1

HISTORIOGRAFIJA

PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

Ve se u humanista javlja svijest o tome da je prolost neto razliito od sadanjosti, a

budunost otvorena potpuno novim kretanjima. Od sredine 18. st. povijest se poinje

shvaati kao svjetski proces napretka.

Moda je najbolje definiciju jezgre prosvjetiteljske ideologije dao njemaki filozof

Immanuel Kant. Prosvjetiteljsvo je, prema njemu, izlazak ovjeka iz maloljetnosti to

ju je sam skrivio. Ta nedoraslost sprjeava ovjeka da se poslui svojim razumom bez

vodstva odreenih autoriteta, ali njen uzrok nije u nedostatku razuma nego u

pomankanju hrabrosti za samostalno miljenje. Sapere aude, imaj hrabrosti posluiti se

vlastitim razumom, to je lozinka prosvjetiteljstva, kae Kant.

Prosvjetiteljstvo kao pokret obrazovanog graanstva utjee na ukidanje kmetstva,

francusku Deklaraciju o pravima ovjeka i graanina, Ustav SAD-a, emancipaciju

idova, irenje sveuilita i znanstvenih ustanova, te na razliite naine utire put

graanskom drutvu. Ideal postaje samostalan pojedinac, graanin, koji voen

razumom sudjeluje u mjenjanju ivotnih oblika i uvjeta u svojoj zajednici.

Naputa se povijest vladara i ratova i autori pokuavaju stvoriti povijest drutva i

civilizacije. Trae se novi oblici prikazivanja, jer se povijest vie ne dri knjievnom

vrstom u kojoj prevladava patetina retorika.

Pironizam je smjer koji izaziva diskusije o svim znanjima, pa tako i o vjerodostojnosti

pisaca evanelja. Jo se piu knjige o retorikim pravilima i umjetnosti historiografije,

ali nastaje novi tip raspravljanja, jer povijest ipak nije vie grana retorike, tj. ars

historica, kao u humanizmu.

Na granici izmeu 17. i 18. st. stoji Pierre Bayle, autor Historijskog i kritikoga

rijenika i zastupnik apsolutnoga skepticizma koji se ne zaustavlja ni pred kakvim

dotadanjim znanjem, pa ni pred Biblijom. Bayle je erudita koji skuplja tekstove i

grupira ih abecednim redom, dakle ne pie povijest, a kritinost mu je ograniena

polemikim potrebama. Zbog svoje sumnjiavosti prema svim tekstovima i

autoritetima, Bayle se moe ubrojiti meu one koji su utjecali na razvoj historijske

kritike.

Prosvjetiteljska se historiografija od kraja 17. do kraja 18. st. temelji na racionalistikoj

filozofiji. Razvija se pod utjecajem uenja Renea Descartesa prema kojemu je Bog

2

stvorio svijet u obliku materije i duha. Materija je podvrgnuta nepromjenjivim

zakonima datima od Boga. U duhu je bitan razum, a osjeaj i mata ovise o njemu.

Budui da je razum dat ovjeku od Boga, on moe, prema Descartesu, otkriti prirodne

zakone te stvarati znanost koja mu omoguuje vlast nad prirodom. Descartesa zanima

ono trajno i stalno, dakle priroda i dua, a povijesno kretanje koje se ne svodi na

matematiku za njega je samo slijed sluajnih dogaaja koji se ne mogu objasniti.

Mjesto historije u enciklopedijskom rasporedu znanja, tj. u sustavu znanja o ovjeku

kako ga utvruje prvi svezak francuske enciklopedije, polazi zapravo od naela

sistematizacije Francisa Bacona. On je temeljna podruja znanja klasificirao prema

bitnim sposobnostima ovjeka, prema njegovu umu koji sadri pamenje, razum i

matu: pamenje stvara historijsko znanje i oblike historiografije, razum filozofiju, a

mata umjetnost. Francuska enciklopedija za razliku od Bacona, u ustrojstvu historije

stavlja graansku prije prirodne, a unutar filozofije znanje o ovjeku ispred je znanja o

prirodi, te je dakle na prvom mjestu antropoloki pristup.

Najbolji historijski prikaz vie nije onaj koji spominje najvie dogaaja nego onaj koji

suvisloj, cjelovitoj pripovijesti daje odreeni smisao.

FILOZOFSKA HISTORIJA

Racionalizam propovijeda idealan red nuan vladaru, drutvu, graanstvu, smirivanju

puka, a moralni su temelji Bog i razum. Meutim, postojee drutveno ureenje ne

zadovoljava graanstvo koje eli reforme na temelju ideja o prirodnim pravima i

drutvenom ugovoru. Filozofi dre da je ovjek u prirodi zapravo najvea prirodna

sila, jer posjeduje duh. ovjek je, dakle, dio prirode, ujedno sposoban na nju djelovati.

Istine o injenicama (verities de faits) trebalo bi istraivati prema stupnjevima

vjerojatnosti iako se dri kako se ne moe postii potpuna izvjesnost, nego samo

vjerojatnost, koja je takoer vrsta istine. Umjesto da pripovjeda o kronolokim nizovima

dogaaja, povjesniar bi morao ispitivati skrivene motive i unutranji red sluajnoga

dogaanja. Pomalo raste uvjerenje da se samo razmiljanjem o povijesti moe spoznati

povijesna zbilja.

Nova svjetska historija pokuava zamisliti povezanosti i meusobne odnose

ovjeanstva u prolosti i sadanjosti; ljudski rod postaje subjekt svoje povijesti. Cilj i

sadraj povijesti konstruiraju se iz filozofskih kategorija.

3

Prema povjesniarima filozofima, ratovi i diplomatske intrige samo oteavaju

civilizaciju, duhovni napredak i bogaenje, dakle racionalizaciju svijeta uope.

Povjesniari filozofi nastoje objanjavati povijesno kretanje iz prirode stvari. Toj se

filozofskoj historiji daju razliiti nazivi: hipotetska historija, historija koja obrazlae,

teoretska i vjerojatna historija.

FRANCUSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

Posvetiteljska se ideologija Europom iri iz Francuske, a meu velikim brojem pisaca

dvojica su najutjecajniji za razvoj historije:

Charles de Secondat Montesquieu, teoretiar ustavnoga ureenja na temelju

ogranienja kraljevske moi i diobe vlasti, razmilja o historiji i zadai povjesniara te

eli ispitati povijesne injenice kao temelj za zakljuke o najboljim oblicima vlasti i

drutva. To zanimanje dolazi do izraaja ve u njegovim Perzijskim pismima (1721.),

prvome vanome djelu prosvjetiteljstva, potom u Razmatranjima o razlozima veliine

Rimljana i njihove propasti (1734.) i naposljetku u znamenitu djelu O duhu zakona

(1748.). Zadaa politike bila bi, dakle, ope dobro u skladu s razumom.

Montesquieu eli historiografiju koja bi objanjavala injenice na temelju dobra

poznavanja svjedoanstava.

Slavni filozof i knjievnik Francois Arouet Voltaire zacijelo je povjesniar s golemim

utjecajem na razvoj prosvjetiteljske historiografije kao prekretnice na putu prema

znanstvenog historiji. Za Voltairea je ljudska priroda u biti uvijek ista, a ovisi o pritisku

drave, religiji te prirodnim uzrocima kao to su klima i tlo.

U lanku o historiji (Histoire) u petom svesku Francuske enciklopedije (1765.) Voltaire

nastoji definirati nain i metodu pisanja o povijesti. Prema njemu glavni predmet

ispitivanja treba da bude duh vremena, koji se izraava u filozofiji, knjievnosti,

umjetnosti, znanosti i tehnici. Nastoji objasniti osnovno ljudsko ponaanje u odreenom

razdoblju.

Zablude i zloine takoer treba zabiljeiti u historijskim djelima kao primjere opomene

da se ne bi ponovilo to slino. Kako istie, poznavanje novije povijesti vanije je od

starije, meu ostalim zato to znanje o njoj moe biti razmjerno pouzdano.

Voltaire se ne izjanjava za demokratski sustav nego za apsolutistiku monarhiju,

dakako, pod uvjetom da je vladar prosvjeeni filozof.

4

Voltairevo najznaajnije historijsko djelo, pisano bljetavim stilom, izvanrednom

irinom pogleda i kritikim duhom koji se ne zaustavlja ni pred kakvim autoritetom, jest

Stoljee Luja XIV., objavljeno u cjelini 1751., au konanoj redakciji 1766.

Drugo je Voltairevo djelo Esej o obiajima i duhu naroda, objavljen u potpunosti

1756., au konanoj verziji 1769.

Voltaireov Esej prvi je pokuaj svjetske historije koji nastoji pruiti obavijesti o svim

velikim kulturnim sreditima na svijetu.

KOTSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

kotski povjesniari filozofi uinili su vane korake na putu prema povezivanju

iroko zamiljene kulturne historije s kritikom upotrebom izvora. Kao moralisti, oni

trae istinu o prirodi ljudi kako bi im stvorili mogunost za sretan i koristan ivot, a

vladarima omoguili mudro vladati. U povijesti nalaze trajnu ljudsku elju za

poboljanjem ekonomskih, politikih i ope drutvenih uvjeta, istiu materijalnu

uvjetovanost drutvenih promjena, ali i miljenje da napredak nije samo stvar svjesna

planiranja zakonodavaca i elite nego esto proizlazi iz sukoba interesa te sluaja. Znatan

je utjecaj na njih imao znameniti ekonomist Adam Smith.

Filozof i pisac iroko poznate Rasprave o ljudskoj prirodi (1739.) David Hume jedan

je od prvaka kotskoga prosvjetiteljstva u doba njegova vrhunca. Dijelo Historiji

Engleske od invazije Julija Cezara do revolucije 1688. godine, u osam svezaka (1763.),

pie za boravka u Parizu. Osuuje nesustavno prikupljanje podataka, jer je zadaa

povjesniara pruiti ope pouke iz povijesti na temelju sustavna i metodina ispitivanja,

ali itljivim i stilski vrhunskim propovjedanjem.

NJEMAKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

U njemakih povjesniara druge polovice 18. st. etika se nepristranost preobraava u

metodiku objektivnost. Umjesto ljubavi pisca za istinu, koja se dri plodom njegove

osobne vrline, sada se od povjesniara zahtjeva struna kompetencija za metodski

reguliran postupak argumentacije.

Povjesniar otad mora imati profesionalnu izobrazbu i svojom se kritikom

kompetencijom na temelju upotrebe pomonih historijskih znanosti razlikuje od

5

diletanta, jer pretendira na utemeljenu vjerojatnost svoga prikaza povijesnoga zbivanja,

to diletant ne moe postii. Dakle, povjesniar postaje istraiva.

Historijsko djelo postaje postupno izvjee o rezultatima istraivanja. Ta historiografija

koja ne bi smjela opisivati samo dogaaje vrijedne spomena ni uputati se u moralne

propovijedi, nego sustavno prikazivati povezanost dogaanja kao slijed uzoraka i

posljedica naziva se pragmatinom.

Sredite poznanstvenjenja historije postaje sveuilite u Gttingenu, osnovano 1737.,

gdje djeluju teolozi, pravnici, filozofi i strunjaci za dravne znanosti kojiuza sve

razlike, razmiljaju u istome smjeru. Meu njima valja istaknuti povjesniare Johanna

Christopha Gatterera i Augusta Ludwiga Schlzera, koji su uinili najvie pri

prijelazu historije iz puke uenosti u znanstvenu disciplinu.

Posljednji je prosvjetiteljski povjesniar u Gttingen Arnold Heeren koji kree dalje od

svojih prethodnika u praktinoj primjeni razmiljanja o historijskoj znanosti i njezinu

utemeljenju na kritici izvora. Djelom Ideje o politici, prometu i trgovini najodlinijih

naroda staroga svijeta predstavlja se kao sljedbenik Montesquieua i Adama Smitha te

kao ekonomski povjesniar. Istrauje kako ovjek zadovoljava materijalne potrebe i

kako to utjee na politike prilike, a osim starim vijekom, bavi se i europskim dravnim

sustavom.

Naposljetku valja spomenuti jo jednoga njemakoga prosvjetiteljskog povjesniara,

ujedno preteu romantizma, slavnog pjesnika Friedricha Schillera. Stasao je kao

sljedbenik Voltairea, Humea i Robertsona, a nadahnuo se i pogledima Gttingenskih

profesora na univerzalnu historiju. Kao profesor historije na sveuilitu u Jeni, u svom

znamenitom nastupnom predavanju u svibnju 1789., pod naslovom to je i u koju se

svrhu prouava svjetska povijest, izlae novu historijsku sliku graanskih nacionalnih

struja.

Brojni autori raspravljaju o odnosu prosvjetiteljske historije i one u 19. st., te uglavnom

dre da se na prijelazu iz 18. u 19. st., dodue javljaju znatne promjene, ali da posrijedi

nije lom u metodi nego tek premjetaj naglaska unutar znanstvenih normi. Stoga se tvrdi

da je prosvjetiteljsko shvaanje bitno utjecalo na historiografiju u 19. st.

NJEMAKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.

Spekulativna filozofija povijesti trai smisao povijesnoga kretanja u opem ili

kozmikom planu s konanim ciljem. Nasuprot tome, kritika ili analitika filozofija

6

historije eli definirati formalno obiljeje historije kao ustrojstvo znanja analizom

metodskih postupaka povjesniara te je ona danas grana teorije znanja ili

epistemiologije.

Pravi su nasljedinici idovsko-kranske tradicije Kant, Herder, Schelling, Fichte, a

pogotovo Hegel. Oni, naime, povijest objanjavaju ne samo kao zajedniki razvoj svih

drutava nego i kao process ostvarenja plana Providnosti.

Kao posebno podruje spoznaje idealistika se filozofija povijesti javlja u razdoblju

koje poinje 1784. objavljivanjem prvoga dijela Herderovih Ideja za filoyofiju

povijesti covjecanstva, a zavrsava s Hegelovim posmrtno tiskanim predavanjima o

filozofiji povijesti 1837. Idealistiki filozofi, dakle, stvaraju sustave za opravdanje

jedinstva povijesti u vremenu i znaenje njezina kretanja, povezujui ih sa svojim

shvaanjima o vlastitom vremenu. Filozofi naputaju prosvjetiteljsko shvaanje

povijesti na temelju uzronih analiza. Povijest zato vie nije uiteljica ivota.

Immanuel Kant svojim kritikim duhom, opreznom spekulacijom i sumnjom u sve

oblike misticizma zapravo pripada misliocima prosvjetiteljstva. Zato svoje uenje

formulira kao moralno pitanje i samo kao hipotezu, za razliku od ostalih filozofa, koji

izgrauju sustave o povijesnom razdoblju kao postupnu otkrivanju Apsolutnog. Prema

Kantu, zadaa je filozofa tumaiti povijest kao racionalan proces koji se kree prema

cilju to ga moralni razum mora odobriti.

Razmiljajui o suprotnosti izmeu strasti, tenja i interesa pojedinaca i uglavnom ipak

ravnomjerna kretanja svjetske povijesti, Kant dolazi do uvjerenja da te dvije

proturjenosti spaja drava. Prema Kantu, osnovni predmet historijskog sitraivanja

morala bi biti drava kao sredstvo napredovanja ovjeanstva.

Johann Gottfried Herder prvi je mislilac koji problematiku filozofije povijesti dri

posebnom disciplinom. Prema Herderu, u povijesti nema istovrsnih ili povratnih pojava

nego uvijek nastaju nova stvorenja s vlastitim nainom postojanja. Za razliku od

prosvjetitelja, Herder misli da se povijesne pojave moraju promatrati kao cjeline i

tumaiti iz njihova kretanja, a ne na temelju apstraktnih apriornih (prethodnih) shema.

Herder kae da svi narodi sudjeluju u izgradnji i ostvarenju ideala humaniteta, tovie,

svaki narod ima svoje, od Boga odreeno poslanje koje mora ispuniti i upravo su

osobine razliitih naroda pokretake snage svjetske povijesti.

Prema Herderu svaki se narod razlikuje od drugoga kao osoba od osobe. No, narodna

originalnosti i individualnost ne ovisi o fizikoj okolini, kako su mislili prosvjetitelji,

7

nego su te osobine uroene, a izviru iz jednom zauvijek Bogom dana duha naroda

koji je nastao iz posebnih uvjeta rane povijesti odreenoga naroda.

Herderovo uenje ima izuzetan utjecaj na nacionalne integracije u Slavena. Za njega su

to miroljubivi narodi, skloni trgovanju i stvaralakom radu, koji su usprkos

mnogostoljetnoj potlaenosti zadrali kulturne osobitosti i tenju za slobodom. Kada se

oslobode ropskih lanaca, postii e nevien kulturni procvat.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel - povjesne pojave za njega su izraz svjetskoga duha

koji je uvijek jednak, ali se javlja u povijesnim oblicima, a u suprotnosti je s Prirodom.

Njegov je sadraj sloboda, a povijesno je kretanje samoostvarenje svjetskoga duha u

dijalektikim stupnjevima. Taj duh preko razliitih povjesnih faza dosee svijest o

svojoj duhovnoj slobodi koja se izraava u dravi i svijesti naroda o politikoj slobodi.

Svjetska povijest je, dakle, zakonomjeran razvoj svijesti o slobodi i njezino sustavno

ostvarenje. Potvrdu svoje apstrakcije Hegel trai na starom Istoku, gdje su despocija i

ropstvo temelji drutvenoga ureenja, te u grko-rimskom svijetu, koji jest zadrao

ropstvo, ali i proirio mogunosti slobode. Putem daljnih stupnjeva napretka taj su

proces dovrili germanski narodi, koji su prihvatili ideju slobode iako je jo nisu i

ostvarili.

Kao i Kant, Hegel dri da se filozofija povijesti mora baviti irom jedinicom nego to je

pojedinac, pa slijedei Herdera, nalazi te jedinice u narodima i dravama, u njihovu

duhu koji se izraava na svim ivotnim podrujima.

Razvoj je drava osnovni sadraj povijesti. No, Hegel u tom pogledu ide dalje od Kanta,

jer iz povijesti izbacuje veinu naroda sve koji nisu stvorili vlastitu dravu, pa i one

koji su prema njegovu miljenju dovrili svoju ulogu, kako to su potomci naroda

staroga Istoka. Hegel porie Slavenima bilo kakvu povijesnu ulogu.

Sam Hegel dijeli historiografiju u tri vrste: prvobitnu, reflektirajuu, tj. njemu

suvremenu, i filozofsku, kojom bi se naposljetku postigla konvergencija filozofije i

historije.

Odvajanje konkretnoga istraivanja povjesniara i spekulacija filozofa zaotrava

Johann Gottlieb Fichte, svodei historiju na dobavljaicu pojedinih podataka koji

opravdavaju unaprijed postavljene filozofske teze. Uvjeren je da povjesniar moe biti

samo analist, pripovjeda o pojedinim prolim dogaajima.

Wilhelm Humboldt u svojim predavanjima na Berlinskoj akademiji O zadai

historiografa, objavljenima 1821., formulira temeljne pretpostavke njemake

historiografije u 19. st. Da bi povjesniar mogao shvatiti ivot, mora, uz pomo kritike

8

metode i vladajue ideje u istraivanom razdoblju, povezati pojedine injenice u logiku

cijelinu i njih spoznati u njezinu unutranjem biu. Taj se zadatak ne smije obaviti samo

vanjskim opisom dogaaja, koji je tek prvi korak prema spoznajom cilju, jer se golim

utvrivanjem povijesnih injenica ne moe dokuiti sr dogaanja.

Ve je Goethe izjavio da se svjetska povijest mora od vremena do vremena ponovno

pisati, jer u tijeku povijesnih promijena ovjek dolazi u priliku suditi o prolosti na nov

nain.

Historija zajedno s filologijom, knjievnou i teologijom pripada skupini znanosti

duha.

NJEMAKI ROMANTIZAM

Njemaki romantizam uglavnom je odgovor na francusku revoluciju. Razoaranje

jakobinskom diktaturom i Napoleonovim ekspanzionistikim tenjama pretvara se u

otpor graanskome drutvu. Zato protestantska romantika podupire ujedinjenje

Njemake pod vodstvom Pruske u tenji da donekle reformirane feudalne ustanove

ostanu i dalje na snazi, doim se katoliki romantici okreu Habsburkoj Monarhiji te u

konzervativnoj politici kancelara Metternicha i Svetoj alijansi vide oivotvorenje svojih

ciljeva.

Obiljeje njemakoga romantizma jest odbacivanje cjelokupnoga misaonog sustava

prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i bijeg u iracionalni svijet osjeaja, mate, uda

i mistinih doivljaja. Uzdizanje vlastite nacije.

Pripovjedaka romantika historiografija prevladava u Njemakoj od 20-ih do 40-ih

godina 19. st.

Sam razvoj historije obuhvaa sve velike duhovne tendencije u Europi 19. st.:

nacionalne pokrete, romantizam, liberalizam, konzervatizam, samorazumijevanje

graanstva u tijeku modernizacije.

HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO

HISTORIZAM je nastavak, ali i preoblikovanje prosvjetiteljskih standarda: s jedne

strane na djelu stav poznanstvenjenja,s time to je koncept napretka zamijenjen

razvojem, a s druge strane nastaje gubitak zbog naputanja mnotva tema iz razliitih

drutvenih i ivotnih podruja.

9

Ciljevi historizma 80-ih godina dosegnuti su ostvarenjem njemake nacionalne drave,

(ali ne i politike slobode), pa se njemaka profesionalna historiografija usmjeruje

prema legitimaciji unutranjega politikog stanja i propagiranju imperijalne dravne

politike.

Najpoznatiji je predstavnik klasinoga njemakog historizma Leopold von Ranke, koji

bitno utjee na razvoj znanstvene historije ne samo u Njemakoj nego i u drugim

europskim zemljama i SAD-u.

U svome prvom djelu, Historijama romanskih i germanskih naroda 1494.-1514.,

Ranke 1824. formulira svoje naelno miljenje o povijesti i istraivanju na temelju

kritike izvora.

U Ranke je glavni predmet istraivanja drava kao individulanost, originalna tvorevina

ljudskoga duha i Boje promisli. Pojedini narodi, kao Boja stvorenja, izgrauju

ustanove (crkve i drave), to su orua koja usmjeruju ljudsku energiju na dobro

cijeloga ovjeanstva. Prema njemu, u doba renesanse i reformacije javlja se ideja

nacije kao naelo europskih naroda, te su tako posredstvom stvaranja drava i crkava

koje su odgovarale njihovim duhovnim i fizikim potrebama nastale razliite nacije s

posebnim povijesnim usmjerenjem. Ideja Europe i Nacije zapravo je u ravnotei moi

kao sredstva za sreivanje odnosa meu nacionalnim dravama. Povjesniar mora

shvatiti bie crkava, drava i naroda u njihovoj individualnosti i tako moe razumijeti

ideju koja ih nadahnjuje i tvori temelj njihova povijesnoga opstanka. Narodi i kulture

koji nisu ostvarili svoje nacionalne drave ostaju zatvoreni u mraku srednjega vijeka.

RANKEOVI NASLJEDNICI

Njemakoj historiografiji koja je proizila iz Rankeove kole peat daje prusko-

malonjemaka kola kao orue politike borbe za ujedinjenje Njemake pod vodstvom

Pruske, uz iskljuenje onoga dijela Habsburke Monarhije koji je pripadao Njemakom

Savezu. Postoji i velikonjemaka katolika historiografija koja podupire sjedinjenje

Njemake pod vodstvom Habsburgovaca, no njena je uloga u politikom ivotu i

razvoju znanstvene historije neznatna.

Johann Gustav Droysen svoj rad posveuje opravdanju suvremene pruske drave, ali

je ujedno prvi povjesniar u 19. st. koji sustavno izlae rezultate svoje refleksije o

metodologiji historijske znanosti, prije svega o istraivakom postupku. Prava

10

vrijednost njegova metodolokog napora tek je nedavno otkrivena i visoko ocijenjena.

Droysen je osniva pruske kole.

U svojoj Historiji pruske politike nastoji pak opravdati irenje moi pruske drave

kao uvjet sjedinjenja Njemake.

Za razliku od Droysena, Heinrich von Sybel nije pobornik birokratske i vojne drave.

Ideal mu je snana drava s efikasnom vanjskom politikom, vrste ruke prema irim

slojevima, ali liberalna prema graanstvu. Te su teze oigledne u Historiji razdoblja

revolucije, gdje se Sybel bavi meunarodnim odnosima u doba francuske revolucije i

njenu utjecaju na europske zemlje. U Rankeove nasljednike treba ubrojati: Julius von

Ficker,Theodor Mommsen, Heinrich von Treitschke i Ernst Bernheim.

KRITIARI HISTORIZMA

Njemaka znanstvena historiografija doivljava pak kritiku outsidera, primjerice

slavnoga pjesnika Heinricha Heinea, koji kao emigrant u Parizu kritizira sveuiline

profesore povjesniare to pod krinkom objektivnoga istraivanja podupiru

represivnu vlast. Najvanija je kritika filozofa Heinricha Nietzschea. Znanje o

povijesti, prema Nietzscheu, mora postati slugom ljudi, a ne njihovim gospodarom. Za

njega povjesniari uglavnom slave prolost na tetu sadanjosti.

Nietzsche svrstava historiografiju u tri katogrije: monomentalna slavi velike linosti

da bi obodrila malodunoga suvremenoga ovjeka; antikvarna se klanja prolosti a

njezino shvaanje da je sve to je staro ujedno vrijednouzrokuje omalovaavanje

sadanjega. Naposljetku, kritika historiografija sudi prolosti, raskrinkava njezine

motive i sprjeava gospodarenje prolosti nad sadanjou. I kritika je historiografija,

prema Nietzscheu, ruilaka jer sve to nastaje, zasluuje da propadne.

Karl Marx se svojim pogledom na povijest protivi shvaanju njemakih povjesniara

svoga vremena. Postoje razliita miljenja mogu li se Karl Marx i Friedrich Engels

drati povjesniarima, no spominju se u svim radovima o historiografiji 19. st. Prema

miljenju Mirjane Gross Marx je bio povjesniar, doim je Engels bio vie historiograf.

Materijalistiko shvaanje povijesti jezgra je Marxsova uenja. Marxsovo uenje

model baze i nadogradnje uenje da se drutvo sastoji od vie razina koje utjeu jedna

na drugu. Marx povijesni proces shvaa kao zakonomjerno kretanje koje se ostvaruje u

revolucionarnim skokovima tj. promjenama ekonomskih financija drutva u klasnim

borbama, a napreduje prema besklasnom drutvu.

11

FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.

LIBERALNI I ROMANTIKI POVJESNIARI

Neposredno poslije francuske revolucije historiografija i erudicija doivljavaju

stagnaciju. Akademije prestaju djelovati, nema italake publike ni profesionalne

historiografije, prestaje i djelatnost maurinaca i bolandista, arhivi su zatvoreni za

javnost, a knjinice se ne mogu koristiti. Obnova historiografije poinje u svjetlu

historije pobjednika, jer Napoleon eli da pie o najnovijoj povijesti, tj. da se prikau

grijesi staroga reima kako bi se opravdala nunost revolucije i njezino, toboe,

najvie postignue utjelovljeno u njemu i njegovoj vladavini. Policijski sustav i stroga

cenzura Napoleonova reima dodatne su konice historijskom istraivanju. Najpoznatiji

francuski povjesniari u doba romantizma zastupaju prije svega liberalne ideje u manje

ili vie romantiarskom ruhu i pobornici su francuske revolucije interpretirane s gledita

interesa bogatih slojeva graanstva.

Vlast Luja XVIII. doputa 1821. osnutak cole des chartes (kola povelja, isprava,

dokumenata) koja je trebala obrazovati istraivae za kritiku upotrebu dokumenata iz

francuske povijesti, pogotovo arhiviste i bibliotekare kao strunjake za pomone

historijske znanosti. No, kola je proradila tek nakon 1830., u doba srpanjske monarhije,

te njezini svreni studenti postaju izmeu 1840. i 1914. izdavai golemih zbirki

dokumenata iz francuske povijesti.

Francois Guizot je prvi organizator institucijske podloge francuske historijske

znanosti, omoguuje osnutak katedara za historiju u visokom kolstvu, reorganizira

cole des chartes, pomae znanstvenim drutvima i akademijama, osniva Drutvo za

historiju Francuske te Odbor za historiju i znanstveni rad koji izdaje dokumente iz

francuske povijesti, a naposljetku i Odbor za zatitu spomenika. Objavljuje trideset

svezaka zbirki izvora za razdoblje od nastanka francuske monarhije do 18. st. Uz svoje

esterosveano djelo Historija revolucije u Engleskoj (1826.-1856.) izdaje 25

svezaka izvora, kojima se slue i engleski povjesniari.

Za Guizota je civilizacija kao obuhvatni pojam povijesnog ivota glavni predmet

istraivanja te u svojoj Historiji civilizacije u Europi (1828.) i Historiji civilizacije u

Francuskoj (1829.-1832.) prikazuje uvjete materijalnog ivota, drutvenu i politiku

djelatnost i moral. Najvie ga zanimaju nastanak nacionalnih drava te naelo

jednakosti, naposljetku proglaeno u francuskoj revoluciji.

12

Augustin Thierry prvi zastupa teoriju klasne borbe kako pokretake snage povijesnog

razvoja.

Eliti francuskih liberala pripadaju i Franois Migent i Adolphe Thiers, ministar u

vrijeme srpanjske revolucije, a 1871. krvnik Parike komune. Obojica piu samo o

politikoj povijesti francuske revolucije, u kojoj prvi put vidi zakonitu pojavu

pripremljenu dotadanjim povijesnim tijekom, a borbu politikih struja u njoj shvaa

kao izraz klasnih proturjeja.

U Francuskoj se romantizam u svoj svojoj punoi izraava u knjievnosti, likovnoj

umjetnosti i glazbi, dok se liberalni povjesniari slue samo njegovim vanjskim

oblikom kao pripovjedai. Jedini je pravi romantiki povjesniar Jules Michelet, koji je

kod Francuza i sam postao mitom. Zbog svojih politikih stavova, ne elei slubenu

prisegu nakon dravnog udara Louisa Napolona, od 1852. cara Napoleona III., gubi

mjesto profesora na Collge de France te arhivista u Nacionalnom arhivu.

Kao pisac izuzetno je plodan i 1827. izdaje Pregled moderne povijesti, koji se do

1850. upotrebljava u nastavi povijesti; prvih est svezaka Historije Francuske

objavljuje 1833.-1844., a 1855.-1867. i ostalih jedanaest; Historija francuske

revolucije, uperena velikim djelom protiv sveenstva kao nositelja

predrevolucionarnoga reima, izlazi u sedam svezaka izmeu 1847. i 1853., a znameniti

spis Le Peuple (narod, puk) objavljen je 1846.

Djelo Alexisa de Tocquevillea doivljava u posljednje vrijeme vrlo intezivnu recepciju

i istraivanja. Knjigu O demokraciji u Americi (1835.-1840.) sociolozi i politiari

dre i danas temeljnom interpretacijom drutva u Sjedinjenim Dravama, a Stari reim

i revolucija (1856.) zanimljiva je i pouna u svjetlu suvremene diskusije o francuskoj

revoluciji. Meu svojim suvremenicima Tocqueville pak ostaje intelektualno

usamljen, jer ne vidi, poput romantika, revoluciju i Napoleonovo carstvo ni kao

stvaralaku niti kao razornu dramu, niti odobrava niti osuuje razvoj francuskog

drutva. Godine 1849. bio je ministar vanjskih poslova, no njegova je politika karijera

zavrila s dravnim udarom Louisa Napolona

NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE

Najugledniji povjesniari polovicom 19. st. pobornici su francuske revolucije i

liberalnoga graanskog drutva. Proturevolucionarne i protubonapartistike struje

tradicionalne elite plemstva i sveenstva, nekadanjega privilegiranoga prvoga i

13

drugoga stalea, i dalje su snane i veoma utjecajne u kulturnom ivotu te se manje ili

vie uspjeno i u historijografiji suprostavljaju pobjednikoj buroaziji. Pobornici

obnove monarhije, poinju 1866. izdavati prvi historijski asopis asopis za

historijska pitanja (Revue des Questions historiques). Historija se kao struka

osamostaljuje i institucionalizirala na sveuilistima. Poticaj takvu razvoju daju

povjesniari, uglavnom sveuilini profesori, izdavanjem asopisa Revue historique, od

1876. pobornici drutvenog i politikog ureenja koje je nastalo kao posljedica

revolucije. Posrijedi su umjereni republikanci, neki i protestanti, slobodni mislioci ili

masoni.

Gabriel Monod, glavni urednik i nositelj usmjerenja prema stvaranju historijske

znanosti, zahtijeva od suradnika asopisa stroga znanstvene metode izlaganja na

temelju kritike izvora, odreknue od povrnih openitosti i retorike, ali i njegovanje

knjievnoga stila. Suradnici Revue historique trebali bi se suzdrati od estokih

suvremenih polemika izmeu republikanaca i rojalista, ne bi smjeli pisati u interesu

nikoje stranke niti se oslanjati na politike i filozofske teorije.

Povjesniari okupljeni oko Revue historique ele stvoriti historiografiju koja bi nakon

lomova u drutvu, to ih je prouzroila revolucija, utjecala na stvaranje jedinstva

francuske nacije, pruajui joj na temelju produbljena povijesnog znanja historijsku

svijest i samorazumjevanje. Zato se povijesne injenice moraju ustanoviti metodski

precizno, a ideoloke interpretacije izbjei.

Ernest Renan bavi se, prije svega, porijeklom kranstva te djelom o Isusovu ivotu

izaziva skandal koji ga kota profesure na Collge de France, ali je kasnije ipak izabran

u Francusku akademiju. Za njega je sigruno samo jedno da nema uda ni

vrhunaravnoga, a u sve ostalo temeljito sumnja.

Numa Denis Fustel de Coulanges u svome klasinom djelu Antiki grad obrauje

njegov nastanak, promjene i propadanje. Religija je u poganskom drutvu sila koja

povezuje obitelj s dravom. Fustel nastoji pokazati da su ustavne promjene posljedica

drutvenih odnosa i izmjena vlasnitva,a prije svega puka vjerovanja.

Fustelov manifest O nainu pisanja historije u Francuskoj i Njemakoj u posljednjih

pedeset godina (1872.), gdje osuuje germanofilstvo francuskih povjesniara koji

Francima pripisuju bitan utjecaj u stvaranju Francuske i dive se suvremenoj njemakoj

znanosti. Istovremeno kritizira stalni graanski rat meu francuskim povjesniarima.

U nastojanju da dosegne visoku znanstvenu razinu, Fustel razrauje historijsku

metodu koja se kasnije kritizira kao pozitivistika. Prema njemu, povjesniar mora,

14

osim apsolutne neovisnosti duha, imati i metodsku kompetenciju jer se historijska

znanost temelji na svjesnoj kritici izvora, koja je u sreditu teoretske refleksije.

Najbolji je povjesniar onaj koji je najblii tekstovima, koji ih interpretira s najvie

tonosti, koji pie i ak misli samo na njihovu temelju.

HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIKOM ETIKETOM

Auguste Comte zato dri da historija nije znanost, ali to moe postati prestane li se

baviti pojedinanim injenicama i okrene li se prema generalizacijama na putu postupna

formuliranja zakona povijesti. Comte odreuje historiji zadau unutar sociologije: ona

bi formulirala zakone drutvene dinamike i tako omoguila predvianje mogunosti.

Hippolyte Taine, filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti, zacijelo je najblii

Comteovu pozitivizmu. Njegove teze utjecale su na kritiku literature i likovne

umjetnosti, ali ne i na historiografiju. Uvjeren je da su razliita podruja drutvenoga

ivota meusobno ovisna, te eli savrenu sintezu svih razina povijesti stvari, prirode i

ljudi.

Najpoznatiji su povjesniari Francuske pozitivistike kole Ernest Lavisse, Charles

Seignobos i Charles Victor Langlois. Ernest Lavisse usporedo s vlastitim

istraivanjima iz povijesti Francuske i Pruske, uredio je vie izdanja iz svjetske i

francuske povijesti. Charles Seignobos jedan je od autora Lavisseovih izdanja, a

istaknuo se djelom o suvremenoj politikoj historiji Europe, koje je doivjelo mnoga

izdanja. U suradnji s Charlesom Victorom Langloisom, sveuilinim profesorom

srednjovjekovne povijesti i ravnateljem Dravnoga arhiva, napisao je Uvod u

historijske studije (prvo izdanje 1898.) kanonizacija je historijske metode kao

zatvorene mree pravila, a zbog svoje jasnoe i dogmatske strogosti postao je biblija

povjesniara. Povjesniar mora ustanoviti odnose meu injenicama u obliku trijezna

izlaganja, bez romantikoga, patetinoga stila.

HRVATSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.

Nakon to je 1806. u Budimu pod naslovom Otiorum Croatiae liber unus posthumno

tiskana knjiga Josipa Mikoczija, u kojoj je autor pisao o pojedinim pitanjima iz

ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti, u okviru hrvatske historiografije sve do kraja

pedesetih godina 19. stoljea nije nastalo djelo koje bi se u metodskom pogledu moglo

15

usporeivati s rezultatima to su ih u prvim desetljeima 19. st., pod utjecajem tada

vodee njemake historiografije, poele postizati pojedine zapadnoeuropske i

srednjoeuropske historiografije. Naime, od 1790. dalje maarski je nacionalizam

sustavno teio preobrazbi Ugarske u jedinstvenu, veliku maarsku dravu, to je

podrazumijevalo postupno ukidanje autonomije koju su u njezinom okviru uivale

civilna Hrvatska i Slavonija. Vanu mobilizacijsku ulogu u maarskom nacionalnom

pokretu u prvoj polovici 19. stoljea imala je maarska dravnopravna ideologija, koja

je zamisao o stvaranju jedinstvene maarske drave opravdavala historijskom

argumentacijom. Da bi se efikasno suprotstavilo nastojanjima maarskog nacionalnog

pokreta, hrvatsko plemstvo bilo je stoga naprosto primorano postupiti na isti nain, to

jest okrenuti se hrvatskoj povijesti i u njoj pokuati pronai vjerodostojne injenice

kojima se mogu pobijati tvrdnje maarskog nacionalizma. S tim u vezi Hrvatski je sabor

u dva navrata, 1832. i 1836., bio donio odluku da se pone sa sustavnim prikupljanjem

izvora koji bi svjedoili o tome da je Hrvatska i nakon ulaska u zajednicu s Ugarskom

1102., u obliku municipalne autonomije, sauvala svoju dravnost. Budui da

spomenuta nastojanja nisu dala rezultate, Sabor je 1847. ponovno raspravljao o potrebi

sustavnog prikupljanja povijesnih svjedoanstvava o znaaju i povijesnom kontinuitetu

hrvatske municipalne autonomije. Tu zadau ovoga je puta preuzeo u to vrijeme ve

afirmirani knjievnik Ivan Kukuljevi, koji se od 1842. poeo okuavati i kao

povjesniar. U meuvremenu se hrvatsko plemstvo moralo zadovoljiti knjiicom koju je

1830. pod naslovom De municipalibus iuribus et statutis regnorumDalmatiae, Croatiae

et Slavoniae objavio Josip Kuevi. Osim prikaza kontinuiteta hrvatske dravnosti,

Kueviev je rad sadravao i niz javnopravnih isprava kojima je autor nastojao

potkrijepiti svoje izlaganje. Svojom knjiicom Kuevi je poloio temelje za

oblikovanje hrvatske dranopravne ideologije, koja je tijekom 19. stoljea, osim to je

funkcionirala kao mobilizacijsko sredstvo u politikom ivotu, na specifian nain

izrazito utjecala i na razvoj hrvatske historiografije. Preporoditelji historiju nisu vie

shvaali samo kao izvor valjanih pokazatelja opravdanosti politikih ciljeva, nego kao

uiteljicu ivota.

U Danici ilirskoj objavljivani su samo krai prilozi podreeni potrebi opravdanja

ideolokih zasada, a opsenija djela istog znaaja ostajala su u pravilu u rukopisima.

Dogodovtina Ilirie velike, na kojoj je Ljudevit Gaj dugo radio, bila je, dodue,

dovrena 1842., a 1846. dobila je i odobrenje da bude tiskana, no nikada nije objavljena.

Jedini vei tiskani rad u razdoblju do 1848. bilo je trosveano Ogledalo Iliriuma(1839-

16

1842) iz pera seoskog upnika Ivana veara, koji je pokuao opisati prolost junih

Slavena.

U cijeloj drugoj polovici 19. stoljea primarna zadaa historije sastojala se, naime, u

tome da svojim rezultatima, s jedne strane, pomae napore hrvatske politike u borbi za

ouvanje politike autonomije, a s druge da pojedince potie na djelatnost koja afirmira

hrvatstvo kao modernu naciju. Takvo stajalite uvrstilo se za neoapsolutizma. Pokuaj

da se uz pomo historiografije nae povijesno opravdanje za nastojanja neoapsolutikog

reima zacijelo je ubrzao realizaciju zamisli Ivana Kukuljevia da se to prije osnuje

hrvatsko povijesno drutvo. S tim u vezi ve je u jesen 1850., pod pokroviteljstvom

bana Josipa Jelaia, bilo osnovano Drutvo za jugoslavensku povjesnicu i starine, za

ijeg je predsjednika izabran Kukuljevi, koji se od tada posvetio stvaranju moderne

hrvatske historiografije.

Drutvo za jugoslavensku povjesnicu i starine u svom je glasilu, koje je od 1851. pod

Kukuljevievim urednitvom izlazilo pod nazivom Arkiv, tijekom pedesetih godina bilo

objavilo niz vanih izvora za hrvatsku povijest kao i za povijest junih Slavena. Uz

grau je Arkiv, koji je vrlo neredovito izlazio sve do 1875., u navedenom razdoblju

samo povremeno objavljivao i rasprave, a njih je sada obiljeavala utemeljenost na

izvornoj grai i nastojanje za kritikim itanjem izvora. U suradnji s Maticom ilirskom

povijesno drutvo je 1851. objavilo i natjeaj za cjeloviti pregled hrvatske povijesti u

ijim je propozicijama, izmeu ostaloga, stajalo i to da djelo mora biti napisano na

nain da hrvatskom narodu, a napose njegovim irim slojevima, bude voa i uitelj, a

od budueg autora trailo se da obuhvati sav duevni i materijalni ivot, a ne samo

politiki ivot. Oekivalo se da e djelo napisati Ivan Kukuljevi, no zacijelo svjestan

da za takav pothvat hrvatska historiografija jo uvijek nema snage, on to nije uradio.

Natjeaj je propao jer se na njega nije javio nitko, a kada je 1861. bio ponovljen, na

njega se sa svojom Hrvatskom povjesnicom javio samo mladi Ivan Krstitelj Tkali,

budui povjesniar Zagreba i marljivi izdava izvora za njegovu povijest. Neuspjeh

natjeaja za cjeloviti pregled hrvatske povijesti opravdao je miljenje tada mladog

Franje Rakog, koji je 1857. izrazio stajalite da je zasada takvo djelo naprosto

nemogue napisati s obzirom na jo uvijek skromnu koliinu prikupljenih izvora, kao i s

obzirom na nepostojanje rasprava o pojedinim kljunim pitanjima. Tom prilikom Raki

je iznio i svoje uvjerenje da cjelinu hrvatske povijesti moe napisati samo nacionalno

osvjeteni pojedinac, nipoto stranac.

17

Drutvo za jugoslavensku povjesnicu i starine i njegovo glasilo Arkiv okupljali su prvu

generaciju hrvatskih profesionalnih historiara iz koje, uz Kukuljevia, svakako valja

izdvojiti Matiju Mesia i imu Ljubia. Matija Mesi zaduio je hrvatsku

historiografiju ponajprije time to je prvi kritiki, u nekoliko veih rasprava objavljenih

izmeu 1864. i 1873., obradio jednu iru cjelinu hrvatske povijesti, to jest razdoblje

vladavine Jagelovia (od 1491. do 1526.), a ime Ljubi svojom desetosveanom

zbirkom izvora Listine o odnoajih izmeu junoga Slavenstva i mletake republike

(1868 -1891), u kojoj je objavio preko etiri tisue isprava vanih za kulturnu i politiku

povijest Hrvatske i jugoistoka Europe. Godine 1867. Ljubi se odvaio na pisanje

Pregleda hrvatske poviesti, u kojem je pokuao obraditi razdoblje od doseljenja Hrvata

do 1835. godine, pri emu se obilno koristio materijalom iz mletakih arhiva. to se pak

tie Kukuljevia, iz njegova bogatog opusa valja izdvojiti njegova izdanja grae.

Godine 1861. i 1862. Kukuljevi je objavio tri knjige Iura regni Croatiae, Dalmatiae et

Slavoniae, veliku zbirku izvora za hrvatsku povijest od sredine 9. stoljea do 1848., koja

je imala bitnu ulogu u razvoju historiografije. U tom smislu jednako je bila vana i

zbirka izvora koju je 1863. objavio pod naslovom Acta Croatica. Sredinom

sedamdesetih godina 19. st. objavio je zbirku grae pod naslovom Codex diplomaticus

regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1874-1875). Posljednja velika Kukuljevieva

izbirka izvora objavljena je posthumno, a izala je tijekom 1896. u Starinama JAZU

pod naslovom Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi

XIII. On je u razdoblju izmeu 1858. i 1860. uspio objaviti etiri sveska Slovnika

umjetnika jugoslavenskih, koji sadri brojne biografije brojnih umjetnika, pjesnika i

knjievnika. Nekoliko godina kasnije publicirao je Borbu Hrvatah s Mongoli i Tatari

(1863) i Knjievnike u Hrvatah s ove strane Velebita (1868-1869). Godine 1886.

objavio je Glasovite Hrvate prolih vjekova, svoj posljednji opseniji rad.

U hrvatsku historiografiju Raki je vrsto zakoraio svojim Viekom i djelovanjem

Cyrilla i Methoda slavjanskih apotolov, (1857-1859) djelom koje s obzirom na

koliinu, vrstu i razinu kritike izvora na kojima je utemeljeno, kao i po irini s kojom je

autor pristupio obradi teme, s pravom valja smatrati prvim ostvarenjem moderne

hrvatske historiografije. Ubrzo nakon toga, u proljee 1861. publicirao je Odlomke iz

dravnoga prava hrvatskoga za narodne dynastie, knjiicu u kojoj je iznio samo neke

osnovne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj dravi, nastojei njome utjecati na rad

Hrvatskog sabora koji se uskoro imao sastati sa zadaom da definira pitanje ureenja

dravnopravnog odnosa izmeu Hrvatske i Ugarske. U Radu JAZU Raki je 1868.

18

publicirao Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i poetkom XV. stoljea, a 1869.

u istom zborniku izlaze i njegovi Bogomili i patareni, djelo o srednjovjekovnoj

bosanskoj herezi, koje je uskoro potom objavljeno na francuskom jeziku (1870). U

razdoblju izmeu 1873. i 1875. u Radu JAZU objavio je Borbu Junih Slavena za

dravnu neodvisnost u XI. vieku. Najznaajnije djelo Rakog nesumnjivo je njegovo

Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljea, koje je u Radu JAZU publicirao u

rasponu od gotovo punih desetak godina, izmeu 1884. i 1893., a u kojem je obradio

gospodarski, crkveni, kulturni i politiki ivot hrvatskog naroda do 12. stoljea.

Do osnutka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1866. glavni teret

organizacije hrvatske historiografije nosilo je Drutvo za jugoslavensku povjesnicu i

starine na elu s Kukuljeviem. Nakon toga, kao organizacijsko sredite postupno se

poela afirmirati Jugoslavenska akademije znanosti i umjetnosti, koja je i utemeljena s

ciljem da bude sredinja institucija za ukupnu znanstvenu i kulturnu djelatnost u

Hrvatskoj. Godine 1874., nakon to je zagrebaka Pravoslovna akademija podignuta na

rang Sveuilita, osnovana je i katedra za hrvatsku povijest na kojoj je kao prvi redoviti

profesor hrvatske povijesti radio Matija Mesi, a kojega je 1879. naslijedio Tadija

Smiiklas, autor dugooekivanog prvog pregleda hrvatske povijesti, koji je u dvije

knjige objavljen pod naslovom Poviest hrvatska (1879-1882). Izmeu ostaloga, 1890. je

objavio ivot i djela Ivana Kukuljevia Sakcinskoga, 1895. ivot i djela Dra. Franje

Rakoga, a 1906. Nacrt ivota i djela biskupa J. J. Strossmayera. Godine 1904.

Smiiklas je pokrenuo izdavanje Diplomatikog zbornika kraljevina Hrvatske,

Dalmacije i Slavonije, monumentalne zbirke izvora za hrvatsku povijest, koju je

ureivao do smrti.

Afirmacija pozitivistikog razumijevanja historije donekle je utjecala na shvaanja

Natka Nodila, profesora ope povijesti na zagrebakom Filozofskom fakultetu. Njegov

pogled na historiju oblikovao se, naime, iz kritike pozitivistike varijante tradicionalne

historiografije na jednoj, odnosno kritike njemakoga historizma na drugoj strani.

Iz Nodilove bibliografije svakako valja izdvojiti djelo Postanje svjetovne papinske vlast

ili pedeset godina talijanske historije (724-774) (1878), u metodolokom pogledu

uzornu studiju Prvi ljetopisi i davna historiografija Dubrovaka iz 1883., te njegovu

opsenu monografiju Religija Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, pria i govora,

objavljivanu izmeu 1885. i 1890. Rije je o djelu u kojem je Nodilo pokuao

rekonstruirati pogansku mitologiju. Na alost, od njegove planirane Historije srednjega

19

vijeka za narod hrvatski i srpski, koja je trebala obuhvatiti razdoblje od 476. do 1905.,

izmeu 1898. i 1905. izale su samo tri knjige.

Kao beki student historije i geografije i Vjekoslav Klai usvojio je temeljna naela

njemakoga historizma. U povijesti hrvatske historiografije, osim po izuzetno velikom

broju lanaka i rasprava objavljivanih u brojnim novinama, asopisima i zbornicima,

Vjekoslav Klai pamti se kao autor Povijesti Bosne do propasti kraljevstva (1882), prve

kritiki pisane historije Bosne u srednjem vijeku, ali i kao pisac petosveane Povijesti

Hrvata od najstarijih vremena pa do svretka XIX. stoljea (1899-1920), golemog djela,

u kojem je hrvatsku povijest uspio obraditi samo do poetka 17. stoljea. Od ostalih

njegovih radova kvalitetom se napose istiu Opis zemalja u kojima obitavaju Hrvati

(1880 1883), Slavonija od X. do XIII. stoljea (1882), Hrvatska plemena od XII. do

XVI. stoljea (1897), Bribirski knezovi od plemena ubia do god. 1347. (1897), Krki i

Frankopani od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka (1901), Marturina, slavonska

daa u srednjem vijeku (1904) te Zagreb od 1091. do 1913. (1913).

Za razliku od Klaia, njegov mlai kolega i nasljednik na katedri za hrvatsku povijest

Ferdo ii bio je dosljedni zagovornik njemakog idealistikog historizma. U

razdoblju izmeu 1900. i 1914. on je ve bio afirmirani historiar. Meu njegove

najznaajnije radove do 1914. zacijelo spada rasprava pod naslovom Zadar i Venecija

od godine 1159. do 1247. iz 1900., rad pod naslovom Vojvoda Vuki Hrvatini i

njegovo doba iz 1902., te tri knjige pod nazivom Hrvatska povijest, objavljene izmeu

1906. i 1913.; u godini poetka Prvog svjetskog rata izaao je njegov Prirunikizvora

hrvatske historije, djelo koje je, premda namijenjeno studentima, razinom nadilazilo

razinu sveuilinog prirunika.

Potkraj 19. i na poetku 20. stoljea tradicionalna dogaajna historiografija poela se

suoavati s krizom o obliku estoke kritike koja je zahtijevala drugaiji pristup

istraivanju povijesne zbilje. Stoga stajalita mladog hrvatskog historiara Janka

Koharia u neku ruku predstavljaju izuzetak. Pod snanim dojmom pozitivistikog

pristupa povijesti, Kohari estoko kritizirao tradicionalnu historiografiju, predbacujui

joj ponajprije to to je zanimaju iskljuivo pojedinane injenice. S tim u vezi predloio

je da historija postane pozitivna znanost to jest da pone istraivati zakonitosti

povijesnog kretanja.

20

SUVREMENA HRVATSKA HISTORIOGRAFIJA

Hrvatska historiografija je sve do izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. znatno obogatila

poznavanje nae prolosti i svoj interes proirila na sva njezina razdoblja, iako to nije

svugdje uinila s jednakom pozornou. Razvoju hrvatske historiografije u razdoblju

izmeu dva svjetska rata udario je jak osobni peat Ferdo ii. Njegovna opsena

Povijest Hrvata u doba narodnih vladara (1925.), pomnjivo prireena izdanja Ljetopisa

popa Dukljanina (1928.) i Korespondecija Raki-Strossmayer (I.-IV., 1928.-31.) te

rasprave u kojima je objedinio prve plodove svojih istraivanja hrvatske povijesti u

godini revolucije 1848. oznaavaju u svojoj ukupnosti jedan od najvanijih kamena-

meaa u cjelokupnom razvoju hrvatske historiografije.

Za razliku od prethodnih razdoblja, dvije su obljetnice odigrale tada stanovitu ulogu u

organiziranju istraivake i izdavake djelatnosti. Tisugodinjicu hrvatskog kraljevstva

nije obiljeio samo izlazak iieve Povijesti Hrvata u doba narodnih vladara nego i

pojava dvaju oveih zbornika radova, nekoliko samostalnih rasprava i dr. A

stogodinjica ilirskog pokreta, koja je pala u vrijeme pojaanog otpora protiv politike

unitarizma potakla je temeljitu reviziju dotadanjih shvaanja o genezi Hrvatskog

narodnog preporoda, pri emu je rad Frane Fanceva, unato nekim svojim nedostatcima,

s dovoljnom jasnoom i pouzdanou otkrio njegovo domae idejno korijenje.

Godine 1882. Vjekoslav Klai je bio primoran svoju Povijest Bosne do propasti

kraljevstva, od koje u istraivanju bosanske prolosti jo i danas polazimo, izdati na

vlastiti troak. Akademija je 1904. pristupila najzad izdavanju Diplomatikog zbornika

u redakciji Tade Smiiklasa, a 1908. poeli su izlaziti i monumentalni Prinosi za

hrvatski pravno-povijestni rjenik od Vladimira Maurania.

Na hrvatskim prostorima postojala je tradicija izdavanja historiografskih asopisa jo od

sredine 19. st. Prvi takav asopis bio je Arkiv za povstnicu jugoslavensku koji je izlazio

od 1851. do 1875. godine. Regionalni asopis od 1895. u Kninu koji se zove

Starohrvatska prosvjeta koji je posveen iskljuivo arheologiji.

Josip Horvat izdaje svoju Politiku povijest Hrvatske u kojoj je htio prikazati ljude i

ideje kroz stotinu godina hrvatske politike. Vee znaenje pripada i danas Horvatovu

djelu: Kultura Hrvata kroz 1000 godina (1939.), u kojoj je kako sam kae lih u

informativnu svrhu za im vei krug italaca pokuao dati manje vie suvislu sliku

kulture Hrvata, njezine bitnosti i njezinih ivotnih smjernica.

21

Krai, ali cjelovit Pregled povijesti Hrvata objedinio je 1939. Lovre Kati. Godine

1940. Antun Dabinovi je izdao Hrvatsku dravnu i pravnu povijest u srednjem vijeku.

Ferdo ii je 1937. pokuao pod naslovom Jugoslavenska misao prvi put u hrvatskoj i

jugoslavenskoj historiografiji izloiti kako sam kae istoriju ideje jugoslavenskog

narodnog ujedinjenja i osloboenja. Sasvim je druge vrste mnogo opseniji prilog

povijesti jugoslavenske ideje koji je 1925. izdala Milada Paulova pod naslovom

Jugoslavenske odbor.Vitomir Kora napisao je Povijest radnikog pokreta u Hrvatskoj

i Slavoniji (I.-III., 1929.-30.)

Hrvatski izdavalaki pokret (HIBZ) pokrenuo je 1943. asopis za hrvatsku poviest u

redakciji Mihe Barade. U njegovim se izdanjima nala mjesto djela kao to su: Prolost

Dalmacije od Grge Novaka i Dalmatinsko piranje kroz vjekove od Stjepana Antoljaka

(1944.) te izdanje Izabranih spisaAnte Starevia (1943.) koji je priredio Bla Jurii i

koje je zbog nesklonosti ustakih vlasti moralo biti povueno iz prodaje. Izvan izdanja

HIBZ-a svakako je najvaniji pothvat pojava prve knjige Poviest hrvatskih zemalja

Bosne i Hercegovine koju je Hrvatsko kulturno drutvo Napredak u Sarajevu izdalo

1942., ali koja je bila predana u tisak jo prije rata. Zapoeta 1936. i zasnovana na tri

pozamane knjige, ta je sinteza povijesnog razvoja Bosne i Hercegovine ostala

stjecajem prilika ograniena na njegov prikaz do pada pod vlast Turaka.

Godine 1947. politiko je vodstvo dalo poticaj za osnivanje historijskih drutava po

republikama, namijenivi im kao poglavitu zadau da pokretanjem svojih strunih

asopisa postanu brana monopolu znanstvenog rada u okviru Akademije. Uskoro zatim

pristupilo je pripremama za rad Historiji naroda Jugoslavije. Osnovan je Historijski

institut JAZU u Zagrebu (1947.) koji je 1954. pokrenuo svoj Zbornik radova. Dvije

godine kasnije (1949.) osnovan je Historijski institut JAZU u Dubrovniku, koji je iste

godine pokrenu zbornik radova razliitih suradnika pod imenom Anala. Godine 1961.

osnovan je Institut za historiju radnikog pokreta u Zagrebu, a idue godine (1962.)

Historijski institut Slavonije u Slavonskom Brodu. Prvi je 1963. pokrenuo Putove

revolucije kao svoj povremeni organ, a drugi Zbornik radova, u kojemu sve vie

surauju povjesniari izvan Instituta.

Grga Novak: Grci na Jadranu, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljea, te

njegova opsena Povijest Splita u 3 knjige. Ferdo ulinoviJugoslavija izmeu dva

rata u dvije knjige (1961.).

asopisi: Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1952.), Radovi instituta

Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnostiu Zadru (1954.), Zbornik Historijskog

22

instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1954.), Historijski pregled

(1954.), Jadranski zbornik; prilozi za povijest Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja i

Gorskog kotara (1956.), Jugoslavenski istorijski asopis (1962.), Problemi sjevernog

Jadrana (1963.), Putovi revolucije (1963.), Nastava povijesti (1967.), Radovi

Sveuilite u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest (1971.), Radovi (Sveuilite u Splitu,

Filozofski fakultet Zadar, Razdio drutvenih znanosti). (1976.), Croatica christiana

periodica (1977.), Povijesni prilozi (1982.).

HISTORIOGRAFIJA EUROPE I SAD-A NA KRAJU 19. I NA POETKU 20. ST.

Za profesionalnu historiografiju 19. st. karakteristino je odricanje od istraivanja

ekonomskih i druvenih uvjeta namjerne ljudske djelatnosti, dakle materijalnih odnosa,

kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa, a pogotovo se ostavlja po strani

povijesni ivot irih slojeva. Njemaki autori kasnog 18. i poetkom 19. st. dijelom

poistovjeuju duh s duom naroda (Herder), a zajedniko im je miljenje da se

duh ne moe opisati nego samo spoznati intuitivnim uivljavanjem i

razumijevanjem.

William Dilthey poznaju povijesne zbilje temelji na ivotu i iskustvu pojedinca koji

moe izravno uivljavanjem i ponovnim doivljavanjem razumjeti duevni ivot

ovjeka prolosti, doim prirodne znanosti morau objanjavati neizravnim putem

hipoteza i zakona. Prema njemu historijska znanost poiva na injenici da povjesniar

svojom intuicijom i izravnim doivljajem moe razumjeti duevni ivot nekadanjeg

ovjeka, jer je i sam najprije povijesno bie, a tek onda istraiva. Podupire njemake

povjesniare u istraivanju drave i njezine vanjske politike kao glavnog predmeta.

Wilhelm Windelband daje najznaajniji prilog diskusiji o razlici metoda prirodnih i

historijskih znanosti razmatrajui posebno logiku historijskog istraivanja. Za

Windelbanda su povijesni oni narodi koji daju svoj peat povijesnom kretanju, a ne oni

koji samo prolaze svjetskom pozornicom. On podupire istraivanje velikih linosti, te

velikih naroda i njhovih drava. Povijesni ivot nije kaotian nego ima razuman smisao,

a povijest je proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje.

Kriza historizma dolazi u Njemakoj do izraaja sukobom u krugu povjesniara. Meu

tradicionalnim povjesniarima najvanije mjesto pripada Friedrichu Meineckeu

jedinom koji ivi i djeluje dovoljno dugo da uzmogne komentirati povijesne preobrazbe

23

u Njemakoj od desetljea uoi Prvog svjetskog rata do prvih godina nakon rata.

Utjecajan je postao knjigom Kozmopolitizam i nacionalna drava

U Njemakoj historiji nastoji se shvaanje o stupnjevima razvoja kolektivne due

primijeniti na Njemaku nacionalnu svijest u elji da objasni zakonitosti povijesti

njemakog naroda.

Max Weber najznaajniji je njemaki mislilac na prijelazu stoljea i osniva suvremene

sociologije. Njegovo djelo monumentalni torzo nadahnjuje istraivae u drutvenim

znanostima i povjesniare od SAD do Japana nakon Drugog svjetskog rata. 60ih i 70ih

godina raa se u vezi sa studentskim i intelektualnim pokretom na zapadu (vrhunac

1968) veliki interes za Weberove interpretacije drutvenih struktura. Postoje miljenja o

tome treba li se on zvati povjesniarem, ne objavljuje u historijskim asopisima i nema

doticaja s povjesniarima. Weber se otro ograuje od svih oblika miljenja o

objektivnom smislu povijesti to ga znanstvenik moe barem dijelom spoznati.

Odbacujui univerzalne historijske teorije i filozofije povijesti poput Hegelove ili

Marxove, on dri da se povijest ovjeanstva ne moe objanjavati zakonitostima

povijesnog procesa jer postoje brojni initelji koji se isprepleu uvijek na drugaiji

nain. Weberova historijska kulturna znanost usmjerena je prema moderni, tj. kulturi

koja iz Europe zrai u ostali svijet. Pritom se bavi interakcijom razliitih povijesnih

sfera: ekonomije, religije, prava, umjetnosti. politike te ivota u odreenom drutvenom

ureenju. Bavi se i problemima drutvene nejednakosti, a ona nastaje sustavom diobe

dobara u razliitim povijesnim oblicima (privilegiji, mo, bogatstvo, ugled), uslijed

ega je razliitost ivotnih ansi i rizika jedno od temeljnih iskustava drutvenog ivota.

Pri analizi drutva nailazi na tri osnovne dimenzije koje ga oblikuju: vlast (mo),

ekonomija i kultura, ali nijednoj ne pridaje znaenje pokretaa povijesnog kretanja kao

to to Marx ini s ekonomijom.

Henri Berr poznat je po kritici tradicionalne pozitivistike historije u Francuskoj i s

prijedlozima za njezinu preobrazbu, a dao je doprinos i razvoju socijalne historije. Tei

za radikalnom reformom drutvenih znanosti, odnosno spajanjem historije, filozofije

povijesti i sociologije eli postii sintezu znanosti o ovjeku. Knjigom Sinteza u

historiji 1911. god. saima svoje misli kao uvod seriji izdanja pod naslovom

Evolucija ovjeanstva.

Nakon 1870. god. poinje institucionalizacija historije kao discipline na sve brojnijim

sveuilitima u SAD-u. Jo oko 1900. god. u vrijeme velikih previranja u amerikom

drutvu veina profesionalnih povjesniara pie u skladu s predodbama i potrebama

24

najbogatijih slojeva zadovoljnih postojeim stanjem. Neko vrijeme postojalo i teutonsko

uvjerenje da je klica demokracije nastala u Njemakoj, prenesena u Britaniju, a zatim u

Ameriku.

Frederick Jackson Turner prvi prekida pupanu nit SAD s Europom. Smatra da

Amerikanci imaju kratku prolost, ali su zato narod budunosti koji je svoj znaaj

stekao prije svega iz amerikog okruenja.

Charles Beard kritiki govori o amerikoj prolosti pod dojmom krize 1893-1896. Dri

govore za sindikate i radnike i tako nastaje njegova prva knjiga s temom industrijske

revolucije. 1913. objavljuje Ekonomsku interpretaciju ustava SAD-a najpoznatija

povjesniarska knjiga njegova doba. Dri da je ameriki ustav proizvod klasnog sukoba,

tj. izraz ekonomskih interesa njegovih stvaratelja i njihova otpora veinskoj

demokraciji, a dotadanjem miljenju o idejnom utemeljenju toda ustava daje skromno

mjesto. Kritika interpretacija amerikog ustava proizlazi iz uvjerenja da razlike u

vlasnitvu stvaraju klasne u grupne podjele koje su temelj moderne vlasti. Knjigom o

usponu amerike civilizacije koju je 1927 objavio zajedno sa suprugom proiruje

ekonomsku interpretaciju povijesti na 19. st. i pritom utjee na zahtjeve za sustavnom

reformom karatkeristine za atmosferu New Deala.

James Harvey Robinson prvi lansira pojam nova historija napadom na tradicionalnu

ameriku historiju. Predbacuje joj da je puki recital, zabavljena uglavnom politikim

pitanjima pri emu potpuno zanemaruje ostala golema podruja prolog iskustva. Uvodi

intelektualnu historiju koja kasnije postaje vrlo vana i rairena grana. Njezina bi

zadaa bila upozoravati na antagonizme u miljenju, raistiti s besmislenim

interpretacijama i objasniti zato su se pojavila neodriva shvaanja.

Na prijelomu stoljea u Francuskoj sve su struje u tradicionalnoj historiji izvrgnute

kritici koja postupno otvara putove preobrazbi u historijskom istraivanju, a kritiari su

okupljeni oko asopisa Annales. Oni na dnevni red postavljaju brojna ivotna pitanja

kojima se na drugi nain bave suvremeni povjesniari u istraivakoj praksi u okviru

znanstvene historije. Dri se da je francuska historija do danas prola tri faze: u poetku

je rije o maloj grupi izmeu 1920. i 1945. koja pobija tradicionalnu dogaajnu

politiku historiji i donose nove ideje. Poslije rata ta struja preuzima francuske

historijske institucijei bavi se povijesnim strukturama dugog trajanja. U treoj fazi

nakon 1968 dolazi do mrvljenja dotadanjeg usmjerenja i nastanka razliitih struja. Prvi

Annales ratuju protiv dominantne politike historije kao historije-pripovijesti o

pojedinim dogaajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba

25

analizirati. Suprotavljaju se koncepciji pozitivistikih povjesniara da je u autentinosti

dokumenta sadrana cijela istina, da povjesniar zato samo slijedi tragove dogaaja.

Kritiziraju tradicionalni pojam povijesne injenice i istiu kako ne postoji gotova

povijesna zbilja koju bi povjesniar samo prepriao. Svaka je historija koja nije barem

posredno povezana sa sadanjou mrtva jer ne moe odgovoriti na pitanja suvremenog

ovjeka. Dunost je povjesniara osvijetliti sadanjst s pomou prolosti. Febvre ne

prihvaa misao o zakonitosti povijesnog razvoja kao objanjenje za probleme

sadanjosti.

Oswald Spengler u djelu Propast zapada izraava nelagodu njemake inteligencija

nakon propasti tisuljetnog njemakog carstva, a u vezi s oiglednim raspadanjem

europske moderne i njezinih graanskh vrijednosti i normi te osjeajem nevjerice i

razoaranjau pogledu dalje sudbine zapadne kulture.

Benedetto Croce, najugledniji ideolog talijanskoga graanskoga liberalizma. Odbacuje

Marxovu tezu da spoznaja ljudi izvire iz njihove povijesne prakse. U polemici s

marksizmom bavi se ovjekovom praksom samo unutar njegove svijesti. Croce dri da

je puki opis prolih dogaaja samo kronika, tj. leina i stvar doim je historija

djelo duha. Stvari postaju izvori tek u spoznajnom procesu povjesniara koji postavlja

pitanja o znaenju i smislu pojava.

Ameriki relativizam

Nakon Prvog svjetskog rata u Europi i SAD-u postupno slabi uvjerenje u sigurnost

objektivnih spoznaja na svim kulturnim podrujima, te u postojanje opevaee istine

koja se utvruje znanstvenim istraivanjem. U meuratnom razdoblju jaa uvjerenje da

je profesija povjesniara zatajila te da treba mijenjati njezine osnovne pretpostavke,

pogotovo naeko objektivnost. Predratni konsenzus u isticanju konzervativnih ideja i

amerikog povijesnot kontitnuiteta sve vie potiskuje miljenje o prevlasti sukoba i

diskontinuiteta u amerikoj povijesti.

Kulturni relativizam javlja se u vodeih amerikih antropologa kao moralno i

intelektualno gledite jer utjee ne samo na toleranciju i razumijevanje stranih kultura

nego i na sumnju u norme vlastitog drutva. I u pravnoj znanosti postoji kritika

miljenja da se zakoni mogu temeljiti na promjenjivim naelima prava i pravednosti.

26

POSTMODERNI LINGVISTIKI OBRAT, ULAZAK ENA U POVIJEST

Revolucija postmoderne izaziva uvjerenja o kraju zapadne civilizacije.

Gubitak smisla svega to se dosad dralo njezinim najveim postignuima zapadne

civilizacije.

Postmoderna kultura poinje pedesetih godina u Sjedinjenim Amerikim Dravama

pobunom popa protiv elitne kulture.

Naputa se ideologija prosvjetiteljstva i liberala 19. st. koja je propovjedala pozitivne

posljedice znanstvenoga i tehnikoga napretka.

Rasprava o kraju povijesti.

Gdje smo i kuda idemo?

Kraj moderne povijesti (graanskoga drutva).

Kraj jedne epohe?

Prijelaz u drugu epohu? Koju?

Ulazak ena u povijest?

Burne estdesete.

Poveanje broja studentica na sveuilitima znanstvenice.

Feministiki pokreti.

Godine 1948. ravnopravnost ena proglasio UN.

Historija ena prerasta u historiju spolova

Deklaracija o pravima ovjeka i graanina (ena?).

Povijest ena na Zapadu od antike do 20. st. 70 autorica i autora.