Dijahronijski metod

Historijska gramatika-predavanja

DIJAHRONIJSKI METODJezik je proces koji dugo traje, ima svoju vremensku i prostornu dimenziju.

Ova disciplina i metod su nauni. U osnovi dijahronijskog metoda jeste pojam rekonstrukcije; on se svodi na to da svaka nauka koja je sposobna da rekonstruira ima elemente nauke. U dijahronijskom metodu ta naunost jezika dolazi do izraaja. to vie dijahroninosti jezika to vie naunosti jezika.

Historija jezika nije ono to je prolo. Ono to je prolo u mehanizmu jezika stalno se ponavlja zakljuak je da razvitak jezika (evolucija) ustvari najvie odgovara onome to odgovara prirodi jezika. Jezika priroda i jeziki razvitak su tijesno povezani (Beli); svi elementi jezika se odraavaju u njegovoj evolutivnosti. Pod pojmom evolutivnost smatra se postupnost jezikog razvitka, mijenjanja (glasovni zakoni). Za nauni pristup nije vana promjena ve zakon.

Glasovni zakoni imaju osnovno vremensko svojstvo da vae za jedno odreeno vrijeme, kad prestanu vaiti oni nisu aktivna lingvistika radionica, oni samo ostavljaju tragove i time se pokazuje jo jedna osobina evolutivnosti jezika da je jezik u jednoj stalnoj borbi izmeu onoga to je naslijeeno iz starog glasovnog zakona i onoga to predstavlja novinu i u tom smjenjivanju se deavaju glasovne promjene. Evoluciju ne treba shvatiti kao put koji nema povratka

*o>a>o

Delabijalizacija j edno vrijeme e svako o prelaziti u a to nee znaiti da se to a ne vraa u o (kruenje), ali kad je u pitanju jezika cjelina ne moe se shvatiti kao krug ve kao linija *prajezik savremeni jezik

Ovom linijom se bavi dijahronijska lingvistika.

Skupa sa rekonstrukcijom u dijahronijskom metodu ide i poreenje, usporedba. Jezik obiluje izuzetno velikim brojem varijacija, zahvaljujui tome svojstvu lingvistiki metod moe rekonstruirati pomou poreenja na vrlo razliitimnivoima jezika.*ruka, rk (morala biti *rank).

Varijacije omoguavaju da se pomou rekonstrukcije dolazi do zakljuaka.

Prostor moe biti uzak ili irok, makroareali i mikroareali. Svi ti sreali se kombiniraju i predstavljaju sredstvojednog zajednikog metoda poreenja.

VREMENSKI I PROSTORNI ASPEKT RAZVITKA JEZIKAJezik je dinamina kategorija, zato? kad je bolje da je statina? Jezika uoptreba je najveim dijelom spontana. Spontanost jezike upotrebe znai da jezik funkcionira kao sredstvo ivljenja komunicira se u svrhu ivljenja. U tom stalnom radu jezika deavaju se spontani procesi i imaju jednu stalnu odliku prilagoavanje, asimiliranje, disimiliranje, gubljenje sve ono to nazivamo unutarnjim jezikim organizmom. Lingvistika tumai evoluciju tog sistema (strukturu) zbog toga je u prvom planu vremenska dimenzija kad kaemo da se jezik mijenja kroz vrijeme to automatski znai da se mijenja i na prostoru dinamian.

Prostorno diferenciranje se deava zato to jezik govore manje ili vee grupe govornika koje moemo razliito nazivati; jezik nije individualna pojava samo se preko njega individua moe maksimalno iskazati. Jezik podrazumijeva dvoje ili grupu i te jezike grupe zovemo etnos (ue ili ire grupe). Dolazi do intenzivnije ili manje intenzivnije komunikacije govornika to se svodi na kolu/metod lingvistike geografije. Izmjene tih geografskih jezikih pojava vazane su za izmjenu etnosa kako se on kree tako se kreu i jezike razlike.

Historijska dijalektologija prati kako je na terenu bilo i otkuda to da se negdje sauva ruka, a negdje roka (u 50 km). Jezik ostavlja stare tragove na nekom prostoru, neto ostaje jer je jezik ilava pojava, nekad nita ne nestaje. U jeziku nema brze globalizacije ili brozg nestajanja. Evolucija nam omoguuje da saznamo postupnost pojava, u toj postupnosti valja nastojati da se sagledaju galvni pravci ili take. Put razvoja moemo predstaviti pomou temeljnih ili uporinih taaka (tiu se glavne dijahronijske dimenzije da postoje faze prelaska s jedne take na drugu, a ne postoji varanje).

Vano je da se zna vremeski odnos meu takama hronologija meu pojavama.

Relativna hronologija znai vremenski odnos meu pojavama, a apsolutna znai datirani.

Za jezik nije bitno ono to se desilo npr. u drugoj polovini 12. st. ve ono to mu je prethodilo.

Dijahronijski metod obino se tumai u fragmentima. Ako je 10. st. onda se kae do toga vremena poluglasi su se izjednaili ili dalje ban>ban(), ali e se to dogoditi tek nakon >.

Za jezik je vanije relativna hronologija od apsolutne.

Kad je rije o teorijskoj strani jezika onom e to je mogunost promiljanja o jeziku dijahronijski metod nudi mnogo zato to je u postupke rekonstrukcije i poreenja mogue izvoditi nove veze meu jezikim pojavama. Dijahronijski metod se pojaava neim to mu daje veu pouzdanost, a to su zbir ili skup izvora za prouavanje historijske gramatike; to znai da nije samo u pitanju rekonstrukcija i poreenje ve je u pitanju i bogatstvo jezika bogatstvo izvora za prouavanje jezika. To su pisani tragovi (spomenici). U tom smislu svaka historija jezika ire shvaena dijeli se na dva dijela:

1. prethistorijska faza

2. historijska faza,

ili faza koja je prethodila pisanoj fazi (10. st.) i pisana faza.

Historijska gramatika bosanskog jezika ima vie elemenata za naune tvrdnje na osnovu primjenjenih potvrda.

Od 10. st. su dije metodoloke linije prouavanja jezika. Drugi dio historije jezika istrauje pisani jezik bez obzira da li je on knjievni jezik. Pisani spomenici su glavni izvor za prouavanje historijske gramatike, a u historiji knjievnog jezika oni su glavni korpus. Elemet pisanih spomenika uvlai historijsku gramatiku u drugi prostor, a to je filoloka dimenzija.

Svaka zapisana rije je vanija od svake izgovorene ili pretpostavljene; tom zapisanom rjeju bavi se klasina interdisciplina filologija. Ona prouava pisani tekst kao vid rekonstrukcije itave kulturne historije jednog naroda. U tom smislu jezik se otkriva kao jedna pojava koja presatje biti lingvistika pojava, a postaje obiljeje i iskaz kulturne svijesti u jednoj historijskoj fazi razvitka i tada dijahronijski metod dobija na svojoj univerzalnosti, tada istraiva jezika ne moe zanemariti druge pojave van jezika (vjera, migracije). Jezik je uvijek posljedica neega, nije uzrok historijskih zbivanja ve ih oslikava. Jezika evolucija nije samo jezika evolucija nego i odraz svega onoga to mi nazivamo kulturnom svijeu.

GLAVNI DIJAHRONIJSKI METODI I TEORIJEDijahronija je cjelovito sagledavanje procesa jezikog razvitka i formiranje jezika u dananjem smislu.

Cjelina evolucije se bolje sagledava ako joj se pristupi sa odreenih teorijskih pozicija i odreenim metodolokim postupkom. Nauka 19. i 20. st. je uinila najvie i moe se rei da su zadnja dva stoljea vrijeme u kojem je jezik metodoloki i teorijski razraen. U okviru teorija i metoda najkrupnije rezultate u lingvistici postigao je dijahronijski metod i postale su aktuelne dijahronijske teorije. To bi znailo da dijahronija kao pristup razvoja jeziku ima odreene predstave, shvatanja o jeziku i njegovom razvoju. Ona su proizila iz dijahronije 19. i 20. st. Moglo bi se govoriti o opoj dijahrnijskoj teoriji znaila bi da osnovne pojave i principi njihovog razvoja do danas su u lingvistici dovoljno razraene i postoje jasne predstave. Naroito je upeatljiva predodba kako je jezikevolutivan, tj. historian u njemu nema prekida ni skokova.

Uz jezik i njegov razvoj vezuje se kontinuitet. U tome se otkrivaju sve zakonomjernosti koje jezik sam po sebi ima. Te zakonomjernosti jezika u historiji lingvistike nauke nisu uvijek bile dovoljno poznate .

19. st. je vrijeme najznaajnijih lingvistikih otkria. Dolo se do jednog krucijalnog saznanja da jezici svijeta nisu tako daleki i nepovezani, postoji duboka i snana veza gentska veza. Tako se u prvi plan lingvistikog uenja istura tzv. gentska lingvistika. Glavna otkria gentske lingvistike su u tome da svi jezici (vie ie)imaju gentsku vezu. To znai da se kompletan jeziki razvoj duguje korijenu jezika. Profilira se pojam prajezik (u prolosti je morao postojati prajezik, tj. prajezici).

Jezici svojom prirodom odgovaraju svojoj geneticito znai da je najvee otkrie 19. st. da je jezik prirodna, organska pojava. Jezik je organizovan sistem sa unutranjom strukturom. On se razvija po unutarnjim zakonomjernostima.

Porijeklo jezika kazuje da svi dananji jezici spadaju u tzv. prirodne jezike. Vjetakih jezika ima malo.

Genetika vodi rauna o itavom razvoju jezika, a tipologija o tipovima jezikih struktura. Pa e tipologija rei da bosanski jezik i indijski dijalekti u rezervatima SAD-a (pleme Komonai) imaju isti voalski sistem, a nema nikakve genetske veze me u njima (preko okeana nije mogao biti prenesen jer je domorodaki).

Nauka 19. i 20. st. je pokazala da je genetski princip najslojevitiji i najdublji. Vanjski faktori djeluju na formiranje odreenih pojava u jeziku koje se ne bi formirale bez vanjskih faktora.

Bosanski jezik je slavenski, tanije junoslavenski iz zapadne skuipine. U bosanskom jeziku se stabilnim javlja velarni suglasnik h i oko 10 000 orijentalizama taj fond nije nastao iz unutranjosti. Bosanski jezik je bogat sinonimijom koja je razvijena u toku kontakata.

Postoje tri pristupa jeziku:

1. genetski

2. tipoloki

3. kontaktni

jezici se esto razvijaju u meusobnim kontaktima. Rjee se deava da jezik primi glas iz drugog, ali primi neku osobinu glasa. Kontaktna lingvistika ima jaku vezu sa genetskom lingvistikom jer kontakt gradi sve ono to e se u jeziku pojaviti kao rezultat formiranja strukture.

Tri termina su vezana za kontaktnu lingvistiku:

1. supstrat jeziki temelj dolazak Slavena na podruje naseljeno Ilirima. Obino se govori o predslavenskom i slavenskom sloju. Balkanistika (balkanologija) se bavi istraivanjem supstrata.

2. adstrat podrazumijeva due vremensko trajanjekontakata izmeu dva ili vie jezika. Na naem prostoru vaan je slavensko-orijentalni adstrat (sevdah).

3. superstrat ukazuje na to da nakon supstrata i adstrata dolazi neto to oznaava jezik koji poinje dominirati na prostoru na kojem je bio drugi jezik.

U 19. st. dolazi do razvoja dvije teorije koje do danas nisu osporene niti su izgubile na aktuelnosti. Nastale su u irem naunom okruenju indoevropeistika. Jedan dio evropskih i dobar dio azijskih jezika ima korijen u indoevropskom prajeziku. Srodan su latinski i sanskrt koji je stariji od latinskog. Vode porijeklo iz zajdenikog korijena, a potom su se razvili indoevropski jezici (slavenski jezik spada u zapadnu grupu).

Pojavljuje se teorija rodoslovnog stabla, a zaetnik je August lajher. Svodi se na to da je genetiki kriterij najvaniji i da se jezici svijeta razvijaju po principu rasta i razvoja prirodnih pojava. Jezici nastaju po principu razvoja rodoslovnog stabla, svaki dio odgovara procesu koji ide iz korijena. I sve na stablu ima neku vezu kojom se bavi komparativna lingvistika (uporedna gramatika). U 19. st. u dugoj polovini javlja se druga dijahronijska teorija teorija talasa (mitova teorija) koja dopunjava prethodnu. Ona ukazuje na prostornu dimenziju razvitka. Teorija talasa objanjava razvitak s obzirom na jeziko jezgro i poredi se sa prostorom (jezero) u koje se baca kamen i ire krugovi. Svaka izmjena se javlja na jednom jestu, a onda se iri. Kako e se iriti zavisi i od pojave i od prostora i vrste prostora, tj. Od prirodne konfiguracije. Jeziki procesi su unutarnji ako u jeziku ima mnogo onoga tp djeluje iz vana. U jeziku iz vana ne dolazi nita to nema elemente unutranjosti.

Kad se spoje drvena i vodena teorija svode se na to da se jezik razvija u vremenu i na prostoru po odreenim zakonomjernostima koje velikim dijelom odgovaraju prirodnim zakonitostima. To nas obavezuje da jezik razumijemo kao organsku pojavu. Jezike migracije se deavaju bez volje govornika, one su spontane.

Dijahronisjka teorija nas obavezuje da imamo u vidu potrebu za tumaenjem, tj. Nainom tumaenja svega onoga to odgovara jezikom razvitku.

Kojim metodama tumaiti pojavu?

Sinhronijski metod tumai sliku jezika zaustavljenu u jednom vremenu, dok dijahronijski metod prati kretanje slike da bi objasnio do kojeg momenta se slika razvila, tj. formirala. Meusobna vza elemenata razvitka slike i same slike upuuje vii zahtjev lingvistici, a to je univerzalni lingvistiki metod koji objedinjuje oba spekta jezike pojavnosti. Na taj nain moe se govoriti o cjelovitijem sagledavanju jezike strukture, tj. sistema.

Mora se ukazati na bitnu razliku izmeu sinhronijskog i dijahronijskog metoda:

1. sinhronija tei opisu sistema sa svim pojedinostima,

2. dijahronija tei ka sagledavanju eventualnogputa u glavnim crtama (ne u detaljima) pri emu to moe ii i do dubljih detalja jer je dijahronija metod drugaiji od sinhronije jer pribjegava rekonstrukciji. Zobg toga dijahronija mora uzimati sve to joj je danas na raspolaganju.

Dijahronijski metod vie podrazumijeva sinhronijsko znanje nego obratno, ali to ne znai da je sinhronija bolja.

Ne moe se govoriti o univerzalnom nainu rekonstrukcije. Nisu sauvani svi pisani spomenici ali na osnovu sauvanih vidi se da ih ima vie. Prilikom rekonstrukcije nailazi se na niz upljina ali uvijek se treba pridravati vremenske dimenzije pojava. U njoj je prisutna jedna nauna spoznaja da prva pojava priprema teren da se desi druga poajava postupnost pojava je glavna u historiji jezika.

Kada je rije o vremesnkoj komponenti spaava nas relativna i apsolutna hronologija. Vaan je redoslijed meu pojavama. Historijska gramatika se oslanja na predstavu o hronolokom nizu tokom kojeg se jezik uobliavao.

Metod lingvistike geografije baziran na teoriji talasa. Jezik je vrlo osjetljiv na vanjske pojave, ali on dri liniju vanjske prirodne organske pojave.

Kada govorimo o bilo kojoj historiji jezika zalazimo u historiju jezika kao lingvistikog fenomena jer nam taj odnos daje mogunost da prodremo u njegovu slojevitost. To je posebno razraeno u lingvistikim kolama 20. st. jer se dijahronijski metod udruuje sa drugim naukama i postaje dio interdisciplinarnog zahvata unutar filologije. Tuma jezika postaje poznavalac faktora i prilika koje grade materijalnu i duhovnu kulturu. Dijahronija otkriva vidike lingvistici tumaei pojave. Dijahronija podrazumijeva unutarnje i vanjske faktore.

POJAM IZVORA ZA PROUAVANJE HISTORIJSKE GRAMATIKESvaka historijska gramatika svoje temelje zasniva na onome to se naziva izvorima za prouvanje. Tumaenje pojava zasniva se na izvorima, a u lingvistici imaju znaaj zato to su oni element za rekonstrukciju pojava. Rekonstrukcija pojava vri se na osnovu izvora povezivanja njih i zakljuaka. Svaka konkretna historijska gramatika ima konkretne izvore.

Potrebno je znati ta su izvori i koja su njihova obiljeja. Uope izvori za prouavanje se dijele na nekoliko vrsta/kategorija, najvanije su tzv. *pisani spomenici ali nam nisu uvijek dovoljno poznate glavne osobine pisanih spomenika i ono to ih ini vanim za historijsku gramatiku. To je ono to je konkretno od jezika ostalo, to je sauvano u vidu pisanih tragova i to predstavlja nezamjenljiv izvor za samu historiju jezika. Sve ono to je u prolosti jezika zapisano sainjava skup njegovih pisanih spomenika pri emu ti spomenici imaju neka svoja svojstva na osnovu kojih se odreuju kao spomenici nekog jezika. Moraju ispunjavati neke uslove:

1. teritorijalni faktor da je nastao na prostoru toga jezika i da je na svoj nain sluio nekoj vrsti potrebe za pisanom komunikacijom na tom prostoru (bosanski crkveni tekstovi su sluili za upotrebu Crkve bosanske ili srednjovjekovne povelje bosanskih vladara bile su dokumenta).

2. da ima svoju starinu da je nastajao, napisan u prolosti jednog jezika i da se u tom smislu moe govoriti o vremenskom smjetaju tog spomenika da se ima neka predstava kad je nastao. U vezi s tim postoje dva termina koja se upotrebljavaju: datirani i nedatirani spomenici. U prvoj odrednici nalazi se podatak o tome kada je tekst pisan, pri emu vremenska predstava moe biti preciznija manje precizna (apsolutno datirani i relativno datirani).

Prvi pisani spomenik nevjerskog karaktera je apsolutno datirani 29. 8. 1189. g. esti su tekstovi koji su relativno datirani ili samo godina, ili se ukazuje nekim podacima, ili se moe rekonstruirati.

S druge strane kod nedatiranih spomenika razlika moe biti u tome da li je spomenik nastao u prvoj polovini 15. st. ili drugoj. Ne mogu biti apsolutno nedatirani spomenici moe se baratati vremenskom odrednicom i ona joj slui za dokazivanje tvrdnji.

Pisani spomenici imaju svoju odreenu, konkretnu vrijednost nema varijanata Kulinove povelje, ali ima Hasanaginice.

Pojam hisotrija jezika podrezumijeva poznavanje pisanih spomenika ona je dio filologije (bavi se prolou na osnovu pisanih tekstova).

Pored vremenske datiranosti ili nedatiranosti spomenici imaju element porostorni precizniji prostorni to znai da pisani spomenik da bi posluio kao izvor dobro je da se zna gdje je pisan i gdje je pronaen (nepoklapanja) tekst pisan na dvoru kralja Tvrtka, a pronaen u dubrovakom arhivu.

Za svak pisani spomenik koji je vaan za historiju postoje podaci o tome kad je pisan, gdje i za koga, kojim sadrajem. U pogledu te vremensko-teritorijalne zastupljenosti tekstova vano je da se javlja jo jedno njihovo ope svojstvo svojstvo fragmetarnosti da sve ono od pisanih spomenika to postoji kao izvor za jedan jezik ne predstavlja sve ono to je zapisano, ve ono to je sauvano. To je vano zato da se shvati kako su pisani spomenici samo jedan od izvora za prouavanje jezika. Na osnovu njih se ne moe razvoj jezika sagledati bez drugih izvora, metoda.

U historiji svakog jezika postoje neke faze iz kojih nema nijednog spomenika (50-60 godina), to vrijeme je nepopunjeno to ne znai da se postupkom rekonstrukcije ne moe zakljuiti ta je moglo biti.

U vezi s izvorima jo je jedan faktor vaan faktor grafije (pisama). Historija jezika kad je rije o pisanim spomenicima se otkriva i kao historija grafije to znai da pisane spomenike ne uzimamo samo kao izvor ve je on i izvor koji pokazuje kako se razvija pisani jezik, on ima svoj unutarnji razvitak. U srednjoj Bosni upotrebljavala se poluobla glagoljica i irilica, isti jezik a dva pisma. To nas uvlai u razmatranja koja prestaju biti jezika, a postaju filoloka. Pisani spomenici tim elementima postaju slojeviti ne kazuju samo o jeziku ve i o etnosu.

Pisani spomenici su glavni izvor za prouavanje historije jezika, a istovremeno su i korpus za historiju pisanog jezika.

*Druga vrsta izvora su dijalekti to nije sauvano u dijalektu kao da nije ni bilo. Teritorijalni dijalekti su vrlo raznovrsni. Time se dolazi do za lingvistiku dragocijenog fakta da su u govornom smislu upravo dijalekti ona sfera jezika koja je najbogatija, usitnjena sa najvie varijacija. Sve to je usitnjeno znai da je taj dijalekat dobrim dijelom sauvao vei dio onoga to i ini prolost jezika, ali ne samo jeziku prolost nego su sauvani i podaci o jezikoj evoluciji. Dijalekat je prepun tragova, on je jezik koji je ostavio o sebi raznovrsne tragove i sve njegove odlike slue kao dragocijeni podaci o tome da je neto u jeziku u odreeno vrijeme zaista postojalo.

Nisu rijetki sluajevi da se javlja poklapanje izmeu same grae u pisanom spomeniku i u dijalektu. Ako se u nekom pisanom spomeniku iz 14. st. javi oblik slunce onda to slunce koje emo danas imati u istonoj Srbiji znai da postoji neka veza.

Ta dva izvora se dopunjavaju meusobno i najtanija su izuavanja kada imamo podatke iz pisanog spomenika i analogan iz dijalekta. Historija jezika bez dijalektologije skoro da i ne funkcionira.

*Trei izvor ima specifian odnos prema prvom i drugom onomastika graa jezika, to je ona graa jezika koja predstavlja skup raznovrsnih geografskih naziva na teritoriji jezika o kojem je rije. U tu grau ne spadaju opepoznati nazivi ve spada i ono to se naziva mikroonomastikom to bi znailo da svi dijelovi terena jednoga jezika, vei ili manji, imaju svoje nazive i to vlastita imena. Ovo treba razlikovati od pojma geografskih apelativa zajedniki naziv za neki dio terena u zavisnosti od njegove konfiguracije. (sedlo geografski apelativ, a Ivan-sedlo toponim; rijeka zajedniki naziv za sve rijeke i to je geografski apelativ, a Rijeka je toponim). U okviru te onomastike grae postoje tri sloja, tri discipline:

1. hidronimijska graa nazivi svih vodenih povrina i najveih i najmanjih, pri emu moramo znati da se najrjee i najsporije mijienjaju i za historiju jezika su bolji izvori jer uvaju starinu.

2. toponimija/toponomastika nazivi mjesta, krajeva, naseljenih mjesta, manjih ili veih skloni su veem mijenjanju.

3. antroponimija imnena i prezimena, otkrivaju jako mnogo elemenata za ono to se u cjelini zaokruuje kao historija jezika.

Ova tri izvora, pisani spomenici, dijalekti i onomastika graa su daleko najvaniji to ne znai da se ne mogu javiti jo neki dodatni izvori meu kojima su tzv. posredni pisani izvori pisani izvori na nekom drugom jeziku (obino susjednom) koji biljee neke podatke sa prostora ne svoga jezika nego jezika drugog; npr. latinski izvori, pisani izmeu 6. i 8. st. tamo se pojavljuju podaci vezani za hidronimijsku ili toponimsku grau, Narenta, Nerentva).

U nekim posebnim situacijama se navodi da se uvaju neke rukopisne zbirke ne spadaju u pisane spomenike nego neka vrsti zbirki to je u jeziku sauvano i napisano. (Zbirka naziva biljaka). Te zbirke su neke vrste pretea to e kasnije biti rjenisi i enciklopedije. U tom smislu kad je rije u rjenicima i onome to se naziva leksikografskom graom moglo bi se rei da rukopisni rjenici predstavljaju dodatni izvor za prouavanje historije jezika, ime bi se razlikovali osnovni i dodatni izvori. Za historiju jezika su najvaniji oni rjenici koji imaju neku etimoloku historijsku orijentaciju (historijski i etimoloki rjenici).

Na junoslavenskom prostoru tradicija rukopisnih rjenika najstariji je Rjenik Mehmeda Uskufije 1631? tursko bosanski rjenik u stihovima, takvi rjenici znae izuzetan materijal za historiju jezika.

Sami po sebi ovi izvori su znaajni ali ih moramo shvatiti kao takve zbog praktine strane direktno sainjavaju i same glavne elemente dijahronijske metodologije objanjavanja pojava u jeziku. O bilo kojoj pojavi da je rije kad se objanjava onda se ide nekom vrstom redoslijeda tako da se najprije argumentira stanje u pisanim spomenicima, pa se onda navode podaci o pojavama u dijalektima sve se tamo gdje je mogue potkrepljuje primjerima iz onomastike grae.REKONSTRUKCIJA STARIJIH JEZIKIH ZAJEDNICA KAO TEMELJA ZA FORMIRANJE ZASEBNIH SLAVENSKIH JEZIKAShodno teoriji rodoslovnog stabla postoje 2 vrste prajezika: jedan je praindoevropski, a drugi praslavesnki. Kad obratimo panju na te dvije glavne faze moramo znati da se ardi o vremenima koja dugo traju i o tome da su te faze tijesno vezane i za druge okolnosti koje nisu samo jezike okolnosti okolnosti postojanja rekonstruiranog praie naroda kao jednog etnosa koji je ivio na prostorima june Rusije izmeu 8. i 3. mil. stare ere i za kojeg se vezuje postojanje praie korijena jezika.

Mnoge srdone naune discipline bave se ovim pitanjem i utvruju zajedno s lingvistikom da su imali svoja odreena etnika obiljeja i da se u sklopu njih moe rekonstruirati ono to je postojalo u jeziku.

Od 3. mil. st. Ere do 2. mil. st. ere u nauci se jaee govori o jednoj drugoj prelaznoj jezikoj zajednici; u pitanju je baltiko-slavenska jezika zajednica koja je prethodila praslavenskoj jezikoj zajednici, a ona je vezana za praslavenski jezik i iz ega je razvijeno sve ono to e se kasnije dijeliti na istonu, zapadnu, junuslavensku jeziku zajednicu grupu. Ono to je dovoljno jasno i to se moe predstaviti kao jedna jezika cjelina da je uporedna gramatika slavenskih jezika rekonstruirala praslav. jezik i da se o tome u nauci dosta toga zna, a da to to je poznato vezano je i za praslavenski etnos. Mi govorimo o praslavenskom jeziku i u prvi plan dolazi vremensko pitanje i pitanje prostora.

Postoje tzv. periodizacije praslav. jezika dvije vrste od kojih je prva tzv. globalna (gruba), a druga je razraenija periodizacija. Prva ima svog smisla zbog toga to su periodizacije rizina stvar u jeziku. Gruba periodizacija ogleda se u tome da se taj jezik dijeli na dva perioda:

1. vrijeme stare ere od vremena 1 500-1 300 (formiranje praslav. jezika, poetak druge poovine 2 milenija) od tog vremena traje drugi period koji se poklapa sa starim vijekom

2. poklapa se sa vremenom nove ere do 7. ili 8. vijeka.

Prvi period praslav. jezika odlikuje se relativnom stabilnou za koju se na teritorijalnom smislu precizira:

U novoj eri bez mogunosti preciziranja da li su to prva dva-tri vijeka ili do 5. dogaa se neto podjela na zapadni dijalekt (manji) i istoni (vei) kao dvije govorne dijalekatske cjeline.

Postavlja se pitanje na osnovu ega se to zakljuuje? Na prostoru zapadnog dijalekta imamo rijei kao to su kwiat, gwizda, a u istonom dijalektu cvit, zvzda radi se o drugoj palatalizaciji. Ostavrile su se dvije jezike mogunosti: na zapadnom dijalektu sonant v koji je bio izmeu velarnog suglasnika i vokala prednjeg reda ometao je vrenje II palatalizacije, a u istonom dijalektu bez obzira na to izvrena je druga palatalizacija.

Prvih vijekova nove ere zapadni dijalekt ini jednu cjelinu i isotni jednu. Prvih vijekova nove ere istoni se cijepa na sjeverni i juni dijalekt i tada e se formirati juni dijalekt bivega istonog dijalekta praslav. jezika pri emu e se desiti da *tort, tolt, tert, telt na prosotru tri dijalekta daju drukije rezultate. ZOS nije jednako sproveden na cijelom prostoru*vorna

*golva

1. vrona (ZD)

2. vorona (ID)

3. vrana (JD)

or>ro

or>oro

or>ra

na osnovu ova tri rezultata smatra se da su zapadnoslavenska, istonoslavenska i junoslavenska jezike grupe formirane u vremenu kada je jo uvijek postojao praslav. jezik i da su ove dvije osobine najznaajnije kada je rije o tome ta se poelo u praslav. jeziku mijenjati (1. rezultatu palatalizacije, 2. rezultati metateze).

U vezi s ovim osobinama javlja se neto precizniji periodizacija praslav. jezika koja se dijeli na 4 faze, svaka od faza ima svoje obiljeje:

1. faza formiranje praslav. jezika (od 1 500. 1 300.g.)

2. faza vrijeme od 1 300. do 5. st. p.n.e.

3. faza od 5. st.p.n.e. do 3. st.n.e.

4. faza zavrna od 4. st.n.e. do 6./7. st.n.e.

da bi se nakon toga od 7. 12. st. moglo smatrati vremenom formiranja zasebnih slavenskih jezika (starih).

Ova periodizacija ima svoje dobre i svoje loe strane. Dobre strane nadopunjuju grubu periodizaciju zato to kazuju o tome da se ipak u staroj eri razlikuju taj jedan prvi period koji je due trajao (1 300. 600/500. g.st.e.) i drugi period koji je krai to je vrijeme stabilnog praslav. jezika. To znai da etnos praslavenski ivi na prostoru izmeu Volge i Dunava na prostoru Karpata; prirataj nije toliki da bi zahtjevao migracije. U 5. st. stare ere neto se poinje mijenjati da bi u vremenu kraj stare ere i poetak nove poele migracije.

Slavenski narod je ukljuen u te pokrete, a praslav. jezik se iri. Kao dokaz toga da su prodirali na zapad su nazivi u Njemakoj.

Ako su ova tri dijalekta postojala u tom vremenu kad su krenule migracije zapadni dijalekt ide u pravcu formiranja zapadnoslavenske jezike zajednice.

Istoni dijalekt ( istonoslavenska jezika zajednica

Juni dijalekt ( junoslavenska jezika zajednica

Svaka od ovih jezikih zajednica formirana je u irenju to irenje se nije odvijalo bez odnosa prema onom to je prije bilo.

Etnike jezike cjeline izuava nauka i njihove prvobitne odnose.

U ovoj hronologiji pojava postoje pitanja kako protumaiti vrijeme od 7. do 12. vijeka, jer do 7. nemamo neke formirane jezike zajednice, a posle 12. nema praslavenskog nikako. To je prelazna faza. Taj proces je dosta sloen. U njemu se dogaa da se prvi pisani jezik Slavena staroslavenski javlja kao neka zavrna slika i samog praslavenskog jezika, pa se onda u tom smislu aktuelizira pitanje onoga to se naziva jezikom inercijom (kad se raspadne neto to dugo traje, ono i nakon raspada jo traje). Zato postoje u nauci teze da praslav. jezik zavrava svoje postojanje onda kada nastaju ue jezike cjeline koje su se razvile iz triju ve formiranih jezikih zajednica.

Tu se svakako javljaju vrlo vana pitanja odnosa izmeu tri jezike zajednice koje su nekada predstavljale tri dijalekta praslav. jezika. Kad su se te zajednice formirale, one su formirale i niz drugih jezikih osobina po kojima su se meusobom poele razlikovati, ali su donijele iz praslav. postojbine i mnoge zajednike crte bez obzira na to to ih je najizrazitije razdvajala osobina trovrsnog naina otvaranja slogova pri emu se te zajednice meusobom najvie i razlikuju.

Sve su to pitanja koja spadaju u vrijeme prvobitnih jezikih diferenciranja i migracionih promjena pri emu su se okolnosti, trajanje i etape migracija meu sobom razlikovale. Tako se pokazuje da je prvobitni juni dijalekt praslav. jezika, nakon odvajanja od istonog dijalekta i poetka migracija doivio najsloeniji vid migracionog pokretanja jer su se te migracije etapno odvijale i zavravale su se cilj im je bio jedan prostor koji je do tada bio izrazito naseljen prostor. Misli se na to da je to bio prostor ne samo na kojem su se ukrtali utjecaji klasinih kultura (Grka i Rim), ve je tu bio prostor na kojem su ivjeli neki starinaki narodi. Prije dolaska junih Slavena govorili su se balkanski jezici koji nisu bili genetski povezani sa praslav. pa se u tom sluaju govor o balkanskom jezikom supstratu koji je jako sloen. Takvoj supstrata nije bilo u istonoj i zapadnoj zajednici. To znai da je formiranje june slavenske grupe najsloenije (slojevito).

Bez obzira na to sve tri ove jezike zajednice genetski uvaju jako mnogo praslavenskih jezikih oblika, zbog toga to jezik dugo uva tragove u sebi, a osim toga svijest o slavensko-praslavenskom porijeklu nije se nikada gubila, neovisno od toga to su slavenski narodi imali sloenu historiju.

Ove prve linije diferenciranja odreuju ono to e se kasnije deavati i o njima se govori kao o vrlo znaajnim polazinim takama za ono to e se deavati u vremenu izmeu 4/5. i 7/8. vijeka nove ere, jer je to vrijeme koje je vezano za ono to se deavalo sa junim dijalektom praslav. jezika.

Postoji jedno zajedinko sporno pitanje da li te tri zajednice svoje forimranje vode direktno iz triju dijalekta praslav. jezika ili je svaka od tih zajednica imala jednu fazu razvoja koja se moe razumjeti u smislu toga da je postojao ili morao postojati i prajezik zapadnoslavenski, prajezik istpnoslavenski i prajezik junoslavenski? Tako se slavistika nauka suoava sa krupnim pitanjima da li su postojali ti prajezici. Postoje dvije teze, dva tumaenja. Teza o junoslavenskom prajeziku je najsigurnija i zato je povukla druge dvije teze. Junoslavenski prajezik je najblii istini, najlake je dokazati; po mnogim pretpostavkama se smatra da je bilo jedno vrijeme kada su, a to bi moglo biti kraj 4. i 5. vijek i poetak 6., kada su se preci junih Slavenazadravali na dananjem prostoru Maarske, jer Maari, kao ugrofinski narod na taj prostor su doli u 9. st. prije ih nema i to je prostor koji je dosta nejasan.

Junoslavenski je podijeljen na zadani i istoni. I zapadni e se kretati u tri pravca, a istoni u dva. Izrazito diferenciranje je preko refleksa jotovanja

*tj, *dj

na istoku meda

na zapadu mea

Zapadnojunoslavenski se diferencirao na tri narjeja koja e se kasnije odrediti i kao kajkavsko (slpska i panonska), akavsko (mediteranska) i tokavsko (dinarska).

JUNOSLAVENSKA JEZIKA ZAJEDNICAPrelazei na diferenciranje jezika prvih vijekova nove ere potrebno je imati u vidu da su zaeci podjele prajezika na tri dijalekta pokazatelji toga da se formiranje uih i irih jezikih grupa odvija u jednom cjelovitom i sloenom procesu koji nije samo jeziki, ali koji itekako ima svoje odraze u jeziku (onako kako to tumai historijska gramatika odrazi su u procesima formiranja uih jezikih zajednica u odnosu na prethodne ire jezike cjeline).

Sve se posmatra u historijskom kretanju i u vezi s njim je iz drugih disciplina poznato da od 3. st. n. e. Jezik gubi teritorijalnu kompaktnost i da se on iri i raseljava, pa uporedna gramatika slavenskih jezika razaznaju glavne konture jezikih razlika.

Spomenuto je da se najee kada je rije o zapadnom i istonom dijalektu slavenskog jezika govori o vrenju ili nevrenju II palatalizacije (prva praslavenska razlika), zatim o redukciji grupa tl, dl > tl, dl; ptlela > plela; ruski: zemlj, bos. zemlja, zap. Zemja. Ovo govori o tome da se razlika davno izvrila.

Zatim metateza grpa *tolt, telt, tort, tert se odvija u tri pravca i na osnovu toga se zakljuuje da je u vrijeme prvih vijekova ( 3. i 4.) nove ere od istonog dijalekta praslav. jezika odvojen junoslavenski dijalekt on je jezgro junoslavenske jezike zajednice.

Uvijek moramo imati na umu trajnost procesa kod kojeg se razlikuju tri faze:

1. zaetak pojave u nauci se slabo zna koliko taj period traje, od zaetka do irenja, koliko traje mirovanje

2. irenje pojave razvoj pojave (dinamika faza)

3. rezultat pojave dijahronijska metoda uglavnom barata rezultatima.

Kad je rije o junoslavenskoj jezikoj zajednici rezultatis u vrlo fragmentarni i nejasni, to znai da usljed nedostatka sigurnijih podataka o tome kako su se migraciono kretali Juni Slaveni sve je na rekonstrukciji (prvi pisani tragovi o Junim Slavenima su iz 6. i 7. st. po latinskim izvorima geografski nazivi).

Etnologija i druge nauke nisu mogle o tome precizno nieto utvrditi, pa se historijska gramatika slui podacima koji su u njenim okvirima gotovo sigurni. U vezi s tim nekoliko je krupnih pitanja kad je rij o junoslavenskoj jezikoj zajednici. Najee pitanje je da li je postojao junoslavenski prajezik ili nije? Mora se rei da je kod junoslavenske jezike zajednice prevladavajua teza o postojanju prajunoslavenske jezike zajednice, jer znanje iz etnologije govori da su se Juni Slaveni etapno kretali i da je moralo proi nekoliko vijekova od formiranja junoslavenskog dijalekta do naseljavanja Slavena na Balkan. Da li se jezika zajednica forimrala u toku kretanja Junih Slavena ili kad su naselili Balkan? Juni Slaveni su se due preseljavali do odredita nego zapadni i istoni pa je tezu o postojanju junoslav. prajezika lake dokazati.

Junoslav. prajeziku osnov/temelj daje juno narjeje prajezika ali ih treba razlikovati. Najvjerovatnije je da se o junoslav. prajeziku moe govoriti kao o zajednici koja je postojala u 3. 5. st. nove ere na irem prostoru Panonske nizije na prsotru dananje Maarske. iri nauni argument za to predstavlja veliki broj toponima u Maarskoj.

U tom vremenu ta jezika cjelina koja se hipotetiki naziva junoslavenskim prajezikom je mogla imati jezike osobine koje ne mogu biti jeziki opisane u dokumentima (jer nema dokumenata iz tog perioda), ali se govori o osbinama koje su u nauci prihvaene i junoslav. prajezik je mogao u sebi nositi osobinu vrenja II palatalizacije (u grupama kve i gve), reducirane t i d (u grupama tl, dl), epentetsko l (npr. zemlja). Meutim, vrlo je vjerovatno da se za to vrijeme moe vezivati nain vrenja kasne praslavenske metateze grupa *tolt, tort, telt, tert koje se po zakonu otvorenog sloga u junoslav. prajeziku razvijaju na nain da imamo prvo metatezu ( dulji se vokal

*golva > glova > glava

a ta vrsta jezike izmjene odnosi se i na poetne grupe *ort, *olt (grupe u inicijalnoj poziciji)

*ort > or > ra,*olt > ol > la

Poto se radi o rekonstrukciji prajezika ne moe se govoriti o nekim preciznijim jezikim osobinama koje se mogu iskljuivo vezati za junoslav. prajezik, ali postoji okolnost nemogunost dokazivanja junoslavenske jezike zajednice.

Veoma znaajna osobina za junoslavenske jezike za koju se moe pretpostaviti da je ako ne formirana onda zaeta u junoslavenskom prajeziku jer osobina da nepalatalni ispred vokala prednjeg reda postaju umekani kod istonoslavenskih jezika, a u junoslavenskom dijalektu je od ranih vremena poznato uvrivanje/otvrdnjavanje tih suglasnika.

(istonoslav.) tje, nje > te, ne (junoslav.)

Osim toga junoslav. jezik u odnosu na istonoslavenski i zapadnoslavenski odlikuju morfoloko-sintaksike osobine: Osobina kod imenica mukog roda, o- osnova:

inst. jd.: -om (junoslavenski jezik)

-m (istoni i zapadni)

Ovo je vrlo znaajna diferencijalna crta koja daje razlike u rezultatima.

sintaksika osobina frekventna upotreba da+prezent to nije junoslavenska osobina

velika frekvencija sufiksa na c, ic, ica; na zapadu prevladava k, ik, ika.

To bi sve znailo da se moe govoriti o junoslavenskom prajeziku koji je prethodio daljem kretanju Junih Slavena prema Balkanu i onim prostorima koji e kasnije (u drugoj polovini 6. i poetkom 7. st.) rezultirati time da Juni Slaveni nasele Balkan i da se tada pone nazirati jedna jezika slika formiranja dananjih uih jezikih cjelina.

Pitanje etapnog pruduetka naseljavanja Slavena na Balkan pitanje prouavanja diferenciranja u odnosu na praslavenski su veoma vana pitanja.

Junoslavenski praetnos zahtijevao je slian prostor kao junoslavenski dijalekt. U tom smislu se govori o moguem zaetku razlika meu junoslavenskim jezicima. Postoji vjerovatnoa da se junoslavenski prajezik u svojoj zavrnici podijelio na zapadni i istoni dijalekt pri emu je zapadni dijalekt bio prostorno vei i za ta dva dijalekta se govori da bi mogli predstavljati zajedno junoslav. i istonoslav. prajezik; koji su se u 6. i 7. st. kretali u dva pravca pri emu su predstavnici zapadnog dijalekta zahvatili zapadnu; istoni istonu stranu Balkana iz ega su se formirale dvije grupe jezika: zapadnojunoslavenska i istonojunoslavenska. Ova slika je veoma pojednostavljena ali moe posluiti kao kostur.

Za tezu o zapadnojunoslavenskom prajeziku i istonojunoslavenskom prajeziku postoji jedan izrazit i ozbiljan jeziki argument koji povezujemo sa grupama *kve, gve: cve, zve. Postoji i jedna mlaa osobina osobina refleksa grupa *tj, dj koje predstavljaju najkasnije jotovanje.

Smatra se da je to preneseno s vanbalkanskog prostora i da je veoma staro.

Postoji mogunost da zaetak pojave ne znai razvitak pojave i da moe postojati i drugaije shvatanje ove razlike razlika se mogla formirati u toku naseljavanja Junih Slavena na Balkan. Prvobitno su Juni Slaven (na Balkanu) u 6. i 7. st. bili razdvojeni.

Postoji zona koja se zove albansko-rumunskom zonom. Uvijek se u historijskoj gramatici pitanje o procesu svodi na to koliko je neto formirano u domovini, a koliko kad se stiglo na novi prostor.

U centru pitanja je ilirski supstrat. Za supstratski aspekt, koji je vie nego vaan, vezane su i dvije publikacije: Skokov: Etimologijski rjenik i Ivan Popovi: Historija srpskohrvatskog jezika.

Problematika supstrata je nauna, duboka, aktuelna, zanimljiva, itd. Supstratski jezik ostavlja tragove u jeziku koji pobjeuje (romanizmi su znaajan i star sloj u bosanskom jeziku).

Junoslav. jezika zajednica se uobliava u jednom duem vremenskom periodu i to formiranje je povezano sa svim drugim okolnostima koje nazivamo vanlingvistikim, od kojih su najvanije one koje su vezane za proces horizontalne dinamine jezike slike to znai za za proces u kojem se ve zaete jezike cjeline prenose na druge prostore i tim zahvatanjem donose i ono to je ve zaeto na nekim drugim prostorima. Radi se o etapnom formiranju i naseljavanju i raseljavanju junoslav. jezike cjeline. Postoji nekoliko tih etapa. U tom procesu pitanje koje je centralno i koje se rjeava jeste pitanje relativno dueg vremenskog perioda stabilnosti jedne zajednice koja u vremenu izmeu 3. i 5. st. postoji na irem prostoru Panonske nizije. Taj prostor jeste jedna etnohistorijska okolnost da su se na njemu formirala 2 dijalekta: zapadni (vei) i istoni (manji) po principu vertikalne linije.

Zaeci dananjih junoslavenskih jezika i njihove podjele na dvije grupe javljaju se u vremenu junoslavenskog prajezika na prostoru Maarske. Ta dva dijalekta nakon otpoonjanja migracija kreu se prema jugu i to kretanje do danas ostaje nerazjanjeno da li od Panonske nizije do prostora naseljenog danas Junim Slavenima postoji jo neki prostor stabilnosti.

Teza o tome da ne samo da je postojao junoslav. prajezik ve da je postojao zapadno i istono junoslav. prajezik.

Neke diferencijalne crte pokazuju postojanje meuetapnih jezika (5., 6. st.) nema dovoljno otkria drugih nauka da bi se znalo gdje bi moglo biti nauka kae da bi moglo biti na irem prostoru Panonske nizije i Balkanskog poluostrva.

Govori se o tri etape formiranja onih jezika koji su formirani u okvirima junoslavenskog:

1. juni dijalekt prasavenskog jezika (nije bio izdvojen) zakarpatska

2. panonska (junoslavenski prajezik)

3. panonsko-balkanska (na putu od Panonske nizije do Balkana bilo je zastajkivanja)

zavrena je balkanska etapa stjecite migracije

1. prva razlika je bila tj, dj tu je jasno da je glavna razlika zaeta u ono vrijeme kad se junoslav. prajezik podijelio na zapadni koji je razvio , i istoni koji je razvio t, d i t i d.

Osobine vezane za panonsku etapu:

2. osim tj, dj vezuje se jo jedna osobina takoer fonetska, genetski starija od tj, dj a to je prisustvo odnosno odsustvo epentetskog l kod jotovanja sonanta m zemlja-zemja; snopje-snoplje. Poto je to bila ranija diferencijalna crta kasnije se desilo da se ponovo neto desilo na diferenciranju zapadnog i istonog i da je istoni poeo gubiti to l i da se u istonom formira situacija da se gubi l Skoplje (ZJ) : Skopje (IJ).

Postoje neke zajednike crte izmeu junoslavenskog i zapadne ehoslovake.

u metatetzi ukazuje na neke veze koje su ranije mogle postojati.

Izmeu dananjih zapadnojunoslav. i istonojunoslav. jezika za diferencijalne crte ne moe se sa pouzdanou utvrditi kada su se one formirale odnosno koje su starije, a koje mlae.

Okolnost da pojam zapadnojunoslavenskog jezika i istonojunoslavenskog jezika u novije vrijeme se drukije precizira i tumai zato to se proces kojim se bavi historijska gramatika odvija na jednom univerzalnom planu, a to je genetski genetika jednog jezika se ogleda da skup osobina i skup osobina drugog jezika posmatramo kao rezultat jednog jezika koji je vodio sve do naeg vremena, koji je vodio do formiranja uih genetskih osobina predstavljaju svojevrsne kombinacije izmeu onoga to se u razvoju diferenciralo i onoga to je uoblieno. Zbog svega ovoga zapadnojunoslav. je sloeniji od istonojunoslav. i u njem su se odvijali sloeni procesi. To je zajednica iz koje su se prvobitno razvili jezici koji su obuhvatali ire prostore i etnose da bi se kasnije uobliili jeziki prostori koji su se odnosili na ue etnose. Junoslavenska situacija se mora pratiti kao dio slavenske koja je sva ila u pravcu formiranja uih jezikih cjelina u odnosu na ire formirane su po principu etnikih,vjerskih i nacionalnojezikih zajednica.

U tom smislu ukazujemo na ire procese primjerom maloruskog jezika. U poetku je maloruski obuhvatao ukrajinski i bjeloruski. Sredinom 20. st. su se izdvojili. Neto slino se deavalo i sa ekim i slovakim da li su dva ili jedan jezik.

U junoslavenskoj jezikoj grupi se desilo da 1945. zvanino biva priznat makednoski jezik, do tada se smatrao u okviru bugarskog. Od tada do 90-tih godina traje vrijeme u kome postoji srpskohrvatski jezik za 4 naroda, slovenski je izdvojen da bi se tek u najnovijim zbivanjima iz jednog zajednikog srpskohrvatskog razvila 3. bos. hrv. srp i da bi se proces, koji je slavenski, zaustavio na granicama Crne Gore, a to povlai priznavanje jezika i time e se slavenski proces zavriti po historijskoj formuli jedan narod-svoj jezik.Zapadnujunoslav. jezik u poetku je dao dva jezika ali je u sebi imao elemente vie jezika koji se razmnoavaju po nacionalnom principu.

Diferencijalne crte koje dijele zapadnojunoslav. i istonosjunoslav. Jezike su bitne za genetsku lingvistiku:

dva su istonojunoslavenska historijski i genetski razvijena: bugarski i makedonski;

zapadnojunoslavenski: sh, slovenski3. osim tj, dj i epentetskog l postoji trea osobina koja je fonetska ona se odnosi na reflekse poluglasa u jakoj poziciji. Osnovna razlika je u tome da se na zapadu izgubila razlika izmeu poluglasa prednjeg i zadnjeg reda i izgubila se razlika u refleksima davalo a, e. Istonojunoslavenski sauvali su tu razliku (son, den : sin, dan) son-poluglas prednjeg reda

4. etvrta diferencijalna crta je fonetska grupe v, v; ne zna se u koje vrijeme se javlja razlika poznato je da je zapad od v+ razvio u (unuk, udovica), dok je istok sauvao v vnuk, vdovica.

5. refleks praslav. grupa *r uglavnom se junoslavenski prostor dijeli na istoni koji uva i zapadni koji to mijenja u cr.

6. refleks nazala koji na zapadu daje zatvoren vokal u, dok na istoku daje otvoreniji vokal ide prema a (raka:ruka).

7. kada se sonant n nae isred vokala prednjeg reda e u zamjenikim primjerima njega uistonom e biti nego.

8. odnosi se na pojavu obezvuavanja zvunih suglasnika na kraju rijei (Z) grad : (I) grat; mu : mu

Morfoloke osobine

9. nastavak za G i A: go i ga kod pridjeva i zamjenica; njega-nego, tvoga-tvogo

10. odnosi se na zamjenice: na zapadu ja 1.l.jd. ( kratko i dugo o u procesu delabijalizacije prelo/ naslonilo se na postojei vokal.

Vrijeme poetka nove ere

Iz sistema se izbacuje vokal o i za to vrijeme se uspostavlja kvalitativna ravnotea primarnih i sekundarnih vokala a e / i u

Pojava delabijalizacije svodi vokalizam na 4 jedinice pri emu se uva kvantitativna simetrija. Time bi se poeo proces smanjivanja broja vokalskih jedinica. To pokree druge pojave deliabijalizacija kao glasovna tendencija ima svojstvo kao sve druge jezike relacije iri se u sistem to bi znailo da >

> y

dva sekundarna vokala imala su duinu i kratkou, drugi vokal ima svojstvo delabijalizacije kratko i dugo u, prvo je dolo kratko u i moglo je dati , a dugo u dalo y pojavljuju se u procesu delabijalizacije dvije nove praslav. jedinice. Tim procesom je zahvaeno kratko i

> - formira se prva simetrija

:

Y : > ()Neki glasovni zakon mora dirigirati tim pojavama.

Delabijalizacija je prva koja je dovela do pojave praslavenskih vokalskih inovacija od kojih su zanimljive vokalske redukcije : .

Time se ukazuje na vjerovatnou hipotetike naravi, a to je da su prve vokalske inovacije praslav. vezane za proces delabijalizacije koji moemo djelimino odrediti i kao glasovni zakon. To bi znailo da izmjene u jeziku koje u krajnjem rezultatu uproavaju sistem one taj uproeni sistem mogu dostii na razliite naine i ne mora se uvijek raditi o pravolinijskom procesu. Jezika evolucija je primjereniji krivolinijski proces jezik stalno i spontano mijenja odnose meu jedinicama sistema. Jezik pokazuje da je jako bogat mogunou...

Za praslav. vokalizam vezujemo ono to je delabijalizacija. Nakon delabijalizacije u prvom dijelu praslav. jezika, u staroj eri prvih vijekova nove ere najvjerovatnije da u jeziku praslavenskom ponije vidnije djelovati.Zakon otvorenog slogaSlog je sutina razumijevanja glasovnog sistema. U njemu se glasovi brojnije kombiniraju, nainom formiranja slogova dolazimo do pojma koji se naziva promjenjivou granice sloga vana zbog toga to je ona nosilac govorne intonacije; vana je i zbog toga to se na njoj presjecaju i prozodijski odnosi odnosi u akcenatskom sistemu, a oni se tiu kvantiteta i kvaliteta.

Sa granicom sloga se deava mijenjanje pomijeranje spontano. U tom pomijeranju granice sloga dolazi do irenja tendencije granice otvorenog sloga. Kako su slogovi ranije u jeziku mogli biti zatvoreni i otvoreni tako se u jednoj fazi (u drugoj) ostvaruje ZOS koji je rezultirao vrlo bitnim pojavama u samom vokalizmu.

Taj ZOS je u praslavenskom jeziku mogao najprije zahvatiti neke pojave koje su znaile zatvaranje sloga, a bile su mlae pojave baltiko-slavenske grupe.

Prvi proces:

> ir, ur

> il, ul

> im, um

> in, un

ir, ur; il, ul dolaze na udar ZOS-a na slijedei nain: poto se radi o grupama kratko i, u ondaemo imati pojavu da > ; > (nepovueno delabijalizacijom). Te grupe se otvaraju na taj nain da im se vraa vokalnost

r > r >

palatalno vokalno r nepalatalno vokalno r

prva opozicija: palatalnost / nepalatalnost

> >

ZOS je najvjerovatnije zahvatio one grupe najmlae jezike grupe koje lie na diftonke grupe (or, er, ir, ur) ali su najprije na udar ZOS-a dole baltiko-slavenske grupe ir, ur.

Kvantitativno dolazi do poveanja broja vokalskih jedinica koje su monoftonke.

3 nova vokala + 4 stara = 7 novih vokala dobijenih u nekoj moguoj prvoj fazi praslavenskoj.

ZOS kao svaki glasovni zakon u sistemu djeluje dotle dok ima ta raditi u svim segmentima sistema kod kojih je jezika jedinica rasporeena tako da zatvara slog.Nijedna jezika jedinica nije zatvarala slog kao to su to inili diftonzi i diftonke grupe ali ne dolaze prvi na udar zato to su stare praie osobine im je neto staro imalo je vremena da se ukorijeni.

(a primarni, nosilac sloga, i sekundarni, nije nosilac sloga)

to znai da taj diftong zatvara slog i da e djelovanjem ZOS dolaziti do pomijeranja granice sloga.

r sonant diftonka grupa zatvarale slogove, ali su bile duboko ukorijenjene u jeziku i onda je ZOS zapravo svoje zaokruenije i zavrne rezultate davao u 2 pojave:

1. monoftongizacija diftonga

2. uproavanje difnonkih grupa

I jedna i druga pojava moraju se razumjeti kao glasovne izmjene/ promjene iznad kojih stoji glasovni zakon.esto se deava da glasovni zakon mijeamo sa glasovnim promjenama. Glasovna promjena je rezultat glasovnog zakona.

Monoftongizacija diftonga i uproavanja difnonkih grupa je rezultat zaokruenja i zavravanja procesa otvaranja sloga. U tom procesu desit e se jo neke pojave koje e znaiti uproavanje sisteme i jo neke koje e znaiti poveanje broja vokalskih jedinica, pri emu e se desiti da se pojave suglasnike sonantske inovacije. U monoftongizaciji e se pojaviti jat i da e se u procesu uproavanja diftonkih grupa pojaviti nazalni vokali.

PORIJEKLO I RAZVOJ STAROBOSANSKOG VOKALIZMAPratei ono to je razvoj sistema, ukazano je da se razvoj sistema odraava na vokalizmu i da se vokalizam ostavruje kroz faze razvoja jezia: praie, praslav, stsl, starobosanski

Prajeziko i starojeziko posmatrano u hronologiji zajedno

Prajezik je hipotetian, rezultat rekonstrukcije, a starojezik ima element rekonstrukcije osnovni/bazni, a element pisanih spomenika je nadograujui.

Starobosanski jezik je pojam koji historiju bosanskog jezika u posljednje vrijeme precizira, oznaava jedan svojevrstan historijski spoj izmeu onoga to se u razvoju jezikog sistema pojavilo i mijenjalo u jednoj preciznoj okvirnoj granici koja poinje u 10. st. i zavrava krajem 15. st.

Starobosanski se javlja kao jezik koji je postojao i razvijao se zahvatajui vrijeme od 6 vijekova obuhvata upotrebu jezika na 2 plana:

Prva upotreba odnosi se na govorni jezik, a druga na pisani jezik toga vremena.

Stsl. i stbos. (starobosanski) su vremenski blizu, a stsl. Nema iru govornu podlogu i iru evelutivnu liniju.Istonojunoslavenski dijalekat je bio tip jezika prenesen u crkvene tekstove. Zato od 10.st. do 15.st. dolazi do formiranja onih jezika koji e od 15.st. postati uoblieni jezici?

Praslavenska jezika zajednica se raspada zakljuno sa 7 vijekom radi se o etnikom, a ne jezikom raspadanju to znai da etnos poinje ivjeti na prostoru na kome nije prije ivio. Etniko raspadanje ne izaziva jeziko raspadanje, ono ide mnogo sporije zbog togato je jezik takav da je dugohistorina pojava, uvjetuje to da formiranje uih jezikih zona odgovara razvoju ire jezike zajednice na mikroplanu.

Odlike razvoja praslavenskih sistema su odlike razvoja mikrositema. Tako se ptkriva plan razvoja pojava makroplan je praslav., prelazni od mikro-makrosistema je prajunoslavenska jezika zajednica. Svi ti sistemi na mikroplanu doneseni su kao makrosistemi ogleda se na vokalizmu.

Razvoj vokalizma od 10. do 15.st. ne javlja se samo kao vokalski razvoj ve kao razvoj cijelog sistema. U tome razvoju treba imati u vodu to da je na ui prostor doneseno sve ono to je nekada odlikovalo iru kompaktnu jeziku zajednicu praslavensku.

Dvije take vokalizma jesu take: stsl. vokalizam i stbos. vokalizam u prvoj fazi na samom poetku jeste isti stsl. vokalizam:

i yu

+ + ' '

e

o

a

15 vokalskih jedinica koje evolutivno stoje kao prelazna faza ka uproavanju sistema.

Praslavenski vokalizam osloboen diftonga i diftonkih grupa poveava se fekvencija primarnih vokala, znai da se njihova snaga u sistemu uvruje.

Druge osobine koje vae u odnosu na druge odnose meu kategorijama glasova:

+ - ukazuje na to da je stbos. naslijedio jedan sloen odnos izmeu elemenata oralnosti i nazalnosti i sauvao je opoziciju izmeu palatalnosti i nepalatalnosti.

Koji e elementi u kojoj fazi doi na udar? Po principu relativne hronologije 3 faze kroz koje je taj vokalizam proao:Te tri faze imaju svoju lingvistiku podlogu.Prva faza stbos. vokalizma1. prva faza rastereenja stbos. vokalizma; pojave koje se deavaju:

>

Eliminaraju se prvi : srednji/ zadnji poluglas; ova pojava se zainjala i ranije u stsl. tekstovima: dn, sn> dn, sn, deavalo se u vremenu do 10. vijeka, zakljuno sa 9.

2. ' i ' > (vokalno nepalatalno)

tendencija ovrivanja, nema umekavanja ispred vokala prednjeg reda

3. > e, u

do kraja 10.st.

pisani spomenici odraavaju sve ove evolutivne pojave

svoenje na 10 vokalskih jedinica u prvoj fazi

Prelazna faza u njoj zapoeti procesi nisu zavreni rasturanje i naruavanje simetrija i uspostavljanje novih simetrija, zbog toga dolazi do

Druge faze razvoja stbos. vokalizma1. (jaki) (slabi) - dvostruko obiljeje

pozicija/ mjesto poluglasa

dn, sn dn, sn nema gubljenja poluglasa

2. y > i nestaje do kraja 12. st. (10 vokalskih jedinica)

sutina uproavanja vokalskog sistema je da se smanji broj vokalskih jedinica i povea frekvencija.

Trea faza stbos. vokalizma (13./ 14. st.)

1. > i, e, ije/ je (13.-14. st.)

2. (slabi) >

3. (jaki) > a

4. zakljuno sa 14. st.

9 : 3 > 6 = 5 + 1

> u

nain na koji ovu pojavu prate pisani spomenici je drga pria ne prate pravolinijski, imaju odreena variranja

Stbos. vokalizam je formiran u 15. st., javlja se nauna sumnja da li je takav vokalizam zaustavljen na tom mjestu ili ima tendencija da se mijenja? Mijenja se.

Deava se kad je rije o bh. prostoru da se javljaju dvije sporedne pojave u vokalizmu koje mogu imati 2 svoja izvora pitanje dijalekta i tendencija zatvaranja vokala pojava koja je izraena u periferijskim govorima (nisu dobro definirani), a to su u sh. krajni zapadni i krajnji istoni govori. Tu e se javiti neke izrazite pojave koje su ak korekcija vokalizma.Sve to se deava u periferijskim govorima moglo bi imati vanjeziku uvjetovanost. Smatra se da periferijski govori nekog jezika dolaze u blii kontakt sa drugim jezicima u naem sluaju nesalvenskim jezicima.

Od 15. do 18. st. u bosanskim govorima se deavaju neke kasne pojave u vokalizmu (ili se vokali zatvaraju ili se otvaraju) tendencija otvorenosti niz Bosnu.

Centralni bosanski govori otkrivaju vokalsku nestabilnst koja bi mogla imati vezu sa dva faktora jedan je unutarjeziki, a drugi geminacije, svoenje na jedan afrikatski par.

Orijentalni jezici su mogli stvoriti odreenu nestabilnost u vokalizmu. Kad je rije o meujezikim kontaktima utjecaji su vei u konsonantizmu.

PREGLED RAZVOJA KONSONANTIZMA

Pregled razvoja konsonantizma podrazumijeva obuhvatanje kompletne vremenske dimenzije i onog to se objanjava kao cjelovita vremenska postupnost razvoja. To znai da se i konsonantizam u historiji ponaa kao i vokalizam podloan je izmjenama u vremenskom slijedu, rekonstrukciji i podloan je jednom razmatranju koje vodi rauna o prajezikoj slici i o svemu onome do ega dolazi u izmjeni te prajezike slike, sve do dananjeg stanja u jeziku.

U tom smislu je i kod konsonantizma situacija takva da je historijski najdulje vrijeme njegovog formiranja, vrijeme praindoevropskog jezika, za koje se moe utvrdioti odreeno, konkretno stanje.

Polazina taka je ono to se naziva suglasnikim sistemom praindoevropskog jezika. Za taj suglasniki sistem u odnosu na vokalizam moe se rei da je ipak jednostavniji, da je po broju fonolokih jedinica sveden na manju mjeru i da je to stanje kakvo je rekonstruirano za praindoevropski jezik stanje za koje se sa dovoljno naune pouzdanosti mogu izvui sve one slike suglasnikog sistema, koje su se potom razvile. Prva slika jednako vai za sve slavenske jezike i jednako se uzima kao polazite za razumijevanje glavnih izmjena u vremenskom slijedu. Kao i kod vokalizma moe se rei da suglasnika, rekonstruirana, prvobitna slika nije sporna nema bitnih razlika u njenom odreenju zbog toga to je nauka 19-tog stoljea utemeljila tu rekonstrukciju a nauka 20-og je potvrdila, dokazala da je ta slika suglasnika vjerodostojna. Polazei od toga, navodimo da je to ustvari slika koju odlikuju tri vrste suglasnika:

1. Prva grupa suglasnika (najskromnija po broju) su spiranti s i z ( z zvuna varijanta, s najstariji, primarni);2. Druga grupa su sonanti: r, l, m, n isti ovaj red ima i u vokalskom sistemu,3. Trea grupa su eksplozivni: a) p, t, b, d obini

ph, th, bh, dh aspirirani

(aspiracija glavna odlika praindoevropskog suglasnikog sistema)

b) k, g, - obini

k', g' palatalizirano

k , g - labijalizirano

aspiranti:

kh, ghk' h, g' h

k h, g hZakljuujemo:

Pored prisustva eksplozivnih suglasnika, najtipinija osobina tog suglasnikog sistema jest aspiracija, odnosno postojanje izgovora ovih suglasnika s dodatnim elementom glasa h (nije zaseban fonem, ve je pratei glas koji ide uz neki od eksplozivnih suglasnika. Meutim, aspiriranost se javlja svugdje gdje je upitanju eksploziv.

Druga osobina koja se vezuje za k i g je osobina labijaliziranosti, tj. osobina osobina labijalnog izgovora zadnjonepanih suglasnika, a trea osobina jeste prisustvo palataliziranog (umekanog) izgovora nekih suglasnika.

Sporno je donekle to na koji nain se ta slika i u kojem vremenskom trajanju mijenjala i ta je praindoevropski konsonantizam najprije gubio od svih ovih osobina:

- Lahko je praindoevropski konsonantizam mogao najprije i najdosljednije izgubiti aspiraciju, pri emu je proces gubljenja aspiracije (deaspiracija) aspiriranih praindoevropskih suglasnika sproveden u jednom neodreenom vremenskom periodu i trajanju. To znai da je veina jezika koji su kasnije razvijeni ukinula aspiraciju i da je to uglavnom jedan opi proces bio u jezicima koji su izali iz praindoevropskog.

- Druga pojava jeste pojava delabijaliziranosti suglasnika k i g, gubljenja i druge osobine koja je bila tipina za praindoevropski jezik i u tom smislu smanjenje broja suglasnikih jedinica.

- Trea izmjena je depalatalizacija palatalataliziranog izgovora velara na osnovu ijeg razliitog kasnijeg efekta dolazi do klasine podjele indoevropskih jezika na tzv.: satemske i kentunske jezike. Razvili su se prema *sto, lat. centum, *sallma-culum (slavenski satemski, romanski kentunski).

Na osnovu ovih promjena i nakon njih naslijeena je uproenija slika konsonantizma u odnosu na vokalizam praindoevropskog, siromanija zbog toga to je vokalizam due vremena nosio one praindoevropske odlike od kojih je najvanija postojanje diftonga i diftonkih grupa i onda kada je suglasniki sistem uproen.

U vezi s tim javlja se nerkoliko vrlo rairenih tumaenja kako u indoevropeistici tako i u slavistici. Ta tumaenja svode se na utvrivanje slike formiranja kasnijih suglasnikih sistema u pojedinim grupama ili porodicama indoevropskih jezika, pri emu se praslavenska slika jevlja za nas dovoljno zanimljivom slikom iji elementi se naslanjaju na prvobitno praindoevropsko stanje.

I ovaj puta u tijesnoj vezi sa pitanjem izmjene sistema aktualiziraju se kao vrlo vana dva pitanja. Ta dva pitanja nisu samo konkretna pitanja jezike evolucije nrego su i pitanja vrlo bitna za svaku uporednu gramatiku i za svaku historiju jezika. To su pitanja odnosa izmeu prajezika kao rekonstruirane pojave i onog to se nakon prajezika zbiva sa tom slikom, prije svega na teritorijalnom planu da li se ta slika moe definisati kao konkretna slika ili je samo nauna apstrakcija. Pitanje prvobitnih dijalekata praindoevropskog jezika i pitanje prvobitnih dijalekata praslavenskog jezika:

U vezi s tim pitanjima stoji jedna polazina teza, ope prihvaena, a ona glasi: do prvobitnih podjela prostora na dijalekte najee dolazi onda kad jedna jezika zajednica pone doivljavati izmjene koje su u principu nejezike unutaretnike, a koje su povezane sa nekim vanjskim historijskim okolnostima. To bi znailo da se aspiracija u praindoevropskom jeziku zadrava sve dotle dok praindoevropski etnos odlikuje jedna relativna kompaktnost, sve dotle dok on ima obiljeje cjeline. Kada se taj etnos pone razdvajati, dolazi do krupnih izmjena unutar jezikog sistema, tako da se ne moe rei da se u vremenu kada praindoevropski jezik zavrava svoje postojanje (4. i 3. mil. stare ere) moe govoriti o sprovedenoj deaspiraciji, a onda uz tu osobinu da se moe govoriti o delabijaliziranju i depalataliziranju praindoevropskih suglasnika.

S tim nainom gledanja na razvoj dolazi se do teze o satemskim i kentunskim jezicima, teze koja se svodi na to da su i u praindoevropskom jeziku postojali dijalekti (u njegovoj zavrnici) i da se prostor praindoevropskog jezika (juna Rusija stepe i prema Aziji) dijeli na istoni i zapadni dijalekat, da dijalekat iz kojeg se kasnije razvijaju satemski jezici jeste onaj koji prvobitni koji je razvio refleks s u odnosu na prvobitno k, a da je drugi dijalekat razvio refleks k (odgovarao prvobitnom glasu) da li je istoni ili zapadni ostaje pitanje, ali postoji diferenciranost. Kad je rije o praslavenskom jeziku (2. mil. stare ere) konsonantizam koji je naslijeen e doivjeti transformaciju s tim to e u vezi s tom transformacijom doi doi do mogue podjele praslavenskog jezika na dva prvobitna dijalekta: zapadni, koji je zahvatao manji prostor i u kojem nije dolo do promjene velara ispred vokala prednjeg reda ako se izmeu njih naao sonant v dva dijalekta po refleksima k i g u drugoj palatalizaciji. Zakljuujemo:

Promjene koje su se dogaale u suglasnikom sistemu u drugoj fazi praindoevropskog jezika ili zavrnoj, koje se tiu velara i druge ili zavrne promjene u praslavenskom jeziku, koje su u direktnoj vezi sa formiranjem prvobitnih rekonstruiranih dijalekata od kojih nema nikakvog traga. Za suglasniki sistem je dovoljno vaan podatak da se sistem diferencira jezika zajednica na dijalekte.

Ovome konsonantizmu nedostaje samo jedan dio, jedan velar, glas od velike vanosti, glas h. Time se otvara jedno veliko polje koje je vano za indoevropeistiku i slavistiku. Ovaj suglasnik se moe izdvojeno iz sistema posmatrati kao jedna bitna i historijski trajna pojava. U vezi s njegovom pojavom zakljuuje se da velar h nije toliko star sulasnik koliko su stara ostala dva velara. Zato se pitanje njegovog porijekla smatra vanim. To porijeklo dovodi se u vezu sa aspiracijom , a u vezi s tim se postavlja pitanje, kakav je odnos suglasnika h kao zasebnog glasa i onog to je prvobitno bilo kao dodatni element eksplozivnim suglasnicima u praindoevropskom jeziku veza postoji:

Tako se javlja i prvo tumaenje da suglasnik h mora imati neku vezu s aspiracijom, ali da ta veza nije dovoljno objanjena i dovoljno jasna. Pod kojim bi se okolnostima aspirirano h moglo osmatrati? Postoje i druga tumaenja koja su smjetena u druge okolnosti i prilike: pravilo r u k povezano sa spirantom s , dogodi se transformacija da s prelazi u s' to daje h.

Trostruko tumaenje vezano za vrijeme:

Prva mogunost jest da je ovaj velar nastao u zavrnici praindoevropskog jezika (4/3. mil.stare ere).

Druga teza je da se pojavljuje u baltikoslavenskoj jezikoj zajednici (to ne iskljuuje da se i u drugim jezikim zajednicama moglo pojavljivati).

Trea teza je da je nastalo poetkom praslavenske epohe u drugom dijelu drugog milenija stare ere.

Porijeklo ovog velara je i vremenski i prostorno nejasno. Praslavenski jezik nije imao palatalnih suglasnika. Inovacije suglasnika su se desile u drugoj fazi praslavenskog jezika. Zakon otvorenog sloga, koji je direktno uvjetovao monoftongizaciju diftonga i uproavanje diftonkih grupa , nije direktno uvjetovao pojavu suglasnikih inovacija, on je to inio indirektno, djelovanjem na pomjeranje granice sloga i uvjetovao tako zakon kompaktnosti sloga. U vezi sa izmjenom granice sloga desit e se i jotovanje. Palatalizacije su nastale pod uticajem zakona harmoniziranja sloga primicanje slogova. Spontanom jezikom upotrebom nastali su glasovi k i >c. NAJVANIJE POJAVE U KONSONANTIZMUVokalske inovacije su povezane i sa suglasnikim inovacijama. Zato se javljaju? Koji su zakoni?

Vokalske inovacije su nastajale u sklopu ope tendencije, a ope tendencije su povezne sa vrhunskim zakonom, zakonom otvorenog sloga. Slog i njegova struktura odraavaju promjene u jeziku. Ranija granica sloga se pomjera i jezik tei tome da slogovi budu otvoreni. U drugoj praslavenskoj fazi su se poeli gubiti suglasnici na kraju rijei ( pokazna zamjenica tod>to)

*dbbno>dbno

*radlo>ralo

*dadmb>damb

Suglasnici su u poziciji rastavljenih artikulacija, postojala je neka pauza meu njima dolazi do zbijanja suglasnika;

1. VK/KV

2. V/KKV (gubi se jedan eksplozivni suglasnik)

*tort, tolt, tert, telt - -grupe koje su povezane sa zakonom otvorenog sloga;

*vorna>vrana

*gordb>gradb

*ordlo>ralo

*borda>brada

U junoslavenskom dijalektu se mijenja kvalitet vokala, a u zapadnom ne mijenja.

V/KKV>V/JKV dovodi do nove situacije;

Bilo je petnaest suglasnika do pomjeranja granice sloga: b, d, g, p, t, k, l, m, n, r, s, z, j, v;

Red palatalnih suglasnika pojavit e se onda kad se pomjeri granica sloga i kad se u sastavu jednog sloga zbiju dva glasa od kojih je jedan sonant j a drugi od ve postojeih suglasnika. U tom novom spoju susreemo se sa pojavom jotovanja u smislu procesa u jeziku koji su u svoje vrijeme znaili pojavu suglasnikih inovacija. U isto vrijeme se govori o jotovanju i palatalizacijama, ali se ne moe govoriti ta je bilo prije a ta kasnije.

Kojim redoslijedom su se pojavljivali suglasnici?

U procesu jotovanja velari u grupi tj. u spoju sa sonantom j su doivjeli onu vrstu izmjene koja se tie djelovanja sonanta na velare.

Prva faza jotovanja:

Velari k, g, h transformirani su u , , . Velari su mogli proi dui put transformiranja preko j u tri nova glasa nepoznata sistemu. Najprije se izgrauju i dobijeni jotovanjima od g i h .

Druga faza jotovanja:

U toj fazi dolazi do izmjene sonanata (r, l, n)+j u prednjonepane rj, lj, nj.

Trea faza jotovanja:

Ova se faza odnosi na etiri suglasnika: p, b i sonante m i v koji se jotuju na posebana nain pri emu razvijaju umetanje (epentezu):

b+j>blj

p+j>plj

m+j>mlj

v+j>vlj

etvrta faza jotovanja:

U ovoj fazi jotuju se suglasnici t i d

t+j>tj >

d+j>dj >

Dobijeni red palatalnih suglasnika izgleda ovako: , , , lj, nj, rj, , .Zakon harmonizacije sloga:

Pratea pojava je harmoniziranje sloga pri naruavanju granica sloga, glasovi koji se nau jedan kraj drugog (misli se na glasove meu kojima je granica koje nije bilo prije VK/KV>V/KKV) nastoje da se ne udaljavaju jedan od drugog.

Postoje tri palatalizacije: dvije regresivne i trea je progresivna.

Suglasniki sistem se uslonio u smislu broja jedinica.nekad je imao i glasove rj, dz, w, ali su kratko trajali u sistemu: rj>r, dz>z, w>v.

Sve ovo spada u vrijeme oruge faze praslavenskog jezika. Sve suglasnike inovacije su se pojavile u novoj eri. Kod vokalskih relacija je mogue da su se neki vokali pod uticajem delabijalizacije pojavili ranije. Poluglasi, jeri, vokalno r i l su vezani za ranije vrijeme. Te inovacije su uvjetovane promjenom granice sloga, zakonom otvorenog sloga. Sve nove suglasnike nasljeuju svi slavenski jezici koje nazivamo starojezici.

Nakon raspada praslavenskog jezika, vokalski io suglasniki sistemi su se razvijali u dva razliita pravca. OSTALE POJAVE U KONSONANTIZMUGlasovi: ', ' > ,

Do X vijeka:

1. r'>r (morje>more)

2. >z (deafrikatizacija, frikatizacija) vono>zvono

3. w>v (slian odnos je mogao postojati izmeu j:i, w:u, v:u).

Ove tri izmjene u suglasnikom sistemu znae smanjenje broja jedinica (6.3). Nema nazala, vokalnoga r, poluglasa itd. (dakle slino i u vokalizmu). To vrijeme je vrijeme prelaska od praslavenskog jezika ka starobosanskom jeziku, tj. Ka vremenu u kojem se deavaju znaajne vokalske promjene. Te pojave imaju veze s opom tendencijom razvitka artikulacije prednjeg reda (prednje nepce, zubi, usne) ope kretanje pri artikulaciji naprijed.

Kad je rije o suglasnicima u starobosanskoj fazi (X-XIVst.), zapaa se bitna razlika izmeu vokalizma i konsonantizma. Vokalizam: proces uproavanja (smanjenje vokalskih jedinica u kvantitativnom pogledu); konsonantizam: nema smanjenja broja. Suglasnici ipak jesu ukljueni u tendenciju izvjesnog gubljenja palatalnosti.

Proces u vezi sa sonantom j:

Sutinsko pitanje je ta se sa j dogaa nakon jotovanja. Sonant je eliminiran praktiki iz konsonantskih grupa, meutim on e se i dalje javljati u poziciji na poetku inicijalnog sloga (jesam, jedini) i izmeu vokala (dobraja, dobrojego). Kasnije se gubi u intervokalskoj poziciji i ostaje samo na poetku. To je bitna pojava jer sonanti j i v predstavljaju sekundarne sonante, pa kako su mlai i podloniji su gubljenju i slabljenju.

U XIV st. promjene u vokalizmu reflektuju se na ono to se poelo formirati kao drukiji i novio odnos unutar sistema: sve izrazitija opozicija meu suglasnicima: zvunost bezvunost. Ono to je formirano kao opozicija zvuno bezvuno u XIV st. moe se predstaviti naporednou u kojoj se vrlo lahko zapaa neto to predstavlja prazninu u sistemu:b, d, g, , , z, / -, -, v

p, t, k, , , s, c/ h, , -

- - v

h -

Ovo znai da su funkcionirali glasovi bez para.

XIV Xvstoljee:

- d v

h f

sr(b)ba>srba>srdba

jetna(b)ba>jetnaba>jetnadba>jednadba

(alofonska varijanta: d poziciono utemeljen glas:kad nema pozicije, nema ni glasa).

Orijentalni jezici, naroito turski, utiu na usvajanje glasa koji do tada nije postojao. UNUTRANJA PRAZNINA+UTICAJ DRUGOG JEZIKA=NOVI GLAS (d).

Izgovor f iv je slian odnosu d i . Ni pojava glasa f se ne moe objasniti samo unutranjim jezikim promjenama, ve i uticajem balkanskih, romanskih jezika. Dakle, dva najmlaa bosanska glasa (d i f) su nastala iz mogunosti razvitka unutar jezika (sistema) i iz kontakta sa balkanskim i orijentalnim jezicima. U ovakvom stanju (opozicija zvuno bezvuno; h nema parnjaka) dolazi do eliminiranja i gubljenja h, to je esta pojava u nekim govorima i jezicima. Sarobosanski jezik pokazuje tendenciju uvanja glasa h (i u standardnom jeziku i u diojalektima).

Javlja se jo jedna pojava u vremenu gubljenja glasa h: to je odnos izmeu afrikatskih parova :d i :. Otprilike polovina bosanskih, muslimanskih govora ne uva par :d. Od unutranjih parova moglo bi se raditi o tome da ostaje onaj par koji je stariji. Izgovor domaih rijei poremeen je pod uticajem orijentalnih jezika. Bitno je ukazati na jo jednu vanu pojavu za bosanski konsonantizam: otkrivena tek u zadnjih 10 20 godina. Udvojeni izgovor, geminacija: svodi se na to da je suglasniki sistem starobosanskog jezika u svojoj starobosanskoj fazi pokazao tendenciju udvojenih izgovora, to je prvenstveno dijalektoloka pojava (istoni dijalekti, istonoakavski, istonokajkavski):

dn>nn (glanna, enna, panne)

dn'>n'n' (zanjnji, prenjnji)

dl>ll (olleti, kalli)

(rl)>ll (kallica)

Ova sonantna geminacija ne ulazi u standard ve ukazuje na neku drugu pojavu. Ova sonantna geminacija se zove slavenska geminacija. Ona se ne bi mogla do kraja shvatiti bez orijentalne geminacije: Allah, Muhammed, sunnet itd., koja zahvata sve dijalekte, ali je najbitnije to zahvati i pisani jezik. U naoj normi kriteriji udvojenog pisanja nisuj do kraja utvreni.

U vremenu X-XVIII stoljea postoji vremenska rastegljivost u tom smislu da se razlika prema vokalizmu uoava odmah, dok je proces izvijesne nestabilnosti konsonantizma produen do kraja novijeg vremena. Konsonantizam produava transformacije jer se pokazuje da faktor kontakata jezika uvjetuje da se konsonantizam do novijeg vremena stabilizira, kasnije nego vokalizam.

Treba voditi rauna o dva nivoa jezike upotrebe:

govorni(dijalekatski) nivo

nivo pisanog jezika.

Promjene nikad nisu iskljuivo unutarsistemska promjena. U periodu XIX i XX stoljea dogaaju se i neke mikrodijalektoloke pojave, koje nisu vie predmet historije jezika, ve dijalektologije.

ZAKLJUNA RAZMATRANJA O VOKALIZMU I KONSONANTIZMU STAROBOSANSKOG JEZIKARadi se o pojavama koje su se desile u razvitku konsonantizma i vokalizma a koje su ostavile u zapadnojunoslavenskim jezicima nejednake rezultate, koji su povezani sa okolnostima u kojima se praktiki svi junoslavenski jezici razvijaju. To su specifine okolnosti razvoja koje uope ni u blizu nisu bile karakteristine za zapadnoslavenske ni za istonoslavenske jezike, ve samo za junoslavenske. Naime, historija svakog od junoslavenskih jezika nije samo tzv. unutarnja historija jezika i nije se razvijala samo u pravcima i granicama razvitka pojava uobiajenim slijedom: praindoevropski > praslavenski > prajunoslavenski itd., ve se mora imati u vidu problematika kojom se bave druge naune discipline, a koja je objedinjena pojmom balkanistike. Radi se o tome da su svi jiunoslavenski jezici (i zapadni i istoni) od vremena kad se poinju formirati do uoblienja (od X st.), formiraju se u posebnim okolnostima odnosa prema balkanskom jezikom supstratu. To bi znailo da je prije doseljenja na Balkan, jezika situacija na tom prostoru bila sloena, slojevita (prostori starih kultura) ilirski supstrat, utjecaj grkog jezika, istroromanski, dalmatski, fraki, starovlaki, rumunski jezik itd. Sve to moralo je ostavljati traga na onome to e se kasnije deavati u razvoju kasnijih jezika. Utjecaj jezikog adstrata se historijski naslanja na pitanje supstrata. Moe se nazvati balkanskim adstratom (definicija realne lingvistike) vrijeme u kojem se javlja kontakt sa drugoim nebalkanskim jezicima (traje nekoliko stoljea). U adstratu je uvijek postojao romanski element (kontakt s romanskim jezicima preko mora); germanski adstrat (zapad); maarski adstrat (sa sjevera). Poseban adstratski odnos odnos s orijentalnim jezicima (etiri vijeka). Odnos s albanskim jezikom (kontakt s jezikom koji se razvija iz ilirskog); kontakt s rumunskim jezikom.

Kada sagledamo tu situaciju, vidimo da je ona sloena, a da ne spominjemo dananje kontakte s prestinim jezicima (supstrat, adstrat i superstrat). Postoji teza o dvjema pojavama vezanim za ovu tematiku:

Teza o centralnim i

Teza o perifernim pojacvama u vokalizmu i konsonantizmu.

Centralne pojave u vokalizmu i konsonantizmu podrazumiojevaju tokavsko narjeje (glavni njegov dio) u koje je i vokalski i konsonantski sistem imao jedan svoj razvitak, koji dobrim dijelom odgovara zakonima unutranjeg razvitka bez obzira na spoljanje utjecaje prije svega, pojava stabilnog vokalizma: dvije pojave:

tendencija razvitka u pravcu zatvorenosti vokala i

tendencija razvitka u pravcu otvorenosti vokala.

Pitanje koje je za vokalizam univerzalno: Zato se vokalizam u n ekim prostorima javlja kao nestabilan, a u drugim prostorima je stabilniji? Neto izvan sistema mora djelovati na jezik da mu se poljulja stabilnost vokalizma. Periferijski govori bivaju skloniji nestabilnosti vokala, a centralni pokazujju veu stabilnost. im cva jezika dolaze u kontakt vea je mogunost poljuljanosti stabilnosti a vokalizam prvi dolazi na udar. Imamo i pojavu diftongiziranja.

Nestabilnost konsonantizma:

akavski govori, npr. lj=j, m=n, =. Vokalska nestabilnost se odraava i na suglasniku nestabilnost: pojava da se praznina popunjava ( d, f) u sistemu. Uvruju se neke pojave koje su se bez tog faktora (adstratskog) tee mogle javiti. Npr. upotreba glasa h se smatra na svoj nain pojavom koja odstupa. Faktor jezikog adstrata je djelovao na to da se h sauva i uvruje u sistemu, ali onih govora koji bi se u ovom sluaju mogli smatrati centralnim govorima, a da se prema periferiji (prvenstveno prema istoku) dogaa proces gubljenja h. Unutarnji faktor je potisnut u drugi plan, arapski jezik podrava postojanje glasa h.

Sve to govori o tome da ni vokalizam ni konsonantizam u svome historijskom razvoju ni u blizu ne ide onakvim jednostavnim pravcima kako to historijska gramatika objanjava i tumai. Oni imaju variranja koja se deavaju na planu centralnog i perifernog.

Pisani spomenici se ne mijenjaju, ali tragovi koji se javljaju u dijalektima nisu konzervirani i oni se i u dananje doba mijenjaju, ali svejedno predstavljaju odraz, naslijee, koje je postojalo u nekadanjim govorima. Pojava variranja koja e se javiti u pisanom jeziku od desetog vijeka pa nadalje, onog koji se smatra literarnim jezikom (historija knjievnog jezika). Ta situacija s druge strane imat e odraza na tendencije u svremenim dijalektima i na tendencije prisutne u razgovornom jeziku, koje govore o tome da u jeziku nita ne odstupa od jedne ope, evolutivne linije koja prati glasovni sistem kao cjelinu.

PORIJEKLO FORMIRANJA IMENIKE DEKLINACIJE

Morfoloka struktura jezika u cjelini je struktura koja kao i fonetsko-fonoloka ima svoje korijene u rekonstruiranom prajezikom stanju, to znai da to stanje podrazumjeva ve formirani sloeni morfoloki sistem koji se u svome razvitku uglavnom mijenjao u pravcu uproavanja i u pravcu svoenja naslijeenih oblika na neke kategorije koje su se mijenjale po drukijim kriterijima nego su to bili raniji kriteriji.

To je sve vezano za jedno vrlo krupno pitanje jezika i njegove strukture u procesu oblikovanja (formiranja). Pri tome, kad je rije o formama, treba imati u vidu hipotezu: kad je rije isto u aspektu etimologije prvobitno se formira u vidu nominacije (imenovanje pojma). Tu se moraju razlikovati dva nivoa morfoloke strukture jezika:

Nivo promjene oblika onih rijei koje inae imenuju pojmove, pojave i predmete (imenice, zamjenice i pridjevi) te tri grupe promjenjivih rijei predstavljaju rijei sa deklinacijom.

Nivo promjene onih rijei kojima se oznaava proces, kretanje, radnja, zbivanje, pri emu se od vrlo starih vremena izdvajaju pitanja broja, roda i lica i na svoj nain se sve te kategorije meu sobom kombiniraju, a kombiniraju se i sa kategorijom broja u rijeima sa deklinacijom.

Nakon procesa nominiranja, pretpostavlja se da ide jedno odreeno vrijeme u kojem se jedna odreena rije, koja ima znaenje, poinje upotrebljavati i u toj svojoj upotrebi dolazi vremenom do dvije kategorije do dvostrukog oblika rijei. Uvijek, naime, ostaje prvi oblik oblik nominacije rijhei na osnovu ega se utvruje i pojava postojanja nezavisnog oblika rijei dok e se drukiji oblici rijei javiti u zavisnim znaenjima ( u znaenjima kada se utvruje odnos prema toj rijei, odnos pripadnosti ili porijekla, od kojeg neto potie, cilja i pravca, sredstva itd.).

Da li je postojala faza jezika u kojoj je funkcionirao samo oblik imenovanja a ostala znaenja su se mogla upotrebljavati pomou konteksta i nezavisnih rijedi?

Pretpostavlja se da je jezik morao proi i tu fazu ili bar fazu jednostavnijeg sistema oblika da bi se uslonio. U morfologiji uobliavaju se dvije kategorije rijei:

jedna kategorija koja se pojavljuje s promjenljivim rijeima i

druga s rijeima koje ne mijenjaju oblik.

To je zavisilo od znaenja i od funkcije rijei. To znai da druga kategorija nepromjenljive rijei spadaju u historiju morfologije, sve one po svom etimolokom porijeklu imaju historiju. One su puno jednostavnije u s vom razvoju, mada kategorije promjenljivosti i nepromjenljivosti nisu statine kategorije. One se vremenom mijenjaju (neke rijei koje su bile nepromjenljive postaju promjenljive i obrnuto dinamizam). Sistem padea u jeziku

Pade po svome porijeklu je jezika kategorija koja upuuje na neki odnos, na preciziranje odnosa one rijnei koja se imenuje nominativom u odnosu na sve pratee relacije u kojima se ta rije javlja. Preciziranje odnosa u historiji jezika podrazumijeva obliko variranje rijei, to znai jednu stalnu pojavu koja se reflektira na nain da se u rijeima uva osnova (korijen), osnovni oblik i da se na taj korijen dodaju nastavci. Time se razvoj deklinacije svodi na razvoj razliitih nastavaka i ujednaavanje nastavaka u historijskom procesu. Koliko god je korijen statina kategorija, nastavak je dinamian. Nastavci rijei imaju jedno svoje izrazito svojstvo, svojstvo unutarsistematskih odnosa u onome to nazivamo padenim paradigmama, tj. relacije u smislu neega to predstavlja pade u horizontali, s druge strane pade u vertikali.

Padena horizontala podrazumijeva sagledavanje nastavaka s oibzirom na vrstu znaenja i odnosa koji se tim kategorijama iskazuju. Padei u horizontali imaju izrazitu tenju ka ujednaavanju a u prolosti nisu bili ujednaeni ( zato?). Nominativ i akuzativ predstavljaju njafrekventnije padee u jeziklu. Pokazalo se da je iz praslavenskog jezika naslijeen odnos u koje dominirajuu ulogu igra horizontalno ujednaavanje nominativa i akuzativa.

Pored horizontalnog ujednaavanja deava se i vertikalno ( dativ, instrumental, lokativ mnoine). Najvanije za razumijevanje procesa jeste to da se uzme polazite koje je prajeziko (rekonstruirane paradigme iz praindoevropskog i praslavenskog). Relacija praindoevropski praslavenski znai da je praslavenski jezik u svom glasovnom sistemu evolutivno iao u odreenom pravcu i da ta glasovna evolucija ima vezu sa oblicima rijei i sa morfologijom, a sve je dobrim dijelom vezano za postojee glasovne zakone, prije svega za tendenciju otvaranja sloga, te monodiftongizaciju diftonga, promjenu .

U junoslavenskim jezicima se deava smanjenje broja katregorije broja. Kategorija duala na udar dolazi zbog vrhunskog principa morfolokog razloga: principa frekventnosti, a to znai da se vremenom neizbjeno formiraju kategorije broja: jednina i mnoina.

Tipino za jezik je to da se nita bez traga ne mijenja (dual ostavlja tragove). Slino se deava na planu padene paradigme.

Kad je rijne o najstarijoj oblikoj strukturi jezika mogu je dovoljan stepen rekonstrukcije. Za morfologiju je bitno da izmjene u jeziku dobrim dijelom idu u vrijeme koje se poklapa sa pojavom pisanih spomenika, tako da pisani spomenici prate obliku evoluciju na specifian nain i odslikavaju variranja koja govore o tgome da djeluju jedni na druge oblici istoga padea, oblici razliitih padea i u itavom tom sistemu frekventnost igra glavnu ulogu. Ponekad se deavaju "iskakanja", npr. neoekivani nastavci. Nijedan faktor u jeziku nije apsolutno vaei. Tako se i slika imenike deklinacije javlja kao slika koja e se razvijati izrazito dinamino u istom vremenu u kojem se izrazito dinamino razvija fonetsko-fonoloki sistem (X XVIII st.) mada e se vremensko podudaranje u ova dva sistema najvie ogledati u vremenkom poklapanju imenike deklinacije i suglasnikog sistema. ak morfologija ima svojstvo da se stabilizira neto kasnije u odnosu na suglasniki, a puno kasnije u odnosu na vokalski u tom smislu je "sporija". FORMIRANJE PROMJENE IMENICA MUKOG RODA

- osnovne napomene

U oblicima jednine je sadrano nekoliko odgovora kako se promjene vre.

Promjena imenica mukog roda u praslavenskom jeziku nije bila stabilizirana u smislu pripadnosti rodu, nego kje postojala kao promjena u smislu praslavenskih osnova - naslijeenost osnova je glavno polazite u promjeni.

Iz praindoevropskog i praslavenskog je naslijeen sloen sistem padea podijeljen po principu broja (a ne roda). Ono najkrupnije to se desilo je gubitak kategorije duala (dvojine) opa slavenska pojava. Pod tim gubitkom podrazumijevamo gubitak kategorije u lingvistikom smislu, to znai da svaki gubitak kategorije uestvuje u formiranju uproenijeg sistema. Dvojina je o svome postojanju ostavila traga. Ona je djelovala na oblike mnoine.

Kad je rije o imenicama mukog roda, o njima treba rei dvije stvari:

Prva, najvanija: u indoevropeistici i slavistici postoji ope polazite da su, u vremenu koje je mogue rekonstruirati, imenice mukog roda bile najfrekventnije, ne samo u smislu pripadnosti prirodnom rodu, vie u smislu pripadnosti gramatikom rodu.

Pripadnost imenica osnovama podrazumijeva od starih vremena razlikovanje dviju vrsta osnova: jedne osnove spadaju u tzv. glavne osnove, a druge su tzv. sporedne. Kriterij utvrivanja i jednih i drugih je kriterij frekventnosti. Tako se barata pojmovima glavna promjena i ostale promjene.

U najstarijum vremenima jezik je pokazivao tendenciju pripadnosti jednoj promjeni. Iz staroslavenskog je poznato da se osnove dijele na vokalske i konsonantske, a da je glavni kriterij za tu podjelu glas koji se javlja ispred nastavka: gord-o-s (-o osnova), syn-u-s (-u osnova).

Meutim u zavrnoj fazi praslavenskog jezika dolazi do formiranja nove opozicije meu osnovama: iza palatalnih suglasnika su se nastavci promijenili u vokale prednjeg reda. To je uvjetovalo podjelu na tvrdu i mehku promjenu (ovo svjedoi koliko inovacija na fonetsko-fonolokom planu ima odraza na morfolokom planu).

Krajem praslavenske epohe, prema etiri naslijeene osnove promjene imenica mukog roda (-o, -u, -i, konsonantske), pojavila se i peta (-jo osnova). To znai da mi polazimo od pet osnova: -o (gradb), -jo(monb), -u (synb), -i (putb), konsonantske osnove (kamy). Tih pet tipova promjene neslijeeno je u samome staroslavenskom jeziku s tim to se u staroslavenskom jeziku dobro ouvala razlika meu tipovima promjene, tj. u staroslavenskom jeziku nailazimo na gotovo dosljednu primjenu promjena po osnovama (ne po rodu). Sve ono to dolazi nakon staroslavenskog ( IX i X st.) je morfoloko ujednaavanje promjene u pravcu stabiliziranja usmjerava se ne na osnovu, ve na rod. Da bi se taj poces priveo kraju moralo je proi prilino vremena.

Polazimo od onog to je bilo u staroslavenskom jeziku. Sljedea faza je faza formiranja promjene koja koja podrazumijeva razliito stanje u odnosu na staroslavenski, ali smo u glasovnom pogledu, zato to je poznato da je u vremenu do X st. dolo do znaajnih izmjena u fonetsko-fonolokom sistemu. Prije pojave prvih pisanih dokumenata desile su se vane pojave: Pojava izjednaavanja dvaju poluglasa u jedanPrva vana pojava od koje e i poeti proces mijenjanja u padenim oblicima u jednini i u mnoini i postepenog odvajanja od naslijeene promjene iz staroslavenskog jezika. Ta pojava je vana zbog toga to je glavna promjena imenica mukog roda (-o, -jo osnove) nakon te izmjene dola u drukiji odnos jedna prema drugoj. Sada su se oblici nominativa jednine i akuzativa jednine izjednaili: gradb: mub > gradb: mub.

Moe se rei da je od momenta ujednaavanja oblika krenuo glavni proces pri emu se formirala vrsta polaznoga mosta kod imenica koje su bile najfrekventnije i u padenim oblicima koji su bili najfrekventniji ( nominativ i akuzativ). Taj most e povui za sobom promjene u cijeloj paradigmi.

Nakon ovogje postavljeno pitanje kakav je odnos nominativa i akuzativa bio u ostalim paradigmama. Uoavamo novu pojavu: pojavu da se kd imenica i i u osnova nasljeuje ista pojava jednakosti nominativa i akuzativa ( s tim to su poluglasi ujednaeni). U jeziku su funkcionisala dva najfrekventnija padea po principu: grad: gradb: gradb, mub: mub, putb: putb, synb: synb. Sponu sa glavnom imale su druge osnove preko jednakosti nominativa i akuzativa. Tu sponu nije imala peta osnova. Glavna promjena preko jednakosti nominativa i akuzativa je je zapoela jedan oblik funkcioniranja ovih oblika kod etiri promjene. Kad je taj proces poeo funkcionirati povukao je za sobom i ostale padee. Recimo, u genitivu jednine postojao je u glavnoj promjeni nnastavak a, ali kod i osnova bio je nastavak i, a kod u osnova nastavak u. Tada se poinje formirati drugi krug pa umjesto nastavaka i i u nastavak je a. U treem padeu, dativu jednine imamao ponovo ujednaenost gradu: muu. Kod i i u osnova imamo puti: sinovi > putu: sinu. Ob