Naziv Hladni rat prvi put je uporabio Bernard Baruch, savjetnik američkog predsjednika, tijekom jedne debate u američkom Kongresu 1947. godine. Pojam Hladni rat veže se i za britanskog premijera Winstona Churchilla koji je skovao krilaticu o željeznoj zavjesi koju su komunisti "spustili" između svog i "slobodnog svijeta". On je u ožujku 1946. godine u Fultonu (SAD) pozvao na križarski rat protiv komunizma, podsjećajući na obavezu obrane atlantske zajednice i vojnog zbližavanja ugroženih država. Ta istupanja bila su znak da svijet ulazi u takozvani Hladni rat.

Korijeni hladnog rata

Postoje neke nesuglasice oko početka Hladnoga rata. Iako većina

povjesničara tvrdi da je započeo neposredno nakon Drugog svjetskog rata,

neki tvrde da se uzroci Hladnog rata mogu naći već nakon Prvog svjetskog

rata iako napetosti između Rusije/SSSR-a, Britanije i Amerike sežu još

u XIX. stoljeće.

Ideološki sukob između komunizma i kapitalizma započeo

je 1917. nakon Ruske revolucije kada se SSSR izdigao kao prva velika

komunistička sila. Ovo je prvi događaj koji je ruskoameričke odnose doveo

u pitanje i postavio ih kao dugotrajni problem svim vođama u svijetu.

Mnogi događaji doveli su do međusobnog nepovjerenja između SAD-a i

SSSR-a:

1. Američka intervencija tijekom Ruskog građanskog rata u kojem su

pomagali Bijeloj gardi.

2. Izlazak Ruskog Carstva iz Prvog svjetskog rata nakon

potpisivanja mira u Brest-Litovsku.

3. Boljševističko  odbacivanje kapitalizma.[2]

4. Američko nepriznavanje SSSR-a do 1933. [3]

I prije Drugog svjetskog rata je bilo događaja koji su doveli do povećanja

međusobnog nepovjerenja:

1. Britansko popuštanje Nijemcima

2. Pakt Ribbentrop-Molotov 3. Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje (1939. - 1947.) [uredi]

4. Podrobniji članak o temi: Drugi svjetski rat

5. Tijekom rata, Sovjeti su mislili kao će Angloamerikanci dati njima da preuzmu veći teret rata i da će se oni uključiti pri kraju kako bi utjecalo na

mirovne sporazume i zavladali Europom.[4] Neki povjesničari kao John Lewis Gaddis to osporavaju navodeći druge vojne i strateške kalkulacije

za vrijeme napada na Normandiju.[5] No, sovjetska percepcija (točnije kriva percepcija) o Zapadu i suprotno dovele su do snažnih napetosti

među Saveznicima.

6. Bilo je mnogo nesuglasica među Saveznicima o izgledu poslijeratne Europe. Obje strane su imale jako različite poglede o uspostavljanju

sigurnosti poslije rata. Amerikanci su sigurnost shvaćali u situacijskim uvjetima, misleći da bi, ako se američki stil vlade proširi na što više

zemalja, zemlje mogle svoje probleme riješiti mirno, preko međunarodnih organizacija.[6] Sovjetski vođe su gledali sigurnost preko prostora.

[7] Ovaj način razmišljanja uvjetovan je ruskom povijesnom situacijom. Željeli su ovakav plan zbog togs što su u poslijednjih 150 godina napadani

dosta često.[8]

7.

8.

9. Winston Churchill  (lijevo), Franklin Delano Roosevelt (sredina) i Josif Staljin (desno) tijekomkonferencije u Jalti. Na ovoj konferenciji su vođe Saveznika pokušale

dogovoriti podjeli poslijeratne Europe, no znog snažnih nesuglasica nije postignut konačan dogovor.

10. Na konferenciji u Jalti su se u veljači 1945. sastali Winston Churchill, britanski premijer,Franklin Delano Roosevelt, američki predsjednik i Josif

Staljin, generalni sekterar KPSS-a kako bi dogovorili izgled poslijeratne Europe, no čvrst dogovor nije postignut zbog snažnih nesuglasica. Nakon

pobjede Saveznika u Berlinu, Sovjeti su efikasno okupirali Istočnu Europu dok je SAD imao velik dio Zapadne Europe. U okupiranoj Njemačkoj,

Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi su uspostavili četiri savezničke zone dok se konačna podjela Njemačke ne bi riješila.

11.

12.

13. "Velika trojica" na Potsdamskoj konferenciji:Clement Attlee (lijevo, UK), Harry Truman (sredina, SAD) i Josif Staljin (desno, SSSR) sa svojim glavnim suradnicima iza

njih: William D. Leahy(zadnji lijevo, SAD), Ernest Bevin (lijevo, UK),James F. Byrnes (sredina, SAD) i Vjačeslav Molotov (desno, SSSR). Na ovoj konferenciji saveznički

vođe su riješavali problem njemačke i budućnosti Istočne Europe.

14. Na Potsdamskoj konferenciji, koja je započela u srpnju, prisustvovali su Clement Attlee, britanski premijer, Harry S. Truman, američki predsjednik

i Josif Staljin, generalni sekterar KPSS-a. Na ovoj konferenciji saveznički vođe riješavali su ozbiljan problem koji se stvorio oko budućnosti

Njemačke i Istočne Europe.[9]Osim rješavanja tog problema, predsjednik Truman je obavijestio Staljina da SAD posjeduje novo moćno oružje.

Staljin je na to odgovorio: "Drago mi je čuti za bombu i nadam se da će biti upotrijebljena."[10] Samo tjedan dana nakon konferencije, SAD je

bacioatomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija dovelo je do jedne od najvećih

katastrofa u ljudskoj povijesti i do povećanja tenzija između SAD-a i SSSR-a. Nedugo nakon napada, Staljin je protestirao američkim

službenicima kada je Truman Sovjetima ponudio malo utjecaja u okupiranom Japanu.[11]

15. U veljači 1946., Dugi telegram Georgea F. Kennana iz Moskve doveo je povećanja antipatije Amerikanaca prema Sovjetima.[12] U tom telegramu

Kennan je SSSR i komunizam proglasio neprijateljima i objavio kako SSSR želi uništiti kapitalizam, te kako sovjetska vlada skirva neke važne

podatke o državi. Takva slika o SSSR-u kao osovini zla koja želi uništiti SAD nije dobro prihvaćena u Zapadnom bloku i to je dovelo do još većih

napetosti između SAD-a i SSSR-a. Dana 6. rujna 1946. James F. Byrnes je održao govor u Njemačkoj u kojem je odbacioMorgenthauov plan i

upozorio SSSR da će SAD zadržati vojnu prisutnost u Europi na neodređen vremenski period. Sam Byrnes je kasnije priznao: "Odbijanje našeg

vlastitog programa bilo je zbog pridobivanja Nijemaca [...] bila je to bitka između nas i Rusa oko mozgova [...]" [13]Par tjedana nakon

objavljivanja Dugog telegrama, Winston Churchill je održao svoj poznati govor u Fultonu, Missouri, naslovljen "Željezna zavjesa". U tom govoru

Churchill poziva angloamerikance na savez protiv Sovjeta za koje je rekao da su spustili željeznu zavjesu "odSzczecina na Baltiku do Trsta na

Jadranu."

Blokovi [uredi]

Blokovska je podjela učvršćena stvaranjem vojno-političkih saveza. Na jednoj je strani bio blok predvođen SAD-om (kapitalistički sustav) , a drugi je blok bio

predvođen SSSR-om (socijalistički sustav). Mnogo države nije se željelo pridružiti nijednome bloku. Stoga su one,

predvođene Egiptom, Indijom i Jugoslavijom, 1961. godine utemeljile pokret nesvrstanih.

NATO [uredi]

Podrobniji članak o temi: NATO

Sjevernoatlantski savez - NATO, osnovali su 1949. godine ministri vanjskih poslova SAD-a, Velike

Britanije, Francuske, Nizozemske, Belgije,Luksemburga, Norveške, Islanda, Kanade, Italije, Portugala i Danske. Njegovo sjedište bilo je u Bruxellesu, i

osnovni zadatak bio je da spriječi prodor Sovjetskog Saveza u zapadnu Europu. Države na zapadu i članice NATO pakta su bile kapitalističke i vjerovale su u

privatnu svojinu nad posjedima i poslovima.

Odnos članica NATO pakta (plava boja) i Varšavskog pakta (crveno)

Varšavski pakt [uredi]

Podrobniji članak o temi: Varšavski pakt

Iste godine Sovjetski Savez je objavio da posjeduje atomsku bombu, a u Kini su na vlast došli komunisti. Poslije Staljinove smrti (1953.) malo je popustila

napetost u međunarodnim odnosima, ali su ipak 1955. godine SSSR i zemlje istočne Europe stvorili Varšavski pakt. SSSR i njegovi saveznici htjeli su stvoriti

besklasno društvo u kojem se sve dijelilo podjednako. Njegove članice bile su SSSR, Bugarska,Čehoslovačka, Istočna

Njemačka, Mađarska, Poljska i Rumunjska (do 1968. i Albanija). Imao je svoje organe i jedinstven generalštab i svoje sjedište u Moskvi.

Od Marshallovog plana do Korejskog rata (1947. - 1953.) [uredi]

Podrobniji članak o temi: Hladni rat (1947. - 1953.)

Trumanovi savjetnici su do 1947. vjerovali da je krajnje vrijeme kako bi kontrirali utjecaju Sovjetskog Saveza.[12] U Europi je financijska pomoć je opadala, a

spremnici hrane i neophodnih potrepština bili su česti. Trumanovi savjetnici su se bojali kako bi SSSR umanjio moć SAD-a u poslijeratnom periodu

zbunjenosti i kolapsa.

Događaj koji je natjerao Trumana da i formalno usvoji politiku blokiranja je objava britanske vlade iz veljače 1947. kako više ne može financirati grčke

monarhiste u njihovom sukobu protiv komunističke vojske u građanskom ratu. Cilj politike blokiranja bilo je zaustavljanje domino efektapribližavanja zemalja

komunističkom SSSR-u, a udaljavanja od američko-europskog kapitalizma. Politika je formalno usvojena jer AmerikanciGrčki građanski rat nisu shvatili kao

građanski sukob nego kao pokušaj SSSR-a da proširi svoj utjecaj. No, to gledište je najvjerojatnije krivo jer komunističkim pobunjenicima nije pomagala

službena Moskva nego SFRJ.[3] Sam rat je bio prvi primjer protukomunističke pobune.

Predsjednik Truman iznosi svoju doktrinu o ograničavanju utjecaja komunizma

Pobjeda antikomunističkih snaga dovela je do grčkog članstva u NATO i do definiranja ideološke ravnoteže snaga oko Egejskog mora tijekom čitavog

Hladnog rata. Državni tajnik Dean Acheson optužio je SSSR za urotu protiv grčkih rojalista kako bi proširili svoj utjecaj na Srednji Istok, Aziju i Afriku.

Trumanova administracija je u ožujku 1947. izdala tzv. "Trumanovu doktrinu" o zaustavljanju širenja komunizma davajući Turskoj i Grčkoj ekonomsku pomoć.

Truman u doktrini kaže:

 „Politika Sjedinjenih Država mora biti da pomaže slobodnim narodima koji se opiru podređivanju oružanih manjina ili vanjskih pritisaka.“

Truman je svojom doktirnom potaknuo Amerikance da daju $400,000,000 pomoći Grčkoj. Kako bi "mobilizirao"republikanski kongres, demokratski

predsjednik je rat prikazao kao sukob između "slobodnih" ljudi i "totalitarnih"režima time dramatično podižući retoričke uloge rata.[3] Pomažući Grcima, Truman

je postavio pravilo prema kojem bi SAD pomagao režimima, neovisno o tome koliko su korumpirani i represivni, koji bi tražili pomoć u borbi protiv komunizma.

[3] Ovo je jedan očit primjer koliko daleko su Amerikanci bili spremni ići kako bi zaustavili širenje komunizma.[14]

Bez financijske pomoći koja je stizala iz SAD-a, zapadnoeuropske države nisu se same mogle oporaviti od velikih gubitaka nakon rata. No, komunističke

partije su sve više dobivale na slobodnim izborima u zemljama kao što su Italija i Francuska. Američka vlast se bojala da bi ekonomska kriza mogla u

Zapadnoj Europi mogla doći do te razine da komunističke partije i tu preuzmu vlast, preko izbora ili narodnih revolucija. [15] Neki političari su se bojali da bi i

njihova država mogla doživjeti krizu ako se ne poveća potražnja za izvozom u Zapadnu Europu.

Poster za Marshallov plan (hrv. "Kakvo god bilo vrijeme, moramo krenuti zajedno."(u engleskoj verziji postoji rima)).

Godine 1948. Komunistička partija Čehoslovačke, uz potporu SSSR-a, preuzela je vlast izvršivšidržavni udar i tako uspostavivši komunističku vladavinu koja

je trajala više od 40 godina. Zapadne sile bile su šokirane ovim događajem što je uzrokovalo užurbano usvajanje Marshallovog plana.

Za američku vlast, prijetnje balansu moći u Europi nisu uvijek bile vojne, nego i ekonomske i političke.[12] George Kennan je sažeo problem na sastanku State

Departmenta u svibnju 1947.:"Komunističke aktivnosti" nisu bile "korijeni problema u Zapadnoj Europi" nego "razorni efekti rata na ekonomsku, političku i

socijalnu strukturu Europe."[16] Prema njemu, "komunisti su iskorištavali krizu" kako bi osvojili moć.[16] Na savjet State Departmenta, Trumanova doktrina

dopunjena jeMarshallovim planom, službenim planom SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata.

Zadatak o izradi plana dobio je George Marshall.

Iako je plan već donesen, generali Clay i Marshall su, zajedno sa Trumanovom administracijom, shvatili da provedba plana neće biti uspješna bez

obnavljanja njemačke industrijske baze o kojoj su prije ovisili.[17]

Jedan od prvih neprijateljskih koraka između velikih sila, na samom početku Hladnog rata, bila jeIranska kriza. Tijekom 1946. Staljin je namjeravao i

suprostavio Iran, jer je iranski šah Reza Šah Pahlavi još odavno iskazao svoje simpatije prema Hitlerovoj ideologiji. Britanske i sovjetske trupe poslane su u

Iran, pa su već 1946. godine dijelovi Irana bili okupirani od strane Britanaca, dok je sjeverni kraj zemlje bio okupiran od strane Crvene armije. Staljin je

pokušavao proširiti sovjetsku sferu utjecaja tako što je pomagao stvaranje nezavisnih država na tom prostoru, pa je ubrzo osnovana Republika Mahabad na

čelu sa Qazi Muhammadom. Pod pritiskom SAD-a, sovjetske trupe su morale napustiti zemlju, pa je iranska vojska mogla osvojiti Mahabad i uspostaviti

monarhiju na čelu sa Mohammedom Rezom Pahlavijem.

U srpnju je Truman opozvao Morgenthauov plan JCS 1067 koji je naređivao američkim snagama u okupiranoj Njemačkoj "da ne poduzimaju nijedan korak

prema ekonomskoj rehabilitaciji Njemačke." Zamijenio ga je JCS 1779 koji je govorio da "uredna, uspješna Europa treba ekonomske doprinose stabilne i

produktivne Njemačke."[18]

Truman je u srpnju i reorganizirao vladu kako bi se borio u Hladnom ratu. Akt o državnoj sigurnosti iz 1947., kojeg je Truman potpisao 26. srpnja, stvorio je

ujedinjeno Ministarstvo obrane, CIA-u (Central Intelligence Agency) i Nacionalno sigurnosno vijeće. Ove organizacije će postati glavne birokracije SAD-a

tijekom Hladnog rata.[19]

Dvojne politike Trumanove doktrine i Marshallovog plana dovele su do toga da Zapadna Europa, Grčka i Turska od SAD-a prime milijarde dolara pomoći. Uz

pomoć SAD-a Grčka je 1949. pobijedila komunističke sile u ratu, a u Italiji su na izborima 1948. demokršćani porazili snažnu komunističko-socijalističku

koaliciju.

SAD je konsolidirao svoju novu ulogu kao gospodar Zapada. Kao osveta zapadnjačkim težnjama za ujedinjenje Zapadne Njemačke, SSSR je u Zapadnom

Berlinu postavio blokade kako bi spriječio ulazak zapadnih sila u grad. Berlinska blokada predstavlja prvu veliku krizu Hladnoga rata. No, Truman je uspio

zrakom (Berlinski let) osigurati opskrbu savezničkih vojnika koji su ostali zarobljeni u Berlinu tako što je redovito slao letove preko grada koji su bacali zalihe

hrane vojnicima.

Josip Broz Tito, vođa SFRJ i jedini čovjek koji se javno suprostavio Staljinu i preživio. Nije dopustio da Jugoslavija padne pod utjecaj Sovjetskog Saveza.

Godine 1948. Josip Broz Tito, vođa SFRJ i Josif Staljin, vođa SSSR-a, došli su u sukob jer Tito Jugoslaviju nije želio podložiti Sovjetskom Savezu i

sovjetskom načinu života. Zbog odbijanja Staljina, SFRJ je 1948. isključena Kominforma, a to je uzrokovalo njezino nepovjerenje prema SSSR-u (koje je

obnovljeno za Hruščovljeva mandata). Josip Broz Tito je tako postao prvi čovjek koji se javno usprotivio Staljinu i preživio. Prema nekim izvorima Staljin je

pripremao atentat na Tita, no to je zaustavljeno zbog Staljinove smrti. Većina povjesničara tvrdi da je glavni razlog raskida odnosa Titovo odbijanje potpune

podložnosti SSSR-u i želja za zadržavanjem suvereniteta Jugoslavije i boljeg života za sve u njoj.

Njemačka 1949.: Zapadna Njemačka - plavo, DDR - crveno, Berlin - zeleno.

SAD se sa Zapadnom Europom formalno spojio 1949.potpisivanjem Sjevernoatlanskog sporazuma i osnivanjemSjevernoatlanskog saveza (NATO). Staljin je

kontrirao tako što je ujedinio ekonomije istočnoeuropskih zemalja sovjetskom verzijom Marshallovog plana znanom kaoCOMECON i tako što je testirao prvu

sovjetsko atomsku bombu 1949. [3]

SAD je preuzeo vodstvo u stvaranju Zapadne Njemačke iz 3 savezničke okupacijske zone 1949. [9]  Kako bi kontrirao Sjedinjenim Državama (koje su ujedinile

Savezničke zone u državu), SSSR je na području svoje okupacijske zone 1949.stvorio državu znanu kao Istočna Njemačka.[9] SAD se tijekom 1950-

ih zalagao za ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke, a 1955. je Zapadna Njemačka postala punopravna članica NATO pakta.[9]

Kineski komunistički vođa Mao Ce Tung drži govor 1939., tijekom građanskog rata.

Godine 1949. komunisti Maoa Ce Tunga porazili su Čang Kaj-šekov Koumintang koji je imao potporu SAD-a ugrađanskom ratu. Građanski rat završio je kada

su nacionalisti 1949. godine pobjegli na Tajvan, a komunisti su, pod vodstvom Mao Ce Tunga, proglasili narodnu republiku.U brzo nakon toga SSSR je

sklopio savez sa novonastalom Narodnom Republikom Kinom. Suočena sa kineskom revolucijom i krajem američkog nuklearnog monopola, Trumanova

administracija je 1949. započela širenje politike blokiranja.[3] U tajnom dokumentu iz 1950-ih, znanom kao NSC-68, Trumanova administracija predložila je

jačanje prozapadnog saveza i četverostruko povećanje trošenja za obranu.[3]

Američki službenici su politiku blokiranja proširili na Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku. U isto vrijeme, revolucionarno-nacionalistički pokreti, koje su često vodili

komunisti, borili su se protiv obnavljanja europskih kolonijalnih carstava u Jugozapadnoj Aziji. SAD je savez sa Japanom formalizirao tijekom1950-ih što im je

osiguralo velik broj dugoročnih vojnih baza. Truman je sklopio saveze i sa drugim državama kao što su Australija, Novi Zeland, Filipini i Tajland.[9]

U lipnju 1950. godine Sjeverna Koreja pokreće iznenadni rat protiv Južne Koreje. Nakon jednoga graničnog sukoba, sjevernokorejske snage, potpomognute

kineskim dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a, prelaze 38. paralelu. Na Staljinovo iznenađenje, Truman je naredio američkim trupama da natjeraju Sjevernu

Koreju na povlačenje i pomognu Južnoj koreji.[3]. Oni traže povlačenje agresora s područja Južne Koreje. No, taj zahtjev Sjeverna Koreja ignorira, pa oružane

snage SAD-a u ime UN-a dolaze u pomoć Južnoj Koreji. Naizmjenične ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj zaraćenoj

strani. Sukob je završio 1953. godine potpisivanjem primirja u Panmunjonu. Granica između dvije države ostala je na 38. paraleli.

Javno mišljenje u državama kao što je UK, i druge saveznice SAD-a, bilo je podijeljeno: neki su željeli rat, a neki nisu. Britanski državni odvjetnik Sir Hartley

Shawcross 1951. je odbacio mišljenje onih protiv rata rekavši:

Korejski rat je 1953. završio bezizlaznim položajem, no SAD su se polako uplele u novi građanski rat. SAD su podržavale južnovijetnamskuvladu u borbi

protiv Sjevernog Vijetnama, koji je imao potporu SSSR-a i Kine. To podržavanje kasnije se razvilo u Vijetnamski rat.

Kriza i izbijanje (1953. - 1962.) [uredi]

Podrobniji članak o temi: Hladni rat (1953. - 1962.)

Godine 1953., promjena u političkom vodstvu na obe strane promijenila je dinamuku Hladnog rata.[19] U SAD-u, u siječnju 1953. za predsjednika je

prisegnuo Dwight D. Eisenhower. Tijekom zadnjih 18 mjeseci Trumanove administracije američki budžet za obranu povećao se četiri puta. Eisenhower se

odlučio na smanjivanje troškova za vojsku tako što je prijetio američkom nuklearnom superiornošću nastavljajući efektivno voditi SAD kroz Hladni rat.

[3] Dana 5. ožujka 1953. Josif Staljin umro je od posljedica srčanog udara, a naslijedio ga jeGeorgij Malenkov. Staljinistički nastrojen Malenkov na vlasti je

izdržao samo 6 mjeseci, kada ga je naslijedio Nikita Sergejevič Hruščov. S dolaskom Hruščova na vlast u SSSR-u je započeo proces destaljnizacije i javnog

osuđivanja Staljinove vladavine.[19]

Operacije tijekom Sueske krize.

Eisenhowerov državni tajnik John Foster Dulles predložio je "Novi pogled" na politiku blokiranja prema kojem je tražio da se amerika puno više oslanja na

svoje nuklearno oružje.[19] Dulles je objavio i doktrinu "masovne osvete" prijeteći Sovjetima da će SAD snažno reagirati na bilo kakav oblik agresije koji bi

mogao doći s njigove strane. Zbog nuklearne superiornosti Eisenhower je zaustavljao sve Sovjetske prijetnje o intervenciji tijekom Sueske krize 1956.

[3] Predmet krize bila je kontrola nad strateški važnim Sueskim kanalom kojeg je Egipat nacionalizirao. Usprkos vojnih uspjeha, rezultat je bio blamaža i

slabljenje europskih sila (Britanija, Francuska u savezu sa Izraelom), jačanjeegipatskog položaja na Bliskom istoku i porast utjecaja SSSR-a u tom području.

Prizori iz Mađarske revolucije.

Iako je nakon Staljinove smrti došlo do blagog smirivanja tenzija, Hladni rat u Europi je i dalje bio obilježen uznemirenim oružanim primirjem. [21] Američke

trupe su stalno bile stacionirane po Zapadnoj Europi, a Sovjetske po Istočnoj. Kako bi kontrirali ponovnom naoružanju Zapadne Njemačke, SSSR

je 1955. sklopio formalni savez sa komunističkim zemljama Istočne Europe znan kao Varšavski pakt. Jedina prijetnja cjelovitosti Varšavskog pakta bila

je 1956. u Mađarskoj. Mađarska revolucija 1956. godine je bio spontani revolt protiv komunističke vlade Mađarske i njenih nametnutih Sovjetskih patrona

kojeg je poveo premijer i reformist Imre Nagy uz potporu mnogih stanovnika, a trajala je od 23. listopada do 10. studenog. Ovo je bio prvi primjer

protusovjetske revolucije u nekoj komunističkoj zemlji, a završio je sovjetskom invazijom jer SSSR nije dozvolio Mađarima da svrgnu komunizam.

U SAD-u, senator Joseph McCarthy iz Wisconsina izdigao se kao jako utjecaj političar tijekom Hladnog rata. Iako ni Truman ni Eisenhower(koji je za razliku

od Trumana, koji je bio u sukobu s McCarthyjem, podržavao McCarthyjeve ciljeve) nisu podržavali njegove metode, McCarthy je nastavio širiti

antikomunističke parole i teoriju o velikoj zavjeri komunista za preuzimanje američke vlade. Period tijekom McCarthyjevog mandata doveo je do

masivnog "lova na vještice", a znan je kao McCarthyzam.

Datoteka:Gagarin space suite.jpg

Sovjetski kozmonaut Jurij Aleksejevič Gagarin - prvi čovjek u svemiru.

Godine 1957. objavljeno je da je SSSR lansirao u orbitu prvi svemirski satelit "Sputnjik" i počela jesvemirska utrka između SAD-a i SSSR-a, kao i trka u

naoružanju koja je zaprijetila uništenjem čovječanstva. Došlo je do velikog i neočekivanog tehnološkog napretka i do američke izgradnje raketa koje su mogle

nositi nuklearne bojne glave. Nakon Sputnjika, SSSR je 1957. poslao prvo živo biće, psaLajku, u svemir, a 1961. godine je poslao i prvog čovjeka u orbitu

- Jurija Aleksejeviča Gagarina. Ovakav napredak Sovjetskog Saveza utjecao je na Amerikance da 1969. pošalju ljude na Mjesec.

Tijekom 1950-ih, tzv. Treći svijet je bio značajno borilište za dvije glavne hladnoratovske sile. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD je izašao kao dominantna

sila u Trećem svijetu od SSSR-a i tako je popunio prostor stare carske hegemonije svojih formalnih saveznika - Velike Britanije, Francuske i Nizozemske.

[22] No, vođe nacionalističkih pokreta u postkolonijalnim zemljama često su bile nesklone Zapadnom bloku.[23] Za europske sile je prilagođavanje

procesu dekolonizacije bilo jako teško, ekonomski i psihološki, a patio je i sam NATO jer je prije dekolonizacije imao sve veće sile na svijetu na svojoj strani.

[24]

Nacionalistički pokreti u nekim zemljama i regijama, kao što su Gvatemala, Iran, Filipini i Indokina, bili su često skloni komunizmu ili ih je Zapad povezivao s

komunizmom.[19] U tom kontekstu, SSSR i SAD su se preko svojih zastupnika borili za prevlast u zemljama Trećeg svijeta tijekom neglog širenja

dekolonizacije tijekom 1950-ih i 1960-ih. Sjedinjene Države su iskoristile CIA-u kako bi uklonili antiameričke vlade i kako bi dalo podršku onim proameričkim.

[19] Pomoću CIA-e, Sjedinjene Države su svrgavale vlade za koje je službeni Washingtonmislio da postaju prosovjetske. Najpoznatiji primjeri

su Iran i Gvatemala.

Iran je 1951. dobio svoju prvu demokratski izabranu vladu na čelu sa Mohammedom Mossadeghom. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pobunilo protiv

Mossadegha i njegove politike o nafti i ulju, te njegove politike nacionalizacije, i planiralo ga svrgnuti, Mossadegh je Britaniju proglasio neprijateljem pa su

počeli planovi za njegovo svrgavanje. CIA je odobrila milijun dolara za njegovo svrgavanje. Događaj znan kao Operacija Ajax uzrokovao je svrgavanje

Mossadegha s vlasti 1953. i postavljanje novog, prozapadnog, premijera Fazlollaha Zahedija.

Godine 1951. na predsjedničkim izborima u Gvatemali je pobijedio socijalist Jacobo Arbenz Guzmán. On je u svom predsjedničkom mandatu započeo brojne

reforme, među kojima i agrarnu, koja je imala izniman značaj za njegovu zemlju. Kako je Guzmán bio prvi socijalistički vođa u zemlji koja je bila u blizini SAD-

a, CIA je organizirala događaj znan kao Operacija PBSUCCESS. CIA je uz pomoć multinacionalnih kompanija i domaće oligarhije nasilno svrgnula Guzmána

sa vlasti. Nakon njegove vladavine državu je vodila vojna junta Carlosom Castillomkoja je državu uvela u veliku krizu.

No, mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike nisu željele pritisak biranja između Istoka i Zapada. Godine 1955., na konferenciji u Bandungu, vođe

mnogih zemalja Trećeg svijeta odlučile su da će ostati neutralne tijekom Hladnog rata. Konsenzus postignut u Bandungudoveo je do potpisivanja Brijunske

izjave 19. srpnja 1956. o stvaranju Pokreta nesvrstanih. Pet glavnih zagovornika i osnivača Pokreta bili su indonezijski predsjednik Sukarno, predsjednik

Gane Kwame Nkrumah, predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, indijski premijer Džavaharlal Nehru i vođa Jugoslavije Josip Broz Tito. U rujnu 1961., uz

veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu.

U međuvremenu, Nikita Hruščov je proširio vidike službene Moskve i počeo je uspostavljati veze sa mnogim državama Trećeg svijeta.

Izgradnja Berlinskog zida.

Dana 15. lipnja 1961., istočnonjemački vođa Walter Ulbricht održao je govor u kojem je pobio neke teorije o mogućoj izgradnji zida između zapadnog i

istočnog dijela Berlina. Nakon što su 12. kolovoza istočnonjemački vođe prisustvovali jednoj vrtnoj zabavi, sljedećeg dana, 13. kolovoza 1961. započela je

izgradnja 156km dugog zida koji će biti znan kao Berlinski zid. Svrha zida je bila onemogućiti prijelaz između Istočne i Zapadne Njemačke.

Nikita Sergejevič Hruščov i John Fitzgerald Kennedy na sastanku 1961.

Tijekom 1950-ih SSSR i SAD su započeli nuklearno naoružavanje i izradu dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije jedni drugih.

[9]Fizičar Andrej Saharov je 1953. izradio prvu sovjetsku hidrogensku bombu znanu kaoTzar bomba. No, nakon 1956. stvari nisu išle najboljim putem za

Sovjetski Savez, a najbolji primjer toga je Sovjetsko-kineski sukob. Sukob je počeo 1950-ih, a vrhunac je dostigao na kraju 1960-ih tijekom graničnog

sukoba 1969. . Najznačajniji uzrok sukoba bili su različiti nacionalni interesi dvaju zemalja i razlika u komunističkim ideologijama u zemljama. Sve do 1964.,

kada je Hruščov bio prisiljen dati ostavku, SSSR i Kina su bili u oštrom sukobu oko toga tko će voditi komunističke zemlje.

Utrka u nuklearnom naoružanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata. Hruščov je sklopio savez sa Fidelom Casrtom nakon kubanske revolucije 1959. u

kojoj je Casrto došao na vlast. Kada je Kuba počela instalirati nuklearne projektile američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy je 1962. uzvratio

pomorskom blokadom. Taj događaj označio je početak najveće hladnoratovske krize - kubanske raketne krize.

Kada je Fidel Castro došao na vlast na Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle prihvatiti komunističku zemlju i samu ideologiju u svojoj blizini, te su, u

skladu s tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog režima.[25][26][27][28][29] Sovjetski vođa Nikita Hruščov poslao je veliku vojnu pomoć Kubi i prema njoj je

poslao nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U listopadu 1962. američki špijunski avion otkrio je jedan balistički projektil na lansirnom mjestu na Kubi.

Kennedy je odmah zahtijevao da se rakete uklone i naredio pomorsku blokadu Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize američka prednost u strateškom

oružju bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet tijekom dva dana 1962. godine živio na rubu nuklearnog rata. Potom

je Hruščov povukao projektile sa Kube, a zauzvrat dobio obećanje od SAD-a da će povući svoje projektile iz Turske i da nikada neće napasti Kubu.

Ovakvo rješenje kubanske krize uzrokovalo je mijenjanje obojice vođa. John F. Kennedy ubijen je 22. studenog 1963. u Dallasu kao dio zavjere jer su neki

dužnosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je što nije želio rat. Hruščov je smijenjen kao dio urote. Među urotnicima su bili Aleksandar

Šeljepin, Vladimir Semiščasnij i njegov nasljednik Leonid Brežnjev koji su, dok je Hruščov bio na odmoru, održali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se

Hruščov vratio, izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loše vođenje kubanske krize i odnosa sa Kinom, te loša

organizacija sovjetske ekonomije. Odlaskom Hruščova i Kennedyja Hladni rat je polako ušao u novi etapu koja je znana kao detant.

Od konfrontacije do detanta (1962. - 1979.) [uredi]

Podrobniji članak o temi: Hladni rat (1962. - 1979.)

Tijekom 1960-ih i 1970-ih i SAD i SSSR su se trudili prilagoditi novoj politici prema kojoj svijet više ne bi bio podijeljen na dva bloka od strane te dvije sile.

[30] Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Japan i Zapadna Europa počeli su se brzo oporavljati od destrukcije Drugog svjetskog rata i počeli dostizati SAD.

Zemlje Trećeg svijeta mogle su se također razvijati zbog dominacija organizacija kao što su OPEC i Pokret nesvrstanih koje su umanjivale utjecaj SAD-a i

SSSR-a. Tijekom tog perioda, službena Moskva se morala brinuti o domaćim problemima, a sovjetski vođe kao Aleksej Kosigin i Leonid Brežnjev su počeli

prihvaćati politiku detanta.

No, unatoč svemu ovom i SAD i SSSR su se borili protiv izazova njihovim vođama i željeli su ojačati svoje globalno vodstvo. Godine 1965., američki

predsjednik Lyndon Johnson je odobrio slanje 22,000 američkih vojnika na Dominikansku Republiku. Uzrok za taj događaj, znan kaoOperacija Power Pack, je

prema Johnsonu bio strah od komunističke revolucije slične onoj na Kubi. Operacija je završila u rujnu 1966.pobjedom SAD-a.

Situacija na Istoku bila je drugačija. Amerika se borila protiv jačanja komunizma, a Sovjeti su se morali suočiti sa pokušajima svrgavanja komunizma. Prvi

takav pokušaj bio je 1968. godine u Čehoslovačkoj. Događaj znan kao Praško proljeće bilo je razdoblje političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koje je

počelo 5. siječnja 1968., a trajao do 20. kolovoza iste godine kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicima iz Varšavskog pakta (izuzev Rumunjske)

okupirao zemlju. Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli pokazivati sve veću odbojnost prema postojećem režimu. Ove promjene su se odražavale u

raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati Aleksandra Dubčeka za lidera stranke. Dubčekove reforme

političkih procesa, koje je on nazivao "socijalizmom s ljudskim licem" nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj

1956. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe predvođene Brežnjevom su ove reforme

promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza što je i bio glavni uzrok

okupacije i zadržavanja starog komunističkog režima u Čehoslovačkoj koji je trajao do 1990-ih.

Sam SAD je nastavio podržavati proameričke trećesvjetovne režime u Aziji. No, sukobi u prokomunističkim zemljama, najviše u Vijetnamu, su se nastavili.

Iako je Vijetnamski rat počeo 1959., SAD je nastavio podržavati Južni Vijetnam u sukobu protiv Ho Ši Minovog Sjevernog Vijetnama sve do 1975. kada su

komunisti osvojili Sajgon i službeno pobijedili i uspostavili Socijalističku Republiku Vijetnam. Ovaj sukob je jako oslabio američku ekonomiju i mnogi su ga

gledali kao sramotan poraz jedne velike svjetske sile od strane male države. U međuvremenu, Brežnjev se morao suočiti sa obnavljanjem sovjetske

ekonomije, koja je pala zbog velikih vojnih troškova.[3]

Još jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je Kambodžanski građanski rat. Rat je započeo 1967. zbog krize tijekom vladavineNorodoma Sihanouka.

Tada je započelo okupljanje komunističke vojske znane kao Crveni kmeri, a koju je vodio Pol Pot. Oružani sukobi kulminirali su 1970. kada je počeo snažan

udar Crvenih kmera na republikansku vladavinu Lon Nola i njegove Kmerske Republike (koja je uspostavljena nakon puča 1970.). Nakon 5 godina oružanih

sukoba, Pol Potovi Crveni kmeri su u travnju 1975. zauzeli Phnom Penh i time uspostavili Demokratsku Kampućeju. Zbog loše vladavine i diktature Pol Pota i

Demokratska Kampućeja je ukinuta 1979. tijekomKambodžansko-vijetnamskog rata kada je uspostavljenja Narodna Republika Kampućeja (koja je bila pod

Vijetnamskom okupacijom) i tek je1993. država dobila svoj današnji naziv - Kambodža.

Richard Nixon i Mao Ce Tung tijekom Nixonovog posjeta Kini 1972. godine. Ovaj sastanak je jedan od značajnijih primjera primjene detanta između SAD-a i neke komunističke sile.

Američki državni tajnik Henry Kissinger i kineski vođa Mao Ce Tung 1972. U pozadini je kineski premijer Žu Enlai.

Kineski ministar obrane maršal Lin Piao pokrenuo je veliku akciju pod parolom «čitava zemlja mora učiti od vojske», što je posebno ojačalo one snage KP

Kine i u vojsci koje su se protivile daljnjoj suradnji sa SSSR-om. Godine 1964. NR Kina je, pod utjecajem ove akcije, uspješno izvršila svoj prvi nuklearni

pokus. Iste te godine, kineski vođa Mao Ce Tungzapočinje događaj znan kao Kineska kulturna revolucija. Tijekom revolucije je smijenjeno više od 30 milijuna

ljudi na vodećim položajima, a jedan je milijun poginuo u velikoj hajci tzv. revolucionara. Inspirirani i podupirani od visokih vojnih krugova i supruge Mao Ce

Tunga, protagonisti kulturne revolucije su sasvim izolirali zemlju i udaljili ju od sovjetskih zbivanja, a sve to da bi održali autohtonost kineske revolucije i

kineskih stajališta o borbi za socijalizam. Iako je ovaj pokret možda i zamišljen kao nešto dobro, većina povjesničara (u i izvan Kine) smatra kulturno

revoluciju katastrofom koja se u budućnosti treba izbjegavati. Iako je Mao objavio da je revolucija završila 1969., većina povjesničara smatra da je završila

tek 1976., nakon Maove smrti.

Nakon sukoba i raskida odnosa između Kine i SSSR-a, 1969. godine izbio je sukob između te dvije zemlje znan kao Kinesko-sovjetski granični sukob. Ovaj

događaj se smatra vrhuncem Sovjetsko-kineskog sukoba koji je započeo tijekom 1950-ih. Vrhunac samog sukoba bio je oružani sukob kod otoka Ženbao koji

je pripadao SSSR-u pod nazivom Damsnskij, no nakon raspada SSSR-a pripojen je Kini. Ovim događajem službeno je završen Sovjetsko-kineski sukob.

Iako su se indirektni sukobi između supersila Hladnog rata i dalje trajali, tijekom 1960-ih i1970-ih došlo je do zahlađenja odnosa i započela je sve veća i

češća primjena detanta.[21]Sam detant označavao je smirivanje tenzija i zahlađivanje neprijateljskih odnosa između dvaju supersila, te pregovore koji su

trebali dovesti do kraja Hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su započeli sa primjenjivanjem detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine 1972., američki

predsjednik Richard Nixon posjetio je Narodnu Republiku Kinu i sastao se sa vođomMaom Ce Tungom i premijerom Žu Enlaiom. Nakon sastanka Nixon

i Henry Kissinger su objavili da je došlo do značajnih poboljšanja odnosa između SAD-a i Kine. Po završetku posjeta, SAD i NR Kina su izdali Šangajski

Communiqué, dokument koji je iznio poglede dvaju zemalja o vanjskoj politici i postao baza za kinesko-američke odnose. U priopćenju obje nacije su obećale

da će težiti ka potpunoj normalizaciji odnosa dvaju zemalja. Nixon i američka vlada potvrdili su želju da se tajvansko pitanje riješi na miran način, što je

podržala i sama Kina. Ta izjava je SAD-u i Kini omogućila da privremeno stave sa strane "ključno pitanje koje ometa normalizaciju odnosa"[31] oko političkog

statusa Tajvana. No, SAD je nastavio diplomatske odnose sa Tajvanom sve do 1979. kada je raskinuo te odnose i uspostavio potpune diplomatske odnose s

NR Kinom.

Američki predsjednik Gerald Ford i sovjetski vođa Leonid Brežnjev potpisuju SALT I uVladivostoku, 23. studenog 1974.

Američki predsjednik Jimmy Carter i sovjetski vođa Leonid Brežnjev potpisuju SALT II u Beču, 18. lipnja 1979.

Kasnije, u lipnju iste godine, Nixon i Kissinger su otišli u Moskvu i objavili početak pregovora o ograničenju strateškog naoružanja koji su trebali ograničiti

proizvodnju skupih antibalističkih projektila i nuklearnih raketa.[19] Ovi pregovori znani su pod kraticom SALT. Kao potvrdu o dobrom tijeku pregovora, SAD i

SSSR su potpisali dva dokumenta znana kaoSALT I i SALT II. SALT I je potpisan 23. studenog 1974. u Vladivostoku od strane novoizabranog američkog

predsjednika Geralda Forda i sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva.SALT I je zamrznuo broj strateških ispaljivača nuklearnih projektila na tadašnji broj, a

zahtijevao je povećanje broja ispaljivača podmorskih nuklearnih projektila, ali samo nakon što se rastavi isti broj interkontinentalnih balističkih projektila.

SALT II je potpisan 18. lipnja 1979. u Beču od strane američkog predsjednika Jimmyja Cartera i sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva. Odredbe SALT II

sporazuma bile su da se ograniči proizvodnja strateških nuklearnih projektila.

Njemački kancelar Willy Brandt. Čovjek koji je uveo Ostpolitik i poboljšao odnose između Zapadne i Istočne Njemačke.

U međuvremenu su se svi ovi događaji vremenski podudarali sa događanjima u Zapadnoj Njemačkoj. Tadašnji kancelar Willy Brandt uveo je novu politiku

Zapadne Njemačke znanu kaoOstpolitik. Ostpolitk je predstavljao uspješan pokušaj kancelara Brandta da normalizira odnose sa komunističkim zemljama

Istočne Europe, a posebice sa Istočnom Njemačkom.

Svi ostali ugovori težili su ka stabilizaciji situacije u Europi, a kulminirali su Helsinškom deklaracijom koji je potpisala CSCE 1975. godine.

No, detant 1970-ih je bio kratkovječan. Američki Kongres je toliko ograničio ekonomski pakt između Nixona i Brežnjeva da ga je SSSR 1975. i odbacio.

[3]Sukob dvaju supersila nastavio se indirektno i tijekom detanta, ponajviše u zemljama Trećeg svijeta. Najznačajnija krizna žarišta bila su u Aziji (Jomkipurski

rat, Iranska revolucija), Africi (Angolski građanski rat, Građanski rat u Mozambiku) i u Latinskoj Americi (Čileanski državni udar 1973.,Revolucija u Nikaragvi).

Upravo zbog svih ovih događanja umanjena je i vrijednost SALT II pakta koji je potpisan 1979.

Jomkipurski rat je bio sukob između Izraela i arapskih zemalja predvođenih Egiptom i Sirijom vođen 1973. na području Sinaja. Nakon Lipanjskog rata, 1.

rujna 1967. u sudanskom gradu Khartoumu održan je arapski samit na kojem je odlučeno da nema ”mira,pregovora, ni priznanja Izraela“. Rat je započeo na

najveći židovski blagdan Yom Kippur, a trajao je samo 20 dana, no posljedice se osjećaju i danas. Rat je završio dogovorom o prekidu vatre koji je doveo

do Ženevske konferencije. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke Golde Meir i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora

predsjednika Cartera, on, egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijerMenahem Begin tajno su se sastali u američkoj bazi Camp David i vodili su

pregovore koji su trajali 12 dana. Dana 17. rujna 1978. potpisan je tzv. sporazum iz Camp Davida s kojim je Egipat priznao Izrael kao državu i time postao

prva arapska država koja je to učinila. Ovaj sporazum direktno je doveo do potpisivanja Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma 1979. Osim Cartera, među

ključnim ličnostima koji su inicirali mir i normalizaciju odnosa između dvije zemlje bio je i sam egipatski predsjednik Sadat, no on sam nije smio ništa inicirati

jer su mnoge zemlje Varšavskog pakta zaprijetile Egiptu ratom ako bi to učinio.

Izraelski premijer Menahem Begin (lijevo), američki predsjednik Jimmy Carter (sredina) i egipatski predsjednik Anwar el-Sadat (desno) u Camp Davidu, 7. rujna 1978. godine. Begin i

Sadat su 1978. godine dobili Nobelovu nagradu za mirzbog njihovog zalaganja oko sklapanja mira između Egipta i Izraela, a predsjednik Catret ju je dobio2002. zbog velikog truda oko

mirnog rješavanja mnogih međunarodnih kriza tijekom svog predsjedništva.

No, potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja na Egipat od strane arapskih zemalja. Egipat se prije smatrao najmoćnijom

arapskom zemljom, no nakon što je Sadat potpisao mir to se promijenilo, a isto to dovelo je i do suspendiranja Egipta izArapske lige u periodu

od 1979. do 1989. Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do atentata na predsjednika Sadata 6. listopada 1981. godine u kojem je i poginuo.

Sadata je naslijedio tadašnji potpredsjednik Hosni Mubarak koji i danas obnaša dužnost predsjednika.

Datoteka:Imam Khomeini - has exiled.jpg

Ajatolah Ruholah Homeini - prvi vođa Irana kao republike.

Iran je sve do 1979. godine bio monarhija kojom je u tom periodu vladao Mohammed Reza Pahlavi. Iranska ili islamska revolucija je događaj u kojem je Iran

postao islamska republika. Glavni vođa revolucije, Ruholah Homeini je sve do tada bio u egzilu, no kao vođa revolucije, nakon pobjede revolucionara,

Homeini je postao vrhovni vođa Irana. Revolucija je započela u siječnju 1978. sa prvim velikim protestima, a završila se usvajanjem novog teokratskog ustava

- čime je Homeini postao vrhovni vođa zemlje - prosinac 1979. U međuvremenu, Mohammed Reza Pahlavi je pobegao iz zemlje u siječnju 1979. nakon što

su štrajkovi i protesti paralizirali zemlju, i 1. veljače 1979. , ajatolah Homeini se vratio u Teheran da pozdravi nekoliko milijuna Iranaca. Konačni kraj dinastije

Pahlavi se dogodio ubrzo zatim (11. veljače) kada je iranska vojska proglasila „neutralnost“ nakon što su gerilske i pobunjeničke snage nadjačale snage

vjerne šahu. Iran je službeno postao islamska republika 1. travnja 1979.  kada su Iranci u velikoj većini podržali tu odluku na referendumu.

U Africi je bila drugačija situacija. Kako su neke zemlje tek u ovom periodu uspjele izboriti neovisnost i kako su mnoge od njih počele prihvaćati komunizam

kao ideologiju koja ih može izvesti iz postkolonijalne krize, SAD je, kao oštar protivnik komunizma koji je želio što manje komunističkih zemalja, potpomagao

mnogim zemljama i organizacijama u borbi protiv komunizma u njihovim zemljama. U Angoli, koja je tek 1975. dobila neovisnost, sukob se vodio između

komunističkog MPLA, koji je imao potporu Kube, Mozambika i SSSR-a, i antikomunističke UNITA-e, koja je imala potporu SAD-a, Južnoafričke Republikei

i Republike Zair koju je vodio diktator Mobutu Sese Seko. Rat je službeno završio tek 2002. i pretpostavlja se da je umrlo preko 500,000 ljudi. Ovaj građanski

rat bio je jedan od najdužih, ali i najvažnijih sukoba Hladnog rata jer su i SSSR i SAD ovaj sukob smatrali kritičnom za balans snaga u Hladnom ratu. Rat je

završio pobjedom komunista koji i danas pobjeđuju na izborima u Angoli.

Drugi značajan sukob bio je u još jednoj novonastaloj državi Mozambiku. Mozambik je, kao i Angola, neovisnost stekao 1975. i već je 1977.uvučen u rat.

Uzrok je bio isti - dolazak komunista na vlast i pobuna antikomunista protiv komunista. U Mozambiku je komunističke snage predstavljala stranka FRELIMO,

a antikomunističke, točnije konzervativce, RENAMO. FRELIMO je vodio tadašnji predsjednik Joaquim Chissano, a RENAMO Samora Machel. Rat je trajao

sve do 1992. godine, a sa sobom je odnio preko 900,000 žrtava. Rat je završio primirjem i izborima u Mozambiku. Jedna od najzaslužnijih strana za

sklapanje mira između dvaju sukobljenih vođa je ONUMOZ ili Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku koja je svojim djelovanjem uspjela pomiriti dvojicu

sukobljenih vođa i donijeti mir u Mozambik.

Čileanski predsjednik Salvador Allende, prvi marksist koji je demokratski izabran na mjesto vođe neke države.

Latinska Amerika je u ovom periodu bila žarište revolucija i državnih udara. Čileanski državni udar 1973. donio je još jednu smjenu komunističkog

predsjednika, Salvadora Allendea, koji je i prvi marksist koji je demokratski izabran na mjesto vođe neke države. Allende je svojom politikom agrarne reforme,

nacionalizacije rudnih bogatstava i pravedne raspodjele bogatstva, opasno ugrozio interese krupne buržoazije i stranih, posebno američkih kompanija. Zbog

tog ugrožavanja, SAD je podržao i obučio generala Augusra Pinocheta koji je 1973. izveo državni udar na tadašnju komunističku vladu predsjednika

Allendea. Prvi pokušaj bio je neuspješan, no samo dva mjeseca kasnije drugi pokušaj bio je uspješan. Genera Pinochet je, uz potporu SAD-a, uspio svrgnuti

predsjednika Allendea. Sam Allende umro je tijekom državnog udara. Prema službenoj objavi, Allende je počinio samoubojstvo, ali danas postoje mnoge

teorije koje govore kako je Allende zapravo ubijen od strane Pinochetovih trupa tijekom puča. Nakon puča, general Pinochet preuzeo je vlast i uveo

antikomunističku vojnu huntu koja je trajala sve do 1990. godine kada je izgubio na predsjedničkim izborima.

General Augusto Pinochet 1974.godine. Vođa državnog udara 1973. u kojem je smijenio predsjednika Allendea i uspostavio antikomunističku vojnu huntu.

Nikaragvanska revolucija je jedan također vrlo važan politički događaj, ne samo za Nikaragvu i američki kontinent, nego i za cjelokupni ishod Hladnog rata.

Ova rezolucija predstavlja osnivanje, razvoj i vrhunac nikaragvanskog revolucionarnog procesa koji je oružjem uspio svrgnuti diktatorsku dinastijuSomoza s

vlasti, koju je država još od 1930-ih. Tri člana obitelji Somoza bili su predsjednici Nikaragve i to u nekoliko mandata: Anastasio Somoza García (prvi mandat:

1937. – 1947., drugi mandat: 1950. – 1956.), Luis Somoza Debayle (1956. – 1963.) i Anastasio Somoza Debayle (prvi mandat: 1967. – 1972., drugi mandat:

1974. – 1979.). Vodeća organizacija koje je vodila revoluciju bila je komunistička stranka FSLN. Ova revolucija i smjena vlasti predstavljala je jako važan

događaj u povijesti Nikaragve, ponajviše u socijalnom smisli. Revoluciju je predvodio Daniel Ortega koji je od 1979. do 1985. vodio huntu, a

od 1985. do 1990. je obnašao dužnost predsjednika. Godine 1990. FSLN prvi put gubi na izborima i to od stranke UNO, no FSLN ponovo dolazi na

vlast 2007. godine kada Ortega ponovo postaje predsjednik.

"Drugi Hladni rat" (1979. - 1985.) [uredi]

Pojam "Drugi Hladni rat" je korišten od strane nekih povjesničara kako bi opisao ponovno povećanje tenzija između dvaju hladnoratovskih supersila tijekom

ranih 1980-ih.[2] Godine 1980. Ronald Reaganje porazio Cartera na izborima i zalagao se za vojne troškove kako bi se mogao suočiti sa SSSR-om.[3] I

Reagan i novoizabrana britanska premijerka (jedina u povijesti) Margaret Thatcher su se odrekli sovjetske ideologije i probuduli rivalstvo koje je između tih

zemalja postojalo samo tijekom ranih 1940-ih.[9]

Karta koja prikazuje gdje je srušen KAL 700.

Kako su tenzije ponovo porasle, NATO je, pod utjecajem Reaganovog kabineta, počeo izgradnju Pershing II raketa u Zapadnoj Europi, posebno u Zapadnoj

Njemačkoj. Ova izgradnja bi rakete udaljila samo 6 minuta od središta "zlog carstva", kako je Reagan opisao Moskvu i SSSR. No, podrške za izgradnju je

nedostajalo i mnogi nisi bili sigurni u to je li potrebno dalje podizati tenzije. No, 1. rujna 1983. Sovjetski Savez je srušio KAL 007 dok je letio preko Sahalina.

Ovaj događaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje SAD-u da obustavi postavljanje balističkih projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan je ovaj

događaj, u kojem je poginulo 269 ljudi, opisao kao masakr. Barbarnost ovog čina, koju su vidjeli SAD i njezini saveznici, uzrokovala je veću potporu za

postavljanje projektila koja je stajala čvrsto sve do kasnijih razgovora između Reagana i Gorbačova.

Reagan je potrošio $2,2 trilijuna na obrambene troškove u osam godina. U kombinaciji sa ekonomskim problemima iz 1970-ih, SAD su od najbogatije

svjetske države došle na rang države sa najvećim dugom.[3] Tenzije su još jednom porasle tijekom 1980-ih kada je Reagan u Europu postavio američke

projektile koji bi mogli uništiti druge projektile u letu.Ovaj događaj označio je početak Strateške obrambene inicijative koju su mediji nazvali iZvjezdani ratovi.

Lech Wałęsa - vođa pokreta Solidarnost. Wałęsa je po struci bio električar koji je vodioSolidarnost i antikomunističku revoluciju i 1989.postao prvi poljski demokratski izabrani predsjednik.

Godine 1980. u Poljskoj počinje inicijativa za svrgavanje komunizma. Događaj u kojem je došlo propadanja komunističkog sistema znan je kao Poljska

revolucija. Sami prosvjedi započeli su u brodogradilištu u Gdańsku. Iz svakodnevnih protesta rodio se sindikalni pokret Solidarnost (polj. Solidarnošć), koji je

predvodio Lech Wałęsa. Zbog štrajkova i nemira širom zemlje, vojni vrh je izvršio državni udar 1981. godine. Potom je izvršena promjena državnog i

društvenog sistema, i to mirnim putem. Prvi slobodni izbori u Poljskoj, ujedno i prvi demokratski u istočnoj Europi, održani su u lipnju 1989. godine. Uvjerljivu

pobjedu odnijela je opozicija, a Lech Wałęsa je sljedeće godine izabran za predsjednika Poljske. Ovo je bio prvi uspješan pokušaj svrgavanja komunizma u

nekoj, do tada, komunističkoj zemlji. Posljednji vođa komunističke Poljske bio je general Wojciech Jaruzelski koji je najpoznatiji po svom Bračnom zakoni

iz 1981. godine. Što se tiče samog vodstva u Americi i SAD-u tijekom ovog predzadnjeg perioda Hladnog rata s jedne strane nije bilo promjena, a s druge ih

je bilo dosta. Nakon pobjede nad Carterom, Reagan je osvojio dva mandata i ostao predsjednik sve do 1989. godine tj. do zadnje faze rata, ali u SSSR-u je

bilo drugačije. Brežnjev je umro 1982. godine, a naslijedio ga je Jurij Andropov. Andropov se općenito smatra jednim od boljih vođa jer je unatoč visokim

tenzijama uspio zadržati mir, a i zbog njegovog komuniciranja sa desetogodišnjim Amerikankom Samanthom Smith kojoj je odgovorio na upit o tome hoće li

biti nuklearni rat. Andropov je odgovorio da će Sovjetski Savez dati sve što je u njegovoj moći da ga ne bude i pozvao je Samanthu u Moskvu. Upravo se zato

Andropov smatra jednim od najpozitivnijih sovjetskih vođa jer je u svojoj kratkoj vladavini (1982. - 1984.) uspio zadržati dosta dobre odnose sa SAD-om u

periodu u kojem su tenzije bile jako visoke. Nakon Andropova, došao jeKonstantin Černjenko koji je bio bliži Brežnjevu, no Černjenko je vladao samo godinu

dana kada je umro i naslijedio ga je Mihail Gorbačov, kojeg je sam Andropov jako podržavao. Gorbačov je uvelike poboljšao odnose između dvaju zemalja, a

na vlasti je ostao sve do kraja Hladnog rata.

U SAD-u je zabrinutost oko američke intervencije u stranim sukobima postojala još od kraja Vijetnamskog rata. [32] No, Reagan se tijekom predsjedništva nije

suočio s velikim problemima oko njegovih intervencija u stranim sukobima. No, Reagan se, osim nekoliko afera (Iran-Contra afera), samo jednom, tijekom

svog prvog mandata, suočio sa ozbiljnim problemom - pokušajem atentata. Dana 30. ožujka 1981. John Hinckley, Jr. pucao je na Reagana, Jamesa Bradyja i

još dvojicu ljudi i zamalo pogodio Reaganovo srce, no pogodio je lijevo plućno krilo koje je kasnije utajilo. Reagan je odveden u bolnicu gdje se tijekom

operacije šalio sa liječnicima. No, na Reaganovu sreću, pokušaj nije bio opasan po Reaganov život i on se oporavio relativno brzo.

Tijekom 1983., Reaganova administracija intervenirala je u nekoliko međunarodnih sukoba. Među te sukobe spadaju Libanonski građanski rat,invazija

Grenade, bombardiranje Libije, a podržavala je i srednjoameričke Kontraše - desničarske stranke koje su željele svrgnuti prosovjetskuFSLN sa vlasti u

Nikaragvi. Iako su Reaganove intervencije u Libiji i Grenadi Amerikanci smatrali dobrima, njegovo podržavanje Kontraša nije dobro prihvaćeno. Jedna od

afera koja je izbila u vezi s tim kontrašima je Iran-Contra afera. Afera je izbila 1986. godine kada se otkrilo da SAD tajno prodaje oružje Iranu (koji je tada

ratovao s Irakom) i dobiveni novac troši kao potporu kontrašima u Nikaragvi. Otkriće tih tajnih poslova u studenom iste godine je ozbiljno uzdrmalo

Reaganovu administraciju. Tome je doprinijela činjenica da je pukovnik Oliver North, zajedno sa svojom sekretaricom Fawn Hall, uništavao dokumente

vezane uz slučaj. Reagan je u svrhu istrage imenovao posebnu predsjedničku, tzv. Towerovu komisiju. Njeni nalazi su teretili Poindextera, Northa i tajnika za

obranu Caspara Weinbergera, ali ne i Reagana. Međutim, Kongres, kojim je tada dominirala Demokratska stranka govorio je da je Reagan glavni krivac za

aferu. North i Poindexter su 16. ožujka 1988. optuženi, a kasnije i osuđeni za ometanje pravde i slična krivična djela. Međutim, njihove presude su oborene

na višim sudovima, a novi postupci su ostali nepokrenuti. Nakon svega ovoga Reagan je uspio uvjeriti Amerikance da nije znao što rade njegovi podčinjeni i

povratio je popularnost.

Još jedna prihvaćena Reaganova intevrencija bila je Operacija El Dorado Canyon, znana i kao američko bombardiranje Libije 1986. godine. Napad je došao

kao odgovor na tadašnje podržavanje terorizma od strane libijskog režima Muammara al-Gaddafija. Bombardiranje je provedeno zrakom, a glavni avion bio

je F-111F. Amerikanci su pretežito bombardirali Tripoli, a tijekom bombardiranja je poginulo 37 ljudi (među kojima je i bila Gadaffijeva kći), no Gadaffi je ostao

neozlijeđen. Kako je glavni motiv bila borba protiv terorizma, SAD su se nadale da će ovime bar malo suzbiti terorizam, no čak i tijekom napada, ali i nakon

njih, dogodilo se nekoliko terorističkih napada. Gadaffi je prekinuo sve odnose s SAD-om, no kasnije je došlo do poboljšanja odnosa i priključivanja Libije u

mnoge međunarodne organizcaije bez promjene vođe. Američka javnost dobro je prihvatila bombardiranje, no većina ostalih država, čak i američki saveznici

su osudili napad, a SSSR je otkazao sastanak svog ministra vanjskih poslova s američkim državnim tajnikom.

Američki saveznici sa karipskih otoka tijekom invazije.

Operacija Urgent Fury ili američka invazija Grenade je američka invazija koja se dogodila1983. godine. Invazija je izvedena kao odgovor na ilegalno

smjenjivanje i ubijanje premijeraMauricea Bishopa. Invazija je započela 25. listopada, a trajala je do 15. prosinca. Amerikanci su na otoku pobijedili

revolucionare s Grenade koji su imali potporu Kube i svrgnuli su vojnu diktaturu Hudsona Austina. Invazija je dobila različite reakcije, no uglavnom je dobro

prihvaćena među američkom i među dijelom populacije s Grenade.

Sovjetske trupe se povlače iz Afganistana1988.

Kao i SAD, i Sovjeti su intervenirali u sukobima u drugim zemljama. Tijekom ovog perioda zbila se posljednja veća sovjetska intervencija. Sovjetsko-

afganistanski rat je sukob koji je započeo 1979., a trajao je punih deset godina. Iako je Brežnjev bio uvjeren da će rat biti kratak, muslimanski gerilci su pružili

izrazito dug i jak otpor.[33] Kremljje poslao oko 100,000 trupa u Afganistan kako bi pomogli komunističkom režimu, što je dovelo do toga da mnogi ovaj sukob

nazivaju Sovjetskom Vijetnamom.[34] No, ovaj sukob je više štetio Sovjetima, nego što je Vijetnam Amerikancima jer je SSSR tada prolazio kroz domaću krizu.

Rat je započeo nakon što je novo uspostavljena Demokratska Republika Afganiatsna provela marksističke promjene koje nisu dobro primljene od strane

islamskog stanovništva. Nakon 7 godina ratovanja protiv mudžahedina, komunistička vlada je smijenila predsjednika Karmala i na vlast je došaoMohamed

Nadžibulah koji je uveo i novi ustav. Nakon godinu dana vlasti, Nadžibulah je započeo sa podržavanjem sovjetske inicijative za povlačenje iz Afganistana.

Ono je započelo 20. srpnja 1987., a završilo je 15. veljače 1989. čime je službeno i završen sovjetsko-afganistanski rat. Rat je imao snažne posljedice na

politiku SSSR-a koje su naposlijetku dovele i do njegovog raspada.

Još jedna značajnija posljedica ovog rata očitovala se i na Olimpijskim igrama. Iako su već na OI 1976. u Montrealu neke afričke zemlje bojkotirale igre zbog

toga što je Novi Zeland nastavio igrati ragbi sa Južnoafričkom Republikom unatoč njezinoj politici apartheida i zabrani nastupanja na OI, OI

1980. u Moskvi i OI 1984. u Los Angelesu dovele su prvi veliki politički bojkot. Sjedinjene Države bojkotirale su OI 1980. u Moskvi, zajedno sa još 61 zemljom,

kao znak protesta sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. Sljedeće OI održale su se 1984. u Los Angelesu i ovaj put je SSSR, sa još 14 zemalja Istočnog bloka,

bojkotirao OI kao znak protesta američkoj antikomunističkoj propagandi, te antisovjetskoj paranoji koju je širila zemljama saveznicima. Ovo su jedini primjeri

kada su dvije zemlje svoje sukobe rješavale i na polju sporta.

Kraj Hladnog rata [uredi]

Tijekom 1980-ih, vojska SSSR-a bila je najveća na svijetu po mnogim mjerilima. Bila je najveća po kvantiteti, po broju i vrsti oružja koje su posjedovali, te po

veličini i broju vojnoindustrijskih baza.[35] No, ta kvantitativna nadmoć često je prikrivala polja u kojima je Istočni blok daleko zaostajao za Zapadom. To je

dovelo do toga da Zapad uvelike precijeni SSSR.[36]

Reagan i Gorbačov u SAD-u 1985.Ovaj posjet Gorbačova Sjedinjenim Državama označio je novi pogled na odnose dvaju hladnoratovskih velesila.

Iako tijekom ovog perioda nije bilo velikih vojnih intervencija, vojska je i dalje imala važnu ulogu. Na početku kraja Hladno rata (1985.), američki predsjednik

Reagan je osvojio svoj drugi mandat, a preminulog Černjenka je naslijedio Mihail Sergejevič Gorbačov. Ovaj period označio je novi put u vanjskoj politici

dvaju zemalja jer je sam Reagan pozvao Gorbačova u SAD, i to neslužbeno, te je time Gorbačov postao prvi sovjetski dužnosnik koji je neslužbeno posjetio

SAD.

Sovjetska poštanska marka koja promoviraglasnost i perestrojku.

No, unatoč poboljšavanju odnosa sa SAD-om, Gorbačov se morao suočiti sa ekonomskom krizom u svojoj zemlji. Ta kriza ponajviše je uvjetovana padom

cijena nafte. Gorbačov je tada započeo sa reformama znanim kao perestrojka i glasnost.Perestrojka je predstavljala reformu koja je trebala podići sovjetsku

privredu, koja je već od početka osamdesetih godina počela stagnirati. Plan je bio da se promjeni neefikasno vođena ekonomija i da se uvede

decentralizirana, tržišno orijentirana ekonomija. Već 1990. godine, perestrojka je počela slabiti i privredna situacija je ponovo bila kritična.

Godina 1988. postaje vrijeme glasnosti kojom se dopušta kritiziranje partije i njenih čelnika putem javnih glasila. Također se, u nastavku ekonomskih reformi,

donosi novi zakon kojim se omogućuje osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastična promjena prošla među komunističkim čelnicima, u ovaj zakon je

umetnuta uredba da privatnici moraju plaćati neuobičajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi nenormalni porezi bit će smanjeni na normalni

nivo tako da se stvori"poduzetnička klima". U lipnju ove godine na partijskom kongresu Gorbačov objavljuje svoje daljnje želje za stvaranjem jakog

predsjedničkog sistema i drastičnog smanjivanja utjecaja partije na politički život države. Ove reforme i kriza bili su jedni od glavnih razloga za kasniji raspad

Sovjetskog Saveza.

Ronald Reagan drži govor u Berlinu 12. srpnja 1987.  u kojem je izazvao Mihaila Gorbačova da sruši Berlinski zid. Ovaj događaj bio je jedan od ključnih za sam završetak Hlanog rata.

Dana 12. srpnja 1987., Ronald Reagan bio je u Berlinu na proslavi 750. obljetnice grada. Tijekom svog govora na Brandenburškim vratima Reagan

je "izazvao" Gorbačova da srušiBerlinski zid:

 „Podržavamo promjene i otvorenost; jer mi vjerujemo da sloboda i sigurnost idu zajedno, da uznapredovanje ljudskih sloboda može samo ojačati mir u svijetu. Postoji

jedan potez koji bi Sovjeti mogli napraviti, a bio bi nezamjenjiv, koji bi dramatično unaprijedio želju za mirom. Generalni sekretare Gorbačov, ako tražite mir, ako tražite

prosperitet za Sovjetski Savez i Istok, ako tražite liberalizaciju, dođite ovdje na ova vrata. Gospodine Gorbačov otvorite ova vrata. Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!“

I uistinu, istočnonjemačke vlasti su dvije godine nakon dopustile ljudima iz DDR-a da prelaze u Zapadni Berlin, a sam Berlinski zid službeno je

srušen 1989. godine. Ovaj događaj bio je ključan za reunifikaciju Njemačke, te jedan od najvažnijih događaja u odnosima SAD-a i SSSR-a, a doveo je i do

eventualnog kraja Hladnog rata.

Godine 1987. u baltičkim zemljama koje su pripadale SSSR-u započinje Raspjevana revolucija. Taj događaj odvijao se od 1987. pa sve do 1991. godine kada

tri zemlje, Estonija,Litva i Latvija dobivaju neovisnost. U Estoniji je glavni pokretač bila glazba i festivali na kojima su se masovno počele izvoditi patriotske

pjesme. Nakon borbe sa mnogim pokušajima državnog udara, Estonski Vrhovni Sovjet (u suradnji s kongresom) 20. kolovoza 1991.proglašava nastanak

neovisne Estonije. U Latviji se borba za samostalnošću nije vodila preko glazbe, nego preko mnogih nevladinih organizacija koji su svojim govorima na

javnim mjestima tijekom javnih događaja poticali i budili nacionalnu svijest latvijskog naroda. Na novim izborima za Latvijski Vrhovni Sovjet pobijedila je

stranka za nezavisnost. Isti taj Sovjet donio je 4. ožujka 1990. deklaraciju nezavisnosti, a Latvija je službeno priznata nakon neuspješnog državnog udara 6.

rujna 1991. U Litvi je bitka za neovisnost započela 1988. sa osnivanjem stranke Sąjūdis. Nakon snažnog zalaganja stranke. u studenom 1988. parlament

usvaja novu zastavu i himnu. Nakon trogodišnje borbe i nekoliko nasilnih sukoba (Krvava nedjelja), Litva je konačno priznata u kolovozu 1991. nakon

neuspjelog državnog udara.

Godine 1988., Gorbačovljev kabinet donosi tzv. Sinatrinu doktrinu (nazvanu prema Franku Sinatri) prema kojoj se Sovjetski Savez prestaje uplitati u pitanja

unutarnjih poslova svojih saveznika. Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju komunizma u mnogim zemljama Varšavskog pakta i revolucijama 1989., a

dovela i do eventualnog pada samog SSSR-a i kraja Hladnog rata.

Samo godinu dana nakon donošenja te doktrine, započinje tzv. jesen naroda. Taj događaj obuhvaća revolucije u zemljama Istočnog bloka čiji je rezultat bio

svrgavanje komunizma i uspostava demokratske vlade. Revolucije su se zbile u Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Poljskoj, DDR-u,Mađarskoj i Rumunjskoj.

Revolucionarni pokret Solidarnost javio se u Poljskoj već na početku desetljeća, a u DDR-u je revolucija završila rušenjem Berlinskog zida. U Mađarskoj je

revolucija provedena mirnim putem. Iako su u Mađarskoj provedene mnoge uspješne reforme, velike promjene dogodile su se nakon smjene Jánosa

Kádra na mjestu Generalnog sekretara KPM-a. Nova vlast uvela je demokratski paket, a na svojoj povijesnoj sjednici održanoj od 16. listopada do 20.

listopada 1988. prihvatila je nove zakone i time omogućila prve demokratske izbore za vladu i predsjednika. Usvajanjem ovih zakona, Mađarska je iz narodne

republike prešla u političko uređenje demokratske republike.

U Bugarskoj je situacija bila drugačija. Tadašnji vođa Todor Živkov pokušao je provesti glasnost i perestrojku, no neuspješno što je izazvalo veliko

nezadovoljstvo u narodu, a pogotovo među prodemokratskim organizacijama. Živkov je 10. studenog 1989. sišao s vlasti i time završio najdužu vladavinu

pojedinca u sovjetskom bloku, vladavinu koju je obilježio nepotizam, mnoge krize i veliko nezadovoljstvo naroda. No, ni odlazak Živkova nije zadovoljio

prodemokrate. Prosvjedi su se nastavili i tijekom kratkotrajne vladavine Živkovljevog nasljednika Petra Mladenova sve do 1990. godine kada su u Bugarskoj

održani prvi demokratski izbori nakon 1931. godine. Ovim događajem i Bugarska je napravila tranziciju iz komunizma u demokraciju. Sam Živkov

je 1991. osuđen, no izbjegao je smrt (za razliku od Ceauşescua).

Čehoslovačka Republika je prijelaz u demokraciju napravila događajem koji je znan kao Baršunasta revolucija. Tijekom tog događaja Čehoslovačka se

mirnim putem raspala na Češku i Slovačku. Kako je Čehoslovačka bila prva zemlja koja je skinula Željeznu zavjesu, a nije dobila opasku SSSR-a, nastavila je

sa reformama među kojima je najvažnija bila odluka KPČSSR-a da više neće držati politički monopol. Tada su započeli mirni prosvjedi u svrhu održavanja

novih izbora. Na jesen 1989. izbori su održani i sastavljena je prva vlada u kojoj komunisti nisu imali većinu još nakon 1948. Bodljikava žica je uklonjena sa

granica sa Zapadnom Njemačkom i Austrijom u prosincu i 10. prosincakomunistički predsjednik Gustáv Husák daje ostavku. Pisac Václav Havel postaje

posljednji predsjednik Čehoslovačke 29. prosinca 1989. godine i time završava komunizam u Čehoslovačkoj. Dana 1. siječnja 1993. dolazi i do mirnog

raspadanja Čehoslovačke i nastajanja Češke i Slovačke. Ovaj raspad znan je kao Baršunasti razvod.

Nicolae Ceauşescu, posljednji vođa

komunističke Rumunjske i jedini

Ion Iliescu, predvodnik

antikomunističke revolucije i prvi

komunistički vođa koji je nasilno

svrgnut i smaknut.

predsjednik demokratske

Rumunjske. Na tu poziciju biran je

čak 3 puta.

U SR Rumunjskoj se zbila jedina nasilna revolucija i jedina revolucija koja je završila smaknućem komunističkog vođe. Rumunjska revolucija 1989. je oružani

sukob koji je trajao od 16. do 22. prosinca 1989. godine, a sukobili su se pristaše komunizma i Securitate (Državna siguronosna služba) protiv antikomunista i

rumunjske vojske. Revolucija je započela prosvjedima uTemišvaru koje je vodio Ion Iliescu, prvi demokratski predsjednik Rumunjske, Ceauşescuov

nasljednik. Prosvjedi sz započeti kao rezultat loše i diktatorske vladavine koju je vodio Ceauşescu, te represivnog komunističkog režima. Zauzeta je državna

televizija iz koje su koordinirani svi ostali potezi ustanika. Nakon 6 dana ustanka, Nicolae Ceauşescu je 22. prosinca izišao da održi govor s balkona

predsjedničke palače u Bukureštu, no odmah su počeli stalni zvižduci. Narod se nije moglo utišati. Diktator je pobjegao helikopterom, ali je uhićen, te mu je

suđeno na prijekom sudu. Na Božić 1989. pogubljen je sa suprugom ispred streljačkog voda što je kasnije prikazano i na televiziji. Rumunjska je jedina

istočnoeuropska država koja je nasilno srušila komunizam i uspostavila demokraciju (koju je vodio prvi predsjednik demokratske Rumunjske Ion Iliescu).

Ovi događaji doveli su do toga da SSSR ostane posljednja zemlja (uz SFRJ, no i tu je započela kampanja nastankom zasebnih republika) u Europi koja još

uvijek ima koliko-toliko čvrst komunistički sustav vlasti. No, u prosincu 1989. godine, na sastanku u Malti, Mihail Gorbačov i novi američki predsjednik George

Herbert Walker Bush potpisali su ugovor kojim su završili Hladni rat,[37] no ni taj događaj nije označio službeni kraj rata. Službenim krajem rata smatra

se 1991. godina kada je došlo do klapsa SSSR-a.

Mihail Sergejevič Gorbačov, posljednji

predsjednik i vođa SSSR-a. Njegova

vladavina obilježila je pad komunizma i

uvođenje demokracije u sve države koje su

bile u sastavu SSSR-a, te kraj Hladnog rata.

Zbog svojih prodemokratskih poteza

(tijekom svoje vladavine) mnogi ga smatraju

jednim od najboljih sovjetskih vođa.

Boris Nikolajevič Jeljcin,

ruski premijer i jedan od

predvodnika pokreta za

uvođenje demokracije i

raspada SSSR-a. Nakon što se

SSSR raspao, Jeljcin je postao

prvi predsjednik Ruske

Federacije.

Tijekom dugog niza desetljeća razvoj SSSR-a je bio usporavan. Forsiranje teške industrije dovelo je do loše kvalitete robe i niskog životnog standarda.

Unutrašnje i ekonomsko loše stanje, kao i utjecaj velikog broja revolucija u istočnoj Europi, opće slabljenje Sovjetskog Saveza, i Gorbačovljeve

reformeglasnost i perestrojka, doveli su i do njegovog konačnog raspada. Komunistička partija Sovjetskog Saveza odriče se monopola moći i svoje vlasti

1990. godine. Referendum, održan 17. ožujka 1991. na kojem je 78% glasača odabralo cjelovitost SSSR-a, baltičke zemlje, Armenija, Moldova iGruzija su

bojkotirale.

Gorbačov se trudio da održi zemlje SSSR-a na jednom mjestu pa je 20. kolovoza 1991. trebao biti potpisan novi sporazum zemalja u kome bi zemlje

prihvatile federaciju i savez koji bi imao zajedničkog predsjednika, vojsku i stranu politiku. Međutim, dan prije potpisivanja, visoki funkcionari SSSR-a su stavili

Gorbačova u kućni pritvor u njegovoj rezidenciji na Krimu kako bi spriječili potpisivanje sporazuma i domogli se vlasti. Taj događaj, odnosno pokušaj puča,

znan je kao Kolovoški puč. Oni su očekivali masovnu podršku naroda, ali se dogodilo upravo suprotno; narod je bio protiv njih. Poslije tri dana, 21. kolovoza,

puč je doživio kolaps i Gorbačov se vratio na poziciju predsjednika SSSR-a.

Ali, njegova vlast je propadala jer ga ni ruska ni sovjetska vlada nisu slušale, pa je ruska vlada, sa Borisom Jeljcinom na čelu, počela preuzimati sovjetsku,

ministarstvo po ministarstvo. Gorbačov nije uspio održati SSSR u cjelini jer nije uspio napraviti kompromis između želje za demokracijom i želje za starim

Sovjetskim Savezom. Poslije puča, sovjetske republike ubrzavaju procese ka neovisnosti. Tako je 6. rujna 1991. sovjetska vlada priznala neovisnost tri

baltičke države, a 1. prosinca Ukrajina  proglašava neovisnost poslije referenduma na kojem se 90% građana odlučilo za neovisnu i slobodnu Ukrajinu.

Zatim, 17. prosincadvanaest od petnaest sovjetskih republika potpisuje u Haagu sporazum sa 28 europskih zemalja, Europskom zajednicom i četiri

neeuropske zemlje, kao da su neovisne republike. I 25. prosinca 1991. Gorbačov daje ostavku i sve sovjetske zemlje preuzimaju uloge kao individualne

republike.

To je predstavljalo raspad SSSR-a i kraj komunizma u Europi, kao i sam kraj Hladnog rata. Sve sovjetske države osigurale su samostalnost i osnovale

su Zajednicu Neovisnih Država, koja postoji i danas, no za razliku od SSSR-a, sve države članice imaju svoj suverenitet.

Izvori [uredi]