31

3.1.2. Instrumenti Vijeća/Savjeta Evrope i Evropske unijeEvropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda 32 je, kao ključniinstrument u zaštiti ljudskih prava i sloboda, usvojena s ciljem da se osigura opštei stvarno priznanje i poštivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda proklamovanihu Univerzalnoj deklaraciji o osnovnim ljudskim pravima i kao takva predstavljameđunarodni ugovor između država članica Vijeća/Savjeta Evrope.

Član 1 Evropske konvencije 33 uvodi novi element u međunarodni sistem zaštiteljudskih prava, time što predviđa da će strane ugovornice zagarantovati prava i slobodeodređene u Konvenciji „svakome u svojoj nadležnosti”. Izraz „svako” naglašavauniverzalnu prirodu ljudskih prava priznatih Konvencijom, a to je da Konvencijane štiti samo prava građana, već i prava stranaca, lica bez državljanstva i lica bezposlovne sposobnosti, kao što su djeca i osobe sa invaliditetom. U skladu sa ovimčlanom države ugovornice koje rati kuju ovu Konvenciju istovremeno prihvatajudvostruku obavezu, prvo da svoje unutrašnje pravo usklade sa Konvencijom i to odtrenutka njenog stupanja na snagu u državi ugovornici, a drugo da moraju ispravitisvako kršenje suštinskih prava i sloboda zaštićenih ovom Konvencijom.

Konvencija sadrži niz prava koja se, na direktan ili indirektan način, impliciraju nadjecu u pokretu, kao što su: pravo na život (član 2), zabrana mučenja, nečovječnogi ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (član 3), zabrana držanja u ropstvu,ropskom položaju ili primoravanja da obavlja prinudni ili obavezni rad (član 4),pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma (član 8), sloboda misli,29 Preporuka 190. o zabrani i hitnoj akciji za ukidanje najgorih oblika dječijeg rada, član 2.30 Isto, član 3.31 Isto, član 12.32 U skladu sa Ustavom BiH, Evropska konvencija i njeni protokoli se direktno primjenjuju u pravnomsistemu Bosne i Hercegovine sa prioritetom nad svim drugim zakonima33 Visoke strane ugovornice garantuju svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode određene u I dijeluove Konvencije.


38/172

38


savjesti i vjeroispovjesti (član 9), sloboda izražavanja koja uključuje sloboduposjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija bez obzirana granice (član 10), zabrana diskriminacije po bilo kojem osnovu (član 14) itd.Da bi se obezbijedilo poštivanje ovih obaveza iz Konvencije i njenih protokola, od

strane članica ugovornica, ustanovljen je Evropski sud za ljudska prava, kao stalniorgan. Sud može da prima predstavke od svake države ugovornice ukoliko se radi omeđunarodnim sporovima sa drugom članicom ugovornicom, ali i od svake osobe,predstavnika nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve povredeprava iz Konvencije (član 33 i 34). Evropski sud može razmatrati predmet samonakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva u skladu sa opšte priznatimpravilima medunarodnog prava i u roku od 6 mjeseci od dana donošenja konačneodluke. Nakon uspostavljanja ovog Suda koji odlučuje o kršenjima prava iz oveKonvencije država stranaka, Konvencija je postala najjači međunarodni instrumentza zaštitu ljudskih prava.

S ciljem da se osigura provođenje određenih prava koja nisu obuhvaćena ovomKonvencijom, države ugovornice su donijele i Protokole koji se smatraju dodatnimčlanovima Konvencije.

Protokolom 4 uz Konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama 34 obezbjeđujuse izvjesna prava i slobode koja nisu uključena u Konvenciju i Prvi protokol, i utvrđujese pravo na slobodu kretanja - „svako, ko se zakonito nalazi na teritoriji jednedržave ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta”,i „svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu” (član2), zabranu protjerivanja sopstvenih državljana i grupnog protjerivanja stranaca– („niko ne može biti protjeran, pojedinačnom ili grupnom mjerom, s teritoriječiji je državljanin, niti iko može biti lišen prava da uđe na teritoriju države čiji jedržavljanin“ (član 3) i „zabranjeno je kolektivno protjerivanje stranaca” (član 4).Protokol 7 uz Konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama 35 , de nišezaštitu u postupku protjerivanja stranaca (član 1) kojim se, između ostalog, dajepravo da iznesu svoje razloge kojima osporavaju istraživanje, da se njihov predmetpreispita i da budu zastupljeni pred nadležnim organom. Međutim, drugim stavomdozvoljava se državi protjerivanje stranca i prije nego što on iskoristi navedenaprava, ako je „protjerivanje potrebno u interesu javnog reda ili se temelji narazlozima nacionalne sigurnosti”.

Konvencija Vijeća/Savjeta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima 36 predstavljasveobuhvatni međunarodni pravni instrument u zaštiti ljudskih prava žrtava trgovineljudima i koja uspostavlja poseban mehanizam nadzora njene primjene od stranedržava članica i primjenjuje se na sve oblike trgovine ljudima, na nacionalnom imeđunarodnom nivou, bez obzira je li ili nije povezana sa organizovanim kriminalom.

Ciljevi Konvencije su:• sprečavanje i suzbijanje trgovine ljudima, uz garantovanje ravnopravnosti polova;• zaštita ljudskih prava žrtava trgovine ljudima, osmišljavanje sveobuhvatnog

okvira za pružanje zaštite i pomoći žrtvama i svjedocima, uz garantovanje34 Protokol 4 uz Konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama kojim se obezbjeđuju izvjesnaprava i slobode koja nisu uključena u Konvenciju i Prvi protokol, Strasbourg, 16. septembar 1963. godine, Bosnai Hercegovina rati kovala 24.04.2002. godine.35 Protokol 7 uz Konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Strasbourg, 22. novembar 1984.godine, Bosna i Hercegovina ratifkovala 24.04.2002. godine.36 Rati kovana od strane Bosne i Hercegovine 2007. godine.


39/172

39


ravopravnosti polova, kao i obezbjeđivanje e kasne istrage i krivičnog gonjenja;• unapređivanje međunarodne saradnje u suzbijanju trgovine ljudima. 37

U smislu ove Konvencije dijete je svako lice mlađe od 18 godina starosti, a žrtva je

svako lice koje je postalo predmet trgovine ljudima.Konvencija sadrži niz speci čnih odredaba koja se odnose na djecu žrtve trgovineljudima. Prema Konvenciji „vrbovanje, prevoz, premještaj, skrivanje ili prihvatdjeteta radi eksploatacije smatra se „trgovinom ljudima” čak i ako ne uključujenavedena sredstva” 38 odnosno i ako nije primijenjena prijetnja, sila ili drugi oblikprinude, otmica, prevara, obmana, zloupotreba ovlaštenja ili ugroženosti ili davanjeili primanje novčanih sredstava ili druge koristi radi dobijanja pristanka lica kojeima kontrolu nad drugim licem u cilju eksploatacije. Eksploatacija, u namanjuruku, uključuje seksualnu eksploataciju, odnosno prostituciju drugih lica ili drugeoblike seksualnog iskorišćavanja, prisilan rad ili pružanje usluga, ropstvo ili praksusličnu ropstvu, služenje ili vađenje ljudskih organa.

Svaka strana ugovornica treba da obezbijedi svojim nadležnim organima kadrovekoji su obučeni i kvali kovani za sprečavanje i suzbijanje trgovine ljudima, zaidenti kovanje i pružanje pomoći žrtvama, uključujući djecu, i treba da osigurada različiti organi međusobno sarađuju, kao i sa nadležnim organizacijama zapodršku, kako bi žrtve bile identi kovane u postupku koji na odgovarajući načinuzima u obzir poseban položaj žena i djece žrtava i kako bi im se, po potrebi, izdaleboravišne dozvole pod uslovima predviđenim u članu 14 ove Konvencije. 39

Kada starosna dob žrtve nije izvjesna, a postoji opravdana sumnja da je žrtvadijete, to lice treba da se smatra djetetom i treba da mu se pruže posebne zaštitnemjere sve do potvrđivanja njegove starosne dobi.Čim se utvrdi da je dijete bez pratnje žrtva, svaka strana ugovornica treba da:• obezbijedi zastupanje tog djeteta od strane zakonitog staratelja, organizacije ili

organa koji postupaju u najboljem interesu djeteta;• preduzme potrebne mjere za utvrđivanje identiteta i državljanstva djeteta;• preduzme sve što je neophodno kako bi se pronašla porodica djeteta, ako je to

u najboljem interesu djeteta.Svaka strana ugovornica treba da usvoji mjere kojima će posebno da osigura daidentitet ili podaci koji omogućavaju identi kaciju djeteta koje je žrtva trgovineljudima, ne budu javno objavljeni putem medija, ili na bilo koji drugi način, osimu izuzetnim slučajevima, u cilju lakšeg pronalaženja članova porodice ili da se nadrugi način obezbijedi dobrobit i zaštita djeteta. 40

S ciljem zičkog, psihološkog i socijalnog oporavka žrtava trgovine, država ugovornicamora preduzeti odgovarajuće zakonodavne ili druge mjere koje obuhvataju:1. životni standard koji može da im obezbijedi egzistenciju putem takvih mjera

kao što su: prikladan i siguran smještaj, psihološka i materijalna pomoć;2. pristup hitnoj medicinskoj zaštiti;3. usluge prevođenja i tumačenja, u slučaju potrebe;4. savjetovanje i informisanje, posebno o njihovim zakonskim pravima i uslugama

koje su im dostupne, na jeziku koji razumiju;37 Konvencija Vijeća/Savjeta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima, član 1.

38 Ibid, član 4.39 Isto, član 10 oblast „Identi kovanje žrtava”.4

Hocu+da+budem+kao+druga+djeca

Documents

Transcript of Hocu+da+budem+kao+druga+djeca