Četvrti međunarodni studij hagioterapije: Antropološka medicina i hagioterapija

VODITELJ: prof. dr. sc. Tomislav Ivančić

Zagreb, 2. – 7. srpnja 2012.

CD 1

Prvi dio

Profesor Tomislav Ivančić jedan je od najuglednijih hrvatskih teologa i teološko-filozofskih antropologa. Rođen je 1938. godine u Davoru, u Slavoniji, Hrvatskoj. Na papinskom sveučilištu Gregoriana magistrirao je filozofiju i doktorirao teologiju. Za svećenika je zaređen u Rimu 1966. godine. Od 1976. godine bio je pročelnik katedre fundamentalne teologije, a od 1998.-2001. dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2001. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Od 1983. godine kanonik je Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije u Rimu, a na drugi mandat iste komisije 2009. godine potvrdio ga je papa Benedikt XVI. 2010. imenovan je i papinskim kapelanom s titulom monsinjor, a iste godine izabran je i za profesora u Zagrebu. Osnivač je zapaženih centara za duhovnu pomoć i hagioterapiju u Hrvatskoj i inozemstvu. Voditelj je izobrazbe i formacije stručnjaka na području hagioterapije. Napisao je oko sedamdeset knjiga koje se i dalje prevode na svjetske jezike. Čitali ste neke, da? Koliko od sedamdeset? Jedna časna je rekla: „Sve.“ Ili mi se učinilo. Dobro. Za cjelokupan istraživački antropološki, teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad, Redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Stalno budan za nova znanstvena istraživanja, fizikalna, biološka, neuroznanstvena, duboko teološki promišljajući iz središta Crkve, stalno pozivan da drži predavanja po cijelome svijetu, prof. Ivančić cijelim je životom predan službi za čovjeka. I kako je fasciniran sve plodotvornijim rezultatima istraživanja čovjekove duhovne dimenzije postavlja temelje i sustavno razvija novu granu medicine – antropološku medicinu, čiji razvoj privlači znanstvenike i praktičare svih profila, liječnike, psihijatre, socijalne i prosvjetne djelatnike, suce i pravnike, djelatnike u zatvorima, mlade, a večeras smo čuli kako su i matematičari zainteresirani. Evo, ovdje je večeras samo za vas, spreman da vam prigovori čim utihnu zadnje dvije pjesme klape Petrada. Na kraju čut ćemo Ružo moja crvena i Croatio iz duše te ljubim.

Drugi dio

Toplo vas pozdravljam, poštovani i dragi sudionici, ovog našeg četvrtog studija antropološke medicine i uz to hagioterapije. Kako vidimo, cijeli studij je formiran ciklički, to znači da ćemo se kroz pet godina opet povratiti na prvu godinu, ali se može u svaku godinu uskočiti kao u vlak po prvi puta, ali tako da se nastavi onda prvu, drugu, treću i petu godinu, po redu. To je jedno. Drugo, što bi isto bila jedna novost, a to je da mi možete ostavljati pitanja nakon svake pauze ili svakog dana ovdje na stolu, da ne biste čekali pitanja i odgovore posljednji dan. Ja ću ih nastojati odgovoriti uvijek prije samih predavanja kako vam ne bi ostale nejasnoće koje vas možda mogu spriječiti da razumijete dobro cijeli program i sadržaj koji se predaje. To znači, napišite pitanje na bilo kojem jeziku, nije važno, osim na kineskom, pa ću ja nastojati odgovoriti vam, bar kratko na pitanja. Svakako, pitanja ne smiju biti izvan ovog programa, nemamo vremena odgovarati na sva moguća pitanja. Ovdje, dakle, nismo da rješavamo sve probleme svijeta, nego da radimo baš u stilu hagioterapije da studiramo dobro

tu stvar. Drugo što bih vam htio pokazati je takozvani sadržaj, pokušajte si pogledati što vas sve čeka ovih dana do subote u 23 sata navečer, tada završava sve. Svi oni koji su odlučili otići u petak ili subotu neka znaju da će jako jako štetu si napraviti. Prošle godine oni koji su ostali rekli su da je bilo najljepše, najgenijalnije i najkorisnije upravo posljednju večer, subota od osam do deset sati. Pa bi bilo dobro da radije nedjeljom putujete, nakon što ste bili na svetoj misi u Katedrali, i onda s Gospodinom i razmišljajući o svemu, odete kući. Dakle, imate ovdje, bit će već večeras, danas obrađena tema – značenje imena hagioterapije, odnosno antropološke medicine. Treće je to znanstvenost antropološke medicine i hagioterapije. Četvrto će biti kratki pregled hagioterapije da oni koji su novi vide što je to, vrlo kratko, četiri točke takoreći sve obrađeno da će vam biti jasno jer vrlo važno je da imate viziju jasno o čemu se radi. Najgore je kad dođete u šumu i nema nigdje puta, nigdje izlaza. Onda svako stablo predstavlja opasnost, zalutate i ne vidite gdje je izlaz. Važno je odmah na početku imati pregled šume, pregled svih putova i ići tim putem. Dakle, to je četvrto. Peto će biti govor o novim priručnicima. Šesta točka će biti sustavnost antropološke medicine i hagioterapije, kako ne biste lutali na sve strane, nego točno znali, postoji sustav kao kad idete autom i idite pravim putem. Tako u hagioterapiji postoji sustavni put i da nikako ne miješate hagioterapiju s raznim drugim stvarima koje ste dosad jako dobro miješali, svi koji su je studirali. Jedni su je miješali s vjerom, s molitvom, treći sa sakramentima, četvrti sa psihijatrijom, peti sa svim i svačim. Dakle, vrlo je važno sustavnost da točno znam, ovo je hagioterapija i ništa drugo, jer ako lutate na sve strane nikad si nećete pomoći. Pretjerati u dobru jednako je zlo kao pretjerati u zlu. Đavao je jako pobožan, pobožniji od tebe, zato te i zavede na neke lude molitve koje nemaju ništa ni s Bogom, ni s Crkvom, ni sa čovjekom. On je uvijek pobožniji od svih ljudi, on je pobožniji i od samoga Boga. Imitira i vara. Morate zato biti jako jako sustavni i disciplinirani ako hoćete ovo obrađivati. Znanost je strašno disciplinirana. Zato se morate znati odricati. Ne uživati ovdje, odbacite svaki užitak i ući na križ da biste uskrsnuli. Sedmo će biti patologija i terapija skupine organa, bit će to zanimljiva stvar jer je nova. Osmo, struktura hagioterapije, bit će strašno nešto lijepo. A tek deveto, posebna pitanja, to ćete uživati. Vidjet ćete tu novost koja će vas odvesti na putove hagioterapije da ćete moći prekrasno i lagano, a najuspješnije raditi upravo s patnicima. Zato je važno, naglašavam, da budete disciplinirani, nemojte htjeti svojim putovima ići, idite ravno kako vam pokazujem. To je jedno vrlo važno. Drugo što je vrlo važno, hagioterapija nije stacionar nego je put. Antropološka medicina s hagioterapijom jest put s površine čovjeka u središte, u srž čovjeka, u njegovu bit. To je putovanje u čovjeka, a čovjek je neizreciv, neponovljiv, uvijek nov. Živimo u društvu koje propada, moralno, ekonomski, ljudski. Živimo u takozvanoj postmodernoj epohi u kojoj je čovjek nevažan, društvo nevažno, ljudi su nevažni, važan je pojedinac i njegov užitak. U toj postmodernoj u kojoj se spojilo nakon nacizma, i komunizma, i marksizma, došao neoliberalizam koji je najgori totalitarizam, spojilo se sve najgore što može biti protiv čovjeka. Zato je suvremeni svijet čitav ranjen. Takozvana globalizacija i nije drugo nego ranjenost čovjeka. Više nema originalnosti, svi smo jednaki, a to nije istina. Svaki je čovjek čitav svijet. I čitav svijet je pojedinac. Čim protiv jednog čovjeka imaš ti si mrtav. Ako imaš protiv cijelog društva, jednako te nema. Ovaj puta ćemo zato prvenstveno ići u središte čovjeka, otkrivati tko je konačno čovjek. Ako ste čitali psihijatriju i psihoterapijske knjige i priručnike, onda ćete uvijek vidjeti iste rečenice, da psihijatrija dosad još uvijek ne zna gdje su uzroci psihičkih bolesti. Ona samo zna za bolesti, ali gdje su izvori, gdje su uzroci

bolesti? I to svi stručnjaci jednako pišu. Drugim riječima, psihijatrija i psihoterapeuti rade na nečem nepoznatom, misterioznom, stoga i ne mogu uspjeti. Somatska medicina ne pozna uzroke bar 70% bolesti, kaže Arthur Jores. Ali ja sam siguran da za 100% tjelesnih bolesti medicina još ne zna uzrok. I kad ju nađemo u raznim bakterijama i slično još uvijek je pitanje je li bakterija zadnji uzrok. Što stoji iza bakterije i virusa da te napada, da ubija tvoj život? Ne zna ni medicina i tu su svi problemi svijeta. Zato antropološka medicina ide tražiti gdje su uzroci Zato kad vidite liječnike oni se boje na sto načina. Kardiolozi mi stalno govore: „Pomozite nam, imamo stotine bolesti gdje jednostavno nema fizičkog, somatskog uzroka.“ Onda su pokušali to riješiti sa psihofizičkim, dakle uzrokom pa su vidjeli da psiha sama ne zna gdje su uzroci njenih bolesti kako će znati onda fizičkih bolesti da bi psiha djelovala ili psihička bolest djelovala na fizičku. To su još teži problemi. Jedan se problem želi riješiti drugim. I naravno da se umnažaju. Zašto je čovjek uopće bolestan? Zašto postoje segmenti u prirodi koji ubijaju čovjeka? Ali gdje se to u čovjeku rađa mržnja protiv čovjeka i gdje to nastaje samoubilačka misao, suicid? Da li shvaćate da sa sadašnjim stanjem znanosti i religija mi ne znamo još uvijek tko je čovjek i gdje su uzroci zala? Koliki mi medicinari stalno govore, posebno oni koji rade u obiteljskoj medicini da se događaju čudesa, oni to zovu čudesima, a nije nego jednostavno ne poznajemo duhovnu dimenziju, gdje fizička bolest bude na duhovan način izliječena. Bez molitve, ne treba molitva. Nikad Isus nije liječio molitvom. Nikad nećete neku bolest izliječiti molitvom. Molitva ne liječi, vjera liječi. Morate jedanput to spoznati i postati kršćani, a ne pogani. Vjera liječi, a ne molitva! I kad moliš vjeruj da si već dobio. I kad moliš znaj da Bog već zna što ti treba. Sve krivo činimo, mi smo bolesni u vjeri i zato nova evangelizacija želi izliječiti vjernike. A svi vi koji ste bili u molitvenim i karizmatskim skupinama, radite krivo, skroz krivo. I najteže je s takvim ljudima uvesti ih u znanost, uvesti ih u hagioterapiju ili evangelizaciju. Jer niti se drže evanđeoskih riječi, Isusovih, niti se drže Crkve, niti se drže vjere, nego svoje misli imaju. I onda hoće liječiti ljude, smiješno. Tako da hagioterapija mora biti jako kritična, ako nije onda nije zapravo medicina i to antropološka. Strašno kritična. Nigdje Isus ne kaže: „Moli pa ćeš ozdraviti.“ Ne. I nikad nije ozdravio onog koji je molio, nego vjerovao. I nikad nije rekao: „Zato što si me molio“, nego: „Jer si vjerovao.“ U Nazaretu ne vjeruju i nikog nije mogao, ne da ga nisu molili, nisu vjerovali. A šta je to vjera? To ćemo probati ovih dana riješiti, to je nešto toliko duboko, ono što mi smatramo vjerom sve je to površina, vjera je nešto sasvim drugo. Živimo, dakle, u svijetu u kojem imamo tako nagomilane farmaceutske pripravke, toliko lijekova, toliko tvrtki. Farmaceutske tvrtke najviše zarađuju, odmah iza producenata oružja. Imamo toliko klinika, liječnika, medicinskih fakulteta, instituta, a bolesti se samo umnažaju, kako to? Fizičke bolesti, ako hoćete, maligne. Na dnevnom redu sve ih je više i više, kako je to moguće? Što radite vi, liječnici? Psihičke bolesti, kažu svaka druga žena je depresivna, svaki treći muškarac. Uskoro ćemo biti svi izranjeni, depresivni, zašto? Jasno se zna zašto. Čovjek nije životinja. Hrani ga bilo čime, napajaj ga bilo kakvim tabletama, time ne postaje čovjek. Možeš čovjeku dati bilo kakve antibiotike, odvesti ga u bilo koju kliniku, on kad iziđe nije bolji čovjek, ubija djecu, čini razbojništva, laže, mrzi. Prema tome, medicina ne čini čovjeka čovjekom. Psihijatrija još manje. Sirota, trudi se, napravila je genijalne korake, to nije to, to nije čovjek. Vjera i Crkva također prekrasne stvari, imali smo i koncil, toliko redova redovnica i redovnika, šta imamo od toga, opet smo sve gori i gori. Kako to? Zbog čega se sve vrti nizbrdo? Gdje je razlog, prijatelji? Kako je moguće da tako bogata Amerika i Europa

imaju recesiju? Da se zatvaraju poduzeća, da se ljudima uzima i ono malo što imaju u lažne poreze? Kako to da se ljudima čini zlo na taj način da im se jednostavno laže da treba ovo, treba ono, a zna se da postoje pojedinci kojima onda vlasti prodaju ovo i ono da bi zaradile? Prodaju cijele zemlje, prodaju krajeve, prodaju cijela mora i otoke. I kako mislite da možemo biti sretni ako postoje zakoni za ubijanje djece, zakoni za eutanaziju, ubijanje čovjeka prije nego umre. Dakle, zakonito ubiti dijete i na početku i na kraju života, a i između. Kako da možemo smrznuti jedan embrio, embrio je čovjek. Tko ima pravo raspolagati tuđim djetetom? I kako to da su dva muškarca brak, recimo da su prijatelji, ali brak? Pa tko je ovdje lud, recite vi meni? Tko je tu pametan? Dvije žene, brak? Bar da nazovemo drugim imenom, budite prijatelji, nema nitko ništa protiv, cijenit ću vas, poštivati, to je vaš život. Ali da vi meni ubijate brak time što kažete da ste vi brak? Aj budite pametni. Kad rodite dijete onda ćemo se složiti. Možete imati tisuću takvih brakova i cijeli grad propada za 5-6 godina. Vidite da živimo u jednom svijetu u kojem je toliko otišlo u ludost, toliko izgubljeno da mi nemamo rješenja. Kako je moguće da je Grčka otišla tako strahovito nizbrdo i da je toliko zadužena? Kako to da je Italija tako zadužena da ne može van više? Kako to da Španjolska toliko zadužena? Portugal, Irska bila najbogatija prije 5 godina, kako to da je sad najsiromašnija? Amerika zadužena da je užas. Prijatelji dragi, a mogli bismo svi živjeti sretni, bogati. Gdje je problem? Je li itko od vas bio sretan kad su mu povećali plaću za 10 000 eura više, jesi li zbog toga bio zdraviji, humaniji, sretniji? Kad si imao svog liječnika koji ti je svaki dan dolazio pa ti davao uvijek nove i nove tablete, a on na njima zarađivao fino, dobivao specijalne priloge još od farmaceutskih tvrtki? Kad promatrate svijet danas, onda vidite da je u svijetu samo jedno važno – ubiti moral. Nema više morala, što su ljudi korumpiraniji, mi kažemo da su spretniji, sposobniji. I da ne bi oni stradali onda su korumpirani političari, onda su korumpirani i suci, onda korumpirana i policija. Recite mi, gdje mi to živimo? I naravno da cijeli svijet živi u užasnom strahu. Dokle će to ići? Ima li itko tko to može zaustaviti, tu propast? Kad se sjetim samo, prva crkva, prva tri stoljeća, postojao je rimski zakon o takozvanim tajnim društvima i kršćanstvo je bilo ubrojeno u tajna društva. Tko je bio kršćanin, smrtna kazna mu je bila, zato je bilo toliko mučenika. Država napravi zakon po kojem će ubijati te ljude. Mi u Hrvatskoj danas i mnogim europskim zemljama imamo zakon po kojem ne poštujete jednako sve ljude, antidiskriminacijski zakon i po tom zakonu ako vi reknete da dvojica njih nisu brak onda ćete biti kažnjeni i odete u zatvor. Zanimljivo. Napravite jedan zakon i onda nas kršćane ubijaju. Kako ću ja kao katolički svećenik sada smjeti pričati o Sodomi i Gomori? Kako ću ja smjeti reći da je homoseksualnost bolest, ali i grijeh ako to činiš? To znači da ja kao katolički svećenik ne smijem propovijedati, ako ja propovijedam bit ću kažnjen i ja idem u zatvor. Vi niste svjesni, prijatelji dragi, kamo mi idemo, šta se nama sprema. Neoliberalizam je zapravo društvo bez morala, bez zakona, bez čovjeka. Zašto vam sve to govorim? Samo zbog toga da biste razumjeli što je to antropološka medicina. Jer gledajte, svi problemi koje sam vam nabrojio nisu problemi ni prirode, ni čovjekova tijela ni zdravlja čovjekova tijela i psihe, nisu problem ni hendikepirane djece ni staraca, ne. To je problem čovjeka ukoliko je čovjek. Kad je počelo zlo u svijetu? Kad je čovjek bio protiv čovjeka, protiv Stvoritelja i svoje savjesti. Kad je zlo ušlo u svijet? Onda kad si bio zao? Kad je tvoj brak počeo propadati? Onda kad si počeo negativno misliti o svome bračnom drugu. Kad si ušao u depresiju? Onda kad si u sebi počeo misliti negativno: „Jao, bit će zlo, bit će ovako, strah me hvata, ne mogu spavati“, tad je počelo zlo. Niti je Bog

uzrok zla, niti je priroda uzrok zla, niti su životinje, ni bakterije, ni virusi. Čovjek. Čovjek je uzrok svega. Promijenimo čovjeka i sve smo riješili. To bih vam htio da danas dobro upoznate. Ono što antropološka medicina čini, promijeniti čovjeka. Crkva spašava čovjeka, ne mijenja ga. Unatoč tome što je grešan, on se ispovijeda, ispovijeda i spasi se. Kako promijeniti čovjeka. Crkva i teologija se ne bavi čovjekom. Crkva se bavi Božjom riječju, objavom, i teologija se bavi Bogom, ne čovjekom. I nitko se ne bavi čovjekom, prijatelji, ukoliko je on čovjek. Kako učiniti da čovjek počne dobro misliti, dobro govoriti? Kako da čovjek zavoli čovjeka? Kako da čovjek oprosti čovjeku? Kako da se čovjek žrtvuje za drugog čovjeka? Kako da ne samo živi, nego i umire za drugog čovjeka? Znate li kako je to slatko? Za čovjeka živjeti. I kako je užasno biti sam i ne živjeti ni za koga. To su najteži besmisli, to su najteže bolesti čovjeka. Ne imati za koga živjeti. I kad čovjek živi za čovjeka, prašta čovjeku, ljubi ga, imat će uvijek dovoljno jesti i piti, imat će dovoljno i auta i stanova, i dobru politiku, kulturu i dobru znanost. Čim je čovjek nevažan sve propada. Dokle god ti je važnija tvoja haljina, tvoj stan, tvoj auto, nego ti, tvoja duša, tvoja savjest, ti si mrtav, sebe si prodao za komadić onoga što ne vrijedi. Ono što vam želim da jasno vidite, postoje rješenja temeljnih ljudskih i svjetskih problema. Gdje su oni? U čovjeku. Samo u čovjeku, ne u Bogu. I nemojte tražiti od Crkve da riješi te probleme. Nije u Crkvi, ni u Bogu, ni u molitvi. Crkva ima svojih problema u odnosu na Boga, ona tu treba voditi čovjeka k Bogu, spasiti ga. Ali kako liječiti čovjeka, ne spasiti ga. Hagioterapija ne spašava, nego liječi. Jer ako si ti ranjen, ako te netko povrijedio, ako je netko protiv tebe onda si u strahu, onda si u bijesu, vičeš, prijetiš, spreman si ubiti. I gdjegod vidiš zlo u čovjeku ti si protiv njega. Jedan ti je nesimpatičan, drugi bedast, treći stran, četvrti, peti ovakav i onakav, samo si ti svet. Da, da. Kraj tebe bismo mi došli u pola pakla. Shvatite, čovjek je u pitanju. Središte svih problema, međunarodnih, nacionalnih, obiteljskih, društvenih, individualnih, samo je u čovjeku. Samo u čovjekovom srcu i nigdje drugdje. I to je ono kamo vas želim povesti ovih dana. U čovjeka, u njegovo središte, srce, srž. Vidjet ćete kako se mogu riješiti problemi, prekrasno. Nevjerojatno. Šta će mi zdravo tijelo ako sam ja zločest, zao? Šta će mi zdrava psiha ako ja mrzim nekoga i od svih bježim? Šta će mi stan, auto i dobra plaća ako je ne mogu ni s jednim čovjekom? Isus iz Nazareta je tu bio tako genijalan: „Ljubite jedan drugoga.“ Ništa drugo, samo to. Novu vam zapovijed dajem: „Ljubite jedan drugog.“ Ništa drugo, sve je tu. „Kao što sam ja ljubio vas.“ Kako to, Isuse? „Išao sam umrijeti za vas, dragocjeni ste mi.“ Hajde i neka tebi čovjek bude dragocjen, bit ćeš vrhunski hagioasistent. I ako sam ja kršćanin, katolik onda ja ne mogu drugačije nego kao moj šef, Isus. Ako on živi i umire za čovjeka, onda je to moj put i ja nemam drugog puta. I ako ja nekoga od vas mrzim, ja nisam ono što jesam, ja sam propao, mene nema. Rastavljen sam od svojeg Prijatelja iz Nazareta i od svakog čovjeka. Kad ja ljubim svakog čovjeka i kad ga mogu pogledati u oči, pa kud ćeš ljepše? Reče mi nedavno jedna žena, prije tri dana: „Znate što volim kod vas, što gledate čovjeka u oči.“ Muškarci se boje gledati čovjeka u oči, oni gledaju u zemlju, osobito kad se žena na njih ljuti, šta će drugo? Žene gledaju u oči, ali ne primjećuju, tek nešto izvana. Teško je prodrijeti u dno čovjeka, a tamo se kriju rješenja svih problema. Pazite, zemlja je dana čovjeku i on u sebi ima sve, mrtvu materiju, fizikalnu, ima biološki život, biologija dakle biljke i životinje, on ima u sebi psihički, ima i duhovni život, dakle sve što je stvoreno u čovjeku je. Čovjek je sve. I nemoj izvan čovjeka tražiti da proučiš svijet, u čovjeku je, u sebi ćeš sve pronaći. Proučavaj sebe, promatraj sebe, poludjet ćeš od sreće. Imajte hrabrosti ući u sebe, ali pazite, nemojte kao u dubinskoj psihologiji od Junga

koja je ubila toliko ljudi koji su se objesili nakon toga, ne. Nemojte ići analizirati svoju podsvijest, psihičku, ne, to je užasno! Nego ući u svoju veličinu: ja sam vrhunsko biće! Ja sam miljenik bitka apsolutnog, Stvoritelja. Ja sam netko tko je željen, Nekomu sam dragocjen. Ako nikome od vas, onda mome šefu, uf kako me voli. Doživljavam svaki dan kako mi rješava probleme, kako me oslobađa, joj. Rasplačem se od sreće. Dakle, svi problemi leže u čovjeku. Ni Bog ne može riješiti probleme zemlje, molite koliko god hoćete, postite, ali nećete ništa napraviti. Prikazujte sto misa, nećete promijeniti svijet. Ali, promijenite sebe u odnosu na druge ljude, sebe i Stvoritelja i sve će se mijenjati. Ti se promijeni. Dopusti Stvoritelju da smije u tebe uliti svu svoju prisutnost i snagu i sve će se promijeniti. Ali, mi smo u grijesima i sebičnosti i stalno vičemo: „Daj, daj, daj.“ A on kaže: „Ne dam, ne dam, ne dam.“ I smije nam se, kaže: „Kako ću ti dati kad su ti vrata zatvorena, pa vidiš da si u grijehu, pa vidiš da si sebičan?“ „Pa vidiš da hoćeš u požudama sve to spiskati“, kaže sveti Jakov. Vidjet ćete kako se zaista može promijeniti sadašnja situacija svijeta. Ova tri teška totalitarizma ubijaju čovjeka. Ne bojte se, postoji nada. Vi ste nada. Samo pitam da li imate hrabrosti. Mogu opet ponoviti kao što sam prije ponavljao, šta će mi petsto dvadeset ljudi na studiju, važni su mi onih pet-šest koji će početi raditi, završiti ispit, početi raditi, mentorski riješiti probleme i početi raditi s pacijentima. I to osobito makroterapijski raditi, cijelo društvo mijenjati, e to mi je . Onda ćemo govoriti danas, vidjet ćete kako se to može. Jer ako budete išli od jednog čovjeka do drugog, kad ćete, nećete nikad stići do sedam milijardi ljudi. Ali, možete cijelo društvo, zato imate medije. Tako ja radim, sto tisuća ljudi me svaki utorak sluša i mijenjaju se. Sad na televiziji, sad na radiju, sad pišeš ovdje i ondje, to uopće nije problem, prijatelji. Može se i velika nada postoji, ne bojte se. Da ljubimo svakog čovjeka, da nikoga ne otpišemo. Ne trebamo nikakve zakone antidiskriminacijske, ma ne. Kad mi je dragocjen svaki čovjek, bio on lezbijka, homoseksualac, razbojnik, ma on je moj brat i prijatelj, ja ću ga ljubiti i spasiti. Koliko imamo prekrasnih iskustava, idemo u zatvore u Puli, zatvore u Rijeci, zatvor u Lepoglavi i zatvor u Požegi, imamo prekrasnih iskustava kako se najteži razbojnici u roku mjesec-dva promijene. Odemo jedan-dva puta mjesečno, skroz se promijene. Kažu: „Nitko nam tako nije govorio.“ Naši zatvori moraju postati klinike duhovne duše, klinike za čovjeka, a ne mjesta razbojstva, ne mjesta kazne, ne mjesta mržnje i psovke, ne mjesta gdje razbojnici uče još više biti razbojnici. Nego gdje se mijenjaju, postaju ljudi. Zašto to nemamo? Koliko vi posla imate nakon ovoga, vidjet ćete. Još mi nitko tko radi u hagioterapiji nije rekao: „Joj, teško mi je, ne mogu.“ Uzeo sam nove ljude i našem Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, njih desetak i svaki se bojao samo da mu ne kažem: „Ti nisi za to, ne radiš dobro.“ Joj, nemojte me. Svaki bi htio raditi, raditi, raditi s pacijentima i uživaju. Rade mi divne stvari. Nastupaju na radiju. Tako da hagioterapije nije moja stvar, to je stvar nas, svih koji hoće raditi. Čuli ste, izašla je za sad na hrvatskom također divna knjiga, dvije mentorice: Silva Vrdoljak i Lela Crnek, Formacija u hagioterapiji. Kako ćeš se praktično uputiti u rad u hagioterapiji, prekrasna knjiga. Te dvije hagioasistentice su to napisale u roku dva-tri mjeseca, ali to je iskustvo njihova rada, jedna radi deset-petnaest godina, druga pet-šest godina radi. I uživaju, kad s njima razgovaram milina ih je slušati. Doktorice koje mi rade, jedna mi radi znanstveno, druga praktično napisala je prekrasnu skriptu iz psihijatrije, da točno znamo razlikovati ovo je psihijatrija, a ovo je drugo. To je tako neophodno. Prekrasno, tako sam sretan kod tih ljudi koji rade, pišu i to je velika nada. U svakome od vas je mali žir koji želi postati hrast. Zapamtite to. U svakom od vas je malo sjeme koje želi izrasti. Ti si zrno pšenice

koje želi postati klas da dadne četrdeset novih zrna. To si ti. Bit tvoga života je razvoj, a bit grijeha je tromost, lijenost. „Joj ne, teško mi je, vruće je, ne mogu, kad ću.“ Bit grijeha je lijenost, tromost, nerad. Bit čovjeka je razvoj, uvijek rasti, rasti, rasti, prema Stvoritelju do punine Kristove. Dakle, da se vratimo tome. Bit svih problema na zemlji danas, i političkih, i znanstvenih, i kulturnih, i agrarnih, i siromašnih i bogatih naroda, je čovjek, pazite čovjek. Središte svakog zla je u čovjeku i središte obnove ljudi, novog društva, novog čovječanstva je u čovjeku. Nemojte drugdje raditi, nikakva ekonomija neće promijeniti svijet, samo će još više uništiti društvo. Nikakve kulture, ne, one pomažu poslije, ali ako je čovjek sposoban prihvaćati kulturu, znanost, ljepotu, dobrotu, onda živimo. Čovjek. Čovjeka mi samo spasite, nemojte čovjeka prezirati, samo nam je čovjek važan! Jednom čovjeku večeras oprosti i ti si vječan! Ljubi cijelo čovječanstvo, a samo jednog čovjeka mrzi, ti si u paklu. Lako je ljubiti sve ljude, ljubi konkretnog čovjeka, svog bračnog druga, čovjeka tu pokraj tebe koji ti ne da, da živiš, da spavaš, da gledaš. Kako je to lijepo. Pazi, tvoj život ide prema kraju, je li tako? Reci mi, u što ćeš ti upotrijebiti svoj život? U što upotrebljavaš svoj život? Ti si kao svijeća koja izgara, reci mi, zar ćeš izgorjeti takav i takva da nikome nisi svijetlio? Da je tvoje svijetlo negdje među četiri zida i ni za koga, zar zato živiš? Zar si sretan da živiš samo zato da jedeš, piješ, spavaš, obučeš se i radiš? Jadni čovječe. Na kraju života će ti najteže biti, to kažu svi stručnjaci koji ispituju, najteže na kraju života je vrijeme koje je bilo prazno, vrijeme u kojem nisi pomogao čovjeku i sebi. Prazni dani, praznici, godišnji odmori, to je najgore. Vikendi, to je užas. Šetnja u prazno, kupanje u moru u prazno, ležanje na plaži u prazno, užas. Ali, ići na vikend pa nešto napraviti, napisati, pročitati, pa naučiti još drugačije razgovarati, misliti, moliti, pa leći na plažu pa dobro pročitati, dobro promisliti cijelu hagioterapiju i oprostiti cijeloj svojoj familiji dok tamo ležiš, e to je odmor. Vraćaš se kući sa smijehom: „Gdje si, svekrvo moja?“ Izljubiš je, a ona ne zna kud će s tobom, šta ti se dogodilo. Kažeš: „More me promijenilo, molim te lijepo.“ Kad ste bili sretni? Kad ste bili sretni? Kad ste nešto dobro pojeli ili kad ste nekoga razveselili? Samo radost koju ulijevaš u drugoga, ta se prelijeva u tebe. Sve što nisi drugom dao to si izgubio, i to je tvoja depresija, to je tvoj suicid. Sve što čuvaš i ne možeš dati. Svoje vrijeme. Bdij po noći, ali razmišljaj. Najljepše misli o hagioterapiji mi dolaze navečer kad legnem pa ne mogu zaspati nekad. Rijetko se istina događa, ali daleko bolje ujutro, probudim se, a ono mi ne da ustati, nego samo naviru, naviru i naviru. Ja kažem: „Čekaj, idem brže pisati.“ A ono kao da mi netko kaže: „Čekaj ima još, ima još.“ Cijelu knjigu imam odmah rano ujutro. I mozak je odmoren i cijelo biće i tada nadahnuća čuješ. Uh, što je to milina. Onda se sjetiš, petsto ljudi će doći pa će te slušati, moj Tomislave Ivančiću, pa će se od njih neki čak i promijeniti, pa makar dva-tri, pa znaš da si im omogućio da čine dobro drugima, pa znaš da će neki od njih u nebo, odnosno svi ćete u nebo, ne smije nitko promašiti. Pa to je sreća koju ti nitko, nitko uzeti ne može, ali koja jedina ispunja do dna. Uh, kako je to lijepo. I onda ništa ne znači je li me boli želudac, hvala Bogu, pa moraš malo imati čir na želucu, ali to prođe nakon tri dana čim drugima oprostiš. Čir nije zbog toga što krivo jedeš, ma ne. Jer si nervozan, a zašto si nervozan? Jer te ljute ljudi, a zašto te ljute? Jer si zločest ti pa te onda vrijeđaju. Ne znaš im oprostiti, ne znaš biti u ljubavi, ne znaš im reći: „Praštam ti, samo ti mene mrzi.“ Svaka bolest nastaje iz tebe, čovječe Božji, budi pametan. Gdje to rak dolazi izvana? Nisam vidio da leti negdje, nego u tebi je, razmišljaj drugačije. Prije istočnog grijeha nije bilo ni raka ni račića, ni ubojstava ni suicida. Zdravlje savršeno. Prema tome, znajmo kamo se treba vratiti. Postoje, prijatelji, tri vrste zakona u

prirodi. Jedno su fizikalni zakoni, moraš ih se držati, ako skočiš s petog kata gotov si. Znači ti se ubijaš ako ne držiš zakon. Drugi je biološki zakon, moraš zdravu hranu uzimati, zdrav zrak udisati, zdravo spavati, zdravo živjeti, ako ne ubijaš sebe, opet, to je samoubojstvo. I treće su moralni zakoni. Moralni zakoni samo su za čovjeka, slobodnog čovjeka, da činiš dobro, govoriš dobro, misliš dobro, odlučuješ se za dobro, i tad samo vidiš kako dobro dolazi. Moralni zakoni su odlučujući, oni nas povezuju sa Stvoriteljem i svakim čovjekom. Čim sam ja dobar, čovječe, sve je u meni dobro. Joj kako sam divne stvari spoznao ovih dana. Ovih dana ćemo govoriti jako puno. Nadam se da ste sada to apsolvirali, je li jeste? Je li vam jasno gdje su problemi svi, gdje je centar? I zato pazite, osobito vi koji ste se ulijenili, idite za mnom, hagioterapija je put, put u središte, sve dublje i sve fascinantnije. Vjerujte mi, u dubini čovjeka je nebo, i kad otkriješ tu neizmjernu ljubav Stvoritelja u dubini sebe, neizmjernu ljubav moje majke, oca, brata, sestre, neizmjernu ljubav svih vas koji me gledate sa simpatijom, čovječe, poludio bih od sreće. Bolesti sve bježe, kažu: „Kod ovoga ne možemo ništa.“ Jer bolest je zlo, a ti dobar i šta ti može? Zapažate li da još nismo ni dirnuli pravo rješenje čovječanstva i da smo mi prvi? Vi ste pioniri. Niste ni svjesni kako otvarate strahovita velika vrata čovječanstvu za spas naše generacije i epohe. Vidjet ćete kad budem govorio o makroterapiji, koliko se tu može napraviti. Milina. To je dakle to, središte morate upoznati i ići do tog središta. U središtu ćete vidjeti tko je, joj, neću vam reći prije. Apsolutni bitak je unutra, dobrota, ljubav, istina, ljepota, sve je unutra. Idite u srce i sve ćete imati. Idite u srce i bit ćete vrhunski ljudi. Budite ljudi srca. Čuvajte se razuma, razum razara zato je on raz, rastavlja, a um daje inteligenciju nutarnju da ideš unutra. Proničeš, tko sam ja? Vrhunski čovjek, sretan čovjek, pomilovan čovjek, vječan čovjek. A zašto ti to ne vjeruješ? Zato jer si zao i zato si bolestan. Večeras povjeruj i vidjet ćeš, nestat će sto bolesti. Bit će ti čisto neugodno. Dobro. Jeste jako umorni? „A joj, ja jesam, šta da radim?“ Ajmo još probati samo ovo – Značenje imena. Prvi dio bih htio obraditi s vama, a ovo što sam vam sada govorio, bio bi uvod, to nije ono što morate naučiti, nego ono što morate znati. To je život naš, to jednostavno živimo, prakticiramo, onda je sve dobro. A ovo drugo sad trebate razumjeti, jer mnogi, mnogi mi još uvijek ne znaju što je hagioterapija. Shvatite, problemi su u čemu, što jedni dolaze iz molitvenih skupina, što je i sama hagioterapija izrasla iz onih prvih seminara evangelizacije, što nam neki dolaze iz karizmatskih skupina, mnogi dakle kršćani dolaze iz toga, i nikako da ih odvojiš, oni su dobili naviku onoga i oni ne znaju drugačije nego moliti, moliti i moliti, a da barem mole, ali oni, ono što Isus kaže – blebeću. Ako jednom to postane navika, onda verbalno pričaš, pričaš molitve. Problemi su veliki tako da sam odlučio promijeniti ime hagioterapije u antropološku medicinu. Ovako po redu, piše vam gore. Na jednom od prvih studija hagioterapije, u Stubičkim toplicama, devedesetih godina prošlog stoljeća, predložio sam ime novom nadahnutom projektu, predložio sam ime hagioterapija. To je bio jedan od prvih studija hagioterapijske medicine. Sudionici toga skupa su ga jednoglasno, oduševljeno prihvatili. Svi su pljeskali, divno ime. No, nakon desetak godina sve više smo se susretali s nedostatcima tog imena. Naime, predstavnici psihologije, psihijatrije i psihoterapije razumjeli su to ime kao naslov nove psihoterapijske metode, jer nosi naslov terapija. Jedan naš isusovac, pater Sent Marton je održao našim biskupima i drugima, on je inače stručnjak u psihologiji, na Gregoriani predaje, skroz je krivo shvatio hagioterapiju. Da je to terapija, i to psihoterapija. Šteta nisam bio prisutan tamo, inače bih to morao korigirati. Hagioterapija nema ništa sa psihijatrijom, niti sa psihoterapijom, psihologijom, psihom. To je

prvo. Međutim, s druge strane je opet bio problem. Sudionici kršćanske vjere, dakle kršćani u Crkvi, razumjeli su to ime kao liječenje vjerom, molitvom i osobito zagovorom svetaca (već u 12. st.) i mučenika, jer ih je na to navodio naslov hagio – svet. Prema tome, moliš sveca i sveti Ante te ozdravi. Moliš svetog Iliju i on te ozdravi, i tako dalje, dakle. Sveci. Tako da su nam i jedni i drugi bili i jesu danas otpor i nesporazum u znanstvenom shvaćanju čitavog projekta hagioterapije. Zato sam preko radija HKR u jesen 2011. godine organizirao raspravu o novom imenu. Bilo je bezbroj zanimljivih prijedloga. Među njima najviše glasova dobilo je ime antropološka medicina. Radi se naime o čovjekovoj duhovnoj dimenziji i o medicinskom istraživanju čovjekove duhovne duše. A upravo to područje istražuje antropološka medicina. Ime je sastavljeno od dvije riječi - “antropologija” i “medicina”. Grčka riječ “anthropos” znači čovjek, a ima još jedno zanimljivo i još važnije značenje – „pogled prema gore“. Čovjek je biće koje gleda gore, životinje gledaju dolje. To je netko tko gleda gore, tko je uzdignut, on hoda na dvije noge gore, a ne gleda u zemlju. Njemu je tamo rješenje, gore, u duhu, duh je ono što je gore, a ne dolje. “Logia” je proučavanje ili znanost. “Medicina” pak znači liječenje. To su zapravo dvije riječi, grčka i latinska. Medicina je latinska riječ, antropologija je grčka (i logia i anthropos). Postoje razne antropologije, ali je zajedničko kod svih da proučavaju ono po čemu je čovjek specifično čovjek. Imate kulturološku antropologiju, medicinsku, imate onda antropologiju svih mogućih vrsta antropologije, vrsta paleontologije spada u antropologiju, nastanak čovjeka, nastanak zemlje i tako dalje, sve tamo gdje se radi o čovjeku- Međutim, središte svih antropologija je filozofska antropologija i to osobito klasična filozofija koja strogo proučava baš čovjeka ukoliko je čovjek, specifično. Postoje, dakle, različite antropologije, medicinska, kulturološka, teološka, paleontološka, itd. Filozofsku, dakle, proučavaju filozofi, gledaju tko je čovjek unutra i mi ćemo se najviše njome baviti. Teološka je ono kako Bog gleda čovjeka, to je teološka antropologija, kako milost djeluje u čovjeku, kako sakramenti djeluju. To je teološka antropologija. Pazite, dakle, razlikujte, mi radimo o antropologiji i to filozofskoj, ne teološkoj. Po čemu je čovjek specifično čovjek? Pazite, to isto dobro morate vidjeti, morate imati viziju sebi u glavi. Po čemu je čovjek čovjek? On nije čovjek po tijelu, on može biti i bez noge i bez glave, i opet je čovjek. Čovjek nije čovjek po psihi i psihološkom životu, ne. I životinje imaju to, dakle, nije specifično čovjek. On nije čovjek po tomu što ima duha, ne, anđeli su čisti duh. Nije po tome. Po čemu je čovjek čovjek? Samo po duši koja je duhovna, Geistseele, duhovna duša. Duhovnu dušu nemaju anđeli, oni uopće nemaju dušu. Duhovnu dušu nemaju životinje, one imaju psihu, psihičku dušu. Biljke nemaju to, mrtva materija ne. Nitko. Samo čovjek. Prema tome, gdje ćete naći čovjeka? Samo u duhovnoj duši. Gdje ćete otkrivati čovjeka? Samo u duhovnoj duši. Međutim, duhovna duša oživljava i čini čovjekovim tijelo i psihu čovjeka, te se stoga može antropologija djelomično proučavati na toj razini. Šta želim reći? Pazite, moje tijelo nije životinjsko, ja kad jedem, ja jedem kao čovjek, ne kao majmun. Moja osobnost, moja savjest oblikuje način kako ja jedem, kako ja hodam, kako ja radim, razgovaram, rastem, spavam. Ja sam u svemu čovjek. Ali, to čini duhovna duša jer ona oživljava specifično svaku stanicu moga tijela, milijun milijardi stanica, kažu stručnjaci, ima čovjek. Milijun milijardi stanica i svaka stanica ima duhovnu dušu, misli, spoznaje i odlučuje. Svaka stanica je gotovo čovjek jer je čovjek kao osobnost u svakoj stanici. I zato što svaku stanicu oživljavam ja, moja duhovna duša, dakle, ja, moja osoba, moj karakter, ja oživljavam. Zbog toga ja odlučujem hoću li biti zdrav ili bolestan, hoću li biti dobar ili zao, ja odlučujem i zato sam odgovoran. Probajte samo narediti svojim

stanicama tamo gdje ste bolesni: „Stanice moje noge, ja vam naređujem da ozdravite i ne bolite.“ „Stanice moje glave (ako imaš tumor ili što), naređujem vam da ozdravite.“ Vi ćete vidjeti čudo, to je nevjerojatno kako to djeluje. Ali, mi to još nismo naučili, tek ste početnici. Kad shvatite jednog dana da Biblija ima povijesne informacije, to nije poput hinduizma ili budizma, nego povijesne informacije, da je bolest i smrt došla u svijet sa zlom i grijehom, time što je čovjek postao zao. Adam protiv Eve, Eva protiv Adama, zajedno protiv Stvoritelja, tad je ušlo zlo. Prema tome, čim ti naređuješ stanicama dobro i hoćeš biti dobar stanice se mijenjaju, one te moraju slušati. Često mi ljudi kažu: „Pa dobro, kako to da su sveci trpjeli, djeca trpjela?“ Pa kad ćete shvatiti, zar su sveci bez grijeha? Je li Marija trpjela? Kažu da nije. Mi u teologiji kažemo da je Marija rodila bez boli, u štalici. Kad si bez grijeha, nema boli, nema bolesti. S grijehom je došlo zlo. A što je grijeh? To je to da ti misliš zlo, govoriš zlo, činiš zlo, da ti vjeruješ da zlom možeš dobro napraviti. Netko te povrijedio i ti misliš da je u redu da ga počneš mrziti, i on je uspio, ubacio je u tebe bakteriju, virus, bolest. Strašno kako okolina može u tebe ubaciti nocebo efekt koji djeluje i razara te. I kako je praštanje zapravo oklop koji me štiti. I budući da duhovna duša oživljava i moju psihu i čini me mojom psihom, nemam ja majmunovu psihu. I moje noge i moj mozak, to je moj mozak, nije majmunov, nije magarčev, moj. Zbog toga možemo imati i medicinsku antropologiju, ukoliko dakle ja oživljavam stanice moga tijela, utoliko neka vrsta antropologije medicinske mora postojati, isto kao psihijatrijska, zašto ne, to je normalno. Ali ono po čemu je antropološka medicina bitno antropološka medicina to je jedino po onomu što mi radimo u hagioterapiji. To je proučavanje duhovne duše, njezinih ranjenosti i terapije. To je antropološka medicina u biti, tu je srž. I zato kažem, pravo na antropologiju ima samo filozofija jer ona proučava baš duhovnu dušu, a ne njezin utjecaj na ostale čovjekove organizme. Zatim još jedna zanimljiva stvar, antropološka medicina kao ime nije nešto što smo mi izmislili, e zato mi je to drago. To nisam ja pronašao, to nije naše iznašašće. To ime već postoji od sredine prošlog stoljeća, dvadesetog stoljeća. Arthur Jores, on je medicinski antropolog iz Hamburga, napisao je knjigu Čovjek i njegova bolest i onda je u podnaslovu te knjige napisao Osnove antropološke medicine. Temelji antropološke medicine. Što je on pod tim mislio? Ovo. Rekao je da je znanost medicinska pronašla da veliki dio, 60-70% čovjekovih bolesti zavisi o čovjekovoj duhovnoj duši, o duhovnoj dimenziji, o čovjeku ukoliko je čovjek, a ne ukoliko ima tijelo ili psihu. Ukoliko je čovjek, 70%. I rekao je onda ovo, mi, dakle, možemo liječiti naše tijelo, sve one bolesti koje su od duhovne duše, dakle, došle. Kao što su maligne i tako dalje. Mi liječimo samo tako da na duhovnoj razini liječimo uzrok. Moramo izliječiti uzrok, ranjenost duhovne duše. I on je taj dio jedan, takoreći medicine, koji zavisi o duhovnoj duši, o hagioterapiji, onom što hagioterapija proučava, to je nazvao onda antropološka medicina. Tako da se već on digao na tu razinu na kojoj mi jesmo. Na neki način se digao i Frankl s logoterapijom, ali su ga napali kolege da je to dušobrižništvo pa se on jadan povukao, nije dokraja izradio logoterapiju, što je šteta. Sad je pitanje hoćemo li mi ići dokraja ili ćemo i mi stati. Radi se o tome. Drugim riječima, antropološka medicina je proučavanje čovjekove duhovne duše, a to je čovjek. Čovjek je po njoj čovjek. Izbacite iz čovjeka duhovnu dušu i nema više čovjeka. Izbacite mu tijelo i psihu, čovjek ostaje čovjek, on je vječan i neuništiv, duhovna duša, to je čovjek. Dakle, to je ime koje smo mi preuzeli i smatram da je to prekrasno ime. S druge strane, nisam htio dokinuti ime hagioterapija jer cijeli svijet pozna to ime i pod tim imenom ovo. Ali sam ostavio hagioterapiju kao metodu i to kao dijagnostičku i

terapijsku metodu, ne kao antropologiju, pa hagioterapija ne može biti antropologija. Antropologija je za sebe antropologija, ona proučava čovjeka ukoliko je čovjek. Ali hagioterapija se daje specifično kao metoda, dakle, metodički, sustavno ide za tim da prouči rane, bolesti duhovne duše i da pronađe terapije za njih. Dakle, antropološka medicina je širi pojam, ime je daleko veći, širi pojam od hagioterapije. Hagioterapija je unutar antropološke medicine, metoda. Tako da ne dokinemo to ime jer se onda mnogi zapravo ne bi snašli o čemu govorimo. Medicina je glavni naslov u antropološkoj medicini i hagioterapiji, to je jasno, dakle, medicina pazite, ne antropologija, nego medicina kao medicina. Ona liječi, tu se razlikujemo od filozofske antropologije, ona samo proučava čovjeka, ništa ne liječi i ne otkriva nikakvu patologiju. Somatska medicina je medicina u kontekstu biologije. Somatska medicina. Znam da ste umorni, ali probajte si malo posvijestiti, lakše ćete spavati. Somatska medicina je medicina u kontekstu biologije, tijelo liječi. Psihijatrijska medicina je medicina u kontekstu psihologije, dakle, psihe, liječi nju. Antropološka medicina je medicina u kontekstu antropologije. Je li vidite te razlike? Drugi je objekt o kojem se radi, druga je znanost o kojoj se radi i druga je cijela medicina. Skroz drugo. Dakle, ne možete nikako pomiješati, ni s jednom, najmanje sa psihijatrijom i psihoterapijom.

CD 2

Prvi dio

Somatska medicina liječi tijelo, psihijatrijska liječi psihu, antropološka liječi duhovnu dušu. Dakle, naglašavam, različiti su objekti: tijelo, psiha, duhovna duša. Objekt, predmet koji proučavam, različiti su. Drugo, razne su i znanosti koje proučavaju te predmete. Biologija proučava, dakle, čovjekov biološki život, a somatska medicina to liječi. Psihologija proučava psihološki život čovjeka, psihijatrija to liječi. Antropologija proučava čovjeka i njegovu duhovnu dušu, a medicina antropološka i hagioterapija liječe. Jeste li tu? Vi koji ste umorni, umorni kad smo dolazimo k tebi, ima jedna lijepa pjesma. E sad možda samo još jedna mala napomena. Osim somatske, psihijatrijske i antropološke, postoji i naziv pastoralna medicina. Pazite da ne pomiješate opet tu stvari. Pastoralna medicina je sažetak somatske i psihijatrijske medicine na upotrebu pastoralnim djelatnicima u Crkvi, odnosno za svećenike. U zadnjoj godini teologije se uči takozvana pastoralna medicina, dolazi liječnik i svećenicima daje temeljne pojmove somatske i psihijatrijske medicine. To se onda zove pastoralna medicina, za svećenike da se oni znaju snaći, na terenu u prvi čas, što se kod čovjeka događa.

Dakle, broj jedanaest. Hagioterapija nije dio psihoterapije niti je dio pastorala Crkve, molim vas da to već jednom shvatite. Ne smijete u hagioterapiji moliti s hagiopacijentom, to su mi Austrijanci pisali nedavno, nisam im mogao odgovoriti, čekao sam. Ne smijete moliti s pacijentom u hagioterapiji, ne smijete! Zašto? Vi niste stručnjak za molitvu, tko si ti, to radi svećenik, to je njegov posao. Drugo, pacijent ako je vjernik onda on sam moli, ne trebaš ti za njega moliti. Treće, umjesto da ga povedeš na duhovnu razinu i pomogneš mu da se liječi, ti njega ostavljaš na njegovoj vjerskoj razini i ne daš mu da se izliječi, činiš zločin, činiš protiv toga. Toga jedanput morate biti svjesni. Ne možeš ti u hagioterapiji upotrebljavati sakramente, to može samo svećenik i zato svećenik ide u sve bolnice, on moli i dijeli sakramente svim

bolesnicima, i somatskim, i psihičkim, i duhovnim. To je jedno sasvim drugo zvanje. To ne smiješ ti uzrupirati to zvanje u hagioterapiji. I prestanite činiti tu uzrupaciju. Jako opasno. Razočarate samog pacijenta, on jadan kaže: „Ah, moliti, to mogu i ja.“ Zatim, molitva ne može pomoći jer molitva je nadnaravna, a ne naravna stvarnost. To je zakonitost Duha Svetoga, ti ne možeš raspolagati Duhom Svetim. Ti ne možeš moliti pa ćeš dobiti, nikada, Duh Sveti je sloboda apsolutna, božanska sloboda. Ti možeš moliti, ali Duh Sveti ne mora doći, zašto bi došao? Dok na duhovnoj razini, ako ti čovjeka dovedeš do obraćenja da prestane mrziti, on se mijenja. To je odmah uzrok-posljedica, ali to je u naravnom svijetu, u našem svijetu stvorenom postoje zakoni. Molitva pripada nadnaravnom, božanskom svijetu, to je Duh Sveti, a ti si čovjekova duša i duh. Morate dobro razlikovati te stvari. To ljudi miješaju i ubijaju pacijente. Ti možeš kod kuće moliti za pacijenta, možeš ići svome susjedu pa reći: „Pomoli se za njega.“ Pa fala Bogu, to ti je dužnost kao kršćanina i vjernika. Ali ti ne možeš kao stručnjak za hagioterapiju upotrijebiti molitvu da je to liječenje. Molitvu zloupotrebljavaš, to je sveta stvar, to nemaš pravo upotrijebiti kao lijek, to nije lijek! To je nešto sasvim veličanstveno, veliko, razgovor s Bogom, drugovanje s Bogom, to ne smijete činiti, griješite kad to radite. Kad ćemo to shvatiti? Zamislite liječnika kojem dođeš jer imaš upalu pluća, i on kaže: „Sad ćemo mi to riješiti.“ Kako? Kleknimo. Klekne pacijent, klekne on. „Gospodine, daj da ozdravi.“ I? Pacijent umre. „A što ćeš“, kaže, „ne valja.“ Aj budite pametni. Tko je to molitvom liječio i izliječio? Da se to može Crkva bi imala svoje bolnice i liječila time. Crkva osniva bolnice, ali u bolnici rade liječnici s prirodnim, normalnim medicinskim pripravcima i metodama, a ne s molitvom. A svećenik ide da moli. On kao vjernik, kao službenik Crkve moli, on je tu da spašava, da milost Božju posreduje, to ne smiješ ti, praviš se svećenik! Ja ne znam kako bi naglasio. Godinama se borim protiv toga, badava. Austrijanci mi pišu: „Pa mi tako, nekad smo molili u hagioterapiji.“ Pa reko: „Molili ste dok je bilo nutarnje iscjeljenje, to je bila evangelizacija, a ne hagioterapija.“ „Zašto ne bismo smjeli i sada?“ Pa zato što činiš zločin kad to radiš. To nije tvoj posao. Ako ti držiš evangelizacijske seminare onda moraš moliti za ozdravljenje na takav način, za ozdravljenje duše, to je nešto drugo, to je evangelizacija Crkve, ali u hagioterapiji apsolutno ne. Joj, joj, joj, joj. Ako shvatite, nećete morati ići na ispovijed. Shvatite, griješite kad to zloupotrebljavate. Nemate prava molitvu bacati u blato. Molitva je predragocjena, to je sredstvo kojim ja komuniciram sa Stvoriteljem, sa Svemogućim Bogom, to je nešto gdje ja Kristovu krv prinosim, to je najsvetije. Kristov križ i uskrsnuće donosim ljudima. A ti to bacaš da bi on ozdravio od neke bolesti i koječega, a to nije lijek. Zar nije Isus govorio u molitvi ne blebećite? Kad ćete prihvatiti Isusa? Ako nećete prihvatiti mene, bar Isusa? Zašto je govorio: „Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine…“, a mi: „Gospodine, Gospodine…“ On kaže: „Ma neće svaki.“ A ti: „Gospodine, Gospodine…“ Onda on kaže: „Od ovoga ništa, baci ga u pakao, što ćemo s njime.“ „Pa to ti je hagioasistent.“ „U pakao, vidiš da moj službenik Ivančić nije uspio, neću ni ja, baci ga.“ Jedanput naučite, prijatelji dragi, i nemojte raditi po svome, čovječe, slušaj Crkvu, slušaj svoje biskupe, slušaj svoga župnika, poštuj njegovu kompetentnost. Slušaj konačno kompetentnost znanosti, čovječe. Kompetentnost molitve to je Crkva, to je svećenik, to su službenici koji su posvećeni. Kompetentnost, međutim, hagioterapije, to je znanost, to su znanstvenici. I vidjet ćete, hagioterapiju ćemo premjestiti, neće imati nikakvu kompetenciju Zajednica Molitva i Riječ, nego imamo novu Ustanovu za izobrazbu, dakle državnu, znanstvenu ustanovu kao školu za

hagioterapiju. Jer znanstvenici to moraju obraditi. Ako neka stvar ne štima, to znanost mora reći da li hagioterapija funkcionira ili ne, a ne Crkva ili svećenik. I ne smijete ići biskupima da bi oni ustanovili hagioterapiju, pa nemojte biti smiješni. Ili svećeniku nekom: „De, molim te, ti napravi.“ I ne u crkvenim prostorima raditi hagioterapiju, to morate u državnim, bolnicama. Evangelizacija i molitvene skupine su za Crkvu, a ne hagioterapija. Ali lijepo kaže Lipton, kad čovjek jedanput dobije naviku, više se ne zna odlijepiti od toga i onda radi krivo. I ne slutite da radite protiv Isusa, on kaže: „Ne blebećite.“ A vi baš, za inat. Još nikoga nisam molitvom izliječio, ljudi braćo, pogotovo na duhovnoj razini. Još nisam ni jednog čovjeka napravio da on postane dobar, da se ne srdi, ili da oprosti svojoj ženi, nekom drugom molitvom, nisam! Ali, hagioterapijom itekako, stotinama, da su se promijenili i brakovi, i obitelji, i sve drugo. Pa Bog koji je dao Crkvu, dao nam je i hagioterapiju, i somatsku medicinu i psihijatrijsku. Poštujte kompetentnost. Ja znam ponetko kad moli kaže da nešto dobije, pa dobije zato što ili je slučaj ili pacijent osjeti: „Pa dobro on za mene moli, pa voli me.“ Time ti jako malo njemu pomažeš da osjeti da ga voliš jer moliš za njega. Ali, ako mu pokažeš tu bezuvjetnu Božju ljubav, ako njemu rekneš: „Gle, ti tako dobro izgledaš, simpatičan si, sposoban si“, on odmah osjeti da ga voliš. Pa mi smo najgore razbojnike tako promijenili. Tkogod misli drugačije, mora odstupiti, sutra otputujte kući. Jer nema, uzalud ćete ovdje sjediti. Vi morate biti stručnjaci, jasno razlikovati A od B. Dva nije četiri, deset nije petnaest. Morate jasno razlikovati i vidjet ćete koliko je lagano. Kad vam budem sad govorio o transcendentalima, pa to su čudesa, Bože moj, čudesa što nikad nismo imali. A svi koji mole nemaju rezultata, i ne možemo uopće znanstveno dokazati kod njih ništa. Evo čut ćete sutra Silvu i Lelu kako one imaju isto svoje, imaju prekrasne rezultate baš kad na rade na ovaj kompetentan način. Bog ti je dao transcendentale i ljubav i obraćenje, i dao ti je Crkvu za spas, to je nešto sasvim drugo. Poštuj Crkvu, klanjaj se u Crkvi, ali hagioterapiju radi kako treba. Vi ste vjernici najopasniji, vi ste najneprikladniji za hagioterapiju i studij hagioterapije. S ateistima ja lako. Oni od prvog dana razumiju što je što. Ali, vjernici, oslobodi Bože. Vjernici misle da su oni crkveno učiteljstvo, oni znaju bolje od biskupa. Što će njima jedan teolog govoriti, Ivančić, ma daj, što ti imaš, Ivančiću? Cijeli život si bio teolog i ne znaš ništa drugo. Valjda ja znam, uzmem ja krunicu i molim pa neka onaj ozdravi. Pa da te vidim, ajde, kad dobiješ gripu samo moli tri krunice, da vidim. Bog ti je dao aspirine, dao ti je koješta drugo, čovječe. Kod nas Lupocet i koješta. I čajeve. Kad ćete početi poštivati Boga? Isti Bog koji je stvorio Crkvu, isti Bog koji je stvorio znanost, isti Bog koji je stvorio prirodu, isti Bog koji je stvorio čovjeka, i čovjek mu se pokvario. Isti Bog stvorio anđela, pa se zli anđeo pokvario, ali nije Bog stvorio zlog anđela. I u takvom zlom svijetu trpe i djeca makar nisu osobno sagriješili. Zato djeca jadna obole. Ne zbog svog grijeha, zbog grijeha svijeta, zbog nas koji ne vjerujemo. To su neka pravila koja ćete vi morati. Dakle, pastoralna medicina je teološka, znanstvena i praktična disciplina, a hagioterapija antropološka. Odnosno, pastoral je to i to. Joj, sad ćemo se odmoriti. Hvala vam od srca. Probajte razmisliti, probajte to dobro napraviti, molim vas, vidjet ćete kako ćete rasti. Stavite sve na svoje mjesto, ne miješajte stvari. Hvala vam. Ja bih vas molio samo jedno, da ustanemo najprije. Da vidim kako izgledate kad stojite. Još dok oni njima prevedu treba vremena, oni koji su Hrvati odmah ustanu. Sad vas molim da pogledate tko je lijevo od vas, je li to prihvatljiva osoba? A tko je desno od vas? Da li možete desnom pa lijevom reći: „Baš je lijepo što ste i vi došli, lijepo je što postojite?“ A sada vas molim još nešto, ako se netko nije nasmiješio kad ste mu rekli,

ostao je ozbiljan, ima takvih ljudi koji su depresivni ili ozbiljni, onda im recite: „Nemoj se truditi, svejedno te volim.“ Zatim još jednu stvar, pogledajte lijevo i desno tko je kraj vas i nemojte ništa govoriti, samo mislite ili mu tiho recite: „Bit ćeš sa mnom u raju, ja te ljubim.“ I sada još jedan korak. Netko te možda povrijedio pa nosiš na sebi ranu, boli te to, ili si ti nekoga povrijedio pa osjećaš nelagodu, molim te, pogledaj tiho onako, ako treba zatvori oči i saberi se, pogledaj Isusa u oči i reci mu: „Isuse, uzmi moje grijehe, uzmi tu muku. Opraštam ovima koji su me povrijedili i žao mi je što sam povrijedio ove druge ljude.“ Samo to reci i gledaj kako Isus odnosi tvoj grijeh i nema više tvoje krivice. Samo osjećaš kako u tebi raste mir, zdravlje. I na kraju pomisli samo ovo: pa ti si mene, Stvoritelju, želio, htio, poslao u svijet, ti si meni dao mene, ja sam od tebe, ja sam na Tvoju sliku i po krštenju sam tvoje dijete, član tvoje familije. I probaj samo uživati u tome: pa moj tata je sam Stvoritelj, on je samo dobar, ljubav, ljepota. Pusti samo neka prodre u tebe. Meni je Bog darovao mene. Meni je Bog darovao mene. Još bolje ako je ne spominješ ime Bog jer ima negativne predznake, puno toga smo čuli protiv njega. Ali, ako kažeš Stvoritelj puno bolje zvuči, ili Otac nebeski. To je već bolje. Tako nam ga je Isus otkrio. Otac moj, Stvoritelj. To zvuči, odmah ulazi u srce, srce se otvara odmah. Uopće nemojte u hagioterapiji nikad upotrijebiti ime Bog, to povrijedi, ljudi osjete kao da su opsjednuti, a nisu, nego ih vrijeđa to. Recite apsolutni bitak, dobrota, ljubav, Stvoritelj, e to paše, to pacijenti odmah prihvaćaju, tako i mi. I pokušajte na kraju pogledati što želite od ovog tjedna, od ovog studija, imate li neki projekt ispred sebe? Što kanite napraviti s ovim studijem? Što ćete nakon subote učiniti od svega? Hoće li se u tebi nešto promijeniti? Hoćeš li krenuti na jedan novi put? Put koji vodi iznutra, ne izvana. Iz središta tebe u središte svijeta. Pogledaj, je li imaš tu viziju, što ćeš postati? Iz tog središta će se sve drugo izliječiti. I ti, i tvoj brak, i obitelj, i tvoje društvo, sve. I na kraju, nabroji sve što ti se na tebi sviđa, ajde pogledaj malo. Pa lijepo sebi reci što ti se sviđa, imaš lijepe prste, nos, lice, imaš krasne noge, je li? A želudac tek, usta, jezik, uši, dobar glas, oči. Pogledaj što sve imaš dobro ti na sebi kao osobi, i to promatraj sve dok ne osjetiš: volim sebe, pa tko ne bi sebe volio kad sam toliko lijepa, draga, bogata, tko me ne bi volio. I da zavoliš sebe večeras. I da znaš, samo si ti ti, nitko drugi ne može biti ti. I ako sebe odbacuješ, onda se nemaš gdje ostvariti. Samo u tebi je mogućnost da budeš velik, da od žira postaneš hrast, samo u tebi. Zaželi to. I završi s time da kažeš: Oče dobri, hvala ti, lijepo je što ti postojiš, i neću više ići malen ispod zvijezda, Oče, neću, jer sam velik stvoren. Neću više ići malen ispod zvijezda. Odsad ću gledati ono što mogu biti, a ne ono što jesam. Oče, hvala ti. Hvala što si baš mene htio, želio, stvorio. Oče, večeras ćemo razgovarati cijelu noć. Mi koji smo kršćani možemo ovo sve završiti s divnom Isusovom molitvom: Oče naš, koji jesi na nebesima… I neka na vas siđe Božji blagoslov, na vaš studij, na vašu budućnost, i neka vas učini plodnima Otac i Sin i Duh Sveti. Idite u miru, laka vam noć.

Drugi dio

Hvaljen Isus i Marija za one koji su vjernici, dobar i svježi dan za one koji su ateisti ili nekršćani. Nadam se da ste svi spavali i to ležeći, da ste dobro. Podsjećam, jučer smo pokušali uvidjeti kako je rješenje svih problema na svijetu čovjek, i kako je izvor svih problema u prirodi, društvu, u svijetu, povijesti – čovjek. Dietrich Bonhoeffer je davno rekao: „Konačno sve ovisi o čovjeku.“ Mi smo tehnički napredovali, znanstveno napredovali, kulturološki, politički nadajmo se da smo napredovali, ali čovjek je ostao isti. Mi smo čovjekov ambijent,

njegovo okruženje smo mijenjali, ali čovjeka ostavili. Znamo što je čovjekovo tijelo i što je čovjekova psiha, ali tko je čovjek, to ne znamo. Znamo tko je Bog, imamo razvijenu teologiju. Znamo što je Presveto Trojstvo, mislimo barem da znamo. I očekujemo od neba da će riješiti sve probleme, a nebo nije riješilo ništa. Da li shvaćate da se poslije Isusa ništa promijenilo nije? Zašto? Samo zato što kršćani umišljaju, i uopće ljudi, da ono što bi oni trebali činiti, neka to čini Bog. I zato oni mole i rade dalje svoj posao, neka Bog čini umjesto njih. Isus je donio čovječanstvu sve sposobnosti da se oslobodimo i bolesti, i grijeha, i smrti, i strahova. Ali, mi smo to sve ostavili po strani, išli moliti njega neka on to radi. Isus kaže: „Obratite se.“ A mi njemu: „Isuse, daj mi da se obratim.“ Kriminal. On kaže: „Ljubite jedan drugoga.“ A mi: „Isuse, daj da možemo ljubiti jedan drugoga.“ On kaže: „Napravite novo zajedništvo među ljudima.“ A mi kažemo: „Gospodine, daj da bude naše društvo pravedno, pošteno i čestito.“ I ništa se ne mijenja. Mi smo zloupotrijebili molitvu kao sredstvo protiv Boga i protiv čovjeka. Zato što imamo molitvu zato mi ne radimo ništa od evanđelja, ama baš ništa. Zato što imamo molitvu mi molimo Boga i onda ga optužujemo da nije ništa napravio. Što će nam takav Bog? Odakle ateizam u svijetu? On je rekao: „Neće oni koji govore: Gospodine, Gospodine…“, nego oni koji čine, vrše, a mi kažemo: „Gospodine, daj mi da činim. Učini, Gospodine, da budemo dobro, učini da budemo obraćeni, učini da budemo zdravi.“ I tu je čitavo zlo. On kaže: „Vjeruj, pa ćeš biti zdrav.“ A mi: „Gospodine, daj da vjerujem da mogu biti zdrav.“ Shvatite da smo mi molitvom uništili evanđelje i da smo zbog molitve stvorili ateizam u svijetu, i da ništa nije tako opasno kao moliti, onako kako mi molimo, jer prava molitva to je razgovor sa Stvoriteljem i sa Isusom. Prava molitva, to je prostor u kojem On dolazi k meni da razgovara sa mnom. Prava molitva je susret sa živim Bogom. I prava molitva je način kako On može meni doći, odnosno kako da sve ono što je On dao čovječanstvu, da se sve to dogodi. On je rekao: „Kad molite, vjerujte da ste to već dobili.“ A mi molimo do neizmjernosti, dane i noći. A On kaže: „Dobili ste već.“ On kaže: „Zna Otac nebeski što vam treba, što molite“, a mi deset krunica navalimo, pa pedeset devetnica, pa molitvenih grupa sate i sate trošimo na ništa. Jeste vidjeli kako Francuzima to godi? On kaže: „Molite i dobit ćete, kucajte i otvorit će vam se“, a mi molimo i ništa ne dobivamo, kucamo i ne otvara se, tražimo, a ništa ne nalazimo. On nije rekao: „Molite, molite, molite“, nego: „Molite, kucajte, tražite.“ A tražiti znači raditi, a kucati znači trošiti silu da lupaš na vrata, nogama i rukama. Ali, lakše je izmoliti tri Zdravo Marije i pet krunica, nego li lupati na vrata i tražiti i istraživati. Dakle, sve smo to jučer pokušali objasniti gdje su temeljne greške u životu i zašto se čovječanstvo ne mijenja. Mi smo kao čovjek koji je došao u apoteku, u ljekarnu, i koji kaže: „Molim vas, dajte mi protiv gripe, dajte mi protiv raka, dajte mi protiv glavobolje, dajte mi, molim vas, protiv upale pluća.“ I dok prodavačica ide po to, mi idemo doma i kažemo: „,Mi smo joj rekli, neka ona sad to radi.“ Ne uzimamo lijek da bismo ga ponijeli kući, nego mi smo njoj rekli, Bogu smo rekli, neka si On uzme lijek protiv gripe, neću valjda ja. Ili smo kao čovjek u onoj anegdoti koji kaže: „Bio sam kod liječnika.“ Pita ga kolega: „A zašto?“ „A zato da mu platim, i on mora od nečega živjeti.“ „Onda sam išao u apoteku, kupio sam lijek.“ „Zašto?“ „Pa, i magistra mora od nečega živjeti.“ „I onda?“ „Onda sam došao kući.“ „I?“ „Bacio sam lijek u košaru.“ „Zašto?“ „I ja moram živjeti.“ Da li se prepoznajete, to je teška bolest takozvanih kršćana i nitko ju ne liječi. I svećenici i biskupi smatraju da je sve u redu, a to je kriminal, protiv evanđelja, protiv Isusa, to nema ništa s kršćanstvom, to je obična prirodna religioznost koja sebi prisvaja da ona bolje zna od Isusa tko je Bog i kako

treba moliti. Tu je problem hagioterapije. Govori ti, Ivančiću, štogod hoćeš, znamo mi kako treba. I zato nitko ne polaže ispite, nitko ne osniva Centre za hagioterapiju, nitko ne radi s pacijentima. „Ja sam bila na Ivančićevoj školi i točka.“ „I?“ „Točka, bila sam.“ Zamislite vi, od vas pet stotina ako njih pet postanu hagioasistenti, to će već biti veliki uspjeh. Zašto si došao ovamo? Zamislite da pet stotina studenata dođe na prvu godinu medicine i na kraju ne dođe ni pet njih na završni ispit, ni jednog liječnika nemaš, zanimljivo. Svi se hvale: „Mi smo studirali medicinu.“ „I?“ „Studirali smo.“ „I, liječite li koga?“ „Ne, studirali smo.“ Kako je naporno biti čovjek. Da li shvaćate kako čovjeka treba liječiti i kako pobožni ljudi mogu biti duboko umišljeni, oholi, oni sve znaju, oni znaju bolje od Boga što treba napraviti i zato: „Bože, promijeni to, uništi ateiste, uništi grešnike, Gospodine, uništi ove i one, sve, Bože, uništi, znamo mi što treba.“ Bog je postao sluga, a mi šefovi. Onda smo govorili jučer o tom teškom problemu na svim razinama čovječanstvo gubi. Globalizacija, prijatelji, uopće nije nešto normalno i ono se ne događa, nego je to umjetno stvoren pojam da bi se sve izjednačilo da bi nas onda sve kao ovce bez pastira bacilo da tražimo kruha, Panem et circenses, i da nestanemo, previše nas ima na zemlji. Treba smanjiti bar na pet stotina milijuna, kažu velike svjetske moći. Niste ni svjesni da ste osuđeni na smrt, da su zato plaćeni. Svi se čudimo kako je moguće da tako snažne privrede i ekonomije Europe propadaju, i u cijelom svijetu, kako je to moguće? To je jednako, dakle, što je neophodno vidjeti gdje je rješenje. Isto tako, rekli smo, raste broj liječnika i klinika, i raste broj lijekova i farmaceutskih tvrtki, a mi sve bolesniji. Raste broj crkava i evangelizacije, a mi sve udaljeniji od neba i od Boga. Raste broj i novca i svega, ništa. Znate da u Europi imamo jedva kršćana, to su religiozni ljudi, a to nije isto. Po prirodi je čovjek religiozan, a da bi ti bio kršćanin ti se moraš obratiti, obrat napraviti, vjerovati u ono što Isus kaže. 99% kršćani ne znaju što Isus kaže, i ne zanima ih to, oni su pobožni po svojoj prirodnoj religioznosti. Oni doma kuhaju svaki put čaj od kamilice i misle da je to i protiv tuberkuloze, i protiv upale pluća, i protiv raka i protiv svih bolesti. Skuhaš doma kamilicu, to je prirodni lijek i ne trebaju ti nikakvi liječnici ni apoteke. Tako i mi. Što će nama Isus recite, vi, meni? Što će nama hagioterapija? Mi sve znamo. Onda smo išli govoriti o imenu da se radi o antropološkoj medicini i da to ime već postoji. Nije ga izmislio Arthur Jores kako neki misle, nego je ono već postojalo kod svih istraživača medicine jer su otkrili da 70% bolesti ima uzroke na razini čovjekove duhovne duše, a to znači na antropološkoj razini. Ne samo psihičkoj i ne samo somatskoj, nego antropološkoj. I onda su to nazvali dio medicine, antropološka medicina jer mora istraživati antropologiju, to znači filozofsku antropologiju i ranjenost čovjeka. I onda naći ćete sigurno u psihijatriji i psihologiji, još više psihoterapiji, dosta toga gdje su pokušali istraživati gdje su uzroci tih bolesti, ali se ostalo samo na toj psihičkoj razini. Vi znate da u psihologiji nema duha, nema morala, nema Boga, nema smisla života i zato stvari nisu riješene. Frankl je pokušao nešto, pa sam rekao jučer, ali nije mogao dokraja otići. Da li će hagioterapija otići dokraja zavisi samo o vama. Uglavnom, rekli smo ovo, odsad ćemo upotrebljavati ime antropološka medicina, jer je hagioterapija preusko ime i krivo se shvaća, i kod vjernika, i kod psihologa i psihijatara. Antropološka medicina je svima jasna i to je zapravo to što mi radimo. Antropologija, to je prvi dio bivše hagioterapije, a onda medicina, to je patologija, dijagnoza i terapija, drugi dio. Na taj način imamo cijelu hagioterapiju. Ajmo sad pokušati na drugi dio – Znanstvenost antropološke medicine i hagioterapije. Ima otprilike pet do šest područja znanosti, prirodne znanosti, drugo tehničke znanosti, treće medicinske znanosti, biokemijske, biomedicinske, sociološke,

povijesne, humanističke. Svima je zajedničko jedno, a to je, istraživati znanstveno znači metodički, po strogom pravilu, istraživati gdje je uzrok pojedinih fenomena u prirodi, u čovjeku i u životu. Dakle, ići od fenomena, ići od događaja i tražiti uzrok toga događaja, to je znanost. Zašto se događa munja, zašto se događa kiša, zašto se događa sila teža? Gdje je tome uzrok? Imamo i kišu, i sunce, i silu težu i sve, ali gdje je uzrok? Odakle munja? I kad to istražimo onda dobivamo električnu energiju, sami znamo se njome služiti. Pronaći uzrok znači raspolagati energijom koju imamo u svome životu. Vrlo je važno znati da istraživačka znanost ne stvara ono što otkriva, nego otkriva ono što je bilo skriveno. Na temelju znanosti onda postoje tehnike i mehanike, sve moguće praktične, dakle, ljudske djelatnosti koje na temelju znanosti onda stvaraju, čitavu tehniku čovječanstva i sve ono što vidimo, što je čovjekova djelatnost i rezultat njegova intelekta. Ali, bitno je, dakle, da znanost otkriva nešto što je bilo skriveno. Ako se pitamo zašto je to čovjeku skriveno, onda nam jedini razlog ostaje zato što je čovjekov razum postao nesposoban otkriti sve to. Čovjekov razum ne funkcionira cjelovito, nego tek djelomično. Postoji temeljna bolest čovječanstva koja se zove zlo ili grijeh, to je bolest koja čovjeku onesposobljava njegovu spoznaju, zato mi djelomično spoznajemo, onesposobljava njegovu slobodu da se ne može uvijek slobodno odlučiti za ono što bi htio, a onda osobito njegovu djelatnost i samo se s mukom događa znanost i primjena znanosti, naporom i mukom, danju i noću. I ako se pitamo kako pomoći znanosti, onda moramo ponovno ići u antropološku medicinu. Zašto naš mozak funkcionira samo s 25%, zašto ne 100%? Zašto je tako teško misliti, razmišljati, zašto je tako užasno teško studirati antropološku medicinu i hagioterapiju? Kažu mi liječnici da je puno teže studirati hagioterapiju nego li medicinu, jer u medicini je sve opipljivo, vidljivo, eksperimentalno, prisutno, a ovdje se radi o filozofiji, logici, o nečemu što ne možeš pipati, dokučiti očima, najprije se mora tvoj razum razviti da bi ti to shvatio, onda se mora i mozak razviti da bi ti mogao posredovati ono što razum razmišlja. Tako, u tebi se mora dogoditi jedan razvoj, intelektualni, kognitivni razvoj. Stoga ono što sam jučer govorio da mnoštvo ljudi, 90% ovih koji studiraju hoće sve molitvom riješiti u hagioterapiji. To je jedna intelektualna lijenost. Lakše mi je izmoliti za pacijenta jedan Oče naš, Zdravo Mariju i staviti ruku na njegovo rame i misliti da će nešto biti, nego li da ja razmišljam – a gdje je uzrok, a zašto se on muči, a gdje je rješenje, koja terapija, tko je čovjek, zašto on k meni dolazi? Ako hoćete studirati hagioterapiju morate najprije postati intelektualci. Intelektualac je čovjek koji temeljne istine razmišlja i spoznaje. Većina ljudi je intelektualno zakržljala, ne razmišljaju, i naravno da ih zbog toga onda mediji iskorištavaju, novinari, i na televiziji, i na radiju, i pisani. Štogod napišu ljudi vjeruju jer ne razmišljaju o tome i ljude je lako zavesti. I na nacističku, i marksističku, i komunističku revoluciju protiv čovjeka. Čovjeka je lako zavesti jer ne razmišlja dokraja. Razmišljati je užasno teško, lako je raditi, lako je fizički nešto napraviti, ali razmišljati, to je užasno teško, i rijetki su koji misle. Ono što Europi danas manjka to su intelektualci. U postmodernoj, u Europi, odbačeno je razmišljanje, nema ontologije, nema metafizike, nema onih temeljnih razmišljanja, nego površno se razmišlja o pojedinim situacijama. Razni filozofi, imate ih u Njemačkoj puno, ali i po svijetu, u Francuskoj, u Americi, nemate intelektualaca među njima. Intelektualac je čovjek koji razmišlja dokraja i traži krajnje uzroke – zašto se to događa? Tražiti sekundarne uzroke, to nije ništa. Reći: „Struja se događa zato što imaš elektrane“, to je smiješno, ne, postoji još nešto prije elektrane, a to je čovjek koji je gradio. A postoji prije čovjeka netko tko je stvorio struju i sve drugo,

moraš doći do kraja. Ako si na površini možeš biti lopov, kradljivac koji ne pita čije je to. Dobro, da vas ne bih odmah na početku izmučio, htio bih vam samo reći, ako hoćete biti medicinari, liječnici u antropološkoj medicini, morate puno misliti, svaki dan iznova. Morate imati u danu bar pola sata vremena kad vi razmišljate, razvijate mozak, onda intelekt i razum, razvijati. Shvatite da se mozak razvija, kaže dr. Amen, tek onda kada rješavaš probleme, igraš šah, razmišljaš o temeljnim stvarima, tražiš razloge života, smisao i tako dalje. Ljudi se zadovoljavaju sa životinjskim načinom života. Glavno im je da im nije vruće, da su se dobro najeli i napili i ne misle što će biti sutra, a što u trenutku smrti, a što kad te uhvati neka užasna bolest, suicid, depresija. „Što me briga, sad mi je dobro.“ To je životinjski jer čovjek je duh koji razmišlja bez prostora i vremena, u cijelom rasponu postojanja, dakle, duh je slobodan od prostora i vremena. Duh nikad ne razmišlja što imaš piti i jesti, ne, to se rješava već time što duhom razmišljaš, što intelektualno misliš, što si širok. Duh zato stvara nove mogućnosti čovjeka. On rješava sve moguće krize društva, duh oslobađa čovjeka od svih njegovih patnji. A tijelo donosi patnje, psiha još više, jer su ograničeni, kao životinja koja misli: „Pojela sam, sad ću spavati.“ Onda se probudiš pa misliš – idem opet jesti pa spavati. Teško je biti čovjek. Čovjek je ranjen. Životinje nisu zato zvijeri i ne ubijaju zato što bi one bile zločeste, nego zato što je čovjek zločest, od čovjeka je došlo sve. One se brane, najprije protiv čovjekove zloće, a onda jedne protiv drugi. Onog časa kad se čovjek promijeni cijela će se priroda promijeniti. Probajte to. Kad se vi promijenite i zavolite ptice i sve, i one se prema vama promijene. Kad zavolite žlicu, tanjur, čašu, i ono se prema vama promijeni, sve postane novo. Shvatite, to što smo jučer govorili je temeljno, sve zavisi o čovjeku. Bog čeka na čovjeka, ne obratno. Ti si u pitanju. Ali, tvoje tijelo tlači tvoj duh. Joj, teško ti je i ne razmišljaš, ne odlučuješ se i ne radiš ono što je bitno, nego robuješ tijelu 25 sati na dan. Kad si zadnji put postio, kad si se nečega odrekao? Kad si razmišljao, reci mi. Točka. Zato je potrebno, rekao sam jučer, bit antropološke medicine i hagioterapije je s površine doći u dubinu, srž, srce čovjeka. E to je, kad tu dođemo, vidjet ćete, sve se mijenja. Treba čovjeka otkriti. Mi smo tek životinju otkrili u čovjeku, tek životinjski dio, ono što imamo zajedničko sa životinjama i biljkama. To je vegetativni život, to je psihički život, to imaju sve i životinje. Nismo došli do čovjeka. Mnoge politike i koješta i ne žele doći do čovjeka jer ako čovjeka promijene, naprave slobodnim onda politike ne mogu raditi što hoće, ne mogu manipulirati čovjekom. Dokle god ti ne razmišljaš, politike mogu od tebe raditi što hoće. Štogod mediji napišu, sve je istina. Sve to spada u patologiju duhovne duše, patologiju, antropološku medicinu. Shvatite. To nije kritika društva i politike, nego bolest društva i politike i svega, a bolest nije bolest politike nego čovjeka, čovjek je bolestan, nije bolesna politika, ne postoji politika, nego čovjek koji misli politički i radi. Ako do subote se naučite misliti, bit ćete divni. Nije vam lako, ali nema drugog puta. Samo čovjek koji misli, postaje slobodan. Jedan je talijanski filozof rekao da intelektualna lijenost ubija milijune kršćana na svijetu. Ubija, to znači čini ih da uopće ne misle, rade automatski. Oni idu u Crkvu nedjeljom, isti se vraćaju, još gori se vraćaju iz Crkve. Pa što si išao u Crkvu? Oni idu u apoteku i vraćaju se još bolesniji, idu u bolnicu i vrate se još bolesniji. Dakle, najteža bolest je razmišljanje i zato znanstvenik je čovjek koji se trudi, znanstvenik mora misliti, on mora istraživati, ali pazite, nisu svi znanstvenici intelektualci. Postoje znanstvenici koji su čisti mehaničari i tehničari. Oni stvore eksperiment, neki mali segment otkriju iz tog eksperimenta i misli da je sad otkrio cijeli svijet, pravi se važan, sve novine pišu o njemu, a nije napravio baš ništa. Gdje je intelektualac? Intelektualac

je znanstvenik koji je otkrio jedan mali dio u mozgu, u atomu, koji vidi i razmišlja kamo spada taj mali segment jer svaka sitnica ima prostor cjeline u koju se uklapa, jer cijeli svemir, sve što postoji je jedna cjelina. Mi smo cjelina, mi smo u nekoj cjelini uključeni. I ono što te čini bolesnim je kad ispadaš iz te cjeline. Ne možete odvojiti oblake od kiše, sunce od mjeseca. Istražiti sunce i onda ga makneš i kažeš: „Neka si mjesec sam stvara svjetlo.“ Dakle, čim počneš, a to razum naš radi, jedan mali dio pronađe, a onda ga odvoji, ne. Intelekt spaja, intelekt je onaj koji stvara cjelinu i zato je intelektualac čovjek koji vidi cjelinu. Sjetite se onog primjera, što je to ocean. Svakom je jasno što je ocean, ali to je intelektualna spoznaja, svi znamo što je ocean. Ali, ako se pitamo sada, to počne razum, je li i dno ocean, je li i riba ocean, je li svaka kapljica ocean, i sad nastaje problem. Zato su prirodoznanstvenici u velikoj opasnosti da ne budu intelektualci, nego mehaničari i tehničari, da ne razmišljaju. Moraš uvijek od razumskog istraživanja prijeći na intelektualno. Intelekt i razum, to su dvije različite spoznaje. Kao što su oko i uho dvije različite spoznaje, nije ista. Intelekt vidi cjelinu, bitak, razum vidi djelić i rastavi u stotinu dijelova i kaže: „To ti je ocean.“ Ocean nisu dijelovi. Što je čovjek? Svima je jasno što je čovjek, a razum kaže: „Što je i dijete čovjek, i baka čovjek, a što je i hendikepirani čovjek, a što je onaj koji dolazi na hagioterapiju pa spava na predavanju, je li i on čovjek?“ Je, ali nije hagioterapeut. Ako to dobro razlikujete, bit ćete mudri i znat ćete što je što. Nije lako studirati hagioterapiju, nemojte si umišljati. Obično oni koji molitvom sve rješavaju, oni si umišljaju da znaju što je hagioterapija, da znaju pomoći ljudima. Nikome ne znate pomoći tada. Strašno teško. Morate ući u srž svih problema, i zato se hagioterapija ne studira u jednoj ili drugoj školi kako si neki umišljaju, to se studira cijeli život, uvijek dalje i dalje. U čemu ja imam najviše problema s onima koji su učili hagioterapiju? U tome što se oni ulijene i stalno na mene viču da sam bezobrazan, zašto stalno nešto novo otkrivam i stalno nešto novo tražim. Što ih ne pustim na miru da spavaju u hagioterapiji. I onda meni nema drugog izlaza nego reći: „Ćao, ja odoh, a vi kad stignete dođite.“ Budući ljudi, buduće čovječanstvo će pronaći što sam otkrio, ako nećete vi. Lijenost, lijenost vas ubija. Budite svjesni. Mozak traži ljude koji razmišljaju, onda se on razvija. Mozak stvara nove sinapse, nova umreženja, nove sposobnosti i mogućnosti, čim ti razmišljaš. Kad se radi, dakle, o antropološkoj medicini i hagioterapiji, onda shvatimo da imamo svoj objekt, to je duhovna duša, čovjek. Drugo, imamo znanstvenu disciplinu, to je antropološka medicina. To je, dakle, znanost koja to istražuje, kao što fizika zna se što istražuje, medicina zna se što istražuje. Antropološka medicina, zna se što istražuje i nema ništa ni s teologijom ni sa psihologijom, nego ima svoj put, antropološku disciplinu. I zato je antropološka medicina zasebna znanost, ima svoje područje istraživanja i terapije. I kao što je medicina autonomna, ne zavisi o drugim, susjednim disciplinama, tako i hagioterapija i antropološka medicina imaju u svom predmetu istraživanja sve što im treba, i ne trebaju ni psihijatriju ni psihologiju, ni teologiju. One moraju biti samostalne, ako to nisu, onda ćete miješati stvari i nećete nikad ni do čega doći. Morate točno ograničiti područje koje vi istražujete, a istovremeno znati kako ono ima umreženja drugdje. Naše iskustvo je da oni koji su dobro studirali hagioterapiju i antropološku medicinu, vrlo brzo postaju prekrasni, sveti vjernici. Vrlo brzo upoznaju Sveto pismo, Boga, znaju što je što. Tako da mi nemamo problema s ateistima, imamo prekrasne rezultate, rekao sam jučer, u zatvorima. Najteži zločinci tako se brzo obrate s hagioterapijom. Nama je najteže s kršćanima, vjernicima, jer oni su najumišljeniji. Oni su obično oholi jer misle da oni drže svijet na razini da se ne strovali. Oni misle takvi kakvi jesu da su ispravni.

Ne. Ispravan si kao vjernik tek ako svaki dan napreduješ, otkrivaš nešto novo, odlaziš od onoga što si naučio na novo, novo što ti Bog otkriva. Jer ako misliš da je Bog statičan, onda si ti već mrtav, nikad nisi ni bio vjernik. Bog je stalna dinamika, dinamika. Isus nikad nije rekao: „Odi, dođi sjedi kraj mene“, nego: „Pođi za mnom, hodi za mnom.“ Nikad nije rekao: „Dođi, Toma, pa ćemo popiti kavu“, ne, nego: „Hodi.“ I apostoli kažu: „Kud ćeš, pa sad smo išli.“ „Hajde.“ Bio gori od mene. Ivančić je još dobar prema onom kakav je bio Isus, stalno je zahtijevao, zahtijevao, zahtijevao. Hajde, hajde, hajde, nema spavanja. To je to. Dakle, čovjekovu duhovnu dušu kao takvu proučava filozofska antropologija, dok hagioterapija i antropološka medicina proučava u toj antropologiji ranjenosti, traume duhovne duše. Dosad se mislilo da psihijatrija i psihoterapija proučavaju ranjenosti duhovne duše, imalo se krivo, to nije njihova kompetencija, oni ne mogu to proučiti, to nije njihovo područje. I kad razgovarate s neuropsihijatrima, oni jasno kažu: „Mi ne možemo proučiti što je to egzistencijalno stanje čovjeka. Mi ne možemo proučavati smisao čovjekova života, ne možemo pitati tko je to Stvoritelj.“ Napokon, ovo treće što dolje vidite, pastoral Crkve ne može postati medicina, jer se radi o Božjem duhu, vjeri, to sam već jučer govorio. Duhom Svetim ne možete vladati ni manipulirati, ne možete Duhom Svetim liječiti. Ljudi, ne smijete veličanstveno, apsolutno biće Duha Svetoga pretvoriti u lijek za ranu neku na svojoj koži ili za svoju upalu pluća, nemojte biti kriminalci. Što misliš da tebe netko preparira i ubije pa te onda stavi na svoje rane? Jako pametno. Bog nam je dao da mi možemo liječiti, i vidjet ćete, počnite pozitivno govoriti već ćete se promijeniti, i bezbroj bolesti ćete maknuti. 70% bolesti možete brzo riješiti, ali morate se obratiti, vi se morate obratiti. Mi stalno mislimo da Bog treba nas obratiti i onda čekamo: „A zašto nas nije obratio? Tko mu je kriv. A zašto me stvarao? Zašto je Bog pustio tolike bolesti u svijet, neka si on misli.“ Dobro, vidjet će se na drugom svijetu tko je imao pravo. Dakle, Duh Sveti je sasvim nešto drugo, transcendentno, nadnaravno, apsolutno i kroz molitvu ne možete Njime manipulirati. Zato molitva nikad ne može postaviti dijagnozu niti napraviti terapiju. Ne možeš reći: „Pazite, ti ne možeš moliti. Sad ću ja za tebe moliti pa ćete vi početi praštati.“ Nikada. Ne možete reći: „Vi ste strašno depresivni, sad ću ja za vas pomoliti se.“ To su gluposti. Ne postoji, dakle, kod Boga uzrok i posljedica. Ja se pomolim i ono buf, odmah dolazi. Jako zgodno. „Gospodine, fali mi kruha za doručak.“ A ono anđeo odmah donese. „Gospodine, ja bih spavao još jedan sat.“ Anđeo produži vrijeme da možeš još. „Gospodine, poubijaj sve zločince na svijetu, samo mene ostavi.“ Da, i gotovo. Takvi smo mi, oslobodi, Bože. I dobro je što nas Bog ne sluša, naše glupe molitve. Molitva je samo onda molitva kad je ljubav, a ne kad ubija tebe i druge. Dobro. Prema tome, samo je duhovna duša čovjekova prirodna narav, a to znači da je čovjekova duhovna duša podvrgnuta zakonima prirode i točno kad postavite uzrok dolazi posljedica. Kad dođete do istine, vi ste slobodni, točno osjetite to. Imamo izvanredne rezultate. To je čudesno, dakle, svi oni koji su prešli s molitve na bitak, na transcendentale, dovesti pacijenta do dobrote, do ljubavi, istine, ljepote, stvari se tako brzo rješavaju. I depresija i najteže bolesti, to je čudesno. Svi koji mole nemaju nikakve rezultate, pogotovo nemaju nikakve znanstvene jer se ne može, Duh Sveti ne spada u znanost, prijatelji dragi, Bog ne spada u znanost. To je nešto sasvim drugo, vjera, otvorenost, to je naprosto temelj svega što postoji, a ne znanost. Bog nije dio nečega, on je cjelina svega. Dobro. Vidim da ste pametni i da vam ide sve. Razlikujte u čovjeku četiri područja. Gledajte, ovo će vam sad pomoći da sve ovo razumijete što vam stalno govorim. Pazite, jedno je tjelesno područje, biološko ili somatsko, tijelo naše, dakle. To je najniže

područje u čovjeku. Više od toga je psihičko područje. Još više od toga je antropološko, to je ovo što mi proučavamo. A vrhunsko područje je teološko područje. To je susret s Bogom, to je molitva i tako dalje. Prva tri područja su ovozemska. Biološko liječi medicina. Psihičko psihijatrija i psihoterapija. Antropološko antropološka medicina i hagioterapija. A teološko liječi Božja milost i snaga Duha Svetoga. Teološko područje. Dakle, jasno razlikujte teološko područje od antropološkog područja. Ono što je vjera to je iznad antropološkog, iznad duhovne duše, to je nešto daleko veće, to je nešto nedokučivo. To je Božji dar koji dolazi ozgor, koji mi nikad do kraja nećemo shvatiti, a uvijek se diviti i od toga živjeti. Dok svojom duhovnom dušom raspolažeš, Duhom Svetim i milošću nikada. Bog raspolaže s tobom, a ne ti Bogom. To razlikujte.

CD 3

Prvi dio

Prva tri područja, kažem, pripadaju prirodnoj znanosti, a četvrto natprirodnoj znanosti. To je Božja znanost, ne ljudska. Teologija nije ljudska znanost, zato su često puta na sveučilištima htjeli izbaciti teologiju sa sveučilišta, međutim su otkrili, ne, to je isto jedno područje čovjeka koje treba dobro proučiti. Što je to Objava? Zar zbilja prorok ima veze s Bogom? Zar je zaista Isus Bog, a ne samo čovjek? Kako to da je činio takva i takva djela? Zašto je tako govorio? To je vrhunska znanost, ali to je Božja znanost. Ja podatke te znanosti teološke primam od Stvoritelja, od Boga, a ne od zemlje. Probajte vi kojima se drijema malo duboko udahnuti. Jer ovo su teške stvari i vidjet ćete, nije tako lako shvatiti, i samo najmarljiviji mogu uspjeti misliti i doći do te spoznaje. Jer kad to dobro spoznate i razlikujete, vidjet ćete kako brzo čovjeku možete pomoći. Onda ste uvijek hitna pomoć. Četvrto, dakle, nadilazi čovjekovo raspolaganje, u njima Bog raspolaže čovjekom. To imate gore na ekranu pa si pogledajte. Dakle, u teološkom području čovjekova bića ne postoji uzrok-posljedica, te se stoga ne možemo služiti znanstveno u tom teološkom području. Vi znate, bar vi koji ste primali čak sakrament bolesničkog pomazanja protiv fizičke bolesti, ja sam primio pet-šest puta i u gripi i bilo kako. Svećenik mi da bolesničko pomazanje, a ja i dalje bolestan. Ili ja se molim i molim i molim od Boga da postanem zdrav i ništa. Molitva, dakle, nije na području prirodnih zakonitosti, uzrok-posljedica, nikada ne može i ne smije biti. Bog je apsolutno drugačiji, apsolutno drugačiji i čim ga svodite na zemaljsko onda kažete: „Isus je jedan između nas.“ To je kriminal. Ako je jedan između nas onda smo svi mrtvi. On je nitko između nas, nego On sve nas drži. Od njega je sve, za Njega je sve i u Njemu je sve. To je sasvim nešto drugo. To vam stalno naglašavam jer nikako da kršćane izvučem iz te krive molitve, iz krive vjere, iz krivog postavljanja problema. Ja vas razumijem, pobožni ste i prepobožni, ništa od toga niste dobili, ali mislite da ćete dobiti, niste studirali teologiju i onda vam je teško izići, ne znate kud izići, vi ste dobri, pa valjda se treba pomoliti, valjda duhovna duša to je Bog u njoj, o djeco moja, nemojte biti tako naivni. Bog je netko sasvim drugi od moje duhovne duše, On se zna nastaniti u meni, ali kako? To su tajne, misteriji, veličanstveno, nešto veliko, a ne nešto čime ti raspolažeš. Kao da si kupio komadić struje pa sada kažeš, upališ malo Duha Svetoga, malo Gospu, malo anđela čuvara, malo pričest upališ i funkcionira sve. Morate se odvojiti od toga da biste bili normalni i da biste uspjeli u znanosti. Recimo gdje je greška nekih danas, i kod nas u Hrvatskoj imate psihijatre koji pokušavaju uvesti duhovnost u

psihijatriju. Gdje je osnovna greška? Oni uopće ne uvode duhovnost ljudsku, nego vjeru, a vjera je već istražena u Americi i po svijetu, vjera nešto pomaže, nešto malo bude bolje ljudima koji su bolesni pa se mole, ili ako se za njih moli, jasno, to je placebo efekt, djeluje tu. Ali, to je već proučeno. Duhovnost čovjekova to je nešto sasvim drugo, to je čovjek, njegova duhovna duša. Duhovnost kršćana to je djelovanje Duha Svetoga, a duhovnost ljudska to sam ja, to je moje razmišljanje, to je moja savjest, to je moja sloboda, to sam ja kao osoba. Jedno je moja psiha i moje psihičko doživljavanje, a drugo je moje duhovno doživljavanje. Ali, moje duhovno doživljavanje nije odmah božansko doživljavanje, ne, to je nešto sasvim drugo kad Bog dolazi i govori. To su dva područja, dobro ih razlikujte ako hoćete biti hagioasistenti. Dakle, ne možemo se služiti molitvom, sakramentima, navještajem u liječenju antropoloških bolesti, kao što nikakvih drugih. Kad ste bolesni ne idete svećeniku da vas liječi molitvom i sakramentima, nego liječniku. Bog koji je stvorio svećenika, stvorio je i liječnika. Nemojte preskakati, dakle, stvari. Ono što daje svećenik u bolesničkom pomazanju, to je nešto sasvim drugo, to Bog uzima tebe u naručaj i nosi te, ali ne čini umjesto liječnika nešto, to ne. Oprašta ti grijehe, to da. To ne može hagioterapija. Hagioterapija nikoga ne spašava, to spašava milost Kristova, to je vjera, to je teologija, Crkva. Hagioterapija liječi ono što je grijeh ostavio. Moliti za bolesnika može se na sva tri prva područja čovjekovih patnji, ali to nije medicina, nego traženje pomoći Božje milosti, stvari razlikujte. Za svakog bolesnika možete moliti, ali to nije hagioterapija, to nije medicina. I to ne smiješ raditi tamo gdje radiš hagioterapiju, jer zloupotrebljavaš, pacijentu daješ dojam da je molitva i hagioterapija isto. Lažeš mu, varaš ga, ne činiš ono što bi trebao, ne tražiš pravu dijagnozu i terapiju. Morate tu biti jako oprezni. Na području teološkom je kompetentan svećenik, vidite gore piše. Zato svećenik radi u bolnicama kao stručnjak na području vjere. I ako bi to radio hagioasistent činio bi krivo, miješao se u područje za koje nije kompetentan, jer za to nije stručnjak. I hagiopacijent to osjeti kao prijevaru. Ne možeš ti nekoga ispovjediti, ne možeš ti molitvom nešto napraviti, ne možeš ti dijeliti sakramente, pa što se pravite onda. To osobito vi koji ste izišli iz molitvenih grupa pa ste tamo molili za pojedine ljude. Iz karizmatičnog pokreta, pa ste molili, polagali ruke, na krivom ste putu i onda mislite da to na vas spada. Uzimate svećeničku službu u svoje ruke. Onda mi često puta u hagioterapiji imamo probleme sa svećenicima. Hoćemo ići u bolnicu, oni kažu što ćete vi, već sam ja tamo. Zašto? Jer hagioasistent radi krivo, on ide moliti s bolesnicima umjesto da pomogne hagioterapijski i lijepo kaže: „Čujte, kod vas je tu i tu problem, bili ste ovdje negativni, ovdje ste upali u zlo, ovdje su vas povrijedili.“ I liječiš ga, ono što ne može medicina ni nitko drugi. Pusti svećeniku da moli za njih, on je stručnjak, zato je studirao, nemoj mu uzimati kruh. Meni se čini da nikada dosta nije o tome govoriti. Ja sam sretan kad nađem čovjeka koji uopće nije bio u nikakvim molitvenim grupama ni igdje, pa mi studira hagioterapiju, ti idu ravno, ali svim koji su bili u karizmatskim i raznim grupama, ne, ti misle da oni mogu sve. Oni raspolažu Duhom Svetim, polože ruke i baš ih briga, i ne moraju ni misliti ni raditi, ne, samo lijepo: „Isuse, ti si tu, Duše Sveti…“ Je, oboli i oni, a ne samo pacijent. Moramo to ismijati kako bismo razumjeli da smo neozbiljni. I zato je normalno da crkvena hijerarhija ne može prihvatiti pravo molitvene grupe, ne može prihvatiti ni karizmatske ni neke druge, stalno imaju probleme s njima, baš zato, što nije razumno, niti ljudski, niti crkveno, niti teološki ispravno. I ne mogu to biskupi prihvatiti. Ali, laici koji nemaju ni teologije ni znanja, a to je sve hura. Sad će Duh Sveti doći. Je, a ono ne puhne ništa. Vruće i dalje. Želim vam reći sa što više humora kako bismo što jače shvatili da

moramo biti ponizni. Znate, morate znati kompetencije, morate razmišljati, morate studirati, zato je neophodno da hagioasistent pozna teološke discipline i da zna što je teologija, i da zna psihijatriju, to što nam je napravila doktorica Mittermayer, da znaš točno šta je psihijatrija, šta je psihoterapija, što oni rade, što crkva radi. Onda ćeš znati šta radi antropološka medicina. Nekad sam mislio da moram za vas moliti da biste postali normalni i da biste se oslobodili molitve, a sad moram vas moliti da to napravite, ne Boga da vas oslobodi. Vas da se već jednom oslobodite. Stavite molitvu na najsvetije mjesto u svome srcu, nemojte ju bacati u blato, za svaku sitnicu sad ćeš ti Bogu nekoliko riječi baciti kao molitvu, o ne. Molitva je najsvetija stvarnost, dopire do Stvoritelja. I ne igrajte se s molitvom, poštujte ju duboko. S puno razuma i svijesti idite k Stvoritelju svome. Na ovakav način bacate u blato. Broj sedam. Na kraju treba reći da istočni grijeh nije uništio čovjekove sposobnosti, nego ih je teško ranio i oštetio. Npr. mozak radi samo 25%, a tako i druge čovjekove sposobnosti. I zato se čovjeka još uvijek može liječiti zakonitostima njegove prirode. Što želim reći? Protestantska teologija želi reći da je čovjek potpuno uništen kao čovjek grijehom istočnim. Oslanja se ponešto na sv. Pavla gdje on dosta to kritički tako govori. Međutim, katolička teologija i cijela crkva od početka uvijek je bila svjesna toga, čovjek je smrtno ranjen, ali nije mrtav. Ateist nije mrtav u duhovnom pogledu, mi ne možemo se sami osloboditi smrti, đavla, grijeha, ali možemo od onih stvari koje su tu na zemlji osloboditi se, koje su ljudske prirode i tu možemo raditi, i razvijati i medicinu i znanost, i sve druge sposobnosti. Za to imamo sposobnost, pa bio ti ateist ili zločinac ili bilo tko. Grijeh nije uništio čovjeka nego ga je ranio. Čovjek je ranjen. Isus dolazi da tu ranjenost liječi, da oslobodi čovjeka, da mu oprosti. Onda se još nešto dogodilo, kad se Isus utjelovio, onda su daleko veće mogućnosti služenja zakonima prirode jer kad se Isus utjelovio, ušao je u ljudsku narav i na taj način je ljudska narav postala po Njemu još sposobnija, za liječenje, za znanost, za napredak čovjeka. Jer sada je Bog postao sudionik naše naravi, dakle imamo božansku pomoć mi u sebi. A nas je učinio da budemo sudionici Njegove naravi, nama je dao svoju božansku, a On je uzeo ljudsku. Mi smo sudionici, dakle, Njegove naravi, On je sudionik naše naravi. Nemojte opet sad pomisliti: „Isus je svet, sad smo mi svemogući.“ Ne, On je došao da nam pomogne, a ne da umjesto nas nešto radi. To je stalno, stalno pitanje. Nitko se ne može sam spasiti. Postoje te dvije istine kod kršćana koje nikako da ih slože. Spašava li me Bog svojom milošću ili spašavam li se ja svojim dobrim djelima? Jer ako se ja spašavam po svojim dobrim djelima, onda Isus nije trebao doći. Ako samo milost spašava, onda mi je svejedno ili ja griješio ili činio dobro. To su dvije krajnosti koje mi stalno rastavljamo. Kad god pitam pobožne bake i duše: „Bako, hoćeš li u nebo?“ „A vidjet će se jesam li zaslužila.“ To može biti dobro rečeno, ali i krivo. Gdje je problem? Isus je donio božanske sposobnosti da se možemo spasiti. Ali, ja moram uzeti te sposobnosti da bih se spasio, na mojoj slobodi, na mome radu, na mojoj djelatnosti leži da to uzmem i da se spasim. Bog me stvorio bez mene, ali me nije otkupio i spasio bez mene. Prema tome, moja dobra djela mene uključuju u Isusovu milost, i zato i desni razbojnik makar nije bio kršten, uključen je, i zato ateisti svijeta, i muslimani, i hinduisti, svi koji nisu kršteni, čim čine dobro oni se uključuju u Kristovu milost i spas. Svi imaju mogućnosti spasa, kaže Gaudium et spes Drugog vatikanskog sabora. Isus se povezao sa svakim čovjekom ljudske povijesti, to je zanimljivo. Od prvog do posljednjeg Adama. Ti si povezan s Njime i ti s Njime možeš učiniti sve. Ali, On neće bez tebe, ti ne možeš bez Njega. Shvatite, tu je cijeli problem. Čim se ti odlučuješ za dobro, ti si ušao u bitak i došao si do Kristove milosti. Čim istinu tražiš

i odbacuješ laž ti si se spojio s Njime. Čim počneš ljubiti, a ne mrziti, ti si se spojio. Čim ljubiš ljepotu, a ne ružnoću i kič, ti si s Njime. I tad je sve moguće. Ako to dobro razlikujete, bit ćete pravi. I na kraju, antropološka medicina i hagioterapija su teoretski dokazane i znanstveno utemeljene. Što se tiče teorije, dakle, tu sam ja odgovoran kao teolog i filozof, i tu stvari stoje, to nije problem. Drugo, praksa je dokazala istinu tih teoretskih zasada. Svi naši centri pokazali su da sve što je teoretski rečeno da to zaista funkcionira. To je drugo. Ono što trebamo treće napraviti, a to je, moramo medicinski dokazati da smo doista našli tu i tu dijagnozu, da smo primijenili takvu i takvu duhovnu, dakle, antropološku terapiju i da je došlo do tih rezultata. To upravo sada radimo. Čisto prirodoznanstveno njima dokazati. Mi imamo dokaze takozvane humanističke znanosti, filozofije, teologije i tako dalje. Drugo, mi imamo također dokaze prakse toga svega. Sad trebamo dokaze još znanstvene, dakle, čisto na znanstveni način složiti članak u kojem jasno pokazuje da je dvadeset bolesnika imalo tu i tu bolest, dijagnosticirana je ta bolest, kod svih smo upotrijebili ovu terapiju i rezultat je bio ovaj. I ako je to tako onda je to znanstveno dokazano. I to moramo onda dati u znanstvene časopise, bilo domaće ili međunarodne. Tad imamo pravu ući u cijeli sustav zdravstva, imamo pravo od države tražiti da smo plaćeni za svoj posao, da stvaramo klinike u svijetu. I to je naš put. U tom smislu smo u Zagrebu već načinili korak naprijed. Mi smo od Ministarstva znanosti, prosvjete i športa u Zagrebu (Hrvatska) dobili potvrdu da djelujemo kao Ustanova za izobrazbu na području hagioterapije. Dakle, mi imamo znanstveno od Ministarstva znanosti jasnu potvrdu da ovo što radimo možemo posredovati ljudima, možemo ih poučavati. Možemo imati srednju školu takoreći koja poučava ljude u hagioterapiji. Imamo pravo izdavati diplome, dakle, svjedodžbe i da se one priznaju. Onda nam je sljedeći korak, već smo to započeli, osnovati Institut za antropološku medicinu. U tom Institutu moramo imati najmanje tri znanstvenika, istražitelja antropološke medicine. Ja ih imam već desetak, to nije problem, koji to mogu raditi. Upravo radimo sada na Statutu i kad to napravimo onda smo kao Institut potpuno u sustavu i financijskom i zdravstvenom. I tad će se moći antropološka medicina potpuno prikazati kao somatska i psihijatrijska, kao treća grana medicine. Dobro. A sad vas molim, pokušajte se malo sabrati, pa jednu minutu promisliti – što si sve sada čuo? Da li ti je išta ostalo u glavi? Jesi li razumio o čemu se radi? Jesi li razumom čuo i svojim intelektom ili si čuo samo svojom pobožnošću i opet ništa? Pokušajte kritički pogledati, jesi li razumio o čemu se tu zapravo radi. Ne radi se o tome da sad neka molitvena grupa ide raditi hagioterapiju i da onda kod župnika uzme neku sobu pa radi, ne. Mi moramo imati svoje bolnice. U Hrvatskoj nas već traže. Ima prva Katolička psihijatrijska bolnica kod Nove Gradiške na Strmcu i mole nas da dođu hagioasistenti tamo raditi s depresivnima, suicidalnima, posttraumatskim sindromom i tako dalje. Traže hitno i kod njih će biti plaćeni za taj rad hagioterapije. U bolnici će raditi u radnom odnosu. Već imamo strašnih ponuda, ali sad je samo na vama hoćete li završiti taj studij ili ćete misliti da to nešto malo morate spoznati pa ćete u molitvenoj grupi opet položiti ruke i ovo i ono, opet malo moliti i baš vas briga što to ne funkcionira. Moramo ozbiljno poći jer radi se o jednoj medicini, znanosti se radi. Mi smo izloženi kritici svijeta, društva. Tu je došlo jedno pitanje. Kaže gospođa na njemačkom da je razgovarala s jednim liječnikom i da se liječnici ljute, da što mi to radimo u hagioterapiji, da je to površno. Pa jasno, liječnici svi misle da mi radimo medicinu tako da hoćemo nekakvom duhovnošću liječiti fizičku bolest. To morate jako paziti. Mi nemamo ništa s fizičkim bolestima. Psihijatri isto nas kritiziraju. Zašto? Jer misle da smo mi naivni i hoćemo

molitvom ili bilo kako rješavati psihičke probleme. Apsolutno s time nemamo ništa. Naše područje djelovanja je samo duhovna duša, rane, traume, ranjenosti duhovne duše, i samo to što nitko drugi ne liječi. Ni crkva, ni psihijatrija, ni somatska medicina, dakle, razumijte to. Vi ne smijete u hagioterapiji liječiti rak, psihičke bolesti i slično, ne! Za nas su u hagioterapiji psihičke bolesti samo simptom, depresija je meni simptom i ja na duhovnoj razini tražim gdje je uzrok toga simptoma. Suicid je simptom, a ne bolest i ja tražim gdje je uzrok toga simptoma. Devijacije u ljudima su simptomi, pitanje je gdje su nastali i ako su na duhovnoj razini ja kažem: „E, tu mi liječimo.“ Dakle, oslobodite se toga da stalno mislite e sad ćete vi liječiti sve bolesti, ne. Vi ćete liječiti izvor svih bolesti, a to je čovjek, to je duhovna duša. Pazite, razlikujte to jer miješaju ljudi. Stalno misle mogu nam sad doći svi i onda mi najviše pričaju: „Joj, ona je ozdravila od raka, a ona od depresije. Joj, a ona druga…“ Što si time napravio što je netko ozdravio od raka? To čine liječnici, to nije problem. Ali, da li si oslobodio od duhovne patnje, traume i bolesti? Jesi li ga oslobodio od mržnje, jesi li ga oslobodio od teške ranjenosti njegove osobnosti, ponižavanja njegove osobnosti? Jesi li ga oslobodio od njegove ovisnosti gdje je njegova sloboda ranjena, od ranjenosti njegove savjesti? Od besmisla, hoće se ubiti? Od toga da nije svoje talente izvukao? Od toga da nema karaktera, ovisnik je na sve strane? Morate znati što vi liječite u hagioterapiji. Ne smijete ulaziti na područje svećenika, ne smijete ulaziti na područje psihijatra i psihoterapeuta, ne smijete ulaziti na područje liječnika. Ne, jer to nije vaša kompetencija. Svatko ima raditi svoje. I kad nađeš psihičkog bolesnika koji dolazi k tebi, ti ćeš tražiti uzroke na duhovnoj razini i kad si to napravio onda ga šalješ psihijatru da on izliječi psihičke posljedice toga uzroka. Samo suradnja, a ne da radite posao drugih ljudi. Jer ti ne možeš imati medikamente, ni somatske ni psihijatrijske medicine. Evo, probajte razmišljati o toj razlici jer tu se toliko stvari miješa, miješa i onda kad to sve pomiješate vi više ništa ne znate, ni što hoćete ni što ste. I zbog toga mnogi nikad ne završe hagioterapiju. Misle da je to neka igra usput. Nešto ćemo malo znati pa ćemo nešto malo raditi, nekome malo pomoći. Ma nije, nije to običan karitas. Radi se o temeljnoj medicini, medicini koja je temeljna za sve druge medicine, jer u čovjeku nastaju bolesti, od čovjeka i njegove slobode i grijeha nastale su sve bolesti. Prema tome, tek se na duhovnoj razini može razumjeti svaka psihička i somatska bolest. Te stvari pokušajte, mislite, mislite, mislite sve dok ne dođete do one jasne granice: „Aha, tu smo.“ Da jasno znate gdje ste. Jer problem vam je to, kažem, molitvene grupe razne, one za svaku bolest polažu ruke, za psihičku bolest, fizičku bolest, rak, oni svi liječe. I onda dođete iz tih grupa i mislite da je to hagioterapija. Ma, čovječe Božji, na krivom si putu. Idi u molitvenu grupu pa moli za sve moguće takve bolesnike, ali u hagioterapiji radi to što je tvoja struka. Samo ćeš tada pomoći čovjeku, inače mu lažeš, varaš ga. Dobro, pokušajte se odmoriti.

Drugi dio

Rekao sam da možete postavljati pitanja, ali neka budu iz područja ovoga. Dakle, tu sam već neka u samom predavanju odgovorio. Ovdje jedan sudionik pita: „Da li životinje imaju psihu, a ne dušu, ili imaju vegetativnu ili senzitivnu dušu? O, jadne životinje. Duša je u filozofiji i znanosti princip života, to znači iz duše izlazi život, duša je izvor života, ali je duh život. Od duha izlazi život preko duše. Tako da u našoj duši je besmrtni život, ona je besmrtna

duša, ali taj besmrtni život duše, ljudski, dolazi od duha koji čovjek u trenutku začeća svakom čovjeku stvara i udiše u njega, od zemlje i od neba. Od zemlje, sve što imaju sva druga stvorenja, ali mu je Bog dao od sebe da bude gospodar svega, da vlada svime, upravlja prirodom. Sljedeće pitanje, to je jedno malo dugo pitanje koje ne mogu do kraja pročitati, bolje kratka da budu da ne moram čitati pisma. Ovdje je jedno pitanje koje je došlo sada, a to je: „Da li može čovjek koji je depresivan, suicidalan, sve ovo razumije što se ovdje radi i hoće sam sebe liječiti, da zato studira ovdje antropološku medicinu. Može li sam sebi pomoći?“ Možda, zavisi koliko je on to duboko zapao u suicidalnost i depresiju, ali je neophodno da pođe nekom drugom jer netko drugi mu mora pokazati njegove vrijednosti, onda on nađe smisao. U susretu s čovjekom, čovjek može ozdraviti. Dokle god ste sami, vrtite se u krugu. Jer bit čovjeka nije individua nego socijala, on je sociološko biće, on je društveno biće. Jer on je na sliku Božju, a Bog je trojstven, društvo i čovjek je društvo. Osobito se to društvo vidi u muškarcu, ženi i djetetu. Trojstvenost. Žena je sasvim različita od muškarca, muškarac je sasvim različit od žene, dijete različito od oca i majke, ali tek zajedno njih troje su čovjek. I kad nam feministički pokreti i drugi idu rastavljati i onda stavljati neprijateljstvo između muškarca i žene, čine zločin. Ženi treba dati dostojanstvo u njoj samoj, a ne u odnosu na muškarca. I muškarcu u njemu samome. Mi imamo sada to da muškarci bježe od žena, žene su zauzele svijet, kao Amazonke. Čuli ste jučer, od vas pet stotina i dvadeset ima sedamdeset muškaraca. Kud ću samo sa ženama? Što to vrijedi? Samo muškarac i žena su čovjek. I u tom pogledu, dakle, treba razumjeti, izliječit ćeš nekoga ako si društven, ako mu pomogneš i rekneš da je on simpatičan, da je sposoban, da je vrijedan. Već time polako liječiš njegovu depresiju. Drugi korak je da mu pokažeš kako je njega Netko htio, želio, ima Stvoritelj koji ga je poslao u svijet i koji ga ljubi više nego otac i majka. Time si mu pomogao da on zna da je njegova vrijednost neizmjerna, i tek onda on postaje sposoban praštati i tako dalje. Dakle, nikad ne smijete praštati prije nego ste doživjeli ljubav i dostojanstvo. Netko te treba pohvaliti, a onda trebaš postati svjestan da te Bog ljubi. Ali, to mora ići po tom redu. Ne valja ako u hagioterapiji liječite depresiju tako da ga najprije povežete s Božjom bezuvjetnom ljubavlju, ne, to je preapstraktno, predaleko, ne može to čovjek doživjeti tako. Morate ga najprije dovesti do toga da vi njemu kažete: „O, pa vi ste simpatični, gle kako vam je lijepo lice, pa vi dobro govorite, pa vi ste inteligentan.“ Dakle, moraš pokazati vrijednosti u njemu jer čovjek je potonuo što vidi negativno: on je nesposoban, ne može ništa, nije vrijedan, i on tone u mrak te depresije. Ne vidi ono sve drugo što je dragocjeno, vrijedno, što je zdravo u njemu, on to ne vidi, ti mu moraš pokazati. I kad mu to pokažeš, ti si njega digao na razinu dobrote, ljubavi, istine. To je istina o njemu. I kad čuje i vidi da si ti istinoljubiv, da ti nisi nekakav molitelj, pobožnjak, nego da si ti normalan čovjek, da si ti znanstvenik i da tražiš istinu, da istinu govoriš, tad si mu pomogao da se digne na tu razinu. Sad je lako: „I Stvoritelj te tako htio.“ I kad on upije tu drugu, Stvoritelj to je apsolutni bitak, to je ljubav, istina, dobrota, iza toga je lako dovesti do praštanja i do kajanja, razrješenja, dakle, tih zapreka razvoju zdravlja. Jedan Varaždinac pita kako je moguće da među nama budu ateisti koji studiraju ovo kad se traži od svakoga od nas da mora pokazati da je kršćanin, da ima krsni list, da od župnika ima potvrdu. Za sada, kod nas ne studiraju službeno ateisti, samo vjernici, kršćani. Mogu biti pravoslavni evangelici ili katolici, svejedno. Za sada smo na toj razini. Dok ne budemo imali novih i novih podataka da i jedan ateist koji živi moralno, čestito, da je isto povezan s tom snagom i da je u sebi razvio tu snagu duha, svoje duhovnosti ljudske, da može

i on to dobro raditi. Za sada, nitko službeno ne studira ako nema potvrdu. Ali, da netko kao ateist može biti među nama, o tom nema sumnje. Naglašavam, mene najradije slušaju ateisti. Ja imam svakog četvrtka predavanje u Zagrebu. Imam jednu trećinu dvorane – ateisti. I kad su novinari pitali te ateiste: „Kako vi to dolazite ovdje, još svećenik pa govori o tim stvarima?“ Ateisti su odgovorili: „Da, ali govori istinu i to mi tako paše i to me liječi. Istinu govori ovaj čovjek i uživam u tome.“ Sljedeće, nadam se da ste vidjeli to – Kako postati hagioasistent, to je pitanje formacije. To si svakako uzmite na hrvatskom za sada. Molim Nijemce, gospođu Rolf i gospođu (?) da što prije prevedu na njemački. Također imate skripta od prvog i drugog studija, vi koji ste prvi puta pa možete i to uzeti tako da možete studirati i iz toga. Opet je hrvatski. Profesor Ivančić je napisao knjigu koja je vrhunska za sada, to je zadnja knjiga koja je rezultat svih dosadašnjih istraživanja. To je knjiga najprije praktična, zove se Hagioterapija u susretu s čovjekom. Ona je najprije znanstvena, dakle, na ovoj razini na kojoj sad govorim, a istovremeno strahovito praktična. Sve ono što smo imali u praksi, osobito u trećem studiju, sve vam je tu unutra. Onda imate citate znanstvenika, onda imate iskustva pacijenata koji su dolazili i govorili, imate kritičke riječi liječnika i drugih koji su čitali sve to i tako dalje. Imate vrlo dobru knjigu. Treba je hitno prevesti na njemački, engleski, francuski, talijanski i kineski. To je sigurno knjiga u kojoj ćete naći, ako ste žedni znanja teoretskog, naći ćete svu podlogu. Ako praktičnog, htjeli biste kako sebi i drugima pomoći, naći ćete isto unutra. Ako želite vidjeti kako znanstvenici o tome misle, naći ćete citate. Ako želite vidjeti kako se pomoglo hagiopacijentima, naći ćete tu njihove komentare. To je to. Idemo riješiti treći dio – Kratki pregled hagioterapije. Ovaj dio je nastao iz moga osobnog uvida da ljudi nemaju pregled što je to hagioterapija, da studiraju možda iz mojih knjiga, ali nikako da dobiju onako jasan obris što je to, od čega se sastoji, koji su dijelovi hagioterapije, i da zbog toga upadaju u neki kompleks gdje osjećaju: „Ne mogu ja to, tko zna što je to. Debela knjiga Dijagnoza duše, tko će to studirati, dugi studij tko će to sve odslušati.“ I na temelju toga što sam vidio, dakle, da ljudi trpe od toga, da ih to sprječava da idu dalje, onda sam zato preko radija najprije, a onda i ovdje vama donio da vidite taj kratki pregled hagioterapije, kako je zapravo stvar jednostavna, da dobijete čitav materijal, čitav sadržaj toga što se studira. Naravno da svaka od tih točaka onda ima svoje neizmjerno područje i razvoja i razvijenosti, ali ono što je jako važno, da imaš najprije u glavi odakle počinješ, što je onaj nukleus, ona srž, početak svega. Jasno sam rekao, sve ima četiri točke po četiri točke. To je zanimljivo da znate. Pokušao sam sve objasniti na broj četiri. Zašto? Četiri su strane svijeta, jel? Tri plus jedan, to je Presveto Trojstvo plus jedan Bog. Trojstvenost i jedinstvenost Božja. Zatim, trojstveni i jedan Bog upravlja i stvara čitav svijet, četiri strane svijeta. Tako da taj broj četiri ima uvijek u svijetu posebno značenje, osobito u religijama. U hagioterapiji ne, ali da zapamtite i iz tog razloga. Prvo, što se to može postati kad završiš studij i formaciju. Studij i formaciju. Dakle, izobrazbu i formaciju. Prvo je takozvano stažiranje, to znači da tražiš eksperimentalni rad na sebi i poznatima, to je takozvana eksperimentalna svjedodžba. Da ti mi iz Zagreba dajemo dopuštenje da smatramo da si sposoban sam i sa ljudima koji su oko tebe blizu, da isprobaš svoje znanje i sposobnosti. Dakle, nije mišljeno da se s eksperimentalnom dozvolom radi u centrima, to ne. Nego uz pomoć hagio mentora da se napreduje. Drugo je stalni ili oficijelni rad. Oficijelna svjedodžba. Uvjet da bi postao oficijelan hagioasistent jest radnja, radnja od jedno četrdeset-pedeset stranica. Može biti istraživačka od tvojih pacijenata, može biti teoretsko istraživanje, ali trebalo bi biti neka vrsta tvoga rada, ne da prepišeš ono što sam ja rekao ili što su ti rekli svi

asistenti i mentori naši, i iz knjiga, nego baš da na temelju svega sam pokušaš stvarati nešto novo. Treći stupanj je profesionalni rad. Profesionalni rad ima onaj koji je dobio eksperimentalnu svjedodžbu, drugo oficijelnu svjedodžbu, rad je, dakle, napravio, i treće, završio je državni ispit. Znači završio si ispit detaljno o svemu pred komisijom takoreći. Dva mentora plus profesor Ivančić. Četvrti stupanj je biti mentor. Mentor znači čovjek koji druge uvodi u rad, kojeg drugi mogu pitati kako raditi, kako riješiti neki problem teški s pacijentom i sl. Uvjet je pet godina rada s pacijentima. Zatim da je radio na znanstvenom i stručnom podizanju hagioterapije, dakle, da je pisao, da je pokušao složiti podatke koje je dobio u radu s pacijentima, jer svi oni koji rade s hagiopacijentima moraju imati svoju medicinsku arhivu. To znači, svaki pacijent mora imati svoj karton u koji slažeš što si učinio s njime. I službeno ste dužni poslati svako tri mjeseca meni u Zagreb podatke što ste i kako radili, da vas procijenim jeste li sposobni za daljnji napredak. To je dakle prvo, kako možete napredovati, što sve možete biti. Onda kasnije možete napredovati dalje, dakle, doktorate i slično raditi tako da profesor Ivančić stupi u pozadinu. Dalje, četiri su područja hagioterapije. Dakle, četiri su bitna predmeta hagioterapije. Kao što svaka znanost ima svoje predmete pa se na sveučilištu to proučava kroz četiri-pet godina, tako i ovdje imate što, najprije antropologiju i to filozofska, onda je patologija duhovne duše, potom znati dijagnosticirati, točno pronaći uzrok i na kraju terapiju i znati ju posredovati. Dakle, to su četiri točke: antropologija, patologija, dijagnoza i terapija. Nije teško imati pregled što se to sve u hagioterapiji uči. Ono sve drugo što se uz to uči, psihijatrija, teologija, to ne spada direktno na samu hagioterapiju, to su pomoćne discipline koje treba svatko poznavati. Zatim prvi predmet – antropologija. Prvo morate znati što to znači ime antropologija i antropološka medicina. Drugo, znati koji je to predmet, što to proučava antropologija i antropološka medicina, dakle duhovna duša. Treće koja je struktura čovjeka. Pazite, struktura čovjeka, to znači osoba, a onda intelekt, život, karakter, srce i tako dalje, sve moguće strukture ili zapravo organizam. I četvrto je bitak u antropologiji – što je bitak, što su transcendentali i tako dalje. To je kratki pregled antropologije, dakle, prvog predmeta u hagioterapiji. Sad pregled drugog predmeta – patologije. Najprije pitamo se što je uzrok boli duhovne naravi, to je zlo, a onda gdje se te bolesti pokazuju, dakle, u čovjekovoj egzistenciji, egzistencijalne bolesti. Drugo, u vremenu između začeća i četvrte godine života, dakle, bazično područje i treće – na svakom organu. Dakle, zlo, egzistencijalne bolesti, bazične, organske. Vrlo lako, vidjet ćete, kad to shvatite stvari idu same od sebe, jer onako vam se pomiješa u glavi i više ne znate gdje ste. To si ponavljajte za vrijeme cijelog ručka i u pauzi do četiri sata. Poslije od četiri sata ne smijete više ponavljati, morate me slušati. Dijagnoza, dakle, bitna su četiri pitanja koja treba postaviti. Moje osobno iskustvo je kako zbilja se može vrlo lako dijagnosticirati. Prvo – što to, zašto je došao pacijent, što vam je, on, dakle, rekne svoje razloge. Drugo, a otkada, dakle, vremenski, otkada vas muči taj problem? Godinu dana, tri, otkad sam se oženio, a većinom, kažu. Treće, je li netko od rodbine, roditelja imao to isto. Četvrto – da li se liječio i gdje, i što je bilo? Čim te četiri točke postavite već ste ustanovili gdje ste, što mu je. Onda iza toga možete detaljnije, ali je bitno da imate ovaj pregled – što, a otkada je to, je li netko bolovao, jesi se već liječio, jesi, gdje? Aha, kod njega, dobro. Sad si došao tu. I terapija. Opet četiri točke terapije. Zdravlje je projekt, to morate dobro paziti, zdravlje je uvijek projekt. Hagioasistent to mora vidjeti u sebi već, zdravlje pacijenta, to je projekt. To je kao žir koji treba odrasti do hrasta. Prvo, žir koji treba izrasti do hrasta. Drugo, to je orao s kokošima. Ne znate tu anegdotu? Neki

znaju. Orao koji je upao u kokoši i nikako da poleti, kad mu je ovaj pokazao sunce, okrenuo mu oči prema suncu, orao je vrisnuo i poletio. To treba pacijentu otkriti, svjetlo njegova života i njegova bića. To je prva terapija. Zdravlje kao projekt. Druga – transcendentali, uspeti čovjeka na razinu dobra, da vjeruje u dobro, a ne u zlo, da je dobro apsolutno, a zlo je samo ono što te malo muči. I da ti si cijeli dobar, a tvoja bolest je samo jedan dio tebe. Ako te grli boli pa nisi sav bolestan. Ako si slijep pa imaš oči duše. Dakle, transcendentali. Treće, pokazati mu da je zdravlje u obraćenju od zla prema dobru. Jer zlo je uzrok, a dobro je rješenje. I na kraju, praštanje i kajanje – četvrta terapija. I time ste riješili sve. Ajmo na četvrti dio – priručnici. Pazite, ne literatura, nego priručnici, nemojte krivo shvatiti. Literaturu imate u ovoj mojoj knjizi, ne znam gdje je nema, literature je na pretek. Imate i u prijašnjim knjigama. Ovdje se radi o priručniku, dakle, ono što sad tebi treba da bi neposredno mogao položiti ispit. Prvi takav priručnik je upravo ova knjiga – Hagioterapija u susretu s čovjekom, to je napisao profesor Ivančić, to je jedan profesor iz Zagreba. Druga knjiga, to je radost profesora Ivančića, što su mnogi poznavatelji hagioterapije počeli pisati knjige, istraživati i pisati, to mi je najveća radost. Tako je profesorica Lela Crnek napisala, a Teovizija izdala priručnik pod nazivom Hagioterapijska ljekarna, Zagreb, 2011. Ljudi mi kažu da tu knjigu nose sa sobom, u džepu, u torbi, u taški, da im je to vademecum, zašto? Jer svaku od onih bolesti nađu unutra rješenja i kako će liječiti. Jako ljudi hvale tu knjigu od Lele Crnek. Znate Lelu Crnek? Lela, je li ti sebe znaš? To je ova ovdje, evo sad ćete ju vidjeti, ona zna ustati. Ona što je jutros bila, da. Koliko ti godina radiš u hagioterapiji? Devet. Evo vidite, već nakon devet godina ona piše knjige. Među vama ima onih koji dvadeset godina već uče pa ništa. Prema tome, sposobni ste svi, važno je da vjerujete u svoje sposobnosti. Sljedeća knjiga treća je od doktorice Katarine Mittermayer, za informaciju hagioasistentima uredila je priručnik pod nazivom Psihoterapija. Ona je to sad morala hitno napraviti pa nije mogla urediti tako da bismo to izdali kao knjigu, nego jedino može to preko e-maila poslati onima koji rade u hagioterapiji, dakle, ne koji studiraju, koji rade. Jer previše bi bilo toga slati svakome koji se sjeti. To znači, u Zagrebu ih ima deset, u Brodu jedan, dva, tri, u Osijeku dva, tri. Njima svima se može poslati bar e-mail za sada, a kasnije će to biti uređeno da možemo i priručnik izdati. Katarina, hoćeš ustati da te vide? Ona je inače bila ranjena u hrvatskom ratu, osobito u Bosni je bila ranjena, u kralježnicu, je li? U nogu. Ali, pripovijeda kako je i s kralježnicom i nogom imala probleme i da nije mogla vjerovati da može čovjek, ne liječiti fizički, dakle, ne medikamentozno, nego na duhovnoj razini. Tako da je već prošlo pet-šest godina da nema problema i to ju je dovelo do hagioterapije i studiranja i tako dalje. I budući da je ona liječnik, ja sam je zamolio da napravi priručnik za psihoterapiju i psihijatriju i to je vrlo rado napravila. Inače radi u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, i to vrlo uspješno, i grupno i s pojedincima. Svom dušom radi, hvala Bogu. Četvrta knjiga, ovo što sam vam pokazao, Silva Vrdoljak. I nju znate, jutros ste ju vidjeli, može i ona ustati. I Lela Crnek. Napisale su vrlo vrijednu knjigu, priručnik formacije u hagioterapiji. Knjizi smo dali naslov Kako postati hagioasistent. Ovako smo napravili, prvi dio je Silva Vrdoljak, Silva je stavila svoj naslov Formacija za rad u hagioterapiji, a Lela Crnek Formacija u radu hagioterapije. Pustili smo neka bude po njihovim. Uglavnom je dragocjeno, znate, kad vi počnete iz svoga rada, iz svoga iskustva, pisati, govoriti. Onda se ja više ne osjećam sam, na brisanom prostoru, nego ima nas više koji branimo, koji znamo, utemeljujemo čitavu stvar i to je jako važno. Imamo također drugih doktora koji hoće i od inozemstva i od nas, mislim da stvari idu jako naprijed. Osobito mi je

važno da doktor Beck iz Beča, Matthias Beck, da nam on isto bude suradnik jer to je njegova disertacija doktorska bila, njime sam se jako puno služio. Tako da hagioterapija dobiva cijelu jednu svoju lepezu djelatnika. To je četvrta knjiga. Peta knjiga koju je već gotovo blizu napisala Ana Perišić. To je pregled istraživanja terapijskih potencijala s učenicima, s ovisnicima i drugim ranjenostima duhovne duše. Ona je u Splitu šefica Centra za hagioterapiju, radi jako puno, tražena je tamo, ima divnu ekipu, osobito muškaraca i zato to ide dobro. Izvoli, Ane, da te vide. Ona osobito radi sa socijalno ugroženima, ali i s ovisnicima, onda osobito po školama ide učenicima jer kod njih su najteže rane zbog tih naših obitelji koje su postale same ugrožene, i uske i tanke. Zatim iz Njemačke imamo gospođu Hildegard Winterstein. Napisala je za njemačko govorno područje knjigu prema strukturi hagioterapije koja se pokazala veoma efikasna kod učenika, jako dobra, dosta debela knjiga koju je napisala Winterstein, mislim da ona nije došla, postala je baka koliko znam. Postala je, dakle, baka, to je oma njemački – Großmutter, tako da nije mogla doći, možda dođe na kraju. Možda malo to urediti još malo bolje i onda to izdati u Njemačkoj na njemačkom jeziku, to bi bilo jako korisno. Jer ona istovremeno daje pregled cijele hagioterapije, a istovremeno svoja iskustva, svoj rad s učenicima. Jer ona drži i seminare u Njemačkoj i radi puno s pacijentima, svim srcem radi. Znate, moje iskustvo je, svi oni koji srcem rade, koji uživaju u tome, ti brzo i napišu knjige i rade, i uspijevaju i osnivaju centre. Tako je u Oroslavlju tu kod Zagreba, jedan naš, Mario se zove, osnovao Centar pred tjedan-dva pod mentoricom Lelom Crnek, ona mu je pomogla. U Karlovcu je Andrija Kleončić, dakle, isto jedan gospodin koji već godinama radi u Zagrebu, a onda i tamo, u Karlovcu je isto osnovao Centar za hagioterapiju. I naš je plan da u gradu Zagrebu osnujemo bar deset centara za hagioterapiju. Pacijenata je previše, četiri stotine čekaju na red mjesecima. Moramo hitno napraviti, bar deset centara da bismo ljudima mogli pomagati. To je to. Naravno da ima još drugih knjiga koje su još tu polako u pripremi, ove dvije knjige nisam možda spomenuo, a to su od prvog i drugog studija, to je napisala Silva Vrdoljak. Pokušala je sažeti prvi i drugi studij hagioterapije, tako da možete to studirati. Onda ćemo poslijepodne nastaviti sustavnost antropološke medicine i hagioterapije, a zasad ostanimo malo u tišini i pogledajmo gdje smo. Da li je u glavi što jasnije, da li vam je previše vruće, da li bi bilo bolje zatvoriti prozore a otvoriti aria condizionata iliti klimu? Šta da radimo? Zatvoriti prozore, otvoriti klimu ili zatvoriti klimu, otvoriti prozore? Meni se lako znojiti, ja sam ovdje sam, ali vi kad se dolje znojite to onda djeluje na cijelu okolinu. Pokušajmo, dakle, stati i razumjeti. Tko je to čovjek? Tko sam ja? I napraviti odluku da ćete se naspavati poslijepodne, obavezno spavati jer će poslijepodne doći još jedna teža stvar koju moramo proći, zato je dobro da budete odmoreni, puni zraka, kisika, mira. Tko sam ja? I odmah drugo, a tko je to mene htio i poslao u svijet, a čiji sam ja? Tko je to mene htio i poslao u svijet? Da li ti je taj koji te poslao u svijet tvoj ti ili je on još uvijek on, „on me stvorio“, ili si s njime na ti. „Ti si me htio.“ Jesi li postao prijatelj s temeljem svoga bića i svog postojanja? Da li se oslanjaš na taj temelj? Kao dijete na krilu majke? Koji su tvoji projekti tvoga života, što želiš u životu biti, postati? Ti si ono što možeš biti, ne ono što jesi. Nije važno što jesi, nego što možeš biti. Kreni. Što hoćeš biti? Je li hagioterapija tvoj životni san ili usputni studij? Dokle idu tvoje vizije života, do smrti ili unedogled, preko smrti? Da li kod tebe sve završava sa smrću ili? I da li si spreman i sposoban i preko smrti razvijati se, živjeti? Ima li neka zapreka u tebi? Jer duhovna smrt je najgora, ona je zapreka, fizička smrt nije nikakva zapreka, to su vrata. Ako bi sad umro kamo bi došao? Hoćemo li se vidjeti u nebu ili

ja moram sići u pakao da te posjetim? Koja je tvoja vizija, da li ti je bliža vizija pakla i čistilišta ili neba? Je li nebo za tebe što ili tko? Kad kažeš nebo je li to što, neka šuma u koju se ide ili je to netko, susret, zagrljaj, radost, suživot? I na kraju, možeš li ti biti vrhunski čovjek, vrhunski, ne bilo kakav? Je li tvoja vizija da ćeš biti najveći čovjek na svijetu? Da će o tebi pisati i u Pekingu, Moskvi, Parizu, Londonu, Washingtonu, i u nebu? Da li vjeruješ da možeš biti velik? Ne idi malen ispod zvijezda, ti neizmjerno nadilaziš samoga sebe. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom.

CD 4

Prvi dio

Hvaljen Isus i Marija. Uskoro će pasti kiša, a kako je s vama? Oči vam izgledaju umorne, što je to s vama? Dajem vam pet minuta spavanja. Sjedite opušteno na svojim sjedalima, molimo organizatore da već jednom puste klimu, dosta nam je već ove vrućine. Ako nemaju klime idemo u neki drugi hotel. Pa da, ne možemo plaćati nešto čega nema. Mi se ovdje smrzavamo, je li, od vrućine, a klima, treba ju pustiti u svoj snazi. Dakle, pokušajte se opustiti. Oslonite se na noge, na leđa, oslonac, mislite samo jedno: želim odmoriti čitavo svoje biće. Moj život je u rukama Stvoritelja. Na Njegovom sam krilu, osjećam kako On diše, na Njegov sam lik i sliku ja stvoren, dišem u Njegovu ritmu i uživam polako. Spavam i odmaram, baš me briga, Gospodin me štiti, čuva i brani. Dobro jutro. Nadam se da ste dobro sanjali. Pokušajte čak vidjeti da li imate noge, pa ustati na trenutak tek toliko da krv u nama proradi. Sad najprije registriraj – imaš li noge, kakve su, drže te ili klimaju? Registriraj, osjećaš li se umoran ili odmoren? Da li si umoran od vremena ili si umoran od života? Što te ovaj trenutak muči? Je li bi sad trebao biti kod kuće? Što kažu kolege i kolegice da ti studiraš hagioterapiju? Što bi htio ovaj čas, biti na Velebitu, Apeninima ili gdje u planini ili ovdje na hagioterapiji? Ovdje, dobro. Pogledajte kako izgleda kolegica ili kolega pokraj tebe, Sada pogledaj da li tebe Stvoritelj svijeta ljubi ili te kritički gleda? Kakav je tvoj Stvoritelj? Hoće li On tebe uskoro uzeti sa svijeta ili je Njemu cilj da ti pomogne kako bi savršeno radio hagioterapiju, što misliš? Postoji li za tebe Stvoritelj, gdje je, možeš li se Njemu okrenuti lijevo ili desno, naprijed ili nazad i reći: „Lijepo je što postojiš, šefe“? Možeš li se podsjetiti na trenutak da ti ne razumiješ odakle taj svijet, kako to da ta cijela priroda savršeno funkcionira, odakle more, oblaci, rijeke, vode, odakle cvijeće, trave, šume, voćnjaci, odakle, odakle? Jesi ikad razmišljao odakle tebi ruka, prsti?Tko je odlučio da budeš žena? I da bude samo 70 komada muškaraca ovdje? Jadni mi dečki. Je li Stvoritelj svijeta muškog ili ženskog roda? Isus nije bio muškarac, nego je bio čovjek, Sin Božji i Sin čovječji, shvatite to. Zato je svaki od nas u Sinu, u Isusu, u Njemu. Žena nije čovjek, to morate zapamtiti. Muškarac nije i ne može biti čovjek, kad ćete shvatiti? Čovjek nije ni žena ni muškarac, muškarac i žena su čovjek. Bog stvori čovjeka, na svoju sliku On ga stvori, kao muško i žensko ga stvori i nazva ga čovjek. Kad ćete to shvatiti? Žena ukoliko ljubi i prima muškarca i do kraja mu hoće pomoći, ona je onda čovjek. I muškarac kad hoće do kraja ljubiti ženu, biti joj vjeran, braniti i štititi ju, on je čovjek. Nema nečeg trećeg. I kad su njih dvoje spremni dozvoliti da iz njih iziđe treći, Duh Sveti koji se zove dijete, tad su čovjek. Znam svi ste vi bolesni radi suvremenog društva koje dijeli muško od ženskog, feminizam od maskulinizma, boje se je li Bog muškog ili ženskog ili srednjeg roda, a siroče Bog. Bog nije čovjek, prijatelji dragi, Bog

nema tijelo, nema spolnosti, nemojte gluposti pričati. Ali smo toliko stali na površinu života da pravimo probleme sami sebi umjesto da primimo ono što jesmo i da uživamo što si žena, što si muškarac da budeš ponosan na to. Muškarac te treba, muškarci umiru. Vidite da vas se boje, sedamdeset njih došlo na vas petsto, tko će to izdržati? A vi žene trebate, trebate, trebate da vas štite, ljube, ali ne razumijete. Radije pravite feminizam i gluposti, umjesto da kažete: „Trebamo pomoć, on je bolestan i ja sam bolesna.“ I tako dalje i tako dalje, dobro. Ajmo sad pogledati lijevo i desno: „Lijepo je što postojiš, gospođo, kad nema muškarca.“ Dragi prijatelji, to sve može izgledati kao neka psihološka vježba, međutim nešto drugo je tu u biti. Znati prijeći granicu i reći drugom: „Lijepo je što postojiš.“ Svi smo mi egoisti, i htjeli bismo sve u svoja usta staviti. Kad ti prijeđeš drugome: „U, baš je lijepo što ti postojiš“, e tad si čovjek. I tad si sretan i tad si iz pakla prešao u nebo. Pakao, to je biti sam. Postmoderna epoha u kojoj mi živimo jest pakao, to je neoliberalizam, individualizam, jedan, sam, to je užas. Biti s drugim, to je rješenje. I ako si sam s ljudima bit ćeš sam naravno i s Bogom, Boga nema kad si ti sam. On može samo s ljudima koji su spremni na ljubav, jer On je ljubav. A ljubav je prekoračiti granicu i biti s drugim, biti za drugoga. Vidjeti drugoga da plače, znate kako je to lijepo, pa mu obrisati suzu, uživaš. Izvolite sjesti. Kratko ću odgovoriti na nekoliko pitanja. Zainteresirana studentica pita smije li ona biti u karizmatskoj zajednici i s njima pjevati i slaviti Gospodina. Ona kaže, ne da moli i polaže ruke, nego da pjeva i slavi. Tko joj brani, ja se pitam. Prijatelji, nije problem karizmatska zajednica, nije problem karizmatska molitvena skupina, problem je kad ti pomisliš da se sve time rješava, to nije istina. Problem je kad ti misliš da karizmatska zajednica sad ima i Duha i svega i ti možeš raspolagati svime, ne. Ali, ako normalno slaviš, hvališ, blagoslivljaš Gospodina, ostani što duže, bit ćeš izvrsna hagioasistentica.

Sljedeće pitanje: „Da li se može reći sa sigurnošću da je 100% ljudskih bolesti i da se one mogu riješiti duhovnom terapijom?“ Dragi čovječe koji pitaš, shvati, izvori svakog zla su u istočnom grijehu. U raju zemaljskom nije bilo ni bolesti, niti nepravde, niti pakla, niti straha, niti ičega. Ljudi su fizički razgovarali s Bogom. Prema tome, kad shvatiš, od zla, od grijeha je došlo sve, 100% bolesti. Međutim, razlikuj, jedno su psihičke, drugo tjelesne, treće duhovne bolesti. Duhovne bolesti su izvori svih drugih bolesti. I zato je normalno da duhovne bolesti 70% su odgovorne za fizičke, somatske bolesti, osobito za one neizlječive. Također za neizlječive psihičke bolesti. Jer od duha dolazi zlo i dobro. I kad kažemo onda 70% to znači da je kroz čovjeka i grijeh pokvarena i zakonitost fizikalna, zakonitost biološka. Shvatite, kroz čovjeka je sve zlo došlo u zakone fizike i zakone biologije i zakone morala. I prema tome, i u fizičkom svijetu nastaje zlo, otrovi i koješta. Ako se čovjek promijeni na dobro, toga neće biti. Niste nikad čuli da Isus kaže da oni koji Njemu vjeruju moći će popiti otrov i ništa im neće naškoditi, zmije uzimati koje će ih ujedati i ništa im neće biti? Naravno, vi to shvatite religiozno i onda vam ništa ne znači. Ja to shvaćam realno jer Isus je bio realna, povijesna osoba. Fizička i duhovna povijesna osoba. Prema tome, povijesno mi je jasno, znanstveno mi je jasno da se to tako događa. Prestanite stavljati Isusa i nekakav nadnaravni svijet religija, budizma, islama, židovstva i slično. Isus je povijesna osoba, čovjek kao što je svaki drugi, kao što je Beethoven živio, kao što je Mozart živio, kao što je Goethe živio, kao što su živjeli svi drugi velikani čovječanstva. Tako je Isus živio na zemlji. Čovjek potpuno, a pokazao je moć i vlast sasvim drugu koju upravo mi hagioterapijom pokušavamo odgonetnuti i doći do nje.

Isus je tako savršeno liječio: „Budi zdrav“, i čovjek je bio zdrav. „Progledaj“ i čovjek je progledao. Nije polagao ruke, nije kleknuo pa molio s njima, nije davao lijekove, ne. Pokazao je što znači riječ, riječ koja izlazi iz Duha i vjere, povezanosti s Ocem. „Budi zdrav i točka.“ To upravo mi radimo s hagiopacijentima. „Čovječe, pa ti lijepo izgledaš, čovječe, pa ti si zgodan, pa ti imaš sposobnosti, pa ti si vrijedan.“ Onda samo vidiš kako on raste, „pa tebe je Stvoritelj htio i želio, pa ti si divan, joj.“ On kaže: „Idem doma, gotovo je.“ Zdrav. Tako je malo potrebno. Ali, tko će to vas uvjeriti. Samo da mi je ateista.

„Četvrti internacionalni studij hagioterapije moj je prvi seminar u Zagrebu. Što mogu ili trebam činiti da bih peti kurs mogao i tako dalje. Hvala.“ Pa rekao sam, gospođo, neka vam Elizabeth prevede prvi i drugi studijum, imamo skripta, neka vi to proučite, neka i odslušate prvi i drugi studij, i nema problema. Onda ćete polako i treći i peti će ići sam od sebe. Ili pak drugo, ne trebaš ništa, prouči ovaj i čekaj peti, pa se jedanput vrat na prvi, drugi, treći i jedanput će ti svanuti. Neki ljudi legnu u krevet u devet navečer i spavaju do pet ujutro, neki legnu u dva ujutro, spavaju do sedam i isto se odmore. Neki su od vas u devet ujutro – prvi studij su čuli, neki su u dva u noći, uzeli su peti studij, četvrti, hvala Bogu naspavat će se. Doći će na njih red. Najbolje je ništa ne poduzimati i ne htjeti u jednoj godini položiti sve ispite. To se ne može. Ovo je materija o kojoj treba razmišljati. Imati određena iskustva, čitati knjige, suvremene, literaturu, a onda i priručnike. Onda najviše na sebi samome isprobati, tko to ne isproba ne zna je li to istina.

Jedna gospođa pita: „Što je kleptomanija?“ Ma jedna fina bolest gdje ljudi hoće imati sve za sebe, a ne znaju da kradu. Kaže: „Niste govorili o kleptomaniji.“ Kleptomanija znači ovisništvo o krađi. Kamo god dođeš, kradeš. A tko to od vas nije ovisnik, recite mi, o kleptomaniji? O svakome od nas se krije mali kleptoman. Svaki od nas sprema sebi, samo da dobije, da čuje, da ima, ima, ima. Da se poveća plaća, da što prije ode na more, a ne da ovdje sjedi u ovoj teškoj dvorani, svi smo mi kleptomani, kradljivci. Suprotno od kleptomana jest davati, evo ti, prijatelju. Znate što je to užitak. Dugo sam bio zdrav i čudio se kako to, onda sam pročitao u jednom psalmu: „Blago čovjeku koji misli na uboga i siromaha. Gospodin će ga okrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u zdravlje.“ Godinama sam davao, imao sam cijelu grupu, njih dvadesetak pijanaca i drugih kojima sam uvijek davao. Onda mi dojadilo pa sam rekao da oni mene iskorištavaju, nisam dao. Nakon toga ja sam bolovao jedno dva-tri mjeseca, stalno sam bio bolestan, pitao se odakle to. Prije otprilike mjesec dana ja sam opet počeo davati, došao mi jedan, a ja mu dam. „Profesore, hoćete mi pomoći?“ A ja njemu dam pedeset eura. A on gleda: „Bože moj, ne valjda?“ Reko: „Da, samo budi dobar, izmoli Zdravo Mariju za profesora. Dođe drugi, ovo, ono, a ja njemu sto kuna. „Profesore, to je previše.“ Samo ti uzmi. Danas jedna ciganka ide za ovim mojim kolegom i za mnom. On kaže: „Što da radimo?“ Kažem: „Ako imaš što daj joj.“ On joj dadne deset kuna, a ona nije zadovoljna, stalno ide kraj nas. „Profesore, nemam što jesti, nemam što obući, profesore, nemamo ugljena, moram knjige kupiti.“ Ne znam kakve ona knjige mora kupiti. Došao sam do kuće, do dvorišta, a ona ušla u dvorište. Idem ja gore, uz svoje stepenice, zaključavam, ne, ona se ne da. Izvadio sam sto kuna i dao joj. Znate što me je ozdravilo? Kad je ona počela govoriti: „Neka Vas Bog blagoslovi, On neka Vam dadne zdravlje i mir, neka Vam dadne sreću u životu, neka Vam…“ Jedan kolega je bio, ja sam rekao: „Je li ju čuješ? Ovo što ona govori vrijedno je milijun dolara, a ne sto kuna.“ Da joj nisam dao proklinjala bi me, proklet bio,

škrtac. „Bog ti dao zdravlje, Bog ti dao sreću, Bog ti dao dobru ženu.“ Nikada ne možete izgubiti kad dajete. Uvijek gubite kad ne dajete, gubite sebe i sve što imate.

Idemo kratko objasniti zapravo iz čega nastaje hagioterapija zbog onih koji su tu prvi put. U Zajednici Molitva i Riječ koja bi se trebala brinuti za evangelizaciju i hagioterapiju laika, radi se o laičkim službama, Crkva je jedan narod Božji, a ima dvije službe: hijerarhijsku službu, to je kler – biskupi i svećenici, i laičku službu, to ste vi koji nemate svećeničkog reda. Svećenik služi laicima, ja služim vama u Crkvi, ja vama propovijedam, vas ispovijedam, ja vas spašavam, za vas odgovaram. A vi laici odgovarate za svijet, vi spašavate svijet. I zato kad se radi o novoj evangelizaciji, onda je to prvenstveno osposobljavanje biskupa i svećenika da budu sposobni vas osposobiti da toliko narastete u vjeri da budete sposobni svijet uvjeriti u novi svijet, u Kraljevstvo Božje, u humanost i moralnost. U Zajednici Molitva i Riječ je taj poziv, taj talent, darovan nama 1975. godine. A onda nam je 1990. godine darovan drugi talent, a to je kako razumjeti i liječiti čovjeka kao čovjeka, njegovu duhovnu dušu, antropološku dimenziju čovjeka. Evangelizacija je dar s neba, ona je poziv i poslanje za laičku službu u Crkvi i za Crkvu. A hagioterapijski talent, to je dar Stvoritelja za čitav svijet, za svakog čovjeka. Stvoritelj je stavio zakonitosti u čitav svijet. I u tu zakonitost prirode i svijeta spada i čovjekova duhovna duša. Anđeo kao čisti duh ne spada u prirodu i prirodne znanosti. Čovjekova duhovna duša jer je duša, anđeo nema dušu nego duh, dušu imaju biljke, životinje i čovjek. Zato što ima dušu spada u prirodne znanosti i zato se može proučavati znanstveno i znanstveno primjenjivati na čovjeka. Hagioterapija je zakon, a ne milost i zato se ne daje molitvom, nego zakonitošću. Kao što Aspirin ima svoju zakonitost, antibiotik ima svoju zakonitost. Tako isto čovjekova duhovna duša ima svoju zakonitost i tom zakonitošću se ona liječi. To je jedno, dakle, to je talent koji nam je darovan. Drugo, talent je nešto što treba razvijati. Netko je talentiran da svira klavir, ali on mora svirati svaki dan. Netko je talentiran da igra nogomet, ali on treba trenirati nogomet. Netko je talentiran da bude liječnik, ali on zato mora ići studirati medicinu. Dakle, svaki talent zahtijeva studij. Zato smo i mi najprije osnovali Centar za duhovnu pomoć, 1990. A onda smo imali škole hagioterapije, a onda centre za hagioterapiju. Kod nas i u inozemstvu. A onda časopise, a onda studije hagioterapije, a onda literaturu, a onda Ustanovu za izobrazbu hagioterapije. Onda ćemo imati Institut za hagioterapiju, antropološku medicinu, diplomski radovi, magistarski radovi, doktorske disertacije, tribine za liječnike, psihijatre, prosvjetne djelatnike, znanstveni radovi i tako dalje. Sve to služi, osobito ovaj studij, da razviješ taj talent. Ali, to je važno, imaš li ti talent za hagioterapiju? Zašto uopće dolaziš? Neki već četvrtu godinu. Zašto dolaziš? Da sam ja otkrio u svome životu da ja sebi namećem da studiram hagioterapiju, ja bih prestao davno. Ja osjećam da mi je On to dao. „Tomislave, idi, razvij ovo i daj svijetu da ozdravi svoju duhovnu dušu.“ Ja ne mogu reći ne. Taman da umirem ja ću ići to raditi, to mi daje smisao. Ti ne znaš zašto živiš ako talent nisi našao u svome životu. Još gore ako si ga našao, a to ne razvijaš. Ljudi suicide čine, depresivni su, imaju teške krivnje onda kad ne razvijaju ili nisu otkrili svoj talent. Ono što radi hagioterapija, to je dar, to je talent, to je sposobnost koju je tebi Bog dao i na tebi je da kroz ovo školovanje to razviješ. Ne mogu ja to tebi dati da ti radiš. Bitno ćete razlikovati u medicini, da li je liječnik talentiran, da li je to njegov talent, njegovo zvanje ili je on išao studirati medicinu da bi on zaradio novaca i tako dalje. Onaj koji je po prirodi, po talentu išao u medicinu, vidite genijalan je, vrlo lako pravi i dijagnozu i terapiju i

sve. A onaj drugi koji je išao samo zato da bi imao neki bolji studij, vidite kako je nespretan i kad dobije sve moguće podatke, sa svih aparata, ne zna opet ništa ili sasvim krivu terapiju daje, ne razumije ništa. Svakom čovjeku Stvoritelj u svijetu daje neki talent. To je jedna zadaća koju ti je On dao, za svijet. Jedan je dobio talent da pravi izvrsne kruhove, on je pekar. Drugi da radi izvrsnu janjetinu, on je mesar. Jedan je izvrstan nogometaš, onaj je izvrstan inženjer, onaj je izvrstan sveučilišni profesor, onaj tamo izvrstan otac, izvrstan seljak i tako dalje. Zamislite da Bog nije dao ljudima sve te službe, pa mi bismo umrli. Ovako imaš one koji voze tramvaje, koji voze autobuse, koji voze zrakoplove, koji su sportaši, koji su liječnici, inženjeri, koji su prosvjetni djelatnici, sveučilišni profesori. Svi imaju zvanje i svi osjećaju da svaki radi svoje. Kako je Stvoritelj savršeno obogatio ljudsko društvo. Sad je važno, zašto studiraš hagioterapiju? Ako to nije tvoj talent – bježi. Ako je – počni učiti temeljito, od jutra do mraka i od mraka do jutra. Inače će ti život biti besmislen. Ja ne mogu to ne raditi, vjerujte mi. Nije to moja stvar. Nije Ivančić izmislio hagioterapiju, on je dobio. Nije Mojsije izmislio da izraelski narod izvede iz pustinje, on je to dobio od Boga. Nije Izaija izmislio da bude prorok, on je dobio dar. Nije Petar izmislio da će on biti Isusov apostol, ne, nego ga je Isus pozvao. Dar je dobio, poziv, talent. Pozvan si u život, to je jedno, da živiš na zemlji. Pozvan si u određenom spolu – muško ili žensko, pozvan si u određenu naciju, kulturu, jezik i tako dalje. I pozvan si u određeno zvanje. Jesi li ga pronašao? Jer naše je iskustvo da u hagioterapiji samo oni koji su otkrili da je to njihov poziv, njihov talent, da im srce gori, oni uspijevaju. Jedan gospodin prije pet dana, rekli su mi da je govorio: „Joj, kad će više početi taj studij hagioterapije, jedva čekam taj četvrti, gorim iznutra.“ E vidite, to je to. Tko tako gori, taj je našao smisao, taj je našao sebe i taj će činiti genijalne stvari. Ima toga čudesnog, evo danas prijepodne sam zaboravio spomenuti, dobio sam iz Našice, Našice je jedan grad između Požege i Osijeka. Jedan divan gradić, tamo sam bio više puta, držao seminare i tribine. Četiri gospođe, divne dame se sastale, studirale hagioterapiju, polagale ispite. One su 28. lipnja osnovale Centar za hagioterapiju u Našicama. Genijalno. I već od države dobile potvrdu da su oni centar i da mogu raditi. To je, dakle, u zadnja dva mjeseca već treći centar koji se osniva kod nas u Hrvatskoj. I to nema drugo, nego osnivati, osnivati, osnivati. Naše iskustvo, ako najprije čekate da završite sve ispite pa da onda osnujete centar i radite, nikad vi nećete postati to. Zato ima studenata medicine koji cijeli život studiraju i nikad nisu postali liječnici. Najprije osnuj udrugu, Centar za hagioterapiju, udrugu, dosta vas je troje ljudi po zakonu. Jedan je predsjednik, drugi dvoje su publika. Imate, dakle, to, imate pravo od države na prostore, i zato što imate to, centar, sada tek vidi se ljudi počnu raditi, to ih motivira da uče, rade, završe, uzimaju pacijente i tako najbrže zapravo ide sve. Tako žarko čekamo da se u Hrvatskoj naprave centri u Đakovu, Vinkovcima, Vukovaru, u Županji. I molim Osijek da to učini, još uvijek ništa. Sad su napravili u Našicama, fala Bogu. Ali, šta čekaju? To su stvari koje se za mjesec dana naprave. Prepišeš statut, javiš i evo ga. Troje ljudi je dosta. Čekam da naprave u Čakovcu, u Varaždinu, u Koprivnici i slično. Pa šta čekate? To su stvari koje se lagano naprave. I kad imaš centar, onda znaš što radiš, onda se vi sastajete, dogovarate, učite i stvar ide naprijed. Nitko ne bi studirao medicinu da nije već vidio bolnicu i kako se to radi. I nitko neće završiti ispite ako nema već centar u kojem zna da će raditi. Zašto studira, kuda? Znam ljude koji već dvadeset godina studiraju hagioterapiju pa oni znaju bolje nego ja. To ni anđeli više znaju kao oni, ali nikome ne koriste. To su ljudi koji stalno nekomu idu, a nikamo ne dolaze. To je kao ona drama koja je bila u Beču, u njihovom dramskom kazalištu, gdje je

jedan glumac sjeo na motorni bicikl i onda stalno, dakle, u leru davao gas, davao gas, još jače, jače. Pitaju ga: „Što je, zašto dodaješ?“ „Moram stići.“ „Kamo moraš stići?“ „Ne znam.“ „Zašto moraš stići?“ „Ne znam.“ „A kada moraš stići?“ „Ne znam. Ali, moram stići.“ I daje gas, gas na mjestu. Kao mrtva luka, našeg Cesarića. Kaže: „Ima jedna mrtva luka u kojoj brod stoji i sanja o tome da zaplovi na otvoreno more. I često diže jedra i podiže sidra.“ I nikud ne ide, tuga. Mrtva luka. Zato je dobro da najprije imate centar, osnujte ga, to uopće nije problem. Danas je to u svijetu najnormalnija stvar. Udruge su nešto što laici moraju imati i kad se vas dvadeset udruga slože pa viknu protiv nepravde u društvu to se čuje. To je normalno, vjernici moraju znati kako se to radi, pogotovo hagioasistenti. I tako dalje. Prvo je, dakle, talent. Drugo je način na koji se on razvija, to su ovi studiji, škole, centri. A treće su hagioasistenti. To su stručnjaci. Hagioasistent se postaje kroz ovakvo školovanje, kroz ovakvu izobrazbu i onda formaciju. Onda oni mogu postati šefovi svih mogućih ustanova, instituta, mentori, predavači, organizatori i tako dalje. Izvori talenata su u duši. Strukture razvoja talenata to su u tvome tijelu, u tvome djelovanju. A onaj tko to treba činiti, to ste vi kao osobe. Dakle, u duši imate talent. Bog vam je darovao čežnju da budete hagioasistenti. Tijelom ste došli ovamo da to studirate i učite. A onda kao osobe vi radite za druge. Dakle, duša, tijelo i osoba. Duša u hagioterapiji je zvanje ili poziv. Tijelo, to su oblici u kojima se razvija talent. A osoba, to su djelatnici u hagioterapiji.

Drugi dio

Možemo li sljedeći studij hagioterapije, peti, imati u siječnju, od 1. do 7. siječnja? Razmislite da li je ovo uopće prikladno, u ovako vruće vrijeme imati intenzivni i zahtjevni studij.

„Profesore, ova Vaša predavanja sam čekala puno godina. Sada kada sam tu bojim se da ne iznevjerim i ne krenem ja s hagioterapijom. Zato molim da mi za početak odgovorite što mi je za početak potrebno činiti da krenem. Vaša slušateljica.“ Nemoj ništa činiti da kreneš nego kreni. Nemojte se bojati. Ako je to tvoje srce i ako je to tvoja čežnja, ako u tome vidiš svoju radost, ti ćeš vidjeti iz dana u dan kako samo ide. I nitko ti to ne može oduzeti. Ali, ako ti nikako ne ide, pa se mučiš pa ovo pa ono, onda pusti drugima da rade, vidiš možda da nisi pozvan. Nemojte se puno iznervirati opet jesi li pozvan ili ne, ne bi ti došao da nisi pozvan. Ako si pozvan, mirno slušaj i to je najvažnije. Opusti se, odmaraj se, ovo je godišnji odmor. Ovo je kupanje u znoju. Vidjet ćete koliko ćete smršaviti, osjećati se laganije, zdravije.

Sljedeće pitanje je: „Kako se može služiti svećenik ili svećenici somatskom i psihijatrijskom medicinom u pastoralnoj medicini?“ Oni se ne služe niti somatskom niti psihijatrijskom medicinom da bi liječili, nego da bi razumjeli. Ako radi u bolnici ili ako mu dođe netko na ispovijed da bi znao razumjeti koja je to bolest, o čemu se radi da taj vjernik njegov trpi. Ništa drugo. Može mu jedino savjetovati kome da ide na liječenje.

„Tko liječi duhovnu dušu? Sama osoba samu sebe ili hagioasistent?“ I hagioasistenta i osobu liječi dobrota. I ako je hagioasistent upio dobrotu, ljubav, onda to iz njega kao svijetlo prelazi u hagiopacijenta. Ne može osoba sama sebe liječiti. Rekli smo sto puta, hagioasistent

ima u sebi lijek, odnosno zdravlje i on zdravlje daruje. Na duhovnoj razini se zdravlje daruje jer na duhovnoj razini ne postoji bolest, bolest je manjak zdravlja duhovnog, manjak duha. To ne može biti bolest, zašto? Zato što duhovna dimenzija nema ograničenja, stoga ona ne može biti bolesna ili ne-bolesna, ona je uvijek cjelina, njoj može manjkati nešto od te cjeline, a ne da ona sama bude unutra bolesna. I na taj način mi liječimo nju da donosimo zdravlje koje njoj manjka, a to znači ako je netko depresivan ja mu donosim saznanje da je on vrijedan, dragocjen, sposoban, poštovan. Ako netko ima dojam da ga nitko ne ljubi i da uzalud živi ja mu donosim ozdravljenje – Stvoritelj ga je htio, želio, poslao u svijet. Ako netko doživljava da ne raspolaže svojom slobodom, ja mu donosim slobodu i reknem: „Aj probaj sad ovo, uzmi ovo, misli ovo, kaži ovo“, ja ga uvjerim i on preuzme zdravlje koje mu ja dajem i on postaje zdrav. Drugim riječima, hagioasistent nosi u sebi zdravlje za hagiopacijenta. Zato se ne može biti hagioasistent ako se nije prošao i liječio sve duhovne bolesti na sebi. Hagioasistent ne nosi u džepu ljekarnu, apoteku, nego on jest ljekarna. Ono što je u sebi liječio, to može liječiti u drugome. Što je u njemu zdravo, to prelazi u drugoga. Hagioasistent je, drugim riječima, kao žarulja, ako je žarulja ugašena, a pacijent je isto mrak, u mraku, to je duhovna bolest, mrak, nema svjetla, ne vidi, ne zna, ne može. Ako je hagioasistent isto mrak, naravno da mu ne može pomoći, može mu pričati sto stvari. On mora biti svjetlo, prvo svjetlo je da vidi na njemu sve pozitivno. Drugo svjetlo je da je Stvoritelj svakog čovjeka htio. Treće svjetlo je da mu pokažeš kako se može oprijeti zlu, obraćenje i pokajanje i opraštanje, i tako dalje. Drugim riječima, ne liječi sam sebe pacijent nego asistent liječi pacijenta. Kod psihijatrije i psihoterapije je drugačije, tamo se traži, osobito biheviorizam, traži se tamo: „Aj napravi ovo, probaj ovo pa vježbaj, vježbaj drugačije vladanje.“ Ne, ovdje donosim njemu ono što mu manjka. Njemu darujem povjerenje da on može, da hoće, da je ljubljen, da mu je oprošteno.

„Može li jedan ateist imati zdravu duhovnu dušu i može li on onda pomoći drugoj osobi da ozdravi?“ Može. Ima kršćana koji su ateisti i ima ateista koji su daleko veći vjernici od kršćana. Mi ćemo se u nebu iznenaditi. Ima ateista koji su toliko duboko u sebi vjerni moralu, čestitosti, vjerni su ženi, sposobni za druge raditi, žrtvovati se, činiti. Ima ateista, dakle, koji su toliko pošteni, pravedni, a ima, s druge strane, vjernika, kršćana koji idu u Crkvu, ali su nepravedni, korumpirani, zločesti, bilo da su u politici, ili bilo gdje drugdje, koji rastavljaju brak, koji abortiraju djecu, koji se svađaju, koji mrze. Tko od njih može biti hagioasistent?

CD 5

Prvi dio

Ono što odlučuje doći u nebo nije da li si ti religiozan ili nisi, ili ateist. Niti to da li si ti kršćanin ili pripadnik neke druge religije ili ateist. Nego je odlučujuće samo jedno: živiš li ti po svojoj savjesti, pošteno? Držiš li da je ljubav, dobrota, istina vrhunsko dobro? Jer to je Bog. Ako to držiš ti si s Bogom. Ti možeš moliti se svaki dan, ići svaki dan na pričest i biti u paklu. Pa koliko takvih kršćana ima svaki dan. Znaš što to znači ići svaki dan u Crkvu, svake nedjelje u Crkvu, slušati toliko propovijedi, a da se nisi ni za jedan milimetar promijenio? Zar ne zapažaš da je u tebi neko zlo i bolest, ti si gotov, čovječe, ti si mrtav. Kršćani nisu svjesni koliko je to odgovorno. Kršćanin nije čovjek koji je spašen, nego koji je u Crkvi i ima

ponudu, on je svjestan gdje je spas i snaga Kristova spasa i on je dužan dijeliti drugima. Dakle, sam biti spašen i dijeliti drugima. I ako on to ne čini, nego misli da je dovoljno samo da ide u Crkvu, formalno, on je zločinac. Takav kršćanin je zločinac, prijatelji dragi. Crkva zbog njega trpi, Krist zbog njega trpi, na njemu se vidi da se zbog njega ne isplati biti kršćanin. Ništa nije tako opasno kao nevaljali, nepravi kršćani. To imate jako lijepo u Gaudium et spes, koncilski dokumenat, jedan od četiri najvažnija dokumenta, to je konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, broj 19. Prekrasno. Da je ateizam nastao zbog kršćana koji ne žive kršćanstvo, koji krivo tumače kršćanstvo i koji su nemoralni. Zbog tebe postoji ateizam, stoga nemoj pričati mogu li ateisti biti asistenti, ti ne možeš jer si zločest, zbog tebe su drugi postali ateisti. On može. Vi ćete se iznenaditi kad dođete u nebo koliko će zločinaca i ateista biti u nebu, a ti vani. Krivo shvaćamo u čemu je smisao Crkve. Smisao Crkve je jedna obveza, to je tebi dano da dijeliš drugima. To nije tebi dano da ti malo ideš u Crkvu, malo pereš ruke i ti si u nebu, baš te briga, krstili su te pa si u nebu, ma kakvi, čovječe. Tebi je dano krštenje, da li si ga prihvatio? To je bilo godinama pitanje nekrštene djece koja su kao djeca mala umrla, a nisu krštena. Gdje je onda teologija napravila jednu konstrukciju teološku – limb. Limb je mjesto kamo ta djeca idu. Djeca nisu krštena kao mala. Drugo, nisu odrasla da su se mogla odlučiti za moralno dobro, kažu oni. Dakle, ne mogu u nebo, nego su otišli u limb. A limb je neka vrsta prirodnog neba, raja, bezveze. I to je trajalo sve dok ja nisam došao u teološku komisiju, da tako kažem. 2004. kad sam ja postao članom papinske teološke komisije, tada smo mi rješavali prvo to pitanje. Jer papa Ivan Pavao II. rekao je da to nije pitanje vjere, nego pitanje teologa, to su u teologiji konstruirali nekakav limb. Znam kako sam ja oštro raspravljao. Rekao sam: „Pa kako možete gluposti pričati? Prvo, nije istina da djeca od trenutka začeća ne znaju što je dobro, a što je zlo. Nije istina da djeca ne znaju za Boga već od trenutka začeća, da nemaju te svijesti. Prema tome, djeca su svjesna i ona znaju, djeca žele biti dobra. U trenutku začeća dijete je nevino, Bog daje čistu nevinu dušu. Ta nevina duša ulazi u psihofizičku razinu što su roditelji dali začećem. I dijete ulazi u grijeh svijeta, prenosi se preko roditelja grijeh svijeta. I dijete se muči i pati, i tako dalje. I sad ako nije kršteno i ako nije odraslo, ti ga bacaš u limb. Ma gluposti. Tako da smo mi to riješili 2005. godine: nema limba. Konačno smo djecu izveli iz limba i odveli u nebo. To mi je toliko drago. Pa neuroznanosti kažu: „Dijete od trenutka začeća zna za Boga i dijete čuje sve što roditelji misle.“ Dakle, dijete zna. Dijete zna za dobro i za zlo. Zašto? Jer je bit duhovne duše svijest. To je kao svjetlo, dijete je svjetlo i zna. I koliko ima tih plakata gdje su Ujedinjeni narodi osobito za djecu pravili plakate tada pa sam vidio. Neprestano imate u literaturi, totalno je jasno. Dijete od trenutka začeća zna što roditelji misle, govore, razgovaraju. Dijete od trenutka začeća zna za Boga bolje nego vi, odrasli, koji samo razumski gledate Boga. Dijete zna što je dobro i što je zlo i dijete pati. I kažu plakati te organizacije Ujedinjenih naroda: „Majke, razgovarajte sa svojim bebama. Bebe razumiju sve jer bebe razumiju srcem.“ Dakle, ne verbalno, ne preko mozga, nego intuitivno, neposredno, srcem, kažu oni. Kad ćemo to shvatiti? Mi smo to riješili, Ivan Pavao II. potpisao taj dokumenat, konačno smo djecu izveli. Koliki su roditelji patili: „Joj, zar moje dijete ne može u nebo?“ Pa što je krivo siroče dijete što nije moglo biti kršteno, prije rođenja umrlo u utrobi majke. Dječica, što će mi biti zahvalna. Zamislite kad ti milijuni djece dođu nama teolozima i kažu: „Ti si nas izvukao!“ Uživat ćemo poslije u nebu. Milina. Morate zato biti jako, jako razumni i paziti. Time što ste kršćani vi ste odgovorni, a ne spašeni. Vi ste odgovorni. Time što ste svjetlo, zašto je tvoje

svjetlo ugašeno? Zašto živiš u grijehu, zašto mrziš? Zašto ogovaraš, zašto abortiraš djecu? Zašto rastavljaš brak? Zašto psuješ? Točka. Isus se povezao sa svakim čovjekom ljudske povijesti, to je jasno, to dokumenti Crkve kažu. Prema tome, svaki se čovjek može spasiti. U tom smislu, dakle, svaki čovjek može biti hagioasistent. Mi još nismo išli u tom smjeru, ali ja mislim, uskoro ću to morati napraviti. Jer nailazim na ateiste koji su duboko, duboko moralni, čestiti, humani. I koji imaju sliku Boga, ali drugu nego kršćani. Kršćani imaju sliku Boga koji sudi, ovo, ono, na križu umire onda kršćani plaču za jadnim Isusom, a on kaže: „Šta plačete za mnom, plačite za sobom. Vi ste zlo, ne ja. Vi trpite zato što griješite.“ Isus to sve kaže, a mi to ništa ne razumijemo. Biti kršćanin znači biti drugačiji, okrenut Evanđelju, a ne po naravi ići plakati za Isusom. I slične stvari, joj, joj, joj. Idite kući prije nego vas Ivančić pokvari. Prije nego vas prevede na kršćansku vjeru i Sveto pismo. Biti kršćanin, prijatelji, to je toliko dragocjeno, milo, sigurno, to je sloboda velika. Ali biti takav kršćanin, polu kršćanin koji laže, kaže: „Jesam kršćanin“, a ne živi, to je najgore. Ili svi pokazuju prstom, evo to su vaši kršćani. Pa jasno. Kršćani, čovječe, u svim vladama Europe, oni su kršteni, oni ubijaju moral obiteljski. Oni ubijaju obitelj i brak. Kršćani su korumpirani, u gospodarstvu i drugdje. Kršćani abortiraju djecu, kršćani rastavljaju brak, kršćani psuju Boga i to kako. Ma dajte. Vi mislite da ste kao kršćani nešto drugo, ma gori ste od svih. Fala Bogu da mogu biti ateist. Prvi kršćani su morali najprije biti ateisti da bi postali pravi kršćani. Odreći se židovske, rimske religije, odreći se svih drugih religija da bi postali Isusovi. Nije bilo drugog puta. Zato su ih zvali: „Ateisti“, jer nisu priznavali ni grčkog Zeusa niti Peruna niti, ne znam ni ja, razne rimske i druge bogove. Ne. Samo Isusa Krista. Zato su umirali. Najprije su bili ateisti, nikakve bogove, nikakve religije. Isus Krist je jedini Spasitelj. Isus je Gospodin. „Kyrios Jesus“, tako su vikali, Isus je samo Gospodar. Evo, to je to. To je zdravlje duha i zdravlje kršćanstva. Ne to što kršćani žive, ne, nemojte nikada živjeti što kršćani žive. Sigurno ćete u pakao. Uzmite Evanđelje i gledajte kako je Isus živio, apostoli, sigurno ćete u nebo. Ne ugledajte se ni u jednog kršćana, zavest će vas. Jer kršćani govore, a ne žive. Oni ne čitaju Sveto pismo, oni ne znaju što je župnik propovijedao prekjučer u nedjelju, je li da ne znate, što je propovijedao? „Tko zna“, kaže, „to je njegova stvar.“ Vikao je, ali ne znam što je rekao. Shvatimo da je Sveto pismo tu da nas promijeni. Ako Isus kaže: „Ne blebećite kad molite“, onda ne možeš tako: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Bože, blagoslovi nas i ove darove, Oče naš, Zdravo Marijo…“ Ne možeš, onda protiv Isusa radiš, pa kako možeš biti takav. Ako Isus kaže: „Ne sudite pa nećete biti osuđeni“, onda ne možeš suditi: „Joj, oni će u pakao, gle, kakvi su oni lopovi, gle kakvi su ovi političari“, a ti? Ti što sudiš, osuđen si. Isus kaže: „Praštajte pa će vam biti oprošteno“, a mi: „Da ne bi.“ Idem na ispovijed. Još ja u ispovijedi pitam: „Da li opraštate njima?“ „A ne, velečasni, to su lopovi, nikad im neću oprostiti“, a Isus kaže: „Ako vi ne oprostite ni vama se neće oprostiti.“ I ode baka iz ispovjedaonice i ode na pričest, u teškom grijehu. Njoj se ne može oprostiti jer ona ne prašta. A najsigurniji način da ti se oprosti jest da ti oprostiš. Kad ti oprostiš onda ti je oprošteno, nema problema više. O joj, joj, joj. Vi ćete na kraju postati kršćani umjesto hagioasistenti. Govorim zato što je Evanđelje čista hagioterapija. Prijatelji, gledajte moga Prijatelja iz Nazareta, čitajte Evanđelja pa ćete vidjeti. Liječio je svaku bolest i svaku nemoć. Kako? Ne tako da se prekrižio pa položio ruke, pa klekao pa: „Oče, smiluj se.“ Ne. „Gospodine, da progledam.“ „Progledaj.“ I ovaj gleda. „Gospodine, da prohodam.“ „Hodaj, čovječe, tko te pita.“ Spuste ga paraliziranog kroz krov, „sinko, oprošteni su ti grijesi“, ovaj se ni ne kaje, „oprošteni su ti grijesi.“ Kad da si na

ispovijedi, o. Onda: „Uzmi postelju i idi doma.“ On uzima i ide: „Joj, molim te, gle, ovoga, tko je ovaj?“ Riječ. I to je ono što hagioasistent, kroz riječ on liječi svakoga tko je hagiopacijent. On mu kroz riječ tumači: „Vidiš ti si dragocjen, gledaj Stvoritelj te ljubi, gledaj imaš toliko sposobnosti. Gle, bit će dobro. Vidi istina je ovo. Gledaj tu si pogriješio, ništa zato, oprosti, pokaj se.“ I evo, riječima. Nema tu moli sto puta, šta meni vrijedi za hagiopacijenta moliti ako se on ne kaje, ako on ne prašta, ako on ne prima ono. Nego ja mu uvjerljivo kažem: „Ma ti si sposoban“, a on kaže: „Ma je li zbilja?“, „Pa da“, „Jooooj“, kaže on. „A tek kako te Stvoritelj“, „a tko ti je to?“ „To ti je apsolutno biće, to ti je Onaj koji je u temelju svega, bitak, On te ljubi, On te stvorio.“ „Zbilja, mene?“ „Da, tebe.“ „Joj, pa šta sam onda došao k vama“, kaže. „I ja se pitam, idi kući i živi.“ Vjerujte mi, stvari su jednostavne. To je moj Isus radio i čim su ljudi dolazili u Njegovu blizinu, ozdravljali su. I on nije rekao da je to dolazila neka sila od svetog Ilije pa tresnula u pacijenta i on ozdravio, ne, gluposti. Kako je ozdravljivao? Jednostavno. „Tvoja te vjera spasila.“ A šta je to vjera? Vjera je povjerenje. Ovaj čovjek mene voli – to je povjerenje. Ne ovaj čovjek ima neku silu koja će me tresnuti kao, ne znam ni ja, čarobnjak, alternativac ili koješta. Ovaj čovjek mene ljubi – to je vjera. Ovaj čovjek ima povjerenja u mene. Ovaj čovjek želi meni pomoći, ja mu vjerujem. E to je to. Jer Isus je ludo ljubio čovjeka. I kad ja osjetim da od vas netko mene ljubi, čovječe, evo me. Kad ja znam da će kirurg od mog tijela napraviti zdravo tijelo onda ja kažem: „Evo ti, moje tijelo, dragi kirurge, uzmi ga, operiraj nema problema.“ Ja imam povjerenja u njega, ja njemu vjerujem i zato ću ozdraviti. Mi sasvim suprotno gledamo. Za vas vjerovati znači: „Joj, vjerujem, vjerujem, vjerujem“, a Isus kaže: „E neće ništa biti kad tako glupo vjeruješ.“ Vjerovati znači vjerovati: mene Isus ludo voli, On je čak za mene umro, On je za mene došao na zemlju, On hoće sa mnom razgovarati. Ma, Isuse, zašto? „Ma zato što sam te stvorio, ma zato što su te zaveli, ma zato što patiš, zato što si bolestan, zato što patiš od grijeha i svega, zato te hoću izbaviti.“ Ma, Isuse, zar ti? „Da.“ Ma zagrliš ga i rasplačeš se. Kako nećeš ozdraviti od svih svojih bolesti. Mi moramo Isusa unijeti, najprije Isusa treba osloboditi religija. Mi smo ga kao vjernici unijeli samo u liturgiju i nema ga nigdje, zatvoren u tabernakul, u onoj škrabici, onaj još kod mise malo, onda još ga kršćani na ruku ili na usta stave pa ga pojedu brže da ne bi kome škodio, i onda idu doma bez Njega. Svake nedjelje. I to vam je vaš Isus. Grozno. Moj Isus. To je netko tko sada sjedi tu. Moj Isus, on sada priča, ja mu samo posuđujem glas. I On meni kaže: „Tomislave, reci još ovo, gle, ona tamo nije čula, gledaj onaj tamo čezne da razumije.“ To je moj Isus. Moj Isus, kad se vozimo autom kažem: „Šefe, hoćeš blagosloviti tamo one kuće?“ „Tomislave, hoćemo.“ „Gospodine, možda tamo se svađaju muž i žena, molim te.“ „Gospodine, znaš zašto idemo u tu i tu kuću u Slavoniji, hoćeš blagosloviti?“ „Hoću.“ Ma ja i Isus. Igram nogomet, On kaže: „Tomislave, hoćeš da ti ja branim?“ On stane na gol, a ja tučem. Sjednem za jelo sam, nema mi nikoga da mi spremi večeru, a ja fino tu stavim Njemu pa sebi i kažem: „Šefe, što bi ti htio?“ Kaže: „Samo ti jedi, ja imam hranu koju ti ne poznaješ.“ „Ma dobro, meni treba i ova.“ Ma milina. Znate kolika je tragedija da je Isus postao čovjekom, mi smo od Njega napravili nekog liturgijskog Boga i božanstvo. Samo u liturgiji. On nije nikada bio svećenik, a kod nas svećenici Njime vladaju. On je netko tko je, dakle, sasvim normalno živio naš ljudski život, bio najprije u radionici, pravio stolove, prozore i koješta, siroče, tesao i što sve nije radio. Poslije kao mladić bio frajer, plesao, pjevao, išao po selu. Mama ga tražila dugo: „Gdje si, sine, nema te do četiri ujutro?“ Šta sve nije bilo, čovječe. Čuvao ovce, koze, vikao, tjerao ih u štalu, šta sve nije,

čistio štalu, uređivao, mami pomagao. Nije mogao usisavati prašinu, nije imao usisivač. Sve bi radio, meo je, sve je činio. Išao na svadbu, čovječe, a njima fali vina. Kaže mu majka: „Sine, nemaju vina.“ „A, mama, šta ja imam s tobom. Ja imam s njima.“ I zamislite šta je to vjera, mama kaže onim slugama: „Pazite, štogod vam kaže, učinite.“ I sad Isus njima kaže jednu takvu glupost koju nitko od vas kršćana ne bi izveo, ne bi pristao. On kaže: „Napunite ove vrčeve vodom.“ Ajde dobro, majka rekla da će on dati vino, ali kaže vodom. Napune oni vodom. Nakon toga kaže: „Nosite to na stol nadstojniku stola.“ A što će vodu nositi na stol nadstojniku? I to znate kako su to veliki vrčevi. Odnesu oni njemu pa neka si ima. Kad je on okusio ono vino, prijatelji dragi, to je vjera. On je rekao i ja ću to učiniti. A mi svi kažemo: „Isus je to rekao. Ma dobro, On je živio onda, nije On bio dosta pametan, svega je govorio. Ja znam bolje.“ „Učinite sve što vam kaže“, to je vjera. Zamislite, preko riječi, sve što ti hagiopacijent kaže: „Učini, vidjet ćeš da ćeš biti zdrav.“ Tako se liječi u hagioterapiji. Dobro, da ne odemo predaleko, ali vidite kako je to fascinantna hagioterapija. Dođeš do Boga, do središta svega. Prema tome, nikakve kerefeke, riječ, djelo. Hagioasistent je čovjek koji ima zdravlje za pacijenta. Zdravlje, to je njegov projekt, on zna da je postavljen za hagioasistenta. Hagioasistent ima zdravlje kao što liječnik ima medikamente, ima zdravlje, ima lijekove. I zna se, on će to izliječiti. Kao što kirurg ima čime će rezati jadnog pacijenta da mu donese zdravlje, to kirurg ima. I ovaj ti se povjerava. Hagioasistent ima zdravlje u sebi, on ima to kao projekt koji će dati ovom. I kad ovaj to vjeruje, sluša, hagioasistent mu kaže: „Ne boj se, voli te Netko. Ti si divan čovjek. Evo, idemo oprostiti ovome, gledaj kako dobrota ulazi u tebe, gledaj kako je dobro biti istinit.“ Sve se događa. Nadam se da zapažate koliko smo mi otuđeni. Koliko smo mi užasno otuđeni, koliko smo mi divlji. Mi živimo daleko još u špiljskom svijetu. Tehnički smo vrhunski, ali ljudski, moralno, humano smo ispod špiljskog čovjeka. Špiljski čovjek je znao vjerovati, mi to ne znamo. Apostoli su povjerovali Isusu, mi to ne znamo. Svi smo otpali od Evanđelja, a to znači od zdravlja, treba se vratiti. Dakle, Isus je prvi hagioasistent. Uopće nema problema, on je u sebi imao zdravlje. Nije On morao odnekud donijeti, reći: „Mama, molim te, donesi zdravlje za onu ženu kojoj curi krv.“ Nego okrene se: „Tko me dodirnuo?“ A žena: „Joj, zapazio je.“ A apostoli kažu: „Pa svi te dodiruju, vidiš da te gnječe.“ „Ma ne, netko me posebno jer je snaga izišla iz mene.“ „Koja snaga?“ On je zapravo osjetio, mene ova žena voli, ona meni vjeruje, to je snaga. Mi obično mislimo to je sada neka magijska snaga, ma gluposti. Kad ja osjetim netko među vas petsto mene voli, ja to točno osjetim, i gledam ti u oči: „Joj, ima netko tko mene voli među ovim ljudima.“ Pa makar jedan, zasad nema ni jedan, ali nije važno. Ima Isus u svakome od vas, koji me ljubi. I to je puno. Drugim riječima, dakle, kad ti to zapaziš, ne možeš ne zapaziti da te netko ljubi, da ima povjerenja u tebe, i to je sila. I hagioasistent dolazi samo do toga da hagiopacijenta dovede do povjerenja. Ima, dobrota je apsolutna, istina je apsolutna, ljubav je apsolutna, ljepota je apsolutna, bitak je apsolutan. Tako se liječi. Idemo probati završiti još ovih petnaestak minuta ovu sustavnost, da vidimo šta se to pod tim skriva. Prvo, šta je to duhovna duša? Rekli smo, to jednako specifično čovjek. Duhovna duša, to je spoj duše i duha. Majmun ima dušu, ali nema duha u toj duši. I utoliko je čovjek veći od majmuna. I zato se čovjek nije mogao razviti od majmuna i životinje. Jer duh ne dolazi ozdol nego ozgor. Čovjek je prije majmuna, on upravlja majmunom, ne majmun čovjekom. Duh, čisti duh su anđeli i to relativno, jer apsolutni duh je Stvoritelj, Bog. Dušu imaju biljke, životinje i čovjek ima dušu, ali duhovnu dušu, tu razlikujte.

Drugi dio

Hvaljen Isus i Marija. Dobro jutro. Je li vama sada jako hladno? Vidim da su se neki obukli sada da se ne prehlade. Rekli smo na početku da ćemo pokušati uvijek odgovoriti na vaša pitanja, ima i dugih. Duga pitanja ne volim jer ne želimo ovdje čitati duga pisma, nego kratka pitanja, a duge odgovore. A ne duga pitanja, a kratke odgovore. Pa pripazite kad pišete, jednostavno nemamo vremena čitati, tu ima dvije stranice, neka osoba ponovi. To moram kod kuće studirati. Dobro.

„Kao hagioasistent živiš godinama s nemoguće teškom osobom.“ Ja ne. „Ona ti je dana pored tebe, trudiš se, ne postižeš ništa. Ona nema bolestan duh, nego zao. I tebi slabi imunitet duhovni. Šta učiniti, kako postupati? Ne ide.“ Pa valjda si zato na hagioterapiji, da to naučiš. To uopće nije problem. Problem je što ti ne znaš kako se to rješava. Ti pokušavaš ljudski biti dobra pa mu dadneš malo mlijeka, malo crne kave, pa mu lijepo kažeš, a on te opsuje. Ti onda opet lijepo, a on još gore. Onda ti još gore, onda on još gore i na kraju potučete se. Ti onda vičeš da je on kriv. Ma nije, nego zlo između vas. A bit svake bolesti, svake patnje jest zlo. A šta je zlo? Suprotnost dobru. A šta je dobro? Bitak. Kad si u dobru, ti ulaziš u bitak. Transcendentali, dakle, dobrota, ljubav, ljepota i istina, su kao vrata kojima ulaziš u apsolutno postojanje. Kad si dobar, ti si apsolutno s Bogom zauvijek. I kad živiš istinu ti si oslobođen, istina će te osloboditi. Ti si slobodan od svakoga zla. Ali to ćemo učiti, zato ste ovdje. Vi biste htjeli prvi dan odmah sve znati, to je kao da dođeš na prvu godinu medicine pa treći dan: „Profesore, molim Vas, kako da izliječim svoju tuberkulozu? Kako da ja izliječim svoju šepavu nogu? A ako da ja izliječim svoj mozak koji neće ništa da shvati?“ Profesor kaže: „Čekaj šestu godinu.“ Dobro. Ajmo sada za početak malo se sabrati. Pokušajte se najprije sjetiti gdje ste sada. A onda se sjeti, a zašto si sada tu? Zatim pokušajte napraviti kratku meditaciju nad tim što je zlo, a što je dobro? Pokušajte samo misliti: „Joj, danas će mi biti infarkt. Joj, sigurno neću moći ništa ručati. Joj, boljet će me glava. Jao, bit ću umorna.“ Pokušajte misliti negativno najprije pa da vidite što doživljavate pritom. Ali točno registrirajte šta se u vama događa. Od pete do glave vam se događa nešto. Još kad pomisliš: „Sigurno imam rak, u da, to je rak. Srce mi tuče, o to ti je infarktno pred stanje.“ Samo se sjeti: „Joj, za doručak sam ono pojeo, to me sigurno otrovalo. Samo promatrajte dok mislite zlo, a onda sjetite se ljudi oko sebe pa recite: „Joj, onaj je užasan, a onaj dosadan. Joj, s ovim ne bih htio doći u kontakt. Joj, najbolje da idem doma.“ Suicid. Jako je važno to doživjeti da biste razumjeli hagiopacijenta. A sad se okrenite na dobro. Sad samo mislite: „Danas će biti najljepši dan. U, što je dobro, nije vruće. Danas sam dobro doručkovao. Što su ovi ljudi divni, pa svatko ti se smiješi, a zrak u ovom Zagrebu miriši. A tu smo ispod prvostolnice, ispod katedrale, Bože moj, što smo sretni. A profesor Ivančić nas hrani tako ljekovitim mislima da je to prekrasno.“ I sada registriraj, kad pozitivno, dobro misliš šta se sad događa u tebi? Jako je važno vidjeti tu razliku. Samo reci: „Pa da, bit će dobro. Trbuh mi je prošao, glava ne boli, ruku već mogu podignuti, bit će nešto. Cipele me više sa štiklama ne muče. Bit će dobro.“ Onda samo gledaj: Ja ću brzo položiti ispit četvrtog studija, daaaaa. Do Božića profesor će imati posla sa mnom. Morat će ispravljati moje šalabahtere. Bit će dobro. Za dva mjeseca osnovat ću Centar za hagioterapiju u svome mjestu. Uh, što će biti dobro. Moj muž će primijetiti kada dođem kući da sam se ja promijenila i reći će: „U, kad ćeš opet ići?“ Djeca će reći: „Mama, dok te nije bilo Božji mir je bio u kući. Nije trebalo ni usisivati prašinu ni brisati

prašinu niti praviti krevet, ništa. Sve smo lijepo razbacali po kući. Tata i mi smo genijalni, mama. Ali, kad ti dođeš, oslobodi Bože, onda napravimo bolnički odjel od svoga stana.“ I bitno je, promatrajte što doživljavate kada pozitivno mislite, gledate, promatrate. Što se u vama događa? Šta je s glavom, mišićima, krvotokom, živcima? Gle, kako ti misli naviru, osjećaji se bude. A sada još jedna vježba, pronađi osobu koja te uvrijedila i kad se nje sjetiš nešto te štrecne, ubode. Najradije ne bi mislila na nju. Pronađi jednu osobu takvu, gledaj kako se osjećaš kraj te osobe, promatraj kako je ta osoba daleko od tebe, ne želiš s njom ništa imati, oslobodi Bože. Najbolje da se ne vidite, to je pakao. Pronađi, dakle, osobu koja te vrijeđa, s kojom ne možeš nikako doći na kraj, koja te uvrijedila, koja ti je ružnu riječ rekla, koja te mrzi. I opet registriraj: kako se osjećaš iznutra sjećajući se te osobe? A sada idi u duhu toj osobi, gledaj ju. Pazite, duh je slobodan od prostora i vremena. Vi možete stvarno, intuitivno, realno razgovarati s osobom koja je tamo. Ali to nije razgovor preko mozga, nego mimo mozga, intuitivni, neposredno duhovni. Duh je sloboda od prostora i vremena. Dakle, jedan razgovor koji ostaje na razini duha. Dakle, gledajte tu osobu u oči i mirno joj recite: opraštam ti, razumijem te da si i ti samo čovjek. Opraštam ti, ne primam zlo koje želiš u mene ubaciti. Ne primam ga, opraštam. I ponovi to nekoliko puta, dok ne osjetiš da se u tebi događa sloboda od zla koje ti je taj čovjek nanio. Opraštam ti. Razumijem te, neću te suditi, neću ja biti zločest. Neću te mrziti, o nisam lud. Onda sam rastavljen i od Boga i od svih, ne. Neću se ni ljutiti, nasmijat ću se i reći: To je tvoja stvar. Uzmi zlo k sebi natrag. Zamisli kao da ti je on ubacio aktiviranu bombu, u tebe, u tvoj stan, a ti uzimaš bombu i njemu vraćaš: izvoli. To je zapravo uvreda – aktivirana bomba koja te razdire, muči, tjera do bijesa ili do suza. Vrati mu je: vraćam tvoju bombu. Ne dam da mene razara. Nastojte, dakle, sa svih strana promatrati što se događa u vama kad praštate. Što se sad u tebi događa? To je bitno da biste razumjeli hagioterapiju i antropološku medicinu. A sada i treći lijek. Sjetite se i ove osobe koja ne može živjeti kraj zločeste osobe koja joj slabi imunitet. Kako promijeniti drugoga? Tu ste vi žene genijalne. „Već ću ja njega promijeniti“, kaže. Da, onda ga dovedeš do dubokog alkoholizma. Jadan muž. Kako promijeniti drugog čovjeka? Samo tako da se ti prema njemu promijeniš. Samo tvoja promjena unosi promjenu u drugoga. Samo kad ti postaneš svjetiljka on bude u svjetlu. Dok vičeš na tu drugu osobu, galamiš, mrziš ju, dosadi ti već, ti si mrak, ti si pakao, a htjela bi u njega unijeti nebo, kako? Kako to možeš? Nisam vidio da netko kroz pakao donosi nebo. To samo mi mislimo ljudi. Dakle, šta učiniti? Idi u duhu čovjeku kojega želiš promijeniti. U duhu, duhovim očima. Postoje oči misli, duha našega, naše ljubavi, povjerenja. Oči naše savjesti, naše osobne oči duhovne. Tim očima, dakle, ne fizičkim, promatraj ga i reci mu: od srca ti opraštam. Vraćam ti aktiviranu bombu. A onda ga promatraj još bolje, tu drugu osobu, reci joj: ali nisi samo ti kriv, oprosti ti meni. Oprosti mi što sam ja zločest. Što te ja ne razumijem i što te ni ne želim razumjeti. Što zahtijevam od tebe da budeš dobar, a ja? Oprosti ti meni, molim te, oprosti mi. Samo gledajte što se događa, to vam je bitno da biste mogli biti hagioasistenti. Oprosti ti meni. Onog časa kad osjećaš da se u tebi nešto dobro događa kad to govoriš, onda pređi dalje na sljedeću točku: želim ti donijeti ljubav, želim te ljubiti kao što te Bog ljubi, kao što te tvoja majka ljubi. Želim da osjetiš da si poštovan, da si vrijedan, da si čovjek, dragocjen si. Želim te ljubiti kao tvoja majka. Želim ti reći da te poštujem. Razumijem da si bolestan i zato ti želim pomoći. Iza toga četvrtu točku: Bože, zahvaljujem ti za ovoga čovjeka kojeg si mi dao da bi mene promijenio. Hvala ti za ovog čovjeka što od mene zahtijeva da se ja mijenjam. To mene spašava, hvala ti za ovog čovjeka. Zahvaljujem ti što si

ga stavio u moj život. Hvala ti što ga ne mogu podnijeti. Hvala što me on muči, baš ti hvala. Ti znaš zašto je to. Ti uvijek misliš dobro. Zahvaljuj za čovjeka koga želiš promijeniti. I sad ga gledaj kako se on divno promijenio, a ti? Ako se ti nisi promijenio, ništa se ne može promijeniti. Vi ste dužni sada sve svoje koji su kod kuće, sve ih promijeniti ovdje, na taj način. Te četiri točke: opraštam ti, oprosti mi, ljubim te, zahvaljujem Bogu za tebe. Morate promijeniti sve njih. Kad dođete kući, ako se nitko nije promijenio, onda znate da nemate zvanje za hagioasistenta. Ako su se oni promijenili, onda znaš da te Bog izabrao. Dobro. Ajmo sada ustati, toliko da nam se noge ne smrznu, malo se odmoriti, neka krv proradi da možemo sada imati predavanje. Pogledajte da li imate noge još uvijek, jesu tu. Pogledajmo lijevo i desno, kakvi su nam kolegice i kolege kraj nas. Jesu li podnošljivi? Recite sada lijevom ili desnom, gdje ti je zgodnije: lijepo je što postojiš, i gledaj kako reagira. A kako ti reagiraš? A sada, pazite, najvažnije je u sebi točno vidjeti što se kod toga događa, to je bitno. Vi ne možete razumjeti pacijenta ako niste bili pacijent. I ako vi sami niste doživjeli tu promjenu što se događa kroz ove lijekove, ne možete biti nikome liječnik na duhovnoj razini, apsolutno nemoguće. Jako je važno, registrirajte to. Pogledajte sad opet lijevo ili desno, gdje vam je zgodnije i recite: ne moraš se truditi, svejedno te poštujem ili volim. Hvala vam. A sada dopusti sebi da čuješ kako Stvoritelj od trenutka začeća do sada tebi govori: znaš da je lijepo što postojiš. Nemoj se truditi, svejedno te ljubim, ja sam Stvoritelj, ja sam ljubav i gledaj da li si sposoban doživjeti Stvoriteljevu ljubav. Ili ima nekih zapreka, tek formalno ti to kažeš. Da li osjetiš da ti drhti duša: joj, pa ti mene ljubiš! Slušaj kako izgovara tvoje ime. „Po imenu sam te zazvao“, kaže on. „Dragocjen si u mojim očima, ja te ljubim“, kaže kod Izaije 43. Slušaj, dakle. „Mene?“ „Da, tebe.“ „Pa ja sam grešna, najgora žena na svijetu.“ „Da, baš zato te još više volim nego druge.“ „Ma nemoj, pa to je grozno.“ „Ja sam Bog, a ne čovjek“, kaže On. Dopusti da te ljubi, dopusti da ta sigurnost u tebe uđe. To stvara vjeru, ne možeš vjerovati Bogu za kojeg ne znaš da te ljubi. Od takvog Boga se bježi. Stvoritelj te htio, volio, poslao ovamo. Svi znakovi su tu, da ti govori: „Ljubim te, poštujem te, nemoj se truditi, daj uživaj malo u meni. Nemoj stalno juriti u Crkvu, sklapati ruke, postiti, moliti, dosta je toga. Daj jedanput stani i dopusti da te ja zagrlim. Daj se objesi jedanput o moj vrat,“ kaže Bog. To je temeljna ljubav koju morate doživjeti prije ili kasnije, bez toga isto ne možete biti hagioasistenti, apsolutno ne. To morate doživjeti, to se ne da naučiti. Tek kad to doživiš ti ćeš uvjerljivo reći pacijentu: „Daaaaa, voljen si.“ I tad se sve mijenja. Nemojte sad izmoliti očenaš, ne tako je najlakše, samo da ostaneš rastresen, ne, koncentriraj se. Gledaj ga duhovnim očima, tu je, tvoje duhovne oči vide Stvoritelja. Kao što vidiš misao, kao što vidiš ljepotu, nju ne možeš dodirnuti, ni mirisati niti vidjeti očima. Ljepota je nešto duhovno, vječno. Tako isto Njega gledaj, slušaj ga, pazi, moraš čuti Njegov glas. Ne na uho, nego u srcu se to čuje. „Ja sam te otkupio, ja sam za tebe umro, ja želim samo da mi vjeruješ da te ljubim, vjerovati znači vjerovati – imati povjerenje da te ja ljubim, da te spašavam, da sam te stvorio da živiš.“ Aleluja, aleluja, aleluja, aleluja. Izvolite sjesti. Podsjećam one koji su već studirali hagioterapiju, a želim informirati one koji su prvi put na hagioterapiji. Hagioterapija znači sveta terapija, doslovno, hagios, grčka riječ, znači svet. Zove se sveta terapija ne zato što bi se to molitvom ili sakramentima liječilo, ne, to nije evangelizacija, rekli smo. Nego zato što je čovjekova duhovna dimenzija, duhovna duša, sveta. Zašto je sveta? Jer je ona stvorena u trenutku začeća direktno od Stvoritelja. I kao što je Stvoritelj svet tako je tvoja duhovna duša sveta. Tijelo i psiha su od zemlje, to imaju sve životinje, i tijelo i psihu, kao ti. Ali

duhovna duša je od Stvoritelja. Po toj duhovnoj duši si ti čovjek. Makni duhovnu dušu i ti si obična životinja, majmun, većinom magarac, magarci, konji, krave, „svinjo jedna“, kažu nam ljudi. Zato je normalno kad ti griješiš, ti ubijaš svoju duhovnu dušu, svoje dostojanstvo, padaš na razinu životinje. Čitavo dostojanstvo čovjeka je samo u duhovnoj duši. Time što imaš duhovnu dušu ti si iznad svih životinja i tebe nitko dirnuti ne može. Europske vlasti koje manipuliraju djecom i embrijima, su zločinci, shvatite, zločinci, jer Božju stvar, ono što je Bog stvorio, oni to uništavaju. Čovjek ne može raspolagati životom, ni svojim, a kamoli tuđim. Samoubojstvo, kao i ubojstvo je teški grijeh. To znači, ti se odvajaš time od Boga. Liječnici i kirurzi mogu raspolagati čovjekovim tijelom, to da. Ali duhovnom dušom ne. I mi možemo liječiti i tijelo i psihu, ali duhovna duša se može liječiti samo iz dubine bića, iz bitka odakle ona i potječe. Sjetimo se da u Knjizi postanka 2,7 kaže se, Biblija nas informira da je Bog od zemlje načinio čovjekovo tijelo, a onda mu je iz sebe udahnuo životni dah i tad je čovjek postao živa duša, ne životinja nego živa duša. Dakle, Bog je uzeo ono što imaju životinje i biljke, i od toga je tebi napravio tijelo. I zato mi na izvana, tjelesno sličimo životinjama. Međutim je onda udahnuo svoj dah, božanski dah, dakle, vječni kojim nitko ne smije manipulirati. Taj vječni je tebi udahnuo tvoju osobnost, originalnost, sposobnost da misliš, stvaraš, govoriš, odlučuješ, svjestan si, upravljaš svijetom. I taj životni dah prožima i tvoje tijelo, zato tvoje tijelo nije životinjsko, ali uvijek je još od zemlje i zato mogu i liječnici i drugi na neki način raspolagati tvojim tijelom, naravno uz tvoje dopuštenje, ne bez tebe. I budući da od embrija, djeteta ne možemo tražiti dopuštenje nema nitko pravo raspolagati njime. On je od Stvoritelja došao u utrobu žene. Jer čovjek ne nastaje ni od životinja ni biljaka niti kemijskih spojeva, nego samo od muškarca i žene. Pa bilo u epruveti, bilo u utrobi, samo od muškarca i žene. I cijelo čovječanstvo je kao jedan čovjek. Crkveni oci kao Augustin govore da je jedno čovječanstvo, sve je to jedan Adam. Zamislite to da od prvog Adama i Eve izlaze ljudi, od njih drugi, dakle, svi mi izlazimo od istog Adama, to ti je kao jedna rijeka koja izlazi, svi izlazite od majke, od čovjeka. Nitko od vas nije došao od životinje, iz konja, krave ili kemijskog laboratorija. Nitko, bez iznimke. Svi smo jedno. Od prvog Adama vučemo korijene. I zato od prvog Adama normalno da imamo nasljedne gene, to je istočni grijeh koji je umnogome razorio našu inteligenciju, osobnost, savjest, karakter, kreativnost, sposobnosti, svijest. Umnogome je razorio, taj istočni grijeh, to zlo koje je ušlo u nas i zbog toga patimo. I zato medicina ti pokušava pomoći na somatskom području, psihijatrija na tom, antropološka medicina na duhovnom području. Ali ono temeljno kako se pomaže to je vjera, Crkva, Isus Krist, On kao Bog, liječi, odnosno oslobađa od grijeha, zla, smrti. To ne može nitko. I zato hagioterapija nema ništa sa Isusom Kristom. Rekli smo, ne smije se na taj način liječiti jer Isus Krist u Crkvi, po sakramentima, po molitvi, ne liječi nego spašava. Niste nikoga koji se pričešćuje vidjeli da je postao bolji čovjek, nije, ali je spašen čovjek. Niste vidjeli da su neke rane prošle time što čovjek ide na ispovijed i bolesničko pomazanje. Ostaju neprijateljstva u braku i svugdje, dakle, to nije, sakramenti nisu za liječenje nego za spasenje čovjeka da ponovno čovjeka povežu sa Stvoriteljem jer je tu puklo. Čovjek se odvojio od Stvoritelja i njegov život je postao močvara, više nije spojen s Izvorom i zato je nečist, smrdi kao močvara, zato toliko grijeha, patnje i bolesti. I ta duhovna duša najprije treba Stvoritelja, zato smo kršteni, zato smo u Crkvi. Ali ta duša je ranjena, ostaju rane, treba ih liječiti. Isus nije došao liječiti, nego spasiti. Slomljeno srce je ono koje ne može ljubiti Stvoritelja i koje ne

može doživjeti ljubav Stvoritelja, to je slomljeno srce. To je on došao liječiti. Ali je nama ostavio (prekid cd-a od 47. minute do kraja – 50. minute).

CD 6

Prvi dio

Isto tako u psihologiji postoji niz funkcija, nekih vrsta organa, struktura koje isto tako funkcioniraju na jednome. Ali osobito je važno da vi upoznate strukture ili funkcije ili organe duhovne duše. Ona ima svoj organizam. Duhovna duša ima nešto što nema ni tijelo ni psiha, prema tome, nema ni medicina ni psihologija, a to je da je čovjek osoba. Osoba. Vi nemate u tijelu neki organ koji bi, da tako kažem, bio osoba, koji bi upravljao svime, ne. Srce su svoj organ, pluća su svoja, od svega možeš umrijeti, od svega možeš oživjeti. Osoba, šta je osoba? Osoba to si ti, ti ujedinjuješ u sebi, svojoj osobi, to da je to tvoje tijelo, tvoja psiha, da je to tvoja savjest, tvoj intelekt, tvoj razum, tvoje srce, tvoj karakter, tvoja svijest. Osoba, to je ona koja sve ima. Osoba je ona kojoj svi organi, i tijela, i psihe, i duha, služe. Osoba, to je tvoja svijest da ti vidiš drugoga i da s drugim razgovaraš kao s čudnim bićem, ti ne možeš ući u drugoga, i moraš ostati u sebi, ne možeš izaći iz sebe. Opet imaš potrebu biti s drugim. Osoba znači da imaš samo sebe i da si zato ti sebi dragocjen. Pazi, sve tebi služi, cijeli tvoj organizam je zbog tebe tebi darovan. Svaka žilica tvoga tijela, svaka funkcionalnost tvoje psihe, svaki organ tvoje duhovne duše tebi služi. Milijun milijardi stanica našega tijela, kažu medicinari i neuroznanstvenici, milijun milijardi stanica i svaka stanica tebe svaki dan pita: „Što hoćeš? Hoćeš biti zdrav ili bolestan?“ Ti odlučuješ. Vanjska kora stanice, kažu stručnjaci, ona je ona koja je poput antene, ona prima ono što ti govoriš svojim stanicama. Ali nažalost primaju i ono što govori tvoja okolina, najprije roditelji dok si malen, a onda drugi koji te vrijeđaju ili hvale. Dakle, ti s jedne strane daješ informacije stanicama, a s druge strane oni, drugi. Stanice primaju informacije i one u sebi imaju odluku, kad prime informaciju odlučuju se. Kad ti kažeš: „Ti si bijesan, ti si ljut“, one kažu: „Šef je rekao, moramo napraviti ljutost u stanici.“ Shvatite da stanice reagiraju prema tome kakav si ti. I tu je ta simptomatska bolest, od duha prelazi na tijelo, konverzijom. Stanice, dakle, preko stanica tijelo postaje bolesno. Ali kako vidite, nije bolest u stanici nego je bolest u duhu. Ozgor dolazi. I kad promijeniš to u duhu, da postaneš dobar, čestit, opraštaš, vjeruješ da ćeš biti dobar, kreativan, stanice dobivaju tvoje informacije i počinju tako djelovati. Shvati da ti si gospodar svoga tijela, duše i duha, ti. Nije istina da ima ijedan organ koji radi samostalno, ne, koji radi neovisno o tebi, apsolutno ne. Fizički neovisno o tebi, to da, tvoj želudac ne radi i pluća ovisno o tome hoćeš ga ti napumpati ili što. Ali duhovno sve zavisi o tebi, o tvojoj osobnosti, o tome kako kakav si ti. S jedne strane je važno da ti neprestano u svoje stanice šalješ pozitivne, dobre informacije. S druge strane da se suprotstaviš negativnim informacijama i bolestima koje ti šalju ljudi oko tebe. Najteže su one iz ranog djetinjstva koje roditelji nam šalju, braća, sestre, ukućani. Od trenutka začeća dijete sluša i čuje šta kažu tata i mama. „Pobacit ćemo te. Jao, ne vrijediš. Hendikepiran si, dijete. Jao, mozak ti ne raste. Bit ćeš mongoloid.“ Dijete užasno pati, devet mjeseci, to su patnje, mi nismo svjesni toga. Danas već jesmo. Kolike su to patnje. Dijete sve čuje, prima informacije i njegovo cijelo biće postaje teško bolesno od toga. Ali ako čuje dobre informacije: „Milo naše, ti ćeš se roditi, ma da bude ne znam što mi te ljubimo, evo zipka je tu, evo krevetić, evo tata i mama, evo baku smo

doveli da te čuva dok tata i mama budu na svadbi, na plesu, ne boj se.“ Dijete prima informacije i slaže ih. I to čini dijete zdravim od početka. Zato ćete jasno vidjeti da 90% djece koja su imala teško djetinjstvo, agresivne roditelje i okolinu, da pate od depresija, suicida, ovisnosti, agresivnosti, grižnje savjesti, krivice. S druge strane, djeca koja su imala dobro djetinjstvo da su sasvim suprotna. Kažem 90%, ne 100%. Jer imate onih koji su bili u lošim uvjetima, a uspjeli su se provući zdravi, dakle, ne smijemo to tako mehanički dijeliti. Ima stotinu razloga da je kod nekoga duhovni imunitet veći i unatoč agresivnosti roditelja, tuče i pijanstva u kući, dijete je uspjelo ostati zdravo. S druge strane imamo onih koji su imali izvrsno djetinjstvo, savršene roditelje, nježne, a dijete je postalo agresivno i depresivno. Zašto? Jer nije bilo sposobno primiti nježnost i ljubav. Tako da apsolutno ne smijete optuživati roditelje, jer nikad ne znaš što je. U konačnici, svi roditelji žele biti dobri. Ali u svakom od nas imate već prije toliko toga što onda odgovara ili ne odgovara nama i što ide na dobro ili zlo. Netko je više ili manje primio dobra, netko više ili manje zla. To je to. Dakle, čovjek ima cijeli jedan organizam i kažem centar cijelog organizma je osoba. Osoba nije organ, osoba je središte, osoba je upravitelj, osoba to si ti, i osoba to je tvoja svijest, to je tvoja sloboda, to je tvoja odgovornost. To je osoba. Nemojte osobu ubrojiti među organe. Zatim postoji niz organa. Prvi i najvažniji organ je život. Shvatite, osoba nema života. Vi možete imati osobu, ali ako nema života ona je mrtva. Život je najvažniji. Život daje osobi egzistenciju. Šta vrijedi ako čovjek cijeli svijet dobije, a svome životu naškodi? Znate šta je pakao? To je da si ti osoba, rođen si, stvoren si, na svijetu si, a nemaš života. O tome ćemo govoriti. Što život ubija? Ubija svako zlo život u tebi. Ti si osoba, ali u mraku. Ti si osoba, ne možeš ništa napraviti, nemaš razvoja, ne možeš se micati, ne možeš uživati, ništa. Izgubljen si. Osoba je, dakle, kao neka vrsta života, a zapravo nema života. Zato je život najvažniji. Zašto Prijatelj iz Nazareta kaže: „Ja sam život“? Znanost ne zna što je to život. Bitak je život. Život nije nešto što bi bilo na zemlji nego što je u dnu svega, u temelju svega. Sam bitak je život. Zato život ovisi o transcendentalima: unum, bonum, pulchrum, verum. Svaka dobrota čuva život. Svaka istina oslobađa život. Svaka ljubav čini život mogućim. Drugi organ je savjest. Savjest je spoznaja dobra i zla. Savjest je zbog toga spoznaja smrti i života. Kadgod ti ideš činiti zlo, ti ideš u smrt, i činiš samoubojstvo svoje duhovne duše, sebe kao čovjeka. Činiš sebe da postaješ nečovjek, životinja. Ti vegetiraš, ali si mrtav kao čovjek. Čim misliš dobro ti postaješ zdrav, vrhunski čovjek, sposoban, vrijedan, ti sebe oživljavaš. I sjetite se kako kaže doktor Amen da svaka pozitivna misao liječi naš mozak, dakle, mozak kroz koji prolazi duhovna energija, da tako kažemo, osobna naša stvarnost. Već mozak reagira. I kadgod negativno misliš, već se razaraju stanice mozga. To je jako važno spoznati. Prema tome, moral čovjeka, hoće li biti dobar ili ne, korumpiran ili ne, to nije nešto gdje Bog sudi, ne. Ti si već osuđen. Čim si ti nemoralan, u mislima, riječima, djelima, ti si već mrtav. Nema te tko suditi. Smiješno je govoriti kao Bog će te kazniti. Šta te ima kazniti kad si već kažnjen? Kako ćeš mrtvog čovjeka ići kazniti? Kažeš: „De da ja njega kaznim.“ Kako? Svaki smrtni grijeh, teški grijeh te ubija, ti si mrtav, nema te tko kažnjavati. Kaže: „Bog će te baciti u pakao“, kako kad već jesi u paklu? Već si razorio sebe kao čovjeka, tebe nema. Ostalo malo tijela, životinja na tebi, a čovjeka u tebi nema. Onda je intelekt kojim spoznajemo. Onda je razum. Intelektom spoznajemo cjelinu, sjetite se, jučer smo rekli – čovjek, kad kažeš čovjek točno znaš šta je. Ali kad to pokušaš razumski, racionalno izreći onda ne znaš više tko je čovjek. Je li čovjek glava ili trbuh? Je li čovjek noga ili mozak? Je li čovjek pluća ili srce? Što

je čovjek? Što je čovjek, recite vi meni? Seciraj ga kirurški, hoćeš naći čovjeka? Gdje je čovjek, je li u glavi ili nogama, recite mi? Gdje je čovjek? I obično kažem: „To sam ja.“ A je, to su tvoja prsa, a ne ti. To sam ja. Tko je čovjek? Gdje je čovjek? Recite mi, a gdje nije čovjek? U malom prstu na nozi, tamo si čovjek, nema gdje te nema. I obično mi mislimo da mislimo glavom. Ne, misliš jednako i prstom, malim i svim drugim, i nogama i rukama, svime misliš jer je svugdje duhovna duša, svugdje je intelekt i svugdje je razum. Zato se kaže da svaka stanica naša misli, spoznaje, odlučuje i djeluje. Imate jako puno organa. Ja sam jedanput nabrojio bar trideset i nešto, ali ima ih još trideset sigurno. Šta smatramo organima duhovne duše? To su specijalne funkcionalnosti. Jedna je funkcija mog života, druga moje savjesti. Treća funkcija je moga intelekta, četvrta je moga karaktera. Peta funkcija je moje kreativnosti. Šesta moje vjere. Sedma nade, osma mojih čežnji. Deveta je moje memorije – sjećanja i pamćenja. To su različite funkcije, dakle, sposobnosti čovjeka koje čovjek kao osoba upotrebljava. Sad upotrijebim razum, sad upotrijebim intelekt, sada oči, sada uši, sada emocije, sada ne znam to i to. Ti imaš pravo upotrijebiti sve, ti si slobodan. Probajte samo razmisliti šta to znači raspolagati i zašto si ti odgovoran. Jer gledaj, jeste ikad razmišljali kako ti dižeš ruku, na primjer? Ako ti nećeš dići ruku, tvoja se ruka ne može podignuti. I nitko ne može podignuti tvoju ruku umjesto tebe. Može je netko podizati, ali to je mrtva ruka. Ali ja naredim, gledaj moja ruka se mora dići, i prsti se dignu. „Spusti se“, i spušta se. „Idi lijevo“, moja ruka ide. „Oči, gledajte tamo“, i one gledaju. Zamislite da svaki djelić tvojih funkcija tijela i duše, slušaju tebe i čekaju na tvoje naređenje. Zanimljivo, ja ne moram uzeti neki kupluk, pritisnuti ili ne znam neki ključ uzeti da bi moju ruku dizao mmmmmmmmmmm i evo ga, i onda samo spustim džmdžmdžm. Recite mi, koji su to mehanizmi? Ja kažem hoću i točka. Ja nisam ništa tjelesno pritisnuo, nije dugme, pa da se ruka digla pa spustila. Ne, ja jako duh, ja samo lijepo dižem i baš me briga. Ja odlučujem, ja stavim ruku u džep. Ja kažem jeziku kako će se on vrtjeti u ustima da izađe glas, a preko glasa riječ, a u riječi misao. To su strašne tajne. Probajte malo razmišljati, poludjet ćete od sreće. Kako sve u nama služi nama, kako je to savršeno. I vidjet ćete u pauzi, hodaš baš te briga, a nikad nisi razmišljao kako to da tvoja noga tebe sluša. Gdje su dugmad za noge? Kad hoćeš hodati, koje dugme pritisneš? A kad uzmeš šalicu kave koje onda dugme pritisneš? Naravno, u ustima, je li, pa onda šalica. Joj, prijatelji moji, znate kad ćete postati ljudi, ljudi? Onda kad se počnete čuditi. Kad se počnete čuditi. Dokle god se ne čudite, vi niste ljudi, vi ste na razini životinje. Einstein je bio i protestant i Židov, nije išao ni u sinagogu ni u Crkvu, ali se divio, čudio se Stvoritelju. Tako je znao, ako ste ikad čitali njegove misli o Stvoritelju, o tom čudesnom biću, o tom čudesnom Bogu Svemogućem, on se divio, klanjao, ma ni jedan vjernik nije bio kao on. Čovjek bi rekao ateist, ne ide ni u Crkvu ni u sinagogu, a on s Njime sjedinjen: „Kako si to čudesno napravo.“ Svaka čestica materije je čudesna, nevjerojatna. Svaka stanica biološka nevjerojatna. Što se to događa? I ako nikad niste stali i razmišljali, vi ste uzalud živjeli. Znate zašto ste bolesni? Zato što se ne čudite. Jer to što se ne čudite znak je da ne spoznajete, niste svjesni. To znači da prolazite prazni svijetom. Badava vam svaka vaša diploma, prava diploma nastaje kad ti u svakom djeliću života otkrivaš, otkrivaš, otkrivaš. I uživaš, diviš se. Tad si zdrav čovjek. Da bismo sve te naše organe mogli bolje razumjeti ja sam ih pokušao grupirati u tri grupe. Jedno su vitalni, drugi su kognitivni, a treći su djelatni – praktični. Vitalni organi čuvaju život. Oni su bitni i oni su najvažniji. Kad njih povrijedite to boli najdublje jer to je ubojstvo čovjeka. Drugo su onda kognitivni. To su organi po kojima spoznajemo svijet oko sebe i u sebi. Oni su

važni, ali ne tako strašno kao vitalni. Treći su djelatni ili praktični organi. To su oni koji izvršavaju naređenja. Kako djeluju kognitivni i praktični? Kognitivni najprije imaju misao, onda tu misao izreknu, reknu šta bi trebalo raditi. Najprije imaš misao da bi trebalo sad ići na pauzu i da bi na pauzi trebalo popiti Naru, ne Fantu, nego Naru da hrvatski radnici nešto dobiju. Jer Badel proizvodi Naru, a Fantu Coca Cola. Zašto bi Amerikancima plaćali? Našem radniku treba dati. I onda promisliš: „Aha, uzet ću crnu kavu, a ja ću čaj, ja ću bombon, ja ću izići na zrak pa ću vidjeti kako je sunce divno danas, nije ubitačno.“ Dakle, imaš misao. To misao izrekneš brže kolegici: „Ja idem to, to i to.“ To ti je kao kad arhitekt ima misao kako će izgraditi jednu katedralu. To je misao u njemu, to nitko ne vidi, samo on zna, razradio je sve, ali u mislima. Iza toga on napravi nacrt, to je riječ. Nacrt. A onda taj nacrt daje da se čini. To je djelo. Zato je misao pa riječ pa djelo. Čovjek radi na ta tri koraka. Najprije misli šta će napraviti, onda to izrekne. Kad izrekne već se pokreće njegova volja, sloboda, a sloboda onda pokreće sve tvoje organe, ruke i sve gdje treba raditi i sve djeluje u tome što si ti odlučio. To je djelo. Zato ljudi koji samo misle, oni su frustrirani ljudi. Nije intelektualac čovjek koji misli, nego koji misao zna izraziti, a onda je ostvariti. To je intelektualac. Intelektualac je prije svega mudar čovjek. A mudar čovjek zna da se djelima ostvaruju misli i riječi. Ima ljudi koji misle puno i ništa od toga, poludjeli su, otišli u Vrapče, u ludnicu. Ima ljudi koji stalno govore, govore, to su naši političari. Vječito govore, ali od toga ništa. A ima trećih koji kad govore čine, e to su pravi ljudi. To su mudri ljudi. Tek kad načiniš nešto tad si sretan, tad si potpun. Zato Isus kaže: „Ne onaj koji govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši.“ Zato je vjera bez djela mrtva. „Idi i ti čini tako.“ Ne idi i misli tako. Čini. Vas pet stotina na ovom studiju, svi vi mislite, puno govorite osobito u pauzama, ja, ali poslije čekam godinu dana, vas pet od pet stotina čini. Zamislite kako je malo onih koji se spašavaju. „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“ „Da, idite kroz uska vrata.“ Uska vrata, to ti je – idem to učiniti. Idem napraviti taj ispit. Idem napraviti Centar za hagioterapiju. A ne hvaliti se: „O, ja sam slušao profesora Ivančića.“ Toliko gore po tebe, nisi postao nitko i ništa. „Kako ne, ja sam razgovarao s njime.“ „A i ja sam, ja svaki dan razgovaram s Ivančićem. Kakva mi korist.“ Treba činiti tebe samoga. E tad nastaje novi čovjek, djelo. Isus nikad ne kaže: „Moj Otac stalno misli i ja mislim.“ Ne. Ali: „Moj Otac stalno radi i ja radim.“ Radi. Svi mislite da je godišnji odmor u tome da ništa ne radiš, o ne, to je ubojstvo, samoubojstvo. Godišnji odmor se sastoji u tome da nešto drugo radiš nego li na poslu. Da ne zahiriš samo u jednom. Ako čitaš samo jednu knjigu, učiš ili radiš u uredu neki teški, dosadni posao, onda u pauzi uzmi neku pametnu knjigu pa ju čitaj fino, polako, knjigu koja te odmara. Vidjet ćeš kako ćeš se odmoriti. A ne crnu kavu, pa cigarete pa onda brbljaš pa vičeš. To nije odmor, to je ubojstvo. Nas su uvijek učili da je odmor u tome da jedan posao ostavim pa radim neki drugi. Čovjek mora stalno raditi. Zašto? Jer bit duha je da je on stalno djelatan, duh je stalno aktivan. Duh ne može ako nije stalno aktivan. Duh se odmara kad ga aktiviraš. Kao što žena misli kad govori. Tako je duh aktivan i zdrav samo onda kada misli, radi, djeluje. Psiha se odmara da ne radi, i tijelo, ali duh da mora raditi. Ako duhom ne radiš ti se umaraš, ubijaš se. Bit duha je apsolutna sloboda neograničenosti i zato on čezne, radi, radi, radi, još, još, još. Svi hagioasistenti dosad su mi pripovijedali, imaju isto iskustvo. Kažu: „Radim najprije na svome poslu“, na radnom mjestu, „umoran/-na dođem. Zatim idem raditi s pacijentima dva-tri sata. Nakon toga se vratim od pacijenata odmoren/-a da ne mogu vjerovati.“ Jer na razini duha radi. To tako odmara. Tebe liječi rad s pacijentima. Najdublje tebe liječi. Ti postaješ svjestan duhovne

dimenzije, ti razmišljaš, ti duhovno djeluješ, postaješ izvanredno osposobljen. Dakle, naš duh se rehabilitira radom. Stanice mozga se rehabilitiraju, ne tako da miruješ, nego da misliš pozitivno, govoriš pozitivno, činiš pozitivno. Tad vidiš kako se stanice mozga obnavljaju, regeneriraju.

Drugi dio

Zapamtite, pokušajte si to otprilike sada predstaviti. Pokušali smo grupirati duhovne organe, organe duhovne duše da bi vam bilo lakše shvatiti kakve i gdje nastaju bolesti. Prije smo govorili o bolestima svagdašnjim, bolestima egzistencijalnim, o bazičnim. Dovoljno je govoriti samo o bolestima organa jer i egzistencijalna i bazična bolest je bolest na nekom organu. I organe treba liječiti. To će vam biti puno lakše. Organe dijelimo, sjetite se, prvo smo rekli na vitalne, drugo na kognitivne, treće na djelatne. Idemo sada govoriti o vitalnim organima i kako njih liječiti. Vita latinski znači život. Vitalni organ znači bitno u čovjeku, bez života čovjek ništa nema. Život je uvjet za sve drugo. Ti možeš imati zdravo tijelo, zdravu dušu, sv, ali ako nemaš život, ništa nemaš. Zamislite grad Zagreb. Sve su električne instalacije izvrsne i nestane struje, i šta vam vrijedi? Cijeli grad je, dakle, paraliziran, bez života, bez struje. Sve vodoprivredne instalacije su u redu, voda bi trebala teći, a vode nema. I ljudi žeđaju i umiru od žeđi. To je život, sve je u redu, a života nemaš. I tu je prekrasni naš Isus iz Nazareta rekao: „Što koristi čovjeku ako sve dobije, a život izgubi ili životu naškodi?“ Ono što pacijent najviše čezne i traži od tebe to je da mu spasiš život. Kad se radi o životu, koji organi idu u te vitalne ili životne grupacije? Prvo je to osoba jer ako imaš život, a nemaš osobu, opet nemaš ni osobe ni života. Jer život treba osobu da bi imao šta oživjeti, razumijete? Prema tome, ako nemaš osobe, osoba uništava život ako je nema. Osoba ako je zdrava onda je život zdrav. Drugo je to život, duhovni osobito, a onda i fizički. Treće je to savjest jer ako činiš zlo, razaraš život, razaraš i osobnost. Četvrto je to srce, srce je središte osobe. Srce je središte osobe. Ili srce je vitalna savjest. Savjest kao takva je nešto zakonsko: moraš činiti dobro, ne smiješ činiti zlo. A srce je nova savjest i u Svetom pismu se često govori o srcu kao savjesti. Sveti Ivan u svojoj poslanici kaže: „Braćo, ako ljubimo jedni druge pa makar nas srce optužuje, spašeni smo, opravdani smo.“ Srce nema ništa sa zakonom, s onom savješću. Srce je ono što Isus kaže: „Ljubite jedan drugog kao što sam ja ljubio. U tome su svi Zakoni i Proroci uključeni.“ To je srce. Sveti Pavao kaže da je ljubav zapravo temeljni zakon. Tko ljubi, sve je ispunio. Stari Zavjet je bio savjest. To je bio zakon i vidjeli smo, to nisu mogli činiti, nemoguće je izvršiti sve što savjest traži. I nema čovjeka koji ne griješi. I najsvetiji čovjek griješi, nemoguće je ne griješiti. Bog je trebao Gospu izuzeti od grijeha, Bog, ne može čovjek to. Nije Marija svojom dobrotom napravila da ona bude bezgrešna, to je Božje djelo. Čovjek ne može ne griješiti. Ne možeš ispuniti sav zakon, to Pavao jasno kaže. Prema tome, nije spas u ispunjenju zakona, nitko se spasiti ne može ako živi po savjesti. I sada toj savjesti dolazi ljubav, ljubav Oca nebeskoga, ljubav je Božja razlivena u srcima našim. Dolazi Isus iz Nazareta koji umire za čovjeka, ljubav, srce, srce Isusovo. Uzima na sebe naše grijehe i krivice. Oslobađa nas, dakle, od krivnje, makar griješimo, Bog nam ne ubraja krivnju zato što vjerujemo Isusu, Bog nam ne ubraja. To je kao da si okrao cijeli svijet i korumpiran si, ali ti sud to ne ubraja. Kaže ne možemo mu to ubrojiti jer je psihički bolesnik. Ne možeš ubrojiti čovjeku njegove grijehe kad je on teški duhovni bolesnik. I zato jer smo napravili neizmjerno puno zla, zlo smo radili, a često puta nismo krivi, nismo htjeli, ali se to događa. Zbog toga je

Isus došao da popravi, donio je opravdanje da popravi ono što smo mi razorili. Prema tome, On me ljubi, za mene je išao živjeti, za mene umrijeti, za mene je sve učinio. Ljubav. I ta ljubav je nova savjest, to je srce. Tako da je srce središte čovjeka. To je ona prava savjest, savjest ljubavi. „Ljubi i čini što hoćeš“, kaže Augustin. I napokon vjera kao povjerenje. Dok imam povjerenje u život, u dobro, u istinu, ja živim. Kad to nemam ja sam mrtav. Dakle, zapamtite. Vitalni organi su osoba, život, savjest, srce i vjera. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Probajte si ponoviti. Probajte u sebi pronaći, gdje je u tebi osoba, tko si ti, aj probaj pronaći, osjetiti u sebi, doživjeti osobnost, osobu svoju. Tko si to ti? Pogledaj, mi smo svi drugačiji od tebe, ti si jedini original, samo si ti takav. I zato si dragocjen. Vidiš li sebe kao osobu? Drugo život. Pazi, ti imaš svoj život, nemaš moj. Pokušaj doživjeti to. To moraš spasiti svoj život. Na tebi je da ga ljubiš. Treće, savjest. To znači da ti savjest sad kaže: „Nemoj sad spavati, profesor govori. Nemoj previše jesti pod ručkom. Nemoj popiti dvije litre vina, dosta ti je čašica mala. Upropastit ćeš se.“ Savjest, dakle. Slušajte kako savjest govori. Kako ti savjest govori: „Nemoj osuditi tu gospođu, vidiš ona je takva, ali hvala Bogu. Nemoj se ljutiti na svoga muža, pa i on bi htio biti drugačiji. Ali vidim na tebi da si ti još gora od njega.“ I savjest ti kaže: „Nemoj se ljutiti, budi dobar.“ A onda dolazi srce. Srce ne voli nikoga, ne, srce ne može voljeti. Srce nije organ sviđanja, ne, sviđanje nastaje u psihi. Tvojim se očima nešto sviđa ili ne sviđa. Srce je organ ljubavi, a ne sviđanja ili voljenja. Nemoj nikog voljeti, najgore mi je kad me vole ljudi. Ali teško je kad me kršćani ljube, oslobodi Bože od kršćanske ljubavi. Tad znam da ću sam živjeti i umrijeti kad me kršćani vole, ali kad me ljube, oslobodi Bože. Dakle, pazite. Voljeti znači netko ti se sviđa i vi uđete u brak, i kad ti se prestane sviđati vi rastavite brak. Što ste genijalni, baš vas briga za djecu, ne sviđa ti se. Studiraš hagioterapiju dok ti se sviđa, oda kad ti se više ne sviđa baciš sve u koš. Sviđanje je opasno, to znači, voljenje je jako opasno. Nemojte nikoga voljeti jer to je znak da ćete ga prestati voljeti, a to je ono najgore. „Ja te volim jer si dobar. Ako se pokvariš mama će te“, što? Poslati u zatvor. Draga mama. Ljubiti znači imati sućut prema čovjeku, doživjeti ga iznutra, osjetiti poštovanje. Osjetiti da on nije izvanjski, nije važno, promijeni se ti ne znam kako, neka se izobliči tvoje tijelo, ali ti ostaješ ona ista osoba. I što si stariji i ružniji izvana, to te više volim. Znate kako je lijepo baku od 93 godine zagrliti. Bože moj, sve škripi u njoj, ali osjećaš kako je ljubav tu u njoj i tebi. Mladu djevojku od 18-20 godina ne možeš ljubiti, nju samo voliš. Jer čim ju pogledaš sviđa ti se i ništa drugo. I čim obuče drugu haljinu, više ti se ne sviđa. Kad padne na ispitu prestanete hodati. Ćao, amore, nema više ljubavi. Shvatite, dakle, razlikujte dobro ljubiti od voljeti. Srce je organ ljubavi, ne sviđanja, ne voljenja. I vjera, vjera je projekt tvoj, vjera je gledanje tebe kako ćeš biti u vječnosti i ako vidiš vječnost kao projekt, ti ćeš ovdje živjeti već sada vječnost, i biti uvijek plemenit. Kognitivni organi su ovi: prvo intelekt, drugo razum, treće svijest, četvrto intuicija, vjera kao objava, savjest kao određeno znanje o dobru i zlu, i pamćenje i sjećanje, tu se sve nalazi, spoznaja i znanje unutra. Djelatni organi su kreativnost, a niste prepisali, evo izvolite, to moji Hrvati u drugoj i trećoj dvorani plaču ako ne mogu to vidjeti. Ovih je kognitivnih sedam. Vitalnih je pet. Memorija, savjest, objava, intuicija, svijest, razum, intelekt. To su organi duhovne duše, kognitivni, pazite. Nemojte to miješati sa oči, uši jer to su osjetni organi, tjelesni organi, nisu duhovni. Djelatni su: kreativnost, umjetnička, znanstvena, ljudska kreativnost, drugo slobodna odluka, odluka, dakle, da krećeš, karakter da sebe iznutra izgrađuješ, djeluješ na sebi, vrline i kreposti da vježbaš se. Vjera, nada i ljubav kao tri koraka u ostvarivanju projekata. I religioznost koja

traži određene zadaće, obveze ako si u nekoj religiji. Ići na molitve, ići na obrede, ići na vjeronauk i tako dalje. Dakle, sve to traži djelatnost. 5, 7, 6 – 18, nismo sve organe ubrojili tu, kasnije ćemo, ne moramo sve sada. Ali bitno je da razlikujete da imate te. Vitalni su organi najopasniji jer tad je čovjek ugrožen, tada je on najagresivniji i najdepresivniji, sve do suicida. Kognitivni su manje opasni, ali je opasno kad krivo nešto spoznaješ, onda te to zavodi. Treće su djelatni. Oni su važni jer smisao života je samo ako počneš djelovati. Ako uvidiš da moraš nešto učiniti i nekamo poći. Smisao znači ići nekamo. S-misao. Vidite imate misao i s. Gedanken, jedno je danken, to je zahvaljivati, a drugo je ge, ići zahvaljivati. Dakle, tako je kod nas s-misao. To je misao koja te čeka da ju ostvariš, onda nalaziš smisao. To su talenti koje imaš, to su tvoje sposobnosti, to je smisao. Želim vam dobar tek, dragi moji, budite dobri na ručku i dođite poslijepodne, bit će strašno zanimljivo.

Treći dio

Faljen Isus i Marija. Dobar dan. Ateisti se boje reći: „Dobar dan.“ Najprije ćemo kratko odgovoriti na pitanja. Onda ću vas pustiti malo da spavate, a iza toga ćemo prijeći na dalje izlaganje. Najprije, jeste mi dobro? Je li vas oslobodio i ojačao ili vas je opteretio? Da li oni gore prevode jer imam dojam da samo Hrvati reagiraju? I to par Hrvata ovdje u dvorani, a strani ljudi ništa.

Prvo pitanje. „Profesore, doktore, učitelju, prijatelju Tomislave Ivančiću. Evo ovom prigodom koristim priliku da vas pozdravim, blagoslovim, zahvalim na Vašim radnjama s nama. Isuse, hvala za profesora Tomislava Ivančića, što nas liječi, mir, radost, oprost, ljubav kroz tebe daje. Fala, Isuse, što si baš izabrao Ivančića doktora. Volim vas obadvojicu svim srcem i dušom“, kaže Anđelka. Mene i moga šefa, pa to je divno.

„Kako se ljude može izvaditi iz toga da se za svoju djecu žrtvuju i pomoći im?“ Tako da se žrtvuju još više. Nemojte ih izbavljati, molim vas. Čovjek osjeća dostojanstvo, sreću, zadovoljstvo, smisao kad je za nekoga darovao život. Ako vi izvučete da se ne mora žrtvovati ni za obitelj, ni za radno mjesto, ni za djecu, to su najfrustriranije osobe. Kadgod sam se žrtvovao, ja sam bio sretan. Dok ja vama ovo predajem ja sam zdrav. Čim ja nemam kome šta predavati ja sam bolestan i moram tražiti ljude kojima ću dati samoga sebe. Jer sebe imaš da se daruješ, kad se daruješ ti si u nebu. Kad se čuvaš da se ne daruješ ti si u paklu, prijatelju. Pa dajte bar vi kršćani shvatite temeljne zakonitosti svijeta. Šta ste vi sretni kad se ne morate žrtvovati za djecu? Sram vas bilo. Pa kud ćeš ljepše. Bože moj, sa svojim nećakom sam doživio najljepše dane. Kad smo bili na feriju, on imao tri ili četiri godine ja kažem: „Čuj, nećače, ja idem malo spavati“, a on: „Ćićo, idemo se igrati.“ „Ma ja moram malo odrijemati.“ Ja odem malo spavati i onda ja slučajno malo sjedim na rubu kreveta, a on kroz ključanicu kaže: „Ćićo, vidim te da ne spavaš.“ On je danas prekrasan profesor violine u Slavonskom Brodu u gimnaziji, ali uživa, uvijek se on toga sjeća, a i ja. Ja mu kažem: „Krešo, ne možemo igrati pala je kiša“, a on kaže: „Ćićo, mekano je“, a za njega mekano znači suho je. Sasvim druge pojmove. Vjerujte mi, na djeci se duša liječi. Obitelji i brakovi koji nemaju djecu su patničke, mučeničke obitelji. Njih ljubim jer znam da pate. Ali žalim obitelji koje nemaju puno djece, oni još nisu upoznali pravo smisao života. Ja nisam vidio ni jednu obitelj da imaju

sedmero, osmero, devetero djece, a da su nesretni. Ali sam vidio obitelji s dvoje ili jedno dijete koji su užasno frustrirani. Pa si vi mislite. Ja radim od 1971. u Zagrebu sa studentima. Svi ti studenti su postali brakovi, izvrsni brakovi. Ja sam ih većinom vjenčao, neke ne. Oni svi imaju najmanje četvero djece, i više, do sedmero, osmero, devetero. To su mi danas najvjerniji brakovi, svi su vjerni, nijedan se nije rastavio. Nema problema s djecom, naprotiv. Djeca njihova su genijalna, rastu još više i dalje. Pa to je prekrasno. Kad ćete shvatite da je čovjek smisao tvog života? Čovjek je smisao tvoga života. Zašto su majke vrhunske žene? Zato što nose dijete, odgajaju dijete, žive za dijete, žrtvuju se za dijete. Majka. Zašto muškarci pate? Zato što ne mogu biti majke. Daruju ženama: „Daj mi rodi dijete“, i onda čekaju da iz nje iziđe. A on čeka da mu dođe sin, kćerka. Milina. Prijatelji, čovjek je najvažnije biće na zemlji. Na djeci se duša liječi. Ja nisam našao da je brak koji se rastavio bio sretan. Nisam našao brak koji ima jedno ili slučajno dvoje djece, a da su sretni. Ali brak sa šestero, sedmero, osmero, ja sam našao da su sretni. Samo im treba pomoći u ovome smislu, da vide smisao. Pa nije smisao života jesti, piti, uživati i spavati. Ma ne. I na kraju doći u starački dom. Nego dokraja živjeti za sve, za svoje, za svoje, svoje. I vi to ne osjećate, znači da ste vi bolesni, teško bolesni. Ja vas žalim. To je rak rana suvremenog bića da čovjek nije najvažnije biće. Ako je Isus iz Nazareta, Bog i čovjek, umro i živio za čovjeka, a ti ne živiš za čovjeka, nisi sa Isusom. I nisi spašen. Koji ljubi čovjeka i živi za čovjeka, taj je sa Isusom i taj se spašen. I taj je human, taj je sretan čovjek. Ne može netko biti vrhunski intelektualac i znanstvenik i istražitelj, bez djece. Ma, to mogu ja jedino. Ja sam svećenik u celibatu. Zato što imam sto žena umjesto jedne i zato što imam tisuće djece umjesto dvoje. E tu je razlika. Tko se odrekne jedne žene ima sto. I vi to ne vjerujete. Sjećam se prije dvadeset i nešto godina, na jednom seminaru, bilo ih je šest stotina ljudi. Velika strašna dvorana u Zagrebu je bila. I taman u pauzi ide jedna gospođa, 39 godina. Ide i stane na sredini dvorane, kod mikrofona i rekne: „Profesore, rekli ste da imate 1000 žena, mogu li ja biti 1001.?“ Primio sam ju. Kad muškarac prihvati ženu, ona je puna, ona osjeća smisao. Kad žena prihvati muškarca, on osjeća da je vrijedan, dragocjen i on je sretan. Brakove rastavljaju samo egoistični ljudi, bolesni ljudi, njih treba liječiti. Treba im pomoći, treba ih ljubiti. Sto put sam osjetio, na maloj djeci izliječiš dušu da je ne znam kakva. Kad vidiš kako se djeca pouzdaju u tatu i mamu, onda ja vidim da se ja tako moram pouzdati u Oca nebeskog i Isusovu mamu i moju mamu. Kad ja dođem Mariji pa joj kažem, nema njoj nego se trudi da napravi sve najbolje. Ne dopustite da vas suvremena, postmoderna ideologija uništi, molim vas lijepo. Ne dajte se zavesti jer postmoderna ideologija je egoistična. Ona razara brakove, obitelji, moral, Crkvu, vjeru, poštenje i humanost. To je postmoderna. Postmoderna je individua. Ja imam pravo uživati, ja imam sva prava, dobro, a drugi? Ja trebam uživati, a ja? Živite u opasnim vremenima. Ako vas zavedu ja vas žalim. Onda niste inteligentni ljudi. Ako mislite da je pravo ono što pišu mediji i kažu političari, onda ste vi zavedeni, vi ne živite život. Slušajte svoju savjest. Slušajte bit svoga bića, svoje srce. Slušajte kako djeca vam pripovijedaju. Slušajte ono što već tri milijuna godina živi u čovječanstvu. Slušajte, prijatelji. Nije postmoderna epoha ništa otkrila nego je samo razorila i ono malo što imamo. Budite pametni. Zar vi vjerujete da tehnika čovjeka usrećuje? Zar vjerujete da farmaceutika čini čovjeka zdravim? Aj, budite pametni. Čovječe, ostani čovjek. Nadam se da vam je jasno jer, prijatelji, vidjet ćemo se u nebu, brzo ćete vi doći u nebo pa svi ste vi stari više-manje. Ovdje sam jedino ja mlad. Brzo ćete vi doći u nebo, bit će vam žao. „Profesore, zašto Vas nismo čuli?“ Garantiram vam. Slušajte temelje

svoga bića, gdje je izlaz? U svijetu samo koji se bori protiv zla, koji ne da da ijednog čovjeka zamrzi nego da svakog čovjeka zavoli, da ga ljubi, da mu prašta, taj je čovjek velik. Čovjek je jedino vrhunsko vrijedno, onda ću i ja umrijeti za čovjeka. Ako moj Isus živi za čovjeka, onda ću i ja. I nema drugog pravila, prijatelji dragi. Ne može meni jedan čovjek biti neprijatelj. To je bit hagioterapije. Tko to ne shvaća ništa nije shvatio. Čovjek mi je važan. Svaki od vas je meni važan. Neka jednoga od vas zamrzim, ja sam u paklu. Pa nisam lud. Pa vi ste meni dragocjeni. I ja ću vas dovesti u nebo, ne bojte se, doći ćete u nebo. Samo nemojte da neki stoje pokraj vrata i kažu: „Profesore, nemam ni kave popiti, ni juhu jednu.“ Čovječe, daruj sve što imaš da ti sve dođe gore u nebo, pa kad ja dođem i pitam šta imaš, „profesore, gledajte jezero, vila, kuća, gledajte šta sve imam.“ Joj. Netko se buni i viče: „Jooooooooooooj.“ Prijatelji, vidjet ćete, ovdje smo na putu samo, na prolazu. Gore je život, jedva čekam. Vidjet ćete kad vam gore budem držao ovakav jedan seminar. Tad ćete reći: „Profesore, kako ste sve znali?“ Pa razgovarao sam sa svojim šefom, kako ne bih znao. Budite pametni, ne dajte se zavesti. Pa šta vrijedi ako si se danas i dobro najeo, sutra si gladan. Ako si danas zdrav, sutra imaš rak i umireš. Ako danas živiš, sutra umireš. Čovječe, pa zar je to život, zar zato živiš? Pa nisi lud. A gore se živi za vječnost.

CD 7

Prvi dio

Sve je gore, čekam vas. Nemojte da se moram stidjeti gore, da mi dođe đavao pa kaže: „Onog sam ti oteo, i onog.“ E nećeš, svaki mora doći u nebo. Isus je rekao apostolima: „Bit ćete tamo gdje sam ja.“ I ja moram vama reći: bit ćete tamo gdje sam ja. A zato se ja moram truditi, idem ja za Isusom, nema drugog. Ne bojte se, garantiram vam. Vidi kako ne vjeruju. Da, ne vjerujete mome šefu, onda ni meni. Vidjet ćete, uživat ćete.

Sljedeće pitanje. „Profesore, možete li nam, molim Vas, dati primjer psihičkog organa. Ja sam na primjer karakter, memoriju i slično smatrala psihičkim.“ Na primjer, emocije, to da ja vidim, gledam, smatram, čujem i tako dalje. Osjetne spoznaje koje su istovremeno psihičke naravi. Zatim je to mentalno područje, a mentalno područje nije ništa drugo nego razumsko, racionalno područje. To nije um, um je duhovno područje. A razum je još uvijek psihičko, mentalno. Mens znači razum. I gdje se to onda pokvari nastaju problemi i psihičke bolesti.

„Profesore Ivančiću, poštovani, što više radim na sebi osjećam vrhunske pomake u svom životu, no vidim da se u meni rađa i oholost i neka tvrdoća kao da postajem licemjer. Postala sam grublja i prezahtjevna. Kako da riješim taj disbalans i postanem vrhunski hagioasistent s više ljubavi u srcu?“ Dobro je, draga prijateljica, ovo nakraju što si rekla – s više ljubavi. Nemoj ljude tretirati kao nekoga tko treba nešto činiti, ti čini ono što bi oni trebali. A njih ljubi. To znači imaj samilosti, ti ne znaš što je u pojedinom čovjeku i zašto je on slab, nervozan, grešan, nesposoban. Imaj sućut, samilost, imaj dobrotu, to je ljubav. Kao što znaš da dijete ne može samo sebe odgojiti, ne može samo sebi zaraditi da živi, nego ti za njega živiš. I kad dijete plače i kad je bezobrazno, ti ga ljubiš. Ljubi svakog čovjeka, tad ćeš prestati biti licemjer. Najgore je pomisliti: „Ja studiram hagioterapiju, ti moraš…“, ne. „Ja studiram, imao sam čast da studiram i zato sam spoznao, svi smo mi ranjeni. Dragi čovječe, ne moraš se truditi, ja te svejedno volim. Ok? Šta kažu Talijani? Talijani spavaju.

Još jedno pitanje ima ova gospođa. „Sve krene odlično s hagioterapijom i onda mi moj muž rekne i ja se užasno rasrdim i počnem vikati i vrijeđati ga.“ Tipično. Ali nemojte se zbog toga uznemirivati, to je normalno, žena si. A to znači imaš svoje emocije, ljubav, intuicijski vidiš stvari koje muž ne vidi, i to te nervira. Drugo, pokušavaš biti drugačija, vidiš da se ne možeš praviti važna i bolja od muža, nisi bolja od muža. Znate gdje je problem žena? Njih je puna Crkva i to je meni najgore na svijetu. Zašto? Mi stalno smatramo da su žene pobožne, one dođu u Crkvu, mole, mole, mole. Uništiše mi Crkve s tim svojim molitvama. Međutim, ako ja razmišljam tko je pobožniji, tko je više kršćanin, tko je više Kristov, onda ja nalazim – muž, muškarci. Muškarac je napravio Crkvu, i toranj, i križ. Muškarac je napravio zvona, ne žena. Muškarac je napravio pod u Crkvi, ne žena, i strop u Crkvi, ne žena. Muškarac je napravio klupe u Crkvi. Muškarac je napravio oltar u Crkvi. Muškarac je napravio i kalež i hostiju, sve je muškarac napravio. Muškarac je napravio kipove tamo, i stepenice. Muškarac je napravio i auto da žena može doći, i autobus da može doći u Crkvu. Ma sve je on napravio. Žena ništa drugo ne treba nego sjesti u auto da ju prenese u klupu u Crkvi. I sad mi recite, tko je u Crkvi više kršćanin, muž ili žena? Nikad žena. Kad sam ja s muževima, ja mogu s njima složiti se, idemo graditi novo, idemo centar, idemo napraviti nova zvona, idemo ovo, idemo skupljati milostinju, idemo ovo se dogovarati. Sa ženama ništa ne mogu. One samo: „Idemo moliti, idemo moliti.“ A kako žene mole? Tako da blebeću. Jako bih volio da razmislite malo da su muževi daleko pobožniji od žena. Recite mi tko je na oltaru, žena ili muž? Tko je svećenik, žena? Tko je biskup, žena? Tko je papa, žena? Ma sve žena. Tko je Isus, žena? Ma daj dozvolite vi i vaš feminismus, dosta mi je. Znate postali smo oholi. Žene misle da su one prave. One ispunjaju Crkvu, one trče pred oltar, muškarci jadni kad dođu u Crkvu onda su u sakristiji ili tornju ili negdje iza orgulja. Ali žena je naprijed, ona je glavna. Pa daj, ženo draga, što si ti napravila za Crkvu? Pa vidiš da te nema ni u životu svećenika, a on je celibat. Ni u životu biskupa, nema te nigdje. Vidite šta želim reći. Budimo realni i upotpunimo sliku. Muškarac je čovjek koji gradi zidove kuće, on ti napravi kuću i uredi unutra sve što treba, a onda tebi dadne da ti urediš boje zidova, da namještaj staviš, rodiš dijete i on je oko tebe, on je nad tobom, on te ljubi svim bićem. I muškarac uživa što je tebi napravio crkvu, toranj, zvona, i što svećenik ti smije propovijedati, on uživa što je tebi ženi sve dao. Zašto ne shvaćate da ste ljubljeni u Crkvi? I onda još hoćete vi silom biti, ne znam ni ja, muškarci. Vi hoćete biti i svećenik i biskup. Pa dajte napravite mi crkvu pa ću vas priznati da ste biskup i svećenik. Samo kad priznamo jedni drugima specifičnost, ti si kao žena genijalna, ti intuitivno, ti vidiš Boga, ti ga spoznaješ, ti vidiš život, ti ljubiš život, ti odgajaš djecu. Ti si tu i za muža i za sve. Ali da li si zahvalna mužu: „Mužu, napravio si divnu kuću“, a ne: „Ovo ti ne valja, ovo ti ne valja.“ Sjećam se jedan muž, bio je stariji od žene 25 godina. Ona radila u bolnici, a on siroče doma uvijek se mučio. Da bi ženi napravio nešto lijepo išao je ženi fine boje staviti u kuhinju i glavnu svoju prostoriju. Onda se radovao, sad će žena doći i onda će reći: „Joj, kako si lijepo uredio.“ Ona došla s posla, on je upravo stajao na stolici. Ona došla i gleda: „Kakve su ti to boje? A što ti je ovo? A sram te bilo, kako to izgleda? Pa što si to napravio, pa uništio si kuću!“ On je doslovno pao sa stolice, otišao je u bolnicu i uskoro umro. Siroče. Ja ga znam, bio mi je veliki prijatelj. Zašto ne priznajemo jedni druge? Kako možete reći da ste vi žene u Crkvi? Ma niste, muškarci su meni u Crkvi. Ja kad sa ženama razgovaram, ništa o vjeri ne mogu razgovarati. Kad s muškarcima razgovaram, ma joj, ja uživam imati muškarca. Konačno ljudski razgovaram. Sa ženama brbljam, svađam se,

politika, ovo, ono, joj, oslobodi Bože. Različiti smo. Pa daj jedanput priznajte: „Moj muž je meni napravio to, to, to. I kad se pokvari nešto u autu, moj muž radi. I kad se struja pokvari, moj muž. I kad ovo, moj muž. Ovo moj muž, ovo moj muž.“ Pa to je i milina i kad mu to priznaš, on uživa. Onda će reći: „A moja žena ovo, ma imam najbolju ženu na svijetu.“ Pa kad ćete to shvatiti? Zašto prihvaćate glupi feminizam koji vas rastavlja? Žena mora biti i muž i žena i sve, ma daj molim te. Žena mora roditi troje djece sama bez muža. Aj probaj. Pa je li vi shvaćate tko je prvi u svijetu? Prema informacijama Biblije, Adam je prvi. Nije žena koja rađa djecu, muž. Muž je odredio, on je njoj dao sebe, i ona je tada mogla roditi dijete. Aj rodi dijete bez muža pa da te vidim. Nemojte gluposti pričati o embrijima i o smrzavanjima, to je opet od muža došlo tamo. Nisi to ti izmislila, nema toga. Pa shvatite da od Boga koji je trojstven dolazi sve. Otac, Sin i Duh Sveti. I čovjek je trojstven. I ako počnete poštivati sebe, poštivat ćete muža, poštivat ćete djecu. Ovako, vi ste užasni ljudi. Najprije ste vi bolesni, vama treba hagioterapija, oslobodi Bože. Ja sam prije osam dana razgovarao s mladim muževima, mladi dečki. Svi su rekli isto: „Mi se bojimo žena.“ „Dečki, zašto vas nema u Zajednici mojoj Molitva i Riječ?“ „Zato što žene tamo vladaju, a one su agresivne, one su užasne, one nas neprestano kritiziraju, ne daju nam.“ Bože, čuvaj Hrvatsku. Znate s kakvom sam simpatijom i empatijom razgovarao s tim muževima, a istina je, u politici i svugdje, muževi se boje žena. Žene su postale agresivne, nemaju više topline, nježnosti, ljubavi, povjerenja, ma daj molim te. Zato da je hagioterapija upravo u makroterapiji, a to znači to, liječenje društva, to je danas najaktualnija. Propast ćete ako idete dalje tim smjerom. To je propast svijeta. Ali vi zaboravljate da postoje moćnici svijeta. Oni su već prije 15-20 godina odlučili: zemlja ne može više prehranjivati toliki broj ljudi, 7 milijardi ljudi. Ako se ono uvećava onda mi moramo imati više sredstava za život, dakle hrane. Ako ćemo više hrane moramo upotrebljavati GMO, dakle kemiju. Ako upotrebljavamo kemiju mi uništavamo zemlju, sve će biti zatrovano i uništit ćemo. Jedini izlaz – smanjimo broj stanovništva. Jedni su se dogovorili – na petsto milijuna, a drugi – uništit cijelo čovječanstvo, čekati 200 godina i onda ponovno živjeti. I vi ne znate što se vama događa. Zašto politike cijelog svijeta i Europe rade na tome, vi uopće niste svjesni. Zašto vi više u farmaceutskim tvrtkama nemate novih lijekova? Nego imate ponavljanje starih, imate čudesne neke, lude lijekove koji uništavaju vaš imunitet. Vi to ništa ne razumijete. Zašto vi imate u svemu što jedete različite kemijske i druge dodatke koji vas ubijaju i vi to ništa ne vidite? Zašto tolike alergije? Zašto tolike depresije? Zašto uništavanje života? Često puta kažem, hvala Bogu što nisam dečko od 10-15 godina. Hoće li naši mladi moći preživjeti ovaj užas koji smo im mi ostavili, jadna djeca. Pazite, opasna ste generacija, sebična, egoistična, koja sluša one koji vas hoće ubiti. I probajte samo analizirati politike, kulturni prosjek, sve moguće kojekakve društvene udruge i slično pa ćete vidjeti što se radi i na čemu se radi. Čovjek više nije važan. A da bi čovjeka mogao ubiti, ti moraš Crkvu uništiti. Jer Crkva je Božji glas. Dokle god Crkva postoji oni to ne mogu napraviti jer Crkva čuva čovjeka. Bog je umro za čovjeka, sve drugo je neprijateljsko. O ta hagioterapija je jako opasna. Dakle, draga ova gospođa koja se rasrdi kad joj muž viče na nju, a poslije se kaje i pita se: „Da li ću ja ikada postati dobar hagioasistent, da li ću moći liječiti druge?“, ne boj se. Uspjet ćeš. I ja se rasrdim kad mi drugi kažu, osobito kad počnemo o politici, rasrdim se i onda kažem: „Oprosti mi, Tomislave, ma takve sam naravi.“ Ma ništa, nije problem. Nije problem ako se rasrdiš, problem je ako ostaneš u tome. Nego kažeš: dobro, pogriješio sam, idem sad iznova. Ne boj se ništa. Na kraju: „P. S. Hvala za sve. Vi ste svetac.“

Pa hvala Bogu, ako nisam svetac šta onda radim na zemlji. Ljudi koji ljube čovjeka kao Isus i ljube život. Šta vi niste sveci? Pa sveti Pavao piše svetima tamo. A zašto vi to niste? Joj, kako ću ja s vama izdržati…

„Profesore, čudim se kako je dobar naš Otac. Čak i kod umjetne oplodnje daje s ljubavlju.“ To je točno. Čak i kad mi griješimo, makar smo grešnici Bog daje. Tako isto kod umjetne oplodnje poneki začne. To nije problem, prijatelji, ali je problem dijete. Ja bi vas htio vidjeti u hagioterapiji u našim centrima kad vam dođe dijete koje je umjetno začeto. O, da vi vidite njegove patnje. Njegov besmisao, osjećaj krivnje, te njegove depresivnosti i agresivnosti. To bih ja htio da vi osjetite pa da vidite koja je razlika. Htjeti dijete pod svaku cijenu to je kriminal. Žena ima pravo na dijete, ma molim te lijepo. Netko od vas ima pravo na Ivančića, ma nemoj, odoh ja u Sibir i Australiju. Pa to je užas jedan. Dijete od trenutka začeća je potpun čovjek, potpuna osoba, nitko nema pravo na njega. Nije smisao žene da mora imati dijete, nego da nađe smisao u ljubavi prema ljudima okolo. Bog je dobar i dopušta da nam pokaže: „Gledajte, ljudi, šta radite s umjetnom oplodnjom. Pa gledajte, ubijate svoje vlastite generacije.“ Ali opet vas upozoravam, to što mi imamo umjetnu oplodnju to nisu pitanja treba li nekome pomoći ili ne. Nego je to pitanje, mi ćemo na taj način uništiti niz embrija, čovječanstvo ćemo smjestiti na 7 milijardi i fino. I tad ćemo odmoriti zemlju od kemijskog zagađenja i tada će se zemlja odmoriti, tada ćemo mi napraviti nove ljude i čovječanstvo. Jesmo glupi. To znači, čovjek želi postati Bog. Tko je to jedan ministar koji je sad ministar? Ma poslije 50 godina njega nema i tko će uređivati svijet? Joj. Znate da mi je lijepo biti Ivančić. Zašto? Samo zato što imamo tako ludo vrijeme u kojem se možeš boriti genijalno protiv takvih gluposti, protiv takvih naivnosti, protiv takve bezočnosti, protiv takve znanstvene gluposti. Znanost kaže jedno, a politike i koješta drugo. Pa to je strašno. I lijepo je stajati uz znanost, uz istinu, uz čovjeka, uz ljubav. Samo to. Ja znam da moj Bog, moj Isus iz Nazareta stoji uz vas i zato vas ljubim. I kad nas dvojica razgovaramo uživamo. Tko mi šta može, recite mi? Neka me sutra stave u zatvor. A stavit će kad ovako opasno govorim. Da li će me tko od vas posjetiti? Ne znam, ali nije važno. Ali umrijeti za istinu, za dobrotu, za čovjeka, zar ima išta ljepše? Točka. Imamo još tri minute vremena. Nekada upravo vaša pitanja daju da se daleko više provedu terapije na studiju negoli što bi to bilo samo predavanje. Tad ste vi sudionici, ja sam samo vaš sugovornik. Na vama je da vi odlučite što mislite vi. Ali da živimo u jednom novom vremenu meni je to tako drago. U jednom vremenu mraka, kadgod upališ malo svjetla, malo istine, već je ljepše, već znaš zašto si živio. Čovjek je važan. Naglašavam, čovjek. Za čovjeka je Bog umro. Kad ljubiš čovjeka, ti si kao Bog. Kad praštaš čovjeku, ti si kao Bog. Čovjek. I kad ljubiš čovjeka promijenit ćeš cijeli svijet. Jer čovjek to je svijet. Tako ja, a vi kako znate. Ali ja vas pozivam da budete hrabri. Ja vjerujem da će brzo doći vrijeme mučeništva, kao u prvoj Crkvi. Zakoni su u Europi već tu i po tim zakonima ti možeš biti suđen. Samo ako govoriš istinu, znanstvenu istinu. Ne moraš crkvenu. Čim znanstvenu istinu govoriš ti možeš biti osuđen. To su nevjerojatna vremena. Ali to su velika vremena. Hrabro stajati usred tog mraka kao jedan svjetionik, zar treba nešto ljepše? Neće nas spasiti ni ekonomija ni znanost ni kultura. Čovjek. Čovjeka promijeni i sve će se spasiti. Sve je iz čovjeka, u čovjeku i za čovjeka. Čovjek je dragocjen. Počni večeras cijeniti sebe.

Različite funkcije duhovne duše zahtijevaju različitu terapiju jer imaju različitu dijagnozu i patologiju. Prva skupina su vitalni, o njima zavisi egzistencija. Druga skupina je kognitivna, važna je, po njima čovjek spoznaje što mu je činiti da bi preživio smrt. Treća skupina je djelatna. Važna je, po njoj ostvaruješ život, spoznaja čovjek kao projekt. Egzistencija i spoznaja se događaju preko djela, ostvarenja, čina, djelatnosti. Netko je već živ i spoznaje, Stvoritelj, jer stvara po djelu. Mi se ostvarujemo nakon spoznaje i svijesti da postojimo, te po djelu koje činimo. Nakon vaše lijepe pauze pokušat ćemo prikazati kako se mogu te grupe liječiti. Ali imam jedan fascinantan sadržaj koji čuvam za nakraj, a htio bih ga možda već večeras pokazati, fascinantni. Da vam pokažem što je to bitak, postojanje, kako je on posvuda prisutan i zašto je on jedini spas. Bitak, to je apsolutni duh, to je Stvoritelj svijeta, to je Otkupitelj svijeta. Šaljem vas na odmor.

Drugi dio

Ovdje pita jedan gospodin da osoba koja stalno ponavlja svoje grijehe iz prošlosti, da li joj treba dati odrješenje ili ne. Ona treba zapravo hagioterapiju najprije jer ne može povjerovati da joj je oprošteno. Znate, kad ti dođeš s ispovijedi, a još uvijek osjećaš muku, to znači ili ne možeš povjerovati da ti je oprošteno ili je rana toliko duboka da ju treba liječiti. Zato je nakon ispovijedi dobro ići hagioasistentu.

Odgovor na pitanje postavljeno na njemačkom jeziku: New Age je pokret koji smatra, prema učenjima hinduizma, da je materija samo privid, ona ne postoji. Da je stvarnost samo duh, zato treba prezreti materiju i živjeti samo duhovnu dimenziju. I New Age pokušava na temelju toga stvoriti duhovnu medicinu. To znači, ne treba uopće liječiti lijekovima ni zdravom hranom, ni čistim zrakom nego sve s duhom. Treće, New Age nije nikada prodro do duhovne dimenzije, prodro je samo do onoga što je između duha i tijela, a to je magija. Vi znate da sve u životu i cvijeće, i priroda, i sunce, sve ima neku magičnu snagu, sve te privlači. Užici te magično privlače. Droga te magično privlači. Alkohol te magično privlači. Također te i cigarete magično privlače, to je magija. Kaže se, magija je suprotnost od duha. Duh je Bog, magija je đavao, to je onaj koji nema duha, koji je sišao u niže sfere. Koji je bačen, kaže Knjiga otkrivenja, na zemlju i sada zavodi ljude. Ona kao i Bewusstsein und Bewegung je ista stvar. Bewusstsein und Bewegung je u Americi nastalo, ima dva-tri autora, ali osobito je jedan poznat, koji smatraju da kada ti misliš pozitivno, kada ti svoju svijest ostvariš, kad ti iz podsvijesti izvadiš neke stvari da ćeš onda postati čudesan. Dakle, drugim riječima: Bog je u tebi, ti si Bog. To je hereza. To nema ništa sa znanošću, ništa s vjerom, ništa s kršćanstvom. To je obična hereza i laž. To nije istina.

CD 8

Prvi dio

To znači da je New Age upotrijebio sve magijske i sve takozvane skrivene i druge snage u svijetu da bi dokazao svoje stvarnosti. I zato se služi svim čarobnjacima. Zato se služi

kojekakvom alternativnom medicinom da bi dokazao svoju snagu. Ona nema ništa sa znanošću. To je jako važno. Znanost je davno opovrgla da to nema nikakve zakonitosti, da to nije to, da je to varka. Zato morate jako biti oprezni kad se radi o New Age i Bewusstsein und Bewegung. Donekle čak i od Pila, Pil je inače protestantski pastor u Americi, napisao je stotine, pet-šest sam ih ja pogledao, gdje on govori o snazi pozitivnog mišljenja. Onda vam navodi stotinu primjera. Međutim je znanost dokazala da nije pozitivno mišljenje, nego riječi. Isus govori – riječi. Ali znanost još više da su djela. Kad ti moralno, za pozitivno se odlučiš, djela su odlučujuća. Ali, naravno, Pil misli da su misli te koje se povezuju s našim tijelom, stvaraju jednu vrstu, on to ne kaže, ali on što ja sam ja vidio, stvaraju jednu vrstu placebo efekta. Vi znate da postoji placebo i nocebo efekt, to osobito imate u doktora Liptona izvrsno opisano. On je, dakle, stručnjak za biološke probleme. Placebo efekt znači da se u 70% slučajeva možeš izliječiti, a da ne uzimaš lijek, nego samo vjeruješ u zdravlje. A da 30% ostaje. Ali to je zapravo ono što mi i doktor Jores zapravo govorimo da zaista 70% bolesti dolazi konverzijom od duhovne dimenzije. Tako da kod njega možete naći placebo efekt, a još više nocebo efekt. A nocebo efekt znači, ako ti vjeruješ u zlo, vjeruješ u smrt, vjeruješ u rak i dobit ćeš ga, u 70% slučajeva. Kao što, dakle, dobro, vjeruješ u zdravlje i dobivaš, u zlo vjeruješ dobivaš ga. To doktor Lipton izvrsno obrađuje u svojoj knjizi Biologija vjerovanja, sva ta pitanja, iz biologije. Ali doktor Amen obrađuje ta pitanja još ljepše iz neuroznanosti. A onda u Austriji imate doktora Hubera i još jednog izvrsnog doktora, dvojicu njih u Njemačkoj i Austriji koji izvrsno govore baš šta je to epigenetika. Epigenetika znači ako ti upisuješ pozitivne riječi i vjeruješ u pozitivno onda će ti se to i događati. Ako negativno onda se to događa. Imate, dakle, niz stručnjaka i niz genijalnih znanstvenika koji su to proučili i uče. A onda imate drugih. Imate u mojim knjigama u literaturi napisano. Drugim riječima, New Age nema nikakve veze s hagioterapijom. Hagioterapija upravo briše New Age. Hagioterapija govori kako je New Age varka, zabluda. To je jako opasno. Čovjeka moraš shvatiti cjelovito, on je i tijelo i duh. Ne možeš graditi na hinduizmu koji ne vjeruje u tijelo, gdje tijela nema, materije nema. Postoji jedno i drugo, cjelovito.

Prelazimo na izlaganje. Profesor ima veliki problem. Koji? Ovdje želim obraditi temeljito pitanja vitalnih, kognitivnih i djelatnih organa. Ali bi to dugo trajalo. A imam ovdje jednu drugu stvarnost, čudesnu, fascinantnu koju bih htio obraditi, ne znam da li ste dovoljno odmoreni da ju čujete, koja pokazuje kako su transcendentali i bitak temelj svakog zdravlja. I sad sam u krizi, da li da najprije ono pa ovo. Idemo najprije na transcendentale da možete cijelu noć onda o tome razmišljati. To je ovo pitanje, bitak i transcendentali. Kad kažemo bitak onda to ima filozofski i teološki, ali ne samo to nego također i opće prirodoznanstveni. Bitak filozofski znači da postoji nešto što nikada nije nastalo, što je oduvijek, nikad ne može prestati. Mi u hrvatskom to zovemo bitak, latinski je to esse, grčki je to ens, njemački sein und dasein. Dakle, razlikujemo biće i bitak. Biće, to je ono što je nastalo i što nestaje. Ako postoji nešto što nije bilo pa je nastalo, onda to nije moglo postati iz ničega, apsolutnog ništa. To znači da je oduvijek moralo biti nešto i to filozofi zovu bitak. To je filozofski pojam. Taj bitak ima četiri transcendentala. Transcendentali znače kvalitete bitka ili bit bitka ili vrata u bitak, možemo čak reći. Ta četiri transcendentala, kvalitete bitka: da je bitak jedan, ne mogu biti dva apsolutna bitka, on je samo jedan. Drugo, on može biti samo dobar, jer kad bi ga zlo moglo razarati, zlo razara, bit zla je da razara. Ako bi zlo moglo biti u bitku onda bitak ne bi mogao

biti oduvijek, on bi bio razoren. Treće, on je samo istina. To znači – njega se može spoznati. Ako ga se ne spoznaje onda on za tebe i ne postoji. Četvrto, on je lijep, ljepota, on nadahnjuje sve umjetnike, kulturne djelatnike za vrhunsko djelovanje u skladu sa svime. Bitak sa svojim transcendentalima, po onome koliko sam ja dosad spoznao, je najbrži, najefikasniji, najsavršeniji, najsigurniji, gotovo jedini lijek duhovne duše. Vidjet ćete da ne morate lutati okolo tražeći lijeka, dosta je ostati u bitku. Čim je pacijent u bitku, on je izliječen. Budući da su transcendentali sadržaj Boga, sadržaj čovjeka, transcendentali su sadržaj i obitelji, društva, prirode. To je za mene bila fascinantna ta spoznaja da se transcendentali zapravo nalaze u svim detaljima postojanja. Nema gdje nema transcendentala, to znači bitka. Bitka koji djeluje, koji je aktivan. Prvo ćemo prikazati, dakle, bitak u Bogu, u Stvoritelju. Isus kaže: „Samo je jedan dobar, Otac.“ Vidite, bitak je jedan i Bog je jedan, kaže nam katolička teologija. Bog je jedan, ali u trojstvu. Prvi od tog trojstva je dobrota. „Samo je Otac dobar, ne zovite me dobrim, samo je jedan dobar, Otac nebeski“, kaže Isus. Dakle, Otac je dobar. Drugo, Isus kaže: „Ja sam istina.“ Dakle, drugi transcendental, treći, on je istina. Treće, Duh je onaj koji će vas poučavati, nadahnjivati, voditi, nadahnitelj. Duh Sveti je onaj koji nadahnjuje, umjetnike, ljude. On je onaj koji ostvaruje, inkubira. Otac nebeski govori: „Neka bude zemlja.“ Dakle, Otac misli, govori preko Sina, Duh Sveti inkubira. Duh je lebdio nad vodama i ostvarivao to. Drugim riječima, u Bogu su zapravo svi transcendentali i mi time dobivamo jednu novu mogućnost da mi znanstveno govorimo o Bogu, a ne religiozno. Jer kad čuju ateisti i drugi religiozni govor, odmah im je dosta. Mi možemo mirno znanstveno govoriti, apsolutni bitak, on je jedan, samo može biti jedan. A on je apsolutno dobar, apsolutno istinit, apsolutno lijep. A upravo to je, dakle, što filozofija tako jasno spoznaje, i što nam realnost kaže, to upravo i filozofi naučavaju. To je to. Bog. Drugo, sad ćete vidjeti. Nego čovjek je bitak, i to je zanimljivo. Struktura čovjeka je bitak, prijatelji dragi. I zato nemojte se čuditi ako možete svakog pacijenta izvući iz najtežih kriza samo pomoću transcendentala. Gledajte, čovjek je biće u bitku ili od bitka, kako hoćete. Biće znači da je nekako rođen, stvoren od bitka, ima iste zakonitosti i transcendentale kao bitak. I sad gledajte, u čovjeku, svaki čovjek je jedan. Pazite, imate toliko organa, tijelo, psiha, duhovna duša. Organi, organi, a ti si jedan. Svaki čovjek je jedan. Ti nisi mnoštvo, nego jedan s mnoštvom sposobnosti. Dakle, isto kao Bog, jedan u trojstvu. Gledajte sad dalje, drugo, kao u Bogu. Dobrota u čovjeku, to su savjest i karakter. Zašto? Savjest kaže što smiješ činiti, a što ne. Savjest kaže: čini dobro, dakle, savjest je u čovjeku dobrota. Ona te uči kako da činiš dobro. Ona te potiče da činiš dobro. Dakle, dobrota je u čovjeku. Dobrota ne dolazi izvana. Nisu religije donijele u čovjeku dobrotu. Nije Isus donio s otkupljenjem dobrotu, ne. Dobrota je u čovjeku, ali teško ranjena. Zato je došao Isus. Dobrota, to je nešto s čim je čovjek stvoren. Drugo, čime čovjek spoznaje istinu? Umom, dakle, intelektom, i razumom. Šta je to istina? Istina je slaganje moga razuma i stvarnosti. Ako ja kažem: ovo je sad, onda ćete vi svi reći: da, to je istina. Ali, ako ja kažem: ovo je sat, svi ćete reći: ne, to je laž. Dakle, istina se mora slagati s realnošću. Ovo je stvarnost, realnost materijalna, a moj duh kaže: to je sat. Dakle, moj duh i ovo što je to slažu se. To je jasno. Istina je slaganje razuma i čovjekova uma s onim što je u stvarnosti. I time svi znanstvenici i istraživači znaju da li je nešto istina ili nije. Je li dokazano ili nije. Je li se to slaže s onim što su oni mislili, dakle. Stvarnost i um moraju se složiti, biti jedno. To je istina. Treće, ljubav ili jedno. Pazite, biti jedan. Ljubav je jednota. Šta je ljubav? Ljubav je sjedinjenje dvaju bića. Duh Sveti je ljubav Oca i Sina, ali još drugačije, Duh Sveti je jedno,

On je čitav Bog kao jedan. Jer Duh Sveti su Otac i Sin, oni su Otac i Sin u zagrljaju i u poljupcu, oni su Duh Sveti. Dakle, Otac i Sin u Duhu Svetom i Duh Sveti zajedno. Dakle, čitavo Presveto Trojstvo je u Duhu Svetom, to je tako zanimljiva stvar. Čudesna. Tako da je jedno u Duhu Svetom i zato kad se čovjek pita: u čemu si ti jedno? Šta je ljubav? Ljubav je kad ti od drugoga primaš da on tebe poštuje i cijeni, ti osjećaš: on me voli. Onda se ti cijeli osjećaš sjedinjen s njime: on mene voli. Majka tebe voli, tebe žena voli, tebe voli taj i taj čovjek. Ljubav. Šta je srce ili ljubav? To je jedno. Moraš primiti krv, onda iz srca istiskuješ krv u sve organe. Dakle, ljubav je primanje najprije i davanje. To je smisao ljubavi. Najprije primaš svu krv onda je daješ. Najprije drugu osobu primiš, a onda se njoj daruješ. To znači, kad osjećaš da neka osoba tebe cijeni, poštuje i ljubi, kad ti osjetiš da ona tebe neće zloupotrijebiti, neće te maltretirati, neće manipulirati s tobom, nego da će drugi tebe poštivati, klanjati se, diviti se tebi. Tada ti nju primaš slobodno: dođi k meni. Ona za tebe nije opasnost. I budući da ti osjećaš kako ta osoba tebe poštuje, cijeni, i ljubi svim srcem, ti se njoj predaješ. Šta radi dijete? Kad majka dođe, dijete prestane plakati. Kad dođe neki susjed još više plače. Majci dijete vjeruje. To je srce, to je ljubav i to je jedno. Majka i dijete su jedno, dok dijete ne postane samostalno. A onda je ljepota kreativnost, intuicija, čežnja i tako dalje. Dakle, čovjek je cijeli bitak. Čovjek je kao osoba jedan. U njemu je dobrota, to je savjest. Drugo, u njemu je istina, to je um i razum. Svaki čovjek traži istinu. Treće, u njemu je sjedinjenje s drugima, jedinstvo. To je srce u njemu, ljubav. I četvrto ljepota, umjetnost. Svaki čovjek umjetnički djeluje, razumije umjetnost, ide na izložbe, sluša glazbu, čita književna djela koja su umjetnička. Cijeli čovjek je bitak. I u čovjeku možeš prepoznati bitak. Treće, obitelj. Zanimljivo. Pazite, kad pitate u obitelji, obitelj je jedno. Pazite, mi ne kažemo da su otac, majka i dijete obitelji, nego obitelj, jedno, familija. Znači, otac, majka i dijete su jedno. Obitelj – jednina. To je prvo, oni su jedno. I dijete može odrasti samo s ocem i majkom. Gdje odrasta u vrtiću, ili negdje drugdje, kao embrij ili drugdje, dijete je užasno bolesno od početka. Obitelj. U toj obitelji tko je dobrota? Otac. Pazi, ne majka, otac je dobrota. Dijete se okreće ocu: „Tata moj. Tata će mene spasiti.“ Kad ga netko napadne: „Reći ću tati. Tebe će moj tata.“ Dakle, dijete očekuje dobro od tate. Majka isto kaže: „Tatu pitaj, tata će ti dati.“ Dalje, istina. Istina su djeca i istina je muž. Istina. Šta to znači? Kaže žena: „Ja sam majka.“ Kažu joj: „Otkud ti majka?“ Slaže se ono što ona kaže i djeca što postoje. Realnost i um se slažu, ona ima djecu, to je istina. Dalje, razlikujte oca od muža. Otac je dobrota, ali muž je istina. Muž misli logički, on diskurzivno razmišlja, zato je on istina, on traži istinu. Žena misli intuitivno. Najprije žena kaže mužu u obitelji: „Mužu, trebalo bi to, to i to.“ Muž misli logički da to što žena kaže dokaže ili ne. Zatim, ljubav je srce. I tko je to srce? Majka. Majka je srce, ljubav, jedinstvo, majka ujedinjuje sve. Pazite, muž ode od kuće i uvijek se vraća majci, majka čuva ognjište, jedinstvo obitelji. Djeca odu od kuće, vraćaju se majci. Muž je centrifugalan, ode, ali se opet vraća, žena ostaje. Muž ode na frontu, u Kinu. Imate onu prekrasnu pjesmu ruskog književnika: „Čekaj me i ja ću sigurno doći. Čekaj me i kad svi kažu da je uzalud čekanje. I kad moji prijatelji prestanu piti za mene čašu vina, ti me čekaj. I kad svi kažu da je čekanje uzaludno. Ne znam je napamet. Kraj je: Čekaj me i znaj da me od stotine smrti spasilo samo tvoje čekanje vjerno. Ja sam se vratio samo zato što si ti čekala znati, čekala znati kao nitko na svijetu. Prekrasna pjesma. Čekaj me i ja ću sigurno doći. Žena je prostor gdje ja vjerujem: ona mene čeka. Jer ona je centripetalna, ona čuva ognjište. Ona čuva život, ona čuva osobu, ona je središte života. Muž odlazi, ali se tu vraća. Majka je srce. I

na kraju, ljepota – kreativnost, intuicija, čežnje i tako dalje. Razlikujte ženu od majke. Žena je ljepota, ona je umjetnost u obitelji, ona je krasna. Nemojte vjerovati onom vicu koji kaže: Bog je stvorio čovjeka, onda je kaže stvorio muškarca i rekao: dobro je. Onda je, kaže, stvorio ženu i rekao: Nije dobro, morat će se šminkati. Ne vjerujte jer to nije istina. Stvorio je muškarca i rekao: on će ići za ženom. To Biblija kaže. Ostavit će oca i majku i pođi za svojom ženom. Žena je centripetalna sila, žena je čekanje. Samo tvoje čekanje vjerno spasilo me od bezbrojnih smrti. I kad su svi rekli da sam mrtav, zato što si me znala čekati. Znate šta to znači kad vas netko voli? Kad dođem u Austriju, Njemačku i drugdje, a znam, oni me ljube, vole. A kad znam, oni me kritiziraju, oni su protiv mene – nemam kamo doći. Tuga me uhvati, plač. Ali imati istinu i zaštitu, dobrotu, dakle, otac je dobar i čuva tebe i djecu. On je istina, on razmišlja i kaže ti, ženo, to i to. Tako da je to prekrasno. Dakle, obitelj je bitak i transcendentali. Treće, društvo. Društvo je biće od bitka. Pazite, cijelo društvo je bitak i zato možete makroterapijom mijenjati društvo. Shvatite to dobro. Ali ako ovo dobro proučite, joj. U društvu dobrota to su Crkva, religije, politika, sudovi osobito, policija i vojska. Tko to dobrotu štiti protiv zla? Sudovi, vojska, protiv neprijatelja i nepravdi. Policija – protiv svih zlostavljanja i zla. Dakle, u društvu imate dobrotu. Društvo kao takvo je ima. Poštujte ju i tu dobrotu razvijajmo. Drugo, društvo ima istinu. Gdje je istina u društvu? To su znanstvenici, znanost. To su sveučilišta, škole, fakulteti. To su instituti istraživački. Oni traže istinu. Zamislite. Treće, ljubav. Gdje je ljubav u svijetu? To je brak, to su dvoje koji su postali jedno i u djetetu se vidi da su jedno. Drugo, to je obitelj, ljubav. Zašto se ne može odgojiti dijete dobro bez braka i bez obitelji? Jer je to temelj, dijete kroz obitelj i brak ulazi u sigurnost, dakle. Ulazi u postojanje, ulazi u bitak i tada osjeća sigurnost da je na temelju na kojem može graditi. Ako toga nije bilo, dijete je nesigurno, ne zna gdje je i čije je. I boji se, postaje agresivni jer su mu svi neprijatelji. Ljubav su, dakle, brakovi i obitelji. A ljepota – umjetnici u društvu, umjetnici, kultura. Mene je to fasciniralo. Kad sam to spoznao, tad sam vidio da smo mi cijeli strukturirani, sazdani, da je cijela sila koja nas drži, to su ova četiri transcendentala, bitak. Dakle, ono temeljno na kojem mi postojimo to je u svemu. Ma ja sam se začudio i pitao: Šta smo mi dosad radili? Prekrasno. A onda, pazite, ne samo to nego i čitava priroda tako sazdana, strukturirana na temelju bitka. Pazite, u prirodi dobrota, zar je nema? Dišeš besplatno, voćke jedeš besplatno, vodu piješ besplatno, kupaš se besplatno, uživaš besplatno. Ti si došao na svijet besplatno. Zrak imaš, imaš sunce, imaš mjesec, imaš zvijezde, besplatno. Dobrota, dobrota, dobrota na svakom koraku. Hodaš zemljom, imaš ruke, noge? Tko mi je dao? Dobrota neka. Dakle, dobrota je tako raširena da uživaš. Zrak, hrana, tlo, svjetlo, odmor, sunce, hlad, jelo, a joj, još sam mogao sto stvari napisati. Drugo je istina. Kad promatraš prirodu, promatraš cvijet, ti točno vidiš: je, taj cvijet je žut, a onda se približiš: je stvarno. Dakle, ti u prirodi vidiš istinu. Je, ovo se slaže s onim što ja vidim, s onim što ja spoznajem. Ti kažeš: orah je dobar za jelo i ti u prirodi nađeš orah, o da vidim je li je, uzmeš, probaš, je. Slaže se, moja spoznaja u školi da je orah dobar za jelo i sada moje iskustvo, uzeo sam orah i jedem, slažu se. Istina je, dakle, slaganje stvarnosti s umom, sa spoznajom. Pa to je ludo. Ne znam kad ćete spavati noćas. I tako sve oko nas, savršeno se slaže. Ja gledam vas i kažem: čekaj, jeste to vi, a vi kažete: da. Moje uši kažu: istina je, moje oči dobro vide. Moj um kaže: pa to su dobri ljudi, to su sveti ljudi, genijalci, oni će promijeniti svijet. U, a vi kažete: da. Slažemo se, vi i moj um, moja spoznaja. Pa to je prekrasno. Istina. Treće, ljubav. Kad gledam cvijet i ruže oko sebe, jedva dočekam da ju poljubim, da ju pomilujem. Kad mi dođe muha na

dlan ili komarac, on jedva čeka da ga ja ne udarim nego kažem: može, može, ajde malo. Sve u prirodi očekuje ljubav, a i mi konačno. Mi govorimo samo o kućnim ljubimcima, ali sve ti je nekako drago. Kad vidiš čovjeka: joj, to ste vi, drago mi je. Pa onda vidiš: joj, vozit ćeš me autom, imaš lijepo auto. Drago mi je. Kako ste dobro napravili ovu juhu. Joj, što vam je ovaj krumpir dobar. Joj, a gle meso, uuuuuu i to janjetina pa poludiš. Gdje kako dobre sandale imaš, pa nemaš visoke pete da ne padneš, baš dobro. I tako dalje, i tako dalje. Dakle, ljubav je jednostavno u svemu, šume, rijeke, sunce, zrak, voćke, trava. Začudiš se, par je to moguće? Hodajte malo Zagrebom večeras. Idite na Zrinjevac i neke druge parkove, pa vidite. Ali počnite se čuditi da biste ozdravili od ljudske gluposti. Ljudska glupost je u tome što svi ljudi misle da je to normalno, da to svi mi znamo, a nitko ništa ne zna. Čim se zagledaš u detalje najedanput shvatiš, aaaaaaaaaa to nisam ni u školi učio, ni na fakultetu ni u kući. Gle, kakva ljepota. I napokon, ljepota. Idite ovog ljeta ili na more ili na planine, gledajte proplanke, gledajte ptice kako lete, a vi ne možete. Gledajte oko sebe ljude koji vas vole, idite liječniku, gledajte koliko ljepote u tome da te odmah prima, pregledava i da te ljubi. Gledajte sunce, zalaz sunca, izlaz sunca, mjesečinu. Znate da je sinoć čini mi se bio pun mjesec, ako ne večeras će biti. Kako je divan mjesec, ja uživam u njemu. Ali ugasite sva svjetla da vam ne smetaju, ljudska svjetla smetaju prirodnim svjetlima, a prirodna vas odmaraju, naša električna vas umaraju. Gledajte koliko ljepote. A onda gledajte umjetničke slike, sjetite se izložbi. Gdje su umjetnici dobili nadahnuća da naprave te prekrasne pejzaže, likove umjetničke, gdje? On je osjetio ljepotu, zadivio se i išao raditi. Moj prijatelj Zdravko, joj, akademski slikar. Nije imao ruke nego samo ovako dva prsta. Mi razgovaramo, najedanput on kaže: „Tomislave, oprosti, moram u sobu.“ „Šta ti je?“ „Došlo mi nadahnuće.“ I onda sam morao čekati sat-dva. Nakon toga je izišao i dvadeset prekrasnih akvarela. Deset poklonio meni. I kaže: „Tomislave, to što si ti meni dao, da si mi otkrio duhovnu dimenziju i Stvoritelja ovo sve što sam ja napravio nije ništa prema onom što si ti meni dao.“ Prekrasan mi je prijatelj iz Slavonije, Zdravko Ćosić, akademski slikar. Milina. Otišao je i ja sam morao čekati, nema tu. Njega uhvatilo, ljepota ga zahvatila i on je to morao staviti na papir. On je uživao. I kad je izišao on je bio sav mokar, mokar kao da je bio u moru. Dakle, tijelo je moralo prihvatiti ono što on osjeća. Vi znate da ima, recimo, umjetnika koji znaju slikati glavu čovjeka. Jedan je naslikao stotinu glava, uvijek istu glavu, nikad nije mogao, kaže, pogoditi, uvijek je to nadilazilo, nadilazilo, nadilazilo njegove umjetničke sposobnosti. Zašto? Mogao je materijalnu glavu napraviti. Ali kako ćeš napraviti ono što duh ižarava iz te glave? To je ljepota. Na kraju vam samo kratko zaključujem, a sutra ćemo morati dugo i dugo o tome razmišljati. Ako je, dakle, i priroda, i čovjek, i priroda, i društvo, i obitelj i Bog, ako je sve bitak, onda je jedini lijek za svakog čovjeka bitak i njegovi transcendentali. I kad čovjeka povedeš na dobrotu, on je povezan s prirodom, roditeljima, svakim čovjekom, Bogom i sa svime. I kad mu istinu pokažeš njegovu da je on dobar, lijep i da može postati čestit i zdrav ti si ga izveo na proplanke slobode i zdravlja. I kad mu pokažeš istinu, dakle, pa ljubav, da je on jedno i kad mu pokažeš onda ljepotu, on je zdrav. Iskustvo pokazuje da je to liječenje hagioterapijom. Iz temelja svega što postoji jer je sve što postoji u tome. To znači, u čemu je bolest čovjekove duhovne duše? U čemu je temeljna bolest čovjeka? Što je ispao iz bitka, ispao iz onog postojanja, ispao iz zakonitosti bitka, iz te kvalitete bitka. Samo je to. Vrati ga u te četiri točke i on je zdrav. Pa ja vam se divim da se vi ne divite. Zašto? Ma, čovječe, sada imate sredstvo da lagano napravite sa svim pacijentima, da ne gnjavite pacijenta i sebe. Tako mirno i slobodno, to je to. Ti si

ispao iz te zakonitosti. To ti je kao u autu kad ti neki od elemenata motora ispadne, ne funkcionira, nema više veze s onim drugim dijelovima. Gotovo je. I čovjeka spojiš s cjelinom bitka, u njemu samom, u Bogu, u prirodi, u društvu, u obitelji. Gotov je. Nemate gdje ga nema. To je čudesno. Dakle, čovjek je u svim svojim dimenzijama uronjen u bitak i njegove transcendentale. To je njegov život. I to je njegova sreća, njegova sigurnost, njegovo zdravlje, to je njegovo nebo, ispunjenje njegovih čežnji. Sve što čovjek treba jest u bitku. Shvatite da je bitak apsolutno biće, Stvoritelj, naš Otac nebeski, da je to Isus, sve ste shvatili. I da vi kroz taj bitak dolazite tako čudesno tamo i divite se njemu. Čudo. Stoga, temeljne bolesti čovjeka na svim njegovim dimenzijama su otklon od bitka, tamo piše. Zdravlje u cjelini i posebno duhovne duše je, dakle, u povratku bitku i njegovim zakonitostima. Samo to. Ma mene je to tako fasciniralo, meni je to tako bilo drago, jer dosad sam samo lutao: šta treba napraviti da izliječiš ovog ili onog? Najedanput sad vidim, Bože, kako je to jednostavno. Sve je strukturirano prema tome, samo čovjeka uvedi, on se otklonio, nešto u njemu ne funkcionira, spoji ga. Joj, što je to dobro. I naša iskustva pokazuju, kad spojim čovjeka s dobrotom, ljubavlju, istinom. Ljudi mi se čude ovi novi koji rade tako, kažu kako to brzo ide. Kažu kako se depresija tako brzo rješava. Kako niz drugih bolesti odlazi. Ova četvrta škola mi je bila vrhunac, Bože, pa zar je to tako? Tako jednostavno. Da. Ako budete mogli spavati ja ću vam se diviti. Zato nas fascinira da kod svih hagioasistenata koji se služe zakonitostima bitka, terapija čudesno uspijeva. Kod onih koji se služe svim drugim vrstama terapija, a ne služe se bitkom, zdravlje polako ili nikako ne dolazi. Onda možemo reći da je jedina ispravna terapija dovesti hagiopacijenta u bitak preko njegovih transcendentala. Pacijent je, naime, biće u bitku. Bolest je ispad od bitka, razoreni transcendentali. Zdravlje je povratak u bitak ulazeći kroz vrata transcendentala. Ivančiću, što si genijalan. Ali vam moram reći, to mi je sve moj šef otkrio. Probudio sam se, htio sam ustati, On kaže: „Čekaj.“ I onda mi je sve izdiktirao. Sa Isusom, prijatelji dragi, znajte biti s Njime, ali nemojte ga zloupotrebljavati u krivim molitvama, u krivim kojekakvim stvarima. Poštujte ga duboko, duboko, duboko. Slušajte ga. Onda ćete kao On pomoći svakomu. Kao što On nijednom pacijentu koji mu je dolazio nije rekao: „Moraš se obratiti, moraš postati kršćanin, moraš poštivati mene, moraš se krstiti.“ Ne, nego je rekao: „Budi zdrav“, je li on bio farizej, saducej, siromah, bogat, Rimljanin ili Židov. Pa to morate i vi raditi. Zašto niste kao On? Zato kažem, tu je jedna suprotnost zapravo, jedna strašna zapreka gdje vi radite tako, a Isus drugačije. Kako to? A vi ste strašno pobožni, mislite da ste s njime. Ma niste nego ste protiv Njega. Budite s Njime. Bitak je sve što čovjek treba. Njega trebaju jednako i religiozni i nereligiozni, zli i dobri, hendikepirani i relativno zdravi. Trebaju ga ateisti, dobri, zločinci, sveci. Svi. Mali, veliki, bolesni, zdravi. On je ono što čovjek ima i kad ništa nema, i On je ono što čovjek nema i kad sve ima. Šta je ovo? Sram ih bilo, brže tekst. Hvala. Dakle, ovo je revolucionarni zaokret u terapiji antropološke medicine i njegove terapijske metode – hagioterapije. Joj, što sam ponosan. Sutra ćemo onda od 21. pa dalje, još ovo kratko obraditi transcendentale tako da uživate. Vidjet ćete kako je hagioterapija po sebi jednostavna, a kako je efikasna. Hvala vam.

Drugi dio

Već je, dakle, odlučeno da moram doći u Bari i liječnicima održati jedan skup i diskusiju s njima o znanstvenosti hagioterapije i humanosti medicine. Zato su mi donijeli dvije kape, kažu neka ostanem duže, jednu ću zaprljati pa onda će trebati druga. Drugo, neka je torba

dovoljno velika i dvije su već tu, da može netko i sa mnom poći. Hvala vam od srca, dragi Talijani. Tamo sam već bio prošle jeseni i opet mi se dobro piše da ću morati ići tamo. Puna pitanja ovdje ima. Da li bi trebalo sva čitati, na sve odgovarati ili bolje da kažemo, pa vi ste dovoljno pametni da sami znate odgovore već, čim ste napisali pitanja, jer pitanje je već jedan odgovor. Čim znaš definirati pitanje, znači da već razumiješ u kojem se smjeru nalazi odgovor. Ajmo najprije prvi korak. Podsjetimo se šta smo jučer imali. Pokušajmo ponovno obnoviti znanje od sinoć i sjetiti se zapravo što je to bitak i kako smo potpuno u njega uronjeni, i kako je on temelj za razumijevanje bolesti i za izlazak iz bolesti. Sjetimo se da sam vam pokušao jučer sve segmente života pokazati pod vidom transcendentala. Prvo je Bog. Sjetimo se da Isus govori: „Jedan je dobar.“ Dakle, Otac nebeski je dobar, Stvoritelj. Za sebe je rekao da je istina. Dakle, dobrota, istina. Za Duha Svetoga da je ljubav. A istovremeno i nadahnuće. Duh nadahnjuje umjetnike, pisce, sve ljude. Zatim krenimo dalje. Čovjek. Dobrota u čovjeku je savjest, ona kontrolira pitanje dobrote, ali i karakter. Naravno da ima i drugih sigurno još duhovnih organa. Drugo je to istina. Razum i um traže istinu. Treće je to ljubav, srce, svaki od nas ima srce kojim obuhvaća sebe i druge. Daje ljubav i prima ljubav. Da bi mogao davati ljubav, potrebno je najprije primiti ljubav. Ljudi npr. koji su zločinci ili koji su ranjeni teško ne mogu primiti ljubavi. I onda napadaju druge. Razumjet ćete uvijek u društvu agresivne ljude. To su oni koji nisu mogli primiti ljubavi. A od njih se traži da moraju ljubiti druge ljude. Ne možeš ljubiti druge ako nisi ljubljen. Biti vjernik, kršćanin znači duboko doživjeti ljubav. Nama se previše naglašava: Ljubi Boga svoga svom dušom svojom, svim umom svojim, kako ću ga ljubiti kad me nema, nema mene? Krivo to činimo. I sveti Ivan kaže: „Braćo, Bog je prije ljubio nas. Zato mi možemo ljubiti jedni druge.“ I kad primiš tu ljubav, sam postaješ ljubav. I na kraju ljepota, to je kreativnost u svakom čovjeku. Svaki od nas je kreativan, sposoban za neke velike stvari, da se razvija. Intuicija, čežnja, kreativnost. Zatim u obitelji smo vidjeli iste stvari, dakle. Dobrota je otac. Istina je muž, mamin muž recimo. Ljubav je majka, vrhunsko biće. Ljepota je supruga, žena. Zatim u društvu. Dobrota su religije, politika radi na dobroti, sudovi rade na dobroti, policija, vojska. Svi rade na tome da otklone zlo bilo koje vrste. Drugo u društvu je istina, a to su znanost, sveučilišta, škole. Treće je ljubav, to su brakovi i obitelji. I četvrto, to je ljepota, to je kultura i umjetnost u društvu. A onda smo na kraju rekli, čak i priroda cijela isto posjeduje. Dobrota je u tome da sve nam priroda daje. Pazite, mi nismo u prirodi, nemojte to krivo shvatiti, mi nismo u prirodi, mi jesmo priroda. Nisi ti u zraku, nego je zrak u tebi. I nisi ti u krvi svojoj, nego je to sve u tebi, to si ti. Hrana koju uzimaš, to si ti. Tlo kojim hodaš, to si ti. Zato kad se radi o ekologiji prirode onda morate znati – to se radi o čovjeku. Ne o tome da li će čovjek preživjeti u prirodi nego da li će čovjek preživjeti u sebi. Probajte samo sekundu ili minutu biti bez zraka pa ćete razumjeti što to znači da smo mi priroda. I zato priroda ne može ne doći u nebo, zajedno s nama. Kad čovjek umire on ne ostavlja prirodu nego je nosi. Čitava priroda se spašava po čovjeku. Istina prirode je u tome da vidimo kako se slaže naš razum, razumska spoznaja i ono što je u prirodi. Vidiš izdaleka jabuku i kažeš: jabuka. Dođeš blizu i vidiš: nije nego kruška. Ali ako vidiš jabuka je znači istina je. Cijela prirodu ti služi da kontroliraš tvoju spoznaju, da li spoznaješ pravo ili ne. To se u znanosti onda zove eksperiment. Treće je ljubav. Dovoljno je vidjeti jedan cvijet. Šteta što ovdje gore nemamo cvijeta, ali vidite onaj gore kako vas ljubi. Cvijet vas promatra, ljubav čezne da se prilijepi na vaše lice, ona ruža uživa ako ju poljubiš, poneseš u ruci, ako ju pomirišeš onda ona uživa. Životinje i biljke uživaju kad ih ljubite, i

onda se one daju, daruju, daruju ti miris, daruje boje, daruje ljepotu. Ti postaješ lijep po njima. Po cvijeću, ali ne samo po cvijeću nego svemu u prirodi, sunce, oblaci, čak i komarci. Kad te grize i komadić krvi na tvojoj ruci, toliko, do krvi ga ljubiš. Komarac. I konačno ljepota. Ako hoćemo vidjeti ljepotu onda nećemo ići na izložbu slika, nego u prirodu, na planinu, bilo gdje da gledaš proplanke i diviš se, začuđen si. A onda ideš na izložbu i gledaš kako su umjetnici pokušali imitirati ljepotu prirode. Imitirati. Sve što umjetnici rade samo je imitacija. To znači, autor ljepote je onaj tko je prirodu stvorio. To je Stvoritelj, a mi imitiramo Stvoritelja. Pokušavamo odgonetnuti ljepotu i dati jedni drugima ljepotu slikama, kipovima, umjetnosti. Tako da je čitava priroda prepuna ljepote. To su ti dijelovi koje smo jučer poslijepodne imali. Čovjek je u svim svojim dimenzijama, dakle, uronjen u bitak i transcendentale. Nadamo se da niste zaboravili, bitak to je sve što postoji. Filozofi govore o bitku, da je bitak prije svih nas. Bitak je prije svega drugoga. Mi smo na bitku, u bitku, bitak je u nama. Jednostavno postojimo jer bitak postoji. Mi smo biće u bitku, imamo ista pravila kao bitak. Ako je bitak jedan, i ljubav, dobrota, istina, ljepota onda i čovjek kao biće može biti zdrav samo ako je dobrota, ljubav, ljepota, istina i jedno s drugim, a ne da se dijelimo. Biti jedno s drugim. Sjetite se, šta je ljubav? Ljubav je čežnja sjediniti se s drugom osobom, biti jedno. Kad nekoga zagrliš onda osjećaš tugu, žalost što tijelo ti ne da da budete jedno. Tijelo te ostavlja izvan tog drugog čovjeka. Uhvati te tuga. Onda probaš na usta ljubiti pa šta sve ne napraviš, htio bi poletjeti u njega, ne ide. Ostaješ vani i to je tragedija ljubavi. I zato čekamo svoje otkupljenje kad ćemo zaista moći biti jedni u drugima, s puno povjerenja. Osim toga, nepovjerenje i grijeh nas rastavljaju i to je naša muka, bol. Kao što dijete čezne za mamom, da se sljubi s njom, jedno, jedno je u mami devet mjeseci, a onda iza toga još godinama. Tako svaki od nas čezne biti na krilu bitka, a bitak nije nešto, to nije pojam, bitak je netko. Jer ako je bitak istina i dobrota, onda on mora biti netko. To znači netko tko ima slobodu, netko tko je živ, netko tko odlučuje. Zato je bitak netko. Sve što čovjek treba, to je u bitku. Bitak je naše nebo, sigurnost, zdravlje. I stoga temeljne bolesti čovjeka su uvijek otklon od bitka, rekli smo jučer. I zdravlje je povratak bitku, povratak zakonitostima bitka. I zato moral i etičnost nije ništa drugo nego odraz bitka. Čitav moral traži da budemo dobri, da budemo protiv zla. Dakle, čitav moral je zakon bitka. Zato kaže i Jores, a i Frankl: savjest – glas bitka. To bitak kaže, ako si zločest ti si ispao iz postojanja i ti ne postojiš. Ako lažeš, ne postojiš. Ako ne radiš na ljepoti svoga bića, ti ne postojiš. Ako se rastavljaš od ljudi, mrziš ljude, ogovaraš ih, podmećeš ih zlo, ti nisi u bitku, ti ne postojiš. I to savjest upozorava, savjest je glas, poput liječnika: pazi, čovječe, nemoj se ubijati. Zato kad je čovjek zao, onda mi kažemo da je nečovjek. Ti si nečovjek. Ili mu kažemo: ti si životinja, dakle, spustio si se s razine čovjeka na razinu životinje. Prema tome, dakle, čovjek u samom sebi ima tako jasno označene transcendentale. Povratak kući, povratak zdravlju je uvijek povratak moralu. I onda smo rekli jučer da svi hagioasistenti koji rade na temelju transcendentala imaju izvanredne rezultate. I jučer nakon što sam imao to predavanje pristupali su mi mnogi hagioasistenti iz svijeta, i iz Hrvatske, i svjedočili o tome kako brzo, kako izvanredno duboke rezultate imaju kada rade na temelju transcendentala i bitka. Sve drugo je lutanje. Dakle, možemo reći da je jedino ispravna hagioterapija dovesti hagiopacijenta u bitak. A u bitak se ulazi preko transcendentala. Čim si ti dobar, ti si u postojanju i tebe nitko ne može izbaciti iz postojanja. Čim tražiš istinu ti si u nebu. Kadgod ljepotu tražiš u sebi i izvan sebe, sigurno si u nebu. Čim praštaš drugim ljudima, ti si u nebu, ti si human, ti si vrhunski čovjek. Bolest je, dakle, uvijek

ispad iz bitka. To su razoreni transcendentali. Zdravlje je povratak u bitak, a ulazi se kroz transcendentale. Jednom riječju možemo reći da se do transcendentala dolazi obraćenjem. Obrat. Zlo razara čovjeka. Zlo je suprotnost bitku, postojanju. Zlo je oduzimanje, rezanje, skraćivanje postojanja. Zlo u tvojoj savjesti najprije, onda zlo u tvom biološkom tijelu, a onda zlo u svijetu fizikalnom također. Kadgod si protiv zakona koji su u tim svjetovima, ti činiš zlo i zlo zato razara svijet. I onda obrat, obraćenje od zla prema dobru, to spašava. U tom kontekstu možete razumjeti šta to znači biti dobar, ići na ispovijed, šta to znači kad mi u Crkvi stalno govorimo: biti dobar, biti dobar, budimo dobri. Onda vidimo da to ne možemo i da samo snagom Stvoritelja, apsolutnog bitka možemo biti drugačiji. Njega trebaju jednako i religiozni i nereligiozni, zli i dobri, hendikepirani i relativno zdravi. Trebaju ga ateisti, dobri, zločinci, sveci. Svi. Mali, veliki, bolesni, zdravi. Rekli smo jučer, bitak je ono što čovjek ima i kad ništa nema, i on je ono što čovjek nema i kad sve ima. Ta paradoksna rečenica nas, dakle, uči razumjeti. Dakle, ovo je revolucionarni zaokret u terapiji antropološke medicine i njegove terapijske metode – hagioterapije. Zato će ova četvrta škola ostati zapamćena za sva vremena. Ovo je zapravo središte. Tko je to razumio, sve je razumio. I dobro je iz toga što ste na taj način koncentrirani na središte čovjeka, a to je postojanje, bitak, život. Što ti je najvažnije? Život. Bitak je život. Što razara život? Suprotnost bitku i transcendentalima. To je bolest. Prema tome, bit hagioterapije je čovjeku donijeti život, vratiti mu život. Životu omogućiti da bude u čovjeku vraćajući ga transcendentalima. Što su to transcendentali? Sjetimo se, dobrota je suprotnost zlu. Istina je suprotnost laži. Ljubav je suprotnost volji za uništenjem drugoga. A ljepota je suprotnost ružnoći kao razlogu za razaranjem. Drugim riječima, transcendentali su borba protiv svake vrste zla i diskriminacije. To je pravi zakon diskriminacije. Dobrota otklanja zlo i pokvarenost, a time i sve što razara život i postojanje. Istina otklanja zavaravanja, laži. Ljubav otklanja svaki razlog da drugoga odbacimo. Ona u nama prihvaća drugoga ma kakav on bio. A ljepota privlači drugoga da mu se sviđamo, da nas simpatizira, a to svatko od nas želi. Najdublja čežnja čovjeka jest nekome se svidjeti, nekome biti važan, koristan, da te netko pohvali, nešto dobro vidi na tebi. Zašto? Jer onda te on prihvaća. A kad te prihvaća tada si spašen, tada ti možeš mirno kod njega živjeti i uživati. Suprotnost od prihvaćanja je neprihvaćanje, nesimpatija i slično, ružnoća nekoga. Takav čovjek postaje odbačen i zato što je odbačen on postaje neprijatelj drugima, postaje agresivan jer zna da ga svi odbacuju, da ga ne vole, da nije simpatičan. Postaje zao i to je najdublja bolest čovjeka. U hagioterapiji mi ne procjenjujemo čovjeka je li on dobar ili zao, nego je li bolestan ili zdrav. Morate na to paziti. Zločinac je jednako čovjek kao i svetac. Zločinac je samo daleko, daleko bolesniji, siromah i njemu treba pomoć, njemu treba ljubavi. Mi radimo suprotno da upravo takve bolesnike bacamo u zatvore, da ih mrzimo, kažnjavamo, protiv njih govorimo, tučemo, maltretiramo, odbacujemo, time činimo najveće zlo. To je zanimljivo, kad je netko bolestan fizički, on ide u bolnicu i svi ga žalimo i ljubimo. Kad je psihički bolestan, mi ga žalimo i ljubimo, hoćemo mu pomoći i pomažemo. Kad je netko duhovno bolestan onda ga bacamo u zatvor, tučemo, udaramo, mlatimo, mrzimo i tako dalje. Što smo mi smiješni ljudi. Hagioterapija zahtijeva da se svi zatvori pretvore u klinike. Smisao zatvora je samo u tome da se obrati čovjek koji je zao i koji je otišao u zatvor, da uđe u transcendentale. U Hrvatskoj radimo puno po zatvorima, čim ljude uvedemo u transcendentale, čim kažemo da on ima toliko dobra na sebi, makar on bio zločinac, poubijao ljudi i ljudi, zanimljivo, nakon mjesec-dva dana on je novi čovjek. Taj je bolji od mene poslije. Hagioasistent se stidi kako je ovaj

postao dobar. O tim stvarima možemo pripovijedati, imamo strašno divna iskustva, nevjerojatna u zadnjih nekoliko godina. I treba ići osobito po zatvorima raditi. I pretvoriti zatvore u mjesta u kojima čovjek od zločinca postaje svetac, u kojima nečovjek postaje čovjek. Kad sam bio u jednom zatvoru pored Zagreba, Lepoglava se zove, sjećam se, tri dana sam držao duhovnu obnovu njima, zatvorenicima. Bilo ih je koji su četrdeset godina u zatvoru osuđeni. To su bili toliko dobri ljudi, s njima sam razgovarao, družio se, služio svetu misu. Kad sam izlazio iz tog zatvora osjetio sam da su zločinci ovdje vani, a ne unutra. Znate ti ljudi koji su duboko bili ranjeni zločinstvom, oni su se skroz promijenili, oni su vidjeli kako je to bio neživot. Dok mi vani mislimo da smo dobri i ne popravljamo se. A znamo biti jako zločesti, a da to ne uviđamo. A kod njih se to vidi, svaka sitnica, policajac odmah vidi i kazni. I to su mi mnogi pripovijedali: zanimljivo, kad sam izlazio iz zatvora osjetio sam, ovdje su zapravo zatvorenici, ove treba zatvoriti, a ne one tamo. Oni su u zatvoru dobri. Naravno, ne svi, nego oni koji se obraćaju. I zato im treba pomoći. Ali naravno da najprije treba pomoći nama jer mi smo u zatvoru. Svaki od nas je pacijent i kad ste me jučer pitali jesam li ja bio pacijent ja se pitam: tko to od nas nije pacijent? Tko to od nas ne sagriješi bar sedam puta na dan, a to je sedam rana koje si sebi zadao. Tko to od nas nije zločest? Tko to nije dobre volje pa onda rikne na drugoga i povrijedi ga? I tko to od nas nije povrijeđen od drugih? Joj. Ništa nije tako naporno kao biti s ljudima. Ljudi vas tako znaju vrijeđati, tako bezočno maltretirati, da je to strašno. Pogotovo kad su egoistični. Tako da smo mi svi pacijenti. Cijeli svijet je jedna velika klinika. Transcendentali djeluju kao biti ili ne biti, oni su egzistencijalni, puni istine, dinamike, nade. Oni su vitalni, kognitivni i kreativni, ono što smo jučer prijepodne govorili. Dobrota je isto što i život. Istina je isto što i prava životna spoznaja. Ljubav je osoba koja me prihvaća, a ljepota je osmišljenje života radeći prema talentima. Sve što smo vidjeli u našim organima zapravo nije ništa drugo nego odsjev transcendentala. Zato smo govorili o čovjeku, da je on strukturiran prema transcendentalima. Tako su transcendentali već u pacijentu, pacijenti ih osjete kao konaturalne, shvatljive, osloboditeljske, kao uskrsnuće sebe sama. Zapravo, zašto je lagano na taj način raditi s pacijentima? Zato što oni osjete pa to je ono što je u njemu. Ti njemu otkrivaš ono što on sam u sebi čezne otkriti. I ti mu pokazuješ da je to to što on sam osjeća kao život. I on uživa što ti misliš kao i on, vrlo lagano se događa zapravo rješenje. Nema čovjeka koji ne želi biti dobar, lijep, istinit, ljubljen, jedno s drugima. Pacijent je biće, a transcendentali su bitak. Transcendentali su ispunjenje čežnji, oni su spas, zdravlje, sve je zapravo u tome. Ajmo sada se sabrati na trenutak i pokušajte u sebi otkriti sve svoje organe. Pokušajte najprije vidjeti gdje je u tebi osoba. Po čemu si ti osoba, gdje ti u sebi vidiš osobu, gdje ti doživljavaš osobu? Jako je važno imati iskustvo svih organa kako bi poslije znao razumjeti pacijenta. Gdje je u tebi osoba, što je to u tebi osoba? Sjeti se – to si ti. Kad kažeš: to sam ja. Osoba, to je sve što ti imaš, samo to ti imaš. A u toj osobi je sve, i nebo i zemlja. I osoba, to je nešto što samo ti imaš, nitko drugi nije ti. Sedam milijardi ljudi, nitko nije kao ti, ti si originalan. Zato Stvoritelj svijeta ne ljubi ljude nego svakog kao originala, baš onako kako čovjek to treba. Osoba. A sada pređimo korak naprijed. Život. Kad kažeš život što ti pod tim misliš? Pazite, dva su života. Jedan je fizički, ovdje na kugli zemaljskoj koji proživljavaš. Taj prvi, fizički život je samo prolaz, putovanje. Da li doživljavaš onaj drugi život? Život tvoje duhovne duše, onaj koji preživljava svaku smrt? Po njemu si ti besmrtan. Po tom životu si ti čovjek. Po tome si ti partner Božji, možeš Njemu reći: ti, Bože. Ne kažeš:

vi, Bože, nego: ti. Direktni partner, sugovornik s Njime. Probaj promisliti što to znači izgubiti život. Što znači izgubiti fizički život, a što znači izgubiti život tebe kao osobe?

CD 9

Prvi dio

A onda pređimo na savjest. Gdje je tvoja savjest? Pokušaj to razriješiti. Gdje ti savjest čuješ, doživljavaš? Gdje te savjest muči? Kako čistiš savjest? Kako te pogađa krivnja? Da li ti savjest osjećaš kao osudu, suca, ili savjest kao prijatelja koji ti kaže: ne daj se, aj budi dobar? Drugim riječima, je li tvoja savjest bolesna ili zdrava? Bolesna savjest je vječito opterećena, u bolesnoj savjesti ljudi stalno doživljavaju krivnju, krivnju, krivnju. Ispovijeda se i opet ne osjeća radost. Zdrava savjest je ona koju slijediš: o, da. Idem činiti dobro. Hoću oprostiti. Hoću ljubiti drugoga. Žao mi je što sam ga povrijedio. Onda osjećaš kako u tebi raste sreća, radost, duboko zadovoljstvo. Savjest. Kako doživljavaš intelekt? Da li ga dobro razlikuješ od razuma, racio? Jedno je razum, a drugo je intelekt. Nemojte to miješati. Već imena sama kažu, intelekcija, dakle, to je doživljaj i spoznaja cjeline, cjelovitosti, bitka. A razum je nešto što je racionalno, to je nešto što je u racijama, u ratama. Razum, dakle, djelomično spoznaje, a intelekt intuitivno, cjelinu. Sjeti se kad kažeš: čovjek, svi znaju šta je čovjek, ali to je intelekt. Ali kad se pitaš: je li i glava čovjek? Je li i tijelo čovjek? Je li i duša čovjek? Je li i noga čovjek? Je li i dijete čovjek? Je li i baka čovjek? Pa nije valjda. Dakle, kad počneš pitati to je sada racio, razum. On dijeli i on tako rascijepa čovjeka da čovjeka više nema. Dođeš liječniku boli te duša, duboko te duša boli. Od te boli duše oboljeli su tu i bubrezi i srce, šta sve ne. I liječnik liječi bubrege i srce, a tebe boli još sasvim nešto dublje. On to ne može. On radi racionalno, djelomično. Zato je danas čežnja u medicini holistički raditi, cijelog čovjeka razumjeti. Zove se to onda u medicini humaniziranje medicine, gleda čovjeka u cjelini. Zašto je došao liječniku? Koji su njegovi obiteljski uvjeti? Što se u njemu događa, što ga je učinilo bolesnim? Rekli smo više puta, čovjeka čini bolesnim ono iznutra, bolest ne dolazi izvana nego iznutra. I ako si ti iznutra u transcendentalima onda da su ne znam kakvi virusi i bakterije oko tebe nećeš oboljeti. Zašto u zaraznim bolnicama rade i liječnici i medicinske sestre i oni su zdravi? Ali kad dođeš ti kao posjetitelj odmah dobiješ bolest, prenese se zarazna bolest. Kaže se, oni su imuni. Isti su virusi i bakterije. Kako to da na tebe to prelazi, a na njih ne? Sve bolesti su konačno iznutra, od duhovne duše. Razumijte to. Dalje. Kad se pitamo što je to srce, jesi ikad razmišljao, što je to srce za tebe? Što znači kad nekome kažeš: „Srce moje“, a što kad kažeš: „Srce me boli“? Kažu djetetu: „Srce moje“, onda kažu: „Srce me boli“, šta to znači, dijete te boli? Šta je to srce? Kaže muž ženi: „Srce moje drago“, onda odjednom kaže: „Joj, ženo, infarkt sam dobio, srce je nastradalo.“ Onda ženu treba odnijeti u bolnicu, ona je njegovo srce. Da joj se pomogne. Htio bih samo da vidite što je to srce napokon. Šta to znači kad kažeš: srce? Pazite, mi imamo organe tijela, oni su samo mediji, samo znak za one prave organe, organe duhovne duše. Kad kažeš: srce, to nije samo ovo fizičko, najmanje je to fizičko srce. Svi crtamo srce posvuda. To znači: volim te, ljubim te. S tobom sam, ne boj se. Srce je središte osobe, pazite, osobe. Srce nije jedan od organa nego je u samoj osobi, baš u središtu tebe, ti – to je srce. Jer ti postojiš samo ukoliko primaš život. Ti si primio život od Stvoritelja, a onda i od roditelja. I to je ljubav. I ti samo ako imaš taj život možeš ga dijeliti drugima. Srce fizičko, to je ono u koje krv dolazi u srce, iz srca pumpicom

ide u čitav organizam. Duhovno srce, to je to. Sve okuplja u sebi i onda daje. Ranjeno srce je ono koje okuplja u sebi ogorčenost, tugu, bijes. Zato kad kažemo: srce, to je dvostruko. Ništa nije tako opasno kao kad te netko ljubio pa ljubav pretvorio u mržnju. To je najgora mržnja, s najvišega pao si na najniže. To boli užasno. Jer ako te netko nikad nije ni volio pa te sad mrzi, baš tebe briga. Ali netko, pouzdanik moj, netko tko zajedno sa mnom živi. „I ti si petu na me podigao“, kaže psalam. I ti me mrziš. „Zar može majka ostaviti svoje dijete? Pa kad bi koja i ostavila ja tebe nikad napustiti neću.“ Zato naglašavam kako rastave brakova unose u muža, ženu i djecu najteže traume. Najteže traume. I tu ćete uvijek imati najviše posla. Da je ne znam kako sretan drugi brak, ne. Tu je užasna muka, krvari srce od onog prvog što se rastavilo i nema tu sreće. Ono ti ne da da možeš živjeti dalje. Ne možeš biti nevjeran jednom čovjeku da bi bio vjeran drugome. Možeš samo iz ljubavi rastaviti brak pa sastaviti s drugim. Ljubav spaja, nikad ne rastavlja. Srce. Zatim gledajte što je to karakter. Šta je to karakter? Možeš li ostaviti cigarete i reći: mogu, baš me briga. Ne možeš? Pa jasno da ne možeš. Nisi karakter. Možeš li ostaviti crnu kavu jer ti smeta. Aj probaj. Možeš li ostaviti alkohol jer si pijanac? Možeš li napustiti drogu? Možeš li podnijeti neku bol, neku uvredu koju ti je netko zadao, nepravdu koju ti je netko učinio, možeš li to mirno nositi? Teško je biti karakter. Svi mi opet padamo natrag. Kod nas Hrvata je poznat Tin Ujević, veliki hrvatski pjesnik, koji je bio teški alkoholičar, a istovremeno genijalni pjesnik. Uvijek je pio u kazališnoj dvorani, tu pokraj Kazališta u Zagrebu. Morate svakako vi stranci vidjeti Kazalište zagrebačko. Vrlo je lijepo. I onda je odlučio da više neće piti. I onda je išao pored kavane i rekao je: „Neću, baš neću, baš ću biti karakter, neću se svratiti.“ Sto metara je prošao, došao tamo do Kazališta i kaže: „Zar nisam karakter? Idem se nagraditi.“ I svrati natrag. Bio sam karakter, idem se nagraditi, recidiv. Sjetite se zatim, što je to svijest? Što je to kad kažeš: ja sam svjestan? A što je to nesvjestan? Da li doživljavaš što je to svijest u tebi? Čega si svjestan? A onda pogledaj, sloboda, jedan poseban vrhunski organ. Bitan organ čovjeka, sloboda. Sloboda znači da ti je Stvoritelj u ruke dao tvoju vlastitu sudbinu. Ti odlučuješ hoćeš li u nebo ili pakao. I prestanite govoriti da Bog baca u pakao, da sudi i tako dalje. To je u Bibliji pjesnički, odnosno biblijski način govora. Ali Isus jasno kaže: „Ja nisam došao suditi nego spasiti.“ Otac je poslao svoga sina, ne da sudi nego da spasi svijet. Predao je u ruke Sinu sav sud u svijetu i taj se sud sastoji od: opraštam vaše grijehe, popravljam vaše zle čine čime ste uništili svijet, popravljam, opravdavam vas. Ti si digao kredit i ne možeš ga platiti, Isus kaže: „Ja ću ga platiti.“ To je opravdanje, otkupljenje, On otkupljuje. On te kupuje, otkupljuje, jer si prodan grijehu i zlu, i ne možeš sam sebe izvući. Kome Isus plaća? Ocu nebeskom. Što plaća? Ljubavlju za svakog od nas. Zašto Ocu nebeskom? Zato što smo Njegov svijet grijehom pokvarili, razorili, uništili dok smo griješili. Isus popravlja sve, unosi novi svijet, tebe novoga. To je otkupljenje, dakle. Sloboda. Pogledaj što je to u tebi sloboda, jesi li ti uopće ikad bio slobodan? Za vrijeme Jugoslavije kod nas je postojala jedna anegdota. Kaže dođe čovjek do nekog taxiste i kaže: „Jeste slobodni?“ Ovaj kaže: „Ne, nisam, ja sam Hrvat.“ Devetsto godina nismo imali svoju državu, nismo bili slobodni. Tek smo sada, dvadeset dvije godine slobodni. Što je to za tebe sloboda? Da možeš činiti što god hoćeš? Pazi, sloboda je tvoja sudbina u tvojim rukama. Ti odlučuješ što će s tobom biti, ne ljudi, ne Bog. Bog ti daje mogućnost da možeš biti drugačiji, to je sloboda, u tvojim rukama sve leži. Bit slobode filozofske je moći činiti dobro. Moći činiti dobro. Jer kad si ti dobar, onda se tvoja sloboda širi neizmjerno. A kad ne možeš činiti dobro nego zlo tad se suzuju prostori tvoji. Čim si zao ljudi bježe od tebe, zatvore te u zatvor,

u samicu, dakle, ti gubiš život i prostore životne. Zato sloboda nije u tome da možeš činiti dobro i zlo, ne. Sloboda je u tome da možeš činiti dobro. Jer kad činiš zlo ti nisi slobodan tada. To je nesloboda, to je uništavanje slobode, razaranje slobode, to je bolest. Sloboda je moći činiti dobro. Pronađi u sebi, jesi li ti uopće slobodan? Je li se bojiš ljudi pored sebe, je li te svi nerviraju? Je li bio najradije pokopao svijet? Sloboda. Sloboda je čežnja, projekt, sloboda u tebi vapi, htjela bi biti slobodna. Slobodu tijelo sputava: gladan sam, daj brže, umoran sam, zaspi. Ne da mi se nešto, onda i neću. Koliko zla činimo samo zato što je tijelo slabo i od tebe zahtijeva ono što ti ne moraš učiniti. Suvremeni čovjek je sve bacio na tijelo, sve je tijelo. Sve je tijelo, i hrana, i piće, i wellness. Toliko studiramo i hranu, i lijekove, i odijela, i vegetarijanci smo, i svinjogojci smo. Badava. Zdravlje je negdje drugdje. Tijelo tlači dušu. Sad je pitanje: da li tobom vlada tijelo tvoje ili duša? Da li se odlučuješ za ono što je dobro ili ono što zahtijeva požuda tvoga tijela? Šta stvarno moraš piti svaki put kad tijelo kaže: žedan sam? Zar nije post dragocjeniji od jela? Zar zbilja moraš reći sve ono što ti dolazi u glavu pa i gluposti? Zar zbilja moramo čekati dvadeset godina da ti napišeš barem ispit prvog studija? Sloboda. Sloboda je napor, to je borba. Sloboda je stalno osvajanje, osvajanje moje slobode. Ja se morim boriti protiv tijela, protiv okolnosti, protiv bolesti, ne dam se. Sloboda je tamo kad kažem: pa neka umrem, pa šta onda? Ali neću činiti zlo, to je sloboda. Sloboda je to kad kažeš: imam previše kilograma, e neću danas ručati. A tako fino izgledate svi okrugli. Svi smo debeli. Makar se trudimo biti šlang i mršavi i zgodni. Sloboda. Pokušajte zatim dokučiti, a šta je to memorija? Šta to znači pamćenje, a šta to znači sjećanje? Pazite, to su dvije različite radnje. Dva različita organa. Jedno je arhiviranje, to je pamćenje svega. A drugo je sjećanje, to je iznošenje iz tvoga arhiva u svijest tvoju, da se možeš time služiti. Imaš li ti uopće pamćenje? Znaš li koji je jučer bio dan? Je li se sjećaš prošle nedjelje propovijedi? Ne sjećaš se ni od jutros, je li, u katedrali. Nastojte točno registrirati šta je to sjećanje pa ćete vidjeti kako mi malo pamtimo, kako neizmjerno puno zaboravljamo. A sve što si zaboravio, time ne raspolažeš, toga nemaš. Time ne raspolažeš, ne možeš se time služiti. To je otišlo, to si izgubio. Ljudi studiraju 20, 25 godina, opet jedva nešto znaju. Koliko toga zaborave. Uzmu diplomu i jedino što ne zaborave je da imaju diplomu. Šta je to pamćenje, a šta je to sjećanje? A šta je to sabranost? Sabranost znači biti svjestan onoga što si zapamtio. Biti rastresen znači izgubiti ono što si zapamtio. Rastresenost znači zaboravljivost. Bit zla je rastresenost, đavao rastresa ljude, razjedinjuje. On je diabolos, dijaboličan, dijabalein znači razbacivati, razjedinjavati, rastresati. Zato sabirati se znači biti krepostan i human. Biti sabran znači biti normalan, zdrav čovjek. I da vidiš koliko si bolestan, sjeti se samo, probaj izmoliti Očenaš, a da budeš skroz sabran. Vidjet ćeš, jedva ćeš doći do kruh naš svagdašnji, ma kakvi. Dođi kraljevstvo tvoje, već si gotov. Ode. Nemoguće je Očenaš sabrano izmoliti. I sad si zamisli kad molite krunicu. Zašto Isus kaže: „Ne blebećite“? Krunica traje 15-20 minuta i nemoguće je biti sabran. Smisao krunice je da bar kod jedne Zdravo Marije budeš toliko sabran da doživiš Gospin lik, lice, dodirneš Njezinu ljubav, i osjetiš: drugovao sam s Gospom. To je smisao krunice. Sjetite se one anegdote o svetom Bernardinu iz Kleoa. Kad je putovao na konju sa svojim prijateljem. I dok je putovao kaže svojem prijatelju: „Pazi, nećeš moći izmoliti Očenaš sabran.“ Ovaj kaže: „Kako ne bih mogao, nemoj praviti gluposti.“ „Nećeš“, kaže, „nemoguće je“. „Šta ti pričaš gluposti.“ „Evo“, kaže Bernardin njemu, „dat ću ti ja svoga konja ako uspiješ izmoliti Očenaš dokraja sabrano.“ „Ma hoću“, kaže. I on počne: „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje“ i pogleda njega i kaže:

„A hoćeš mi dati i sedlo?“ Kaže Bernardin: „Jesi vidio?“ Dođi kraljevstvo tvoje, sedlo. Registrirajte to koliko smo mi ranjeni i koliko je nemoguće biti sabran. Pogotovo na duhovne stvarnosti, pogotovo na moralne stvarnosti, pogotovo na Božje stvarnosti. Neeeee. Mi svećenici u oficiju svaki dan čitamo psalme, ma kakvi, 40, 50 godina i ne znaš napamet nijedan. Kako je to moguće? Da ne znaš šta je ni u jednom psalmu? Bilo bi normalno da znaš, svaki dan čitaš, kroz tjedan i mjesec dana ponoviš sto puta. Koliko ste propovijedi dosad slušali, na koliko ste misa dosad bili nedjeljom. Pa vi biste morali biti vrhunski teolozi nakon svih tih propovijedi. Ma uopće ne znate što je propovijedao župnik kad ste bili djeca, a kamoli sad. Ništa, čim je propovijed završila, ne znaš. Kao naši Međimurci, kaže anegdota. Kad se vraćaju nedjeljom iz Crkve, onda svi susjedi pitaju kak je bilo u Crkvi. „Joj, jako lepe.“ „Kak lepe?“ „Pa tak, sve je bilo dobro, lijepo smo pjevali, lijepo su ministranti ministrirali, a župnik, joj lijepo je propovijedo.“ „Ma nemojte?“ „Je, tak je vikao svi smo čuli.“ „A šta je rekao?“ „Je, to ne znamo.“ Stara anegdota koja se tiče svih nas. Zašto Isus kaže da čim dođe riječ u tebe đavao dođe i oduzima riječ? Zapamtit ćeš sve što si pročitao u raznim časopisima, ali propovijed, iz Svetog pisma što si pročitao, čim si prestao rečenicu čitati kažeš: „O, što sam ja ono pročitao?“ Jer to su riječi života. I nemojte si umišljati da ste pobožni, ne. Pobožnost je jedna bitka protiv rastresenosti, protiv zaboravljivosti, protiv đavla koji ne da da imaš Božju riječ u sebi. Božja riječ te hrani, ona te čini zdravim, međutim mi to tako brzo odbacimo. Mi smatramo da je to normalno. E, prijatelji dragi. Ako je normalno biti u paklu onda ostani i dalje tamo. Iz pakla se izlazi tek kada ti uzmeš Božju riječ, tek kad ti ono što je dobar ideš. Znate ono što je dobro, dobrota je nešto kao da si na obali mora i svaki puta oklizneš u more. To je zlo. Dobrota je kao kad se opet uspneš na obalu i kažeš: „Joj, dobro je, mogu disati.“ I čim si ti na obali, ti si spašen. Zato tkogod je dobar, on je u nebu. Je, ali ti zaboraviš šta je to dobrota i tako dalje, gušiš se u moru zla, zaboraviš i samo slažeš u sebe zlo. Strašno je važno to. Te organe registrirajte. Svaki od nas je tu teški bolesnik, treba hagioterapiju. Ne umišljajte si da k vama dolaze hagiopacijenti, nego znajte da ste vi hagiopacijent. I samo ono što si kod sebe izliječio, izliječit ćeš kod drugoga. Jer hagioasistent nosi u sebi zdravlje pacijenta. I ako on u sebi nije to izliječio, on nema šta dati pacijentu. U tebi mora biti dobrota, ljepota, istina, u tebi mora biti sve, inače nisi uvjerljiv i nemaš šta dati. Ovih dana moram se stalno truditi da vas odijelim od nekih krivih radnji. Tako sam vas pokušao odijeliti od toga da hagioterapija nije molitva. Molitva je nešto daleko svetije, molitva je evangelizacija, hagioterapija nije molitva. Drugo, hagioterapija nije psihijatrija ni psihologija. I treće, hagioterapija nije da ti nosiš neki lijek pacijentu pa ti možeš biti bilo kakav. Ne, hagioterapija to si ti. Samo svetac može raditi hagioterapiju. Znači, čovjek koji se stalno bori protiv zla, svaki dan u nečemu se promijeni, izliječiš nešto u sebi. Ti moraš svaki dan vježbati sabranost, moraš vježbati karakter, moraš uvježbavati karakter. Ne možeš ti, čovječe, biti hagioasistent a pušiš, piješ, ogovaraš, ma daj nemoj pričati gluposti. Ne možeš, nisi karakter. Ne može bolesnik liječiti bolesnika, prenijet ćeš samo svoje bolesti na njega. Kako vidite, hagioterapija je novi život i najljepša plaća hagioasistentu je što može ući u taj novi život i što on raste. To je rast tebe, to je plaća tebi, ti dobivaš nebo s time što se mijenjaš. Sad je najvažnije postati svjestan svojih organa. Aj probaj se sjetiti, koji su to vitalni organi u tebi o kojima zavisi tvoj život, koji su to organi? Probajte se sjetiti. Ili ćete doći doma i reći: „Odlično je govorio profesor Ivančić. Joj, tak je znao kritizirati i vikati i lijepo nam reći.“ „A šta je rekao?“ „Ne znamo, ali bit će da je dobro nam nešto bilo.“ Koji su to, dakle, vitalni

organi, je li se sjećate? Pet, sedam, šest. Drugo, koji su to kognitivni organi? Ima ih sedam. Vidim neki vrte bilježnicu, pa da, to znam i ja. Gledati u knjigu, onda odgovaraš profesorici. Morate se truditi, bez truda nema napretka, prijatelji. Nema tu: „u kompjuteru ima“, ma nisi ti kompjuter. Na posljednjem sudu nema kompjutera, da kažeš: „Čekaj, Isuse, sad ću ja tebi nabrojiti.“ U tebi to mora biti, ti si čovjek. Zdravlje je u tome da se možeš sjetiti svega. Bolest je u tome da si zaboravio, evo. Koji su to svi onda djelatni organi, organi prakse? Samo se potrudi, ne boj se, vidjet ćeš blagoslova onda. Trudi se. Ne ide ti, ma reci: „Moram, šta ne ide.“ Stisni zube pa onda idi zubaru ako se pokvare, ali ne daj se. Dakle, sad smo već polako ušli u praksu, praktični dio hagioterapije i tu je dragocjenost. Dok ste mogli stvari pisati u bilježnicu, dotle je to lako. Baš vas brigu, glavu pustite na pašu. Je, sad kad treba glavu upotrijebiti glave nema. Idite na pauzu i vratite mi glavu.

Drugi dio

Ajmo mi na posao, a posao se zove – kako liječiti skupine naših duhovnih organa. To je prilično veliko predavanje i pokušajmo vidjeti. Upozoravam da ono što smo imali danas prijepodne i jučer prijepodne kad smo govorili, naime, o transcendentalima u cijelom našem biću i u prirodi, to nije prevedeno na jezike, samo imate na hrvatskom. Zato je važno slušati prevoditelje gore vi koji niste Hrvati da biste razumjeli i imali to kod sebe. Naime, nakon što sam dao prevoditi, nakon toga sam još puno toga dodao i onda nema u prijevodu. Pa vas molim da to znate i da si onda pomognete s prevođenjem ovdje u dvorani. Idemo po redu. Pitanje je naime o patologiji i terapiji skupine organa. Među vitalnim organima prvi organ rekosmo osoba. Pokušao sam vam, na brzinu istina, dakle, ne još temeljito razrađeno jer se radi o prezentaciji. Više-manje da i sami o tome razmišljate koja je to patologija na primjer osobe. Sjetimo se, osoba je središte, ona nije organ nego je ona centar svih organa, nositelj svih organa. Bolesna osoba zapravo znači bolestan čitav čovjek. Sve je bolesno kad je osoba bolesna i najdublje boli kad vas netko kritizira, povrijedi, ružno govori, ne cijeni vas. Drugo sve manje boli jer kad vas netko ne poštuje ili ne cijeni vi osjećate da vi cijeli niste u redu, a ne nešto na vama, nego vi cijeli kao osoba, da vas nema u drugom čovjeku. A ne biti u drugim ljudima to je slično kao da ste izbačeni iz raja, iz života. Pokušajte se samo sjetiti što to znači imati neprijatelje. Odmah znaš, oni te ne primaju, oni te mrze, kod njih ne možeš biti. Ti osjećaš kao da je jedan veliki dio tvojeg života u mraku, onemogućen. Osjećaš, dakle, da tebe tamo nema, i da ima netko tko je tebe odbacio. A to je onda osjećaj osude, što s jedne strane producira krivicu, krivnju, osjećaj da si ti kriv što su te odbacili, a s druge strane osjećaj bezvrijednosti. Treći osjećaj je depresije, povlačenja u sebe, a četvrti sve do suicida. Jer ako tebe nema onda nema ništa više smisla. Ovdje na prezentaciji imate patologiju, pokušao sam vam, dakle, nabrojiti što sve može biti. Odbacivanje, napuštanje, zanemarivanje, ponižavanje, preziranje, obespravljivanje, izrugivanje, mržnja, masakriranje, iskorištavanje, zloupotreba, prijetnje, maltretiranje, porobljavanje ranjavaju dostojanstvo osobe, bacaju je u depresiju i suicidalnost, katkad i agresivnost, krivnju, izgubljenost, strahove, tjeskobe i uzimaju joj snage života. To je kad te drugi rane, međutim vrlo je važno naglasiti da ti sam sebe možeš raniti. Jer ako ti nosiš pozitivne elemente o sebi, ako ti sebe cijeniš i poštuješ, onda tebe nitko raniti ne može. Ti se nasmiješ. Psi laju, a karavana prolazi. Tako imaš osjećaj. Ljudi te mogu kritizirati, a ti se smiješ jer ti znaš da nisi ti to što oni govore. Ali kad sebe podcjenjuješ, kad sebe šalješ u depresiju, kad sebe ponižavaš, kad griješiš, kad zlo činiš, nekoga mrziš, ne

razgovaraš s ljudima, nisi otvoren životu, tada doživljavaš da svaka riječ onoga drugog tebe duboko vrijeđa, jer si ti ranjen. I on samo pogađa tebe tamo gdje si ti sam sebe već ranio. Tako da morate tu dobro paziti, jer sam sebe možeš odvesti u bolest, u ovisništvo, nemoral, lijenost, oholost, škrtost, besramnost, nasilništvo, krađu, laž, i tako dalje. U tom pogledu, dakle, sebe kao osobu najviše možeš raniti ti. I najbolje možeš sam sebe liječiti ukoliko u sebi dobiješ samopoštovanje. Ljudi koji u javnosti traže da ih se poštuje, to su ljudi koji nemaju samopoštovanja. Pa moraš braniti ove, pa moraš braniti one, pa moraš paziti da ne diskriminiraš. Ne može mene nitko diskriminirati. Baš mene briga, ja imam svoju vrijednost u sebi, ja sam sebi dragocjen, ja znam tko sam i što sam. Ja znam kamo idem, mene nitko ne može zaustaviti. Dakle, važan je onaj osjećaj, meni ljudi uopće ne trebaju, moja sudbina – to sam ja. Ako sam ja u dobrim odnosima sa svojim Stvoriteljem, tko mi šta može. To znači da sam u dobrim odnosima s dobrotom, ljubavlju, istinom, to znači da ja svakog čovjeka cijenim, šta meni tko može. Poštujem svakog čovjeka, ljubim, hoću da svatko se spasi, da se svatko osjeća dostojanstven i sretan. Dakle, u tom slučaju si ti zaštićen strašno, u svom životu i tad ti nitko ne može ništa. Kad počneš griješiti, negativno o sebi misliti, onda te svatko vrijeđa, onda su svi oko tebe krivi, onda optužuješ druge ljude zato što si ti zločest. Jer ljudi koji sebe poštuju oni su sposobni i znanstveno u svakom pogledu rasti, jer se ne bave svojim negativnostima i ne moraju se stalno braniti od nekoga. Oni su sebe davno obranili i sigurni su. Sam sebe možeš najdublje povrijediti. Ti si kovač svoje sudbine. Poštuj sebe, pogledaj kako imaš lijepe ruke, pogledaj se u ogledalu danas poslije ručka, pogledaj kako si zgodan i zgodna, slušaj svoj glas pa reci: „Nitko nema tako lijep glas.“ Pogledaj kako imaš lijepe uši, baš si zanimljiv i zanimljiva. Pogledaj lijepu frizuru imaš, nos imaš, usta, ma ne može nitko kao ti. Želim reći, svaka sitnica na tebi odaje tvoje dostojanstvo. Ali onda kad ti sebe cijeniš. Čim ti gledaš u ogledalo pa kažeš: „Joj, kako su mi klempave uši, joj, moj nos, joj, moje ruke, idem brže pedikeru ili manikeru.“ Ti si gotov. Ti sebe ne poštuješ, ti ne vidiš ljepotu, a nema ružnog čovjeka, samo ljudi koji o sebi ružno misle. Jer tvoja ljepota izlazi iznutra. Vi ćete vidjeti zadnji, ja uvijek kad držim seminar zadnji dan kažem: joj, krasno, sad se možete svi udati i poženiti. Tolika ljepota struji, izlazi, zrači sa lica tih ljudi. Oslobodili su se grijeha, počeli su dobro misliti o sebi, s Bogom postali prijatelji, s ljudima prijatelji, odlaze kući novi. Zrači ljepota. I to je ljepota jedne 80-godišnje žene, 90-godišnjeg muškarca, djeteta od 5 godina, ili čovjeka od 40, 30, 20 godina. Jednako. I bolesnog i hendikepiranog, najljepši su oni hendikepirani, slijepi, gluhi, šepavi, ma kako su divni. Ljepota je iznutra, to se ne može izvana napraviti. Ljepota je duh koji svaku stanicu tvoga lica i tijela napaja. Ljudi su mi govorili: „Pa šta ne pravite seminare češće da ne moramo ići na wellness?“ I druge popravke i ispravke tijela. Tad smo lijepi. Koja je terapija za osobu? Na neki način sam zapravo već to rekao. Zato sam vam uvijek išao govoriti ono što je zadnje na mojoj prezentaciji, a to je pitanje transcendentala. Tako pazite i ovdje, transcendentali liječe. Prvo ukaži pacijentu na njegove vrijednosti, sposobnosti, zdravlje, mogućnosti. Reci mu da je on projekt. Sad je bolestan, sad je depresivan, ali pokaži mu: de pogledaj kakav želiš biti. Gledaj sebe zdravoga, trčiš, uživaš, veseliš se. Gledaj sebe. Potrudi se samo malo da se vidiš. Pogledaj kako imaš lijepe ruke, prste, lice. Ukažite mu na njegove sposobnosti. Na sve lijepo što ste zapazili. Pazite, ali to mora biti uvjerljivo, ne smiješ lagati. Ako vidiš da je sav jadan zapao u bradu, da je užasan ne znaš šta bi s njime, ne možeš ga ni vidjeti. Onda reći: „Joj, kako si zgodan.“ Nemoj lagati. On će reći: „Kako mogu biti zgodan, vidiš da se nisam ni brijao ni ništa.“ Ne

tako, nego uvjerljivo: „Joj, kako ste zgodni još kad biste se obrijali. Pa još kad biste se umili, joj, milina. Već sad su vam prsti lijepi, malo iza nokata ima prljavštine, ali imate lijepe nokte.“ Šalim se naravno, ali želim da to ne zaboravite. Jako je važno uvjerljivo pokazati što on ima vrijedno jer bolesnik hagioterapijski je čovjek koji je zaboravio na vrijednosti u sebi. Ako ima nešto negativno zbog toga postaje skroz negativan. Ona ima jednu bubuljicu na licu i ona je nesretna, ona ide psihijatru, dobila je tri shizofrenije od te bubuljice. A cijela je prekrasna, šarmantna, divna, lijepa žena. Ne, bubuljica. Ali nitko ne vidi bubuljicu, samo ona, i to izbliza jer ima jako ogledalo. To smo mi ljudi. Na jednu sitnicu uzmemo i sve drugo zaboravimo, na to se koncentriramo, na zlo i onda nas to zlo razara. Uvijek moraš gledati dalje. Boli te želudac, a ti brže pogledaj lice i reci: „Joj, što mi je lijepo lice. Pogledaj, joj ruke mi zdrave.“ Onda će i želudac reći: „Idem i ja biti zdravo.“ Znate, mislite kao onaj seljak što je prodavao kravu. Prodaje kravu i dolaze ljudi i pitaju koliko košta. „Ma ništa, šta će koštati.“ „Pa je li vrijedi šta?“ „Ma da vrijedi ne bih ja ni prodavao.“ „Koliko daje mlijeka?“ „Daje, litru-dvije.“ „Kako jede?“ „Ma sve mi pojede.“ „Onda ništa.“ Nitko neće da kupi. Dođe jedan Ciganin i kaže: „Kume, pošto krava?“ „Pa je li vrijedi?“ „Ma ne vrijedi.“ Sve on negativno o njoj. Cigo kaže: „Kume, ne vrijedi tako, de da ja prodam tvoju kravu. Ovako nećeš ništa prodati.“ Dolazi prvi kupac. „Cigo, pošto krava?“ „Ma sto tisuća kuna.“ „Što, a kakva je?“ „Ma nema bolje na svijetu. I meni je žao što je moram prodati.“ „Koliko daje mlijeka?“ „Dvadeset pet litara, može i pedeset.“ „A koliko jede?“ „Ma ništa, brate. Naramak sijena i ništa, divna krava.“ „A koliko se teli?“ „Dva-tri puta godišnje.“ „Kakva je, je li opasna, agresivna?“ „Ma kakvi, miluje i djecu, i mene, i sve.“ Kad je seljak čuo kako je hvala, kaže: „Cigo, neću je ni prodavati kad je tako dobra.“ I vodi kravu kući. Drugo, dovesti Cigu i seljaka da zahvaljuju. Cigo je dobio novaca što je tako lijepo pohvalio kravu, a seljak je dobio kravu. Reći pacijentu da je željen, da ga je netko htio, nekomu je dragocjen. Pokažite mu da njegovo roditelji žele da on bude zdrav, žena njegova ili njezin suprug. Recite da djeca žele da bude zdrav. Svi ga vole, žele i Netko ga je stvorio htio ga je dobroga. Dakle, apsolutni bitak. Stvoritelj ga je htio. I onda dođite na bitak kao dobrotu i bezuvjetnu ljubav. I terapija je učinjena. Dakle, kratko sam vam pokazao terapiju, može biti duža i drugačija, ali ovo troje je bitno. Najprije morate ovo pokazati. Drugim riječima, morate pacijenta koji je pao u more i guši se, pao je u negativno, a to je poput mora u kojem se guši, morate ga izvesti na dobro, a dobrota je postojanje. To je kopno, na sigurno. Na sigurnom je kad mu pokažete što je u njemu dobro, da dobri ljudi ga cijene i poštuju, i na kraju da je bitak dobar, i da zato čim on želi postati drugačiji, vjeruje u dobro, to i postaje. Idemo na drugi vitalni organ, a to je život. Gdje se sve život može izgubiti? Fizički život može se naravno izgubiti na sto načina, mržnjom, ratovima, prijetnjama, zavođenjem na zlo, nasilništvom. Ali duhovno još više, nemoralno djelovanje, ovisništvo, neprijateljstva, samoubojstvo, mržnja, naivnost, ateizam, bezvoljnost, besmisao, strahovi, i tako dalje. Dakle, život može biti ugrožen izvana i iznutra. Ali dokle god on iznutra nije ugrožen tvojim zlom, tvojim grijehom, tvojim negativnostima, dotle ti njega i izvana možeš sačuvati. Nitko te ne može ubiti ako ti sam sebe ne ubiješ. Shvatite to. Jer ako si ti pošten, čestit, ako ti sebe ljubiš, ako ti vjeruješ u dobro, ti si u nebu pa taman da je cijeli svijet protiv tebe. Mogu te fizički ubiti, ali to nije smrt, to je prijelaz u život. Kao što si jedanput prešao u život u utrobi majke. Izašao si iz onog svijeta i došao u ovaj. Zamislite tu razliku, između utrobe majke i ovdje. Kakva razlika. I zamislite dijete koje bi se opiralo u utrobi majke: „Neću, neću, tko zna šta je preko, joj, tamo mora biti užasno.“ Svi bi

rekli: „Ma daj, dijete, nemoj biti ludo. Kad izađeš da vidiš kako ćeš lijepo majčino mlijeko sisati. Vidit ćeš kako ćeš imati braće i sestara, dobit ćeš bicikl pa bombone, pa čokolade, pa ćeš hodati, pa ćeš jesti, ali ne na onu pumpu koja se zove pupčana nit. Pa ćeš gledati, pa slušati, pa igrati.“ Vidite, nama nitko ne govori da je nebo neizmjerno daleko ljepše nego ovaj svijet. I zato svi se boje smrti. I zato svi mole: „Bože, de ti mene spasi da ja tu budem što duže.“ Ja, ali jednom dođe kraj, šta ćemo sad. „Bože, daj da doživim sto i prvu godinu.“ I kad dođe sto prva: „Bože, nisi valjda takav. A u tebi ima dana, ajde još.“ A On kaže: „Evo ti sto druga.“ Dođe i ona, a šta sad? Ti sebe možeš ubiti samo, čim misliš na dobro ti si sretan. Probajte jednom samo misliti što vas sve gore čeka, koliko lude ljepote. Sjeti se ako si čitao knjigu bar od Moodyja Život poslije života o klinički umrlim osobama. Svaka od njih koja je otišla, ni jedna se nije htjela vratiti. „Ne, ostat ću.“ Osim dobre majke koja je htjela radi male djece. Ili osim razbojnika koji se htio vratiti da sve popravi. Ti ljudi koji su se vratili iz kliničke smrti žele samo dvije stvari: što više učiti i ljubiti. Ljubiti ljude i što više novog saznavati, saznavati, saznavati. Osjetili su, to dvoje je jedino važno. Kad ljubiš tad si ljubav i tad si zdrav. Čim negativno pomisliš protiv nekoga ti si teško bolestan, ti osjećaš kako je u tebi zlo, na tvojem se licu vidi mržnja i nelagoda. Vidi se na tebi da si bolestan, da umireš, da si mrtav. Čim pomisliš zlo o drugom. A čim pomisliš dobro na tebi se vidi, ti se smiješiš uvijek, možeš pogledati svakomu u oči. Pogledajte lica jedni drugih pa ćete točno odgonetnuti šta je s tim čovjekom. Ima među vama onih koji su tako strašno ozbiljni, još se uopće nisu nasmijali. Znači da još neki grijeh nisu izbacili, još imaju protiv nekoga nešto. Možda protiv mene, ali šta ja mogu, zašto su došli. A pogledajte druge, vječito se smiješe. Oni ljube svakog čovjeka, poštuju svakog čovjeka, njima je dragocjen svatko koga susretnu. To su dragi ljudi. To su zdravi. Savjest. Patologija dakle, zlo u mislima, riječima i djelima. Grijesi, krivnja, krivi moralni stavovi, opredjeljenje za zlo, odvojenost od Stvoritelja, zavedenost na zlo, osveta, uvrijeđenost, ogorčenost, prijetnje, sve što je zločestoća. To su teške bolesti savjesti. Savjest je opterećena, savjest te muči, osjećaš da ne možeš spavati, a ne znaš zašto. Osjećaš da nikome ne možeš pogledati u oči, a ne znaš zašto. Nisu ti oči čiste. Zato na terapiju, a terapija je obraćenje. Počni misliti dobro o ljudima. Potraži na svakom čovjeku o kojem si mislio negativno nešto dobro. Obraćenje. Drugo, praštanje. Svi griješimo. Nemojte jedne optuživati, a druge ne. Najprije sebe optuži i nećeš nikog više trebati. Nema ljudi koji ne griješe i nema ljudi koji su samo zli. I najgori razbojnik ima u sebi dobra. Tko sebe optužuje, kažu obično crkveni oci i sveci, taj zna praštati drugima. Taj vidi da smo svi ranjeni, da svi činimo zlo. Vidjet ćete, u životu su vam najgori, najteži ljudi oni koji uvijek nekog optužuju. Njima je uvijek netko kriv. Nema, oni će i u jajetu vidjeti dlaku. Oni će u svemu, u svemu vidjeti malo negativnog i gotovo. Zašto? Zato što su sami zli. Čim čujete da drugi optužuju nekoga onda znate da su oni zločesti, da su bolesni, treba ih liječiti. Praštanje, a onda kajanje je osobito važno. Naučimo govoriti: oprosti, pogriješio sam, žao mi je. Naučite govoriti: joj, ne znam to, oprosti. Joj, nisam tu spretan, ne ide mi ovo. Oprosti mi, krivo sam rekao, krivo sam to činio. To je dragocjena riječ koja spašava brakove i obitelji, i nacije. To je zlatna riječ: oprosti. Žao mi je. „Ženo, opet nisi posolila juhu.“ „Dosta mi tebe i tvoje juhe i soli, ajde molim te.“ Ne nego reci: „Joj, oprosti, dragi mužu.“ Onda ga poljubi i reci mu: „Joj, oprosti, sad ću ja to tebi presoliti da imaš i za sutrašnju.“ Pokajanje je nešto genijalno. Vjerujte koliko to spašava ljude. Ali kad si ranjen ti to ne možeš reći. Rijetki su ljudi koji znaju reći: oprostite. To su ljudi koji su, mi kažemo da su oni iznutra oholi, da su umišljeni, arogantni, međutim ne, oni su ranjeni,

siromasi, bolesni su. I boje se da ćeš ti ako se kaju reći: „Pa jasno, za drugo i nisi nego za koš.“ Ma ne, kad ja kažem nekome: „Oprosti“, on kaže: „Kako ste plemeniti“, gospodine. Ako se ne kajem onda viče na mene do kraja, traži policiju. Oprosti, oprosti, oprosti – to će vas spasiti u stotine situacija. Čak i kad te policajac zaustavi u autu. „Joj, oprostite, nisam vas vidjela“, je li, „pa sam letjela kroz crveno.“ Prođe žena zebru i policajac je zaustavi i kaže: „Gospođo, eno dvoje ste ljudi srušili tamo na zebri.“ „Ma nemojte“, kaže ona, „a koliko se smije?“ Koliko ih se smije ubiti da ne budeš kažnjena? Šta ćete, anegdote su anegdote, a život je drugo. Dakle, za terapiju savjesti je kajanje, ljubav, dobra djela, vrline, odricanje, post, vježbanje u krepostima i vrlinama, ući u područje Bitka, u ljubav, povjerenje, činiti pokoru, a to znači nadoknaditi štetu nanesenu svojim zlim mislima, riječima i djelima. Ako si o nekome zlo mislio, počni dobro misliti, time ćeš popraviti svoju savjest da te ne peče. Osoba će čuti i reći: „Joj, vidiš hvali me, zamisli.“ Zar ne, najgore je kad čuješ: „Joj, znaš šta ona o tebi govori?“ „Pa kako može govoriti, mi smo najbolje prijateljice.“ „Šta ona o tebi govori, nisi to čula? Pa kako možeš s njom ići? „Pa ne, ona uvijek razgovara sa mnom.“ „Joj, blago tebi da znaš šta je o tebi govorila.“ Neće reći što, ali zna što je govorila. Možda nije istina, ali bolesni smo svi, volimo nanijeti bol drugima. A tako je lijepo kad lijepo govoriš o drugima. Srce. O srcu ću vam morati govoriti specijalno još barem cijeli dan. Shvatio sam, naime, da je srce centralni organ, uz osobu i život. Da je srce važnije od savjesti, da je srce prava savjest. Rekao sam jučer već: tko ljubi ispunio je savjest ili zakon. Jer savjest je zakon, a srce je ljubav. I srce je središte osobe. Srce je čežnja za nekim tko će te ispuniti ljubavlju, dobrotom. Čežnja. Da Bog postoji to je apsolutno jasno jer svaki čovjek čezne da se ispuni nekim koji ga ljubi, a to može biti samo Stvoritelj. Nema čovjeka koji ne vjeruje u Boga, ne bojte se. Međutim, ne smijete u hagioterapiji spominjati ime Bog, jer je riječ Bog opterećena i naša iskustva su, kad pacijentu govorimo o Bogu, on postane još gori. I onda oni koji su radili kojekakve egzorcizme misle da je on opsjednut, a nije nego je ogorčen i kaže: „Nemoj mi još i ti.“ Nije on protiv Boga, nego je protiv tebe koji spominješ Boga, a on ima sliku Boga užasnog koji kažnjava, koji je ubijao ljude, koji je kaznio i Mojsija, i sve druge po redu. Dosta mu je takvoga Boga. Zato govorite radije o Stvoritelju, Stvoritelj je netko drugi. Ili govorite o Ocu nebeskom, onda je to dobro. Ili o apsolutnom bitku. Apsolutni bitak, to je filozofsko ime za Stvoritelja, za ono što je Bog. Jer Bog je šifra, u svim religijama je Bog, to je šifra za neko biće, ali kakvo je to biće u hinduizmu? Kakav je Bog u islamu? Kakav je u židovstvu? Kakav je u tvome srcu, u tvojoj savjesti, kakvu ti sliku Boga nosiš? Kakva je slika Boga u hinduizmu, budizmu, taoizmu, šintoizmu i tako dalje, u svim religijama, afričkim i slično? Užasne slike Boga. Pogledajte u hinduizmu te slike s užasnim zubima, jezivo, gdje ljudi moraju božici Kali žrtvovati djecu i živote, to je užas jedan. I sada vi pacijentu koji je ranjen još kažete: „Bog te voli“, a on kaže: „Jooooj.“ A vi brže kažete: „Ti si opsjednut.“ Ma ti si opsjednuta, jadni ti hagioasistent. Ogorčen je, njemu je ta slika Boga ranjena i to moraš liječiti. Ne ranjenošću njegovom liječiti njegove rane. To vas jako upozoravam. Pogotovo vi koji ste prepobožni i hoćete silom ljudima utjerati: Bog, Bog, Bog. Ma morate paziti šta ljudima znači Bog. Ja naglašavam da nikad nisam kod ni jednog ateista, komunista, marksista koji su ateisti nisam nikad naišao na nijednog koji je rekao da Boga uopće nema. Nego da nema toga u koga ja i mi vjerujemo. Ali da ima nešto, ima nešto, kaže. Ili to zove energijom ili nešto drugo. Svaki je priznao da ima jer to svaki doživljava, to uopće nije problem. Nije problem postojanje Stvoritelja kao Stvoritelja, problem je Bog – ime. Ljudi se pitaju, ti novi

pokreti protiv Crkve, kako možete vjerovati u Boga koji čini zločine, koji ubija Egipćane, čovječe Božji? Koji kažnjava začas Filistejce i druge, ubija dokraja. Kakav ti je to Bog? Koji dopušta da djeca se ubijaju? Jasno ako ti vjeruješ u takvoga Boga, tko ti je kriv. Moj Bog je samo ljubav, moj Bog se ražali što smo zločesti i što ubijamo djecu, ne ubija Bog djecu. Nije Bog ubijao Egipćane i tamo druge. Moj Bog je ljubav. Ima krasna anegdota upravo o tome. Najprije Izraelci prolaze kroz Crveno more. Onda Egipćani se spuste, a ono more se zaklopi, a cijelo nebo i anđeli vrište: „Juhu, pobijedili smo.“ A Bog riknu, viknu: „Dosta, sram vas bilo!“ „Šta je?“, pita se cijelo nebo i anđeli. „Moja djeca Egipćani potapaju se u moru, a vi kličete i vičete i slavite, umjesto da plačete, sram vas bilo!“ Židovska krasna anegdota. Kako oni, vidite, tumače divno kakav je Bog. Kako možeš biti bezobrazan i klicati što ti neprijatelj pogiba? Kako to možeš? Pa on je Božje dijete. „Joj, hvala Bogu, neka ih je.“ Sram te bilo. Ti si gori od njih onda. Moj Bog je ljubav, moj Bog se ražali, rasplače se nad mojim grijesima. Moj Bog se rasplače kad ja patim, On dođe pa plače kraj mene. I kaže: „Tomislave, budi hrabar, pa bit će dobro.“ „Dobro, ali boli me sada, de pomozi.“ „Ma pričekaj, ajde još malo izdrži.“ I tako nas dvojica izdržimo. A mi bismo htjeli od Boga napraviti samo dugme, pritisneš i zdrav. „Žedan sam“, pritisneš drugo i dođe čaša. Pritisneš, „o evo mi, milijun eura.“ Joj, što smo ružni. Onda kad dobro živiš: „Joj, što je Bog dobar.“ Ma je. Kad mi je loše onda kažem: „Joj, baš si dobar. Držiš me, podržavaš me i hrabar sam.“ Shvatite da cilj hagioterapije nije samo liječiti, nego dati snage da se nosi križ i bolest i nevolja, i tako dalje. Jer ti možeš samo jedan dio bolesti izliječiti, a za drugi dio ćeš dobiti snagu da nosiš bolest, da nosiš križ. I zato nikad nećemo imati 100% iscjeljenja, ne, jer to nije smisao života. Bolest nije tu da te satre, nego da te pita: „Ajde da vidim hoćeš li imati snage?“

CD 10

Znate, napravite lijepo preko malog potoka jednu dasku i hajde da vidimo tko smije. Jedan dečko će reći: „Joj, ja neću, ja ću pasti“, a drugi trči tamo i natrag to je razlika. Tko je od njh bolestan? Ista daska isti potok ista opasnost. Onaj trči gore dolje pet puta, ovaj drugi ne smije jooj, drhti past ću u vodu. Tako i mi, kad dođe bolest, bolest te čini hrabrim, odvažnim. Znati se nasmijati, znati reći hvala ti. Imaš povjerenja u mene da ću ja to mogu nositi. Imaš povjerenja da ti vjerujem da ću ja to moći nositi. E to je to. Bog nikada ne ostavlja nikoga. I ne mojte reći, aha Bog ga kaznio bolešću nego tebe kaznio zdravljem. Jer ako si stalno zdrav znači da ti nisi sposoban za nikakav napor u životu, ništa podnijeti. Zato te Bog mazi, šta će s tobom i čeka priliku da te negdje ispita ipak malo. Kako ćeš u nebo ako nisi ništa ovdje mogao nositi čovječe božji. Moj prijatelj iz Nazareta kaže; tko hoće za mnom, neka uzme svoj, neka uzme svoj križ, a nije rekao, neka baci svoj križ i neka ide za mnom. Nije rkao tko hoće za mom neka sjedne na stolicu i neka uživa, sjedne i jede nego neka ide. Neka ostavlja uvijek svijet iza sebe i ideš dalje, dalje. Nema više jučerašnjeg dana zamislite, ni jučerašnjeg ručka, nema jučerašnjih predavanja, ni jednoga, nema ih ostali iza nas. Ti si naprijed. Ti si već umro. Ti svake sekunde umireš, uvijek ideš u nešto novo, drugačije. Vidjet ćete kolika je snaga zapravo hagioterapije je upravo kad ti daje snagu za nošenje križa. Nije cilj života sve izlječiti. Bog dopušta bolesti, ne da nas sataru, nego da nas čine jakima. Niče je krasno rekao što got te ne ubija, to te jača, što got te ne ubija to te jača. I to je istina. Ne možeš postati

vrhunski nogometaš tako da sjedneš i piješ svaki dan. Treniraš znojiš se, preznojiš se, smrdiš od znoja čovječe. Moraš ići na vrijeme spavati. Ne smiješ sve jesti, ne smiješ piti alkohol. Moraš pazit šta jedeš i kako jedeš i kako se vladaš. Nema tu ići u društvo. Sto stvari se odričeš. Ma on to nosi zato jer vidi smisao, cilj. I kad se ti sjetiš ova bolest je pitanje kakv ću ja biti pred ljudima i pred Bogom, ade da vidim. Onda je to ljepota. Sjetite se Ivana Pavla II, Bože moj, ona sramota bi čovjek rekao, zgužvan sav jadan, ne može ni govoriti, trese mu se ruka, sav negdje jadan. Čovjek bi rekao ma šta se pojavljuješ pred televizorom vidiš kakav si jadan. Ma kakvi, ponos cjelog svijeta. Bože kako je hrabar. Bože moj kako je hrabar taj čovjek. Gle ga kako ide. Ne može hodati, ali on ide. Još kad on i majka Tereza ruka pod ruku ko dječačić, ko braco i seka silaze oni tamo niz stepenice svetog Petra. Najljepša slika koju sam ikad vidio. Ko braco i seka, on je nju tako poštivao, a ona njega isto. E to je ljepota. I kako je nosio tu bolest. Da to nije nikad ne bi bio to što je. A nije se stidio svoga lica onako unakaženog, jedva hoda svog govora, nije se stidio nego pred cjelim svijetom evo to sam ja, ali da znate da vas ljubim, da znate da vas ljubi stvoritelj i da on mene ljubi. Znate da je to ljubav, a ne kazna. E što je to donijelo blagoslova. Mladi su jurili za njim ko ludi. Voljeli ga ko pravog frajera. A on je to bio. Božji frajer, Božji stručnjak, Božji nogometaš i športaš. Shvatite, nije u fizičkom zdravlju tvoja sreća, nego u duhovnom tdravlju, a duh je zdrav kad može podnositi tjelesne bolesti i nedaće i poteškoće i probleme tad si zdrav. Kad je duh zdrav onda je sve zdravo. A kad jaučeš zbog nečega, malo te uho zabolilo , a aa jooj ne možeš ništa, prst na nozi, bok. Budi sretan da i tebe nešto boli, ne samo Ivančića. Od kad se znam uvijek me nešto boljelo, uvijek bio bolestan i hvala Bogu. Moja mama je uvijek govorila proći će, nikad nije išla lječniku, doživjela 98. god. Draga moja mama. Kad got sam reko mamo jel te boli. Boli pa šta, kako ne bi bolilo. Zašto, hoćemo liječniku? Hajde Tomislave, pa proći će. Stvarno sve je prošlo. Naučio sam da je svaka bolest za vremena, ona nije na smrt. Nego kušnja. Bože moj skoro si odsjekla ruku, sve rana velika. mama šta? Proće Tomislave pa šta. Ozljedi nogu, neznam ovo i ono, proći će. Boli je, ne može jesti danima, o Bože moj, kaže, koda su svi ljudi zdravi. Uvijek je imala izgovor i uvjek je zdravo mislila. Zato je mogla uvijek i ozdraviti. 98 godina živjela. Kaže smijem i ja malo krenut tamo gdje su drugi kod kuće, da se ne muči ovdje s nama. Joj, kak ste tužni. Ništa bit će dobro. Vidjt ćete sad kad se dobro najedete, pa vas boli želutac, a vi unatoč toga kažete, baš idem na predavanje za inat. Pa dođete tu pa ti se drijema pa baš ne dam, staviš čačkalice na oči ne dam, uživam. Znate bolest čini čovjeka hrabrim, odvažnim nekako nešto ljudsko, plemenito uđe u čovjeka ne dam se, hrabrim se, ubi me pa šta onda, šta ti nećeš. Joj kaže ima rak, a ti nemaš. Tko će to ostati za sjeme.

Dobro. Odgovore na vaša pitaja ću pokušati popodne malo odgovarati, ali naglašavam tu ima svega i svačega. Joj svega ima.stvarno ste bogati. Ajmo ostati u tišini i smo sjetit se što smo mi to sada radili. Nemojte me pitati da li i sedlo. Sjećate se anegdote i to ste zaboravili. Jeste zaboravili sve. Jeste bar kravu, oćete je bar povesti kući. Probajte se sjetiti, trenirajte pamćenje i sjećanje. Što smo mi to prošli. Što smo mi to prošli. Vidjet ćete kako se sinapse u mozgu umnaat se. Vidjet ćete koliko novih zdravstvenih pproblema ćete riješiti time što se uporno idete rješavati probleme. Sjećaj se, sjećaj. Ne boj se intelektualni rad te samo jača i ozdravljuje. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

Hvaljen Isus i Marija. Hajde da progovori jedan muškarac. Žene se nam prave važne. Drage su, ali ne mogu bez nas ni djete roditi, a kamo li novi svijet ostvariti. Samo zajedno. Mi ne možemo bez vas, vi bez nas. Jako vas molim da dobro, dobro uočite destinkcje, stalno pravite razlike da biste bili pravi ljudi. Razlikujte dobro hagioterapija je medicina, dakle ne pastoral ni vjera Crkve, nego medicina.

Drugo hagioasistent je međutim katolik, vjernik, ili opće kršćanin vjernik. On treba kao majka Tereza duboko uronjen u Isusa i Crkvu. On treba kao čovjek koji je od Isusa Krista nučio biti human, ljubiti čojeka, kome je čovjek najvažniji, ne samo živjeti, nego i umirati za ljude. Tako treba učiti, tada će ta medicina biti ispravna. Svatite da sve katoličke bolnice po svijetu imaju katoličke liječnike u svojoj bolnici i katoličke medicinske sestre. Ali ne liječe ni molitvom ni sakramentima nego normalno, lijekovima. Ali je drugačija katolička bolnica od svih drugih, to su u nutra katolici, ljudi koji imaju daleko drugačiji odnos prema čovjeku, to su ljudi koji su u Isusu Kristu. On je njihvo središte. One, te terapije, one su daleko drugačije obogaćene samim nebom i Bogom. I tu je velika razlika. Ali čvrsto vas molim razlikujte te dvije stvari. Hagioasistent, za sada bar, jer smatramo da je to nastalo u kolijevci katoličke Crkve, još više u kolijevci domovine Hrvatske iz koje je prof. Ivančić. To je Hrvatski brend. Hvala Bogu. Nije važno, u katoličkoj Crkvi je to nastalo. Prema tome mi kao katolici prvenstveno to dajemo svijetu. Poslije će to primit cijeli svijet, i ateisti i šintoisti, i budisti svi će to uzimati i raditi isti posao, ali za sada mi pokažimo istinski vrhunski način kako se ta terapija može posredovati svakom čovjeku. Dvje razlike morate, budite toliko inteligentni, toliko razlikujte, bar toliko razmišljajte; jedno je hagioterapija to je medicina, to je prirodna stvar, to nema ništa sa vjerom, a drugo sam ja koji sam vjernik i to dajem. U karitasu, u kršćanskom karitasu u župi su vjernici, ali oni ne mole za bolesnicim i ne mole sa siromasima, nego im daju kruh, haljine, odjelo, veš, koji nema ništa sa vjerom. Bitno je da ti kao katolik budeš u Isusu Kristu tako ugrađen da budeš ljubav, pretvoriš u srce, kao Isus. Onda ćeš svim srcem djeliti ovo što se zove hagioterapija. Tu je bit, tu je razlika prijatelji dragi. Silom djeliti molitvom hagioterapiju krivo činite. Niti je on izrastao u Isusu Kristu, niti je on pravi vjernik, a pravi se važan. Da će on moliti za nekog, da će on djeliti sakramente, da će on čudom izliječiti daj budite pametni. Tu poniznost, tu bitnu razliku morate imati.

Postoje tri medicine, za tjelo, psihu i za duhovnu dušu. Oni koji djele tu somatsku medicinu tu su i katolici i muslimani i židovi i ateisti, svi su oni u bolnicama i klinikama, ali kad vi imate jednu katoličku bolnicu onda razlikujete, točno znate, ovi će me drugačije tretirati. Znate kako će vas tretirat. Ali u katoličkoj i drugoj bolnici djele se isti lijekovi čine se iste dijagnoze, ima se isti fakultet i isto zvanje.

Jedna Njemica, tu je ispred mene, koja je lječnica, kima glavom, da je to tako. Ako to Njemica kaže moramo svi vjerovati da je to tako. Razumjete to. Ako to dobro razlikujete izvrsno ćete raditi svoj posao. Dobro to razlikujte. Pustite svećeniku da radi svoj posao. Pustita psihijatru, psihoterapeutu da radi svoj posao. Sve je to dakle od Boga. Kao što je priroda i prirodni medikamenti od Boga, kao što su medikameti i psihoterapijske metode od stvoritelja, tu u zakonitosti čovjekove psihe. Tako su od istog stvoritelja zakonitosti čovjekove duhovne duše ljekovi za duhovnu dušu. Prema tome ovdje mi trebamo biti vrhunski vjernici u Isusu Kristu ugrađeni. Zato smo upravo molili da vi označite jeste li

vjernici, da li vaši župnici osjećaju da ste im angažirani u župi ili niste. Jeste li obični površni vjernici koji idu za Božić i Uskrs i točka. Ne, netrebamo takve. Trebamo ljude vjernike koji su uvjereni, a onda su, zato što su uvjereni, nadamo se da su i odgovorni i da će studirati hagioterapiju odgovorno. Na sebi isprobati na drugima vidjrti, to je to. I čitavim srcem Isusovim srcem, juriti ljudima. E to ono što treba. Jer ako idete ateističkim srcem ljudima nećete ništa postići. Radit ćete samo za novac, ali ako Isusovim srcem nikakav novac nećete tražiti bit ćete sretni što ste čovjeku obrisali suzu. To je jedno što vas jako molim. Zato tako uporno govorim više ne znam kako bih čvrsto, uporno vi kažete ironično, više ne znam kako samo da vidite razliku, jer naši mentalni sklopovi su drugačiji. Vi imate sasvim drugačije misli. Vi biste najradije molili. Tu mi je jedno pitanje naprimjer bilo u Splitu, prije 20.godina molili ste za jednu curicu koja je imala neznam ni ja šta bolest i ona je nakon toga negdje ozdravila. Dakle kako vi možete reći da ne treba moliti. Ma ko ti brani moliti. Idi svećeniku nek moli za svakoga od vas. Ali to nije hagioterapija prijatelju. To nije medicina. Ko ti brani moliti za svakog čovjeka. I treba molit za svakog čovjeka. Treba ljubit svakog čovjeka. Ali naglašavam ponovno ako ti dođe čovjek s tuberkulozom ne možeš kleknut kraj njega i položit ruke nek ozdravi. Neće, moraš mu dati lijekove. Bog je stvorio prirodu i dao lijekove. Zašto to odbacujete. Dakle u tom kontekstu govorim hoću da vidite razlike da vidite te granice u kojima se krećete. Onda ćete biti pravi. To je prvo.

Drugo. Veoma mi je ugodno da se brojni javljaju iz svijeta i iz Hrvatske koji osnivaju centre za hagioterapiju. Najedanput imam osjećaj kao da se rascvjetala stvar. Dolazi mi čovjek tamo iz Vukovara, odmah čim se vratim osnivat ću, naš Vukovar treba. On je proživio daleko teže dane nego li Staljingrad. 91. godine. To su ljudi tako izranjeni, uništeni, pregaženi, poniženi, o njima treba ljubavi. Njima treba centar, a nemaju ništa. Odmah će osnovati. Oduševljen sam. Drugi mi piše tamo iz malog mjesta kod Nove Gradiške, Dragalić on je isto bio i branitelj i sve. On se tako oduševio kad me čuo na radio. On isto hoće tamo će osnovati, a onda će raditi u Strmcu u katoličkoj psihijatrijskoj bolnici da pomogne osobito sojim braniteljima koji imaju posttraumatski stresni poremećaj. Ma milina ih je slušati, te dečke. Jedna liječnica mi dolazi iz Švicarske. Pitam ju imate li kakve veze sa zajednicom u Švicarskoj. Ne. Pa kak ste čulu? Ni ona ne zna kako. O hagioterapiji. Ona osniva, ona je liječnica već deset godina. Mlada liječnica. Osniva Centar tamo u Fraufeldu. Ja je gledam o Bože što si dobar. Tamo mi isto jučer u Našicama , ma milina jedna. Znate koji imam dojam u molitvenim zajednicama. Koda ih nešto pritište i ne rade ništa. Ljudi koji su izvan ko da su slobodni od toga svega, koda đavao njih ne napada. Oni za čas naprave bezbroj stvari. Ja godinama pitam Osječku recimo Zajednicu Molitva i Riječ dajte mi Centar u Vinkovcima on je užasno pretrpio u ratu, Centar mi napravite u Vukovaru, još užasnije, Centar u Županji, Centar u Đakovu, ništa, ne ide. Dođu ljudi koji uopće nisu u Zajednici i osnuju. Ajde vi to meni protmačite. Koko je to lijep doživljaj, znate. Ja ne moram imat neke svoje ljude, ne, meni moji ljudi smetaju. Svi ste vi Božji ljudi i svatko od vas može napraviti genijalne stvari i to od vas očekujem. Nemoraš biti netko negdje nešto dosta je samo da imaš srce i kažeš idem. Ima tu još neki gdje sam, nisam vam svima uspio još pregledati i sve vidjeti ima niz tih, tako mi je drago čuti kako najedanput samo raste koda cvjetaju, godinama nije ništa bilo. Sad odjedanputa. Ja molio Zajednicu recimo u Zagrebu, dajte mi napravita bar 10. Centara u Zagrebu. Nisu napravili ni jedan. Mi u Zagrebu od 1990. imamo Centar za duhovnu pomoć i

točka. Ta Zajednica se sastaje u kapelici iznad moje glave takoreći, u mojoj zgradi. Oni se mole po cjele dane, ali ne rade ništa. Ima jedan lijepi šlager (pjeva) pomolimo se, za one kojih među nama nema, pomolimo se, za one koji se k njima sprema itd. Nevjerojatno kako đavao ne koji mole i hoće biti Kristovi kako ih sputava. Ja ih zaklinjem molim, sjede za mojim stolom, de napravi, ništa.pazite nalazimo se u jednom svijetu borbe duha protiv zla i protiv čovjeka. I nema tko nije hrabar, samo hrabri će uspijeti. Meni je to otkrilo tamo kad sam čitao Jošuinu knjigu. Odmah na početku stoji; a ti budi odvažan i hrabar, jer ćeš uvesti ovaj narod u obećanu zemlju. Nisam li ti rekao ovaži se i budi hrabar. Treći puta budi hrabar i drži se svega što sam ti rekao, i na kraju odvaži se, dakle u pet šest rečenica čeriri puta budi ovažan i hrabar. Biti odvažan idem odmah napraviti. Biti hrabar znači ustrajati dok ne uspije. Samo takose uspije. Zato nemojte se čuditi ako ja pomalo ironično govorim protiv molitvenih zajednica jer imam loše iskustvo s njima. Ja radim 40. god. s njima, oslobodi me Bože molitvenih zajednica. Jer njima je molitva i molitvena skupina zapravo na neki način isprika da ne rade ništa. Ni u politici ni u kulturi ni nigdje. Tako da mi je neizmjerno drago kako ja u ateistima dragim ljudima na terenu koji nikad ne znaju šta je to zajednica, čujem odjedanput na radiju profesore idemo. Jedan čovjek prvi puta bio na mom seminaru, tri dana, i kaže ja sam čuo ono što je meni važno. Otišo sam doma i rekao više ne trebam ništa. Otišao sam osnovao svoju firmu, ima izvrsnu firmu, i pomaže mi ako treba izgraditi Ludbreg. Kaže dat ću vam sve što treba. Jedan puta čuo. I krenuo. A ti budi odvažan i hrabar. Kako su to zanimljive stvari. Morate dobro vidjeti koji je to Božji put, na koji način Bog djeluje. Na koji način zlo zavodi jadne ljude. Naivni su svi pobožni ljudi oni misle molitvom su sve riješili. O, ne. Ti moraš početi raditi. Moraš biti odvažan, idem odmah. E to je odvažnost, a onda hrabar. Dokle ne dospijem ja neću stati. Dok ne uspijem. I tu je cijeli problem zato što mi imamo Zajednica i u Njemačkoj i u Austriji i nismo dovoljno razlikovali, ja sam tamo držao seminare za evangelizaviju i tu su u Crkvi biti angažirani, e sad oni nisu u župama angažirani sad su prešli malo u hagioterapiju. Sad bi u sjedili i molili po cjele dane. Ne, ne ovdje treba raditi i učiti i mučiti se i boriti se. A oni bi htjeli, jer sam ja nih učio tamo, kod evangelizacije moliti, oni bi sad htjeli sjesti kraj pacijenta i moliti, pa ako uspije dobro, ako neuspije, a šta možemo. Kažu mi u Beogradu prijatelji, oni imaju molitvenu grupu, u crkvi Krista Kralja, katolici. Kže mi se sastanemo na molitvenu skupinu, ako nam ide molimo, ako ne ide pređemo u gostionicu nasuprot crkvi. Tako da je meni toga pomolimo se dovde dosta. Radimo. Isus kaže Otac moj radi i ja radim. A ja kažem Isuse moji ne rade. Znam Tomislave, radi ti. Tak se ja i moj šef stalno mučimo. Ja radim ko lud, ljudi mi kažu kako možeš izdržat. A oni ništa, oni se odmaraju po cjele dane i uvijek umorni. Nisu to moji ljudi, nego ljudi koji se prikvače uz mene da me gnjave. Jer moji ljudi su oni koji idu do kraja, slijede me, vjeruju ono što govorim, ostvaruju. E to su moji ljudi takve volim. Uh što s njima volim. To ja imam pokraj svih četirsto petsto iz molitvenih skupina imam pet, šest 10 takvih ljudi. Ako je deset to je već puno. Isus je imao dvanaest siroče. I jdan ga izdao, šta će, ali kad ga izdao objesio se. Drugi ga zatajio, pravio se važan, ja ću biti važan. To bi bilo ono jaću moliti, ja ću napraviti. Isus je rekao daj Pero pjetao će zapjevati, a ti ćeš reći ne poznam te. Ja, zar ja. Pero tko drugi nego ti. Pa ja ću biti papa. Ma oćeš Pero, ali nisi dostojan. Ako te ja ne napravim dostojnim ništa od tebe. Nisi ti vrijedan nego ja. Jadan Pero. Još jadniji Juda. Tko si ti Petar Juda ili Toma. Ja sam Toma, a vi. Govorim vam iz iskustva već 50 godina radim na tom poslu, ne govorim vam o nekvoj teoriji, nego iz teškog krvavog iskustva prijatelji. Ja sam umirao nekoliko puta teško,

ja nikad zdrav nisam bio ni fizički ni nikako. Ja uvijek idem dalje. Danas sam dobio e-mail iz New Yorka, da li bi mogao doći tamo sljedeće godine držati duhovnu obnovu, da ako ikako mogu. Ja imamveć 74 godine ja trebam do 130 živjeti, putovati jedno dva puta sam morao zategnuti. Jedno dva puta sam zategnuo, rekao sam čekajte pa sve me boli užas me hvata. Moj šofer čeka, čeka. Onda sam rekao ajmo bolje poginuti na terenu nego doma. Isto tako, čim ja dođem tamo meni odlično. Čim sjednem u auto idem, ja sam zdrav. Ja sam bolestan dok mislim, a kako ću, ma ne mogu. Gdje ti je New York, tu je preko puta. Preko bare koja se zove Atlanski ocean. 7 sati putuješ fino u vlaku, odnosno u zrakoplovu. Za sedam sati sam tamo, u New Yorku. Išo sa već tri puta, nije problem. Šta vam želim reći. Samo kad se odlučite za Gospodina uvijek ćete biti zdravi, i uvijek ćete biti uspješni. Kad got rezonirate drugačije, ja ne mogu, ja imam posla, a ja imam ovo, a ja moram prodati vola, a ja moram auto kupiti, a ja moram imati odgojiti djecu. Propast ćete i vi i djeca i auto i vol. Čin kažeš da tvoj organizam reagira zdravo. Moramo, šef je rekao da moramo biti zdrav. Čim reagiraš ne mogu ja, organizam regira napravimo ga bolesnim da može svima reći da je bolestan da nije mogao ići u New York. Tako organizam reagira. Svaka stanica kaže brže Ivančić treba biti bolestan. i napravi te bolesnim. Kad ja kažem ne ja idem, napravi me zdravim. Vidjet ćete to pravilo temeljno. Vi odlučujete o svom životu. Sudbina je u vašim rukama. Sve zavisi na što se odlučujete. Mi morate se odlučiti od mentaliteta svijeta. Morate misliti drugačije suprotno svijetu. Ne slušajte prognoze kako će biti ne pogađaju. Ne slušajte sebe šta treba jesti i piti, užas je to lažu vam, hoće da prodaju svoje stvari ne slušajte razne farmaceutske tvrtke, ne slušaj svoje srce. U središtu srca je stvoritelj, slušaj ga. Bit ćeš uvijek zdrav. Kao strina Mara Krunića, moja mama. Uvijek ćeš biti zdrav.

Pitanja:

Poštovani profesore i dragi polaznici ovog studija, znao sam iz dosadašnjeg iskustva da trascedentali liječe, ali da su transcedentali sadržaj obitelji, prirode i društva, kao što ste nam sinoć objasnili nisam na taj način uočavao. Kad ste sonoć rekli da zbog toga nećemo moći spavati bili ste u pravu, kao i uvijek. Piše ovaj Marko Derežanin. Kao profesionalni vojnik koji je prije 20 godina ponosno i časno nosio odoru hrvatskog vojnika, razmišljao sam o Domovinskom ratu i možemo li i njega promatrati kroz transcedentale. Zaključak moga razmišljanja i moje spoznaje o tom pitanju želim podjeliti s vama.

1. Jednota, dakle jedinstvo. Jedna je Domovina, jedna je Hrvatska jedan je Domovinski rat, jedna istina, svi smo tada bili jedan.

2. Dobrota. Hrvatski vojnik narod i država odlučili su se za dobro. Ne činiti zla djela, ne uništavati, ne mrziti, ne osvećivati se.

3. Istina. Mi smo napadnuti i morali smo se braniti. Hrvatski vojnik je nosio krunice oko vrata i vjerovao u sebe u stvoritelja i u pobjedu.

4. Ljepota. Izborena ljepota. Sve ljepote naše Domovine i praštanje našem neprijatelju, a povrh svega ljubav, ljubav prema obitelji, prema narodu, prema Domovini i prema stvoritelju.

Zaključak: istina, dobrota i ljubav uvijek pobjeđuju.

Hvala vam na svemu poštovani profesore i kao što vi često kažete Bože čuvaj Hrvatsku. Umirovljeni vojnik bijnik Marko Derežanin iz Dragalića.

Da vam dam da malo spavate pet minuta. U tom spavanju bih volio da dopustite Isusu da bude u središtu vaše duhovne duše. Pokušajte sada kao što smo prije podne uočavali što su to naši organi duhovne duše, a sad što je to pokraj tih organa i pokraj tvoje osobnosti, što to Isus tko je on. On je Bitak. On je istina, on je sve. Kako to da u pričesti on dođe tebi u želudac, ne valjda. Ma gdje to on kroz svoju riječ on dolazi u tebe? A kako kad ga moliš gdje je on? Jeli on na oltaru , na križu, tabernakulu, u tebi, gdje je? Reci, a gdje nije. Ima li nešto gdje njega nema? I reci jasi li ti nastao bez njega? Jeli on tebi nepoznata osoba kou moraš molit, pomozi, ili je on duša tvoje duše. Srce tvoga srca. Genijalan čovjek ljudske povijesti. Jedini pobjednik nad svim čovjekovim patnjama, jedini. Čovjek, a opet svemogući stvoritelj, Bitak, Bog. Tko je on tebi? Imaš li povjerenja u njega? Da li mu dopuštaš da te cijelog osvoji? Milijuni i milijarde tvojih stanica bude njime ispunjeno, njegovim duhom, njegovim mentalitetom, ne mentalitetom svijeta. Imaš li hrabrosti odvojiti se od lažnog, bolesnog mentaliteta koji zarobljava svijet, društvo, obitelj. Imaš li snage? Tko je za tebe Isus Krist? Jeli on tebe voli? Jeli on osobno za tebe dao život? Voliš li ti njega? Pokušajte dušom dodirnuti tu istinu, ne toliko razumski i inteletualno, nego dušom, a onda pustite neka se razlije u cijelo naše biće, da osjetite kako je dobro biti čovjek.

Dobro vam jutro, dobro jutro prevoditelji. Da li ste shvatili da zemlja nije slučajni objekt u svemiru. Da netko njime upravlja. Netko je upravitelj, a mi samo dolazimo, prolazimo, kroz nju i idemo dalje u život. Da li shvaćate da zlo nema budućnost. Grijeh, krivnja nema budućnost. Samo dobro, istina, ljubav ima budućnost. Bog je na strani istine ljubavi, na strani dobrote i ljepote i budite toga svjesni. Zlo viče, pravi se važno ima sve medije pocijeloj Europi, ali je preslabo slomit će se ko i uvijek. Zlo ne može protiv čovjeka jer se sam stvoritelj angažirao za čovjeka. Pobjeda je na našoj strani jer mi smo Božji partizani. To je potrebno učvrstiti u sebi ste bili malodušni. Vama je dana pobjeda. Ne smijete misliti kako misli svijet, ne smijete slušati svjetovne, televizijske i druge komentare, ne. Nego komentare vaše savjesti, dobrote, humanosti, Svetog Pisma. Progonili su Crkvu već dvije tisuće godina, ona ponosno stoji na stijeni. Ne možeš u religiji gdje ima pobožnih svetih ljudi, nemožeš tu religiju uništiti. Nacizam je propao, marksizam je propao, neoliberalizam ne boj se ti ćeš ostati. Samo ostaje poštenje, rad, povjerenje da je dobro jedina budućnost, da je čovjek najvažnije biće na zemlji. To. Dobro ajmo malo ustati, da protegnemo noge, da nam krv proradi pa ćemo onda brže, brže ići na kratka predavanja.jesu li noge u redu, možete na njima stajati. Da li se oči sklapaju, ili su otvorene? Jesu uši još uvijek tu čuje se nšto? Koja je tvoja vizija šta će biti u subotu navečer? Koja je tvoja vizija kad se vratiš kući nakon koliko dana ćeš osnovati Centar, udrugu pa institut? Hoćeš biti čovjek frustriran na svim područjima ili čovjek koji je bio odvažan i hrabar? Ne čekaj sa ispitima, ne čekaj sa osnivanjem, instituta i udruge, ni centra, ne čekaj kreni, a sad vidi jeli dišeš dobro, jeli ti nos otvoren mirno za zrak. Imaš li dobre ljude pokraj sebe, ili te nerviraju. A tko te nervira kod kuće i na radnom mjestu, idi k njemu i reci ne moraš se truditi svejedno te volim. Idite brže u duhu, gledajte ga i recite, ne moraš se truditi svejedno te volim. Idi sada ocu pa onda majci i reci draga mama i dragi

tata ja vam opraštam, ali vam još više zahvaljujem oprostite vi meni. Te tri stvari; opraštam, zahvaljujem, oprostite vi meni. Sada u duhu pacijentima recite im žao mi je dragi pacijenti što me tako dugo čekate. Četeri godine studiram hagioterapiju i ni jednog od vas nisam liječio, žao mi je oprostite mi. Sad će biti drugačije ako budem bolji od svetog Petra. Oprostite mi dugo ste čekali i bolovali. Oprostite vi koji ste se ubili zato što niste imali nikoga ko bi pomogao. Ja nisam bio na mjestu gdje ste me vi tražili oprostite mi. Oče nebeski ti si moj otac, ti si me htio i stvorio, na tvoju sliku ja sam tebi sličan moje cijelo biće likuje nalik je tebi, duhovna duša je kao ti, ja sm tvoje dijete i želim biti velik kao ti. Oče oprosti, oprosti oče. Smiluj mi se. Hvala ti. Oče želim ti biti ponos. Želim da svi drugi reknu kako ima divnnih katolika, prekrasnih ljudi vjernika, Isusovih prijatelja. Isuse hoću, hoću da tvoj glas dobar pronesem svijetomračunaj na mene. Pjeva aleluja. Kako divno pjevate milina vas čuti.kao preobraženi glasovi, izvolite sjesti.

Idemo dalje, hitno trebamo riješiti pitanja grupnih terapija, odnosno terapija grupe duhovnih organa. Došli smo do srca, radimo na vitalnim organima. Postoje vitalni, kognitivni i djelatni. Na vitalnim smo. Došli smo do srca.

Patologija: Kad je srce boledsno? Ako te nitko nije očekivao, nitko te ne očekuje. Čak se roditelji razočarali kad si se rodio, a joj, opet curica pa dokle ćemo. Dečko pa kud ćemo s njime. Ne može pomoći mami. Čekaj me i ja ću sigurno doći. Zapamtite tu pjesmu. I prošao sam kroz sve smrti i došao sam kući samo zato što si ti čekala znati kao nitko na svijetu. Biti neočekivan to boli, odbačen još gore. Ne zanimljiv, kaj ti imaš nama pričati, ne znaš ni jedan vic. Bez vrlina, šta pijanac, puši psuje, bez vrednota, razbio si i brak i obitelj, i radno mjesto izgubio, šta ti imaš sram te bilo. Znate kako ima jadnih ljudi, što su sve izgubili. O kako im treba pomoći, kako ih treba zagrliti, oni su nsjdragocjeniji, to su mučenici, patnici. Zašto moraju tako trpiti. Zašto misliš da su oni krivi, a ti zaslužan što si takav. Nemoj se pravit ohol. Mogao si ti biti na njihovoj strani, a ne oni na tvojoj. Patologija za srce je: čovjek bez sposobnosti da oprosti. Za ništa on nije. Kaže u kraljevskoj palači bio jedan mladić koji je bio zapravo dvorski luda, zabavljao je kralja i dvorske ljude, otprilike zvao se, nije ni Miško ni Nikola ni Marko, nego, nego, ajmo reći Ivan, Joanes, Đovani pa smo sve riješili. Pita ga kralj Ivane ajmo se tući da vidimo tko je jači. A on kaže ne ja nisam sposoban se tući ti ćeš pobjediti. Drugi dan kaže kralj Ivane amo se natjecati da vidimo tko će brže trčati. A on će ja ne znam trčati, ne mogu ja to ti ćeš pobjediti. Treći dan ajmo trčati prako ove brvni, preko ove daske preko potoka da vidimo tko će bolje. Ne ja ne znam kaže on. Kaže mu kralj nakon toga Ivane pa ti za ništa nisi. Nisi nitko i ništa. O ne, ja jesam, ja sam Ivan. Ja sam Ivan, nemoj ti meni pričati da sam ja za ništa. Nisam ni za trčanje ni za rvanje, ja sam to što jesam. Time što postojim. Čovjek na kojega nitko ne računa, siromah, neuspješan, bolestan, bez posla, obitelji, braka, djece. Čovjek kojemu nitko nije rekao da je drag, da je poželjan, da je vrijedan. To znači kao biti izbačen iz zemlje živih. Srce najdublje boli. Idite lječite slomljena srca.

Koja je terapija. Izreći nešto što ti se sviđa na pacijentu. Šta si osobito zapazio. Pokazati interes za njegovo ozdravljenje. Pokazati iskrenu sućut za njegovu bol, tugu, za depresiju, besmisao, osobito za suicidlne misli. On se ne želi ubiti. On samo želi pobjeći iz svijeta u kojem nema svoje mjesto. Iza toga ga treba uvesti u bitak u ljubav, dobrotu. Pokazati mu da je on projekt to je jako važno. On je projekt za nešto veliko. Sad izgleda koda za ništa

nije, ali uskoro će biti vrhunski. To je najvažnije svima nasilnicima, zločincima, pokazati, ti ćeš biti veličanstveni netko, veliki. Reći mu neka ne ide malen ispod zvijezda. Neka bude velik poput zvijezda. Otkriti mu velike sposobnostii šanse da bude vrhunski.

Povjerenje. Povjerenje, dakle kao vitalni organ, u čovjekovoj duhovnoj duši. Patologija: imao si povjerenja u nekoga razočarao te. Prvo je razočaranje. A onda te sto puta razočarao i ti si očajan, nemaš uspjeha, neuspjevaš, ne ide, groza te hvata, očaj, onda je tu blizu suicid, ali osobito prevario te, vjerovao si mu, vjerovao si joj prevarila te. Znate šta to znači u braku kad te prevari bračni drug, o kako to boli, zašto zar ti ja nisam toliko vrijedan. Zar ti jdan ludi užitak mogao, zar ti ona druga osoba može dati više nego ja. Zar možeš nešto više dobiti, svi smo mi ljudi. Kako to boli. Vjernost,uh. Imati čovjeka koji ti je vjeran, uh što je to život. Kako nevjernost razara, ubija, znate kao teška bomba i granata, koja je pala i razorila sve.

Onda izostanak ispunjenja obećanja. Obećao je nije ispunio nikada. Mama mi sto puta govorila da će mi kupiti čokoladu, nije. Tata mi svake subote kaže da će mi kupiti bicikl, ali ne nije kupio ni jedan točak a kamo li bicikl. Nije. Grozno.

A onda frustrirane molitve. Molio sam Boga, ma daj pusti mi njega. Molio sam išao na pričest, ma šta sve nisam radio, devetnicu, čitao Sveto pismo, krunice molio, ništa. Nemoj mi još pričati još o Bogu. Shvatite, shvatite prijatelji kako Bog upućuje ljude na tebe, a vi biste htjeli da sve on riješava, ne, na tebe, Bog kaže ne budi bez brige ja te jubim. Tu sam ja. Hajde da vidimo ima li itko oko tebe tko ima sućuti prema tvojim bolima i patnjama. Hoće li se itko podignuti i reći i pomoći, razočaranje na molitvi.

Lažni prijatelji. Bože moj išao si snjima, a on ti prodaje drogu, cigarete, psovku.

Osjećaj odbačenosti već u djetinjstvu. Ništa, seku mama voli ko ludu, brata tata voli i svuda ga vodi, a mene nitko ni djed,a kamo li tko. Ja sam nitko i niša u familiji, onda bolest nito te ne liječi, baš koga briga za tebe, kamo sreće da umrem. Patnje, neuspjesi, strahovi, nepovjerenje u svakog čovjeka. Nevjerujem, ma ne pričaj gluposti. Ti župniče šta propovjedaš gluposti, tko ti to vjeruje, ni ti ne vjeruješ, ajde doktore ti vjeruješ u taj lijek, ma molim te pojedi ga ti. Patologija povjerenja prijatelji. Povjerenje znači ja sam tebi dao sigurnost da si ti čestit čovjek, i da ćeš napraviti to što hoćeš. Ja vjerujem da si ti dobar, to znači povjerenje, onda ti razočaraš nema te, ne učiniš, ne misliš na njega, o kako je to grozno. Ostaješ sam bez ikoga. Bol ti oblije lice suze teku, a nemaš kome reći. Uzmeš rakiju, vino tri litre, konjaka i sveganije važno. Tri dana ležiš u krevetu nakon toga, pa opet konjak nemaš drugog izbora. Svi ti oko tebe viču od njega, nikad ništa pijandura, ovo i ono, lopov, a on siroče bolesnik. Netko tko treba bar malo sućuti. Pametni ljudi se brinu za bogate dobre i česite, a za one bolesne jadne, za one u zatvoru, koji su se u životu skroz se slomili, ne na njih nitko ne misi nih svi osuđuju. U kako smo nepravedni. Vi znate kako je naš zakonik, pravo, pravni fakultet kako smo nepravedni. Kako mogu kažnjavati roditelje. Nasilnički otac, kazni ga, izdvoji ga. On je bolesnik čovječe, liječi ga, a ne izdvoji ga. Znate kako je to zao,napravio je zločin, ubio čovjeka, u zatvor, mlati po njemu, četrdeset godina mu daj. Čovječe ne pitaš zašto je on to napravio. Jeli on ikad imao ljubavi, roditelje ili koga, nikada siroče. Bezbroj drugih. Mi župnici imamo punu crkvu baki uglavnom trećoretkinja itd. Legio Marije i točka. Oni tamo lopovi ne idu oni u crku oni su u birtiji. Joj što je to ružno. Sjećam se imao sam

dobrog svetog župnika u župi. Onda bi on ostavio nakon mlade mise da budem ja u župi umjesto njega. Prvi petak ja ispovjedam u crkvi, izlazim iz crkve sve sam ispovjedio, nasuprot crkve gostionica, a ja znam te ljude koji su u gostionici, to su moji zemljaci, to su iz moga sela. Ja ih znam dobro. Uvijek ih ima desetak najmanje u gostionici. Šest sati po podne. Ja prijeđem tamo, park, kod nas, u gostionicu direkt tamo, sa dugom svećeničkom haljinom, reverendom. Uđem u gostionicu, a oni prestrašeni, šta je ovo. To je prva reakcija. Šta je došao svećenik sad će nas izjuriti. Naš svećenik je uvijek govorio sram vas bilo, vi ste lopovi, vi ste ovo, vi ne idete u crkvu, vi pripadate đavlu, vi ste u paklu. A oni siromasi nisu imali snage ići u crkvu, razočarani. Niko ih nije ljubio u životu. Sjećam se dobro. I oni tamo pokušavaju vinom, rakijom, pivom malo si bar malo si ublažiti bol. Ja kažem dečki, a ono dođe jedan pa me poljubi, Tomislave pa ti došo k nama. Velečasni, veli drugi ti došo k nama. Drugi sa pola flaše pive, Tomislave, evo daj, drugi sa pola čaše opet neke rakije, Tomislave daj sjedi pa ti došo k nama. Hoćeš sjesti? Kako ne, rekoh, ja došo k vama ovu večer ćemo ostat skupa. Jooj sve ćemo pozvati kaže. Slavit ćemo. Pa ti došo k nama. Tad sam shvatio tko treba svećenika i tko treba poštene ljude. Bože moj ja sam tamo bio dva tri sata milina. Ja nikad nisam tako doživio zahvanost meni kao svećenika kao od toh ljudi. Pobožni ljudi koji su uvijek na mojim misama kritiziraju me čim iziđu iz crkve. On pričešćuje na ruku. On ti je ovakav, ma vidiš kako propovjeda kakve ono gluposti priča. Šta Gospa ovo, ono, oslobodi Bože. A ovi sretni Tomislave, zar ti došo među nas. A gazda iza šanka iziđe cijelu litru kaže Tomislave večeras ćemo pustiti neka puca sve, pa ti došo u gostionicu. Zar ovo nije prokleto mjesto. Ma kakvi Đuro, kakvo prokleto mjesto, ma sveto mjesto. Pa vi ste patnici. Isus je tu dolazio. Zašto je sjedao sa grešnicima, a ne sa pobožnima, ne sa farizejima. Joj, Tomislave ti si nas spasio kaže on. Nakon tri dana, tamo u našem vatrogasnom spremištu, dvorana, cjelo selo je u toj dvorani, naš folklor ima svoje priredbe, svi učitelji i profesori, dakle tamo su. To su moji nekadanji kolege koji ne smiju ići u crkvu u vrijeme komunizma, jel nema ništa s crkvom. Ja opet iziđem iz crkve idem ja i k njima. Ja fino na početku, mene je dočekao onaj koji je bio vratar, ja mu platim fino ulaznicu, i uđem stanem kod vrata i gledam ja. Kad su ovi čuli u prvom redu direktori, svi učitelji, Tomislave, zaustaviše priredbu, čiko odi k meni brže sjedi u prvi red. Sjeo ja. Nisi valjda platio kartu. Reko jesam, evo. Ma daj vraćaj kartu, kako ti da platiš kartu. Tomislave ti došo među nas.joj kolika sreća. Mi smo gledali tu priredbu do kraja, a onda oko jedanaest sati smo išli k njima u školu. Ja sm do četiri u jutro ostao s tim ljudima. Ro su bili i Srbi i Hrvarti, Muslimani, ali većinom naši katolici koji su tu, nisu smjeli u školu. Direktor bio glavni u partiji, uživao ja došao k njemu. Nekad smo kao mladi bili ministranti u župi. Ti došo k nama. Pa se dogovarao pa sam išo svaki dan u drugu školu. Ovoj učiteljici u školi da vidim kako oni predaju, onom Srbinu koji je predavao hrvatski da vidim, onom matematičaru, onom, to je bilo zanimljivo. Radio Nova Gradiška naravno urla šta je pop došao kontrolisati, kontrolirati naše predavanje i ovo i ono. Međutim nisu mogli ništa. Direktor rekao ne, mi smo mu dopustili, mi smo tražili da bude s nama. Joj, joj, htio bih vam samo jedno reći, Bog nije tmo gdje vi mislite da jeBog. Majka Tereza je to savršeno osjetila gdje je Isus. Išla je k onima koji su odbačeni, koji su bili bačeni u kanal smrti pa ih je nosila i ljubila. Nije Isus u pobožnjacima, ne, farizejima nema Isusa. Uzalud molite s njima nećete nikad dobit. Molite s jednim pijancem dobit ćeš uvijek. Moli s jednim koji psuje, koji je ateist, idi s njime, garantiram ti uvjek ćeš Isusa naći s njime. Jr Isus je tamo gdje nekoga trba spasiti, a ne kod

nekog kom ne treba spas, mi smo dobri mi se molimo Bogu, mi smo to, šta nama treba Isus. Nek si on misli svoje. A pijanci ga trebaju, psovači ga trbaju, komunisti ga trbaju.

Povjerenje. Patologija nitko me nije zvao nitko me ne trba. Svi me izbjegavaju. Suvišan sam. Slučajno sam došao na svijet. Nepotrebno sam došao na svijet. Bježat od ljudi. Tužan sam.čeznem da me bar netko sasluša da imam nekome nešto reći. Hagioterapeuti pazite kome ste poslani. Pazite kome ste poslani. Odbačenima, otpisanima. To su ljudi, a odbačeni i otpisani.ne bogatašima i onima koji mogu sami sebe liječiti, ne odbačenima, otpisanima, suicidalnima, depresivnima, koji pate. Jel vidite kak se stvari okreću sasvim suprotno. One koji se smatraju lopovi i ovo i ono, oni su zapravo anđeli. Oni koje ste vi smatrali anđelima oni su lopovi. Ko vas vara kaže sveti Jakov, nego oni bogataši, itd. Vi njh želite liječiti, ne siromahe koji nemaju čime platiti. Ali na kraju onda moramo reći svaki je čovjek, čovjek i bogataš je još gori siromah negoli siromah i njemu treba pomoć i svima. Ali želim reći nikoga ne možemo isključiti iz svoje terapije. I oni koji su najprezreniji oni su prvi kod vas morate na to misliti. Koji smrde kad vam dođu, da morate tri dana zračiti hagioterapijsku sobu, to su pravi. Njima darijte svoje živote, vidjet ćete.

Koja je terapija. Pohvali njegov izgled. Reci da ti taj miris njegovog znoja od sto tri dana tako drag. Da mu njegove čarape tako mirišu, znate kao da jeLličanin, koda su, kod nas Hrvata imate divan vic kaže da su se vježbali ko će duže uspjeti ostati u zatvorenoj štali sa kozom koja smrdi užasno. Najprije je išao kaže jedan Slavonac, već nakon pet minuta kuca otvori te ne mogu disat. On nije izdržao ni tri minute, otvaraj ugušit ću se. Iza tga su stavili Ličanina da Ličanin ida sa kozom spavati. Prođe jedan sat nema ni Ličanina ni koze. Niko ništa ne kuca. Prođu dva sata kažu pa da nije umro čovjek da vidimo otvorimo da nije čovjek umro, a Ličanin legao dolje izuo se dvoje čarape smrde koza se ugušila od njegovih čarapa. Koza uginula, Likoti ništa. Pohvalite njegov dolazak. Recite Ličaninu imaš izvrsne čarape ubijaju sve insekte i komarce. Recite mu da je hrabar. Da ima lijepi glas, da ima nade. Recite mu da ima netko ko na tebe misli i na tebe čeka. Ti nisi slučaj, nego izbor vrhunskog stvoritelja. Recite mu ti si izbor samoga stvoritelja i uspjet ćete. Uvedite ga u bitak osobito u ljubav i dobrotu, te istinu o njemu. Reci ti si žir koji bi htio postati hrast. Znate kad mi to kažemo jednom zatvoreniku, nasilniku, zločincu u zatvoru on ne može vjerovati, da on nije ono što je on u zatvoru, on nije zločinac. Pa on nije zao, on želi biti netko drugi. Izrasti u hrast izaći va odavde, biti novi čovjek, vi to u pet minuta dobivate od njih. Najljepše je raditi s tim ljudima. Još je najljepše kad dođeš radiš s jednim, taj se promjeni, njih deset drugi put dođe, vidim on se promjenio i ja bih to htio. To je zarazno. Pa se natječu koji će prvi. Odjedanput vidiš kako stvaraju nekake vrste grupe koje diskutiraju i mole. Najedanputa čuješ da sad onaj koji je bio, morao je biti izoliran, zaključan, jer je opasan bio i za policajce jer je ubijao i sada on radi u jdnoj radionici kao stolar pustili ga. Kaže skroz se promjenio. Jednom drugom su skinuli pet godina, pet godina da mora biti u zatvoru. Skinuli mu pet godina kazne, zato što se skroz promjenio. Nismo svjesni što hagioterapija radi. Pišu mi, nemam sad ovdje njihovih pisama, ali trebalo bi tražiti da bi bilo dobro da vam pročitam. To je nevjerojatno kakva su to pisma najgorih zločinaca u našim zatvorima, koji su ubijali nekoliko ljudi, policajaca ubili, koji su opasni moraju biti izolirani. Dobro zatvoreni da nikoga ne napadaju, ali to su novi ljudi. Tako da sad shvatite koga to treba liječiti. Šta vam vrijedi izliječiti ljude na tjelu. Nemojte biti naivni. Prepustite to lječnicima. Šta vrijedi psihički, oni su dobri ljudi koji su

psihički bolesnici. Izliječite čovjeka koji je bolestan na savjesti i na duhovnoj razini, zločinca siromaha, odbačenog. Imate novo čovječanstvo. Ti si žir koji bi htio postati hrast, e da.

Što se tiče kognitivnih organa to je drugi dio. Sjetite se da postoje tri stupnja spoznaje. Kako spoznajemo. Postoje najprije spoznaja očima, ušima, opipom, mirisom, okusom jeli tako. Pet osjetnih spoznaja. Razlikujte time ja spoznajem svijet oko sebe. Zatvori oči pa ćeš vidjet šta to znači ne vidjeti svijet to je grozno. Začepi oči pa ćeš vidjeti šta to znači ne čuti ni jedan glas, ni glazbe, ni glas majke ni djeteta. Koliko je to blagoslov, oči, uši, opip, miris, okus. Druga je razumska spoznaja to je spoznaja kojom se služe znanstvenici, prirodoznanstvenici. Oni dakle matematički istražuju, mjere, eksperimentiraju. To je razumska, racionalna spoznaja. Ona djelove samo spoznaje, zato postoje fizika kemija, matematika, to su sve razdjeljene znanosti. Ni jeda od njih nema cjeline i ne zna odakle sve to što oni proučavaju. Proučavaju jedan segment šta su elektron. A odakle elektroni dolaze, odakle njima snaga, da rade. Šta su pozitroni. Tko to zna. Šta su neutroni, što je to? Šta je atomska enrgija. Pitaju nas fizičari. Recite mi što je to odakle. Došli do zida ne znamo dalje. Kad im protumačim taj duh. I umna spoznaja dakle intelektualna spoznaja spoznaje cjelinu. Vidite kad pogledate ovu dvoranu, onda vidite i dvoranu i Zagreb i kuglu zemaljsku i svemir i sve što postoji, to je um, to je intelekt. Jedno je intelekt s nji spoznajete cjelovitost, cjelinu, sve. Ono dakle što razum spoznaje u djelovima to intelekt stavlja u cjelinu i kaže to tu spada. Kardiolog liječi sam srce. Neurolog liječi živce i mozak, internist liječi unutarnje organe i tako dalje. Oni su svi razdjeljeni sad im treba cjelina. A kud to sve spada? Odakle to? Što jedno od drugoga izlazi. Srce to nadahnjuje. Pluća su tu odlučujuća. Mozak je odlučujući. To je sve. A tko to sve čini čovjekom, a tko to čini da sve funkcionira. Zašto to postaje mrtvo? Što je to mrtvo tjelo? Sve organe, svi organi su tu, svi su dobri, ne funkcionira. Zamislite instalacije ove dvorane, sve funkcioniraju samo isključi struju sve uzalud sve je mrtvo, sve je mrtvo. Što je to duhovna duša, struja. Struja što se to događa?

CD11

Osjetna spoznaja gleda stvari izvana. Zamislite vi, jeli ovaj zid zbilja takav kakvog ga vidiš? Jel on zelen ili plav? Jel on tvrd? To ti misliš jer imaš takve spoznaje. Pitaj anđela. On proleti kroz ovo i kaže: to uopće nije tvrdo. što je istina? Ono kuda anđeo leti ili ono kuda ti? Što je prava spoznaja? Da li mi uopće spoznajemo pravu spoznaju? Pita Pilat: A što je istina? Jesu to zbilja ljudi ispred tebe? Jel to zbilja olovka u tvojoj ruci? Jel to stvarno tvoja ruka ili to ti imaš samo dojam ruke? U povijesti filozofije postoje tolike stvari gdje neki kažu: Ne, uopće to ne postoji, nego to mi sebi umišljamo. Kakve su sve filozofske struje postojale u povijesti. A mi kažemo: „Dobro, kad fizikalno to proučavamo, vidimo da stvari stoje.“ Ma nije istina! Ako fizika proučava ovaj zid, onda kaže: Tu nema zelenog ništa, nego su tu atomi i još niže čestice. Onda to nije zid. To je u konačnici energija. Zato dakle, osjetna spoznaja stvari vidi izvana, razumska već iznutra. Što su to elektroni, pozitroni i drugi. A intelektualna vidi bit svih stvari. Vidi što stvari doista jesu. To je sad važno. Shvatite, oči i uši vide izvana. Razum, dakle škole, fakulteti, prirodno-znanstvenici vide malo iznutra, vide energiju, vide malo usitnjenu tu materiju. A tek intelekt vidi što je to zapravo u krajnosti. Patologija- predrasude

to je dakle kad krivo misliš o ljudima; intelektualna lijenost, kad ti se neda razmišljati, površnost, miješanje spoznaja, nesistematičnost, intelektualna oholost, nemoral, umišlenost, primitivnost, ideologije, ovisnosti, ignoriranje, glupost, ludost. Ta oholost, to su tolike bolesti kod jadnih ljudi koji se umišljaju, jer svaka umišljenost je laž, a svaka laž je ono što nije. To nije ono što je, nego ono što nije. Vara tebe i razara tebe. Glupost, ludost, ignoriranje. Gdje će jedan sveučilišni profesor ići proučavati ono što radi i zna jedan seljak. Ono što seljak zna, ti si prema tome glup, makar bio i sveučilišni profesor. To je mudrost. On cijeli život promatra sunce, mjesec, zvijezde, zemlju, vidi što se događa, kako život raste, vlastitu djecu, brak, kuću. A što ti imaš? Malo stana, malo laboratorija, nešto studenata i to ti je sve. Sve je relativno ako nismo pametni. Pacijentu treba tako otvoriti oči za istinu stvarnosti, prikazati mu slikovito tri stupnja spoznaje- ocean, kompleks oceana, fizikalne spoznaje oceana, poučiti ga o duhovnoj spoznaji i duhovnoj duši, filozofija, prirodne znanosti, očevidnost itd.

Bezbroj je pacijenata koji vape za pomoći. Zato sam organizirao i pomoć telefonom, ali to nije bilo dovoljno, onda smo organizirali u centru za duhovnu pomoć i grupne susrete. Pa sam nakon toga uz deset hagioasistenata morao uzeti još deset novih. I još ih je uvijek malo. Kad bih imao dobre suradnike ja bih u Zagrebu brzo mogao imati još deset novih centara. A to bi zapravo puno značilo. Fale mi suradnici. Imam dobre ljude oko sebe koji me vole, koji će me lijepo pozdraviti, koji će ići u kapelicu pa moliti.. Ali ja od toga nemam koristi. Mene muče moji pacijenti koji traže moju pomoć: Pomozite, pomozite, pomozite... Svi koji su prema meni dobri, ne pružaju mi nikakvu pomoć. Mene boli njihova bol. Tako da ta vrsta ljudi kji bi hitno išli raditi, to mi je bitno. U hgth se ne ulazi tako da najprije završiš sve ispite, a onda ideš nekom mentoru pa te onda on uvede u rad. Krivo! Na medicinskom fakultetu imate odmah i seminare i vježbe i predavanja i ispite. Tako mora i ovdje biti – istovremeno. Najprije morate osnovati centar, to je udruga. Kad ga imate, onda tamo imate vježbe, seminare, tamo imate praksu. Tako zapravo sve nastaje. jer nisam doživio da je itko išao polagati sve ispite a da nigdje nije radio. Oni koji rade oni i polažu, nemaju drugog izlaza jer inače ne mogu raditi. Zato je najbolje i raditi i polagati ispite istovremeno. Raditi sa pacijentima.Patologija razuma. Rekao sam dakle da je važno da ne očekujete ovdje detaljnu razradu. To imate u literaturi. Kako se primjenuje i razumije bolest, to morate imati u formaciji. Formacija je stažiranje, seminar, vježbe, ona uvodi u praksu, ona je rezultat izobrazbe. Znam teoretski, e sad idem vidjeti kako to praktički napraviti. To je formacija, formiranje čovjeka koji je naučio stvari. Patologija razuma. Razlikujemo ga od intelekta, lijenost u razmišljanju, ograničenost u znanju. Imate kod znanstvenika „idiotske stručnjake“. Znači, on pozna onaj mali sitni segment u fizici, kemiji, matematici... On to savršeno zna, i ništa drugo osim toga ne zna. Ni o životu, niti šta drugo, niti o kulturi, niti kuda to spada. Oni misle da su intelektualci i misle da su znanstvenici. Nisu. Oni su obični tehničari i mehaničari. Oni nešto otkriju i ništa dalje. A šta ćemo s time, kuda to spada? gdej je početak, a gdje kraj? Većina znanstavenika su tehničari i mehaničari. Oni znaju kako se neki eksperiment radi, kako se to napravi u laboratoriju, oni to naprave i dadnu unovine i onda se prave važni, onda daju glupe izjave- nema Boga nema ničega, oni su sami sebi postali bogovi. Pravi zannstvenik je staršno ponizan čovjek, on razmišlja, on je mudar, on vidi cjelinu svega i iz te cjeline razmišlja o onom segmentu kojega je on otkrio. To su onda mudri ljudi, intelektualci. Europi fale intelektualci. Imate niz filozofa koji su toliko površni. Skroz su otišli od bitka, od onih temeljnih

razmišljanja i razmišljaju o nekim stvarima koje su irelevantne koje ne kažu ništa i koje te ne vode nikamo. To je ta ograničenost u znanju, nedisciplina, predrasude, umišljenost.. Svi koji se zovu stručnjaci, nisu stručnjaci, nego ljudi sa predrasudama. Osim toga vidi se da psihijatriju, psihologiju studiraju ljudi koji trebaju sami sebe liječiti- To je činjenica. Oni su većinom teški bolesnici. Ili pak neki koji su bili zdravi pa rade stalno sa teškim psihičkim bolesnicima pa i sami postanu mentalni bolesnici. To se reflektira na njih. S hagioterapijom je lakše jer nju svaki čovjek treba. Nekritičnost, laž, prijevare, privid, površnost, razočaranje, glupost, ludost, nemoral, tvrdoća srca. To su pojmovi u kojima svaki sadrži jedan veliki sadržaj negativnosti ili bolesti. I koji razara pravu razumsku spoznaju. Terapija je urazumljivanje, pokušaš biti logičan, otvaranje očiju razuma za stvari i ljude, pomoći razmišljati takvim ljudima, pokazati njegove sposobnosti, pohvaliti ga, dati mu bezuvjetnu ljubav, dobrotu, istinu, slobodu, pokazati mu razliku intelekta i razuma.. Muka je s takvima koji razumski, a imate takvih teških psihičkih bolesnika koji su mentalno, čini ti se genijalci u razmišljanju, al nisu sposobni ni čuti ni mijenjati se, i onda hagioasistenta uhvati muka. A ne mora. jer čitav problem je u tome da je čovjek tako otišao u razumsko uvjeravanje i razmišljanje da sebe dokaže jer nije u obitelji imao ljubavi i povjerenja oca, majke, okoline i da bi se dokazao on je morao ići tamo. I kad ti njemu pokažeš ljubav, povjerenje, bezuvjetnu ljubav, poštovanje, on siđe dolje i možeš mirno razgovarati. Pokazati mu zatim spoznaju očiju, ušiju, njuh, opip, okus. Svijest. Dakle radi se o spoznajnoj grupi naših organa. Svijest bismo mogli definirati kao znanje kojim ti sad raspolaže, koje ti sad vidiš, sad ti je prisutno. Samosvijest je samoprisutnost. Ti si sam sebi prisutan, svjestan si sebe, znaš sebe, poznaješ sebe (gledano subjektivno). Gledano objektivno, svijest, to je jedan bljesak, blic, svjetlo, upaljena lampa koja ti daje da vidiš, svjestan si sebe, ljudi, što želiš, trebaš. To je zapravo korištenje znanja iz tvoga arhiva. Ti izneseš i toga postaješ svjestan. Patologija svijesti. Gubitak svijesti, manjak spoznaje, rastresenost, manjak posvješćivanja, ovisnost o materijalnom, užicima, obzirima ljudi, opijatima, bolesna svijest, ideologizirana, prevarena, lažna, hipnoza, pričin, nemoć, strah. patološka duhovna stanja su tamo gdje čovjek misli da je svjestan, a nije. Ili gdje uopće nije svjestan, a ne traži da bude svjestan. Biti svjestan znači zapravo živjeti. Biti nesvjestan znači biti mrtav. Čega nisi svjestan to u tebi ne postoji. Ne možeš ići tamo čega nisi svjestan. Znati nešto znači biti svjestan. Znanje može biti intelektualno, a može biti i intuitivno. Znanje o nekim objektivnim istinama ili pak samo znanje, to znači samosvijest, o sebi. Terapija. Posvijestiti pacijentu ono što mu je nepoznato, posvijestiti mu znanje, otvoriti mu oči za nove spoznaje, pokazati mu njegove vrednote i vrijednosti. Razlikujte, vrijednost je novac, odijelo, hrana, sve što je materijalno i treba za tijelo, a vrednota je moralna stvar, čestitost, pravednost, dobrota, hrabrost, odvažnost itd. Vrijednosti stvara ekonomija, kultura, umjetnost, politika, vojska, znanost... Ali vrednote stvaraju religije, škola, sve odgojne ustanove. Pohvaliti, otvoriti pacijentu sigurnost bezuvjetne ljubavi, da netko stoji iza njega, učvrstiti mu osobno dostojanstvo, protumačiti mu prkos, vjeru, Bitak, radost postojanja, Kad nečega nisi svjestan postaješ jako strašljiv. Uhvati te bojazan, bijeg, fobije, što ne poznaš, to te straši. Kad naprotiv znaš što te čeka, onda ti možeš prkositi- šta mi možeš, ja znam kuda idem. Nitko ti ne može ništa. Tada znanje postaje moć, ali znanje kao svijest. Jer nije svako znanje moć. Intuicija je spoznaja. Patologija- suprotno intuiciji je vjera u samo ono što vidiš, opipaš, jedeš ili piješ. Materijalizam, ideologije, vezanost uz interes, manjak mašte, siromaštvo duha i nadahnuća,

lijenost dići se iznad osrednjosti, strahovi, tjeskobe, bolesti, razočaranja... Intuicija je neposredna spoznaja, mimo mozga i razuma. Intuicija je taj bljesak u kojem ti je potpuno jasno, tako da su svijest i intuicija nešto slično. Svaki umjetnik ima intuiciju. To je neka vrsta nadahnuća. Ljudi koji su senzibilni za intelektualno, afekte, ne toliko za emocije, emocije su nešto osjetno, psihičko. A afekti su nešto duhovno. Recimo doživljaj ili užitak što si pravedan, čestit, pošten, human... To su afekti, to nisu emocije. A emocije su kad si radstan, uznemiren, zbog toga što si vidio, nešto dobro pojeo, doživio... Afekti su nešto duhovno. Intuicija čovjeku daje neposredno saznanje. To je ono- jasno ti je. Jednostavno ti je jasno da je to tako. Suprotnost tome je logičko razmišljanje, diskurzivno razmišljanje. Muškarac je diskurzivan. On mora logički misliti, on mora razmišljati, u tišini. On mora logički razmišljati, dok je ženi odmah jasno. Osam žena razgovara, istovremeno sve govore i viču i sve se razumiju. A dva muškarca, jedan govori drugi šuti i jedva se razumiju. To su velike razlike. Pošalješ muškarca, oca, idi vidi zašto mi dijete plače, onda on dođe i kaže: šta ja znam zašto plače. Ode žena pa kaže: Pa zar ne vidiš, zar ne čuješ da je gladno? Žena ima tu intuiciju, ona osjeti. Treće, žena je čuvarica života. Zašto vas žena ima 430 a nas dečkiju samo 70? Zato što je duhovna dimenzija život. Zato što je hagioterapija prvenstveno afekt, dakle intuicija za čovjeka koji pati. Muškarac razumije neki stroj kad pati- da li mu fali struja ili benzin. Muškarac razumije mrtve stvari, tehničke i mehaničke, a žena život. I zato gledajte, medicinska sestra- tu su žene majstori, u vrtićima žene, tamo nema muškarca. Žena je tu velikimajstor. Ona će razumijeti daleko više nego muškarci. Muškarac mora razmišljati pa doći do toga, žena ne. Kod žene je dobro to što ona voli pričati pa ona razgovara s djetetom. Jer žena misli kada govori, kažu istarživači, a muškarac misli kad šuti. I to je uvijek problem gdje rade muškarci i žene. To je muka. Osobito u braku. Ona bi pričala i pričala, a nama kao dečkima to staršno ide na živce. I baš zato što je žena čuvarica života, onarazumije, srce ona ima. Kod nej je srce jako, a kod muškarca, racio, razum. Muškarac će prirodne znanosti savršeno proučiti, ima i žena koje to mogu, nije to isključivo, ali je kod muškarca više naglašen razum. I zato on strašno treba ženu. Gdje god zaboli, ženu trebaš. Ne postoji čovjek bez muškog i ženskog elementa, samo je tu čovjek. Čovjek je muško i žensko zajedno. I pitati što je vrednije, to je smiješno. Nama trebaju i zidovi kuće, ali nama treba i uređenje kuće. Žena je uređenje, srce kuće. Muž je zidovi, krov, sve. Samo jedno i drugo zajedno idu. Zato brak je sjedinjenej muža i žene. Oni zajedno grade sve. I gdje djeca nemaju tatu i mamu, djeca užasno pate. Jer dijete doživljava tatinu razumnost i maminu intuiciju, i tu neku slogu gdje kad treba nešto raditi tata rekne: daj pitaj mamu šta ona kaže. A mama: jesi pitao tatu? To je tako divno u obitelji gdje se muž i žena tao poštuju i cijene različitost, to da svaki ima sposobnosti koji onaj drugi nema. I to priznaš u životu. To što može žena, to ne mogu ja. To što mogu ja, ne može ona nikako. Jedni smo na druge upućeni. Bit ljubavi jest sjediniti se, biti jedno. I to da su muž i žena jedno, to se vidi u djetetu. Vidiš na njemu- tata i mama cijeli. I samo tako mogu cjelovito rasti. Vidjet ćete u hagioterapiji kolko muke s djecom kojima je falio ili tata ili mama. Pogotovo ako oboje. Ili ako se tata i mama nisu slagali, jer dijete ne želi da se tata i mama rastave. Dijete treba oca, ono ne može bez njega. Suvremeno pravo uopće ne misli na to i tu je tragedija. Čovjek je cjelina. Tek kad ima mamu i tatu, što nije mogao tata, mama mi je dala, što nije mogla mama, tata mi je dao. I ja sam cijeli. Uopće se ne bojim. Svaki od nas tako postaje cjelovit. Kako intuiciju terapirati. Opet iznova pokazati pacijentu, maštati s njime, zatvorenim očima gledati duhom. Zatvoriti oči i reći šta vidiš, što spoznaješ, za čim čezneš, što bi ti volio

biti. Pusti ga, intuicija će u njemu polako proraditi, otkriti mu smisao, hvaliti ga, poštovati, neka izrekne što bi želio činiti, koga on poznaje u životu, jel nešto u životu otkrio, što je za njega sutra koje ne postoji, tko ga je poslao u svijet, darovao njemu nešto, zašto mu je dao... Postavite mu stotinu pitanja, neka razmišlja, neka gleda, mašta... Točno vidite kako se polako vraće intuicija i to je nama muškarcima osobito važno vježbati intuiciju. A ženi vježbati razmišljanje, jer ne smijemo se utvrditi samo u jednome, nego približit se jedno drugome, to je nda ljubav, brak. Onda možemo razumjeti jedni druge. A onda nastaje poštovanje. Čovjek nije muškarac, nije ni žena, nego muškarac i žena su čovjek. To je bitno. I biblijski. Objava. Što je to objava? To su informacije o čovjeku i svijetu koje nijedna znanost nam ne može dati jernadilazi sve naše mogućnosti da to dokučimo. Jer kad nam objava kaže odakle Zemlja, odakle Svemir, odakle čovjek, mi to ne možemo nigdje na Zemlji dobiti jer je to iznad toga. To je u Stvoritelju, u Bogu, to nije negdje na Zemlji da možeš to dokučiti. Dakle, ne postoji nijedna znanost koja bi mogla ono dati što nam je donio Isus Krist u sv. Pismu u svojoj Objavi. I sve religije su pokušale dobiti nešto od te spoznaje. Objava nije ništa drugo, nego znanje Božje koje On daruje čovjeku. O čovjeku, o svijetu, o Bogu. Odgovor na objavu je uvijek vjera. Vjera je temelj svega, bez nje ne možete apsolutno ništa. Djeca u školi vjeruju, škola je vjera, za sve moraju vjerovati učiteljici, a onda profesorima. Kako bih ja znao što je klokan ako ja ne vjerujem onome koji je klokana vidio i opisao u školi? Ja njemu moram vjerovati. Kako bih ja doznao koliko zvijezda ima na nebu? Mi sve vjerujemo. I tako kad Isus dođe, mi Njemu vjerujemo da je to tako i tako. I kad njemu vjerujem, onda imam znanje. Kada ne vjerujem, nemam znanja. Ako ja ne vjerujem čovjeku koji je došao iz Australije da tamo ima klokana, onda ja nemam to znanje, onda sam lud što mu ne vjerujem. A on se meni smije, kako nema. Ako ne vjeruješ, nemaš znanje, ako vjeruješ imaš. Ali vjerovat možeš samo nekom ko je vjerodostojan, u koga imaš povjerenje. Ako misliš da te on vara, ne možeš vjerovati. Da bi nekom vjerovao, mora bit vjerodostojan, pošten, čestit, da ja budem siguran da on meni sigurno prenosi ono što je sve vidio. Mi na Zemlji nemamo nikoga, osim Isusa iz Nazareta. Ni Muhamed ni Mojsije, niti bilokakvi hinduistički gurui, nitko nije bio na Nebu pa nam donio informacije, samo Isus. Mogli su i bit na Nebu pa doći, ali to nije isto. Informacije koje mi dobivamo, to je u Bogu, u Njegovoj nutrini, to ne može nitko izvana dobiti. Ne možeš imati bez toga da ti Bog ne kaže. Ako ja tebi ne ispričam kako se sada osjećam, ti ne možeš znati kako mi je. Ako ja tebi ne ispričam o sebi, ti ne možeš mene znati. Ti možeš jedino zamoliti nek ti ispričam nešto o sebi. To je isto. To je objava. Bože reci mi kako si to Ti, tko si Ti, gdje si ti? To su temeljne stvari i temeljne informacije o čovjeku. Tu je ono temeljno što se zove apsolutni Bitak, to je On. Iz Njega ja dobivam informacije. Crkva nije ništa drugo, nego mjesto informacija. Ona je arhiva. Arhiva znanja i informacija koje je donio Isus iz Nazareta, i arhiva Njegove sile koju je On nama donio da bismo pobijedili zlo. To je Crkva. I moramo polako misliti malo normalno, i normalno izgovarati to što je Crkva. Mi koristimo još srednjovjekovne i kojekakve termine i riječi i slike koje nitko ne razumije. Ali kad kažeš da je Isus, povijesna osoba, donio te informacije., da dolazi od Oca, i da je On sam Otac, i da je On Očeva Riječ, da On zna što je u Ocu i u Njemu, da On jedini može dati informacije, nitko drugi, nikakva druga religija, i kad mikaže da je On pobjednik nad smrću, da je On stvorio svijet, da On zna kakve su naše stanice, i koja je budućnost svijeta i što će bit s nama, onda sam ja siguran. Ako ja Njemu vjerujem ko prijatelju , to je znanje koje je iznad svakog znanja, koje nemožeš nigdje dobiti, samo direktno od Njega. Isus je znanstvena ličnost. Od

Njega dobivaš informacije koje su znanstvene, povijesne, jasne. Zato Crkva nije religija. Religije su odozdo. Ono što nosi Muhamed, on je imao nadahnuća, ali je li to tako? Nije on Bog. Ono što je doni Mojsije, i proroci, gurui, Buddha? Odakle mu informacije, ne može ih imati. Tako da cijela Zemlja ima samo jednog čovjeka u svojoj povijesti koji može dati sve- Isus iz Nazareta. Nema drugoga. I to znanstveno, normalno. Samo treba opet optužiti kršćane i Crkvu zašto ste nam Isusa otuđili, stavili ga u neku liturgiju, u neke crkve, i sad ti misliš tko ti je On. A On običan čovjek! Nosio je sandale, prao noge, spavao noću ispod maslina, kakvu je vodu morao piti, hodio zemljom, vikao, galamio, pjevao, išao na gozbu. Zvali ga vinopija. Shvatite potpuni čovjek. I kad ja Njega upoznam i shvatim- Isuse pa Ti si normalan bio, znači Ti si čuvao ovce i koze, i više puta Te mama zvala, pa nisi čuo, pa je vikala na Tebe: „Jehošua, ako još ne dođeš, da znaš, ispljuskat ću te!“ I slušao si je. I Ti si Isuse išao kroz selo i pjevali ste pjesme dugo u noć, a mama jadna čekala. Josip već bio umro. I Ti si na hoblima radio i tesao? Pa Isuse, pa Ti si ko ja! Pa jasno! O kolko sam čovjek! O ja Ti sad vjerujem Isuse. Ajde pričaj mi o Ocu, pričaj mi kako je to gore odkuda si došao. Pričaj mi kuda ću ja to ići poslije ove smrti. Shvatite to je jedan svijet, to je jedna informacija znanstvena, jasna. Teologija je znanost, nemaju religije teologiju, ni islam ni židovstvo. Teologija je znanost o Bogu i zato je teologija katolička uvijek na svim sveučilištima. Znanost o Isusu Kristu, povijesnoj osobi. I kad vi tako Njega upoznate, kad popiješ s Njim čašicu rakije, pa znaš kako se Njemu razveže jezik pa ti priča o Nebu. Pa ideš u šetnju, pa ga naučiš vozit bicikl. Pa se šećete, pa pričate, pa ti govori... Pa što je s Njime fascinantno, ja uživam! Odem u kapelicu pa gledam: Isuse, ova hostija ovdje, tu si Ti. Samo polako čujem: Da! Šteta ako ne znate to. Znam, vi dođete u crkvu, malo kleknete, dođete do prve klupe i počnete brbljati. Čista magija- izmoli pa će nešto biti. Vratite se izvornom Isusu. Potpuni čovjek, nama u svemu jednak, i kako nam je teško pričati o Njemu realnome. Danima su putovali od Galileje prema Jeruzalemu, a tko mu je prao, nije imao tko. Daleko Jordan, Galilejsko jezero ostalo iza njih, trebalo je ići 150km. Niti ruke da opere, masnu kosu je imao. A vi svi mislite: Isusek moj, kak si mi lijep. A zamislite na križu onda, užas. Obliven krvlju, znojem. Što je meni realan pravi Isus, onda sam ja spašen kad ja Njega imam takvoga. A ono umjetno, plavo crvena haljina... Pa kažem: Isuse, pa šta rade od Tebe?! Kako je realan, a kako je pun humora! Od Njega sam naučio pričat viceve. Tolko je pun viceva. Kad ono Petar po noći, jel oluja, pa Isus ide, oni svi kriknuše, kad pomisle neka utvara. Kaže: Ne bojte se, Ja sam! A Pero kaže: Gospodine idem k Tebi! Kaže: Dođi. I Pero ide, vidi Isusa i ide. Kad najedamput vidi: „Joj pa to su valovi“ i odjednom buf! Padne dolje i počne tonuti, i poviče: Spasi me Gospodine! A Isus kaže: Pero, sram te bilo, zašto si posumnjao? Ili sa djecom kako se igrao. Ljudi, što je On zanimljiv! Ili kad dođe Marija Magdalena, pa mu stala prati noge a On sjedi. Pa si misli: Ajde hvala Bogu, konačno da mi netko noge opere. A farizeji ljubomorni počnu mrmljati: Kad bi On znao tko je ta. A prostitutka je, ali dobra žena. A Isus onda Šimunu, gazdi kaže: “ Šimune, imam ti nešto reći. Što misliš, ako neki gazda posudi nekom čovjeku sto eura, a drugom je posudio tisuće eura, tko će ga više voljeti?” Kaže Šimun: “Pa mislim onaj kome je više dao.” “Tako je. Pogledaj ovu ženu. Otkad sam ušao u tvoju kuću, nije prestala ljubiti moje noge. Šimune, ti znaš da naš zakon židovski traži kad ti gost uđe u kuću, moraš mu oprati noge. Jesi mi oprao? Zar te nije stid? A gle, ona suzama pere. Nije prestala ljubiti moje noge.” I zato što je ljubio mnogo, zato je sve praštao. Joj što ga volim! Il kad idu iz Jeruzalema ona dvojica u Emaus. A ono ide neki iza njih, ne poznaju ga, a to On.I onda On se približi, kaže: “Što

razgovarate?” A oni dvojica ozbiljni, to je ponedjeljak već. Isus uskrsnu u nedjelju ujutro, a oni do ponedjeljka ne znaju. Pričaju: “Uskrsnu, koješta, ma tko uskrsnu”. Kaže On: “Što pričate?” Oni se okrenu i pitaju: “Odakle dolaziš?” “Iz Jeruzalema.” “Pa zar ne znaš?! Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu koji ne zna šta se tamo dogodilo ovih dana?” “Ma nemoj, što?” “Stvarno ne znaš? Pa onaj Isus iz Nazareta, znaš, koji je činio čudesa i cijela ga zemlja zna” “Da, zbilja? I šta se dogodilo?” “Ubili su ga. Prošli petak. I pokopali su ga. I sad neke žene pričaju gluposti da je uskrsnuo.” “Ma nemoj…” kaže “Uh, to je strašno!” “I ovo je već treći dan.” I oni dalje pričaju, a On s njima tako. I oni Njega ne mogu prepoznati. Zamisli, što je frajer! On tako fino pripovijeda ko da ne zna ništa. Pravi se važan. I onda oni hoće skrenuti u prvi hotel u Emaus, a On kaže: “Ne, ja idem dalje”. “Ne, pa daj skreni s nama. Kud ćeš sad, noć je.” “Ajde dobro” I skrenu fino, sjednu za stol, i kad je konobar donio kruha, onda uzme kruh, razlomi, blagoslovi id a im, i tad ga prepoznaše. Tad se pokazao. “Ti si!” A On nestade. Što je frajer! A oni odmah, nisu ni večerali, jurnu u Jeruzalem “Vidjeli smo Gospodina” I kad su došli sutradan, ukaže se njima svima. Isus je povijesna osoba. Isus je čovjek totalni, istovremeno totalni Bog. Što je to lijepo! Jedno i drugo. I kad to priznaš, tad si čovjek! Vi ste svi pretvorili Isusa u religiju, i Crkvu u religiju. Uništavate mi Crkvu moju. Crkva je povijesna ustanova Isusa iz Nazareta. To je Njegovo Tijelo, živo. To je On unutra, povijesna osoba. A ne neki Isus u Nebu. Večeras svi morate ispričati Isusu jedan vic prije spavanja. Vidjet ćete, kad mu ispričate šalu, doživjet ćete duboko Isusa, Njegovo čovještvo, a to je važno! On je postao čovjekom da bismo upoznali Boga u Njemu. Kazali su mi u Njemačkoj na seminaru: “ Kad ste rekli da ispričamo vic, mi smo mislili- to je glupost. No, meni se dogodilo ko da se neki zidovi između mene i Neba srušili. Najedamputa meni je Bog bio tu, ja sam ga doživio živoga. Ja ne razumijem što ste vi to napravili. Jeste li vi neki čarobnjak?” I kažu: “Ko bi rekao da čovjek govoreći Isusu jedan vic može tako duboko doživjeti Njegovu prisutnost.”

CD 12.

Hvaljen Isus i Marija. Kod vas je sumrak. Nadam se ne i u glavi. Spavali ste dobro, vidi se na vama. Doručak je pasao? Dobre ste volje? Još danas i sutra pa zaboravljamo hagioterapiju.

Rekli smo da postoje vitalni organi, kognitivni i djelatni. Idemo preći na one treće, djelatne. Moramo se požuriti jer imamo još puno materijala i to zanimljivog, strašno.

Prvi organ je kreativnost. Što je kreativnost? To je stalna potreba da nešto novo stvaraš, gdje čovjek radi, djeluje, misli. Tako nas uči naše srce koje nikad ne prestaje djelovati- do osamdesete i sto treće godine. Nadam se do sto trideset i treće. Stalno radi. I ako Isus kaže- Otac moj radi, i ja stalno radim, onda to samo znači jedno- da smo mi na Božju sliku i da je naš život osmišljen ukoliko djelujemo. Počet ćeš umirati kad prestaneš raditi, razmišljati i rješavati probleme. Kad počnu problemi, ljudi odlaze u depresiju, samosažaljenje, da izbjegnu posao i rad. A svaka kriza i bolest je samo znak da si sad na redu da se izgradiš u vrhunskog čovjeka. Patnja nije kraj života. Fizička smrt nije kraj, nego promjena života. Bolest, operacija, starost to nije kraj, samo promjene. Krenuo si iz majčine utrobe i stalno rasteš i fizički i došao si do utrobe božje i ulaziš u samoga Boga, to je zapravo fizička smrt. Prelaziš u

vrhunski život. Nas nažalost nitko nije naučio umirati, svi nas uče sačuvati život na zemlji, a to znači da nas svi uče biti frustrirani. Život se na zemlji ne može sačuvati i nema smisla biti dugo. Što ćemo sa starcima od 100 godina? Zašto ne idu kući? Kao što odu u starački dom, tako mogu prijeći preko i to je to. To govorim i sebi, dobro, al još ove studije… Nažalost nismo naučili umirati i zato smo tragični. Užasno. Zamisli- on je obolio, a njegova sestra je u bolnici, a on je na samrti. Umjesto da kažemo- divno, blago njemu. Recite mi, što je ljepše- gledati našeg mornara kako izlazi iz luke i ide u široko more tko zna kamo ili kad vidiš da se vraća iz širokog mora, ulazi u luku i dolazi kući, kad je ljepše? Žalit ćete cijelu vječnost što niste ovdje imali vremena razmišljati da je smrt prekrasan dar. Dietrich Bonhoeffer kaže da je smrt zapravo vrhunski blagdan čovjeka. Tad se konačno sve ispunja zašto sam ovdje živio, zašto sam radio, studirao, gledao. I da smo samo malo mudriji, mi bismo se stalno trudili kako da budem dostojan onoga života koji je iza ovog zemaljskog, stalno bismo mislili na njega. Tad bismo bilo zdravi. Ali ne, mi stalno mislimo na ovaj i želimo silom sačuvati ono što se sačuvati ne može. Zato toliki suicidi, depresije, agresivnosti, bijes, ogorčenost, ratovi, tuga, samosažaljenje. To mi je uvijek na pameti kad dođe starica. „Bako koliko imaš godina?“, „Godina, joj sinko sad će 86.“ „Što je bako?“ „Joj nemojte me, bolesna sam, izgleda da ću umrijeti.“ Meni uvijek dođe da joj kažem: „A bako pa što radiš ovdje toliko dugo?“

Sad bih ja trebao baku žaliti što je ona u 86. godini i treba umrijeti.

Pa nisam ja kriv što ti silom hoćeš u Ameriku, jer se tamo dolari kupe po zemlji, samo Dalmatinac neće da ih pokupi prvi dan.

Znate kako su Dalmatincu rekli: „U Americi imaš novca koliko želiš, uopće ne moraš raditi.“ I dođe on s brodom u Ameriku, i vidi novčanik na podu i kaže: „Gle, stvarno.“ Al onda se sjeti: „Ma ne, ja sam Dalmatinac, pa neću odmah prvi dan raditi.“

Pokušajte samo malo razmišljati što je to smrt, poludjet ćete od sreće. Samo onaj tko je naučio umirati, taj zna vrhunski živjeti i uživa svaki tren. Rekao mi je prijatelj, direktor Croata kravate, moj student iz frankopanskih dana, obolio teško i operirao nogu, kaže: „Visim o malom koncu, i svaka mi je sekunda važna. Sad živim intenzivni život ko nikada. Prije kao da sam letio ne zapažajući ništa, samo svoj posao. Sad vidim ljepotu života.“

Smrt ima vrhunsku funkciju u našem životu. Ona nije završetak nego vrhunska zadaća. Ako ništa drugo u životu nisi napravio, onda imaš mogućnost da prihvatiš smrt. Sto put sam vam rekao da sam ozdravio od raka kada sam rekao mirno: „Isuse, evo ti moj život.“ Kada sam rekao da sam spreman umrijeti. Moram reći da nikad nisam osjetio toliko radosti kao tada. Takva sloboda. Osjetio sam da nema više zemlja- nebo. Tu smo. Isus i svi drugi su tu.

I onda kad čitate život poslije života, vidite da smrti nema.

Uvijek pričam o mojem tati koji je u 78. godini, pred crkvom pao i gotovo. Brže na hitnu, bolnicu, srpanj, nakon tri sata kažu da od njega nema ništa, a on opet došao k sebi. Kad sam došao kući, pitam ga: „Tata što je, je li boljelo?“ Kaže: „Tomislave, smrt uopće ne boli. To je bilo milina, ja sam bio najsretniji. Boljelo me kad su me reanimirali.“

Povratak u život boli. Na zemlji boli, tamo ne.

„Što nisi ostao tamo?“

„A je, došao ja sv. Petru, a on: Što bi ti? A ja kažem: Pa umro sam.

A on: Pa nedjelja je, nedjeljom ne radimo, vraćaj se natrag.“

U 82.godini je ponovo, za orguljama tako, on je bio orguljaš. Taman na podizanju, on „buf“, gotovo je, izvuču ga pjevačice i kažu sad zbilja od njega ništa. Opet nakon 2-3 sata dođe sa hitne, i pitam ga što je sad tata. On kaže: Došao ja sv. Petru, a on kaže- „Jesam ti rekao da nedjeljom ne radimo?“ Umro je u 84. godini života, bila je nedjelja, spremao se za misu, brijao se i lijepo kod kuće se polako spustio, a sv. Petar je rekao: „A kad si navalio, ajde, neka bude.“ Čovjek koji je sve nedjelje u župi činio svečanima, jer je bio orguljaš 65 godina nije htio drugačije umrijeti, nego samo nedjeljom. Kad su svi u nebu slobodni, da se slavi tamo i pjeva. A ne da dođe na radni dan, da ga nema tko dočekati.

Dakle, biti kreativan znači znati prihvatiti svaku situaciju života i pretvoriti ju u blagoslov. Ako si sagriješio, imaš divnu priliku da naučiš kajati se, imaš divnu priliku da osjetiš kako je Bog milosrdan, da se rasplačeš od sreće, imaš divnu priliku da se naučiš poniznosti i da priznaš: Nikada nikoga više neću osuđivati. I ja sam slab ko i oni.

Biti kreativan znači svaku sekundu života pretvoriti u nešto dobro, korisno, arhivirati u svojem srcu da budeš bogat. Kreativnost je uzeti talent i od njega učiniti vrhunsko. Talent je sjeme, žir. Talent traži da ga razviješ, zasadiš u svome srcu, da ga školuješ, da vježbanjem od njega učiniš vrhunsko. Svatko od nas ima talent. Onaj tko ga ne razvije, ili ga ne otkrije, ti ljudi se ubijaju. Suicid je najčešći kod ljudi koji nisu pronašli smisao. Jer imati talent i razvijati ga znači imati osjećaj da si koristan, da ljudima daješ. Ovih dana kad nam ovi mladi ljudi sviraju na harfi, gitari, klaviru, violini, flauti, vidite na njima kako su sretni, oni su pronašli talent. Kako mali dečko od 17 godina može tako savršeno svirati? Talent je imao i sa 5-6 godina išao je brusiti taj talent i vježbati, vježbati, vježbati. I sada mu svi vi plješćete. Dali tebi netko plješće? Gdje je tvoj talent?

Najdublja bolest života- ne pronaći talent i ne biti kreativan. Moraš pronaći što je- dal si određen da budeš dobar kovač, stolar, postolar, tajnica, tajnik, inženjer, direktor, nogometaš, čistač ulica? Talent je poziv na zvanje, a zvanje je služenje talentom ljudima. Zvanjem ujedno možeš zaraditi za tjelesne, životne potrebe. Ali zvanje ne služi tome. Zanimanje služi zarađivanju novca. Zanimanje je posao koji moraš raditi. Uopće ti se ne sviđa, to nije tvoj posao, ali moraš ga raditi da bi imao novaca. Zašto danas u Europi 6 ili 10 milijuna nezaposlenih? Oni završe fakultet i onda neće ništa drugo raditi nego samo to što je naučio na fakultetu. Ima sto poslova. Ako ništa drugo, idi meti ulicu, pa će ti već netko nešto dati. Idi, bilo što radi. Cijeli Zagreb je bio prije 20 godina uzbuđen kada je jedan vozač autobusa skroz promijenio njegov način djelovanja. On je volio svoje zvanje i odlučio je da će svakoga tko ulazi u autobus pozdraviti. Pozdravljao nas je, sjećam se. „O, dobrodošli, kako ste? Evo, izvolite, ima mjesto.“ Ljudi su se pitali je li on normalan. Znali su da vozači autobusa moraju biti bezobrazni. Ako nisi platio kartu, bježi van. A ne, ovaj kaže: „Izvolite sjesti. Gospođo, hoćete da vam ja pomognem iznijeti vašu torbu van?“ Svi su se pitali što mu je. Došla ga je snimati televizija, radio, novinari opkolili. Danima nije imao mira. Samo zato što je postao

normalan čovjek. Najnormalniji čovjek. Volio je svoje zvanje. Zašto si nepoznat u svojoj okolini, u svijetu? Jer ne voliš svoje zvanje. Mrmljaš: „Opet moram prati tanjure.“ Daj probaj oprati tanjure kako nitko na svijetu to ne čini. Bez ikakva praška i kemije. Ne. Samo tople vode i reci: Gle kako se sjaji. Izmisli neki novi način. Joj, koliko toga ima. Napravi 100 drugih vrsta juha. Uvijek jedem iste juhe. Dosta mi je već toga. Iste krumpire, iste juhe, isto meso. Pa daj, mijenjaj čovječe. Ako je smisao života kreativnost i promjena, a ti na isti način pereš tanjure kao i jučer, kuhaš kao i jučer, ti si gotov. Uzmi lijes, mi ćemo te odnijeti na Mirogoj. Tebe više nema. Dođem ti u stan, bio sam pred tri godine, iste slike na istom mjestu. Užas jedan. Pa što nisi mogao barem malo premjestiti, makar okrenuti sliku naopako. Ako ništa drugo. Kako možeš godinama iste stvari, istu šlapu, iste papuče oblačiti. Bože moj. Istu kavu piti. Ma daj. To ubija. To je bolest. Zato patologija kod kreativnosti je tromost, nemarnost, lijenost, besmisao, strahovi, oholost, taština, pomanjkanje mašte, manjak vizije, marljivosti, oduševljenja, manjak poticaja, nepovjerenje u uspjeh, depresivnost, strah, bolest, uvrijeđenost, ovisnost, nevjera u talente, očaj, nevoljenost u djetinjstvu, egzistencijalne i bazične ranjenosti. Toliko toga ima. Shvatite da je to najopasnija bolest. Nemojte se igrati s time kad vam netko kaže da on ništa ne radi. On će se ubiti. I kad pacijentu pronađete njegov talent, a to mu morate pomoći, vi ste ga spasili. Još mu kažete na koji način će on to napraviti. Koja je terapija? Da apostrofiraš njegove sposobnosti. Kažeš- to, to, to. Da apostrofiraš njegov izgled, mogućnosti njegove. Da mu govoriš o hrastu koji je izišao iz žira, vidljivom stablu koje je izišlo iz nevidljive klice sjemena. Pouči ga epigenetski informirati svoj genom, stavljati u genom nove i nove informacije, da zna- to, to i to treba činiti. Reci mu da je sve moguće onome tko vjeruje. Neka govori- ja mogu, ja hoću, ja ću to ostvariti. Neka govori svome Stvoritelju: „Ti možeš sve, ti želiš da ja budem zdrav, ja ti vjerujem, bit će dobro.“ Reci mu da je čovjek ono što može postati, a ne ono što jest. Bit je, dakle, te terapije ući u smisao, pronaći svoj talent. Krenuti sa mrtve točke. I naglašavam, samoubojstva, suicidi dolaze zbog tri razloga najčešće: Prvo- povrijeđenost osobe, ako si obespravljen, onemogućen, ako su te krivo optužili, ako te netko stalno vrijeđa. Ako te netko ponižava- to je prvi razlog. Drugi razlog- teška krivnja. Savjest koja se ne da smiriti. Kod svih naših ptsp-ovaca, naši branitelji užasno pate od toga. Jer to su bili dobri katolici, osjetljive savjesti, a morali su pucati, morali bacati bombe na neprijatelja. Drugačije nije bilo spasa. I oni pate što su ubili. Još ako su vidjeli da su nekog ubili. Najteža bolest koja ti se može dogoditi jest da si nekoga ubio. Ubiti se može fizički, psihički i duhovno. Fizički znate kako. Psihički da čovjeka stalno ubijaš svojim riječima, omalovažavaš itd., a duhovno da ga zavedeš na zlo, na besmisao. Onemogućiš mu da raste, da napreduje. I treći razlog za suicid je, dakle, kreativnost, talent. Osoba, savjest, smisao. I tu ćete izliječiti svaki suicid i spasiti čovjeka. Sa suicidalnim ne smijete lutati. Morate ga odmah od početka povezati sa dostojanstvom njegove osobnosti. Odmah mu pomoći da se oslobodi krivice, da zna da ima Netko tko pere njegove krivice. I odmah mu otkriti njegov talent, sposobnosti, što on može od sada raditi. Jer suicidalni čovjek vidi samo zid ispred sebe, ne vidi izlaz. Ima osjećaj da su neprijatelji iza njega jer je kriv, ne može ni noću ni danju mirovati. I on želi pobjeći iz ovog svijeta. Nijedan čovjek koji se ubija ne želi sebi oduzeti život. Ne. Nego pobjeći iz ovog užasnog svijeta u kojemu ne može preživjeti od muke, u neki drugi svijet da se spasi. Ali mu morate reći- ako nisi ovdje riješio, preko nećeš riješiti svoj problem. Kad prijeđeš na drugu stranu obale života i smrti, tada ćeš tek imati još veće probleme. Tada tek nećeš znati kuda sa sobom. Problemi se

rješavaju ovdje. To mu trebate reći odmah na početku, hitno, kako ne bi počinio samoubojstvo, jer samoubojstvo je strašno opasna stvar. Kad se najmanje nadaš, on se ubija. Mi u hagioterapiji u Zagrebu smo imali bar stotinu samoubojica godišnje i stvarno smo dobro rješavali ih. Hvala Bogu. Na duhovnoj razini se rješavaju problemi suicida. Drugi praktični organ, dakle, u toj skupini jest slobodna volja. Svaka zadaća stoji pred tvojom slobodnom voljom- hoćeš li ili nećeš. Ti si uvijek slobodan. Uvijek si slobodan. Nema psihičke spriječenosti slobode. Ne. To što pravo kaže- bio je psihički bolestan, pa je učinio to i to- to se može na psihičkoj razini reći. Na duhovnoj razini ne postoji trenutak kada nisi slobodan. Uvijek si slobodan. Jer ti iznutra možeš svakom neprijatelju, svakoj bolesti reći: „Ne.“ Postoji intuitivna, duboka svijest koja je dublja od svih drugih prijetnji, bolesti i tome slično.

To je sloboda. Da bude čovjek uvijek slobodan i uvijek odgovoran. I onda kad se ne odlučuješ, ti si odlučio. Možeš reći: “Mogao bih sada zaspati, jer profesor dosadno govori.“, a možeš reći i: „Ne, mogu sada pisati i slušati.“ Onda se ne odlučiš, pa se prepustiš. Ni jedno ni drugo. Ti si se odlučio. Ne postoji mogućnost da ti ne odlučiš. Ti si odlučio da nećeš odlučiti. Nećeš lijevo ni desno, nego u ništa. Sloboda je nešto dubinsko i čovjek je u biti slobodan. Bit duha je sloboda. Bit duhovne duše je sloboda, ljudi moji. Uvijek si odgovoran. Ljepota slobode je u tome što ti možeš u svakom trenu, ili bio bolestan ili ne, ne znam što i ne znam gdje, ti u svakom trenu možeš uvijek pomisliti dobro, ti si se slobodno odlučio za dobro i ti si svet, ti si spašen, ti si vječan. Da se ne znam što događa, ti možeš reći: „Opraštam ti.“ Ti možeš reći: „Znam kome sam povjerovao. Hoću živjeti istinu. Bit ću dobar prema drugima.“ I ti si vječan, neuništiv, blagoslovljen. Stoga nemojte slobodu promatrati samo kao grijeh, kao nešto što te vodi u grijeh. Ti si odgovoran, dakle, ti si dužan. Ne. Sloboda je prvenstveno ponuda da činiš dobro. Sloboda je moć činiti ono što je dobro. Dakle- biti u Bitku. To je moć biti istinit. To je moć prihvatiti ljubav. A onda davati ljubav. Sloboda je moć, sila, snaga. Sloboda je čitav čovjek. U psihičkom životu nema slobode. Životinja nije slobodna. Ona radi prema instinktima. Tijelo nema slobode. Ne može materija biti slobodna. Sloboda je samo duh. Zato životinja ne može pogriješiti ili sagriješiti, niti biti dobra ili zla. Ona radi kakvi su njezini instinkti i mehanizmi. Čovjek je odgovoran. Čovjeku je dano da se slobodno odluči za dobro. I zato naglašavam- sloboda i odgovornost ne znači- „Jao, odgovarat ću za sve.“ Nego, odgovornost znači- u svakom trenu ja mogu biti nov, svet. Čim pomisliš dobro, ti si svet. Čim rekneš dobru riječ, ti si nov čovjek. Čim se odlučiš dobro učiniti nekome, dati nekome, ti si vječan. Vi kršćani ste tu jako negativni. Ja ne znam. Ne razumijem vas zašto ste takvi. Mi katolici nismo takvi.

Vi kršćani vidite samo grijeh i grijeh. Probaj nabrojati u danu koliko si dobra djela napravio mislima, riječima i djelima. Pa ćeš vidjeti. 99%. Koliko si grijeha? Poneki. Ne možeš ti biti zao. Dogodi ti se, napraviš, ali vi zapamtite samo zloću. I onda se kajete cijeli život, a od toga ništa. Što to znači kajati se? Kajati se znači pokušati izbrisati grijeh. No, on se ne da izbrisati. To je bol koja te muči. Kada se kaješ, kažeš da ne želiš to više činiti. Što ti vrijedi kajati se što si lupao u svojoj barci, čamcu, ona se probušila i ti propadaš u more. Ne vrijedi se kajati, nego prijeđi u novi čamac. Činiti dobro znači prijeći u novu barku. Spasiti se. A kajati znači- zašto sam to, zašto?? I onda propadaš. U paklu je puno ljudi koji su se kajali. Ali nisu nikada činili dobro. A u Nebu su oni koji idu činiti dobro, misle na dobro, na istinu, dobrotu, ljubav. Kajanje je nešto što ti kaže: „Pa daj, učini nešto dobro sad.“ Čim učiniš nešto dobro, ti si u

Bitku. A čim si u Bitku, ti si vječan. Promatrajte malo kako možete biti dobri. Garantiram vam da ćete vi, Hrvati, u roku mjesec dana promijeniti Hrvatsku. Mislim na dobro, na zlo ste već promijenili. Gore ne može ići. A tek vi Nijemci, Austrijanci, a Talijani. Čovječe, Foggia bi mogla biti najljepši grad na svijetu. Morate mijenjati mentalitet. Znam, dolaze mi ljudi na ispovijed i kaju se, kaju se, kaju se. I u tom kajanju muče se, muče se, muče se i nikad novog života. Čovječe, kajati se znači: „Napravio sam krivo. Idem sad napraviti dobro.“ I spašen si. A ne stalno gledati: „Krivo sam, krivo sam, krivo sam.“ I gotovo. Smrt te odnese. Idi i čini. Čim učiniš mislima, riječima i djelima dobro, ne možeš propasti.

Slobodna volja. Patologija je u tome kad gubiš motivaciju, život bez cilja. Ne vidljivost talenata, odsutnost smisla, ovisnost, preslaba spoznaja uma i razuma, povrijeđenost, povlačenje u sebe, traženje alibija, srdžba, taština, privlačnost užitaka, društva, ideologija, karijere, neodgojena savjest, strahovi, nemoć za odluku, neobraćenost, gubitak identiteta, ljudski obziri, predanje smrti, nerad i bijeg od odgovornosti. To je otprilike jedna grupa bolesti naše slobode. Kako je liječiti? Pohvali svoje ili pacijentove sposobnosti. Reci mu viziju njegove budućnosti. On je ono što može biti. Važno je da to hoće. Uvedi ga da se zna odricati ili odustajati od užitaka. Nek ne ide malen, za let je stvoren. Nitko ga ne može smetati u njegovom svestranom razvoju. Na njemu je odluka. I sve će se pokrenuti. Stvoritelj je na njegovoj strani. Bitak je na njegovoj strani. Svjetlo je na njegovoj strani. Prestanite se kajati. Prijeđite odmah na stranu dobra i sve ste riješili. Što vrijedi kajati se što si ugasio svjetlo, razbio si žarulju u kući i sada si u mraku. I strašno se kaješ. I sad ćeš cijelu noć plakati što si ugasio žarulju. Umjesto da kažeš- krivo sam napravio. Ideš, zašarafiš drugu, i evo ga svjetlo. Udariš šalter i evo ga svjetlo. Pali svjetlo, a ne kaji se zbog tame. Vi kršćani stalno uzimate metlu i tjerate mrak iz kuće. Tjeraš, tjeraš, tjeraš, kaješ se. A mi, kršćani na moj način i na Isusov način, mi upalimo svjetlo i baš nas briga. Palite svjetla u svijetu, a ne da se stalno kajete što ste ugasili svjetla. Sram vas bilo. I onda je sav svijet u tami. I onda još uživaš. Što mogu? A evo- pogriješio sam, sagriješio sam. Žarulja je morala puknuti. Sad više nema ništa, jedino da umrem. Morate se okrenuti od grijeha, prijatelji moji. Grijeh ne postoji. Ne misli na grijeh. Misli na dobro i bit ćeš dobar. Grijeh je mala mrlja na tvojoj ruci. Operi ju, obriši ju i gotovo. Puhni i grijeh je otišao. To znači- čini dobro, upali svjetlo. Oprosti drugome i vječan si. Jel da da ste bolesni svi?

Sljedeća patologija je vjera, nada, ljubav. Mi smo naučili da su vjera, ufanje i ljubav teološke kreposti. Razlikujte ljudsku vjeru od božje vjere. Jedno je kad ja vjerujem tebi čovjeku, znanstveniku, učitelju, novinaru, a drugo je kad ja vjerujem Stvoritelju, Isusu iz Nazareta. Kad kažemo vjera, religiozna ili crkvena, onda je to najprije sve ono što je Isus učio i činio. To je objekt koji ja vjerujem. Ali kada ja vjerujem u to, ja vjerujem u onoga tko mi to govori. On mora biti vjerodostojan. Ja vjerujem Isusu. Znam kome sam povjerovao. Ne mogu vjerovati u to što mi on kaže, ako nemam povjerenja u njega, ako on nije vjerodostojan. A treći stupanj je ući u život vjere, biti kao On, živjeti sadržaj vjere. Prema tome, kad kažeš da vjeruješ, da si kršćanin, to vjeruje i đavao. Đavao vjeruje da postoji Bog, da treba biti odgovoran, da treba biti dobar, da treba biti svet. Sve to đavao zna. Ali neće da postane. Prema tome, ta vjera ne spašava. To je teoretska vjera. To je vjera bez djela. A ona je mrtva, kaže sv.Jakov. To je, dakle, religiozna vjera.

Vjeruješ li ti u svoje sposobnosti? Vjeruješ li ti u ovo što ti ja ovdje govorim? Kad biste vi to vjerovali, mi bismo imali pet stotina novih Centara za hagioterapiju. Od vas petsto, pet njih će povjerovati. To je strašno. Rijetki su koji vjeruju. Vjerovati znači poći. Vjera, to je gledanje cilja. „Ja ovo studiram, pa ću osnovati centar, pa će dolaziti ljudi. Znam ih puno koji me trebaju. Ja ću im pomoći.“ To je projekt ispred tebe, to vidiš ispred tebe nešto.

Drugo je, kada to vidiš, tada se u tebi budi nada: „Aha, ja bih to mogao, idem. Idem vidjeti koji su to statuti, što moram učiniti, kako, na koji način? I evo ga- osnovao sam udrugu.“ I onda, najedanput- naučio sam, i položio i ovaj ispit, i onaj, i formaciju, i dolaze mi pacijenti. To je ljubav.

Vjera je gledanje: „To mogu postići.“ Nada ili ufanje je ići za tim, učiniti sve da se to ostvari. Ljubav- to je ostvarenje. Ljudska vjera je također i to da ti ludo vjeruješ da će sve biti dobro. Vi svi sada vjerujete da neće sada biti potres i da neće strop pasti na vas. Ali to nitko ne zna, pa ni znanstvenici. Ti to možeš samo vjerovati. Nitko ti ne može reći da li ćeš sutra živjeti. Sutrašnji dan nigdje ne postoji. Ne možeš ga uzeti. Nema subote sutrašnje. Nigdje. Prema tome, ti ne možeš reći: „Ja ću sutra živjeti i imati ću ovo i ono.“ Ne. Ti možeš samo vjerovati u to. I kad dođeš u restoran, ti ne možeš reći: „Ovo je sigurno zdrava hrana, bit će mi dobro.“ Ne. Što ti znaš što je unutra? Ti vjeruješ kuharu i onom tko te poslužuje. Ti vjeruješ. I kad sjedaš u auto, ti nikad ne možeš znati, nitko ti ne može garantirati da ćeš stići na cilj. Ne. Može ti puknuti guma, možeš se sudariti, može ti auto ne ići. Može sto stvari biti. Ti možeš samo vjerovati, vjerovati da ćeš stići. Čitav čovjek je, zapravo, vjera. Ti se sastojiš sav od vjere. Ti vjeruješ da su znanstvenici otkrili nešto u svemiru. Ti vjeruješ da su znanstvenici otkrili atomsku energiju i da te ona neće uništiti. Ti vjeruješ da te neće zračenje u svemiru uništiti, nego kojekakve masti i puderi kad se mažeš protiv sunca. Sunce ti neće ništa. Ali ako vjeruješ svim mogućim mazanjima, dobit ćeš brzo rak kože. Ali ako vjeruješ suncu koje je Bog stvorio, nema problema. Ali ako žele sve te farmaceutske tvrtke prodati sve te masti protiv sunca, ovo, ono, onda moraju reći kako je opasno biti na suncu. Najgore mi je kada vidim da tanjur, u kojega sam samo stavio komadić kruha, ona njega pere u tri četiri praška. Ono se sve pjeni. Ja uzmem samo krpu i obrišem to. Ako je malo zamašćen, samo malo tople vode, jako tople, i ode mast. A one nabace one kemije i kažu da je to zdravo. Da, zato imaš alergija. Što ja patim od alergija, baš njih briga. Pa ti sad traži pravu domaćicu. Najteže je s ljudima. Tako ih možeš lako prevariti, da vjeruju u gluposti. Danas imate na televiziji i radiju toliko reklama, jer hoće prodati. I moraju govoriti sve vrhunsko. Kad pitaš liječnike jel to zbilja tako, oni kažu:“Ma joj.“ Osim ako je netko i liječniku platio već prije, a toga ima jako puno danas. Neka i on kaže tako- potvrđuju stomatolozi, ginekolozi, kardiolozi. Kako je potrebno danas biti čovjek- razuman, razborit i mudar. Kako je potrebno ostati prirodan. Cijeli život sam bio na suncu. Ja ne znam kako meni koža nije skroz izgorila. Gulila mi se koža. Kosio sam danima kao mladić, i kasnije. Kupio sijeno. I nikad ništa. Ja ne znam kako samo ovi u gradu imaju problema. Dalmatinci, ribari, žive po najvećem suncu i nitko od njih ne strada. Ali turisti stalno stradavaju. Oni moraju stalno uzimati sve moguće masti. Lako meni govoriti, al samo da to čuju farmaceuti, dobiti ću ja svoje. Što im kvarim posao. Trebamo ići sasvim drugim smjerom. Ne smijemo imati farmaceutske tvrtke koje hoće zaraditi, nego koje hoće zbilja čovjeku pomoći- osloboditi ga od straha, osloboditi ga od bolesti, osloboditi od opasnosti. A ne praviti opasnosti tamo gdje ih uopće nema. To vam je vjera, nada i ljubav.

Patologija u tome, u vjeri, nadi i ljubavi je: Nemaš snage za angažman, ne vidiš jasno projekt, što bi trebao biti, ne vidiš smisao života, pacijent nije otkrio svoje specifične talente, nema motivacije da ih počne razvijati, kao sjeme koje zasije, ne vjeruje, nije religiozan, nikomu ne vjeruje, depresivan je, jadan je itd. I sad je došao k tebi. I što ćeš ti sada s njime? Plakati ćeš zajedno s njime i reći „I ja sam takav.“

„Plače draga, a i ja sam plako. Sudbina je, mora biti ovako.“, kaže pjesma.

Što ćeš napraviti? Evo što bi profesor Ivančić napravio: On bi najprije objasnio pacijentu da je bit čovjeka razvoj, stalni hod, neprestano gledanje u cilj, u vrhunsku viziju života na Zemlji, u Stvoritelja. I da najprije u mislima treba vidjeti cilj. Pokušajte svi vi koji ste bolesni kako ste zdravi baš tamo gdje ste osjećali bolest. Vi ćete u trenutku osjetiti kako se cijeli organizam regenerira. Najprije treba u mislima vidjeti cilj. Tada se u nadi odlučiti da ga ostvariš. A onda biti siguran: „Bit će dobro. Uspjet ću.“ Vjera je najveća moć čovjeka. Onome tko vjeruje, sve je moguće. Dobro razlikujte vjeru u Boga, od vjere u ljude. To su dvije različite stvari. Božja vjera je Duh Sveti i milost koja mi pomaže da mogu Bogu vjerovati. Ljudska vjera je moj domaći razum i moja duša koja vjeruje ljudima, obavijestima, reklamama, informacijama, itd. Vjerujem da sam na životu, bit će dobro.

Isus je u sv. Pismu znao govoriti: „Imajte vjeru Božju.“, onda kad je govorio o svojim stvarima. Ali kada je koga izliječio, rekao je: „Vjera te tvoja spasila.“, a ne božja. Tvoja. A što to znači? Kad je slijepac ili bilo koji pacijent čuo o Isusu, čuo da Isus liječi, čim je Isus dolazio, on je sebe vidio: „Joj, ja gledam. To je taj“. On je išao Isusu u susret: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.“

-Što da ti učinim? –Da progledam. –Progledaj.

Niste to nikada probali? Jasno. Jer imate užasne otpore. „Gdje bi se to meni dogodilo? Molim te, pa nisam ja u Međugorju sad. Još manje u Lurdu.“ Znate kako su nas naučili biti pametni i razboriti. Nemoj vjerovati gluposti, idi liječniku. Ma idi liječniku, ali vjeruj u njega da će ti on pomoći. Vjera je najveća moć čovjeka. Kad možeš vjerovati, onda ti se to ostvaruje. Epigenetika je najnovija znanost, osnovana tek prije šest godina, koja kaže da ne odlučuju sadržaji naših gena i genoma što ćeš ti biti, nego to što ti upisuješ, gdje ti sebe vidiš. To odlučuje. I drugo- ono što su tebi roditelji govorili, prijatelji i drugi: Biti ćeš takav, ovo ili ono, gle od tebe nikad ništa, opet si nikakav, samo spavaš po cijele dane, samo uzimaš drogu. I normalno, sin počinje uzimati drogu. Što će drugo kad mu mama stalno to govori. Ona je informirala njegov genom i on ne može drugačije. Zato pazite, kad vam netko kaže nešto negativno, ne razmišljaj o tome. Jer što više razmišljaš o tome, ti guraš više taj negativan sadržaj u sebe. Što trebaš napraviti? Nasmijati se i reći: „Ma biti će dobro, odlično će biti.“ Liječnik ti kaže: „Gotovi ste, za dva dana ste mrtvi.“ A ti mu kažeš: „Dragi liječniče, možda vi, ali ja još ne.“

Karakter, djelatnost, izgrađivanje sebe, izgrađivanje vrlina, kreposti, izgrađivanje čovjeka iznutra. To je temelj nakon čega možeš graditi sve drugo u životu. Čim si krepostan, sve drugo možeš. Čim nisi, negativno misliš, osuđuješ druge, prosuđuješ druge- ti si sebe osudio na smrt.

Patologija karaktera je zlo, grijeh, ovisništvo. Osobito ovisništvo o tvojim nagonima. Nepouzdanost, nepravda, ne držiš do riječi, pun si poroka, dvoličan si, prijetvoran, itd. Što da radiš? Obrati se. Načini odluku za dobro. Nauči se odricati od onoga što ti naređuje tijelo. Ne slušaj tijelo, nego dušu. Jer tvoja duša će informirati stanice tvoga tijela i ona će onda raditi zdravo. Ali ako slušaš tijelo, neprestano ćeš raditi ono što ti je užitak samo. A vi znate- u ustima slatko, a u želucu gorko. Toliko toga ne smiješ, međutim, jer je užitak, ne možeš ne uzeti drogu, ne možeš ne trovati se cigaretama. Ne možeš ne postati alkoholičar. I time razgrađuješ, uništavaš svoj karakter. Ne možeš. Čaša je ispred tebe. Zašto je ispred tebe čaša? Zato da joj kažeš ne. A ti kažeš ne i pružaš ruku. Ne, ne, ne, ne i popiješ. I onda kažeš „Sutra neću.“ I onda dođe sutra, a ti kažeš: „Sutra, ne sad.“ Nauči se govoriti ne. Baš neću, ne. Ne ovo, baš ću ovo. Ne sviđa mi se, baš idem to raditi. Najljepše molitve su mi bile tada kada mi se uopće nije dalo moliti, kada sam bio rastresen, sav nikakav. Kada sam rekao: „Isuse, oprosti, ali ja bih sada radije išao spavati.“ A on kaže: „Ne, baš sad dođi.“ „Ma nemoj Isuse, neće sad bit niš ni tebi, ni meni. Vidi kakav sam.“ „Ajde ostani.“ I tada sam ostao, u inat. I tu sam iskusio najdivnija iskustva prisutnosti, ljepote i snage. Moli kad ti se neda. Onda su molitve prave. Karizmatik znači da imaš dar molitve i u tome uživaš. A to je samo dar Duha Svetoga na neko vrijeme, a onda ti Duh Sv. kaže: „Daj sad malo sam hodaj.“ Mi stalno u vjeri tražimo užitke, užitke, užitke. Krasno su pjevali, lijepo je okićen oltar, župnik je dobro govorio danas. Joj, da, što je Bog dobar. Haj, haj, haj, aleluja, aleluja.

Vjera je probijanje kroz mrak i uske prostore. Uzak put, tijesan. I kad se probiješ, tad si pravi. Kaže “Ozdravio me Gospodin.“ Čovječe, ja godinama molim da me ozdravi i neće. Gospodine, zašto? Dosta ti je i moja milost. Kad bude trebalo, ozdraviti ću te. Aha, tako.

Mi smo od Boga napravili mehanizam. Fali mi kruha. „Joj, Bože, daj da mi netko donese.“ Bolestan sam. „Joj, Isuse, neću valjda oboljeti sad.“ Dijete bi mi moglo stradati, otputovala mi kćerka. „Ne, Gospodine, čuvaj ju. Anđeli, sv. Josipe, arkanđeli, čuvajte i branite.“ Bog stalno treba: „Što sad trebam, što sad trebam?“ Sirota, slugančić. Izvolite. A što vi gospođo želite? Dobro. A treba vas masirati malo? Dobro. Malo leđa. A fali vam malo juhe? Dobro, sad ćemo donijeti. A čaj hoćete? Aha, a vi biste htjeli sada najbolje, da ne bude jako sunce? Da, da. Sad biste htjeli biti na nekom otoku, a ne ovdje sjediti? Joj. Dragi Isuse, dragi Isuse, dragi Isuse. A On kaže: Ne, draga osobo, ne, draga osobo, ne, draga osobo. Dosadna si.

Naučite s Isusom prijateljevati, a ne Ga gnjaviti. Meni je tako tužno kada vidim kako mi neprestano samo tražimo, tražimo, tražimo. I to nam je jedini način da budemo s njime. Ma užas jedan. Pa daj Ga pozdravi. Reci mu jel žedan, gladan, kako mu je? Nek ti priča kako je to u nebu. Nek sjedne malo do tebe na sjedalo tvoga auta. Dok ti pereš suđe, ajde pričaj mi Isuse, kako se to radi. Isuse, kako da nas dvoje sada napravimo sasvim novo jelo? Krumpir na sasvim novi način? Drugovati s Isusom, prijateljevati- e to je to. A ne, mi smo od njega napravili mehanizam, samo daj, daj, daj, daj. Pa to je kriminal. I onda mislite da ste pravi. Treba moliti. Ne, ne treba moliti. Nego prijateljevati s Bogom. Onda imaš sve, jer si u Njegovoj kući, njegovo dijete. Ako moljakaš, onda si prostak, izvan njegove kuće prosiš vječito. Budi dostojanstven. Ja znam tko je moj tata. Evo tu je ta terapija- bezuvjetna ljubav, on kao projekt, jako je važno pokazati uspješne primjere iz života. I pokazati mu epigenetiku. I karakter je gotov.

Vjera i religija. Patologija- formalnost u vjeri, lažna pobožnost, dvolična svetost, vjera bez djela, molitva bez vjere, magijska molitva, vjera bez askeze, bez odricanja, bez borbe i napora, bez borbe i discipline, molitva samo za dobra zemlje: „Joj, Bože, samo da ovdje uživam. Bože, daj, daj, daj.“ Sebična pobožnost, hereza, sektašenje, religija bez Boga. Koliko tu ima patologije. Vi niste svjesni. Mislite da ste vjernici? Ma kakvi, vi ste obični bolesnici. Mi moramo što prije naše crkve pretvoriti u klinike, unijeti jednostavno krevete u crkve, a ne klupe. I liječiti. Liječiti najprije svećenika, a onda i vjernika. Ono što vi mislite da je vjera, to nema ništa s vjerom. Tu ima toliko magije, moraš se prekrižiti, moraš ovo… Bože, koliko ja vježbam ljude da mirno idu na pričest. Ne, on ti malo klekne, cupne, poklekne, ovo, ono, jedan uzima ovako hostiju, drugi baci se ovako dolje pa klekne, on je pobožniji, treći isplazi jezik tako da mi prst odgrize. Ali imaš osjećaj- ti ljudi su naučili ako ne naprave to, neće ništa biti. Oni će točno doći u crkvu, pokleknuti, sjesti na svoje mjesto, pa sjesti, pa onda opet kleknuti, pa onda krunicu, pa onda cijela crkva čuje kako njegova duga krunica bruji. To su naši vjernici. I onda kad su u crkvi, oni ništa. Oni mole krunicu, a župnik si služi misu. I kaže, tako će on sam popiti i pojesti ono na oltaru. Onda, kad izađu iz crkve, što je prvo? Ogovaranje. Jesi čula? Jesam. Ta ti ne moli nikada. Ja ti izmolim tri krunice. A ona ni desetinu, znaš. A župnik, ma on ti je isti kao i oni. A pjevači- oslobodi Bože. A ministrant onaj tamo od onog čovjeka, pa jel on može biti dobar? Kako su pobožni ljudi pobožni da je to strašno. Ili kako su pobožni ljudi bezbožni. Nismo ni svjesni kako je naša religioznost bolesna. Govorili smo o bolesnom pojmu Boga, a pogotovo o bolesnim našim praksama vjerskim. To je grozno. I to treba liječiti. Temeljito liječiti čovjeka. Jer vjera je nešto sasvim drugo. To je jedan život. To je jedna normalnost. To je drugovanje s Isusom. To je razgovor s Gospom. Kad se ja sjetim, otišao sam 5 kilometara od nas biciklom na selu i vraćam se nasipom i išao sam pokraj bicikla, i kažem: „Marijo, ajmo.“ Kad sam išao tamo, molio sam krunicu. Ajmo sad razgovarati. Bila je Velika Gospa, 1985. Kako sam ja tada doživio Gospu. Tih pet kilometara ja sam išao pješice i ona sa mnom. To što sam ja tad od nje naučio, nikad zaboraviti neću. Zašto vi stavljate Gospu na neke oltare, pa na neke kipove jadne, pa crveno- plave haljine, pa ruže na nogu, pa ovo pa ono. Joj. Gospa uvijek mora biti na wellnesu da bi joj se klanjali. A ona je obična žena. I ne možeš nikada učiniti takvu Gospu svojim uzorom. Ne, ona je visoko, a ja sam nitko i ništa. Ma daj, kriminal. „Sinko, zašto si nam takav?“ nije ona razumjela. I kaže sv.Luka- nisu oni razumjeli. I zato je razmišljala, razmišljala, razmišljala i mučila se. Muzla je i krave i ovce i koze. Čovječe. Koliko je tanjura oprala, soba očistila, ljutila se na Isusa gdje je opet, kud bježi, kud će, a treba raditi. I na Josipa, i slično. Zašto ne gledate tako realno, povijesno? A ti staviš kipić negdje ispred sebe, i govoriš: „Gospa, Gospa, Gospa“, a ona kaže „Nisam ja Gospa. Ja sam Marija iz Nazareta.“ Obična žena, djevojka, curica koja je imala čast da bude majka Njegova sina. Ništa više. Kao što je tebe odabrao da budeš katolik, tebe da budeš protestant, tebe kršćanin, tebe žena, a tebe muškarac. Tako je nju odabrao za to. I što tu ima posebno? Pitam djecu u Međugorju što ima tako posebno u Gospi, jel vas kada poljubi? „Pa puno puta.“ „Jel vam kada što pojela?“ „Je, jela nam je kolače.“ „I nisu pali dole, ako je to duh, a duh ne može jesti kolače?“ „Ne, nisu pali dole, pojela ih je.“ „Znači, vaši kolači otišli na nebo.“ I kad djeca pričaju, to su tako normalne stvari. A mi mislimo, Gospa se ukazala, a joj. A čovječe, vi ste se meni sada svi ukazali, gle. I ja vama. Pokojnici nisu daleko, oni su tu s nama. Želim vam reći koliko smo bolesno otuđili i Mariju i Isusa, utjelovljenje Riječi Božje, Sina Božjega. Otuđili ih od našega

života. To je užas jedan. I bacili ih u religije, među hinduističke i druge bogove. Užas jedan. A Isus je čovjek najprije, a onda Bog. Za tebe je on najprije čovjek. I preko njegovog čovještva upoznat ćeš Njega kao Boga. Kad shvatiš da je i on sjedio u klupi kao i ti sada, da je i On slušao tamo nekog Ivančića, u Jeruzalemu. I Marija isto. Učila, učila, učila. I osnovala centar za stanovanje Isusa i Josipa u Nazaretu. Probaj zajašiti magarca pa ćeš vidjeti tko je bila Gospa. Znaš koliko je dana sirota jašila, jašila, jašila, i dijete u naručju. A znaš koliko puta je Josip rekao: „Ovo tijelo ne valja, pazi što radiš, umoran sam malo.“ Onda se ona malo razviče na njega, a onda on na nju, onda se rasplaču, jedan drugoga mole za oproštenje i iznova. Nisu nikada bili zločesti, ali su se znali itekako ljutiti. Živjeti normalno. A vi od njih pravite neke bespomoćne kipiće, daleko od života. A to je bolest. Opet Bože čuvaj Hrvatsku. Ta dvolična svetost, magijska molitva, molitva bez vjere… uh, što to ubija. Vjera bez kreposti, bez odricanja, bez borbe i napora, bez posta i discipline, i tako dalje. Religija bez Boga, sve su to užasne stvari. Terapija: obraćenje, od subjektivne na objektivnu religioznost i vjeru. Nemoj gledati na Isusa i Gospu onako kako ti misliš da je bilo, nego čitaj u sv. Pismu kako je to zbilja bilo. Objektivno, stvarno. E, tad ćeš biti pravi. Nemoj sebi umišljati Gospu. I nemoj gledati kipiće kojekakve. Baci ih sve. Uzmi jedini kip, a to je slika iz sv. Pisma, a to je kakva je bila. I kakav je bio Isus. Zašto ne čitaš sv. Pismo? Nama bi kipovi trebali služiti kao kateheze. Kip bi meni trebao govoriti kakva je ona bila. Ali takvi kipići kakve mi imamo, s cvjetićima, ovime i onime, ne znam ni ja, to nema veze ni sa katehezom ni sa Marijom ni sa ničim ni sa Isusom. I Isusovi kipovi- nikad se siroče ne smije. Nikad mu nitko neće napraviti da se smije. A smijao se cijeli život, što će drugo. Kad je gledao glupost apostola, što će drugo, tko se ne bi smijao. Kad gleda našu glupost. Ja mislim da u nebu se svi smiju kad nas gledaju, i kažu: „Gledaj, kako su bedasti.“ Nasmiješeni Isus- to su tako lijepe slike, ali su tako rijetke. Poslušnost Objavi, povjerenje u Stvoritelja, odluka za duhovnu disciplinu, okrenuti pacijenta Stvoritelju, Bitku, transcendentalima, ljubavi, povjerenju, govoriti o uzorima u vjeri, otkriti viziju životnog smisla. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje, dojadilo i meni.

Vrline, prostor transcendentala. Patologija: poroci, zloća, grijeh, ovisnosti, nedisciplina, nemoć za borbu života, površnost, bezvoljan, izgubljen, bježi u bolest, traži opravdanja za slabosti, najradije bi nestao i umro, lijen, nemaran, nepouzdan, rob negativnosti, samosažaljiv. Užas jedan, bez ijedne kreposti.

Krepost ili vrlina je snaga dobra u tebi. To je uvježbana snaga dobra. Da uvijek odgovaraš pozitivno na stvari oko sebe. Negativno, to su poroci u tebi, to su navike koje reagiraju automatski, protiv tebe. Otkriti pacijentu lijepoga, uspješnoga na njemu, uvijek isto, povesti ga na područje dobrote, vježbanje u vrlinama, to je najvažnije.

Pa ćemo poslije lijepe pauze strukturu hagioterapije, a to je jako važno. To je lijepo, vidjet ćete.

CD 13

Toplo vas pozdravljam.

Vidim jedno lijepo pisamce koje piše jedna medicinska sestra mlada, da osjeća da će biti vrhunski hagioasistent i da već osjeća koliko joj sve to pomaže, već ovaj skup. Jedan drugi se

tu nepotpisano tuži da su svećenici krivi što imamo takve Gospe u Crkvi, to očito čovjek nije počeo raditi hagioterapiju jer odmah optužuje nekog drugog. Ti, ti, ti! Nije, nego je to naš mentalitet o kojem ja govorim a ne da ja optužujem neke ljude, to je cijeli mentalitet Crkve i zato sada Crkva čini hitno, od Svete Stolice pa sve do zadnjeg kršćanina novu evangelizaciju. Ponovno dovesti kršćane na ono što je autentična Crkva od početka, ono što je Isus bio kao povijesna osoba, to. I ono što je snaga Duha Svetoga koja je od početka bila. Dakle o tome se sada radi, to znači da Crkva sama vidi bolesti u svojim redovima i sad to hoće liječiti. Crkva se liječi evangelizacijom i novom evangelizacijom, tu Crkva ima i navještaj i molitve za nutarnje iscjeljenje, dakle da liječi vjeru. Međutim kad je društvo bolesno, onda trebaš hagioterapiju, antropološku medicinu. Samo antropološka medicina može pomoći čovjeku. Crkva može pomoći samo vjernicima, ne može pomoći cijelom društvu, neće je slušati ateisti, a antropološka medicina je za sve. Dakle treba razumjeti to. Ne možemo govoriti, što ti Ivančiću pričaš protiv nas da mi Gospu ne shvaćamo, a to vi svećenici. Time ne rješavamo ništa ako kažemo to ste vi, to ste vi krivi. Nego, mea culpa i idemo riješiti stvari, idemo liječit stvari. Mogao sam i ja vikati na cijeli svijet i na Crkvu, ali ne ja sam radije osnovao hagioterapiju, pa sad antropološku medicinu, pa već četvrti studij, upravo zato da rastemo a ne da optužujemo jedni druge.

Ono što je jako važno naglasiti ako hoćete postati hagioasistenti vi se morate mijenjati. Vi morate naučiti biti toliko slobodni iznutra da vam svatko može reći sve a da vas to ne uznemiri, da ste toliko u dobru čvrsti. Jer objektivne probleme, da nikada subjektivno ne okrivljujete ljude. Nego vidite objektivno, zlo je tu i hoćeš pomoći čovjeku, svakom subjektu, a ne optuživati ljude- što imaš od toga, liječiti ljude. Bez toga, ja vidim po ovim vašim pismima i reakcijama, nitko od vas se ne mijenja. Vi mislite da se hagioterapija uči, o ne, hagioterapija se jede, pije, od nje debljaš, iz dana u dan nju upijaš, ona te mijenja. Samo gdje te je promijenila to ti znaš i to je tvoj ispit. Svaki drugi teoretski ispit ne vrijedi ništa, to je lagano naučiti par tih mehanizama što je antropologija, tko je čovjek, što je ontološki gledano čovjek, to sve nije problem, to se nauči u pet minuta, ali ovo da te promijeni, a bez te promijene ne možeš biti hagioasistent. I nemojte si utvarati, možete biti na sto ovakvih studija, ne. Hagioterapija ne ide za tim da mijenja ljude nego da promijeni tebe, kad si ti promijenjen, kad si ti svijetlo, onda su ljudi kraj tebe u svijetlu. Zato je ona naporna. Od liječnika u medicini se ne traži da oni sebe liječe, pa ne može svako sebe liječit od tuberkuloze i upale pluća i sve, i liječnici umru i dobiju gripu i što će, žena ga doma liječi od gripe ili baka. Oni se ne moraju mijenjati, lijekovi mijenjaju pacijente, kod vas u antropološkoj medicini ti kao hagioasistent mijenjaš ljude, mijenjaš ljude time što si se ti promijenio, ti upijaš da prijeđe u njih. Dobro, proći će još sto godina da to netko shvati. Vidjet ćete između duha u čovjeku, između psihofizičke i duhovne razine je ko nebo i zemlja, tu je razlika velika. Duh je slobodan, a tijelo i psiha su ranjeni i zarobljeni. Duh komunicira sa Stvoriteljem, Bogom genijalne stvari, tijelo samo sa zemljom i sputava te. Duh stvara kulturu, znanost i sve, tijelo nema što stvoriti, životinje nemaju znanosti, ni kulture. Duh je slobodan i odgovoran, duh je naša sudbina, što odlučiš, to je tvoja sudbina. Ne ono što je u tijelu, to te neće spasiti. Duh mora odlučiti, a tijelo mora slušati da čini dobra djela i psiha da govori pravedno i pošteno. Čovjeka treba dakle liječiti, a da bi to mogao trebaš ti najprije sebe liječiti. Dakle, ispit iz hagioterapije je to da li si ti sebe izliječio. Ja vidim jedva koga da mi je

izliječen, vidim prema ovim pismima kako ste vi otrovni. Pa ne možeš hagioasistent biti otrovan, čovječe božji, mora biti srca. Jedni su otrovni, a drugi preslatki, ali ni jedni ni drugi ne kažu pravu istinu, istina je u sredini.

Dobro, idemo govoriti o strukturama hagioterapije, što ja pod time mislim, struktura hagioterapije znači koje sve mogućnosti ima hgth. Mi smo govorili o organima čovjekove duhovne duše, ali ovdje govorimo na neki način o mogućnostima hgth kao znanosti, kao terapijske mogućnosti i znanosti. Nemojte to pomiješati. Struktura hagioterapije, često puta ja kažem struktura duhovne duše, ali to dvoje ne smijete miješati, radi se o hagioterapiji. A to znači pitanje kakvih sve vrsta hagioterapija postoji. Reći ću vam na početku tri, a onda još dvije. Prvo je preventivna hagioterapija, druga je kurativna hagioterapija, treća je razvojna hgth, četvrta je makroterapijska i peto je mikroterapijska hagioterapija. Koja je to preventivna hagioterapija? Vi znate da već u medicini to jasno postoji, preventiva, kao i kurativa. Na neki način preventivna hagioterapija predusreće bolesti i ranjavanje duhovne duše, ide učiniti čovjeka sposobnim da ga ne rani mnoštvo nesreća i situacija. Drugo, preventivna jača imunitet duše protiv duhovnih virusa i bakterija, jača imunitet čovjeka. To znači kreposti, karakter, vrline, jer vrline su snage protiv poroka, protiv negativnosti, protiv napada. Kad imaš krepost strpljivosti, ma može ti govoriti ne znam tko, ti se smiješ. Kad imaš krepost hrabrosti, možeš imati sto problema, kako ćeš napraviti, kako ćeš položiti ispit – ti ideš naprijed, ti imaš krepost hrabrosti. Jedno je teorija o krepostima, hrabrost, odvažnost, dobrota, strpljivost, blagost a drugo je stvarnost, krepost koja je u tebi a to se dobiva vježbom. Ako ti vježbaš tri dana strpljivost, u tvojem se genomu to ubilježava, to postaje navika. Kao čovjek koji svira klavir, svaki prst dobiva svoju naviku i savršeno udara u tipku koju treba. Savršeno, nevjerojatno. Uopće ne treba umjetnik misliti na to, prsti idu sami. Mogli bismo reći da je to krepost umjetnika, da je on uvježbao, ti to nemaš ako ne sviraš, ti si jadan on je bogat, on to ima. Dakle, kao što postoje navike koje stječemo u fizičkom redu, tako postoje navike i u psihičkom, ali i u duhovnom redu. Navike u duhovnom redu znače humanost, biti human, biti dobar prema čovjeku, biti uporan u radu, biti hrabar, strpljiv, pravedan, ne dati se povući u zlo. Drugim riječima to je jedna savršena snaga u čovjeku krepost ili vrlina koja nas štiti od nevolja, ranjavanja, trauma i bolesti. To je jedna vrsta imuniteta, ali još više od imuniteta, to je kao jedan novi život, kao da si drugi ti. Sjeti se dok nisi naučio voziti bicikl, jadan si bio gledaš svi voze a ti ne znaš. A kad si naučio, o da ti si netko, i kad si jednom naučio to ostaje trajno, više ne možeš zaboraviti. To si drugi ti, to si ti sebe obogatio jednom novom navikom kako se vozi bicikl. Dok nisi znao plivati u moru, u bazenu bio si jadan, držao si se kraja. Ljubi more, drž`se kraja. Kad si naučio to je u tebi postala nova navika, i to si drugi ti i svatko te poštuje, gle kako je sposoban. I kad mladić tek počne trenirati nogomet, on čezne, on vidi sebe kao projekt, on vježba i vježba dok ne postane vrhunski, poslije mu svi plješću. On zna tako dobro igrati ko nitko. Milijuni ljudi ga gledaju na televiziji. Kreposti su stvarnosti u tebi, tvoje sposobnosti, to je tvoj drugi ja koji ti ljudi nagrađuju prijateljstvom i pljeskom i slavom i napokon životom vječnim. Krepost je dakle pobjeda nad grijehom, razaranjem, zlom, traumama. I kreposti su i vrline lijekovi koje hgasistent mora imati, ako nema kreposti on ne može biti hagioasistent. Može mene prevariti da mu ja potpišem da ima eksperimentalnu dozvolu jer je završio ovaj ili onaj ispit, ali će se ubrzo vidjeti da on kvari pacijente a ne da ih liječi. Morat ću mu oduzeti dozvolu. Poslije toga ja više ne odgovaram za tebe. Ti moraš u

sebi izgraditi, jer tvoja ljekarna to su tvoje vrline, kreposti koje si ti uvježbao, to su tvoje nove duhovne sposobnosti. To je snaga protiv poroka, grijeha, protiv zla i tome slično. Snaga protiv, i istovremeno to je lijek za hagiopacijenta. Preventivna hgth jača zdravlje, i educira ljude kako bi izbjegli traume, rane i bolesti duhovne duše. Ona daje bojnu obrambenu opremu protiv napada i traumatskih situacija, to je tvoja zaštita. Sveti Pavao u petom poglavlju Efežanima govori o tome: „uzmite bojnu opremu“- nadu kao kacigu, vjeru kao štit, Riječ Božju kao mač. Uzmite bojnu opremu protiv zla, to su te vrline i kreposti. Kako činiti preventivnu hagioterapiju? Prvo je da ti sam postaneš, to smo rekli, da u tebi se izgradi preventiva. A onda radi se o tome kako cijelom društvu pomoći, jer prevenirati ne znači jednom čovjeku pomoći da ne bude bolestan, nego prevenirati znači cijelom društvu pomoći da imate što manje pacijenata, to znači da obavezno moramo imati medije, radio, televizija, novine. Ne samo hagiohr, nego stotinu hagiohr-a, dnevne novine i kojekakve druge, vlastiti radio. To je jedno, da imamo sredstvo preko kopjega ćemo govoriti. A drugo, da imamo vrsne ljude koje će raditi na preventivi. Da drugi požele čitati tvoje novine, požele slušati tvoj radio, a ne onako kako to obično rade na Radio Mariji, kod nas na HKR-u, dođe netko iz zajednice pa priča, priča, priča, ponavlja što priča Ivančić. I onda svi kažu: nemaš ti od hagioterapije ništa, nego Ivančića. To znači, ti moraš u sebi imati toliko preventive, kreposti da možeš dijeliti preko radija drugima. Zatim razne tribine, knjige pisati – hvala Bogu što ste počeli vi laici pisati polako knjige, morate imati hrabrost i razmišljati i raditi na tome. Moramo imati škole, fakultete, letke, seminare, obrazovati javnost. Što radi profesor Ivančić? On ima niz tribina za liječnike, liječnici ga traže, medicinsko osoblje ga još više traži – puno takvih tribina. Prosvjetni djelatnici me stalno traže da im imam seminare po tri do četiri dana, gotovo po cijeloj Hrvatskoj sam to već imao. Prosvjetni djelatnici jako, i to tako da ministarstvo prosvjete je stavilo u svoje, njihova agencija je dakle stavila u svoj program da se prosvjetni djelatnici jave tu i tu gdje profesor Ivančić drži seminar tri dana. Na taj način, preko tribina djelujem na njih. Zatim, profesor Ivančić ima radio svaki utorak, sat i pol – Hrvatski katolički radio, na njemu govori svaki tjedan, stotine tisuće ljudi zna se da slušaju taj radio. I to je jedna edukacija prekrasna, ljudi uživaju, mijenjaju se kroz to što slušaju. Profesor Ivančić govori na Radio Mariji, jedanput mjesečno, tamo isto slušaju. On nastupa na televiziji često, nova televizija, prvi, drugi program televizijski, zatim na radiju – hrvatskom radiju, zatim na lokalnim televizijama nastupa stalno. Piše u razne časopise, piše knjige - 70, 80 knjiga je valjda već napisao, ni on sam ne zna koliko ih je napisao, knjige, skripte, manuale i tako dalje. I onda ga vidite također i u hagiohr-u, ali hagiohr je premalo za preventivu. Za preventivu trebaju svagdašnje novine i listovi, da ljudi stalno i stalno dobivaju nove impulse kako mogu živjeti kvalitetnije, imunitetnije da tako kažem, zdravije, sretnije, uspješnije. To znači da hagioterapija nije samo ono što si vi umišljate, da završite studij, napravite centar i tamo sjednete pa ako tko dođe dobro, ako ne ništa. Ne, to je stalna aktivnost kako vidite. Djelatnost u javnosti neprestano, morate nastupati, a da biste nastupali morate znati nešto od ovoga što vam govorim, teoriju, ali daleko više morate imati u sebi već izgrađen cijeli sustav, da ste vi prošli kroz to – onda slobodno govorite. Zašto se ljudi boje nastupati na radiju, jer to nisu oni. Oni imitiraju, pročitaju neku moju knjigu ili članak i onda govore tamo. Govori iz onoga što si ti doživio, što si ti promijenio na sebi i slično. To će svatko slušati. I onda preventiva ide, ide, ide, tako da vi zaostajete strašno za Ivančićem, vi tek sad hoćete neke Centre osnivati. Ma čovječe, već ste morali imati i novina i televizija i radija, ništa vi nemate. Uzmite samo u

Zagrebu, u Zagrebu nemaju ni jedne sobe, Zajednica Molitva i Riječ, vrhovna matična uprava, ušli u moj stan tamo u moje potkrovlje, tamo im ja moram davati, sve moje su zauzeli oko mene, nemam više mira – pa gdje je tu normala. Koji su to laici da ne mogu od grada i od gradonačelnika, ni od nikog dobiti jednu sobu, tri sobe – to je sramota. O tome ja pričam godinama, da je top sramota nad sramotama, niko niš ne reagira. Imate matičnu vrhovnu upravu, nemaju ni jedne sobice – sve na mojoj glavi. Imate područnu upravu nijedne sobice nemaju. Imamo centar za duhovnu pomoć, ja sam tražio od Ministarstva športa i prosvjete, od gospođe Vokić svojevremeno smo dobili, ja sam morao tražiti, a kako sam ja prestao, nitko više ništa ne traži, nego stalno od mene traže. Čuj istjerat će me još iz kreveta, pa će i tamo raditi ili Hagiohr ili nešto slično tome. Želim vam reći kako nas neko zlo sputava i ne da nam da idemo naprijed, a to je loše. Moramo biti agresivni u dobru, ići uporno u javnost, posvuda, biti odgovoran u javnosti, pred javnošću moraš odgovarati – zato se uči, zato u sebi izgrađuješ da možeš u javnost ić. Tako da, ono što sam rekao i neki dan, oni to zovu zajednica, ali to je ta zajednica koja meni na glavi stoji, jel. To je zajednica koja ne radi ništa, niti evangeliziraju niti hagioterapiraju. Ima njih desetak koji rade u Centru za duhovnu pomoć, uče siromasi i ništa više. Ovi drugi samo dođu tamo u kapelicu pa se mole po cijele dane. Kao da su treći red nekakav, ili legio Maria ili neznam što, gnjave tamo Isusa i mene u mojoj kapelici. Kažem ovako da bolje razumijete kako zapravo uopće nije lako raditi u hagioterapiji, jer ćeš si umišljati da nešto radiš time što si bio na studiju, ti nisi nitko i ništa time. To te samo Bog pokazao da ti zove, ali gdje si? Ako nas petsto, čovječe, ako vas trideset iz Njemačke dođe, pa vi biste trebali prekriti cijelu Njemačku ko mrežu, na televiziji, radiju, gdje ste? Niste se još prijavili ni kod biskupa u Njemačkoj, Zajednicu molitva i riječ, ona je crkvena zajednica, tamo se morate prijaviti. U Hrvatskoj već imamo biskupska konferencija, pet, šest puta - pojedini biskupi su nas priznavali i potvrdili. Austrija i Njemačka od toga nemaju ništa, godinama već su tu. Austrija da ne govorim, Italija nešto ajd – Ante Radoš se trudi. Laici nam manjkaju koji bi imali hrabrosti znate, to je hgth – izgrađena hrabrost, odvažnost, krepost, vrlina. Krepost je snaga za djelovanje, to iskustvo da možeš djelovati, da si stručnjak – ovako od toga ništa. Što to treba proglašavati? Stvarnost, strukturu, funkcionalnost, snagu i beskraj razvoja, zdravlja, djelotvornosti koje leže u duhovnoj duši i čovjekovoj duhovnosti. Ljudima treba danas pokazati da je duhovna duša bila zanemarena, zaboravljena duša ljudi, zbog toga imamo i ratove i bolesti i užase i tako dalje. I ako počnemo to shvaćati pa pokažemo što je to sve u njima duhovna duša, gdje je ta razlika u efikasnosti između psihe i duhovne duše, pokazati to ljudima. Oni će se već začuditi i početi drugačije djelovati. Argumentirano uvjeravati ljude kako je samo zlo čovjekov neprijatelj i uzrok svih patnji, da ljudi prestanu jedni druge optuživati, da prestanu biti rasisti, komunisti i slično. U komunizmu radnička klasan je važna, a svi drugi možemo otići u grob. Kod rasizma, jedna je nacija prava a svi mi drugi, kod neoliberala samo su ekonomisti i menadžeri važni a mi drugi, kruha i igara pa neka poginemo. Čovjek je važan rekao sam jučer, hagioterapija je prije svega čovjek. Svaki čovjek je dragocjen, bolestan ili zdrav, malen ili velik – čovjek je važan. Ne što on daje društvu, ne što on čini, ne da li je sposoban, ne da li je zdrav nego što je čovjek. Imati čovjeka, to je vrhunsko dobro. Malo dijete ti se rodi, majka uživa – dijete rodi majku, više nego majka dijete, otac uživa, braća i sestre, cijelo susjedstvo uživa u tom malom djetetu, a ono ničem ne pridonosi, niti radi, niti zna kupit nešto, niti zaslužuje novce jadno dijete – rekli bi neoliberali

baci ga, kakva korist od njega. Ali ono daje srce, ljubav, povjerenje, budućnost, ma milina – dijete je cijela hagioterapija.

Donositi primjere iz dosadašnje djelatnosti hagioterapije, iznositi znanstvena otkrića biologije, filozofije, neuroznanosti, fizike, antropologije, antropološke medicine. I kad to činite doživljavate kako stvari funkcioniraju, kako ljudi čuju – ali morate im argumentirati. To je dakle preventiva, to znači cijelo društvo informirati o čemu se radi. Mi radimo previše u tajnosti, ja sam mislio da ljudi znaju za naš Centar za duhovnu pomoć, ma znaju neki. Ni crkveni ljudi ne znaju, a kamoli da bi znali neki drugi. Ali hagioterapija nije neka privatna molitvena grupa, to nije neka privatna promocija nekih ljudi i tako dalje, pogotovo Ivančića. Hgth je medicina za svakog čovjeka, to je prva i zadnja potreba svakog čovjeka, moraš im dati čovječe, ako im ne daš jao tebi, bez toga ljudi ne mogu biti ljudi. Dakle, u javnosti sve to iznositi, a što to znači praktično – odlučivati se za moralno, etičko, za dobro, istinu, učiti praštati i kajati se, susretati ljude s pozdravom Lijepo je što postojiš. Zašto niste ljude naučili tome da cijeli grad, cijela Hrvatska, cijela Njemačka jedni druge pozdravljaju: Lijepo je što postojiš – zašto to niste uveli. Dobra večer, dobro jutro, kako ste, ma recimo lijepo je što postojiš čovječe, kud bi ja da tebe nema. Što bi ja da vas nema ovdje, kome bih ja govorio. Kome bi šumilo more moje divno, kaže dalmatinska pjesma, kome bi svirale moje mandoline da Hrvatske nije, čovječe. Da Hrvatske nije, oslobodi Bože. Kud bi hagioterapija da nam nije Hrvatske, iz Hrvatske je došla. Bog ju je darovao, kao židovima što je dao da Isus iziđe od njih tako i hagioterapija od male, sitne, porobljene uvijek, sad oslobođene. Fala Bogu. Nijemci nam daju filozofe, austrijanci nam daju careve i tako dalje, kulturu, talijani glazbu i Svetog Oca i crkvu itd. Sve nacije imaju svoje, pa tako i mi u Hrvatskoj imamo svoje, možemo se bar time pohvaliti, imamo svoje kravate, to je kravata croata, od croata dolazi, to je naš brend, tako isto i hagioterapija od hrvata, hagio. Malo da se i mi pohvalimo, tako i sveti Pavao kaže, da se malo i ja pohvalim. Tako i mi Hrvati, previše smo bili gaženi, uvijek smo bili mali, nikad nismo nikom značili, a za sve smo se borili, pa malo nam sad evo priznajte, evo dragi hrvati svaka vam čast. Lijepo je što postojite i što lijepo plješćete. Treba otkrivati i razvijati svoje talente, govoriti bit će dobro, ja neizmjerno nadilazim samoga sebe, ja sam ono što mogu postati a ne ono što jesam. Evo, pa ćemo tu stati malo da možete ručati. Dalje ćemo nastaviti sa preventivnom hagioterapijom, ali pokušajte to čuti da hgth nije tako kao što ste vi mislili – sakriješ se u neku sobicu i razgovaraš s hagiopacijentom. Ne, cijela javnost te sudi, prosuđuje. Ja sam stalno pod vizurom javnosti, i nema mi druge – čitaju moje knjige, slušaju CD-ove, tako će i vas i to je naš put, to je hagioterapija prava – cijelom društvu pomoći.

Ostanimo u tišini jednu minutu, sjetimo se dal još uvijek postoji Bog, je li Isus tu negdje pokraj tebe. Duhovna dimenzija je cjelovita, posvudašnja, ne može negdje ne biti. Kako god se okreneš tu je zrak, kamo god pogledaš tu je Isus, uvijek ti se smiješi. A sad pogledaj što ti srce tvoje kaže kad sve ovo slušaš, dali u sebi kažeš pa tko će sve to ili zar se može tako rasti, pa to je predivno. Dal vidiš već neki projekt da mi napravimo televiziju, ili ti odmah govoriš, ma gdje ćemo mi – to mogu i pijanci, to mogu i menadger, to može i bilo koji čovjek, ali mi ne mi ne. Jel tako misliš, sram te bilo. Ja mislim drugačije, možemo vrlo brzo. Samo da je meni vas izliječiti, sve bi to išlo. Samo da vi vjerujete u dobro. Gledam program Radio Marije u Beču, nema ni jednog hagioasistenta tamo, sramota. Velečasni Schecl jedva čeka da mu se netko javi. Gledam Katefau u Austriji, Njemačkoj, ma kakvi, nema hagioasistenata. Oni bježe

u mišje rupe, a Ivančić je mjesecima na Katefau nastupao, mjesecima. Isus je govorio pođi za mnom, tako i ja vama kažem pođite za mnom, zašto se bojite. Zašto ste maleni, malodušni, čovječe ne idi malen ispod zvijezda i sunca. Vjeruj u veliku moć, u veliki potencijal u tebi, vjeruj – ti možeš.

Neka Gospodin blagoslovi vaše jelo i sve vas i sve vaše, i neka vam dadne da jedni drugima stalno govorite lijepo je što postojiš, baš je lijepo što postojiš.

Hvaljen Isus i Marija! Jeste dobro ručali? Jeste se odmorili? Bravo!

Jedna osoba pita dali ako želi raditi hgth mora se uključiti samo u Zajednicu molitva i riječ, i ako se uključi smije li ostati i u drugoj zajednici, ili se za to vrijeme mora isključiti. To je isto kao da me pitate dok ja studiram medicinu, trebam se isključiti iz trećeg reda, Marijine legije, neokatekumena i svega drugoga. Drugo je pitanje, stalno neka Marija, ona je očito neko zanovijetalo, ako je to ista Marija. Marija, pa Marija, pa Marija - kaže kako osloboditi Duha Svetoga u sebi? Gušimo ga našim grijesima, a upravo nam je njegova snaga potrebna da se oslobodimo, nije li to paradoks? Molimo vas da protumačite to. Joj Marija, dokle ću ti to tumačiti, kako ćeš gušiti Duha Svetoga, pa nije on zarobljenik. Duh Sveti tebi pušta da s njime surađuješ ili ne, ne da ti njega gušiš. Da ne bi još i njega ti stavio na križ. Da, mislim da ta ista Marija ima jedno drugo pitanje, da što sam ja dobio puno darova Duha svetoga i proročkog i ovog i onog i što sam ja radio s tim darovima, gdje su oni, jesu li oni nestali ili što. O Bože moj! Evo opet Marija. Sto puta ista Marija. Odgovaram dragoj Mariji da je profesor Ivančić s darovima Duha je otišao u čitav svijet, održao preko dvije seminara, proročki djelovao posvuda, ne samo da je on čitavu Njemačku, Austriju, Belgiju, sve bivše Jugoslavenske zemlje, zatim Švedsku, Norvešku, Poljsku, Slovačku, Češku – ne samo da je u njima bio i da je tamo držao seminare, obnavljao, evangelizaciju držao. Nego je osim toga i školovao druge ljude da to mogu evangelizirati, oni to čine u tim zemljama. Da je profesor Ivančić sa tim darovima učinio nešto sasvim novo, a to je hagioterapija i da tebe draga Marija eto školuje, ali eto izgleda uzalud – šalim se, naravno. Darovi Duha Svetoga nisu dani da dižeš ruke i plešeš. Dar Duha Svetoga je sila da ideš nešto učiniti za svijet, ja sam to činim do sada i još to činim. Prema tome, kad me pita gdje su ti darovi, jesam li ih razvio – da, evo vidim u vama. Zašto kritiziram i molitvene grupe i razne druge pokrete u Crkvi ako ne iskorištavaju te darove je upravo to što si oni umišljaju da time što imaju darove Duha Svetoga upravo treba ostati u molitvenoj grupi, treba ostati u karizmatskoj zajednici, treba uvijek samo iste stvari, iste ruke dizati u zrak, deset godina iste ruke u zrak i vikati „Praise der herm“ ili slavimo Gospodina, slavimo Gospodina itd, slavimo i hvalimo Gospodina. Ne, u karizmatskoj zajednici možemo ostati samo dok ne dobijemo darove, kad dobiješ darove ti moraš poći u župu i da se točno vidi u tvojoj župi, nek točno vide tvoj župnik i župljani jel to zbilja dar Duha Svetoga ili je to tvoja varka, a onda iza toga neka ide u svijet, pa će se vidjeti jesu li to darovi Duha. Temeljna pogreška u našoj Crkvi su pokreti, crkveni pokreti koji ostaju što su bili, ništa ne rade, ne idu nikamo, opterećenje su Crkve, traže od župnika da im daju prostor, moraju još s njima biti na njihovim sastancima- joj, Bože moj, čuvaj Hrvatsku! To je samo jedno opterećenje, kakva mi je korist od takvih molitvenih grupa i svih mogućih pokreta? Naglašavam, pokreti u Crkvi

imaju samo dotle smisla dok ne dobiju darove Duha, onda više nemaju smisla biti pokreti, nek idu u svijet, u župi je njihovo mjesto, tamo trebaju živjeti i tamo trebaju raditi. Jer svi dokumenti Crkve kažu da se darovi Duha daju za izgradnju Crkve, kao zajednice. Darovi Duha se daju za izgradnju Crkve a ne za užitke pojedinaca. Svi dokumenti Crkve, Evangeli nuntiandi ako hoćete ili Katekezi tradende ili pak o laicima – Cristofideles laici i tako svi dokumenti Crkve od Gaudium et spes, pa dalje svi isto kažu. Dar Duha je dan za izgradnju Crkve, za obnovu svijeta. Prema tome, ja nisam nigdje ostajao, ja nemam ni jednu molitvenu grupu, nemam nikakav pokret gdje bi ja dolazio i gnjavio ljude i oni mene, ne, ja sam otišao u čitav svijet. U čemu je problem, zato što uvijek ostaje dio tih ljudi koji su nekad bili u molitvenim skupinama i gnjave me, umjesto da rade oni hoće sa mnom moliti, hoće da ja njih obnavljam, da ja njima slavim Svetu misu da im fino slatko propovijedam. Joj, to ti je ta Marija, to su ti pokreti u Crkvi i zato su svećenici ljuti, biskupi se osjećaju više ne znaju kako da kažu laicima –laici radite. Ako imaš dar Duha, aj budi čitač, ajde radi u Caritasu u svojoj župi, idi radi s djecom, s mladima, idi radi sa starcima. Nigdje ih nema, molitvenu grupu, župniku na glavi najbolje u njegovom župnom dvoru i baš ih briga, još ako možeš malo donijeti vina i rakije i koji kolač, onda je molitvena grupa sretna. Jako pazite na to, svi vi koji ste u takvim grupama. Moje iskustvo, molitvena grupa nakon dva mjeseca, ako ostanete duže uništavaš samog sebe. U roku dva mjeseca, osam puta da se sastanu, ti možeš dobiti darove, oživjeti u sebi sakramenat krštenja, sakramenat potvrde – ali onda mora poći natrag u župu da tu radi. Natrag na svoje radno mjesto da tu pokaže silu i snagu, ona mora biti pokretač moralne obnove u društva, ona mora raditi, raditi i raditi. Evo draga Marija to ja radim, tamo su otišli moji darovi Duha i nisu se istrošili nego umnožili, sretan sa, presretan sam kad se sjetim nakon što se sjetim nakon što su u Njemačkoj i Austriji imali bezbroj karizmatskih skupova, a onda su nakon toga zvali mene da ih evangeliziram. Tako da je to bila tolika snaga i darova i Duha Svetoga isto i u meni, tako da sam presretan. Nikad nisam ja sebe zvao, uvijek su oni zvali, i sad još uvijek zovu po svim mogućim župama kod nas i svugdje da držim duhovne vježbe i obnove – to vi morate biti dragi prijatelji i ne bojte se.

Kaže Marija kako zavoljeti sebe kad je u nama i dobro i zlo. Draga Marija, volim te jer u tebi ima puno zla, zašto – zato jer znam da trebaš Isusa, znam da trebaš puno ljubavi ljudi. Dakle, ja ne ljubim ljude zato što su dobri, oh to je voljeti ljude, nego zato što su zli. Pa najdraži su mi tamo u Lepoglavi i po zatvorima, razbojnici – pa oni su najveći patnici. Lako vama, vi ste dobri vjernici i točka. Oni iza četiri zida, oni koji nikud ne mogu, oni koje se smatra da su najgori u društvu, oni koji su pregaženi, pogaženi, osuđeni. Probaj si misliti da si četrdeset godina određen biti u zatvoru. Oni trebaju srce koje će ih voljeti.

Marija se pita u nama dobro i zlo, kaže od kuda nama ako je Bog apsolutno dobar, zar je on to želio – to zlo?! Joj Marija, idi malo na vjeronauk. Koliko puta ću morati tumačiti Bog je apsolutno samo dobar i ne može činiti zlo, kad bi mogao činiti zlo prestao bi biti Bog i apsolutna dobrota. Zlo ne dolazi od Boga, apsolutno ne. Bog je bitak, Bog je stvorio čovjeka slobodna da može činiti dobro. Đavao koji je bio zavidnik čovjeku što ga je Bog tako uzvisio više od anđela zaveo je ljude, da budu protiv Boga, da pomisle kako je materijalno dobro i materijalni užici da su važniji od duhovnih i pali su prvi ljudi, i od tada smo istjerani iz Raja i zato patimo. Zlo je manjak dobra, zlo nije nešto, ne može Bog stvoriti zlo kad je on netko, a ne nitko.

Hvaljen Isus i Marija, dobro i lijepo poslijepodne vam želim. Pozdravljam najprije vas dragi kolege svećenici, drago mi je da ste tu, zahvaljujem vam što ste tu, pozdravljam vas razne sestre, pozdravljam onda svih vas – svih različitih petnaest nacija koliko vas ima među nama i osobito pozdravljam Hrvate, a onda sve one koji pate među vama. A naročito one koji su već spremni ajmo nešto napraviti dobro za svoj narod, ajmo obrisati nekome koju suzu, ajmo živjeti za druge, njih osobito pozdravljam. Zahvaljujem Bogu što ih ima puno među nama, odnosno što u srcu svakoga od vas je upravo ta ljubav za druge, samo je ponekad ono drugo jače pa nam ne da da se pokažemo, ali tu je to hvala vam. Sad bih htio da odspavate pet minuta, zaslužili ste nakon odgovora Mariji pet minuta spavanja. I da se Marija odmori a i vi. Kako? Sjedite na stolici tako da ste opušteni, oslonite se dolje na pod čvrsto, oslonite se i na naslon sjedala, prekrižite dolje noge, negdje na gležnjevima, mirno spustite ruke u krilo, pogledajte da li su vam ramena opuštena, glava, i onda kao da ste se otisnuli na pučinu mora pokušajte vidjeti sebe, plovite. Ali još nešto, samo se sjetite Bog je meni Otac, nježnost, dobrota. Stavi svoju dušu na njegova koljena, na njegovo krilo i gledaj kako te on kao majka zagrlio, osjećaš kucaje njegova srca, Oca tvoga nebeskoga. Osjećaš kako ti kaže sve sam ti oprostio i kako ti kaže dođite malo i odmorite se, dođi i odmori se. Pokušaj misliti samo na jedno, ja pripadam njemu i uopće nije važno hoćeš li zahrkati ili ne, to uopće nije važno, to je samo lijepa glazba. Zaspi mirno, opušteno ja ću vas probuditi, ja ću bdjeti. Dok ti spavaš moje srce bdije nad tobom, kaže pjesma. Polako izlazi sunce, ptice počinju pjevati, jutro je. Dobro jutro, dobro mi došli djeco moja. Pokušajmo iz kreveta ustati, pokušajmo vidjeti jel nam noge funkcioniraju, dal nam krvotok radi, možemo li imati predavanje ili ne. Što neki se ne mogu podignuti iz kreveta, a joj. Ustani ti što spavaš i rasvijetlit će te Gospodin. Probajte malo udahnuti zraka, zatim se sjetite kako se zovete, da niste zaboravili u snu, ime prezime. Sjetite gdje se nalazite sada, jel vas nešto negdje boli, jel vas nešto negdje ne boli. Registrirajte, naredite stanicama da se probude. Recite stanicama neka dođu tamo gdje ste bolesni i neka liječe taj dio, neka regeneriraju same sebe. Sjeti se da sad počinje novi dan, oprosti onima koji su te povrijedili, protiv kojih si ogorčen, pošalji im poruku: opraštam ti, ne boj se, ne moj se bojati mene, neću te suditi, pošaljite im tu poruku. I drugu poruku: oprosti i ti meni, nemoj ni ti mene suditi i ja sam samo slabi čovjek, oprosti mi. A onda se u svojoj duši duboko pokloni onome koji te je stvorio i reci mu dobro je, nakon što sam učio hgth sad znam da je dobro što si me stvorio, sve će biti dobro, bit će dobro. Hvala ti Oče. I hvala ti što znam da ne pripadam ni zlu, ni paklu, ni zemlji, nego tebi vječnosti, novom životu, zdravlju, nebu. Hvala ti što se ne moram bojati svoje prošlosti, ona je u tvojim rukama, i hvala ti što smijem učiniti nešto dobro za svoj narod, za sve patnike, hvala ti. A onda se sjetite tko je kraj vas sada tu spavao iza vas, ispred vas, pokraj vas, pa mu onda u duhu recite opraštam ti što si hrkao. Oprosti i ti meni što me je to uopće išlo nervirat umjesto da se radujem tome kako fino spavaš. Oprosti i ti meni. Sad pokušajte pogledati lijevo i desno pa želite im dobro jutro, odnosno lijepo je što postojiš. Sad pogledajte opet lijevo i desno i pogledajte jel se oni kraj vas možda uopće nisu nasmijali, nego su ozbiljni. Meni kažu da nakon spavanja sam uvijek ljut, ako nađete nekog ko je isto kao i ja recite mu: nemoj se truditi glavno da si dobro spavao. Nemoj se truditi svejedno te volim. Ja nisam smio zaspati jer bih sad bio ljut. Zatim se podsjetimo na sljedeću točku a to je: cijelo tvoje biće se osjeća kao žir i da sve u tebi govori ne idi malen ispod zvijezda, učvrsti u sebe tu riječ. Ne smijem ići malen ispod zvijezda za let sam stvoren, ja nadilazim neizmjerno sve svoje mogućnosti, ja sam ono što mogu biti, a ne ono što jesam. Moja je

budućnost zdravlje, život. Moja je budućnost da budem vrhunski, da osnujem sto pedeset i tri Centra za hagioterapiju. Ja nisam tko bilo, ja sam dijete, kćerka, sin svemogućeg Stvoritelja. Učvrsti to u sebi, da to uđe u tvoju svijest, da uđe u tvoju memoriju da te uvijek podsjeća, ne idi malen ispod zvijezda, čovječe nemoj da ti dani prolaze prazni, liju se u rijeku vječnosti, korake tvoje pjesma nek prati orla što s plamenim suncem se vrati i kuda koracaš nastoj da bacaš snopove zlatne svjetlosti. Tako kaže pjesnik. Nemoj da tvoji dani liju se prazni u rijeku vječnosti. Učvrsti sebe kao projekt, što ćeš ti biti: siroče u paklu ili vrhunsko biće u nebu. Što ćeš biti, ovdje lijenčina ili ćeš sad biti vrhunski djelatnik, radnik koji uživa, uživa, uživa svaki dan da pobjeđuje zlo, da pobjeđuje lijenost, tromost i da se ne da, da pomaže ljudima, da živi za druge i ne može umrijeti od čežnje da pomogne drugima. Gledaj sebe kao projekt. Neka te to učini zdravim. I na kraju prihvati te ljude pokraj tebe i iza sebe da osjetiš u tebi je ljubav, i ti si vječan želiš im biti utjeha, hrabrost.

Aleluja, aleluja, aleluja. Što će u nebu biti lijepo! Hvala vam, izvolite sjesti.

Prijepodne smo govorili o preventivnoj hagioterapiji, sjetite se rekli smo da hgth ima svoju strukturu, ona ima svoju strukturu, svoje neizmjerne mogućnosti i sposobnosti. Prva struktura je preventivna hgth koja predusreće bolesti, čovjeku daje duhovni imunitet, kreposti, vrline, sposobnost da ga ne može prebrzo bilo koja riječ, bilo koje zlo, da ga ne može maknuti sa čvrstog puta humanosti, morala, života vječnoga- preventivna struktura dakle. I govorili smo što treba govoriti dakle u javnosti i rekli smo gdje se događa preventivna hagioterapija. Preventivna se događa u svim medijima i mi moramo imati medije ili bar sudjelovati u svim medijima, ako hagioasistent se ne trudi da dospje u sve medije, ne radi pravi posao. Zaboravite hgth da je to samo individualni rad s nekim pojednicima, o ne, to je samo jedan od segmenata hagioterapije. Daleko važnije je to da je to preventiva čitavog društva i čitavog čovječanstva, da je to rad na tome da svi upoznamo da se jedino isplati biti dobar, jer zlo tebe razara, negativna misao ubija tvoju pamet, tvoj mozak. Negativna riječ razara tebe i čini otrovnu tvoju krv, tvoje oči mutne i stotinu bolesti konverzijom donosi i na psihičkom i na fizičkom području čak. Sjetimo se gdje su prostori u kojima se mora događati hagioterapija – svi mediji – pisani, govorni, slikovni, na nama je da to sve radimo i osobito morate ovoga biti svjesni: Hgth nije nekakva stvar pojedinog čovjeka, ili naroda ili pojedine grupe ljudi, npr. vas, ili nekog Centra, to nije privatna stvar – hgth je antropološka medicina za svakog čovjeka i svaki čovjek ima pravo na nju i činiš nepravdu ako ne činiš da se ona proširi da dođe do svakog čovjeka da mu pomogne. Hagioterapija nije molitvena grupa, to nije neka lakomislena pobožnost, to nije neka rasprava, diskusija među nama – to je temeljni lijek za svakog čovjeka, pronaći smisao, opstati, promijeniti tijek povijesti na dobro čovjeka. I reko sam već prije podne, misliti samo na to da li imamo neku sobu, a mi još nemamo čak još ni sobe kakve, a kamoli što drugo za rad u hagioterapiji. To je sramota, a zamislite, treba imati sve medije. I naravno svaki od vas koji još nije ni zagrizao u hagioterapiju će reći „kako ćemo mi to, kako ćemo“?! Meni je to najlakše, ja to samo gledam kao viziju, kao projekt jasno i to se ostvaruje, ljudi mi dolaze „hoćemo li, ajmo“. Mi smo započeli s Ludbregom, a već imamo pet, šest novih projekata, nove projekte – međunarodne, kod nas ovdje. Prema tome imati televiziju, to uopće nije problem, radio – još manje, imati dnevne novine - najmanji problem. Problemi nastaju tamo gdje ti si nevjernik, gdje nemaš, gdje ne vjeruješ da je dobro jače od zla, gdje ne vjeruješ da je svijetlo jače od mraka, tamo gdje si ti zagađen grijehom, zlom,

nepovjerenjem, tu je to nemoguće. Tko god vjeruje u svijetlo, dobrotu, svemogućeg Stvoritelja taj zna da sve se može ostvariti i ti zapravo sve mogu ostvariti. Trebamo ljude koji su slobodni od malih, stisnutih, kokošjih horizonata. Govoriti uvijek iznova o toj preventivnoj hagioterapiji, ljudi čeznu da im kažeš: čovječe, ne idi malen ispod zvijezda, za let ste stvoreni dragi moji sugrađani, govorite ja mogu, jer od Stvoritelja svemogućeg imaš duhovnu dušu, ona je svemoćna, ne idi malen. Ta nevjera ubija milijune i milijune Kristovih sljedbenika. Veliki obraćenik talijanski Giovanni Papini: malodušnost ubija milijune i milijune Kristovih sljedbenika, malodušnost što vjeruješ da je đavao jači od Boga, što vjeruješ da je mrak jači od svijetla, što vjeruješ da je bolest jača od zdravlja, sram te bilo, što vjeruješ da je smrt jača od života, joj kako ste naivni, ne dajte se ljudi, vratite se. To moramo govoriti i vikati, ljudi čeznu da im to netko kaže: ja mogu i hoću, ostvarit ću. Bit čovjeka je razvoj u beskraj. Shvatite, nebo je stalno hodanje ususret Stvoritelju koji je nedokučiv a sve je ljepši i sve je drugačiji iz dana u dan, iz trenutka u trenutak, ma to je nešto neizmjerno, fascinantnost - uvijek novi, novi, novi, dalje još, još, još… piješ i još si žedan. To je predivno, još čezneš, još, i ideš, još, još, još. Joj što ćemo uživati gore, što ćemo uživati gore. Žalit ćete, žalit ćete što niste nikad mislili na ono gore. Kaže Ignacije Lojolski: kad promatram nebo, gadi mi se zemlja, gadi mi se zemlja. A psalam kaže: kad gledam nebo, ne sviđa mi se zemlja. Ono najgore što ti se u životu događa, to je da postaješ životinja. Životinja je biće koje gleda u zemlju, dolje, trava je dolje, ispod, ona je okrenuta prema dolje. A bit čovjeka je antropos, to znači pogled prema gore, novo, vječno, neizmjerno – antropos.

CD 14

Je li vidite to kad vam ovako govorim što se može postići kako u vama sve se nešto buni: ma gdje ćemo to,ma to nejde. Da li opažate kako tijelo tišti dušu i ne da joj slobodu? Jel' osjećate da ste u nekoj krletci poput nekakve papige koja je zatvorena i ne može van? Ne može povjerovati da se može neizmjerno puno. Vidite to je naš zatvor, to je, to je slika grijeha, to je rezultat zla. Što ne možeš povjerovati da možeš biti neizmjerno bogat, da možeš imati 100 radija i 10 televizija i sve. Ne možeš vjerovati. Zašto ne vjeruješ? Ta to uopće nisu problemi. Kako to da stotinu drugih ljudi, ja gledam kod nas u Hrvatskoj imate televizija i televizija, pitam tko to upravlja? Pa onaj tamo ima svoju firmu pa je napravio svoju televiziju, onaj tamo, tamo četiri ne znam advokata pa imaju taj radio. Oni… Svi imaju samo kršćani to ne mogu. Zašto? Njihov Bog je tako slab. Njima vlada đavao. Oni stalno moraju raditi egzorcizme, egzorcizme, a đavao uvijek iz njih viče: Ne, neću, neću,neću. Neće u svinje nego ostaje u njima. To su egzorcizmi. Oni stalno istjeruju neke đavle. Umjesto da kažu sve je moguće. Ajmo. Tata. Tata jel' ja mogu biti velik kao ti. Možeš sine, možeš kćeri. Hajmo tata, što čekamo? Prijatelji vi morate nadići svoju sjenu. Morate biti veći od svoje sjene. Dok ti ne preskočiš tu svoju nevjeru da se može ostvariti televizija ti nisi vjernik. Ti vjeruješ u đavla. Vjeruješ da je tijelo jače od duha. Da je pakao jači od neba. Čovjek jedan se htio osloboditi svoje sjene. Kad god pogleda sjena iza njega. Trči, trči, sjena iza njega. Trči još jače, sjena. I trčao je dok nije pao od umora. A došla dva druga čovjeka i kažu: Zamisli luđaka. A samo da se sklonio u sjenu onog drveta kaže. Onog stabla. I u sjeni tog stabla izgubio svoju sjenu. Ima jedno stablo usred čovječanstva zove se Isus iz Nazareta. I njegova sjena pada na sve nas i sve naše sjene odlaze i svi grijesi, sve negativno. Ali ne, vi radije vjerujete u đavla, sotonu. Kako je sotona jak. Jao tri svećenika istjeruju ga, neće. Poste već tri godine, ništa. Tek kad je

pacijent umro, kaže: istjerali smo ga. Sjećate se slučaja u Njemačkoj? Grozno je to bilo. Istjerivali zlog duha iz Anelise. I tek kad je ona umrla sirota kaže: sad smo istjerali. A djevojka je imala u sebi ogorčenost, muku i tjeskobu. Koje tek sad u hagioterapiji razumijemo. Ništa drugo nije trebala nego joj pokazati malo ljubavi. Ne, oni istjerivali. A ona urlikala i vikala: nein, nein, nein. Danima se mučila. Biskup je dopustio da smije to raditi. Poslije su otišli u zatvor. Joj kak ste naivni, kako vjerujete. Kako to, zašto vjerujete u đavla. On je najbjednije biće na zemlji. Isus samo naredbi marš i on bježi. Kaže: smijem u svinje? Ajd nek vam bude malo. Odoše u svinje. Isus kaže: on je samo lažac, ništa drugo. On laže, nema ništ. Otac laži i ubojica ljudi. To samo kršćani vjeruju da on ima neku snagu. On ne može imati snagu. Zašto? Jer je negativan, jer je zao. Dakle on je sebe smanjio na nulu. Postoji samo kao osoba, ne živi, nema ničega i sva snaga koju on ima to je tebi kaže, da je on u tebi i onda ti počneš urlikati umjesto njega. Ništa drugo. Badava ja to govorim kršćanima. Za njih je đavao jak. Dragi Isuse badava si ti došao. Šta je Bog prema đavlu. O da ti vidiš. Čovječe. Mihael se zaratio s njime i sjurio ga s neba: dosta ti bezobraznik jedan. I bacio ga dolje. I sad je đavao ušao u Mahagiju, kojekave alternative, čarobnjake i slično i sada zavodi ljude. Okultne prakse rascvjetale se bome kad je đavao došao među nas. A vi sve vjerujete. Šta ti može okultna praksa? Jao ubacio mi je nešto, jao dao mi je neki papirić, joj sad će sigurno biti… Bit će zla. Čovječe znaš ti koliko ti vračari bacaju po ulicama svega i nikom ništa. Samo vama pobožnim kršćanima to škodi. Nama koji smo normalni s Isusom apsolutno. Pa to je glupost. To su gluposti prijatelji. Gdje onda đavolski zapisi mogu nešto? Ma joj pa gdje vam pamet. A izgledate pametni. Ne možete hagioterapiju tjerati sa takvim glupim mislima. Vjerovati u zlo. Pa to je užas. Ubit ćeš mi pacijenta jadnog. To može raditi samo onaj koji vjeruje u svjetlo, zdravlje, život, svemogućeg Stvoritelja, koji vjeruje u dobro u pacijentu. Svi koji vjerujete u đavla večeras putujte. Spremite kofere i putujte doma. A vi koji vjerujete u Boga ostanite tu. Pa nije li Isus rekao: gazit ćete po svoj neprijateljskoj sili, gazit ćete po svoj neprijateljskoj sili. Jeli rekao to? Vi to niste nikad čitali. Ja sam mislio da ste vi kršćani, a vi ste muslimani. Gazit ćete po svoj i ništa vam neće naškoditi. Dajem vam vlast i moć nad svim zlim silama i kako možete biti tako bijedni. Šta vi zbilja vjerujete da svećenik ne može istjerati? Ma kad ja reknem u tebi da je đavao: Marš. On mora izaći i kaže: Tomislave smijem još malo ostati? Ne. 50 godina radim sa ljudima, tolike seminare, evangelizacije. Ja nikad nisam sreo đavla koji ne bi otišao kad ja njemu naredim. Ma opće bježi kad čuje da dolazi Ivančić, a on bježi. Sjećam se. Jedna djevojka, upravo smo imali obnovu sakramenata krštenja, pa nek se ja malo pomolim nad njom, ja i još jedan svećenik. Ona kaže: ja sam svoj život predala Sotoni. Ako vam Sotona nešto napravi dok budete za mene molili ja nisam kriva. Rekoh:Samo ti klekni. Ovaj svećenik koji je bio sam mnom, Andrija Kišićek, kaže: joj, joj neću ja, kaže. Ostao ja sam na terenu. Ma ništa. Položio ruke, pomolio za djevojku ona je nova. Na Olibu sam bio jedan mladić došao, ima 34 godine. Da oni u Rijeci kaže mjere koja je snaga jača: od Sotone, on je u sotonskoj sekti u Rijeci. Oni mjere koja je snaga duhovna sotone, a onda je došao tamo na seminar k meni da vidi, a koja je snaga Duha Svetoga. Pita me jel smije ostati. Ma samo ostani. Ovi ljudi kažu: hoće nam unijeti Sotonu? Ne, jeste ludi. Nakon tri dana klekne on, želi da se i za njega moli. Imamo otklinjanja tamo prema katekumenatu i tako dalje. Ja mu kažem:Jesi se zbilja odrekao Sotone. Nemoj da za tebe molim, a ti nećeš da se otvoriš Bogu. On kaže: Ne, ja sam mjerio, vaša snaga je jača od Sotone. Kad sam se pomolio za njega on ustane. Kažem: kako se osjećaš?

Znate što? Idem sad po cijelom svijetu i svim ću ljudima pričati viceve. Zašto viceve? Toliku radost imam ne mogu izdržati. Toliku sreću. Samo se mogu šaliti, šaliti, šaliti. Kako je svjetlo jako, kako je duh jak. Inače nikad ništa. Kad će biti? Kad sam bio u Americi još 1984. Svećenik me pozvao jer tamo su padali dolje. Ruhen im Geist. Počivanje u Duhu. Svećenik mi kaže: Pomozi razdijelila se župa. Ljudi padnu u 10 navečer i svećenik mora čekati do pola 1 dok se oni dignu. Ne smije ih dizati. A to je slabilo vjeru. Ne može ići na vrijeme spavati. Ništa čim sam došao u Ameriku tamo. Kod New Yorka, New Yersey Fairview se zove mjesto i župa. Ali po prvi puta sam odmah rekao: Duh Sveti čini čovjeka budnim. Budni budite. Isus je rekao: samo spavajte i počivajte. To je rekao u Getsemanskom vrtu kad ih je zlo snašlo. Zar ne? Nego Budni budite. Duh sveti te čini budnim, radinim, djelatnim, a ne da spavaš. To nije Duh Sveti ako ti kaže: počivaj u Duhu. To nigdje u Svetom pismu nema. Osim toga nigdje u Bibliji nemate da je bilo spavanje, počivanje, padanje. Treće. Ikad bilo padanje? Npr. u Getsemanskom vrtu su padali. Svi koji padaju u Bibliji oni padaju naprijed, znači klanjaju se Bogu. A počivanje u duhu svi padaju ovako, protestiraju protiv neba, bune se protiv neba. Imate krasan dokumenat Crkve koji je još kardinal Suenes potpisao još 80ih godina, brzo poslije Koncila, gdje je cijela komisija psihologa, svećenika i teologa proučavala šta je što .Šta je to počivanje u duhu. I riješeno je. Obična hipnoza. Tu Duha Svetog nema. Ni na mrvicu. I kad raspravljam s ljudima koji počivaju u duhu: Dobro kakvu korist imaš od toga? Pa, lijepo se osjećam. Rekoh: i ja se lijepo osjećam kad spavam u krevetu. I to ne samo na leđima. Dobro jel dobiješ kakve nove darove, kakvu novu milost što spavaš pola sata, sat? Ne dobiješ ništa. Pa zašto onda spavaš čovječe? Jeste li vi rekoh, koji spavate, koji počivate, jesti vi što više dobili od nas koji ne počivamo? Ne, nego smo mi dobili više. Pa rekoh onda što radite? Ali badava. Oni se bune. Dakle crkveni dokumenti su jasni. Tu nema nikakvog Duha Svetog. Pa si vi mislite kako hoćete. Ali gdje god govorim. I to kod onih koji hoće. Oni su tako naučili uživati. Ne daju se. Šta ćete vi nama pričati, nemate vi pravo. Ako teolog u Crkvi nema pravo, ni katolički svećenik kao što sam ja nema pravo, ni kardinalska komisija papinska nema pravo, nego ti. Tko si ti čovječe? Nisi studirao teologiju, nisi pravi vjernik, ti imaš pravo? Ajd budi pametan. Sjećam se rekao sam to ljudima: tko pada nije u Duhu Svetome. Rekoh:Duh sveti te čini budnim. Više nitko nije padao. Istina drugi dan smo onda išli malo nešto polagati nešto, ruke, molit za ljude da vidimo hoće li netko pasti. Jedan bračni par pao. Ja kažem župniku: da mi njih dignemo? Ne, ne smiješ dirati kaže, sve dok padaju. Samo oni i nitko više. Ništa više. Cijela župa se pomirila, nitko više nije padao. Jedna baka mi priča, kaže: E moj velečasni, dobro da ste vi došli. Što je bako? Ja sam zbog tih koji padaju polupala glavu. Što je bako bilo? Meni su rekli da Duha svetog imaju samo oni koji počivaju u duhu, koji padnu. Ja nikako da padnem, kaže. Onda sam ja sama napravila: idem ja. Međutim, a oni kad padaju ne razbiju glavu, a ja sam razbila, kaže. A to vam je poznato u hipnozi. U hipnozi je poznato. Vi možete tako napravit čovjeka ovako, stoji kao daska, možete hodati po njemu. Možete od njega sazdati što hoćete. U hipnotičkom stanju je to sasvim normalno, dakle da se to događa i da ne možeš polupati glavu ni ništa. U baku nije došla hipnoza pa je polupala glavu. Tužila mi se jadna kako ju glava boli. Nit ima duha nit ima glavu. Živimo u vremenima, stvarno, u kojima ljudi ne žele ići direktno do Boga po Svetom pismu i Crkvi. Nego nekim stranim i krivim putovima, na rubu Crkve ili izvan Crkve. E to je to. Imate niz pokreta u Crkvi koji uopće ne idu u središte Crkve. Ništa im Euharistija ne znači, ništa im svećenik ne znači, ništa papa. Tuga te uhvati. Nego užitak. Sjećam se jedan

naš voditelj karizmatskog pokreta, da je on molio za jednog svećenika koji je bio bolestan i da je taj brzo nakon dva dana ustao. Pa rekoh: ustanem i ja nakon tri dana od gripe, da i ne moliš za mene. On je mislio da ga je izliječio. Samo je to spominjao. On kao karizmatik da je izliječio. Pa rekoh: nemoj biti smiješan kolega. Pa nije Duh sveti tu da liječi tvoje fizičke bolesti. Šta će onda liječnici raditi. Od čeg će oni živjeti. Znam pentekostalce koji su išli u Berlin. Gdje je bio međunarodni veliki susret svih pentekostalaca, protestantskih karizmatika. I onda su išli iz Jugoslavije, neki koje sam ja poznavao. I onda je došao Yong I Cho iz Koreje, koji je bio veliki karizmatik, liječio mnoge, imate njegovih knjiga. Je, ali kad su došli tamo, Yong I Cho izišao na pozornicu i ne može niš, kaže napraviti. Zašto? Ima tremu, jer ljudi očekuju od njega puno i ne može. Sad si mislite gdje je taj Duh Sveti? On ima tremu. I onda su ovi molili. I ovaj moj, kojeg ja znam, kaže, tresne o stol, razbije stol: daj Duše sveti, dođi, dokaži sad u Berlinu. I ništ. Budite trijezni, razumni, mirni, normalni. Nema prijatelji u ludovanju, nema Duha svetoga. Isus je bio trijezan, razuman, miran. Volio je čovjeka. Volio je i popiti i pojesti. Volio je pričati viceve. Držao je ovakve skupove i seminare i tako dalje i studije. O, tisuće i tisuće ljudi se guralo oko njega. Uvijek je bio normalan. Nije se morao stisnuti Oče nebeski daj da Lazar izađe iz groba, ne… Oče hvala ti. Lazare izlazi. Pero de, čamcem iziđi na pučinu. Šta, pučinu? Baci mreže na lov. Ti Isuse, ti si iz Nazareta, šta ti znaš šta je more. Šta ću sad, sad je podne, sad ću loviti ribu? Pero izvezi. Na tvoju riječ, ali znaš ti ćeš se blamirati ne ja. Samo ti izvezi. Bome blamirao se Isus. Dvije pune barke prepune riba. Pero klekne pred njega: Odlazi od mene ti si Bog. Kaže Isus: Dođi Pero. Tako najlakše: Bježi Bože od mene. Ne, ne… Doći ću ja tebi ti se moraš obratiti. Jadan Pero. On bi dalje psovao i koješta, samo neka Isus ide od njega. A Isus kaže:Ne. Sad sam te ulovio. A ti ćeš loviti ljude. Bit ćeš prvi papa. Sve je drugačije nego mi mislimo i to je jako važno.

Idemo sad preći na kurativnu hagioterapiju. Curare je latinska riječ, curo, curare znači liječiti, njegovati. Curo, curare, curavi, curatum, dakle da je to kurativna. Ona liječi nastale rane, traume i bolesti. Ona dijagnosticira ranjenosti, bolesti i patnje i traži za njih lijek. Kurativna organizira terapije, traži prostore, financijska sredstva, priznanja državnih institucija, osniva centre, ustanove, institute za antropološku medicinu. Ona osniva bolnice,klinike za antropološku medicinu. Evaluira hagioterapijsku djelatnost. Evaluacija, znači vrednovanje. Vidjeti je li to zbilja to ili je to laž. Mi moramo znanstvene podatke jasno imati. Da li se zbilja događa kad ja pronađem kod čovjeka da je teški patnik iz djetinjstva i kad mu postavim dijagnozu, postavim terapiju, da li uvijek dolazi, uvijek kod svakog dolazi takvo i takvo izliječenje. To je znanost. U hagioterapiji se to događa. Tu nema problema. Ona obznanjuje rezultate u znanstvenim časopisima, zbornicima, knjigama. Ona educira hagioasistente temeljno i trajno. Kurativna se dakle bavi bolesnicima, a preventivna hagioterapija se bavi zdravim ljudima. Kurativna bolesnike liječi. Bolesnike se liječi u antropološkoj medicini na dva načina: grupno, može dakle biti ljudi iste dijagnoze, njih 20-30 koje liječimo, posredujemo terapiju; ili može biti individualno. Kurativna organiziranjem. Dakle kako ona djeluje. Time da organizira izobrazbu i formaciju. Da mentorski uvodi hagioasistenta u stručni rad u hagioterapiji. Da napredovanjem hagioasistenata u struci vodi do sve većeg stupnja stručnosti i znanstvenosti. I radi dakle u Centrima i drugdje. Kako ona radi? Proučava čovjeka, to se zove antropologija. Proučava duhovnu dušu. To je prvo. Drugo, da dijagnostički prepoznaje patološka stanja na duhovnoj duši. Otkriva uzroke i izvore tih stanja.

Te terapijski stručno primjenjuje adekvatnu terapiju. Primjenjuje znanja kako se postupa sa hagiopacijentima i kako se posreduje terapija. Kurativna djeluje uvijek znanstveno. Drugo su pitanja mjesta, a gdje se to radi? Gdje radi kurativna hagioterapija? Zasada radi u centrima za hagioterapiju. Drugi stupanj su ustanove za izobrazbu i formaciju hagioasistenata. Treće su instituti u kojima se znanstveno proučava duhovna duša, patnje i terapije. Četvrto mjesto gdje radi kurativna hagioterapija su bolnice. Mi moramo imati svoje klinike. Kao što psihijatrija ima svoje psihijatrijske bolnice mi moramo imati antropološke bolnice. I tu morate imati viziju u sebi. Bolnice, klinike. Peto. Kurativna hagioterapija radi u školama. Sa djecom koja su ranjena zbog odsutnosti roditelja u obitelji. Šesto. Ona nužno radi u svim bolnicama somatskim, klinikama. Gdje su bolesnici. Gdje uvijek u dogovoru sa liječnicima obrati bolesnika antropološki kako bi on mogao sa sigurnošću primiti medicinsku pomoć, kako bi bio otvoren zdravlju. Sedmo. On mora raditi u psihijatrijskim bolnicama jer većina psihičkih bolesti ima uzroke na duhovnoj razini. I kad hagioterapija to otkrije i liječi rane zbog kojih je konverzijom došlo do psihičke bolesti onda psihijatar i psihoterapeut imaju otvoren put da zaista izliječe pacijenta. Dakle psihijatrijske bolnice. Osmo mjesto gdje mora raditi kurativna hagioterapija to su zatvori, logori i zatvori. Zarobljeničke razne ustanove i slično. Mi hitno moramo ući po zatvorima i raditi da dokažemo društvu i politici da zatvori moraju biti klinike, a ne mjesta čovjekova mučenja i kažnjavanja. Čovjek je siroče, bolestan na smrt. Biće na smrt kaže Heideger. Čovjek je patnik. Moralni čovjek je užasni patnik. Mi moramo tamo biti. Jer to je velika velika optimistička vizija koju možemo brzo napraviti samo ako hoćete. Po svim zatvorima ići. Ne smijete sa tim ljudima moliti. Čim počnete moliti oni bijesne, oni vas odbace. Zatvorenici su preosjetljivi na pobožne riječi i pobožne ljude. Moraš biti normalan sa hagioterapijom, sa bitkom, sa transcendentalima, sa dobrotom, sa svojom ljubavlju prema njemu moraš ići mirno, objektivno, bez podilaženja. Onda reagiraju. Oni traže istinu od tebe, a ne laž. Jer ima dosta ljudi i raznih pokreta u Crkvi koji idu po zatvorima pa mole s njima krunice, mole ovo ili one. Tu se baš ništa ne događa. Sve ostaje isto. A drugo. Svećenici se tuže na njih. Zašto laici idu moliti sa njima. Pa to ja radim kao svećenik. Svećenici rade kao pastoralni djelatnici po zatvorima. I ne smiješ ti to raditi. Pusti njemu struku. A ti radi svoju struku. I tad si suradnik svećenika i onda tu nema problema. Zapamtite gdje sve treba biti kurativna.

Idemo na treću – razvojna hagioterapija. Što je to razvojna? Antropološka medicina ima strahovito velike uspjehe upravo u tome šta na ljudima otkriva da su oni projekt, da je čovjek projekt. Da je on sjeme u sebi, da je on žir i da je u njemu hrast i da on želi postati hrast. Čovjek se uvijek pokreće, u svakoj sekundi. Nema sada. Ne postoji sada. Kad rekneš sada već je prošlo dvije tri sekunde. Nema sada. Mi smo stalno samo u tekućem vremenu. Mi smo stalno, stalno u prošlosti i budućnosti, sada ne postoji. Ili drugačije. Samo naš duh ima svoj sada. On je vječni sada. Duh se ne mijenja. Duh nema jučer ni sutra. Naš duh je već u sutra. Naš duh je već na Sudnjem danu. Naš duh je već u preksutra, već u godinama. To uopće nije problem. Jer bit duha je sloboda od prostora i vremena. I duh se uvijek razvija. On se odmara kada radi, kad je aktivan rekli smo. Budući da živimo u svijetu zla, grijeha koje dolazi od čovjeka. Zlo nije svemoćno, ali je jače od čovjeka. Nije jače od Boga, od duha. I zato kad izgrađuješ u sebi dobro, kad vjeruješ u istinu. Kada primaš ljubav i daješ ju. Tada pobjeđuješ zlo. Jer zlo razara tvoj razvoj. Zlo ti stalno kaže:Ma kakav razvoj, šta slušaš Ivančića. Pa vidiš

da ćeš umrijeti. Koliko imaš godina? 68. Sad ćeš ti uskoro. Jesi bolestan, šta te sve ne boli, jel tako. Sve te boli. Gotov si. Ma kakav razvoj čovječe. Vidiš da ideš prema kraju. Smrt i točka. Kad vjerujete đavlu, a on je lažac i otac laže. Laže, laže i laže. Želim vam da svaki od vas umre makar jedan put u životu. Klinički skroz da ode na drugu stranu pa da se vrati. E tada biste se promijenili. Rekli biste: pa mi smo ludo živjeli. Svi koji su klinički umrli pa se vratili kažu: to je život. Ono. Učimo i ljubimo. Samo to. Sve drugo je nevažno ovdje na zemlji. Jer kad ljubiš sve daješ i kad sve daješ sve nalaziš na nebu. Na nebu imaš samo ono što si dao. Dakle razvijanjem dobra, talenata, projekata čovjek pobjeđuje zlo. Kako se možeš razvijati. Pazite taj kako je važan sad. Kako ćeš se razvijati. Kako? Epigenetski. Sjeti se epigenetika je znanost koja je dokazala da čovjek upisuje u svoj genom programe što će mu se događati. Ti upisuješ bolest, rak, psihičke bolesti. Ti ih upisuješ jer si negativan i konverzijom, to je to, pretvara u stvarnost. Ali još gore je što to upisuju drugi pokraj tebe koji te negativno vrijeđaju, govore ti negativno. Osobito slušati negativne vijesti kakve su kod nas i u cijeloj Europi. Televizija, radio to ubija. To je grozno. Jer novinari su učili da jedino prava vijest to je negativna vijest. Dobre vijesti nisu vijesti kažu oni. To znači kad nekom starom kamionu u Kini pukne guma e to je vijest u Hrvatskoj i Europi, ali kad kod nas u Europi 1000 i 5000 kamiona prevezu prekrasno, prepuno puno materijala to nije vijest. Kad netko osnuje svoju firmu i ona uspijeva to nije vijest. Kad je netko pošten i čestit i ima puno djece, 23. To nije vijest. Shvatite da novinari uče na fakultetu da je negativna vijest, vijest. Da je razaranje čovjeka, to je njima vijest. I to je udarna vijest, to ubijanje čovjeka. I recite mi gdje je tu moral? Jer svaka negativna vijest tebe ubija. Vi to osjetite. Probajte ponovno slušati. Kad ono čuješ negativno na televiziji, joj pa da pa doć će to k nama. Rekli su bit će strašno nevrijeme, bit će oluja, grmjet će. Joj bit će i leda, pa da. I ljudi kažu: joj, gdje da se sakrijemo? Pod zemlju. Isus kaže: divno, pa nek bude. Pa to je zanimljivo jedanput doživjeti i grad i led i oluju i sve. Kud ćeš ljepše. Joj ne. Znate šta. Temperatura je 30. Znate šta to znači u hladu 30. Pa ti si gotov. Joj što smo naivni. A ljudi budu na 50 stupnjeva u Australiji pa nikom ništ. Neki kao miševi se sakriju pod zemlju, drugi malo legnu u more i sve dobro. A treći idu pod pipu. Najgore je kad vam govore: pazite, čuvajte se, ne valja. Mi imamo nakon vijesti uvijek, kod nas u Zagrebu, nakon vijesti na radiju uvijek govorenje meteorološke prognoze. Pazite meteoropati, pazite imat ćete loš dan, boljet će vas, reuma će vas, bit ćete neraspoloženi, bit ćete ljuti, ubit ćete pola ljudi. I ljudi to upijaju. Upijaju bolest. Naravno. A medicina i farmaceutika lijepo prodaje. Vidite. Grozno je to. Živimo u nečovječnom svijetu. Zato se moramo boriti za čovjeka. Ali ja vam se ne čudim zašto tako malo ljudi radi u hagioterapiji. Svi vi koji slušate vijesti na radiju i televiziji nećete nikad raditi u hagioterapiji. Jer vas ona ubija. Ne može se to, ne može. Ma šta taj Ivančić priča. Ma gdje ćeš ti to. Ma da se može to pa već 3 milijuna godina postoji čovječanstvo pa valjda bi nešto bilo bolje, pa gdje je bolje, pa nema ništ bolje. A dobro kako hoćeš. Ja znam da je već 3 milijuna godina čovječanstvo i nismo imali uopće mi antibiotika. Sad najedanputa imamo. Kako to? Šta su radili 3 milijuna godina? Nisu našli ni antibiotike ni aspirine. Ni sedative niti ništa. Čak niti nas nije bilo 3 milijuna godina. Kako to? Morate jako biti mudri ako hoćete biti na poslu da pomognete čovjeku. Dakle kako? Epigenetski upisati pozitivne informacije i odluke. Drugo razvijati svoje misli. Budi stalno aktivan, razmišljaj, rješavaj probleme. Traži istinu. Otkrivaj stvari neprestano. Razvijaj svoj govor, riječi. Nadomjesti svoje negativne riječi sa pozitivnima: bit će dobro, bit će lijepo. Kad ti kažu: jeste čuli bit će sutra potres. A ti reci: joj divno, konačno

da i to doživim. A jeste čuli za 10 godina će biti užasna glad u čitavoj Europi? Joj što bi bilo divno da ne moram postiti, čovječe. Zamisli onda smršavimo, a da uopće ne moramo uzimati tablete za mršavljenje. Konačno ćemo biti kost i koža. Jedino će političari biti debeli. Uhvatimo medije mi u ruke. Da dobro iziđe među ljude i u svijet da se čovjeku pomogne. Jer nećemo spasiti zemlju od zagađenja time što skratimo čovječanstvo nego ćemo ju još više opteretiti jer će biti zagađena našim truplima koje nitko neće moći zapravo sahraniti jer nas nema. Zemlju možemo spasiti samo ako smo mi moralni i pazimo na svaki cvijet i na svaku sitnicu. Ljubimo zemlju, pazimo. Nije nam bitno bogatstvo nego da cvate. Uživaš kad ti procvate nešto, kad ti krava zamuče, a ti uživaš, kad ti tele zamekne. I tako dalje. Kad se javi ovca i janje, uh, a ti uživaš. A ne da moraš imati 1000 krava da bi zaradio novce. Grozno. I onda 100 kemija tamo jer ne možeš drugačije. Kak to? Mi smo dosad živjeli bez toga da umnažamo krave i da izvozimo i da pravimo milijune. Sad najedanputa vi trebate milijune. Zašto? Kad ćeš pojesti te milijune? Razvoj. Do odluke za praksu, za djelovanje radom, nova ostvarenja. Skroz novi mentalitet mora doći. Isus je to govorio: Obratite se. Kraljevstvo je Božje pred vratima. Obratite se. Šta čekate? Umjesto da se borimo protiv zla borimo se za ostvarivanje dobra, ljubavi povjerenja, istine,napretka, kreposti. Sjetimo se bitka. To je vizija prema kojoj se trebamo razvijati. Razvijajmo svoje projekte u mislima, riječima, odlukama i djelima i vidjet ćete kako sve ide. Razvijajmo dobro u sebi. Pobjeđujmo zlo. Razvijaj zdravlje koje liječi bolest. Bolest je manjak zdravlja. Prema tome donesi zdravlje i nestaje bolest. Čovjek je biće u projektu. Ti ideš prema neograničenosti duha i bitka. Smisao života je razvoj. Bit zla je statika. Zlo se ne može razvijati. To je pakao. Razvoj mogu samo u dobru, ljubavi, istini. Kreativnosti, umjetnosti, znanosti. Zlo se razvija tako da samo sebe ubija. Da ga sve više nema, nema, nema. Dakle razara. Zlo nikada ne postaje jače time što čini zlo nego sve slabije. Ljudi koji čine zlo postaju sve slabiji dok ne dođu zatvor ili na električnu stolicu. Zlo je samoubojstvo. Zlo samo sebe ubija. Dobro pobjeđuje i ostvaruje sve. Pobjeđuje zlo. Rad, misaona aktivnost, govorna djelatnost oni su smrt zlu, razaranju, zločincima i nepravdi. Svaka pozitivna misao, djelo su za ozdravljenje čovjeka, pobjeda nad zlim. Početak boljega svijeta.

Dragi, poštovani profesore, akupunktura ulazi na velika vrata u oficijelnu medicinu. Da li je ona znanstveno dokazana i potvrđena ili su njeni izvori u magiji i alternativi. Akupunktura znate što je. I akupresura znate što je. Pritisak ili ubadanje igala u centar živaca. To može imati medicinske neke rezultate i posljedice. Zašto bi sve morala biti magija? I dok je to tako normalno.

Čovjek je muškarac i žena zajedno. Što je sa onima koji nisu u braku ili pastoralu. Da li i oni mogu biti hagioasistenti? Snježana, Snježana. Ne piše u Svetom pismu da su muškarac i žena u braku ovaj čovjek. Nego da oni ako postoje bilo gdje. Ja i moja mama smo čovjek, ja i moja sestra smo čovjek, ja i moja baka smo čovjek. Ja muško ona žensko. Nemojte biti smiješni. Svi bi morali letjeti u brak. Pa brak je najmanje čovjek. Tamo su svađe, nesporazumi. Zakon te drži. Malo ljubav. Tek na početku. Na početku voljeti, a na kraju mrzjeti. Problemi. Dakle

ne. Čovjek kao čovjek jednostavno muško i žensko. Meni uvijek zavide muževi u braku da njihove žene više mene vole nego njih. I drugo da ja više razumijem njihove žene nego oni. Pa razumijem. Žena je duh i duhovna duša, a ne tijelo. I te kako je možeš iznutra razumjeti, čuti, ljubiti. Joj,najljepše biće na svijetu. Ali grijeh je naravno taj odnos muško žensko razorio. Pa u naše doba bacio na seks. A to ti je parenje, to je životinja, to je užas jedan. I to oni zovu muško žensko. Glupost. Pogotovo to mjesto i prostor gdje nastaje novi čovjek. Kako možeš razarati to sa stotinu seksualnih, istospolnih i drugih problema. Šteta.

Ljubav nije isto što i seks. Ljubav nije grijeh. Ljubav je da te poštujem, cijenim duboko. Ne mogu s tobom zgriješiti jer znam da te tada gubim. Da te vrijeđam, da te ubijam. Ja te čuvam. Ljubim te. To značiti ljubiti. I znam da ću te imati vječno. Ono što treba muškarcima i ženama je da jedni druge duboko poštuju. Da jedni druge slušaju, uvažavaju. Da jedni za druge žive, ne jedni pored drugih. Da duboko poštuju ono što je ženstvenost, što je vječno žensko, što je vječno muževno. Duboko to poštuj. Znate kad promatram ženu, prodirem u dubinu njezine duše, uživam. Ali ako je gledam kako na televiziji, odvratno, životinjski skače i samo prikazuje ono malo tijela. Oslobodi Bože. To vrijeđa. To nije moja majka, to nije ni moja sestra. To nisu tolike žene, to nije nijedna od vas. Ma vi ste dostojanstvene, božanske, velike. I kad to vidim ne mogu drugačije. Od Marije, od Gospe sam naučio ljubiti ženu. Ona me to naučila. Ona mi toliko kroz molitvu pomogla da beskrajno puno poznam. Tako da ja ne znam. Ja kad bih išao u brak ja bih se samo osiromašio, izgubio bih toliko žena. Ali kad govorim o tisuću žena to nije tisuću njih, žena, ne. To je u jednoj ženi tisuću žena. E to je nešto drugo. Kad u jednoj ženi upoznaš neizmjerno puno, vječno, nedokučivo, božansko, od Boga stvoreno. Onda je to nešto drugo. I onda osjećaš da je lijepo biti čovjek. Vi ne možete o svojoj majci misliti bezobrazno, seksualno, grešno. Ne možete. Koliko plemenitosti u jednoj majci. Isto tako i u jednom ocu. Koliko je to plemenitosti, dubine, humanosti, neizrecivosti. Ali kako onda mogu o jednoj maloj curici misliti tako užasno. U jednoj divnoj djevojci kad vidiš kako se rascvjetala sirota. Juri, tapka, tapka sa visokim petama. Čovječe. Kako možeš negativno misliti. To je glazba vječna. I onda kad joj dođu 30te godine već je malo ozbiljnija. Kad dođe u 40u onda već tragedija. Živci slabe, nervoza, šećerna bolest. A onda 50-e godine. A joj. Nema više djece. Ciao amore. A onda 60-e godine. Treća. A joj šta ću sad. Čovječe. Nikad ne možeš biti stara. Ti si vječna. Čitao sam još kao mladić knjigu od Gertrud von le Fort. Njemačka književnica. Prekrasna. Katolkinja. Die ewige Frau – Vječno žensko. Uh što je to dobra knjiga. Znate kad vi otkrijete ono dubinsko, duhovno, duhovnu dušu u čovjeku. Onda i tijelo dobije svoju plemenitost. Nešto izvanredno, lijepo, dragocjeno, vječno.

Idemo makroterapijsku hagioterapiju. Vi znate grčku riječ makro i mikro što znače. Makro znači golemo, veliko, sveobuhvatno. Mikro znači malo, sitno itd. Kad se radi o makroterapiji, osobito u hagioterapiji to znači najprije liječenje cijelog društva. Liječenje cijelog društva. Dakle pazite. Prije smo govorili o preventivi društva. Sad govorim o liječenju cijelog društva. To je drugo. Razlikujte to. Zatim je to terapijsko djelovanje u smjeru razvoja čovjekovih potencijala. Smisao toga je dakle makroterapija da se ti razvijaš neizmjerno, nemaš kraja. Zato to. Od malenoga razvijaš se u neizmjernoga. Osim toga to je liječenje društvenih bolesti, medijskih zastranjenja, političkih ideologija, nemorala totalitarizama itd. Dakle vidjeti u društvu tolike devijacije i onda ih liječiti. Obično to neki zovu duhovna obnova, ali to se onda previše shvati samo crkveno. Drugi to zovu moralna preobrazba društva. To se već malo bolje

shvaća. Međutim i moral ljudi to shvaćaju kao da je to nešto katoličko. Ko da svi drugi smiju biti lopovi samo da katolici moraju biti moralni. Moral znači, zapravo, da čovjek, a ne zvijer. I to onda makroterapija ima svoje značenje. Kako se to može događati? Dakle liječenje društva. Grupnom terapijom kako smo već rekli. Drugo. Informiranjem društva da je njihova duhovna duša od Stvoritelja. Dakle prvo terapija, drugo informacije dati ljudima. Treće medijskim informiranjem ljudi obavijestiti da je svaka negativna misao, riječ i djelo razorna bolest. Ono što društvo ne zna, političari ne znaju, pa ni pedagozi ne znaju, ni prosvjetni da je znanost već davno otkrila, osobito neuroznanost da ono što mi zovemo grije nije nešto što se tiče Stvoritelja i Boga, nego da je to nešto što tebe osobno razara. Grijeh nije nešto čime ti drugoga vrijeđaš. I to je, ali prvenstveno tebe razara. Ti sebe ubijaš. Tako da je nemoguće griješiti i biti sretan, biti zdrav. Nemoguće. I kad prema tome u društvu jasno kažeš da pozitivna misao, riječ i sve drugo put prema vrhunskom čovjeku i zdravom društvu. Ja vjerujem imamo argumente. Pazite mi dosad nismo imali argumente. Ljudi stalno misle kad mi svećenici govorimo da budemo moralni, čestiti da ne griješimo da je to nešto crkveno da to nema veze sa čovjekom. Zato mi danas mi u postmodernoj. Post modero. Post znači poslije, a moderno znači poslije epohe koja je bila moderna. Sjećam se 19. I 20. St je bila moderna epoha. 20. St. Dolazi postomoderna, poslijemoderna. Moderna je bila vrijeme razuma. Vrijeme gdje su se razvijala tehnika, mehanika, industrija itd. U postmodernoj imate vrijeme više, ovaj, medijskih svestranih ostvarenja. Ali osobito u postmodernoj čovjek je postao individua. U postmodernoj više ne zna što je istina, a što nije. U postomodernoj se govori o tome da ontologija, metafizika, filozofija da to se ne može reći što je što. Da mi ne možemo nigdje doći do istine. Epistemologija ili znanost o spoznaji da ne vrijedi. U postmodernoj čovjek želi samo uživati, uživati, uživati. U postmodernoj nije važno što ti stvaraš i misliš nego kako se osjećaš. Što doživljavaš. Iskustvo tebe. Zato se kaže ako se neka žena osjeća da je muškarac i javi se u nekoj tvornici da je ona muškarac i da želi tako raditi i ako ovaj ne da njoj da radi na muškom mjestu može ju tužiti, ona može njega tužiti. To je ono razlikovanje. Što je zapravo spolnost, a što je zapravo rod. Tu imaju toliko problema. Dođe muškarac kaže da je on djevojka i ako ga nećeš, ovaj, oženiti jer on kaže da je djevojka jao tebi. Može te tužiti da ne poštuješ njegova uvjerenja. To je postmoderna. To je vrijeme emocija, vrijeme doživljaja, vrijeme tjelesnih užitaka. Vrijeme kad bi trebalo uživat, uživat, uživat i time sebe razoriti. To je vrijeme ovisništva o drogi, alkoholu i svemu drugome. To je vrijeme traženja samo kruha i igara. Ali budući da Europa nema više kruha, toliko je nezaposlenih, poduzeća propadaju, onda traže samo igre. Na televiziji i drugdje. Igre, igre, igre. Dok ljudi ne nestanu. Dok ne izumru onda ćemo biti sretni. Tako bismo mogli reći. Dakle u takvoj postmodernoj treba spasiti čovjeka. Treba reći da je i u modernoj i u postmodernoj 2 i 2 uvijek 4. Bilo i bit će. I ne možeš reći u modernoj je 2 i 2 bilo 4, a u postmodernoj je 2 i 2 su 6. Nije. Istina ostaje istina. Sjetite se. Istina je slaganje moje razumske spoznaje sa stvarnošću. Istina je slaganje onoga što vidim. Vidim da je ovaj zid zelen,a netko kaže nije, nije. Onda idemo do njega i analiziramo. Je zelen je. Dakle istina je u mojim očima, a ne vašim. Razumijete. Istina je slaganje stvarnosti sa onim što je u meni , što sam ja upoznao preko osjetne, razumske ili intelektualne spoznaje. I te istine nema danas u postmodernoj. Oni kažu da nema istine. Kad nema istine nema ni morala. Šta je to dobro, a što nije dobro? Dobro je ono što meni godi. Tako da ćemo doći do toga da netko uživa u tome da tebe ubije. On ima pravo, ne smiješ ga diskriminirati, to je njegov način života. Postoje antidiskriminacijski zakoni i po tom zakonu

ti možeš doći u zatvor ako ne dopustiš da on tebe ubije. To je njegovo uvjerenje, to je njegova istina. On ima pravo biti to što je, što on hoće biti. Zapravo dolazimo do apsurda u tom pogledu i ma cijelo društvo je u apsurdu. Znate. Mi smo svi mislili da će to vrijeme izobilja. Zapad, da će nam donijeti sreću. A kad tamo ono je donijelo nesreću. Užasno puno više bolesti, užasne gradove, zagađene, prirodu uništenu, otrovane vode, zrak. Prema tome varka, laž. Sad jedna druga težnja. Uživaj u onome što imaš. Baš te briga. Ljudi misle da će time uživajući, uživajući do nečeg doći. Samo uživaj. U drogi, alkoholu, uživaj. U seksu. Uništit ćeš i sebe i svoju ženu ili muškarca i obitelj i brak i bit ćeš gori od životinje. I razvoj mora ići dalje. Pazite svako društvo kad gledate povijest onda imate stalno razvoj društva. Gdje bude vrhunsko. Imate u povijesti vrhunskih epoha. Vi ste imali vrhunske umjetnike, znanstvenike, književnike i sl. Vrhunske. A onda najedanputa nakon toga se spušta, spušta do dna. Onda imate užase, ratove, nemire, laži i koješta. Mi sad silazimo na najdonju granicu nemorala, nečovještva, uništavanja braka, obitelji, međuljudskih odnosa. Uništavanja čovjeka kako čovjeka. Više političarima ništa ne znači izbaciti čovjeka sa posla, uništit njegovo poduzeće. Baš ih briga. Od čeg će živjet. Baš nas briga. Kod nas u Hrvatskoj sada uzimaju i božićnice i sve moguće druge pomoći koje su radnici prije imali. Dakle radnici imaju sve manje prava. Nikakvih. I to socijalisti rade kod nas. Evo sad rade taj zakon. Mislim da smo blizu dna. A onda počne obično natrag. Obično do dna se dođe u ratovima. Recimo drugi svjetski rat je tako došao do jednog gadnog dna da su ljudi se polako otrežnjivali, ali su komunističke i druge totalitarizmi u ono vrijeme još zadržavali to. Onda je 60ih godina dolazilo do postmoderne i do uništavanja čovječanstva. Tako da je važno razumjeti vrijeme u kojemu živiš i znati kako iz njega izići. I ono što je najgore kad vi razgovarate sa umjetnicima, sa filozofima, sa profesorima vi ne možete razgovarati. Naši jezici se ne slažu više. Jednostavno vidite ko da su sklopovi mentalni kod njih skroz, skroz zatvoreni. Mi se ne razumijemo. I onda se samo pitate s kim razgovaramo jeli to kip ili zid ili je ovo čovjek. Znate kakva je to muka. Živite sa čovjekom, a imate osjećaj kao da ste sa životinjom. Nemate ništa zajedničko. U tom kontekstu dovoljno je da promatrate samo ovisnosti u kući o alkoholu, o nasilništvu, dakle o agresivnosti, o cigaretama, užicima i koječemu dakle. Imate mladića koji se neće ženiti, ne mogu se. Kad ih pitam šta ti je, po selima 60, 100 njih neće se ženiti. Pokušavaju jeftine samo izreći razloge. E šta ću se ja ženiti kaže. Ja onda odem na posao, a žena spava do 10 ujutro neka ja njoj donosim novac. A vidim da nije to razlog. Tu ima puno razloga. Da li je to impotencija. Strah od braka. Znate moderne, sve mogući emulgatori i sva moguće kemijska sredstva u hrani uništavaju i našu seksualnu sposobnost i našu mentalnu, tjelesnu sposobnost, naše živce. Tu su tolike alergije nastale. Strahovi su tu unutra. Ljudi ne spavaju cijele noći, idu piju, vani. Šeću se gradom. Kod nas u Zagrebu tek iza 22 sati izlaze van do 4 ujutro se vraćaju. I tako dalje. Tako da su sve to situacije gdje morate vidjeti gdje je to bolesno društvo. Živimo u teško bolesnom društvu. I što je još gore ti bolesnici su uzeli medije u ruke, politiku u ruke i sve u društvu. Slobodna je zasad ostala Crkva, slobodni su ostali još slobodni umjetnici. A već vidite sveučilišta ne, jer ovise. Nisu slobodna. Slobodni ostaju još seljaci, ali ih je sve manje. To su segmenti društva koji bi mogli poslužiti ponovnoj obnovi, ozdravljenju društva. I to je dobro sve vidjeti da znate koji su sve vaši poslovi. To da je vas Bog izabrao za hagioterapiju. To nije to da nekome malo pomognete. Ne to je strahovito veliki posao. To je svestrani. Morate to zaista gledati makroterapijski, cjelovito. To cijeli svijet vas treba. Reko je moj šef iz Nazareta: ono što ste čuli na uho propovijedajte na krovovima. To je to. To što ste

čuli ovdje na Institutu vičite po cijeloj Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Francuskoj, Italiji i drugdje. Vičite: ljudi ostanite ljudi, ne dajte se. To je to zapravo što je makroterapija, ali prijatelju budi odgovoran. Ti si izbran. Nema tko drugi to raditi ako nećeš ti. A da bi ti to mogao raditi ti moraš imati strašno puno hrabrosti. I ti si čovjek svoga vremena. I ti jedeš i piješ i spavaš i imaš televiziju. Ti si već zarobljen. Iznutra duhom. I tebi se teško trgnuti. Idem nešto novo raditi. Idem novu televiziju napraviti, idem radio, idem napisati ovo. Tebi je već teško jer ste već zarobljeni. Treba velika hrabrost. I veliko prijateljevanje s Isusom iz Nazareta. On ima snagu da te trgne. Veliko prijateljevanje s Isusom. Samo Bog tu može pomoći. Ono što je još najopasnije u svemu tome, a to je da upravo ti ljudi postmoderne koji su izgubili smisao za istinu i laž, za dobro i za zlo da oni drže u ruci najopasnije oružje – atomske bombe i koješta drugo, atomsko oružje, kemijsko oružje i sve drugo. A to je to što je opasno. I ne znamo dokle se to može kontrolirati. To što se dogodilo u Americi 11. Rujna 2001. Godine vi ne znate koja je to bila igra. Tko je to mogao napraviti. Da putnički avioni dva njih unište dva tornja, jedan se zabode u centar njihove vojske, pa dajte budite pametni, Pentagon. Ma dajte. I vi to vjerujete sve da je to tako bilo i da to nije politika načinila i oni napravili to. I mi ne znamo dokle to može ići. Znate. I to je opasno. Tu zato treba raditi da imamo što više ljudi koji su moralni, koji vole čovjeka, koji vole zemlju, koji su čestiti i koji na ovome rade. Zato je taj posao vaš odgovoran.

Cd 15

Mislite na to, vi se morate trgnuti, nema drugog načina. Svi zajedno moramo to učiniti Nemojte htjeti, pazite to, da nbist emislili d anetko ima rak, pa bi ga vi mogli liječiti. Pustite to medicini o netko imapsihičku bolest, idem ja njega liječiti – ne – ovo što sam rekao, makroterapija, kako društvu pomoći preventivno i kurativno i ravojno. Kako pomoći društvu. Kako moralno osloboditi društvo od ropstva zlu? Kako čovjeka učinit opet razumnim, inteligentnim, moralnim – to je posao. To su teški odgovori, to nije posao sa par pcijenata u jednoj sobici, to je globlni posao, cijelo društo će ti se opirati, a ti moraš biti hrabriji, ti moraš vjerovati u dobro koje je jaće od svakoga zla, ti moraš ljubiti ljude. Ljude treba svestrano informirati o zaboravljenoj i zanemarenoj duhovnoj duši. Zbog čega nas neprestano napadaju i ubijaju neizliječive bolesti. Oni koji imaju hagioterapijsku mudrost, moraju biti svjesni svoje odgovornosti prema društvu, jer je stvoritelj dao njima hagioterapijsku mudrost, praksu i rzumijevanje za druge. Oni moraju postati agresivni u obavještavanju ljudi našega vremena o velikoj pomoći duha, je rjedino je u duhovnoj pomoći zapravo spas. Po zakonitosti duhovne dušei moralnoj snazi ljudi našega vremena mogu naći put do spasitelja i doživjeti ozdravljenje i spasenje. U slijedećem razdoblju, sad kad dođete kući morate informirati na sve načine naše sivremenike o dvostrukom putu prema izbavljenju: zdravlje duše i spas čovjeka. Tako d aje makroterapija prvi postulat našega vremena. Ako hoćemo prežijeti, ako volimo svoju djecu i buduće generacije onda vi morate biti glavni. Nema tko drugi. Ne očekujte od političara, ne očekujte od škola, ne, jer su oni svi zaraženi, jer su oni svi u postmoderni. Oni su svi zaraženi i žele d aih netko izvuće. Zato me stalno pozivaju upravo prosvjetni djelatnici, škole i tako dalje, da idem s njima.

I sad što je to mikroterapijska hagioterpaija, to vma neće biti teško to je individualna, pomoć pružena pojedincu, da se razvijau u snazi duha, vjeri nadi i ljubavi. To su terapije koje pružamo u centrima u raznim ustanovama ili privatno. To smo do sada obrađiali, nije potrebno d avam detaljnije o tome govorim, jer upravo cijela studija o hagioterapiji se radi o tome. Na kraju ostaju tzv posebna pitanja hagioterapije. Dakle za strukturu ste nadam se zapamtili: preventivna, kurativna, razvojna, makroterapijska i mikroterapijska. To je struktura hagioterapije, njezine sposobnosti, njezini organi, organizmi, preventivno u društvu, kurativno u društvu u pojedincima, razvojni kod svakoga, makroterapijski u društvu, mikroterapijski u pojedincima.

U posebnim pitanjima sam pokušao razraditi pitanje i odnos stvarnosti.Prva od njih je odnos duše i tijela.Što je to tijelo? Vječni problem kod čovjeka. Jedni su mislili d aje čovjek samo tijelo. Sjetite se samo marksist. Drugi su mislili da je sve samo duša, sjetite se hinduista, tijelo je samo privid. Sjetite se grčka filozofija i filozofija svih vremena, ond ai katolička teologija. Čovjek je jedno biće, čovjek je duša i tijelo.Čovjek je duhovna duša u tijelu. Čovjek je duša i tijelo. Čovjek je duhovna duša u tijelu, i nema tijela bez duše. Kad pokopamo čovjeka, to su materijalni ostaci čovjeka. To je kao da ošišaš kosu, to nije tvoja kosa, to su ostaci tvoje kose. Katolički katekizam govori da su tijelo i duša jedno, to nisu dva elemenata. Sveti Toma je pokušao tako misliti i rekao je da je naša duša supstancijalna, ona može za sebe živjeti, a tijelo ostaje ovdje. Ond aje na kraju morao priznati da je pogriješio, da čovjek je i duša i tijelo, da gore idu i tijelo i duša. Gospa nikad anije došla u Međugorje i u lurd s dušom, nego i tijelom i dušom. Zato je Toma izveo nosu tezu, kada tijelo umire, ostaje princip tijela, materijalni princip. To znaći ono što drži tijelo, ono što jest tijelo. Zato čovjek sa tijelom ide u nebo. On je to uredio sa materijom i formom. Materija jest drvo. Forma je oblikvari, oblik drveta, oblik stola. Oblik je dao ovom drvetu da bude stol. Oblik je nešto što možeš uzeti. Čovjek kad ide raditi stol, onj ima stol u glavi već. Kad se stol pokvari, opet taj stol ostaje, u mislima. Čovjek može napraviti opet stol. Tijelo je materija, kaže Sveti Toma. Ono što čovjekovoj materiji, tijelu daje osobnost čovjeka jest forma, a forma je duhovna duša čovjeka. Bog je formu ulio u tijelo i tada je čovjek postao čovjek. Ne postoji daska, ne postoji drvo bez forme. Forma u mojoj glavi, to je nešto apstraktno, to nije nešto postojeće, to je misao. Ja vidim formu stola jer je forma na ovoj materiji. I taj stol je dobio drugu formu, to su daske koje su razbijene. Čovjek je sastavljen od zemlje i neba i nema drugačijega. Prema tome, kad čovjek umire, tada se upravo događa u trenutku smrti, onaj ostatak ostaje u grobu, a forma čovjekova tijela ide gore. Tijelo je medij forme, preko tijela forme, preko ovih daski stola se vidi forma stola. Tijelo je medij, posrednik. Ja na tvom tijelu vidim čovjećju formu. Tako da sve što postoji, nosi materiju i formu, sve što postoji, ne može biti drugačije. Stoga dakle, čovjek je cjelina duše i tijela. U grob stvarno ne sahranjujete tijelo, nego ostatke. Ono malo što sahranjujemo, ide u nebo. Ti nikad nisi bio bez tijela, tijelo ide u nebo. Sahranjujemo mrtve ostatke tijela. Manje jedite da imamo što manje nositi na groblje, da ne umorimo one službenike na groblju jadne.

Dakle imate sve to, duša je forma tijela, tijelo je medij duše. Čovjek u sebi sadrži čitavo stvorenje, on je nekako sve. To smo već i prije, kad smo već o znanstvenosti govorili. To filozofi kažu, čovjek u sebi prepoznaje bitak, zašto, jer duh nema granica, on je cjelina bitak. To je bitak u tebi u tvome malome tijelu, ograničenom, ali bitak je u tebi i sve što je Bog

stvorio, to je u čovjeku. Ti imaš duha i anđeo ima duha, anđeo je u tebi, ti imaš psihu, i žiotinja ima psihu. ... Mi nismo jedinke svaki od nas je cjelina. Vi niste 7 ,ilijardi jedinki, vi ste cjelina. U svakome od vas stane cijeli duh sveti, cijeli Isus.

Prihvačanjem zla i grijeha, u stvorenje je ušla smrt, čovjek je otišao u osamu, to je pobuna tijela protiv duše i duše protiv tijela. To isto kao teške bolesti odnosu kao muško i žensko, užasne bolesti su među nama. Tvpoje tijelo očekuje da radiš za nejga 25 sati na dan, a duša? Tvoje tijelo traži da g nahraniš. A post? Tvoje tijelo traži da se sabereš, da naučiš, da imaš karijeru, a kad moliš? Tvoji nagoni ne daju tijelu Sjeti se seksualnih nagona, tako lako sagriješiš, sjeti se misaonih nagona. Tijelo tlači dušu, mi totalno zanemarimo dušu. Postoji i druga krajnost. I ond aduša traži od tijela da posti, d ameditira, da se odriće svega, da živi od ničega. Duša tlači tijelo, ne da tijelu d aživi da diše. Borba tijela protiv duše i duše protiv tijela. Nije cilj d abudeš isposnik. Krivo. Jedino rješenje je da duša i tijelo žive u skaldu, da duši daš puno vremena. Da tijelu daš hranu, ali ne da deblja. Da napraviš pomirenje između duše i tijela.Tako lijepo govorim o tijelu i duši.Rješenje je jedino zajedno. Zto u religiji imate velike isposnike, to je lijepo, ali to ne riješava probleme svijeta. Kod Ivana imate ezu da ako ste z svijet, da ste protiv duše, ali o svijetu on ne govori kao o prirodi, nego kao o sotoni, jer je knez ovoga svijeta. Ne smijet ekrivo shvaćati, morate ljubiti tijelo, živjeti sa tijelom i od tijela, a mrziti svijet đaolski, mrziti ono što razara tijelo. Napravite sklad u sebi, to vam je to. Zbog nesklada duše i tijela, imate tolike nesporazume i krive pojmove, u crkvi u državi i u svijetu.

Kako do zdravlja duše i tijela, a onda posebno pitanje, što je to srce. Kad vam ispričam, kad vidite što je to srce, biti ćete ponosne na sebe, jer ste vi srce. Sutra ćemo to, kad platite ulaznicu. Idemo na minuti vidjeti na što smo povezani. I pokušajmo kroz ovaj koncert ćuti vapaj duše, ali i tijela, jer i tijelo želi upiti glazbu, koja nas hrani, čini velikim. I malo, većeras i sutra razmišljajte o materiji i formi, zašto je tijelo medij duše. Stvorenje je svijet. Poljubi većeras svoju ruku, molim te. Nemoj se u ogledalo poljubiti. Slava Ocu i sinu i Duhu Svetomu. Neka Vas Bog blagosloi i dade vam mirnu noć. Austrijanci će meni obećati daće napraviti radio, a njemci će televiziju, a hrvati i jedno i drugo.

Hvaljen Isus i Marija, dobro jutro, Zdravo, ako neki su još u partiji među vama. Pita jedna gospođa da je ona dobila tumor, rak, jer je upisivala negativno, tako je Ivančić imao rak jer je negativno upisivao. A Potpis je Eine God Eindere Marija. Sasvim drugačija Marija, ne vjerujem da postoji. Nije istina da smo mi uvijek krivi za rak ili tumor i za negativnosti, jer epigenetika daleko više upisuje okolinu, nego li tebe osobno i moraš se puno truditi da dobro upišeš u sebe, ali ne tako lagano. Okolina to stvara u nama. Nemojte neprestano optuživati ljude, pojedince – ti si grešan, zato si bolestan, to je laž, teška laž. U nebo vapijući grijeh. Jel mi žiimo u svijetu grijeha zla, bolesti, mi ronimo u tom svijetu. Ljudi psuju ogovaraju, ružno misle, ogovaraju, vi prolazite kroz to i normalno da se to upiše. Rjetko će biti da je netko dobio rak jel je sam upisivao. To će najćešće biti laž, roditelji, prijatelji u koje ste ulagali povjerenje. Drugo pitanje je – kako položiti ispit. Vidite da imate dva različita fakulteta i predmeta, jedan je pedagoški, a drugi je filozofsko medicinski. Pedagoški je formacija, to je ono što vam Silva i Lela pokušavjau posredoivati. Filozofsko medicinski je ono što vam ja

posredujem. Ispit je iz oba dva djela. Mentor nije smao tu da t euvede, nego da ispita jesi li sposoban raditi. Dvoje su formacije: vjerničko duhovna i stručno duhovna. Za vjerničku treba imati iskustvo Duha Svetoga, iskustvo svoga krštenja, isksutvo Svete Potvrde. To znaći d aza literaturu treba knjiga od profesora Ivančića – Iskustvo sa Živim Bogom. U toj knjizi treba proći svaku vježbu. Ne pročitati, nego proći svaku vježbu. U toj knjizi su najprije kratka predavanja. Potom su poslije pitanja koja te podsjećaju jesi li ti kršćanin, vjernik, imaš li uopće iskustvo, da li si ti formalni uvjereni vjernik ili uvjerljivi vjernik. Taj kršćanski dio treba nam da vidimo d apokraj ljudskog duha postoji Božanski duh u čovjeku. Čovjekovo je tijelo hram Duha Svetoga. Međutim Duh Sveti ne čini kako bi to molitvene grupe željele – čini umjesto nas. Duh Sveti nam potpomaže, on nam pomaže. Zato Vas molim d ane naprvite grešku. Bog je stvorio čovjeka slobodnim. Tamo gdje tebi ne ide, on će ti pokazati put šg ne vrijeđa tvoju slobodu, on neće tvoju slobodu staviti po strani, da ćini umjesto tebe. Moćžete moliti Boga – Bože daj me molim te obrati, on to neće učiniti. Bože daj d ane učinim taj grijeh, ne , On to ne čini. Isus nikad nije rekao Molite da se obratite, nego obratite se, nije rekao molite da jerujete, nego vjerujte. Prema tome, to je tvoj posao, tvoja zadaća. Kršćanin međutim moli: Gospodine, daj da ti povjerujem, a Isus stoji i gleda. To je kao da djevojka stoji pred mladićem i misli, daj da se zajubim u tebe.Što, sadi on trebao popiti alkohola pola litre da ti izgleda šarmantan. Zaljubi se ili ostavi. Tu je neka osoba malo dugo pismo, to bi trebao tri dana čitati, a i rukopis je specifićan. Piše kako bi ateist trebao biti hagioasistent. To smo pitanje rješili davnih dana.

Drugi dio formacije je stručno duhovni, a to znaći sve kaj si naučio trebaš primijeniti na sebi, to znaći da sve treba proći kroz tebe, biti upisano u tvoj genom. A to znaći d aprvi centar za hagioterapiju treba biti u tvojoj kući, za tvojim stolom, u tvojoj sobi, u tvome krevetu, pored tvog kreveta. Očeš li dočekati muža i reći mužu kako ti je drag, pa akar i kao stjuardfesa, s kiselim osmjehomn. Važna je dobra volja. Ponovno naglašavam, smao ono pomaže pacijentu ono što je tebi pomoglo. I pacijenta ćeš razumijeti samo ako razumiješ svoju bolest. I kako djeluje pojedina terapija, razumjeti ćeš samo ako idiš kako je u tebi djelovala. Jer ako probavaš samo na pacijentima, onda ne znaš kako djeluje, a ako probavaš na sebi, onda znaš, i kad zapne, onda znaš pa makneš to što je zapelo, da bi išlo bolje naprijed. Osim, dakle, formacije, kršćansko duhovne i stručno duhovne, onda postoji izobrazba, to su predavanja i to je ond aliteratura i priručnici, osobito knjig hagioterapija u susretu s čovjekom. Bilo bi lijepo kad bi hagioterapija učinila d acijeli svijet uči hrvatski i govori hrvatski da ne morate prevoditi.Svi bi bili inteligentni, zamislitre, jezik malih hrvata.Kako to da mali hrvati moraju učiti jezike, a veliki njemci, austrijanci neće, što njih briga za hrvatski. Obratite se i vjerujte radosnoj vijesti. Kako položiti ispit iz izobrazbe: najprije trea napisati rad od nekih desetak, petnaestak ili dvadeset strana. Možeš napisati ili zapisivati na predavanjima, ili slušajući s CD-ova. Ako napišeš kao da si fotografirao, ond ane možeš proći, to znaći da si fotografirao. Trebaš razumijeti i kontinuirano i smisleno napisati rad. Ono što treba znati o hagioterapiji, jest smisao. Samo tko zna dobro razlikovati, taj je pravi student. Stari rimljani kažu – onaj tko zna razlikovati stvari, taj dobro poučava i taj dobro može razumijeti pacijenta. Zato svi oni koji mješaju pastoral Crkve s hagioterapijom, nisu sposobni se baviti s hagioterapijom, jer ne rade hagioterapiju, ni ne smije se baviti hagioterapijom! Nemaju zvanje, niti im je to Bog dao. Jer će varati hagioasistente i javnost.

Drugo, treba pokazati da si razumio usmenim ispitom, koji polažete pred mentorom. Pismeni ispit se šalje u Zagreb, d aoni najprije urudžbiraju, d asi se ti službeno prijavio na ispit, pa onda meni daju da ja pregledam. One radnje koje su smišljeno napravljene, te radove predlažem da s enaprave kao skripte, tako d aimamo šo više vaših radova. Razmišljate o duši i njezinoj ranjenosti. Onda s ena usmenom ispitu vidi kakav si. To je to. Naglašaam d aosnivanje entra za hagioterapiju nije strogo vezan s tvojim ispitom. Svatko može osnovati taj centar iako nije položio ispit. Svatko to može osnovati i pozvati stručne hagioasistente. Nije nužno d ati budeš to, ali ono što je pšotrebno jest javiti u Zagreb, da znamo tko je to. Vas kontrolira jedno stručno znanstveno vijeće. Kao što medicinu kontroliraju znanstvenici, profeosri na sveučilištu, ministavrstvo. Ne može tebi reći biskup ili svećenik reći da si dobar hagioasistent. To nije posoa Crkve. Evangelizaciju nadzire Crkva. Itno je da svaki hagioasistent ima svoje mjesto u župi, da župnik moće reći da je osoba hagioasistent, da je dobar, da razumije što je to Crkv. Moraš imati ugled a ne da ja saznam da je netko dobio dozvolu, a da ja pitam pa kud ste njemu dali dozvolu, a taj čovjek s eopija, a žena se tri puta rastavljala. Hagioasistent mora biti ćestit, plemenit. A ne lopov. Hagioterapija kao ime je zaštićeno, kod nas, u Bruxelesu, u Barceloni i u svijetu. Zaštitili smo to ime, kako ljudi ne bi na svoju ruku govorili da su oni hagioasistenti. Bilo je to u švicarskoj, da se netko bavio hagioterapijom i zgrće elike novce, a mi tu radimo besplatno. Morali smo ga tužiti. Hagioterapiju smo zaštitili da bi zaštitili pacijente. Recimo da je to dosta sada o praktičnom djelu.

Ajmo sada, ako niste jako umorni pogledati odnos duše i tijela. To je skroz novo, sve je novo. Meni prigovore da su neke stvari već ćuli. Što god čuju oni misle da su to već čuli, ne razlikuju što je novo a što j staro. Pitanje odnosa tijela i duše, taj je odnos gotovo razoren. Tijelo hoće imait prvenstvo i onda se bore. Stalno se događa da tjelesni nagoni, želja za užitkom toliko čovjeka prevatre da zarobe duh u čovjeku, da bud š ovisan. Zarobe čak tvoj razum, da počinješ razmišljati da je to pravo kako živiš. Tijelo dakle, želi mimo ili protov savjesti i srca djelovati. Postmoderna je vrijeme tijela, vrijeme ropstva. Sjetite se kakih reklama o jelu, welnessu. Kako s enaša obitelj, spolnost baca u blato, razgoličuje. Koliko je sve to bačeno u blato. Jako je važno zbog toga da hagioasistent sam to prepozna da vidi da su oisnici na svakom koraku. Ovisnik o psovci, ovisnik o cigaretama, oisnik o društvu, ovisnik o drogi, ovisnik o televiziji, oisnik o oholosti, o ogovaranju, klevetanju, ovisnik o korupciji. Nemate više slobodnih ljudi. Imate slobodne zemlje, ali nemate slobodnih društva. Danas je sloboda na zapadu toliko sužena.Zakoni su protiv čovjeka da oni zarobljavaju čovjeka. Imamo zarobljene ljude. To znam govoriti kod nas, imamo slobodnu Hratsku, ali ne i slobodne hrvate. Imamo slobodnu Njemačćlu, ali ne i slobodne Njemce, tako austrijance i talijane i sve druge. Dovoljno je smao misliti na tu laž o recesiji, na tu laž gdje uzimaju poslijednji novac od jadnog radnika. Kako mogu pasti na tu laž. Kako možeŠpanjolska pasti na tu laž, Irska, Portugal, koje su bile prosperitetne zemlje koje su moralno i politički ubile. Imate negativne udruge koje su natjerale političare koje su natjerale političare d anaprave takve zakone koji su za tebe i za mene nemoralni. Ti si sputan, ti ne možeš govoriti, a moraš govoriti protiv nepravde. Nemaš slobode niti vanjske, a pogotovo ni nutarnje. Stalno tijelo traži svoje, a duh zarobljen. Zato onda nemate ni kreativnih ljudi, sve manje pravih umjetnika, pogotovo u

književnosti. Nemate uopće filozofa, nemate intelektualaca više u europi, na zapadu, nemate ličnost koja bi povela ljude. Ono što je Njemačka imala s Adenauerom, Austrija s Von Rabom, Ono što je Italija imala s... ono što je Hrvatska imala s jendim Tuđmanom. To su vođe koji su mogli povesti narod. Koji su govorili iz srca naroda i zato su svi pošli za njima. To su bili intelektualci koji su imali projekt pred sobom, kojima je bio važan čovjek. Vi imate tehničare i mehanićare u politici, u znanosti , čovjeka nemate sedam milijardi ljudi, a čovjeka nemate. Svi su kao ovce koje vode na klanje, a da ljudi uopće ne razumiju kamo ih vode. Kad gledate reklame, ondje se reklamira tijelo na bezobrazan i bezočan i prljav način. Tijelo, tijelo i tijelo. Zar ne vidite laž, zar možeš spasiti tijelo da bude uvijek lijepo, ne možeš, da bude ćisto i zdravo, to ti je dovoljno. I ako radiš na sebi duhovno, svi će reći da si genijalan, da si najljepša žena na svijetu. Ali uređuj, ne znam kako tijelo, bjedno izgledaš, kad te pitam nešto, kao da si stavila CD u grlo, CD govori a ne ti hladno bez srca, to nije to. Nema one ženstvenosti. Tijelo tlači dušu, podvrgava svojim prohtjevima, čovjek postaje nemoralan, gubi karakter, rob grijeha. Postoji strah od tijelesne smrti. Čovjek je spreman izdati svoju dušu, svoju osobnost, slobodu, plemenitost, odnos sa Stvoriteljem. Sve ovisnosti su konačno plod nadmočnosti tijela i njegovih zahtjevima za užitcima, tjelesnim zdravljem, fizičkim izgledom, imanjem, to je teška prijevara. Sve te u javnosti tjera da sačuvaš nešto što je nemoguće sačuvati, ili idu godine ili dođe bolest i nemoguće je sačuvati tjelesni život. Dakle teške laži o kojima smo mi ovisni, sputavaju čovjeka. Istodobno moramo reći kako se tijelo bori protiv duha, duh se bori protiv tijela. Duša gleda neprijateljski prema tijelu, zahtjeva poslušost, prijeti tijelu, prepušta ga bolesti i smrti, tijelo ostaje samo. U stanicama nema zapisa da će tijelo biti zdravo .... duša i duh su odbacili tijelo. Uzmite smao kako to u religijama, u samostanima i crkvi, govore da tijelo treba odbaciti, to je nešto neprijateljsko. To je nesporazum, ništa drugo. Biblijski je tijelo, dvostrukost. Jedno je tijelo kao stvorenje, to je sveto. Isus je nosio tijelo, gospa je nosila tijelo. Ti imaš tijelo, tijelo je svetinja, od tijela ti činišp dobro, ti se očituješ ljudima. No kad te krive religije, krive spoznaje svetog Pisma, dakle, načelno ljudi kada ubijaju tijelo, biježe od tijela. Onda ateisti prigovaraju, vi ste protiv tijela, protiv prirode, protiv normalnog, onda oni pretjeruju i prenaglašavaju tijelo. Krajnosti nikad nisu bile istina. A gdje je riješenje, smao u tome da tijelo i duh budu u skaldu, da tijelo sluša moralni zakon duha i bude podređen moralnom i duhovnom zakonu, a s druge strane duša sluša tijelo i pomaže mu da bude zdravo. Da uživa lijepote jedne i druge, jer tijelo je sretno kad može učiniti nešto dobro. Tijelo je nesretno kad mora jesti po cijele dane da bi ti osjetila neki užitak, pa crnu kavu, pa crnu kavu, pa konjak i tako dalje, pa coca-colu, pa mješaš, pa burmut, pa sve i sva. Tijelo s ebori protiv tijrla, duh protiv tijela. Čovjek je u sebi razdjeljen, to je cijeli problem. Tijelo postaje poput životinjskog, gubi humanu specifičnost. Postaje plijenom najtežih bolesti i psihičkih i fizičkih. Prema tome živjeti moralno i duhovno znaći biti zdrav. Čim si nemoralan, razara se tvoj mozak, time se razararaju tvoje sposobnosti, uništavaju se sinapse u tvome mozgu. Čim činiš dobro, sve se opet izgrađuje, spaja, postaje zdravo. Kako dakle do zdravlja duha i tijela. Postoje tri zakonitosti: fizička, moralna i duhovna zakonitost. Ako ne znaš kako treba baratati sa strujom, ubiti će te, ako ne znaš kako voziti auto, slupati će te. Moraš paziti na fizički zakon, ali na biološki zakon. Svaki organ ima svoje zakonitosti. Treće je moralni zakon. Životinje to nemaju. Da bi čovjek funkcionirao normalno, d abi društva normalno funkcionirala, zato postoje morlani zakoni. Moralni zakon je način kako se vladati prema drugima i prema sebi, kako se vladati na mjestu gdje se živi i

radi, moralni zakon nam pokazuje gdje su temeljni principi za zdravlje. Morlani zakon je dakle je odgovoran za 70% fitzičkih i psihičkih bolesti, za sve duhovne bolesti. Jer je zlo izvor svih bolesti duha, obračenje zla prema dobru je oslobođenja odnosno ozdravljenja duha. Stvar je jendostavna po sebi. Moralna zakonitost je odlučujuća, ako se nje drži, onda se pak drži i druge dvije zakonitosti.

Suvremeno društvo je nemoralno društvo, društvo koje opće ne pozna znanstvena dostignuća na tom području, osobito neuroznanosti ali drugih filozofskih i bioloških. Zato suvremeno durštvo, suvremene politike,, cijeli kulturni ambijent, smatra da iti korumpiran, zao, nepravedan su to normalne stvari, međutim ne možeš ti kako menađer dobivati 100 000 eura, a tvoj radnik dobiva 1 000, možda, eura, ne možeš, ti razaraš svoj mozak, ti prestaješ biti zdrav. Ne moguće je ćiniti zlo i ostati normalan, inteligentan, apsolutno ne. Jer doslovno kažu znanstvenici kako se stanice mozga razaraju. Svaka negativna misao, pogotovo riječ, a najviše djelo nemoralno to tebe razara. To je ono što treba vikati društvu kko ljudi ne bi bili zavedeni. Ćiniti dobro ne znaći činiti Bogu dobro, pa će te Bog baciti u nebo, apsolutno ne. Činiti dobro znači činiti sebi dobro sačuvati zdravlje, srežu, radost života. Činiti dobro misliti dobro znaći ostati svestrano zdrav, kreativan, sposoban čovjek znaći izgrađivati svoj mozak, svoje sposobnosti. Znaži kad si nemoralan, ti si već u paklu. Bog tebe ne baca u pakao, nego već jesi u paklu. To znaći, ti već razaraš sebe, ti si teški bolesnik, ti vegetiraš. I kad god činiš dobro, ti si u nebu, ne moraš čekati smrt da budeš u nebu, ti već jesi u nebu, već doživljavaš prve plodove neba. Zato morate imati to iskusvo, što to znaći biti pošten, pačete vidjeti koliko to ima radosti. Što zna ći biti slobodan od droge, slobodan od seksa, slobodan od hrane, slobodan od kave, slobodan od cigareta – da točno znaš kada češ što uzeti i to zdravo uzimati. U što je to užitak. Kada ti možeš zapovjedati sebi. Sjeti se kako je užasno, u bjesan si što nema kave, što ne možeš cigaretu upaliti. Bijesan si što ne možeš noć provesti u lokalu do nekih pet ujutro, Onda je to užas, s takvim ljudima ne možeš živjeti, i onda ne vrijedi ovo što se radi dakle da razne udruge stvaraju zakone, i onda policiju, i ond adječije telefone, da djeca tuže roditelje, pa roditelje zatvore, što će onda djeca? Da žena tuži nasilnog muža, to ne rješav, nego smao utvrđuje nemoralno i bolesno stanje u društvu. Time što odvajaš oca od djece, muža od žene, Tme ga nisi učinio nenasilnim, nego još gorim. Njega treba liječiti. Time što dopuštaš da djeca mogu tužiti roditelje, to je kriminal. Da dijete tuži doritelje, ne znam za ovo ili za ono, umjesto da društvo ide liječiti roditelje. Bez roditelja djeca ne mogu odrasti zdravo, ti ubijaš roditelje i djecu, živimo krivo, naopako živimo, prijatelji, to je ono najgore. Mi ubijamo sebe, zato se nemojmo čuditi što pada natalitet – čovjek je nevažan – što raste broj abortiranih, što raste broj rastavljenih, što raste broj onih koji se neće udavati i ženiti, oni oće uživti bez braka jer brak je zadaća i to teška zadaća, brak nije zaklon, to nije luka spasa, brak nije mjesto velike ljubavi, ono može biti to, ali brak je zadaća prije svega, ljubav treba doći u brak.

Zdravlje zahtjeva sklad, morlanost, čestitost. I stoga razumijemo olesti tijela i psihe. U čovjeku su uzroci svih bolesti osobito tih duhovnih. Uzroci, čovjeka treba promijeniti, obratiti dobru, bitku i sve će biti zdravo. Antropološka medicina urgira, vapi, viće, moli, htjela bi pomoći čovjeku. Antropološka medicina je danas na prvom mjestu suvremenom čovjeku, bez toga mi smao propadamo. Bez toga ti ne možeš uživati u ničemu što popiješ i pojedeš. Samo

umjetno zataškavaš svoje juke i zločestoće, zataškavaš, ali ih ne rješavaš sa kavom i cigaretama, sa kojekakvim drugim stvarnostima, dakle, medicina vapi.

Za ovaj put toliko o tijelu. Na godinu ćemo onda još, još svestranijega obraditi o tijelu i duši. Bitno je, dakle, Čovjek je cjelina, njegova bolest je to što je rastavljen u tijelu i duši,razdjeljen u sebi i time je neslobodan, rob, ili se priklanja tijelu ili samo duši, krivo. Samo tijelo i duša zajedno – to je čovjek. Ljubi svoje tijelo, zamoli ga neka ti bude poslušan, ali budi najprije ti poslušan savjesti, važno je da osjetiš ljepotu poslušnosti savjesti, dobroti i ljubavi da osjetiš kako je krasno kako je kad si ti pošten, čestit, strpljiv, ond ačeš uvjerljivo nagovoriti tijelo da te vjerno slijedi. Nećeš biti ovisnik ni o seksu, ni o alkoholu ni bilo čemu. Moraš imati neka iskustva već prije. Idemo sad aslijedeće pitanje, a to je srce, posebno pitanje. Rekli smo već, ono je humana savjest, ispunjenje svih morlanih zahtjeva, srce je središte osobe. Fizičko srce, sva krv ulazi u srce i srce djeli svima. Bit srca je primiti pa onda davati. Ljubav nije u tome da nekoga ljubiš, bego da si sposoban primiti ljubav. Suvremena pedagogija, i suvremene obitelji i brakovi i djeca pate samo od jednoga a nisu sposobni primiti ljubav. Muž i žena, ne prođe ni medeni mjesec i oni nisu sposobni primiti ni poljubac niti lijepi pogled ni zagrljaj. Ne, to boli, oni su već rastavljeni.

CD 16

Srce je središte i tu počinje svestrana preobrazba, u srcu. Sve u njega ulazi i samo ako je u tebe ušlo puno ljubavi za tvog bračnog druga , za tvoje dijete onda ćeš moći i darivati. Izlaziti će iz tebe. Koliko si primio toliko možeš i davati. Ono što nas frustrira u Crkvi i društvuto je da se stalno od nas traži da ljubimo, da ljubimo. Uvijek mi je bila strana ona rečenica; Ljubi Boga svim srcem, svom dušom, svim umom, razumom, svom svojom snagom, a bližnjeg kao samoga sebe. Uvijek sam govorio; a tko će mene ljubiti? Onda sam osjetio, kako ću ja prazan, bolestan sada Boga ljubiti svim srcem, svom dušom, ode meni sva moja snaga na Boga. Onda se ja pitan šta to njemu treba? Šta je on takav siromah da mu stalno treba moje ljubavi? Onda se ja pitam šta ja to njemu moram dati? Gdje mu fali? Pa ima valjda košulja, hlača i odjela. Ima valjda što pojesti. Ima valjda koji dinar, kunu, euro. Šta je to? Dok nisam napokon shvatio; ljubi Biga svim srcem, svom dušom znači otvori se, primaj, shvati da on tebe želi zagrliti, staviti te na koljena, izljubiti te, dati ti sve darove, reći ti koliko si dragocjen, koliko te želio i koliko čezne da narasteš. Nitko nas to ne uči. Zakoni države traže da roditelji moraju ljubiti svoju djecu, a istovremeno muža i ženu rastavljaju. Kako će žena moći ljubiti svoje dijete ako joj muž nije dao ljubavi? Kako će muž moći ljubiti djecu ako mu žena nije dala puno nježnosti? Uvjet da bi djeca bila dobro odgojena i prihvaćena od oca i majke jest ljubav bračnih drugova. Oca i majke. To je uvijet. Naravno, suvremeni mentalitet koji na nas muškarce viče da smo nasilinici, da smo ovakvi, onakvi, da nas treba maknuti i staviti sve po zatvorima, da treba ženu osloboditi da živi bude i muško i žensko i srednjeg roda, sve ona. Takav mentalitet zapravo onemogućuje ljubav. Dokle gog se ti kao supruga ne osjećaš da si voljena, da tvoj muž uživa što si kraj njega, da on čezne da te vidi, čuje, da razgovara s tobom. Da budete zajdedno, malo se prošetati, otići u kino, kazalište, prvi restoran. Dok to ne osjećaš ti ne možeš biti sretna, ti si frustrirana žena, hladna iznutra, frigidna u svakom

pogledu. Djeca onda osjećaju da je mama postala kamen, hladni kamen. Djeco nemam ja vremena za vas! Mama mora raditi! Vidite sve vam mama mora kupiti! Ma daj mama! Djeca kažu; ništa nam ne treba mama samo tebe trebamo! Daj malo sjedni kraj nas! Nema mama vremena...Vidite koliko mi bolesti imamo. Dobro da mi još živimo!Srce kada promatramo srce onda vidimo da postoji srce Marijino i srce Isusovo. Zanimljivo! Nikada se nitko nije sjetio da kaže pluća Isusova, pluća Marijina, pa njih štujemo ili želudac Isusov, želudac Marijin. Noga Isusova ili glava ili oči, ne. Zašto srce? Kada gledate cijelo sveto Pismo onda vidite da je Isus bio veliko srce. -------------------- nisu kajali. Prostitutke je uvodio da ispočetka mogle počet čestit život. Korumpirane grešnike, s njima je sjeo, jeo, razgovarao, njih je uveo u novi život. Pokušao je sa farizejima, pobožnim ljudima onog vremena, s njima jedino nije uspio. Isus svima U Crkvi može pomoći samo ne pobožnjacima, jer oni ne trebaju nikoga, oni sami sebe spašavaju. Oni su već u nebu, joj šta će se prevariti! Ponizan čovjek je onaj koji realno vidida treba druge ljde, treba Boga. Treba komadić istine o sebi, treba nekog tko će mu reći ; joj što lijepo izgledate! Cijeli dan živiš od toga. Sjetite se onoga kad je Tolstoj šetao Moskvom i susretne siromaha koji mu pruži ruku: „Daj mi brate!“ Tolstoj se pipa, nema novčanika, a kamoli novacai priđe čovjeku, uhvai ga za ruku i kaže:“ Brate, žao mi je nemam. Nemam sada novaca.“, a prosjak mu odgovori:“brate dao si mi više nego da si mi dao stotinu rubalja! Primio si mi ruku i rekao mi brate!“Kad se Maria Rilke, njemački pjesnik u Parizu šetao sa prijateljem , sretne na uglu prosjakinju i kako nije imao novaca, imao je u ruci ružu i pokloni joj ružu. Sutra se opet šeću, prekosutra opet, na tom trgu više nema prosjakinje. Pita Maria Rilke: „Kako to? Gdje je ova? Od čega će živjeti?“. Kaže mu ovaj:“ Od tvoje ruže, već dva dana!“Ne živi čovjek samo o kruhu, nego odkomadića nježnosti i lijepe riječi koju nam je netko rekao. Mogu postiti cijeli tjedan dana samo ako ima netko mi reći toplu riječ. Ali kad me razne Marijeobaspu sa stotinu negativnih pitanja, onda mogu--------------- i nikad nisam sit, niti zadovoljan, niti sretan. Srce! Srce Isusovo. Sjetite se da na križu iz srca je izašla krv i voda. U biblijksom i židovskom mentalitetu krv je mjesto gdje je život. Krv i život su jedno te isto. A voda označava Duha Svetog. Krstiti se duhom i vodom, u vodi i Duhu. Voda je sam Duh. Isus je stajao i vikao tko je žedan neka dođe k meni. Potoci žive vode će poteći iz njegove utrobe. Neka dođe neka pije. Piti i uzeti to je Duh, a Duh je onaj koji oživljuje, kaže Isus, a tijelo ne vrijedi ništa. Duh oživljava. Sjetimo se da Isus govori da su riječi njegove Duh i život, kad govori o euharistiji. On je svoje tijelo darovao da možemo na duhovan način imati ga, ono je u nama. Tvoje tijelo može biti bolesno, uništeno, ali njegovo tijelo oživljava tvoje tijelo. To je euharistija. Najljepši doživljaj kad se pričestim onda osjećam svaka stanica moga tijela ima sada Isusovo tijelo, više ne ja, ne živim više ja nego živi on u meni. „Riječi koje vam govorim Duh su i život“ kaže on, prema tome kada čitam Sveto Pismo to je posudaiz koje mogu izvaditi život, ali i Duha Svetog. Kad bi ste vi znali kakvo je bogatstvo Sveto Pismo, poludjeli bi ste čitajući ga svaki dan od sreće. Ovako nitko od vas ne čita, znam, ni ja nisam čitao kad sam bio u vašim godinama. Sada kad sam mlađi od vas itekako čitam! Vjerujte mi! Počnite! Ali čitajući tako da kao da otvoriš jedno blago unutra. Jedno je čitati, a sve ostaje zatvoreno unutra, a drugo je čitati da razumiješ. Razmišljaš o svakoj rečenici. Najedanput ti se otvara prostor i uživaš. Onda shvatiš da je svaka riječ Isus, on je riječ i da je to on srce i da je to srce stavio u svaku riječ iz Svetog Pisma i u svaku posvećenu hostiju! Joj ka bi ste vi to znali,bili

bi ste užasno zdravi. Jezivo zdravi! Srce, rekli smo već, vitalni organ, to znači, udari čovjeka u srce i ti si mrtav. Infarkt nastaje zato što prestaješ voljeti sebe i druge. Bypass trebaš samo zato što ne ljubiš sebe. Ljubiti sebe znači dopusiti da Stvoriteljeva ljubav u tebe ulazi. Da se sipa u rijekama da roditeljska, majčinska ljubav u tebe ulazi, muževa, dječja,prijateljska. Da uživaš najprije u tome da te vole, vole...Tada nema koresterola, masti. To su gluposti. Tada bi organizam funkcionirao. Masti i koresterol se u nama gomilaju zato što tvoje tijelo nije voljeno, ono osjeća da ga ne voliš, da ga svaki čas netko povrijedi. Žile se stisnu i naravno onda mast nema kuda proći pa stane, pa stane... Joj morala bih jesti ovo, ovo ne bih smjela, slaninu, špek – gluposti! Ne smiješ biti bezobrazna, grešan, negativan i neće biti kolesterola. Onda se žile čim dobro misliš, lijepo kažeš, žile se rašire, prolazi sve. Tek onda počinje ljepota! Kad duša oživi, to je....lice, kosu, uf što je to lijepo!Srce-----------čovjekova-------------------u nebo dolaze samo oni koji iz srca misle, iz srca djeluju. Koji su moralni po srcu, ne po savjesti. Oni koji po savijesti rade oni ne dolaze u nebo. Ljudi koji po savjesti žive oni moraju u čistilište dugo, dugo. Jer savjest je isto kao židovski zakon Tora. Moraš činiti dobro, ne smiješ činiti zlo. To je zakon. A srce je životna savijest. Srce kaže ljubim svoje tijelo, ljubim ovog čovjeka, ljubim Boga svim srcem! Otvaram se Bogu, vjerujem da on mene voli! Joj tako bi zagrlio moga Boga što mi sve daje! To je srce! I srce ne može dopustiti da ti nekome činiš zlo. Ne može neka muha biti u tvojoj sobi i da ti nju tresneš, nego polako otvoriš prozor i kažeš, lipa moja ajde na svoje mjesto! Tako i osa i pčela, tako i štakor ako dođe pa šta onda! Osim ako si pilot onda moraš paziti. Piloti znaju da se često događa da štakor uđe u haubu, motor i ako je on u zraku i to zapazi onda su u strašnoj opasnosti. Svaki čas štakor može pregristi kablove i ode cijeli zrakoplov. I izlaz je kažu stručnjaci samo u tome da pilot brzo okrene ručicu i ode na što veću visinu, jer na toj visini štakor ne može izdržati, on ugiba. Jedan američki pilot je tako upravo pitao svoju luku što da napravi, kaže to napravi, kad je to napravio, brže se spustio. Kad se spustio otvorio haubu, štakor je bio mrtav.

Prijatelji svaki od nas ima po stotine štakora u sebi. Ti štakori grizu tvoje povjerenje, tvoje zdravlje, tvoj mir, tvoju kreativnost. Gledajući sa štakora nemožeš nikuda, već uspneš se iznad njega i vjeruješ da možeš, vjeruješ u dobro, vjeruješ da si čovjek koji se treba razvijati. I tada samo malo okreneš prema gore i štakor je mrtav. Stotinu kolesterola i štakora su mrtvi. A ti živ. „Tako je malo potrebno“ (knjiga prof. Ivančića) i to malo ne vidimo. Ti si najprije duh, tek nešto malo si i tijelo. Tijelo umire, a duh preživljava sve smrti. Od tijela nastaje 30% čovjekovih bolesti dok od duha čak 70%. Zato vidimo da je duh itekako važan. ALi recite mi gdje je to Duh? Pa čak ni u Crkvi. Važno je da se ti pričestiš a ne da se s Isusom susretneš, da ga poneseš kući. Srce to je ljubav, to je sjedinjenje s nekim. Čežnja da se sjediniš s nekim. Zašto? Zašto muškarac treba neizmjerno ženu? Zašto žena neizmjerno treba muškarca? Muža svoga, brata, oca? Zato ono što ima muškarac to nema žena, a ono što ima žena nema muškarac. I oni znaju, samo onda kad se sjedine on ima sve što ima žena a žena ima sve što ima muškarac. I zato je sva čežnja usmjerena kako da sa svojim bračnim drugom budem jedno. Da nikada međunama ne nastane sukob. Jedan dobri prijatelj mi je pričao kako on i njegova žena nikada nisu jedno drugo povrijedili. Prije nego su išli u brak jedno drugom su zadali riječ: „Nikada te neću povrijediti! I ako osjetim nešto, otići ći izliječiti se, ali nikada

tebe povrijediti.“ Pa eto, ja vidim kako je to moguće na svakom koraku. Samo budi dobar, razumi svakog čovjeka.

Zašto tolika čežnja biti jedno s drugim? Čežnja biti jedno s Bogom, sjediniti se? Zato jer on ima sve, a ti nemaš ništa. I kad se sjediniš s njim i ti imaš sve. Temeljna težnja, bit vjere je moći se sjediniti sa Stvoriteljem. A sjediniti se nemožeš tako da budeš bez grijeha. Ne, to su smješne stvari. Zato se kršćani nikada ne sjedine s Bogom. Trebaš vjerovati da ti oprašta, da te želi sebi priljubiti, da uživa što si njegov, da uživa kad mu se objesiš oko vrata i rasplačeš. On uživa kad mu sjedneš u krilo i slušaš otkucaje njegova srca. Kad ti iskreno kažeš Oče naš, čitav Svemir zaplače od sreće. Kaže, gledaj ovaj je konačno shvatio da je Bog zbilja Tata, Abba! Da bi se to događalo prešli smo na vjeru, ufanje i ljubav. Što je to vjera?Jučer smo to pod drugim vidom, važnijim. Vjera je vizija, to je projekt. Ti ne možeš liječiti ni jednog pacijenta ako u tvojoj viziji, razumu, mašti i duhu ne postoji projekt njegovog zdravlja. Samo ćeš mu pomoći ako ga vidiš već zdravog. Tvoje oči zemaljske vide da je on bolestan, ali tvoje duhovne oči moraju vidjeti njegovo zdravlje, onda ćeš ga povesti tamo. Dok god tvoje duhovne oči vide samo bolest na njemu i dok god se boriš protiv bolesti nećeš mu pomoći. Ti moraš nadići bolest i gledati iznad nje u zdravlje. To je najopasnije, uhvatiti se u koštac sa bolešću, to će i tebe uništiti na samo pacijenta. Pacijent dođe, ti gledaju njega i zdravlje, to je to. I tada ćeš naći uvijek najbolju terapiju za njegov slučaj. Zapamtite to, hagioterapija nije borba sa bolešću, to je ignoriranje bolesti i gledanje u zdravlje. Pacijent je postao bolestan jer se zagledao u bolest, jer ga je netko povrijedio, ima iskustvo bolesti, ranjenosti i boli. Sada mu treba netko podići pogled, kao onaj pilot sa štakorom, iznad bolesti, iznad svih uvreda, gledati gore.To je najsigurniji način da postaneš zdrav. Ali to je zapravo jedini način kako mora hagioasistent djelovati. Zato smo rekli da ti u sebi uvijek moraš imati zdravlje i tada će se ono u tebi događati. Vjera je vizija, projekt, plan, čežnja, start, odluka da trčiš do ostvarenja projekta, do zdravlja! Bez vjere nemate zdravlja. Trkač mora odmeh na startu vidjeti da prvi ulazi u cilj. Biti na startu znači gledati u cilj. Ako hoćeš biti sretan na Zemlji moraš gledati u nebo, iznad smrti. Ne gledati u smrt, jer će te smrt ubiti. Smrt ne postoji, gledati iznad nje. Smrt je bolest čovjeka, iznad nje je život, život, život! Moj tata me čeka, moja majka me čeka, moj anđeo čuvar jedva čeka da dođem i zahvalim mu što me čuvao. Sv. Josip:“Joj jesi mi stigao?!“ Jesam Jozo moj! Kako ne bi! A tek Gospa, a Isus! Joj što će biti!!! Neću izlaziti nikada iz restorana, ni iz gostionice, stalno ćemo sjediti i piti i razgovarati i razgovarati. Zamoslite onaj osjećaj nema bolesti, nema smrti, nema boli. Nitko te ne može povrijediti, svi su ti prijatelji. Za čas možeš ako hoćeš vidjeti svoju majku, evo je! To je duhovna dimenzija nemaš kuda putovati. Hoćeš vidjeti svog djeda ili pradjeda ili prvog Adama i kažeš o Adame gdje si? Itd.Gledaj preko smrti i nestati će straha od smrti, jer zbog straha od smrti ljudi slušaju đavla, Sotonu. Đavao drži u ropstvu ljude zbog straha od smrti, kaže sv. Pavao. I budući da je to savez sa đavlom, ljudi griješe i griješe i ubijaju svoje vlastito biće. Drugo je nada ili ufanje, nada je trčanje prema cilju. To jeostvarivanje projekta. A ljubav je dolazak do zdravlja, spasa, mira, sklada. Prema tome zdravlje pacijenta je ljubav tvoja prema njemu. A ljubav nemojte misliti osobito vi dame da je ljubav da ga pomiluješ, pa se zaljubiš u njega, pa ga pitaš jel oženjen,jel ti nisi udata...Ljubav znači imati sućuti zbog toga što je on patnik, što ga boli, što ne vidi smisla. Imati samilosti. Kao što imaš samilosti prema siromahu, prema bolesniku, prema ranjenom,prema čovjeku koji je stradao u prometnoj nesreći. To je dakle

sućut, samilost. To je tvoja dobrota gdje vidiš drugoga kojegželiš izvući iz njegove patnje, to je ljubav. Ta ljubav je zapravo njegovo zdravlje, to je cilj i to je snaga tvoga asistentskog djelovanja, Ti si samo asistent, ljubav liječi. Ti asistiraš pri tome, ti si medicinska sestra pri kirurškome zahvatu. Vjera je poput misli, najprije u mislima vidiš plan. Nada je slobodna volja, odluka, idem to napraviti. Nada znači određena sigurnost, uspijet ću, idem! Zato idem studirati hagioterapiju. Da! Osnovati ću centar. Da! Početkom rujna, raditi ću u njemu! Da! Već za Božić ću završiti sve ispite i dobiti dozvolu! Raditi ću! To je nada. I ideš! Svaki dan ideš i vidiš, prošao si već 5 strana, 10, 100, gotovo je! Već znaš više od profesora! To je slobodna volja, a ljubav to je djelo. To je dakle ono što je već učinjeno!

Prema tome, vjera je misao, projekt, plan.

Nada je djelovanje , a ljubav je djelo. Savršeno, učinjeno , gotovo.

Dolazak pred cilj.Sve što čovjek radi, radi zapravo u ta tri koraka. Misao, riječ i djelo. Najprije misliš što bi mogao napraviti, onda rekneš da !

To ću, izrekneš to, onda ideš raditi. Zato čistoća tvojih misli, čistoća tvoga duha mora biti kada ideš raditi u centar ili na antropološku kliniku.

Moraš biti iznutra čist, ti moraš jasno vidjeti vizije zdravlja, ti ne smiješ misliti na negativnosti, tko te je povrijedio, na bolesti, ne smiješ nikad pomisliti tko će onoga tamo pomoći.

Nema nemogućih situacija na razini duha. Ti ideš ta tri koraka vjera, nada ljubav.

To je proces ozdravljenja. Najprije ti vidiš zdravlje, zatim si motiviran da tamo kreneš i tamo stižeš.

Toliko za ovaj puta, u 5 godini studija ćemo i to odrađivati.

Sad samo nekoliko natuknica o ovom pitanju.

Što je to osjetna, što je to razumska, a što intelektualna spoznaja.

To smo već donekle, prije tri dana rekli.

Osjetna spoznaja je vidi stvari izvana.

Razumska , to je prirodnoznanstvena, znanstvena, dakle, ona vidi već stvari iznutra , prirodnoznanstvenac, fizičar kažu da je ovaj stol energija ,da uopće ne postoji ovo tvrdo kako mi vidimo , a treće je dakle intelektualna spoznaja. Ona vidi cjelovitost stvari , temelj svega , treba biti bitak u ćemu sve stoji .Morate razlikovati te stupnjeve spoznaje. Što vidite očima to je tek samo dio svijeta oko vas. Što učite u školi, na fakultetu, to je dugi mali dio spoznaje , vrlo mali. Intelektualni je sveobuhvatni. Da tvoj život te uči i to u hagioterapiji.

Zatim , posebno pitanje su čežnje.

Čežnje, što su to čežnje .. čežnja, čežnja čežnja... čežnja je osjećaj bolesti, praznine koja se želi ispuniti , osjećaj da ti netko ili nešto može dati ispunjenje , radost, zdravlje, život, a ti toga nemaš. Čežnja je doživljaj bitka, sveobuhvatnoga,i doživljaj tvoje slabosti, bolesti , ranjenosti i grijeha raskomadani .. osjećaš čežnju. Dođeš u bolnicu , sav bolestan , čežnja , o da mi je ozdraviti , čežnja, o da bar uspije kiruški zahvat, o da mi bar ovaj lijek može pomoći dođeš u brak najedamput vidiš u.. pa tvoj muž gadno pije, a tvoja žena još ljubi još trojicu drugih. A joj tko će to sada spojiti. Čežnja .. o da mi je muž koji ne pije, o da mi je žena koja je totalno ja , da smo jedno.

Čežnja da te bar netko pomiluje da te netko pogleda, da ti netko rekne Da si simpatićan.

Jedno je želja, želja je psihička, težnja...dok je čežnja duhovna stvarnost

Ne možeš željeti Boga jer Bog nije sladoled, nego možeš samo čeznuti. Čežnja je sveobuhvatna. Pet je temeljnih čežnji u čovjeku.

Prva i najveća čežnja je kako da spoznaš i dođeš do Boga. To je prva čežnja. Bog.

Kad imaš njega sve imaš. Druga čežnja je kako pobjediti smrt.

A treća čežnja je e da mi je biti bez grijeha, čist, slobodan, da me svi časte, poštuju.

Da mogu svakome pogledati u oči. Četvrta čežnja je biti zdrav. Kažu zdravlje je najveće blago. Naravno da nije, ali ljudi tako misle.

I na kraju biti poznat. Kako je teško biti čovjek o kome nitko nikad ne piše, nitko ništa ne kaže, ćak ni susjedi ne kažu ništa, čak ni braćni drug te ne pohvali . I djeca su otišla od kuće, nikada da se jave. Kako je teško biti sam. Ne priznat, ne poznat. Izgubljen. Čežnja da budeš u srcima drugih. Da drugi kažu kako je lijepo s tobom biti prijatelj. Da drugi kažu da su našli sreću kad su tebe susreli. Čovjek je sociološko biće , a ne individualno. Njegova sreća je uvijek u drugom ne u sebi , jer drugi to je čežnja tvoje ljubavi. I kad ljubiš drugoga ljubav se izljeva u tebe.

Kad majka ljubi dijete daleko više ona dobiva od djeteta. Dijete priznje da bez nje ne može. Čezne za njom, da ju želi zagrliti, želi spavati na njenom krilu, želi čuti dok ne zaspe da je mama tu . Majka se osjeća voljena , željena, korisna , potrebna , to je naljepše u životu. Suvremene majke su sretne ako imaju vrtić, pa onda nek se teta brine za dijete. I naravno, dijete ostaje bez ljubavi, a majka još više. Shvatite, da roditi dijete znači roditi sebe. Dijete rodi majku , a onda i oca. To je tolika razlika između žene koje imaju djecu i žena koja nemaju djece.

Velika razlika između žene koja je udata i neudata pogotovo ako koja dijete. To je sasvim nešto drugo.

Zašto sam ja sretan u životu. Jer imama tisuće i tisuće djece. Vidjete ćete u nebu. Toliki su doživjeli svoj obrat , obraćenje od grijeha na vjeru, našli Boga, našli smisao , našli radost. Našli su svoj mir, u obitelji. I toliki, sve sam ih rodio. Boljelo je dok sam ih rađao ali poslije toga radost je neizmjerna.

Vjerujte mi, daleko je veća radost ako si uspio nekoga iz zla dovesti u dobro, negoli ako samo rodiš dijete fizički jer to dijete fizički ode od tebe i tko zna što će od njega biti. I još ako se drogira kažeš : a što sam ga rađala.. A kad ja rodim dijete, vas vi ste preporodite za život vječni i ostajete. vječno. Smrti za vas nema. To su neizmjerne radosti. I to rađa čovjeka, preporađa te.

Suprotno od čežnji je očaj. Ateizam je suprotno od čežnje za Bogom. Težnja za moći je suprotnost od pobjede nad smrću.Ubijanja, ratovi, držati ljude u strahu oko sebe u ropstvu, biti nemoralan, raniti, strašiti ljude te prijetnjama prisiljavati ljude na podložnost. . to je suprotno od čežnje to su nutarnji zločinački poroci i zločinačka suprotnost od čežnje , to je očaj čovjeka.

to je čovjek koji se odlučuje za smrt, za pakao za ubijanje. On je mrtav, njega treba žaliti i pomoći ne osuđivati ga kako mi to radimo nego mu pomoći .

Hitlera valja spasiti a ne vikati joj , i Stanjina i druga Tita i sve. Svi oni trebaju nekoga tko će ih cjeniti i voljeti jer oni misle da je to bio njihov životni put. Krivo. Uvesti u ropstvo druge.

U knjizi „Dijagnoza duše i hagioterapija“ pisao sam da su uzroci duhovnih trauma zlo, požude i uvrede. Istražujući međutim dalje čovjekove izranjenosti na razini duhovne dimenzije

Došao sam do zaključka da je samo jedan uzrok patoloških stanja a to je zlo , a da su bezbrojni izvori i da su požude i uvrede izvori posrednika zla, okidača zla. Kad te netko povrijedi onda ti postaneš zao isto kad te požuda tjera da uzmeš drogu i nešto slično da kradeš da ogovaraš da psuješ to je okidač. Nije požuda uzrok nečega, nego je izvor, kroz to dolazi zlo. Zlo je ono koje uvijek ono koje razara. Vi čovjeka ne smijete oslobađati od zla, zlo ne postoji, nego mu donjeti dobro. Uvijek na to mislite . Donjeti mu bitak , to je zdravlje i pazite nije terapija u tome da zatvoriš te izvore i kad zatvoriš vrata opet ostaje to . Ti odlučiš neću piti . Time što si odlučio da nećeš piti nisi se riješio alkohola. Alkohol t samo čeka situaciju kada će opet otvoriti vrata , ti si zatvorio vrata, alkohol će to opet otvoriti .Moraš čovjeka dovesti do toga užitka biti zdrav , tijezan , slobodan od alkohola do toga užitka tada ga taj užitak slobode , neovisnosti o alkoholu vodi.

Cd 16 , 2.dio

Dunkve, idemo brže jer u pola bi trebao biti dvostruki koncert. Da ne bi morali večeras imati koncert, jer ćemo večeras do 19h imati predavanja, a onda ćemo od 20-22h s prof. Ivančićem imati molitvu, odnosno uvođenje u hagioterapiju i rad, svi oni koji ostanu, koji ne pobjegnu kući. I onda ću završiti negdje oko 22h i onda uživati dva mjeseca studirajući, a onda dva mjeseca osnivajući centre, a onda tri mjeseca radeći u centrima dok ne počnemo biti stalni zaposlenici. Idemo još nekoliko sitnica iznjeti. Toliko pitanja , ali 99% tih pitanja se zapravo ne tiču onoga što mi radimo. Nego o svemu i još o nekim stvarima. Tako i to. Moramo biti strpljivi. Volio bih da imate konkretnih pitanja. Tek je par takvih pitanja. Pitanja su opće naravi, ili iz vjeronauka ili iz znanosti.

Ajmo posebna pitanja br.12

Da li je hagioterapija molitvom ili zakonitostima duhovne duše?

Ovo morate dobro znati da je molitva nadnaravna zakonitost. Nitko s molitvom ne razgovara s ljudima, nego s Bogom. Prema tome je nadnaravno netko tko je iznad ljudske naravi, nije netko tko je u našoj ljudskoj naravi, u božanskoj naravi je on. Molitva probija našu ljudsku narav i dolazi do božanske naravi. Terapija je naravna jer je duhovna duša naravna stvarnost, nije nadnaravna. Za molitvu je svećenik stručnjak, a za hagioterapiju hagioasistent. Osobito molitva ne djeluje kao zakonitost stvorenja, uzrok posljedica, a hagioterapija time djeluje. Zato se može znanstveno ispitivati. Postaviš dijagnozu, napraviš terapiju i vidiš da djeluje. Možeš imati 10 ili 20 pacijenata od iste bolesti i kod svakog postaviš istu terapiju i vidiš da djeluje, onda je to znanstveno. Onda je to zakonitost duhovne duše koju otkrivaš znanstveno. Kada imaš bolesnika duha ili fizičkog i za njega moliš, ti nikada nećeš znati hoće li on ozdraviti. Odnosno znaš da neće.. Zbilja se rijetko događa da nekoga izliječi. Svi ti različiti iscjelitelji, bilo sa strane magije ili karizmatika, sve to više manje , to je placebo efekt, a ne neko čudo. Nadnaravni lijek je imao samo Isus, a onda i Petar kakoopisuju Djela apostolska. To znači; budi zdrav i bio si zdrav! Nešto sasvim drugo. A ne polaži ruke, pa viči, pa galami, pa zašto ne vjeruješ, pa ono ne ide, pa daj se ispovijedi, daj molim te. Isus nikada nije pitao nekoga jesi li ti ispovijeđen, Jesi li ti kršćanin, jesi dobar ili nisi, nego budi zdrav i odi doma. Progledaj! Ustani, uzmi postelju i odi kući! Ali to nije zakonitost, pazite. To može Isus. Ako on dođe pa bude umijesto vas hagioasistent, on to može. Kad god dođe neki pacijenton samo rekne idi kući spavaj i zdrav si, ali ti to ne možeš. Ne postoji mogućnost da mi Božju zakonitost uzmemo na sebe i da raspolažemo Duhom Svetim. To morate paziti. I svi koji si umišljaju da čudesa prave, čudesno liječe, znajte da to nije istina i da manipuliraju dostojanstvom Boga i Duha Svetoga. Jer to su toliko rijetke stvari. U Lurdu imate na tisuću čudesa, a liječnici su jedva priznali nekoliko njih. Kad je bio problem Ivana Pavla II da ga proglase blaženim pa je trebalo čudo, nemaš-------------to je pitanje. Koliko je to placebo efekt ili nešto drugo. A što je čudo? Čudo je nešto sasvim drugačije, pogotovo ako ne poznajete duhovnu dimenziju na kojoj radite. Ono što radi duhovna dimenzija nije čudo. Meni, žena koja je oprostila, njoj je odmah s prsiju otišao rak da nije trebala otići na operaciju. To ije čudo. To je normalna posljedica toga što je maknula zapreku njezinu zdravlju, a ne čudo. Čudo bi bilo da sam ja rekao; budi zdrava i idi doma! To da, ali ja sam joj poonašao kome treba oprostiti, kad je oprostila, tad je organizam iša ona zdravlje. To nije čudo prijatelji dragi! To je zakonitost našeg tijela, duhovne duše, života. Jel vi što god razumijete? Živi ste još? Jesu, da! Nadam se da vi to sve čujete! Dakle molitva ne djeluje kao zakoni stvorenja. Hagioterapija upravo tako djeluje. Tu je ta razdioba koja je bitna i tko god miješa apsolutno ne smije biti hagioasistent. Ti možeš moliti izvan toga, za bilokojeg pacijenta. Ja molim i svi mi molimo. To nije hagioterapija! Liječnik može moliti za svakog bolesnika, ali to nije njegova terapija. On mora uzeti antibiotike, mora biti operacija, to je njegova terapija.

Tako i vi.

Naglašavao sam ovih dana da je tako teško to .... bilo molitvenih grupa i karizmatskih užasno teško to pokazati.

Kao da vas je nešto zatvorilo i vi ne vidite. Mješate duhovnu dimenziju čovjeka sa Duhom Svetim. Ne vidite što je naravno, a što nadnaravno. To činite velike nepravde. Zato pripazite, razmislite dobro, morate to jasno vidjeti, te dinstinkcije, tada ćete biti pravi. I zato kad ti dođe vjernik na hagioterapiju a ti kažeš da moliš za njega , a ti reci hoću, sad ćemo lijepo izići van i otići u crkvu i moliti ću za tebe, ali ne ovdje. To nije hagioterapija.Možeš moliti za svakoga, to nije problem. Naglašavam, to ne smiješ raditi u Centru , pogotovo ne umjesto hagioterapije, to je kriminal. To je varka, laž. Molitva nikad ne može biti pod zakonima prirode. Božje slobode, slobode duha , to nikad ne možeš napraviti ... uzrok – posljedica

Ja sam bolestan, pa je netko izmolio, pa sam ozdravio.

To nema ni svetca ni karizmatika koji to može napraviti. Tim putem nema. Ni Isus nije imao to, kod njega nije bilo uzrok – posljedica. On nije pitao koja je bolest, budi zdrav ! Progledaj ! Ustani! T oje nešto drugo, to je Božanska snaga, jer on je Bog. On ima nadnaravnu snagu , svoju snagu i zakonitnost koju ti nemaš i ne možeš imati. Ne moj se praviti Bogom. Prema tome, kad ti vjernik dođe treba njega liječiti po hagioterapiji a ne moliti.

Jer moliti on može i sam , neka ide u molitvenu grupu i nek mole za njega, to nije

problem, ali ne u hagioterapiji, onda još reći bio sam na hagioterapiji, ma nisi, nego na molitvi.

Zloupotrebili ste prostore hagioterapije za molitvu, a ćemu onda služi crkva?

Treba svakom poslu dati njegovo originalno mjesto.

I hagioasistent na kraju nije učitelj molitve nego svećenik, zato nemojte se praviti da vi možete nešto posebno moliti i izmoliti , nemojte biti oholi. Svećenici mole, pa ljudi ne ozdrave, a ti ćeš izmoliti za njegovo zdravlje, to je tako teška oholost strašna . pusti svećenika da radi svoj posao, a ti radi svoj ....

Profesor najvaljuje glazbeni dio i pozdravlja one koji odolaze ..............................

Zahavalimo Gospodinu što nas je stvorio i što nam je dao milost da razlikujemo tijelo od duha dušu od duha i tijela... i što nam je dao da dobro razlikujemo nogu od glave.......

Poštujmo zakonitosti koje je Bog stavio u nas. U čovjeka, u prirodu.

Zahvalimo mu.

Dodatak

7. srpnja 2012. (popodne)

Pokušajmo pogledati korak po korak što smo mi to prošli kroz ovaj tjedan. Pokušajmo se sjetiti što smo sve ovih dana radili.

Prvo je bio uvod u kojem smo se pokušali sjetiti što nam je Bog dao, koja dva talenta. Jedan talent za evangelizaciju, a Evangelizacija liječi Crkvu. To je duhovna dimenzija Duha Svetoga. Apostolat nove evangelizacije. Drugi za hagioterapiju, a hagioterapija liječi društvo, to je duhovna dimenzija čovjeka kao čovjeka. Recite slomljena srca, recite im da mogu pobijediti zlo. Gledajte naprijed ne natrag. Tvoje su mogućnosti ispred tebe. Ne okreći se nazad. Bog nas je pozvao, tebe i mene. Studirati hagioterapiju znači ići nositi je cijelom svijetu, to znači biti Bogu poslušan. Nemojmo ići maleni ispod zvijezda, nemojte misliti da ste pozvani samo za svoju usku sredinu, župu… Pozvani ste za cijeli svijet gdje god čovjek pati. Isus Krist se rodio u maloj Palestini u Nazaretu, ali je Spasitelj za čitav svijet. Izabrao je

sasvim jednostavne ljude: Petra, Jakova, Ivana… Ništa oni nisu bolji od vas. Svi ste vi školovaniji od njih. I kad vas je Bog izabrao, znači da imate veliku šansu. Ako vam je Bog dao da ovdje budete osam dana, onda zaista za vas ima veliku budućnost. Otvorite se toj budućnosti. Nemojte misliti to je samo za prof. Ivančića. Molim vas, ne dopustite da se spustite na nisko, idite gore i gledajte velike stvari, Bog vas poziva za čitav svijet. Vama je nemoguće činiti velike stvari, ne možeš ti promijeniti svijet, ali je Stvoritelj tebe izabrao da preko tebe sve to čini. I nemoj se praviti važan, budi realan. Bogu je sve moguće. Bogu jest, samo što mu ljudi ne vjeruju, misle Bog ne može, samo je sotona jak. Političari su jaki, a Bog ne može ništa protiv njih. Okrenite se pravom, živom gospodaru neba i zemlje i recite svoj DA, DA! Jedino što nam treba je luda vjera, a luda vjera je zapravo normalna vjera. Svijest: pa Bog vlada svijetom, a ne ljudi! Dobro vlada svijetom, ne zlo! Zdravlje vlada svijetom, ne bolest!

Što smo sve učili u 4. godini studija antropološke medicine? Nakon uvoda smo govorili o značenju imena antropološka medicina. Važno je da znamo zašto ne smijemo ostati samo kod naziva hagioterapija. Kada kažemo hagioterapija, ljudi misle to je jedna od 670 psihoterapija i gotovi ste (dr. Luc u Kölnu i sl.). Mi nemamo ništa sa psihoterapijom niti sa psihologijom. Mi imamo antropologiju i to je sasvim nova znanost. U pastoralu Crkve se ne liječe niti fizičke niti psihičke, a najmanje duhovne bolesti, tj. bolesti duhovne duše kao što je teška anksioznost zbog toga što ne znaš odakle si, tko si, egzistencijalne ili temeljne bolesti života, tzv. bazične bolesti. Zatim bolesti duhovnih organa: povrede osobnosti, savjesti… To nitko ne rješava. Mi nismo konkurencija pastoralu Crkve, mi radimo sasvim drugi posao. Mi radimo medicinu, treću granu medicine jer tek sada znanost spoznaje da je čovjek tijelo, psiha i duh. Spoznaje da čovjek ima pokraj psihičke duše i duhovnu, besmrtnu dušu. KKC o tome piše, ali nitko nije išao to istraživati, što je to duhovna duša. Svi su se teolozi usmjerili u psihologiju i nisu mogli doznati što je to (psihe nema ništa sa pneuma, psihe je psihička duša koju imaju i biljke i životinje, a pneuma je duhovna duša i ima ju samo čovjek). Znamo što je psihička duša, ali nitko nije otkrio kako ona pati i kako se liječi. Mi smo pioniri na ovom području, a pioniri moraju biti hrabri i ne dati se smesti kada ih napadaju. Đavo ne miruje, on napada, traži načine da nas omete. Mi smo prvi na tom području. Zbog toga možemo biti ponosni i hrabri. To je područje koje ne pripada ni teologiji ni psihologiji. Postoji nekolicina onih koji napadaju ovaj naš put, ali ne bojte se, to je normalno. Jer, nemoguće je raditi na nekom projektu koji je ispravan i dobar, a da vas đavao ne napada. Ako đavao ne napada, znači da radite njegov posao a ne Božji. Isusa su napadali i vas će napadati. Ali mi moramo dobro proučiti i znati što mi to proučavamo kako bismo mogli objasniti onima koji nas napadaju. Moramo sami sebi razjasniti zašto se dajemo na studiranje patnji čovjekove duhovne duše, najdubljih patnji. Izabrani smo za taj rad. Čitav svijet vapi za našim radom i vide u njemu nešto veliko, nešto što im je jako potrebno. U duhovnoj duši se kriju svi uzroci neizlječivih psihičkih i somatskih bolesti i na toj se razini kriju problemi: tko je to čovjek, zašto on traži Boga, zašto je moralan, zašto je slobodan, zašto je čovjek vrhunsko biće, gospodar zemlje?

Odsada će se ime našeg rada zvati antropološka medicina, to je bolje nego hagioterapija. Ona će ostati naše interno ime za metodu kojom radimo. To je ime s kojim smo počeli raditi, a onda smo otkrili puno šire područje. Kada kažemo antropologija, onda si jasno odijeljen od psihologije i od teologije i od pastorala Crkve. Kada kažemo duhovna duša, imamo pred

sobom jasan predmet koji proučavamo. Ne psiha, ne ni odnos s Bogom, nego ono što u čovjeku pati. Prihvatimo ovo ime u našem svagdašnjem razgovoru. To ime nam pojednostavljuje odgovore na pitanja, manje će biti predrasuda i krivog shvaćanja. Antropologija proučava duhovnu dušu, ono po čemu je čovjek postao čovjek. Zato što proučava čovjekovu ranjenost duhovne duše i zato je medicina: i terapija i dijagnoza. Medicina – proučavanje čovjekove ranjenosti. Dakle, to je strogo autonomno, kompetentno područje. Na nama je da u glavi razlučimo te stvari i ne miješamo jedno s drugim. Znamo da proučavamo čovjekovu duhovnu dušu i njegove ranjenosti. To je antropološka medicina.

Naziv antropološka medicina je upotrijebio dr. Jores u svojoj knjizi Čovjek i njegova bolest, ali je nitko nije razradio. Antropologija je oduvijek znanost i to znanost o čovjeku ukoliko je čovjek. Antropološka medicina je novija znanost. Kada su liječnici otkrili da 70% somatskih i psihijatrijskih bolesti ne mogu izliječiti, onda su nazvali da je to antropološka medicina, ali to je samo dio. Antropološka medicina je ovo što mi sada radimo: liječiti samu duhovnu dušu.

Pokušali smo odgonetnuti znanstvenost antropološke medicine kako ne je bismo miješali s nekim pokretima u Crkvi. Znanost traži istinu, eksperimente, potvrdu; da postaviš dijagnozu, uzroke, terapiju i vidiš rezultate rada, to je znanost. Mi radimo na znanstvenom području, ne igramo se, nismo neka mala grupica u Crkvi, nego imamo svoje znanstveno, autonomno područje na kojem djelujemo. Kratki pregled hagioterapije:

- kako se postaje hagioasistent,

- 4 područja; antropologija, patologija, dijagnoza, terapija.

- 4 područja kako se dijagnosticira.

- 4 područja kako se liječi.

Jako je važno imati jasan pregled ovoga studija kako ne bi nastala zbrka u glavi.

Novi priručnici – razlikovati literaturu od priručnika. Iz priručnika možemo sve naučiti, a iz literature proširujemo svoje znanje.

Sustavnost antropološke medicine, tj. kako je jasno vidjeti u jednom sustavu. Vidjeti jasno granice gdje pripada kako se ne bismo raspršili izvan područja antropološke medicine.

Patologija i terapija skupina organa. Razdijelili smo organe kako bismo ih lakše razlučili po važnosti: vitalni organi – oni koji najdublje bole pacijenta, uzrokuju najdublji strah jer se radi o gubitku života, a život je temelj na kojem stojiš; kognitivni ili spoznajni organi – njima spoznajemo na duhovnoj razini tko je Bog, tko je čovjek, što su životinje, što je svijet, koji je smisao života i djelatni organi – oni koji nam pomažu da ostvarimo ono što spoznajemo.

Struktura terapije: najprije radimo na preventivi – pokušati spriječiti bolesti, informirati društvo; tu su važni mediji, u njih treba doći. Kurativna hagioterapija – ona koja liječi bolesnike. I razvojna hagioterapija – ona pomaže da vidimo da smo čovjek u razvoju, da se

mogu neprestano razvijati i postati vrhunski. Makroterapija – za cijelo društvo, društvo nas čini bolesnima.

Posebna pitanja: tijelo i duša; rascjepkanost tijela i duše, važno je čovjeka podignuti / srce / vjera, ufanje i ljubav / čežnje – biti zapažen, poštovan, cijenjen, pohvaljen, vrednovan, potreban / uzroci i izvori duhovne patologije / molitva i zakonitost / kraljevski put hagioterapije – početak i vrhunac hagioterapije, pokazati pacijentu koliko je vrijedan i sposoban, pomoći mu da uvidi kako velike stvari može učiniti i da se može razvijati. Da nije takav, ne bi ga Stvoritelj nikada stvorio. Stvoritelj je u njemu vidio velike mogućnosti i sposobnosti i zato ga je želio, stvorio, poslao u svijet. To odmah oživi pacijenta. Na tom egzistencijalnom temelju se može graditi svaka terapija, bez toga su sve terapije relativne stvari. Čovjek je biće u bitku i ima iste zakonitosti kao bitak i njegova bolest je u tome što je ispao iz bitka, to ga je razaralo. Njegov povratak u zdravlje je da ponovno uđe u dobrotu, ljubav, istinu, jedinstvo, ljepotu – u transcendentale, u bitak. To se događa tako da mu pokažeš da je on vrijedan, da ima u sebi dobrotu, ljubav itd. Prvo da mu pokažeš da je onaj koji je sam Bitak njega stvorio, apsolutni Bitak je netko, a ne nešto. Svemogući Stvoritelj je dobrota, Bog Sin je istina, Bog Duh Sveti je ljubav i ljepota. Duh Sveti nadahnjuje ljude, daje ljubav svima. Kada to kažete hagiopacijentu, on se trgne: Pa je, zar ja?

Zastanimo, oslonimo se na noge, naslonite na naslon. Opustite ruke i recite: ima netko tko je mene htio, tko mi je dao zrak, netko me ljubi. On je htio da dođem ovdje i da postanem vrhunski čovjek, Abba… Ne idi malen ispod zvijezda… Nemoj se truditi svejedno te volim… Dragocjen si, vrijedan si….

Pitanja, pisma i odgovori profesora Ivančića

*Nekad sam čeznula za tim da upoznam čovjeka i da otkrijem tko je to čovjek, onda sam smatrala da nije čar upoznati čovjeka nego upoznavati čovjeka. Zanimljivo je kako u hrvatskom jeziku riječ – upoznati zvuči poput triju riječi : u-po-znati – što znači upoznati nekog djelomično. Antropološka medicina je dinamična što stalno upoznaje čovjeka, stalno se razvija zahvaljujući Vama, profesore, koji razmišljate i radite. Zahvaljujem Vam na svemu i želim danas krenuti s upoznavanjem čovjeka. Katarina

Profesor: Tu ima jedno pismo koje je svjedočanstvo o efikasnosti transcendentala i mislim da je ta gospođa rekla da ona ne bi željela da se to čita ovdje, nego ona ima dobre rezultate. Dobro!

*Dragi brate u Kristu! Hvala prvo što ste tražili, molili nakon primitka darova Duha Svetoga i djelovali. Slušajući Vaše pozive na korištenje medija , dobru praksu Nijemaca jučer iznesenu o grupama za formaciju te nakon par stupnjeva nadogradnje dođoh do ideje da se mi ovdje prisutni umrežimo i hrabrimo redovito putem Skypa, besplatno je, a mogu se održavati i konferencije tim putem. Bilo bi dobro umnažanje iskustva i poticaj kroz godinu do idućeg stupnja.

Profesor: To je lijepo napisano, a što sad? Tko će to sad Vas upisati? Tko će Vas umrežiti? Lijepo zvuči: mogli bismo, mogli bismo… Profesore, ali Vi napravite, je l'? Profesore, mi svi možemo biti izvrsni hagioasistenti, ali Vi to radite da ne moramo mi. Profesore, mi možemo napraviti i prekrasni centar za duhovnu pomoć, ali Vi to učinite – zašto da se mi mučimo? Važno je kako započeti: tamo na stolu ili preko e-maila? To bi bilo izvrsno! Lijepo je što postojiš, Tomislave !

*Kad polažem ispite, puno mi je pomogla Silvina skripta za prvi i drugi studij, a za treći studij bi isto tako željeli i mislim da Vi odlučujete o tome. Hvala Vam. Vaša slušateljica Ana

Profesor: Draga Ana, ja tu ne odlučujem, nego Silva. Kad god se uspije napisati ili netko drugi, bilo bi dobro sve dobre pismene ispite iz nekog rada pa najbolje umnožiti i dati ljudima kao priručnike.

*Župnik iz Šida htio bi centar, bio bi ekumenskog karaktera, župnik Nikica Bošnjaković.

Profesor: Sve u redu, ali ako se radi u crkvenoj zgradi, onda će ljudi misliti da se radi o katolicima.

*Iskustvo s autističnom djecom… Nemam osobno to iskustvo, ali znam da bi uskoro mogao doći u kontakt.

Profesor: S autističnom djecom – ono što je kod hagioterapije veliko to je: da ne ovisi uvijek o mozgu. Mozak je transfer, moju misao koju imam moj mozak prima preko moje psihe, mojih transfera koji su u mozgu, ali moraju biti i prije mozga. Pitanje je kako se duhovno može prenijeti na materijalno? Sjetite se kad imate neku misao, tu misao prenesete na riječ, riječ prijeđe u glas, glas tada imitira na mikrofonu to i to i vi možete čuti. Kod autistične djece obično je mozak oštećen ili je ona prvotna ljubav, temeljna ljubav oštećena, ali se neizmjerno može s njima raditi, zna se točno: kad im govoriš, oni čuju. Vladaju se kao da nisu čuli, a zapravo jako razumiju i čuju. Djeca koja su ozdravila od autizma svima pripovijedaju kako im je pomoglo samo to što su roditelji bili uporni, govorili, makar se nije primjećivalo da to dijete čuje – dijete čuje! Morate se odvojiti malo od psihofizičke razine i od mozga i shvatiti: duh čovjekov je slobodan! On može preko cijelog mozga funkcionirati, može samo preko amigdale, jednog dijela, a može i mimo toga još brže. Preko amigdale kad si ti u strahu pa moraš u trenutku odlučivati. Amigdala je taj prostor mozga gdje brzo reagira i djeluje na naše reakcije. Međutim, postoji da i mimo mozga možete čuti i dijete to neposredno razumije tako da mu se može neizmjerno pomoći. Tko to ne zna, mučit će se. Ako studirate psihologiju, onda to nećete nikada znati ni vjerovati da je to moguće, ali ako studirate pneumatologiju, onda ćete razumjeti da je to najnormalnija stvar. Pneumatologija – to je dakle duhovna dimenzija koja je svijest, to je svjetlo koje djeluje i mimo mozga, vrlo dobro, samo malo upornosti i dijete se počne razvijati. Sjetite se konačno da svaka pozitivna riječ i takvoj djeci, a i drugima rehabilitira mozak. To kaže i dr. Amen i drugi, ima puno toga: ja ću govoriti, ja ću moći govoriti, ja ću biti zdrav. Govorite djeci. Možda nakon mjesec dana, možda nakon godinu dana, sigurno se može doći do zdravlja. Na ovoj duhovnoj razini se može.

*Moja mala djevojčica od šest godina zna sebi govoriti da je glupa, to nije od nas mogla čuti. Čudimo se tome, odakle joj to?

Profesor: Od neke tete ili misli da je to jako pametno. Možda ona misli: ja sam glupa! Mala djeca ne razumiju, ali se to čini pametno kad to govori teta ili neki striček.

*Jučer ste govorili o akupunkturi što po sebi ne bi trebalo biti ništa loše. Zbunjuje nas da neki svećenici, a posebno biskupi grme protiv.

Profesor: Na njima je da grme, na tebi je da sijevaš. Trebaš znati što je što. Ja sam 40 godina predavao o okultnim praksama i znam što je što. Znam da okultno, nemojte se igrati s

time, i znam da su razne prakse, transcendentalna meditacija kao i drugo u hinduizmu, jako opasne, i znam da akupunktura, ako je samo fizička stvar, neće vam puno pomoći, ali placebo-efekt, to nešto znači. Isto; akupresura da pritišćete središte živaca, da oni djeluju. Akupunktura da stavite neku iglicu u središte – tu nema ništa posebno. Drugo je ako je taj čovjek studirao u Kini, pa je naučio tu izgovarati jednu riječ, ime kineskog božanstva, to je drugo – onda ti zazivaš zapravo pakao, e, to je zlo. Ako je to, kao što to neki naši doktori samo utiskuju iglu ili samo pritišću, nema ništa. Naravno teško je reći svakom liječniku da smije jer oni vrlo brzo, nemaju tog znanja malo šire pa brzo utonu i počnu izgovarati riječ, kažu bolje djeluje! Je, bolje djeluje, samo razara mozak. U transcendentalnoj meditaciji se to otkrilo, najprije se govorilo kako je to reproduktivna inteligencija, a onda su upoznali da je to strahovito degenerativna inteligencija, nešto malo poveća. Ti u onoj riječi izgovaraš ime božanstva, ti moraš nešto, prije nego uđeš u transcendentalnu meditaciju, pokloniti nešto bogovima, ti ulaziš u jednu religiju koja je zemaljska, koja je okultna, magijska – stradavaš! Razaraš svoj mozak, a ne znaš odakle je to, sve te sile koje su nepoznate uništavaju sinapse tvoga mozga, a onda zagađuju tvoju dušu. Dovoljno je samo misliti: budističke i hinduističke religije su jedna druga kultura i za Indijce vrijedi to, ali za tebe Hrvata – to će te uništiti jer mentalni sklop, mozak tvoj koji je 14. stoljeća izgrađivan drukčije, drukčije funkcionira. Sad ti donosiš nešto drugo – jogu, to uništi. Ma, vidim po ljudima koji u javnosti djeluju kod nas u Hrvatskoj, u politici, koji se bave jogom - nisu normalni. U novinama je bilo tko je to.

*Dragi profesore, mislim da hagioasistent može biti i osoba koja nije katolik, hagioterapija je znanost, isto kao i somatska medicina u kojoj su liječnici muslimani, židovi i ateisti.

Profesor: Morate paziti na razliku između somatske i antropološke medicine. Lijekovi pomažu, to može svatko, musliman ili drugi. U antropološkoj si ti, moraš biti moralno čist, moralno slobodan, moraš biti sam čovjek koji je ušao u transcendentale: u dobrotu, istinu, ljubav, ljepotu. Je li to ateist sposoban? Musliman? To su pitanja! Zato sam počeo s katolicima najprije jer sam tu siguran da imam slobodno polje. Ako jednom u povijesti bude drukčije, ja ću biti sretan. Pitanje je koliko je to moguće. Ja vjerujem da je to moguće, premda će biti puno teže s njima, premda ne mogu reći da je lagano i s vama. Kao što su oni utvrđeni u svojoj religiji, tako ste i vi u svojim privatnim pobožnostima, teško vas je izvući na široko Sveto pismo i kršćanstva i Crkve. Ako sam vas uspio privući, ja vjerujem da ću i druge. To je moguće prije ili kasnije, ali upozoravam, nije isto! U hagioterapiji ili antropološkoj medicini si ti lijek! Posrednik! U medicini je antibiotik lijek i šprica ili tableta – ne ovisi o liječniku. O liječniku ovisi hoće li biti humana ili hladna ta medicina.

*Govor o epigenetici, iako mi to teško pada… Ja sam, dakle, bila odgovorna za svoj tumor na mozgu. Možete li reći isto i Vi za Vaš rak gušterače koji Vam je dijagnosticiran 1969. u Münhenu?

Profesor: To sam jučer već odgovorio da se ne može samo tako gledati, za naše tumore nije odgovoran čovjek koji ima tumore, nego većinom , u 70 % okolina koja djetetu već od malena upisuje negativne programe u njegov genom. Onda te kasnije drugi vrijeđaju, uništavaju… Uzmite samo u braku: netko nasilnički vrijeđa, na poslu, okolina, mobing… Nemojte si umišljati da vi sami sebi pravite bolesti, nego ja bih više naglasio ono drugo: vi sami sebe možete izliječiti ukoliko iznad toga gledate i ne dopuštate da vas drugi uništavaju. Dakle, ako su roditelji i svi drugi upisivali u vašem djetinjstvu vaš genom, što kaže dr. Lipton, upisivali programe koji vas sada muče i stvaraju bolesti – vi možete sada protiv toga upisivati pozitivno: Ja sam zdrav! Ja mogu! Mogu biti velik! Uspjet ću, ozdravit ću! Upisujte to i bit će dobro.

*Dragi Profesore! Ovo je udruga za koju sam tražila dopuštenje i u kojem sam pisala i u e-mailu. Mogu li se služiti hagioterapijom? Žao mi je što ne mogu biti na studiju… Anita, Pag

Profesor: To je vjerojatno ova udruga Pakit trade, pomoć besplatna, Udruga Betlehem za trpljenje nevinih, ne govori samo o nasilju, nego nešto učini. To su, dakle, katolici koji pokušavaju nešto učiniti za ljude koji su u nasilju, a nadam se da ne uništavaju muževe u braku. To ti je najlakše, otjeraš muža iz braka, baš te briga što onda djeca nemaju tatu, nego da pomognu liječiti. Ako je ona uzela hagioterapiju za to, zašto bih ja bio protiv? Nije hagioterapija moja, ja radim na tome, ali to pripada cijelom čovječanstvu.

*Münhen treba hitnu pomoć, dopuštate li da osnujem Centar? Što ja trebam? Lijepo je da postojite! Renate Lose

Profesor: Zašto uopće pitate, nego pošaljite obavijest na Vrhovnu upravu da kanite osnovati udrugu. Rekao sam da možete ako i niste hagioasistenti. Onda potražite stručnjaka, hagioasistenta da vam radi tu. Za taj rad hagioasistenta trebate imati dozvolu, da se zna da ja stojim iza vas. Da ne biste radili kontraindikacije, imate ih dobro opisane u Dijagnozi duše pri kraju knjige ili na početku 5. poglavlja knjige.

*Profesore, što je misao ?

Profesor: Misao je plod ili produkt duha u nama, misao nema životinja, ni biljka – ima ju čovjek! Samo čovjek misli, iz duha izlazi, u duhu je izvor. Misao nije nešto što ti stvaraš. Imate iskustvo: nekad pokušavaš neku misao analizirati, ne ide; nešto misliti; ne ide; učiniti je plodnijom, ne ide. Drugi put samo osjetiš kako nadiru, nadiru, sve vam je jasno. Misao je dar, kao što imate u umjetnosti (slikarstvu, glazbi) nadahnutost ili inspiraciju, tako isto imate i u svakom čovjeku – misao je nadahnuće! Izlazi iz središta tvoga bića, iz tvoje duhovne duše. Kako to da preko dugih godina dolaze iste misli i vizije? Nastojte razlikovati prisilne misli. One nastaju ako ti je u djetinjstvu netko napunio tvoj genom: Ti moraš biti, ti moraš biti, npr. svećenik! Mogu nastati tamo gdje si ti u mozgu možda malo stradao ili iz podsvijesti prisilna misao – nju ne slušaj. Zdrava misao je slobodna – ona te podiže, prisilna te gužva, prisiljava,

čini nesretnim i to nije to. Kad Bog od tebe nešto traži, onda te čini radosnim, opuštenim, sretnim. Kada to napasnik čini, ljudi, onda se osjećaš nelagodno ili postaješ psihički bolesnik. Jednom stani pred Gospodina i pitaj: Gospodine, što ti misliš? Imaš li poziv za svećenika, to ne dolazi u mislima, već u cijelom tvome biću. Ja sam u cijelom svom biću osjećao: i u tijelu, i u duši i u psihi – ja bih to volio biti! Ja vidim sebe kako sam u ispovjedaonici i ponudio hagioterapiju. To su vizije. Bog nikoga ne prisiljava, nego oduševljava.

*Zlo je ništa, nema svoga postojanja. Može li čovjek biti opsjednut sa ničim? I kada, kako može ništa biti iznad mene?

Profesor: Morate razlikovati zlo od Zloga. Jedno je zlo koje ti misliš i govoriš. Drugo si ti kad misliš i govoriš zlo jer postaješ zao. Ti možeš opsjednuti druge ljude jer si bezobrazan i ne daš im mira, a onda tvoje zlo. Zlo ne postoji, postoji dobro. To je manjak dobra: ti sebe razaraš i onda razaraš i onoga kome to govoriš. Đavao može opsjednuti, a ne zlo kao zlo. Zlo je rezultat njegova djelovanja i zlih ljudi. Nije samo đavao opasan, daleko je gore kad te ljudi opsjednu. Đavlu kažem: Marš! i on ode, a ljudi su opasni, toga budite svjesni. Znate kad te napada na stotine načina.

*Padanje u Duhu Svetom. Puno puta bih se poklonila Bogu.

Profesor : Čovjek kada se klanja Bogu, klanja se prema naprijed. Ovo je kao protest nebu. Ne vjeruju masoni u đavla, nego da je Bog majstor svemira. Oni imaju svoje obrede, kad dođete među njih, oni imaju svoje formule kako razgovaraju, ne možete s njima razgovarati, ali imate tih masonskih društava koja su neka vrsta priprava, novicijata. Tu znaju biti čak i svećenici unutra. Ja sam bio u Ludbregu gdje su župnik i kapelan u tome, u Rotary klubu, oni su kandidatura (nisu Lions, oni su već više, novicijat). Rotary klub pravi velike večere i skupljaju novce i daju u dobrotvorne svrhe, a to je kako žele privući ljude. Zna se da su oni neprijatelji crkve.

*Rudolf Gering: Kad uđeš u tu akciju, moraš izmoliti u 20 sati Očenaš.

Profesor: Ne dajte se zarobljavati s formalnim stvarima. One neće pomoći ako ne izlaze iz srca.

*Profesorica sam kineziologije i sada znam da je moj pravi poziv rast kroz pomaganje drugima. Ovaj studij je probudio u meni zanimanje i za znanstveni rad, pa me zanima na kojem fakultetu bih mogla upisati doktorat, kako bi mogla doktorirati na hagioterapiji, osjećam da je to pravi izazov. Tako bih mogla spojiti teoriju, praksu i znanost. Hvala na nesebičnom davanju, velikoj snazi i praksi čime svjedočite kako naš jedini i veliki šef živi i djeluje ovdje među nama.

Profesor: Na kojem fakultetu studirati? Jozef Godlevski je jedan poljski svećenik koji piše doktorski rad Odnos hagioterapije i Nove evangelizacije. Na teološkom fakultetu u Vroclavu u Poljskoj njemu su prihvatili su taj rad. Znam da je na našem fakultetu u Zagrebu, jedna profesorica kateheze upisala rad iz katehetike upravo iz hagioterapije, i prihvatili su i mene su molili da budem mentor, komentor. Možete na Teološkim fakultetima bez daljnjeg, možete i na Filozofskom fakultetu. Tema mora biti znanstvena i cijeli rad mora biti znanstveno odrađen, ne pobožno.

*Pohvala profesoru što je sugerirao da posjete Kazalište u Zagrebu, zahvaljuju Bogu što im je dao profesora Ivančića i njihovog fra Antu što im je dao da vodi Zajednicu.

*Postoje nejasnoće kada kažete da se hagiopacijenta ne upućuje na molitve i sakramente, to razumijem, ali hagioasistentu treba molitva i sakramenti, a Vi tvrdite da molitva nije ništa.

Profesor: A joj, slušajte CD-ove gdje kažem da je vrhunska molitva… Vidite, dođem u zatvor a ne znam zašto, što je netko krivo čuo i razumio, nije lako biti profesor… To te svi osude. Sakramenti u evangelizaciji duboko liječe. Što liječe? Odnos između Boga i čovjeka, liječe vjeru, ali to nije hagioterapija, to je vjera, pastoral.

*Ne govorite nam o molitvi kao susretu s Bogom. Isus nas potiče: Molite i primit ćete, sakramenti su nam darovani kao sredstvo spasenja.

Profesor: Tako je kao sredstvo spasenja, a ne liječenja. Isus nas i liječi kroz sakramente, ali u odnosu na sebe, na Boga da vjerujemo da nas Bog ljubi, a ne u odnosu na čovjeka. Kad bi to tako bilo, sve bi bolnice bile pune sakramenata.

*U jednoj emisiji Željka Vas je pitala je li točno da nas od grižnje savjesti oslobađa samo Isus? Danas ste objasnili da nas je Isus otkupio… Da je Isus pred Ocem platio za nas. Tko ili što nas može osloboditi od grižnje savjesti osim Isusa? Hvala na odgovoru.

Profesor: Ne oslobađa Isus od grižnje savjesti, nego tvoja vjera. Dobro je čuti ovakva pitanja pa da vi vidite kako mi možemo krivo čuti. Kako je moguće da nešto što sam sto puta spomenuo, ona okrene suprotno. Teško je biti čovjek, vjerujte. Pokvareni telefon je tako prisutan.

*Dragi Profesore, zbog posla nisam mogla doći ranije, ali predivan Božji duh me doveo danas i mogla bih navesti bezbroj primjera koji su me takli i svaka riječ pada na plodno tlo. Ovo je čudesno. Jučer sam poželjela da nam pojasnite kamo idu naši dragi

nakon smrti. Zadivila sam se: govorili ste upravo nakon mojih želja i misli. Nije da se hvalim, ali da je to od Stvoritelja, Duha Svetoga sve sam razumjela. Hvala od srca. Puno, dar ste od Stvoritelj , lijepo je što postojite…. Sljedeću godinu nastojat ću biti cijeli studij, nastojat ću dobiti godišnji odmor, ovo je ono što me ispunja, čini sretnom, uživam.

*Bravo, dragi profesore, s toliko ljubavi govorite o Stvoritelju, Duhu Svetom, o Božjoj riječi, potičete ljude da je čitaju. Uvjerila sam se u Božju riječ. Dan započinjem čitajući. Sjetite se ono što ste jednom rekli: daj mi malo još od sebe kad sam umorniji. Tada sam doživjela kad sam uzela Božju riječ i upijala predivne darove. Hvala Vam, predivno je sve, uživam.

*Gospođa pita da je Isus rekao ako položimo ruke na bolesnike, da će ozdravljivati.

Profesor: Imate u Marku, liječiti bolest to znači, to nije nešto specifično za Isusa i Crkvu, zato postoje liječnici, nego je to bilo kao znak da je to Božji dar i da je Isus Božji sin, a ne običan čovjek. Čudesa su Isusa činila vjerodostojnim da je Bog, a ne da predaje sada pa da kažete da ste vi Bog. U Jakovu se kaže, ona tako govori, 5,14. Krivo, tamo se kaže da zovu prezbitere, svećenike neka mole nad njim, mažu uljem, pa će Gospodin pomoći. Ne kaže ozdraviti, nego pomoći će, oprostiti grijehe, a ne ozdraviti. Vi biste stalno htjeli dokinuti i klinike i liječnike. Krivo, da se iz toga ne može zaključiti da ta karizma postoji i da je naša. Ne može se zaključiti. Teološki je jasno da ne može. Sakrament bolesničkog pomazanja ne liječi tjelesne bolesti, nego tješi dušu da se ne boji smrti i Boga itd. Nego nekad može pomoći. Ja se sjećam jedne bake, ja sam stotine baka mazao svetim uljem, a ta jedna je ozdravila, već su svi očekivali da bi trebala umrijeti već im dojadila. Mazao sam je uljem i ona je ozdravila da su se svi čudili jer je baka prohodala pa su mi rekli da me više neće ni zvati. Ono što vam ja pričam: ne postoji zakonitost sakramenata, ti ne možeš reći: čovjek se razbolio, dat ću bolesničko pomazanje i ozdravit će, ne možeš reći! Ili čovjek je obolio, ja ću za njega moliti i ozdravit će, to ne postoji. Postoji nadnaravna Božanska zakonitost, ne naša ljudska. U našoj ljudskoj, da, dovedi čovjeka do dobrote, do ljubavi pa ćeš vidjeti da je ozdravio. To djeluje odmah od uzroka na posljedicu.

7. srpnja 2012. (večer)

Sjetimo se da nam je od ponedjeljka do subote navečer neprestano bio čovjek pred očima. A sad bi trebalo pronaći oca tog čovjeka, autora koji je tog čovjeka sazdao. Sad bismo htjeli posjetiti jednog divnog gospodina koji se zove Otac Nebeski sa svojim Sinom i Duhom Svetim te od njega čuti kako je to čovjek stvoren? Kako da razumijemo čovjeka, kako da pomognemo čovjeku? Čovjek nije naš. On pripada onome tko ga je stvorio. I ti ne pripadaš sebi, ti ne raspolažeš sobom. Ne možeš učiniti što ti hoćeš od sebe, nego što on hoće. Hagioterapija može uspjeti samo ako je totalno uključena u veličanstvenu silu duha, apsolutnog duha – Boga.

Pokušajmo na trenutak zastati pa sjetiti se samo tko je tvoj prvi Otac? Međutim, to je sad samo misao, ona te neće uvesti u neke nove sfere život, nego samo ako uspiješ Stvoritelja svijeta kao autora tebe, koji odgovara za tebe i kome ti odgovaraš za sebe, samo ako on postane tvoj ti, ti… jer dokle god govoriš o ljudima – on, ona , oni su daleki… Kad razmišljaš o ljudima i pacijentima, oni su ti predaleki. Onog časa kada rekneš čovjeku – ti i zagledaš se u njega, tada počinje preobrazba. Pogledaj Ocu Nebeskome u oči, učili smo da se to ne može očima u glavi, ne može se mozgom, ni ušima čuti, ni rukama opipati, ali smo učili da postoje oči duha i da se njima može dodirnuti Stvoritelja, uskrslog Isusa iz Nazareta koji je čovjek i Bog. Dodirni ga svojim pogledom. Smiješi li ti se Otac Nebeski ili je ozbiljan? Raduje li ti se što si tu ili te prekorava. Je li sretan što ti postojiš? On te ne prekorava. On nema ništa protiv tebe. On ima samo jednu boljku u duši – zašto ga ne pogledaš i rekneš mu: Ti si moj pravi otac! Zatrči se do njegova vrata, objesi mu se za vrat i rasplači se: Oče moj, neće me poznavati niti jedan hagioasistent, neće me poznavati nikakva hagioterapija niti antropološka medicina, samo ti, ti me znaš. U tebi jesam, do tebe sam pošao, tebi idem, ti… Govori mu ti dok ne vidiš da ti srce djeluje, da se događa čudo susreta. Dodirni ga i samo mu reci: Tu sam, tata moj. Tu sam. Nisam se izgubio u svijetu, našla me hagioterapija. Tu sam, tu sam za tebe. Otvori mu širom vrata svoje svijesti, reci mu: Za tebe je sve to, Oče moj. Dođi, večeras ćemo nešto dobro popiti. Oče, daj da prepoznam večeras tko si ti. I da u tebi prepoznam pacijenta, svakog čovjeka, Oče moj, dođi. (PJESMA: Aleluja!)

Čitav problem našeg odnosa prema Bogu je naša formalna vjera. Naučili smo moliti, meditirati i pjevati Bogu, ali nikad ne izađemo iza tih zidova i ne doživimo Boga, i to je tragedija. Ja znam kako vi večeras mislite kako ćete vi sada malo moliti, pjevati, meditirati, možda dođe neka pametna misao, neki lijepi osjećaj. Dragi moji, to nije hagioterapija. Od toga se ne živi. Ono što bih želio večeras, želio bih vas ozdraviti od vaše formalne nevjere. Pokušajte me pogledati u oči, zatrčati se prema meni i zagrliti me. Nitko nije došao. I koja je

razlika između mene ovdje, Oca Nebeskoga i Isusa? Nećeš ni k njemu doći, znam. Naše navike, molimo Očenaš, Zdravomarijo, malo meditiramo, malo sjednemo… To ubija vjeru. Moraš se probiti! Je li zbilja ovdje Otac Nebeski ili nije? Ako nije, bježi doma. Ako je, ne možeš ostati takav kakav jesi. Onda moraš doživjeti. A kako se stvari dožive? Bar to nije teško. Kako ćeš doživjeti ovaj buket? Pogledam ga, pomirišem, u-huuuu, kako je dobar! I gledam ga, i volim ga. Gdje ti je Otac Nebeski? Imate li vi uopće dušu? Gdje je ona? Gdje je Bog? Gdje je Otac Nebeski? Gdje je Isus koji izvrsno govori hrvatski, njemački, francuski, talijanski… Njemu ne treba prevoditi? Nećete se nikad probiti u hagioterapiju ako ne susretnete živog Boga. Samo živi Bog dovodi do toga! Mnogima sam dao svoju knjigu Susret sa živim Bogom i rekao da čitaju, doživljavaju, pišu odgovore na sva pitanja… Čitali su, pisali su, ništa nisu shvatili. Oni su to doživjeli kao rješavanje križaljke. Kao pametno čitanje teksta. Znate koliko nas ubija to što smo kršćani i što su nas naučili da Boga nema, da se u crkvu treba ići zato što su roditelji rekli da ima Boga i zato što svećenik treba od nečega živjeti pa mu daš malo milostinju da i on ima od čega živjeti tjedan dana. Što su ti rekli da je Isus u tabernakulu pa dođeš pred njega i točka, i onda gledaš u tu kutiju, ne znaš ni kuda bi s njome ni s njim. To nije to. Ako je duhovna duša skroz prisutna, nema gdje je nema, ako je duhovna duša sloboda, tvoja duhovna duša je u sutra, ona je sada na Grenlandu, ona je sada u Australiji, u Južnoj Americi, na Jelačić-placu u Zagrebu… Kako onda ne možeš vjerovati da je tu Bog? Tu je Otac Nebeski. Možeš li ga uhvatiti za ruku i reći mu: Hvala ti, Isuse, doveo si me u ovu dvoranu. Bilo je dobro. Ivančić se trudio. Je da nas je nekad kritizirao, ali neka nekad i treba. Oče, dobro je. Ja sam tri tjedna tako klečao da bih susreo živog Boga. Nisam više mogao trpjeti bez njega. Glupo mi je moliti Očenaše, krunice, čitati Evanđelje, a Boga nigdje. Ta nevidljivost Boga kaže D. Bonhoeffer da nas ubija. Kako ćete govoriti o Bogu, a njega nigdje. Gdje je Bog? Gdje je tvoja duša? Imaš li je? Kako ćeš doživjeti svoju dušu? Jesi ikad vidio svoju misao, jesi ikad razgovarao sa svojim mislima, jesi li razmišljao? Ako jesi, već si blizu Stvoritelja. Već polako dolaziš njemu i slušaš ga. I samo jedno zaželi, da probije tvoju gluhoću, tvoje navike u kojima nema Boga. Važno da si u ovoj prostoriji, važno da si u crkvi – ma, to je pakao. U crkvu se ne dolazi da se bude u crkvi, nego da se bude s Bogom, da se dođe u nebo. Da čovjek skine sa sebe staro željezo, staro prljavo odijelo i da sav bude Božji. Pokušajte ponovno, probajte samo govoriti riječ: Oče, Oče dragi. Ili se pokušajte sjetiti kako ste svome tati govorili kad ste bili mali. Kako ste mu govorili. I kad se on odazvao. Uzmi tu istu riječ i reci: Oče dragi… Ako vi meni večeras ne zaplačete, nema vama nikuda do ujutro u 6 ići. Zašto? Jer bez toga ne možete biti hagioasistenti. Ne možete liječiti duhovnu dimenziju čovjeka kada ste sami samo na materijalnoj razini. Ne možete, morate se probiti do duhovne dimenzije, morate naći, doživjeti, osjetiti Oca Nebeskoga… Tada ste sposobni razumjeti čovjekovu duhovnu dimenziju, i patničku dimenziju i tad ste mu spremni pomoći. Idemo još jednom, zovi ga imenom kako si nekad zvao svoga oca…

Sad ponovno ustanimo jer ako sjedite, ostat ćete usidjelice. Sada u sebi tiho šapćući izgovaraj riječ po riječ Očenaša, ali pazi, nemoj slušati sebe, nego slušaj kako Isus u tebi izgovara riječi. On ih je prvi izgovorio, to je njegova molitva, samo je Otac Nebeski njegov pravi otac. Tvoj je tek adoptiran… Ti šapći, ali slušaj njega kako on govori, ako on to moli. Ako ne čuješ, nema za tebe nade. Morat ćeš još pet godine studirati. Polako Oče naš… ali kad kažeš oče nije glas važan, nego osoba – to Isus izgovara, i to Ocu izgovara. On i Isus su jedno.

Kad dođeš do kraja, ponovi. Ponovno polako. Možda će se treći puta dogoditi onaj klik – evo ga, evo ga živoga. Radi se o tome – slušaj, to Isus moli, a Otac se raduje njegovu glasu, njegovim riječima, a to ti s Isusom ujedno i istovremeno govoriš. Trudi se. Nemoj odustajati. Vidjet ćeš, kad se najmanje nadaš, otvorit će se nebo nad tobom. Sjeti se da je Otac Nebeski tu, usred ove pozornice, usred stola stoji i gleda sve nas i kaže: Što hoćete od mene? Idemo sada naglas izmoliti taj Očenaš. Opet zajedno s Isusom, ali onako baš da vapimo: Oče, trebamo, neka se sveti ime tvoje, dosta je psovke, ljudi te psuju, Oče, volja tvoja, tvoje kraljevstvo i kruh svagdašnji… Ne da padnemo u napasti, izbavi nas od zloga… Baš onako, uporno, glasno, svi molimo na svim jezicima. (MOLITVA: Očenaš) A sada još jednom glasno i uporno ga traži: To mi udijeli, i to mi udijeli, i to mi udijeli i gledaj ga u oči kako reagira. Gdje je Otac Nebeski, tu je i Isus, Isus je na našoj strani, on moli s nama. Idemo još jednom. Mnogi će već tada doživjeti. To je kao da pukne neki stari oklop oko tebe, kao da zidovi, kao da se neka vrata odškrinu i odjednom je Bog tu. Ali moraš biti uporan. Idemo još jednom. Ali baš traži da svaka riječ u tebi odzvoni i gledaj njega kako reagira na vašu molitvu. To je jako važno. Tu sabranost moraš imati u sebi, bit molitve je sabranost. Sabranost je kao da uštekaš peglu u struju, ako je ne uštekaš, badava peglaš. (MOLITVA: Očenaš) Sad se samo sjeti što si to sve rekao Ocu Nebeskom, jesi li uopće bio sabran? Moraš probiti te zidove rastresenosti, uhodanosti, formalnosti. Što si govorio? Osvijesti sebi svaku riječ. (PJESMA: Aleluja)

Sad si korak po korak posvijestimo kako je Bog tebi najprije stvorio stopalo, noge, koljena, natkoljena, cijeli trup tvoj, vrat, glavu, oči, uši i sve to dok se podsjećaš, samo se sjeti da je u svaku od tih stanica udahnuo tvoju osobnost, udahnuo je tebe. U svaku stanicu tvoga tijela udiše tebe i u svakoj stanici svoga tijela ostaješ ti, to je tvoja osobnost. I dok tako gledaš, ne samo da si ti u svakoj stanici, nego po krštenju je i on jer je on tvoj Otac. Otac i majka su u nama, u našim genima su upisani, tako i Otac Nebeski jer si na njegovu sliku konačno rođen iz vode i duha. I samo pokušaj polako ići po djelićima svoga tijela i govoriti: I tu si, i tu si meni dao. I tu si… Ti si, Svemogući, u meni. Ti dišeš u mojim plućima. Ti se krećeš mojim krvotokom, ti iniciraš moje misli. Samo se potrudi. Ako treba, dodirni svoju ruku i reci: Ja sam tebe dodirnuo. To si ti u meni i ja u tebi. Dodirni svoja koljena: Pa to si ti, moj Bože, u svakoj stanici moga tijela. Ti! Samo si posvijesti kako je Bog posvuda i nema gdje ga nema. I samo se sjeti to je Bitak, to je sve postojeće. Ja sam prepun Bitka, Stvoritelja, Oca. Sve je njegovo u meni. Samo nemojte zaspati. Znam da ste umorni. I čim počnete moliti, dođe đavao da vas smiri u san. Bit će vam tužno ako se niste trudili da sretnete vlastitog Oca, tu apsolutnu ljubav, istinu, dobrotu. On je Bitak, on je tu u tebi. Uzalud si učio ovih dana ako on nije tu kraj tebe. Zato se potrudi, ne daj si da zaspeš. Udahni duboko, ne daj se. Samo se sjeti: Tu si, Oče. I tamo gdje si bolestan reci: Oče, ispuni još jače one moje stanice koje su postale nezdrave. Oče, tvoj duh neka izliječi moj duh u mojim stanicama. Reci to par puta Ocu jer kad si ti čuo da je on to čuo, tad se to događa. Badava ti Bogu govoriš ako ti nisi čuo i ti ne otvaraš svoje stanice njemu. Čim čuješ da je on čuo, ti otvaraš svoje stanice i on udahnjuje silinu bitka u tebe. Pusti neka te čitavoga ispuni Bitak, transcendentali, dobrota, ljubav, istina, zdravlje, sve što je dobro. Osobito tamo gdje si bolestan: psihički, fizički, duhovno. (PJESMA: Aleluja)

Sada slušaj kako ti Isus kaže: Otac je odlučio dati vam kraljevstvo. Tebi će dati kraljevstvo da budeš kraljica ili kraljević. Što to znači imati kraljevstvo? To znači da imaš vlast nad grijesima, bolestima, nad zlom, da gaziš po svoj neprijateljskoj sili. Imaš pravo

zapovijedati zlu i svemu što je negativno i sve što ima Bog, to je dao tebi. Samo slušajte riječi i pitajte: Što ću ja sad s njim? Što da radim s kraljevstvom? Onome koji vjeruje sve je moguće. Vjerovati znači gledati kraljevstvo Božje, vjerovati, gledati – to je projekt, Otac je odlučio dati ti kraljevstvo, gledaj ga kako ulazi u tebe, sila, Božanska sila ljubavi, dobrote, istine, ljepote, pravde… Kako te duhovno zdravlje ispunja. Gledaj, samo se otvori. Vjerovati znači otvoriti vrata onome projektu koji Bog ima s tobom. Otvori se, dopusti da uđe u tebe. A onda se sjeti da je Bog zapravo sve, on je taj Bitak, živa osoba, pokušaj disati i udisati u sebe tu osobu, njegovo kraljevstvo i dobrotu, ljepotu, ljubav. Udišeš da imaš taj tjelesni osjećaj kako tvoja duša upija uz tebe ono što je Isus donio, diši dobro i duboko da ti ne zapne negdje kraljevstvo u nosu. A onda osluškuj polako na uši, duhovne i tjelesne, dolazi, dolazi. Bog je onaj koji dolazi. Kraljevstvo Božje dolazi. Otac dolazi. Kraljevstvo Božje je Duh Sveti i Isus. To je Isus sa svojom riječi, Duh Sveti sa svojom snagom i silom. To je kraljevstvo Božje. Upij ih obojicu, zagrli ih obojicu. Slušaj kako ti riječ Isusova govori: Otac je odlučio dati vam kraljevstvo. Dajem vam Duha Svetoga, dajem vam Isusa. Udahni ga, slušaj ga ušima, gledaj ga očima – tu je. Svoje čežnje upali da upijaju njegovu ljepotu. Pusti neka svaka stanica tvoga tijela bude ispunjena tim duhovnim kraljevstvom – Isus i Duh Sveti. Najprije je Otac poslao Isusa da te oslobodi grijeha, da nemaš straha, onda Duha Svetoga da budeš kao Isus, da budeš preporođen, da dobiješ silu odozgor, da se rodiš iz duha i vode jer ako se ne preporodiš iz duha i vode, ne možeš ni shvatiti duhovnu dušu niti je liječiti. Tko se ne rodi odozgor, ne može vidjeti kraljevstvo Božje, ne može ući u kraljevstvo Božje. Dopusti da te Duh Sveti preporoditi, da tvoje krštenje odjednom proradi, da počneš rasti, sakrament krizme da u tebi proradi, sila odozgor. Dođi kraljevstvo tvoje znači otvoriti vrata i reći: Evo ti, uđi. Pružit mu ruku: Dobro došao, Isuse. Duše Sveti, i ti si tu. Krasno, obojica ste, 'ajmo slaviti. Duše Sveti, poslao te Otac. Isuse, i tebe? Vi ste kraljevstvo njegovo!? 'Ajmo osloboditi sve detalje moga bića. Vi ste Bitak. Vi ste prekrasni transcendentali. Sve ono čime mogu liječiti čovječanstvo – to ste vi. Isuse, Duše Sveti, uđite k meni, osposobite me sada. Samo reci slobodno: Dobro došao, Isuse! Vidjet ćeš, polako će se u tebi otvoriti prostori duha jer tijelo ne da, tijelo je zarobljeno grijehom i ono ne da da se otvoriš i da to čuješ, da vi imate to iskustvo duha. Dođi, kraljevstvo tvoje. Duše Sveti, dođi, dobro došao. Bit će nam dobro. (PJESMA: Izlij Duha svoga, obnovi nas sve)

Krenimo sada po redu. Sjeti se – ti si osoba. Što to znači da si osoba? Ti kažeš: To sam ja! To si ti koji odlučuješ što će se u tebi događati. Ti odlučuješ što ćeš misliti, govoriti, sjediti ili stajati. Hoćeš li biti rastresen ili sabran? To je osoba. I sjeti se još nešto, osoba, to si ti, samo ti kao osoba možeš pozdraviti Duha Svetoga i Isusa. To ne može tvoja savjest, to ne može tvoj karakter, to ne mogu tvoje noge. Oni su svi mrtvi. Osoba je svjesna, samo osoba je ona koja može primiti. Osoba je gospodar, ona je gazda u tebi. Samo se sjeti – to sam ja. Samo reci: Isuse, ja odlučujem! Slobodno dođi. Duše Sveti, slobodno uđi. Ti kao osoba se sad susrećeš s osobama Oca, Sina i Duha Svetoga, ti s čitavim Stvoriteljem i Bogom. Pusti, duboko udahni i reci: Dobro je! Što ćemo sad? Neku večeru prirediti? Može! Ako ti to nikako ne ide i ne možeš doživjeti tu prisutnost Duha Svetoga i Isusa, tada zazovi Gospu: Marijo, kako si ti to mogla vidjeti Gabrijela? De, ti to meni reci. Kako je on to tebi došao? Jesi ti to samo čula ili i vidjela? Očito si vidjela. A kako da ga ja vidim? Kako se može vidjeti duh? Ona će ti reći: Bar je to jednostavno! Samo što ti misliš samo na želudac, onda ti ne možeš na

duha misliti. Dosta je da se samo sjetiš: Ja, ja nisam tijelo. Neeee, ja nisam glava ni noge. Što sam ja? Duh! Svijest. Sloboda. Gospodar mome biću, odlučujući, ja, to sam ja! To sam ja. A ti, Isuse? Dođi. Kako si mi, Isuse? Jesi se umorio ovih dana? Trebalo je od ponedjeljka gnjaviti sve ove oko nas, je l'? Kako si mi, Gospodine? Probajte čuti kako vam odgovara. To me fascinira. Kako si, Isuse? Probaj čuti. Duše Sveti, kako si ti? Sjeti se samo, kada ti dolaze neke misli, a da ti hoćeš ih prihvatiti i razmišljati, onda one ulaze, o, onda kad ti dojade i kažeš: Ajde bjež' te misli, moram spavati, bjež' te od mene, ne mogu više, dosta mi je. Misli su duh. Isus je Očeva misao koja je postala riječ. I Duh Sveti je misao i riječ Oca Nebeskog i misao Oca Nebeskog kako je postao i djela. I Duh Sveti ti hoće pomoći da ti djelatno doživiš Oca Nebeskoga i Sina. Prepusti. Dođi. Neka ti govori. Neka ti kaže. (PJESMA: Tota pulchra es Maria)

Izvolite sjesti, ali ne spavati, nego sjesti sam rekao. Nemojte sad kad sjedate, onda onako sjedat: Joooj, kako sam se umorila. Onda Isus kaže: Dobro, onda bjež' mo. Uzme za ruku Duha Svetoga i veli odoše. Ne, nego reci: Večer je. Večeras imam specijalne goste. Kraljevstvo Božje. Sin Božji i Duh Sveti. Krasno. Večeras ću biti budan do jutra. Popit ću deset kava, ali ne smijem zaspati. Da bismo sve to mogli, potrebno je sad prijeći na drugi dio. Prvo smo, dakle pustili u osobnost, međutim, ako je savjest opterećena, ako je srce koje je središte tvoje osobnosti opterećeno grijehom, zlom, negativnim mislima, onda su ta vrata zaključana. Bog ne može ući tamo kamo mu ti ne dopustiš. Pita rabin svoga učenika: Reci mi, je l' Bog posvuda?, a kaže učenik: Da! A, gdje Bog nije?, a kaže: A, kako može ne biti? Kaže mu rabin: Tamo nije gdje ga čovjek ne pusti.

Bog je stvorio tebe slobodnog i dopustio da ti raspolažeš, da čak i Boga možeš odbiti. Možeš reći: Isuse, meni se drijema i točka. Idi svojoj Majci. Večeras ne kuham ništa. Ili možeš reći: Dođi, prijatelju, dugo se nismo čuli i vidjeli. Dođi, moram prodrijeti do tebe, moram te vidjeti kakav si, moram dodirnuti tvoju haljinu, moram te malo po leđima, ovako udariti rukom da znam, to si ti. Na ramenu ti staviti ruke. Šefe, kako si mi? Je l' te smijem poljubiti, Isuse? Ako ti je Magdalena smjela noge, ja valjda smijem barem bradu. Sad je važno samo jedno da mu kažeš: Žao mi je, žao mi je što u meni nije istina, što u meni nije dobrota, što u meni nije ljepota, što u meni nije ljubav. Baš mi je žao. Oprosti. Oprosti što u meni nije Bitak i zato nisi ti u meni, i oprosti što bih ja htio umjetno tebe dobiti i ja bih htio nekako da misli tvoje, moje o tebi budu u meni. A, ne! Ti osoba trebaš biti u mojoj osobi i zato te molim oprosti mi! Oprosti mi moju laž, oprosti mi zloću, oprosti mi ružnoću, oprosti mi mržnju, oprosti mi tvrdo srce koje nema vremena za tebe, koje se umori nakon tri minute. Oprosti mi. Oprosti grijehe koje sam ostavio na svom bračnom drugu, vrijeđao sam ga. Oprosti mi grijehe koje sam ostavio na braći i sestrama. Žao mi je. Oprosti grijehe koje sam ostavio na svojim roditeljima, često sam ih vrijeđao u mislima, riječima, djelima. Oprosti mi. Oprosti mi kada sam ovih dana mrmljao na prof. Ivančića dok se on trudio da mi protumači sve. Oprosti kad su mi išli na živce ljudi pokraj mene. Oprosti kad sam mrmljao što je krevet tvrd, soba mala, a vruće, vruće i vruće. Oprosti. Oprosti. Oprosti što se još nisam trudio u svome životu da te susretnem kao prijatelja, ali večeras te želim susresti, Isuse, tebe i Duha tvoga. Kraljevstvo Božje. Hoću! Moram!

Predajte Isusu svoje grijehe. Onda gledaj kako njegova krv, presveta krv pere svaku ljagu, prljavštinu na tebi, to je drugo. Gledaj kako to curi njegova krv i pere te bolje od bilo kakvog praška za pranje. I kad su sve mrlje nestale i kad je tvoja lijenost da ne primiš Gospodina nestala, sad gledaj kako ti Bog stavlja bijelu haljinu na tebe. Krasnu, čistu, nevinu haljinu na tebe. Obuci je. Obuci je. Pogledaj kako si lijep. Osobito vi, dame, kako ste lijepe, Bože moj. U haljinama, fine, duge rukave, dakle nisi gola na rukama, ne! Ma, duga haljina do peta, dakle ne vide se koljena, ne boj se. Ništa se ne vidi čega se moraš stidjeti. Sve je pokriveno. Sve je divno, a miriši po nebu. Obuci je i pravi se važan. I sad kad ti je savjest čista, sad kad je nekako u tebi novo sve, sad reci: Isuse, dođi!

Ja uvijek doživim njegovu prisutnost, strašno, neobično, neposredno onda kada samo kažem, obično klečim pred tabernakulom ili sjedim i kažem: Gospodine, dođi, govori mi. Nekad moram čekati tri minute, nekad pet, nekad dvije. Točno osjetim kao nekakav oblačić da ide od tabernakula prema meni. Oblačić njegove prisutnosti. Kao da ulazi u mene i ispunja me cijeloga i tada redovito imam genijalne misli, mogao bih cijele knjige pisati. Snagu, svježinu, novu čistoću, ljepotu. Došao je. Probajte tako. Gledajte. Obično se govori u Bibliji da Bog govori na oblaku, dolazi na oblaku. Djeca u Međugorju kažu da Gospa najprije pošalje malo komadić svjetla nekoga, bljesak, a onda na oblaku uvijek dolazi. Isto vidite Gospu u Lurdu, na oblaku. Gospa u Fatimi, na oblacima. Na oblaku znači da je transcendentna, da dolazi s druge strane, s neba. Tako i tu. Dolazi. Kao u nekom oblačiću i ulazi ta čudesna, čudesna snaga duha i ispunja te svega. Dopusti si to. (PJESMA: Izlij Duha svoga, obnovi nas sve).

Moramo opet ustati inače ćete mi zaspati. Sad se sjetite organizma duhovne duše. Središte vaše osobnosti je, a to je središte čitavih vas, srce. A srce je prostor koji želi upiti ljubavi. Upiti, upiti jer srce je uvijek žedno ljubavi. Neizmjerno puno ljubavi treba, osobito ljudsko srce jer nikada nije dovoljno ljubljeno. Ono nema kraja, beskrajno je, veliko, više nego ocean. Nikad mu dosta. Upiti, upiti, upiti ljubav. Večeras, uvijek su nas učili ljubiti, ljubiti, ljubiti druge. Naravno da nisam nikoga ljubio jer Sv. pismo kaže: Ljubi bližnjega svoga, kao sebe samoga. A sebe nisi nikada ljubio, prema tome, uvijek si morao druge ljubiti. To je temeljna pogreška. Upij danas ljubav. Bog je cijeli samo ljubav. Što to znači? On je netko tko se daruje. On uživa da ga netko hoće primiti. Bog uživa napraviti ružu, cvijeće bilo kakvo, vama darovati dijete, Bog uživa darovati zdravlje, mir, sreću, a to su darovi njegovi, to nije ništa. Nego, on sam želi ući, ljubav, to je on kao osoba, želi u tebe ući kao ocean ljubavi, neizmjernosti, ljepote, nježnosti, 'ajd ga primi. Pazi, poljubit će te, nemoj se igrati. Pomilovat će te, zagrlit će te. Slušaj tople riječi kako ti govori. Nikad tvoj otac nije takve lijepe riječi govorio, tvoja majka nije mogla. Slušaj kako to Bog kaže kako te voli. Kako oduvijek čeka i da je sad sretan što je prof. Ivančić konačno te doveo do toga da se otvoriš njemu. Ti trebaš, trebaš, trebaš ljubavi. Samo se sjeti: Ljubio si me i prije nego sam postao, i kad sam začet, i kad sam se rodio. I stalno, stalno, stalno. A moje srce je bilo zatvoreno. Ja sam mislio – ja tebe moram voljeti, ja tebe moram voljeti. Uvijek sam mislio da ti trebaš ljubav, a ti ne trebaš ništa. Ti jedino trebaš otvoreno srce da se dijeliš, dijeliš, dijeliš. Jer ti si ljubav, a ljubav je dijeliti, dijeliti, dijeliti, primati, primati, primati. 'Ajd primi ga. Neka te zagrli, hajd. Neka te pomiluje po licu da vidiš kako to izgleda. Slušaj kako ti priča nježno, toplo. Slobodno ga pitaj: Oče, hoću ja doći u nebo? Isuse, hoću doći u nebo? Slušaj kako ti kaže: Pa ti si lud. Ti već

jesi u nebu. Što ti je? Pa jesam ja tvoje nebo? Pa ne možeš promašiti nebo. Kako se možeš bojati? U nebu si sad. Joooooooj, Isuse, a poslije smrti? Jooooooooooj, nemoj govoriti, bit će ti prekrasno, poludjet ćeš od sreće. A jooooj, Isuse, a što da ti sad učinim? A on kaže: Ma, samo dopusti da ja tebi učinim sve najbolje u tebi. Da tamo gdje je manjak zdravlja, duha, ljepote, dobrote, pusti da to sve ja, sve, sve ispunim. 'Ajde pusti mi, kaže Isus. Isuse, a kako se to radi? Ma jednostavno, samo mu reci: Evo, Isuse pa radi što hoćeš? Kako to radiš kad dođeš kirurgu? On kaže: A, moram Vas operirati! Što ti kažeš? Dobro, evo Vam moje tijelo. I lijepo on ti da injekciju, ti njemu poklanjaš svoje tijelo. Neka radi što hoće. Strašno. Reci: Isuse, evo ti. I duša i tijelo. Liječi. Ozdravljuj. Čini. Znate pjevati onu: Hvaljen budi, o Bože, kralju naš? (PJESMA) To je malo Babilonske kule, ali bit će bolje. (PJESMA: Aleluja)

Izvolite sjesti! Ispričaj Isusu koji je sada u tebi, nadam se da vidite ta velika vrata srca u vama. I nadam se da shvaćate. Moraš se ispuniti ljubavlju. Ispuniti ljubavlju znači vjerovati da on misli dobro s tobom, da je on tebi davno oprostio svaki tvoj grijeh, da ti neće nikada uračunati ni jednu krivicu, da će on sve popraviti što si ti zlo napravio. I da samo jedno očekuje od tebe: da mu vjeruješ da te ljubi i da smije ući k tebi i izliti u tebe čitavo kraljevstvo. Samo to. I tko god je od vas tako, dakle vjernik, taj će reći: Pa daj! Sinko oprošteni su ti grijesi, kaže Isus. I to svi vjeruju osim kršćana. Sad mi moramo to povjerovati. Znači, oprošteno mi je? Daa! Isuse, želiš biti kod mene? Daaa! 'Ajde sjedi, Isuse, pa ću ti pričati što sam sve ovih dana čuo od prof. Ivančića. Bilo je to strašno. Što ti, Isuse, misliš o antropološkoj medicini? Kako ti se sviđa naziv hagioterapija? Isuse, smatraš li ti da sam ja sposoban drugome pomoći? Pa vidiš da ni sebi ne mogu. Evo, još nije ni deset sati, a već spavam. Kako ti to misliš? U svakom slučaju, hvala ti što računaš na mene. Ti si sto put bolji od mene, više me cijeniš nego ja sam sebe. Ti si rekao Isuse: 'Tko spasi jednu dušu od grijeha, spasit će sebe', a ja ću kao hagioasistent spasiti tisuće duša i ljudi. Kolika je to sreća. Meni u ruke stavljaš sudbinu tolikih ljudi, Isuse.

A, što misliš, Isuse, da čekam jesen, pa osnujem Centar ili odmah čim dođem kući? A, hoću li uopće na jesen živjeti? Isuse, a što ću ako mi dođe neki suicidalni slučaj, a njih je opasno primati? Ako krivo što napravim, ako ne znam točno što treba napraviti, oni se mogu ubiti nakon toga. I ja se mogu osjećati krivim. S time se nije igrati, Isuse. Što da radim? Ahaa. Ti želiš biti sa mnom, Isuse. Ah, to je dobro. To je dobro. Znači, neću ja sam to raditi, nego nas dvojica.

Isuse, a što vi u nebu radite? Reci ti meni. Je l' vam dosadi? Nema ni dana ni noći. Je l' tamo tko spava? Imate li gore isto međunarodni studij? Tko ga drži? A, sv. Rafael. Ahaa. On je za medicinu. Aleluja!

Isuse, hoćeš da ti ispričam jedan vic? Hoćeš onaj o Fati ili onaj o Muji? Al' nemoj se jako smijati da ne sablazniš ove ljude u dvorani, Isuse. Isuse, hoćeš ti biti kod kuće kad se ja vratim sutra? Ili večeras, a moj muž počne vikati gdje sam tako dugo?! Hoćeš me štititi? Hoćeš! 'Ajde, bravo!

Isuse, je l' vi što gore u nebu jedete? Ja volim dobro nešto pojesti, znaš. Koja vina pijete gore? Isuse, reci nam, zašto si ti stvorio nas ovako puno? Tko će s tolikom masom od sedam milijardi ljudi još nešto? I tko će s ovolikim hagioasistentima? Jooooooj, petsto nas kad se

raspodijelimo po čitavoj kugli zemaljskoj, Gospodine, pa neće od bolesti ostati više ni komadića. Što ti to zapravo želiš? Kako si to stvorio svijet? Eno se Isus negdje smije dolje. U ženskom glasu. Ako hoćete doživjeti, morate razgovarati sasvim normalno. Čim vi počnete onako moliti pa sv. Hildegarde, pa sv. Brigite, pa krunice, on odmah kaže: Bjež'mo! S ovim se ne može ništa! Tu nema razgovora. To ti samo brbljaš: du-du-du-du. Pa njemu dosadi. Što će gledati u tebe, a ti moliš Zdravomariju? Kad okrenem Radio-Mariju, a onda mole krunicu polako tri žene, a četiri muškarca, oslobodi Bože. Odmah zatvorim. Radije ću ja to sam napraviti. Kako je tek Isusu kad ti počneš: Zdravo Marijo, Sveta Marijo. A on kaže: Mama, idemo mi dotle večerati dok oni to završe. Isus je totalni čovjek. I samo kad na toj razini s njime razgovaraš, onda je to molitva i onda ćeš ga doživjeti. Iskusiti blizinu. Sasvim normalno pitaj ga, slušaj ga.

Isuse, sjećaš li se kad si ono bio u Petrovoj kući? Sjećaš se? I nisi imao što večerati. Sjećaš se i toga? Jer je punica u gripi ležala. Je l'? I Pero te odveo do njezine postelje, je l' da je? Ti si stavio ruke na nju i ona ustala i posluživala. Isuse, sad te molim u mome duhu, u mojoj savjesti, u mome tijelu pogledaj te bolesti. Ja ću te odvesti kao Petar svojoj punici. Od jedne moje bolesti do druge. Od jedne slabosti do druge. A ti stavi ruku i izliječi me, molim te . Idite s Isusom to i napravite to. A, sada s Isusom pođite od jednog organa do drugog. Pokušajte najprije vitalne organe mu pokazati. Osoba, život, savjest, srce. Gdje god te netko uvrijedio reci: Gle, Isuse, to me boli. Promatraj ga kako on stavlja ruku na to, kako on to liječi. Gle, kako promatra tebe kao osobu, a ranjen si, ranjen si, joooj. Gle, kako promatra tvoj život, a tvoj život je kao popucana mreža. Gle, kako gleda savjest. A joooj, kako je isprobadana grijesima. Gle, kako tvoje srce on promatra i kaže: Jooooj. I sva ljubav iscuri iz njega. I gle, kako kaže: 'Ajmo mi to iscijeliti, evo moga duha ću staviti da iscijeli slabost tvoga duha, tvoje duhovne duše. Samo gledaj i reci: Isuse, da, da, daaaa kao što je Pero gledao u punicu kako, kako ozdravlja. Tako ti gledaj u svoje srce, u svoju osobnost, u život, u savjest i samo uživaj. Kreni iza toga na svoje kognitivne organe: intelekt, razum, na savjest, na svijest. Pazi! Da bi vidio neki organ duhovne duše, ne možete duha vidjeti bez neke osjetne slike, to je temeljna istina epistemologije, znanosti o spoznaji. Ne možete ništa duhovno misliti, a da nemate neku osjetnu sliku o tome. To znači, ti moraš kad kažeš srce, onda ne možeš to ostaviti… srce kao nešto u zraku, to nije riječ. Srce, gledaj nešto u tebi tako koje bubri, čini, stvara i prepuno je, prepuno života i želi, želi se predati drugome, želi najprije upiti od Isusa svu njegovu snagu da bi se darivalo druge. Ti moraš imati tu sliku, bez slike ne možeš doživjeti ni Boga ni ništa drugo. Sliku savjesti, kao da vidiš glas i netko u tebi koji govori: To ne! Ovo da! Bravo! Jooj, ovo nisi trebao! Moraš vidjeti život vječni, to je nešto što kako ti se kaješ za grijehe, a život je samo tamo razlije, oprostiš nekome, a život se tamo razlije kao neka prekrasna rijeka. Razlijeva se, razlijeva po tebi i čini te vječnim, besmrtnim čovjekom. Moraš imati sliku. Zato je Bog postao čovjekom da ga gledamo kao čovjeka. Apstrakcija bez slike ne može jer mi smo ljudi s tijelom. (PJESMA: Izlij Duha svoga, obnovi nas sve)

Možemo ustati! Pogledajte tko je lijevo, a tko je desno od tebe. Ako vam je zgodno, pružite jedni drugima ruke i recite: Ćao! Bog! Zbogom! Sretan put! Sada vas molim, toliko ste dugo bili s Isusom i Duhom Svetim itd., s kraljevstvom Božjim. Razmislite – što ćeš pokloniti za rastanak sada jer se rastajemo? Što ćeš pokloniti onom lijevom, a što desnom, onom ispred

tebe, a onom iza? Što ćeš im pokloniti, ima li nešto u tvome srcu? Jesi išta dobio? Što si radio ovdje cijelih sat i pol? Izvadi i daruj im! I reci: To ti darujem! 'Aj, baš me zanima što ćeš im dati? A sada, sada se sjeti, a što bi sebi, što bi sebi za sretan put poklonio, kad prestaje ovaj seminar? Meni su poklonili na imendan, vidjeli ste, suncokrete, danas prekrasne ruže. Što ćeš ti sebi pokloniti sad kad odlaziš nakon ovog studija? Što ćeš si pokloniti? Kad to pitam, mislim na duhovne darove i to ne na darove, daleko nešto više još od darova samo. 'Aj pokloni sebi svoju duhovnu dušu, 'aj molim te, oživi svoju duhovnu dušu, toliko je bila zanemarena, toliko ubijana, toliko nesposobna. Tijelo jede, pije, spava, oblači se, kupa se, odmara se, a duša? Jezik brblja, brblja molitve, molitve, molitve, a duša? Isus dođe u tvoja usta i onda nestane, ne puštaš ga u dušu. Što ćeš večeras pokloniti sebi, molim te? Hoćeš li si pokloniti vječni život? Hoćeš si pokloniti osobnost, svoju osobu slobodnu od svih mogućih ponižavanja koja su ti davali, od onoga što te ranilo, ostavilo teške, teške traume iz prošlosti? Hoćeš si pokloniti slobodu? Odsad ću biti slobodan. Baš me briga! Hoćeš si pokloniti slobodnu savjest, čistu? Intelekt koji razmišlja? Razum koji traži? Hoćeš si pokloniti slobodu? Svijest tko si? 'Aj pokloni si jednu čistu spolnost, ne seks, nego spolnost. Intimu. Ljepotu nježnosti. Plodnosti. Ženstvenosti. Muževnosti. Pokloni si kreativnost. Pokloni si karakter koji je čvrst i odlučan. Pokloni si memoriju. Slobodu od negativnih doživljaja i onda da bude puno više dobrih doživljaja. Umnažaj ih. Pokloni sebi vječni život. Nikad više ne sumnjaj da ćeš doći u nebo. Ne gledaj nikamo drugamo, nego u nebo. Ne okreći se nikad natrag. Grijehe ostavi iza sebe, a ti idi naprijed. Pokloni sebi duboku vjeru da gledaš sebe kao projekt. Daruj si večeras nadu. Večeras kad dođeš kući pa makar razbio ogledalo, ali svakako, poljubi se. Zagrli svoju dušu večeras. Zagrli svoju savjest. Zagrli svoju osobnosti i reci: Tooo! Ja uvijek kažem: Tomislave, volim te! Jooj, al' kad on mene zagrli, ne mreš disati! Zagrli sebe. A onda na kraju daruj si Isusa. Isuse, u pričesti si došao k meni. Ti si tu. Ti ne možeš otići. Rekao si: Tko jede moje tijelo, ja ostajem u njemu i on u meni. Pokloni si njega večeras. Isusa. Reci svojoj duši: Evo ti. Imaš Šefa moga. Evo ti Ivančićeva Šefa. Pokloni si. Pokloni si novog Oca Nebeskoga. Dušo moja, evo ti Otac. Ovo ti je tata. Pokloni svojoj izranjenoj duhovnoj duši Duha. Svetoga Duha. Neka sve rane i sve prostore i sve manjkove ispuni. Što ćeš si pokloniti večeras? Baš me jako zanima! A onda se opet okrenimo jedni drugima pa pronađi najljepši doživljaj koji si imao od ponedjeljka do danas pa ispričaj, al' na kratko, pazite vi, dame! Što kraće, tri rečenice. Znaš... Bilo je ovo, ovo, ovo. Taj me doživljaj dirnuo i ostavio dubok, dubok utisak u meni. Šššššššššššššššššššššššššššš. Idemo dalje. (PJESMA: Aleluja)

Pokloni sebi na kraju večeras vrhunskog hagioasistenta. Reci svojoj duši: Učit ću! Vježbat ću! Sve ću, sve ću proći da ozdravim! Dušo moja, darujem ti večeras, na kraju ovog studija vrhunskog hagioasistenta. Evo ti ga. Vidjet ćeš. Izgradit ću ti ga ovih dana. Recite to, evo ja vas čekam. Ne idi drugima, nego sebi. Ako duša ne vjeruje, a ti joj objasni što ćeš sve učiniti. Vidjet ćeš, dušo, imam zapisano, kupila sam si cd-ove, imam Ivančićeve knjige. Vidjet ćeš. Odlučio sam. Svako jutro ću imati pola sata vremena. Ma, vidjet ćeš. Dušo moja, vjeruj mi. Zapanjit ćeš se kak' sam se promijenio. Daruj sebi vrsnog hagioasistenta, molim te. Nemoj bilo kakvog. Vrsnoga. Nemoj ići drugima. Sam se izliječi ovih dana. To je najljepše. (PJESMA: Tebe Boga hvalimo)

Na kraju ja vama darujem sve što sam predavao i sve čime smo vježbali, sve vam predajem. Sve vam darujem za sretan put. A sada, okrenimo se Ocu Nebeskom i recimo mu:

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen. Gospodin bio s vama. I duhom tvojim. Neka vas blagoslovi Svemogući Bog: Otac i Sin i Duh Sveti. Amen! Laku noć i sretan put.

Četvrti međunarodni studij hagioterapije: Antropološka medicina i hagioterapija FORMACIJA

Voditeljice: Lela Crnek i Silva Vrdoljak

3. srpnja 2012. (jutro)

Lela CrnekPoštovani sudionici Četvrtog međunarodnog studija hagioterapije, srdačno vas

pozdravljam u ime moje kolegice Silve i u svoje osobno ime. Čast nam je i radost ovo vrijeme provoditi s vama, prenositi vam naša iskustva hagioterapije i sigurna sam da ćete s ovog studija otići s jednim velikim oduševljenjem. Nadam se da neće biti samo onih nekih pet o kojima se govori i govorilo, nego da će svih 520 ljudi odavde otići ispunjeni duhom ljubavi za čovjeka patnika i da ćemo svi zajedno krenuti mijenjati ovaj svijet. Nas dvije ćemo najprije nešto govoriti o formaciji u hagioterapiji, dakle kako se uopće formirati u hagioasistenta, a zatim ćemo govoriti o onome što je najljepše i najinteresantnije, a to je sama praksa.

Sama riječ formacija znači formirati nešto, nešto oblikovati. Čovjek se mora oblikovati ukoliko želi biti hagioasistent, a formu čovjeku daje duh. Duh je taj po kojemu je čovjek čovjek. Forma čovjeka je samo po njegovom duhu, zato hagioasistent mora imati jednu puninu duha, on mora imati zdrav duh. Hagioasistent je prvi liječnik hagiopacijentu, zato njegov duh mora biti zdrav. Njegov duh je put preko kojega hagiopacijent dobiva duhovno

zdravlje. Na tom putu ne može biti nikakvih prepreka. Hagioasistent mora biti potpuno otvoren duhu.

Hagioasistent treba biti čovjek i u odnosu prema Bogu i u odnosu prema čovjeku. On o Bogu ne govori, ali Boga svjedoči na svakom svom koraku. Činjenica je da se čovjeku ne može ništa dogoditi bez njega samog. Čovjek odlučuje. Sinoć smo čuli da svaka njegova stanica ima svijest i odluku. Čovjek odlučuje o svemu i on je sukreator svoga života, zato hagioterapija traži da čovjek aktivno sudjeluje svojom osobom u svom duhovnom ozdravljanju. Medicina i psihijatrija to ne traže. To je ta velika razlika između medicine, psihijatrije i hagioterapije. Čovjeku se ništa ne može dogoditi bez njega, ali ne može ni sam sve. To je jedna druga istina. To je temeljna istina čovjekova. Čovjek tek povezan sa svojim Stvoriteljem može biti taj sukreator i može imati sve jer sve što čovjeku treba je u Stvoritelju. Hagioasistent ne može raditi hagioterapiju ukoliko nema tu poveznicu, vertikalu. Ti prvo moraš ljubiti čovjeka. Rekao je Profesor sinoć da je lako ljubiti cijeli svijet, ali treba ljubiti jednog čovjeka, onog koji ti svaki dan čini probleme. Hagioasistent doista mora ljubiti svakog čovjeka. Da bi on mogao biti ta dobrota i ljubav, on doista mora biti povezan sa Stvoriteljem. On mora biti jedno sa Stvoriteljem. I kad živiš u toj predanosti da si ti apsolutno oslonjen na tu Dobrotu, Istinu i Ljepotu – ono što je Bitak, što je sam Stvoritelj, kad ti preko tih transcendentala doista uđeš u sam Bitak, kad si ti sa Stvoriteljem jedno, tada nije problem raditi hagioterapiju. Tada onaj s kim si u zajedništvu, s kim si jedno zapravo radi za tebe.

Da bi netko mogao biti hagioasistent, on mora biti pozvan. Svi smo pozvani. Mi nekad mislimo: Baš osjećam da sam pozvan, a drugi misle: Tko zna jesam li ja baš tako pozvan? Mi smo svi pozvani jer taj poziv je jedan talent koji treba razvijati – treba dati odgovor na taj poziv. To je nešto prekrasno što čovjek iskusi. Potrebna je formacija i izobrazba, zašto? U hagioterapiji je potrebno dosta znanja, znanja svih vrsta: i čuli smo sada medicinske antropologije, hagioterapijske antropologije, zatim svih znanja prirodnih znanosti, no međutim samo znanje ne vrijedi bez prakse. Znanje je jedan objekt, ono je nešto izvan. Tek kad ja iskusim to na sebi, prođem i imam sigurna iskustva da to znanje doista vrijedi, da te zakonitosti funkcioniraju – tek tada ja imam pravu spoznaju. Zato: nema izobrazbe bez formacije!

Hagioasistent mora biti psihički zdrava osoba i biti stabilan. Što to znači biti stabilan? Psihička bolest je već posljedica nečega, posljedica onih mojih unutarnjih stanja, onih mojih dubina u koje mi zapravo moramo ući, onog gdje je moje ja. Moje ja nije tijelo, nije psiha, moje ja je baš u toj duhovnoj dimenziji, duhovnoj duši, tu sam ja. Kad je moje ja ranjeno, srušeno, tu nastaje problem. I onda to čovjek nosi godinama, nastaju konflikti u čovjeku jer on ne prima ono što bi trebao primati, ono dobro, onu ljubav koja je transcendentalima upisana u samog čovjeka. Kad on to ne prima ili kad sam protivno sebi radi, on dolazi sam sa sobom u konflikt jer se njegovo ja, njegove dubine bune i onda se to tako nosi, nosi i gomila dok jednog dana ne izbije na površinu. Biti psihički bolestan, ako to nije baš nasljedno, genetski nasljedno, a to je u manjoj mjeri, znači da su te čovjekove dubine ranjene. Ono najljepše što trebamo znati je da danas imamo izlaz iz toga. Danas se hagioterapijom liječe i posljedice. Kad čovjek ozdravi svoj duh, kada postane čvrsta i jaka osoba, kada čvrsto stoji na tlu, tada on sigurno svojim duhom nadvladava svoju psihičku dimenziju i funkcionira. Isto je tako i s tijelom. Što znači reći: ja sam zdrav?! To ne znači da me ništa ne boli na tijelu. Zdravlje je jedna iskonska funkcionalnost u čovjeku i kada ja unatoč onome što me boli na tijelu naučim

funkcionirati na toj razini, tada se ja nosim sa svojim bolestima i tjelesnim i psihičkim i tada ih naprosto nadvladam. Hagioterapija je takav jedan recept kojim čovjek nauči živjeti. Jedan moj prijatelj, budući hagioasistent koji je sada ovdje, izrekao je tako jednu lijepu misao. Interesantno je da kad kupimo bilo kakav stroj, aparat, uvijek pročitamo uputstva kako ćemo s njim baratati. Čovjek se nikad ne pita ima li kakvo uputstvo za mene po kakvom ja trebam živjeti, da bih živio onim što zovemo puninom života, da bih mogao biti ispunjen, radostan, da bih mogao biti čovjek za drugoga. To je ono što čovjeka najviše ispuni. Evo, razmišljajmo u tom kontekstu. Budimo to jer ja sam sigurna da to možemo postići. Vjerujem da ćete s ovog studija ponijeti sa sobom sve važne spoznaje i činjenice za živjeti u svom životu.

Silva VrdoljakDobro jutro svima! Ja vas također pozdravljam. Već sam pozdrav Dobro jutro! znači

da se odlučujemo za dobro, za ulaženje u ovaj dan. To znači da samim izgovorom tog pozdrava vjerujemo u dobro. Ovo me podsjetilo kako se za to izboriti, živjeti i biti u dobru? Nedugo sam održala jednu temu za Učiteljsko vijeće, za profesore. Tema je bila Učenik kao cjelovita osoba i na kraju te tribine došli su mi prosvjetni djelatnici i rekli: Toliko slušamo kakvi bismo trebali i morali biti, ali tko će se baviti nama, čovjekom? Tko će nam pokazati kako to biti i postati? Tako je malo ljudi. I upravo u hagioterapiji vidimo izlaz iz svojih problema jer mi to svi čeznemo. Meni je kao hagioasistetu prekrasna spoznaja da baš u svakom čovjeku živi ta čežnja da bude bolji, da bude sretan čovjek. Svi mi živimo od toplog pogleda i lijepe riječi. Sjećam se jednog oca koji je bio ovisnik o alkoholu i nije nikako mogao iskazati ljubav i nježnost, nego samo grubost. Kad je došao u Centar, kad sam spomenula njegovog sina s kojim je imao veliki problem, zaplakao je. Čovjek pedesetih godina, zreo, otac mnogobrojne obitelji, muž. Ljubav. Ja ljubim svog sina, ali ne znam kako doći do njega.

Da bih ja krenula tim putem, moram imati cilj – biti vrhunski čovjek, u formaciji biti vrhunski hagioasistent. Ne neki hagioasistent, nego vrhunski hagioasistent. Viktor Frankl je to rekao: da bismo išli na taj put, u nama postoji polazište, postoji ta neka urođena napetost, a zovemo ju rast i razvoj. Polazim od onoga što jesam i idem ka onome što želim postati i što želim biti. Kažemo da je naša sudbina rast, a bit razvoj. Potrebno je to ispravno čuti. Nije to gotov proces ako je netko hagioasistent. Rast i razvoj, formacija, to je oblikovanje mene, to je jedna svijest, stalno ulaženje u taj proces: spoznaja, odluka i djelovanje. To je naš put.

Ja kao hagioasistent prvo sam sama hagiopacijent. Samo tako mogu posredovati osobi zdravlje jer sam taj put sama iskusila i znam da je to istina. Konkretno, to bi ovako bilo u praksi. Npr. što je spoznaja? Spoznaja je istina, o istini sve ovisi, to su vrata. Ja kao hagioasistent, ako ništa novo ne spoznam, ostajem sam, frustriran, zarobljen u svojoj močvari misli, riječi, djela, ne pokrećem se. Odmah me to podsjetilo na jutrošnji susret. Odlazeći na doručak, srela sam jednu sudionicu ovoga skupa. Srele smo se u liftu, ona je iz Njemačke, u tom susretu me pogledala i rekla: Toliko je novih spoznaja bilo rečeno već sinoć. I samo kao da nam se pali lampica. To je ta istina, to je taj put, to je to kamo želim ići. Bez novih spoznaja se ne može ići naprijed. Što to znači: formirati se? Racionalno znam da je antrophos čovjek, racionalno to itekako znam, koliki ljudi racionalno znaju da je Bog ljubav, no to treba sići u naše dubine i postati naša istina. S hagiopacijentom govoriš o Stvoritelju, Ljubavi. To je ta neposredna spoznaja, da je ne bi samo vezali samo uz racio, kad ja imam iskustvo da je

stvarno apsolutni Bitak ljubav – apsolutna ljubav, kao sunce. Ne mogu vikati na sunce zašto pada kiša? Sunce će reći: Čovječe, moja funkcija je da grijem! Nisam ja krivo zbog kiše. Ta racionalna spoznaja može biti potkrijepljena jačom, intuitivnom spoznajom gdje se čovjek za moralno dobro intuitivno odlučuje – i za istinu, a da prije toga nije racionalno bio svjestan. To je jako bitno da ne bismo tu spoznaju ograničili samo na ono racionalno.

Nastavit ću svoje iskustvo. Okrenutost gore, antrophos, ja sam čovjek, iz površinskog shvaćanja dolazim u dubinu, dolazim do sebe. Bit hagioterapije je: doći do središta sebe! To sam ja! Ne ono dubinski analizirati jer hagioterapija se bazira na ontološkim temeljima. Što to znači? Duhovna duša je forma, to znači ja sebe promatram s tog aspekta, kao stvorenje, kao biće u Bitku, kao vrhunskog čovjeka, kao onoga koji ima sve kvalitete kao i Bitak, Stvoritelj. Kad počnem sebe gledati s tog aspekta, to je sasvim nešto drugo u meni. To je razlika. Kad sam samo tada spoznala što jedan sociolog Gehlen kaže da čak u našoj svijesti postoji jedna stanka prije odluke, zove se hiatus, gdje se čovjek u slobodi odlučuje za dobro ili protiv dobra. Kako me ta odluka duboko pogodila! Koliko je stvari u mojim rukama, u mojoj odluci, ja mogu već ovo jutro biti drukčija. Frankl kaže da je naša sloboda ograničena, ali čak kod psihoza i neuroza, kod teških psihičkih bolesnika je sloboda slobodna. Što sad? Ti se budiš, ovako sam si to zamislila u mašti, ti se budiš s negativnom misli… Ne moraš biti kriv, možda te netko nečim opteretio. Ti se budiš s tim teretom, s manjkom istine. To bi izgledalo kao da se budiš naopako, poslušajte samo riječ na opako. Na opako, ne na dobro. I oblačiš i hodaš s papučama na glavi. Probala sam sebe zamisliti da imam na glavi papuče i smijala sam se samoj sebi. Tada sam sama sebi posvijestila da ne mora biti tako, da mogu na dobro krenuti. U tebi je hiatus, točka, odluka. Čovječe, kreni! Sjećam se moje odluke – uzela duhovno štivo, riječ Božju, razmatrala, uzela jednu meditaciju, krenula u svoje pripreme… Nisam se ni sjetila više onog tereta koji su mi u ovom mom slučaju nametnuli. To vam je kao ona anegdota kad su dva galeba letjela na nebu. Oni onako slobodni, raširenih krila, uživaju. Gledaju dolje i kažu: Pogledaj ove ljude dolje! Kuda jure, žure? Nitko da pogleda gore!? Kolike ljepote, istine, koliko dobroga oko nas. Nismo svjesni. Zagledani kao kokoši dolje, a duhovna dimenzija, svemoć – to je ono što smo zapravo mi svi.

Na djelu se vidi tko smo. Spoznaja i odluka se s naporom kroz nas probijaju jer čovjek nije čisti duh, on je utjelovljeni duh, utjelovljena duša. I zato s naporom. S praiskonskim padom je čak odvojeno u nama svima. Zato bih rekla: formacija je napor, ali kad imaš ideale koji te vuku, kad gledaš cilj, onda je najveći užitak. To je moje osobno iskustvo. Kad sam iskusila da dobrota, istina i pravda pobjeđuju, tada sam vidjela da je to najveći užitak. Svima nam je to ponuda. Kroz spoznaju, odluku i djelovanje krenimo sami. To je put iskustva. Stalno vraćanje na put, stalno ulaženje u novo, novo, novo. Samo to novo čini nas i sretnim, novim ljudima. Idemo samo onako minutu zastati. Ovo dovesti do sebe. Dobro bi bilo u svoje bilježnice uvesti nove spoznaje koje su tebe motivirale da kreneš dalje. Zapisuj.

Sada neka svatko vidi u svoje srce što si od ovog što smo Lela i ja posredovale čuo? Koji je tvoj ideal, cilj? Želiš li biti galeb ili kokoš? Tko si ti? Ne boj se biti ono što jesi! Jer to što si sada, to nisi ti, nego ono što možeš postati. To je razvoj. Kreni!

Sad sklopi savez sa sobom, izgovori svoje ime, sklopi savez sa svim onim dobrim u sebi i mirno reci – ne boj se ! Uspjet ću!

3. srpnja 2012. (večer)

Lela CrnekKao da smo pred par sekundi bile ovdje, a evo nas opet sada, a prošao je čitav dan.

Kako zapravo vrijeme brzo prolazi. Ako čovjek zastane i ne ide dalje, vrijeme će ga pregaziti. Vrijeme je stalno kao neki prosjak i stalno nešto od nas traži. Od nas traži, evo da se usavršavamo u hagioterapiji, da postanemo vrhunski hagioasistenti i evo, mi opet večeras nastavljamo s formacijom, onim što zapravo hagioasistenta formira kao osobu kojoj je moguće sjesti nasuprot čovjeka patnika i kojoj je moguće biti taj lijek, taj duh otvorenosti, duh dobrote, ljubavi, ljepote da bi mogao hagiopacijenta uvesti u zdravlje. Da bi se to moglo postići, mi bismo se zapravo trebali naučiti sabranosti.

Što znači sabranost, što bi značilo sabrati se? Pa to je upravo ono kad čovjek zapravo počne razmišljati. Danas smo čuli kad je profesor rekao kako je strašno važno razmišljati. Čovjek danas malo razmišlja o sebi. Čovjek današnjice je jako rastresen i zato znanstvenici kažu da je rastresenost zapravo najteža bolest duhovna, da je ona bolest današnjice, a to je ono kad čovjek nikad nije tamo gdje je. Kad sjedi, već stoji, kad stoji, već trči, kad trči, već leti. Njegove misli su raspršene. Na taj način su zapravo sve njegove snage raspršene, a on u sebi nosi duhovnu snagu kao najjaču snagu svoju. Nosi tjelesne i psihičke snage. Dakle, u toj rastresenosti mi smo jako slabi. Pa evo, ja bih htjela da mi danas shvatimo da je jako potrebno učiti se sabirati, odvojiti barem petnaestak minuta svaki dan i malo se zamisliti baš o onim temeljnim pitanjima, uzdignuti se na duhovnu razinu, a to baš znači to – tražiti odgovore na temeljna pitanja svoga života i svoga postojanja – tko sam to uopće ja, zašto moram živjeti, a da me nitko nije pitao želim li, tko je to mene pozvao u život, tko to ima sa mnom plan kad sam ja stvoren za vječnost, koji su moji talenti, imam li ja vizije što želim ostvariti u svom životu, koji su to projekti preda mnom? Dakle, jako je važno zapravo baviti se sobom jer mi se bavimo svim drugim stvarima, samo se ne bavimo sobom, a što mi vrijedi sve, sve ono za što se svaki dan brinem, jurim, od jutra do kasno uvečer, zgrčem ta nekakva, ne bih rekla sad baš bogatstva, ali neka materijalna dobra potrebna… i jest da su nam potrebna, ali što vrijedi ako se sav predam samo u to, ako ne znam zastati, ako ne pronađem sebe, što mi sve vrijedi ako zapravo izgubim sebe ili ako sebe nemam. Pa evo, od danas probajte oduzeti, ukrasti malo od tog užurbanog vremena, petnaestak minuta, da tako počnete razmišljati. Jedino takva razmišljanja čovjeka zapravo odvode na onu pravu stranu. Jedino tako čovjek preko tih razmišljanja, preko transcendentala o kojima bude razmišljao ulazi zapravo u Bitak, a kad je čovjek u Bitku, onda je sve dobro na njegovoj strani. Kad čovjek ispadne iz Bitka, onda je upao u manjak, a međuprostora nema. Dakle, kad ispadam iz Bitka, ja jednostavno ulazim u prostore zla. Imala sam jednu pacijenticu koja je bila toliko depresivna, teška depresija, pa čak neki počeci shizofrenije i tako je dobro shvatila to. Kad je došla drugi put k meni, rekla je: Jooj, meni je tako jasno to, kad ja oduzmem od Bitka da sam već odmah na onoj drugoj strani, i da je to zlo, a zlo mene razara. I danas znanost kaže da kad razmišljaš, kad su tvoje misli okrenute negativno, da ti razaraš stanice svoga mozga. Dr. Amen kaže da razaraš zapravo sve svoje stanice. I ona je tako dobro shvatila. Joooj, kaže, ja se odmah vraćam natrag, i ne želim zapravo, ne dopuštam sebi da se uhvatim za to.

Kako da se čovjek izgradi? Pa ne moraš ništa specijalno činiti zapravo jer život svaki dan pred tebe stavlja neke situacije u kojima se ti moraš opredijeliti. Ti se možeš opredijeliti

uvijek na dva načina, a to je: ili da se uhvatiš za to nešto, bilo da je to uvreda koju ti je netko nanio, bilo da si ti nekome nanio uvredu pa te to muči. Dakle, ti možeš uhvatiti se za to, stalno prevrtati to u svojim mislima, i zapravo razarati sam sebe jer umnažaš zlo. Ono što misliš, kakve su tvoje misli, to je zapravo tvoj život, ti to živiš. I jako je važno hoćeš li se, dakle, uhvatiti za to i razarati se ili ćeš postati svjestan i sjetiti se toga. Jako je važno sjetiti se toga u određenom trenutku i reći: Ne! Ja jednostavno ne pristajem sebe razarati, ja se ne želim hvatati sad za tu uvredu, ja želim se okrenuti dobru, dobroti, ljubavi, jer znam da me to izgrađuje. Mi nikad ne možemo zapravo govoriti o bolesti i očekivati zdravlje. To jednostavno jedno s drugim ne ide, to je jedno drugom kontradiktorno. Kad ti govoriš i misliš samo na bolest, ti ne možeš biti zdrav jer to stalno prevrćeš u svojim mislima, a to najviše odvlači naš racio, naša racionalnost je ta, jer čovjek danas silno živi, gotovo 90% sigurno živi na psihofizičkoj razini, na toj racionalnoj razini i racio je taj koji nema cjelovitu spoznaju. Već kad ti dobiješ onako, rekli bismo crno na bijelo neku dijagnozu, ti imaš argument, tvoj racio tebi govori: Gle, to je to! Ti si dobio takvu i takvu dijagnozu, to je strašno i onda te još, na žalost, više uplaše jer danas i mnogi liječnici ne govore zapravo o zdravlju, nego samo govore o bolesti. I onda ideš tražiti još po internetu, pa onda još više saznaš o toj bolesti, pa se onda silno uplašiš, pa to stalno vrtiš po mislima, a imaš argument za to jer tebi to racio tvoj govori. Ali tvoj duh, tvoja intelektualna spoznaja koja vidi dalje zapravo kaže: Pa ne mora biti tako. Tko ti baš može garantirati da će se ta bolest razviti tako i tako? Nitko. Niti jedan liječnik. I zato bismo se mi morali naučiti gledati i tom duhovnom spoznajom, gledati intelektom da bismo imali cjelovitu spoznaju. Kad govorimo o toj intelektualnoj spoznaji, onda ne želimo reći to da trebamo zanemariti racio i racionalnu spoznaju. Ne! Čovjek je uvijek cjelovit. On je uvijek i tijelo i psiha i duh. On je uvijek duhovna duša. Dakle, uvijek je sve tu, ali tek imaš cjelovitu spoznaju onda kada tvoj racio na neki način prihvati tu intelektualnu spoznaju, tu duhovnu spoznaju. Ali što je najgore kod nas? To što kad se nama i dogodi nešto da mi vidimo dalje i da smo nadvladali, da tako kažem, te situacije životne, mi to jednostavno znamo pripisati slučaju. A to je ono najgore. A to je slučajno tako bilo, i potpuno to zanemariš. E, kad bismo mi bili svjesni da je to upravo to, da nam je upravo ta duhovna spoznaja pomogla da dođemo do jedne cjelovite spoznaje. Onda je to ono važno što mi znamo koristiti u svom životu. Onda mi znamo da mi imamo taj recept, onaj o kojem sam rekla, onaj prospekt za čovjeka kako zapravo živjeti. To bismo se trebali izvježbati. I hagioterapija je zapravo jedan proces gdje mi stalno uvježbavamo duhovnu dimenziju. Zato i formacija u hagioterapiji, što smo već naglasili, je stalna jer duh stalno ide dalje. Oni koji nisu prvi put ovdje, koji su već prošli tri studija i sada su na četvrtom studiju, vide kako zapravo nam Profesor sada daje ponovno takve prekrasne, nove spoznaje koje jesu utemeljene, već na onima koje smo čuli sasvim drugačije, sasvim na jedan drugačiji način, drukčiji pristup, dakle, duh je taj koji uvijek ide dalje.

Probajmo razmišljati o tome, naučimo se jednostavno baš to – baviti se sobom, htjeti. Nije lako to htjeti, ići, činiti, razmišljati, nije lako. Ali baš to sudjelovanje se traži od čovjeka. Imam jednu pacijenticu, depresivna je i to već nekoliko, puno godina, mogla bih reći. I, pomiče se to na bolje, međutim, kad god joj ja nešto zadam da ona mora, da ona mora to provoditi, ona meni kaže: Ne da mi se. Vidite, to je ono u čovjeku: Ne da mi se! Radije bih onako pustio neka bude kako bude. Tu je problem čovjeku, a samo je potrebno to da tako kažem preboljeti to, pa i teret da i to nešto u tebi što ti je bolno da moraš ići činiti, da se

zapravo moraš mijenjati, da moraš o sebi razmišljati, da moraš gledati u to dobro. Kad vam je najgore, kad vas uhvati neka teška životna situacija, kad ono dođe do nekakvog totalnog besmisla, ne vidim ništa, onda jednostavno je potrebno ići tražiti što je to dobro, što je to bilo, od čega ima dobro. Ma ima nešto dobroga u mom životu, ima nešto lijepo, ima nešto na meni. Jednostavno u to gledaj. To si napiši. Odvrati se od onoga što te stalno vuče u razaranje, u negativnost.

Danas kažu da, da 70% čak, 60 do 70% čovjek ozdravlja ako vjeruje u to dobro. Ali mora se okrenuti njemu, mora htjeti to pozitivno. Danas se jako puno govori o tom pozitivnom mišljenju, new age o tome puno govori. Ti to možeš, ti to moraš, moraš pozitivno misliti, to, to se čuje na svakom koraku. Međutim, hagioterapija se ne temelji na tom nekakvom uvjeravanju sebe, na sugestiji. Ne može se to postići sugestijom, vjerujte mi. To je prazno, nemaš se za što uhvatiti. Hagioterapija se temelji na Bitku, na onom koji jest dobro. Na onom koji jest zdravlje, na onom koji jest ta čvrstina, ta sigurnost, to povjerenje. Ja se moram imati za nešto uhvatiti, ja moram imati tu sigurnost u svojim rukama, ja ne mogu sebe naslijepo uvjeravati: moraš misliti dobro, misli dobro, razmišljaj dobro. Ne! To je nemoguće! Ja sam se godinama mučila i zapala već u depresiju jer sam se mučila s teškim strahovima od umiranja nakon jedne prometne nesreće još kao studentica. I, naravno da sam se liječila dugo godina, i evo, tražila sam, tražila sam. Tko traži, taj i nađe! I, mogu reći da, da je hagioterapija zbilja nešto što me je fasciniralo, za što sam se ja čvrsto uhvatila, počela to proučavati, i zapravo izašla iz te svoje patnje. I, vjerujte da ja danas mogu napraviti bezbroj stvari koje nisam mogla napraviti s 25 godina jer nisam imala sigurnost, jer sam imala strah. U isto vrijeme ja sam se odmetnula od moga Stvoritelja, dakle ja nisam imala nikakvo uporište, ja nisam imala ništa, i evo, tako sam bauljala ovim svijetom, mogla bih reći, a onda, nakon ovoga kad sam ja doista izašla iz svega toga, kad su se meni otvorili ti vidici, te mogućnosti, taj fascinantan duh koji nadilazi čovjeka, njegovu patnju, kad ti možeš gledati preko svega toga i kad sam to postigla, onda mi je došla jedna prijateljica koja je tada zapala u depresiju, a suprug joj je bio psihijatar. Rekla mi je: Pa dobro, kako si to uspjela? I ja njoj pričam, a ona se vrati drugi dan i kaže ona meni: Znaš, ja ipak mislim da si ti to sebi umislila. Ja kažem: Prekrasno, pa ništa lakše. Umisli si i ti. A, što drugo? Teško si je to umisliti kad si totalno na toj racionalnoj razini. Kad si ti potpuno opredijeljen gledati samo ono opipljivo, kad ti doista duhom ne vidiš dalje.

A duhom se tako dobro može gledati dalje i zapravo moja iskustva su da u životu ništa nije onako kako nam se čini i kako izgleda. Sve je drukčije, vjerujte, i sve može biti dobro i sve jest dobro. Samo, treba gledati prema tome, treba imati taj pogled dalje. Jer gledajte, kad čovjek naiđe na neku patnju, danas je bilo riječi o tome nošenju križa zapravo, kad ljudima nije jasno kako, kako to spojiti – potrebno je nositi križ, a opet s druge strane ti, ti možeš biti zdrav, ne moraš dakle, ne moraš patiti. Ustvari, prihvatiti patnju znači prihvatiti taj križ. Nama nije rečeno da mi moramo vući taj križ, nego on nam je na neki način dan, dopušten, samo zato da preko njega gledamo preko, da gledamo ono što je Isus gledao. Isus bi bio najveći očajnik sa svim onim što se njemu događalo kad on ne bi vidio onaj cilj preko. Isto je tako i s nama. Vidite, kad čovjek upadne u neku patnju, ona je zapravo njegov blagoslov, mogli bismo reći. Ona je njemu dana. Zašto? Da gleda preko nje. A kako? Da se okreće Stvoritelju. Jer kad imaš patnje, onda je tu patnja, do nje si ti, a tamo je tvoj Stvoritelj do tebe. Znači, ti stojiš zapravo između patnje i svoga Stvoritelja. I što se događa? Što se ti više približavaš

svome Stvoritelju, ti se odmičeš od svoje patnje. I jedino tako, gledajući u njega, u kojem je sve ono što trebaš: snaga, sigurnost, povjerenje, čvrstina, zdravlje. Sve je u njemu. Jedino tako primičući se njemu, ulazeći u taj Bitak koji sve to ima, tako savladavaš zapravo patnju. Ali to ne znači da je nećeš ponovno dobiti sutra, ooo, ne! Svaki dan smo mi u situacijama da se opredijeljujemo, ali upravo to je izazov za čovjeka, izazov za taj rast, izazov za to za što se mi pripremamo. Pa kako bismo se mi pripremali za tu vječnost, a ovdje smo na ispitu, kad nam svaki dan ne bi netko postavljao nekakva pitanja?! A patnja je upravo ta, zato i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Salvifici doloris koja govori o smislu ljudskog trpljenja kaže da zapravo čovjek tek u patnji postavlja i traži odgovore na temeljna pitanja svoga života i svoga postojanja. Patnja je u životu jako važna. I prigrlimo je. Prigrlimo je, ali ne zato da bismo je nosili i nosili, i mučili se s njom. Neee! Prigrlimo je samo zato da prepoznamo to da se trebamo okrenuti na drugu stranu. Evo, razmišljajmo o tome.

Silva VrdoljakI dok sam slušala Lelu, negdje ponovno mi je posvijestila tu istinu koliko djeca

neposredno zapravo razumiju istinu. I sjećam se jedne djevojčice koja je imala strahove, pala je u jednu duboku šutnju i nekomunikaciju s ljudima oko sebe. I onako, približivši se njoj to je ona negdje duboko u sebi osjećala, doživljavala da može imati povjerenja u mene i na jedan susret je donijela sama jednu sliku koju je nacrtala. I na toj slici je bilo sljedeće: nacrtala je tatu kako stoji, a iznad tate i tatine glave srce. Djevojčica je imala 6 godina. Pitala sam je: Što ti je to srce iznad glave tvoga tate? Rekla je: Ja želim da moj tata u glavi ima srce i da me voli. To je bio njezin odgovor. Tada sam i sama negdje zanijemila. Zapravo doista ti mnogobrojni primjeri što mi vama negdje pokušavamo teorijski, a i praktično prenijeti, samo potvrđuju istinu o djelotvornosti hagioterapije, a i čovjeka kao doista čovjeka čija je forma duhovna duša koja uistinu je ono svemoćno i koja nadilazi po toj duhovnoj duši sve.

Za ovu formaciju zato isto tako je bitan hod kao što čujemo, i to u svagdašnjici. Ono na čemu se mi vidimo gdje smo i možemo li uistinu se razvijati, to je svagdašnjica. Jer čuli smo da je bit zapravo grijeha upravo lijenost, zaborav, rastresenost, jedna tromost, a ono što je upravo naša bit je razvoj, hod, jer talent u hagioterapiji je dar, a taj dar treba razvijati i to svaki dan. Koliko sam osoba zapravo čula, a i sama znam, da upravo u toj svagdašnjici vidi se tko sam i naravno da to predstavlja jedan strašan napor jer moram i sama iz dana u dan razmišljati, postaviti sebi pitanja: Zašto se sada ja tako doživljavam? Zašto me pogađa ta i ta situacija? Zašto mi je teško primjenjivati to na sebi? Moramo reći da nitko umjesto nas ne može taj napor učiniti. I taj napor je najveće bogatstvo kad te dovede do tog iskustva zakonitosti transcendentala, zakonitosti da doista imaš to iskustvo da je to istina. Iz toga čovjek jedino djeluje. I dok pričam o talentu kad se ljudi pitaju: Imam li ja to?, ima onaj vic kad je jedna dvorska luda došla kralju. Zvao se Miško i rekao je da želi raditi na dvoru. I doziva ga kralj i pita: Dobro! Znaš pjevati? Kaže: Ne znam. Znaš li plesati? Kaže: Ne znam! Znaš li barem lijepo pričati viceve? Kaže: Ne znam! Kaže njemu car: Čovječe, pa ti ništa ne vrijediš! Ti ništa ne znaš? A on njemu odgovara: O da, nije istina. Ja vrijedim. Ja sam Miško!

Ti si osoba. I nikad ti ne možeš biti netko drugi. Ti si jedini sebi šansa. Nitko od nas tu originalnost – ti ne možeš ni govoriti, ni patiti, ni smijati se, ni radovati se kao netko drugi. Ti si ti. I samo ono što, ponavljam, u sebi, u svom središtu sebe negdje ti registriraš, registriraš promjenu, ti negdje ulaziš u taj hod, evo kao što stalno čujemo. Na primjer, da dobro govoriš i

misliš. Moje iskustvo je ovo, da razlika upravo u tome da kad ti samo sebi sugeriraš: sad ću ja govoriti dobro, obično ovako pogotovo mi žene znamo reći: izdržim jedan dan, a drugi dan nadoknadim sve ono što nisam prvi dan. Vidite, naravno, sugestija kratko traje.

Ovo što je hagioterapija je zapravo paradoks. Duhovna dimenzija je paradoks. Ti ne možeš, ni ja, ni itko iskorijeniti negativne misli, ali možeš umnažati dobre. Kako izlazim kao hagioasistent iz negativnih misli? Tako da upravo jače, bolje, dobre sadržaje ja utiskujem u sebe. Jer nećemo, na primjer, neki tanjur oprati tako da po prljavštini razmazujemo još više, nego tako da čovjek pod mlazom vode uzme deterdžent i to se opere. Negativne misli i negativne riječi, kao ni sva zla u svijetu nitko od nas ne može na jedan naivan ili način iskorijeniti, ali možemo umnažati sve ono dobro. I zato, što bi bilo preventivno djelovanje? Upravo ovo – da sam svjesna osoba, da nisam apsolutna jer sam stvorenje, biće. To znači, ne se bojati kad te uhvati možda negativna misao. Nego što? Ti sad već znaš da u takvim trenutcima, rekli smo, čovjek ima slobodu da se opredijeli za dobro. Uhvatiš neko dobro štivo, razmišljaj o tome, upijaj dobre stvari oko sebe, slušaj dobre sadržaje. Čovjek je biće komunikacije. I to polako ulazi u tebe. Ovo negativno istiskuje. Ista stvar kao i riječi. Mi ne možemo iskorijeniti negativne riječi, ali i te kako mogu početi govoriti dobro o nekome, pohvaliti realno nekoga. Mogu dobro djelovati prema nekome. Mogu, ne znam, upravo vidjeti ono dobro, na primjer u društvu. Na primjer, dobar rad unatoč, ne znam recesiji i svim ovim negativnim medijskim riječima i pisanjima koje nas stalno negdje vuku, vuku dolje da gledamo zapravo ono negativno. Treći način u preventivnom djelovanju je i ovo – gdje se naša očekivanja i trenutna situacija ne podudaraju. I što se događa? Rekli smo, intelekt vidi cjelinu. Razum vidi dijelove. Intelekt, duh, on vidi dalje i to je taj projekt koji tebe vuče. To je vjera. Tebe vuče. Ona je, možemo metaforično reći, kilometrima ispred nas. I sad, trenutna situacija koja se ne podudara s očekivanjima, mi počnemo govoriti iz trenutka, doživljaja, emocija, osjećaja, nekakvih svojih, ja bih rekla, površnih zaključivanja, itd. I zato mudrost, intelekt, ono uvijek vidi cjelinu i mislim da bi mudrost i intelekt trebali biti najveći prijatelji hagioasistenta. To znači, da je moj govor usklađen s projektom, a ne s trenutnim stanjem, situacijom. Također, ono što vidimo da negdje svi isto zastanemo, a to je negativan govor oko nas. To znači, kad nas drugi uvuku zapravo u zlo. Doista, okruženje, situacije oko nas utječu na čovjeka. I zato, meni se jako svidjelo u zadnjoj radio-emisiji kad je Profesor baš dao smjernice i za ovo ljeto, kad je ovo rekao: Svi ljudi nas gledaju iz vana. Tko smo mi zapravo u srcu, u našem središtu? To zna samo Stvoritelj. I zato, ni prevelika tuga, ni prevelika euforičnost. Rastresaju nas. I to su poput svjetla pozornice, ljudi sad govore ovo, sad ono. Sjetimo se, tko nema to iskustvo u svom životu? Koliki mnogobrojni ljudi traže pomoć baš zbog toga. Bili su, ne znam, vrhunski u svom poslu, doživjeli su neku traumu, tragediju i negdje su tu oslabili. Odjednom od onoga da su najbolji. Sjećam se jedne osobe koja je pala u tešku depresiju, dovedena gotovo do suicida. Tri puta je probala suicid prije nego što je došla u Centar. Kad sam ju pitala: Što je uzrok tome? Znate što je ona meni rekla? Kaže: Zamislite, ja nikome nisam bitna. Nikome nisam bitna ja kao čovjek. Kao osoba. Hagioterapija upravo ide u susret tom čovjeku patniku. Onome koji je možda pogažen u svom dostojanstvu, koji pati u svom braku, koji možda ne može raditi, koji možda, ne znam, ima teške krivnje, grižnju savjesti. I zato, da se vratim na tu misao, dakle, uzmite kaže kroz sito i rešeto, baš taj izraz, sito i rešeto, sve što ljudi govore i vaše okruženje. Kroz sito i rešeto. To su sva svjetla zapravo koja sprječavaju ono prvo i najbitnije svjetlo, a to je ovo što govorimo: dođi do sebe, istraži

sebe, vidi svoje reakcije, registriraj to u sebi, zapiši to, zašto se tako osjećaš, što te to pogađa, vježbaj se u tome, pogledaj neku novu opet spoznaju, pa evo, zapiši. Vidi koliko si stigao ili stigla po toj novoj spoznaji.

I naravno, hagioterapija kao takva i hagioasistent u njoj je doista zato vrlo zahtjevan i odgovoran posao, i u društvu i u zajednici u kojoj živiš, i pred Crkvom i pred samim Stvoriteljem. I zbog toga što je to tako, zamislite koliko moraš biti stabilan, živjeti tu svoju svagdašnjicu, znati da u njoj zapravo ti rasteš, i da zapravo u njoj ostvaruješ sve ono što neposredno ili posredno negdje daješ kao lijek osobi, toj osobi patniku. I rekla bih, zamisli, budući da u ljubavi nema nikad kraja, patnika treba pogledati i ispod te maske, ispod svega. Osobno se sjećam da je doista istina da ljudi teško pogođeni nekom bolešću ili patnjom, su dovedeni upravo do zida. Sjećam se jedne gospođe kojoj je, što mi kažemo, medicina rekla svoje, a to je da očekuje smrt za par mjeseci. I znate kako takva osoba odjednom razumije duhovni organ život. Što god joj kažeš, ona samo kima glavom. Razumijem, kaže, što je život! I onda mi kaže na početku: Ja bih htjela živjeti zbog svoje djece. To je govorila na početku. Kako je dolazila, bila mi je prekrasna kad je ovako rekla: Otkrivajući sve svoje duhovne organe i ovo blago koje nosim, i hagioterapiju, znate Silva, da, baš sam shvatila koliko sam smiješna. Ma ja želim živjeti radi sebe. Prekrasno, radi sebe. Želim živjeti. I živi.

Dobro. Ja bih sad pozvala evo, sve nas da možda baš ovo preventivno djelovanje, a to je ovo ovdje, sada, dok smo tu i sve ovo vrijeme ovog studija, negdje prvo doista opet shvatimo to racionalno, talent traži, rekli smo studiranje, razmišljanje, razmatranje. Pa možda ovo vrijeme, nađi si pola sata dnevno za sebe, nađi si to vrijeme i odmora pa negdje možda da u sebi doista to i zapišeš, registriraš, to je jako bitno. Jer ti procesi u tebi koji donose zdravlje, prvo tebi kao hagioasistentu, to je najveće blago. Zapravo, to si ti i to se događa stalnim procesom, stalnim procesom ulaženja u to duhovno zdravlje. Pa, evo ja nas evo pozivam opet na jedno par minuta šutnje. Da bi čovjek razmišljao, on treba mir i tišinu. Vidite, tijelo treba hranu, zrak, vodu. Psiha treba razgovor, možda raspravu, glazbu, šetnju, izlet. Ali duh se odmara. On treba mir, tišinu, da čuješ sebe.

Pokušaj sada čuti sebe, istražiti sebe. Pa pitaj svoje duhovno srce gdje je ono? Je li kod tebe? Možda dolje ispod nogu ili iznad tvoje glave? Gdje je tvoje duhovno srce? Jer takav si ti! Pa onda vidi kao osoba, ako talent treba razvijati, studirati, razmatrati, razmišljati, kreni! Tu odluku provedi u djelo. Kreni! Razmisli: jesi li doista pronašao smisao u pomaganju drugima? I sjeti se, izlazeći iz sebe drugome, ti dolaziš sebi. Ti tako dolaziš sebi. I onda se podsjeti da si ti gospodar u samome sebi. Ti si gospodar. Tebi je Stvoritelj dao slobodnu volju da kažeš da dobru, da dobru. da svemu onom što izgrađuje. Uzmi u svoja usta i svoj duh, tri dobre riječi kao gospodar svoje volje: ti si stvaralac. Ti si stvaralac. Kao sluga svoje savjesti: ti si stvorenje. Ti si stvaralac, stvorenje, i ti to možeš. Jer si gospodar svoje volje. Odluči. I reci: da. Hoću.

4. srpnja 2012. (jutro)

Lela CrnekDobro jutro! Jeste se ipak uspjeli malo odmoriti? Malo spavati? Kako tko. Ali, eto i na

to možemo gledati na različite načine: možemo stalno mrmljati, prigovarati, možemo stalno razmišljati kako nećemo imati zraka, kako će nam pozliti, kako ćemo to izdržati – možemo se

vaditi tim mislima, a možemo se okrenuti i onome drugome o čemu stalno govorimo: Moj duh je jači, moje tijelo i psiha slušaju moj duh. Moj duh nadvladava te moje slabosti. Duhom nisam ono što jesam, nego ono što mogu biti. Što je zapravo važno? Važno je u svojoj svijesti učvrstiti ta razmišljanja, učvrstiti te neke spoznaje i činjenice. I to se doista treba vježbati: učvrstiti u svojoj svijesti. O svakoj novoj spoznaji bi trebalo razmišljati i nju bi zapravo trebali učvrstiti u svijesti, jer što je svijest? Svijest je jedno duhovno svjetlo, kad mi te nove spoznaje, nove spoznaje, učvrstimo u svojoj svijesti, tada se mi njih možemo sjetiti onda kad su nam potrebne. Imam iskustva svojih pacijenata kada im u posredovanju hagioterapije baš dam da nešto tako učvrste u svijesti da bi se time mogli poslužiti kada ih uhvati ono nešto, bilo panični neki strah, bilo neka teška situacija iz koje ne zna kako da izađe, to je jako važno. Imala sam jednu pacijenticu s depresijom već, koja je imala i česte napade paničnog straha. I onda mi je baš jednom pričala kako je sjela u auto, išla u jedno obližnje mjesto nešto, nekakav posao obaviti. I kaže, kad je došla do sredine puta, onda ju je uhvatio takav strah da više se nije usudila ići dalje. I onda je razmišljala što učiniti. Jednostavno je zaustavila auto i izašla van, i kaže: I onda sam se sjetila onoga što inače činim doma kad mi je tako teško, i počela sam baš htjeti odbaciti te negativne misli. Baš sam uložila taj napor da ne pristanem na te negativne misli, nego da se sjetim onoga čime ja to sebe izvlačim. I, kaže, onda sam se sjetila prvo onoga: Ja nikad nisam sama, moj Stvoritelj je uvijek sa mnom, pa u njemu imam sve. On je sigurnost, on je snaga. On je povjerenje, on je to s čime mogu sve izdržati. Pa ja sam već bila u takvim situacijama – i bilo je dobro. I, kaže, kad sam samo misli okrenula na to, samo je nestajao strah, ja sam sjela u auto i otišla. I u meni je jedna takva radost bila, da bih ja najradije bila pjevala putem do tog mjesta koliko sam bila sretna, sigurna, oduševljena kako sam nadvladala taj strah, tu svoju patnju. Dakle, vidite kako je to važno, kako je važno. Jer što se nama, ustvari, dogodi?

Kada se uhvatimo za ovo negativno, kad se uhvatimo za taj strah, kad se uhvatimo za tu svoju neku muku, tada mi, zapravo, padnemo na psihofizičku razinu, i tada ona prevlada. A čovjek bi uvijek trebao živjeti, zapravo, u jednoj ravnoteži, nikad ne bi smjelo prevladati ni jedno, ni drugo. I kad bi duhovno previše otišlo, onda bi to isto bilo nešto nenormalno. Uvijek ta jedna ravnoteža jer nama psiha dopušta, ona ima sasvim drugu zakonitost, nama psiha dopušta da se bojimo, dopušta nam da se ljutimo, da imamo u sebi srdžbu, čak i da mrzimo, to zakonitost psihe nama dopušta, no međutim, duh ne. I onda, vidite, tu nastaje taj konflikt u čovjeku, upravo tu je potreban ta jedna ravnoteža, a da bismo to postigli, čovjek, doista mora učvrstiti u svojoj svijesti. I zato sam rekla da se moramo baviti sobom, čovjek mora razmišljati i to svakodnevno. I to bi tako bilo dobro kad bi čovjek mogao to postići kao životni stav jedan jer ako mi sad ovdje to slušamo, naravno, i s tim se slažemo jer naše dubine prepoznaju da je to dobro i ako odemo kući i nastavimo onim istim tempom i onim istim razmišljanjima, istim načinom života i gledanja na stvari, na probleme, na patnje – onda ništa nismo postigli. Bit hagioterapije je stalni proces, stalna vježba. Ali to je, zapravo, i bit našeg životnog putovanja jer čovjek je stalno pozvan na promjenu. Hagioterapija mu upravo to posviješćuje. Zapravo je to vrlo jednostavno.

Da bi to sve čovjek mogao, jasno da mora vjerovati u to, da mora vjerovati ovo o čemu mi govorimo. Ali ako mi možemo vjerovati, ne znam, puno toga, naprimjer da postoji Australija, da postoje ne znam koje zemlje u kojima nikad nismo bili jer imamo dokaze, jer su nam pokazali slike, jer je netko o tome pričao. Dakle, mi vjerujemo. Onda doista, vjerujmo i

onima koji su iskusili, koji kažu: Da, to je doista tako, to je istina. Vjerujmo. Vjera je, zapravo, tkivo čovjekovog bića. Bez vjere se čovjek ne bi mogao ni pomaknuti. Kad sad ne bismo vjerovali da ćemo doista izdržati, kad ne bismo jučer vjerovali po onoj teškoj vrućini i sparini da ćemo izdržati, ma, svi bismo pobjegli, a ipak nismo. Kad ne bismo vjerovali da se ova zgrada neće srušiti, ne bi sad sjedili. Dakle, mi stalno vjerujemo. I vjera je ta koja čovjeka drži, vjera je ta. Vjera, prvenstveno u moga Stvoritelja, mi daje tu sigurnost. Dakle ja, kada postavljam i odgovaram na ona temeljna pitanja svoga postojanja: tko sam, otkud sam, čiji sam, ja se tada približavam mome Stvoritelju, ja tada vjerujem, ja počinjem vjerovati da je on ta snaga, da je on to sve. I zato se naći u tom prostoru njegovom – to je najveća sigurnost za čovjeka. Ali potrebna je vjera. Interesantno je da danas znanost biologije, isto tako govori dr. Lipton, stanični biolog, da, zapravo, sve ovisi o čovjekovoj vjeri. Da ono što čovjek vjeruje, da to njegove stanice, svaka stanica je u svakoj stanici je ta svijest, učvrste u svijesti. Mi smo učvrstili u svakoj svojoj stanici to nešto jer svaka stanica vjeruje. I ono što vjeruješ to je u tebi, to je u tvojim stanicama. Ti, zapravo, to živiš. I kaže da 60% bolesti se ozdravlja, da čovjek ozdravlja 60% ako vjeruje u zdravlje. A već smo rekli jučer da ne možeš govoriti i misliti o bolesti, a biti zdrav. Ne, jedno s drugim ne ide. Dakle, vjerujem u zdravlje, vjerujem u liječnika, vjerujem u lijek. Mi čak moramo pripremiti svoje tijelo da prihvati lijek jer ako ti već unaprijed primajući lijek kažeš: Aaa, od tog ionako neće biti ništa – gotovo je. Tvoje stanice to slušaju i one kažu: Ma, nije to ništa, to ne vrijedi, taj lijek ne vrijedi. Dakle, vjera je doista, temelj svega. Lipton to zove placebo-efektom, a isto tako kaže da 60% ne ozdravljamo ukoliko ne vjerujemo. Dakle, točno je određeno hoćemo li se okrenuti dobru ili ćemo se okrenuti na onu drugu stranu. Zašto medicina ne pridaje veliku važnost placebo-efektu, a mi sigurno znamo da placebo-efekt funkcionira? Možda zato što to oni čine uvijek ono nekom lažnom tabletom pa misle da se to temelji na tom jednom bljesku. I, zapravo, placebo-efekt na kraju ispadne da je samo jedan bljesak jer to se događa i na karizmatskim misama, i na karizmatskim susretima gdje ljudi tamo, kada pojačaju svoje emocije, kad jednostavno budu u tom nekom euforičnom stanju gdje doista sada vjeruje da mu se to doista i događa, ali što je najveća tragedija? Što mi kad dođemo kući, mi posumnjamo, mi se počnemo pitati: Ma, je l' to moguće? Koliki su ljudi znali doći na štakama, odbaciti štake, može hodati, onda dođe kući, kaže: Joj, ma, ne znam ja da je to baš tak' bi moglo biti, da ja baš to mogu. I čim si pomislio na negativno, ti si već ispao iz dobra, ti već moraš ponovno uzeti tu štaku. I onda taj placebo-efekt, koji je, zapravo, jedna duhovna snaga, on je doista duhovna snaga, na kraju on ispadne kao jedan bljesak koji se ugasi, zašto? Zato što ne možemo pretvoriti to stanje u trajno. A zašto ga ne možemo pretvoriti u trajno stanje? Jer nemamo vjere, nemamo dovoljno vjere.

Slušali smo puno, evo, Profesor je govorio o tome kad je Isus rekao, zapravo, svakome: Idi, vjera te spasila! Evo vidite, mi danas dolazimo do toga da znanost i Evanđelje govore, zapravo, jedno te isto. Isus kaže: Idi, vjera te spasila! Lipton kaže: Ono što vjeruješ, to živiš, to imaš. Jer vjera je, zapravo, projekt jedan. Vjera je to da ja već vidim ostvarenje onoga što ja želim. Kaže da su pitali jednog indijanskog vrača što misli kad moli za kišu, a on je odgovorio: Ja kad molim za kišu, ja se već kupam u kiši, ja već osjećam nju na svojoj koži, ja već tapkam po blatu. E, vidite, to je vjera, kad ja već vidim, kad ja već osjećam. Jer zapravo, što su svi oni kojima je Isus rekao: Idi, vjera te spasila! Zapravo su uzeli, uzeli to zdravlje jer ono je tu, ono je dano. Mi nismo opće svjesni da mi ni sa čim ne možemo zaslužiti

ljubav Stvoriteljevu i dobrotu njegovu – ni sa čim. Mene je nekad ta rečenica strašno razočarala. Jao, pa kak' to, a ja se toliko trudim, pa ovo činim, pa ono, pa molim ovako, pa idem tamo, pa ja ni sa čim ništa ne mogu zaslužiti. Nisam uopće razumjela o čemu je riječ. Zapravo, sve mi je već dano, sve je tu pred nama, sve što mi treba ja već imam, jer on je apsolutna dobrota i ljubav, on je sve tebi dao, čovječe, ponudio, stavio pred tebe, ali na tebi je sad taj potez da postaneš svjestan toga da to imaš, da to, jednostavno, uzmeš, uzmeš zdravlje i kažeš: Ja sam zdrav! Moraš jednostavno dati taj angažman.

Hagioasistent vjeruje u zdravlje. Hagioasistent vjeruje da će hagiopacijent ozdraviti jer kad hagioasistent to ne bi vjerovao, kad on ne bi znao da ta zakonitost funkcionira, ništa se ne bi događalo jer mi moramo itekako vjerovati da po toj zakonitosti čovjek dobiva ili mu se oduzima. To je zakon, ako ja vjerujem u dobro, ako ja vjerujem u zdravlje, jednostavno, po zakonitosti tog ulaska u dobrotu, ja to dobivam, to je tu, to je nemoguće ne imati, naprosto, nemoguće je ne imati. Ali isto tako, čim sam posumnjala, čim sam počela racionalno kalkulirati – gotovo je. To su takve nijanse, zapravo, i zato je to teško, zato to nije tako, to je vrlo jednostavno. Hagioterapija, Evanđelje, pa to je sve, zapravo, jako, jako jednostavno, ali nije tako lako provedivo. Ali ako je moguće, zašto onda to ne probati, zašto onda to ne činiti, a to nam život znači. Pa, evo, idemo danas razmišljati o tome da učvrstimo u svojoj svijesti da doista nešto važno, što je za mene važno, pazite, svatko od vas će naći nešto što će ga podignuti, ma, ima već neka iskustva, ono mi je pomoglo. Ma, uzmi bilo što, uzmi neki sadržaj dobar, iz psalma nešto, nešto lijepo, čvrsto, jako što će tebe nositi u životu. I uvijek se sjeti toga, ali imaj to u svijesti da možeš to izvući onda na površinu, da se možeš toga sjetiti, to je važno, svakodnevno to vježbati da bi to, naprosto, bila ta istina. I, evo vidite, izdržali smo, razmišljali smo dobro, i danas je već jako dobro – imamo klimu.

Silva VrdoljakJa bih vas pozdravila hagioterapijskim pozdravom: Dobro jutro, Bitci! Jeste se pitali

kakav je vaš ljudski bitak ovo jutro? I vidite, kad kažemo: Bit će dobro! Zašto je dobro govoriti dobro? Ne zato što bi riječi nešto učinile. To je ta razlika s new ageom, kad ti kažeš: Bit će dobro, prvo: zatvaraš vrata zlu, drugo: to znači da vjeruješ u dobro, zašto? Jer naš Stvoritelj je vrhunsko dobro. I to je smisao izgovaranja. Jer bit vjere je promjena, promjena. I da bih ja, vi ušli u promjenu, a to je cijeli smisao, zapravo, i kako postati hagioasistent i njegova formacija, to je stalna promjena, ja moram nešto i očekivati. Zamisli što znači ništa ne očekivati. Ustaješ – ne znaš zašto ustaješ, studiraš – ne znaš zašto studiraš, hodaš – ne znaš kamo, jedeš – ne znaš zašto, a duhovne stvarnosti su u biti jako jednostavne, samo što ih mi, zapravo, kompliciramo jer ih ne razumijemo. Kad kažemo biti čovjek na razini duha, kako to postati? Sjećam se jedne osobe koja je došla u Centar i kaže ima strašan problem s praštanjem. I onda samo kad sam joj objasnila ovo: zašto neki ljudi teško praštaju i ljube druge? Samo zato što duhovna razina, ona vidi cjelovitost. I kad teško i praštamo, to znači da mi vidimo samo jedan djelić neke osobe, npr. neku ružnu riječ koju ti je rekla, ili nešto neugodno napravila i mi, zapravo, se vežemo za to, ne vidimo cjelinu. A duh je sveobuhvatan, on nema dijelova, on je cjelovitost. I jako je meni osobno, moje iskustvo, pomoglo, kad sam počela ljude gledati u cjelovitosti, a ne u djelićima. I kad počneš gledati ono dobro, a ne samo onaj mali djelić, onu malu mrlju, ti, se jednostavno dižeš na toj razini duha. I tada ti se otvaraju oči. I tada, probajte to, vježbajte to, vidjet će te.

Jer kad govorimo upravo o toj duhovnoj kondiciji, mi ništa drugo i ne govorimo nego o onom dijelu koji je na nama. Rekli smo, mi smo stvaraoci, a nismo stvoritelji. I sve što učiniš, taj korak sam, možda ovo jutro, vidjet ćeš: ti si tada na duhovnoj razini. A znamo da je apsolutni Bitak vrhunski duh, ti si zapravo s njime. I ta promjena, vidite, to je to djelo. Jer na djelu se vidi tko smo mi. Čovjek ne postoji ni u spoznaji, ni u odlukama. O, koliko znam ljudi koji jako pametno pričaju, stalno se odlučuju, a nikako da naprave korak, djelo. Na djelu mi stojimo ili padamo, tu se vidi tko smo mi. A kreni, počni drugog čovjeka sagledavati u cjelovitosti. Da bi to hagioasistent mogao, vidite, upravo on se treba vježbati i u odricanju i askezi. Jedan od načina, dakle, kako ostati na razini duha, ili bolje rečeno, kako se uspinjati svaki dan na tu razinu duha. Kako postati gospodar nad svojim nagonima i strastima? Sveti Kasijan je krasno to nazvao, askezu, kaže: Ne žrtva, nego vježbanje. Vježbanje.

Da bih ja to mogla, kao hagioasistent, vidite, opet ono idemo kroz tri koraka: spoznaja – odluka – djelo. Prvo moram spoznati dinamiku i mehanizme čovjeka te osobito smisao i svrhovitost čovjekova života. Prvo mi ta spoznaja mora pomoći, zašto? Da dobijem motivaciju, da se odlučujem i da krenem tako. Što znači, zapravo, spoznati mehanizme čovjeka? To znači kad kažem: čovjek – to sam ja, to ste vi. Tijelo ima svoj organizam, svoje nagonske životne sile, svoje funkcije koje služe održavanju vegetativnog života. Psiha ima svoje snage, strasti, one služe izražavanju naše psihe. Ali duhovna duša, ona je izravno, preko savjesti, povezana sa transcendentalima. I što sada? Ja kao osoba je potrebno, kao čovjek, da upravo duhovna duša bude kormilo, upravlja i tom vegetativnom, i psihičkom dušom – tada sam ja u zdravlju duha i tako kreće na taj put zdravlje duha. Duhovna duša mora biti gospodar. I ovo kad sam rekla da je duhovna duša izravno preko savjesti povezana s transcendentalima… Sjećam se jednog primjera kad mi je jedan ateist došao u Centar i kad je rekao: Ja mislim da sam ja čovjek do groba, tu sve završava. I što sad? Ja ga gledam, onda sam ga samo pitala ovo: Imate vi savjest? Kaže: Imam. I sjetila sam se, i čitajući Frankla, mene fascinirala ova njegova spoznaja, a to je ovo, koju sam posredovala i ovoj osobi. Kaže: Imam savjest. Sad gledaj ovo. Sjeti se pupka na tvom tijelu, kakvu sad ima funkciju? Nikakvu, on te samo podsjeća na tvoje i moje porijeklo u utrobi majke i na taj život. A gledaj savjest, savjest nema nikakvog smisla, nego samo da nas podsjeća na onaj izvanljudski izvor, što je savjest? Je l' to neki policajac u tebi koji ti govori kako trebaš živjeti, kuda ići? On je samo zastao i rekao: Vidite, nikada nisam tako spoznavao, nikad, doista. Znam da je imam, ali nisam to povezao s time. Da, ona upućuje da imamo i izvanljudski izvor. Jedino se tako može spoznati naše ljudsko porijeklo. Vidite, i sad ta odluka, upravo za vrline i za sklad u čovjeku, što se događa kod odricanja? Jako je bitno da to u sebi prepoznate. Što to znači? Da upravo odricanjem ja ne dopuštam da se moje snage isprazne na onoj nižoj, prvoj stepenici, a to su nagoni, strasti, psiha, tijelo, nego tu snagu čuvam da dođem do vrhunskih rezervoara duha, to je vrhunski užitak. Nema, i to je moje osobno iskustvo, nema većeg iskustva i većeg užitka od duhovnog. To je ono što je i Profesor govorio: Sjeti se kad si bio sretan, istinski? Kad si se dobro najeo, pio, kad si se dobro izvikao, negdje, kad je tvoja strast nadvladala tebe i tvoju duhovnu dušu ili kad si u odricanju znao reći: Ne. I čuvao. Vidite, to vježbanje odricanja, probaj. Taman, moje iskustvo je da duhovna razina traži nešto više, kao da onako očekuje: Hajde, učini taj korak. Zašto? Jer upravo te snage, te sile i nagona, i strasti, one se sublimiraju i daju snagu duhovnoj duši i tako ti postaješ čovjek koji se odupire, mi to kažemo, napasti. Napast nije ili kušnja, kako znaju reći, ništa drugo, nego upravo i naš dio koji mi moramo

odraditi u smislu: reci“ ne“ trenutnom užitku. Taman bi sad dobro nešto komentirao, baš neću. Taman bi sad, joj tako mi treba ono da se napijem, baš neću. Probaj, čini, vjeruj da doživiš i iskusiš upravo to iskustvo, to su prekrasne stvari. Odricanjem ti jednostavno režeš, ja bih rekla, zaustavljaš, kidaš te okove zla i ideš u slobodu. Da bi to čovjek isto mogao, nije samo dostatno, dakle, odricanje, nego i posviješćivati sebi da sam ja odgovorno biće i da tako, zapravo, preuzimam odgovornost moga ljudskog bitka, ja sam bitak. Zašto? Meni je prekrasna ona definicija: svi smo mi čovjek, neograničeno ograničeni. Kao ograničeno biće ja se neograničeno mogu razvijati. Jedan od oblika je upravo ovo odricanje, askeza. Vidite, sjećam se, i mene je toliko do suza nasmijao onaj jedan vic. Zvučni, glazbeni vic Kaže kako to izgleda kad čovjek ne poštiva fizikalni zakon? Koja je razlika između toga kad nije poštivao fizikalni zakon pa se nagnuo kroz prozor, pao s desetog kata, a koja je razlika kad padneš s prvog kata?. Kad pada čovjek s desetog kata to zvuči ovako: Aaaaaaaaaaaaaaaa. Tup. A s prvog kata: Tup. Aaaaaaaaaaaaaaaa!

Pa idemo mi da ne bismo mi ovaj tup, aaa doživjeli, ili obrnuto, hajdemo samo minutu posvijestiti sebi: Odricanje, askeza, prekrasno jedno prostranstvo, 60 do 70% u nama, ja bih rekla, koje čeka da uroniš. Probaj. Sad vidi, čega si se ti zadnji put odrekao, trenirao, vježbao? Koji nagon, strast je u tebi pobijedila? Zapovijeda? Umjesto da duhovna duša bude tvoj kormilar, a ono obrnuto. U čemu ti, zapravo, stalno padaš? Vidi to u sebi, istraži sebe. Ali uvijek imaj viziju: Želim postati vrhunski čovjek! Bit vjere je promjena i želim, želim ići u tu promjenu! Odluku stvori. Duhovna dušo moja, želim te zagrliti, sklopiti savez s tobom, dopustiti da ti vodiš moj život. Da ni nagon, ni strasti ne idu ispred. I onda, duhovna duša kao da te sluša i kaže: Dobro, jesi odlučio/odlučila, 'ajmo jedan korak danas dalje. Odluči čega ćeš se danas, negdje, odreći. Prijeđi u djelo.

4. srpnja 2012. (večer)

Lela Crnek1. pitanje: Jučer ste govorili da se svaki dan treba sabirati, razmišljati o tome tko sam?

Koji su moji talenti i vizije što želim ostvariti? Ne postoji li opasnost da depresivna osoba s tim pitanjima potone još dublje u depresiju jer ona teško da može realno sagledati stvari i vjerojatnije je da će ih vidjeti negativnijim nego što jesu.

Odgovor: Ovdje smo očekivali da nema teških depresija. No, hagioterapija ne liječi depresiju tako da se jako depresivan čovjek svakako mora obratiti psihijatru. Mi govorimo iz iskustva, a to govore i liječnički antropolozi, depresija je simptom nečega, onih dubina u koje mi ovdje nastojimo ući i zato mi možemo i imamo jako puno na hagioterapiji depresivnih ljudi. Mi ne liječimo na posljedici, nego na uzroku. Cjelovito se depresija liječi. Jako depresivnom je nemoguće svoje vizije ostvarivati, ali sigurno je i da mu hagioterapija pomaže da pronalazi sebe sama. Danas smo čuli nove spoznaje gdje se sve čovjek može ozdraviti kroz transcendentale. Imat ćemo za cijelu noć noćas razmišljati.

2. pitanje: Lipton kaže – što vjeruješ, to imaš, to živiš. Jasno mi je kako to funkcionira na području zdravlja, a kako to funkcionira u međuljudskim odnosima jer je tu riječ o dvije, a ne o jednoj osobi?

Odgovor: K nama ljudi dolaze zbog raznih problema u obitelji, na poslu, zbog svih mogućih loših komunikacija. No, čovjek je naše područje. Sve polazi od mene samog. Kad je u pitanju bilo kakva komunikacija, ja se moram mijenjati. Ja, ja moram postati ta jakost, čvrstina, ja moram moći gledati drugog s ljubavlju, razumijevanjem, sućuti. Puno puta nam dolaze roditelji koji imaju problema sa svojom djecom, a svi bi oni htjeli promijeniti. Način na koji ih možemo promijeniti je taj da promijenim sebe, tako da ja postanem ljubav.

Znanost nam puno govori o ljubavi. Biologija ima takav utjecaj da mijenja fiziologiju čovjeka, da ljubavlju srce kuca u jednom boljem skladu, a tada i svi organi. Ljubav je strašno moćna. Dati ljubav nekome znači dati mu povjerenje, dati mu ono najvažnije – da on ima oslonac, da zna da je prihvaćen, da nije kriv. Mi u sebi nosimo puno lažnih krivica, optužbi, naročito djeca u pubertetu. Jadni su, izgubljeni, nigdje ne nalaze sebe kao vrijedne osobe. Da bi čovjek mogao svoje dijete promijeniti, svojom ljubavlju mora postići to da on bude duh ljubavi jer roditelji kažu da pokazuju svoju ljubav, i slažem se s njim u nekim stvarima, i prihvaćam i pogreške. Da, ali dijete to mora osjetiti na duhovnoj razini. Stvar je duha. Kad roditelj uspije promijeniti sebe, da duh bude taj put do kojega može doprijeti ta ljubav, ta sigurnost, povjerenje koje je djetetu potrebno, tek tada će se taj zahvat ostvariti. Vrlo je jednostavno ustvari, ali nije lako mijenjati sebe. I zato je to proces. I zato mi ovdje i jesmo da naučimo da je to putovanje. Svaki je dan potrebno donositi odluku za to, svaki je dan potrebno baviti se time, razmišljati. I ne samo razmišljati, nego i to činiti. Čovjeku je teško pokrenuti se u tom smjeru. Uvijek se sjetim moje pacijentice koja kaže: Ne da mi se. Najradije bih neka bude kako bude, a onda sam užasno nesretna i nezadovoljna!

Pa evo, nema nam druge nego opet u jednoj sabranosti učiti se tome da ja postanem ta ljubav da bi onda svi oni oko mene s kojima ja komuniciram to mogli prepoznati. No, ako oko mene nitko to ne vidi da se ja mijenjam, onda to očito nije to. To nitko nije osjetio i počeo se mijenjati, onda to sigurno nije to. Srela sam jednu svoju dragu pacijenticu. Prvo je rekla da je jako ugodno iznenađena jer su se tako stvari počele mijenjati na dobro. Bio je silni kaos u obitelji, ali uz ustrajnost… Nikad ne odustati, uvijek ići dalje. Vrijeme je za sve potrebno, ali kada govorim o tom vremenu, onda ne razmišljam o kvantiteti toga vremena. Ispunilo se je vrijeme, približilo se kraljevstvo nebesko, Isus je rekao. Neke se stvari trebaju posložiti. Zato treba ustrajati i ne razmišljati koliko će to trajati. Ustrajati jer treba se ispuniti nešto što ne ovisi o nama, ali mi moramo u tome sudjelovati.

Imam još jedan primjer o ljubavi koja mijenja našu fiziologiju, koja mijenja srce, kako stavlja otkucaje u sklad. Jedna mlada hagioasistentica imala je primjer jedne mlade trudnice koja je doživjela teške traume u obitelji, onda su joj za vrijeme trudnoće rekli da su otkucaji srca njezinog djeteta poremećeni, da nisu dobri. Znala je nešto o hagioterapiji i mislila je da je ona kriva zato što je kroz sve što je proživljavala najmanje mislila na dijete, što je dopustila da je pogađaju životne situacija, te tragedije. A to je normalno, slabi smo mi ljudi. Kad je razgovarala s hagioasistenticom, kad smo išli na to da se oslobodi krivice, da je to jedna lažna krivica jer je istina da se to sve događalo, da čovjek ne može samo tako prijeći preko tragedija da ga ne pogode, ali istina je i da mi time nismo htjeli nanijeti štetu svome djetetu. Kad se oslobodila krivice, kad se s ljubavlju počela baviti i razmišljati o svome djetetu, nalazi su bili dobri. Srce kuca pravilno. Vidite kako ljubav ima veliki utjecaj. Ljubav nije sviđanje, nego kad stvarno možeš reći da ti ništa ne možeš učiniti da te ja prestanem ljubiti. Ljubav je primanje i davanje, ljubav je veliko povjerenje, sigurnost, otvorenost toj ljubavi. Budimo ta

ljubav. Kad čovjek to postigne, onda on može gledati drugoga bez obzira na ono što on čini jer je slobodan. Duh je slobodan. On razumije onoga koji je zbog nečega postao takav. Čovjek u svojim dubinama je dobar. Tu istinu moramo znati. Čovjek samo zbog nečega postaje takav kakav jest i treba biti u stanju gledati ga u sućuti jer njemu je teže nego tebi. Kad vidiš dalje, da će u konačnici to biti dobro. Probajte to postati. Ja kad sam htjela postići nešto sa sobom i kad mi je bilo teško reći da to baš vjerujem, nisam mogla izreći baš vjerujem, ali sam izricala: Ja želim to postići, ja želim vjerovati… i onda sam odjednom mogla reći: Da, ja to vjerujem. I to je sad moja stvarnost. Vjerujem, postići ćete i vi svi to.

Silva Vrdoljak1. pitanje: Možete li se još malo osvrnuti i proširiti temu odnosa razuma i intelekta.

Konkretno, kad imamo situaciju koja se ne poklapa s vizijama, željama, razumom u trenutnoj situaciji, nalazim mnogo argumenata zašto se te vizije neće ili ne mogu ostvariti, kako onda intelektom zakoračiti u područje nade koja govori da će se ostvariti ono što razum uvjerava da neće. Hvala. Tomislav

Odgovor: Čitajući ovo pitanje, sjećam se da sam i govorila sinoć da se naša vizija, projekt i trenutna situacija, stvarnost kad se ne podudaraju, onda zapravo zastanemo tako da govorimo sebi, a izađeš samo korak u svijet i već počneš suprotno govoriti. Bitno je vidjeti da vjera nikada ne ide sama, nego uvijek s ufanjem i ljubavlju. Upravo ovo ufanje je koracanje. I zato bih rekla, to koracanje, ufanje, nije bitno da je to vremenski prostor u kojemu će se nešto i dogoditi. To koracanje je stvarnost transcendentala, bitka koji ja živim i odlučujem se za dobro tada i što će ti više? Samim time što čovjek koraca u dobru, u istini, zapravo kroz to vrijeme ja se mijenjam. I tada se doista mogu i posložiti ove situacije koje ti sada djeluju nemoguće. Bit je vjerovati, ići. To je ufanje. I kada dođeš do tog iskustva, ti si sretan čovjek. Zato intelekt vidi cjelinu, razum djelomično, ti kad se zagledaš u osjećaj, u trenutni doživljajčić, kako mi kažemo, ti padaš. Sam sebe zaustavljaš u razvoju. Zato kad ti hodaš, ideš, činiš dobro – ti si u postojanju već. To je najveće dobro. Tada sve osvajaš.

2. pitanje iste osobe: Imam li iskustva rada u Centru s djecom koja su začeta u epruveti, dakle umjetnom oplodnjom?

Odgovor: Ne mogu odgovoriti na to pitanje jer dosada nisam imala takva iskustva.

Svima bih nama željela posredovati tu stvarnost da kao hagiasistenti imamo jedan ideal kamo idemo. Ja sam, evo, u knjizi, skripti Kako postati hagioasistent opisala 6 ideala. I ova knjiga je tako koncipirana da se dobije cjelina. Najprije što je hagioterapija, bitna različitost između nje i psihoterapije, psihijatrije i pastorala Crkve; također da bi bio netko hagioasistent prvo sam postaje hagiopacijent, ta iskustva mora probati sam na sebi i naravno da smo doživotno hagiopacijenti. Nema duhovno zdravog čovjeka. Upravo ti ideali – da bih se dala oblikovati, mene nešto mora vući, ideali te ne guraju, oni te privlače. I naravno da sam kao 1. ideal stavila da se moramo razvijati kao osobe. Sjetimo se, da ti svi kažu da ne valjaš – to nije istina. Ti si osoba, a ona se razvija samo na temelju antropologije. To znači da svaka osoba da bi mogla društveno biti angažirana, da me društvo i zajednica negdje ozbiljno prihvati i shvati, razumije, ja se moram stalno razvijati, biti to što govorim. Zapravo to što ti

stalno ostvaruješ u svom ljudskom bitku to je ono što ostvaruješ i za sve druge. Onda će se ljudi i sami početi pitati kako to da ti vjerno živiš u braku 26 godina, odakle ti ta snaga, kako to da ti i pored toga što si vrhunski menadžer nikad se nisi dao korumpirati, kako to da ti kao osoba u društvu svojih prijateljica nikada ne ogovaraš. Sve to što sam nabrojala to mi jednom riječju možemo reći – razvijati se u svom karakteru. Karakter je snaga moralnih vrednota. I zato razvijati se kao osoba znači biti moralan, dostojanstven slobodan, čovjek otmjene duše. To je cilj, ideal kojem ideš. Koja je otmjena duša? Ona koja čuva čovjeka, život. Jedno je biti pristojan – to su uvježbane manire, ali biti otmjen – to je duhovno. To iz duha dolazi, čuvaš život, čovjeka i zato ne možeš protiv čovjeka. Kad je jasno, ti si usvojio taj ideal u sebi. Rekli smo vježbati se u vrlinama. Ponavljam, karakter je mjesto vrednota. I naravno, što su vrline. One jačaju naše duhovne snage da to bude tako da se možemo vježbati u strpljivosti, istinoljubivosti, u dobrohotnosti i to naravno, ja bih rekla da je to najveće bogatstvo i najveći kapital. Takvog čovjeka zapravo svi traže, svi žele biti uz tebe. Najbolji način da ne budeš sam – počni raditi na svojoj osobi. Najžalosnije je kad ljudi prestanu biti osobe, originali, svoji što mi kažemo. Svoj na svome. I svatko do nas je jedan projekt. I zato rasti kao osoba, to je ovo – ti stalno spajaš nove spoznaje, istine, ti stvaraš uvijek nove zaključke. To je prekrasno. Za vrline, možemo vježbati strpljivost – tako ulaziš u dobrotu, transcendentale i tada si snažan, jak i što manje ranjiv. Zato počni raditi na sebi, počni od sebe.

Sjećam se jednog primjera, baš kad govorimo o snazi vrednota, karakteru kako je jedan mladi dečko imao strašno veliki problem s krađom i laganjem. Obično mi krenemo tako da opominjemo, vičemo. Došli su i otac i majka s njima. Bavio se sportom, gubio je mjesto u ekipi zbog toga. Tako da je bila jedna velika patnja u njemu. Mi to postavimo tako da ga pitamo – kako ne možeš? Zašto ne možeš? I za taj karakter, da ne mislite samo da je baza toga kao preskakanje onih prečki kad trčiš… On je svaki put dobivao snagu da uđe u svoj karakter, da se odriče. Karakter, krepost se razvija odricanjem, praštanjem, ljubavlju i vjerom. Odricanjem, praštanjem, ljubavlju i vjerom. Kod njega je baš ta ljubav… Svaki put kad su se otac i majka svađali, on je padao u laž i krađu. Točno sam po njemu vidjela da je ovo istina. Kad su se prestali svađati, govoriti o teškoj materijalnoj i egzistencijalnoj situaciji, dečko je išao ka zdravlju. I doista, karakter se doista jača odricanjem, praštanjem, ljubavlju i vjerom. Kad su ga majka i otac prestali opominjati, kad su mu u duhu išli praštati, a ne ga osuđivali i govorili mu da je nemoguć, njegov je karakter počeo ozdravljati. To mene uvijek nanovo fascinira. Upravo u radu s ljudima. Rekla bih zaključak, biti duhovno zdrav čovjek znači – razvijati se kao osoba, biti svjestan svojega projekta i hrabro i odvažno mu ići u susret. Ne dati se zaustaviti ni od okoline, uvjeta života ni okruženja ljudi koji te odgovaraju od tog puta. S dubokom sviješću da dobrota, pravda, istina uvijek pobjeđuju. I zato uvijek vjerovati u dobro. Čim činiš dobro, ti si u dobru, to je najveća nagrada, ti si u Bitku, ti postojiš. Ne treba ti nitko reći hvala. To ti je najveća hvala. Ti si u dobru. Probaj, učini dobro. Možda večeras? Nazovi nekoga koga nisi dugo zvao, pošalji poruku kome nisi dugo, možda se inatiš – neka on/ona se prvi javi. Učini dobro i reci nekome neku dobru riječ. Tako postaješ vrhunski čovjek. I samo kao takav možeš ići u svijet, strukture, biti svoj. Doista je istina – nitko nije kao ti. I nitko ni ne može biti kao ti. I samo ono što sad prihvatiš, radiš, to je tvoj veličina i moja jer smo čovjek.

Pa evo, ja nas puštam opet, barem par minuta…Možeš i zapisati. Vidi, kakav si ti kao osoba? Razvijaš li svoje duhovne sposobnosti kao: strpljivost, odvažnost, jakost, vjernost,

marljivost, pazi sad ovo – nesebičnost, nesebičnost. Sjeti se, kreposti se stječu: odricanjem, praštanjem, ljubavlju i vjerom. Zanemarivanjem se gube snage duha, slabe, čovjek postaje sve manje karakteran. Podložan je užitcima, kompromisima, lijenosti, postaje rob nagona, stalno je u nekoj krajnosti, netko te krivo pogleda, ti si već malodušan. I odluči rasti, raditi na sebi, evo, ovdje na studiju večeras, danas. Možeš zapisati i vrijeme, datum kad si odlučio… Djelo te čini, ne spoznaja, ne odluka, nego djelo me čini.

5. srpnja 2012. (jutro)

Lela CrnekDobro jutro, evo vrijeme je uporno u vrućini, a uporni smo i mi. Frankl bi to nazvao

paradoksalna intencija, to jest pozitivan prkos, a mi u hagioterapiji bi rekli: Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem. Zašto mogu? Mogu jer znam da nisam sam, mogu jer znam da imam svoju duhovnu dimenziju koja može nadvladati svaki moj strah i moju psihofizičku dimenziju.Hoću jer imam spoznaju da to trebam činiti, jer me to čini vrhunskim i u tom smjeru se izgrađujem. Vjerujem to je ono čime sve postižem jer kad razum više ne zna dalje i kad više nema on što reći, tada zapravo nastupa vjera. Ja vjerujem! Puno mi je mojih pacijenata reklo da su si napisali ceduljice i lijepo polijepili po kući pa kad prolaze, stalno to gledam i podsjećam se: Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem.

Sada bih nastavila o ljubavi. Ljubav je jedna velika duhovna snaga. Znanstvenici se danas puno bave ljubavlju. Shvatili su veličinu tog fenomena ljubav. Tako je u spontanoj evoluciji, dr. Lipton govori kako se tu moraju mijenjati stvari. Imam jako puno pacijenata kod kojih su u pitanju bračni problemi i kad se god jedan partner odluči na ljubav, rezultati su doista vidljivi i ljubav stvarno iscjeljuje i popravlja stvari. Primjer: jednom mi je došao jedan muškarac i čim je sjeo, rekao mi je: Želim se promijeniti. Za mene je to bilo prekrasno iskustvo i moram priznati da to češće čujem od muškaraca nego od žena. Kada dođe žena, ona bi radije mijenjala muža. Rijetke žele promjenu na sebi. Muškarac može biti iskren i reći – ja se želim promijeniti. Naravno da mi u hagioterapiji ne rješavamo bračne probleme, ali uvijek sve ima svoju pozadinu. On kaže: Ja sam agresivan, ne u smislu da tučem svoju ženu, nego sam jako eksplozivan, ljut i srdit. Moja žena ne želi to više podnositi jer je nagovaraju i roditelji i okolina da to ne treba trpjeti. Zato se ja želim promijeniti i želim biti druga osoba. Kad čovjek s tom nakanom dođe u Centar, kad on to traži, kad on to sam poželi, naravno da je to već na pola puta riješeno. Pozadina je bila ta da je otac dotičnoga čovjeka bio alkoholičar, bio je agresivan, majka se tu nije snalazila i bila je jedna opća teška situacija u obitelji gdje taj čovjek nikad nije primio ljubav, a njegovo dostojanstvo je bilo pregaženo. On je bio svjestan da mora postati drugačiji i mi smo počeli s hagioterapijom, najprije da sebe sagleda u svoj svojoj veličini i da mu se vrati dostojanstvo osobe. Sve je krenulo dobro, međutim on je baš tada dobio posao u Njemačkoj, morao je otići, bilo mu je teško ostaviti ženu i dijete staro četiri godine. On kaže: Ja ljubim svoju ženu i dijete. Onda smo se nas dvoje ovako lijepo dogovorili: idemo ustrajati u toj ljubavi jer ljubavi ništa ne može odoljeti. Neka iz Njemačke u duhu šalje poruke ljubavi jer duh nema granica, ni vremena ni prostora, ja tebe ljubim, ne boj se, bit će dobro, vratit ću ti se. Jednostavno kad god si u situaciji da se možeš sabrati, uputi te poruke prema ženi i djetetu. Nakon nekoliko mjeseci on mi se javi s viješću da je supruga povukla tužbu za razvod braka. Ona je danas ponovno trudnica, a on je opet otišao u

Njemačku jer imaju nekih materijalnih problema, a onda mi je i ona došla, i ljubav je pobijedila. Ljubav je doista velika duhovna snaga.

Imala sam primjer jedne žene koja je isto tako došla, s tim da zaista ljubi svoga muža. Jako se iznenadila jer je muž bez ikakve uvertire jedan dan odjednom spakirao svoje stvari i rekao pred kćerkom starom 17 godina: Pronašao sam ljubav svoga života i zato odlazim. Žena, kćerka kao i sin ostali u čudu. Bože, što se to dogodilo? Moguće je da se čovjeku svega dogodi. I istu stvar pokušam s tom ženom jer ona ljubi svoga muža, idemo ustrajati u toj ljubavi. I muž se doista nakon dva mjeseca vrati i kaže: Pogriješio sam, nije to ono što sam ja mislio da će biti. Žena ponovo dođe k meni i kaže: Da, ja njega ljubim i sretna sam što se vratio, ali znate, ja bih ipak htjela da on malo pati. Vidite to je žena. A ja njoj kažem: Ženo, pa zar ti misliš da on ne pati? Zar nije on veći patnik koji je to napravio pred tobom, pred djecom, pred obitelji, svijetom i sada je skupio hrabrosti i snage da se vrati i prizna da je pogriješio. Zar nije on veći patnik? Zar nisi ti ipak uživala što si na ispravnu putu, a on je taj koji je pogriješio? I što bi time sad dobila da mu to predbacuješ, zar želiš opet sve pokvariti, a znaš ako sad započneš tu igru, da je to zlo. Znaš da ćeš time umnažati zlo i znaš da se na taj način zlo tebi vraća. Odgovorila je: Stvarno ste u pravu i sigurno je tako kako kažete. Neću, mislim da ćemo sada imati brak bolji nego prije. Vidite što je ljubav, a kako vidite i žena se da nagovoriti na dobro, stvarno, samo joj to netko treba reći. Žena je divno stvorenje, ali ona ima ono nešto manipulatorsko u sebi. Žena može biti velika manipulatorica, no to nije ono što bismo nazvali mudrost, to je mudrolija, to ima žena. Ali to ne umanjuje onu ljepotu koju ona nosi u sebi, ono srce koje ona zapravo jest, i žena se zna pokajati i reći oprosti. Svi smo mi krasna stvorenja, i muškarci i žene.

Silva VrdoljakZamislimo 7 milijardi bitaka na ovoj zemlji, a svi u transcendentalima. Pa kad se

počnemo pozdravljati s: Dobro jutro, Dobroto! Dobro jutro, Istino! Ja sam isto dobila pozdrav dobro jutro od osobe koju doživljavam da me doista ljubi, a to znači da doista gleda u srž mene kao osobe, i to je ljepota, i to je ono najbitnije, biti zagledan u osobu, oslonit se na ono trajno u njoj. Uvijek iznova mogu reći da je upravo u tom jedinstvu muškarca i žene i njihovoj različitosti ljepota. Pa i nakon 26 godina braka uvijek nanovo možeš se i zaljubiti u osobu kraj sebe i to je vrhunac ljubavi na ovoj zemlji. Kao da taj Apsolutni kaže: Evo, vidite to sam ja. Nema ljepše slike nego zajedništvo za jedno, baš u muškarcu i ženi. I ako hoćete promatrati i iskusiti ljubav, krenite tim putem i vidjet ćete koja je to neizmjerna radost. Naravno da je to put i zato uvijek možemo reći nema unaprijed sretnih i nesretnih brakova. Brak – to je gledanje u istom smjeru, u Bitak, u transcendentale i uvijek iznova, i iznova.

Prvi ideal čovjeka je da raste i razvija se kao osoba, a drugi da se razvija kao vjernik. Što to znači? Sve ono što čovjek, hagioasistent – to dobiva iz susreta s apsolutnim duhom, Bitkom koji je jedan i koji je ljubav. Što znači razvijati se kao vjernik? To znači da svi mi svojim duhom neposredno, a to znači intuitivno spoznajemo Bitak, tako da je to znanje o postojanju Bitka temelj za zdravlje duha i duhovne duše. To znači da svih 7 milijardi ljudi to neposredno znaju i neposredno su povezani s Bitkom. Bitak je izvor postojanja svakog čovjeka i ta prisutnost je svima dostupna, sveobuhvatna i otvorena za svakog čovjeka, zato što se nalazi u stvorenju i prirodnom redu stvaranja, tako da to svi poznaju. Evo, jedan vic na račun stvaranja. Eva u zanosu ljubavi prema Adamu pita: Adame, reci mi jesam li ja jedina

žena za tebe na ovom svijetu?, a Adam odgovara: Eva, zar još neka postoji? Mi nemamo dvije stvarnosti. Postoji jedna sveobuhvatna stvarnost koja je otvorena i dostupna svima. Kako čovjek raste kao vjernik, kao onaj koji vjeruje u dobro zato što je Stvoritelj apsolutna dobrota, ljubav i istina, tako da iskreno, a ne formalno prakticira svoju religiju, tako da iskrena srca pomaže drugima. Sve su to načini kako mi dolazimo do iskustva upravo te sveobuhvatne stvarnosti apsolutnog Bitka.

Odakle nemiri u nama? Jer su ljudi prazni, jer nemaju iskustvo te ljubavi. Stalno zaboravljamo da mirnu savjest nećeš postići tako da je stalno čistiš jer je nikad nećeš do kraja očistiti. Frankl kaže da je mirna savjest plod dobrog djelovanja, što znači ona je uvijek plod nečega. Što je to sreća? Jedna anegdota kaže da je sreća kao leptir. Dok trčiš za leptirom, stalno ti bježi, a kad staneš, leptir ti sam sleti na rame. Što je sreća? Plod dobrog djelovanja i to je ono gdje mi tada rastemo i to je vrhunski užitak, nema veće sreće. To je najveći mir i odmor duše, tvoje srce i tvoja nutrina se smiri. I zato da bih ja bio vjernik i budući hagioasistent, moram se svako jutro preispitati kako ja stojim sa svojim Stvoriteljem, jesam li doživjela dobrotu, ljepotu. Evo jedan primjer. Nakon održane tribine u jednom gradu nazove me jedna osoba i kaže da ima problem. Njena psihijatrijska dijagnoza je opsesivno – kompulzivni poremećaj i kao takva nije hagioterapijski problem. U razgovoru s njom kroz dva susreta otkrila sam da su joj njeni najbliži govorili: Ne, ti to ne znaš, ti to ne možeš, to treba ovako s obzirom da je bila prilično nespretna, i ona je tu stvarnost upijala cijeli život. Dogodilo se to da što god krene raditi, javlja se strah do te mjere da se bojala obrisati prašinu da ne bi okrznula stol ili nešto drugo. Kad uvozi auto u garažu, sto puta provjerava da ga nije opet okrznula. To je prešlo u naviku, ovisnost i u veliko ropstvo. Objasnila sam joj Bitak i transcendentale i ona je treći puta došla i prvi puta sama je nazvala telefonom i dogovorila susret i samostalno, nakon 10 godina sjela u auto i došla u Centar. Čekala sam je oko pola sata jer je malo zalutala, nije se odmah snašla u stranom gradu i jedva je čekala da mi kaže: Ne znam što se dogodilo, i moji me pitaju što je to sa mnom, a ja sam iskusila nježnost Stvoritelja. Krive slike Boga u nama stvore jedno ropstvo, navike i čovjek ne zna kako da iziđe iz toga. Ona dalje nastavlja da kad sam ja govorila o slobodi, ona se odlučila i rekla: Dosta! i cijelu kuću je generalno spremila. To je žena, i kad je ona ušla u dobrotu, nježnost i prisutnost Stvoritelja, doživjela je obrat.

Ja vas sve pozivam da jednu minutu zaspemo, da vidimo imamo li iskustvo te stvarnosti apsolutnoga Bitka kao ljubavi ili zagrljaja Oca i Sina. Imaš li to iskustvo? Ono ti pomaže u koracima za tvoje zdravlje i tada ćeš moći to posredovati i razumjeti ljude koji su u nemiru, patnji, ispraznosti života. Zagledaj se u tu istinu jer to je urođena stvarnost svima nama. To je onaj nemir koji te tjera da tražiš mir, i da rasteš, i da te zagrli ta nježnost, srce, osoba i tek tada doživiš to iskustvo. Zagledaj se u tu nježnost i povjerenje očima duha, srca, savjesti, karaktera i života.

5. srpnja 2012. (večer)

Lela CrnekHvala vam što ste uporni, što ste strpljivi, što nas svaku večer slušate. Vrijeme nam

polako izmiče, ostao nam je još jedan dan i jedno jutro. Silva i ja smo vam pokušale približiti

kako bi hagioasistent trebao izgledati, ne po vanjštini, nego koja bi iskustva trebao imati da bi on mogao posredovati duhovno zdravlje. Nismo još stigle sve obuhvatiti, vjerujem i da nećemo stići, ali sve to ima u ovoj našoj skripti Kako postati hagioasistent. Ono što se meni čini posebno važnim, to je duhovno zdravlje, vrlo efikasno, neophodno za svakog hagiopacijenta i to je ono što nikada ne činimo na samom početku jer hagiopacijent nije sposoban da to provede, a riječ je o opraštanju. Večeras bih vam htjela pobliže objasniti što je to opraštanje i zašto je ono važno.

Opraštanje je zapravo ulazak u slobodu od navezanosti na onu uvredu koju smo primili. Od onoga što mi čvrsto držimo u sebi i prevrćemo po svojim mislima, od onoga što razara nas. Praštati nije lako. Zamisli, toliko si povrijeđen, siguran si da je neosnovana ta uvreda, ti ju tako osjećaš, krivo si optužen i sad se još od tebe traži da opraštaš. I doista izgleda paradoksalno, izgleda teško i zato i nije lako, ali da bismo to mogli provesti, moramo imati neka saznanja, neke spoznaje zašto je to važno oprostiti i kako to uopće provoditi. Na ovom studiju govorimo kako sve polazi od čovjeka i od njegovog ispada iz Bitka, i to je jako važna spoznaja kako bismo uopće mogli krenuti u opraštanje. Dakle, potrebno je poći od toga čovjeka koji je ispao iz Bitka. Uvijek u hagioterapiji kažemo da polazimo od sebe. Pa i onda kada je potrebno opraštati i tom drugom koji nas je povrijedio, pođimo najprije od sebe. Sjetimo se: jesmo li mi povrijedili koga, kome smo to učinili? Ako pođem od sebe, vidim da sam toliko greški napravila i uvreda zadala svojoj djeci, sada sam toga svjesna, nisam znala da ne činim dobro, zapravo, povrijedila sam svoju djecu. A tek svoga muža… I kada to čovjek sagleda, dolazi do zaključka da smo svi u situaciji da možemo povrijediti. S druge strane sam se opet pitala: zašto me ljudi osuđuju? Bezbroj sam puta bila osuđena, a da nisam kriva. Razmišljala sam: pa kako me to ljudi vide, pa nisam ja takva, ja to nisam. I onda sam shvatila da nitko ne može zaviriti u moje srce, nitko, samo Stvoritelj. Oni imaju svoju sliku o meni, oni to gledaju na svoj način i ne vide dobro, ne znaju tu istinu o meni. Ako ja želim biti bolja, onda moram biti svjesna da ja ne vidim u njihovo srce i da je onda najbolje nikoga ne osuđivati. Nemojte osuđivati da ne budete osuđeni, govori nam Isus. Vratimo se onome kada ja trebam oprostiti. Možda će mi biti lakše oprostiti kada sve ovo sagledam i kada se sjetim da i ja griješim, da me netko gleda drugačije, kad se sjetim da je čovjek ispao iz bitka i da je on zato zao i da je meni potrebno razlučiti zlo od njega samoga. Moramo se to naučiti i razlučiti, to je i sv. Augustin rekao: Neka te od čovjeka ne odvrati njegova zloća, jer jedno je njegova zloća, a jedno je čovjek. Kada sve te spoznaje učvrstimo u svojoj svijesti i svijest o tome da mene uvreda zapravo razara i da je jedini spas da se izvučem iz toga, da se ja vratim u Bitak, da se oslobodim toga što me drži u tom grču. Jer uhvatiti se za uvredu znači živjeti u jednom stanju čak i mržnje, a to je nešto najgore što čovjeka može razoriti i zato nas hagioterapija uči opraštati.

Kako mi to opraštamo? Naravno, nećemo otići toj osobi i reći: Dobro, to je u redu što si ti učinio ili Ma, nije važno, nema veze, ja ti opraštam. To ne bi bilo iskreno, istinito, pošteno, bila bi to čista formalnost. Dakle, ne činimo to tako. Činimo to u duhu. Mi danas znamo da mi svojim duhom dotičemo duh onoga drugoga. Dakle, u svojoj sabranosti, rekli smo, moramo se učiti toj sabranosti jer čovjek ništa ne može postići u rastresenosti, nego samo u sabranosti kada se susreo sam sa sobom. U toj sabranosti potrebno je izreći ime te osobe i reći: Opraštam ti i neću ti vraćati istom mjerom. Kada je Isus govorio da kada nas udare po jednom obrazu da okrenemo i drugi, nije mislio da se trebamo dati mlatiti. Ne, nego,

kada ja ne vraćam istom mjerom, ja stvaram jedan duhovni zid i oduzimam snagu napadaču i vjerujte, nikada nema drugog udarca. I zbog toga je potrebno opraštati. Opraštam ti, neću ti vraćati istom mjerom, ja tada podižem sebe i ulazim u jednu slobodu, ja onda sasvim drukčije gledam čovjeka. Drugi korak je: Oprosti i ti meni jer i ja sam čovjek grešnik i vjerojatno sam te povrijedio. Nema čovjeka koji nije nekoga povrijedio i bio u zategnutim odnosima. Sigurno je da mi jedni druge vrijeđamo. Zato u narodu imamo uzrečicu: Nikad se jedna krava nije bola sama. To je nekako to, oprosti i ti meni. A onda je potrebno biti radostan zbog te osobe što postoji i reći: Ma, lijepo je što postojiš! Jer da nije bilo tebe kao krivca, ja se ne bih sada mijenjao ili se nikada ne bi promijenio, a to je jako važno i to je za mene veliki dobitak.I onda zahvaljivati Gospodinu, zahvaljivati za to jer to je ono nešto preko čega rastem, to je to što nas diže na višu razinu.

Pokušajte se sada u jednoj kratkoj sabranosti sjetiti, da još večeras skinete sa sebe taj teret ukoliko ga imate. Ako postoji netko kome još niste oprostili, to je vaša muka, vaša patnja. Pa recite ime te osobe u sebi. Reci: Opraštam ti. Opraštam ti jer vjerujem da si ranjen, da si slab, da ti je možda teže nego meni, da si zao samo zato što su ranjene tvoje dubine, da je to zapravo tvoj vapaj, da je to opravdavanje, da je to zapravo traženje onoga da je još netko zločest - i ti si, nisam samo ja zločest. Jer je to jedna velika krivica čovjeka. I kako onda, kada sve to znaš, ne gledati toga čovjeka sa sućuti i ljubavi. Ne možeš sa svim tim spoznajama koje imaš biti kao on koji za to nije čuo. Opraštam ti, oprosti i ti meni. I ja sam osoba koja griješi. Lijepo je što postojiš. Hvala ti, Gospodine, za tu osobu jer po njoj sam ja danas drukčija osoba, nova, vrednija i za sebe, i za tebe i za sve druge. I vjerujte, to se prepoznaje, to nisu neke formalnosti, to je jednostavno duh slobode i on mora biti vidljiv na toj razini. Naučite to prakticirati u svom životu.

Silva VrdoljakSama riječ formacija, formirati, oblikovati nam govori puno. Svaki od nas je

jedinstveni svoj kip. I to formiranje ja na sebi, i iz svojega iskustva vidim da svi imamo malo ćoškastih dijelova na tom kipu. Zatim od te gromade, radom na sebi i u otvorenosti transcendentalima, tešemo i stvaramo kip sve obliji i obliji, i ti onda postaješ ljubav jer ljubav je okrugla, ljubav nema bodlji, nema ćoškova. Želim nam svima da krenemo tim putem, da se zaoblimo i to duhovno. Zašto to govorim? S dubokim smislom. Trinaest godina sam u praksi i mogu reći: u formaciji i oblikovanju. Ta priprema prije rada, prije odlaska u Centar, ta priprema je temelj svega. Iz iskustva govorim, kad god sam umorna, tada znam sebi reći: Stop. Stani, nešto nije u redu. Uvijek znam reći, da bih išla korak naprijed, ja moram ponekad i zastati i ući u tu promjenu sebe. I to je osobno moje iskustvo – što god je priprema i moj obrat i sve to u meni, sve više ulazim u slobodu i sve mi je lakše raditi. Naša nemoć i umor su znak da smo na psihofizičkoj razini. Što mi tu pomaže, evo, u toj osobnoj pripremi? Jesam jutarnji tip i volim 2,5 – 3 sata ustati prije nego idem raditi sa osobama. Zašto? Zato što sam čovjek u vremenu i prostoru i trebam to vrijeme, prostor i tišinu. Sjetimo se: svi smo mi oduhovljeno tijelo. I u to jutro vidim prvenstveno ovo: puno mi pomažu dva smjera tih priprema. Jedno je ja kao osoba i sve ono u čemu jesam. Sjetimo se, mi smo uronjeni u svagdašnjicu, nismo negdje izvan nje, i u živote i u sve ono što nas možda pritišće. Drugi korak je da pogledam u svoju bilježnicu, tko mi danas treba doći i onda pogledam do kuda

sam došla. Vidjet ćete, kada to napravite, kako je lakše raditi. Dokle sam došla, i tu onda kreće moj odnos prema hagiopacijentu.

Dakle, ja kao hagioasistent, moram biti vrhunski vjernik, ali to ne smijem zahtijevati od hagiopacijenta. Ja kao hagioasistent u mojoj osobnoj pripremi – čitam Sveto pismo, razmatram, razmišljam, ali to ne smijem činiti s hagiopacijentom. To je ono što stalno naglašavamo. I zato u tom suodnosu meni je najprije jako pomogla samospoznaja. Prvo, duhovno zdravlje je upisano u svakom čovjeku. To je mene strašno oslobodilo. Zašto? Nisam Bog. Hagioasistent nije Bog, to stalno naglašavamo. To duhovno zdravlje je upisano u svakome, samo što je praiskonskim padom to zdravlje okrnjeno. I što boli hagiopacijenta? Duhovno zdravlje koje egzistira u manjku. Zbog toga je važno stavljati naglasak na duhovno zdravlje i projekt iako je nemoguće ne progovoriti i o boli i patnji koju osoba nosi, ali naglasak je uvijek na projekt.

U toj mojoj pripremi, prvo kad vidim tko mi dolazi, mene kao hagioasistenta strašno oslobađa sljedeće: ako ja otvorim bilježnicu i kažem – uh, to mi se ne sviđa, ne od sebe praviti božanstvo, može ti se to dogoditi, ali ovo je bit; ti sam moraš ući u tu promjenu prema hagiopacijentu. To su ova 4 koraka praštanja. Mene osobno najviše oslobađa ovo: kad priznam to sebi i kažem: Oprosti mi što te ja ne mogu ljubiti kao Isus. Oprosti mi. I što ja više praštam, priznajem svoju nemoć ili neku misao, itd. ja ulazim u slobodu. Imate radost i užitak kada ulazite u Centar slobodni od osobe jer znaš da je on samo ugašena svjetiljka. I zato na duhovnoj razini uvijek ima izlaza, vidjet ćeš. Ovo koracanje u tu slobodu i mene mijenja, daje mi jedan mir.

Drugo: da se ti kao hagioasistent ne prepadneš veličine patnje i boli, jedno ti daje sigurnost. Zašto? Imaš sad ti, osobno to iskustvo. Drugo, to je ta moja priprema osobna, da Isusa iz Nazareta uzimaš stvarno kao prijatelja, kroz čitanja, kroz razmatranja, kroz taj mir i tišinu. I samo iz te snage, snage živog Bitka, to je najbitniji lijek koji ti nosiš u sebi i koji možeš posredovati onome koji dolazi. Ako sve dobro učiniš, a vidjet ćete, nema pravila, ovisi, mi kažemo oko pola sata pripreme, nemojte doslovno shvatiti pola sata. Neki puta će ti trebati 30 min ili 45 ili 50. Ali najbitnije je: učini to, nije bitno koliko dugo, učini to. Moram vam priznati, svaki puta kada taj obrat u pripremi na sebi napravim, idem s radošću, s užitkom i to hagiopacijenti osjete jer duh je transparentan. Tada jednostavno možete prema njemu, u jednoj slobodi. Tad dolazi ono, ti vjeruješ u njegovo zdravlje, vidiš taj projekt i ti si miran.

Također u toj osobnoj pripremi imam i stručnu pripremu. Uvijek ponavljam, nikad nije dostatno proučavati, čitati da dođem do novih spoznaja. Mi nismo svjesni koliko se osobe s teškim dijagnozama uhvate jedne znanstvene spoznaje koju nisu čuli do tada. Sjećam se osobe koja je imala dijagnozu somatske bolesti, imala je karcinom. Kada je došla, u prvom kontaktu s njom u objašnjenju duhovne dimenzije i duhovne duše i zakonitosti duha, govorila sam o dr. M. Becku i njegovoj knjizi Rak i duša. Ona se uhvatila baš te spoznaje koju je on postavio u toj knjizi, dakle, da je došlo do promjene paradigme u fizici i biologiji i medicini, a to je, više se ne proučava gen – stanica – organizam, nego gen – duh – sloboda- mozak- stanica. I kada je ona to čula, pa sloboda, gen, duh, stanica… znači, ja to sada mogu, ona je to primjenjivala. Ona je prvi put zastala nad sobom i promatrala sebe i zaključila: Koliko malo sam ja brinula o svom zdravlju i tjelesnom, ne znam kada sam se zadnji put pogledala u ogledalo. Ova patnja i bolest su je doveli da promijeni svoj mentalitet. Sa suzama je govorila ono što je pročitala u knjizi prof. Ivančića: Oprosti mi, moje tijelo, što te nisam znala čuvati, i oprosti mi, moja

duhovna dušo, što te nisam znala čuvati. To je duboko, duboko doživjela tu promjenu, baš zato što M. Beck govori koja je to terapija. Dakle, u spoznaji, obraćenju i novom načinu življenja. Ona je to čula i ona je krenula. I opet naglašavam, hagioterapija ne liječi karcinom, ona nema ništa s karcinomom. Ovdje je došlo do promjene u njenom dostojanstvu i njezinoj osobi jer je vidjela koliko je tu svoju duhovnu dušu zanemarila. Iz toga nedostojanstva i neprihvaćanja sebe, kod nje se taj dio pokazao kao takav.

I naravno, nakon te pripreme u formaciji, jako bitan korak je kod otvaranja Centara, taj prostor u koji će pacijent doći. Već sam prostor ti je prva terapija. I zato, što je bitno, taj ukus, ljepota. Da negdje ozdravljamo taj duhovni organ u nama, neka prostor bude bez kičastih slika jer je ljepota suprotnost od kiča. Ljepota je zapravo jednostavnost, čistoća, prozračnost. Zašto? Jako je bitno u Centru ne imati nikakve aparate. Ili ako morate imati računalo, prekrijte ga da se ne vidi. Zašto? Ljudi pričaju intimu svoju, boje se da se ne snima. To su jako bitne stvari. Zatim, da nasuprot hagiopacijenta nije obilježje križa, da ne gledaju odmah u križ i patnju, nego da budu slike ljepote, prirode, onoga što njega odmara, da ta ljepota negdje u njemu prostruji. Bitno je da sam prostor ukazuje na mir, ljepotu i sigurnost što je jedna osoba i posvjedočila kada je ušla u Centar. Prostorom pokazujemo koliko nam je hagiopacijent bitan kao osoba. On se osjeća bitnim, prihvaćenim od tebe kao osoba. Svi ti detalji prilikom otvaranja Centara nisu nevažni nego imaju duboki smisao.

Sada bih vas htjela na par minuta uvesti u tišinu i razmišljanje. Zastani i vidi, zapitaj se: imam li ja tu ljepotu u sebi? Koju viziju ljepote ja nosim u sebi? Kada budem radio u Centru i otvarao Centar, koja je moja vizija? Što je za tebe ljepota i koju sliku nosiš u sebi?A onda drugi korak. Iz čega ti kao hagioasistent crpiš snagu? Sjeti se: ljubav se uvijek prima, najprije se mora primiti da bi se davala. Kako stojite ti i Isus? Jeste li na vi ili ste na ti? Ili, tko je za tebe apsolutni Bitak? Što si u ovo vrijeme pauza činio, radio? Jesi li se znao povući, otkrivati, razgovarati, upoznavati sebe, formirati sebe? Imaš li ti iskustvo da je sve ovo jedna stvarnost – Apsolutni Bitak, Otac, Sin i Duh Sveti.

6. srpnja 2012. (jutro)

Lela CrnekDobro jutro! A sad naglasak na DOBRO jutro! Jeste li ispunili domaću zadaću?

Ispričali vic Isusu? Jeste. Važno je da se malo nasmijemo zajedno s Isusom. Ja nisam baš imala neki vic, ja sam se sjetila jedne dogodovštine. Uvijek navečer u molitvi sjećam se naravno i mojih dragih pokojnika, pa sam se sjetila moje svekrve i moje kćerke kad je bila jako mala. Tek je progovorila. I naravno, voljela je baku, kao što sva djeca vole baku, što mi je drago, i ja sam baka. Baka se spremala da ide spavati, pa je ona za njom otišla u kupaonicu. A, znate, nekad su se nosile neke mrežice na kosi, onako boja kose, pa kad si napravio frizuru, onda si stavio tu mrežicu, i to je onako izgledalo kao neki učvršćivač i bila bi dobra frizura. A baka je sa sela bila, a kad je došla u grad, onda se ona tako zrihtala. I sad, baka skida tu mrežicu s kose; baka ima umjetne zube, skida zube, a moja kćerka stoji, gleda ovako i kaže: Baka, skini nos! (smijeh) Uvijek se moramo tome smijati, doista. Djeca su strašna. No, idemo mi dalje. Još nam je malo preostalo. Evo, mi smo nekako, onako formaciju priveli, da tako kažem, nekakvom kraju, iako bi se tu još moglo i moglo i sigurno da će se još puno toga govoriti i na idućim studijima jer evo, vidimo da taj duh uvijek ide dalje i u duhu je

uvijek nešto novo i došli smo nekako do prakse. Silva je već sinoć počela malo s tim. Evo kako prihvatiti pacijenta, o prostoru i svemu tome važnome. Ja bih nastavila isto malo o svojim iskustvima. Kako sam ja proživljavala, kako sam ja prihvaćala hagioterapiju, hagiopacijente... Mnogi me ovdje i pitaju za neke svoje nedoumice, dileme, pa evo, to će biti nekako odgovor svima onima koji su pitali, a i onima koji nisu pitali, a htjeli bi to čuti.

Hagiopacijent je osoba koja je već prošla puno toga, obišla sve i svakoga, i sad konačno dolazi na hagioterapiju, najčešće. I tu očekuje, doista očekuje rješenje svega. I zato je jako potrebno da hagioasistent bude ta osoba, upravo takva da hagiopacijent čuje, ne ovim ušima tjelesnim i očima, nego duhovnim, doista duhovnim da pred njim jest osoba koja ga razumije, koja ga ljubi, bez obzira kakav je. Koja ga ljubi. Koja ga prihvaća, ne osuđuje, da je ne znam što napravio. Zato hagioasistent mora imati to nešto u sebi. Tu se ne radi o nekoj izvanjskoj srdačnosti i ljubaznosti, nego baš o onom da te u duhu prepozna kao takvu osobu. Naravno da smo mi ljudi različiti i da će netko i s ovom izvanjskom srdačnošću biti drukčiji, intenzivniji u tome, a netko ne. Ali to je malo važno. Važno je da te hagiopacijent u duhu prepozna, da si ti ta osoba.

Mene pitaju, i posebno je to nekako dilema mladih ljudi: Ako nismo proživjeli puno toga, pa nemamo nekakva takva iskustva velika kakva imate vi, kako ćemo mi to? Imaju nekakav strah sjesti ispred čovjeka patnika. A nema potrebe. Zašto nema? Zato što ti mladi ljudi imaju znanja. I ono je potrebno. Mladi ljudi imaju i neka iskustva. Jer ako su ovdje, tražili su. Imali su potrebu da traže sebe, da nešto za sebe nađu, i svatko od njih je imao bar nešto. Ili ono egzistencijalno, ili na bazičnoj osnovi, ili na nekom organu, pa to sigurno ima svatko od njih.

Što je najvažnije, što je u hagioterapiji najbitnije, što je bit same hagioterapije? Zakonitost. Ako shvatiš tu zakonitost po kojoj se daje i prima, a ne po kojoj dobivaš ili ne dobivaš jer po zakonitosti dobivaš. Dakle, ako to shvatiš, onda nema problema, onda ti nisu potrebna ne znam kakva iskustva i ne znam što. Moraš jednostavno krenuti. I pazite, sigurno da će na početku biti i nekakvih uspona i padova. Zato je potreban rad uz mentora, da se savjetuješ s mentorom. Imam takav i takav slučaj, a onda će ti mentor pomoći, ali jednostavno treba krenuti. Ako ćeš stalno čekati, čekati, da se usavršiš, da budeš ne znam tko, da budeš kao onaj netko, ma nikad ne možeš ti biti ja, ni ja ti. Mi smo takvi pojedinci, originalni i svi u sebi imamo nešto prekrasno i svi smo ovdje pozvani upravo da budemo hagioasistenti. Dakle, mi to svi možemo. I samo treba krenuti.

Da bi čovjek krenuo, on mora, jedino što mora, mora biti svjestan da je on samo taj kanal kroz koji riječi dolaze do onoga kojemu su namijenjene. Da je on posrednik. Da i nije on toliko bitan sada, koliko je bitan onaj ispred njega. Jer njega je Stvoritelj poslao tebi. Njega ljubi! Jer on nikad ne odustaje od čovjeka. On uvijek daje ponudu spasenja. I on je došao tu i on će govoriti. Dakle, imati tu sigurnost.

Ja inače radim i s jednom liječnicom obiteljske medicine. I ona je uz sav svoj posao, vjerujte da ima preko 150 pacijenata svaki dan, vrlo angažirana i zauzeta za hagioterapiju. I kad sam je ja, trebali smo ići na kongres psihijatara u Zagreb, nije baš jednostavno stati sad pred te face tamo, kad sam ja njoj rekla: Drino, mi bi morale ići i Profesor je rekao: Da, da, treba ići, ona je izrekla nešto što se meni tako duboko upisalo i nikad to doista neću zaboraviti. Ta žena je prošla kroz jedno dno u svom životu, nije poznavala Stvoritelja. I susrela ga je na dnu. Jer pazite, ne bojte se dna! Ne bojte se nikakvih ponora jer tamo

susrećete Isusa. On je tamo. Kad ga je upoznala i kad se sve promijenilo u njezinom životu, nabolje naravno, ona je rekla ovako: Lela, ja nikada više u životu neću postavljati pitanje mome Stvoritelju zašto je nešto tako kako jest. Ako ja ne znam, on zna. I ja mu vjerujem . S nama jest ovdje moja draga suradnica, doktorica Drina Podobnik, i bar za ove koji je ovdje mogu vidjeti, ja je molim da se ustane i da je pozdravimo jednim pljeskom. Hvala, Drino! Ona to doista zaslužuje.

Mnogi me pitaju je li potrebno hagioterapiju provoditi kod svojih najbližih, u obitelji, kod rodbine, prilaziti im, govoriti im. Ne na takav način da ja dolazim, da se ja namećem, da ja pričam okolo o hagioterapiji. Ne tako. Meni je znao moj suprug reći: Pa kak' ti svima pomažeš, ideš tamo nekakvim, Bog se pitaj otkud dolaze ljudi, ostavljaš sve, odlaziš, a gle, imaš u obitelji, tamo u bližoj rodbini imaju problema, a njima nećeš ići pomoći! Nije mogao shvatiti dok mu zapravo nisam objasnila. Danas to jako dobro razumije. Ne! Jer ne bi me čuli! To bi sve bio kontra-efekt. Oni nisu otvorena srca za to. Jer jako vam je važno dođe li vam pacijent sam ili je on natjeran, poslan, a naročito ako se ti nametneš. Ne. To nikad ne upali. Nego što je važno? Svjedočiti. Ti moraš biti svjedok onoga što jesi. Ti moraš biti uvijek drukčiji od svijeta. Ne se pravit važni! O, da! Ništ' od toga. Nego biti ta ljubav, biti ta dobrota. Biti jakost jedna. Svi oko tebe se moraju pitati: Otkud joj sve to? Otkud? Kako možeš? Što te drži? Kako u ovoj situaciji? Kako u onoj situaciji? To!

Kad sam radila s jednim djetetom, iz jednog doma, o tome ću vam još možda i više stići govoriti, koji je bio dvanaestogodišnjak, evo, kod doktorice Drine baš, jer ona, to je njezino područje tamo koje ona liječi, dvanaestogodišnjak, alkoholičar i pušač. Bio je oduzet od roditelja, roditelji nisu bili sposobni baviti se tim djetetom. Taj dječak je bio na hagioterapiji, najprije na grupnoj jer smo počeli grupno raditi, a onda je ostao sa mnom razgovarati individualno. On se toliko promijenio da su se sva ta djeca pitala, a idu oni i psihijatrima i psiholozima jer su takva, svi su se pitali: Pa što je taj Josip čuo tamo? Što? Gdje je to bio? On je toliko drugačiji sad! On je postao toliko promijenjen na dobro da su to svi primijetili i oni su rekli: I mi hoćemo ići tamo gdje se to tako nešto čuje! E, vidite to! Znate što je bila presudna rečenica kod njega? Pitala sam ga. Samo to da sam mu rekla da razmišlja o sebi i da baš razmišlja o tome želi li on želi biti netko ili nitko. Samo o njemu ovisi. To je njegova odluka. I on je došao drugi put i rekao: Ja želim biti netko.

Mi ovdje želimo biti hagioasistenti. Ljudi prepoznatljivi, isti kao i sav drugi svijet, a opet posebni. Posebni u svojim stavovima. I uvijek. I na svakom mjestu. I kako se izgraditi? Kako se to izgrađuje? Što trebam činiti? Što sad tu moram? Tu mora nešto biti specijalno? Ne! Život ti sam donosi to. Samim koračanjem kroz život nailaziš na bezbrojne situacije gdje samo primjenjuješ ovo što si ovdje čuo, naučio. Nikud dalje ne moraš ići, ništa specijalno ne moraš činiti. Samo to. I samo biti svjestan onoga da će ti sve biti dano. Jer nisi ti taj koji ozdravljaš. Ne boj se! Sve će ti biti rečeno. Hagioterapija zapravo treba biti moj životni stav. Kada ja to uzmem, sve ovo, sve ove sadržaje, svu ovu zakonitost kao moj životni stav, onda to uopće nije problem. Onda gdje god sam ja, tu je i hagioterapija sa mnom.

Jest da sam se ja malo žurila, kažu meni: Joj, odeš ti naprijed! Ja kažem: Ljudi, pa ja nemam vremena. Pa kad ću ja ako neću sad! Ja imam godina! Trebam se žurit'! Lako je ovima mladima! Oni još stignu! Zato oni idu tako polako. Trebate doći do godina nekih! Eee! Onda kad shvatiš tu milinu i ljepotu toga, joj! Onda se moraš žurit'. Nema ti druge. Ne bojte se, ja sam s vama. Samo se treba ohrabriti. Samo treba krenuti. Zapravo treba krenuti. Ja

nikad nisam razmišljala mogu li. Ja sam rekla: Ja moram. Ja jednostavno osjećam da ja to moram. Ja idem. Profesor me pozvao na drugi studij ovdje. Joj! Nije bilo jednostavno. I oni koji su me slušali onda i koji me slušaju danas, vide da je tu razlika. Vide da se taj duh može razvijati. Jer, doista, da! Nemam ja više nikakvih problema stati pred ljude. A Silva mi je bila ono neki favorit, a ja moram kraj nje biti! Da! Silva je duže, Silva je puno prije mene počela, nastupala, oslobodila se svega toga. Dakle, nije lako bilo stati, ni pred ljude i sjesti pored Silve. Ali ja sam rekla: Evo, Gospodine, takva kakva sam i evo me, idem ja, što ću ja sad, ne mogu ja sad reći ne. I što mi se još događa? Vjerujte, ja bih silno htjela raditi još više i više u hagioterapiji, a ja ne radim samo to! Ja sam i žena, i majka i baka. Imam firmu, ja nakon svega idem raditi hagioterapiju. I onda kad dođem kući, navečer, ja najmanje četiri sata radim na sebi! Čitam jer me to zanima, silno. Ja istražujem. Hagioterapija je istraživanje. I onda ja kažem: Gospodine, pa ti vidiš da bih ja htjela sva biti u tome, a meni se stalno nešto nadodaje ovog zemaljskog. Poslova! Jao! Ja sve čekam da mi on nešto uzme, a ono, meni se još nadoda! Ma kak' sad to spojiti sve skupa? I onda se ja tako mučim sama sa sobom. Imam jednu prekrasnu sliku Isusa. Ja stanem pred tu sliku i kažem: Isuse, a što da radim? A on meni kaže: Što se brineš! A što si ti? Je l' ideš sama? Jesam ja uz tebe? Ti samo 'odi! Ti samo 'odi i ne pitaj kako ćeš! Ja poslušala njega. Ja idem. I doista bude. Ali samo to, ali ne bojte se stati pred njega. Najveći problem, vidite, ja sam započela u CDP-u raditi s jednom grupom, i dobili smo povratnu informaciju, baš pred sam studij, nisam mogla još to toliko istražiti, no međutim, ono što sam primijetila u tim odgovorima, što je čovjeku najteže? Posvijestiti si da je ljubljeno dijete Stvoriteljevo. Na tom moramo raditi. To je ono što mi nosimo u sebi bezbrojne lažne krivice. Što mi nemamo snage zagledati se u oči svoga Stvoritelja kao dijete. Potpuno bezbrižno dijete sigurno kraj svog oca. Koji je apsolutna ljubav. Koji ne može malo te ljubiti, malo te ne ljubiti. Kad si dobar, onda te ljubi, kad nisi, ne ljubi te. I to ono onako kako su nas plašili još. Ne. Al' mi danas znamo ovo drugo. Pazite, znamo, čuli smo to! Dajte si to upišite u sebe. Dajte si učvrstite to u svojoj svijesti: Ja sam ljubljeno dijete, ja mogu, ja mogu jer on je sa mnom. Sve što meni treba je u njemu. Ja to samo trebam uzeti. To je meni sve dano. Evo, to je to! Ne bojte se!

Silva VrdoljakDobro jutro, Bitci! Kao prvo da kažem kako su bitni. Dobila sam opet pitanja i pisma,

molit ću za strpljivost, pa bih pokušala večeras odgovoriti na ta pitanja. Drugo, baš u ime toga, znate kako se u našem narodu kaže: Najteže je održati ognjište. I zapravo hagioterapija, što mi je jako drago, u susretu već sinoć s nekim ljudima, vidim da već plodova ima. Prišla je jedna osoba i kaže: Krenut ću, napisat ću prvu radnju! Idem! Prekrasno! Druga osoba je došla i ono prekrasno opet ovo izrekla. Kaže: Cijelo vrijeme ovo slušam i sve više shvaćam da zapravo moj suprug traži upravo tu zakonitost života, transcendentala u meni, a ja ga stalno tjeram i mislim da treba imati religioznu formu. Vidite, taj obrat mentaliteta, tog mentalnog sklopa. I kaže, što on više otkriva jer su transcendentali zakonitost života, a duhovna dimenzija je stvarnost bitka, i zato je ona fascinantna i zato je ona najjača. Vidite! I zamislite kako ulazi u tu ženu za svoga muža. Prekrasno! Tako da vidimo da stvarno hagioterapija pravi, antropološka medicina, baš taj zaokret. Evo, svjedok sam toga da se to ovdje događa. I to je ono što ohrabruje. Znači: čujemo, krećemo, idemo. Ja vjerujem, isto tako da će se puno novih Centara otvoriti, a mi koji radimo da ćemo imati sve više i više zapravo tih suradnika.

I moram reći iz svog iskustva, kao što je Lela rekla iz svog, moje je bilo iskustvo upravo to, kako nakon toliko dugo godina doista negdje osjećam taj poziv. Ono što sam rekla: Stalno se obnavljati – to stvara postojanost. I moram vam priznati, ono, sinoć sam već o tome govorila, koliko puta osjetim, meni je najbolji jedan moj fenomen ili simptom, ako se umorim: Stani, Silva, moraš ići u obrat. Kako? Samo tim novim obratom u sebi. Ući u transcendentale. Ući u zakonitost tog bitka. Točno, registriraj u sebi. Tako da, kako narod kaže, na žeravici se peče meso. I biti žar, to je jedan veliki, veliki izazov i odgovornost, ali zapravo najveća sreća. I zato nema mi veće sreće kad novo spoznajem.

Mene je sinoć opet fasciniralo, vidite ovo je jako bitno što će vas kao buduće hagioasistente osloboditi, a to je ovo: da je hagioterapijski pristup hagiopacijentu upravo ovo, gledajte, koje su to sasvim druge oči, ne je li taj hagiopacijent dobar ili zao, ne to, nego je li on bolestan i gdje je bolestan. I to tebi skroz mijenja tvoj mentalni sklop. I zato imati sućut za čovjeka, i slobodu koja ti dolazi, to nije umjetno stanje. Vjerujte mi, pogotovo neke osobe koje i nisu svjesne toga, imaju jednu naviku. Kod primanja čovjeka treba biti normalan. Normalan. Ako si grub, hagiopacijent ima doživljaj da ga ne prihvaćaš. Ako si, ono, prepobožan, uvijek nekako krivo nakriviš glavu il' ne znam, neku emocionalnost pokažeš prema njemu, umjetno što mi kažemo, on doživljava to kao laž, glumu, a ne istinu. I zato taj normalan stav, ljudski stav. Hagioterapija nije ništa drugo nego ljudskost. Naša ljudskost. To nije šablona. Jer svaka osoba je doista svoj original. To nije šablona. To znači da ono što si iskusio i ono što si isprobao na sebi, ponavljam, to je to zdravlje koje ti njemu daješ, a ne šablona. I zato bih rekla, ta mudrost, vidite, mene uvijek ta mudrost, intelekt fascinira. Kako on vidi uvijek tu cjelovitost. I kako dolaziš do intelekta i svog razvoja kao hagioasistent, upravo tako, u mnoštvo iskustava, gledajte, kojih? Pa upravo ovog što sam rekla, ne površnosti, nego doista da uđeš u jednu dubinu. Doista, to svoje vrijeme pripreme, da doista onako spontano, bude to jedan tvoj stav, da ti više ne dvojiš, zapravo. Znate ono najljepše što se u meni dogodilo kroz ovo sve vrijeme, to je ovo: Ja više ne dvojim je li to moj put. Ja više ne dvojim. Kad se ja ustanem, što mi je prvo i tko mi je prvi. Ne. Više ne dvojim.

Kako ja ulazim u to? E, to je sad drugo. To je ona borba. I zato to nikad nije ono površno. Da ne mislite da smo mi neki nadriljudi. Nismo. Uronjeni smo u život, u obitelji, u posao, u probleme. Al' ovo je bit svega – više ne dvojim. Ja znam taj put, znači to je to. Koji? Hagioterapijski put. Put zakonitosti duha. Put trancendentala. Ja sam evo, jutros, napravila opet jedan obrat. Da vidite! Ma, da, s jednom osobom za minutu, već je bilo rezultata. Shvaćate? To je to što ti novu naviku i novi stav utiskuješ polako u sebi.

I biti normalan, to se ne može naučiti. Ti nisi ono, glumac. Biti normalan to jednostavno zrači iz tebe. I zato ponavljam: ući u tu slobodu kod primanja osobe. I zato je indicirano, to znači poželjno, postaviti normalna ljudska pitanja: Kako ste putovali? Je l' vam vruće? Sjednite! Vidjet ćete kako se oni negdje opuste i vide: Vidi, ovaj je normalan! Koliko sam puta čula, dakle, taj izraz: biti normalan. Da bi mogao, ti moraš biti svjestan, svjesna. Znati. Koncentrirana. I zato evo, tu sam baš imala jedno pitanje. Kaže: Silva, je li istina da se ne umorite nakon cjelodnevnog rada s hagiopacijentima, nego da ste još odmorniji? Rekla sam sinoć, koliko god se dublje ja osobno pripremim, ja sam u većoj slobodi i doista odmoru. Vjerujte mi, kad se vratim s godišnjeg odmora, ja jedva čekam ići u Centar. To je strašno. Jer svaki put me oni tjeraju. Vidite, to je to, mi dobivamo, da se dižem, da se mijenjam, da se obraćam. I zato, doista, rad te tjera da primjenjuješ na sebi. Rad. Rekli smo: u radu, u djelu se

vidi tko smo. I zato krenite. Od pisanja radnje, ispita, osnivanje centara, svega. To je ta sloboda. I ne bojte se. Vi ste svi ovdje favoriti. Svatko za sebe. Vidjet ćete, to je prekrasno. Jer doista cijeli svijet je jedna velika klinika. Svi mi trebamo.

Pa evo, ja nas isto ponovo samo minutu negdje pozivam… Sjeti se da mudrost, intelekt, dolazi uvijek iz osobnog tvog iskustva. Samo tako si uvjeren, sam, da zakonitost duha funkcionira. A onda i uvjerljiv drugome. Ne tako da teatralno pričaš, nego normalno. Al' si uvjerljiv. Ti pričaš iz svog iskustva.

Dalje – iz iskustva s ljudima, ti znaš da to funkcionira. Imaš već iskustvo da je kod mnogih ta zakonitost duha dovela ljude u nov život, u zdravlje. Poželi! Poželi da i ti kreneš. Da, možda ovo jutro imaš jedno takvo iskustvo, za promjenu, za zakonitošću duha, transcendentala. A to ti je odmor duše. Shvati. To je tvoja fascinantnost. Veličina. Ljepota. Tad si mio i drag, i sebi i drugima. I Stvoritelju. Tada. Pa se zagrli negdje. Poželi biti cjelovita osoba. Mudra, inteligentna. Svoj najveći favorit i vrhunski čovjek. Poželi! Uživaj u tome što si ti ti.

6. srpnja 2012. (večer)

Lela CrnekDobro večer, dragi hagioasistenti, sadašnji i budući! Evo ističe. I danas imamo malo

vremena jer nas još čeka koncert. Ali evo, vrijeme nije u našim rukama i vjerujte da vremena uvijek ima dovoljno za ono za što treba. Pa tako će biti i večeras za ovo naše izlaganje. Idemo krenuti odmah sa sadržajem. Ono što sam ja htjela večeras, malo vam govoriti baš o iskustvima, o praksi. O onom što radim s pojedinim grupama ljudi, i na individualnoj i na grupnoj terapiji. Sad nema toliko vremena za to, pa sam htjela danas nešto reći o radu s djecom. Jer to me stvarno najviše fasciniralo. Jer radim i u tom jednom domu u kojem je i onaj Josip o kojem sam jutros pričala.

Kad je riječ o djeci, onda moram reći da djeca najbolje razumiju hagioterapiju. Zato pred djecom stvarno moramo biti iskreni i pošteni jer oni razumiju doista srcem. Htjela bih reći da zapravo smo svi mi ovdje još uvijek djeca. Još uvijek i u nama plače ono neko ranjeno dijete. Tako da sve ovo što govorim o djeci sve možemo primijeniti na sebi. Bilo je puno majki ovdje koje su me pitale kako pomoći svojoj djeci. Pogotovo djeci u pubertetu. Mi smo svjesni vremena u kojem živimo. Svjesni smo tog lošeg utjecaja, silnog utjecaja, na našu djecu i čemu su sve ta djeca izložena. I doista nije čudo da danas dijete krene nekim krivim putem. Da zapadne u neki besmisao. I jako je važno da budemo podrška tom djetetu. Ali evo, da bismo mi mogli nekomu biti podrška, moramo zapravo mi sami sebi biti ta snaga, jakost, taj duh mira, duh vjere da sve može biti dobro.

Djeca doista razumiju hagioterapiju – strašno me fascinirao jedan događaj i evo, moram vam ga ispričati. Jedan moj susjed me zamolio da s njim porazgovaram o hagioterapiji, a mog devetomjesečnog unučića sam trebala uspavati. I on nikako da zaspe, nikako da zaspe, a moja kćerka je izašla i nije stigla doći na vrijeme, a druga je zaboravila da ga treba ona pričuvati. I sad nema meni druge nego da ja idem primiti tog čovjeka tamo u mom uredu. Uzmem u naručje mog Mateja, devet mjeseci staroga koji je plakao, nervozan je, neće zaspati. I sad idem se bar ispričati čovjeku, evo, da je takva situacija. No, međutim, ja držeći njega, počnem razgovor, onako s njim. Matej šuti, gleda, uopće ne spava. Gleda i šuti. I

mi pričamo, i pričamo i ja zapravo radim hagioterapiju, objašnjavam bitne stvari duhovne dimenzije – dijete sluša. Nešto nevjerojatno! Evo, vidite što je duh zapravo. Da mi je to netko rekao, rekla bih: Ma, je l' to moguće? A onda dođe moja kćerka i odnese ga. A baš me zanima da ga nije uzela što bi bilo do kraja. Ja vjerujem da bi to dijete šutilo i da bi sigurno još i zaspalo bez ikakvog nunanja slušajući te istine, temeljne istine.

U ovom domu, kad je taj Josip rekao da želi čuti, otkad su ta djeca iz tog doma, ima ih desetak, da žele oni čuti što je to Josip čuo, onda sam ja odlučila otići k njima. To su djeca uzeta od roditelja. I Josip je. I otac i majka su bili alkoholičari. I sva djeca su uglavnom takve teške životne situacije. Kad sam ja razgovarala s njima, oni su tako slušali isto kao i ovo moje malo dijete da su se čudili ovi udomitelji da ta djeca mogu toliko vremena biti mirna. Doista djeca prepoznaju to. I što sam im zapravo govorila? Govorila sam im istinu. Jer sam smatrala da je najvažnije da im kažem onu istinu o kojoj govorimo, onu realnost , najprije onu realnost, onu istinu koja se slaže s našim razumom i umom. Realnost u kojoj živimo. Objasnila sam im kakva je situacija kod njih i zašto su njihovi roditelji takvi. I da ne bi htjeli biti takvi jer mi nitko ne bi htjeli biti takvi. Mi silno griješimo jer smo ranjeni. Mi znamo zašto, danas znamo i čuli smo zašto čovjek može činiti takve loše stvari za svoju djecu. A svakako da ne bi to htio. Jer je zlo bilo jače. Jer je jednostavno se uhvatio za onu uvredu koju sigurno nosi u sebi. Za ono nešto teško, za ono pogaženo dostojanstvo u sebi. Dakle, uhvatio se za to. I tu su, tu su sad najveći problemi. Kad su djeca postala svjesna da mi to vidimo, da mi svi znamo i oni znaju iako oni o tome ne žele govoriti, nego udomitelji čak kažu da djeca lažu, jer pričaju lijepe stvari kad odu kući što nije zapravo istina, a djeca pričaju ono što bi htjela da bude. Što bi htjeli, oni izgovaraju ono što žele, a ne činjenično stanje. I onda su mi sami priznali: Mi jedno mislimo, a drugo govorimo.

Vidite kako je to, kako je to teško i bolno! Ali ono, reći ću vam samo još jednu bitnu stvar, Josipova sestra, bilo je puno te djece u toj obitelji. Josipova sestra je danas stara trideset godina, završila je fakultet, ona je meni ispričala, meni je silno bila važna ta njezina priča i molila sam ju da mi ispriča svoju priču, što je nju izvuklo iz toga pakla, mogli bismo reći, ovozemaljskog. Onda je ona meni govorila kako su oni djeca koji nikad nisu bili svjesni niti znali da kad dijete dođe iz škole, da ga treba čekat' ručak nekakav. Oni nisu znali da to postoji. Oni su uzimali ako je nešto bilo za jest', ako nije, ne. Ona kaže: Ja sam isto s dvanaest godina pila. Oni su svi pili. A ona je onda otišla u svijet, zaposlila se, završila fakultet, magisterij upisala, udala se, ima takve prekrasne planove za svoj život. Sad je trudnica. I rekla sam: Što je to bilo? Kako si izašla iz toga? Onda mi je rekla: Samo jedna osoba u mom životu je bila koja mi je rekla i stalno mi je govorila: 'Ti si nešto posebno! Ti si posebna.' Vidite, to ju je nosilo! Svi smo mi nešto posebno. Naša djeca su nešto posebno, jedinstveno, originalno. Zato nema potrebe imitirati onog drugog. Nema potrebe žaliti zašto nismo ovakvi. Želim biti kao ova žena? Ne! Budi točno ono što jesi! I vidite, to te nosi u životu! Postani svjestan toga: Ja jesam netko i to mi je dao moj Stvoritelj!

Silva VrdoljakDobra večer! Ja sam dobila puno pitanja, još! Pa kako je kratko vrijeme, mislim da

ćemo morati ostaviti za sutra. A isto tako dobili smo tu i bombona. Na ono pitanje: Je li istina, al' ovo sad istinu govorim, je li istina da se ne umorite nakon duhovnog rada? Ne! Al' budem strašno gladna. Ovo je netko čuo. Al' to je istina. Još sam s par ljudi razgovarala, dakle, nakon

vođenja i seminara, tribina ili bilo čega, sve što je ispred mene nestane. Evo, žene, želite li zadržati vitku liniju, krenite u hagioterapiju! Doista čovjek uđe u slobodu.

Drugo, evo ovo. Čuli smo ovaj primjer, a ja imam iskustvo kad je majka došla s djetetom jer nije ga imala gdje ostaviti. Bilo je nemirno dijete. Sad gledajte ono naše, odmah reakcija: Joj, nećemo uspjeti, ali ja nemam kuda s njime. Ja sam rekla: Nema veze, sjednite! Dijete je njoj sjedilo u krilu i mi smo krenule s terapijom. Dijete se uistinu smirilo i zaspalo! I ona je isto rekla, kaže: Da mi je to netko pričao, ne bih vjerovala. Zaspalo. Pa evo, drage majke, u hagioterapiju. Djeca doista neposredno to čuju.

Bili smo govorili o primanju hagiopacijenta. Isto tako daljni koraci svakako su test i dijagnoza. Kod testa i dijagnoze što je bitno? Da taj susret, vidite, ne ide onako kruto, što bi rekli. Opet jedna ljudskost, spontanost, ne umjetna, ne patvorena, prirodna. Gdje vi postavite samo par onih osnovnih pitanja koje je Profesor ovdje govorio. Dakle: Zbog čega ste došli? Od kada to traje? Je li postojao takav problem u vašoj obitelji? Jeste li negdje potražili već pomoć i kada? Što očekujete od hagioterapije? Često puta kad postavite prvo, oni vam znaju sami već odgovoriti na sva druga. Tako da samo kratko onako slušate. Bitno je da osoba doživi vas, ja bih rekla, vaš duh, tu transparentnost da ste vi tu za njega i da se doista želite sad cijela kao osoba posvetiti njemu. I kontraindicirano je zato dok je pacijent tu pisati puno jer on ima doživljaj da bilježite tu njegovu patnju, problem i onda ga još više fiksirate na to. Tako da, samo kratko, što bi bilo indicirano, znači, da kad on ode, onda vi sebi u svoj ili list, ja obično imam tako jedan list, svaka osoba ima dakle svoje inicijale, i sve ono što tu pripada, dakle, opširno. Ali kad oni odu, a ne dok su tu.

Također, kontraindicirano je raspravu voditi u susretu s hagiopacijentom, negirati, ne znam, što on nešto govori, da ima možda nekakve glasove, vizije i tako dalje. Dalje, ne znam, kontraindicirano je da hagioasistent stalno priča, kao i obrnuto, da samo hagiopacijent priča. Dakle, jedna prirodna normalna ljudska interakcija. Gdje vi onda uspostavljate taj kontakt i negdje već po tim pitanjima možete dijagnozu, naravno, negdje, sastaviti i tu, moje iskustvo je, da možete i kroz vrijeme, ako nisi siguran, vidjet ćeš već. Dakle bilježi, bilježi, prati taj dio. Pogotovo kad krenete tek u praksu, onda ljudi onako se boje: Joj, kako ću ja sada to? Je li to to? Jesam li pogriješio? Dijagnosticiram li ispravno? Vidite, to je u tijeku rada i zato je uvijek akcent na terapiju. Da ti radiš. Doći ćeš. Ako ti u prvom susretu nije jasno, možeš se s nekim posavjetovati, mentorom il' koga imaš, a drugo, možeš u drugom susretu itekako do nekakvih svojih spoznaja , vidjet ćete, a to sve sam rad te tjera. Tako da, nemojte se ni toga plašiti. Da, ne znam, da ćeš silno, silno nešto pogriješiti. Zašto vam to govorim? Jer najčešće su ta pitanja. Nije. Ja dosad nikad nisam imala tako tešku neku kontraindikaciju u tom smislu. Možeš itekako brzo shvatiti ono što cijelo vrijeme govorimo, ne simptome, ne puno o simptomima pričati, dakle i depresija, i strah, agresivnost, ovisnosti, to su simptomi u hagioterapiji. Mi pišemo hagioterapijsku, dakle, dijagnozu.

I što bih još rekla, evo kratko, moje iskustvo s mladima. Najviše, i doista taj rad s mladima mene osobno uvijek negdje ponovo pokreće na istinu o njima, a to je ovo: Oni su iskreni. Oni govore ono doista što misle, što osjećaju. Isto tako, traže tu istinu i iskrenost u tebi kao hagioasistentu, silno. I još nešto. Njih strašno jako interesira ovaj znanstveni pristup. Tako da vidimo doista kad hagioterapija se bazira upravo na tom znanstvenom pristupu, mladi hrle. Ja sam sad imala, evo, grupni rad, i nisam, dakle, upoznala prvi put na taj susret kad su došli ljudi, vjerujte mi od njih trideset sigurno dvadeset šest mladih. Svi su se odazvali. I još

nešto. Dala sam im odmah na kraju tog prvog susreta taj list s četiri, pet pitanja, tako da odmah kad završi susret, pokupiš to i odmah vidiš tko su oni, zbog čega su došli i tako dalje. I što na kraju, pitala sam želite li nastaviti? Svi su rekli: Da. Vidite, tako da rad s mladima, pogotovo s adolescentima, meni je osobno užitak. Oni silno traže i moram vam reći da to su meni sada najvjerniji suradnici. Dakle mladi koji su došli s problemima ovisnosti, strahova, agresivnosti kroz par godina rada, naravno na sebi, oni su sad meni najvjerniji i doista suradnici. Velika pomoć. Tako, otvorimo im vrata jer njihova energija, njihova ta želja za tim novim, to je nešto što mene osobno uvijek nanovo fascinira. Ono tjeraju te i oni da ideš dalje, da se razvijaš.

Mogli bi još, što bi Lela rekla, puno još toga reći, ali nemamo vrijeme, pa možda da opet onako zastanemo minutu nad sobom i da negdje tu mladost u sebi pustimo. Jer svi smo mladi, čim smo tu. Duh nema godina. Poželi negdje da budeš osoba koja će stvarno negdje otkrivati, tražiti to novo. U sebi. Otkrivati. Poželi biti ti uzor. Da mladi ljudi u tebi vide: Vidi, pa može se! Može se živjeti pošteno, moralno, čestito. Može se izdvojiti vrijeme za osobu koja možda pati, koja je kraj mene. Može se. Imaj taj projekt ispred sebe. Poželi stvarno otkrivati nove i nove spoznaje, odluke i djela, djelovanje. A onda u sebi zahvali. Za sebe. Za one koji sjede kraj tebe. Zahvali Stvoritelju. Zahvali za ovo veče. Kažu: zahvaljivanje umnaža duh. Umnaža. Najjače oružje. Zahvali za sve nove centre. Ljude. Svoj grad. Svoju domovinu. Zahvali za svoju mladost, što ju otkrivaš. Za svježinu duha i tijela...

I za kraj, evo, da je istina da mi žene razmišljamo dok pričamo, onda ti se negdje daje. Tako je meni bilo za ručkom. Na pitanje jedne osobe nasuprot meni, pitala me za te negativne misli i onako meni spontano izađe, ja kažem: Obrni stvar. Rastresi ti negativnu misao, pa evo, dobro misli! I negativna misao se zna rastresti. Čime? Dobrim. Svjetlom. Pa evo to nam svima želim.

7. srpnja 2012. (jutro)

Lela CrnekMogli bismo još puno govoriti i o hagiopacijentima, kako biti hagioasistent i iz svojih

iskustava kako su ljudi izlazili iz svojih problema, svojih patnji jer svaka je osoba jedinstvena, originalna, svakoj treba prići na drukčiji način, svaka drukčije shvaća. Toliko toga još ima za izreći, no vremena i nije bilo baš tako puno, ali mislim da smo nekako uspostavili i da će odsad biti i nekako drukčiji nastup i u samoj Zajednici. Nećemo morati čekati baš 5. studij da budemo svi zajedno, uspostavljen je i taj mentorski rad i mislim da ćemo se sigurno okupljati bar nekoliko puta prije toga. Iz iskustva znam da je jako važno da jedni drugima svjedočimo svoja iskustva pa da se svi zajedno bogatimo na taj način. Neki su pitali za pismeni rad, radnju. Oni koji su 1. put na studiju neka napišu pismeni rad za taj 4. studij, koji će sadržavati taj sadržaj koji je Profesor govorio. Taj sadržaj je bitan. Potrebno ga je usvojiti za usmeni rad. Nemojte pisati svoja iskustva, to se piše kasnije kad budete imali neka iskustva i kad budite trebali dobiti dozvolu za rad pa će biti važna vaša iskustva. Pišite što je ovdje rečeno kao teorija. Što bih vam ja danas rekla za ovaj neki kraj, iako mi znamo da nismo na kraju jer kraja nema, ni smrt nije kraj.

Mi smo zapravo na jednom velikom početku. Pred nama je jedan veliki projekt u koji se svi trebamo uključiti. Radosna sam jer sam susrela na ovom studiju tako puno mladih ljudi baš oduševljenih za hagioterapiju spremnih da se angažiraju u radu. Vjerujem da ta čežnja živi u svakom do vas. Što vam poručiti? Mislim da je jako važno za svakoga od nas da po povratku sa studija ili možda već ovoga časa jednostavno podvuče crtu i ne okreće se i ne vraća se u svoju prošlost. Odande sigurno svatko od nas nosi razne uvrede, ranjenosti, a svjesni smo da to više ne možemo promijeniti. Što možemo promijeniti – možemo promijeniti ono što slijedi. Okrenuti se naprijed jer život je ispred nas. Što bi nas trebalo voditi. Ovdje smo čuli koliko je teško biti svjestan toga da si vrijedan. I ako ste vi jedan do onih kojima nitko nije rekao da ste vrijedni, možda baš nisu ni oni od kojih ste najviše očekivali, da ste posebni, mogli ste to bezbroj puta čuti na ovom studiju. Molim vas, to učvrstite u svojoj svijesti. Budite svjesni da ste vrijedni, budite svjesni da ste kockica jednog mozaika, onog neizrecivog Bitka zajedno s čitavom prirodom oko nas. Kad postajem svjesna toga da sam ja netko, onda odmah moram znati i biti duboko svjesna toga da je i onaj ispred, iza i pored mene jednako tako vrijedan, jednako tako netko kao i ja. Važno je biti autoritet i treba biti autoritet i u obitelji, i na radnom mjestu i svugdje gdje se nađe. No, autoritet se ne postiže tako da se netko pokraj mene osjeća manje vrijednim, da me se netko treba bojati. Čovjek treba biti svjestan sebe, treba biti svjestan kvaliteta koje je u sebi izgradio, ali te kvalitete trebaju biti i služiti uvijek za jedno opće dobro. Za dobro koje će svakog pored mene poticati da može jednako tako u sebi razvijati kvalitete da može biti vrhunski čovjek. Treba biti svjestan sebe, ali tu svoju svjesnost treba živjeti u jednoj velikoj poniznosti.

Sinoć sam od jedne prekrasne osobe čula prekrasne riječi: Čovjek mora živjeti toliko u poniznosti da ga nikad nitko više ne može poniziti. Razmišljala sam stvarno o njima jer samo te poniznost može uvesti u slobodu, u slobodu da si svjestan sebe, ali da si jednako tako svjestan onoga drugoga i kad tako prilazim čovjeku, to naprosto čovjek ne može ne prepoznati. To je duhovna stvarnost. Tako možemo komunicirati na duhovnoj razini. I kad se sjetimo svih svojih mogućih situacija životnih, tih svojih problema koje imamo s roditeljima, s onima na poslu, kako se prema njima postaviti? Uvijek smo u velikim dilemama, a sve je vrlo jednostavno. Sve polazi od mene. Ja moram sebe tako izgraditi da moj duh mijenja druge. Zašto ih mijenja? Nije to čarobna formula, neće se on samim tim promijeniti, to nam treba – ja drukčije gledam čovjeka, kad ga ja drukčije prihvaćam, kad ga razumijem, on to osjeti. I on se jednostavno mijenja jer i on je na neki način onda slobodan. On sluti srcem, neću reći osjeća jer su osjećaji na psihičkoj razini, no on sluti to da ga prihvaćaš, ljubiš, da ga ne osuđuješ. I to je ono vrhunsko što moraš imati u sebi, ne samo kao hagioasistenti nego kao ljudi. Čovjek to treba nositi u sebi da bi ostvario to čovještvo. Zahtjev možda izgleda težak, ali vjerujte, sve ono što možemo postići – idemo! Ako kažu da je to moguće, da je to efikasno, ako kažu oni koji su probali, ako imamo silna iskustva da su se ljudi promijenili, da su ozdravili svoju duhovnu razinu – onda idemo to probati! Ne dajmo se zavarati i pristati na ono što nas uvijek odvlači jer čovjek je uvijek na jednoj raskrsnici na kojoj treba odlučiti, i to je ta jedna vječna borba. Ono kad mi se ne da, ne da mi se sudjelovati u tome jer moram dati nešto od sebe, jer moram mijenjati sebe, a to je i jedna bol u meni. Ja moram preboljeti to da ostavim sve svoje navike, da izdignem taj svoj duh da bi pokorio tijelo. Da ne pristajem samo na ono što mi daje užitak tijelu i psihi samo da se dobro osjećam. To je ono o čemu je dosta ovdje govorio Profesor. Ja iz iskustva znam da kad kod mene dođu žene pa kažu da im je

teško živjeti u obiteljima, povrijeđene su. Budu u Međugorju jer se tamo najbolje osjećaju. Kako se nećeš dobro osjećati kad si ostavila sve iza sebe, kad si došla na mjesto gdje je sve ispunjeno ljepotom, dobrotom. Sutra se moraš vratiti kući. Ako se ne vratiš promijenjena, ako se ne naučiš živjeti svaki dan Međugorje, ništa nisi postigla. Ja joj kažem: Preseli se u Međugorje, a ona: Ne mogu, imam obitelj. Učimo se živjeti tamo gdje jesmo, s onima s kojima jesmo, ali na pravi način. Život doista može biti lijep. Ja se uvijek nekako sjetim one priče o dubokom moru. I kad sam je čula, e, to je važno postići. More je u svojim dubinama uvijek mirno, a na površini bure i oluje. Mi nikad u svom životu ne možemo izbjeći bure i oluje kad je ovdje život takav. Zato mi možemo u sebi postići mir dubokoga mora. Ja vam svima želim da doista postignete taj mir kako biste mogli uživati puninu života. Nikada je nećemo postići do kraja, nemoguće je to, ali s takvim razmišljanjima, s tom vjerom, sve ono što će mi biti bura i oluja u životu, nadvladat ću sigurno prije nego da se ne borim biti takav. Nije svejedno hoću li ja iz neke životne situacije, nekog problema, neke moje patnje izaći nakon prospavane noći ili ću imati bezbroj neprospavanih noći radi toga. Vjerujte, nije nemoguće, vježbajte se u tome, napišite si to negdje, napišite si svoje čežnje, što želite biti. Napišite si da gledate u taj sadržaj, da se to upisuje u nas jer sve ono što je u nas upisano i što u sebe upisujemo je jedan program koji čovjek živi. Puno je toga loše oko nas, puno negativnosti upisujemo, što je najgore negativnosti o samom sebi. Stalno osjećam neku krivicu na sebi, a živim zapravo jedan teški, loši program. Nema druge nego početi upisivati novi program i biti svjestan: Ja ga upisujem. Mi smo danas ti, nismo više mala djeca da upisuju drugi. Mi smo ti koji mogu stati na pravu stranu i htjeti to. Evo, dragi prijatelji, od srca vam to želim. Vjerujem da ćete uspjeti, vjerujem da ćete se baviti sobom, vjerujem da ćemo se viđati i da ćemo se poticati, da ćemo jedni druge ohrabrivati i usmjeravati u tom smjeru. Hvala vam od srca na vašoj strpljivosti, odanosti na vašoj želji da radite velike stvari za čovječanstvo. Hvala na svim lijepim riječima podrške i na onom sjaju u vašim očima. Nosim vas u svom srcu i prekrasno je što smo u istom duhu zajedno. Hvala.

Silva VrdoljakDobro jutro! Meni je najljepša slika hagiopacijenta u jednoj priči koje se uvijek sjetim,

a to je kad je jedan agronom posadio voćku u svom vrtu. I voćka je slobodno rasla. On joj je davao hranu. I jednom voćka skrene ulijevo, proširi svoje krošnje ulijevo. Dođe agronom i kaže: Pa što joj je? Kud sad ode ulijevo? I odreže grane. I jadna voćka to doživi kao tugu, i misli: Imam još šanse i počne onako naglo rasti u vis. I dođe agronom i kaže: Pa što je ovoj voćki i sad raste u vis? I odreže joj vrh. Voćka bude još tužnija, ali misli: Imam ja još šanse! I počne rasti u desnu stranu. Međutim, prijeđe na susjedovo dvorište, dođe susjed i odreže grane. I jadna se voćka zatvori skroz u sebe i kaže: Neću više rasti. Što mi vrijedi? Što god sam probala, ne ide. I nitko je ne razumije. Agronom joj se čudi, a kaže njegova kći, dijete, neposredna i čista, priđe joj, ali ne sa stavom: Sad ću ja njoj pokazati kako ona treba, nego čista srca i počne pričati: Draga voćko, moj tata te voli, ali on ti tako to pokazuje. Ali ja te volim i razumijem. Svaki dan je djevojčica dolazila voćki. Voćka doživi ljubav, počne ponovno širiti svoje grane, ali tako da je doista bila u poslušnosti za ono što je najbolje za nju i za sve oko nje. Hagioasistent, vidite, nikad ne gleda je li netko zao ili dobar. Nego je li zdrav ili bolestan! Budite kao djeca. Uvijek gledajte iznad onoga što ljudi govore, pokušaj se

približiti tom čovjeku, nikad nećeš pogriješiti. Čim ja jednu stvar vidim – čim pomisliš da si ponizan, već nisi.

Hagioasistentov duh je slobodan i osnažen kad je u stalnom obratu. Prvi naziv za kršćane je bio ljudi od puta. To je put. I svaki put, to znam po sebi, čim nešto samo pomislim, a ne, to nije to. Sad znam zašto je Isus rekao budite kao djeca. To znači totalno imati povjerenja u svog Stvoritelja i čistiti srce svoje. Nema čistog srca. Samo je ono čisto koje se čisti svaki dan. Prepoznajte to uvijek u onom patniku, u onome koji treba tu ljubav.

Kako vam se još posreduje duhovno zdravlje? Neposredno, tako da je hagiopacijent svjestan kad mu otvaraš duh pa razumije, pa mu kognitivno objašnjavaš, pa mu posreduješ upravo tu kognitivnu terapiju, pa je onda koncentriran, svjestan i u biti dok mu objašnjavaš, dižeš ga na tu duhovnu razinu. I on to prima. Ali isto tako može se neposredno, ali bez oživljavanja svijesti. Najbitnija je priprema taj naš obrat iznutra, neka gesta, neka tvoja riječ, ta tvoja sloboda i osnaženost duha neposredno djeluje bez oživljavanja svijesti, samo susret. Znaju reći onu – samo se susretnu i već negdje oni dožive, iskuse. Pričala sam vam ova iskustva kad je ona osoba došla, ona meni treći puta kaže da je iskusila Boga ljubavi, nježnosti i da doista ljubav i nježnost postoje. Nismo uopće govorile o tome. I naravno, kako se još posreduje – vjerom hagioasistenta u hagiopacijentovo zdravlje. Ti vidiš, on ima to zdravlje u sebi. Ti vidiš taj projekt. Ući u tu vjeru za hagiopacijenta koji to ne može. Zašto ja stalno zato govorim ne bojte se ući u rad jer on te tjera da razmišljaš, pogotovo ovaj 4. studij, imate jako dobro napisane terapije. I zato se ne boj. Kad ideš i ti kao ova djevojčica čista srca bez primisli, ti si prohodan. Uvijek i tvoj duh mora biti otvoren i osnažen u tom apsolutnom duhu, kad? Kad si ti u obratu. Obrat naš je najveće blago i snaga. Tijelo doista tlači duhovnu dušu, uvijek se duh probija s jednim naporom, ali je najljepše kad osoba doživi tu jednu slobodu, i moram vam to reći, i znam dok sam pisala formaciju i kad sam se čula s Profesorom, stalno je govorio kako mu je jasno sloboda, sloboda hagioasistenta od svega, i od svoje ljudske mudrosti i od svog životnog iskustva. A kako ulazim u slobodu? Obratom.

Pa želim nam svima, naravno, tu jednu avanturu i ono što je najljepše u hagioterapiji, što cijelo to vrijeme dok čovjek radi… Zapravo, sjećam se te 2004., kad sam ostavila i svoj posao i sve, bilo je vani minus 25, dobili smo taj prostor, nije imao ni grijanje, imala sam grijalicu i idem tamo i sva ona egzistencijalna pitanja prolaze kroz mene. I sjećam se, prva osoba je bio jedan gospodin, ovisnik o alkoholu… Pitala sam se: Tko sam ja? Je li to to? Kamo idem? U što ulazim? Ulazim u Centar, puhne me onako jedan oblak: Ideš! Baš to, ideš! Sjećam se te 2004. Zapravo skoro ni u što, a u sve. Iznutra u sve, izvana ni u što. Već kroz par mjeseci, pišem taj prvi projekt o prevenciji ovisnosti i Ministarstvo znanosti, sporta i obrazovanja nam je odobrio taj projekt, i 2004. su nam se baš otvarala vrata. Čini mi se da je to to. Reci da i hodaj kao Petar. Ali znaš u koga gledaš. Ako gledam dolje, ode i ja. To je ta hrabrost, vjera. Skok s padobranom s vjerom da je padobran ispravan i da ćeš se spustiti na zemlju.

Hvala vam, a želim vam i ja da se ne prepadnete ni zime, ni grijanja, ni vanjskih okolnosti, ničega. Gledaj ravno, u cilj, vjeruj jer sjeti se, hodom ti ulaziš u vjeru. Hodom, ufanjem, nadom. I želim nam da doista svi hodom uđemo u taj poziv. Meni osobno je ovaj poziv najveće dostojanstvo i čast, i mislim se, odakle meni takva čast da mi se ljudi otvore, da im mogu pomoći baš i bolima i patnjama njihova srca, njihove agresivnosti, patnje i naravno uvijek negdje pri tome posviješćivati: Čovjek je doista kruna stvaranja. Ali taj Stvoritelj nema

druge ruke, srca i noge, nego naše kako da dođe čovjeku patniku. Želim nam svima to – budimo doista čovjek u Bitku, srce i ruke Stvoritelja za ovaj svijet, budi hagioasistent. Hvala vam najljepša.