Historijski Pregled Medicine i Sestrinstva

Knjigu posvećujem rahmetli, bratiću

Enesu Ibrahimagiću

Autor: Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagić-Šeper

Saradnici: Prof. dr. sc. Izet Mašić Prof. dr. sc. Sahib Muminagić Ass. dr. Edin Selimović

Izdavač: Univerzitet u Zenici

Za izdavača: Prof. dr. sc. Sabahudin Ekinović

Recenzenti: Prof. dr. sc. Ekrem Ajanović Prof. dr. sc. Boriša Hrabač Prof. dr. sc. Zoran Hadžiahmetović Lektor: Lejla Abazović, prof.

Kompjuterski slog: Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagić -Šeper Ass. dr. Edin Selimović

Štampa: Graforad, Zenica

Tiraž: 200 primjeraka

Na osnovu odluke Senata Univerziteta u Zenici, broj: 01-108-313-0149/08-15 od 06.02.2008. godine, data je saglasnost za izdavanje univerzitetskog udžbenika “Historijski presjek medicine i sestrinstva”

Ovaj univerzitetski udžbenik nije dozvoljeno preštampavati ili umnožavati.

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

614.253.1/.5:616](091)(075.8)

IBRAHIMAGIĆ-Šeper, Lejla Historijski presjek medicine i sestrinstva /Lejla Ibrahimagić-Šeper. - Zenica : Univerzitet,2008. - 207 str. : ilustr. ; 25 cm

Bibliografija: str. 202-207

ISBN 978-9958-639-05-8I. Šeper, Lejla Ibrahimagić- vidiIbrahimagić-Šeper, LejlaCOBISS.BH-ID 16417286

HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA

LEJLA IBRAHIMAGIĆ-ŠEPER I SARADNICI

Zenica, 2008. godina

ZDRAVSTVENI FAKULTET UNIVERZITETA U ZENICI

UNIVERZITET U ZENICI

4

“Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.”

“Historija je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.”

Ciceron

6

RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDŽBENIKA“HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA’’

Rukopis ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’ autora doc.dr.sc. Lej-le Ibrahimagić- Šeper i saradnika, predstavlja verziju interdisciplinarnog udž-benika u kome će studenti zdravstvene struke naći niz vrlo važnih i korisnih podataka za svakodnevni rad i poticaj za dalja istraživanja. Udžbenik je racio-nalno koncipiran, napisan u skladu sa nastavnim planom i programom.

Sadrži bitne i razvojne događaje vezane za sestrinstvo prošlosti, sadašnjo-sti i smjernice za budući razvoj, te prilog koji se odnosi na sve nobelovce, što mu daje poseban kvalitet.

Rukopis sadrži opširnu literaturu o obrađenoj temi, koja zainteresiranim čitaocima omogućuje udubljivanje u pojedinosti koje su za njega značajne.

Izrađen je vrlo pedantno, stručno, sa dosta priloga, informacija i podata-ka iz medicinske znanosti. Tekstovi imaju odgovarajuću funkcionalnu vezu i mogu se koristiti u različitim aspektima, kako od strane studenata, tako i od drugih korisnika, prije svega zdravstvenih radnika.

Rukopis zadovoljava kriterije univerzitetskog udžbenika, te ga toplo pre-poručujem za štampanje.

Tešanj, 22.12.2007. godine

Prof.dr.sc. Ekrem Ajanović Redovni profesor Interne medicine

7


Analizirajući tekst knjige-udžbenika ‘’Historijski presjek medicine i se-strinstva’’, autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagić-Šeper i suradnika, može se za-ključiti da je udžbenik racionalno koncipiran i napisan u skladu sa nastavnim planom i programom.

Pisan je bez epske opširnosti za obrazovni nivo kojem je namijenjen. Predstavlja verziju interdisciplinarnog udžbenika koji se može koristiti čitavog života, i kao stručno, i kao opšte obrazovno štivo. Obuhvata sve oblasti, počev od postanka ljudskog života do stoljeća u kojem živimo. Sadrži i neka poglavlja koja dosadašnji udžbenici nisu imali ili su u njima samo simbolično pominja-na. Time je proširena ova oblast na područja koja joj pripada.

Po svom sadržaju i načinu prezentiranja materije ostvarena je primarna nakana autora da na jednom mjestu sagleda i objasni segmentalno područje iz medicine i sestrinstva koje je potrebno da savladaju studenti Zdravstvenog fakulteta.

Udžbenik ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’ sadrži sve bitne ra-zvojne događaje vezano za sestrinstvo, te prilog koji se ne može naći u ranijim udžbenicima, a predstavlja doprinos da je na jednom mjestu koncipirana ma-terija koja se odnosi na sve nobelovce. Ista će itekako dobro doći svim kolega-ma liječnicima i drugim znanstvenim i zdravstvenim radnicima.

Pored dodiplomske nastave, tekst se može koristiti u različitim aspektima i tijekom postdiplomskog studija. Smatram da ovaj udžbenik zadovoljava sve potrebne kriterije univerzitetskog udžbenika, pa preporučujem njegovo štam-panje.

Sarajevo, 20.12.2007. godine

Prof.dr.sc. Boriša Hrabač

8


Analizirajući tekst knjige/udžbenika ‘’Historijski presjek medicine i se-strinstva’’, autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagić-Šeper i saradnika: prof.dr.sc. Izeta Mašića, prof.dr.sc. Sahiba Muminagića i ass.dr. Edina Selimovića, može se zaključiti da je veći dio ove publikacije racionalno koncipiran i napisan u skladu sa nastavnim planom i programom Zdravstvenog fakulteta Univerzi-teta u Zenici.

Po svom sadržaju i načinu prezentiranja materije ostvarena je primarna nakana autora da se na jednom mjestu obuhvati historijski presjek medicine kroz sve historijske epohe i razdoblja, čak i u širem obimu, nego što je neop-hodno studentima Zdravstvenog fakulteta u Zenici.

Kada je u pitanju sestrinstvo, moram naglasiti da ima mali broj autora u Bosni i Hercegovini i na prostorima bivše Jugoslavije, koji se bavio studiozni-je historijskim razvojem sestrinstva. S obzirom da trenutno nema dovoljno i adekvatne stručne literature koja bi u potpunosti obuhvatila historiografiju sestrinstva, posebno u Bosni i Hercegovini, pozdravljam ideju autora da se objavi jedna sveobuhvatnija knjiga u formi udžbenika, namjenski napisana za potrebe studenata zdravstvenih fakulteta. Mislim da naši studenti trebaju znati medicinsku historiografiju općenito, te historiografiju sestrinstva našeg podneblja, Bosne i Hercegovine.

Udžbenik ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’, napisan je fakto-grafski jezgrovito, stilski primamljivo za čitanje i jezički korektno za nivo stu-denata dodiplomskog studija. On, također, uz vrijedne slikovne priloge, sadrži i interesantan prilog koji se ne može naći u ranijim udžbenicima, a odnosi se na najprestižniju nagradu iz oblasti medicine-Nobelovu nagradu.

Udžbenik istovremeno predstavlja i štivo koje se može koristiti u praksi liječnika i drugih zdravstvenih radnika, koji preferiraju cjeloživotno učenje.

Stoga smatram da zadovoljava relevantne kriterije univerzitetskog udžbe-nika, namijenjenog za potrebe Zdravstvenog fakulteta u Zenici, pa preporuču-jem da se odobri njegovo štampanje.

Sarajevo, 24.12.2007. godine

Prof.dr.sc.ZoranHadžiahmetović

9

OSVRT AUTORA

Izučavanje medicine i sestrinstva na dijalektički način, nalaže razmatra-nje istovremeno i tumačenje pojava i događaja kroz stalno promjenjive histo-rijske uvjete. Zasigurno je tačno da neprekidni sukobi, protivrječnosti, istine i zablude, obogaćuju svakog ponaosob, i liječnika i sestru, a istovremeno daju kontinuum i potiću razvoj medicinske misli.

Rezultati znanstvenog istraživanja iz područja historije medicine danas su obilni. Iscrpni prikaz razvoja medicine i sestrinstva iziskivao bi nekoliko tomova knjiga. Stoga sam ovaj udžbenik nazvala “Historijskim presjekom me-dicine i sestrinstva”. Isti je namijenjen prvenstveno studentima Zdravstvenog fakulteta, kojima je neophodno prezentirati jedan dio ovog obima materije. Sa-vladavanje zadate, treba biti temelj i osnov za poimanje medicine i sestrinstva u prošlosti, a kompariranje istih u sadašnjosti i budućnosti.

Ova knjiga će imati svoju svrsishodnost i na drugim studijima, gdje se izučava medicinska znanost i sestrinstvo. Rado ću je preporučiti svim drugim profilima uposlenika koji participiraju u zdravstvu, da bi cjelovitije i odgovor-nije pristupili poimanju ovih profesija, njihovoj težini, bremenitosti, odgovor-nosti i zadacima.

Medicina i sestrinstvo nisu nastali odjednom, prolazili su različite faze i bili podvrgnuti uplivima kulturnih, socijalnih, vjerskih i političkih prilika, koje su imale utjecaja na njihov razvoj, dajući im ponekad podstrek. Istovre-meno velike zapreke su kočile njihov razvoj.

Rezultati rada velikana medicinske znanosti, njihove borbe za istinu i na-predak čovječanstva, ne bi smjeli biti manje važni, nego što će postignuća da-našnje medicine biti za medicinu budućnosti.

Razvoj medicine i sestrinstva neodvojivo je vezan za razvoj nekog druš-tva i vremenski okvir u kom to društvo egzistira, te se ne može posmatrati odvojeno. Savremena medicinska historiografija objašnjava historijski razvoj medicinske znanosti kroz odnose prema općoj historiji.

Zenica, 13.07.2007. godine Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagić-Šeper

10

SADRŽAJ:

Recenzenti:Prof.dr.sc. Ekrem Ajanović ................................................................................................................... 6Prof.dr.sc. Boriša Hrabać ....................................................................................................................... 7Prof.dr.sc. Zoran Hadžiahmetović ...................................................................................................... 8

Lejla Ibrahimagić - Šeper1. POGLAVLJE- Medicina u prvobitnoj zajednici ............................................................................. 13

1.1. Uvod ................................................................................................................................................. 141.2. Prvobitna zajednica ...................................................................................................................... 151.3. Primitivna društva ....................................................................................................................... 161.4. Nagon empirija magija ................................................................................................................. 18

Lejla Ibrahimagić - Šeper2. POGLAVLJE - Medicina najstarijih naroda ................................................................................... 19

2.1. Babilonska medicina ................................................................................................................... 202.2. Staroegipatska medicina .............................................................................................................. 222.3. Starohebrejska medicina ............................................................................................................. 272.4. Staroindijska medicina ................................................................................................................ 292.5. Starokineska medicina ................................................................................................................ 322.6. Starogrčka medicina .................................................................................................................... 362.7. Starorimska medicina ................................................................................................................... 432.8. Aleksandrijska škola .................................................................................................................... 472.9. Salernijska škola ............................................................................................................................. 49

Lejla Ibrahimagić - Šeper3. POGLAVLJE - Utjecaj religije na razvoj sestrinstva ...................................................................... 51

3.1. Utjecaj kršćanstva na razvoj sestrinstva .................................................................................... 523.2. Svećenički redovi ........................................................................................................................... 53

Izet Mašić, Lejla Ibrahimagić - Šeper4. POGLAVLJE - Srednjovjekovna arapska medicina ....................................................................... 55

4.1. Osnovne osobenosti arapske medicine ...................................................................................... 564.2. Najznačajniji predstavnici arapske medicine ........................................................................... 584.3. Arapski liječnici prevodioci ......................................................................................................... 584.4. Arapski liječnici enciklopedisti .................................................................................................. 604.5. Arapski liječnici praktičari .......................................................................................................... 744.6. Zaključak ........................................................................................................................................ 79

Lejla Ibrahimagić - Šeper5. POGLAVLJE - Srednjovjekovna medicina ..................................................................................... 81

5.1. Samostansko razdoblje...................................................................................................................825.2. Skolastičko razdoblje.....................................................................................................................82

Lejla Ibrahimagić - Šeper, Sahib Muminagić6. POGLAVLJE - Medicina 16. stoljeća ................................................................................................ 85

6.1. Reforma i progresija ...................................................................................................................... 866.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 16. stoljeće ............................................................. 87

Lejla Ibrahimagić - Šeper7. POGLAVLJE - Medicina 17. stoljeća ................................................................................................. 93

7.1. Otkrića koja su obilježila 17. stoljeće ......................................................................................... 947.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 17. stoljeće ............................................................. 94

Lejla Ibrahimagić - Šeper8. POGLAVLJE - Medicina 18. stoljeća ................................................................................................ 97

8.1. Epidemije ........................................................................................................................................ 988.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 18. stoljeće .............................................................. 99

11

Edin Selimović 9. POGLAVLJE - Medicina 19. stoljeća.............................................................................................. 103

9.1. Otkrića koja su imala utjecaj na razvoj medicine u 19. stoljeću ......................................... 1049.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 19. stoljeće ........................................................... 1059.3. Prve žene liječnici medicine ..................................................................................................... 108

Edin Selimović10. POGLAVLJE - Medicina 20. stoljeća ............................................................................................ 109

10.1. Globalizacija i razvoj medicine .............................................................................................. 11010.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 20. stoljeće ......................................................... 11210.3.Prilog - Dobitnici nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu ...................................................116

Lejla Ibrahimagić - Šeper11. POGLAVLJE - Međunarodne organizacije ................................................................................ 147

11.1. Najstariji sačuvani propisi....................................................................................................... 14811.2. Svjetska zdravstvena organizacija ......................................................................................... 14811.3. Fond UN za hitnu pomoć djeci .............................................................................................. 14911.4. Crveni križ/polumjesec ........................................................................................................... 14911.5. Organizacija za odgoj, nauku i kulturu UN ........................................................................ 15011.6. Ljekari bez granica ................................................................................................................... 15011.7. Socijalno-ekonomski savjet .................................................................................................... 15111.8. Internacionalna organizacija Doktori svijeta ...................................................................... 15111.9. Internacionlna agencija za atomsku energiju ...................................................................... 15211.10. Visoki komesarijat za izbjeglice UN ................................................................................... 15211.11. Međunarodni savjet medicinskih sestra ........................................................................... 15311.12. Međunarodna organizacija za civilni i vazduhoplovni saobraćaj ................................. 15311.13. Organizacija za poljoprivredu i ishranu ............................................................................ 15311.14. Europska agencija za odobravanje Medicinskih proizvoda ..............................................154

Lejla Ibrahimagić - Šeper12. POGLAVLJE - Prve bolnice u svijetu ........................................................................................... 155

12.1.Prve bolnice u svijetu .............................................................................................................. 156

Izet Mašić13. POGLAVLJE - Prve bolnice, institucije i zdravstveni kadrovi u BiH ..................................... 159

13.1. Uvod ........................................................................................................................................... 16013.2. Zdravstvena povijest BiH ....................................................................................................... 16113.3. Prve bolnice u Bosni i Hercegovini ....................................................................................... 16613.4. Zdravstveni kadrovi i institucije u BiH poslije Drugog svjetskog rata .................................17413.5. Zaključak ................................................................................................................................... 176

Lejla Ibrahimagić - Šeper14. POGLAVLJE - Historijski presjek sestrinstva zadnjih stoljeća ................................................ 177

14.1. Događaji koji su pozitivno utjecali na razvoj sestrinstva .................................................. 17814.2. Komparativno elaboriranje sestrinstva prošlosti i sadašnjosti ........................................ 18414.3. Budući razvoj i smjernice sestrinstva ................................................................................... 186

Lejla Ibrahimagić - Šeper, Sahib Muminagić15. POGLAVLJE - Značajne ličnosti za razvoj sestrinstva .............................................................. 189

15.1. Najznamenitije ličnosti za razvoj sestrinstva ..................................................................... 190

Literatura .................................................................................................................................................. 202

“Ab ovo”

“Od jajeta. Od početka.” Horatius

MEDICINA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI

Lejla Ibrahimagić - Šeper

1. POGLAVLJE

14

LEJLA IBRAHIMAGIć - ŠEPER

1.1 UVOD

Historija je svjedok mnogih uspona i padova, razvoja i dekadencija. Pod pojmom medicina definiramo znanost o ljudskom organizmu, njegovim bole-stima, te liječenju i sprječavanju tih oboljenja. Prvobitno je ovaj naziv označa-vao lijek, zapravo sredstvo liječenja, a potjeće od latinske riječi medicina, što u prijevodu znači lijek, a medicus, što znači liječnik.

Historijski najvažnija zadaća i najstarija funkcija medicine je liječenje i iz-lječenje. Postignuće jednog i drugog i niza drugih radnji, da li tokom hospita-lizacije ili kućnog tretmana, ne bi moglo biti ostvarivo bez skupa kodificiranih mjera njege, koje pruža sestrinstvo. Izučavanje historije medicine je profilak-tička i terapijska aktivnost, čiji su korijeni u dalekoj prošlosti.

Od kada postoji medicina? Odgovor se može tražiti od postojanja i osvita ljudske civilizacije, iz starih zapisa i spomenika kulture. Bezbrojni znanstve-nici su izučavali, otkrivali, pri tome se koristili opštim zakonitostima prirod-ne sredine ispitivanog društvenog stanja i civilizacije. Može se zaključiti, da medicina, kao znanost postoji od začetka ljudske svijesti i medicinske misli. Njeno izučavanje počinje sa počecima i prvim tragovima prahistorije i pojave ljudskog predka.

Poznati historičar medicine Kardeno (Paul Cardeno) je napisao :“Nas su učili da historija medicine počinje sa starim Grcima, i da su u

Grčkoj začeci medicine i svekolike medicinske misli. Kako se naša saznanja mijenjaju, sada znam da su se varali”.

Ne samo medicina nego i medicinska misao, postojala je nekoliko hiljada godina prije nego što su se pojavili prvi grčki doktori. Dakako da su nam ove riječi potvrda, davno stečenim spoznajama, da je bolest starija od života, a da liječenje predstavlja jedno od najstarijih čovjekovih profesija.

Zasigurno, da nema sumnje, da je kompletna historija ostavila tragove na historiju medicine i na historiju sestrinstva. Nekada je taj upliv bio direktan, češće indirektan, ali obadvije profesije su kroz razvojni put prolazile u zavi-snostima od društvenoga stanja, podneblja i bezbrojnih faktora. Ako historiju nazivamo “magistra vita”, tj. “učiteljica života”, proizilazi da historija medicine s pravom može nositi naziv “magistra medici” tj. “učiteljica liječnika”.

15


1.2. PRVOBITNA ZAJEDNICA

Nemali broj autora tvrdi, da iz do sada sačuvanih podataka, kada se krene od paleolita, odnosno starog kamenog doba, mezolita, tj. srednjeg kamenog doba, neolita ili mlađeg kamenog doba, metalnog doba, koje je prošlo faze bakarnog, bronzanog, željeznog doba, preko starog doba zvanog Antika, sred-njeg vijeka, pa do novog vijeka, kada počinje naučno tehnička civilizacija, te do naših dana, postaje uočljivo da je pračovjek bolovao od većeg broja istih bolesti od kojih boluju i sadašnje generacije ljudi.

Od prvih početaka života na zemlji, čovjek je bio prinuđen da se suprot-stavlja raznim teškoćama, bolestima i prirodnim nepogodama. Sa svim tim se susrećemo i danas. Pračovjek je patio od promjena na zglobovima. Tragovi zacijeljenih fraktura nađeni su na ljudskim kostima iz paleolita i govore nam da su ljudi u pedhistorijskom periodu poznavali neke metode liječenja fraktu-riranih ekstremiteta. Tragovi periostitisa, osteomijelitisa, luksacije kuka, tu-mora kostiju, akromegalije, spondiloze, te formirajuće artroze otkriveni su na kostima iz neolita.

Među najstarijim načinima liječenja bio je i hirurški tretman. Strana tijela su se odstranjivala, rane i granulomi su tretirani usijanim željezom. Vršene su operacije, amputacije, trepanacije, evakuacije abscesa. Već u tragovima od prije 500 000 godina otkriveni su znaci bolesti na sudskim kostima kod “Pithe-cantropusa erectusa”, na Javi 1094. godine. Poznate su pećinske slike iz perioda paleolita, pronađene u Francuskoj, Španiji, Švajcarskoj, Zapadnoj Njemačkoj.

Znatan broj antropologa, smatra da je prvobitni čovjekov predak “Homo primigenijus”, postao od uspravljenog čovjekolikog roda majmuna “Pithecan-thropusa errectusa”.

Zubi predstavljaju najotporniji dio ostatka ljudskog kostura, jedino oni uspiju da se odupru hemijskim i bakterijskim razornim procesima. Tragovi periapikalnih fokusa, abscesa, parodontopatija, nađeni su na čeljustima pra-čovjeka i fosilnih praživotinja. Znaci abrazije cakline i fraktura nađeni su na paleolitskim zubima.

Grmek je dao podatke da je zubni karies nađen kod 1 do 3 % lubanja iz neolita, a u srednjovjekovnoj Evropi je procenat bio 10 do 20 %.

Elliot Smith je pronašao kod 500 aristokratskih mumija faraonskog Egip-ta istu učestalost parodontopatija, zubnog kamenca i kariesa, kao kod današ-njih savremenih generacija stanovnika Evrope.

16


Pekinški čovjek “Sinanthropus Pechinensis” je najstariji ostatak fosilnog čovjeka, a sa svojim osobinama je vrlo sličan pithecanthropusu sa Jave.

Hajdelberški čovjek, “Homo Heidelbergensis”, dobio je naziv, jer je pro-nađen u blizini Hajdelberga. Njegova donja čeljust je bez bradne kosti, sličan je antropoidnim majmunima, a zubi su u potpunosti morfološki i po sastavu kao ljudski.

Spoznaja da je bolest nastala pojavom života, daje nam smjernice da je ne-ophodno poznavati ne samo opću historiju, već i historiografiju medicine, kao i njene prve tragove, jer ta veza korespondira sa dobro znanom maksimom, da se sadašnjost može spoznati i komparirati, samo poznavajući njenu prošlost.

Ciceronova definicija historije, da je to hronika određenog vremena, vodi nas do spoznaje da je to ono razdoblje, koje počinje kada se čovjek javlja kao biološko biće i traje do prvih pisanih spomenika, zapisa, a to zapravo počinje sa prahistorijom.

1.3. PRIMITIVNA DRUŠTVA

“Kuda zakoraknu homo sapiens”? autor

Primitivni narodi su vjerovali da čovjeka napušta zdravlje kada tijelo na-pusti dobri duh, koji ga je branio od bolesti, zbog djelovanja učinjene čarolije. Bolesne su tretirali magovi, šamani kroz mistične rituale, tehnikama šoka i izazivanjem straha.

Edukaciju o zdravlju su sprovodili razmjenjujući saznanja među sobom. Vještine su razvijali intuitivno, npr. primjetivši da neka hrana izaziva nus po-jave, izbacivali bi je iz prehrane. Znanje su prenosili s koljena na koljeno, mla-đem članu porodice ili odabranom članu plemena. Upotrebljavali su purgative, emetike, dezodoranse, kupke i masaže.

Danas je poznato da su se Maje skoro u potpunosti oslanjale na herbalnu medicinu. Studije koje su sprovedene sa Indijancima iz Chiapasa, potvrdile su pretpostavke da su koristili teraupetska parna kupanja. To potvrđuje teze, da su vladali poznavanjem tzv. termalne prirode ljudskoga tijela. Sastavni dio

17


života su im sačinjavale saune, koje su nosile sve benefite u pogledu , ne samo opće higijene tijela, već i preventivne i terapeutske medicine.

Prema enciklopedijskoj definiciji prahistorija je najstarija društvena for-macija u kojoj je izvršen proces biološkog i društvenog očovjećenja.

Iz ovog se, u jednom trenutku opće evolucije, javio čovjek kao posebna biološka jedinka. Prema J. Morganu, prahistorija se dijeli na dva velika razdo-blja, i svaki ponaosob je imao niži, srednji i viši stepen razvoja.

Divljaštvo predstavlja prvo razdoblje, prvu veliku epohu u kojoj se javlja čovjek sa ograničenim shvatanjima i neartikuliranim govorom. U niskom ste-penu ovog razdoblja liječenje je bilo u vidu nekontroliranih radnji i pokreta, koje će ostati prisutne sve do formiranja perioda empirije.

U srednjem stepenu razvoja, čovjek počinje koristiti ruke, da bi prilago-dio oruđa, koja su mu neophodna za svakodnevni život. U tom vremenu, taj primitivni čovjek otkriva vatru i počinje da razvija demonistička vjerovanja o porijeklu bolesti. Svaku povredu i bolest pripisuje djelovanju određenih demo-na ili učinjenih čarolija.

Na višem stupnju divljaštva čovjek Homo sapiens, započinje svoj život u vještački sagrađenim staništima. Tada počinje da obrađuje zemlju i za taj rad koristi domaće životinje.

Varvarstvo, prema Morganu, predstavlja drugo historijsko razdoblje u prahistoriji. Ovaj period je prva značajna epoha u razvoju ljudske ličnosti i njegove svijesti. Karakterizira ga obrada oruđa i pojava pojedinih djelatnosti. Formiraju se zajednice ljudi, prema suprotnom spolu i djeci. Porodica počinje da se dijeli unutar samih staništa. Tu su počeci porodice kao značajne druš-tvene zajednice.

U tako organizovanom načinu života, u varvarstvu, se odnosi, prije svega za brigu o zdravlju, organiziraju na nivou samopomoći. Tada se javljaju prvi oblici medicine, koji su se pod utjecajem spoljnih faktora, bazirali na razvoju stečenog iskustva, te prenošenju s generacije na generaciju. To iskustvo s vre-menom se razvilo u različite oblike liječenja.

Iako je postojeća prahistorijska građa, izuzetno oskudna, L. Thaller ističe činjenicu da je prahistorijski čovjek, neovisno od svoje umne zaostalosti i živo-

18


tinjskog bitisanja kao “Homo brutus”, a kasnije kao “Homo sapiens” ipak bio najasavršeniji stvor i da je vladao izvjesnim stvaralačkim sposobnostima.

Ponovo se vraćamo na pitanje: “Od kada postoji medicina ?” Medicina, kao znanost, postoji od začetka ljudske svijesti i medicinske misli. Njezini ko-rijeni su nagon, empirija i magija.

1.4. NAGON EMPIRIJA MAGIJA

Nagon je nadgradnja, koja se javlja, kada je potomak pračovjeka “Homo sapiens” šireći stečena iskustva i prihvatajući nova saznanja, pojmovima obi-lježio svoj umni napredak. Njegova prva vidljiva znanja o bolesti i liječenju, stečena prvenstveno nagonom, a zatim iskustvom, imala su preventivno-ku-rativna obilježja, te su tako prihvatana i korištena.

Borba protiv bolesti, povreda, smrti u pračovjeku je razvila nagon samoo-držanja. On je stjecao saznanja koristeći razne biljke za liječenje, a odabirao ih učeći, posmatrajući reakcije i ponašanja životinjskih vrsta koje su ga okruživa-le. Homo sapiens je artikuliranim glasovima, bogaćenjem svog govora i novim riječima, koje je postepeno usvajao i koristio, te tako podigao svoj primitivni život na jedan viši stupanj civilizacijske kulture.

Empirija je pojam kojeg najčešće povezujemo sa narodnom medicinom, jer označava iskustvo. Vještina i umijeće ovakvog liječenja se prenosila sa ko-ljena na koljeno unutar porodice, te s generacije na generaciju, koristeći pri tome sugestiju kao utjehu da bi umilostivili demone. To je tzv. bajanje.

Empirijska medicina nije opterećena teorijom. To je rezultat posmatranja i iskustva. Ovakav vid liječenja s vremenom je postao predmet raznih zapisa. Brojne studije svjedoče nam, opisuju empiriju kod primitivnih plemena: na Javi, Sumatri, kod Moskito Indijanaca, Buš crnaca i drugih.

Magija predstavlja jedan od najreprezentativnijih oblika praznovjerja. Bazira se na vjerovanju u postojanje nadprirodnih, spiritualnih sila, na koje čovjek vračanjem, bajanjem može utjecati, te izazvati promjene. Neovisno o tehnološkom i civilizacijskom napretku u svim segmentima, danas susrećemo u zaostalim područjima, prisustvo i primjenu raznih oblika praznovjerja, ma-gije i empirije.

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA


2. POGLAVLJE

“Sapienti sat”!

“Mudrome dosta”!

Latinska izreka

20


2.1. BABILONSKA MEDICINA

Sumerani, narod veoma visoke kulture, već oko 2000. godina p.n.e. su znali pisati i računati. Živjeli su u Babiloniji, centar Mezopotamije, koju su u starom vijeku nazivali Kaldeja, to je područje današnjeg Iraka, u dolini rijeka Eufrat i Tigris. U Mesopotamiji je živjelo nekoliko naroda: Asirci (oko Asura i Ninive), Elamićani (grad Suza), Babilonci (Babilon), Persijanci (Persepolis, Pursogada), Hetiti (Hatuša – Bogazkoji). Imali su svoje pismo koje je bilo kli-nasto i imalo je mnogo verzija.

Najvažniji dokument vremena je Lista Sumerskih kraljeva. Jedan od naj-značajnijih pisanih dokumenata je “Ep o Gilgamešu” koji datira iz 2600.god. p.n.e. i koji je napisan na 12 kamenih ploča. Ovaj dokument je važan, jer govori o kulturi i civilizaciji ljudi tog doba, kao i o njihovim vještinama. Oko 1000 pločica je iskopano kod Ninive, ispisanih klinastim pismom, koje potječu iz biblioteke kralja Asurbanipala. Sadrže veliki broj recepata i uputa za liječenje.Važno mjesto u liječenju je imala čarolija, jer se generalno smatralo, da je bo-lest posljedica nezadovoljstva bogova.

Zaslužni su između ostalog, za pronalazak i unapređenje astrologije i di-obu vremena, te su istu stavili u službu medicine. Proučavali su utjecaj zvi-jezda na zdravlje, život, bolest, ishod bolesti i smrt. Prognozirali su povoljne i nepovoljne dane za zdravlje i život čovjeka, te određivali kritične dane za pogoršanje ili smrtni ishod. Brojevima su pridavali važnost, pa je i uzimanje lijekova bilo propisano samo u određene dane, jer se smatralo da će jedino u tim danima imati djelotvornost izlječenja. Bili su poštovatelji broja 7.

Dijagnostika pojedinih bolesti nije postojala, oni su liječili samo pojedine simptome, a ne oboljenje. Uvid u to je ostavljen na glinenim pločicama, na ko-jima su napisani recepti, ali su se više bavili prognostikom. Njihovo kompletno poznavanje fiziologije se sastojalo u spoznajama da je srce sjedište inteligencije, a krv im je predstavljala najvažniju tjelesnu tečnost, smatrali su je nosiocem života, zdravlja i bolesti.

Higijena je zauzimala veoma važno mjesto u njihovom životu i većinom je bila regulirana religijskim odredbama. Ostavili su zapise o zdravstvenim ustanovama. Postojali su propisi o čistoći, nadzor nad vodovodima, čistoćom pitke vode. Babilonski liječnici su sprovodili uništavanje muha zbog prenosi-vosti zaraze. Poznavali su zaraznost lepre i izoliravali bi oboljele. Koristili su mnoge minerale i ljekovito bilje. Savjetovali su i sprovodili dobru ličnu higije-nu, odmor, djete i masaže.

21


“Zakon kralja Hamurabija” 1900. godine, p.n.e. propisuje prvi vid socijal-ne medicine i svojim propisima reguliše položaj i plaćanje naknade liječnicima za njihov rad. Hamurabijev stub, ispisan klinastim pismom čuva se u muzeju Louvr-u.

Jedna od odredaba iz tog zakona glasi, ukoliko liječnik operira nožem, treba biti nagrađen sa deset srebrenika. Kada je pacijent oslobođeni rob, treba platiti pet srebrenika. Ako je tretirani rob, za njega je dužan platiti njegov gos-podar dva srebrenika.

Slijedeća odredba je glasila, da ukoliko pacijent umre uslijed liječničke greške ili nepažnje, ili izgubi oko, liječniku se trebaju odsjeći obadvije ruke.Ukoliko je bolesnik bio rob, liječnik je bio dužan njegovom vlasniku osigurati drugog zdravog i sposobnog roba.

Dakle, zakonskom regulativom je postojala odgovornost za rad, ali su ka-zne za pojedine neuspjehe bile toliko visoke, da se veoma mali broj liječnika želio baviti hirurškim zahvatima. Jedan broj historiografa smatra, da je to bio jedan od razloga, što se hirurgija nije razvijala u Staroj Babiloniji.

Dugotrajni ratovi su ostavili kobne tragove na toj civilizaciji, te je i njihova medicina doživjela krah. Ostali su zapisi iz tog perioda, da u skoro cijeloj Ba-biloniji, nije bilo više liječnika. Bolesnici su bili izloženi na javnim trgovima, a prolaznici bi im davali savjete, koristeći pri tome svoja iskustva.

Slika 1. Veliki babilonski kralj

22


2.2. STAROEGIPATSKA MEDICINA

Slika 2. babilonski viseći vrtovi

Slika 3. babilonska glinena pločica

Slika 4. segment Ebersovog p. dugog 20 metara, a širokog 30 cm

23


Egipćani su vjerovali u mnoge bogove i medicina je imala religiozan ka-rakter. Egipat je zauzimao rubno pustinjsko područje sa suhom pustinjskom klimom, gdje se izmjenjuju izrazito kamena područja - Hanade, sa područjima pješčanih pustinja – Ergovi.

Oaze su bile jedina plodna mjesta, a najpoznatija oaza je bila Sivah, gdje se nalazi hram boga Ra. Nil kroz historiju predstavlja “žilu kucavicu” cjeloku-pnog sjevernog dijela Afrike. On izvire iz Viktorijinog jezera i dug je 6520 km, te se u blizini Aleksandrije ulijeva u Sredozemno more. Prostor Starog Egipta se dijelio na Gornji Egipat (dolina Nila) i Donji Egipat (delta Nila).

Historiju Egipta dijelimo na 32 dinastije, a najviše podataka saznajemo iz spisa egipatskog historičara Manetona koji je živio za vrijeme Ptolomeja II (3. st. p.n.e.).

Egipat je bio najzdravija stara kultura, veliki značaj su pridavali zdrav-lju ljudi. Postojao je studij za liječnike 1100. godina p.n.e. i škola za sestre sa smjerom za primalje, koje su morale posjedovati dobra znanja iz anatomije i fiziologije.

Egipćani su vjerovali da su bolest i smrt uzrokovani od strane boga, duha ili neke druge nadprirodne pojave. Šaman – liječnik koji bi otkrio određeni natprirodni entitet koji uzrokuje bolest, trebao je da magijom, talismanima ili lijekovima izliječi oboljelog.

Dužnost liječnika je bila da sam pripremi lijek uz vračanje i molitve, te da pristupi liječenju u vidu namiještanja frakturiranih kostiju, ekstrakcije zuba, čak hirurškim zahvatom ili da pristupi autopsiji. Liječnici u Egiptu, su bili vrlo specijalizovani za određena područja medicine. Sa nadgrobnog zapisa liječni-ka Iri saznajemo da je bio faraonov specijalist šeste dinastije, specijalist za oči, stomak (želudac), krv i anus.

Egipatska medicina ostavila je papiruse medicinskog karaktera, koji nam govore da je bila propisana umjerenost u jelu i piću, higijena stanovanja, higi-jena njege tijela, načina oblačenja, kontrola vode za piće, odstranjivanje otpad-nih materija, pokopavanje mrtvaca, seksualna higijena, itd.

Imali su razvijeno društveno planiranje u svrhu prevencije javno zdrav-stvenih problema, naročito za bolesti koje su se prenosile vodom, znano je da im je Nil predstavljao izvor života. Postojala su stroga pravila vezano za čisto-ću, hranu, vodu, vježbanje, te uputi za zdravi način življenja, opisali su preko 80 vrsta oboljenja. Provodili du dosta vremena na čistom zraku. Prostorije gdje su boravili čistili su tamjanom, te drugim vrstama biljnjih mirisa. Postojale su odredbe od dispoziciji ekskreta (stolice, urina).

24


Najznačajniji liječnik iz tog vremena je bio Imphotep (2980.god. p.n.e.) koji je proglašen “bogom”. Inače, Egipćani su vjerovali u mnogo bogova i po-stojale su različite skupine ljudi koje vjeruju u različite bogove, a u ovisnosti o mjestu življenja određenih grupa, kao i o socijalnoj pripadnosti. Ipak, neovi-sno od navedenih faktora, u Egiptu su sve grupe poštovale istog boga liječnika – Anubisa.

U ranoj trećoj dinastiji već su postojali liječnici, za koje se grubo može reći, da odgovaraju današnjim liječnicima, specijalistima određenih oblasti. Postojali su hirurzi koji su bili poznati pod nazivom “svećenici boginje She-kmet”, ali i liječnici koji predstavljaju ekvivalent današnjim stomatolozima ili veterinarima. Za donekle destruktivnu i moćnu boginju rata, sa lavljom gla-vom, vjerovalo se da posjeduje i moći izlječenja.

Veliki broj zapisa na papirusima, danas nama poznatih prema imenima znanstvenika koji su ih otkrivali, pisanih hijeroglifima, sačuvanih do danas, svjedoče o historiji Egipta, o poznavanju medicine, anatomije, fiziologije, hi-rurškoj problematici i veterini.

Na papirusima su opisane brojne sestrinske intervencije previjanja rana, postavljanja zavoja i hranjenja pacijenta, te njihova uloga i značaj u njezi i pri-stupu relaksiranja pacijenata.

Rufus od Efesusa (2.st.p.n.e.) piše, da su egipatski doktori, dali imena su-turama lobanje na grčom jeziku, iako su tu oblast razumjeli vrlo malo.

Slika 7. AnubisSlika 5. Shekmet Slika 6. Imphotep

25


Najznačajniji papirusi iz područja medicine su:

∗ Ebersov papirus – otkrio ga je Georg Ebers 1817. godine, a opisuje srčane bolesti, bolesti stomaka, očne bolesti, ženske bolesti, smetnje pri mokre-nju, auskultaciju, inspekciju, palpaciju, pretrage urina, sredstva za čišće-nje, klizmu, ricinusovo ulje, sredstva za znojenje. Sadrži opise oko 800 biljaka, načine njihovog pripravljanja, različite vrste recepata i opisanih 400 vrsta lijekova.

∗Heartsov papirus – opisuje hirurške metode i postupke, luksacije, repozi-cije, zaustavljanje krvarenja.

∗Papirus Edwina Smitha – datira iz 1600.god. p.n.e., papirus je dug 5 me-tara. Opisuje povrede nastale uslijed radova na piramidama, u glavnom različite vrste fraktura kostiju.

Dokumentovano je ukupno 48 različitih slučajeva koji su podijeljeni u 3 kategorije:

∗ povreda koja će se izliječiti ; ∗ povreda koja će se duže liječiti ; ∗ povreda koja se ne može tretirati.∗Dva papirusa iz Kahuna su najstariji do sada otkriveni, i datiraju iz vre-

mena Amenemhata III. Opisuju dijagnosticiranje trudnoće i određivanja spola i uopćeno obrađuju ginekološke teme, kao i metode kontracepcije.

∗Papirus Chestera Beattyja– opisuje bolesti anusa.

Ostali važniji papirusi su:∗Berlinski papirus - predstavlja najraniji test trudnoće.∗Ramesseum papirus - opisuje bolesti očiju, mišića i bolesti kod djece.∗Bruklinski papirus - daje upute kako pomoći kod ujeda zmija, škorpiona

i tarantula.∗Londonski papirus - sadrži kombinaciju magijskih vračanja i rituala sa

praktičnom primjenom lijekova.

Slika 8. segment Hearstovog papirusa

26


Iz papirusa saznajemo da su Egipćani mrtvačnice gradili isključivo izvan mijesta, gradova, gdje su živjeli. Uveli su neku vrstu karantena za osobe sa oštećenjima kože i oboljele od lepre. Vršeći izolaciju spriječavali su širenje za-raznih bolesti, znači djelovali su preventivno, štiteći ostalu populaciju. Poseb-no mjesto u religiji i u higijeni, zauzimao je odnos prema smrti i mrtvima. Osobe koje su pripadale višim socijalnim slojevima, su balzamirane i smješta-ne u odgovarajuće grobnice, a oni iz nižih slojeva nisu imali ovakav tretman, pokopani su u pijesak što dalje od naselja.

Egipćanke su puno pažnje poklanjale njezi i ukrašavanju tijela. Imale su, za to vrijeme, izuzetno razvijenu kozmetiku. Kozmetički preparati za masažu i njegu kože, bili su dostupni skoro svim slojevima. Postojale su, prema pro-nađenim zapisima, kuće ljepote, što bi danas moglo odgovarati kozmetičkim salonima. Njihova upotreba je bila uobičajena, ne samo za žene, već su i muš-karci koristili tretmane njege kože, uljepšavanja, aromatične kupke i masaže.

Koristili su brojne biljnje pripravke, posebno su bili popularni mirisni balzami i bezbrojna mirisna ulja, koji su djelovali, ne samo kozmetički već je bio prisutan i zdravstveni efekat.

Slika 9. segment papirusa iz Kahuna Slika 10. segment berlinskog papirusa

Slika 11. isječak iz egipatske knjige umrlih

27


Koristili su različite lijekove, i spravljali pilule, zaustavljali su krvarenja, liječili hemoroide, provodili njegu dojenčadi i sl. Izrađivali su flastere, tupfere, zavoje, tampone od lanenog materijala i modelirali udlage za frakture i uganu-ća. Poznavali su oko 700 različitih vrsta lijekova.

Oralna njega i higijena je bila na zavidnom nivou. Vršili su sanaciju zuba zlatom, koristili su brojne preparate biljnoga porijekla, vodice za grkljanje i za osvježenje usta. Komparirajući sa današnjim napretkom, sredstava za oralnu higijenu i njegu, to bi bili mnogobrojni sprejevi, tečnosti različitih boja i aro-ma.

2.3. STAROHEBREJSKA MEDICINA

“Kada bi bog slučajno živio na zemlji, ljudi bi mu zasigurno porazbijali sve prozore” Jevrejska narodna mudrost

Hebreji su bili narod koji su nastanjivali Palestinu. Vjerovali su u jednog boga i smatrali da je on izvor zdravlja, te poštivali njegove zapovjedi i zakone. Svoja su znanja dijelili sa ostalim civilizacijama. Zakoni su pisani u božijim knjigama, čije sprovođenje su nadzirali svećenici. Smatrali su, da su svi ljudi pred bogom jednaki, tako da su siromašni imali pravo na isti medicinski tre-tman kao i aristokracija.

Slika12. kozmetički tretmani u kućama ljepote u Starom Egiptu

28


Provodili su zdravstvenu praksu. Sprovodili su moralnu i fizičku čistoću. Kupanje im je bilo i religioznog i zdravstvenog karaktera, bilo je obavezno pri-je ulaza u hram, te ako je osoba bila u dodiru sa prljavim osobama ili stvarima. Ko je ušao u kuću bolesne osobe smatra se prljavim 7 dana i morao se prati 3. i 7. dan radi “pročišćenja”.

Vojnici su u logorima kopali jame gdje su zakopavali feces. Sprečavali su širenje zaraznih bolesti spaljivanjem ličnih predmeta oboljele osobe, ponekad su spaljivali i kuću. Soba bolesne osobe posebno se čistila i prala, posebno su se prali i predmeti s kojima je bolesna osoba bila u dodiru. Prepoznavali su i sprečavali širenje lepre i gonoreje.

Rane su previjali uljem, vinom, balzamima, stavljali su zavoje i šavove. Imali su znanja iz anatomije i fiziologije, no površna i često netačna. Po Tal-mudu Izraelci su smatrali difteriju najzaraznijom bolešću, a opisan je i tumor pluća, te ciroza. Izvodili su operativne zahvate – korekcija fistula anusa; am-putacije, splenektomije, cirkumcizije, carski rez i vršili reponiranje frakturira-nih kosti. Prije operativnog zahvata osobi bi dali napitak za spavanje kako bi umanjili bol. Sestra se spominje u spisima, no uloga joj nije u potpunosti jasna. Pretpostavlja se da je imala ulogu u zdravstvenom prosvjećivanju, te da je po-sjećivala i brinula za bolesne. Sestra predstavlja rani oblik kućne posjete.

Za razliku od drugih civilizacija, njihova medicina nije imala terapeutska nastojanja. Svo težište je bilo usmjereno isključivo na provođenje higijensko profilaktičkih mjera. Kroz knjige iz ovog perioda, nalazimo brojne higijen-ske propise, poput higijena životnih namirnica, pranje ruku, svetkovanje dana odmora, propisi o prepoznavanju lepre, propisi o izolaciji leproznih bolesnika, propisi o klanju životinja i sl.

Slika 13. planina Zion politički i kulturni centar starog Jerusalema i Hebreja

29


2.4. STAROINDIJSKA MEDICINA

“Moralne norme štite ljude od ljudi”. Mahabhara

Indija je jedna od najstarijih država na svijetu. Prvi podaci o Indiji javljaju se u II mileniju p.n.e. U Indiji su živjeli Dravidi koji su obožavali Opću majku i živjeli u dolini rijeke Ind. Ind je značajno utjecao na život Dravida. Pored Opće majke, značajno je i božanstvo Pradaprati.

Krajem II milenija p.n.e. sa planina Hindukuš i Pamir u dolinu rijeke Ind dolaze Arijci i pokoravaju Dravide. Dravidi i Arijci su se vremenom miješali i nastali su Hindusi. Dolaskom Arijaca u Indiju prodire i religija veda (Brahma-nizam) gdje se obožava bog Brahma. Hindusi su bili nastanjeni na području Indije.

Mnogobrojni historiografi medicine, posebno, ovog perioda, tvrde da za-sigurno Indijci su prvi narod, koji je stvorio i prvu stručnu medicinsku lite-raturu, daleko prije nego što su nas učili nekadašnji historiografi. O njihovoj kulturi i medicini saznajemo iz njihovih svetih knjiga “Veda”, što u prevodu znači “znanje”. Napisane su oko 1000. godine p.n.e. Podaci o nastanku ovih svetih spisa su različiti, od autora do autora. Negdje se navodi period od 800. godina p.n.e.

Staroindijska medicina je poznata po medicinskoj literaturi, obiluje pro-pisima o čistoći tijela, higijeni usta i zuba, odijevanja i stanovanja. Pranje ruku prije i poslije jela, prilikom dodirivanja nečistih predmeta, mrtvaca, pa čak i

Slika 15.džamija Zlatna kupola

Slika 14.manastir Mar Sab zapadna obala

30


vlastitih dijelova tijela je bila obaveza. Njihovi propisi nisu bili samo religiozne svrsishodnosti već su imali i higijenski značaj.

Prevenirali su nastajanje bolesti, te daljnje napredovanje, ne samo dobrim higijenskim mjerama, već i zabranom konzumiranja pojedinih vrsta hrane. Preporuke o sprovođenju tjelesnih vježbi za očuvanje zdravlja, su im bile uobi-čajeni vid kod propisivanja terapije rekonvalescentima, ali i kod preveniranja.

Kod ovih naroda postojala je urbana civilizacija sa razvijenim higijenskim i tehničkim uređajima. Dosta prije Hipokrata, u vrijeme kada je medicina svih ostalih naroda starog vijeka bila duboko u magično - religioznoj fazi, kod njih se razvijala medicina sistematično. Gradili su javne bolnice u kojima se vodila vitalna statistika. Liječnici su pripadali višim kastama. U bolnicama uz liječ-nike, bile su uposlene sestre, ali i muškarci, kao pomoćni kadar. Postojali su propisi detaljno opisani i planirani o čistoći i održavanju ovih institucija.

Budizam koji potječe iz 6. st. p.n.e., zagovarao je prevenciju bolesti, hi-gijenu i sanitaciju. Za razliku od kasta u hinduizmu, budizam je zagovarao pravo na zdravstvenu njegu svakog čovjeka. Dio “Veda Charaka Samhita” sa-drži zapise o timu liječnik - sestra - pacijent. Opisana je kvalifikacija sestre kao pouzdane, čestite, vješte, pristojne, odgovorne, savjesne i odane liječniku. Navedena je njihova uloga, u pomoći pri bolesnikovim potrebama, namješta-nju postelje, pomoći pri kretanju, pripremanju lijekova, te njihovo uključivanje terapije pacijentu, što i danas sprovode uglavnom iskusnije sestre.

Posebnu pažnju su posvećivali njezi novorođenčadi, dojenčadi, te općeni-to dječijoj populaciji.

Staroindijski liječnici su razlikovali tri tjelesne tečnosti, smatrali su da sve životne funkcije ovise o njima. Tokom pregleda su se koristili palpacijom bo-lesnih dijelova tijela, auskultacijom, pomoću neke modifikacije ušne cijevi. U dijagnostičke svrhe su se koristili raznovrsnim metodama njuhom i okusom. Smatra se, da su u praktičnom pogledu bili izvrsni promatrači, jer su njihove opservacije bile izuzetno decidne, sistematične i dugotrajne.

Sušruta, iz Benaresa (1.st. n. e.) zapisao je u knjizi svoja iskustva. Kao hi-rurg opisuje amputaciju, litotomiju, herniu, rhinoplastiku i laparotomiju. U njegovoj knjizi je navedeno 760 vrsta različitih lijekova. Poznavali su veliki broj hirurških instrumenata. Prije hirurških intervencija su imali propise o sprovođenju i osiguravanju čistih uvjeta prostorije, pacijenta i osoblja. Pažnju su usmjeravali na zaustavljanje krvarenja, te su podvezivali krvne sudove. U

31


Staroj Indiji posebno je bila razvijena okulistika, poznavali su oko 70 vrsta oboljenja iz tog područja. Radili su operativne zahvate katarakte, a prvi su se poslužili magnetom za odstranjivanje stranih tijela iz oka.

Slika 16. odlomak Sušruta

Slika 17. Tadž Mahal

Slika 18. Zlatni hram Armitsar

32


2.5. STAROKINESKA MEDICINA

“I put od hiljadu milja, započinje jednim običnim korakom”. Kineska narodna poslovica

Kina se razvijala u periodu od 18 – 14. stoljeća p.n.e. u doba dinastije Šang – jin. Tada je zauzimala područje, oko srednjeg toka rijeke Hoang – ho. U doba dinastije Čou, granice su se proširile u dolinu rijeke Jang – cek – jang, čime je Kina dobila izlaz na Žuto more. U doba dinastije Han, Kina dobija granice otprilike kakve danas ima (osim Tibeta). U ovoj dinastiji počela je gradnja Ki-neskog zida, koja je trajala sve do dinastije Ming.

Svrha tog monumentalnog projekta, koji i danas djeluje fascinantno i iza-ziva divljenje, trebala je zaštititi Kinu od upada Mongola. Prilike u državi su se rijetko mijenjale, jer je Kina bila konzervativna, i tradicija je imala izuzetno jaku i veliku ulogu. U 5. stoljeću p.n.e., pojavilo se Konfučijanstvo, čija su dva glavna pravila bila, biti smiren i biti pokoran, a koje je podržavalo postojanje klasa i svemoć carstva nad svim ovozemaljskim.

U Staroj Kini medicina se razvijala samostalno. Mnogi autori, smatraju je superiornijom u odnosu na evropsku medicinu. Kinezi su bili skloni umje-renosti u svemu, a zdravstvena njega im je bila usmjerena na prevenciju. Može se zasigurno prihvatiti, da su imali veliko praktično medicinsko znanje. Bili su posebno dobri promatrači , tako da su izuzetno validno, za današnje spoznaje, opisali brojne bolesti, kao što su ospice, dizenterija, kolera, boginje i brojna očna oboljenja.

Slika 19. tretman akunpukture Slika 20. Nebeska palača

33


Dobro zdravlje su tumačili ravnotežom dvije sile janga i jina, zapravo su vjerovali da svim životnim funkcijama upravljaju iste. Muška sila Yang im je predstavljao pozitivnu energiju, a ženska sila Yin negativnu energiju. Uvijek su suprostavljeni, i nadopunjuju se, ali preovladavanje Yanga im je značilo zdrav-lje, a preovladavanje Yina bolest.

Organe ljudskog tijela su dijelili na glavne i sporedne. Među pet glavnih su ubrajali srce, pluća, jetru, bubrege i slezenu. Jetra im je predstavljala majku srca, a želudac su smatrali sinom od srca. Kao neprijatelja srca su predstavljali bubrege. Sa našim danjašnim spoznajama iz medicinske znanosti, možemo ove stavove starih Kineza tumačiti pozitivno, jer su vladali znanjem među-sobne povezanosti jednoga organa sa drugim. Znano je, da postoji korelacija pojedinih organa, pogotovo žlijezda sa unutrašnjim lučenjem.

U njihovoj dijagnostici najvažnije mjesto je zauzimala pretraga pulsa. Opisali su 200 različitih vrsta pulsa, a palpirali su ga na dvanaest različitih područja, odnosno tački na tijelu. Za njih je ljudsko tijelo poimano i uspore-đivano sa instrumentom na strune. Upravo kroz poređenje, da je puls odraz titranja tih struna u tijelu, kao i na instrumentu koji proizvodi zvuk, analizi-rali su, opservirali i dijagnosticirali. Puls je bio i orijentir ishoda bolesti, a ne trenutačnog stanja. Kvalitet pulsa je imao primat i kod planiranja terapije.

Dijagnostika, stanje bolesnika, ishod bolesti temeljili su se i orijentirali prema pulsu, a pregledi su im trajali i po nekoliko sati. Posebno su pridavali značaj pravilnoj prehrani, zdravo su se hranili. Veliku pažnju su pridavali či-stoći tijela, oralnoj higijeni, čistoći odjeće, čistoći i provjetravanju prostorija gdje su živjeli, te gimnastici i šetnjama. Sprovodili su redovno dezinfekciju i dezinsekciju svojih domova.

Kroz historiju kineske medicine, susrećemo se s poimanjem ljudskog ti-jela, kao sistemom međusobno povezanih komponenti. Sve te komponente imaju priodnu tendenciju da budu u stalnoj ravnoteži. Poput prethodnih civi-lizacija vodili su računa o higijeni i prevenciji, ali nisu imali javne ustanove po-put bolnica zbog velike porodične tradicije. Anamneza im nije bila značajna u dijagnostici. Liječnici u Kini bili su posebno cijenjeni i smatrani su bogovima.

Shen Nong, kineski car, smatra se ocem kineske medicine, uveo je aku-punkturu kao metodu liječenja, koja se sprovodi i danas uspješno, s ubadanjem precizno određenih tački, zlatnim, srebrnim i čeličnim iglama. Upotrebljavao je mnoge lijekove. Hua To se također bavio akupunkturom.

34


Chang Chung Ching (Shang Shong Jing), često se naziva i najvećim ki-neskim liječnikom i kineskim Hipokratom, jer se pored liječenja zalagao za medicinsku etiku. “Shang Han Za Bing Lun” je naziv njegove najpoznatije knjige, koja se i danas može kupiti prevedena sa kineskog na engleski jezik (Treatise on Febrile and Other Diseases, or Treatise on Febrile Diseases caused by Cold)

“Jinkui Yaolue Fanglun” (Synopsis of Prescriptions of the Golden Cham-ber with 300 cases) je sljedeće značajno djelo ovog velikog autoriteta u oblasti kineske medicine iz tog perioda. Dostupno je i danas, prevedeno na engleski jezik.

Prvi su proveli prvu uspješnu imunizaciju, tzv. variolizaciju, koju je evropska medicina upo-znala tek u 18.stoljeću. Bilo im je poznato da se zdravi ljudi mogu zaštititi od boginja ukoliko pre-bole blaži oblik, blažu formu te bolesti. Praktično, to iskustvo su i primjenjivali na jednostavan na-čin. Komad pamuka bi natopili sadržajem bubu-ljice zaraženog bolesnika, te su to stavljali ljudima u nos. Drugi metod se sastojao u tome da su gnoj zaraženih sušili, zatim mljeli u prah, te putem cjevčice napravljene od trstike upuhivali prah u nos.

Koristili su neku vrstu narkoze, koju su sprovodili spravljajući smjesu od opojnih biljaka, poput bunike. Poznavali su ljekovito bilje, efedrin kapi. Liječili su sifilis inhaliranjem živinih para. Upotrebljavali su morsku travu, koja je bogata jo-dom za liječenje gušavosti, te koristili opijum kod bolova.

Li Shin Chen se ubraja takođe u velikane ki-neske medicine. Napisao je djelo, sublimat pod nazivom “Pen T sao Kang Mu”. Sastoji se od 52 knjige, u kojima je opisano preko 1000 vrsta bi-ljaka. Za svaku biljku ima decidan opis, nalazište, gdje dotična raste, te vrijeme koje je predviđeno, odnosno najpovoljnije za branje. Data je ocjena vrijednosti biljke, te način i opis djelovanja.

Slika 21. prikaz krvnih žilapo predodžbi starih kineza

Slika 22. Li Shin Chen

35


Dakle to je prva knjiga o ljekovitom bilju i lijekovima, a može se smjestiti u period od 3000.godina stare ere. Istovremeno, ista predstavlja prvu poznatu farmakopeju u civilizaciji čovječanstva, u kojoj je izvršena sistematizacija lje-kovitih biljaka, te sistematizacija drugih ljekovitih supstanci. Značenje ovog djela je izuzetno, te se često navodi u literaturi da je “Pen T sao” drugim rije-čima “botanička baza farmacije”. Kod primjene biljaka, čemu Kinezi i danas pridaju posebnu pažnju, za nas je značajno njihovo poimanje, da određene bilj-ke odgavaraju yin i yang svojstvima. Yin karakteriziraju kao pasivan, hladan, taman i vlažan, a yang kao aktivan, svijetli, suhi, topli.

Slika 25. kineski car Shen Nong Slika 26. Chang Chung Ching

Slika 24. Jinkui yaolue Fanglun

Slika 23. Synopsis of Prescriptions of the Golden Chamber with 300 cases

36


2.6. STAROGRČKA MEDICINA

“Ars longa, vita brevis”. “Umjetnost je duga, život je kratak”. Hipokrat

Grčka je davno naseljena, još u kamenom dobu. Starosjedioci su Karijci, Tirseni i Pelagzi. U 11. st. p.n.e. doseljavaju se i Dorci, a njihov najvažniji grad bila je Sparta. Dorci su pokorili starosjedioce i bojali se njihovog ustanka. Uvi-jek su bili u pripravnosti, što je vremenom preraslo u vojnički stil života, te su svoju djecu , još od malena navikavali na najveće napore. U 14. st. p.n.e. dose-ljavaju se sa sjevera Ahajci, Eolci i Jonjani. Ahajci su naselili Peloponez i Krit, Eolci sjeverne obale Male Azije i otok Lezbos, dok su Jonjani naselili centralnu Grčku i središnji dio Egejskog mora.

Najstariji pisani dokumenti iz kojih dobijamo podatke su Homerova djela nastala u 9. st.p.n.e., gdje nalazimo bezbroj dokaza pozitivnog medicinskog znanja. Znatan broj autora opovrgava da su epovi, “Ilijada” i “Odiseja”, djela imaginarnog slijepog starca Homera, već da su to narodna usmena predanja. Jedno je zasigurno tačno, da ta djela na autentičan način govore o običajima i metodama liječenja, mnogobrojnim medicinskim opažanjima, te opisima bo-lesti i ozlijeda. Opisana je 141 ratna povreda, metode sanacije, zaustavljanje krvarenja, te previjanje rana , liječenih ljekovitim travama, koje je plavokosa boginja Agameda poznavala koliko ih je zemlja rađala. Homer spominje Apo-lona kao velikog učitelja.

Slika 27. Aristotel Slika 28. Hipokrat

37


Tada je liječenje bolesnih bilo u rukama svećenika. Grci su u početku, kombinovali empirijsku medicinu, iskustvenu sa ritualima. To je bilo mitsko religiozno razdoblje grčke medicine, jer je kult njihovih bogova bio visoko ra-zvijen. Kentaur Hiron, prema mitologiji, bio je povrijeđen od strane Herkule-sa, ali se smatralo da je besmrtan i da je izmislio medicinu kako bi sebe prvog izliječio od rana koje mu je nanio isti.

Asklepije-Eskulap - Asklepijad, sin Apolo-na, rođen je u Prusi u Bitiniji.Prema mitologiji Kentaur Hiron ga je naučio umjetnosti liječe-nja.Proglasili su ga izvorom svetog božanskog znanja o izlječenju. Zagovarao je umjerenost u ishrani, bavljenje sportom, liječio je travama. Njegovi hramovi funkcionirali su kao zdrav-stvene ustanove. Primjenjivane su vježbe raz-gibavanja i kao terapija se koristila dijeta pro-pisana prema potrebama i oboljenjima tretira-nih pacijenata.

Centar kulta Asklepijusa, bio je Epidaurus na Peloponezu. Njemu u čast su bili posvećeni brojni hramovi i svetišta i u drugim dijelovima Grčke, gdje su sprovođeni rituali žrtvovanja, molitvi, posta, banjanja i inhaliranja miomirisnim travama.

To je bilo ne samo lječilište, nego i mjesto održavanja festivala nazvanog Asklepijada. Izvođeni su rituali žrtvovanja životinja, u čast Asklepija, a paci-jentu su dozvoljavali da prenoći u svetištu na koži životinje, koju je žrtvovao ili uz njegovu statuu. U snu bi se bog pojavljivao kao zmija, pas, koza ili u svom liku i savjetovao bi tretiranog pacijenta. U znak zahvalnosti ubacivali bi liječe-ni zlatne novčiće u fontanu. Tajna uspjeha Asklepija i Asklepijevih svećenika se zasnivala na tome, što su, sem religiozne, sprovodili i racionalni vid terapija, a da pacijenti nisu bili toga svjesni. Svi hramovi lječilišta, banje, su bili smješteni na morskoj obali ili u planinskim predjelima, a to su bila mjesta sa povoljnim klimatskim uvjetima, gdje su bila vrela toplih i ljekovitih voda.

U grčkoj vojsci koja se bori pred Trojom spominju se dva liječnika, Poda-lirije i Mahaon, sinovi Asklepija. Smatrali su da je bio toliko vješt u liječenju tokom svoga života, te su ga poslije smrti proglasili bogom medicine. Sačuvan je niz Asklepijevih kipova, kao mladić ili starac koji drži štap oko kojeg je uvijena zmija, njegov simbol. O njemu je pisao i Homer u svojoj “Odiseji”, ali

Slika 29. Eskulap

38


ga je proglasio čovjekom, a ne bogom. Njegov kult je bio proširen ne samo po Grčkoj, već i po njihovim tadašnjim kolonijama. U 6. st. p.n.e. na prostorima Balkana je Epidaurum, današnji Cavtat, u kojem je Asklepije zaštitnik. Takođe špilja Šipun podsjeća na zaštitnika Epidaura. U Dubrovniku na jednom od stupova Kneževog dvora isklesan je lik Asklepija kao zaštitnika.

U periodu mitsko-religioznog razdoblja rane grčke medicine, pojavljuju se prvi filozofi prirode, koji su tražili prauzrok svega što postoji. Za Talesa je praelement bila voda, za Anoksimena zrak, za Anksimadru apejron-beskrajna materija. Suprotno tom materijalističkom shvaćanju se javio idealizam Pitago-re, koji je brojeve smatrao osnovom svega postojećeg. Neki od ovih filozofa su se bavili anatomskim istraživanjima. Pitagora se bavio sem anatomije dijeteti-kom i tjelovježbama. Anaksagora je secirao mozak. Demokrit je pisao rasprave o patologiji, o epidemijama. Diogen je pokušavao protumačiti funkciju srca. To su bili počeci medicinskih istraživanja.

Utjecajem tih filozofa formirane su liječničke škole u Kireni (sjeverna Afrika), u Krotonu ( južna Italija), na otocima Rodu, Knidu i Kosu. Osobito značenje je dobila škola na Kosu zahvaljujući Hipokratu, jer je u njoj stekao svoja prva znanja iz medicine. Iz zapisa saznajemo da se u tom periodu prvi puta spominju babice, te da su uz liječnike imali za pomoć niže medicinsko osoblje.

Postanak grčke kulture nije bio bez utjecaja starih kultura i naroda sa ko-jim su dolazili u kontakt. U kasnijem periodu svog razvoja postat će poznati po svojim remek djelima u arhitekturi, slikarstvu, poeziji, filozofiji i demokratiji, što je u mnogome doprinjelo razvoju medicine. Znana je antička spoznaja da zdravi duh može biti samo u zdravom tijelu.

Posvećivali su mnogo pažnje sprovođenju organiziranih mjera u zaštiti zdravlja naroda kroz izgradnju vodovoda i kanalizacija, te bavljenjem spor-tom. Sanitarne i higijenske mjere država je još u ono vrijeme preduzimala u cilju zaštite zdravlja svoje populacije. Smatrali su da zdravlje zavisi o ravnoteži tijela, duha i okoline, te se smatraju tvorcima naučne higijene. Pravilo antičke medicine između ostalih je bilo i to da je umjerenost zlatna sredina u svemu. Sprovodili su svaki dan kupanje i pranje zuba metvicom te su upražnjavali masažu i tjelesne vježbe.

Hipokrat je rođen 460. god. p.n.e., u Kosu, glavnom gradu istoimenog otoka, na jugozapadu Male Azije. U medicinu ga je uputio otac Heraklit, isto liječnik, a filozofiju je učio kod poznatog Demokrita iz Ardere. Smatra se da je direktni potomak Asklepija. Radio je u Kosu, u Trakiji, Tesaliji i Makedoniji.

39


Umro je 370.god. p.n.e. u Larisi, u Tesaliji, gdje je i pokopan. Direktni potomci, sinovi Tesal i Drakon, i njegov zet Polibije, su nastavili njegovo učenje. Posta-vio je temelje medicine, a to su promatranje prirode i bolesnog čovjeka. Stvorio je etičke principe na kojima se temelji liječnički rad. Oslobodio je medicinu od praznovjerja i religije. Nazivan je “Veliki”, “Otac medicine”, “Božanski”, “Stari mudrac”, liječnik, filozof i prirodnjak, koji je s pravom dobio ime nenadmašni genije.

Grčka je u hipokratovo doba doživjela politički, kulturni i stvaralački procvat. Napisao je veliki broj medicinskih djela. Nemali broj historiografa grčke medicine tvrdi da je Hipokrat autor 28 knjiga. Usvojivši bogato empirij-sko naslijeđe, te radivši poslije filozofa “Jonske i naturalističke škole” spojio je obje tekovine, te tako stvorio osnovu svoje biološko medicinske teorije sistema, koja je dobila naziv hipokratizam. Liječništvo svoga doba, sabrao je i izložio enciklopedijski u prvim udžbenicima, nađenim u Aleksandrijskoj biblioteci, stotinu godina poslije njegove smrti. Sabrani su u djelo pod nazivom “Corpus Hipocraticum” u kojem opisuje anatomiju, prirodu kosti i denticiju zuba. Od ukupno 58 poglavlja, na opću medicinu otpada osam, na anatomiju i fiziologi-ju deset, na dijetetiku jedno, na opću patologiju deset, na specijalnu patologiju osam, na terapiju dva, na hirurgiju osam, na okulistiku jedno, te na pedijatriju, porodiljstvo i ginekologiju deset dijelova.

Ostavio je još prognostičke spise, rasprave o etici liječnika, o epilepsiji, o epidemijama, klimatološke spise, te historijske rasprave o medicini prije njega. Pisao je o dijeti, o receptu, o ranama glave, o luksacijama i frakturama. Bavio se problemom zdravog života, te nam prezentirao vrijedne podatke o vazduhu, vodi i prognozi vremena. Za njega je “fizis” bila priroda, a “dinamis” prirodna sila. Smatrao je da one čine jedinstvo. Tvrdio je, da su tijelo i duša povezani međusobno, tako da oboljenje tijela automatski dovodi i do oboljevanja duše.

Slika 30. Drevno vježbalištearheološko nalazište Delfi

Slika 31. LječilišteKorinthos, Ligourio,

Arheološko nalazište Epidaur

40


Hipokratova patologija počiva na humoralnoj osnovi. Tvrdio je da je zdravlje stanje usklađenih odnosa između četiri tjelesna soka i takvo stanje je nazvao “krazija”. Bolešću je smatrao poremećaj tog stanja, te isto nazvao “diskrazija”. Dao je odgovore, da organizam na takva stanja reagira i odgovara kuhanjem sokova unutar tijela, koje izbacuje kao štetne produkte, tj. štetne izlučevine, kojima je dao naziv “matheria peccans”. Isti se mogu zadržavati unutar tijela ili u određenom dijelu, gdje je došlo do poremećaja. Smatrao je znoj kao izuzetno bitan produkt tijela, koji je vrlo često sudio o određenom oboljenju.

Hipokratov klinicizam je počivao na izrađenom planu o potrebi pregleda bolesnika, te o utvrđivanju i predviđanju toka i ishoda liječenja. U svojim op-servacijama prvi je ukazao da pregled počinje prikupljanjem podataka od bo-lesnika, tj. uzimanjem anamneze. Uveo je pojam “status praesens”, tj. sadašnje stanje, tzv. objektivni pregled. Podvukao je da se rasuđivanje izvodi pomoću očiju, ušiju, nosa i šake, što znači inspekcija, palpacija i perkusija. Određivao je temperaturu stavljanjem površine šake, odnosno dlana, na bolesnikove grudi.

Pokušao je tražiti uzroke oboljenja u djelovanju spoljnih faktora. On je prvi ukazao na vezu epidemija, nastanka i razvoja bolesti, te utjecaju faktora, kao što su voda, klima, način života, ishrana, stanovanje i drugih ekonomsko socijalnih uslova života. Naglašavao je važnost bilježenja pacijentovog stanja. Osim zasluga za dijagnostiku, pisao je o terapiji i zalagao se za holistički pri-stup u opservaciji i tretmanu pacijenta, bolesnika.

Hipokratska medicina, teoretski proiziliazi iz nauke od 4 elementa, to su: voda, vatra, zrak i zemlja. Glavni sastojci organizma su četiri tjelesna soka: krv, sluz, crna i žuta žuč. Sokovi imaju utjecaj i na temperament čovjeka, pre-ma Hipokratu. I danas koristimo nazive: sangvinički, flegmatički, kolerički i melankolički temperament. Prema njemu, odnos sokova unutar ljudskog tijela regulira sila, koju je on nazvao “fizis”, tj. priroda. Tu medicinu nazivamo hu-moralnom, od latinske riječi “humor”, što znači tekućina, sok i vlaga.

Naziv “facies hipocraticum” je najvjernije opisao izraz lica bolesnika koji umire: nos je šiljast, oči leže duboko, predio sljepočnica je upao, uši su hladne i smežurane, uške zavinute, koža na čelu je tvrda poput pergamenta, napeta i suha, boja čitavog lica je blijeda ili siva poput olova. Ovi parametri su i danas u primjeni kod konstatacije egzitusa.

Njegova su djela prava riznica medicinskog znanja, pa se očekivalo da je njegovo znanje bilo kompleksno objedinjeno i sa znanjem anatomije. Nažalost, on je koristio promatranje kao jedini put upoznavanja čovječije građe, jer se

41


u to vrijeme nisu izvodile sekcije i obdukcije. Neovisno o tome, ostavio nam je decidne opise: abscesa, fistule, hernije, karcinoma, angine, različitih osipa i groznica, te svega što se moglo ustanoviti prostim okom. Opisao je decidno bronhopneumoniju, empijem, malariju, itd. Posebnu raspravu je posvetio epi-lepsiji, te opovrgao, do tada uvriježeno mišljenje da je to sveta bolest. Nastanak ovog oboljenja povezao je isključivo s mozgom. Negirao je dotadašnje teorije natprirodnog porijekla. Također mu je bilo poznato da kod ozljeda kičme na-staju oduzetosti.

Smatrao je, da je liječnik mislilac ravan bogovima, i da dobar liječnik tre-ba da bude prvenstveno i dobar filozof. U hipokratskoj tradiciji, načinu medi-cinskog shvatanja i prakse, nalazimo korijene suvremene medicine. Definirao je da zdravlje i bolest proizilaze u ravnoteži između faktora načina života i spoljne sredine. Vanjska ravnoteža, čovjek i njegova sredina, determiniše unu-trašnju ravnotežu individue.

Historijski značaj Hipokrata je, što je umjesto magijske misli uveo ana-tomsko-patološku medicinu. Nesumljivo je da je osnivač medicinske etike, da je prvi u pisanoj formi ostavio dokument o obavezama i dužnostima onih koji se posvećuju liječničkom pozivu. Nje-gova zakletva je zadržala aktuelnost do današnjih dana, preživjela stoljeća, društvene preokrete, religijsko-etičke oscilacije, te usprkos svemu ostala ja-sna, sadržajna, moralno jaka i konzi-stentna. Uz određenu reviziju teksta, Hipokratovu zakletvu polažu svi li-ječnici po završetku studija.

Prvobitna verzija Hipokratove zakletve

U času kada stupam u red onih kojima se daruje zadovoljenje svih životnih potreba, kojima je predodređeno da žive u blagostanju kunem se Apolonom, Asklepijem, Higijenom i Panakejom, svim bogovima i božicama; zvat ću ih za svjedoke da ću se svim svojim silama i svojom savješću držati ove zakletve i ove obaveze. Svoga ću učitelja poštovati kao svoje roditelje, davat ću mu što mu u životu bude potrebno. Njegovu ću djecu smatrati svojom braćom, a ako budu željeli učiti ih bez ugovora i bez plaće. Svoje ponašanje odredit ću prema

Slika 32. instrumenti u vrijeme Hipokratau staroj Grčkoj

42


svojim snagama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi i nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za njega dati savjet. Isto tako neću dati ženi sred-stvo za pometnuće poroda. Neću nikome vaditi kamence, neću operisati, već ću to prepustiti onima koji se tim poslovima bave. Čisto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesni-ka, kloneći se nehotičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što u svome poslu budem saznao ili vidio, ukoliko se ne bude smjelo javno znati, prešutjet ću i zadržati kao tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i uspješna umjet-nost, nek steknem blagostanje, slavu i ugled kod ljudi sve do dalekih vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.

Jedan broj medicinskih historiografa, ranog perioda grčke medicine, za-stupa tezu, da zakletva zapravo potječe iz Pitagorske filozofske škole, to je bio period V stoljeća p.n.e.

Kultura razdoblja poslije Hipokrata, zahvaljujući filozofima, prirodnja-cima je itekako pozitivno utjecala na daljni napredak medicine. Posebno se trebaju spomenuti:

Platon, je smatrao, da u materijalnom čovječijem organizmu postoje tri duše. Prvu je nazvao razumna i besmrtna, čije je središte u mozgu i upravlja razumom i čulima. Druga je senzibilna i besmrtna, a središte iste je u srcu, kojeg je nazvao čvorem vena i izvozom krvi.Treća je vegetativna i smrtna, čije je središte u trbuhu, petama i crijevima, a ima zadatak da hrani organizam. Smatrao je da veza duše i tijela se održava preko kičmene moždine, a da jetra predstavlja sjajno ogledalo, preko kojeg se mogla proricati budućnost. Tvrdio je da su dijete i tjelesne vježbe pravi lijek i izbor u liječenju,a liječenje hroničnih bolesnika je uzaludan i štetan socijalni problem, jer se održavaju na životu nekorisni članovi društva.

Aristotel, grčki prirodnjački filozof (384-322.god.p.n.e.), Platonov učenik, u mnogome je pomogao razvoju medicine, te dao doprinos općoj biologiji, em-briologiji, fiziologiji, psihologiji. Njegovi zaključci su proizilazili iz deduktiv-nog, logističkog i teološkog načina mišljenja. Poznat je kao tvorac komparativ-ne anatomije, srce je smatrao središtem duše. Osjetilnim organima je pridavao posebnu važnost u filozofskim raspravama. Tvrdio je, da je mozak čovjeka veći od životinjskog, da sadrži krv i da je hladan, jer u njega ne ulaze vene, već u njegove opne. Izjednačavanje tjelesne temperature, koja se kuhanjem stvara u srcu, koordinira mozak, a da krv snabdjevena hranom ključa unutar krvnih

43


sudova i zapravo to proizvodi pulsiranje. Smatrao je, da su uzroci bolesti po-vezani i sa okolinskim uvjetima, često je naglašavao da u vazduhu ima nešto što donosi bolest.

Herofil se istakao kao anatom, opisao je moždane opne. Smatraju ga otkrovite-ljem četvrtoga moždanog ventrikula. Opi-sao je epiglotis i dokazao da on pri guta-nju, zatvaranjem sprječava da hrana ulazi kroz traheju. Tvrdio je, da je disanje u vezi sa pulsacijom srca, a da pluća imaju sistolu i dijastolu kao i srce.

Mithridates VI Eupator, kralj pontusa, izučavao je farmaciju i postavio je osnove o razvoju tolerancije na droge.

2.7. STARORIMSKA MEDICINA

Nakon velikih osvajačkih pohoda Rim je doživio i politički uspon, te je postao kulturnim središtem tadašnjeg svijeta. U svojim počecima Rimljani nisu imali znanstveno razvijeno medicinsko znanje, bili su to robovi, brija-či, koji su liječili oboljele vinom i jabukama. Tek kada su osvojili Grčku, u Rim su počeli pristizati prvi grčki liječnici, od kojih nisu preuzimali sve, jer su strahovali da bi ih mogli otrovati svojim lijekovima, koji su im bili nepoznati. Prvi liječnik im je bio rob, po imenu Arhagatos, 219. godine p.n.e., koji je zbog velikih zasluga i uspjeha u liječenju, dobio sva građanska prava. Bio je veoma omiljen, kao liječnik i hirurg.

Kod izgradnje gradova, bitan momenat im je bio zdravstveni. Naselja su gradili na uzvišenim mjestima, zaštičenim od jakih vjetrova i magli, a pro-storije su bile okrenute prema sunčanoj strani. Istovremeno su vodili brigu o strateškoj, dugoročnijoj koncepciji zaštite svoje populacije. Od Etruščana su savladali izgradnju vodovoda. Obavezno su u gradove dovodili pitku vodu, pomoću izgradnje akvedukata, koju su filtrirali kroz pješčane filtere i porozno kamenje.

Slika 33. Mithridates

44


Danas raspolažemo spoznajama, da je izgrađeno oko 40-tak vodovoda. Prvi je sagrađen u gradu Rimu 311. god. p.n.e. Pronađeni su vjerodostojni podaci da su trošili dnevno 144 litra vode po stanovniku. Fascinirajuća je činjenica, da su u danjašnjem Rimu, još u bezprijekornoj funkciji određe-ni vodovodi i kanalizacioni odvodi iz tog perioda.

Jedan od vodovoda u Splitu, koji i danas služi svojoj svrsi, izgradili su

Stari Rimljani. Koristili su uređaje sa centralnim grijanjem i parne kupke. Imali su izvanredno uređenu rimsku gradsku kanalizaciju.

Prve mjere brige za higijenom u Rimu, su se desile u 6. stoljeću p.n.e., tada je Tarkvinije dao sagraditi veliki kanal, poznat pod nazivom “cloaca maxima”. Zaslužni su za unapređenje javne zdravstvene službe, imali su obavezne, pla-nirane učestale akcije čišćenja grada, vršili su nadzor nad namirnicama. Da-kle, ni jedan narod starog vijeka nije dao takav doprinos na području javnog zdravstva kao što su to dali Stari Rimljani. Njihovo sanitarno zakonodavstvo i njihovi mnogobrojni higijenski uređaji su nam ostavili tragove da su djelovali organizirano na ranoj prevenciji svoje populacije.

Postojali su javni wc-i, kućni wc-i, gradsko kupalište, javni bazeni, među kojima su bile najčuvenije Neronove, Titove, Konstantinove i Dijeklacijanove terme, javne kupaonice. Imučni građani Rima su imali vlastite veoma raskoš-ne kupaonice. Gradska groblja su gradili van gradova, a pokopavanje umrlih je bilo sprovođeno prema higijenskim propisima.

Najveći liječnici Rima bili su porijeklom Grci, bili su u potpunosti pod utjecajem grčkih kolega, a uživali su posebne počasti i blagostanja, od države i u narodu. U ranom razvoju bilo je prisutno medicinsko praznovjerje. Uspješ-no se protiv njega borio Titus Lukretius Carus, Lukrecije Kar. U svom djelu “De rerum natura”, napisao je, da bogovi nemaju utjecaja na prirodne pojave, te da je cjelokupni prirodni svijet podvrgnut isključivo zakonima prirode.

U 1.stoljeću n.e., pojavilo se prvo medicinsko djelo na latinskom jeziku “De re medica”, u prijevodu “o medicini”, gdje se opisuju pojedine bolesti i nji-hovo liječenje. Napisao ga je Celsus, rođeni Rimljanin, uglavnom se zasnivalo

Slika 34. Romul i Rem, mitski osnivači Rima

45


na prepisu Hipokratovih spoznaja. Opisao je hirurške zahvate hernije, ampu-tacije, te rekonstrukcije plastikom razorenih dijelova lica.

Sa mnogo većim medicinskim znanjem u tom periodu, se javlja Pedanije Dios Korid, rimski vojni liječnik. Napisao je djelo “De materija medica”, gdje je opisao domaće i strane lijekove tog perioda, te biljni i životinjski svijet. Za-hvaljujući njemu, vojna medicina je napredovala; otkrivene su mnoge tehnike liječenja, a i kroz osvajanja, Rimljani su bili u mogućnosti sticati nova saznanja o medicini od pokorenih naroda.

Hirurške metode i zahvati su također bili na veoma visokom stupnju ra-zvoja, a mnogi hirurški instrumenti sliče onima koji su u upotrebi i danas. Po-stojale su vojne bolnice valetudinariji. Posebna pažnja se posvećivala liječenju i rehabilitaciji rimskih vojnika. Za njihova zbrinjavanja su koristili mobilne bolnice, jer širenjem ratova su imale svrsishodnost, a imale su izuzetno suvre-menu opremljenost, za to vremensko razdoblje.

Rimljani su proširili Hipokratove naučne metode praćenja sa religioznim i mitološkim ceremonijama. Mnogim bogovima u koje su vjerovali, pripisivali su iscjeliteljske moći. Značajno je da se u izvorima historiografije ovog perio-da, na više mjesta, u Rimskoj medicini spominju žene kao liječnice, te da su pisale priručnike o pobačajima. Isti su imali veliku popularnost kod puka, jer im je zakonom bio zabranjen pobačaj. Kralj Numa Pompilije je izdao zakon, da se svakoj trudnici, kojoj se dijagnostički izdiferencira da će imati letalni ishod, mora carskim rezom izvaditi dijete. Uloga žene u Rimu je bila druga-čija, mogle su biti vlasnice imanja, nesmetano se pojavljivati u javnosti, kao i muškarci, boraviti sa gostima.

Slika 35. instrumenti koji su se koristili u Rimskoj medicini

46


Najznačajniji rimski liječnik bio je Galen-Galenus (130-201), rođen u Pergamonu, u Maloj Aziji, grčkog porijekla. Bio je učenik medicinske škole u Aleksandriji. Mnogi historičari medicine ga svrstavaju kao drugog nepriko-snovenog liječničkog mudraca iz 1. stoljeća n.e. Pod utjecajem oca, arhitekte Nikona, odlučio je studirati medicinu, prvo u Pergamonu, poslije u Smirni, te u Aleksandriji, gdje se posebno posvetio studiju anatomije. 157. godine n.e., vraća se u svoj grad, gdje radi kao liječnik na gladijatorskoj školi, pri čemu je stekao hiruršku praksu. 162. godine n.e., odlazi u Rim, gdje se proslavlja svo-jim znanjem i uspjesima. Također je bio apotekar, anatom i fiziolog.

U svojim djelima on do detalja opisuje studije i eksperimente kao i pro-cedure pomoću kojih nalazi realna i izvodiva rješenja problema svojih pacije-nata. Opisuje tehnike rada primalja pri porodu i njegu novorođenčeta kojom su se bavile iste. Galen je stvorio novi medicinski sistem, koji se temeljio na Hipokratskoj medicini, ali je objedinio i svo ostalo znanje iz područja medi-cine tog vremena. Takav se sistem održao do 16. stoljeća. Držao je filozofska predavanja i pisao knjige. Napisao je 400 djela iz područja medicine, filozofije, gramatike, matematike i drugih naučnih disciplina.

Svoja djela je podijelio na sedam grupa:

1. anatomiju, 2. patologiju, 3. terapiju, 4. dijagnostika, 5. prognostika,6. komentari djela Hipokrata,7. komentari djela Erasistrata i Asklepijata.

Njegovo najznačajnije djelo je “Ars parva”, što predstavlja kompedij, od-nosno sublimat patologije i terapije tog vremena. Uvodi u medicinu eksperi-mente, te poput Hipokrata prihvata i nastavlja jedini pravilni put za stjecanje znanja, a to je promatranje prirode, promatranje čovjeka i njihovog uzajamnog djelovanja.

Za Galena liječnik je bio sluga prirode.

Prema suvremenim historiografima medicine, skoro većina njegovih po-dataka o anatomiji su bili netačni, što će kasnije potvrditi Vesalijus u 16. stolje-ću, a poslije i ostali znameniti znanstvenici koji su se bavili anatomijom.

47


Prema Galenu, biologija počiva na mističnom pojmu “pneuma” ili “spiri-tus”, kao nosiocu života i zdravlja, a tijelo je stvoreno isključivo da služi duši. Za raspoznavanje bolesti, smatrao je bol važnim dijagnostičkim znakom, jer ukazuje na središte bolesti.

Specijalna patologija mu je počivala na diobi bolesti u tri grupe:1. bolesti tjelesnih sokova, 2. bolesti sličnih dijelova, 3. bolesti organa.

Terapiju je smatrao složenom i veoma dogmatičnom.Razlikovao je tri vrste indikacija:

1. indicatio causalis, 2. indicatio temperamentalis, 3. indicatio morbi.

Galen nije nikada secirao ljudsko tijelo, misleći da je dovoljno seciranje majmuna, pa je on doveo do velikog nazadovanja medicine u tom periodu, jer su korišteni njegovi udžbenici. Kao dobar promatrač, opisao je tačno pojedi-ne bolesti, tipove groznica, bolesti probavnog trakta, dijabetes. Razlikovao je kugu od drugih epidemijskih bolesti. Dao je definiciju: ukoliko od neke bolesti obolijeva mnogo ljudi, to je epi-demijska forma. Smatrao je, da je bolest rezul-tat djelovanja načina života, ljudskog tijela, nje-gove konstitucije, atmosfere, spoljne sredine.

2.8. ALEKSANDRIJSKA ŠKOLA

Aleksandrija je drugi po veličini grad u Egiptu, kojeg je 331. godine p.n.e. osnovao Aleksandar Veliki. Aleksandrija je u to doba imala najveću i najbo-gatiju biblioteku na cijelom svijetu. Grad je danas jedna od važnijih luka na Sredozemnom moru.

332. godine p.n.e. osnovana je Aleksandrijska škola, prva velika medinska škola, koja je imala svoje klinike i labaratorije. Liječnike koji su bili uposleni, plaćala je država. Proučavali su anatomiju na ljudskim leševima i učili su po djelima Hipokrata i ostalih velikana iz tog perioda.

Slika 36. Galen

48


Međutim, važnost Aleksan-drijske škole medicine, nadilazi po značaju i smislu, puku priču o razvoju medicine u ostalim dijelo-vima Egipta. Razlog što je priča o Aleksandrijskoj školi odvojena kao zasebna je taj, što je Aleksandrija kao velika luka u Sredozemlju, bila sjecište različitih kultura i civiliza-cija, a najbolji liječnici tog vremena su školovani baš tu.

Nakon pada Egipta pod najez-dom Rimljana, Aleksandrija je ostala jedan od najvažnijih i najcjenjenijih cen-tara medicine toga vremena. Aleksandrijski naučnici i liječnici su bili aktivni i u 6.stoljeću n.e., izuzetno cijenjeni i traženi i izvan područja svoje zemlje.

Brojni liječnici su proizašli iz ove škole koji su djelovali ne samo u Rimu, nego i u Grčkoj. Najznačajniji predstavnici Aleksandrijske škole, osim Hipo-krata, su bili Herofil i Eristrat. Herofil je bio Praksagorin učenik, jedan dio historičara medicine ga smatra osnivačem ljudske anatomije i najvećim ana-tomom u tom periodu. Bavio se istraživanjem nervnog i kardiovaskularnog sistema, te je prvi opisao građu mozga, kojeg je smatrao centrom nervnog si-stema, života općenito i sjedištem duše. Eristrat je opisao slušni i vidni nerv.

Jedan broj suvremenih historiografa medicine smatra, da je za procvat hirurgije zaslužan napredak anatomije koji je postignut u Aleksandriji.

Kada su Arapi pokorili Egipat 639. godine n.e., Aleksandrijska škola je bila još uvijek aktivna, a oficijelni jezik je bio sirijski, što ukazuje na činjenicu da je mnogo studenata iz Istočnog Mediterana učilo medicinu u Aleksandriji sve do 7. stoljeća n.e.

Tokom VIII križarskog rata koji je počeo 1221. god., a epilog je bio Kri-žarski pohod 1295. god., kada je papa Urban V sa Rodosa, oganizirao pohod na Egipat, križarski fanatici su zauzeli Aleksandriju i izvršili jedan od najo-krutnijih pokolja muslimana, židova i kršćana. Spalili su Aleksandrijsku bibli-oteku, u tom periodu najveću na svijetu, koja je brojala 700 000 knjiga. Šteta je bila neprocjenjivih razmjera po napredak čovječanstva. Uz knjižnicu je bio univerzitet sa hiljadama studenata koji su besplatno bili podučavani, a za siro-mašne se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma.

Slika 37. Aleksandrijska sfinga

49


Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a prema sačuvanim spisima, zabilježeno je da su resursi biblioteke bili fascinantni za taj vremenski period življena.

Uopćeno gledajući, religijski, krstaški ratovi, koji su vođeni u pokušaju zapadnih Europljana da povrate Svetu zemlju od muslimana, bili su u potpu-nosti bez uspjeha.

Historiografi sestrinstva ističu da je sa sestrinskog gledišta u tom periodu došlo do formiranja dobro organiziranih vojnih redova za pružanje sestrinske njege, da bi se mogli zbrinjavati krstaši.

2.9. SALERNIJSKA ŠKOLA

Salerno je smješten na zapadnoj obali Italije, južno od Napulja, u Salern-skom zaljevu. U periodu kada arapska medicina doživljava svoj vrhunac u kr-šćanskom zapadu medicina i sestrinstvo doživljavaju svoj tamni period.

Postojala je jedna oaza, koja se oduprla potpunoj propasti, to je bila medi-cinska škola u Salernu, koja je počela sa radom krajem 9. stoljeća. Iz dostupne literature za taj period, uočljivi su podaci da su i žene vršile liječničku praksu i držale predavanja. Najstarije djelo ove škole, koje je bilo u potpunosti pod utjecajem Galenovih spoznaja, je knjiga “Passionarius”, autora Gariopontusa.

Kroz cijeli stari vijek, nije bilo na Apeninskom poluotoku, nijedne sa-monikle naučne medicine, izuzev medicine u južnoj Italiji, gdje su postojale čuvene medicinske škole. Stoga je opravdavajući razlog, što se u skoro svim udžbenicima historije medicine, pa tako i ovom izdvaja Salernijska škola.

U 11. stoljeću, ova škola je doživjela najveći uspon, kada su upoznali arap-sku medicinu. Veliki broj liječnika Salernijske škole je ostavio svoja djela, na-pisana na vlastitim istraživanjima. Porodica Platearius je napisala kompletan priručnik praktične medicine, pod nazivom “Practica brevis”.

U periodu kada crkva nije dozvoljavala nikakav napredak na polju znano-sti, zabranjivala sekcije, hirurške zahvate, tu je anatomija i hirurgija doživjela uspon. Operirali su hernije, katarakte, izvodili plastične rekonstruktivne za-hvate, te imali razvijenu ginekologiju.

Kao narodni priručnik higijene, nekoliko stoljeća su koristili pjesmu pod nazivom “Regime sanitatis Salernitanum”. Copho je napisao djelo “Anatomija porci” u drugoj polovini 11.stoljeća.

50


U 13. stoljeću su imali veći broj priručnika iz patologije, dijagnostike, far-macije, dijetetike i jedno djelo iz područja oftalmologije pod nazivom “Practi-ca oculorum”. U historiji srednjovjekovne medicine, Salernijska škola je pred-stavljala jedinu svijetlu tačku u Evropi. Bila je prva na zapadu gdje se mogla steći viša naobrazba.

Znatan broj historiografa medicine, smatra da je to preteća medicinskih fakulteta. Njihovi studenti su bili obavezni prvo savladavati 3 godine logiku, nakon toga 5 godina su izučavali medicinu. Bili su obavezni, po završetku obaviti jednogodišnju praksu, pod nadzorom liječnika što mi danas zovemo stažiranje.

Slika 38. Salernijska škola

UTJECAJ RELIGIJE NA RAZVOJ SESTRINSTVA


3. POGLAVLJE

“Hominem quero”!

“Tražim čovjeka”!

Diogen

52


3.1. UTJECAJ KRŠĆANSTVA NA RAZVOJ SESTRINSTVA

395. godine kršćanstvo je postalo zvanična državna religija cijelog Rim-skog carstva. Udovice i neudate žene mogle su se posvetiti karitativnom poslu. Njihovo djelovanje je imalo za cilj, preobraćanje u kršćanstvo, osiguranje odje-će i hrane za bijednike, beskućnike, te sprovođenje njege bolesnih i posjećiva-nje zatvorenika. Kroz te aktivnosti posebno su se istakle đakonese, matrone i svećenički redovi.

Đakonese

Unutar Istočne crkve su djelovale đakonese. Njihov zadatak je bio uz po-moć svećenika da vode brigu i sprovode njegu siromašnih i bolesnih. Djelova-nje je bilo isključivo religioznog karaktera, jer su preobraćali svoje štićenike u kršćanstvo, sudjelovali pri krštenjima i prenosili poruke sveštenstvu, obilazile zatvorenike. Karakteristično je da su se njegom bavili muškarci i žene, brinući se svako za svoj spol.

Među njima se posebno istakla Phoeba, smatra se prvom đakonesom, te da je vodila brigu i njegu za svetog Pavla.

U tom periodu je djelovao i Virginski red, još su ga nazivali red udovica, s tim da nisu morale biti članice isključivo iste. Osnovan je 400. god. u Konstan-tinopolisu. Djelovanje je nadzirala Olimpija. Sa 19 godina je postala udovica, živjela asketskim životom, te ostatak života posvetila vjerskoj i karitativnoj ulozi. Ostali su zapisi o njenim izuzetnim organizatorskim sposobnostima, a nadzirala je rad oko 40-tak đakonesa.

Matrone

Sredinom 4. stoljeća u Rimu su djelovale matrone. Porijeklom su bile iz dobrostojećih familija. Svoje domove su koristile za religiozno djelovanje te pomoć i njegu. Među njima su se istakle:

Marcela je svoj dom pretvorila u samostan u kojem je djelovala. Posvetila se u potpunosti kršćanstvu, kod nje je sveti Jeronim prevodio Bibliju. Navodno je bila siroče, a i nakon udaje, veoma brzo ostala udovica.

Fabiola je shvativši da je sagriješila postala kršćanka. Sagradila je 380. godine, hospicij s karitativnom ulogom za njegu. Obilazila je rimske ulice i sakupljala beskućnike, bolesne, neuhranjene i zapuštene. Bila je izuzetno cije-

53

UTJECAJ RELIGIJE NA RAZVOJ SESTRINSTVA

njena i omiljena kod svog naroda. Ostalo je zapisano, da su na njenoj sahrani prisustvovali mnogobrojni Rimljani.

Paola je slovila kao najobrazovanija među njima, smatraju je najznačaj-nijom ženom tog perioda. Navodno je u njenom vlasništvu bio cijeli grad Ne-cropolis. Ostavši udovica sa kćerkom odlazi u Palestinu da obavi zavjet, kao kršćanka. U Betlehemu je sagradila hospicij koji je služio hodočasnicima. Se-strinstvo je tumačila kroz religiozno umijeće, a ne kao službu i profesiju.

3.2. SVEĆENIČKI REDOVI

Zapadna crkva je u tom periodu imala izuzetan utjecaj. Pažnja se više posvećivala vjeri nego zdravlju i potrebama ljudi. Muškarci i žene su se morale posvećivati kršćanstvu i živjeti isključivo po kršćanskim svjetovnim norma-ma.

Parabolani su bili muška organizacija, koja je osnovala hospicij u vrijeme dok je harala crna kuga u Rimu, te su brinuli za oboljele.

Benediktanci su se istjecali u odnosu na druge kršćanske redove, jer su više pažnje posvećivali oboljelima. U sklopu svojih samostana su osnovali i neki vid prihvatnih ambulanti, u koje su primali ne samo oboljele već i bjegun-ce, putnike i hodočasnike. Svi pripadnici njihovog reda su bili educirani, a onaj koji je sprovodio edukaciju je bio adekvatno novčano nagrađivan. Obično su to bile najiskusnije i najcjenjenije osobe, koje su bile zadužene za podučavanje i morale su ih krasiti ljudske kvalitete humanosti i odanosti.

Red svih Svetih djelovao je u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Članovi su mogli biti muškarci i žene. Posebno su vodili brigu o najsiromašnijim zajedni-cama i oboljelim od zaraznih bolesti, a tretirali su leprozne.

Red sivih sestara se brinuo o bolesnima i u njihovim domovima, a ne samo u hospicijima.

Aleksinsko bratstvo je vodilo brigu i njegu za oboljele od kuge. Nisu se morali zavjetovati da bi pristupili članstvu. Oni su svoje žrtve spaljivali.

Uskoro će crkva zabraniti sve aktivnosti i to će biti period mraka. Histori-ografi su ga najbolje definirali kao “tamno razdoblje”, za čovječanstvo. U tom dijelu svijeta, će sve stagnirati, sem Salernijske škole i arapske medicine.

54


Slika 39. Matrone

Slika 40. Parabolani

“Liječnik mora da ima oči sokola,ruke djevojke, mudrost zmije i srce lava”.

Avicena

SREDNJOVJEKOVNA ARAPSKA MEDICINA

Izet Mašić


4. POGLAVLJE

56

IZET MAŠIć, LEJLA IBRAHIMAGIć - ŠEPER

4.1. OSNOVNE OSOBENOSTI ARAPSKE MEDICINE

U periodu od VII do XIV stoljeća Arapska medicina doživljava svoj pros-peritet. U VI. stoljeću, perzijski univerzitet u Jundi-Shapuru, kao i tadašnja univerzitetska bolnica, postaju okosnica razvoja Arapske medicine. Medicin-ski centri su Bagdad, Granada, Kairo i Damask, sa bolnicama (Buristanima) i medicinskim školama, koje su, što je prosto nevjerovatno za to vrijeme, bile stepenovane u dva nivoa, medicinske škole teorijske medicine, i višeg stepe-na - medicinske škole praktične medicine. Godine 931. u Bagdadu se uvodi licenciranje doktora medicine, odnosno postojala je posebna komisija koja je izdavala dozvole za rad nakon završene škole. Samo u prvoj godini licence dobiva 860 doktora medicine. Ovakav napredak postignut je zahvaljujući iz-dašnoj publicistici. Biblioteke su praktično pune knjiga: u Kordobi biblioteka ima 600.000 knjiga, u Granadi 1.100.000 knjiga, u Kairu 2.000.000 knjiga, u Tripoliju 3.000.000 knjiga, itd. Spaljivanjem biblioteka u Granadi i Kordobi uništene su stotine hiljada rukopisa i knjiga na arapskom, ali i španskom jezi-ku, iz područja anatomije, fiziologije, hirurgije, okulstike, itd. S druge strane, Mongoli spaljuju biblioteke u Bagdadu 1258. godine, kojom prilikom se prak-tično milioni knjiga nestaju u pepelu, među njima i kapitalna originalna djela arapskih doktora i naučnika. Samo u Mustansiriyya univerzitetu, spaljena je biblioteka sa 80.000 medicinskih naslova.

Kreativna istraživanja u arapskoj medicini započinju odprilike oko stoti-nu godina nakon osvajanja i konsolidacije Arapskog carstva. Arapski medici-nari su vrlo brzo usmjerili svoje istraživačke aktivnosti ka produktivnom radu i plodonosnom pisanju. Iz medicine tog razdoblja samo na perzijskom jeziku prema Fonahn-u objavljeno je iz “Riznice islamske nauke, koja se tek počela otvarati” (kako kaže Maks Mejerhof) preko 150 djela. U gradovima Kairu, Damasku, Bagdadu pišu se brojne medicinske zbirke, a u samom Carigradu u više od 80 džamijskih biblioteka ima preko više desetina hiljada rukopisa. Arapski liječnici prevode i koriste stare medicinske knjige, daju njihove kratke preglede, komentiraju ih, obogaćuju i nadopunjuju. Cumstom navodi: “Dugo se vremena smatralo da su Arapi ropski kopirali Grke, a da nisu imali vlastitog napretka u medicini. To je krivi pojam, jer kad su Arapi stupili na scenu, grčka je medicina potpuno nestala i svugdje su se vršile čarolije i magije. U tom tre-nutku, Arapi ne samo da su spasili grčko znanje od uništenja, nego su i popu-larizirali grčku medicinu svojim komentarima i poboljšanjima, i time stvorili podlogu znanstvenom proučavanju u Evropi. Čak da su se Arapi ograničili samo na skupljanje i prevođenje grčkih medicinskih knjiga na arapski jezik

57


i da su to znanje ponovo predali Evropi, ne bi to bio mali uspjeh. No oni su krenuli dalje i pisali su originalne knjige”. Prema Sartonovim riječima arapska medicinska djela pisana na arapskom jeziku bila su “najoriginalnija, najvrijed-nija i najplodonosnija” a sam arapski jezik je postao najnapredniji i najnaučniji jezik između VIII i XVII stoljeća.

Arapske medicinare su u traženju znanja i naučne istine vodile dobro po-znate izreke Božijeg poslanika Muhamed a.s.:

∗ traži znanje od kolijevke do groba;∗ traženje znanja dužnost je svakog Muslimana i Muslimanke;∗ traži znanje čak i ako je i u Kini;∗ tinta učenjaka svetija je od krvi mučenika;∗ onaj tko ostavi dom u potrazi za znanjem, ide stazom gospodarovom;∗ onaj ko traži znanje ne umire.

Ovome se može dodati jedna od najljepših arapskih mudrih izreka: “Ru-tbetul ilmi ealer ruteb – Rang nauke je najviši rang”, i hadis: “Zekjatul ilmi nešruhu – Zekjat na znanje je širiti znanje”.

Za Arape se kaže da su iz medicinskih djela Hipokrata, Galena i Dioskori-da i drugih grčkih medicinskih zapisa izvukli najvažniji materijal, sačuvali ga u rezervi, a oslobodili ga od svega suvišnog. Najbolji primjer za to je poređenje djela dva velikana Galena (I stoljeće) i Ibn Sinaa - Avicene (XI stoljeće). Razlika je izuzetna. Galen je gotovo nejasan a Avicena savršeno jasan. Prvome nedo-staje red i metodičnost a drugi ih je doveo do savršenstva.

Nažalost, većina arapskih knjiga i medicinskih rukopisa se do danas iz-gubila, jer su mnoge arapske biblioteke u pohodima drugih civilizacija unište-ne ili spaljene zbog fanatizma novih osvajača. No većina klasičnih djela je ipak preživjela. Nažalost, prijevodi mnogih od važnih medicinskih rukopisa, koji su doprli do evropskih i naših prostora iskrivljeni su ili unakaženi lošim pre-pisivanjem ili pak patvorenim izdanjima. Rijetko se u postojećim kolekcijama medicinskih rukopisa mogu naći dva istovjetna primjerka istog medicinskog djela a da imaju isti tekst. Tome su doprinijeli i loše i nemarno urađeni latinski prijevodi tih djela, jer su latinski prevodioci vrlo često svojatali ono što su pre-veli. Campbell navodi da “latinski prijevodi nisu uspjeli saopćiti prave zamisli arapske medicine srednjevjekovnoj skolastici”, a Browne konstatira “... jednom

58

za svagda mora se reći da se niti jedna ideja arapske medicine ne može izvući iz nesavršenih prijevoda standardnih arapskih knjiga”.

4.2. NAJZNAČAJNIJI PREDSTAVNICI ARAPSKE MEDICINE

Krajem IX i početkom X stoljeća počinje da se razvija i cvjeta medicina koja se naziva arapskom čiji su glavni predstavnici bili: Ali at-Taberi, Ahmed at-Taberi, ar-Razi (latinski Rhazes), Ali ibn al-Abbas al-Magusi (latinski Haly), ibn al-Baitar, ibn al-Qasim al-Zahrawi (latinski Abulcasis), ibn Sina (latinski Avicena), ibn al-Haitam (Alhazen Zapada), ibn Abi al-Ala Zuhr (latinski Aven-zor), ibn Rušd (latinski Averroers) i ibn un-Nefis. Liječnici Taberi, Medžusi i Razes bili po rodu Perzijanci.

Svaki od nabrojanih velikana arapske medicine na svoj način zadužio je medicinsku nauku i struku i ostavio trajan pečat u historiji medicine. Trebalo bi previše prostora da specifikume svakog od njih iscrpno opišemo. Većinu ih na Zapadu dobro poznaju i uvršteni su u udžbeničku literaturu kao dona-tori značajnog medicinskog blaga, bez kojeg bi vjerojatno medicina, naročito srednjeg mračnog stoljeća, bila blijeda i prozaična, nedovoljno proučena i ne-shvatljiva itd. No, Abdulah ibn Sina (Avicena) je ostao nenadmašan u plejadi pobrojanih. Njemu se može približiti Alauddin ibn al-Nefis, koji će sredinom XII stoljeća oboriti neke od teorija Avicene i svih njegovih prethodnika, od ko-jih je on kupio građu za svoj veliki al-Kanun fit-tibb. Kanun će stoljećima biti komentiran i dopunjavan novim saznanjima. Jedan od brojnih i možda najbo-ljih komenatara – izvadaka (excerpta)je upravo Nefisov – Mugaz al. Quanun.

4.3. ARAPSKI LIJEČNICI PREVODIOCI

Nesumnjivo je da su prevodilačke škole, osnovane u velikim srednjevje-kovnim arapskim gradovima, odigrale izuzetnu ulogu u sakupljanju bogatog medicinskog blaga prethodnih epoha i civilizacija. Liječnici prevodioci, koji su danima i noćima radili težak, mukotrpan ali značajan posao prevođenja naj-značajnijih djela s grčkog, perzijskog, sirijskog, indijskog, hebrejskog i drugih jezika, ostavit će neizbrisiv trag u prenošenju znanja i iskustava prethodnih generacija. Među njima ima nekoliko liječnika koji svojim doprinosom medi-cinskoj nauci i struci značajno prominiraju.

Biruni je po porijeklu Perzijanac. Rodio se u gradu Horezmija (današ-nji Iran), gdje je studirao matematiku, historiju i medicinu. Od mnogobrojnih


59

njegovih djela iz područja filozofije, medicine, astronomije, historije (njegovo najznačajnije djelo je objavljeni majstorski putopis o Indiji u kome je fanta-stično opisao budizam i njegovu filozofiju). U toj knjizi sačinio je fascinan-tnu komparaciju između sufizma i nekih indijskih metoda, naročito metode filozofa Patandžalija, čiju je zbirku aforizama preveo sa sanskrta na arapski jezik. Fantastično je ocrtao psihološke teorije zablude nabrajajući šest uzroka koji čovjeka mogu navesti da laže. Također je ovom knjigom osvjedočio veliko poznavanje sastava kasti i života Brahmana. Interesantna je njegova izjava koja veoma jasno ocrtava njegovu slobodu duha: “Okretanje zemlje nikako ne bi poništilo astronomske račune, jer sve astronomske vjerojatnosti mogu biti jed-nako dobro protumačene unutar jedne kao i druge teorije. To je pitanje s toga teško riješiti”. Također je pisao o astrolabu, planisferi i sferi od obručeva – jed-nom svom astrolabu dao je naziv cilindrički, a danas se on zove otografskim. Iz područja medicine sačinio je niz djela historiografskog i enciklopedijskog karaktera. Pošto se osobito poznavao s ibn Sinaom, nepoštedno je s njim pole-mizirao o mnogim stvarima, što će imati višestruke koristi za njihova tumače-nja određenih teorija i pojmova, te napose za cjelokupnu medicinu.

Drugi veliki liječnik iz ovog perioda je nestorijanski hrišćanin Jahja Ibn Masavaih – na Zapadu imenovan kao Mesue stariji, pola stoljeća liječnik ne-koliko halifa počev od Harun al-Rašida, također predstavnik škole u Džunda-išapuru. Međutim, najveći dio života provodi kao profesor i upravnik glavne bolnice u Bagdadu. Ovaj liječnik je poznat kao odličan prevodilac, a napisao je i mnogo medicinskih knjiga o groznicama, higijeni i dijetetici. Također je napisao prvo arapsko djelo iz područja oftalmologije, koje će zajedno sa jed-nim drugim djelom iz ovog područja, njegovog učenika Hunaina Ibn Ishaka biti, ustvari, najstarije rasprave na arapskom jeziku iz područja oftalmologije, a koje će kasnije biti korisna osnova za daljnja istraživanja u ovoj oblasti. To djelo je dugo služilo kao priručnik za nastavu iz oftalmologije. U njemu je opisano proučavanje anatomije i fiziologije oka, uzroci bolesti, te pristupi pro-učavanju simptoma.

Hunajin Ibn Ishak je liječnik, također nestorijanski hrišćanin iz Hire, čovjek kome je arapska nauka veoma mnogo dužna, i reklo bi se da je on otac arapske medicine. Putovao je po Vizantijskom carstvu kako bi pored odličnog poznavanja sirijskog, perzijskog i arapskog jezika naučio dobro i grčki jezik, koji će mu itekako poslužiti za njegove odlične prijevode poznatih medicin-skih djela s tog jezika na arapski i latinski jezik. Latini ga nazivaju Joannitaius. Za njega je halifa Mutavakkil specijalno restaurirao “Prevodilački ured” koga je ranije osnovao halifa al-Me’mun. U svom poznatom djelu “Uvod u Hipo-


60

kratove aforizme”, Hunajin će reći “kako se suzdržao od svake nepromišljene smjelosti, svakog mijenjanja, svakog dodavanja”, a što se tiče nejasnih dijelo-va, on se poslužio mnogim rukopisima i mnogo je sam ispitivao. Slobodno s može reći da su njegove metode bile metode modernog naučnika. Izumitelj je mnogih medicinskih i filozofskih tehničkih izraza koji će kasnije ući široko u upotrebu, čime je značajno pomogao formiranju naučnog jezika. Bez sumnje, on je značajno uvećao naučni prtljag Arapa i zahvaljujući njemu i njegovim saradnicima, arapski su pisci nekoliko stoljeća bili avangarda nauke i kulture, komplicirana Galenova terminologija je prenesena u arapski jezik, pa će je ka-snije njegovi nasljednici s lahkoćom koristiti pri pisanju svojih djela.

4.4. ARAPSKI LIJEČNICI ENCIKLOPEDISTI

Najveću slavu u historiji medicine doživjeli su arapski liječnici enciklope-disti, čija će bogata enciklopedijska djela, u kojima su sabrana sva medicinska iskustva iz prethodnih epoha i civilizacija, biti temelj istraživanja i razvoja mo-derne medicine. Između mnogobrojnih enciklopedista srednjovjekovne arap-ske medicine izdvojili smo tri velikana: al-Taberija, ibn Sina-a i ibn Nefis-a.

Al-Taberi, sin liječnika u Tabaristanu (Mazanderan), arapski učenjak – enciklopedist, radio je i stvarao u Bagdadu. Njegovo najpoznatije djelo je bo-gata enciklopedija “Raj mudrosti”, koja se sastoji od niza opažanja o najrazliči-tijim temama uzetim iz grčkih i indijskih djela. U “Raju mudrosti” al-Taberi se bavi filozofskim razmatranjima na različite teme, zatim prelazi na embriološke teme i rezultate ispitivanja higijenskih svojstava hrane i pića. Potom prelazi na prikaz brojčanog pregleda mišića, živaca i krvnih žila, a nakon toga daje prikaz tekućina, mirisa i boja, ljekovitih tvari i toksikologije. Poseban dio en-ciklopedije je poglavlje koje je originalno u arapskoj medicinskoj književnosti. Ono predstavlja studiju o klimi, vodama i godišnjim dobima i njihovu vezu sa zdravljem ljudi. Sljedeće poglavlje prikazuje nacrt kozmografije i astrono-mije komparativno s esejem o korisnosti medicine. Ovo poglavlje završava se s bogatim iskustvima iz indijske medicine. Nakon toga opisana je opća pato-logija, bolesti glave, bolesti srca, bolesti stomaka, živčane bolesti i groznica. Značaj ove al-Taberijeve enciklopedije je u tome da je u mnogim pogledima i pristupima objašnjenja pojava i medicinskih pojmova značajno išao ispred svoga vremena. Npr. kod objašnjenja dijagnostičkih postupaka on preporuču-je: promatranje izgleda i naravi bolesnog dijela tijela, opipavanje (palpacija), is-pitivanje funkcionalne sposobnosti, evakuacija sadržaja, predviđanje mogućih posljedica i konačno samo ispitivanje bolesnika.


61

Ebu Ali Husejn Ibn Hasan ibn Abdu-lah Ibn Sina (980-1037), u Evropi poznat pod imenom Avicena, nastao pogrešnim iz-govorom arapskog naziva Ibn Sina, čemu je doprinio njegov hebrejski izgovor Avin-Sina, jedan od najvećih naučnika-mislilaca svih vremena. Opus njegovih naučno-filozofskih i medicinskih djela premašuje cifru od 300, od kojih su neka i višetomna. Dosta je velik broj manjih rasprava koje tretiraju pojedina važ-na pitanja, štampana na svim jezicima Svijeta od Indije, Teherana do Rima i Lajdena. Jedna od njih je i Rasprava o lijeku od smrti koja je prevedena ili u originalu štampana na preko 40 jezika.

Najpoznatije medicinsko djelo Avicene je Al-Kanun fit-tib (Zakonik me-dicine), koji je više stoljeća bio osnovno medicinsko štivo na Istoku i Zapadu. Kao filozof, Avicena zauzima među islamskim filozofima skoro prvo mjesto. Najpoznatije filozofsko djelo mu je Kitab al-Šifa (Liber sanationis) u kome je iznio cio filozofski sistem u 20 knjiga.

Avicena (Ebu Ali al Husein ibn Abdulah ibn Sina), poznat i pod imenom Princ liječnika i Eš-Šejh er-reis (Lider mudrac) i Hudždžet el-haqq (Dokaz istine), perzijski filozof i liječnik, najznamenitiji je arapski medicinski pisac (rođen u Afšanu, Belkha, kraj Buhare, 980. godine a umro u-Hamadanu 1037. godine). On je bio, ne samo dubok i originalan mislilac i neumoran znanstve-nik što je dane i noći provodio u osami biblioteka i uz bolesničke krevete, nego i čovjek od krvi i mesa – ljubitelj tjelesnih užitaka, bučnih pijanki, pjesnik i muzičar. Rijedak duševni spoj silne duhovne energije, znanstvene radoznalo-sti i osjećaja za lijepo, uz veliko vlastito iskustvo, omogućili su Aviceni duboku spoznaju psiholoških problema zdravog i bolesnog čovjeka (2,3). Na Zapadu je Avicena najviše poznat kao liječnik i medicinski pisac. Njegova slika kao Princa ljekara ukrašavala je zidove mnogih katedrala po Europi i Dante mu je ukazao počast stavljajući ga u čistilište s dva velika antička autoriteta u medi-cini – Hipokrata i Galena.

Posebno priznanje mu je odavao jedan od najvećih genija renesanse – Mikelanđelo, kao drugom geniju, naroda Istoka, velikom misliocu, učenjaku i liječniku epohe. Glavno Avicenino medicinsko djelo je Al-Qanun fit-tibb (Canon medicinae, Zakonik medicine). To je, zapravo medicinska enciklope-

Slika 41. Abdulah Ibn Sina


62

dija, zamašan pokušaj jednog čovjeka da sistemski sredi cjelokupno znanje i iskustvo, te da se tako stvori kodeks nepromjenjivih zakona medicine. Svoj veliki Kanon Avicena započinje pisati u Gorganu (na jugoistoku Kaspijskog jezera) 1012. godine i nastavlja na nje-mu raditi stalno mijenjajući mjesta svog boravka, sve do 1024. godine. Kanon se sastoji od pet knjiga koje su podijeljene na fenove i poglavlja. U pr-voj knjizi obrađeni su opći zakoni, na-čela medicine; u drugoj knjizi opisani su jednostavni lijekovi alfabetskim re-dom, a u trećoj lokalne bolesti od gla-ve do pete; u četvrtoj knjizi prikazane su bolesti cijelog organizma, u prvom redu vrućice; u petoj su opisani sastav-ljeni lijekovi. U Kanonu je obrađena anatomija, fiziologija, opća i specijal-na patologija, dijetetika, higijena, di-jagnostika po kliničkim simptomima, žuči i urinu, farmakologija, kozmetika

i hirurgija. Prva knjiga (dijelovi 3, 4 i 5) i četvrta knjiga Kanona predstavljaju Avicenu kao kompetentnog hirurga s tačnim opservacijama o mnogim nači-nima operiranja, između ostalog i o operiranju raka.

Medicinske znanstvene koncepcije koje Avicena iznosi u Kanonu uglav-nom nisu originalne, nego, su preuzete iz grčkih i hipokratsko-galenskih me-dicinskih djela, koja su arapski učenjaci upoznali preko prijevoda sa sirijskog jezika. Temelj je Kanona filozofija Aristotela i humoralna doktrina i klinička iskustva Hipokrata i Galena i Diskoridesa. Ipak, Avicenin Kanon nije kom-pilacija slavnih prethodnika, nije samo prosta kolekcija poznatih činjenica i teorija, već i izvanredna sistematizacija i konačna kodifikacija antičke grčke medicine. U Kanonu ima dosta novih otkrića za ono doba koja su došla kao rezultat medicinskih eksperimenata, dokazivanja i zaključivanja samog Avi-cene, ako što su upotreba nekih trava, otkriće antiseptičnog dejstva alkohola i otkriće tumora na mozgu i ulcera na stomaku. Avicena prvi opisuje svih šest vanjskih mišića oka, a u njegovoj teoriji vida koju je izložio u De anima (Nefs),

Slika 42. Al-Kanun fit-tib


63

Avicena zastupa mišljenje da svjetlost dospijeva u oko izvana i da u isto vrije-me iz oka izlazi jedan psihološki akt i stiže do objekta. Pored ostalog, Avicena spominje neke do tad nepoznate simptome pleuritisa i različitih psihopatija, predlaže intubaciju larinksa kod opasnosti od ugušenja, operativnu terapiju empijema, postepeno ispravljanje deformacije kralježnice i ekstrakciju mrtvog ploda nekom vrstom forcepsa.

Nikada do tada jedan medicinski pisac nije dosegao jasnoću, logičnu dosljednost kompozicije, ljepotu i sugestivnost izraza i unutrašnje jedinstvo Avicenina Kanona. Stoga je razumljivo da je to djelo preko pet stoljeća bilo školski tekst, neka vrsta medicinske biblije. U XII stoljeću preveo je Gerardo da Cremona (1114-1187) u Toledu Kanon s arapskog na latinski jezik. Taj prije-vod proširio se u velikom broju srednjovjekovnih prijepisa, a doživio i petnaest preuređenih izdanja. Do danas je poznato oko četrdeset izdanja Kanona.

Arapski tekst al Qanun fi’t-tibb, štampan je u Medicinskoj štampariji u Rimu 1593. godine. To je prva štampana medicinska knjiga na arapskom jezi-ku. Latinski prijevod Gerarda da Cremona objavljen je prvi put u Strassburgu 1473.godine. Vodopiscus Fortunatus Plempius dao je dobar latinski prijevod prvih dviju knjiga Kanona u Louvainu 1658.godine. Hebrejski prijevod štam-pan je u Napulju 1491.godine. Petu knjigu preveo je njemački J. V. Sontheimer u Freiburgu 1845. godine. Kritički prijevod prve knjige na engleski jezik obja-vio je O.C. Gruner u Londonu 1940. godine. Ruski prijevod Kanona izdala je u redakciji B. D. Petrova uzbekistanska Akademija nauka u Taškentu 1954. go-dine. Sam autor ovog poglavlja ima dva litografisana primjerka Kanuna, jedan štampan na arapskom jeziku u Laknau, Indija, krajem pretprošlog stoljeća, drugi štampan prije dvadesetak godina u redakciji profesora Fuata Sedzgina, direktora Instituta za islamske znanosti u Frankfurtu, Njemačka. Treći pri-mjerak Kanuna u BiH je onaj u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, star preko 600 godina i djelimično oštećen. Zanimljivo je da se na Srednjem Istoku još uvijek mogu naći prijepisi Aviceninih medicinskh djela, po kojima se ravnaju pojedi-ni narodni liječnici.

Najvažnije filozofsko Avicenino djelo je al-Šifa, na latinskom jeziku po-znato kao Suficientia, opširan kompedij u kojem se raspravlja o logici, fizici, psihologiji, kozmologiji i metafizici (Knjiga iscjeljenja, veliki Skup filozofije). Poznata je i ogromna enciklopedija koju je bio naslovio Kitab al-insaf (Knjiga o nepristranom presuđivanju, dvadeset i osam tisuća pitanja u dvadeset sve-zaka), u kojoj teškoće na koje je naišao čitajući djela drugih filozofa sučeljava s vlastitom filozofijom označenom kao “istočna filozofija” (hikma mašriqiyya).


64

Sačuvalo se svega nekoliko fragmenata ovog djela, između ostalog jedan dio komentara Knjiga Teologije zvane Aristotelova, komentar knjige Lambda Metafizike, marginalne bilješke uz De anima, i možda “bilježnice” poznate pod naslovom “Logika istočnjačka”. U trilogiji Mistična kazivanja Avicena je povjerio tajnu svog slobodnog iskustva, predstavljajući tako dosta rijedak slučaj filozofa koji je potpuno svjestan samog sebe i koji je uspio oblikovati vlastite simbole. Tema triju Kazivanja je putovanje prema jednom mističnom Istoku, koji se ne može naći na zemljopisnim kartama. “Kazivanje Hayy ibn Yagzana” izlaže poziv na putovanje u društvo s Anđelom prosvjetiteljem. Lik i uloga Anđela koji je “Djelatna umnost” omogućuje nam da shvatimo kasniju sudbinu avicenizma. Upravo je ta umnost uzrok propasti onoga što se nazivalo “latinskim avicenizmom”. Ona je uzbunila pravovjerni monoteizam, koji je vrlo dobro predosjetio da filozof ne bi ostao nepomičan i skrušeno prepušten Anđelu da ga vodi ka nekom metafizičkom cilju, već da bi ga ona povukla ka nepredvidivostima, a u svakom slučaju preko utvrđenih dogmi, zato što neposredan i lični odnos s jednim duhovnim bićem ne čini filozofa posebno sklonim da se klanja ovozemaljskim auutoritetima. Avicenizam je mogao biti plodotvoran samo po cijenu korjenite promjene koja mu je izmijenila smisao i strukturu: “augustinizam pod avicenijanskim utjecajem”.

Moramo imati na umu da je Avicenino filozofsko djelo suvremenik veli-kih djela ismailitskog ezoterizma (šiizma), uz koje se vežu neka velika iranska imena i koja će, nadamo se, vremenom zauzeti dostojno mjesto u našim histo-rijama filozofije, mjesto koje im sigurno pripada. Ovo vremensko podudaranje još više proširuje obzorje na kojem se ocrtava Avicenina duhovna fizionomija. Uostalom, njegovo djelo u cjelini daje nam naslutiti svu složenost jednog duha i učenja koje su latinski skolastičari samo djelimično poznavali.

“Kod Avicene postoji (pisao je Louis Gardet) nepovjerenje ili omalovaža-vanje prema vjerskom zakonu, ali i njegovo uklapanje u emanaističku i mo-nističku viziju svijeta”. Kod Avicene postoji pomirbena težnja koja dopušta stvorenje pojedinačne duše i njezino održanje nakon smrti. Jedino Avicenino razmišljanje jasno pokazuje da je želio da ga ubrajaju među vjernike. Kad je shvatio doseg metafizike napisao je: “Sutra ću otići u džamiju da iskažem za-hvalnost i da siromasima podijelim obilne milodare”. Dva će citata iz Avicene očigledno prikazati njegovo stanovište: “Filozofija je (kaže on) usavršenje ljud-ske duše spoznajom stvari i afirmacija spekulativnih i praktičkih istina u mjeri koliko je to čovjeku moguće”. I još: “Prve elemente spekulativne filozofije pri-mili su učitelji božanske vjere putem odobrenja; isto tako, praktična se filozofi-ja služi otkrivenim božanskim zakonom i savršenstvom njegovih definicija”.


65

Avicenino poistovjećivanje Anđela objave, koji je Duh sveti, sa Djelatnom umnošću, koja je Anđeo spoznaje, potiče filozofiju Duha koja se temeljno ra-zlikuje od one koja se tako naziva na Zapadu. Pažnju europskih mislilaca pri-vlačile su, svakako, posljednje stranice djela Šifa na kojima je Avicena govorio o ideji Proroka i ideji Imama, i koje je namjerno ispunio aluzijama. Jer, na tim stranicama mogli su se ustanoviti da avicenijanska gnoseologija, učenje o umnosti, sadrži u sebi premise njihove vlastite proročke filozofije.

Svoj burni život Avicena je završio onako kako ga je živio. Liječeći se pre-više energično podlegao je u punoj snazi u dobi od 57 godina, 1037. godine, nadomak Hamadana.

Zašto AVICENU – IBN SINA-a mnogi historičari medicine smatraju za jednog od najvećih genija medicine i filozofije?

Za to ima više razloga:

Prvo, Avicenino djelo – iako u fragmentima – paradigma je baklje ljud-skog duha, “Anđela prosvjetitelja”, koju je islamska civilizacija prenosila u širo-kom rasponu od IX do XII stoljeća, predavajući Europi bogato grčko nasljeđe i ispunjavajući tako ogromnu duhovnu prazninu mračnog srednjeg vijeka.

Drugo, medicinska iskustva Hipokrata i Galena, Avicena je obogatio vlastitim kliničkim opažanjima i istočnjačkom farmakologijom. U svojim ra-spravama Avicena se koristio svim načinima i putevima saznavanja koji su dostupni čovjeku: od racionalnog rezoniranja i interpretiranja svetih knjiga do opservacija i eksperimenata. To se najbolje ogleda u njegovim medicinskim djelima gdje on, dok raspravlja o dijagnozi bolesti i djelovanju pojedinih lije-kova, obično govori o svom ličnom iskustvu s pacijentima. Pored toga, njegove kliničke opservacije često ulaze u rasprave o psihologiji koja je po Aviceninom mišljenju u uskoj vezi sa medicinom.

Treće, Avicena je napisao preko 300 različitih djela o filozofiji, medicini, teologiji, biologiji, psihologiji, fizici, alkemiji, astronomiji i muzici, a ostalo je sačuvano nekoliko njegovih pjesama. Široko zanimanje i enciklopedijsko obra-zovanje, koje je, pored spomenutog, obuhvatilo i odlično poznavanje prava, državničkih poslova, gramatike, geometrije, logike i kozmologije, omogućili su da Avicena bude na prvom mjestu i originalan filozof, najsjajniji predstav-nik istočnjačkog aristotelizma. U svemu začuđuje obim Avicenina djela, kada se zna da je njegov život bio ispunjen burnim događajima (hapšenja, progoni) i opterećen važnim javnim funkcijama. Način na koji se stvarao najbolje ilu-strira jedna od anegdota, koja kaže da su neka od njegovih djela nastajala tako


66

što ih je diktirao pisaru dok je jašući na konju putovao s vladarem na neko od poprišta bitaka. Avicenino ogromno djelo, koje je na Zapadu ostavilo jak pečat u srednjem vijeku, a na Istoku sve do danas, prekriva čitavo područje filozofije i znanosti njegova doba.

Četvrto, u našoj filozofskoj i medicinskoj misli, Avicena je jedan od mnogih istočnjaka iz plejade veličanstvenih koji je neopravdano zapostavljen. Avicena je stoljećima slovio kao najveći znanstvenik-filozof, kao tradicionalni liječnik i mudrac ili hakim, mudrac koji obično liječi tjelesne bolesti, a istovre-meno i ličnosti kojoj svako može sa potpunom sigurnošću da se preda, sigu-ran da je, kako psihološki, tako i medicinski u sigurnim rukama. To je ideal i suvremenog liječnika, osobito danas u doba visokih tehnologija kada težimo istinskoj ljudskoj komunikaciji.

Sa Aviceninim velikim Kanunom došlo je i “zlatno doba arapske medicine”, gotovo do svog vrhunca. Od početka XI vijeka, kad je umro Avicenna, do polovine XIII, kada je stvarao Ibn-un Nefis, medicinska nauka i dalje se razvijala i napredovala. Za to doba karakteristična je činjenica da ni silni autoritet Avicennin nije mogao ukočiti napredak medicinske nauke. Tri stotine godina prije Paracelsusa, u Kairu se javlja jedan medicinski naučnik koji se usuđuje dirnuti u autoritet Avicenne i u nepogrešivost “medicinske biblije”. Taj naučnik je bio Alauddin ibn-un Nefis. On na 250 godina prije Michaela Servet-a, otkriva mali (plućni) krvotok (1,5). U svom posebnom djelu o anatomiji, Ibn-un Nefis na pet mjesta pobija Galenovu nauku, koju je i Avicenna bio prihvatio.

Ibn Nefis (Alaadin ibn Nafis al-Qu-rashi al-Dimashqui) rođen je u Damasku 1210. godine (postoje i drugi podaci: da je rođen 1208, odnosno 1213. godine, ali se najviše citira 1210. godina). Medicinu stu-dira u poznatoj Aldakhoiriah medicinskoj školi, koja je dobila ime po svom osnivaču, Al-Dakhwaru. Praktičnu medicinu izu-čavao je u Al-Nouri Bimaristanu. Kasnije, 1236. godine, Ibn Nefis odlazi u Egipat na poziv Sultana da radi u Al-Naseri bolni-ci kao okulista. Uskoro postaje šef ljekara Egipta i lični ljekar Sultana Zaher Bebara. Godine 1275. postaje dekan Qalaoon al-Mansouri bolnice u Kairu.Slika 43. Ibn Nefis


67

Savremenici ga opisuju kao velikog doktora i učitelja, koji je “danonoćno” bio na raspolaganju svima kojima je njegova pomoć bila potrebna. “U divnu kuću, koja je bila potpuno popločana mramorom i bila jedina u cijelom Kai-ru koja je imala mramorni hodnik, dolazile su mnoge ugledne ličnosti, među kojima je bilo i prinčeva, kako bi se pridružili interesantnim debatama o mno-gim pitanjima. Među njima su često bili i vodeći ljekari Kaira: Ibn-Saghir, Al-Badr Hassan, Ibn Kushak, kao i državni sekretar Ibn Al-Kuff”.

Prema Safadiju, Ibn Nefis je bio nenadmašan, kako u sposobnostima pam-ćenja, tako i u svom obimnom kreativnom pisanju. Svi koji su prisustvovali njegovom radu slažu se da nije koristio nikakvu literaturu, pošto je izvrsno znao stvari napamet. Safadi govori o tome kako je nastalo djelo o krvotoku. Jednog dana Ibn Nefis je otišao u javno kupatilo i, usred kupanja, iznenada je izišao u garderobu i zatražio papir i pero. Odmah je na tom mjestu počeo pisati svoje djelo o pulsu i nije se vratio u kupatilo dok ga nije završio. Šejh al-Rashi-di, opisao je ponašanje Ibn Nefisa usred posla: “Obično bi okrenuo lice prema zidu i pisao tečno poput vodopada, a kada bi se pero u njegovoj ruci istupilo, odložio bi ga i uzeo novo iz kolekcije koja je već bila pripremljena i stavlje-na pred njega. Na taj način nije gubio vrijeme”. Mnogi znameniti liječnici tog doba proglasili su ga “Drugim Avicennom”.

Kao i većina arapskih ljekara toga doba Ibn Nefis je proširio svoje znanje i u oblasti filozofije, historije, islamskih zakona. Iz oblasti medicine publicirao je djela; “Referalna knjiga za ljekare”, “Udžbenik iz Oftalmologije”, “Komen-tari Hipokrata”, “Komentari Materie Medike”, a najvažnije djelo je “Komentar anatomije” na Avicennin Kanon, što je vjerovatno jedna od najznačajnihij knji-ga svih vremena, u kojoj Nafis opisuje anatomiju, patologiju i farmakologiju. Ova knjiga bila je potpuno zaboravljena do 1924. godine, kada Dr. M. Altawi, pronalazi rukopis (No.62243) sa naslovom “Commentary on the Anatomy of Canon” u Pruskoj državnoj biblioteci u Berlinu. U Komentaru se nalazi i prvi opis plućne cirkulacije.

U antičko doba, grčki filozofi, naučnici, ljekari i anatomi (Galenus, Hi-ppocrates, Rufus, Oribasius, Discorides i Aeginius) znali su da se krv kreće arterijama i venama, i prema njihovom tadašnjem nivou znanja, arterijama se kreće zrak (air, odakle je kasnije izvedena riječ arteria), a venama se kreće krv. Centralni organ cirkulacije je jetra, gdje se krv obogaćuje hranjivim sup-stancama i postaje “prirodna energija” ili “prirodna snaga” (“natural spirit”). Iz jetre kao centralnog organa, krv se venama transportira u tkiva, dolazi u desno srce, gdje se preko pora u septumu srca transportira u lijevo srce, a za-


68

tim u pluća, miješanjem sa zrakom, postaje svijetla krv ili air, odnosno “vitalna energija”, ili “vitalna snaga” (“vital spirit”) i arterijama ide na periferiju.

Galenus, kao najpoznatiji anatom antičkog doba, postavio je teoriju: ”...Krv iz desne strane srca kroz nevidljive sitne pore u septumu prelazi u lijevu stranu srca i tu se miješa sa zrakom, te se kreira energija (spirit), koja se zatim distribuira u cijelo tijelo...”. Prema Galenu, venski sistem je odvojen od arterij-skog, osim preko opisanih pora u septumu srca. Tačno se zna da je Galenovo učenje o krvotoku stoljećima dominiralo kao važeće gotovo na svim medicin-skim školama Zapada, ali i Srednjeg Istoka. Medicinska škola Perzije koja je, uz grčku, bila najrazvijenija škola Antičkog doba, također je prihvatila stavove grčkih anatoma.

Antička škola anatomije ljudskog tijela nije radila sekcije na leševima, s obzirom na tada jasne i stroge religiozne i kulturne barijere, odnosno zabrane sekcija.

Cirkulacija krvi, predstavlja, isto tako, osnovno pitanje i za arapske nauč-nike i anatome. Avicenna (Abdulah ibn Sina), a kasnije i Ibn Nefis postavljaju postulate cirkulacije krvi. Već u svom čuvenom djelu “Al Quanun Fit-tib”, koje su William Osler i Max Meyerhof, čuveni historičari medicine proglasili “me-dicinskom biblijom” (ovo djelo bilo je više od šest stoljeća osnovno medicinsko štivo na osnovu kojeg se izučavala medicina), koju je Ibn Sina pisao ravno 12 godina (od 1012. do 1024. godine, mijenjajući stalno mjesto boravka - Isfahan, Hamadan, Rey i dr.) i objavio na arapskom jeziku u 5 tomova, i to u njegovom prvom tomu Ibn Sina pobija Galenove teorije o krvotoku, koje su bile neobo-rive više od deset stoljeća.

Posebno je epohalan rad Ibn Nefisa koji postavlja teoriju da ...krv iz de-sne srčane komore dolazi (prelazi) u lijevu komoru, ali da ne postoji direktan put. Septum srca nije perforiran sitnim nevidljivim porama, kako to opisuje Galenus, niti pak vidljivim porama, kako to opisuju drugi naučnici. Krv iz desne komore kreće se kroz vena arteriosa (plućna arterija) u lijevu komoru i tamo tvori vitalnu energiju (“vital spirit”). Na drugom mjestu Ibn Nefis navo-di: “...Srce ima samo dvije komore...i između ovih komora nema otvora....Krv iz desne komore ide gore prema plućima, miješa se sa onim (tvarima) koja su u plućima (zrakom), zatim prolazi kroz arteria venosa (plućnu venu) u lijevu srčanu komoru, i ide dalje prema organima i tkivima...”.

U svom opisu anatomije pluća, Ibn Nafis navodi: “....Pluća se sastoje od dijelova, prvo, bronha, drugo, od grana arterie venose, i treće, od grana vene arteriose, i sve ovo je povezano rijetkim (siromašnim) poroznim mesom....”.


69

Također, postoji podatak da sam Ibn Nefis nije pridavao nikakve važnosti niti se interesirao za Galenove radove. Nefis je više pažnje i komentara prida-vao Aviceninim teorijama, koji je iz njegovog najčuvenijeg djela “El Kanun Fit-tib” napravio jedan od najboljih komentara – izvadaka/Excerpta: Mudžez el-Kanun. Mada su ga prozvali “Drugim Avicennom”, u ovom djelu Ibn Nefis ide dalje od svog prethodnika, pa je ovo, uz “Komentar anatomije iz Avicenninog Kanuna”, djelo koje je i proslavilo Ibn Nefisa i ono čime je najviše zadužio čo-vječanstvo u kome je Nefis dao teoriju plućnog krvotoka u šesnaest postavki:

Krv se prerađuje u desnoj komori (ventriklu) srca; Srčana pregrada ne propušta krv;U srcu imaju samo dvije komore, a ne tri, (kako kaže Avicenna);Vena arteriosa (pulmonalna arterija) vodi krv iz desne komore u pluća,

gdje se krv miješa sa zrakom; U plućima ima prolaza između vena arteriosa i arteria venosa (pulmonal-

na vena);Miješanje prerađene krvi sa zrakom počinje (ne u srcu, tj. lijevoj komori,

prema tradicionalnom mišljenju), već u plućima;Ovo je pripremna faza u proizvodnji vitalne energije; Arteria venosa vodi mješavinu do lijeve komore;Arteria venosa pulsira;U arteria venosa je mala količina mješavine prerađene krvi i zraka;Mješavina prerađene krvi i zraka je sklona da postane vitalna energija;Vitalna energija se proizvodi u lijevoj komori;Lijeva komora je šira od desne, dovoljno široka za ovu namjenu;Količina (prerađene) krvi u lijevoj komori je mala, ali je količina vitalne

energije velika;Neiskorišteni ostatak se izbacuje iz lijeve komore kroz arteria venosa u

pluća, i izdiše se; U lijevoj komori postoji urođena toplota.

Posebna važnost ovoga postulata o cirkuaciji krvi leži u činjenici da je postavljen metodom dedukcije, dakle bez oglednog seciranja ljudskog tijela. Međutim, sigurno je da su u to vrijeme arapski anatomi radili sekcije životinja. Pretpostavka je da je Ibn Nefis, a i drugi liječnici istraživači, vjerovatno do gore opisanih teorija i opažanja morao doći obavljajući, ako ne sekcije, onda otvo-rene torakoplastične operacije na pacijentima i na taj način izvlačiti odgovara-juće zaključke, do kojih je došao i koje je ostavio zapisane u svojim djelima. O ovome nismo našli pisanih tragova, ovo su naše nepotvrđene pretpostavke.


70

Za razumijevanje tada postavljenih teorija cirkulacije krvi, ali i drugih teorija iz medicine, koje su postavljene u periodu između XIV i XVI stoljeća, važno ja napomenuti da nije postojao jasno prihvaćen naučni pristup u radu, bar ne u obliku kakav je nama dosad poznat. Često je jedna osoba sublimirala znanja i pristup problemu u spoznaji filozofa, alhemičara, teologa, anatoma, ljekara, itd. Možda je upravo primjer i tragičan kraj Michaela Servetusa (spa-ljen na lomači) najbolja potvrda ambivalentnog pristupa naučnim istraživanji-ma.

Opservacije koje je postavio Ibn Nefis nisu bile poznate u Evropi sve do vremena kada je neke njegove radove preveo na latinski jezik Andrea Alpago iz Belluna 1547. godine, dakle 300 godina kasnije. Prijevod Andreasa Alpaga smatra se zaslužnim za prijenos Ibn Nefisove teorije plućnog (malog) krvoto-ka u biomedicinsku literaturu Zapada. Smatra se da je upravo Alpago, koji je između ostalog bio angažiran na Univerzitetu u Padovi, u kojoj je postojala znamenita italijanska škola anatomije, zaslužan da je Michael Servetus (Mi-guel de Serveto) preuzeo Ibn Nefisovu teoriju iz jednog od latinskih prijevoda preostalih od Andreinog nećaka Paulusa, nakon njegove smrti 1521. godine.

Poslije je, Michael Servetus (španski teolog i anatom, 1511-1553) opisao plućnu cirkulaciju u svom teološkom radu “Christianismi Restitutio” (1553). Ovo djelo, koje je štampano u 100 primjeraka, skoro potpuno je uništeno u javnim spaljivanjima knjiga na trgovima gradova u Španiji i Italiji, tako da su preostala samo tri primjerka. Servetus je naveo: “…Zrak se u plućima miješa sa krvlju, koja se zatim iz pluća prema srcu kreće kroz arterijsku venu; zaključak je da se ova mješavina formira u plućima. Svijetla boja krvi, dakle, potiče od pluća, a ne od srca...”. Servetus je zbog svoga djela „Christianismi Restitutio” tragično završio svoj život u Ženevi 1553. godine.

Andreas Vesalius, učenik Johanna Guintera sa Univerziteta u Padovi, u svojoj knjizi “De humanis corporis fabrica” (drugo izdanje, 1555. godine), pluć-nu cirkulaciju opisuje slično kao Ibn Nefis. Interesantno je da u svom prvom izdanju (1543. godine), Vesalius se praktično slaže sa Galenusovom teorijom. Međutim, u drugom izdanju “De humanis corporis fabrica” navodi: „...Zaista ne vidim kako bi i najmanja količina krvi mogla da se transportira kroz pore septuma iz desne strane srca u lijevu stranu srca…”

Sličan navod daje Realdus Columbo, asistent i nasljednik Vesaliusa, (1559.) u svojoj knjizi “De re Anatomica”. Nakon Columba, rad na plućnoj cirkulaciji nastavlja Gabriello Fallopio, a kasnije i Fallopijev asistent Girolamo Fabrizi d’Acquapendente (1533-1619). Fabricius je zaslužan za otkriće venskih valvula


71

za koje navodi da su regulatori krvotoka, ali nije otkrio pravu ulogu venskih valvula u cirkulatornom sistemu. Najbolji student Fabriciusa bio je zapravo William Harvey, koji je nastavio veliku anatomsku školu Univerziteta u Pado-vi. Tradicija anatomske škole u Padovi bila je usko povezana sa anatomskim radovima, crtežima i postavkama Leonarda da Vincija.

William Harvey (1578-1657), u svom kapitalnom djelu “Exercitatio ana-tomica de motu cordis et sanguinis in animalibus”, objavljenom 1628. godine, navodi: “ ...Postoje dva potpuno odvojena cirkulatorna kruga, manji krug koji povezuje desno srce sa plućima (plućna cirkulacija), i veći krug koji povezuje srce sa cijelim sistemom arterija i vena (sistemska cirkulacija). Krv se pokreće udarom lijeve komore i distribuira kroz arterije po cijelom tijelu, a zatim se putem vena vraća u venu kavu, i zatim u desnu pretkomoru, zatim u desnu komoru, zatim preko pulmonalnih arterija u pluća, iz pluća u lijevu komoru preko pulmonalnih vena…”. Interesantno je da je Harvey znatan dio svoga opisa plućne cirkulacije dao na bazi Da Vincijevih radova i crteža iz anatomije i fiziologije. Harvey, međutim, nije opisao niti razumio princip oksigenizacije krvi. Tek u 18. stoljeću ovaj princip opisao je Lavoisier.

Možda je korisno spomenuti mišljenja nekoliko modernih historičara koji su razmatrali djelo Ibn Nafisa; Mieli je rekao: “Pažnja je odnedavno usmjerena na pisanja Ibn Nefisa u kojima opisuje mali krvotok koji začuđujuće podjeća na opis koji je dao Michael Servetus u šesnaestom vijeku u svom djelu 'Christia-nismi Restitutio'. Mi vjerujemo da je pošteno pripisati otkriće plućnog krvo-toka Ibn Nefisu koji je bio daleki predak ljekara italijanske škole u šesnaestom stoljeću i Williama Harveya koji je, četiri stoljeća kasnije, opisao cijeli plućni krvotok na tačan, jasan i potpun način“.

Max Meyerholf, cijenjeni istraživač historije arapske medicine, bio je začuđen sličnošću nekih ključnih rečenica u pisanjima Ibn Nefisa i Servetusa: “Postoji mišljenje da je rad na arapskom jeziku preveden slobodno na latinski”. I o Combovom opisu; ”Vjerovatno bez saznanja o Servetusovoj knjizi, opisuje plućni krvotok na gotovo identičan način, ali dodaje da postoje anastomoze između arterija i plućnih vena. Vidjeli smo da je Ibn Nafis, tri stoljeća prije Colomba, već primjetio vidljive prolaze između dvije vrste plućnih krvnih su-dova”.

U radu Williama Oslera „Medal Essay o otkriću plućnog krvotoka”, Edward Coppola je rekao: “Poređenje opisa Ibn Nafisa s onima od strane Va-lverdea i Colomboa otkriva da postoje neke začuđujuće sličnosti između ova dva opisa koje izgleda sugeriraju da postoji nešto više od slučajnosti...teorija


72

plućnog krvotoka prezentirana od strane Ibn Nafisa u 13. stoljeću nije zabora-vljena i stoljećima nakon njegove smrti možda je utjecala na smjer anatomskih istraživanja od strane Colomboa i Valverdea, koji su ih konačno objavili Za-padnom svijetu kao fiziološku činjenicu, koja je podložna eksperimentalnom dokazivanju”.

Drugi važan doprinos Ibn Nefisa, koji se rijetko spominje u literaturi, je-ste njegov postulat o cirkulaciji (ishrani) srca, gdje Ibn Nefis navodi ...” Ponovo smatram da Avicennin navod (Avicenna’s postulatus) da krv iz desne strane srca hrani i samo srce nije tačna, naime ishrana srca se obavlja preko krvnih sudova koji leže na samom tijelu srca (srčanom mišiću)...”.

Naime, stavovi grčkih naučnika, a kasnije i arapskih, bili su skoro iden-tični u mišljenju da srce dobiva energiju (spirit) iz desne srčane šupljine. Ibn Nefis je ovim svojim navodom zapravo prvi naučnik koji je pretpostavio i uveo postulat koronarne cirkulacije, odnosno postojanja arterija koje se nalaze na površini srca i snabdijevaju srčani mišić krvlju.

Ibn Nafis napisao je djelo o pulsu koje, nažalost nije sačuvano u originalu, ali postoji podatak da je ovo djelo prevedeno na latinski jezik početkom 16. stoljeća.

Ibn Nefis je nastavio sa plodnim stvaralačkim radom tokom cijelog života. Čitav život je podredio nauci, a svoju kuću ostavio je kao zadužbinu, kako bi se u njoj otvorila škola za buduće ljekare i bolnica.

U biblioteci Republičkog zavoda za zaštitu (bivši Centralni higijenski za-vod) u Sarajevu nalazila su se dva zasebna primjerka Ekscerpta Kanuna. Jedan od njih je original komentara (šerha) pisan većim dijelom u Kirmanu, a završen u Samarkandu godine 1437. Autor mu je Nefis-Ibn Ivad el Kirmani (ko je i kada prepisao ovaj primjerak, ne da se ustanoviti, jer je primjerak na više mjesta oštećen). Drugi je primjerak litografirani, a napisao ga je u drugoj polovini XIV stoljeća Džemaluddin el Aksaraji. Rukopisna zbirka Orijentalnog instituta u Sarajevu imala je dva manuskripta Mudžeza na arapskom jeziku i jedan u pri-jevodu na turski jezik. Prvi od manuskripata na arapskom jeziku prepisao je Baha al-Hwarezmi krajem 1341. godine, a drugi manuskript prepisao je Ubay-dullah b. Muhammad u Manisi 1503. godine za svoju ličnu biblioteku. Treći manuskript prijevod Ahmeda b. Kemala, učenika Sinan ef., glavnog liječnika osmanskog sultana Sulejmana Zakonodavca, posvećen Mehmed paši Sokolo-viću. Ovaj manuskript prepisao je Ahmed b. Perwane 1609. godine. Kao vla-snik rukopisa ovog manuskripta navodi se Tavil Ibrahim, sin Alije, kontrolor (mukabaledžija) bosanske blagajne u Sarajevu, koji je manuskript kupio za 480 akči.


73

Iz Kirmanijevog i Askarijevog komentara izvadio je dr. Šaćir Sikirić, pro-fesor arapskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu one dijelove koje je napisao Ibn un-Nefis i preveo ih. Predgovor ovom izdanju Mudžeza napisao je jedan od najvećih liječnika našeg područja prim. dr. Hamdija Karamehme-dović, također vrsni poznavalac orijentalnih jezika – arapskog, turskog i per-zijskog, i koji je prof. dr. Šaćiru Sikiriću pomogao prilikom prevođenja ovog Ekscerpta Kanuna. Predgovor posljednjem izdanju Mudžeza iz 1961. godine, koji je sačuvan u bibliotefci bivšeg Higijenskog zavoda u Sarajevu s još četrnaest drugih djela koje su prim. dr. Hamdija Karamehmedović i prof. dr. Šaćir Sikirić preveli, pretipkala je u cjelosti Izdavačka kuća “AVICENA” u Sarajevu. Pred-govor posljednjem izdanju Mudžeza napisali su prof. dr. Izet Mašić i prim. dr. Zoran Riđanović, a dijelom preuredili prijevod prof. Sikirića i prim. Kara-mehmedovića – jezički i stilski prilagodili potrebama današnjice.

Čitaoce ovog prijevoda Mudžeza, koji se bave historijom medicine, neće zbuniti ona starinska Galenova shvatanja o tjelesnim sokovima, o spiritusima, o kvalitetima lijekova i njihovoj kategorizaciji po stepenu topline i vlage itd. Neće ih začuditi ni oni naivni pokušaji tumačenja patoloških zbivanja u čovje-čijem organizmu. Tim je čitoacima jasno da su u XIII vijeku ovakva shvatanja i tumačenja predstavljala vrhunac medicinske znanosti na Zapadu i na Istoku. Pri niskom stepenu razvoja prirodnih nauka, i hemije i fizike, i biologije i fizi-ologije, i anatomije i patologije, nije u to doba ni bio moguć neki viši nivo ni u medicinskoj dijagnostici i terapiji, niti u hirurgiji, a ni u preventivnoj medici-ni i higijeni.

Budući daje Ibn Nefisov Mudžez, uglavnom, više ekscerpt (izvadak) nego komentar Avicennina Kanuna, a s ob-zirom da je Kanun već u XII stoljeću bio preveden na latinski jezik, to je in-teresiranje za Nefisof Mudžez, i njegovo prevođenje na druge jezike bilo malo. U Španjolskoj su ga koristili ibn Zuhr i ibn Rušd. Tek u XVI stoljeću u Veneciji se štampa latinski prijevod jednog drugog Nefisovog djela (Tešrih) u kome Nefis raspravlja o pitanjima iz anatomije i fi-ziologije. Međutim, najvažnije poglav-lje tog Nefisovog djela odnosi se na mali ili plućni krvotok, o kome je već i prije Slika 44. Mudžez Al -Kanun


74

štampanja latinskog prijevoda Tešriha pisao s početka XVI stoljeća Serveto. Tek tada je poraslo interesiranje za Nefisova djela, jer se počelo raspravljati o tome da li je otkriće malog krvotoka krvi Nefisovo ili Servetovo, odnosno da li je Serveto znao da je Nefis još u XIII stoljeću opisao mali krvotok. Nefis, također, u svom opisu anatomije srca u Tešrihu daje, u ono vrijeme, najbliži opis srčanog krvotoka, koji će kasnije podrobno opisati Englez Vilijem Harvi 1628. godine. Što se tiče interesovanja za Nefisov Mudžez na Istoku, ono je od početka bilo jako veliko. S komentarima ili bez njih štampanje i preštampavan, litografiran bezbroj puta i u ogromnom broju primjeraka. Naročito se mnogo koristio sve do tridesetih godina ovog stoljeća u Indiji i drugim zemljama Dalekog Istoka. Bez obzira što je medicina već bila poodmakla u svim svojim segmentima i disciplinama, i što je naučna i stručna publicistika već bila na zavidnom nivou, koju su i sami Englezi donijeli sa sobom u Indiju, svoju koloniju, Mudžez je na tom podneblju bio neprikosnoven medicinski udžbenik. Jedan od značajnih razloga za to jeste što je taj dio svijeta jako puno orijentiran za tradicionalne na-čine liječenja, a Mudžez je kao stvoren za takvu vrstu edukacije medicinara.

4.5. ARAPSKI LIJEČNICI PRAKTIČARI

Arapski medicinari koji pripadaju zlatnom periodu arapske medicine iz-među VIII i XIV vijeka, ostavit će trajni naučni pečat na kasniji razvoj medi-cinske nauke i prakse tokom njihovog historijskog razvoja. Pored dva velika enciklopedista tog vremena koje smo opisali Ibn Sina-a i Ibn Nefis-a, u pleja-di velikih imena tog doba vrlo značajno mjesto pripada arapskim liječnicima praktičarima. Oni su svoja iskustva crpili iz velikih djela Ibn Sina-a i drugih enciklopedista a nastalih prevođenjem značajnih djela Hipokrata i Galena, te nizom drugih medicinskih knjiga s grčkog, sirijskog, sanskrita i pahlevi jezika na arapski jezik. Veličina arapske medicine, čiji se period uspona i najvećeg procvata poklapa sa “zlatnim vijekom arapske države”, leži u tome što se u četiri arapske halife, od kojih je Al Me’mun dao svoj najveći doprinos osniva-njem prevodilačkih škola, htjeli da prevođenjem velikih filozofskih i medicin-skih djela sa drugih jezika ojačaju argumentima osnove islamske vjere i tako odbrane šerijat.

Na taj način, zahvaljujući grčkim, indijskim i arapskim filozofskim i me-dicinskim pogledima na nauku i na život uopće, muslimani će kreirati različite suptilne intelektualne poglede koji će postati temelj islamske civilizacije sve do danas. Zahvaljujući arapskim filozofima i medicinarima cjelokupna antička kulturna baština, ali i baštine drugih velikih civilizacija naći će svoje utočiše


75

na ogromnim prostranstvima Španije, Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka, da bi potom sedam stoljeća kasnije, padom arapske države pred najezdom moćnih evropskih konkvistadora, ta bogata medicinska znanja i iskustva našla svoje utočište u Europi.

Među brojnim arapskim liječnicima autorima i praktičarima medicinske nauke i struke, a čija je teorija i praksa bila luč koja je osvijetlila stazu kasnijih naučnih istraživanja, ističu se veliki arapski liječnici Abu Bakr Zakariya ar-Razi (latinski Rhazes), Ali ibn al-Abbas al-Magusi (latinski Haly), Abu al-Qa-sim Halaf ibn Abbas al-Zahrawi (latinski Abulcasis), ibn al-Haitam (Alhazen Zapada) i Abu Marwan Abdalmalik ibn abi al-Ala Zuhr (latinski Avenzor).

Ar-Razi (umro 925. godine) je prvo veliko ime među muslimanskim li-ječnicima. Bio je pisac rijetke plodnosti, mislilac čija shvaćanja uznemiruju i čija će se vjerska stanovišta dugo proučavati. Slove ga najvećim kliničarem Islama. Medicinu je studirao u Bagdadu, upravljao je bolnicom u Raiju, gdje radio kao profesor medicine, da bi potom prešao u Bagdad i preuzeo isti posao u jednoj velikoj bagdadskoj bolnici. Sam Bagdad je tada imao oko 60 bolnica, s bibliotekama bogato snabdjevenim knjigama i medicinskim rukopisima. Kao plodonosan pisac ima preko 200 djela – knjiga, monografija i drugih rukopi-sa iz različitih područja: medicine, prirodopisa, alkemije, matematike, optike, astronomije, teologije i filozofije. Za njege se tvrdi da je kako u dijagnostici, tako i u liječenju tražio rješenja na temelju zdravog razuma. Jednu od njegovih najznačajnijih i najpoznatijih djela jeste “Al-Hawi” (Kontinenti) koje sadrži 20 svezaka. To ogromno djelo, za koje se mislilo da su izradili njegovi učenici na temelju građe koju je sakupio i obradio sam ar-Razi, sažima medicinska zna-nja Grka, Perzijanaca, Indijaca i Arapa, ali dodaje autorova vlastita gledišta i razmatranja. U stvari, to djelo je golema zbirka kliničkih opažanja bez ikakvih dogmatskih pretenzija. Godine 1279. preveo ga je na latinski jezik Farag Bin Salim, a štampano je dva stoljeća kasnije u Bresci. Sam ar-Razi tu knjigu nije publicirao, nego je ostavio bilješke o svojim originalnim zapažanjima, te izvat-ke iz djela drugih naroda i kliničke bilješke svog medicinskog iskustva. Poslije će sav taj materijal njegova sestra prodati veziru Ibn al-Amidu zahvaljujući kome će skice i nacrti biti sređeni i sam tekst štampan u obliku knjige. Bio je to inače ustaljeni način na koji su cijenjeni liječnici tog doba, uključujući i ar-Razijeve učenike, publicirali svoje medicinske rukopise.

Ovo poznato Razijevo djelo je prema Ibn-Abasu za Razijevog života po-stojalo kao dva sveska u kome je kao spremište medicinskog znanja data hi-gijena, opisane mnoge bolesti sa simptomima i liječenjem, te lijekovi i dijeta za najčešće bolesti. Izvori za ovo svoje djelo su Hipokratova, Galenova i djela


76

svih liječnika koji su Raziju prethodili. Mnoge od bilježaka iz ovog Razijevog djela prevedeni su na engleski i druge jezike. Ar-Razi je napisao mnogo manjih rasprava među kojima jenajpoznatija “Kitab al-gudari wal-Hasba” koja se bavi razmatranjem etiologije, patogeneze, simptomatologije i tretmana morbila i varičele. Ova rasprava je prevedena na grčki i latinski jezik i štampana u ne-koliko evropskih zemalja. Djelo je značajno po tome što je prvi put u jednom medicinskom rukopisu jasno opisana diferencijalna dijagnostika i simptoma-tologija ove dvije zarazne bolesti. To je najstariji vjerni izvještaj o morbilima i varičeli, o kojima ne postoje grčki opisi.

Ar-Razi se citira u literaturi kao liječnik koji je u farmakopeju prvi uklju-čio tzv. “bjeloolovne masti” nazvane “album Rhases”, a također je prvi upotri-jebio “životinjsko crijevo kao povez kod hirurških operacija, a bio je i prvi koji je uočio reagiranje zjenice na svjetlost”. Poznata mu je i rasprava “Mansur”, posvećena nekom Mansuru, samanidskom namjesniku u Raiju u kojoj je data anatomija kostiju, mišića i organa, te opisane njihova svrha i funkcija. Ovdje ar-Razi primjenjuje svoje originalne izraze i terminologiju na arapskom jezi-ku, pri čemu se tuži na nedovoljnost izražajnih sredstava na arapskom.

Ar-Razi je prvi postavio naučne temelje hemije – začetnik je obilne litera-ture o prirodnim svojstvima minerala, biljaka i životinja. Sam se mnogo bavio alhemijom, no on izlazi iz mističnih i simboličnih kolotečina, dajući tačne re-zultate tehničkih iskustava, s podrobnim opisom supstancija i instrumenata. Također je, prvi u arapskom svijetu formulirao vjeru u neprekidni napredak nauke, ističući privremeno i uvijek izmjenjivo obilježje svakog istraživanja.

Veliki arapski liječnik bio je al-Magusi na Zapadu poznat pod imenom Haly Abbas. Njegovo prezime al-Magusi ima genezu u Zaratustri, jer su ili on sam ili pak njegov otac bili njeni sljedbenici. Po rođenju je bio Perzijanac, bio je najveće ime u bagdadskom halifatu, a umro je na koncu X stoljeća (994. godi-ne). Najpoznatije i najslavnije djelo mu je Medicinska enciklopedija “Kitab al-Maliki” (Liber Regius) – Kraljevski spis, za koga mnogi učenjaci smatraju da je sistematičnije i konciznije od ar-Razijevog djela “Al-Hawi” a praktičnije od Ibn Sina-ovog “al Qanuna”, koje će ga nakon njegove smrti potisnuti iz upotrebe. Ovo djelo je podijeljeno na dvadeset dijelova, od kojih se prvih deset odnosi na rasprave o teorijskim shvaćanjima medicine, a ostalih deset na praktične strane struke. Bio je to prvi potpun i metodički priručnik medicine kakav Grci nikad nisu ni pokušali sačiniti. Al Magusi savjetuje liječnike kako “pacijenta treba, ako je to ikako moguće liječiti dijetom, a ne lijekovima”. Ako ga se može liječiti jednostavnim lijekovima ne treba mu davati komplicirane ili čudne i nepoznate lijekove. On potencira trojnost u odnosu liječnik, pacijent i bolest.


77

“Ako pacijent sarađuje sa liječnikom onda su dvoje protiv jednoga (tj. protiv bolesti) i bolest je moguće pobijediti. Međutim, ako pacijent ne sluša liječnika niti slijedi njegova uputstva, onda su on i bolest dvoje protiv jednoga (tj. liječ-nika) a u tom slučaju jedan može teško pobijediti dvoje”. On citira Hipokrata da snaga koja liječi bolest leži u samoj prirodi a tvrdi da se svi liječnici slažu da je zdravlje bolje od liječenja bolesti.

Al Magusijeva hiruršika tehnika je mnogo puta citirana u medicinskoj literaturi. Npr. poznat je njegov opis hirurš’ke operacije za odstranjivanje tu-berkuloznih žlijezda, u kome do izražaja dolazi vještina njegovog umijeća, gdje kaže: “Režite kožu longitudinalno do žlijezde. Povucite kožu unatrag pomoću kvačica. Secirajte polahko i nježno oslobađajući žlijezdu od okolnog tkiva. Pa-zite da ne prerežete koji krvni sud ili da ne prekinete koji živac. Ako se krvni sud ipak prereže, podvežite ga, da vam krvarenje ne prekrije operativno polje i onemogući vam da obavite odgovarajuću i temeljitu operaciju. Nakon odstra-njenja žlijezde, stavite unutra prst kako bi osjetili nije li možda još koja manja žlijezda zaostala. Ako ju pronađete, otklonite i nju. Kada su sve žlijezde uklo-njene, spojite rez šavovima.”

Prema Edwardu Browne-u al-Magusi je u svojim radovima izložio ru-dimentarnu zamisao o kapilarnom sastavu žila, koji će biti otkriven i opisan znatno kasnije u radovima ibn-Nefisa, Mišela Serveta i Viljema Harveja. Al-Magusi je tvorac neke vrste bolničkog internatskog sistema, jer je prvi u histo-riji uveo obavezno prisustvo studenata profesorovim konsultacijama u bolnici s pacijentima za određeni vremenski period, tokom kojeg su studenti bili duž-ni da obave praktične vježbe.

Interesantno je spomenuti da je Al Magusi još u svoje vrijeme shvatio te-žinu oboljenja od raka pa kaže da izlječenje raka se ne može postići lijekovima. Naprotiv, on savjetuje da se cijelo ugroženo područje od raka odstrani, a izre-zivanje izvrši na izvjesnoj udaljenosti od izrasline kako ne bi zaostali nikakvi korijeni. Al Magusi, također, savjetuje da se nakon operacije raka ne zaustavlja krvarenje nego da hirurg pusti da sva zaražena krv isteče.

U plejadi velikih arapskih liječnika praktičara značajno mjesto zauzima Al Zahrawi (umro 1013. godine). Ime mu je dato prema rodnom mjestu az-Zahra, slavnom predgrađu Kordobe koja je u to doba imala više od milion stanovnika. Veliki dio života je bio dvorski hirurg halife Al Hakama II, a slovi za najvećeg muslimanskog hirurga svih vremenna. Njegovo najveće i najpo-znatije djelo jeste medicinska enciklopedija pod nazivom “al-Tašrif” napisana u 30 dijelova. Najvažniji dio u toj enciklopediji odnosi se na hirurgiju u kojem


78

on uvodi i naglašava takve nove ideje kao što su spaljivanje rane, uništavanje kamenca unutar mokraćnog mjehura i upotrebu vivisekcije i seciranja. Znača-jan dio al-Tašrifa se odnosi na porodiljstvo, hirurgiju oka, uha i zuba. Njegov opis hirurških instrumenata je fantastičan, i sačuvan je do današnjih vremena bez obzira na nove tehnike i tehnologije proizvodnje.

Značajna tema u ovoj enciklopediji odnosi se na pripremanje lijekova pro-cesom sublimacije i destilacije. Dijelovi ovog poznatog Al Zahrawi-jevog djela koji se odnosi na hirurgiju prevedeni su na latinski jezik (preveo ih je Gerhard iz Cremone, koji je inače preveo mnoga arapska djela na latinski jezik) a po-znata izdanja tih prevedenih djela objavljena su u Veneciji, Bazelu i Oksfordu između XV i XVIII stoljeća. Najpoznatije medicinske škole kao što su u Saler-nu, Monpeljeu i dr. su stoljećima upotrebljavali ovo al-Zahrawijevo djelo kao osnovni univerzitetski udžbenik iz oblasti hirurgije.

Među poznate arapske liječnike spada Ibn al-Haitam (na Zapadu Alha-zen) koga smatraju najvećim muslimanskim liječnikom i jednog od najvećih proučavatelja optike svih vremena. Al Haitam je rođen u gradu Basri da bi migrirao u Egipat u vrijeme halife Al Hakima. Citira se kao odličan astronom, matematičar i liječnik i isto tako jedan od najboljih komentatora Galenovih i Aristotelovih djela. Prvi je medicinski učenjak koji poučava da svjetlost ne isijava iz oka nego naprotiv ulazi u oko, te na taj način ispravlja pogrešno po-imanje Grka o prirodi viđenja. Prema ovom učenjaku mrežnica je središte vi-đenja a impresije koje ona prima saopćavaju se mozgu putem optičkog živca, da bi potom mozak onda stvorio vizuelni prikaz u simetričkim odnosima za obje mrežnice.

Al-Haitam je bio najznačajniji izučavalac optike u islamu. Bio je uvje-ren da ispravna teorija viđenja mora da kombinira Euklidov i Ptolomejev “matematički”pristup i “fizičku” doktrinu naturalista. Rezultat njegovih raz-matranja u djelu “Optika”, potkrepljena eksperimentalnim pristupom, jeste nova teorija viđenja, znatno bogatija i savršenija od svih prethodnih. On je smatrao da svjetlost i boja, dvije fizičke osobine koje postoje nezavisno od su-bjekta koji promatra, pravolinijski izbijaju iz svake tačke vidljivog predmeta. Al Haitam zaključuje da ono što percipiramo je u stvari predmet koji se na-lazi na određenoj udaljenosti od oka i koji ima određeni oblik i veličinu, a samo viđenje rezultat je intervencije vizuelnog materijala koji mozak prima i pohranjenih informacija iz prošlog iskustva. Hipotezu primanja (intramisije) al-Haitam je podvrgao matematičkom ispitivanju, zatim inkorporirao u razra-đenu teoriju percepcije, koju historičari nisu još sasvim istražili. Koristio je pri eksperimentima “mračne komore”, nastojeći da potvrdi odlike svjetlosti, kao


79

što su pravolinijsko širenje, odbijanje i prelamanje svjetlosnih zraka. Osnov-no gledište koje je zastupao bilo je da je viđenje rezultat utiska koji svjetlost ostavlja na čulo vida, zastupao ga je na bazi iskustava da oko “zadržava sliku” ili ima bol pri gledanju u jaku svjetlost. Teorija viđenja u Haitamovoj Optici, pisanoj u Egiptu u prvoj polovini XI vijeka, nadmašila je Galenovu, Euklidovu i Ptolomejevu. Dijagram iz prve knjige predstavlja oba oka gledana odozgo i pokazuje glavne membrane, tečnost i očne živce koji spajaju očne jabučice s mozgom. Preciznija ilustracija istog teksta potječe iz latinske verzije Optike iz XIV stoljeća, prevedene prvi put u XII stoljeću.

Za najvećeg kliničara islama nakon ar-Razija savremeni autori predstav-ljaju al-Ala Zuhra (umro između 1150-1161. godine) koga na Zapadu znamo pod imenom Avenzor, inače člana poznate obitelji liječnika Ibn Zuhr u Španjol-skoj. Njegova nadmoć kao liječnika je bila priznata jednako i u muslimanskom i u kršćanskom naučnom svijetu. Najpoznatija djela su mu “Kitab al-Taysir i fi’l Mudawat wal-Tadbir” (knjiga pojednostavljivanja u terapeutici i dijeti), zatim “Kitab-al Agiya” i “Kitab al Iqtisad” (knijga koja obrađuje terapeutiku, psihoterapiju i higijenu). Prvo navedeno njegovo djelo na ilustrativan način obrađuje patologiju i terapeutiku, te daje tačna klinička zapažanja o medija-stinalnim tumorima, internoj sušici, perikarditisu, svrabu, paralizi ždrijela i upali srednjeg uha. Ibn Zuhr je zagovarao vještačku ishranu kroz jednjak ili debelo crijevo. U literaturi se citira kao prvi liječnik koji je opisao uzročnika svraba. Ibn Zuhr je bio veliki prijatelj s Ibn Rušdom (latinski Averoes), velikim filozofom i liječnikom u Kordobi s kojim će napisati opsežnu medicinsku enci-klopediju, sastavljenu iz dva dijela Tejsir, koji je napisao ibn Zuhr i Kulijat, koji je sastavio ibn Rušd.

4.6. ZAKLJUČAK

U ovom poglavlju u kratkim crtama smo dodirnuli i osvrnuli se na imena velikih arapskih liječnika prevodilaca, enciklopedista i praktičara, te njihova najznačajnija djela kojim su znatno pridonijeli razvoju različitih područja me-dicinske nauke. Međutim, postoji mnoštvo drugih arapskih liječnika koji su jednako dobro zavještili medicinsku nauku i praksu i jednako važni u razvoju i unapređenju mnogih teorijskih, eksperimentalnih, a napose i praktičnih me-dicinskih struka i disciplina. Nažalost, mnogi veličanstveni rukopisi različitih medicinskih autora su uništeni, zagubljeni ili pak još uvijek leže neistrošeno po bibliotekama, džamijama, palačama i muzejima i čekaju entuzijaste bibli-ografe da ugledaju svjetlo dana. Ovi rukopisi, bez sumnje, mogli bi dovesti


80

do bližeg, potpunijeg i detaljnijeg razotkrivanja vrijednosti, veličine i značaja arapske medicinske baštine i skidanja vela sa mnogih vrijednih medicinskih rukopisa, koji iz različitih razloga nisu do dana skinuti. Ovi rukopisi bi mogli dovesti do svježeg prodora znanja i na izvjestan način podrobnije opisati mu-slimanski doprinos medicinskoj i drugim naukama. Ovaj zadatak, međutim, nije nimalo lahak.

Treba istaći da arapska medicina u principu predstavlja premoštenje iz-među klasične grčko-rimske i evropske medicine koja će doći u doba rene-sanse europske nauke i umjetnosti. Najznačajniji doprinos arapskih liječnika i filozofa ogleda se u tome što su prevođenjem najboljih medicinskih filozofskih djela prethodnih civilizacija sačuvali njihovu medicinsku i kulturnu baštinu, da bi je potom značajno dopunili vlastitim iskustvima, u periodu srednjevje-kovnog mračnjaštva u kome je crkva kočila svaki razvitak i napredak.

Osim toga, arapska medicina je nizom značajnih enciklopedijskih djela, zatim nizom teorijskih i praktičnih rasprava iz gotovo svih medicinskih stru-ka i disciplina značajno obogatila farmakologiju nizom novih lijekova. Mnoge tinkture, sirupi, masti zatim alkohol destilirana voda i dr. su prvi puta ušli u primjenu zahvaljujući arapskoj medicini.

Osim toga, higijena življenja, namirnica, stanovanja i dr., te osnivanje pr-vih modernih bolnica, apoteka, medicinskih škola, gradskih liječničkih službi i pravih bolničkih službi datira upravo iz vremena uspona arapske medicine i arapske kulture.


“Prošlost su stepenice, na koje smo se danas popeli, da bi sutra dalje vidjeli”!

Ambroaz Pare XV stoljeće

SREDNJOVJEKOVNA MEDICINA


5. POGLAVLJE

82


Ovaj period karakteriziraju dva razdoblja: ∗ samostansko∗ skolastičko

Skoro svim oblicima srednjovjekovne medicine i sestrinstva pečat je dalo feudalno društveno uređenje i crkva.

5.1 SAMOSTANSKO RAZDOBLJE

Smatrajući život kao pripremu za život na drugom svijetu, crkva je nauku stavila, posebno medicinu, u službu te ideje, insistirajući da svi pogledi budu usmjereni prema duhovnom, a ne materijalnom. Križ je predstavljao lijek pro-tiv svih bolesti. Znanost kršćanstva se povezala s paganskim praznovjerjem. 1000 godina poslije Hipokrata, medicina je bila ponovo u svom najprimitiv-nijem stanju.

Vladala je glad, stanovi su bili nehigijenski, bez pristupa zraka i sunca. Najveća epidemija kuge “crna smrt” desila se u 14 stoljeću. Bolest se pojavila prvo kod životinja, a kasnije su oboljeli i ljudi. Lepra ili guba, je bila jedna od najraširenijih bolesti u srednjem vijeku, a harala je od 11- 14. stoljeća. Osnivali su kuće za izolaciju leproznih bolesnika, pod nazivom leprozoriji.

Prva karantena je uvedena 1377. god. u Dubrovniku. Crkva je strogo za-branjivala bilo kakva medicinska istraživanja, seciranje mrtvaca, poticala ne-ukost i zanemarivanje svega tjelesnog (higijenu, tjelovježbu, poboljšanje svje-tovnih uvjeta života, obrazovanje). Smatrali su važnim samo pokajanje grijeha radi vječnog spasenja.

Životni vijek je bio 25 - 30 godina. Nije čudo da su najveće epidemije ti-fusa i kuge harale, upravo u mračnom kršćanskom srednjem stoljeću, kada je crkva bila na vrhuncu svoje moći. Sveti Bernard Clairvaux (1090-1153), naju-tjecajniji kršćanin svog vremena, izražavao je duboko nepovjerenje u intelekt i ponavljao da je stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, paganski čin i stoga zao.

Srednovjekovna medicina se može nazvati mračnim periodom za medi-cinsku znanost i sestrinstvo. Edukacija za zdravstvenu brigu nije, takoreći, ni postojala. Bolnice su bile konfiskovane i predane u ruke svojih dobrotvora.

5.2. SKOLASTIČKO RAZDOBLJE

Koncem 12.stoljeća i tokom 13.i 14. nastaju prvi univerziteti sa medicinskim fakultetima, u Padovi, Bolonji, Oxfordu, Cambridgeu, Parizu, Pragu i Krakowu. Skolastičku medicinu je u početku, karakteriziralo korištenje Hipokratovih i Galenovih dijela.

83

5.2.1. Stvaranje osnova naučne medicine

Opći preporod nauke i umjetnosti, preporod ekonomski i politički, desio se u 15. i 16. stoljeću. Došlo je do jačanja građanskog staleža, promijenio se način vođenja ratova, jer je otkriven barut. Gutenberg je otkrio štampu, te su se zahvaljujući Vascu de Gami i Columbu desila geografska otkrića. Javila se nova vrsta oboljenja, a skolastička medicina je doživjela potpuni krah.

Slika 45. Francuski grad Marsej za vrijeme crne kuge,koja je u Evropi odnijela ¼ stanovništva

Slika 46. Spaljivanje vještica

SREDNJOVJEKOVNA MEDICINA

84


Slika 48. Kuga u Srednjem vijekuSlika 47. Crna kuga

Slika 49. Tretman oboljelog pacijenta

“Historia est magistra vitae”!

“Historija je učiteljica života”!

Latinska izreka

MEDICINA 16. STOLJEĆA

Lejla Ibrahimagić - Šeper Sahib Muminagić

6. POGLAVLJE

86

LEJLA IBRAHIMAGIć - ŠEPER / SAHIB MUMINAGIć

6.1. REFORMA I PROGRESIJA

Reforma i progresija medicine je započela u 16. stoljeću nakon mračnog perioda, 1517. godine, koji je veoma loše utjecao na daljnji razvoj medicine. Li-ječnici se vraćaju na medicinske klasike, Hipokrata i njegova djela. Skoro više od hiljadu godina je postojao još jedan neprikosnoveni autoritet u medicini, Galen, čija su djela imala potporu crkve i bila neoboriva dogma. Gubili su na istinitosti, prodiranjem spoznaja arapskih velikana, koji su umnogome dali doprinos rasvjetljavanju pogrešnih saznanja, pogotovo anatomskog segmenta u medicini.

Knjiga u 16. stoljeću postaje najmoćnije sredstvo za širenje nove građan-ske kulture i novih poimanja. Pojavljuju se nova djela, ali sa ispravljenim izda-njima, skoro obavezno popraćena kritičkim komentarima u kojima se odra-žavao duh novoga vremena. U Evropu dolaze nove bolesti iz Amerike. Šire se epidemije poznatih i nepoznatih bolesti, koje istovremeno traže nove zaštitne mjere predostrožnosti. Iz Novoga svijeta dolaze i novi lijekovi, nove egzotične ljekovite biljke, koje su za Europljane predstavljale pravo senzacionalno otkro-venje.

Nakon uvođenja vatrenog oružja, teške ratne ozljede predstavljale su hi-rurzima problem u saniranju. Od velikog značaja je bio napredak praktične medicine, jer se uvela klinička nastava, koja je studentima omogućavala da mogu učiti direktno uz bolesnika. U ovom stoljeću u terapiji nastaje veliki po-mak. Najteža je bila borba protiv prekomjernog “puštanja krvi”, skoro u sve svrhe liječenja. Intenzivnije su se počeli baviti dječijim bolestima. Počeli su usmjeravati pažnju tjelesnoj čistoći, čistoći stanovanja, higijenskim mjerama održavanja vode za piće i hrane. Dezinfikovali su prostorije gdje su boravili oboljeli, predmete koje su koristili, po njihovoj smrti su spaljivali, skupa sa odjećom koju su nosili tokom bolesti

Prodire novi način shvatanja svijeta, a time i sloboda misli. Bezbrojne di-leme su stajale kao nepoznanica i zaokupljale tadašnje liječnike. Reforma je za-počela u anatomiji, tadašnji liječnici su bili svjesni, da bez tačnoga poznavanja ljudskoga tijela, neće biti moguće razumjeti ni njegove mnogobrojne funkcije.

Slavni pariski liječnik Fernel je zapisao da je osnovni zadatak historičara da poznaje historiju, te da se podrazumijeva, da dobar liječnik mora krenuti od osnova u medicini, a to je anatomija ljudskoga tijela. Spoznati i usvojiti znanje o građi ljudskoga tijela, da bi se mogle shvatiti funkcije pojedinih organa, te da se prouče zbivanja koja dovode do oboljenja, bili su zadaci liječnika toga doba i medicine koja je trebala da postigne svoj procvat i znanstveno otkrovenje.

87

6.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE XVI STOLJEĆE

Medicinu u 16. stoljeću su obilje-žile mnoge poznate ličnosti, među ko-jima su svakako

∗ Leonardo Da Vinci – Leonardo da Vinci (1452-1519) italijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer, jedan od najvećih umjetnika renesanse spra-vom je dobio epitet najveći genij rene-sanse. Osim u umjetnosti, dao je dopri-nose anatomiji, embriologiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja i urbanisti-ci. U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijet-ka.

Ostavio je niz crteža, koji su bili rezultat 20-godišnje studije na više od 30 leševa. Sasvim samostalno je pro-učavao građu ljudskoga tijela, ne oba-zirući se na stare dotadašnje spoznaje, pune pogrešnih opisa ljudskoga tijela i njegovih organa. Po svojoj vjerodostoj-nosti, a istovremeno i umjetničkoj vri-jednosti i danas izaziva pažnju i divlje-nje stručnjaka širom svijeta. Nastojao je proučiti anatomiju čovjeka, te je na tom polju napravio daleko više od svih anatoma tog perioda. Leonardova sve-stranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neograniče-nu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje.

Slika 50. Leonardo da Vinci

Slika 51. crtež Leonarda da Vincia

MEDICINA 16. STOLJEćA

88

Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio čovjekovo najviše osjetilo, zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva, od-mah, korektno, i sa sigurnošću. To zna-či da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. “Saper vedere” ,odno-sno, “znati kako vidjeti” postaje glavna tema njegovih proučavanih kreacija prirode. Njegov intelekt, neuobičajena snaga opservacije, te majstorstvo crta-nja, vodili su ga u promatranje same prirode, koju je proučavao metodično i konzistentno, pri čemu su umjetnost i nauka bile jednako zastupljene.

Ostavio nam je bezbroj crteža, koji su po svojoj vjernosti i umjetničkoj vrijednosti još i danas vrijedni divljenja i pažnje.Svi crteži ovog genija su propraćeni tekstom, što nam dokazuje da je znao ispravno shvatiti sve što je njegovo nenadmašno umjetničko oko vidjelo.

∗Girolamo Fracastoro (Fraca-storius) (1478-1553), talijanski liječnik, smatra se ocem epidemiologije, pozna-vatelj astronomije, geografije i matema-tike, pjesnik i atomist. Rođen je u Vero-ni, a učio je u Padovi, gdje je s 19 godina postao profesor.

Čitav život je radio u rodnom gra-du. 1546. godine napisao je u svome djelu “De Contagione et Contagiosis Morbis” da zarazne bolesti prenose sit-na nevidljiva tjelešca, klice koje se šire među ljudima kontaktom, izravnim ili neizravnim, putem predmeta, pa čak i bez kontakta na veće udaljenosti.

Slika 52. crtež Leonarda da Vincia

Slika 53. Girolamo Fracastoro


89

Tvrdio je, da se klice razmnožavaju, da su otrovne i da ih uništava vatra. Preporučuje redovnu higijenu, čistoću okoline, vode i hrane, te čiste predmete oko bolesnika kao mjeru zaštite.Naziv sifilis potječe iz Fracastorove poeme koja govori o pastiru koji se zove Sifilis (Syphilis sive de morbo gallico, objav-ljena 1539). Fracastoro prvi jasno postavlja granice između pjegavca i bubon-ske kuge. Još neka od njegovih poznatijih djela su:

∗ Di Vini Temperatura (1534)., ∗ Homocentricorum sive de Stellis, de Causis Criticorum Dierum Libellus

(1535)., ∗ Homocentrica (1538).

∗Philippus Aureolus Theophra-stus Bombast von Hohenheim, po-znatiji kao Theophrastus Paracelsus (1493–1541) švicarski liječnik, naučnik i mistički filozof, hirurg u Strasbourgu, kratko vrijeme bio profesor medicine u Baselu, gdje je javno spalio Avicenin “Canon medicinae”, tada najautorati-tivniji udžbenik za liječnike. Za života je ostavio samo nekoliko spisa, među njima i hirurški traktat “Die grosse Wundartznet”. Za njegova života služ-bena medicina i filozofija smatrale su da su mu teze neprihvatljive maštarije koje “narušavaju ugled doktora”.

Negirajući dogme svoga vreme-na, piše vlastita opažanja temeljena na “iskustvu prirode”, o profesionalnim bolestima, kugi, sifilisu, etiologiji, neurozama i psihozama. Njegove medicin-ske i filozofske tvrdnje pune su mističnih, panteističkih, alhemijskih, novopla-tonističkih, kabalističkih i naivno proročanskih elemenata. Nauku o “arerehu-su”, odnosno živoj sili koja pokreće svijet, o elementima koji tvore kozmos, o kemijskim procesima, o božanskom makrokozmosu, o promatranju organiz-ma kao nevidljive cjeline, Paracelzusova medicina i filozofija, uz sve apsurde, upućuje na novo pristupanje čovjeku i nauci, koje je karakteristično za buntov-ne renesansne mislioce njegova doba.

Slika 54. Theophrastus


90

∗Ambroise Pare (1510 – 1590) smatran jednim od “otaca hirurgije”, veliki zvanični francuski kraljevski hi-rurg za kraljeve Henry II, Francis II, Charles IX i Henry III.

Bio je reformator hirurgije i hirur-ških tehnika, posebno tretmana rana. Prvi je uveo metodu otvorenog liječenja rana, uveo podvezivanje krvnih sudo-va, tačno odredio indikacije za različite operativne zahvate amputacije, trepa-nacije.

Bio je izuzetno cijenjen zbog svojih umnih sposobnosti, neobične spretno-sti kod kirurških zahvata, te plemenitih ljudskih svojstava.

Osobite zasluge je stekao u po-dručju ginekologije, uveo je jednu vrstu porođajnog stolca, sisaljku za mlijeko, te neke vrste porođajnih kliješta. Izvo-dio je carski rez, ali samo na preminuloj porodilji.

Napisao je veći broj hirurških djela, u kojima je iznio svoja iskustva i opisao brojne operativne zahvate, kao i druge hirurške metode liječenja. Do tada su bili uvriježeni stavovi, da je svaka rana zatrovana, te da se mora spaliti usija-nim željezom. Pare je prekinuo takav vid tretiranja, prelijevajući vrelim uljem rane, te ih tako dezinfikovao.

U svom djelu “Dix livres de chirur-gie” Pare je objavio dizajn mehaničke ruke.

Slika 55. Ambroise Pare

Slika 56. Pareova ruka


91

∗ Andreas Vesalius, (1514-1564), rođen u Belgiji, njemačkog porijekla, umro u Grčkoj vraćajući se sa hodočašća iz Jeruzalema. Reformator anatomije, sin slavnog briselskog apotekara. Kao dječak je secirao životinje i već u ranoj mladosti pokazao interesovanje za anatomiju.

Svoje studije medicine započeo je Parizu, tako mu se ispunio dugo sanjani san, da može secirati ljudski leš i steći spoznaje o anatomiji. Proučavao je ljud-ske kosti, koje je pronalazio na grobljima, a dva puta mu je uspjelo prisustvo-vati sekcijama ljudskoga tijela.

Godine 1536. bježi iz Pariza, zbog ratnih dejstava. Na Univerzitetu u Pa-dovi sa nepune 23 godine, kao učenik Johanna Guintera, stječe titulu doktora medicine. Nakon završenog studija nameće reformu medicine. Jedan period je radio u Padovi, a zatim u Španiji kao carski ljekar.

Zastupao je mišljenje da anatom treba da direktnom autopsijom izučava samu strukturu organizma, a da liječnici trebaju svoje patološke i fiziološke te-orije uskladiti sa anatomskim činjenicama. Analizirao je učenja iz Galenovih zapisa, koja su se zasnivala na seciranju životinjskih organizama.

1543. godine, izdaje svoj prvi udžbenik “De humani corporis fabrica”. 1555. godine, izdaje drugo izdanje svo-ga udžbenika “De humani corporis fa-brica”.

Karakteristično je da u odnosu na prvo izdanje, u drugom korigira svoje stavove, takoreći ih mijenja u potpu-nosti, te ne daje pravo Galenovim te-orijama.

U svojim proučavanjima je otkrio i korigirao preko 200 grešaka u Gale-novoj anatomiji, što će uskoro potvr-diti i drugi brojni anatomi, poslije An-dreasa Vesaliusa

Slika 57. Andreas Vesalius


92

Slika 58. kostur prema Vesaliusu Slika 59. Rinoplastika zahvat izvođen u 16 stoljeću

Slika 60. Liječenje sifilitičara u 16 stoljeću


“Epur si muove”!

“Ipak se okreće”!

Galilej



7. POGLAVLJE

94


7.1. OTKRIĆA KOJA SU OBILJEŽILA XVII STOLJEĆE

Progresija i reforma se nastavila i u 17. stoljeću. Naučnici su uspoznali građu ljudskog tijela, željeli su otkriti i proučiti funkciju pojedinih organa, nji-hovu građu i razvoj. Decartes je porekao učenje Aristotela i skolastičkih filo-zofa o životnoj sili. Sve je prirodne pojave, pa i fiziološke procese, tumačio me-hanički. Sa aspekta medicine za 17.stoljeće, najveće značenje je imao napredak na području fizike i hemije. Pronalazak mikroskopa je imao veliko značenje za embriologiju, jer je anatom de Graaf otkrio jajne folikule u jajniku.

∗ Galileo Galilej osniva naučnu mehaniku ∗ Kepler osniva fiziološku optiku. ∗ Newton je otkrio zakon gravitacije, time dao temelje moderne fizike. ∗ Torricelli pronašao barometar. ∗ Thomas Bartholinus opisao cijeli limfni sistem. ∗ Santorio Santorio konstruisao prvi termometar. ∗ Slovenac Marko Gerbec, opisao je srčani blok.∗ Christroper Wren, prvi puta izveo inravenoznu injekciju na psu. ∗ Johann Daniel Major, prvi puta izveo intravenoznu injekciju na čovjeku. ∗ Richard Loower je prvi izveo transfuziju krvi s jednog psa na drugoga. ∗ Jean – Baptiste Denis izvršio je prvu transfuziju s ovce na čovjeka. ∗ Paolo Zacchia udario temelje sudske medicine. ∗ John Graunt uveo socijalnu medicinu, statističke metode u proučavanju

stanovništva.

7.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI XVII STOLJEĆA

Medicinom u 17. stoljeću su dominirale mnoge poznate ličnosti, među kojima su svakako:

∗ Santorio Santorio (1561 - 1636) rođen u Kopru, proučavao je metabolizam i razrađivao dijagnostičke me-tode, te je eksperimentirao i na samome sebi. Prvi se kori-stio termometrom za mjerenje temperature. Slika 61. Santorio Santorio i njegov termometar

95

∗Galilejo Galilej (1564-1642) italijanski matematičar, fizičar i astro-nom, te utemeljitelj moderne fizike. Medicinska nauka mu duguje zahval-nost jer je pronašao termometar. Jedan dio autora smatra da je Galilej prete-ća pronalaska mikroskopa, jer je prvi upotrebljavao dalekozor za promatra-nje sitnih predmeta i tijela.

∗Vinko Paulski (1581 – 1660) francuski svećenik ruralnog porijekla, koji se posvetio pomaganju siromaha. Osnivač je katoličkih redova lazarista i Družbe milosrdnih sestara, te kato-lički svetac. Usporedo s lazaristima

osnovao je i Družbu milosrdnih sestara – Filles de la Charité, kojoj je od 1624. god. bio duhovni vođa. Svrha je bila posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Od 1640. god. utemeljio je i ustanovu za njegu siročadi, što je odgovaralo tadašnjoj velikoj društve-noj potrebi. Medju prvima je shvatio da je obrazovanje sestara esencijalno u obavljanju njihove dužnosti.

∗ Wiliam Harvey (1578-1657), bio je profesor na King’s Collegu u Londonu, oficijelni kraljevski doktor Jakova I. i Karla I. Proučavao je funk-ciju srca, a 1628. god. objavljuje djelo

Slika 62. Galilejo Galilej

Slika 63. Vinko Paulski

Slika 64. Wiliam Harvey


96


“Anatomska rasprava o srcu i krvi u životinja”. Jedan dio historiografa medi-cine podržava tezu da je među prvima opisao cirkulatorni tok krvi, jedno od velikih medicinskih otkrića. U embriološkim studijama iznio je tezu da sve živo nastaje iz jajeta (omne vivum ex ovo), dokazujući eksperimentalno svoje istraživanje u “Raspravama o rađanju životinja”.

∗Anthony Van Leeuwenhoek (1632-1722), nizozemski trgovac i naučnik. Poznat je kao “otac mi-krobiologije” i strastveni proma-trač misroskopski sitnog svijeta. Najpoznatiji je po izumu prvog mikroskopa i doprinosima u ra-zvoju mikrobiologije. Koristeći ručno-izrađene mikroskope, bio je prvi čovjek koji je promatrao jednostanične organizme, mišićno tkivo, bakterije, spermije (vlastite) i protok krvi u kapilarama.

Za svoga života izbrusio je oko 500 optičkih leća i stvorio oko 400

vrsta različitih mikroskopa od kojih danas postoji samo 9. Njegovi mikroskopi izrađi-vani su od srebrenih i bakrenih metalnih okvira koji su pričvršćivali rukom brušene leće. Mikroskopi koji su sačuvani do danas, imaju moć povećanja od čak 275 puta. Lee-uwenhoekovi izvorni uzorci su preživjeli u kolekciji Kraljevskog društva Londona. Važnija Leeuwenhoekova otkrića bila su: 1674. god. infusoria, 1676. god. bakterija, 1677. god. spermatozoidi, 1682. god. skupi-nu nervnih vlakana.

∗ Đuro Baglavi, (1668 - 1707). Dubrov-čanin, profesor antomije i kliničke medicine u Rimu, zaključuje da je organizam velik stroj sastavljen od skladno ugrađenih dije-lova.

Slika 65. Antony Van Leeuwenhoek i njegov mikroskop

Slika 66. Đuro Baglavi

“Per aspera, ad astra”!

“Kroz trnje, ka zvijezdama”!

Latinska izreka



8. POGLAVLJE

98


U 18. stoljeću dolazi do zaoštravanja suprotnosti, na polju političkog, so-cijalnog, vjerskog i naučnog života, a kulminacija će se desiti u Francuskoj revoluciji. To je period misticizma i ortodoksije, unutar apsolutizma, koji je bio poduprt od strane crkve. Bitan je i karakterističan za razvoj medicine, zbog borbe sa zastarjelim shvatanjima. U ovom periodu, na razvoj medicinskih na-uka je imao izuzetan, važan utjecaj, razvoj prirodnih nauka. Došlo je do pro-cvata hemije, botanike, fizike i matematike.

Veliki utjecaj su imali francuski, njemački i engleski filozofi. Kao reakcija na materijalizam u filozofiji je nastao idealizam. Njegov najpoznatiji predstav-nik je njemački filozof Gottfried Wilhem Leibniz. Upravo pod njegovim utje-cajem u medicini su se desile i razvile različite idealističke struje i zasigurno ostavile nepovoljne posljedice na razvoj tadašnje medicine.

Jasnu vezu između prevalence zdravlje i bolesti u stanovništvu i socijal-no-ekonomskih i socijalno-kulturoloških faktora nalazimo i u 18. vijeku. Još tada su povezivani parametri brze industrajalizacije, urbanizacije, loših uslova života i rada u nižim socijalnim grupama sa učestalijim oboljevanjima i viso-kom stopom smrtnosti.

Početak kapitalističke proizvodnje, posljednično izazvan pronalascima strojeva, doveo je do razvoja industrije, te do prenapućenosti gradova, što će imati za posljedicu pogoršanje ekonomskih i higijenskih prilika radničke kla-se, što će proizvesti nove bolesti, siromaštvo i porast smrtnosti. Ali tadašnja medicina nije imala mogućnosti da se suoči i agilno riješi situaciju novonasta-lih socijalno medicinskih problema.

8.1. EPIDEMIJE

U pojedinim zemlja-ma umire i do 80 % dječije populacije u prvoj godi-ni starosti. Istovremeno smrtnost odrasle popula-cije doseže visoke procen-te. U velikim gradovima, posebno u drugoj polovini 18. stoljeća je tuberkoloza, takoreći, harala i odnijela bezbrojne ljudske živote.

Slika 67. Autopsija u 18 stoljeću

99

Malarija se javljala u epidemijskoj formi. Hripavac je od 1749. godine do 1764. godine je usmrtio u Švedskoj 40 000 djece. Pjegavac je 1741. godine samo u gradu Pragu odnio 30 000 populacije.

U Evropi se javljaju epidemije kuge i boginja u kojima je godišnje podleglo na stotine hiljada populacije, posebno je bilo najkritičnije stanje u Rusiji.

1723. godine u Parizu od boginja je podleglo 20.000 ljudi,1723. god. u Napulju od boginja je letalno završilo 16.000 stanovništva,1796. godine vakcinacija protiv boginja počinje da se primjenjuje u Beču,

zahvaljujući otkriću Edwarda Jennera.1798. godine liječnik u Varaždinu primjenjuje vakcinu protiv boginja1801. godine u Austriji se uvodi obavezna vakcinacija protiv boginja, 1807.

godine u Bavariji, a 1816. godine u Prusiji. U našoj zemlji Bosni i Hercegovini 1913. godine tek je uvedena obavezna vakcinacija protiv boginja.

8.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTIKOJE SU OBILJEŽILE XVIII STOLJEĆE

∗Edward Jenner (1749-1823), cijenjeni engleski doktor, bavio se prou-čavanjem prirode i utjecaja okoline na zdravlje dječije populacije, te praktično primjenjivao svoje spoznaje u Berkeley (Engleska). Opazio da ljudi koji prebole kravlje boginje stječu imunitet prema velikim boginjama. Smatra se pionirom moderne vakcine.

Godinama se bavio pitanjem bo-ginja, nastojeći postići i pronaći način imunizacije, koja je trebala istovremeno biti bezopasna i uspješna. Bio je liječnik praktičar, promatrao je ljude koji su se zarazili kravljim boginjama, da nisu obolijevali od ljudskih boginja, iako su bili podvrgnuti infekciji. Dvadeset go-dina je o tome razmišljao i sistematski proučavao cjelokupni problem, a tek 1796. god. se odlučio izvesti svoj ekspe-riment. Cijepio je dječaka sa sadržajem izvađenim iz bule služavke, koja je bila Slika 68. Edward Jenner


100


zaražena kravljim boginjama. Ubrzo je pokušao zaraziti dječaka gnojem obo-ljelog od ljudskih boginja. Pokušaj je bio bezuspješan, za dobrobit čovječan-stva, time je vrijednost vakcinacije bila eksperimentalno i dokazana.

Medicinu u 18. stoljeću su obilježila mnoga otkrića, a za neka od najčuve-nijih su zalužni:

∗ Gerhard van Swieten (1700-1772), osnivač prve Bečke škole i organizator javnog zdravstva, osnivač Opće bolnice u Beču, te jedan od glavnih orga-nizatora Medicinskog fakulteta u Beču.

∗ Albrecht van Haler (1708-1777), porijeklom Švicarac, dao je osnove ek-sperimentalnoj fiziologiji. Dokazao je da su životne funkcije u ljudskom i životinjskom organizmu rezultat dvije osnovne osobine, podražljivosti, odnosno iritabiliteta i osjetljivosti, odnosno senzibiliteta.

∗ William Cullen (1709- 1790), razradio sistem po kojem je nervni sistem smatran kao izvor života, osnova fizioloških i patoloških procesa.

∗ Theophile Bardeu (1722-1776), osnivač vitalizma, je odbijao fizikalna i he-mijska tumačenja životnih procesa. Prvi je uveo pojam “la nature”, “pri-roda”, koja ima svoje sjedište u svakom pojedinom organu i u svakom dijelu tijela, koje mu je podredio funkciju svih dijelova organizma, a iz harmonije u funkciji tih dijelova rezultira život.

∗ Jozeph Leopold Auenbrugger (1722-1809), porijeklom Austrijanac, pro-nalazač dijagnostičke metode perkusije.

∗ Kasper Friedrich Wolff (1733-1794), eksperimentima dokazao da se em-brion postepeno razvija iz jednostavnog zametka.

∗ Paul Barthez (1734-1806), uveo pojam “princip vital”, odnosno tumačenje životnih procesa čiji poremećaj izaziva bolest.

∗ Antoine Lavoisier (1743-1794), francuski hemičar, protumačio je prvi pro-ces disanja. Dokazao da je taj proces zapravo oxidacija. Otkrio je zakon o neuništivosti materije i uveo je vagu u hemijska istraživanja.

∗ Johann Peter Frank (1745-1821), zaslužan za unapređenje javnog zdrav-stva, pisao je o higijeni ishrane, odijevanja, tjelesnom odgoju, higijeni rada, higijeni stanovanja, i drugim pitanjima kojima se do tada nije po-svećivala pažnja u doba prosvjetitieljstva.

∗ Benjamin Rush (1745-1813), porijeklom Amerikanac, jedan od najzasluž-nijih osnivač nauke o fokalnoj infekciji.

101

∗ Jean Dominique Larrey (1766- 1842), bio je glavni hirurg Napoleonove armije, a historiografi ga svrstavaju u najvećeg ratnog hirurga svih vre-mena.

∗ Franz Joseph Gall (1758- 1828), smatraju ga osnivačem frenologije, dao teorije da sva duševna svojstva imaju sjedišta u mozgu, bio je to prvi po-kušaj da se istraži lokalizacija pojedinih funkcija mozga.

Treba se svakako istaći razvoj u anatomiji, za koji je zaslužna talijanska škola koju su predvodili:

∗ Antonio Maria Valsalva, znameniti profesor u Bologni, a stekao besmrt-nost i slavu istražujući anatomsku građu uha.

∗ Antonio Scarpa, profesor u Modeni i Paviji, čiji su radovi ostavili trajnu vrijednost o anatomiji kosti, te nerava i osjetnih organa.

U ovom stoljeću je napokon fiziologija bila na takvom stepenu da su liječ-nici donekle imali ispravne pretpostavke o funkciji pojedinih organa.

∗ Pierr Fauchard, pariški oralni hirurg je 1728. god. izdao knjigu “Le Chi-rurgien Dentiste oư Traité des Dents”. To je bio prvi priručnik ovakve vrste, zahvaljujući kojem je počelo novo doba za stomatološku nauku. Opisao je sanacije karioznih lezija, ispune sa olovom, kositrom i zlatom, korekcije ortodontskih anomalija, izgled i indikacije za korištenje određe-nih oralno hirurških kliješta. Posebno poglavlje je posvetio stomatološkoj protetici, restauracijama svih vrsta, raznim nadomjestcima za oralnu re-habilitaciju. Znanstveno je prikazao svoje ogromno medicinsko znanje i validno praktično iskustvo.

∗ Jaques Daviel, pariski okulist je 1753. god. uveo novu operaciju odstranje-nja mrene. Okulistika je, inače u ovom stoljeću doživjela znatan napre-dak. Fiziolozi i anatomi su više pažnje posvećivali građi i funkciji očiju.

∗ Giovanni Battista Morgagni, 1761. godine je izdao svoje glavno djelo “De sedibus et causis morborum per anatomen indagatis libri V”. Bio je učenik slavnog Valsalve i često njegov zamjenik na fakultetu u Bologni. Decidno je opisao razlike između zdravih i bolesnih organa , te je uspore-đivao sa simpatologijom, koja se javljala tokom života. Za svaku bolest je prikazao detaljnu historiju bolesti, klinički nalaz, a potom i detaljan pa-tološko-anatomski nalaz, kojeg je utvrdio prilikom sekcije. Značajnim ga smatraju, jer je prvi počeo prikazivati patološke promjene. Od patološke anatomije je stvorio jednu od značajnih disciplina, jer je u službi dijagno-stike postala važna grana medicinske znanosti.


102


∗ John Hunter, rođen u Engleskoj, osnivač slavnog “Hunterin Museum” u Londonu, prvi je uveo eksperimentalne metode, stoga ga historiografi medicine smatraju osnivačem iste.

∗ Francois Xavier Bichat, 1796. godine, obnašao funkciju liječnika u slav-noj pariškoj bolnici Hotel Dieu, gdje je držao predavanja. Želio je stvoriti novi sistem medicine, samo na osnovu anatomije i fiziologije, s obzirom na pojedine vrste tkiva, te je tako skrenuo pažnju na sebe. Izdao je svoje glavno djelo pod nazivom “Anatomie generale”. Prikazao je ulogu pojedi-nih vrsta tkiva kod nastajanja bolesti i dokazao da u jednom organu može da oboli samo jedna vrsta tkiva. Tvrdio je da je značajnije otkriti vrstu oboljelog tkiva, nego lokalizirati organ koji je obolio.

∗ William Smellie, najpoznatiji engleski ginekolog 18. stoljeća, razvio teo-rije porođaja, različite vrste intervencija u ginekologiji, te dao indikacije za upotrebu kliješta. Stekao je svjetsku slavu, plijenio slušateljstvo svojim predavanjima. Bio je najveći zagovornik prirodnog porođaja, insistirao da 99 % svih porođaja ide prirodnim tokom, bez intervencija.

∗ Phillipe Pinel, pariški liječnik smatra se reformatorom psihijatrije. Pisao je o vrstama duševnih oboljenja depresiji, maniji ,demenciji, deliriju, itd. Prvi uvodi u terapiju opijum, kamfor, kupke i aktivne terapije.

Medicinska literatura u 18. stoljeću postaje sve obilnija, nastaju prvi stručni medicinski časopisi. Pojava brojnih naučnih djela, gdje prednjače ona sa temama zdravstvenog prosvjećivanja. Liječničko zvanje postaje slobodnije, rješava se tutorstva crkve.

Započinje organizacija liječničke prakse, pojavljuju se kućni liječnici, koji će do kraja 20. stoljeća imati dominantnu ulogu u razvoju i dostupnosti zdrav-stvene zaštite. Napokon se izjednačio status hirurga sa ostalim liječnicima, a hirurgija se počinje predavati na medicinskim fakultetima. Ginekologija po-staje samostalna grana medicine i obligatni predmet na medicinskim fakulte-tima. Stomatologija kao znanost ulazi u novo razdoblje.

“Čovjek je mjerilo svih stvari”!

Pitagora


Edin Selimović

9. POGLAVLJE

104

9.1. OTKRIĆA KOJA SU IMALA UTJECAJ NA RAZVOJ MEDICINE U XIX STOLJEĆU

Francuska revolucija je stvorila preduslove za slobodan i nesmetan razgo-vor i mišljenje. Novije razdoblje u historiji medicine započinje u prvoj polovini 19. stoljeća i traje do danas. Postignut je veliki napredak na polju medicinske nauke, posebno u oblasti biologije, ali moto i današnje medicine jeste očuvati zdravlje individue, jer će jedino tako biti društveno korisna i produktivna. Na području anatomije proučavaju se naročito tkiva.

Zaslugom Ernst Abbea i Carla Zeissa, unapređuje se mikroskop (konden-zor, imerzija), što značajno doprinosi daljnjim otkrićima. Zaslugom Joseph Gerlach i Paul Ehrlich otkrivaju se metode bojenja tkiva. Proučava se građa mozga, centralnog nervnog sistema, te otkrivaju moždani putevi i centri, pru-gasti mišići, građa žlijezda,…

Georges Cuvier 1801. god. osniva novu granu – komparativnu anatomiju. Johann Friedrich Blumenbach osniva antropologiju. Fiziologija se intenzivno razvija, zahvaljujući napretku anatomije, mikroskopa i hemije. Osnivaju se fi-ziološki instituti i ona postaje samostalna grana. Zahvaljujući predanom radu velikog broja istraživača, otvaruju se značajni rezultati i pojašnjenja metaboli-tičkih procesa na polju fiziologije osjetnih organa, krvi, srca, proučavanja re-fleksa...

Jan Evangelista Purkyné (1787 – 1869), porijeklom Čeh, osniva u Pragu Fiziološki institut, zaslužan za niz otkrića na području fiziologije vida.

U Njemačkoj je najpoznatiji predstavnik novog eksperimentalnog smjera Johannes Müller (1801 – 1858), uveo je racionalnu fiziologiju u Njemačku, u trenutku kada su postojala razna spekulativna strujanja. Od velike su važnosti njegova istraživanja na području fiziologije nerava i osjetnih organa. Od njih liječnik Theodor Scwann (1810 – 1882), stvara zajedno s botaničarem Matthi-asom Schleidenom (1804 – 1881), jedan od osnovnih istraživačkih smjerova moderne biologije tzv., ćelijsku ili celularnu biologiju.

Rudolf Virchow (1821 –1902), upotpunjuje celularnu teoriju dokazom da sve ćelije nastaju samo procesom diobe prijašnjih ćelija.

EDIN SELIMOVIć

105

9.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE XIX STOLJEĆE

Medicinu u 19. stoljeću su obilježila mnoga otkrića, a za neka od najčuve-nijih su zalužni:

∗Rene Laenaec (1781-1826), pa-riski liječnik pronalazač stetoskopa i auskultacije, obradio i sistematizirao respiratorna oboljenja, te dao decidan opis simptoma istih. Autor brojnih ra-dova o cirozi jetre, melanomu i njego-vim metastazama na pluća.

∗Louis Pasteur (1822-1895), francuski hemičar i biolog. Diplomirao je hemiju u Basanconu. Njegovo prvo istraživanje odnosilo se na optička svojstva vinske kiseline te je jedan od osni-vača stereohemije. Bavio se problemima alkoholne i mliječne fermentacije, što ga je odvelo na proučavanje bolesti vina. Spoznaja da se klice iz kojih nastaju mikroorganizmi mogu uništiti utjecajem topline bila je temelj postupka steri-lizacije nazvanog po njemu pasterizacijom. S tim je u vezi i početak antiseptič-ke metode u hirurgiji, koju je Pasteur primjenio 1865. godine uvođenjem fenola kao sredstva za dezinfekciju rana.

Istraživao je cjepiva protiv za-raznih bolesti. Bio je uvjereni paci-fist i patriota, te je nakon pruskog bombardiranja Pariza zatražio da se njegovo ime briše s popisa počasnih doktora Univerziteta u Bonnu. Izoli-rao je uzročnika antraksa i primijenio cjepivo protiv te bolesti. Otkrio je i uzročnike porodiljske groznice i ko-lere peradi. Prvi Pasteurov zavod za istraživanje bjesnoće osnovan je 1888. godine.

Slika 69. Rene Laenaec

Slika 70. Louis Pasteur


106

∗ Ignaz Philipp Semmelweis (1818-1865), austrijski liječnik, otkrio pleuralnu sepsu, asistent prve Po-rodiljske klinike u Općoj bolnici u Beču.

Uveo kloroform u porodiljstvo za narkozu, opazio je neobično veliku smrtnost žena pri porodu. Dolazi do zaključka da je uzrok babinja grozni-ca, za koju je ustanovio da je to zapra-vo inficiranje krvi, odnosno zaraza koja se prenosi putem svake gnojne bolesti. Da bi se spriječila, bila je do-voljna temeljita dezinfekcija ruku s hlornim vapnom, te zato uvodi stroge mjere čistoće i već u prvom mjesecu smrtnost od babinje groznice u njego-vom je odjelu znatno pala.

No, za svoga života, kolege li-ječnike nikako nije mogao uvjeriti u ispravnost svojih postavki.

∗Joseph Lister (1827-1912), en-gleski hirurg koji je uveo antiseptičnu hirurgiju i upotrebu fenola za sterili-zaciju hirurških instrumenata.

Za svoj rad i dostignuća iz obla-sti iste dobio brojna priznanja, bavio se operacijama kao što je odstranjiva-nje tuberkuloznih dijelova iz ručnog zgloba. Izumio je makaze za skidanje šavova sa tupim vrhom, peane za he-mostazu, te usavršio niz metoda za sprječavanje infekcije. 1860 godine izabran u Glazgovu za profesora hi-rurgije.

Slika 71. Ignaz Philipp Semmelweis

Slika 72. Joseph Lister

EDIN SELIMOVIć

107

∗Christian Albert Theodor Bi-llroth (1829-1894), austrijski liječnik, pro-fesor hirurgije na Univerzitetu u Beču, šef Druge hirurške klinike u “Vienna General Hospital”, smatra se ocem moderne abdo-minalne hirurgije, uključujući prvu ezo-fagostomiju (1871) laringoktomiju (1873) i najčuveniju, prvu uspješnu gastrektomiju (1881) karcinoma želudca, nakon mno-gobrojnih smrtonosnih pokušaja drugih hirurga ovog problema. 1882.godine, u Beču, bio je inicijator i osnivač prve škole za sestre.

∗ Claude Bernard (1813-1878), dao znača-jan doprinos u otkrivanju funkcije vazo-motornih nerava i prisutnosti glikogena u jetri.∗ Charles Pravaz (1791-1853), prvi konstruisao šprice za subkutane injekcije.∗ Albert Landerer (1854-1904), prvi primijenio intravenozne injekcije i intra-venozne infuzije sa kuhinjskom soli.∗ Humphry Davy (1778-1829), hemičar, otkrio dušikov oksidul, zvani rajski plin.∗ Horace Wells (1815-1848), doktor stomato-logije, izveo prvi oralno hirurški zahvat kori-steći kao narkozu dušikov oksidul.∗ William Morton (1819-1868), prva oralno hirurška operacija uz primjenu eterske nar-koze.∗ John Warren (1778-1856), u hirurgiji prvi primijenio narkozu sa eterom.∗ Jemes Young Simpson (1811- 1870), prvi uveo antisepsu.∗ Karl Koller (1857-1944), dao temelje lokal-ne anestezije i prvi primijenio kokain kao anastetik u okulistici.∗ William Stewrt Halsted (1852- 1922), za-služan za uvođenje infiltracione anestezije.

Slika 73. Christian Albert Theodor Billroth

Slika 74. Arhivski snimak ope-racine sale i prof. Bilirota, nakon njegovog čuvenog hirurškog za-

hvata.


108

9.3. PRVE ŽENE LIJEČNICI MEDICINE

Nakon dr.Dorothee Christine Erxleben-Leporini koja je u 18. stoljeću (Halle 1754), uspjela diplomirati u Njemačkoj, početkom 19. stoljeća pridruži-la joj se dr. med. Josepha Siebold (Giessen 1815). Ubrzo joj se pridružila njena kćerka, Charlotte Heidenreich Siebold, koja je također uspjela završiti studij medicine. Obje su bile vrlo poznate liječnice, naročito često pozivane da po-mognu prilikom poroda.

U Austriji je tek 1893. godine, donesen zakon da žene mogu slobodno pohađati gimnazije, a godinu dana kasnije barunica Gabrielle Possaner pro-movirana je za prvu ženu doktora medicine u Austriji.

U Americi je, dr. Elisabeth Blackwell, bila prva diplomirana liječnica (1849). Maria Montessori je prva žena u Italiji koja je studirala i diplomirala na medicinskom fakultetu (Roma,1896). Postala je specijalist za dječje bolesti i okončala studij diplomom doktora medicine i hirurgije.

U Engleskoj su Elisabeth Garret-Anderson i Sophie Jex-Blake uspjele prve završiti studij medicine. Smatraju se pionirima u borbi za pristup žena na me-dicinske fakultete i jednaka priznanja u djelovanju. Iako je medicinski fakultet u Edinburghu među prvima dozvolio upis i ženama, do kraja 19.stoljeća su morale odvojeno slušati predavanja. Prve liječnice pružile su značajnu potporu naporima Florence Nightingale, koja je službu medicinskih sestara postavila na nove temelje.

Švicarski medicinski fakulteti, među njima je najpoznatiji bio u Zurichu, su u drugoj polovini 19.stoljeća, dozvolili upis ženama. Godine 1863., u Züri-chu je bila promovirana prva liječnica Morgan. U slijedećih devet godina, stu-dij medicine uspješno je završilo prvih šest studentica. Prva je Švicarka, Marie Heim-Vogtlin, promovirana tek 1872. Međutim, dok su strane studentice bile rado viđene, broj žena među domaćim studentima bio je malen.

Na Medicinski fakultet u Padovi se 1854.godine. upisala Josipa Porto iz Rijeke, ali nema podataka da je ona započeti studij i završila. Kćerka pozna-toga hirurga Antonia Camerata Lamprechta 1847. godine je u Padovi položila prijemni ispit, ali nije nastavila studirati medicinu, premda je njezin otac po-stao profesor porodiljstva na Medicinskom fakultetu u Padovi.

Prva žena ‘’slavenskoga juga’’ koja je uspješno završila studij medicine, bila je dr. Draga Ljočić. Ona je 1872. godine, započela studij medicine u Züri-chu gdje je 1879. godine i promovirana. Zbog propisa u zakonodavstvu kao žena-liječnik nije mogla raditi u državnoj službi. Za vršenje privatne prakse morala je pristupiti ispitu pred sanitetskom komisijom.

EDIN SELIMOVIć

“Acta non verba”

“Djela, ne riječi”

Latinska izreka


Edin Selimović

10. POGLAVLJE

110

10.1. GLOBALIZACIJA I RAZVOJ MEDICINE

Historijskim osvrtom i proučavanje prvih liječnika, medicina je bila po-vezana najviše s filozofijom. Prvi liječnici su bili istovremeno i filozofi. Doktor medicine je bio filozof i on je razmišljajući dolazio do dijagnoze što se nastavi-lo do srednjeg vijeka, no usklađivanjem medicinskih proučavanja s fizikalno-hemijskim zakonima i uvažavanjem bioloških zakona, napredak u medicini je postao neupitan. U svakom stoljeću, pa tako i u 20. stoljeću, su se istjecali pojedinci, čija su medicinska dostignuća bila fascinirajuća. Kada se pokušava napraviti retrospektivan pristup najvećim medicinskim dostignućima pro-teklog stoljeća, obično se govori o otkriću antibiotika i sličnim medicinskim događajima. Stanovit broj autora smatra, da izjednačavanje prava i priznanje preventivne medicine s kurativnom medicinom, predstavlja najveće medicin-sko dostignuće u 20-om stoljeću. Analizirano s globalnog aspekta, preventivna medicina u proteklom stoljeću postaje ravnopravna s kurativnom i to donosi najveći medicinski napredak čovječanstvu.

Posljedice i korisnosti globalizacije čovječanstva, započete u prošlom sto-ljeću, ne mimoilaze ni ovu oblast i infiltracija informacionih tehnologija u sve aspekte medicinske nauke, je nezaustavljiva. Nakon što su se četrdesetih godi-na prošlog stoljeća pojavili prvi elektronički računari, brzo se počinju razvijati informatičke tehnologije, što će značajno utjecati na razvoj nauke, ekonomije i općenito na društveni razvoj. Odmah se počelo razmišljati o njihovoj medi-cinskoj primjeni, jer već je tada bio vidljiv početak brzog porasta medicinskih podataka i znanja. Početak tog razvoja vezan je uz SAD. Pojavljuje se nova struka u graničnom području medicine i informatičkih tehnologija, pretežno nazivana medicinska informatička nauka, a kasnije, prema evropskim uzori-ma, medicinska informatika. Razmatraju se mogućnosti obrade istorije bolesti i postavljanja dijagnoza bolesti uz korištenje matematičko-informatičkih me-toda što dovodi do uvođenja novih pojmova u medicini: telemedicina i kiber-medicina.

Telemedicina je stariji pojam i još od sedamdesetih godina prošlog stolje-ća većina autora shvaćala ga je kao “medicinski postupak koji se obavlja na da-ljinu”. Takva definicija ne određuje decidno, tehnološku podlogu telemedicine, jer komunikacijske metode mogu biti i konvencionalne (neračunalne). Prema tome, telemedicinski postupak je onaj koji se oslanja na informatičko komini-kacione tehnologije. U telemedicinskim postupcima primjenjuje se, naravno, i internet, ali je u takvim slučajevima njegova primjena namijenjena medicin-skom postupku s bolesnikom.

EDIN SELIMOVIć

111

Kibermedicina (Cybermedicine) noviji je izraz koji se pojavljuje u deve-desetim godinama prošlog stoljeća u značenju “medicina u kiberprostoru” (prividni, zamišljeni ili nestvaran prostor na internetu). Prema tome, kiber-medicina bi bila naprosto putem interneta prakticirana medicina, od strane “kiberdoktora” (cyberdoctors), koji sa svojim korisnicima (bolesnicima) ko-municiraju pretežno putem e-mail poruka.

Vremenom je definicija proširena, pa se kibermedicina može označiti kao “nauka o primjeni interneta i globalnih mrežnih tehnologija u medicini i javnom zdravstvu, proučavanju utjecaja i implikacija interneta, i vrednovanju njegovih mogućnosti i izazova za zdravstvenu zaštitu”, a smatraju je novom akademskom disciplinom nastalom na raspuću medicinske informatike i jav-nog zdravstva. Dakle, kibermedicina se bavi proučavanjem i primjenom Inter-neta u edukaciji potrošača zdravstvenih usluga (health consumers) sa samo-pomoći bolesnika (patient self support), vrednovanjem kvalitete medicinskih informacija na internetu, utjecajem interneta na odnos bolesnik-liječnik.

Proučavajući kibermedicinu uočavaju se problemi. Najznačajniji se odno-se na kvalitetu informacija, ali i na pravila u njihovom strukturiranju i komu-niciranju, te na njihovu dostupnost. Problemi su posebno izraženi u pogledu odnosa liječnik-bolesnik. Taj se odnos nužno mijenja budući da se sami bole-snici i ostali zdravstveni potrošači sve aktivnije zanimaju za informacije koje mogu dati odgovore na njihova pitanja o dijagnostici i liječenju, te mogućim alternativama, kao i o preventivnim mjerama koje im preporučuje njihov liječ-nik, ali i koje pomišljaju sami poduzeti.

Kibermedicina otvara i niz pravnih pitanja, jer je vremenom postalo ja-sno da internet, osim prednosti, ima i nedostataka. Tako je, na primjer doš-lo do propisivanja recepata putem interneta koji nisu medicinski nadzirani, a pojavljuju se i nesavjesni medicinski postupci. Pojavljuju se problemi juris-dikcije i akreditacije “kiberdoktora” od strane zdravstvenih vlasti. Vidljivo je da kibermedicina postaje vrlo izazovno područje koje će vjerojatno drastično promijeniti medicinsku praksu.

Kvaliteta medicinskih informacija i postupaka u “kiberprostoru” osjet-ljivo je pitanje, kibermedicine i medicinske primjene interneta. Vidi se, da je kvaliteta informacija promjenjljiva u širokom rasponu, od najnovijih uputa vo-dećih kliničkih tijela do zastarjelih i pogrešnih preporuka. Zbog toga su osno-vane organizacije koje se brinu za pouzdanost i vjerodostojnost medicinskih i zdravstvenih informacija, a jedna od najpoznatijih je neprofitna organizacija HON (Health On the Net Foundation).


112

10.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE XX STOLJEĆE

Medicinu u 20. stoljeću su obilje-žila mnoga otkrića, a za neka od najču-venijih su zalužni:

∗Robert Koch (1843-1910), nje-mački bakteriolog. Jedan je od osniva-ča medicinske mikrobiologije. Godine 1882. u Fiziološkom društvu u Berlinu, Koch je iznio vlastitu spoznaju o uzroč-niku tuberkuloze, patogenom mikro-organizmu štapićastog oblika, koji je po njemu nazvan Kochovim bacilom. Bilo je to revolucionarno otkriće u bor-bi protiv najopasnije bolesti 19. stoljeća. Također je pronašao uzročnike kolere, ispitivao malariju i afričku bolest spa-vanja, te uveo liječenje kininom. Godi-ne 1905. dobio je Nobelovu nagradu za medicinu.

∗Wilhelm Conrad Röntgen (1845-1923), njemački fizičar. Otkrio je 1895. god. posebnu vrstu elektroma-gnetskog zračenja X-zrake (poslije na-zvane rendgenske). Ustanovio je da dje-luju na fotografsku ploču, prolaze kroz različite materijale i ioniziraju zrak ko-jim prolaze. Konstruirao je rendgenske cijevi s konkavnom katodom i platin-skom antikatodom. Za to otkriće dobio je 1901. god. Nobelovu nagradu za fizi-ku. Pogrešno se vjeruje da je Röntgen x-zrake pronašao slučajno. Slučajno je bilo samo to, što je zastor barijum pla-tinacijanida koji je pripremio za jedan od narednih eksperimenata zasvijetlio prije nego što je bio upotrebljen. U toku 1895. god. Röntgen je poput brojnih fi-zičara ispitivao efekte visokog napona

Slika 75. Robert Koch

Slika 76. Wilhelm Conrad Röntgen

EDIN SELIMOVIć

113

na električno pražnjenje u razrijeđenim plinovima u vakumskim cijevima. Krajem te godine već su se ispitivali efekti katodnih zraka. Röntgen je naga-đao da se radi o novoj vrsti zraka (katodne zrake su već bile poznate), koje je privremeno nazvao x-zrake, koristeći matematičko označavanje za nepoznatu veličinu. Mada su kasnije zraci kada je postao poznat po njemu dobili ime rendgenske zrake, on je radije koristio izraz x-zrake. 2004. godine Internacio-nalna unija za čistu i primjenjenu he-miju dala je 111. elementu u periodnom sistemu, ime roentgenij.

∗Ivan Petrović Pavlov (1849-1936), ruski liječnik-fiziolog, profesor farmakologije na Vojnoj medicinskoj akademiji u Lenjingradu, rukovodio Fiziološkim odjelom Instituta za ek-sperimentalnu medicinu. Značajni su mu radovi o inervaciji srca i o funkciji jetre. Istraživanja fiziologije želučane sekrecije donijela mu je 1904. godine Nobelovu nagradu za medicinu. Bio je pionir biheviorizma. Na istraživanjima sa psima utvrdio je proces formiranja tzv. uslovnog (konidicioniranog) re-fleksa.

Njegova istraživanja bila su dale-kosežna, posebno s obzirom na primje-nu u psihologiji i psihijatriji, jer su se smatrali fundamentalnima za proces učenja. Unošenjem novih ideja i shva-ćanja formirao je u fiziološkim istraži-vanjima pravac nazvan Ruskom fizio-loškom školom.

∗Ronald Ross (1857-1932), indij-ski liječnik, engleskog porijekla koji je dokazao da malariju prenose komarci. Otkrio je posebnu vrstu komarca koji prenosi pomenutu bolest. 1879. godine završio je Kraljevsku hiruršku školu. Proučavao je komarce i uzgajao ih na

Slika 77. Ivan Petrović Pavlov

Slika 78. Ronald Ross


114

larvama. Za svoj istraživački rad 1902. godine je dobio Nobelovu nagradu, po-slije koje se posvetio sanitarnim ekspedicijama protiv malarije, čiji su osnovni ciljevi u radu bili isušivanje močvara i ubijanje ličinki prskanjem petroleom. Njegove sanitarne akcije su naročito bile uspješne na području Suetskog kana-la.

1911. godine izabran je za počasnog člana Kraljevskog društva. Tokom Prvog svjetskog rata bio je savjetnik za kontrolu malarije u britanskoj vojsci. 1926. godine je osnovan Rossov institut kojem je bio direktor.

∗Julius Wagner Ritter von Jau-regg (1857-1940), austrijski liječnik, od 1883. godine do 1887. godine radio je s Maximilian Leidesdorfom u Psihija-trijskoj klinici. 1889. godine naslijedio je slavnog Richard von Krafft-Ebing na Neuro-psihijatriskoj klinici Univerzite-ta u Grazu, gdje je započeo svoje istra-živanje gušavosti, kretenizma i joda.

1893. godine postao je vanredni profesor Psihijatrijskih i neuroloških bolesti i direktor Klinike za psihijatrij-ske i neurološke bolesti u Beču, kao na-sljednik Theodor Meynerta.

Wagner-Jauregg je najviše prouča-vao i istraživao teme vezane uz liječenje mentalnih bolesti uz pomoću bolesti

koje uzrokuju groznicu. Svoja istraživanja je započeo 1887. godine liječenjem psihoza pomoću erezipela i tuberkulina.

Nakon početnih neuspjeha, 1917. godine cijepio je oboljele od paralitičke demencije uzrokovane neurosifilisom, parazitima uzročnicima malarije. Tera-pija se pokazala uspješnom. Zbog svog otkrića dobio je 1927. godine. Nobelo-vu nagradu za medicinu.

Knjiga‚ ‘Verhütung und Behandlung der progressiven Paralyse durch Im-pfmalaria‘‘ (Prevencija i liječenje progresivne paralize cijepljenjem malarije) u Memorial Volume Handbuch der experimentellen Therapie, (1931), njegov je najvažniji rad. 1928. god. Wagner-Jauregg povukao se sa svoga radnog mje-sta.

Slika 79. Julius Wagner Ritter von Jauregg

EDIN SELIMOVIć

115

∗Karl Landsteiner (1868 - 1943), austrijski biolog i liječnik. Poznat je po razvoju modernog sistema klasifikaci-je krvnih grupa prema prepoznavanju prisutnosti aglutinina u krvi. 1908. godine postao je profesor patologije Univerziteta u Beču, odlično je pozna-vao hemiju. 1922. godine pridružio se Rockefeller Institutu za medicinska istraživanja u New Yorku, gdje je ostao do kraja života i nakon umirovljenja. 1930. godine je primio Nobelovu na-gradu za svoj rad. Alexander S. Wie-ner i Landsteiner indentificirali su Rh faktor 1937. godine.

Karl Landsteiner dobio je nagra-du Lasker posthumno 1946. godine

∗Róbert Bárány (1876 - 1936), austrijski liječnik mađarsko-židovskog porijekla. Za svoj rad u području fizio-logije i patologije vestibularnog aparata uha dobio je 1914.godine Nobelovu na-gradu za medicinu. Kao liječnik u Beču ubrizgavao je tekućinu u unutarnje uho bolesnika kako bi olakšao bolesni-kove vrtoglavice. Ako je tekućina bila prehladna bolesnik je doživljavao vrto-glavice i nistagmus. Bárány je zagrijao tekućinu, što je kod bolesnika uzroko-valo nistagmus u suprotnom smjeru.

Pretpostavio je, da endolimfa tone kada je hladno i uzdiže se kada je toplo i stoga smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom organu. Zapažanje je nastavio serijom eksperimenata na, kako je on nazvao, “kalorijskoj reakciji”. Istraživanja koja su proizašla iz njegovih zapažanja omogućila su hirurško liječenje bolesti ve-stibularnog organa. Bárány je još istraživao ostale vidove kontrole ekvilibrija, uključujući i fukcije malog mozga.

Slika 80. Karl Landsteiner

Slika 81. Róbert Bárány


116

∗Aleksander Fleming (1881 - 1955), engleski liječnik-mikrobiolog. 1928. godine je iz gljivice izolovao prvi antibiotik. Otkrio je antibiotsku sup-stancu lisozim i izolirao je antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium nota-tum. Njegovo otkriće penicilina i nje-govih svojstava u liječenju opasnih bo-lesti, promijenilo je svijet moderne me-dicine i antibiotika. Nobelovu nagradu za medicinu 1945. godine podijelio je sa engleskim biohemičarem Čejnom i australijskim liječnikom Florijem, koji su njegov izum prvi put primijenili.

10.3. PRILOG

DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIOLOGIJU ILI MEDICINU U PROŠLOM STOLJEĆU

1901. godinaEmil von Behring, rođen u Hansdorfu, 15.03.1854. god., umro u Marbur-

gu, 31.03.1917. god.; njemački liječnik i imunolog, profesor, te osnivač instituta i tvornice seruma u Berlinu, Halleu i Marburgu. Pronašao je serume protiv difterije i tetanusa.

1902. godinaRonald Ross, rođen u Almori, Indija, 13.05.1857. god., umro u Londonu,

16.09.1932. god.; engleski liječnik, bavio se istraživanjem malarije. Otkrio je da komarci prenose malariju, te pronašao posebnu vrstu komarca koji prenosi pomenutu bolest.

1903. godinaNiels Ryberg Finsen, rođen u Torshavnu, Ferojski otoci, 15.12.1860. god.,

umro u Kopenhagenu, 24.09.1904. god.; islandsko-dansko-ferojski liječnik i naučnik. Zaslužan za nemjerljiv doprinosa u liječenju, pomoću svjetlosnih zraka, lupus vulgarisa, posebnog oblika tuberkuloze kože.

Slika 82. Aleksander Fleming

EDIN SELIMOVIć

117

1904. godinaIvan Petrovič Pavlov, rođen u Rjazanju, 26.09.1849. god., umro u Lenjin-

gradu, 27.02.1936. god.; ruski fiziolog, profesor farmakologije u Lenjingradu, rukovodio Fiziološkim odjelom Instituta za eksperimentalnu fiziologiju, pi-onir biheviorizma . Značajni su mu radovi o inervaciji srca i o funkciji jetre. Nemjerljiv doprinos dao u istraživanju fiziologije digestivnog trakta i želučane sekrecije.

1905. godinaRobert Koch, rođen u Clausthalu, 11.12.1843. god., umro u Badenu,

25.05.1910. god.; njemački bakteriolog, jedan od utemeljitelja medicinske mi-krobiologije, pronašao uzročnike kolere, ispitivao malariju i afričku bolest spa-vanja, uveo liječenje kininom. Zaslužan za revolucionarno otkriće i nemjerljiv doprinos u borbi protiv tuberkoloze, najopasnije bolesti 19. stoljeća.

1906. godinaCamillo Golgi, rođen u Corteno Golgi, 07.07.1843. god., umro u Pavi,

21.02.1926. god.; italijanski liječnik i naučnik, radio je eksperimente impregni-ranja metala, uglavnom srebra, u nervno tkivo. Otkrio je metodu obilježavanja čitavih nervnih ćelija neurona, što mu je omogućilo posmatranje povezanosti nervnih ćelija mozga. Zajedno sa Santiago Ramón y Cajal dao nemjerljiv do-prinos u istraživanju nervnog sistema.

Santiago Ramón y Cajal, rođen u u Petilla de Aragonu, u Aragoniji, Špa-njolska, 01.05.1852. god., umro u Madridu 17.10.1934. god.; španjolski histolog i liječnik, najpoznatiji je po svom istraživanju finih struktura centralnog ner-vnog sistema. Koristio se tehnikama bojenja koje je razvio njegov suvremenik Camillo Golgi. Zaključio je da se nervni sistem sastoji od milijardi neurona i da su te ćelije polarizirane.

1907. godinaCharles Louis Alphonse Laveran, rođen u Parizu, 18.06.1845. god., umro

u Parizu, 18.05.1922. god.; francuski vojni liječnik, otkrio da je uzrok malarije praživotinja (protozoa). Dokazao da praživotinja (protozoa) može biti uzrok bolesti i dao nemjerljiv doprinos u istraživanjima infekcija životinja i ljudi.

1908. godinaIlja Iljič Mečnikov, rođen kraj Harkova, 15.05.1845. god., umro u Parizu,

16.05. 1916. god.; ruski biolog, profesor na Univerzitetu u Odesi, jedan je od osnivača patologije, mikrobiologije, embriologije i imunobiologije. Razradio je

DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIOLOGIJU ILI MEDICINU

118

teoriju o starenju kao posljedici patološke fagocitoze nervnih i drugih oslablje-nih ćelija. Zajedno sa Paulom Errlichom, dao nemjerljiv doprinos u proučava-nju imunološkog sistema.

Paul Ehrlich, rođen u Strehlenu, 14.03.1854. god., umro u Bad Hombur-gu, 20.08.1915. god.; njemački liječnik, poznat je po svome radu u hematologiji, imunologiji i kemoterapiji, predvidio autoimunost nazvavši je “horror auto-toxicus”, zaslužan je za otkriće krvno-moždane barijere i razvoj prvog antibi-otika u modernoj medicini. Dao nemjerljiv doprinos u proučavanju imunološ-kog sistema.

1909. godinaEmil Theodor Kocher, rođen u Bernu, 25.08.1841. god., umro u Bernu,

27.07.1917. god.; švicarski liječnik, profesor hirurgije, objavio niz radova o ho-meostazi, antisepsi, infekciji tokom i nakon hirurškog zahvata, prostrijelnim ranama, akutnom osteomijelitisu, teoriji uklještene kile, te abdominalnoj hi-rurgiji. Nemjerljiv doprinos dao svojim istraživanjima u fiziologiji, patologiji i hirurgiji štitne žlijezde.

1910. godinaLudwig Karl Martin Leonhard Albrecht Kossel, rođen u Rostocku,

16.09.1853. god., umro u Heidelbergu, 05.07.1927. god.; njemački liječnik, ot-krio amino kiselinu histidin (1896), timinsku kiselinu i agmatin (1910). Zaslu-žan za nemjerljiv doprinos u istraživanjima na području biologije ćelije, poseb-no proteina i nukleinskih kiselina”.

1911. godinaAllvar Gullstrand, rođen u Landskronu 05.06.1862. god., umro u Stock-

holmu, 28.07.1930. god.; švedski liječnik, okulist i optičar. Zaslužan za nemjer-ljiv doprinos u istraživanju i pojašnjenju načina na koji se stvara slika na leći oka.

1912. godinaAlexis Carrel, rođen u Lyonu, 28.06. 1873. god., umro u Parizu 05.11.1944.

god.; francuski hirurg, biolog i eugeničar, razvio nove tehnike u šivanju ar-terija i vena, dobio medalju Legije časti, utemeljitelj ‘’umjetnog srca’’, pionir transplantacije i torakalne hirurgije. Nemjerljiv doprinos dao, tehnikama su-turiranja krvnih žila i transplantaciji organa.

1913. godinaCharles Robert Richet, rođen u Parizu, 25.07.1850. god., umro u Pari-

EDIN SELIMOVIć

119

zu, 04.12.1935. god.; francuski fiziolog i liječnik, poznat po svojim radovima iz oblasti neurohemije, digestivnog i respiratornog trakta, te termoregulacije homeotermnih životinja. Bavio se historijom, sociologijom, filozofijom i psi-hologijom. Otkrio anafilaksu.

1914. godinaRóbert Bárány, rođen u Beču, 22.03.1876. god., umro u Uppsali 08.03.1936.

god.; austrijski liječnik mađarsko-jevrejskog porijekla, pretpostavio da endo-limfa tone kada je hladno i uzdiže se kada je toplo, te da smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom organu. Nemjerljiv doprinos dao u istraživanju vestibularnog aparata unutrašnjeg uha.

1919. godinaJules Jean Baptiste Vincent Bordet, rođen u Soigniesu, 13.06.1870. god.,

umro u Brussellesu, 06.04.1961. god.; belgijski imunolog, mikrobiolog, profe-sor na Univerzitetu i osnovač Pasteur Institut u Brussellesu. Opisao je fagoci-tozu bakterije od strane bijele krvne ćelije, te hemolizu izazvanu izlaganjem krvnog seruma stranim krvnim ćelijama. Izolirao bakteriju Bordetella Per-tussis, a po njemu je nazvan rod bakterija Bordetella. Otkrio komplement u imunološkom sistemu.

1920. godinaSchack August Steenberg Krogh, rođen u Grenau, 15.11.1874. god., umro

u Kopenhagenű, 13.09.1949. god.; danski profesor, osnovao je prvi labarato-rij za zoofiziologiju na Univerzitetu u Kopenhagenu, pionir u komparativnim studijama na životinjama. Dao je značajan doprinos danskoj proizvodnji in-zulina, ektrakcijom hormona iz gušterače svinje pomoću etanola. Otkrio da je izmjena plinova u plućima obična difuzija.

1922. godinaArchibald Vivian Hill, rođen u Bristolu, 26.09.1886. god., umro u Cam-

bridgeu, 03.06.1977. god.; engleski fiziolog, jedan od osnivača biofizike. Dao nemjerljiv doprinos sa Otto Fritz Meyerhofom za istraživanje i razjašnjenje nastanka mehaničkog rada u mišićima, posebno njihovog stvaranja topline i odnosa između potrošnje kisika i metabolizma mliječne kiseline”.

Otto Fritz Meyerhof, rođen u Hannoveru, 12.04.1884. god., umro u Phi-ladelphia, 06.10.1951. god.; njemački liječnik i biohemičar. Značajno doprinjeo, sa Archibald Vivian Hillom, u razjašnjenju metabolizma mišića, uključujući i glikolizu.


120

1923. godinaSir Frederick Grant Banting, rođen u Allistonu, Ontario, Kanada,

14.11.1891. god., umro u Musgrave Harbouru, Engleska, 21.02.1941. god.; bio je kanadski naučnik, liječnik, britanski ga je kralj George proglasio vitezom. Dao nemjerljiv doprinos u istraživanjima metabolizma gušterače i terapiji dia-betesa. Zajedno sa John James Richard Macleod, otkrio inzulin.

John James Richard Macleod, rođen u Cluny, 06.09.1876. god., umro u Aberdeenu, 16.03.1935. god.; škotski liječnik i fiziolog. Najveći doprinos nauci je njegov rad na metabolizmu ugljikohidrata i otkriću insulina zajedno sa Fre-derick Bantingom.

1924. godinaWillem Einthoven, rođen u Semarangu, 21.05.1860. god., umro u Lei-

denu, 29.09.1927. god.; nizozemski liječnik i fiziolog. Izumio je prvi praktični elektrokardiograf (EKG), te značajno doprinjeo razumijevanju mehanizma elektrokardiograma.

1926. godinaJohannes Andreas Grib Fibiger, rođen u Silkeborgu, 23.04.1867. god.,

umro u Kopenhagenu, 30.01.1928. god.; danski liječnik i profesor na Univer-zitetu u Kopenhagenu, otkrio mikroorganizam Spiotoptera carcinoma, koji uzrokuje tumor kod miševa i štakora, kasnije se ustanovilo da nije primarni uzrok tumora. Zbog toga podatka neki stručnjaci smatraju da Fibiger ne za-služuje Nobelovu nagradu, dok mu drugi pripisuju zasluge za dokazivanje da vanjski uzroci mogu inducirati rak.

1927. godineJulius Wagner Ritter von Jauregg, rođen u Welsu, 7.03.1857. god., umro

u Beču, 27.09.1940. god.; austrijski liječnik, profesor psihijatrijskih i neurološ-kih bolesti, rukovodio Klinikom za psihijatrijske i neurološke bolesti u Beču, značajno doprinjeo u istraživanju povezanosti gušavosti, kretenizma i joda. Proučavao teme vezane uz liječenje mentalnih oboljenja uz pomoću bolesti koje uzrokuju groznicu. Svoja istraživanja je započeo 1887. godine liječenjem psihoza pomoću erezipela i tuberkulina. Nakon početnih neuspjeha, 1917. god., cijepio je oboljele od paralitičke demencije uzrokovane neurosifilisom, parazitima uzročnicima malarije. Terapija se pokazala uspješnom.

EDIN SELIMOVIć

121

1928. godinaDr. Charles Jules Henry Nicolle, rođen u Rouenu, Francuska, 21.09.1866.

god., umro u Tunisu, 28.02.1936. god.; francuski bakteriolog, rukovodio Pa-steur Institutom, doprinjeo uvođenje cijepljenja za brucelozu, pojašnjenju na-čina prijenosa krpeljne groznice, istraživanjima karcinoma, skarlatine, goveđe kuge, ospica, gripe, tuberkuloze i trahoma. Otkrio uši, Pediculus humanus humanus, kao prijenosnika tifusa.

1929. godinaChristiaan Eijkman, rođen u Nijkerku, 11.08.1858. god., umro u Utrech-

tu, 05.11.1930. god.; nizozemski liječnik i patolog, došao je do otkrića da bolest ‘’beriberi’’ uzrokuje loša prehrana, što je kasnije dovelo do nastanka koncepta vitamina i otkrića vitamina. U saradnji sa Sir Frederick Hopkinsom doprinjeo otkriću vitamina i razjašnjenju njihovog metabolizma.

Sir Frederick Gowland Hopkins, rođen u Eastbourneu, Sussex, 20.06. 1861. god., umro u Cambridgeu, 16.05.1947. god.; engleski biokemičar, značaj-no doprinjeo razjašnjenju metabolizma vitamina i njihovom značaju, zajedno sa Christiaan Eijkman, otkrio je aminokiselinu triptofan.

1930. godinaKarl Landsteiner, rođen u Badenu, kraj Beča, 14.06.1868. god., umro u

New Yorku, 26.06.1943. god.; austrijski biolog i liječnik, profesor patologije Univerziteta u Beču, vrstan hemičar. Poznat po razvoju modernog sistema klasifikacije krvnih grupa prema prepoznavanju prisutnosti aglutinina u krvi. Alexander S. Wiener i Landsteiner indentificirali su Rh faktor.

1931. godinaOtto Heinrich Warburg, rođen u Freiburgu, 12.10.1883. god.,umro u Ber-

linu, 1.08.1970. god.; njemački fiziolog i liječnik, profesor biologije na Institutu Cara Wilhelma u Berlinu, istraživao je potrošnju kisika jajašaca morskih ježi-naca i dokazao da je željezo nužno za razvoj stadija larve, značajno doprinjeo u razjašnjenju metabolizama tumora i ćelijskog disanja, posebno tumorskih ćelija.

1932. godinaSir Charles Scott Sherrington, rođen u Londonu, 27.11.1857. god., umro

u Eastbourneu, 04.03.1952. god.; britanski naučnik, fiziolog i neurolog, istra-živao koleru. Koristio reflekse leđne moždine kao način ispitivanja osnovnih svojstava neurona i nervnog sistema, te zaključio da za svaku nervnu aktivnost


122

mišića, postoji odgovarajuća inhibicija suprotnog mišića (Sherringtonov zakon recipročne inervacije). Dao nemjerljiv doprinos, sa Edgar Douglas Adrianom, u otkrićima povezanim s funkcijom neurona.

Edgar Douglas Adrian, 1. Baron Adrian, rođen u Londonu, 30.10.1889. god., umro u Cambridgeu, 08.08.1977. god.; britanski naučnik, uspio snimiti električne naboje signala nervnog vlakna, koji su nastali fizikalnim podraživa-njem, što dokazaje prisutnost elektriciteta u nervnim vlaknima. Otkrio način prijenosa signala u mozak i prostorni raspored osjetnih područja moždane kore u različitih životinja.

1933. godinaThomas Hunt Morgan, rođen u Lexingtonu, Kentucky, 25.09.1866. god.,

umro u Pasadeni, Kalifornija, 04.12.1945. god.; američki genetičar i embrio-log. Proučavao je mutacije na mušici Drosophila melanogaster, uspio pokazati kako se geni prenose na kromosomima i da su mehanička osnova naljeđivanja. Time je postavio osnove za razvoj moderne genetike.

1934. godinaGeorge Hoyt Whipple, rođen u Ashlandu, New Hampshire, 28.08.1878.

god., umro u Rochesteru, New York, 01.02.1976. god.; američki liječnik, bio-medicinski istraživač, učitelj i administrator, bavio se istraživanjima fiziologije i patologije jetre. Zaslužan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Richards Minotom i William Parry Murphiem, za otkrića u vezi terapije u slučajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije.

George Richards Minot, rođen u Bostonu, Massachusetts, 02.12.1885. god., umro u Bostonu, 25.02.1950. god.; američki liječnik, bavio se istraživa-njima fiziologije i patologije jetre. Zaslužan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Hoyt Whippleom i William Parry Murphiem, za otkrića u vezi terapije u slučajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije.

William Parry Murphy, rođen u Stoughtonu, Wisconsin, 06.02.1892. god., umro u Brooklinu, Massachusetts, 09.10.1987. god.; američki liječnik. Bavio se istraživanjima fiziologije i patologije jetre. Zaslužan za nemjerljiv do-prinos, zajedno sa George Hoyt Whippleom i George Richards Minotom, za otkrića u vezi terapije u slučajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije.

EDIN SELIMOVIć

123

1935. godinaHans Spemann, rođen u Stuttgartu 27.06.1869. god., umro u Freiburgu,

09.09.1941. god.; njemački embriolog, otkrio učinak poznat kao embrionalna indukcija (interakcija među skupinama embrionalnih ćelija) što dovodi do ak-tiviranja određenih gena, čije aktiviranje dovodi do razvoja određenih tkiva i organe, tj. do specifične morfogeneze i diferencijacije ćelija.

1936. godinaSir Henry Hallett Dale, rođen u Londonu, 09.06.1875. god., umro u Cam-

bridgeu, 23.07.1968. god.; engleski neurolog, otkrio acetilholin kao mogući ne-urotransmiter. Zaslužan za “Dalevo pravilo”, iako netačno, primjenjivo je na većinu neurona, a kaže da neuron može otpuštati na svom aksonu samo jedan neurotransmiter. Zajedno sa Otto Loewijem, značajno doprinjeo u istraživa-njima prijenosa nervnih impulsa putem neurotransmitera.

Otto Loewi, rođen u Frankfurtu na Majni, 03.06.1873. god., umro u New Yorku, 25.12.1961. god.; austrijsko-njemačko-američki farmakolog, poznat po svom čuvenom experimentu na žabi o prenosu signala preko nervnih sinap-si. Zajedno sa Sir Henry Hallett Daleom, značajno doprinjeo u istraživanjima prijenosa nervnih impulsa putem neurotransmitera.

1937. godineAlbert Szent-Györgyi de Nagyrápolt, rođen u Budimpešti, Austro-Ugar-

ska, 16.09.1893. god., umro u Woods Holeu, Massachusetts SAD, 22.10.1986. god.; mađarski fiziolog, istraživao biofiziku mišića, te zaključio da mišići sa-drže aktin koji u kombinaciji s proteinom miozinom i izvorom energije (ATP) kontrahira mišićna vlakna. Otkrio da je “heksauronska kiselina”, ustvari vi-tamin C, L-enantiomer askorbinske kiseline i opisao njenu anti-skorbutnu aktivnost. Otkrio fumarnu kiselinu i ostale korake u procesu koji će kasnije postati poznat kao Krebsov ciklus.

1938. godineDr. Corneille Jean François Heymans, rođen u Ghentu, 28.03. 1892.god.,

umro u Knokke-Heistu, 18.07.1968. god.; belgijski fiziolog. Razjasnio način kako ljudsko tijelo mjeri krvni tlak i razinu kisika u krvi i prenosi te podatke u mozak.

1939. godineGerhard Johannes Paul Domagk, rođen u Lagowu, 30.10.1895. god.,

umro u Burgbergu, 24.04.1964. god.; njemački patolog i bakteriolog, istraživao


124

infekcije uzrokovane bakterijama. Otkrio je da je sulfonamid Prontosil uspje-šan protiv Streptococcusa. Lijek je primjenio na svojoj kćeri i tako je spasio od amputacije ruke. Domagk je zalužan za otkriće prvog lijeka protiv bakterijske infekcije.

1943. godinaCarl Peter Henrik Dam, rođen u Kopenhagenu, 21.02.1895. god., umro

u Kopenhagenu, 17.04.1976. god.; danski biokemičar i fiziolog. Zaslužan, sa Edward Adelbert Doisiom, za otkriće vitamina K, njegove hemijske strukture, te njegove uloge u fiziologiji čovjeka.

Edward Adelbert Doisy, rođen 03.11.1893. god., umro 23.10.1986. god.; bio je američki biokemičar, zajedno sa Henrik Damom zaslužan za otkriće vitamina K, njegove kemijske strukture i metabolizma.

1944. godinaJoseph Erlanger, rođen u San Franciscu, 05.01.1874. god., umro u St. Louisu, Missouri, 05.12.1965. god.; američki fiziolog, zajedno s američkim fiziologom Herbert Spencer Gasserom, zaslužan za otkriće različitih vrsta živčanih vlaka-na.

Herbert Spencer Gasser, rođen u Plattevilleu, Wisconsin, 05.07.1888.god., umro 11.05.1963. god.; američki fiziolog. Bio je profesor na sljedećim Univerzitetima: Pennsylvania, Rochester, Wiscosin, Columbia, Oxford, Har-vard, Paris, Washington( St.Louis) i Johns Hopkins. Bio je član: Američke nacionalne akademije za nauku, Udruženja psihologa, Asocijacije Američkih ljekara(Kobel Medallist), Udruženja Američkih fiziologa i mnogih drugih. Bio je predsjednik Udruženja fiziologa Velike Britanije i Asocijacije ljekara Argen-tine, direktor Rockefeller Institituta za medicinska istraživanja, predsjednik kolegija direktora Russel Sage Instituta za patologiju, te urednik “ The Journal of Experimental Medicine. Dao je nemjerljiv doprinos u istraživanjima nerava sa elektronskim mikroskopom, zajedno s američkim fiziologom Joseph Erlan-gerom proučavao je akcijske potencijale na nervnim vlaknima.

1945. godinaSir Alexander Fleming, rođen u Lochfieldu kod Darvela, 06.08.1881. god.,

umro u Londonu, 11.03.1955. god.; britanski biolog. Otkrio je antibiotsku sup-stancu lisozim i izolirao je antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum. Njegovo otkriće penicilina i njegovih svojstava u liječenju opasnih bolesti, pro-mijenilo je svijet moderne medicine i antibiotika.

EDIN SELIMOVIć

125

Sir Ernst Boris Chain, rođen u Berlinu, 19.06.1906.god, umro 12.08.1979.god.; britanski biokemičar, istraživao prirodne antibakterijske tvari koje pro-izvode mikroorganizmi, dao nemjerljiv doprinos u istraživanjima vezanim za penicilinu, zajedno s Howard Walter Floreyem i Alexander Flemingom. Sir Howard Walter Florey i Ernst Boris Chain su usavršili penicilin u djelotvornu formulu.

Howard Walter Florey, Baron Florey, rođen u Adelaideu, 24.09.1898.god., umro 21.02.1968. god.; bio je australski farmakolog, zajedno sa Ernst Bo-ris Chainom i Sir Alexander Flemingom, dao nemjerljiv doprinos u istraživa-njima vezanim za penicilin i procesima dobivanja penicilina. Sir Howard Wal-ter Florey i Ernst Boris Chain su usavršili penicilin u djelotvornu formulu.

1946. godinaHermann Joseph “H. J.” Muller, rođen u Manhattanu, New York,

21.12.1890. god., umro u Indianapolisu, 05.04.1967. god.; američki genetičar. Najpoznatiji po svome otkriću o fiziološkim i genetičkim učincima zračenja (X-zrake), odnosno mutacija.

1947. godinaCarl Ferdinand Cori, rođen u Pragu, 05.12.1896. god., umro u St. Louisu,

Missouri 20.10.1984. god.; američki biokemičar, bavio se proučavanjem metab-olizma ugljenih hidrata i genetikom, sa Otto Loewijem radio na istraživanju nervus vagusa i njegovog utjecaja na srce. Zajedno s suprugom Gerty Theresa Cori i argentinskim fiziologom Bernardo Alberto Houssayom, zaslužan za nji-hovo otkriće načina na koji se glikogen u tijelu pretvara u glukozu, i kako hormoni hipofize utječu na metabolizam šećera”

Gerty Theresa Cori, (rođena Radnitz), rođena u Pragu, 15.08.1896.god., umrla u St. Louisu, Missouri, 26.10.1957. god.; američka biokemičarka, bavila se pročavanjem metabolizma ugljenih hidrata. Zajedno s suprugom Carlom Ferdinandom Corijem i argentinskim fiziologom Bernardoom Albertom Ho-ussayom, zaslužna za njihovo otkriće kako je glikogen - derivat glukoze - raz-građen i ponovno sastavljen (resintetiziran) u tijelu, za korištenje kao pohrana i izvor energije. Cori-ciklus je njihovo zajedničko objašnjenje kretanje energije u ljudskom tijelu - od mišića da jetre pa natrag do mišića. Gerty Cori treća je žena koja je dobila Nobelovu nagradu . Po Gerty Cori nazvan je jedan mjese-čev krater – “krater Cori”.


126

Bernardo Alberto Houssay, rođen u Buenos Airesu 10.04.1887. god., umro u Buenos Airesu 21.09.1971. god.; argentinski fiziolog, istraživao mnoga područja fiziologije kao što su nervni, digestivni, respiratorni i kardiovasku-larni sistem. Zajedno s Carlom i Gerty Cori zaslužan za otkriće uloge koju imaju hormoni hipofize u regulaciji razine šećera (glukoza) u krvi u životinja. Ovo otkriće potaklo je istraživanje kontrolnog mehanizma lučenja hormona povratnom spregom koji je osnova moderne endokrinologije.

1948. godinaPaul Hermann Müller, rođen u Oltenu, 12.01.1899. god., umro u Baselu,

12.10.1965. god.; švicarski kemičar, zaslužan za otkriće DDT (1939) kao insek-ticida korisnog u kontroli malarije, žute groznice i drugih bolesti koje prenose insekti-vektori.

1949. godinaWalter Rudolf Hess, rođen u Frauenfeldu, 17.03.1881. god., umro u Locar-

nu 12.08.1973. god.; švicarski fiziolog, hirurg, oftalmolog, autor brojnih radova iz oblasti neurologije. Zaslužan za mapiranje područja mozga koji kontroliraju unutarnje organe.

António Caetano de Abreu Freire Egas Moniz, rođen u Avanci, 29.11.1874.god., umro u Lisabonu 13.12.1955. god.; portugalski psihijatar i neurohirurg, zaslužan za otkriće terapeutske lobotomije u liječenju određenih psihoza.

1950. godinaEdward Calvin Kendall, rođen u South Norwalku, Connecticut, U.S.A.,

08.03.1886. god., umro 04.05.1972. god.; američki hemičar koji je zajedno sa Philip S. Henchom i Tadeus Reichsteinom, dao neizmjeran doprinos u istraži-vanju strukture i biološkog učinka hormona kore nadbubrežne žlijezde. Zaslu-žan je za otkriće hormona kortizola.

Tadeusz Reichstein, rođen u Wloclaweku, Poljska, 20.07.1897. god., umro 1.08.1996. god.; švicarski kemičar, zajedno sa E. C. Kendall i P. S. Hench dao neizmjeran doprinos u istraživanjima vezanim za hormone nabubrežne žlijez-de.

Philip Showalter Hench, rođen u Pittsburghu, Pennsylvania, 28.02.1896.god., umro u Ocho Riosu, Jamajka 30.03.1965. god.; američki liječnik i en-dokrinolog, koji je zajedno sa Edward Calvin Kendallom, uspješno primjenio hormon nadbubrežne žlijezde, kasnije nazvan kortizol, u liječenju reumato-

EDIN SELIMOVIć

127

idnog artritisa. Sa Kendallom i Tadeus Reichsteinom iz Švicarske, Hench je dao neizmjeran doprinos u otkrićima vezanim za hormone kore nadbubrežne žlijezde, njihovu strukturu i biološki učinak.

1951. godinaMax Theiler, rođen u Pretorii, 30.01.1899. god., umro u New Havenu,

Connecticut, 11.08.1972. god.; liječnik i virolog iz Južnoafričke Republike, voditelj labaratorije za viruse u Rockefeller fundaciji, bavio se proučavanjem amebne dizentrije, zajedno sa Andrew Sellardsom, opovrgao tumačenje Hi-deyo Noguchija, kako žutu groznicu uzrokuje bakterija Leptospira icteroides ,1928.god. Godinu dana nakon što je virus utvrđen kao uzročnik bolesti, do-kazali su da je afrički i južnoamerički virus žute groznice imunološki jednak. U toku tog istraživanja i sam Theiler je obolio od žute groznice i prebolio je, te stekao imunost. Otkrio je cjepivo za žutu groznicu, vodeću bolest tog vre-mena.

1952. godinaSelman Abraham Waksman, rođen u Pryluky, u blizini Kijeva, 22.07.1888.

god., umro u Woods Holeu, Massachusetts 16.08.1973. god.; ukrajinsko-ame-rički biokemičar i mikrobiolog. Otkrio brojne antibiotike: aktinomicin, klava-cin, streptotricin, streptomicin, grisein, neomicin, fradicin, kandicidin, kan-didin. Dva, streptomicin i neomicin, su pronašla široku primjenu u liječenju brojnih zaraznih bolesti. Streptomicin je bio prvi antibiotik koji se koristio za liječenje tuberkuloze. Smislio je naziv antibiotik.

1953. godineSir Hans Adolf Krebs, rođen u Hildesheimu, Njemačka, 25.08.1900. god.,

umro u Oxfordu, Velika Britanija 22.11.1981. god.; njemački, kasnije i britanski liječnik i biokemičar, 1958.god. je proglašen vitezom. Najpoznatiji je po svome otkriću dva važna metabolička ciklus: Urein ciklusa, 1932. god. i ciklus limun-ske kiseline, 1937. god. Ciklus limunske kiseline, ključni metabolički proces kojim ćelije proizvode energiju, danas je poznat kao Krebsov ciklus.

Fritz Albert Lipmann, rođen u Königsbergu, Njemačka, 12.06.1899. god., umro 24.07.1986. god.; njemačko - američki biokemičar, profesor biohemije na Medicinskom faklutetu na Harvardu predavao na Rockefeller Univerzitetu u New Yorku, istraživao biokemijske reakcije u mišićima. Istraživao, otkrio i razjasnio ulogu koenzima A.


128

1954. godinaJohn Franklin Enders, rođen u West Hartfordu, Connecticut, 10.02.1897.

god., umro u Waterfordu, Connecticut, 08.09.1985. god.; američki naučnik, zajedno sa Thomas Huckle Wellerom i Frederick Chapman Robbinsom, za-služan za otkriće mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama različitih vrsta tkiva.

Thomas Huckle Weller, rođen u Ann Arboru, Michigan, 15.06.1915. god.; američki liječnik i virolog, zajedno sa John Franklin Endersom i Frederick Chapman Robbinsom, zaslužan za otkriće mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama različitih vrsta tkiva.

Frederick Chapman Robbins, rođen u Auburnu, Alabama, 25.08.1916.god., umro 04.08.2003. god.; američki liječnik, pedijatar i virolog, zajedno sa John Franklin Endersom i Thomas Huckle Wellerom, dao neizmjeran doprinos u otkriću mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama različitih vrsta tkiva.

1955. godineAxel Hugo Theodor Theorell, rođen u Linköpingu, 06.07.1903. god.,

umro u Stockholmu, 15.08.1982. god.; švedski naučnik, cijelu svoju karijeru posvetio je istraživanju enzima,za njegov najveći doprinos se smatra otkriće enzima oksidacije (oksidaze) i njihovog učinka.

1956. godineAndré Frédéric Cournand, rođen u Parizu, 24.09.1895. god., umro u

Great Barringtonu, 19.02.1988. god.; francuski liječnik i fiziolog, zaslužan za izlaganja o načinu postavljanja katetera u srce i proučavanje raznih srčanih oboljenja.

Werner Otto Theodor Forßmann, rođen u Berlinu, 29.08.1904. god., umro u Schopfheimu, 01.06.1979. god.; njemački liječnik, profesor opšte hi-rurgije i urologije na Univerzitetu Johannes Gutenberg u Mainz-u, član Američkog kolegija plućnih liječnika, član Švedskog udruženja kardiolo-ga, Njemačkog udruženja urologa i Njemačke asocijacije za zaštitu djece. Neizmjeran doprinos dao u proučavanju raznih srčanih oboljenja.

Dickinson Woodruff Richards, Jr., rođen u Orangeu, New Jersey, 30.10.1895. god., umro u Lakevilleu, Connecticut 23.02.1973. god.; američki liječnik i fiziolog, zajedno sa André Cournandom i Werner Forssmannom, za-služan za otkrića vezana za srčanu kateterizaciju i patološke promjene u kar-diovaskularnom sistemu.

EDIN SELIMOVIć

129

1957. godinaDaniel Bovet, rođen u Neuchâtelu, Švicarska, 23.03.1907. god., umro u

Rimu, Italija, 08.03.1992. god.; švicarsko-italijanski farmakolog, objavio preko 300 radova iz područja biologije, opće farmakologije, kemoterapije, sulfona-mida, simpatičkog nervnog sistema, zaslužan za otkriće lijekova koji blokiraju djelovanje specifičnih neurotransmitera. Najpoznatiji je po svome otkriću an-tihistaminika, lijekova koji blokiraju djelovanje neurotransmitera histamina i koji se koriste u liječenju alergija.

1958. godinaGeorge Wells Beadle, rođen u Wahoo-u, 22.10.1903. god., umro u Pomo-

ni, 09.06.1989. god.; američki biolog i genetičar. Otkrio je da geni djeluju tako da upravljaju specifičnim kemijskim procesima, odnosno da imaju utjecaja na pojedinačne korake metabolizma.

Edward Lawrie Tatum, rođen u Boulderu, Colorado, 14.12.1909. god., umro u New Yorku 5.11.1975. god.; bio je američki genetičar, sa George Wells Beadleom zaslužan za otkriće kako geni kontroliraju pojedine korake metabo-lizma. Te godine, drugu polovicu nagrade je dobio Joshua Lederberg. Beadleov i Tatumov najvažniji pokus odnosio se na izlaganje plijesni (Neurospora cras-sa) x-zrakama, koje su izazvale mutacije. U nizu pokusa pokazali su da te mu-tacije uzrokuju promjene unutar određenih enzima u metaboličkim putevima. Ovi pokusi objavljeni 1941.god. doveli su do pretpostavke izravne povezanosti između gena i enzimskih reakcija, poznate kao “jedan gen, jedan enzim”.

Joshua Lederberg, rođen u Montclairu, New Jersey, 23.05.1925. god.; američki molekularni biolog, profesor bakteriologije na Univerzitetu Berkeley u Kaliforniji i Univerzitetu u Melburnu u Australiji, član Američke nacionalne akademije za nauku, poznat po svom radu na području genetike, umjetne inte-ligencije, istraživanju svemira, zaslužan za svoje istraživanje genske strukture i funkcije mikroorganizama. Te godine, drugu polovicu nagrade su podijelili Edward Lawrie Tatum i George Wells Beadle.

1959. godinaSevero Ochoa, rođen u Luarci, 24.09.1905. god., umro u Madridu,

01.12.1993. god.; španjolsko-američki biokemičar, rukovodilac Odjela za bio-hemiju na jednom američkom univerzitetu. Zaslužan za otkriće sinteze nuk-leinskih kiselina RNK i DNK.


130

Arthur Kornberg, rođen 03.03.1918. god.; američki biokemičar, zaslužan za svoje otkriće “mehanizma biološke sinteze deoksiribonukleinske kiseline (DNA)” zajedno sa Dr. Severo Ochoaom sa Univerziteta u New Yorku.

1960. godinaSir Frank Macfarlane Burnet, rođen u Traralgonu, Victoria, 03.09.1899.

god., umro u Port Fairy, Victoria 31.08.1985. god.; australski virolog najpoznat-iji po svome doprinosu imunologiji, zajedno sa Peter Medawarom zaslužan za demonstraciju stečene imunološke tolerancije, te za otkriće da imunološki sis-tem fetusa uči razlikovati vlastito i tuđe.

Peter Brian Medawar, rođen u Rio de Janeiru, Brazil 28.02.1915. god., umro u Londonu 02.10.1987. god.; britanski naučnik, najpoznatiji po svom doprinosu imunologiji, zajedno sa Frank Macfarlane Burnetom zaslužan za demonstraciju stečene imunološke tolerancije, za otkriće da imunološki sistem fetusa uči razlikovati vlastito i tuđe.

1961. godinaGeorg von Békésy, rođen u Budimpešti, 03.06.1899. god., umro u Honolulu, 13.06.1972. god.; američki fizičar mađarskog porijekla, profesor na Univerzi-tetu Harward, zaslužan za neosporan doprinos u istraživanjima na području selekcijskih sposobnosti sluha i otkrića o funkciji kohleje.

1962. godinaFrancis Harry Compton Crick, rođen u Weston Favellu, Northampton-

shire, England 08.06.1916. god., umro u San Diegu, California, U.S. 28.07. 2004. god.; engleski molekularni biolog, liječnik i neurolog, profesor, neizmjeran do-prinos na području neurobiologije, zaslužan sa James D. Watsonom i Maurice Wilkinsom za otkriće molekulske strukture DNK.

James Dewey Watson, rođen u Chicagu, Illinois, 06.04.1928. god.,umro 1979. god.; američki molekularni biolog, dao neizmjeran doprinos na području neurobiolgije, zajedno sa Francis Crickom i Maurice Wilkinsom zaslužan za otkriće molekulske strukture DNK.

Maurice Hugh Frederick Wilkins, rođen u Pongarou, Wairarapa, New Zealand, 15.12.1916. god., umro u Blackheathu, London, United Kingdom, 05.10.2004. god.; britanski molekularni biolog, značajna istraživanja napravio na polju fosforescencije, separacije izotopa i razlaganja X-zraka, zajedno sa Francis Crickom i James Watsonom zaslužan za otkriće molekulske strukture DNK.

EDIN SELIMOVIć

131

1963. godinaSir John Carew Eccles, rođen u Melbournu, Australija, 27.01.1903. god.,

umro u Locarnu, Switzerland, 01.05.1997. god.; australijski neurofiziolog, pro-fesor na Univerzitetima Otago u New Zealand i Nacionalnom univerzitetu Australija, zajedno sa Andrew Fielding Huxleem i Alan Lloyd Hodgkinom zaslužan za za opis električnog prijenosa impulsa duž nerva.

Alan Lloyd Hodgkin, rođen u Banbury, Oxfordshire, England, 05.02.1914.god., umro u Cambridgu, Cambridgeshire, England, 20.12.1998. god.; britan-ski fiziolog i biofizičar, profesor na Univerzitetu Cambridge, neizmjeran do-prinos dao u oblasti elektrofiziologije i proučavanja potencijala nerva, zajedno sa Sir John Carew Ecclesom i Andrew Fielding Huxleem, zaslužan za opis električnog prijenosa impulsa duž nerva.

Andrew Fielding Huxley, rođen u Hampsteadu, London 22.11.1917. god.; engleski fiziolog i biofizičar, autor brojnih radova iz oblasti neurologije, za-jedno sa Sir John Carew Ecclesom i Alan Lloyd Hodgkinom, zaslužan za opis električnog prijenosa impulsa duž živca.

1964. godinaKonrad Bloch, rođen u Neisse (Nysa), Germanu, 21.01.1912. god., umro u

Lexingtonu, Massachusetts, 15.10.2000. god.; njemačko-američki biohemičar, profesor na Univerzitetima Chicago i Harvard, zaslužan sa Feodorom Lyne-nom za neizmjeran doprinos u istraživanju metabolizma holesterola i masnih kiselina.

Feodor Felix Konrad Lynen , rođen u Munichu, Germany, 06.04.1911.god., umro u Munich-u, 06.08.1979. god.; njemački fiziolog, profesor na Uni-verzitetu u Minchen-u, zaslužan sa Konrad Blochom za neizmjeran doprinos u istraživanju metabolizma holesterola i masnih kiselina.

1965. godinaFrançois Jacob, rođen u Nancy, France, 27.06.1920. god.; jevrejsko-fran-

cuski biolog, dao neizmjeran doprinos u istraživanjima gena, zajedno sa Ja-cques Monodom, and André Lwoffom, zaslužan za otkriće glasničke RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražavanje drugih gena.

André Michel Lwoff, rođen Ainay-le-Château, Allier u Auvergne, 08.05.1902. god., umro 30.09.1994. godine.; francuski mikrobiolog, istraživač na Pasterovom institutu u Parizu, the Kaiser Wilhelm Institutu za medicinska istraživanja u Heidelbergu zajedno sa François Jacobom i Jacques Monodom zaslužan za otkriće glasničke RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražava-nje drugih gena.


132

Jacques Lucien Monod, rođen u Parizu, Francuska, 09.02.1910. god., umro u Parizu, 31.05.1976. god.; francuski biolog, dao neizmjeran doprinos u istraživanjima vezanim za genetiku, zaslužan sa François Jacobom i André Michel Lwoffom za otkriće glasničke RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražavanje drugih gena.

1966. godinaFrancis Peyton Rous, rođen u Baltimoru, Marylandu, 05.10.1879. god.,

umro u New York City, 16.02.1970. god.; istraživač na Rockefeller Institutu, neizmjeran doprinos dao u istraživanjima tumora, zaslužan za otkriće virusa koji pobuđuju stvaranje tumora.

Charles Brenton Huggins rođen u Halifax-u, Nova Scotia, Canada 22.09.1901. god., umro u Chicagu, Illinois 12.01.1997. god.; kanadsko-američ-ki liječnik i fiziolog, profesor na Univerzitetu Chicago, značajan doprinos dao u istraživanjima vezanim za tumore, zajedno sa Peyton Rousom, zaslužan za otkriće postupka liječenja raka prostate pomoću hormona.

1967. godina Haldan Keffer Hartline, rođen 22.12.1903. god., umro 17.03.1983. god.;

američki naučnik i fiziolog, značajan doprinos u istraživanjima na polju elek-trofiziologije, zajedno sa George Waldom i Ragnar Granitom, zaslužan za opis različitih vrsta ćelija osjetljivih na svjetlo unutar oka i načina na koji svjetlo s njima međudjeluje.

George Wald, rođen u New Yorku, N.Y., U.S. 18.11.1906. god., umro u Cambridgeu, Mass 12.04.1997. god.; američki naučnik, neizmjeran doprinos dao u istraživanjim vezanim za pigmente u retini oka, zajedno sa Haldan Keffer Hartlineom i Ragnar Granitom, zaslužan za opis različitih vrsta ćelija osjetljivih na svjetlo unutar oka i načina na koji svjetlo s njima međudjeluje.

1968. godinaRobert W. Holley, rođen u Urbani, Illinois 28.01.1922. god., umro

11.02.1993. god.; američki biohemičar, značajan doprinos u istraživanjima na polju genetike, zajedno sa Har Gobind Khoranom i Marshall W. Nirenbergom zaslužan za opis genskog koda i načina na koji regulira sintezu proteina.

Har Gobind Khorana, rođen u Punjabu, Indija, 09.01.1922. god.; ame-rički molekularni biolog, značajan doprinos u istraživanjim na polju genetike, profesor na Univerzitetima u Liverpoolu i Punjabu, Lahore zajedno sa Robert W. Holleem i Marshall W. Nirenbergom zaslužan za za opis genskog koda i načina na koji regulira sintezu proteina.

EDIN SELIMOVIć

133

Marshall Warren Nirenberg, rođen 10.04.1927. god.; američki biohemi-čar i genetičar, profesor biohemije na Univerzitetu Michigan zajedno sa Har Gobind Khoranom i Robert W. Holleem, zaslužan za opis genskog koda i na-čina na koji regulira sintezu proteina.

1969. godinaMax Delbrück, rođen u Berlinu, 04.09.1906. god., umro u Pasadeni, Ka-

lifornia 09.03.1981. god.; njemačko-američki biofizičar i genetičar, zajedno sa Alfred D. Hersheyem i Salvador E. Luriaom, zaslužan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa.

Alfred Day Hershey, rođen u Owossou, Michigan 04.12.1908. god., umro 22.05.1997. god.; američki bakteriolog i genetičar, profesor na Univerzitetu u St.Louisu, zajedno sa Max Delbrück i Salvador E. Luriaom, zaslužan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa.

Salvador Edward Luria, rođen u Turinu, Italija, 13.08.1912. god., umro u Lexingtonu, Massachusetts, italijansko- američki naučnik, mikrobiolog i mo-lekularni biolog, profesor na Univerzitetima Columbia i Indiana, zajedno sa Max Delbrückom i Alfred Day Hersheem, zaslužan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa.

1970. godinaSir Bernard Katz, rođen u Leipzigu, Germany, 26.03.1911. god., umro u

Londonu, England, 20.04.2003. god.; njemački biofizičar i neurofiziolog, dao neizmjeran doprinos u istraživanjima na polju biohemije nerava i neurofizio-logije sinapse, profesor na Univerzitetima College u Londonu i Leipzig zajedno sa Ulf von Eulerom i Julius Axelrodom, zaslužan za pojašnjenje uloge neuro-transmitera.

Ulf Svante von Euler, rođen u Stockholmu, 07.02.1905. god., umro 09.03.1983. god.; švedski fiziolog i farmakolog, neizmjeran doprinos u istraži-vanjima vezanim za endogenu aktivnost prostaglandina, vesiglandina, pipe-ridina i noradrenalina, osim Nobelove nagrade, dobitnik niza priznanja Ga-irdner (Canada) 1961. god., Jahre (Norway) 1965. god., Stouffer (U.S.A.) 1967.god., Carl Ludwig Medaille (Germany) 1953. god., Schmiedeberg Plaquette (Germany) 1969. god., La Madonnina (Italy) 1970. god., zajedno sa Sir Bernard Katzom i Julius Axelrodom, zaslužan za pojašnjenje uloge neurotransmitera.


134

Julius Axelrod, rođen u New Yorku, 30.05.1912. god., umro u New Yorku, 29.12.2004. god.; američki biohemičar, neizmjeran doprinos u istraživanjima vezanim za simpatički nervni sistem, te radove o epinefrinu, norepinefrinu, zajedno sa Sir Bernard Katzom i Ulf Svante von Eulerom, zaslužan za pojaš-njenje uloge neurotransmitera.

1971. godinaEarl Wilbur Sutherland, Jr., rođen u Burlingamu, KS, 19.11.1915. god.,

umro u Miami, FL, 09.03.1974. god.; američki farmakolog i fiziolog, profesor farmakologije,biohemije i fiziologije na Univerzitetima: Washington, Western Reserve (Cleveland), Vanderbilt (Nashville) , član brojnih naučnih institucija, poput: American Society of Biological Chemists, American Chemical Society, National Academy of Sciences, Alpha Omega Alpha, i drugih. Otkriće u vezi mehanizma djelovanja hormona, posebno adrenalina, preko sekundarnih gla-snika, kao što je ciklički adenozin monofosfat, (CAMP), smatra se njegovim najznačajnijim doprinosom medicinskoj nauci.

1972. godinaGerald Maurice Edelman, rođen u Ozone Parku, Queens, New York,

01.07.1929. god.; američki biolog, zajedno sa Rodney R. Porter, dao neizmjeran doprinos medicini u oblasti imunologije, razotkrio hemijsku građu antitijela.

Rodney Robert Porter, rođen u Newton-le-Willowsu, St Helens, Lancas-hire, England, 08.10. 1917. god., umro u Winchesteru, Hampshire, 07.09.1985. god.; engleski biohemičar i fiziolog, profesor na Univerzitetima u Londonu i Oxfordu, zajedno sa Gerald M. Edelman, dao neizmjeran doprinos medicini u oblasti imunologije, razotkrio hemijsku građu antitijela.

1973. godinaKarl Ritter von Frisch, rođen u Beču, 20.11.1886. god., umro 12.06.1982.

god.; austrijski etolog, profesor zoologije na Univerzitetu u Minhenu, pionir u istraživanjima komunikacije između insekata, zajedno sa Nikolasom Tinber-genom i Konradom Lorenzom, doprinjeo značajno u proučavanju društvenog ponašanja životinja, posebno objašnjenja “plesnog jezika” pčela i mladih ptica koje se vežu za majku.

Konrad Zacharias Lorenz, rođen u Beču, 07.11.1903. god., umro u Beču, 27.02.1989. god.; austrijski zoolog, bavio se istraživanjima psihologije životinja i ornitologijom, smatra se osnivačem moderne etologije, veliki dio njegovog naučno-istraživačkog opusa se odnosio na guske i čavke. Zajedno sa Nikola-som Tinbergenom i Karl Ritter von Frisch, doprinjeo značajno u proučavanju društvenog ponašanja životinja, posebno objašnjenja “plesnog jezika” pčela i mladih ptica koje se vežu za majku.

EDIN SELIMOVIć

135

Nikolaas “Niko” Tinbergen, rođen u Den Haagu, Netherlands, 15.04.1907. god., umro u Oxfordu, 21.12.1988. god.; njemački etolog i ornitologa, izveo mnoga korisna istraživanja iz zoologije, zajedno sa Konrad Zacharias Loren-zom i Karl Ritter von Frischom, doprinjeo značajno u proučavanju društvenog ponašanja životinja, posebno objašnjenja “plesnog jezika” pčela i mladih ptica koje se vežu za majku.

1974. godinaAlbert Claude, rođen u Longlieru, Belgium, 24.08.1899. god., umro u

Brusselu, 22.05.1983. god.; belgijski biolog, ostvario značajne rezultate tokom svog naučnoistraživačkog rada u proučavanjima na nivou ćelije uz pomoć elektronskog mikroskopa na Univerzitetu Rockefeller, zajedno sa Christian de Duve i George E. Palade, zaslužan za opis građe i funkcije organela u biološ-kim ćelijama.

Christian René de Duve, rođen u Thames Dittonu, Surrey, Eng., 02.10.1917. god.; belgijski citolog i biohemičar, professor na Univerzitetu u Leuvenu, zna-čajnim se smatraju njegova istraživanja organela i njihovih metabolitičkih procesa, posebno mitohondrija i hloroplasta, zajedno sa Albert Claudeom i George E. Paladeom, zaslužan za za opis građe i funkcije organela u biološkim ćelijama.

George Emil Palade, rođen 19.11.1912. god.; rumunsko-američki biolog, napravio veliki broj radova na Univerzitetu Rockefeller vezanih za metabolitič-ke procese u organelama ćelije, zajedno sa Albert Claudeom i Christian René de Duveom, zaslužan za opis građe i funkcije organela u biološkim ćelijama.

1975. godinaDavid Baltimore, rođen u New Yorku, U.S., 07.03.1938. god.; američki bi-

olog, neizmjeran doprinos ostvario u istraživanjim retrovirusa, poput HIV-a, bio član brojnih organizacija, poput Bulletin of the Atomic Scientists’ Board of Sponsors, Encyclopedia Britannica editorial board, National Academy of Sci-ences USA (NAS), NAS Institute of Medicine, Amgen, Inc. Board of Directors, NIH AIDS, zajedno sa Renato Dulbeccom i Howard Martin Teminom, zaslu-žan za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal ćelije.

Renato Dulbecco, rođen u Catanzaru, Italy, 22.02.1914. god.; italijanski virolog, dobitnik brojnih priznanja i član mnogih naučnih institucija, značajne rezultate ostvario u istraživanjima vezanim za enzim reverzibilnu transferazu i smatra se zaslužnim za razotkrivanje njegove uloge u virusima, zajedno sa Davidom Baltimorom i Howard Martin Teminom, zaslužan za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal ćelije.


136

Howard Martin Temin, rođen u Philadelphii, 10.12.1934. god., umro u Madisonu, 09.02.1994. god.; američki genetičar i virusolog, profesor na Uni-verzitetu Wisconsin-Madison, zajedno sa Davidom Baltimorom i Renato Dul-beccom, zaslužan za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski ma-terijal ćelije.

1976. godinaBaruch Samuel Blumberg, rođen u New York Cityu, 28.07.1925. god.;

američki naučnik, profesor medicine i antropologije na Univerzitetu Pennsyl-vania, direktor NASA Astrobiloškog instituta, član Fox Chase Cancer Center Philadelphia, značajne rezultate ostvario u oblasti virusologije. Otkrio virus hepatitisa B.

Daniel Carleton Gajdusek, rođen u Yonkersu, New York, US, 09.09.1923. god.; američki liječnik i istraživač, slovačko-mađarskog porijekla, neizmjeran doprinos dao na polju virusologije i neurologije, te tumačenjima “neuobiča-jenih” infektivnih stanja, njegovim najznačajnijim otkrićem, smatra se opis bolesti kuru čiji je uzrok kanibalizam.

1977. godinaRoger Charles Louis Guillemin, rođen u Dijonu, Bourgogne, 11.01.1924.

god.; francuski naučnik i liječnik, profesor na Univerzitetu Montreal, rukovo-dio Institutom za experimentalnu medicinu i hirurgiju, značajna istraživanja izveo u vezi s neurohormonima, zajedno sa Andrew V. Schallyom i Rosalyn Yalowom, smatra se zaslužnim za pojašnjenje rada peptidnih hormona koji se proizvode u mozgu.

Andrzej Viktor Schally, poznat kao, Andrew V. Schally, rođen u Wilnu, Poland, sada Vilnius, Lithuania 30.11.1926. god.; poljsko-američki endokrino-log i biohemičar, profesor medicine, pionir u istraživanjima neurohormona, proučavao ulogu hipotalamusa i hormona koje luči, zajedno sa Roger Charles Louis Guilleminom i Rosalyn Yalowom, smatra se zaslužnim za pojašnjenje rada peptidnih hormona koji se proizvode u mozgu.

Rosalyn Sussman Yalow, rođena u New Yorku, US, 19.07.1921. god.; američki medicinski fizičar, profesor na Albert Einstein College of Medicine u Bronx-u, smatra se zaslužnom, zajedno sa Roger Charles Louis Guilleminom i Andrzej Viktor Schallyem za osmišljavanje Yalow-Bersonove metode mjerenja minutne količine peptidnih hormona pomoću antitijela.

EDIN SELIMOVIć

137

1978. godinaWerner Arber, rođen u Gränichenu, Switz, 03.06.1929. god.; švicarski

mikrobilog i genetičar, profesor molekularne biologije na University Berkeley (California). Utemeljitelj odjeljenja biofizike, biohemije, strukturalne biologije, biologije ćelije i farmakologije, te interdisciplinarnom pristupu naučnoistraži-vačkom radu na univerzitetu u Baselu, član World Knowledge Dialogue Scien-tific Board, zajedno sa Daniel Nathansom i Hamilton O. Smithom, zaslužan za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biologije.

Daniel Nathans, rođen u Wilmingtonu, Delaware, 30.10.1928. god., umro 16.11.1999. god.; američki mikrobiolog, profesor i director odjela za mikrobi-ologiju na Univerzitetu u Baltimoru, član American Cancer Society Scholar (1969), Weizmann Institute of Science, Rehovot (Israel), National Academy of Sciences’ U. S. Steel Foundation Award in Molecular Biology, American Aca-demy of Arts and Sciences, zajedno sa Werner Arber i Hamilton O. Smithom, zaslužan za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biolo-gije.

Hamilton Othanel Smith, rođen u New Yorku, NY, US, 23.08.1931. god.; američki liječnik i mikrobiolog, profesor molekularne biologije i genetike na Univerzitetu Johns Hopkins, neizmjeran doprinos medicini dao svojim nauč-no istraživačkim radom na polju humanog genoma, zajedno sa Werner Arbe-rom i Daniel Nathansom, zaslužan za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biologije.

1979. godina

Allan MacLeod Cormack, rođen u Johannesburgu, Južna Africa, 23.02.1924. god., umro u Winchesteru, Massachusetts, 07.05.1998. god.; južno afričko-američki fizičar, profesor fizike na Univerzitetu Tufts, dao neizmjeran doprinos primjeni tomografije u medicinskoj dijagnostici, zajedno sa Godfrey N. Hounsfieldom, smatra se zaslužnim za razvoj kompjuterizirane axijalne to-mografije (CAT).

Godfrey Newbold Hounsfield, rođen u Newarku, Nottinghamshire, En-gland, 28.08.1919. god., umro u Kingstonu upon Thames, 12.08.2004. god.; engleski inžinjer elektronike, dao neizmjeran doprinos medicini u poboljšanju medicinske dijagnostike, ustalio skalu za precizno pravljenje radiograma, te uveo Hounsfieldovu jedinicu (mjeru, oznaka HF), zajedno sa Allan MacLeod Cormackom, smatra se zaslužnim za razvoj kompjuterizirane axijalne tomo-grafije (CAT).


138

1980. godinaBaruj Benacerraf, rođen u Caracasu, Venezuela, 29.10.1920. god.; venecu-

lansko-američki imunolog, profesor i istraživač na Univerzitetima: Columbia (College of Physicians and Surgeons), Harward, Boston (Dana-Farber Cancer Institute), dao neizmjeran doprinos razvoju medicine pojašnjenjem histokom-patibilnih kompleksa i njihove uloge u razvoju autoimunih oboljenja, poput multiple skleroze i reumatoidnog artritisa, nosilac “nacionalne medalje za na-uku”, zajedno sa Jean Daussetom i George D. Snellom, smatra se zaslužnim za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini ćelije, važne za imuno-loško razlikovanje vlastitog od tuđeg.

Jean Baptiste-Gabriel-Joachim Dausset, rođen u Toulouseu, Francuska, 19.10.1916. god.; francuski imunolog, profesor na Univerzitetima Brussels, Ge-neva, Liège, dobitnik brojnih priznanja, uvaženi član velikog broja institucija poput Belgian Royal Academy of Medicine, Académie des Sciences de l’Institut de France, Académie de Médecine (Paris), American Academy of Arts and Sci-ences (Boston) , Yugoslavian Academy of Arts and Sciences (Zagreb), zajedno sa Baruj Benacerrafom i George D. Snellom, smatra se zaslužnim za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini ćelije, važne za imunološko ra-zlikovanje vlastitog od tuđeg.

George Davis Snell, rođen u Haverhillu, Bradford, Mass. US, 19.12.1903.god., umro u Bar Harboru, Maine, 06.06.1996. god.; američki genetičar i imu-nolog, značajna su njegova experimentalna istraživanja na miševima, izučavao imunološki aspekt transplantacije organa, genetičar na Univerzitetu Washin-gton, napisao brojne radove iz oblasti psihologije i etike, zajedno sa Baruj Be-nacerrafom i Jean-Baptiste-Gabriel-Joachim Daussetom, smatra se zaslužnim za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini ćelije, važne za imu-nološko razlikovanje vlastitog od tuđeg.

1981. godinaRoger Wolcott Sperry, rođen u Hartfordu, Conn., US, 20.08.1913. god.,

umro u Pasadeni, Calif, 17.04.1994. god.; profesor na Univerzitetu Chicago, ne-uropsiholog i neurobiolog, autor brojnih radova o corpus callosumu, tretmanu epilepsije, itd..,dobitnik mnogobrojnih priznanja poput nacionalne medalje za nauku, nemjerljiv doprinos medicini za istraživanja moždanih hemisfera.

David Hunter Hubel, rođen u Windsoru, Ontario, 27.02.1926. god.; pro-fessor medicine i neurobiolog, rukovoditelj odjeljenja neurobiologije na Uni-verzitetu Harward, zajedno sa Torsten N. Wiesel, smatra se zaslužnim za neiz-

EDIN SELIMOVIć

139

mjeran doprinos medicinskoj nauci, pojašnjenjem obrade vizuelnih podataka u mozgu.

Torsten Nils Wiesel, rođen u Uppsali, Sweden, 03.06.1924. god.; švedski naučnik, profesor medicine i neurobiolog, “predsjednik” Univerziteta Rockfe-ller, zajedno sa David H. Hubelom, smatra se zaslužnim za neizmjeran dopri-nos medicinskoj nauci, pojašnjenjem obrade vizuelnih podataka u mozgu.

1982. godinaSune Karl Bergström, rođen u Stockholmu, Sweden, 10.01.1916. god.,

umro u Stockholmu, 15.08.2004. god.; švedski biohemičar, professor hemije na Univerzitetu Lund, zajedno sa Bengt I. Samuelsson i John R. Vane, smatra se zaslužnim za otkriće prostaglandina, te pojašnjenje njegove uloge na krvni pritisak, temperaturu tijela, alergijske reakcije i drugih fizioloških fenomena kod sisara.

Bengt Ingemar Samuelsson, rođen u Halmstadu, Sweden, 21.05.1934. god.; švedski biohemičar, professor na Univerzitetu Stockholm, autor velikog broja radova o trombozi, inflamaciji, alergijskim reakcijama, i sl., član bro-jnih institucija poput American Society of Biological Chemists, Albert Lasker Basic Medical Research Award, New York, U.S.A., the Royal Swedish Acad-emy of Sciences, Swedish Medical Association’s Jubilee Award (Stockholm), The Gairdner Foundation Award (Toronto, Canada), Association of American Physicians, Mediterranean Academy (Catania, Italy), American Academy of Arts and Sciences International Association of Allergology & Clinical Im-munology Award( London, Great Britian). Zajedno, sa Sune Karl Bergström i John R. Vaneom smatra se zaslužnim za otkriće prostaglandina.

Sir John Robert Vane, rođen u Tardebiggu, Worcestershire, England, 29.03.1927. god., umro u Farnboroughu, Hampshire, 19.11.2004. god.; britan-ski farmakolog, značajna su njegova istraživanja o aspirinu i njegovim inhibi-tornim efektima, zajedno sa Sune Karl Bergström i Bengt Ingemar Samuelsson smatra se zaslužnim za otkriće prostaglandina.

1983. godinaBarbara McClintock, rođena u Hartfordu, Connecticut, US, 16.06.1902.

god., umrla u Huntingtonu, New York, US, 02.09.1992. god.; američki naučnik i genetičar, profesor na Univerzitetu Columbia, posebnu pažnju u naučnoi-straživačkom radu je posvećivala citogenetici, član brojnih institucija poput, National Academy of Sciences, smatraju je zaslužnom za otkriće pokretnih genetskih elemenata ili transpozona kod kukuruza.


140

1984. godinaNiels Kaj Jerne, rođen u Londonu, Eng., 23.12.1911. god., umro u Casti-

llon-du-Gardu, France, 07.10.1994. god.; danski imunolog, rođen u Engleskoj, professor na Univerzitetima Chicago, Columbia, Copenhagen, Basel, Rotter-dam, član brojnih naučnih institucija poput American Academy of Arts and Sciences, Royal Danish Academy of Sciences and Letters, Foreign Associate of the National Academy of Sciences, Académie des Sciences, zajedno sa Georges J.F. Köhlerom i César Milsteinom zaslužan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraživanja na imunološkom sistemu i proizvodnji monoklonalnih an-titijela.

Georges Jean Franz Köhler, rođen u Munichu, Ger., 17.03.1946. god., umro u Freiburgu Breisgau, 01.03.1995. god.; njemački biolog, professor na Univerzitetu Freiburg, direktor Max Planck Institute for Immunobiology, član Basel Institute for Immunology, zajedno sa Niels Kaj Jernom i César Milstei-nom, zaslužan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraživanja na imunološ-kom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela.

César Milstein, rođen u Bahia Blanci, Argentina, 08.10.1927. god., umro u Cambridge, England, 24.03.2002. god.; argentinsko- britanski biohemičar, professor na Univerzitetu Buenos Aires, zajedno sa Niels Kaj Jerneom i Geor-ges Jean Franz Köhlerom zaslužan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istra-živanja na imunološkom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela.

1985. godinaMichael S. Brown, rođen u Brooklynu, New Yorku, 13.04.1941. god.; pro-

fesor interne medicine na Univerzitetu Texas, autor velikog broja radova iz oblasti gastroenterologije i hereditarnih oboljenja, te uloge enzima u regulaciji metabolizma, član brojnih institucija poput National Academy of Sciences of the United States, American Academy of Arts and Sciences, American Soci-ety for Clinical Investigation, Association of American Physicians, American Society of Biological Chemists, American Society for Cell Biology, zajedno sa Joseph L. Goldsteinom, zaslužan za opis regulacije metabolizma kolesterola.

Joseph L. Goldste, rođen u Sumteru, SC, US, 18.04.1940. god.; biohemi-čar, genetičar, smatra se pionirom istraživanja metabolizma holesterola, autor velikog broja radova o uzrcima familijarne hiperholesterinemije, zajedno sa, Michael S. Brownom, zaslužan za opis regulacije metabolizma kolesterola.

EDIN SELIMOVIć

141

1986. godinaStanley Cohen, rođen u Brooklynu, New York, NY, US, 17.11.1922. god.;

američki biohemičar, profesor biohemije na Univerzitetu Michigan, naučno istraživački opus realizirao na Univerzitetima Vanderbilt, Nashville i Tenne-ssee, autor velikog broja radova o “nerv rastućim faktorima”, karcinomu, iz oblasti bakteriologije, i sl., zajedno sa Ritom Levi-Montalcini, zaslužan za ozkriće faktora rasta.

Rita Levi-Montalcini, rođena u Turinu, Italy, 22.04.1909. god.; italijanski neurolog, profesor na Univerzitetu Turin, direktorica instituta za celularnu bi-ologiju Italijanskog nacionalnog istraživačkog centra u Romi, dobitnica broj-nih priznanja, zajedno sa Stanley Cohenom zaslužna za otkriće faktora rasta.

1987. godinaSusumu Tonegawa, rođen u Nagoya, Japan, 05.09.1939. god.; japanski na-

učnik, imunolog i genetičar, profesor molekularne biologije na Univerzitetu San Diego (California), profesor na Univerzitetu Massachusetts Institute of Technology,direktor the Picower Institute for Learning and Memory at MIT., dobitnik brojnih priznanja, uvaženi član medicinskih institucija poput Basel Institute for Immunology in Switzerland, zaslužan za otkriće načina na koji genetički dolazi do velike raznolikosti antitijela.

1988. godinaSir James Whyte Black, rođen u Uddingstonu, Scot, 14.07.1924. god.;

škotski farmakolog, izuzetan poznavalac i autor brojnih radova iz kardiologije, te tretmana angine pektoris, profesor analitičke farmakologije na Univerzitetu College (London) i na King’s College (London), emeritus na Universitetu Dun-dee (Scotland), njegovim nemjerljivim doprinosom medicinskoj nauci smatra se razvoj beta-blokatora i histamin-2 receptorskih blokatora, otkrio dva važna lijeka propranolol and cimetidin.

Gertrude Belle Elion, rođena u New Yorku, SAD, 23.01.1918. god., umrla u New Yorku, 21.02.1999. god.; američka biohemičarka i farmakolog, profe-sor farmakologije na Univerzitetu Duke, smatraju je, zajedno sa George H. Hitchingsom, zaslužnom za razvoj ljekova koji se koriste za liječenje raka i onemogućavanje odbacivanja transplanta, nemjerljiv doprinos medicini dala otkrićem lijekova, poput 6-mercaptopurine (Purinethol), za tretman leukemi-je, Azathioprine (Imuran), za imunosupresivnu terapiju kod transplantiranih organa, Allopurinol (Zyloprim), za tretman gihta, Pyrimethamine (Dara-prim), za liječenje malarije, Trimethoprim (Septra), za tretman meningitisa,


142

septikemije, bakterijskih infekcija urinarnog i respiratornog trakta, Acyclovir (Zovirax), za tretman herpesa.

George H. Hitchings, rođen u Hoquiamu, Washington, 18.04.1905. god., umro 27.02.1998. god.; profesor na Univerzitetima Harvard i Western Reserve, bio je direktor i predsjednik velikog broja institucija poput United Way, Ame-rican Red Cross , Foundation for Better Health of Durham , N.C. Board of Science and Technology, Carolina Consulting Scientists and Engineers, Royal Society of Medicine Foundation, nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci dao svojim istraživanjima u oblasti kemoterapije, smatraju ga, zajedno sa Gertrude Belle Elionom, zaslužnim za razvoj različitih antibiotika, odnosno lijekova koji se koriste za liječenje raka i onemogućavanje odbacivanja transplanta, nemjer-ljiv doprinos medicini dao otkrićem lijekova za tretman leukemije, gihta, ma-larije, meningitisa, septikemije, bakterijskih infekcija, kod imunosupresivnog tretmana transplantiranih organa.

1989. godinaJohn Michael Bishop, rođen u Yorku, Pa., US, 22.02.1936. god.; američki

imunolog i mokrobiolog, professor na Univerzitetu San Francisko, California, director univerzitetske istraživačke fondacije George F. Hooper, autor bro-jnih radova o uticaju malignih tumora na promjene genskog materijala ćelije, smatra se, zajedno sa Harold E. Varmus, zaslužnim za otkriće retrovirusnih onkogena ćelijskog porijekla.

Harold Elliot Varmus, rođen u Oceansideu, NY, US, 18.12.1939. god.; američki naučnik i biohemičar, professor biohemije i biofizike na Univerzitetu u Californiji, director National Institutes of Health, predsjednik Memorial Sloan-Kettering Cancer Center u New Yorku, direktor Public Library of Sci-ence, autor brojnih radova iz oblasti virusologije i genetike, smatra se, zajed-no sa John Michael Bishopom, zaslužnim za otkriće retrovirusnih onkogena ćelijskog porijekla.

1990. godinaJoseph E. Murray, rođen u Milfordu, Mass., US, 01.04.1919. god.; američ-

ki hirurg, pionir transplantologije, profesor hirurgije i emeritus Harvard Me-dical School, šef plastične hirurgije Children’s Hospital Medical Center, Bos-ton, pripisuje mu se izvođenje prve uspješne humane transplantacije, prvog alografta i prve kadeverične renalne transplantacije, smatra se da je zaslužan, zajedno sa E. Donnall Thomasom, za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci svojim radovima o transplantaciji organa i ćelija.

EDIN SELIMOVIć

143

Edward Donnall (Don) Thomas, rođen u Texasu, US, 15.03.1920. god.; američki liječnik, profesor emeritus Univerziteta Washington, director Fred Hutchinson Cancer Research Center, poseban interes pokazao za transplanta-ciju kićmene moždine i tretman leukemije, smatra se da je zaslužan, zajedno sa Joseph E. Murrayom, za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci svojim ra-dovima o transplantaciji organa i ćelija.

1991. godinaErwin Neher, rođen u Landsberg am Lechu, Bavaria, 20.03.1944. god.;

njemački biofizičar, profesor na Universitetima Göttingen i Munich, zajedno sa, Bert Sakmann, zaslužan za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u ćelijskoj membrani, što omogućava proučavanje njihovih svojstava.

Bert Sakmann, rođen u Stuttgartu, Ger., 12.06.1942. god.; njemački fiziolog, poseban interes u svom naučno istraživačkom opusu pokazao za fiziologiju ćelije, zajedno sa, Erwin Neher, zaslužan za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u ćelijskoj membrani, što omogućava proučavanje njihovih svojstava.

1992. godinaEdmond H. Fischer, rođen u Shanghai-u, China, 06.04.1920. god.; švicar-

sko-američki biohemičar, profesor na Univerzitetu Washington, Seattle, autor brojnih radova o glikogen fosfolipazi, protein kinazi, adenozin trifosfatu, za-jedno sa, Edwin G. Krebsom, zaslužan za otkriće načina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biološkim procesima.

Edwin Gerhard Krebs, rođen u Lansingu, Iowa, U.S., 06.06.1918. god.; američki biohemičar, šef odjela biološke hemije na Universitetu California, Davis, zajedno sa, Edmond H. Fischerom, zaslužan za otkriće načina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biološkim procesima.

1993. godinaRichard John Roberts, rođen u Derbyu, Engleska, 06.09.1943. god.;

britanski biohemičar i molekularni biolog, professor organske hemije na Uni-verzitetu Sheffield, zajedno sa Phillip A. Sharpom, zaslužan za otkriće da geni u eukariota nisu povezani nizovi već sadrže introne, i da se dijeljenje glasničke RNK kako bi se poništili ti introni može zbiti na različite načine, proizvodeći različite proteine od istog slijeda DNK.

Phillip Allen Sharp, rođen u Falmouthu, Kentucky, US, 06.06.1944. god.; američki genetičar i molekularni biolog, autor brojnih radova iz oblasti viru-


144

sologije sa aspekta genetike, zajedno sa, Richard J. Roberts, zaslužan za otkriće da geni u eukariota nisu povezani nizovi već sadrže introne, i da se dijeljenje glasničke RNK kako bi se poništili ti introni može zbiti na različite načine, proizvodeći različite proteine od istog slijeda DNK.

1994. godinaAlfred Goodman Gilman, rođen u New Havenu, Connecticut, 01.07.1941.

god.; američki farmakolog i biohemičar, profesor farmakologije na Univerzite-tu Virginia, direktor odjela za farmakologiju Univerziteta Texas Southwestern Medical Center in Dallas, uvaženi član National Academy of Sciences, zajedno sa Martin Rodbellom, zaslužan za otkriće G proteina i njihove uloge u signal-noj transdukciji u ćelijama.

Martin Rodbell, rođen u Baltimoru, Maryland, US, 01.12.1925. god., umro u Chapel Hillu, North Carolina, US, 07.12.1998. god.; američki biohe-mičar i molekularni endokrinolog, profesor na Univerzitetu Johns Hopkins, Washington, zajedno sa, Alfred Goodman Gilman, zaslužan za otkriće G pro-teina i njihove uloge u signalnoj transdukciji u ćelijama

1995. godinaEdward B. Lewis, rođen u Wilkes-Barreu, Pennsylvania, US, 20.05.1918.

god., umro u Pasadeni, California, 21.07.2004. god.; američki genetičar, pro-fessor na Univerzitetu California Institute of Technology, autor brojnih radova iz oblasti genetike, razvojne biologije, radijacije i karcinoma, zajedno sa Chris-tiane Nüsslein-Volhard i Eric F. Wieschausom, zaslužan za otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice Drosophila melanogaster.

Christiane Nüsslein-Volhard, rođena u Magdeburgu, Germany, 20.10.1942. god.; njemački biolog, direktorica Max Planck Institute for De-velopmental Biology, uvaženi član brojnih medicinskih institucija poput, Eu-ropean Molecular Biology Organisation (EMBO), Leopoldina, Halle, Berlin/Brandenburg Academy, Order Pour Le Mérite, Berlin, zajedno sa Edward B. Lewisom i Eric F. Wieschausom, zaslužna za otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice Drosophila melanogaster.

Eric F. Wieschaus, rođen u South Bendu, Indiana, 08.06.1947. god.; ame-rički biolog, profesor molekularne biologije na Univerzitetu Princeton, profe-sor biohemije na Univerzitetu Robert Wood Johnson Medical School, zajedno sa Edward B. Lewisom i Christiane Nüsslein-Volhard, zaslužni za otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice Drosophila melanogaster.

EDIN SELIMOVIć

145

1996. godinaPeter C. Doherty, rođen u Australiji, 15.10.1940. god.; australski veter-

inar-hirurg i naučnik, professor na Univerzitetu Edinburgh, Scotland, autor brojnih radova iz oblasti imunologije, zajedno sa Rolf M. Zinkernagelom, zaslužan za opis načina na koji bijele krvne ćelije koriste MHC molekule, s ciljem pronalažanja i uništavanja virusom zaraženih ćelija.

Rolf Martin Zinkernagel, rođen u Riehenu, Basel-Stadt, Switzerland, 06.01.1944. god.; austrijski naučnik i imunolog, profesor experimentalne imu-nologije na Univerzitetu Zurich i Australian National Universitetu, zajedno sa Peter C. Doherty, zaslužan za opis načina na koji bijele krvne ćelije koriste MHC molekule, s ciljem pronalažanja i uništavanja virusom zaraženih ćelija.

1997. godinaStanley Ben Prusiner, rođen u in Des Moinesu, Iowa, 28.05.1942. god.;

američki neurolog i biohemičar, profesor neurologije i biohemije na Univerzi-tetu California, San Francisko, direktor instituta za neurodegenerativna obo-ljenja, uvaženi član Royal Society, American Philosophical Society, Serbian Academy of Sciences i Arts and the Institute of Medicine, zaslužan za nemjer-ljiv doprinos medicinskoj nauci otkrićem priona, infektivnih čestica.

1998. godinaRobert F. Furchgott, rođen u Charlestonu, South Carolina, 04.06.1916.

god.; professor biohemije na Univerzitetu Northwesternu, profesor emeritus na Univerzitetu New York Downstate Medical Center, zajedno sa Louis J. Ig-narrom i Ferid Muradom, zaslužan za otkriće signalnih svojstava dušikova oksida,

Louis J. Ignarro, rođen u Brooklynu, NY, US, 31.05.1941. god.; američki farmakolog, profesor farmakologije na Univerzitetima Tulane i Minnesota, uvaženi član “scientific committee of Nicox” i “French pharmaceutical compa-ny”, zajedno sa Robert F. Furchgottom i Ferid Muradom, zaslužan za otkriće signalnih svojstava dušikova oksida.

Ferid Murad, rođen u Whitingu, Indiana, 14.09.1936. god.; albansko-američki liječnik i farmakolog, professor interne medicine i farmakologije na Univerzitetima Virginia, Stanford Univ, Northwestern Univ Medical School, Chicago, Illinois, director kliničkog istraživačkog centra Virginia, Charlottes-ville, predsjednik Molecular Geriatrics Corporation, Lake Bluff, zajedno sa Robert F. Furchgottom i Louis J. Ignarrom, zaslužan za otkriće signalnih svo-jstava dušikova oksida.


146

1999. godinaGünter Blobel, rođen u Waltersdorfu (Niegosławice) Silesia, Ger;

21.05.1936. god.; njemačko-američki biolog, profesor na Univerzitetu Wiscon-sin-Madison, autor brojnih radova iz oblasti sinteze proteina, nemjerljiv dopri-nos medicinskoj nauci ostvario otkrićem da tek sintetizirani proteini sadrže “adresne dodatke” koji ih upućuju na ispravno mjesto unutar ćelije”.

2000. godinaArvid Carlsson, rođen u Uppsali, Sweden, 25.01.1923. god.; švedski na-

učnik i neurolog, profesor na Universitetima Lund i Göteborg, autor brojnih radova o neurotransmiterima, zajedno sa Paul Greengardom i Eric R. Kande-lom zaslužan za dokaz da je dopamin moždani neurotransmiter čiji manjak dovodi do simptoma Parkinsonove bolesti.

Paul Greengard, rođen u New Yorku, SAD-e, 11.12.1925. god.; američki naučnik i neurolog, profesor na Univerzitetima Vanderbilt, Yale i The Roc-kefeller, autor brojnih radova o nervnom sistemu, molekularnoj i ćelijskoj funkciji neurona, zajedno sa Arvid Carlssonom i Eric R. Kandelom, zaslužan za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci, za izlaganje načina na koji neuro-transmiteri djeluju na ćeliju i mogu aktivirati središnju molekulu, poznatu kao DARPP-32.

Eric Richard Kandel, rođen u Beču, Austria, 07.11.1929. god.; austrijski- američki naučnik i neurolog, psihijatar, profesor psihologije i psihijatrije na Univerzitetima New York i Columbia, profesor biohemije i molekularne bio-fizike Univerzitetu Columbia, direktor centra za neurobiologiju, autor brojnih istraživanja na polju psihologije i radova o pamćenju i neuronima, zajedno sa Arvid Carlssonom i Paul Greengardom, zaslužan za nemjerljiv doprinos me-dicinskoj nauci za opis načina na koji se na molekulskoj razini oblikuje krat-kotrajno i dugotrajno pamćenje.

Medicina, naročito ona 20. stoljeća, stavila se na stranu prirodnih nau-ka, te je u skladu s tim zdravlje, odnosno bolest, a onda i čovjek u kojega se oni manifestiraju, posmatran kao objekt. Medicina se sve više objektivizirala. Čovjek je sveden na stvar, zaboravljen je njegov subjektivitet, a takva situacija zahtijeva radikalan obrat.

U drugoj polovici 20. stoljeća zdravlje se javlja kao “stil života”, a medicina se tehnologizira, što još više potencira zaboravljanje subjekta. Takva situacija zahtijeva uključivanje i “nemedicinskih faktora” u pojam zdravlja, odnosno razmišljanje o zdravlju i mimo medicinskih faktora.

EDIN SELIMOVIć

“Ništa na svijetu nije internacionalnije od bolesti”.

Paul Rusel

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Lejla Ibrahimagić -Šeper

11. POGLAVLJE

148


Da bi se pokušalo sprječavanje i širenje zaraznih bolesti, nastale su prve međunarodne odredbe, propisi, dogovori i pravila.

11.1. NAJSTARIJI SAČUVANI PROPISI

1377. godine Dubrovnik, Đenova, Venecija. 2 mjeseca je bila obavezna izo-lacija. Još 40 dana poslije odnosila se na osobe koje su dolazile iz područja zemalja čija je populacija bila zahvaćena zaraznim oboljenjima. 1839. godine u Carigradu počinje sa djelovanjem Međunarodni zdravstve-ni savjet, a cilj mu je bio zaštiti stanovništvo od kuge i kolere.1851. godine u Parizu je postignuta Međunarodna konvencija o sprječava-nju širenja zaraznih bolesti.1866. godine u Carigradu uspješno je donešena Međunarodna konvencija.1874. godine u Beču postignuta Međunarodna konvencija.1903. godine počeo djelovati Panamerički sanitarni biro na zaštiti od za-raza.1907. godine počeo djelovati Pariski biro za javnu higijenu.1921. godine osnovana Zdravstvena organizacija društva naroda.1926. godine u Pragu počinje sa djelovanjem Međunarodna konvencija.1933. godine u Hagu donešena Međunarodna konvencija.1945. godine u Vašingtonu uspješno postignuta Međunarodna konvencija.1951. godine postignut je Međunarodni pravilnik.

11.2. SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA ( SZO, WHO)

U okviru organizacije Ujedinjenih nacija, kao jedne od specijaliziranih njenih agencija, poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, osnovana je Svjet-ska zdravstvena organizacija. Sjedište se nalazi u Ženevi, a ima 6 regionalnih ureda za Evropu, Afriku, Istočni mediteran, Jugoistočnu Aziju, Zapadni Paci-fik, SAD.

Zadaci ove organizacije su :∗prvenstveno organizirati sve vidove zdravstvene djelatnosti,∗preduzimati, sprovoditi i organizirati sve vidove prevencije.

Naša zemlja je član SZO, a regionalni ured kojem mi pripadamo, tj. za Evropu, je Kopenhagen. Važno je naglasiti da je prvi predsjednik SZO bio prof.dr.sc. Andrija Štampar.

149

7. april se obilježava kao Međunarodni dan zdravlja, u kojem svake godi-ne SZO daje teme vezane za određenu problematiku u zdravstvu. Ovakva vr-sta organizacije ima svoj ustav, rezolucije i programe. Ustav SZO ima zadatak da pravovremeno usmjeri svoje članice, da djeluju u datom, bitnom momentu za određenu zemlju, da se aktivnost sprovede hitno, adekvatno i da SZO, od-govara za svu koordinaciju.

Rezolucije i programi SZO, su i tekako važne aktivnosti ove organizacije. Najvažnijim se smatraju:

∗Međunarodna konferencija o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, gdje je do-nešena rezolucija da esencijalni oblik zdravstvene zaštite je neophodno sprovesti isključivo kroz primarnu zdravstvenu zaštitu.

∗Dokument o promocji zdravlja.∗Ciljevi i strategija zdravlja za sve do 2000. godine.∗Ciljevi i strategija zdravlja za sve do 2020. godine.

11.3. FOND UN ZA HITNU POMOĆ DJECI (UNICEF)

Sjedište Fonda je u New Yorku. Zadatak mu je pomaganje u zaštiti majke i djeteta. Sredstva troše na opremanje škola, obezbjeđivanje pitke vode, izgrad-nju mljekara, sprovođenje programa za suzbijanje endemskog sifilisa, trahoma sličnih bolesti, te na isplačivanje stručnjaka i ostalog osoblja koje učestvuje u organizaciji.

11.4. CRVENI KRIŽ/POLUMJESEC

Međunarodna organizacija za zaštitu zdravlja u miru, a posebno u ratu je Crveni križ, čije je sjedište u Ženevi. Ova organizacija ima specijalnu oznaku: crveni križ na bijelom polju, dok zemlje sa muslimanskim stanovništvom upo-trebljavaju znak crvenog polumjeseca na bijelom polju. Crveni križ je osnovan 1864.godine, donošenjem Prve ženevske konvencije.

Ova se organizacija ne zalaže samo za donošenje konvencija, nego i za njihovo poštivanje i provođenje u praksi, a danas su na snazi četiri Ženevske konvencije iz 1949.godine i to:

∗I ženevska konvencija – o zaštiti pripadnika oružanih snaga u ratu na kopnu.

∗II ženevska konvencija – o zaštiti bolesnika, ranjenika i brodolomnika pripadnika oružanih snaga u ratu i na moru.


150


∗III ženevska konvencija – o postupanju sa ratnim zarobljenicima.∗IV ženevska konvencija – o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata.

Ove su konvencije donešene na osnovu negativnih iskustava iz II svjet-skog rata, a njihov osnov je čovječno postupanje sa žrtvama rata.

1977. godine donešene su i dva dopunska Protokola uz Ženevsku konven-ciju od juna 1972.godine. Odredbom Protokola I iz 1977.godine status borca priznaje se svakom borcu koji otvoreno nosi oružje i time je propisana zaštita koja je naročito značajna za borce, za slobodu i za pripadnike pokreta otpora protiv agresorskih snaga.

11.5. ORGANIZACIJA ZA ODGOJ, NAUKU I KULTURU U N (UNESKO)

Sjedište ove organizacije je u Parizu. Tijesno surađuje sa Svjetskom zdrav-stvenom organizacijom na razvijanju zdravstvenog odgoja, mentalne higijene, medicinske nastave i nauke, suzbijanju dječijeg kriminaliteta, donošenju za-jedničkih programa.

11.6. LJEKARI BEZ GRANICA -MEDECINS SANS FRONTIERS (MSF)

Organizacija Medecins Sans Frontiers – Ljekari bez granica, pruža pomoć na mjestima gdje je zdravstveno stanje ljudi u opasnosti, a njihov glavni prin-cip je da svaki čovjek ima pravo na medicinsku pomoć. 1999.godine MSF je dobila Nobelovu nagradu za svoj rad.

Ova je organizacija osnovana u Holandiji i predstavlja važno poboljša-nje u internacionalnom pružanju medicinske pomoći, koju sama organizira i izvodi bez kontrole državnih organa.

1990.godine MSF je pružala pomoć u oko 90 zemalja svijeta, a u njenom programu učestvuje oko 1500 osoba. U kancelarijama širom Europe radi više od 200 osoba u stalnoj službi. Sve kancelarije usklađuju svoje aktivnosti i su-rađuju međusobno i imaju zajednički cilj, a to je raditi samostalno, brzo i efi-kasno.

Zahvaljujući tome, organizacija je sposobna da u roku od 24 sata bude prisutna i pruži pomoć u vidu lijekova, vakcina, medicinskih instrumenata, a u slučaju potrebe i pomoć u vidu generatora, instalacija za prečišćavanje vode,

151

materijal za sanitetski smještaj, šatore za ljude i hranu. Osim navedenog MSF može angažovati ljekare raznih specijalnosti: parazitologe, hirurge, savjetni-ke za ishranu, a također ovisno o potrebi može angažovati i osobe iz drugih struka.

11.7. SOCIJALNO - EKONOMSKI SAVJET (ECOSOC)

Ova organizacija je sa sjedištem u New Yorku. Socijalno ekonomski savjet tijesno sarađuje u rješavanju skoro svih socijalnih pitanja, sa Svjetskom zdrav-stvenom organizacijom. To ostvaruju uz pomoć specijalnog fonda Ujedinjenih nacija, za pomoć nerazvijenim zemljama. Pri tome se koristi sva raspoloživa tehnička pomoć od Ujedinjenih nacija. Kroz ovaj savjet Svjetska zdravstvena organizacija osigurava, pribavlja materijalna sredstva za djelovanje na nivou podizanja zdravlja populacije nerazvijenih i zemalja u razvoju.

11.8. INTERNACIONALNA ORGANIZACIJA “DOKTORI SVIJETA”

Organizacija “ Doktori svijeta “ je nevladina organizacija za humanitarnu i medicinsku pomoć, koja ima status neprofitne asocijacije. Ova organizacija je nastala 1980.godine, u Francuskoj, sa sjedištem u Parizu, ogranci su u Čeho-slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Grčkoj, Španiji i u SAD-u, na inicijativu ljekara koji su organizatori akcija

“Ostrvo svjetlosti” - brod za Vijetnam i “Avion za Salvador”, a njen moto je: “Pomoći, njegovati, svjedočiti”.

Cilj ove organizacije je pomoći svima kojima je pomoć potrebna, bez ra-sne, političke ili religiozne diskriminacije, a svoje akcije najprije provode u naj-ugroženijim i najnerazvijenijim područjima svijeta.

“Doktori svijeta”, također, provode akcije i u urbanim područjima, bazi-rajući se na pomoći ekskomuniciranima iz društva, te akcije za pomoć osoba-ma oboljelim od AIDS-a.

U ovoj organizaciji rade volonteri, svi su neplaćeni dobrovoljci, liječni-ci svih specijalnosti, medicinske sestre, administrativci i ekonomisti. Doktori svijeta djeluju u 45 zemalja, a aktivnosti koje sprovode financiraju se oko 70% od individualnih donacija. U Francuskoj je 450 000 donatora, evidentiranih na spisku. Kada se radi o hitnim intervencijama i akcijama, financije se osigu-ravaju iz fondova drugih organizacija, a posebno od strane Evropske ekonom-ske zajednice.


152


11.9. INTERNACIONALNA AGENCIJA ZA ATOMSKU ENERGIJU (IAEA)

Ova agencija je sa sjedištem u Beču. Osnovana je 1957. godine. Ona je tre-bala da postane središte međunarodne suradnje na području nuklearne ener-gije i da osigura njenu mirnodopsku upotrebu. Od početka je djelovala kao or-ganizacija “Atom za mir”. Od tada je postala jednom od vodećih oragnizacija UN-a s više od 2200 uposlenika iz preko 90 svjetskih zemalja. 2005. godine je dobila Nobelovu nagradu za mir.

Internacionalna agencija za atomsku energiju i Svjetska zdravstvena orga-nizacija djeluju kroz saradnju na zaštiti od atomskog zračenja, na zaštiti upo-slenih u atomskim tvornicama, te zaštiti ostale populacije od negativnih dje-lovanja tokom proizvodnje. Vodi se obavezna i stroga kontrola kod upotrebe radioaktivnih elemenata, koji se koriste za dijagnostičke i terapeutske svrhe u medicinskim istraživanjima.

11.10. VISOKI KOMESARIJAT ZA IZBJEGLICE UN (UNHCR)

1951.godine, odlukom Generalne skupštine UN ustanovljen je UNHCR, odnosno Visoki Komesarijat za izbjeglice UN, predstavlja i čini dio cjeloku-pnog sistema djelovanja UN. Osnovni ciljevi ove organizacije su:

∗prvenstveno iznalaženje rješenja za krizne situacije u zemljama gdje su ratna djelovanja,

∗prvenstveno iznalaženje rješenja za teške situacije u kojima se nađu pro-gnani iz zemalja gdje su ratna dejstva.

Rad UNHCR-a je izričito nepolitički i humanitaran. Posljednjih četrdeset godina ova organizacija je obezbijedila pomoć za više od 28 miliona progna-nih, iz preko 100 zemalja diljem planete.

Njegov rad je nagrađen sa 2 Nobelove nagrade za mir. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija ima pravo inicirati i zahtijevati od UNHCR-a da pomogne i onima koji nisu izbjeglice, ali su u zoni ratnih djelovanja, štititi sva njihova prava i osigurati i omogućiti dostojanstven odlazak i povratak.

UNHCR kroz svoje programe ima ciljeve: ∗Obezbijediti i osigurati sigurnu zaštitu svih prava prognanim i povratni-

cima.

153

∗Obezbijediti i osigurati sigurnu kompletnu osnovnu pomoć prognanima i povratnicima.

∗Osigurati sigurnu komunikaciju, sigurno širenje ideja o pravima na po-vratak svakog ponaosob prognanog.

11.11. MEĐUNARODNI SAVJET MEDICINSKIH SESTARA ICN

International Council of Nurses (ICN) osnovan je 1899.godine u Londo-nu. Cilj osnivanja ovog savjeta bio je da dovede do unapređenja zdravstvene njege i uslova za rad u zdravstvu širom svijeta, te da sestrinstvo postane profe-sija. ICN osigurava komunikaciju i razmjenu informacija sestara širom svijeta, kao i razvoj profesije, znanja i vještina, a središte ICN-a je u Ženevi.

11.12. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA ZA CIVILNI I VAZDUHOPLOVNI SAOBRAĆAJ

Svjetska zdravstvena organizacija ostvaruje kontinuiranu saradnju sa Međunarodnom organizacijom za civilni i vazduhoplovni saobraćaj. Primar-na svrha zajedničkog rada je:

∗ poduzimanje svih vidova zaštitinih mjera,∗ poduzimanje prevencije i sprovođenje karantena, radi širenja i unošenja

zaraznih bolesti.

11.13. ORGANIZACIJA ZA POLJOPRIVREDU I ISHRANU (FAO)

Sjedište ove organizacije je u Rimu. Organizacija za poljoprivredu i ishranu sarađuje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom u sprovođenju svih aktivnosti. Zadaci i djelovanja ove organizacije su:

∗ djelovanje na izučavanju i suzbijanju gladi,∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju manjkave ishrane,∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju zoonoza,∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju ostalih oboljenja iz područja sto-

čarstva,∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju drugih bolesti vezanih za poljopri-

vredu.


154


11.14. EUROPSKA AGENCIJA ZA ODOBRAVANJE MEDICINSKIH PROIZVODA (EMEA)

European Medicines Agency (EMEA) je europska agencija za odobrava-nje medicinskih proizvoda. Osnovana je 1995. godine pod pokroviteljstvom EU i farmaceutske industrije, te kroz podršku pojedinih zemalja članica.

Ova organizacija, jednaka je američkoj Food and Drug Administrati-on (FDA). Ona je zamijenila Committee for Proprietary Medicinal Products osnovan 1977. godine, te Committee for Veterinary Medicinal Products, iako su obadva ova tijela nastala kao osnovni znanstveni savjetodavni odbori.

Do 2004. godine, ova organizacija je nosila ime The European Agency for the Evaluacion of Medicine. Zemlje članice EU, te Norveška i Island su po-krivene radom ove agencije. Medicinski proizvodi koji su odobreni od strane EMEA-e su dozvoljeni za prodaju u EU, Norveškoj i Islandu. Ona je plod sed-mogodišnjih pregovora zemalja članica EU, a njezino sjedište je u Londonu.

“Homo homini sa cerum “

“Čovjek je čovjeku svetinja”!

Seneka

PRVE BOLNICE U SVIJETU


12. POGLAVLJE

156


12.1. PRVE BOLNICE U SVIJETU

Bolnica je preventivni, terapijski, znanstveno-medicinski i pedagoško medicinski centar. Predstavlja sastavnu cjelinu zdravstva. Zadatak bolnica je-ste da prima pacijente i bolesnike u svrhu dijagnosticiranja bolesti, liječenja, izlječenja, njege i rehabilitacije.

Obaveze su ovih ustanova da stručno i statistički obrađuju kompletan dosije primljenih pacijenata i bolesnika. Podaci se distribuiraju u Kantonalne zavode, koji su obavezni izvršiti statističku obradu i rezultate dostaviti Fede-ralnom ministarstvu zdravstva, a isti Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Re-zultati se objavljuju službenim putem i trebaju biti dostupni javnosti. Istovre-meno je veoma važno da se koriste u stručne i znanstvene svrhe.

Kroz historijski presjek je uočljivo da su prve bolnice nekada bile karita-tivne odnosno duhovne ustanove.

Prva bolnica je osnovana 375. godine u Ephremu, Edessi, Zapadni Irak u svrhu liječenja kuge.

∗ Ustanovu u Cezareji Baziliju osnovao je sv. Bazil 370. godine. Provodilo se lječenje i prevencija, te rehabilitacija pacijenata, a dio bolnice bilo je sirotište. Imali su odvojene odjele za zarazne bolesti i kugu.

∗ 380. godine u Rimu osnovala je Fabiola, prvu javnu bolnicu, gdje su bole-sni dobijali potrebnu njegu i terapiju.

∗ U Carigradu je oko 400. godine osnovana bolnica, koja je imala doktore i bolničare, koji su bili u stalnom radnom odnosu.

∗ 707. godine u Damasku osnovana bolnica.

∗ Papinom odredbom 717. godine osnovana je bolnica Santo Spirito u Rimu, za stare, epileptičare, umobolne, sa ambulantama i školama.

∗ 786. godine u Bagdadu osnovana bolnica.

∗ 1110. godine u Bagdadu je bilo preko 60 bolnica.

∗ Najveću carigradsku bolnicu osnovao je Ivan II Komen 1136. godine. Imala je 5 odjela, azile za stare osobe, epileptičare i umobolne. Sadržavala je ambulante i škole.

Godine osnivanja nekih bolnica:

∗ 1280. godine u Kairu i u Kordobi.∗ 1420. godine u Đenovi.

157

∗ 1447. godine u Breši.∗ 1456. godine u Milanu.∗ 1448. godine u Komu.∗ 1614. godine u Beču.∗ 1666. godine u Krakovu.∗ 1710. godine u Berlinu.∗ 1719. godine Westminster hospital.∗ 1722. godine Gijov hospital.∗ 1733. godine hospital Svetog Đorđa.∗ 1840. godine Metropoliten i Queens hospitali.∗ 1872. godine u Berlinu.∗ 1874. godine u Fridricheimu.∗ 1890. godine u Urbanu.∗ 1928.godine Royal hospital.

U srednjem stoljeću svjetovne bolnice su postojale jedino u Italiji. Građene su kao prizemna zdanja, u obliku kvadrata sa prostranim velikim dvorišnim prostorima. Tek krajem srednjeg stoljeća počele su se graditi kao višekatnice, a ukrašavane su sa fasadnih strana.

Slika 83. Hotel dieu Lyon, medicinske sestre

PRVE BOLNICE U SVIJETU

158


Dvije najstarije bolnice koje kontinuirano rade sve do danas se nalaze u Francuskoj:

∗ Hotel Dieu Lyon osnovao je kralj Childebert 542. godine. Postojali su kre-veti za 5 osoba, a 1650. godine uvedeni su individualni kreveti, za bolesne su brinuli žene i muškarci.

∗ Hotel Dieu Paris, osnovao je biskup Landry 651. godine. Od 12. stoljeća bolnica je funkcionirala pod nadzorom sestara Augustinčanki.

Danas moderna bolnica predstavlja u organizacionom smislu jedinstvenu cjelinu. U njoj svako odjeljenje funkcionira, zasebno i sa drugim odjeljenjima na osnovu zajedničkih planova i organizacionih smjernica.

Bolnice mogu biti javne i privatne. Državne ili javne bolnice su obavezne primiti svakog pacijenta.

Slika 84. Hotel dieu Paris konzilij doktora

PRVE BOLNICE, INSTITUCIJE IZDRAVSTVENI KADROVI U BIH

Izet Mašić

13. POGLAVLJE

160

IZET MAŠIć

13.1. UVOD

Prošle, 2006. godine, zdravstvo u Bosni i Hercegovini slavilo je nekoliko značajnih jubileja: stotinučetrdeset godina od osnivanja Turske vojne bolnice (danas Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”) u Sarajevu (osnovana juna 1866. godine) i Prve vakufske bolnice u Sarajevu (osnovane oktobra 1866. go-dine), te šezdeset godina od osnivanja (prvog) Mediciskog fakulteta Univerzi-teta u Sarajevu (osnovan novembra 1946. godine). Osim sarajevske vakufske bolnice, osnovane su još turske hastahane u Banjoj Luci, Tuzli, i Mostaru, fi-nansirane sredstvima vakufa. Spomenute hastahane, osnovane u tursko doba, a kasnije i preko trideset općinskih i sreskih bolnica, osnovanih u doba austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini, odigrale su veoma značajnu ulogu u zbrinjavanju i liječenju stanovništva u BiH. Bolnice su tokom svog razvoja doživljavale organizacijske i funkcionalne promjene, primjerene vremenu i uvjetima u kojima su egzistirale. U ovim bolnicama zapošljava se i prvi kvalifi-cirani medicinski kadar, školovan na univerzitetima u Turskoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj, Mađarskoj i drugim zemljama Evrope, čime je započela organi-zirana zdravstvena služba u BiH. Dotad je zdravstvenu zaštitu stanovništvu pružao priučeni kadar (berberi, hećimi, ranari, vjerski službenici i dr.), ili kva-lificirani doktori koji su imućnijim građanima dolazili po pozivu i namjen-ski iz Dalmacije i drugih okolnih zemalja. U narednih nekoliko pasusa ovog poglavlja dat ćemo kratak historijski pregled nastanka i razvoja zdravstvenih institucija različite namjene u BiH, kao i značajna imena i događaje koji su utjecali na unapređenje zdravlja stanovništva BiH, liječenje i eradikacije niza značajnih zdravstvenih događaja, koji su potresali našu zemlju u osmanskom i austrougarskom periodu. Većina ovih događaja faktografski je navedena, a opširnije su opisani u nekoliko knjiga i monografija iz zdravstvene povjesti od istog autora.

Ukupna politička, sociološka, kulturna i medicinska povijest BiH nedo-voljno je ispitana i objelodanjena, i leži u izvorima skrivenim pod zemljom ili u riznicama i bogatim arhivama Sarajeva, Dubrovnika, Istanbula, Venecije, Beča i drugih gradova.

Historijom zdravstvene kulture bavili su se mnogi istraživači na širem balkanskom području i području BiH: Glesinger, Grmek, Glik, Kušan, Jere-mić, Kreševljaković, Sielski, Sikirić, Đuričić, Elazar, Konjhodžić, Omanić, Sto-lić, Mašić i dr. Do danas je publicirano nekoliko knjiga i monografija iz histo-rije medicine nekih od pobrojanih autora.

161

13.2. ZDRAVSTVENA POVIJEST BIH

13.2.1. Prve hospitalne ustanove u BiH

Za zdravstvenu povijest BiH značajne su brojne zdravstvene institucije koje su tokom proteklog vremena odigrale značajnu ulogu u zbrinjavanju, lije-čenju i prosvjećivanju stanovništva BiH, kao npr.:

∗ Hadži Sinanova tekija, osnovana 1640. godine a u njenom jednom dijelu postojala je posebna soba za zikr i “duhov-no liječenje” (datira od oko 1768. godine),

∗ Bimaristani,∗ vakufske bolnice (Sa-

rajevo, 1866., Tuzla, 1874.)

∗ vojne bolnice (turska vojna bolnica u Sara-jevu, 1866.)

∗ austrougarske općin-ske, kotarske, obla-sne bolnice

13.2.2. Prvi kvalificirani zdravstveni kadrovi

Prvi školovani liječnici franjevci bili su: fra Petar Busurić, fra Petar Ma-rešić iz Kreševa, fra Mijo Sučić iz Livna i dr. Prvi liječnici i apotekari Jevreji bili su: Josef Haim Salom, Isak Salom, Samuel Sumbul i dr. Liječnici, pridoš-li iz drugih zemalja, radili u Sarajevu u drugoj po-lovini 19. stoljeća su dr. Franz, dr.Paul Korner, dr. P.Regelsberger-Alibeg, dr. Gustav Gaal-Velibeg, dr. Gabon Gallantay, dr. Josef Koetchet, dr. Albinus Si-monsen. Kao turski vojni liječnici spominju se: dr. Ahmed Kajzerli, dr. Ahmed Saidbeg, dr. Nuri ef., dr. Nisim Žak i dr. Prvi muslimani liječnici bili su dr. Mehmed Šerbić i dr. Zarif Skender, a prvi diplo-mirani farmaceut dr. Jakov Sumbul. Zadnja trojica

Slika 85. turska vojna bolnica u Sarajevu

Slika 86. dr. Mehmed Šerbić

PRVE BOLNICE, INSTITUCIJE I ZDRAVSTVENI KADROVI U BIH

162

školovani su u Carigradu na Medicinskom fakultetu, osnovanom 1843. go-dine, a završili su ga 1873. godine. Dr. Mehmed Šerbić je osnivač Vakufske bolnice u Tuzli 1874. godine, čitaonice, prevodilac prvog hirurškog priručnika s turskog jezika i nekoliko godina pratilac hadžija u Meku. Prvi je školovani Bošnjak, koji je nostrificirao svoju diplomu u Beču.

Značajnu ulogu u liječenju stanovništva BiH u tom periodu odigrali su turski vojni liječnici: dr. Džemal, dr. Nuri, Ishak ef., dr. Gabor Galantaj, dr. Nisim Žak. Većina njih služila je u turskoj vojsci u svojstvu liječnika hirurga, a neki od njih radili su i u civilnim bolnicama, istovremeno kad i u vojnim, ali i nakon što su skinuli uniformu.

Zapažena je uloga i atara-drogerista: Josef Šlezinger, Santo Papo, Jakov Sumbul. Oni su otvarali prvi apoteke u Sarajevu i drugim gradovima BiH, koje su snabdijevale stanovništvo različitim lijekovima i pripravcima uveze-nim iz Turske, Italije, Austrije, ali i samostalno pripravljenim lijekovima u vla-stitim drogerijama.

13.2.3. Zdravstvene prilike u BiH u osmanskom periodu

U to doba BiH je bila opkoljena državama različitih regija i interesa što se odražavalo na unutrašnje, političke, kulturne i zdravstvene prilike.

Važan faktor koji je utjecao na sveukupno zdravstveno stanje stanovniš-tva BiH u ovom periodu bila je opća pismenost, koja se stjecala u medresama, mektebima, manastirima, a kod plemstva i vlastele u njihovim kućama.

Osnovna karakteristika ovog perioda su brojne epidemije koje su harale i iscrpljivalje narod, jer nije bilo dovoljno, a u nekim područjima i nikako, lijekova.

Stanovništvo su “liječili” vračare i svećenici svih konfesija, a imućniji su pozivali liječnike iz Dubrovnika i drugih mjesta Dalmacije i šire da ih liječe u njihovim kućama i imanjima.

Berberi, organizirani cehovski u esnafe, vadli su zube, obrezivali djecu, nadomještali polomljene kosti, puštali krv pomoću pijavica i sl., a džerrahi (ranari) radili su i neke vrste operacije (angažirani u turskoj vojsci).

Najveći procenat stanovništva liječio se po kućama, a u drugoj polovini 19. stoljeća počinju se osnivati hospitali.

O dolasku dubrovačkih liječnika u Bosni, na poziv turskih velikaša, po-stoje slijedeći podaci: godine 1467. Emanuel Marulla liječio je turskog zapo-vjednika Isabega, godine 1467. i 1468. privatni liječnik iz Dubrovnika liječi Isa-bega i Mehmeda Čelebiju, godine 1467. liječnik Hieremijas – Jeremija De Utino

IZET MAŠIć

163

liječi Isabega, godine 1501. magistar Antun liječi hercegovačkog sandžak-bega Mehmedbega godine 1558. do 1590. liječnik hirurg Abram, povremeno liječi turske velikaše, godine 1584. Gaspar Bazzo, dubrovački hirurg liječi Ferhat pašu, godine 1597. magistar Toma liječi hercegovačkog sandžak-bega i bosan-skog defterdara, godine 1592. Josephus Salom sin spomenutog Abrama, hirurg i vješt ginekolog liječi turske velikaše, godine 1604. Toma Budislavić, liječnik i svećenik liječi bosansku muslimansku vlastelu, godine 1726. Petrus Bijanchi Dubrovčanin, liječi turske velikaše, Michael Squadro de Calamotta, Ragusi-nus, u prvoj polovini 18. stoljeća liječi turske velikaše, godine 1784. i 1787. dr. Giromall, hirurg i dr. Đuro Hidž, fizikus liječe bosanskog pašu. Svi navedeni liječnici bili su i magistri, koji su spravljali lijekove i nosili ih sa sobom prili-kom dolazaka u Bosnu. Dolaskom Osmanlija na Balkan prenosi se iskustvo u liječenju iz arapske medicine (prevođena je bogata historijska medicinska građa s grčkog, hebrejskog, perzijskog i drugih jezika, neki originalni rukopisi sačuvani su u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu), iz djela znamenitih arapskih liječnika: ibn Sinaa, ar-Razija, ibn Hejsema, ibn Nefisa, al-Kasima, ibn Ružda, at-Taberija, i dr.

∗ Propisivano je održavanje visokog nivoa lične higijene,∗ Podižu se javna kupatila (u 16. stoljeću u BiH ima 56 kupatila u 92 mjesta),∗ Podižu se prvi vodovodi,∗ Grade se javni nužnici (prvi na Kovačima, 1526. godine),∗ Podižu se javne česme,∗ Bez obzira na strogo održavanje higijene harale su sljedeće bolesti: sifilis,

tuberkuloza, lepra, trahom, favus i druga gljivična oboljenja.

13.2.4. Poznatiji džerrahi tokom osmanskog perioda

Pored hirurških poslova oni su vidali rane, radili kao vojni liječnici – he-ćimi i kao takvi odlazili u rat. Glasoviti ranari bili su 1566. godine Ine-beg, 1671. godine Muharem i Sarajil iz Foče, 1789. godine Mehmed paša sin Ibrahi-mov, 1796. godine Ahmed Čelebija, Izet iz Kostajnice, Alija iz Jezera kod Jajca, Avdaga Vilajetović, Hadži Lojin otac, ugledni berberin – ranar umro 1869. godine. Najstarija berbernica je ona iz 1463. godine u Sarajevu kod Careve džamije. U berbernicama, osim brijanja, berberi su namještali polomljene ko-sti, primitivnim kliještima i vintama vadili zube, posebnim noževima i kolike u stomaku liječili su “strunom” i masiranjem želuca šakom između palca i kažiprsta. Također su spravljali melheme, pripravljali i prodavali lijekove. Od poznatih sarajevskih berbera spominje se čuveni hirurg berberin Ahmo, te


164

izvjesni berberin hirurg koji je instrumentom presvučenim čistim zlatom ope-rirao u grlu ranu nekom Memiji sa Hrida početkom prošlog stoljeća. Berberi “hapari”, proizvodili su melheme za rane i “hapove”-pilule. Na glasu je bio Mustafa Cadordžija i hapar Mula-Salih Brkić, poznat po hapovima kojima je liječio frenjak-sifilis. Posljednja ovakva berbernica nalazila se preko puta Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

13.2.5. Poznatiji franjevački liječnici

Među najpoznatije franjevačke liječnike-apotekare ubrajaju se: fra Fra-njo Gracić (1720-1799), medicinu studirao u Italiji i Austriji, odličan liječnik i botaničar, preveo s latinskog djelo “Teorijsko-praktična razmatranja putuju-ćeg svećenika o snagama grozničkog, kuginog i zmijskog otrova, o mnogim drugim bolestima, o uputima za iste, o protuotrovima, a također i o drugim lijekovima; fra Tadija Lagarić (1761-1840), fra Nikola Iljić (1767-1840), fra Mato Nikolić (1784-1844), fra Petar Marešević iz Kreševa, diplomirao u Beču 1836. godine i fra Lovro Sučić, liječnik i apotekar iz Livna.

13.2.6. Uloga atara u liječenju stanovništva

“Atari-drogeri-apotekari” su bili preteče savremenih farmaceuta i pripada im velika zasluga za razvoj narodne farmacije. Imali su svoje esnafe. U Sara-jevu se u XVI stoljeću spominje zasebna atarska čaršija uz Tašlihan i Bazar-đane, gdje je bila dobro razvijana trgovina lijekovima. Atarski dućani-atarske apoteke su bili puni raznovrsnog ljekovitog bilja u posudama i kutijama sa natpisima na hebrejskom, turskom i bosansko jeziku koji su označavli dotičnu ljekovitu biljku. Osim toga, u ovim radnjama prodavali su se razni melhemi-flasteri, masti i hapovi-pilule, te razne boje i razna ulja. Ove radnje opstale su u BiH sve do Drugog svjetskog rata – u Sarajevu dvije, Banjaluci, Mostaru, Orašju i drugim mjestima. Pored atarskih apoteka spominju se iz ovog doba liječničke apoteke, koje su po svom uređenju i sastavu, ličile na one evropske, a osnivali su ih, obično, studenti evropskih ili carigradskih fakulteta. Među najurednijim apotekama tog doba bile su “vilajetska apoteka” i Gazi Husrev-begova “hastahana” – kuća bolesnika, u kojoj je jedno vrijeme radio Jako(v) Zade Sumbul, prije no što će postati zubar. Njegovu će apoteku preuzeti 1892. godine mladi mr. farmacije Jozef Šlezinger. Najviše su se atarskim poslom ba-vili Jevreji, ali je bilo i muslimana (oko 1847. godine bilježi se oko 33 atara muslimana), koji su nakon stečenog vjerskogo obrazovanja u mektebima, opi-smenjivanja na orijentalnim jezicima, stjecali dodatno naobrazbu u atarskim radnjama nekih atara.

IZET MAŠIć

165

13.2.7. Prvi kvalificirani zdravstveni kadrovi u BiH

Sredinom prošlog stoljeća, najviše u Sarajevu a zatim i u drugim dijelo-vima BiH rade školovani liječnici, uglavnom stranci, i u službi turskog vojnog saniteta (Turci, Grci i dr.):

∗ fra Petar Busurić (završio Medicinski fakultet 1708. godine u Italiji),∗ fra Petar Marešić (završio Medicinski fakultet 1836. godine u Beču),∗ fra Mijo Sučić (završio Medicinski fakultet 1847. godine u Padovi),∗ dr. Josef Haim Salom, prvi školovani liječnik Jevrej u Bosni (završio u Pado-

vi?),∗ dr. Isak Salom – “doktor medicine” Tahir paše,∗ dr. Samuel Sumbul (otac Jakova i Josefa Sumbula),∗ dr. Spiridon Rajković (umro kao austrougarski konzul u Livnu),∗ dr. Rafael Jermenin (vojni vidar, 1851. godine),∗ dr. Franc (vojni liječnik, oko 1840. godne),∗ dr. Paul Korner (vojni liječnik),∗ dr. P. Regelsberger-Alibeg (vojni liječnik),∗ dr. Gustav Gaal-Velibeg (turski vojni liječnik),∗ dr. Albinus Simonsen (Danac, radio u Sarajevu 1866. godine),∗ dr. Petar Rizzo (1852.?, Turčin radio u Mostaru),∗ dr. Bonvicino (Italijan, radio u Mostaru 1870. godine),∗ dr. Ahmed Kajzerli (radio u Sarajevu i sahranjen na Nadkovačima),∗ dr. Ahmed-Said beg (liječnik u Vakufskoj bolnici u Sarajevu), ∗ dr. Nuri ef., dr. Arif ef., dr. Nisim Žak-paša (ugledni hirurzi Turske v. bol. u Sarajevu),∗ dr. Jovo Antić (Carigradski đak, radio u Zvorniku),∗ dr. Todor Mišić (Petrogradski đak, radio u Sarajevu),∗ dr. Luka Ivanišević (Pariški đak, radio u Mostaru),∗ dr. Petar Miljanić (Petrogradski đak, radio u Nevesinju),∗ dr. Pero Ivanić (Bečki đak, radio u Bosanskoj Gradišci),∗ dr. Stevan Vujičić (Ruski đak, radio u Nevesinju),∗ dr. Mirjana Hajon (obavljala praksu krajem 19. stoljeća u Sarajevu),∗ dr. Jozef Kečet (Topal pašin liječnik i bibliograf) osnivač je prve Vakufske

bolnice u Sarajevu,∗ dr. Mehmed Šerbić-Šerbo (osnivač Vakufske bolnice u Tuzli, 1974. god.), ∗ dr. Zarif Skender (liječnik u Vakufskoj bolnici u Sarajevu, osnivač novo-

pazarske bolnice).


166

13.3. PRVE BOLNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

13.3.1. Vakufska bolnica u Sarajevu

Prije osnivanja Vakufske bolnice civili su se liječili u kućama, a za vojnike, u vrijeme epidemije, formirane su poljske bolnice izvan gradova, ili su liječeni u hanovima i iznajmljivanim privatnim zgradama (takav je “Crkveni han” na starom kršćanskom groblju na Marindvoru).

Prva bolnica u BiH je Vakufska bolnica u Sarajevu, otvorena 8.10.1866. godine u ulici Nadkovači, današnja Halilbašića br. 16. Utemeljitelj bolnice je bosanski valija Šerif Topal Osman-paša (1861-1868), a podigao ju je na nagovor dr. Jozefa Kečeta, ličnog liječnika i bibliografa. Izgradnju bolnice odobrio je mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa u iznosu od 30.000 groša. Kod otvore-nja bolnica je imala 32 kreveta (četiri sobe po osam kreveta), a godinu kasnije proširena na ukupno 40 kreveta.

U Vakufskoj bolnici u Sarajevu, a zatim i u Tuzli podignutoj 1874. godine besplatno su se liječili civili svih vjerskih pripadnosti, a bolnice je izdržavala Uprava muslimanskih zadužbina “Vakuf” (Gradski magistrat davao je godiš-nje između 1.600-3.600 kruna, a Vakuf subvenirao oko 8.000 kruna, a dio je finansiran iz Fonda za kazne i prekršaje – ukupno je za period od 1883-1893. godine usmjereno 3.428 kruna iz sredstava državnog budžeta za rad Vakufske bolnice).

U bolnici su praksu obavljali dr. Jozef Kečet, zatim Jakov Sumbul, te nekoliko hi-rurga novoosnovane turske vojne bolnice: dr. Džemal ef. i dr. Nuri ef., a zatim jedno vrije-me i dr. Zarif Skender, te dr. Karl Bajer, koji je 1891. godine u ovoj bolnci izvršio i tri neu-rohirurške operacije.

Otvaranjem Zemaljske bolnice (Lande-sspital) u Sarajevu (otvorena 1.7.1894. godine) Vakufska bolnica postaje Bolnica za duševne bolesti – Umobolnica, i sredstvima Vakufa izdržavana je narednih šesnaest godina.

Vakufska bolnica je imala: glavnu zgra-du, dvije sporedne zgrade (u jednoj su liječeni bolesnici od sifilisa, u drugoj su bili kupati-lo, vešeraj, ostava za leševe i ostava za drvo)

Slika 87. dr. Jozef Kečet

IZET MAŠIć

167

ukupne površine 455 m2, a ženski bolesnici liječeni su u iznajmljenoj privatnoj kući. Bolnici je pridodata i sporedna zgrada 188 m2, te avlija i vrt sa 434 m2. Glavna zgrada je bila forme jednokatnice, sagrađena od čerpića, a pokrivena ćeremidom. U parteru je imala hol, sobu za nadzornika, kuhinju, blagovaonu i klozete, a na prvom katu četiri velike i dvije male bolesničke sobe za smje-štaj bolesnika (četiri klase). U sporednoj zgradi bilo je šest bolesničkih soba za oboljele od sifilisa i prostrano predsoblje.

Od 1882. do 1894. godne zauzetost postelja je bila i do 90 kreveta, a od 1885. do 1889. godine zauzetost je bila oko 50 kreveta, a u vrijeme većih epi-demija oko 80 kreveta. Bolnica je imala posebnu prostoriju za pranje rublja i mrtvačnicu, nije imala nijedne banje, ali su ispred ulaza postojale dvije četve-rougaone banjice s vodom i kamenim koritom (odvojene pregradom za muške i ženske bolesnike).

Upravitelj bolnice (hodža) je imao jednu manju kuću s kupatilom. Go-dine 1884. bolnica je građevinski restaurirana i priznata kao javna ustanova. Od 1909. godine (otvorena nova umobolnica u Zemaljskoj bolnici) Vakufska bolnica je pretvorena u stambeni objekat do 1920., a onda do 1941. godine u đački konvikt “Gajreta”. Godine 1970. postala je spomenik kulture (pod zašti-tom države).

13.3.2. Vakufska bolnica u Tuzli

Službene zdravstvene institucije u Tuzli bile su organizirane za vrijeme posljednje dekade u XIX stoljeću. Prva apoteka u 1864. i prva vakufska bolnica (hastahana) 1874. godine. Hastahanu je osnovao Mehmed Šerbić, koji je rođen u Sarajevu 1847. godine, u zanatlijskoj porodici. Diplomu liječnika stekao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Istanbulu 1873. godine. Nakon povrat-ka u domovinu, postavljen je 1874. go-dine za liječnika zvorničkog sandžaka čiji je glavni grad bio Tuzla. Odmah po dolasku u Tuzlu, pokrenuo je nekoliko značajnih akcija kojima je želio pobolj-šati zdravstvenu zaštitu. Jedan od glav-nih projekata bio je građenje bolnice u

Slika 88.Vakufska bolnica u Tuzli


168

Tuzli. Hastahana u Tuzli locirana je u Strmoj ulici (današnjoj ulici Mehmeda Šerbića), blizu Jalske džamije. Izgrađena je iz sredstava vakufske uprave, koja je bila investitor ovog značajnog objekta, i za upotrebu otvorena u jesen 1874. godine. Sastojala se od osam prostorija: četiri sobe za pacijente sa deset kreve-ta, prostorija za ordinaciju i prijemnu ambulantu, bolesnička kuhinja i soba za dva bolničara koji su održavali stalno dežurstvo. Pored toga, u dvorištu je sa-građena ljetna kuhinja, pomoćni magacin i drvna šupa. Bolnica je funkionira-la do 1.7.1886. godine, kada je sagrađena nova Općinska bolnica, u kojoj je dr. Šerbić radio sve do penzionisanja. Vakufska bolnica u Tuzli (Hastahana) koju je osnovao dr. Mehmed Šerbić, sa Vakufskom bolnicom u Sarajevu, koju je osnovao dr. Jozef Kečet, definitivno predstavljaju zametak organizirane zdrav-stvene službe u Bosni i Hercegovni, što ima nesumnjiv historijski značaj.

13.3.3. Turska bolnica(hastahana) u Banjoj Luci

Banjalučka hastahana osnovana je u doba vladavine Omer-paše Latasa, o čemu svjedoče podaci koje je naveo Mato Džaja (“Banja Luka u putopisi-ma, zapisima i legendama”) u opisu kako je spomenuti vojskovođa naredio: “Neka se svi regenti, dosad neobreza-ni, odmah obrežu!”, što je doktor Ar-lin Ermen u ovoj banjalučkoj bolnici i obavio.

Ova bolnica bila je locirana iz-među džamija Arnaudija i Ferhadija u Gušića kući, a koja se nalazila na ra-skršću predratnih ulica Josipa Mažara Šoše i Zmaj Jovine. Građena je poput kuća u posavskim gradovima na dva sprata (pod od cigle, prizemlje od ka-

mena i dva sprata s potrkovljem, s arhivoltima oko prozora, i krovom prekri-venim ćerpićima). Pretpostavlja se da je banjalučku hastahanu sagradio izvje-sni Rasimaga, i da je prethodno služila kao objekt za stanovanje. Kao bolnica korištena je za smještaj ranjenika tokom borbi bosanske i austrougarske vojske u periodu 1875-1878. godine. Stradala je prilikom zemljotresa u Banjoj Luci 1969. godine.

Slika 89. Banjalučka hastahana

IZET MAŠIć

169

13.3.4. Turske bolnice u Mostaru

Za turske vladavine u Mostaru radile su dvije bolnice: vojna i civilna. Ne zna se tačno kada su osnovane, ali se pretpostavlja da je to bilo 1860. godine, jer se spominje taj datum da je za općinskog liječnika postavljen izvjesni dr. Shod iz Istanbula.

Vojna bolnica je bila smještena u jednoj zgradi u Južnom logoru i godine 1878. imala je 200 kreveta. Iste godine je funkcionirala i civilna bolnica smje-štena na Mejdanu koju je izvjesni Jujo sagradio za stanovanje šerijatskih sudija (kadija). Civilna bolnica u Mostaru bila je stacionirana na ovom mjestu do 1888. godine, kada je preseljena u novosagrađenu zgradu blizu bivše željeznič-ke stanice. Dio te zgrade i danas tamo postoji.

Kada govorimo o zdravstvenim institucijama u Mostaru za vrijeme turske vladavine, trebalo bi posebno naglasiti da su se ljudi ranije uglavnom tretirali sami narodnim lijekovima ili uz pomoć travara i narodnih vidara: travama i mašću (melhemima). Ove lijekove su sami pravili i recepte za njihovo spravlja-nje držali su kao vrhunsku tajnu.

U porodici Humo u Mostaru koristio se recept za efikasan lijek protiv žutice, a u porodici Kalajdžić repect za izradu “maze” – melhema (mehlema) protiv dječijih osipa i raznih vrsta krasti i šuge. Recepti za neke od spomenutih lijekova u narodu ovog kraja još uvijek su u primjeni kao efikasna sredstva liječenja.

13.3.5. Turska vojna bonica u Sarajevu

Godine 1866. (28. juna), odlukom Šerif Topal Osman-paše, započela je izgradnja turske vojne bolnice u mahali Magribija (otkupljena zemljišta poro-dica Cankarević, Grbić, Šahmanija, te Smailage Badžhanedžije i Buzare Mula Abdije), za liječenje uglavnom turskih vojnika i starješina. Nadzor nad grad-njom vršili su: jedan inžinjer arhitekta Andrija Damjanov, te inžinjeri dalma-tinci Franjo Moise i Linardović.

Ova bolnica je jedna od prvih izgrađenih zgrada tog tipa po modernim građevinskim kanonima, veličine 40/60 m2, s vlastitim vodovodom i kanali-zacijom (vlastiti vodovod s izvora na Soukbunaru). U ovoj bolnici primjenji-vala se medicina zapadnoevropskih škola (od strane turskih vojnih liječnika, školovanih u austrougarskoj monarhiji).

Arhitektonski izgled: jednokatnica sa naglašenim izbočenim i prostranim ulazom, unutrašnjim dvorištem i dva aneksa sa smještenim nužnicima. Zidovi su građeni od cigle, a krovna konstrukcija je bila drvena i pokrivena ćeremi-dom. Uz glavnu zgradu bilo je nekoliko pomoćnihi manjih zgrada: kasarna, kuhinja, magacini, perionica rublja i prostorije za pomoćno bolničko osoblje.


170

Više puta je dograđivana: za vrijeme austrougarske okupacije u parku bolnice je dograđeno nekoliko manjih paviljona za zarazna oboljenja, a sam centralni objekat je proširen izgradnjom nekoliko prizemnih baraka od Kranj-čevićeve ulice.

13.3.6. Vojna bolnica pod austrougarskom vladavinom

U periodu austrougarske dominacije na ovim prostorima Cirkularnom naredbom od 10. avgusta 1879. (vojni br. 4203), “Njegovo carsko i kraljevsko veličanstvo najmilostivije je izvoljelo odobriti najuzvišenijom odlukom od 4. augusta 1870. godine:

∗ da se s 1. septrembrom 1879. u Sarajevu i Mostaru uspostavi po jedna gar-nizonska bolnica, skupa sa sanitetskim odjeljenjem i apotekom, koje će nositi br. 25, donosno broj 26.

∗ da se odgovarajući broj ljekara, svećenika, trupnih računovođa i apote-karskih činovnika, zatim armijskih oficira i oficira i ljudstva sanitetske trupe vodi iznad propisanog mirnodopskog stanja, prema pretpostavlje-nom stanju novih ustanova i odjeljaka, s odgovarajući organizacionim odnosima.Godine 1897. turska vojna bolnica postala je 25. austrougarska Garnizon-

ska bolnica, sastavljena iz dva kompleksa: ∗ donji prema Titovoj je imao glavnu zgradu, oficirsku bolesničku baraku,

kuhinje i kupatila, te objekte sa radionicama, magacinima i sl.∗ gornji na obronku Gorice, sadržavao je pet voničkih bolesničkih baraka,

barake mrtvačnice i peći za spaljivanje.Zastupljen je bio paviljonski sistem organizacije u kome su radili austro-

ugarski ljekari, a liječeni su isključivo vojnici i oficiri.

13.3.7. Vojna bolnica stare Jugoslavije, NDH i JNA

Preuređena turska vojna i austrougarska vojna bolnica između I i II svjet-skog rata dobijaju još jedan paviljon, zapošljava 18 vojnih ljekara, ima oko 400 kreveta u sklopu hirurškog, internog, zaraznog, kožno-veneričnog, očnog, ORL, prijemnog odjeljenja te dijagnostičkih službi.

Za vrijeme NDH u njoj se liječe domobrani i ustaše, ali je imala i posebno odjeljenje za zarobljenike (partizane).

Zbog dotrajalosti objekata vrše se neophodne prepravke i povećava broj kreveta na 800 (ukupni gabarit se ne mijenja).

IZET MAŠIć

171

13.3.8. Austrogarske civilne bolnice

Prema podacima Glasnika Ministarstva narodnog zdravlja BiH za 1923. go-dinu, u Bosni i Hercegovini su postojale slijedeće Općinske bolnice: u Bijeljini (osnovana 1868. godine, sa 50 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 4 bolničara), u Der-venti (osnovana 1894. godine, sa 35 kreveta, zaposlen 1 liječik i 2 bolničara), u Pr-njavoru (osnovana 1902. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), Gradske bolnice: u Banjoj Luci (osnovana 1882. godine, sa 80 kreveta, zaposlena 2 liječnika i 9 bolničara), u Prijedoru (osnovana 1883. godine, sa 20 kreveta, za-poslen 1 liječnik i 3 bolničara), u Bihaću (osnovana 1884. godine sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Brčkom (osnovana 1885. godine, sa 45 kre-veta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), Okružne bolnice: u Mostaru (osnovana 1888. godine, sa 65 kreveta po potrebi, a 45 prosječno), u Travniku (osnovana 1898. godine, sa 60 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Tuzli (osnovana 1.1.1922. godine, sa 80 kreveta, zaposlena 2 liječnika i 5 bolničara), Sreske bolnice: u Kotor-Varoši (osnovana 1890. godine, sa 25 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bol-ničara), u Kladnju (osnovana 1892. godine, sa 24 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Srebrenici (osnovana 1892. godine, sa 23 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Livnu (osnovana 1.7.1893. godine, sa 36 kreveta, zaposlen 1 liječ-nik i 2 bolničara), u Varešu (osnovana 1.7.1894. godine, sa 31 krevetom, zaposlen 1 liječnik i 1 bolničar), u Gacku (osnovana 1894. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Ključu (osnovana 1895. godine, sa 34 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Bileći (osnovana 1918. godine, sa 38 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Višegradu (osnovana 1.3.1920. godine, sa 50 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Stocu (osnovna 1920. godine, sa 21 krevetom, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Trebinju (osnovana 25.4.1920. godine sa 43 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Foči (osnovana 1.8.1920. godine), u Vlasenici (osnovana 15.1.1923. godine, sa 17 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bol-ničara); Državna bolnica u Sarajevu (osnovana 1894. godine, sa 1.150 kreveta, zaposleno 50 liječnika, od čega 10 šefova odjeljenja, 30 liječnika sekundaraca, 4 liječnika specijalizanta i 6 asistenata, te 101 bolničar i časnih sestara, 122 ostale posluge, 8 službenika, 3 svećenika, 1 babica, 10 laborantkinja i 8 pisara): Bolnica Kaznionog zavoda u Zenici (osnovana 1888. godine, sa 72 kreveta, zaposeln 1 liječnik i bolničari po potrebi); Tvornička bolnica u Drvaru (osnovana 1907. go-dine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara); Rudarska bolnica u Kaknju (osnovana 1908. godine, sa 13 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Brezi (osnovana 1919. godine, sa 16 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara) i Bolnica Rudarske uprave u Zenici (osnovana 1909. godine, sa 24 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 1 bolničar).


172

Pred Drugi svjetski rat, 1937. godine mreža zdravstenih organizacija u BiH bila je sljedeća: Državna bolnica u Sarajevu sa 1.027 kreveta; Banovin-ska bolnica Banja Luka sa 192; Banovinska bolnica Mostar sa 192; Banovin-ska bolnica Tuzla sa 180; sreskih bolnica 9 sa ukupno 240 kreveta; općinskih bolnica 11 sa ukupno 555 kreveta; specijalna bolnica za TBC Kasindo sa 160 kreveta; općinskih ambulanti 27; javnih apoteka 64; liječnika u 1939. godini (bez vojnih) 383; diplomiranih farmaceuta u 1939. godini 71; babica u 1939. godini 110 i srednjemedicinskih radnika u 1939. godini 47. U ovom periodu provode se organizirane akcije suzbijanja zaraznih bolesti, zatim, provođenje vakcinacija, izgradnje javnih kupatila i klozeta, vodoopskrbnih objekata i dr., jer na prostorima BiH haraju epidemije pjegavca, trbušnog tifusa, dizenterije, te endemije luesa, lepre, malarije,trahoma i sl. Neposredno pred rat, godine 1939. u epidemiološko bakteriološkim službama radi oko 79 liječika – spe-cijalista preventivne medicine. Spomenuti zavodi i bakteriološke stanice prvi put vode ozbiljnije statistike za praćenje zdravstvenog stanja stanovništva na području BiH. Iste godine mrežu čine 25 bolnica i to: 1 državna, 3 banovin-ske, 9 sreskih, 11 općinskih, 1 specijalna (za TBC), te 27 općih ambulantai i 46 javnih apoteka. Broj civilinih liječnika bio je 383, farmaceuta 71, srednjeg me-diciskog kadra 47 i babica 110 (26). Međutim, daljnji razvoj zdravstva tokom Drugog svjetskog rata stagnira, a sam period karakteriziraju ratna razaranja sa značajnim zdravstvenim posljedicama po stanvništvo, a naročito pojavu velikih epidemija tifusa i pjegavca. Također, značajan broj zdravstvenog kadra je ubijen, nestao ili napustio zemlju, što se odrazilo na pogoršanje higijensko-sanitarne situacije u BiH.

Ovaj prijesjek nama dostupnih podataka o radu i razvoju zdravstvenih ustanova i njihovim kadrovima u periodu između dva svjetska rata mali je dio bosanskohercegovačke zdravstvene povijesti, a dat je s namjerom da se značaj-niji povijesni likovi i događaji ne zaborave. Trebalo bi više vremana i prostora u ovoj knjizi, kako bi se sveukupna zdravstvena prošlost BiH bolje i detaljnije opisala.

13.3.9. Zemaljska bolnica u Sarajevu

Zemaljska bolnica u Sarajevu, otvorena 1. jula 1894. godine, bila je najveći hospitalni objekt u regiji i imala 4 odjeljenja (204 kreveta): Interno (šef: prim. dr. Geza Kobler), Hirurško (šef: prim. dr. Josef Preindlsberger), Ginekološko-akušersko (šef: doc. dr. Otto Weiss), Dermato-venerološko (šef: prim. dr. Le-opold Gluk), a prosekturu je vodio dr. Roman Wodynski, patolog iz Krakova. U Zemaljskoj bonici u Sarajevu je radio vrlo kvalificiran medicinski kadar,

IZET MAŠIć

173

uglavnom s Bečkog medicinskog fakulteta, asistenti profesora: Šre-tera, Bilrota, Nojmana, Hrobaka, Brauna, di-rektora Interne, Hirur-ške, Kožne i Ginekološ-ke klinike Medicinskog fakulteta u Beču. U bol-nici su se liječili uglav-nom članovi familija bečke administracije, zaposlene u BiH, ali i obični građani, bez ob-zira na vjersku pripad-nost.

U to doba rađeni su i vrlo komplicirani hirurški i drugi zahva-ti. Liječnici su imali i svoj naučni časopis, Glasnik Zemaljske bolnice u Sara-jevu, koji je izlazio na njemačkom jeziku od 1897. do 1903. godine. Te godine je u Sarajevu organiziran Evropski kongres dermatovenerologa, jer je u BiH, u to doba bilo puno luesa kod odraslog stanovništva ali i lepre, radi čega je ofor-mljen 1897. godine leprozorij, jedini u Evropi. Ova bolnica je širila kapacitete, i da nije započeo Prvi svjetski rat, a zahvaljujući dr. Hamdiji Karamehme-doviću, uglednom liječniku, direktoru Zemaljske bolnice i ministru zdravlja Kraljevine Jugoslavije, 1914. godine donesen je Zakon o zdravstvenim ustano-vama i prošireni su kapaciteti Zemaljske bolnice, te otvorena nova odjeljenja, zamišljena kao nastavna baza za formiranje prvog Medicinskog fakulteta u BiH. Nažalost, rat je onemogućio ostvarenje takve vizionarske ideje.

Zemaljska bolnica će kasnije postati Opća državna bolnica, pa Klinička bolnica Medicinskog fakulteta u Sarajevu, čiji će odjeli postati nastavne baze, 1946. godine otvorenog, prvog Medicinskog fakulteta u BiH. Istina, još 1944. godine u Sarajevu je bilo otvoreno odjeljenje Medicinskog fakulteta Sveučili-šta u Zagrebu, ali brzo i zatvoreno. I o ovome događaju isti autor je napisao posebnu monografiju. Od 1974. godine ova bolnica prerasta u Univerztetsko-klinički centar sa 82 organizacijske jedinice, a 1992. godine u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu sa klinikama kao bazama Medicinskog fakulteta.

Slika 90.Mreža zdravstvenih ustanova u BiH 1881. godine


174

13.4. ZDRAVSTVENI KADROVI I INSTITUCIJE U BIH POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

Nakon Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini, sve osnovane opće, sreske i regionalne bolnice iz turskog i austrougarskog perioda doživljavaju organizacijske, funkcionalne i dohodovne promjene u skladu sa formiranjem novog društvenopolitičkog sistema u državi i nadležnih institucija odgovor-nih za organizaciju sistema zaštite zdravlja. Zdravstvene institucije, namjenski formirane za obavljanje tercijarnog i kvarternog nivoa zdravstvene zaštite, po-staju kliničke bolnice ili univerzitetski klinički centri, čiji pojedni odjeli posta-ju nastavne baze za realiziranje dodiplomske a kasnije i postdiplomske nastave novoosnovanih medicinskih fakulteta. U njima se educiraju i prvi samostalni zdravsteni kadrovi u Bosni i Hercegovini, koji će biti značajan oslonac za bolje i kvalitetnije organiziranje zdravstvene službe.

Prvi medicinski fakultet u BiH osnovan je 1944. godine kao odjel Medi-cinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prostorno smješten u sadašnjoj zgradi Osnovne škole “Nurija Pozderac” na Bistriku i u rezidenciji Konak na Bistriku. Jedna generacija studenata započela je svoj studij na ovom fakultetu ali je iz određenih razloga morala prekinuti studij i nastavili su ga na medicinskim fa-kutetima u Zagrebu (osnovan 1917. godine), Beogradu (osnovan 1921. godine) i Ljubljani (osnovan 1919. godine, za četiri prva semestra, a 1945. za komple-tan studij), te na drugim fakultetima novoosnovanog Univerziteta u Sarajevu. Osim pobrojanih, osnivani su medicinski fakulteti u bivšoj Jugoslaviji sljede-ćim redom: u Sarajevu (1946), Skoplju (1947), Rijeci (1955), Novom Sadu (1960), Nišu (1960) i Prištini (1970). U BiH, osim sarajevskog, osnovani su medicinski fakulteti u Tuzli (1976), Banjoj Luci (1978), Foči (1994) i Mostaru (1997). Na

ovim fakultetima studiralo je više od 40.000 studenata medicine, a tačan broj diplomiranih trenutno ne znamo.

Značajnu ulogu u organizira-nju kvalitetne zdravstvene zaštite u BiH odigrale su srednje i visoke medicinske škole, od kojih su neke prerasle u zdravstvene fakultete. Srednji i visoki medicinski kadar zadugo se nije mogao educirati u BiH upravo zato što su insitucije ovog edukacijskog tipa relativno Slika 91. Prvi medicinski časopis u BiH

IZET MAŠIć

175

kasno formirane. Uglavnom je zdravstvene usluge ovog tipa pružao priučeni zdravstveni kadar (bolničari, časne sestre i dr.) koji su svoju edukaciju stjecali, većinom uz rad u zdravstvenim institucijama koje su već postojale. Pouzdano se zna da je prva zvanična zdravstvena institucija bila Babička škola osnova-na u Sarajevu 1894., nakon Zadra 1820. i Zagreba 1826. godine, dakle treća na prostorima bivše Jugoslavije zahvaljujući doc. dr. Ottu Weissu, i u kojoj je educirano 150 babica tokom deset godina. Do otvaranja Zemaljske bolnice u Sarajevu, u cijeloj BiH bila je samo jedna educirana babica – Alojzija Vensko. Među prvim kvalificiranim sestrama (možda čak i prva zaposlena diplomira-na medicinska sestra) bila je izvjesna Eva Weber, glavna sestra instrumentarka u sanatoriju Državne bolnice u Tuzli, koja je prije toga radila kao sestra instru-menarka na Hirurškoj klinici Medicinskog fakulteta u Beču. Visoke zdrav-stvene (medicinske) škole u BiH osnivane su sljedećim redom: u Sarajevu 1976. godine, u Banjoj Luci 1987., u Bihaću 1998. godine, u Tuzli 2002. godine, u Mostaru itd. U međuvremenu je, u Sarajevu Visoka medicinska škola prerasla u Fakultet zdravstvenih nauka, kao četverogodišnji studij, a u Zenici je osno-van Zdravstveni fakultet, 2003. godine. Na nekim se realizirao dvogodišnji, na nekim trogodišnji, a u zadnje vrijeme, u skladu s Bolonjskom deklaracijom, i četverogodišnji studij (4). Značajnu ulogu u osiguranju kvalitetne zdravstve-ne zaštite stanovništva u BiH imali su i novoosnovani farmaceutski fakulteti u BiH, i to u Sarajevu (1977. godine), Tuzli (1995. godine), Banjo Luci (1997. godine), te stomatološki fakulteti, u Sarajevu, prvo kao Odjel Medicinskog fa-kulteta 1963. godine kao samostalan fakultet 1973. godine, te u Banjoj Luci, Foči i Mostaru..

Slika 92. Zdravstveno osoblje Zemaljske bolnice u Sarajevu 1909. godine


176

Značajno je spomenuti, osim medicinskih sestara ulogu i doprinos žena liječnica u Bosni i Hercegovini.

Devedesetih godina 19. stoljeća Zemaljska vlada u Sarajevu donosi odlu-ku da se za pojedina radna mjesta angažiraju i žene liječnice. S obzirom da je u Austrougarskoj monarhiji medicinski studij bio privilegija samo muškaraca, onda je zatražena pomoć iz Švicarske, jer je u ovoj zemlji bio omogućen studij medicine i ženama. Kao prve žene liječnice, zaposlene u BiH, angažirane su Čehinje i Poljakinje, koje su završavale studij u Švicarskoj krajem 19. i počet-kom 20. stoljeća i to: Ana Bajerova (1853-?), završila studij u Cirihu, radila u Brčkom, Gračanici, Derventi i Sarajevu), Bohuslava Keckova (završila studij u Cirihu, radila u Mostaru, Stocu, Ljubuškom, Konjicu, Bileći, Gacku, Trebi-nju, Nevesinju), Teodora Krajevska (1854-1935), završila studij u Ženevi, radila u Tuzli i Sarajevu, Jadviga Olševska (1855-1924), studij završila na Sorboni, a radila u Tuzli, Zvorniku, Maglaju, Gračanici, Brčkom, Branislava Prašek-Calzinski (radila u Sarajevu, kao pedijatar i školski ljekar)... Prva žena musli-manka koja je završila studij medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1931. godine je doktor Ševala Iblizović (1905-1978), a u Beogradu 1939. godine doktorica Hiba Šerbić, kćer doktora Mehmeda Šerbića.

13.5. ZAKLJUČAK

Organizirana zdravstvena služba u BiH započela je osnivanjem prvih bolnica (Vakufska i turska vojna bolnica u Sarajevu) finansiranih iz sredstava Vakufa, te fondova tadašnjih vlada, te austrougarskih općinskih, sreskih i ko-tarskih bolnica.

Veliku ulogu u liječenju civilnog i vojnog stanovništva odigrali su školo-vani medicinski kadrovi iz BiH na fakultetima u Austriji, Italiji, Mađarskoj, Turskoj, Švicarskoj, kasnije na novoosnovanim fakultetima u BiH.

U navedenim bolnicama upražnjavana je moderna evropska medicina, a tadašnji liječnici činili su i takve složene operativne i terapeutske zahvate koji su prvi put učinjeni u najmodernijim bolnicama Evrope.

Historijski značaj prvih bolničkih institucija u BiH je veliki, a posebno prvih školovanih medicinskih kadrova, koji će odigrati sudbonosnu ulogu u liječenju stanovništva BiH, ali i odgoju novih zdravstvenih kadrova u novofor-miranim srednjim medicinskim školama i na medicinskim i drugim zdrav-stvenim fakultetima u BiH.

IZET MAŠIć

“Sestra je ogledalo, u kojem se odražava,

položaj žene u društvu”

Victor Robinson

HISTORIJSKI PRESJEK SESTRINSTVA ZADNJIH STOLJEĆA


14. POGLAVLJE

178


14.1. DOGAĐAJI KOJI SU POZITIVNO UTJECALI NA RAZVOJ SESTRINSTVA

1790. godine u Ljubljani je osnovana Državna babička škola, to je u stvari bio tečaj, koji je trajao 10 mjeseci.

1817. godine, Elizabeth Gurney Fry, osnovala školu za medicinske sestre.1826. godine, Theodor Fliender upoznao u Nizozemskoj đakonese, te prouča-

vao njihovo djelovanje. U Engleskoj je sreo E. Fry podržao njen huma-nitarni rad, te pod utjecajem iste osnovao zatvorsko društvo, prvo takve djelatnosti u Njemačkoj.

1827. godine, majka Mary Catherine Mcauley u Dablinu osnovala sestre milo-srdnice. Pet sestara iz ovih redova se pridružilo F. Nightingale odlaskom u krimski rat.

1831. godine, sestre milosrdnice polažu zavjet i počinju posječivati Dablinske bolnice i njegovati oboljele od kolere.

1836. godine, Frederika Munster i Theodor Fliender, osnovali Sestrinsku ško-lu, gdje je edukacija trajala 3 godine. Prema nekim izvorima, tada se po-javila prva skripta iz sestrinstva. Po završetku njihove škole mogle su raditu u bolnici, privatnoj praksi i patronaži.

1851. godine, F. Nightingale provela tri mjeseca u Kaiserswerthu, što je ostavilo neizbrisiv trag, jer je po uzoru na isti osnovala prvu školu.

1854. godine, Florens Najtingel počela njegovati engleske ranjenike.1859. godine, Florens Najtingel objavljuje “Notes on nursing: What it is and

what it is not”. “Bilješke o zdravstvenoj njezi: Šta zdravstvena njega je-ste, a šta nije”. Objavljuje definiciju: “Zdravstvena njega je stvaranje naj-povoljnijih uvjeta za odvijanje prirodnih procesa, očuvanja zdravlja ili ozdravljenja”.

1860. godine, Florence Nightingale u Londonu osnovala prvu školu za sestre njegovateljice, St. Thomas’ s Hospital School of Nirsing. Pristupnise su boravile od 3 do 6 mjeseci, a kroz taj period se odlučivalo, da li su za taj poziv, a istovremeno je to bilo vrijeme dokazivanja da li posjeduju po-trebne kvalitete, da postanu dobre sestre.

Tokom školovanja su morale savladati slijedeće vještine:∗ previjanje rana, plikova i opeklina,∗ postavljanje pijavica,∗ primjene klizme, žene ženama, muškarci muškarcima,∗ masiranje tijela i ekstremiteta,

179

∗ zbrinjavanje bolesne osobe,∗ postavljanje zavoja,∗ pravljenje postelje, te izmjena postelje bolesniku,∗ sudjelovanje pri hirurškim zahvatima,∗ provjetravanje i održavanje odjeće i odijela čistim,∗ promatranje pacijenta. Kada je u pitanju promatranje pacijenta, strogo je insistirala na proma-

tranju izlučevina, iskašljaja-sputuma, pulsa, kože, boje tena, disanja, sta-nja svijesti, stanja rana, zbrinjavanju rekonvalescenata.

1879. godina, u Sarajevu donešena uredba o vršenju primaljske prakse u sklo-pu sanitetskog odjeljenja, pri Zemaljskoj vladi.

1880. godine, u Liverpoolu je počeo organizirani rad u patronažnoj službi.1882. godine, u Beču osnovana prva škola za sestre, zahvaljujući cijenjenom

hirurgu Billorthu.1882. godine, počinje se govoriti i pisati o sestrinstvu kao profesiji.1887. godina, izdat primjer obaveza sestara u bolnicama u SAD-ma. Sestre su

vodile njegu za 50 bolesnika , te su se morale pridržavati sljedećih pra-vila:

∗ Svaki dan na svom odjelu pomesti i oprati podove, obrisati prašinu s bol-ničkog namještaja i prozorskih okvira.

∗ Donositi ugljen za dnevne potrebe i održavati na odjelu ujednaćenu tem-peraturu.

∗ Obzirom na važnost dobre rasvjete zbog promatranja bolesnika svaki dan napuniti svjetiljke kerozinom, očistiti staklene cilindre, podesiti fiti-lje, a jednom sedmično oprati prozore.

∗ Budući da su bilješke sestre značajna pomoć u radu liječnika, svaki dan pažljivo naoštriti olovke i pripremiti ih za liječnika.

∗ Radni dan sestre u dnevnoj smjeni traje od 7- 20 sati, sa izuzetkom subo-te, kada je slobodna od 12 – 14 sati.

∗ Diplomorana sestra čijim je radom direktor zadovoljan, dobit će jednu večer u sedmici slobodnom zbog kupovine, a dvije ako redovno odlazi u crkvu.

∗ Sestra koja puši, pije alkoholna pića, uređuje kosu kod frizera ili posje-ćuje salone za ples, pružit će direktoru dovoljno razloga da posumnja u njenu vrijednost, namjere i poštenje.

1892. godine, Elizabeth Price, objavljuje raspravu o sestrinstvu kao profesiji.1895. godina, u SAD-u angažirana prva sestra da vrši kućne posjete, a liječnik

je vodio nadzor nad pacijentima.

HISTORIJSKI PRESJEK SESTRINSTVA ZADNJIH STOLJEćA

180


1898. godine, počelo je osposobljavanje prvih primalja u Bosni i Hercegovini kroz instrukcije.

1912. godine, počeo sa djelovanjem The American Nurses Association.1914. godine, bilo je uposleno 234 liječnika, 74 farmaceuta i 114 babica.1915. godina, Loyd George osniva The Health of Municion workers Commi-

ttee s ciljem zaštite na radu od nesreća.1918. godine u SAD-u, medinske sestre dobijaju radna mjesta u preko 870 pre-

duzeća.1919. godine, Florens Swith Wright je napisala prvu knjigu o sestrinstvu u

industriji.1920. godine, u SSSR-u, započinje razvoj zdravstvene zaštite u koji se uključuju

bolničarke. 1920. godine, u Čehoslovačkoj se javljaju začeci polivalentnog rada medicin-

skih sestara.1921. godine, djeluje Državna škola za sestre pomoćnice u Zagrebu.1921. godine, počinje sa radom škola za nudilje Crvenog krsta u Beogradu.1925. godine, počinje sa radom škola za higijenu u Zagrebu.1929. godine, medicinska sestra F.Wilson, kao nastavnik je modificirala pita-

nja i zahtijevala od studenata da prikazuju zdravstvenu njegu pacijenta kojeg su zbrinjavali, te da prikazuju odgovore na pitanja “ na koje ste probleme naišli njegujući pacijenta”, te da razlikuju probleme iz zdrav-stvene njege, u odnosu na medicinske probleme (bolest), koji su danas prihvaćeni kao dijagnoze u sestrinstvu ( usamljenost, bespomoćnost, neprimjerena prehrana).

1930. godine, je osnovano Središte sestara za socijalno medicinski rad u Za-grebu.

1933. godine, izlazi prvi časopis “Sestrinska riječ” u Zagrebu.1934. godine, mnoge sestre postaju direktori škola za sestre. 1936. godine, u Sarajevu je održana Skupština Jugoslovenskog društva diplo-

miranih sestara. 1939. godine, bilo je uposleno 383 liječnika (bez vojnih), 110 babica i 47-oro

srednjeg medicinskog kadra.1950. godine, R.L. Mc. Manus prvi puta piše o dijagnozi u zdravstvenoj njezi “nursing diagnosis”1953. godine, V. Fry zvaničmo insistira na primjeni “nursing diagnosis” u se-

strinskoj praksi.

181

1954. godine, Webster izdaje riječnik u kojem decidno naglašava šta sestra tre-ba da dijagnosticira

1955. godine, Lesnik i Anderson definiraju ulogu medicinske sestre, na sljedeći način :

∗ Sestra treba da poznaje prirodne, tehničke i društvene nauke i da nadzire cjelokupnu njegu za pacijenta.

∗ Sestra treba da koristi spoznaje prirodnih, društvenih i tehničkih nauka, da promatra simptome i reakcije pacijenta uključujući simptomatologiju tjelesnog i mentalnog stanja i potreba.

∗ Sestra treba da dokumentira i izvještava o djelotvornosti njege kod paci-jenta.

∗ Sestra treba da nadzire sve koji su uključeni u zbrinjavanje pacijenta osim liječnika.

∗ Sestra treba da izvodi postupke za koje je osposobljena i ovlaštena.∗ Sestra treba da provodi edukaciju usmjerenu očuvanju tjelesnog i psihič-

kog zdravlja.∗ Sestra treba da primjenjuje i provodi naredbe u vezi sa liječenjem i medi-

cinskim tretmanom, pri čemu mora razumjeti uzroke i učinke propisa-nog.

1959. godine, D.E.Johnson, prezentira procese zdravstvene njege kroz tri faze:∗ I procjena stanja,∗ II donošenje odluke,∗ III akcija.

1960. godine, Dorothy Johnson, započinje razvoj bihevioralnih teorija u zdrav-stvenoj njezi.

1960. godine, naziv dijagnoza počinje da se koristi i u zdravstvenoj njezi.

1960. godine, Abdellah, prezentira prvu klasifikaciju, koja je obuhvačala 21 problem, zapravo to je klasifikacija postupaka medicinske sestre.

1961. godine, I. Orlando, prezentira proces zdravstvene njege kroz tri faze:

∗ I ponašanje pacijenta,∗ II reakcija medicinske sestre,∗ III aktivnosti medicinske sestre.

1963. godine E.Wiedenbach, prezentira proces zdravstvene njege kroz tri faze:∗ I prepoznavanje potrebe za pomoć,∗ II pružanje potrebne pomoći,∗ III evaluacija pružene pomoći.


182


1964. godine E.Wiedenbach, objavljuje definiciju njege koja glasi: “Zdravstvena njega je pomoć pojedincu, porodici ili grupama kojima

je ta pomoć potrebna, a utemeljena je na suosjećanju znanju, umijeću i razumijevanju”.

1967. godine, H.Yura i M.Walsh daju noviji opis procesa zdravstvene njege kroz četiri faze:

∗ I procjenjivanje,∗ II planiranje,∗ III provođenje,∗ IV evaluacija.

Sredinom 70-tih godina D. Bloch, 1974. godine, C.Roy, M.Mundinger, G. Jauron, 1975. godine, daju opis procesa zdravstvene njege kroz pet faza:

∗ I prikupljanje podataka,∗ II definiranje problema,∗ III planiranje,∗ IV provođenje,∗ V evaluaciju.

70-tih se počinje široko primjenjivati “patient –centered nursing” tj. “prema pacijentu orijentirana njega”.

1975. godine, Becknell i Smith definiraju dijagnozu u procesu zdravstvene nje-ge kao “ Svako stanje ili situacija u kojoj pacijent treba pomoć pri očuva-nju i ponovnom uspostavljanju zdravlja te mirnom umiranju”.

1975. godine, Gebbie, Lavin daju svoju definiciju dijagnoze: “Dijagnoza je sud ili zaključak proizašao iz sestrinske procjene”.

1975. godine, Bircher objavljuje: “Dijagnoza je ocjena pacijentove osobne re-akcije na iskustva kroz životne cikluse, razvojne i druge krize , bolest tegobe i druge stresove”.

1975. godine, Mundinger, Jauron publicira: “Dijagnoza je izjava koja se odnosi na pacijentov problem, a proizašla je kao zaključak iz analize prikuplje-nih podataka”.

1976. godine, Gordon publicira: “Dijagnoza koju postavlja viša medicinska se-stra – professional nurse opis je aktuelnog ili potencijalnog zdravstvenog problema koji su medicinske sestre s obzirom na edukaciju i iskustvo sposobne ili ovlaštene tretirati”.

1980. godina, D.E. Johnson, publicira definiciju zdravstvene njege:

183

“Zdravstvena njega je vanjski regulatorni utjecaj usmjeren poticanju i održavanju pozitivnog zdravstvenog ponašanja u zdravlju i bolesti.”

1980. godine, osnovana ANA American Nurses Association (udruženje medi-cinskih sestara SAD-a) Prihvaćena i često citirana definicija sestrinstva koju je usvojila ANA:

“Zdravstvena njega je dijagnosticiranje i tretiranje čovjekovih reakcija na aktuelne i potencijalne zdravstvene probleme”.

1980. godine D.E.Orem, objavljuje definiciju zdravstvene njege: “Zdravstvena njega je pomoć ili intervencija medicinske sestre usmje-

rena uspostavljanju ravnoteže između mogućnosti i određenih zahtjeva (općih i zdravstvenih), kojima pojedinac mora trajno udovoljavati radi održavanja života i zdravlja, oporavka od bolesti i ozlijeda te sučeljavanja s nihovim učincima.”

1982. godine, Roy objavljuje definiciju dijagnoze:”Dijagnoza je kratka izjava ili naziv koji sažima skup empirijskih pokazatelja, a predstavlja jedinstveni model čovjekovog ponašanja”.

1982. godine, Moris publicira definiciju dijagnoze: “Dijagnoza je opis reakcije nazdravlje i bolest, koje su medicinske sestre sposobne i legalno odgo-vorne i ovlaštene tretirati”.

1984. godine, Shoemaker objavljuje: “Dijagnoza je klinički sud o pojedincu, porodici ili zajednici proizašao iz prikupljanja podataka i njihove anali-ze.predstavlja osnovu za propisivanje konačne terapije za koju su odgo-vorne medicinske sestre. Izražava se sažeto i uključuje etiologiju stanja kada je poznata.”

1985. godine, N.Roper i suradnici, objavljuju definiciju zdravstvene njege koja glasi: “Zdravstvena njega je pomoć pacijentu u sprečavanju, rješavanju, ublažavanju i sučeljavanju s problemima u vezi sa svakodnevnim život-nim aktivnostima.”

1986. godine, uvodi se samostalan kolegij “Zdravstvena njega”, u nastavne pla-nove i programe škola za medicinske sestre i na VI stupnju obrazovanja obuhvaća 30 posto stručnih sadržaja .

1987. godine, Carpenito objavljuje svoju definiciju dijagnoze: ”Dijagnoza je izjava koja opisuje ljudske odgovore pojedinca ili grupe koje sestre mogu legalno identificarati i za koje mogu propisati konačne intervencije radi održavanja zdravstvenog stanja ili smanjenja, otklanjanja i sprječavanja poremećaja”.


184


14.2. KOMPARATIVNO ELABORIRANJE SESTRINSTVA PROŠLOSTI I SESTRINSTVA SADAŠNJOSTI

Danas na svim razinama zdravstvene zaštite, da li se radi o polikliničko-konzilijarnoj, bolničkoj, ili izvan zdravstvenog sistema, obdaništa i staračkih domova imamo djelovanje medicinske sestre. Dok sam se odlučivala za pisa-nje ovog udžbenika, prelistavajući pripremljenu literaturu tražila sam modus kako odvojiti jedno od drugog.

Kroz historiju gledano, to je nemoguće. Da bi se našim studentima dao adekvatan fond znanja vezano za sestrinstvo, neophodno je da poznaju histori-ju istog i historiju medicine. Toliko tijesna veza u zanimanjima koja se isprepli-ću, gdje rezultati djelovanja treba zajedničkim snagama da urode pozitivnim ishodom, a gdje se prvi oslanjaju na druge, i gdje su drugi ovisni o prvim.

U određenim historijskim razdobljima, zavisno od civilizacijskog, eko-nomskog, te kulturnog stepena razvoja, demografsko epidemiološkoj situaciji, razvijenosti općenito zdravstvene zaštite, obrazovanju i broju kadra zavisilo je i djelovanje medicinskih sestara. Dakle, pod direktnim utjecajem svih po-brojanih faktora koncipirala se i mijenjala uloga medicinskih sestara u zdrav-stvu.

Ukoliko posmatramo izdvojeno iz historijskog konteksta, može se zaklju-čiti da se sestrinstvo razvijalo postupno od pomoćne do samostalne djelat-nosti, kada je u pitanju zdravstvena njega. Njen razvojni put jeste bio složen i istovremeno uslovljen najraznovrsnijim promjenama ne samo u znanosti već i u društvu.

Gledajući uopćeno, sestre nisu niti bile svjesne u potpunosti da se njihova uloga toliko mijenja da ustvari ne razvijaju sestrinstvo, već prate brzi tehno-loški razvoj, koji ih udaljava djelimično od osnovnih ciljeva i zadataka njihove profesije, jer im istovremeno nameće velike administrativne zadatke.

Florence Nighitingale je često naglašavala da zdravstvena njega mora biti shvaćena kao stvaranje najpovoljnijih okolinskih uvjeta. Istovremeno je domi-nantni oblik pomoći ljudima, ne samo u ponovnom uspostavljanju zdravlja do otkrića djelotvornih lijekova i kirurških zahvata, već i u očuvanju zdravlja, te u vraćanju istog.

S razvojem medicine, te njezinim impresivnim dostignućima u određe-nim segmentima, došlo je do ekspanzije hospitalne zdravstvene zaštite, koja je bila usmjerena dijagnosticiranju i liječenju bolesti. U jednom vrlo kratkom peridu, desila se relativno blaga stagnacija razvoja zdravstvene njege, automa-tizmom i stagnacija sestrinstva.

185

Brojnost dijagnostičkih i terapijskih postupaka i zahvata, njihova istovre-mena kompleksnost dala je rezultat i krajnji ishod zapošljavanja velikog broja medicinskih sestara u bolnicama, sa izmjenjenom ulogom djelovanja. Bolnice su često bile birokratske institucije gdje se često upravljalo prema aktuelnoj vlasti, što je dovodilo do autoritativnih ponašanja rukovodećih struktura, gdje su se gubili osnovni kriteriji, a to su stručnost i sposobnost.

Primarni zadatak sestre i sestrinstva je pomoć pacijentu, bolesniku u obavljanju svakodnevnih aktivnosti i sučeljavanju s bolešću. Medicinske sestre su sve više počele pomagati liječnicima u procesu dijagnosticiranja i u procesu liječenja bolesti. Na određenim prostorima bivše Jugoslavije medicinske sestre su se i zvale liječnički pomoćnici.

Današnja, ne samo demografska situacija, već i epidemiološka u razvi-jenim zemljama i u zemljama u razvoju ima prema dobnoj strukturi starije stanovništvo, koje počinje da dominira, jer se istovremeno rapidno smanjuje natalitet. Istovremeno imamo sve više osoba koje boluju od hroničnih bolesti. Mnoga novija istraživanja, dala su rezultate, da starija osoba u prosjeku bolu-je od tri hronične bolesti. Uloga zdravstvene njege postaje ponovno ne samo značajnija već i samostalnija.

Istodobno preveniranje bolesti i promoviranje zdravlja, odnosno održa-vanje i očuvanje istog, zbrinjavanje bolesnih u njihovom domu, unutar poro-dice, njihovih najbližih, osnivanje stacionarnih zdravstvenih ustanova iziskuje da osnovna djelatnost treba da bude zdravstvena njega oboljelih od hroničnih i neizlječivih bolesti. Rezultati mnogobrojnih studija novijeg datuma dali su jednakomjerne smjernice da je oporavak pacijenta, bolesnika daleko brži, za-dovoljstvo mnogo veće, a letalni ishodi znatno smanjeni, unutar porodice.

Nažalost, jedna konstatacija je zasigurno tačna, da neovisno od napret-ka medicinske znanosti, sestrinstva, medicinske tehnologije, laboratorijske aparature, naše današnje bolnice su dehuminazirine. Pažnja svih zdravstve-nih uposlenika je usmjerena na kratkoročno rješavanje urgentnih problema, te uglavnom kada kritično stanje pacijenta, bolesnika, prođe isti su prepušteni sami sebi, tako da im daljna hospitalizacija daleko više šteti, nego koristi, u potpunoj rehabilitaciji, izlječenju, ili mirnoj i dostojanstvenoj smrti.

Često dolazi do nesporazuma zbog različitog poimanja, neriješenog, od-nosno još uvijek neizdiferenciranog statusa visoko obrazovanih medicinskih sestara, tehničara, njihove samostalnosti u suradnji i odgovornosti u vrlo slo-ženom multidisciplinarnom pristupu potreba zbrinjavanju pacijenata i zajed-ničkih elemanata teoretske osnove medicine, humanističkih znanosti i zdrav-stvene njege, odnosno sestrinstva.


186


Danas je znano, da brojne zdravstvene probleme, potrebe pojedinaca ili grupa, riješiti cjelovito i uspješno, mogu samo dobro vođeni timovi stručnja-ka različitih profila obrazovanja, specijalnosti i subspecijalnosti. Zdravstveni uposlenici u većini institucija djeluju unutar timova i sistema planirane zdrav-stvene zaštite. Saradnja je neophodna u multidisciplinarnim timovima, ali ona ne bi trebala biti negacija samostalnosti bilo kojeg profila stručnjaka, unutar timskog djelovanja.

14.3. BUDUĆI RAZVOJ I SMJERNICE SESTRINSTVA

S pobrojanim problemima ćemo se uskoro i mi susresti, sa kadrom koji profiliramo. Morat će se tačno izdiferencirati njihov status unutar zdravstve-nih instuticija i jasnije odrediti tko može i mora samostalno obnašati i izvrša-vati zadatke da bi se postigao zajednički cilj, a to je pacijent, bolesnik, zadovo-ljan pruženom zdravstvenom uslugom, zdravstvenom njegom.

Stupanj samostalnosti je uvjetovan i vrstom aktivnosti, koja se izvodi od-nosno rješava. Medicinska sestra jeste samostalni uposlenik, čija je osnovna djelatnost zdravstvena njega, ali su specifični sadržaji njezina rada, a istovre-meno su uslovljeni mnogobrojnim činiteljima.

U pojedinim zemljama nivo i način obrazovanja medicinskih sestara je različit. On je pod utjecajem sistema školovanja i tradiciji razvijenosti zdrav-stvene njege. U razvijenim zemljama, u škole za medicinske sestre pristup upi-su imaju isključivo kanditati koji su stekli opće obrazovanje i navršili dobnu starost od 18 godina.

Ukoliko se promatra vertikalno obrazovanje, ono može dostići nivo dok-tora znanosti, ali u segmentu sestrinstva i segmentu zdravstvene njege. Taj modul razvijenih zemalja, suvremenih stanovišta, će se slijediti i na Zdrav-stvenom fakultetu u Zenici.

Medicinske sestre s visokim stručnim obrazovanjem bit će osposobljene ne samo za razvijanje teoretskih osnova zdravstvene njege, već istovremeno i za educiranje iz oblasti iste, te rad sa širim populacijama na razini primar-ne zdravstvene zaštite, da bi se ostvarili ciljevi politike, ostvariti “zdravlje za sve”.

Već je naglašeno, da su se potrebe za zdravstvenom njegom uočljivo po-većale. Neophodno je promijeniti i način obrazovanja, ali ga istovremeno usa-glasiti s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i podrazumijeva se s postojećim modelima obrazovanja u Europi.

187

Sadržaji rada medicinskoga osoblja sa višim stupnjevima obrazovanja, trebaju da budu zdravstvena zaštita usmjerena unapređenju, čuvanju i ponov-nom uspostavljanju ravnoteže organizma, odnosno ponovnom takozvanom vračanju zdravlja. U svemu ovome, uz zdravstvene uposlenike će biti neop-hodna adekvatna pomoć društva u cjelini, svih njegovih segmenata, da bi se mogli očekivati pomaci ka pozitivnim rješenjima, te da bi došlo do realizacije zadatih ciljeva.

Osnovne, potrebne, jednim dijelom već i predviđene izmjene su:∗ obrazovati profil njegovateljica na nivou stručnih škola,∗ po završenom općem srednjoškolskom obrazovanju organizirati bazično obrazovanje sestara,∗ na višim stupnjevima obrazovanja osnivati specijalizacije,∗ osnovati VII stupanj obrazovanja za medicinske sestre , ∗ suvremenim nastavnim pristupima, nastavnim planovima, osposobljava-

njem predavača osigurati i osposobiti sestre za praksu.

Obrazloženje za osnivanje VII stupnja obrazovanja za medicinske sestre - 1989. godine (Hrvatska Fučkar), predložila je radna grupa za procjenu potreba za zdravstvenim kadrovima, a osnovala je Zajednica zdravstvenih fakulteta, koja je postavila prethodno ispunjavanje uvjeta:

∗ razvoj sestrinstva,∗ potrebe u zdravstvenom obrazovanju,∗ vodstvo, organizacija i planiranje ,∗ multidisciplinarni timovi,∗ međunarodna suradnja,∗ potreba daljnjeg usavršavanja.

Osposobljenost i ovlaštenja sestara s višom stručnom spremom:∗ procjenjuje zdravstveno stanje i rizike za zdravlje zdravih i bolesnih poje-

dinaca i grupa,∗ procjenjuje, a zatim utvrđuje potrebe pojedinca, zdravog i bolesnog, nje-

gove porodice i grupa za zdravstvenom njegom,∗ planira zdravstvenu njegu na osnovu utvrđenih potreba,∗ provodi zdravstvenu njegu,∗ organizira i nadzire provođenje zdravstvene njege,∗ evaulira uspješnost zdravstvene njege,∗ uspostavlja i vodi dokumentaciju iz područja zdravstvene njege ,∗ rukovodi timom za zdravstvenu njegu,


188


∗ uspostavlja i koordinira rad članova tima za zdravstvenu njegu, koordini-ra rad drugih zdravstvenih uposlenika,

∗ sudjeluje u planiranju i provođenju medicinsko-tehničkih zahvata, a to su: promatranje i izvještavanje o zdravstvenom stanju pacijenta, priprema za zahvate, izvođenje i, ili asistiranje pri zahvatima, prepoznavanje i in-terviranje u urgentnim stanjima, te primjena terapije,

∗ planira, provodi i samostalno i u timu, aktivnosti koje su usmjerene una-pređenju zdravlja,

∗ sudjeluje u planiranju i organiziranju zdravstvene zaštite,∗ sudjeluje u prepoznavanju i rješavanju zdravstvenih problema u društve-

noj zajednici,∗ sudjeluje u istraživačkom radu na području zdravstvene njege,∗ sudjeluje u edukaciji medicinskih sestara srednje stručne spreme i po-

moćnog osoblja u zdravstvu,∗ odgovorna je za unapređenje zdravstvene njege s aspekta utemeljenosti na

znanju, humanosti i organizaciji,∗ neophodno je, da i dalje usvaja nove spoznaje iz područja zdravstvene

njege, tzv samoobrazovanje.

U Bosni i Hercegovini se 12. maj slavi kao Dan medicinskih sestara.Danas se sestrinstvo bavi i raspravama o definiranju jedinstvenog dopri-

nosa sestrinstva zdravlju. Sestrinska praksa se informira i slijedi, ne samo teo-rije sestrinstva, već se bavi i istraživanjima. Međunarodna suradnja je u vezi sa kontekstom u kojem djeluje sestrinstvo preko svojih organizacija.

Postoje značajne varijacije u razvoju sestrinstva, vezane za razvoj kom-pletnog zdravstva, odnosno države. Dakako, da je potrebno razvijati surad-nju na prostorima bivše Jugoslavije, državama koje su geografski najbliže, ali i ostalih zemalja. To su i veće mogućnosti transfera znanja i razmjene iskustava u praksi.

Visoko obrazovana sestra treba biti prvenstveno emocionalno stabilna i zrela ličnost, jer će biti u stanju da obavlja svoj zadatak bez etičkih dvou-mljenja. Treba da razumije svakog pacijenta, bolesnika, odnosno da se nosi sa ljudskim tegobama i patnjama. Da je u stanju adekvatno i urgentno reagirati u datim situacijama zdravstvenih problema, u zadacima njoj povjerenim.

Visoko obrazovana sestra treba vješto vladati komunikacionim vještina-ma, a strpljivost i osjetljivost za pacijenta/ bolesnika su sastavni dio svakog sestrinskog postupka i neophodni za stvaranje pozitivnih odnosa, tj. odnosa povjerenja pacijent - bolesnik - sestra.

ZNAČAJNE LIČNOSTI ZA RAZVOJ SESTRINSTVA


Sahib Muminagić

15. POGLAVLJE

“Jedinstvena je uloga sestre pomagati pojed-incu, bolesnom ili zdravom”...

Virginija Henderson

190

15.1. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE SESTRINSTVO

∗Elizabeth Gurney FryElizabeth Gurney Fry (1780 -1845), predstavlja najznačajniju osoba za se-strinstvo u tom periodu. Započela je školovanje sestara, osnovala Sestrin-sku školu. To je bila prva organizacija za edukaciju općih i privatnih sestara. Kod uključivanja poštovani su strogi kriteriji, kadidatkinje su pomno odabi-rane, po pitanju karaktera i pismenosti. Školovanje nije trajalo dugo, par mje-seci, tokom kojih se promatrao rad, a učile su ih sestre koje nisu imale visoko obrazovanje. Ova škola je znatno una-prijedila položaj sestrinstva, a po zavr-šetku školovanja su postajale cijenjene u društvu, što je unaprijedilo istovre-meno i položaj žene u tom periodu.

Ona je prvenstveno uvidjela izuzetno loše zdravstveno stanje u ženskom zatvoru u Newgate. Potrešena stanjem zatvorenica, te odnosima prema istim, odlučila se boriti i zastupati njihova prava. Smatraju je reformatorom engle-skih zatvora i jednom od najzaslužnijih za uvođenje abolicije i humanijih odnosa prema zatvorenicima oba spola.

Sestre iz njene škole su obilazile i bolesne u kućama. Zbrinjavali su lju-de, koji su plaćali određenu sumu novca Institutu za njihove usluge. Institut of Nursing Sister je djelovao pod pokroviteljstvom kraljevske porodice do II svjetskog rata. Ustanova je bombardovana i uništena u potpunosti, a uposleni-ce su nastavile rad u drugim ustanovama.

∗Florence NightingaleFlorence Nightingale-Florens Najtingel (1820 – 1910), rođena u Firenci u

aristokratskoj, plemićkoj porodici. Željela se školovati za medicinsku sestru, ali je imala veliki otpor od strane roditelja. Školovanjem je stekla visoku naobraz-bu za to vrijeme, raspolagala je znanjem latinskog, grčkog, logike, matemati-ke, statistike, administracije, javnog zdravstva i prehrane. Želeći preusmjeriti

Slika 93. Elizabet Gurney Fry


191

njena htijenja, roditelji putuju s njom po svijetu od 1849. do 1853. godine. Flo-rens uporno ima zanimanja za socijalna pitanja i sa 24 godine postaje sigurna i uvjerena da je to zanimanje kojem želi posvetiti svoj život. Narednih 7 godina pohađala je škole za podučavanje sesta-ra i proučavala sestrinstvo.

Englezi su počeli ratovati i imali su puno ranjenika. Prihvatila je na za-htijev tadašnjeg ministra rata, da ode u grad Skutari na ostrvo Krim sa 38 sesta-ra koje je podučila. Zatekla je pokretnu bolnicu u vrlo lošem stanju, ranjenici su umirali, posteljina nečista, neuredne prostorije, hrana loša. Organizira sani-ranje higijenskih uvjeta u bolnici, ranje-nici su okupani. Opskrbila je bolnicu adekvatnom hranom i čistim posteljina-ma te odjećom za pacijente. Do njenog dolaska umiralo je 42% ranjenika, a za vrijeme njenog boravka samo 2%. Bila je neumorna osoba. I danju i noću je obilazila bolesnike, pa su je nazvali Dama sa svjetiljkom. Po povratku u Engle-sku dobila je titulu i povlastice Heroja otadžbine.

1853.godine Florens Najtingel se vraća u Englesku i postaje upraviteljica Zavoda za primanje i njegu gospođa. U Kings koledž hospitalu je postavila temelje stručne njege bolesnika i ocijenjena je pozitivno. Unaprijedila je i re-formirala zakone, koji su se odnosili na zdravstveni sistem, moral i koji su obuhvatali siromašne. Reformirala je bolnice, ne samo u Engleskoj već i u In-diji. Njene zasluge su nemjerljive za unaprijeđenje sestrinstva i njege bolesnika. Pisala je savjete u novinama: Njega bolesnog djeteta, Njega djeteta-za majke, Njega bolesnika.

1856.godine, otvara u Londonu školu za medicinske sestre. Edukacija je trajala jednu godinu. Prema propisima škole, nosile su se uniforme, vladanje je moralo biti besprijekorno. Pristupnice su krasile kvalitete tačnosti, pouz-danosti, poštenja, strpljivosti, blagosti. Edukovane sestre po završetku, su bile izuzetno uvažavane, cijenjene i tražene. Florens je smatrala da sestra mora biti inteligenta, promovisala je sestrinstvo u profesiju i naglašavala izuzetnu važnost kontinuirane edukacije. Sestra Najtingel je u svojoj karijeri, doživjela ogromno poštovanje i popularnost, postala izuzetno cijenjena i tražena, ne

Slika 94. Florence Nightingale


192

samo u Engleskoj, već je dobijala pozive u Ameriku, Kanadu, Japan, Kinu, pa i u naše krajeve.

Definicija zdravstvene njege koju je dala Florens Najtingel 1859. godine glasi: Njega bolesnika je osiguravanje najboljih mogućih uslova da bi prirodne snage ozdravljenja mogle djelovati na bolesnika. To je njega bolesnih i čuvanje zdravlja zdravih ljudi.

1860.godine, smatrajući zdravstvenu njegu različitom od medicine doni-jela odluku da se u školu ne smije dozvoliti upis nijednoj pristupnici koja je imala ambiciju postati liječnik.

Dala je principe školovanja:1. Obrazovanje sestre mora uključiti kliničku praksu.2. Sestre trebaju biti pažljivo i stručno odabrane i smještene isključivo u in-

ternat koji odgovara karakteru škole i primjerenoj disciplini.3. Direktor škole mora biti sestra koja mora nadzirati komplentno izvođenje

školskog plana, odgoj u internatu, te voditi bilješke o svakoj studentici ponaosob.

4. Svi nastavni predmeti moraju obuhvatiti teorijski i praktični dio.5. Svi nastavnici koji su uposleni u školi moraju biti plaćeni za svoj rad.

Slika 95. Florence N. sa ranjenicima u Krimskom ratu


193

6. Kandidatkinje moraju imati literaturu, voditi dnevnik o savladavanju teorijskog znanja i praktičnih vještina, a isti moraju provjeravati sestre nastavnice.Bila je prva sestra istraživač, koja je u svojim djelima pisala o bolnicama,

sanitaciji, zdravlju, zdravstvenoj statistici, navodila je činjenice, statističke po-datke i napisala razliku između njege za bolesne i njege za zdrave. Naglašavala je važnost prevencije bolesti. Bila je član engleskog i američkog društva stati-stičara, te stručnog društva za unapređenje društvenih nauka. Do kraja svoga života je upućivala na važnost kontiurane edukacije u sestrinstvu te objašnja-vala zdravstvenu njegu, uvijek se vraćajući na svoja iskustva uspješnoga zbri-njavanja ranjenika u Krimskome ratu.

Zakletva Florens Najtingel“Svečano se obavezujem pred bogom i u prisustvu ovog skupa, da ću po-

svetiti cio svoj život moralnoj čistoći, i da ću se odano baviti svojom profesi-jom. Svečano se zaklinjem da ću se uzdržavati od bilo kakvog nekontroliranog postupka sa bolesnikom i da neću svjesno primijeniti lijek koji bi mu mogao narušiti zdravlje. Sve što je u mojoj moći učinit ću da poboljšam nivo svoje profesije. Držat ću u tajnosti, sve informacije koje sam saznala i sve povjer-ljive informacije koje doznam prilikom obavljanja moga poziva. Svečano se obavezujem da ću sa punom lojalnošću, do kraja pomagati liječniku u njegovom poslu i odano ću obavljati sve poslove oko bolesnika.”

∗ Virginija Henderson Virginija Henderson, rođena je

u Americi 1897. godine, a preminula 1996. godine. Pohađala je Vojnu školu za medicinske sestre u Washingtonu, a diplomirala na istoj 1921. godine. Stekla je diplomu Teachers College, na Co-lumbia Univerzitetu, titulu magistra se-strinstva. Na istom Univerzitetu je ob-našala funkciju predavača od 1930. do 1948. godine. Isticala se svojim zapaža-njima i agilnim reakcijama na nedostat-ke u obrazovanju ovog kadra. Napisala je bezbroj priručnika i knjiga o sestrin-stvu, načelima sestrinske prakse. Slika 96. Virginija Henderson


194


Virdžinija Henderson se kao studentica isticala i zalagala svojim reagi-ranjima kod profesora, liječnika, koji su provodili nastavu, te isticali, važnost bolesti, pravovremenog dijagnosticiranja, liječenja. Zalagala se za izmjenu ne-dostataka u procesu nastave te uopće nedostataka u obrazovanju medicinskih sestara toga vremena.

Često je isticala da je svoja iskustva i praktična znanja stekla i proširila baveći se njegom ranjenih i bolesnih tokom Prvog svjetskog rata. Po povratku zapošljava se u općoj bolnici, radila je na pedijatrijskom i psihijatrijskom odje-lu, centru za kućnu njegu.

Na radnim mjestima također je izražavala svoje nezadovoljstvo.Uvela je:

∗ da pristup prema pacijentu mora biti adekvatniji,∗ način komuniciranja sa pacijentom, sa bolesnikom, sa dovoljno topline i

ležernosti,∗ postupci sa pacijentom, sa bolesnkom moraju biti sa puno više uloženog

znanja i umijeća,∗ posjete pacijentu, bolesniku bez ograničavanja, pogotovo kada se radi o

djeci, pacijentima u terminjalnom stadiju.

Negativna iskustva su je podsticala da kroz praksu, nastavu, teoretski rad, se zalaže za cjelovitije, sveobuhvatnije zbrinjavanje pacijenta, drugačiju ori-jentaciju prema bolesniku. Insistirala je na trajnoj njezi i zaštiti oboljelih od hroničnih bolesti, saradnju sa obiteljima takvih bolesnika.

Svojim autoritetom i utjecajima je doprinjela promjenama u sestrinstvu:∗ obrazovanju medicinskih sestara na višim i visokim školama,∗ ukidanju tečajeva za osposobljavanje sestara da obnašaju te funkcije,∗ praktičnu nastavu studenata, sestrinstva obavezno obavljati uz mentore,∗ praktičnu nastavu obavljati u zdravstvenim ustanovama, na terenu i u

pacijentovom domu.

Virdžinija Henderson svoju profesionalnu karijeru je posvetila definira-nju sestrinske prakse. Njena definicija sestrinstva su odgovori na pitanja:

∗ Šta je sestrinska praksa?∗ Koje su specifične uloge sestre? ∗ Koje su jedinstvene aktivnosti sestrinstva?

Na osnovu svih saznanja o sestrinskoj praksi razradila je i teoriju. Njene ideje bile su pod utjecajem njenog obrazovanja i velikog iskustva.

195

Smatrala je, da je zdravlje sposobnost pojedinca da samostalno zadovolja-va svoje potrebe, te je u skladu s tim i definirala zdravstvenu njegu. Njena prva samostalna definicija je objavljena 1955.godine. Reviziju iste je objavila 1961.godine, a završnu verziju je objavila 1966.godine.

Ona glasi: “Jedinstvena je uloga medicinske sestre pomagati pojedincu, bolesnom ili zdravom, u obavljanju onih aktivnosti koje doprinose zdravlju ili oporavku ili mirnoj smrti, a koje bi pojedinac obavljao samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju i znanje. Pomoć treba pružati na način, koji će doprinijeti što bržem postizanju njegove samostalnosti i neovisnosti”.

Na molbu i zahtjev ICN-a , napisala je i 1960. godine knjigu pod nazivom “Osnovna načela zdravstvene njege”. Dala je smjernice za pravilno tretiranje svih vrsta oboljenja, odnosno bolesnika. Zdravstvena njega treba prelaziti okvire fizičke pomoći i jednostavnih sestrinskih vještina, jer zadatak sestre treba biti u aktivnostima koje prevazilaze samo preživljavanje.

Naglašavala je da opće obrazovanje uz kvalitetno i stručno znanje su uvje-ti promocije dobroga, kvalitetnoga i suvremenoga sestrinstva. Neophodnost timskoga rada, treba biti značajna komponenta u cjelokupnosti pozitivnoga ishoda za pacijenta, bolesnika, ali je neizostavno nužna jedinstvenost uloge i osobni doprinos svakog člana medicinskog tima.

Virdžinija Henderson opisuje čovjeka kao cjelovito, nezavisno biće s nje-govim osnovnim potrebama, koje on kao zdrav može sam zadovoljiti. Za nju je bolestan onaj koji nema snage, želje, ni znanja brinuti se o sebi i ispunjavati svoje potrebe. Ona uzima u obzir biološke, psihološke, saciološke i duhovne potrebe.

Sestrinske aktivnosti je kategorizirala prema potrebama pacijenta, bole-snika, jer je smatrala, da čovjek ima 14 osnovnih potreba, a to su:

∗disanje,∗unošenje hrane i tekućine,∗eliminacija otpadnih tvari,∗kretanje i zauzimanje odgovarajućih položaja tijela,∗spavanje i odmor,∗odijevanje,∗održavanje normalne temperature tijela,∗održavanje lične higijene,∗izbjegavanje loših utjecaja okoline,


196

∗komunikacija s drugim ljudima,∗vjerske potrebe,∗obavljanje svrsishodnog rad,∗rekreacija,∗učenje, istraživanje i zadovoljavanje znatiželje.

U svijetu je poznata po djelima, koje je napisala, a to su: ∗Definicija zdravstvene njege,∗Osnovne potrebe čovjeka,∗Aktivnosti zdravstvene njege.

Sestrinsku ulogu je opisala kao zamjensku i dopunsku. Pod zamjenskom ulogom je smatrala rad sestre za pacijenta i rad sestre umjesto pacijenta. Pod dopunskom ulogom je smatrala pomaganje sestre pacijentu. Odnosno sestra treba biti svijest bolesnika bez svijesti, vid slijepoga, samopouzdanje mlade majke, noga amputiranoga, glasnogovornik gluhonijemih i slabih, ljubav za životom osobe sklone suicidu.

Ukazivala je na posebnu, specifičnu ulogu medicinske sestre u zdravstve-noj njezi. Opisuje tu službu kao kreativnu, koja ima neograničene mogućnosti razvoja zdravstvene njege. Objašnjavala je i često isticala potrebu da zdravstve-nu njegu treba razgraničiti od medicine.

Uporno se zalagala da je nužna jedinstvenost uloge sestre za područje gdje može samostalno djelovati i gdje može imati vlastitu incijativu. Podrazu-mijeva se da se to odnosi na visoko obrazovane sestre.

Smatrala je da dobra sestra treba prvo spoznati sebe, te znati razumjeti svoje reakcije, koje imaju itekako upliva na njenu sposobnost, da može udovo-ljiti svim zahtjevima koje traži uloga kvalitetne i dobre sestre. Ako posjeduje sposobnost prepoznavanja i rješavanja vlastitih emocionalnih problema imati će razvijenu svijest o vlastitim slabostima, sklonostima i sposobnostima.

Posebno je isticala da svaka sestra treba analizirati svoje djelovanje odno-sno svoju vlastitu praksu, te stupanj svog stručnog razvoja, pri tome obavezno traživši odgovore na pitanja:

∗ Da li pomažem pacijentima pri zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba?∗ Da li pacijentima pružam potrebnu fizičku, psihičku i edukacijsku pomoć?∗ Da li sam dovoljno osjetljiva na individualne razlike uslovljene ili privre-

menim ili trajnim obilježjima?∗ Da li sebe doživljavam kao samostalnog uposlenika koji može slobodno i

kompetentno raspravljati o zdravstvenoj njezi?


197

∗ Ernestina Wiedenbach

Ernestina Wiedenbach je rođena 1904. godine. Šezdesetih godina ovog stoljeća je već bila iskusna i priznata sestra. Njena teorija zdravstvene njege je koncipirana na altruističkim stanovištima:

∗osnova zdravstvene njege je pomoć drugoj osobi,∗zdravstvena njega mora biti utemeljena na znanju,∗zdravstvena njega mora biti utemeljena na suosjećanju,∗zdravstvena njega mora biti utemeljena na vještini,∗zdravstvena njega mora biti utemeljena na razumijevanju pacijenta, ∗bolesnika kome je pomoć potrebna.

Smatrala je da kvalitet zdravstvene njege zavisi od tri osnovna elementa:∗zdravstvena njega treba uvijek imati svoju svrhu,∗zdravstvena njega treba uvijek imati svoj plan,∗zdravstvena njega treba uvijek imati svoju realnost.

Svi ovi elementi međusobno se isprepliću, prvi uvjetuje drugi, drugi uvje-tuje treći, a sva tri su međusobno povezana.

Medicinska sestra planira zdravstvenu njegu i usmjerava je ka postizanju svrhe, a sve to treba raditi svjesna realnih mogućnosti:

∗trenutačne zdravstvene situacije pacijenta, bolesnika,∗raspoloživost kadrom u datom i skorom periodu,∗tehničkim uvjetima zdravstvene institucije,∗opremljenošću odjela gdje je smješten pacijent, bolesnik.

Dakako, da joj svrha mora biti ono što kroz cjelokupnu svoju aktivnost medicinska sestra želi da postigne, odnosno cilj kojem teži.

Neizostavno je da prilikom planiranja sastavljanja i sprovođenja njege, svih tih aktivnih obaveza je nosilac sestra. Ona je ta, koja to sprovodi, ali uvi-jek u suradnji sa pacijentom, koji mora razumjeti i prihvatiti razloge i način pružanja pomoći.

Ernestina Wiedenbach se zalagala za dobru suradnju između medicinske sestre i pacijenta, bolesnika. Smatrala je da svi njegovi doživljaji, sva njego-va iskustva vezana za određene probleme i potrebe, moraju biti jednako važ-ni, kao i mišljenja, zapažanja i iskustva sestre. Pojam realnosti, obrazlagala je obuhvatajući procjenu svih obilježja medicinske sestre i pacijenta, bolesnika,


198

pri tome uzimajući u obzir osposobljenost, broj, ciljeve, planove i okolnosti u kojima treba sprovesti zdravstvenu njegu.

Svaka medicinska sestra svoju djelatnost odvija, radi, sprovodi u tri faze: Utvrđuje da li je pacijentu, bolesniku potrebna pomoć, a pri tome treba:

∗da ga promatra,∗da ga procijenjuje,∗da konstatuje da li se njegovo stanje, ponašanje razlikuje od očekivanog,∗da zna objasniti očekivane eventualne razlike.

Potrebnu, odnosno neophodnu pomoć treba pružiti prema planu koji predviđa:

∗savjetovanje,∗uključivanje drugih stručnjaka,∗informiranje,∗provođenje svih mjera udobnosti,∗provođenje neophodnih terapijskih postupaka.

Obavezna je provjeriti:∗je li potrebna pomoć pružena pacijentu, bolesniku,∗je li potrebna pomoć pružena pacijentu, boleniku bila djelotvorna.

Slika 97. Sestre 1916.g


199

Ernestina Wiedenbach je veoma često naglašavala da teorija i praksa tre-baju biti tijesno povezane, jer teorije se rađaju u praksi, potvrđuju kroz istraži-vanja i ponovo se vraćaju natrag u praksu.

∗ Dorothy Johnson

Dorothy Johnson je rođena 1919. godine. Od 1950. do 1980. godine je ra-zvijala bihevioralnu teoriju zdravstvene njege.

Smatrala je da u čovjeku postoje dva sistema:∗biološki,∗bihevioralni.

Prema njenoj teoriji, medicinska sestra je ta, koja utječe na pacijentovo, bolesnikovo ponašanje.

Njezin cilj je :∗da uspostavi unutrašnju ravnotežu pacijenta, bolesnika,∗da pacijentu, bolesniku smanji njegovu unutarnju napetost.

Po poimanju Johnsonove:∗ medicinska skrb mora biti usmjerena prema biološkom sistemu,∗ zdravstvena njega na ponašanje pacijenta.

Ukoliko se desi da dođe do narušavanja ravnoteže do porasta napetosti pod utjecajem vanjskih i unutarnjih stresora, prilikom ponovnog uspostav-ljanja ravnoteže medicinska skrb i zdravstvena njega treba međusobno da se nadopunjavaju.

U takvoj situaciji zdravstvena njega treba biti usmjerena: ∗na smanjivanje stresa,∗na podržavanje prirodne odbrane,∗na proces prilagodbe.

Smatrala je zdravlje kao svrsishodno i adaptivno, mentalno, emocional-no, tjelesno i socijalno reagiranje na unutarnje i vanjske podražaje, s ciljem održavanja ravnoteže i ugode.

Zdravstvenu njegu je definirala kao vanjski regulatorni utjecaj, koji je usmjeren poticanju i održavanju zdravlja.

Naglašavala je značaj obrazovanja uz kvalitetnu i stručno obavljenu prak-su, neophodnost timskog rada, kao značajnu komponentu pozitivnog pruža-nja njege i cjelokupnog ishoda za pacijenta, bolesnika.


200

∗ Marjory GordonMarjory Gordon je zaslužna profesorica Zdravstvene njege i Pedagoške

psihologije.Vodila je skupinu stručnjaka koja je izradila klasifikaciju njegova-teljskih dijagnoza. Razvila je i sopstvenu klasifikaciju-funkcionalnog ponaša-nja koji razviju ljudi u toku prilagođavanja promjena u okolini. Taj funkcional-ni uzorak ponašanja je stvoren pod utjecajem bioloških, kulturnih, socijalnih kao i religioznih djelovanja.

∗ Hildegard PeplauHildegard Peplau je bila pionirka u razvoju teoretskih osnova u zdrav-

stvenoj njezi. Djelo joj je posebno značajno u domenu psihijatrijske zdravstve-ne njege. Također upozorava na važnost pripreme i izobrazbe medicinskih se-stara, da razviju snažne i zrele sposobnosti. Elementi njene teorije:

∗psihodinamska zdravstvena njega,∗faza odnosa sestra-pacijent,∗uloga medicinske sestre u tom odnosu.

∗ Myre Estrin LevineIzradila model njege:

∗održanje i čuvanje energije,∗načela čuvanja energije,∗integritet, cjelovitost,∗prilagođavanje čovjeka na okolinu.

Na razvoju modela utjecala su znanja iz medicinskih, bioloških i patofizi-oloških znanosti. Živjela od 1920-1996. godine u Čikagu. Diplomirala je zdrav-stvenu njegu i filozofiju. 1962. godine magistrirala iz zdravstvene njege na Uni-verzitetu u Detroitu.

∗ Dorothy E. Orem Rođena je 1914. godine u Baltimoru. Pohađala je Školu zdravstvene njege

u Washingtonu. 1945. godine je magistrirala, a 1976. godine je doktorirala. Radi kao medicinska sestra u bolnici, kasnije u operacionoj sali. Postala je di-rektor Škole za sestre u Detroitu. Bila je savjetnik za zdravstvenu njegu u ame-ričkom Ministarstvu zdravlja, te izvanredni profesor na Kliničkom univerzi-tetu u Washingtonu. Napisala je udžbenik za izobrazbu medicinskih sestara u praksi (Guides for developing curricula foe education of practical nurses) 1971. godine. Izdala je obimno djelo “Koncepti prakse zdravstvene njege” (Nursing concepts of practice) - 1980. godine.


201

∗ Calliste RoyRođena je 1939. godine u Los Angelesu. Poznata je po modelu i teoriji

adaptaciji čovjeka u toku života, u stanju zdravlja i stanju bolesti:∗adaptacija,∗čovjek kao sistem,∗podražaji koji utječu na prilagođavanje.

Studij sociologije završila 1975. godine, magistrirala i doktorirala na Uni-verzitetu u Los Angelesu. Diplomirala je i magistrirala iz pedijatrijskog po-dručja zdravtvene njege. Poučavala je zdravstvenu njegu u Školi za sestre u Bostonu. Njegu je razvijala kao znanstvenu i humanu disciplinu. 1976. godine izdaje knjigu “Usvajanje zdravstvene njege u model adaptaacije” (Introducti-on to nursing: An adaptation model). Izdala je i druge knjige i mnogobrojne stručne i znanstvene radove.

∗ Nansy R. OperRođena je 1918. godine u Škotskoj. Školu zdravstvene njege je završila u

Edinburgu. Magistrirala, doktorirala te radila u škotskom Ministarstvu zdrav-lja.

Najvažnije djelo koje je radila zajedno sa Winifred W. Logan in Alison J. Herney 1980. godine “Elementi zdravstvene njege” (The elements of nursing). Oblikovala je i razvila model življenja:

∗dinamika življenja,∗životne aktivnosti.

∗ Winifred W. Logan Završila je medicinsku školu u Royal Infirmary u Edinburgu. Magistrirala

je i radila kao docent zdravstvene njege na Univerzitetu Edinburg. Sarađivala u Ministarstvu za zdravlje. Bila je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije na području zdravstvene njege. Od 1978-1980. godine, bila je predsjednica Me-đunarodnog savjeta medicinskih sestara. Vodila je Odsjek za zdravlje i Studij zdravstvene njege na Univerzitetu u Glasgowu. Objavila je niz publikacija i su-djelovala na Međunarodnim konferencijama u sklopu akademskih i stručnih udruženja.

∗ Alison J. TierneyZavršila školu za zdravstvenu njegu u Edinburgu. 1973. godine je počela

pedagoški rad. 1976. godine, završava doktorski studij. 1984. godine, postaje direktorica Odjela za istraživanja na polju zdravstvene njege u Edinburgu. Su-djeluje u oblikovanju politike izobrazbe medicinskih sestara. Objavila je mno-gobrojne publikacije iz područja zdravstvene njege.


202

LITERATURA “ Nomen et omen “

“Ime i znamenje” Titus Maccius Platus

Anderson, G. M. “Elizabeth Fry: timeless reformer.” America 173 (Fall 1995): 22-3.1. Asimov, I. Asimov’s Biographical Encyclopedia of Science and Technology, Doubleday 2. & Co., Inc.,1972.Badawi, A. Min Tarlkh al-Ilhad fi al-Islam Islamica, Vol. II, Cairo, 1945, pp. 198-228.3. Bon, H. Laennec (1781-1826), Lumiere, Dijon 1925. 4. Browne, G.E. Arabian Medicine, Cambridge, 1921, pp. 44-53.5. Companion Encydlopedia of the Histoery of Medicine, London-New York 1999.;6. Clay, W. L. The Prison Chaplain. Montclair. New Jersey.: Patterson Smith, 1969.7. De Haan, F. Fry , Elizabeth (1780–1845)’ in Oxford Dictionary of National Biography 8. [1], accessed 17 March 2007.Dawson, Warren R. The Beginnings, Egypt & Assyria. Hafner Publishing Company, New 9. York. 1964.Čukljek, S. Osnove zdravstvene njege, Zagreb 2005.10. Fairhurst, J. “The Angel of Prisons.” Ireland’s Own 4539 (Fall 1996):5. 11. Fry, K. Memoir of the Life of Elizabeth Fry. Montclair, N.J.: Patterson Smith, 1974. 12. Gamil, B. Uqud al-Jauliar, Vol. I, pp. 118-27.13. Genschorek, W. Wegbereiter der Chirurgie. Johann Friedrich Dieffenbach14. , Theodor Bill-roth. Hirzel, Leipzig 1982. Gastiglioni, A. Storia della Medicina, Milano 1936.;15. Hallauer, C16. Emil von Behring, the man and his work. Schweiz Z Pathol Bakteriol. 1954;17(4):392-9. Hatton, J. Betsy, the dramatic biography of a prison reformer. Oxford UK & Grand Ra-17. pids, Michigan, Monarch Books, 2005. Izmirli, H. Ilahiyat, Fak. Macm., Vol. I, p. 151; Vol. II, p. 36, Vol. III, pp. 177 et seq.18. Ibrahimagić, ćO. Mašić I, Ibrahimagić A, Tupković E. I sar. Čehinje i Poljakinje – prve 19. liječnice u BiH. Med Arh, 2002; 56(1): 49-50.Konjhodžić, F, Mašić I. Osnivanje Zemaljske bolnice u Sarajevu. Med Arh, 2004; 58(2): 20. 12-30.Konjhodžić, F, Šimunović V. Prve operacije na glavi i mozgu u Vakufskoj bolnici u 21. Sarajevu. Med Arh, 198; 32: 325.Kern, E. Theodor Billroth. 1829-1894; Biographie anhand von Selbstzeugnissen. Urban 22. & Schwarzenberg, München 1994, ISBN 3-541-16531-6.Lewis, G. Elizabeth Fry. London, England: Headley Brothers, 1909.23. Leelerc, L. Histoire de la medicine arabe, Paris, 1876, Vol. I, pp. 337-54. 24. H. P. J. ∗Renaud, A propos du millenaire de Razes, in bulletin de la Societe Francaise d’Histoire de la medicine, Mars-avril, 1931, pp. 203 et seq.Leibbrand, W. On the hundredth anniversary of the birth of Paul Ehrlich and Emil von 25. Behring.] Munch Med Wochenschr. 1954. Mar 12;96(11):298-9.

LITERATURA

203

Gavrilović, V. Istorija Stomatologije, Beograd 1969.26. Mašić, I., Riđanović, Z., Kujundžić, E., lbn Sina - Avicena, život i djelo. Avicena, Sarajevo, 27. 1995: 5-11. Mašić, I., Dilić, M. Ko je zaista prvi opisao plućni krvotok? Med Arh, 2007; 61(2, supl.2): 28. 254-8. Mašić, I. i sar. Doprinos islamske tradicije razvitku medicinskih znanosti. Avicena, 29. Sarajevo, 1998: 17-64. Mašić, I. Arapska medicina. AVICENA, Sarajevo, 1994: 19-42.30. Mašić, I. Klasici arapsko-islamske medicine. AVICENA, Sarajevo, 1995:7-15.31. Mašić, I., Budalica A. Znanstveni opus Zakariyyaa R-Razija. AVICENA, Sarajevo, 32. 1997:15-24.Mašić, I. Korjeni medicine i zdravstva u BiH. AVICENA, Sarajevo, 200: 101-48.33. Mašić, I. Prve hospitalne zdravstvene ustanove u BiH. Med Arh, 1994; 48(3): 139-43.34. Mašić, I. Zdravstvo u osmanskom periodu. AVICENA, Sarajevo, 1994: 6-16.35. Mašić, I. Zemaljska bolnica u Sarajevu. AVICENA, Sarajevo, 1994: 16-116.36. Mašić, I. Ibn Al-Nefis- Život i djelo. AVICENA, Sarajevo, 1996:5-30.37. Microsoft enciklopedija “encarta 2000”.38. Minarik, F., Od staroslovenskega vraštva do savremenog lijeka, Ljubljana 1971.39. Maksimović, J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine, Novi Sad 2001.40. Mieli, A. La science arabe, Leiden, 1938, pp. 8, 16.41. Majno, G. The Healing Hand. Harvard University Press, Cambridge. 1975. 42. Omanić, A. Uvod u medicinu sa medicinskom deontologijom, Sarajevo 2000.43. Pines, S. Die Atomenlehre ar-Razi’s in Beitrage zur islamischen Atomenlehre, Berlin, 44. 1936, pp. 34-93.Pitman, E.R. Elizabeth Fry. Boston, Mass.: Roberts Brothers, 1886. 45. Pintar, J. Kratka zgodovina Meddecine, Ljubljana 1950.;46. Rouxeau, A. Laennec, Bailliere, Paris 1912-1920, 2 volls. 47. Rose, J. Elizabeth Fry, a biography. London & Basingstoke: Macmillan, 1980. 48. Rose, June. Prison Pioneer: The Story of Elizabeth Fry. Quaker Tapestry Booklets, 1999.49. Rondoni, P. Commemoration of Emil von Behring and Paul Ehrlich on their 100th 50. anniversary, 1854.Boll Ist Sieroter Milan. 1954 May-Jun;33(5-6):225-35.Ruska, J. Al-Biruni als Quelle fur das Leben und die Schriften al-Razi’s, Isis, Vol. V, 1924, 51. pp. 26-50.Ranking, G.S.A. The Life and Works of Rhazes, in Proceedings of the Seventeenth.52. International Congress of Medicine, London, 1913, pp. 237-68.53. Silverburg, R. The Dawn of Medicine. Putnam Publishing, New York. 1966. 54. Sanders, J. B. Transitions from Ancient Egyptian to Greek medicine. University of Kansas 55. Press, Lawrence. 1963.Sxhnjeriz, O. Medicinische Antropologie, Leipzig 1929.;56. Spencer, J. The Value of Kindness: The Story of Elizabeth Fry. 2nd ed. 1976. 57. Stanojević, V. Istorija Medicine, Beograd/ Zagreb 1953.;58. Thaller, L. Od čarobnjaka do liječnika, Zagreb 1933.59. Thornjald, J. Macht und Geheimnis der Fruhen Artz, Munchen 1958.;60. Von Behring, H.On the occasion of the 100th birthday of Emil von Behring. Dtsch Med 61. J. 1954 .Apr 1;5(7):172-3.Živojinović, S. Bolesti drevnih ljuid, Beograd 2000.62.

LITERATURA

204

Wustenfeld, F. Geschichte der Arabischen Arzte und Naturforscher, ftn. 98.63. With, A. S. L. The mechanism of stimula64. tion of the medullary centers by decreased oxidation. J. Pharmacol. Exp. Ther.1914 5:239-73.With, W. J. M. A study of the mechanism by which muscular exercise produces 65. acceleration of the heart. Am. J. Physiol. 31:48-71. Wyklicky, H. Unbekanntes von Theodor Billroth. Eine Dokumentation in Fragmenten. 66. Österreichische Akademie der Wissenschaften, Wien 1993.Whitney, J. Elizabeth Fry Quaker Heroine. London UK. George Harrap & Co. Ltd., 1937, 67. New York, N.Y. Benjamin Blom, Inc., 1972. www.aldokkan.com68. www.schoolscience.co.uk69. www.library.yale.edu - Historical Medical Library70. www.britannica.com/eb/article-9049524/Feodor-Lynen71. www.evene.fr/celebre/biographie/francois-jacob-1509.php72. www.britannica.com/eb/article-9043187/Francois-Jacob73. www.britannica.com/eb/article-9031880/Sir-John-Carew-Eccles74. www.encyclopedia.com/doc/1E1-HodgkinSi.html75. www.britannica.com/eb/article-9041653/Sir-Andrew-Fielding-Huxley76. www.britannica.com/eb/article-9015673/Konrad-E-Bloch77. www.britannica.com/eb/article-9049473/Andre-Lwoff78. www.pasteur.fr/infosci/archives/lwf1.html79. www.ijm2.ijm.jussieu.fr/ijm/consultez/seminaires80. www.pasteur.fr/infosci/archives/mon0.html81. www.britannica.com/eb/article-9064227/Peyton-Rous82. www.encyclopedia.com/doc/1E1-Rous-Fra.html83. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1966/rous-bio.html84. www.britannica.com/eb/article-9037717/Ragnar-Arthur-Granit85. www.rgs.fi/granit/granitfi.htm86. www.britannica.com/eb/article-9039399/Haldan-Keffer-Hartline87. www.faqs.org/health/bios/61/Haldan-Keffer-Hartline.html88. www.elijahwald.com/origin.html89. www.britannica.com/eb/article-9075915/George-Wald90. www.nobelprizes.com/nobel/medicine/1967c.html91. www.ars.usda.gov/is/timeline/RNA.htm92. www.answers.com/topic/holley-robert-william?cat=technology93. www.britannica.com/eb/article-9045335/Har-Gobind-Khorana94. www.bio-medicine.org/biology-definition/Har_Gobind_Khorana/95. www.nobelprizes.com/nobel/medicine/1968b.html96. www.britannica.com/eb/article-9055909/Marshall-Warren-Nirenberg97. www.research.umich.edu/news/michigangreats/nirenberg.html98. www. idw-online.de/pages/de/news23488299. www.jeanne-mammen.de/html/deutsch/inhalte/delbrueck.html100. www.britannica.com/eb/article-9040238/AD-Hershey101. www.nap.edu/html/biomems/ahershey.html102. www. profiles.nlm.nih.gov/QL/103.

LITERATURA

205

www. profiles.nlm.nih.gov/QL/Views/Exhibit/narrative/phage.html104. www.mit.edu/biology/www/biology/named_lectures/luria.html105. www.nlm.nih.gov/news/press_releases/luria_profiles_pr05.html106. www.britannica.com/eb/article-9044868107. www.nobelpreis.org/castellano/medizin/katz.htm108. www.washingtonpost.com/ac2/wp-dyn/A396892003Apr25?109. www.britannica.com/eb/article-9033217110. www.nobelpreis.org/castellano/medizin/euler.htm111. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1970/axelrod-bio.112. www.britannica.com/eb/article-9011476/Julius-Axelrod113. www.answers.com/topic/julius-axelrod114. www.nndb.com/people/980/000130590/115. www.britannica.com/eb/article-9070506116. www.brasilescola.com/biografia/earl-wilbur-sutherland-jr.htm117. www.britannica.com/eb/article-9031972118. www.britannica.com/eb/article-9060973119. www. register.munzinger.de/personen/00/000/013/00013410.shtml120. www.tuobra.unam.mx/publicadas/021031121605.html121. www.jimmunol.org/cgi/reprint/136/11/4335122. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973/frisch-autobio.123. www.vdbiol.de/content/e4/e125/e1185/index_ger.html124. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973/loren-autobio.125. www.muskingum.edu/~psych/psycweb/history/lorenz.htm126. www.age-of-the-sage.org/scientist/konrad_lorenz.html127. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973 tinbergen- autobio.ht128. www.tinbergen.gorlaeus.net/?pagina=nikotinbergen129. www.britannica.com/eb/article-9024241130. www. alenasites.com/claude/131. www.britannica.com/eb/article-9031629/Christian-Rene-de-Duve132. www.nobelpreis.org/medizin/duve.htm133. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1974/palade-autobio.html134. www.britannica.com/eb/article-9058042135. www.geocities.com/med_1980kkk/palade-autobio.html136. www.nobelpreis.org/castellano/medizin/palade.htm137. www.britannica.com/eb/article-9012060/David-Baltimore138. www. president.caltech.edu/139. www. granditaliani.it/scienzenaturali/dulbecco/vita.html140. www.britannica.com/eb/article-9071621141. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1975/temin-autobio.h142. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1976/blumberg-autobio.html143. www.counterbalance.net/bio/blum-body.html144. www.britannica.com/eb/article-9015785145. www.britannica.com/eb/article-9035829146. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1977/guillemin-autobio.html147. www.lemonde.fr/cgibin/achats achetercgi?offre=archives&type _item=art_148.

LITERATURA

206

arch_30j&objet_id=899553&clef=arc-trk-nc_01www.britannica.com/eb/article-9066083149. www. nobel-prize-winners.com/schally.html150. www. reference.howstuffworks.com/yalow-rosalyn-sussman-encyclopedia.151. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1978/arber-autobio.152. www.britannica.com/eb/article-9009228153. www.todayinsci.com/6/6_03.htm154. www.chemgapedia.de/vsengine/popup/vsc/de/biography/a/ar/arber_00045werner_000155. 451929_0004506_0004503.bio.htmlwww.britannica.com/eb/article-9068282156. www.jcvi.org/research/157. www.nndb.com/people/480/000131087/158. www.britannica.com/eb/article-9026314159. www.nndb.com/people/498/000131105/160. www.bmj.com/cgi/content/full/329/7467/687161. www. linkinghub.elsevier.com/retrieve/pii/S0140673604170499162. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1980/benacerraf-autobio.html163. www.britannica.com/eb/article-9078536164. www.campusdeexcelencia.info/jeandausset.html?PHPSESSID=5ecfde15 165. c55742a5b573a2a90ceb8ceawww.nndb.com/people/826/000131433/166. www.britannica.com/eb/article-9068372167. www.rogersperry.org/168. www.britannica.com/eb/article-9069089169. www.britannica.com/eb/article-9041370170. www.geocities.com/davidhhhubel/nobel1981.html171. www.reference.allrefer.com/encyclopedia/H/Hubel-Da.html172. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1981/hubel-lecture.173. www.neuro.med.harvard.edu/faculty/hubel.html174. www.ca.geocities.com/med_2005q/wiesel-autobio.html175. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/bergstrom-autobio.html176. www.britannica.com/eb/article-9078770177. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/178. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/samuelsson-autobio.html179. www.britannica.com/eb/article-9065249180. www.britannica.com/eb/article-9074807181. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1984/jerne-autobio.182. www.britannica.com/eb/article-9043549183. www.biokemi.org/biozoom/2000_3/bz_0300f.htm184. www.britannica.com/eb/article-9045888185. www.axxon.com.ar/not/112/c-112InfoCesarMilstein.htm186. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1985/brown-bio.html187. www.britannica.com/eb/article-9037283/Joseph-L-Goldstein188. www.britannica.com/eb/article-9024669189. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1986/cohen-autobio.190.

LITERATURA

207

www.britannica.com/eb/article-9072862191. www.britannica.com/eb/article-9015462192. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1988/elion-autobio.193. www.washington.edu/alumni/columns/march98/hitchings.html194. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1988/hitchings-195. www.britannica.com/eb/article-9015412196. www.britannica.com/eb/article-9074858197. www.k-state.edu/media/newsreleases/landonlect/varmustext296.html198. www.britannica.com/eb/article-9054368199. www.washington.edu/alumni/columns/march98/thomas.html200. www.britannica.com/eb/article-9072165201. www.faqs.org/health/bios/56/E-Donnall-Thomas.html202. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1991/neher-autobio.203. www.britannica.com/eb/article-9055198204. www.britannica.com/eb/article-9065007/Bert-Sakmann205. www.britannica.com/eb/article-9034370/Edmond-H-Fischer206. www.britannica.com/eb/article-9046220207. www.britannica.com/eb/article-9063894208. www.britannica.com/eb/article-9067162/Phillip-A-Sharp209. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1993/sharp-autobio.210. www.rff.org/rff/Phil-Sharp.cfm211. www.britannica.com/eb/article-9001529/Alfred-G-Gilman212. www.history.nih.gov/exhibits/rodbell/6_Gilman.htm213. www.britannica.com/eb/article-9001535214. www.britannica.com/eb/article-9002443215. www.britannica.com/eb/article-9002479216. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1995/nusslein volhard-autobio.217. htmlwww.britannica.com/eb/article-9002469/Eric-F-Wieschaus218. www.britannica.com/eb/article-9003015/Peter-C-Doherty219. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1996/doherty-autobio.html220. www.faqs.org/health/bios/94/Peter-C-Doherty.html221. www.britannica.com/eb/article-9003012/Rolf-M-Zinkernagel222. www.britannica.com/eb/article-9110828/Stanley-B-Prusiner223. www.britannica.com/eb/article-9117800224. www.britannica.com/eb/article-9117801225. www.britannica.com/eb/article-9117802/Ferid-Murad226. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1998/murad-cv.html227. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1999/blobel-autobio.228. www.britannica.com/eb/article-934263 http://nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/229. laureates/1999/blobel autobio.htmlwww.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/2000/carlsson-autobio.html230. www.transmittorn.com/nr_10/art1.htm231. www.hhmi.org/research/investigators/kandel_bio.html232. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/2000/kandel-cv.html233.

LITERATURA

Historijski Pregled Medicine i Sestrinstva

Documents

Transcript of Historijski Pregled Medicine i Sestrinstva