ETIMOLOGIJA I CITATI

ETIMOLOGIJA (Sastavio neki pokojni sušičavi gimnazijski suplent)

Kao da ga i sad vidim pred sobom - blijedoga gimnazijskog

suplenta: sve je na njemu i u njemu olinjalo - i kaput, i srce, i tijelo, i mozak. Uvijek je brisao prašinu sa svojih gramatika i leksikona nekakvim čudnovatim rupcem što kao za porugu bijaše ukrašen šarolikim zastavama svih poznatih naroda na svijetu. Volio je čistiti prašinu sa svojih starih gramatika; moţda ga je to u neku ruku podsjećalo na misao kako će se i sam u prah pretvoriti.

»Kad uzmete druge poučavati kako se u našem jeziku izgovara

riječ whale, pa u neznanju izostavite glas H1, koji gotovo sam sobom daje toj riječi njezino značenje, vi onda kazujete nešto što nije istinito.«

HACKLUYT WHALE (kit), švedski i danski hvaL Ta je ţivotinja dobila ime po

svojoj oblini ili valjanju, jer na danskom jeziku hvalt znači nešto zaobljeno ili oblučasto.

IZ WEBSTEROVA RJEĈNIKA WHALE... dolazi izravnije od holandskoga i njemačkog wallen,

anglosaski walwian, valjati, okretati. RICHARDSONOV RJEĈNIK

hebrejski Whale islandski תך

Κητος grčki Whale engleski

Cetus latinski Baleine francuski

1 U engleskome se riječ whale (kit) izgovara huejl (sa h) i uejl (bez h). - Prev

Whoel anglosaksonski Ballena španjolski

Hvalt danski Peki-nui-nui fidţi

Wal holandski Pehi-nui-nui eromangoanski

Hwal švedski

CITATI IZ LITERATURE KOJA SE ODNOSI NA KITOVE

(Sakupio neki zamjenik pomoćnog bibliotekara) Pokazat će se da je ovaj knjiški krt i crv, bijedni zamjenik

pomoćnog knjiţničara, ispreturio i pretraţio sve biblioteke i ulične prodavaonice po svemu bijelom svijetu i pokupio sve aluzije na kitove na koje je naišao u ma kojoj knjizi, bilo to poboţno štivo ili svjetovno. I zato ne morate, barem ne svaki, od tih zbrda-zdola popabirčenih citata, ma koliko bili autentični, smatrati za neko cetološko evanđelje. Daleko od toga! Jer spominjući stare pisce općenito i citirajući pjesnike, ti su izvaci samo utoliko vrijedni i zanimljivi što iz ptičje perspektive donekle daju uvid u sve i svašta što se u svih mogućih naroda i naraštaja, uključujući i naš, napričalo, izmislilo i ispjevalo o Levijatanu.

Ostaj mi zbogom, bijedni zamjeniče pomoćnog knjiţničara, čiji sam tumač ja! Ti pripadaš onom beznadnom, blijedom soju ljudi koje nikakvo vino ovoga svijeta ne moţe ugrijati, te im se i najmekša crvenika čini preljutom, ali s kojima čovjek voli ponekad prosjediti, da se i sam osjeća kao bogac, da oćuti neku plačljivu sentimentalnost drugarstva, da im onda u brk skreše, suzna oka i s praznom čašom u ruci, ne osjećajući se pritom baš tako nevoljko: »Okanite se, ispomoćni bibliotekarčići, ćorava posla! Jer što se više trudite da ugodite ljudima, to ćete manje hvale poţeti!« Volio bih da mogu za vas isprazniti

Hampton Court i Tuilerije!2 Ali, progutajte suze svoje te se svim srcem svojim vinite navrh glavnog jarbola, jer vaši prijatelji, koji su pošli prije vas, već ispraţnjuju svih sedam nebesa i tjeraju iz njih sve Boţje maze, Gabrijela, Mihajla i Rafaela, da vama naprave mjesto. Ovdje se kucate samo krhkim srcima, a ondje ćete se kucati neslomljivim peharima!

»I stvori Bog kitove velike.«

GENEZA »Za sobom ostavlja (Levijatan3) svijetlu stazu, rekao bi da je bezdan

osijedio.« KNJIGA O JOBU

»A Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.«

KNJIGA PROROKA JONE »Gle, more veliko i duboko... tud lađe plove, i Levijatan, kojega si

stvorio da se igra po njemu.« PSALMI DAVIDOVI

»Tada će Gospodin mačem svojim ljutim, velikim i jakim pokarati

Levijatana, prugu zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju; i ubit će zmaja koji je u moru.«

KNJIGA PROROKA IZAIJE »I što god grdnim ustima nemani dođe nadohvat, bila to ţivotinja,

brodica ili kamen, sve to u hipu nestaje kroz golemo, pogano ţdrijelo i propada u bezdanoj njenoj trbušini.«

MORALNI SPISI PLUTARHOVI (HOLLANDOV PRIJEVOD)

2 Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine 1515. kardinal Wolsey. Tuileries,

kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564. spaljen 1871: danas na tome mjestu istoimeni park. – Prev. 3 Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine 1515. kardinal Wolsey. Tuileries,

kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564. spaljen 1871: danas na tome mjestu istoimeni park. – Prev.

»U Indijskom oceanu ţivi najviše riba, i u njemu su najveće koje

postoje: među njima kitovi i virovi, koji se zovu ulješure, zapremaju i do četiri jutra ili rala površine.«

PLINIJE (HOLLANDOV PRIJEVOD) »Jedva smo dva dana plovili po moru, kadli se u osvit pojaviše

mnogi veliki kitovi i druge morske grdosije. Među prvima bješe jedan čudovišne veličine... Taj se razjapljenih ralja pribliţavao nama, diţući val za valom na sve strane, a pred njim more kipjelo samom pjenom.«

TOOKEOV LUCIAN, »ISTINITA HISTORIJA« »Obišao je i tu zemlju u namjeri da lovi kitove, koji su u velikoj

cijeni zbog svojih usi, od kojih je nešto donio i kralju... Najbolji su kitovi bili ulovljeni u njegovoj zemlji, a neki su od njih bili četrdeset i osam, čak i pedeset jarda4 dugi. Kaza da je on jedan od one šestorice što su u dva dana ubili šezdeset kitova.«.

OTHEROVO (ILI OCTHEROVO) PRIPOVIJEDANJE ŠTO GA JE ZABILJEŢIO KRALJ

ALFRED GODINE 890. »I dok je sve ostalo, bilo to ţivotinja ili čamac, čim uđe u jezovito

ţdrijelo te nemani (kita), odmah izgubljeno i progutano, riba glavoč moţe tu mirno uljesti i počivati.«

MONTAIGNE, »APOLOGIJA ZA RAIMONDA SEBONDA« »Bjeţimo, bjeţimo! Đavo me odnio ako plemeniti prorok Mojsije

nije u ţivotu strpljivoga Joba opisao Levijatana.« RABEIAIS

»Jetra toga kita zapremala je dvoja kola.«

STOWE, »ANALI«

4 Yard (jard). mjera za duţinu - 0.914 m. - Prev.

»Orijaški Levijatan čini te more uzavri, kao što mast zacvrlji na tavi.«

BACON OVA VERZIJA DAVIDOVIH PSALAMA »Što se tiče čudovišno golemog obujma kita ili ulješure, nije nam

ostavljeno ništa pouzdano. Neobično se ugoje, toliko da se od jednog kita moţe dobiti nevjerojatna količina ulja.«

BACON, »HISTORIJA ŢIVOTA I SMRTI« »Za unutarnje ozljede nema boljeg lijeka do vorvanja.«5

KRALJ HENRIK IV. »Vrlo sličan kitu.«

SHAKESPEARE. »HAMLET« »... kao što ranjeni kit pučinom prema kraju juri.«

EDMUND SPENSER, »KRALJICA VIL« »... Neizmjerni kao kitovi, kojih goleme tjelesine mogu uzbibati

tišinu oceanske pučine da uzavri.« SIR WILLIAM DA VENANT, PREDGOVOR SPJEVU »GONDIBERT«

»Što je spermacet (vorvanj) - u to ljudi s pravom mogu sumnjati,

budući da veleučeni Hosmannus u svome djelu, na kojem je radio punih trideset godina, izrijekom kaţe; Nescio quid sit.«6

SIR T. BROWNE, »O SPERMACETU I ULJEŠURAMA«

»Ko Spencerov Talus mlatom sve obara, dok kit repom svojim oko sebe hara. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Sulice mu mnoge tako snagu skrše, te mu nebrojena koplja s leđa strše.«

5 Spermacet ili vorvanj, uljasta tvar iz glave kita – ulješure. Na hladnome zraku skrutne se u bijelu tvar poput voska,

a upotrebljava se u medicinske svrhe i za proizvodnju svijeća. – Prev. 6 Latinski: »Ne znam što je.« - Prev.

WALLER, »BITKA KOD SUMMER ISIANDA« »Umjetno je stvoren taj veliki Levijatan, zvan Republika ili Drţava

(lat. Civitas), koja je zapravo samo jedno umjetno biće.« HOBBES, »LEVIJATAN«,

UVODNA REĈENICA »I ludi Mansoul (»Ljudska Duša«) proguta ga a da ga nije ni

saţvakao, kao da je sleđ u kitovim ustima.« JOHN BUNYAN, »POKLONIKOVO PUTOVANJE«

»Ta morska neman – Levijatan, što Bog ga stvori stvorom najvećim što morem plovi.« - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - »Tu Levijatan, najveći stvor međ stvorovima svim, u moru strši ko rt i spava, a kad kreće, ko da otok plovi, mlazom svojim izbacuje more.«

MILTON, »IZGUBLJENIRAJ« »Divovski kitovi, koji plove u moru vode, a u svom tijelu nose

čitavo more ulja.« FULLER, »PROFANA I SVETA DRŢAVA«

»Blizu rta kakva, gdje oluje biju, kitovi su stali, plijen svoj tako love. u grb se njima ribe same liju, ludo misleć da to Oceanom plove.«

DRYDEN, »ANNUS MIRABILIS« »Dok ulješura plovi za krmom broda, odsijeku joj glavu te je

čamcem tegle što bliţe obali; no ona se obično nasuče već na dubini od dvanaest-trinaest stopa.«

»DESET PUTOVANJA THOMASA EDGEA NA SPITSBERŠKE OTOKE« (PURCHASOVA ZBIRKA PUTOPISA)

»Za plovidbe viđali smo mnoge kitove kako se nestašno igraju u

valovima Oceana, te od puste obijesti izbacuju vodu kroza svoja štrcala koja su im izrasla na ramenima.«

SIR HERBERT, »PUTOVANJA U AZIJU I AFRIKU« (HARRISOVA ZBIRKA)

»Tu su vidjeli tako golema jata kitova te su bili prisiljeni nastaviti

plovidbu s najvećim oprezom, bojeći se da brodom ne udare u te divovske tjelesine.«

SCHOUTENOVO »ŠESTO PUTOVANJE OKO ZEMLJE«

»Tjerani sjeveroistočnjakom, odjedrismo s ušća Labe brodom koji

se zvao Jona u kitovoj utrobi... Neki tvrde da kit ne moţe otvoriti usta, no to je bajka... Ljudi se često penju na jarbole, nastojeći otkriti kita u daljini, jer tko

ga prvi ugleda, dobiva zlatnik za svoj trud... Ĉuo sam za kita, ulovljena blizu Šetlandskih otoka, koji je u trbuhu

imao više od jedne bačve sleđeva... Jedan od Harpunera kaza mi da je jedanput kod Spitsberških otoka

ulovio kita koji je bio sasvim bijel.« »PUTOVANJE NA GRENLAND A.D. 1671.«

(HARRISOVA ZBIRKA) »Više je kitova došlo na ovu obalu (Fife) godine 1652; među njima i

jedan dug osamdeset stopa; taj je, kako mi rekoše, osim mnoţine ulja dao i pet stotina mjera riblje kosti. Ĉeljusti mu stoje kao vrata u vrtu u Picferrenu.«

SIBBALD, »FIFE I KINROSS«

»Sam sam pristao da pokušam mogu li svladati i ubiti tu ulješuru, jer još nikad nisam čuo da je itko ubio kita te vrste: tako je strašan u svome goropadnom gnjevu i tako neobično brz.«

PISMO RICHARDA STAFFORDA S BERMUDSKIH OTOKA, A. D. 1668.

»I kit morske sred pučine Tvorca sluša sa visine.«

ŠKOLSKA POĈETNICA ZA NOVU ENGLESKU »Vidjeli smo i mnoštvo velikih kitova, a čovjek bi se mogao okladiti

o jedan protiv stotine da ih u juţnim morima ima mnogo više nego što smo ih mi viđali u sjevernim vodama.«

KAPETAN COWLEY, »PUT OKO ZEMLJE A.D. 1729.«

»... a pri disanju isparuje kit gdjekad takav zadah da se čovjeku

pamet pomućuje.« ULLOA, »JUŢNA AMERIKA«

»Silfima drevnim na brigu silnu puštamo sada tu halju divnu. Obranu često promaši svita: zalud oruţje rebra od kita.«

POPE, »OTMICA UVOJKA« »Kad u pogledu veličine usporedimo kopnene ţivotinje s onima

koje ţive u morskim dubinama, vidjet ćemo da su kopnene upravo neznatne. Kit je bez sumnje najveći ţivi stvor.«

GOLDSMITH, »PRIRODOPIS« »Ako bi trebalo da pišete basnu za male ribe, uredili biste tako da

one govore kao golemi kitovi.« GOLDSMITH JOHNSONU

»Poslijepodne vidjesmo nešto nalik na morski greben, ali se pokazalo da je to kit kojeg su neki Azijati ubili i teglili na kraj. Bit će da su se nastojali sakriti iza kita, da ih mi ne opazimo.«

COOKOVA PUTOVANJA »Rijetko se kada usuđuju napadati veće kitove. Neki su im takav

strah utjerali u kosti te se boje da im na moru i samo ime spomenu: nose u čamcima balegu, vapnenac, smrekovo drvo i druge slične predmete, eda bi zaplašili kitove i spriječili im suviše blizo prilaţenje.«

PISMA UNA VON TROILA O BANKOVU I SOLANDEROVU PUTOVANJU NA ISLAND 1772.

»Ulješura što su je našli Nantucketanci vrlo je ţiva i goropadna

ţivotinja, te je kitolovcima potrebna nevjerojatna okretnost i hrabrost.« SPOMENICA THOMASA JEFFERSONA O KITOLOVCIMA, UPUĆENA

FRANCUSKOM MINISTRU 1778. »I molim vas, gospodine; što bi se na svijetu moglo mjeriti s tim?«

EDMUND BURKE U PARLAMENTU, SPOMINJUĆI KITOLOV NANTUCKETANACA

»Španjolska - golem kit koji se nasukao na obali Europe.«

EDMUND BURKE (NA NEKOM MJESTU) »Jedna desetina redovitih kraljevih prihoda, koji se, kako vele,

zasnivaju na tom što kralj čuva i štiti more i plovidbu od gusara i razbojnika, dobiva se od utrška kraljevskih riba, a te su kitovi i jesetre. Kad ih more izbaci na kraj, ili ih ribari ulove blizu obale, te ribe postaju kraljevo vlasništvo.«

BLACKSTONE

“U borbu sa smrću posada kreće: Rodmond, siguran, nad glavu mu meće ţeljezo s kukom, i sve sad čeka.«

FALCONER, »BRODOLOM«

»Krovovi bliješte i katedrale, visoko pršte rakete, vatrometi se veselo pale, pa iskre u nebo lete. Kao vatromet što probija mrak i Ocean slavlje slavi, i mlazovi vode pršte u zrak kad kit se golemi javi.«

COWPER, U SLAVU KRALJIĈINA POSJETA LONDONU

»Deset ili petnaest galona krvi izbacuje kitovo srce odjedanput, i to

neobično brzo.« IZVJEŠĆE JOHNA HUNTERA O RAZUDBI JEDNOG KITA

PALEY, »TEOLOGIJA«(MALOG OBUJMA) »U kita je aorta promjerom veća negoli glavna cijev hidrauličnog

uređaja na London-Bridgeu, a voda što huji kroz tu cijev ne moţe se ni po snazi ni po brzini usporediti s mlazom krvi iz kitova srca.«

PALEY, »TEOLOGIJA« »Kit je sisavac bez straţnjih nogu.«

BARON CUVIER »40 stupnjeva na jug ugledasmo ulješure, ali ne ubismo nijednu

prije prvog svibnja, kada ih je pučina bila puna.« COLNETTOVO PUTOVANJE U SVRHU PROŠIRENJA

LOVA NA ULJEŠURE

»Poda mnom plove u slobodi mora, prpošno rone i ljuto se biju raznolike, raznobojne ribe, ne moţeš opisat im krasotu

neviđenu, a u svakom valu kit li bezbroj mušica tu ţivi: ta jata strašna - ploveće bridi – tajanstveni nagon vodi pustim morem, a dok tako plove, sa svih strana nasrću na njih dušmani gladni, kučak i kit i nemani druge kljovom i zubom, mačem i pilom.«

MONTGOMERY, »SVIJET PRIJE POTOPA«

»Pjesmu pjevam, prepun ţara, u čast kralju perajara. Većeg kita negje taj sav Atlantik nema, znaj! Ni u moru vječnog leda deblja riba nać se ne da!«

CHARLES LAMB, »HIMNA KITU« »Godine 1690. našlo se nekoliko ljudi na ovisoku breţuljku da

promatraju kitove, koji su se među sobom igrali i prskali, kadli netko pokaza na pučinu i reče: - Tu je velik pašnjak gdje će unuci naše djece zarađivati kruh svoj svagdanji.«

OBED MACY, »POVIJEST NANTUCKETA« , »Sagradih kolibu za Suzanu i za se i načinih vrata u obliku gotskog

luka, koja sastavih od čeljusti jednoga kita.« HAWTHORNE, »PRIĈE NANOVO KAZIVANE«

»Došla je da naruči nadgrobnik za svoju prvu ljubav, za dragoga,

koji je poginuo od kita na Tihom oceanu prije punih četrdeset godina.«

ISTI

»- Ne, kapetane, to je prava ulješura - odgovori Tom. - Vidio sam njen mlaz i dvije lijepe duge u zraku, da krštena duša ne bi mogla zaţeljeti ljepših! To je pravo bure ulja, ta ulješura!«

COOPER, »PELJAR« »Unesoše novine, a iz berlinskih razabrasmo da su ondje kitove

uveli na scenu.« ECKERMANNOVI »RAZGOVORI S GOETHEOM«

»- Boţe moj, Mr. Chace, što se to zbilo? - A ja odgovorih: - Kit nam

razbio brod.« PRIKAZ O BRODOLOMU KITOLOVCA »ESSEX« IZ NANTUCKETA,

BRODU ŠTO GA JE NA TIHOM OCEANU NAPAO NEKI GOLEMI KIT I NAJPOSLIJE GA RAZMRSKAO.

NAPISAO OWEN CHACE IZ NANTUCKETA, DRUGI ĈASNIK SPOMENUTOG BRODA. - NEW YORK 1821.

»Na noćnoj straţi sad mornar bdi, vjetar se diţe i huji jak; mjesec čas sja, čas opet je skrit, fosforno sjajan projuri kit, a za njim srebrn ostade znak.«

ELISABETH OAKES SMITH »Duljina konopa što su ih uvukle posade pojedinih čamaca što su

sudjelovali u lovu na toga kita, iznosila je u svemu 10440 jarda, ili gotovo šest engleskih milja...«

»Gdjekad kit mlatara svojom repnom perajom po zraku, pucketajući njome kao bičem, pa se to čuje na tri-četiri milje daleko.«

SCORESBY »Lud od bolova što mu ih lovci zadaju pri svakom novom nasrtaju,

razbješnjeli se kit počinje prevrtati, izdiţe svoju glavurdu, te s razjapljenim raljama škljoca za svime oko sebe. Nasrće glavurdom na čamce, gura ih pred sobom, a kadšto ih posve uništi.

... Uistinu je začudno što ljudi nisu obratili nimalo paţnje na navike tako zanimljive i u trgovačkom pogledu tako vaţne ţivotinje kao što je ulješura, ili što su te navike izazvale tako malo interesa kod mnogih promatrača i mjerodavnih koji su posljednjih godina imali često tako povoljne prilike da na svoje oči vide navike i osobine kitova.«

THOMAS BEALE, »O ULJEŠUR«I, 1839. »Cachelot (pot, glavata ulješura) nije samo bolje oboruţan od

glatkog kita (grenlandskog ili pravog), time što na oba kraja svoga trupa ima strašno oruţje, već također mnogo češće pokazuje sklonost da ga i uporabi, i to tako vješto, nasrtljivo i pogubno, te ljudi smatraju da je od svih poznatih vrsta kitova najopasnije napadati baš tu vrstu.«

FREDERIC DEBELL BENNETT, »OKO SVIJETA U LOVU NA KITOVE«, 1840.

»13. listopada. - Ondje puše - začu se s vrha jarbola. - Gdje? - upita kapetan. - Tri zrake u zavjetrinu od pramca, kapetane. - Okreni kolo! Gotovo? - Gotovo, gospodine. - Ej ti na jarbolu! Vidiš li sada toga kita? - Da, kapetane. Ĉitavo jato ulješura. Ondje puše. Ondje provaljuje. - Javljaj neprestano! - Eno, gospodine, eno tamo, tamo puše... - Na kojoj udaljenosti? - Dvije milje i pol. - Sto mu gromova! Zar tako blizu? Svi na svoja mjesta!«

J. ROSS BROWNE, BILJEŠKE S KRSTARENJA U LOVU NA KITOVE, 1946.

»Globe, brod-kitolovac na kojemu su se zbili strašni događaji što ih

iznosimo, pripadaše otoku Nantucketu.« PRIKAZ O POBUNI NA BRODU »GLOBE« ŠTO SU GA DALI

PREŢIVJELI LAY I HUSSEY, 1828.

«Kad ga je jedanput progonio kit kojeg je on ranio, neko je vrijeme kopljem mogao odolijevati njegovim nasrtajima, no goropadna grdosija najposlije nasrnu na čamac, te se on i njegovi drugovi mogoše spasiti samo poskakavši u more, kad vidješe da se neće moći obraniti.«

TYERMAN I BENNETT, MISIONARSKI DNEVNIK »- Sam Nantucket - reče g. Webster - od začudne je i velike vaţnosti

za drţavne interese. Ima osam do deset tisuća stanovnika, koji ovdje ţive na moru, pridonoseći svake godine mnogo narodnom blagostanju, jer se neumorno bave najopasnijim od svih zanimanja.«

IZ IZVJEŠTAJA O WEBSTEROVU GOVORU U SENATU SJEDINJENIH DRŢAVA PRILIKOM PODNOŠENJA

PRIJEDLOGA O IZGRADNJI LUKOBRANA U NANTUCKETU, 1828.

»Kit navalio pravo na njega te ga po svoj prilici u hipu usmrtio.«

HENRY T. CHEEVER, »KIT I NJEGOVI LOVCI, ILI PUSTOLOVINE KITOLOVCA I BIOGRAFIJA KITA, SABRANE ZA POVRATKA BRODA

KOMODOR PREBLE« »- Samo li načiniš i najmanji šum - uzvrati Samuel - poslat ću te u

pakao!« ŢIVOT SAMUELA COMSTOCKA (BUNTOVNIKA) ŠTO GA JE

NAPISAO NJEGOV BRAT WILLIAM COMSTOCK DRUGA VERZIJA PRIĈE O BRODUKITOLOVCU »GLOBE«

»Putovanja Holanđana i Engleza na Sjeverno more imala su svrhu

da se eventualno otkrije neki put onuda do Indije, i premda taj glavni cilj nije bio postignut, ipak su tako pronađena mnoga obitavališta kitova.«

MCCULLOCH, «TRGOVAĈKI RJEĈNIK« »Ovo djeluje recipročno: jer kao što lopta odskakuje da bi još

jedanput odskočila naprijed, tako su lovci kitova sada otkrivali

nalazišta kitova, i tako neizravno sudjelovali pri pronalaţenju tajanstvenoga Sjeverozapadnog puta.«

IZ NEOBJAVLJENE GRAĐE »Kad se na oceanu susretnete s brodom za lov na kitove,

neminovno će vas iznenaditi njegov izgled kad ga vidite izbliza. Jedra su uvučena, a na vrhovima jarbola koševi sa straţama, koje pomno motre na sve strane ne bi li ugledale kita - sve to pruţa sasvim drugačiju sliku od broda redovite plovidbe.«

»MORSKE STRUJE I LOV NA KITOVE« »Pješaci u okolici Londona, ili gdje drugdje, sjetit će se moţda kako

su vidjeli velike svinute kosti, usađene u zemlju, koje sluţe kao lukovi ili ulazna vrata. Moţda im je tko i rekao da su to kitova rebra.«

PRIĈE JEDNOG PUTNIKA NA IJTARKI U ARKTIĈKIM MORIMA »Tek kad su se čamci vraćali s potjere na ove kitove, bijelci su

primijetili kako su urođenici krvavo zagospodarili njihovim brodom i još se uvijek borili s posadom.«

NOVINSKO IZVJEŠĆE O KITARKI »HOBOMACK« »Općenito je dobro poznato da se od posade na kitarkama

(američkim) malo njih vraća na brodovima kojima su i otplovili.« PUTOVANJE KITARKOM

»Odjednom izroni iz mora golema trupina i sunu okomito uvis.

Bješe to kit.« MIRIAM COFFIN ILI LOVAC NA KITOVE

»U kita zabijaju osti, dakako. Ali zamislite kako biste upravljali

neukroćenim ţdrebetom upotrebljavajući samo konop vezan za njegov rep.«

POGLAVLJE O LOVU NA KITOVE - »RIBS AND TRUCKS«

»Jednom sam prilikom vidio dvije od tih nemani (kitova),

vjerojatno muţjaka i ţenku, kako polagano plove jedno za drugim, nedaleko od obale (Ognjene zemlje), gdje su bukve širile svoje grane te bi ih kamenom mogao dohititi.«

DARWIN, »PUTOVANJE JEDNOG PRIRODOSLOVCA OKO SVIJETA« »- Svi na krmu! - usklikne boţman kada je, okrenuvši glavu,

ugledao razjapljene ralje velike ulješure koja se pojavila tik pred pramcem čamca, te bi ga u tren oka mogla raznijeti. - Svi na krmu, da spasite ţivu glavu!«

WHARTON, UBIJAĈ KITOVA

»Veselo, momci, mi hrabra smo braća, harpunaši će naši ubit kita glavača!«

NANTUCKETSKA PJESMA

»O, kit je sred tutnja, oluje, gospodar Oceanskih dvora, svemoćan div, gdje moć je pravo, on kralj je beskrajnoga mora.»

PJESMA O KITU

MOBY DICK

ili

BIJELI KIT

1. PRIĈINI Zovi, me Ismael. Prije nekoliko godina - nije vaţno kada je baš

točno bilo - našavši se sa malo ili ništa novca u dţepu, a ne imajući nikakva osobita razloga da ostanem na kopnu, odlučih da se malo otisnem u svijet, da se nagledam mora. Ja vam tako gonim tugu i dovodim u red krvotok. Kad god osjetim da mi se oko usana kupi gorčina; kad god mi se duša nasumori kao da je u nju ušao vlaţni, kišoviti novembar; kad god i nehotice počnem zastajkivati pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajući nađem na začelju svake pogrebne povorke koja prođe pokraj mene, a pogotovu kad me sjeta pritisne tako neodoljivo te moram pribrati svu svoju moralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati šešire s glave - kad god se zavrnem u takvu čemu, onda sebi kazujem kako je krajnji čas da se što prije otisnem na more. To je moj nadomjestak za revolver i kuglu. Katon7 se s filozofskom gestom baca na svoj mač i probada, a ja se mirno ukrcavam na brod. I nema u tome ništa čudno. Kad bi to ljudi samo znali, svi bi odreda, prije ili kasnije, gajili manje-više iste osjećaje prema oceanu kao i ja.

Evo vam tu vaš otočni grad Manhattan, opasan gatovima kao što su indijski otoci okruţeni koraljnim grebenima: trgovina ga opasuje svojim valovima. Desno i lijevo ulice vode na more. Sasvim dolje izdiţe se na ravni utvrda, dok se drevni lukobran koči milovan lahorima i oplakivan valovima, koji su prije sat-dva bili daleko na pučini da ih oko nije ni vidjelo s kopna. Pogledaj samo gomile ljudi koji tu stoje i zure na more.

Prošetaj malo kroz grad na dan Gospodnji, u sneno popodne. Pođi od Corlears Hooka do Coenties Slipa, a odande, preko Whitehalla, na sjever. I što ćeš vidjeti? Naokrug grada tisuće i tisuće smrtnih ljudi, kao nijemi straţari, gledaju u more i sanjare o oceanu. Jedni se nastanili na ogradu, drugi posjedali na bitve8; neki zaviruju preko

7 M. Porcije Katon (95.-46. pr. Krista), rimski republikanac, Cezarov protivnik, pobijeĎen, ubio se u Utici, u Africi. -

Prev. 8 Bitve - drveni ili ţeljezni mali stupovi na palubi ili obali za vezivanje konopa ili lanaca. Prev.

rubnjaka brodova što su doplovili iz Kine, a ima ih koji su se ispeli visoko u snast9 brodovlja, da uhvate što bolji vidik na otvoreno more. No sve su to ljudi »sa suha«, radnim danom zatvoreni među letvama i zidovima, prikljunjeni uz tezge, prikovani na klupe, pribijeni za pisaće stolove. Pa što sad rade? Zar su iščezle zelene poljane? Što traţe tuda?

Ali gle! Nadolazi ih sve više i više, a svi usmjerili korake ravno prema obali, kao da će sad u vodu zaroniti. Ĉudno! Svi kao da ţele stati baš na sam rub obale. Nije im dosta da sjede u hladu i zavjetrini tamo pored skladišta. O, ne! Moraju se što bliţe prikučiti moru - stajati na rubu obale tek toliko da ne padnu u vodu. I tako stoje na milje i milje daleko. Sve ljudi s kopna koji su se sjatili ovamo sa svih cesta i šetališta, ulica i aleja - sa sjevera, istoka, juga i zapada. I svi se tu sastaju. Recite mi: je li ih ovamo privukla magnetska sila kompasa sa svih tih brodova?

I još nešto. Zamislite da ste negdje na ladanju, na visočini, gdje ima gorskih jezera. Udarili kojim vam drago putem, u devet od deset slučajeva sići ćete u dolinu i izbiti na koje jezerce što ga stvara potok. Ima u tome neke čarobne moći. Uzmite, na primjer, čovjeka zanesena u duboka snatrenja; kaţite mu da ustane i prohoda, i on će vas neizbjeţno dovesti do vode, ako je u tom kraju ikako ima. Ako bi vas ikad morila ţeđ u velikoj američkoj pustinji, a vi učinite taj pokus, nađe li se slučajno u vašoj karavani neki profesor metafizike10. Da, svatko zna da su razmišljanje i voda zauvijek usko povezani jedno s drugim.

Ali neka kaţe svoju umjetnik-slikar. Ţeli da vam naslika najubaviji isječak iz romantičnog krajolika u dolini Saco, pun i prepun sanja, čara i tišine. Kojim će se elementom uglavnom posluţiti? Evo, tu su mu stabla, a svako šuplje, kao da u njemu ţivi pustinjak s raspelom; tu dalje u san uljuljana livada, na njoj pozaspalo stado, a iz kolibe u pozadini uzvija se dremljiv pramen dima. Duboko u daleku šumu vijuga se staza što dopire sve do vrletnih vrhova brda koja se kupaju u

9 Snast - cjelokupna drvena, ţeljezna, kudjeljna i platnena oprema na trupu broda koja sluţi za jedrenje, krcanje

tereta i za ostale brodske radove. - Prev. 10

Metafizika - idealistička filozofija koja istraţuje osnove bitka i smisao svijeta, te se bavi »posljednjim načelima«

(npr. Bogom, besmrtnošću duše, itd.) - Prev.

modrini svojih obronaka. No, iako je slika tako zamamna, a borje sipa na pastire svoje uzdahe kao iglice, sve bi bilo uzalud kad pastirovo oko ne bi uporno gledalo u čarobnu rijeku što je pred njim. Pođite u lipnju u preriju, pa ćete na desetke milja daleko do koljena gacati kroz more ţutih ljiljana - a ipak, koji jedini čar nedostaje, čega nema? Vode! Nigdje ni kapi vode! Da je Niagara11 samo pješčan slap, zar bi vam se htjelo putovati tisuće milja da ga vidite? Zašto je siromah pjesnik iz Tennesseeja12 toliko premišljao kad bi dobio šačicu srebrnjaka, bi li kupio nov kaput što mu je bio prijeko potreban, ili bi novac upotrijebio za put pješice na more, u Rockaway Beach? Zašto gotovo svakog dječaka zdrava tijela i zdrave duše prije ili kasnije obuzme luda ţelja za morem? Zašto su i vas, kad ste prvi put putovali morem, podilazili tajanstveni srsi kada su rekli da sada ni vas ni vaš brod ne mogu dogledati s kopna? Zašto su stari Perzijanci smatrali more svetim? A Grci dali moru posebno boţanstvo, koje je rođeni brat Zeusu? Sve to zacijelo nije bez značenja. Još je dublji smisao priče o Narcisu13, koji se bacio u zdenac i utopio kad nije mogao dosegnuti i pomilovati prekrasno lice što se u vodi odraţavalo. Ali svi mi gledamo to isto lice u svim rijekama i morima. To je slika nedokučivog priviđenja ţivota; i to je ključ svega.

I kad sada velim da polazim na more kad god mi sjeta zamagli oči i kad god previše počnem osjećati svoja pluća, ne mislim time reći da se ukrcavam na brod kao putnik. Jer da putuješ kao putnik, valja ti imati novčanik, a novčanik nije drugo doli dronjak, sve dok u njemu ništa nemaš. Osim toga, putnici pate od morske bolesti, postaju čangrizavi, ne spavaju noću, ukratko, ne uţivaju baš osobito u svom putovanju. Ne, ja nikad ne idem na brod kao putnik niti stupam na palubu kao zapovjednik, kapetan ili kuhar, iako sam u neku ruku pomorac. Takvu slavu i te poloţaje prepuštam onima kojima je do njih stalo. Što se mene tiče, mrske su mi sve vrste časnika i visokopoštovanih

11

Čuveni slap (50 m visok) istoimene rijeke koja se ruši u jezero Ontario, na granici izmeĎu Kanade i drţave New

York. - Prev. 12

Valjda aluzija na Edwarda D. Billingsa. - Prev. 13

U grčkoj mitologiji mladić koji se, vidjevši svoju sliku u vodi, u sebe zaljubio i ginuo od ljubavne čeţnje za

sobom. - Prev.

poloţaja, ne volim briga i nevolja. Dosta mi je muke i brige oko samog sebe, pa čemu da još sebi glavu tarem za brodove, škune i brodice i koješta drugo. A što se tiče mjesta kuhara - priznajem, tu se čovjek moţe uvelike proslaviti, jer kuhar na brodu ima tako rekavši časnički čin - ja se nikad nisam naročito volio baviti prţenjem ţivadi na ţaru, premda nećete lako naći čovjeka koji bi se više od mene i s većim strahopoštovanjem divio pečenim pilićima kad su svojski začinjeni maslacem i dobrano naseljeni i napapreni. Drevni su Egipćani oboţavali i do ludila voljeli pečene ibise14 i na ţaru prţeno meso vodenkonja, pa se u njihovim divovskim pečenjarnicama, piramidama, mogu vidjeti mumije tih ţivotinja.

Kad polazim na more, idem kao običan mornar komu je mjesto pred jarbolom, koji spava pod kaštelom od prove i koji se penje do jabuke na vrhu jarbola. Istina, padaju zapovijedi, pa moram skakati s jednoga kriţa na drugi kao skakavac po svibanjskoj tratini, a to isprva nije baš najugodnije. Dira ti osjećaj časti, osobito ako potječeš iz kakve stare poznate porodice u svom kraju, porodice kao što su Van Rensselaer, Randolph ili Hardicanute. A najgore je ako si prije nego što umočiš ruku u kablić s katranom, njom gospodovao kao učitelj na selu, gdje su pred tobom i najveći klipani stajali u duboku poštovanju. Vjerujte mi, taj prijelaz od učitelja do mornara vrlo je mučan, pa bi se trebao svojski nakljukati Senekom i stoicima15 da bi mogao nakrabuljiti lice smiješkom i to podnijeti. Ali s vremenom i to prolazi.

A što onda ako mi neka kapetančina naredi da uzmem metlu i pometem palubu? Zar je takvo poniţenje uopće vaţno ako ga mjerimo, recimo, mjerom Novog zavjeta? Misliš li da će arkanđeo Gabrijel lošije suditi o meni što sam pripravno i ponizno izvršio kapetanov nalog u tom posebnom slučaju. Tko od nas ne robuje? To ti meni reci! I stoga neka mi stari kapetani samo zapovijedaju, neka me guraju šakom i laktom - ja imam mudru zadovoljštinu da je sve to pravo i da se svima ovako ili onako dijeli istom mjerom, kad sve to

14

Ibis - afrička ptica. Drevni su je Egipćani smatrali svetom, jer je dolazila zajedno s plodonosnom poplavom rijeke

Nila. - Prev. 15

Seneka (od godine 4. do 65. pr. Krista), rimski filozof i pisac tragedija. Stoicizam je filozofija stoika: svladavanje

poţuda najveća je krepost, zlo i dobro treba podnsiti ravnodušno. - Prev.

promotrimo bilo s fizičkoga, bilo s metafizičkog gledišta; i tako sveopće gurkanje i laktanje vlada svijetom; i svi bismo morali jedni druge tapšati po ramenu i biti zadovoljni.

Ponavljam, uvijek polazim na more kao mornar jer me plaćaju za moju muku, a nikad još nisam čuo da su putniku platili i prebijenu paru. Naprotiv, putnici moraju platiti. U tome baš i leţi sva razlika između »plaćati« i biti »plaćen«. A »plaćati« je moţda najteţa kazna što su nam je ostavili u naslijeđe ono dvoje kradljivaca voća iz Zemaljskoga raja. Ali ima li nešto da se usporedi s onim »biti plaćen«? Uljudna ţurba s kojom primamo novac uistinu je čudesna, uzmemo li u obzir naše čvrsto uvjerenje da je novac korijen svakom zlu na zemlji, a bogataš da ni po koju cijenu neće ući u kraljevstvo nebesko. O, kako li smo rado pripravni da se privolimo paklu!

Konačno, uvijek polazim na more kao mornar, jer prija zdravlju kad se tijelo progiba na čistom zraku na pramčanoj palubi. Pa kako su na tome svijetu vjetrovi u pramac mnogo češći od vjetrova što udaraju u krmu (to jest ako se nikada ne ogriješiš o Pitagorin poučak), to zapovjednik na kasaru16 u većini slučajeva prima zrak tek iz druge ruke, od mornara na pramcu. Zapovjednik misli da ga udiše prvi, ali nije tako. Isto tako prosti puk vodi svoje vođe u mnogo čemu kad ovi to i ne slute. Ali zašto sam ja, koji sam već često mirisao miris mora i krstario oceanom na trgovačkom brodu, sada sebi utuvio u glavu da se ukrcam na kitarku? Na to bi pitanje najbolje znao odgovoriti nevidljivi straţar Sudbine, jer bez prestanka bdi nada mnom, potajno me slijedi kao pas i neobjašnjivo djeluje na me. Moj je polazak u lov na kitove bez sumnje već odavna bio dio velikog programa što ga je sastavila Providnost. Moje putovanje umetnula je kao kratku međuigru i posebnu točku programa između većih priredaba. Drţim da je taj dio na programu glasio otprilike ovako:

VELIKA IZBORNA KAMPANJA ZA PREDSJEDNIŠTVO SJEDINJENIH AMERIĈKIH DRŢAVA NEKI ISMAEL KREĆE U LOV NA KITOVE

16

Podignuti dio palube na krmi. - Prev.

Krvave borbe u Afganistanu Premda ne bih znao reći zašto su mi redateljice, zvane vile Usude,

dodijelile u toj igri tako bijednu ulogu lovca na kitove, dok su drugima povjerile veličanstvene uloge u sjajnim tragedijama, kratke i lake uloge u duhovitim komedijama i vesele uloge u lakrdijama - premda, velim, ne bih znao reći zašto su zapravo odredile tako, ipak sada, sjećajući se svih okolnosti, mislim da mogu prozreti sve pobude i motive što su mi ih lukavo prikazale pod raznim izlikama, te me tako navele da igram dodijeljenu mi ulogu, a opsjenivši me osim toga iluzijom da sam tu ulogu sam odabrao, ni pod čijim utjecajem nego po slobodnoj volji, i nakon zrela razmišljanja.

Među tim pobudama od preteţne vaţnosti bijaše pomisao na samoga kita. Ta čudesna i tajnovita neman podjarivala je moju maštu. Pa onda divlja i daleka mora po kojima kit, kao kakav otok, valja svoju tjelesinu! Privlačile su me neiskazane i neznane opasnosti koje prijete od kita. Eto to, i povrhu čuda Patagonije sa tisuću novih vidika i glasova, dovelo me do toga da podlegnem svojoj ţelji. Sve to ne bi moţda druge sklonilo na takav put, ali mene oduvijek mori pusta ţelja za dalekim i stranim. Volim ploviti neznanim morima i pristajati uz barbarske obale. Znam što je dobro i što valja, ali se ipak ne bojim strahora nego ih brzo uočavam i u njima se snalazim, jer treba da čovjek poznaje sve što se nalazi u kraju u kojem ţivi, i da se s time sprijatelji.

Zbog svega toga, dakle, taj mi lov na kitove bijaše dobrodošao. Velika vrata koja zatvaraju put u zemlju čudesa širom su se rastvorila. U rasplamsaloj mojoj mašti, što me tjerala ostvarenju moga cilja, zaploviše beskrajne povorke kitova, sve dva po dva, a iz njihove sredine stršila poput ledena brijega golema grbina divovskog fantoma.

2. PUTNI TORBAK Strpao sam dvije-tri košulje u svoj stari torbak, te s njim pod

pazuho, pa hajde na put do Cape Horna i onda na Tihi ocean. Ostavivši za sobom naš dobri, stari Manhattan, prispio sam sretno i zdravo u New Bedford. Bilo je to jedne subote uvečer u mjesecu prosincu. Uvelike sam se razočarao kad sam saznao da je poštanski brodić u Nantucket već odjedrio i da prije ponedjeljka nema mogućnosti da otputujem onamo.

Kako mnogi mladi kandidati koji se spremaju na trud i muku na kitarkama, većinom ostaju u samom New Bedfordu, da se tu ukrcaju na svoj brod, red je da izjavim kako ja nisam na to ni u snu pomislio. Bio sam čvrsto odlučio ploviti samo na jedrenjaku iz Nantucketa, jer sve što je imalo ma kakve veze s tim čuvenim, drevnim otokom, zvučalo je nekako ponosito i sjajno, a to se meni izvanredno sviđalo. Pa iako je New Bedford u posljednje vrijeme sve više prisvajao sebi monopol u lovu na kitove, a jadni stari Nantucket sada mnogo zaostajao za njim, ipak je Nantucket bio uzor i kolijevka New Bedfordu - kao što je bio starodrevni Tir za Kartagu: na Nantucketu se nasukao prvi američki uginuli kit. Zar nisu s Nantucketa zaveslali na svojim kanuima prvi urođenički lovci kitova, crvenokošci, te se dali u hajku za levijatanom? Zar se nije također u Nantucketu otisnula u more prva pustolovna barka djelomice natovarena dopremljenim oblutkom - kako priča kazuje - barka s koje su bacali to kamenje na kitove, da bi tako izmjerili jesu li se već primakli na dohit pa da s pramca svojim harpunima17 gađaju grdosiju?

Imajući pred sobom u New Bedfordu cijelu noć, pa dan i još jednu noć, prije nego što sam se mogao ukrcati da otplovim na svoje odredište, valjalo mi se pobrinuti za branu i noćište. Noć bila veoma neizvjesna, čak strašno tamna i turobna, a studen stezala i ujedala. Nikoga nisam poznavao u gradu. Tjeskobno sam pipao i pretraţivao svoje dţepove, i naposljetku izvukao samo nekoliko srebrnjaka.

17

Harpoon - ostve ili koplje što se baca na kita, a pričvršćeno je o dugi konop koji se odmotava oko posebno

konstruiranog vitla na pramcu kitolovačkog broda. - Prev.

»Kamo god pošao, Ismaele« - rekoh sam sebi dok sam stajao nasred puste ulice, s torbom o ramenu, i uspoređivao natušteno nebo na sjeveru s pomrčinom što se hvatala juga - »kamo god pošao i kakvo god noćište izmudrio, dragi Ismaele, nemoj propustiti da se za cijenu raspitaš, a usto ne budi suviše izbirljiv.«

Zastajkujući tu i tamo, prolazio sam ulicama i tako naišao na cimer »Ukršteni harpuni«, no činilo mi se da je tu odveć bučno i skupo. Malo dalje bljesnuše crveni prozori krčme »Jaglun«, sinuše tako jarkom svjetlošću te se činilo da se od nje raskravio utabani snijeg i poledica ispred kuće, jer se posvuda drugdje gomilao zaleđeni snijeg tvrd kao asfalt, u krutoj naslagi debeloj deset palaca. Bijaše mi prava nevolja kad bih nogom udario o te kao kremen tvrde izbočine, jer je podašva na mojim čizmama od duge upotrebe bila baš jadna i dotrajala. »Suviše bučno i skupo«, prođe mi opet glavom dok sam časak zastao promatrajući tolikim svjetlom obasjanu ulicu i prisluškujući glasove i zveckanje čaša u krčmi. »Samo dalje«, rekoh napokon sam sebi. »Dalje, Ismaele, ne čuješ li? Odbij od vrata, tvoje podrte čizme zakrčuju prolaz!«

I tako ja opet put pod noge. Nagonski sam se sada drţao ulica što vode prema morskoj obali, jer su ondje bez sumnje bila najjeftinija svratišta, ako i ne baš najveselija.

Da, pustih li ulica! S obje strane crnjele se, ne kuće nego mračne gromade, a tek tu i tamo poneki odsjev svijeće poput ţiška što treperi na grobu. Posljednjeg dana u nedjelji taj je dio grada u to doba noći sasvim opustio. No ubrzo stigoh do čađava svjetla što je izbijalo iz nekakva oniska i poduga zdanja sa širom otvorenim vratima, koja kao da očekuju slučajna namjernika. Sve nekako na toj zgradi bijaše obiljeţeno nemarom, kako već i jest sa stvarima koje sluţe općinstvu. Usmjerih korak prema ulazu, i evo što mi se najprije dogodi: u pristrešju se spotakoh o kantu za smeće i pepeo. I dok sam se gušio u puhoru što se na me sasipao sa svih strana, te umalo što se nisam ugušio, pomislih: Aha! Jeli to pepeo s razvaljenoga grada Gomore? Dakle najprije »Ukršteni harpuni«, onda krčma »Jaglun«, a ovo je sada

zacijelo cimer »Klopke«. Elem, osovih se opet na noge, a uto iznutra začuh nečiji snaţan glas; i tako gurnuh i otvorih druga, nutarnja vrata.

Uđoh, a ono preda mnom kao da zasjeda veliko crnačko vijeće. Stotinjak se crnih lica okrene i upilji u me, a tamo dalje, iza sviju, neki Anđeo sudnjeg dana udara knjigom po propovjedaonici. Bijaše to crnačka crkva, a propovjednik govoraše o tminama Sotonina carstva, u kojem je sam plač i škrgut zuba. »Otale, Ismaele!« protisnuli te strugnuh van. »Da, jadne li skupštine u znaku ‘Klopke’!«

Idući daije, naposljetku stigoh do neke prigušene svjetlosti nedaleko od dokova, i tu začuh tuţnu škripu u zraku. Pogledam gore i opazim cimer kako se ljulja nad vratima, a na njem se bijeli slika, što slabo prikazuje visok, ravan mlaz koji se pri vrhu rasprskava u vodenu prašinu. Ispod toga ispisane riječi: »Kitolovac - vlasnik Peter Coffin«.

Coffin? Kitolovac? Ta su dva imena, povezana zajedno, prilično zloslutna18 - rekoh u sebi. Ali je Coffin, kako kaţu, uobičajeno ime u Nantucketu, pa mislim da se taj Peter zacijelo doselio odande. Kako je svjetlo mutno treperilo, kako je ono mjesto u taj čas bilo tiho, sam trošni drveni kućerak izgledao kao da je onamo dopremljen s kakva garišta, a cimer se ljuljao i tugaljivo cvilio - pomislih, gostionica je kao stvorena da pruţi jeftino noćenje i najbolju kavu od prţena graška.

Bješe to čudno mjesto, stara kuća s usiljenim zabatom, s jednom stranom kao kljenuta i tuţno naherena. Smiono je stajala na samom uglu, izloţena svakom vjetru, a siloviti sjeveroistočnjak zavijao je tu bješnje nego što je hujao kad je zahvatio brodicu siromašnog Pavla, koju je more bacalo tamo-amo. Sjeveroistočnjak je zacijelo sasvim ugodan vjetrić za svakoga onog koji sjedi u kući, kraj topla ognjišta, i spokojno grije noge prije nego što će na počinak. »Ali sad je govor o tome olujnom vjetru«, veli neki drevni pisac, od čijih je djela jedini preostali primjerak baš u mene, »valja znati da je velika razlika promatraš li mu bijes kroz prozor svoje sobe, kad je sva studen s vanjske strane stakla, ili pak stojiš vani i kroz svoja dva okanca u glavi, što im je Smrt jedini staklar, dva okanca gdje je hladno i s ove i s

18

Na engleskom riječ coffin znači lijes, nosila (mrtvački). - Prev.

one strane, gledaš kako taj vjetar mete i brije.« Istinu veliš, knjigo starostavna - pomislih kad mi te riječi padoše na pamet. Da, oči su okanca, a ovo moje tijelo, to je kućica. Kakve li štete što mi tijelo nije zašupereno poput barke i što nisu bolje začepljene sve pukotine i otvori. No sad je prekasno za popravke. Svemir je dovršen; završni je kamen postavljen, a ostaci bačeni ustranu prije milijun godina. Jadni Lazar što opruţen po kamenu pred bogataškim vratima cvokoće zubima i dršće u svojim dronjcima19, uzalud bi ovdje začepio oba uha krpama i gurao klip u usta - ipak to ne bi moglo odvratiti sjeveroistočnjak od njega. »Sjeveroistočnjak!« - kazuje stari Bogataš odjeven u svoju kućnu halju od crvene svile (kasnije je imao još crven iju: crveni plašt pakla). »Hu, hu! Divne li zimske noći, kako li Orion20 blista, krasna li sjevernog svjetla! Neka samo pričaju o vječnom ljetu u istočnim zemljama, gdje sve buja i cvate kao u staklenicima: meni je ipak milije kad svojim ugljenom stvaram sebi svoje vlastito ljeto!«

Ali što misli Lazar? Moţe li ogrijati svoje pomodrjele ruke pruţajući ih prema velikome sjevernom svjetlu? Zar mu ne bi bilo milije da je na Sumatri negoli tu? Zar se ne bi radije ispruţio na ekvatoru? Zar ne bi, o bogovi! sišao i na dno samog pakla, samo da se oslobodi te strašne studeni?

I to što Lazar leţi pred vratima Bogataševim čudnije je negoli da su ledenjak vezali uz jedan od Molučkih otoka. A Bogataš ipak ţivi kao kakav car u ledenoj palači što je sagrađena od smrznutih uzdisaja, a kako je predsjednik nekakva trezvenjačkog društva, pije samo vrele suze siročadi.

No, dosta tih jadikovki! Ta mi krećemo u lov na kitove, i čeka nas još mnogo toga. Ostruţimo led sa svojih prozeblih nogu pa pogledajmo kakva li je to gostionica »Kitolovac«.

19

Po biblijskoj priči o bogatašu i o prosjaku Lazaru. - Prev. 20

Orion - zvijeţĎe koje je u Europi vidljivo samo zimi. - Prev.

3. GOSTIONICA »KITOLOVAC« Uđeš li u tu gostionicu s visokim zabatom, gostionicu zvanu

»Kitolovac«, naći ćeš se u prostranu, onisku i nepravilnu predsoblju sa starinskom drvenom oplatom po zidovima, koja će te podsjetiti na popelo21 kakve uklete brodske podrtine. Na jednom zidu visi golema uljena slika, sva čađava od dima i u svakom pogledu izobličena: gledajući je u onome nejednakom unakrsnom osvjetljenju, samo ćeš marljivim proučavanjem, ponavljanim razgledavanjem i pomnjivim propitkivanjem u susjeda donekle dokučiti što bi trebalo da prikazuje. Tu su tolike sjene i tamne plohe, nagomilane bez ikakve svrbe i razloga, te ćeš isprva gotovo pomisliti: to je neki častohlepni mladi umjetnik iz doba vještica u Novoj Engleskoj pokušavao naslikati povampireni kaos. Ali kad dugo i pronicavo zagledaš u sliku i kad se počesto u nju zadubljuješ, osobito uz otvoren prozorčić u pozadini predsoblja, najposlije dolaziš do zaključka da zamisao, premda neobična i fantastična, i nije baš sasvim neosnovana.

No, najviše je čudila i zbunjivala duga, gipka, zloslutna crna masa, što se nasred slike nadvila nad trima mutnomodrim crtama koje su plovile u nekakvoj bezimenoj pjeni. Zaista močvarna, raskvašena, ljigava slika, kadra da posve zbuni nervozna čovjeka. A ipak je iz nje izbijala neka neodređena, napol dostignuta i nepojmljiva uzvišenost koja te sputavala uza se, sve dok se i protiv volje ne bi zakleo da ćeš dokučiti i razotkriti smisao te neviđene slike. Na mahove bi ti glavom sijevnula jasna, ali, naţalost, varava misao. »Crno more u ponoćnoj oluji«, »Ĉetiri prapočela u neprirodnoj borbi«, »Prokleta pustopoljina«, »Krajolik iz zemlje vječnog snijega«, »Prolom leda na zamrznutoj rijeci Vremena« - ali bi na kraju krajeva sve te pomisli ustuknule pred onim nečim zloslutnim što se propinjalo u sredini slike. Ĉim bi samo to jednom odgonetnuo, sve bi drugo bilo jasno. Nego, stani časak: zar nije ponešto nalik na divovsku neku ribu? Nije li čak nalik na samoga golemog levijatana?

21

Oplata, drvene trenice što pokrivaju kostur broda. - Prev.

Uistinu, kao da to bijaše umjetnikova namjera. Eto takva je bila moja konačna teorija, zasnovana djelomice na skupnom mišljenju mnogih starijih ljudi s kojima sam o tome razgovarao. Slika je prikazivala kitarku oko Cape Horna u borbi sa silinom orkana: napol potonuli brod valja se sa tri svoja ogoljela jarbola, koji se još jedini vide, a razbješnjeli je kit baš u skoku preko broda i upravo će se svojom tjelesinom nataknuti na vrhove triju jarbola.

Suprotni zid toga trijema načičkan je divljačkim oruţjem, grdnim kijačama i kopljima. Na nekom su oruţju ukrasi od nagusto postavljenih blistavih zuba, te su neki takvi primjerci nalik na pile od bjelokosti; po drugom se uhvatili čuperci ljudske kose, dok je opet jedna kijača zaobljena poput srpa s drţalicom za velik zamah, kao za otkos klasja što ga obara dugoruk kosac. I dok gledaš, jeza te podilazi, te se pitaš koji li je krvoločni ljudoţder kosio ljudske glave tim strašnim, krvničkim oruđem. Među tim oruđem vise i stara, zahrđala kitolovačka koplja i harpuni, sve izlomljeno i iskrivljeno, ima tu i proslavljenoga oruţja. Tim, nekoć dugačkim i ravnim, a sada strašno iskrivljenim kopljem ubio je Nathan Swain prije pedeset godina petnaest kitova u cigli jedan dan, od zore do smiraja. A onaj harpun, danas toliko nalik na vadičep, bijaše na javanskome moru bačen na kita, koji je odjurio s njim, zabodenim u tjelesini, i tek poslije nekoliko godina bio je ubijen kod rta Blanca. Ţeljezo se bilo zabolo blizu repne peraje, te je, kao nemirna igla što putuje čovječjim tijelom, krčilo sebi put čitavih četrdeset stopa kroz golemu tjelesinu, i najposlije bilo pronađeno u divovskoj grbi.

Prodeš li tim mračnim predsobljem ili trijemom, pa dalje kroz nisko nadsvođen prolaz, probijen kroz ono što je nekoć zacijelo sluţilo kao velik središnji dimnjak s ognjištima unaokolo - eto te u gostinskoj sobi. Tu je još mračnije, nad glavom ti nizak strop s teškim gredama, pod nogama ti škripe crvotočne, izglodane podnice, te gotovo pomišljaš da hodaš pod palubom kakva stara broda, i to u noći, kad vjetar zavija i kad se stara korablja, usidrena na mračnom uglu, bijesno ljulja i batrga. S jedne strane proteţe se dug, nizak stol, poput polica, pokriven kutijama od napukla stakla: tu su natrpane prašnjave

rijetkosti sakupljene po najudaljenijim zakutcima širokoga svijeta. Na drugom kraju prostorije zjapi kao neka mračna spilja ili ţdrijelo - to je točionica, nezgrapan pokušaj imitacije kitove glave. Svejedno sad kako je ta glavurda izgledala, no tu su se u luku izdizale goleme kitove čeljusti, tako široko razjapljene da si ispod njih mogao mirne duše kočiju provesti. U toj su udubini jadne i otrcane police, a po njima poredani starinski vrčevi, staklenke i ploške. U tome pogubnom ţdrijelu, poput nekoga drugog prokletog Jone (tim su imenom i nazivali vlasnika gostionice), vrza se i štropoće sitan, smeţuran starčić koji mornarima za njihov novac skupo prodaje čaše pune zaborava, mahnitanja i smrti.

Odurni su ti pehari u koje on lije svoj otrov. Premda su izvana valjkasta oblika, iznutra se te pogubne zelene kupe prijevarno prema dnu sve više suzuju. Oko svakoga od tih razbojničkih pehara teku usporednice, grubo zarovašene u staklu. Hoćeš li da ti natoči do ovog znaka, stajat će te peni; hoćeš li da ti nalije do drugoga, platit ćeš jedan peni više, i sve dalje tako; a kad do vrha natoči - mjerom kitolovca s Cape Horna - nagni pa istrusi, ali plati cio šiling.

Kad uđoh, vidjeh nekolicinu mladih mornara što su se okupili oko stola te pri mutnoj svjetlosti promatrali lijepo izrađene primjerke predmeta s intarzijom. Potraţih vlasnika te mu rekoh da bih ţelio sobu, a on mi odgovori da mu je kuća puna: sve je iznajmljeno; sve do posljednjeg leţaja.

- Ali stanite malo! - nadoveza kucnuvši se prstom o čelo. - Valjda nemate ništa protiv toga da dijelite postelju s jednim harpunarom? Ĉini mi se da krećete na kitove, pa neće biti naodmet da se na takve stvari priviknete.

Uzvratih mu kako nikad nisam volio spavati udvoje, a kad već nije druge, valja najprije vidjeti tko je i kakav je taj harpunar; ako mi on (gazda) zaista ne moţe naći drugo mjestance, a harpunar nije sasvim odbojan i nema mu krupna prigovora, onda radije i to nego da i dalje lutam nepoznatim gradom u takvoj strašnoj noći, te sam voljan dijeliti postelju sa svakim pristojnim čovjekom.

- Znao sam da ćete pristati - dočeka gostioničar. - Dobro je, sjednite. Ţelite li večeru? Odmah će biti gotova.

Sjedoh na staru drvenu klupu, svu izrezbarenu kao što su klupe na tvrđavama. Na jednom je kraju sjedio neki stari, zamišljeni mornar, i rezuckao ju svojim preklopnim noţem, trudeći se da to staro drvo još više ukrasi. Zgurio se te nastojao da na plohi, između svojih nogu ureţe brod s razapetim jedrima, ali mu majstorija, kako mi se činilo, nije baš polazila za rukom.

Najposlije nas četvoricu-petoricu pozvaše na večeru u susjednu prostoriju. Tu je vladala islandska studen - nigdje ni plamička vatre, jer gazda, kako nam kaza, ne moţe snositi takav trošak. Tu su kapale samo dvije jadne lojanice, svaka zaštićena sjenilom. Brzo smo zakopčali svoje mornarske jakete te upol smrznutim prstima prinosili ustima šalice vrela čaja. No jelo zaista bijaše izdašno i hranljivo: bilo je tu ne samo mesa i krumpira nego i valjušaka - Boţe mili, valjušaka za večeru! Neki momak u zelenoj kabanici popašno se naklopio na valjuške.

- Tebe će, momče - reče gazda - noćas mòra pridaviti. Hoće, svega mi!

- Gazda - prišapnuh mu na ulio - da nije to onaj harpunar? - Nije, ne! - odslovi on, a na licu mu se pokaza kako se vraški

zabavlja. - Harpunar je mrkoputan momak, i neće vam on valjušaka, nikako! Njemu samo da je bifteka, i još napol krvavih.

- Vraga! - dočekah ja. - A gdje je taj harpunar? Je li tu? - Sad će on, sad - glasio je odgovor. I protiv volje postadoh sumnjičav prema tome »mrkoputnom

harpunašu«; nikako mi se nije milio. U svakom slučaju, kad već nije druge nego valja zajedno spavati, odlučio sam da se on svuče i legne prije mene.

Poslije večere društvo se vrati u točionicu, a ja, ne znajući kako da skratim vrijeme, naumih ostatak večeri provesti kao promatrač.

Najednom se izvana začu buka i graja, a nato se gazda vrcnu i viknu:

- To je posada s »Ledenog kita«. Vidio sam brod jutros na pučini. Poslije tri godine plovidbe evo ga natrag, a krcat je do palube. Hura, momci! Sad ćemo čuti najnovije vijesti s otoka Fidţi!

Iz prolaza doprije topot mornarskih čizama, vrata se širom otvoriše, a u sobu, kao da je val prsnuo, banu razularena druţba mornara. Umotani u svoje rutave straţarske kabanice, s glavama u velikim vunenim šalovima, u odjeći što je sva odrpana ili zakrpana, s bradama što su se ukrutileod ledenog inja, izgledahu kao da su nahrupili medvjedi s Labradora. Bijahu se upravo iskrcali, i to im je bila prva kuća u koju su upali. Zato nije nikakvo čudo što su zaplovili ravno u razjapljene kitove ralje, to jest u točionicu, gdje je smeţurani starčić Jona svečano krčmario, nalijevajući svima čaše razom pune. Jedan se tuţio na hunjavicu, a nato mu Jona smiješa napitak od klekovače i sladorače, crn kao katran, zaklinjući se da je to najbolji i najsavršeniji lijek protiv svih vrsta prehlada i katara, bez obzira na to koliko već traju i jesi li ih uhvatio na obalama Labradora ili pak na vjetrometini kakva ledenog otoka.

Alkohol im je brzo udario u glavu, kako to obično biva i s najokorjelijim pijancima kad se poslije mora dočepaju kopna, te svi počeše poskakivati i dizati zaglušnu buku i galamu.

Opazih, međutim, kako se jedan među njima nekako drţi postrani; premda se činilo da sa svojim trijeznim i zamišljenim licem nastoji da ne bude razvrzigra u veselom kolu svojih raspoloţenih drugova, ipak se susrezao i nije bučio kao ostali. Odmah mi je oko za nj zapelo, pa kako su bogovi mora predodredili da mi on ubrzo bude drug (iako, koliko se odnosi na ovo pripovijedanje, samo drug pri spavanju), pokušat ću ga malo pobliţe opisati. Bijaše visok čitavih šest stopa, snaţnih pleća, s grudnim košem nalik na keson. Rijetko sam kada vidio tako mišićava čovjeka. Lice mu bijaše tamno, preplanulo od sunca, pa se utoliko više isticala bjelina njegovih zuba, dok su mu upalim očima plovile neke uspomene, s kojih se kanda nije osobito veselio. Po glasu si mu odmah mogao razabrati da je juţnjak, a po stasitosti pomislih da je zacijelo jedan od onih kršnih gorštaka s Alleganskih brda u Virginiji. Kad se raspušteno veselje njegovih

drugova razmahalo do vrhunca, taj se čovjek neprimjetno udaljio, i više ga nisam vidio sve do časa kad je postao mojim drugom na moru. No već poslije nekoliko časaka njegovi drugovi opaziše da ga nema, i kako je on, sva je prilika, bio s nekog razloga miljenik čitave druţine, uzeše vikati »Bulkington! Bulkington! Gdje je Bulkington?« i u tom pojuriše van da ga traţe.

Moglo je biti oko devet sati. Kako je u prostoriji zavladala gotovo natprirodna tišina poslije pustoga onog bančenja, počeo sam samom sebi čestitati što sam se bio nečem dosjetio časak prije nego što su mornari banuli u krčmu.

Nitko ne voli spavati još s nekim u istoj postelji, pa ni s rođenim bratom. Ne znam zašto je tako, ali ljudi ţele biti posve sami kad spavaju. A kad ti valja spavati s nekim neznancem u nepoznatu svratištu, u nepoznatu gradu, a taj je neznanac povrhu još i harpunar, onda se tvoji prigovori gomilaju ubeskraj. Osim toga, nije bilo baš nikakva razloga da ja, mornar, prije negoli tkogod drugi spavam još s nekim u postelji. Jer mornari na moru ne spavaju udvoje, baš kao što ni neoţenjeni kraljevi na kopnu ne dijele postelje ni s kim. Ono jest, mornari spavaju u zajedničkoj prostoriji, ali svaki ima svoju postelju i svoj pokrivač, i spava u rođenoj koţi.

Što sam dulje premišljao o tome harpunaru, sve mi mrskija bijaše pomisao da spavam zajedno s njim. Kako posrijedi bijaše harpunar, s pravom sam mislio da njegovo laneno ili vuneno rublje neće biti baš najčistije, a zacijelo ni najfinije. Sav sam se počeo jeţiti. S druge strane, dobrano se unoćalo, pa je trebalo da moj vrli harpunar bude već kod kuće i da ide u postelju. A da, recimo, upadne u pol noći? Odakle da znam iz koje će se jazbine doklatiti?

- Gazda, predomislio sam se i ne ţelim spavati s onim harpunarom. Pokušat ću se smjestiti evo na ovoj klupi.

- Kako god ţelite. Ţao mi je što vas ne mogu posluţiti kojim stolnjakom da vam bude umjesto strunjače, jer je daska vraški tvrda - dočeka gazda pa uze opipavati čvoruge i zarezotine. - Ali stanite časak, vrli kitolovče. Imam blanju u točionici; samo časak, velim vam, i smjestit ću vas udobno.

I u tim riječima ode i donese blanju, pa onda, pošto je s klupe najprije otro prašinu svojim starim svilenim rupcem, prionu svojski strugari moju postelju. Strugao je i blanjao, i pritom se kreveljio i majmunski cerekao. Strugotine letjele lijevo i desno, sve dok noţ na blanji nije zapeo o neslomljivu kvrgu. Krčmar umalo što ne iščaši zapešće, i ja ga uzeh preklinjati da se okani toga posla: rekoh mu da je postelja već dosta meka i udobna za mene i da doista ne mogu shvatiti kako bi se jelova daska mogla struganjem umekšati i u perinu pretvoriti. Krčmar se ponovo nakesi, pokupi strugotine te ih strpa u veliku peć što je stajala na sredini sobe, pa pođe za svojim poslom, a mene prepusti mojim sumornim mislima.

Izmjerih klupu - bijaše cijelu stopu prekratka. Tome bi se još moglo doskočiti doda li se jedna stolica. Ali nuto muke: bila je za stopu i preuska, a druga klupa što se nalazila u sobi bijaše neka četiri palca viša od izblanjane, pa nikako da ih sastaviš. Metnuh onda prvu klupu duţ zida, ondje gdje jedino bijaše nešto slobodna prostora uza zid, i ostavih malen razmak za svoja leđa. No ubrzo osjetih da ispod podboja na prozoru udara na me tako ledena struja zraka da nisam mogao ondje ostati, pogotovu što je kroz pukotine rasklimanih vrata potezala druga struja i stvarala strašan propuh: te su se dvije zračne struje uskovitlale u pravom vrtlogu vjetra u neposrednoj blizini mjesta gdje bijah naumio provesti noć.

Vrag odnio toga harpunara! rekoh u sebi. Ali čekaj malo: ne bih li ga mogao zaskočiti? Zakračunati vrata iznutra, pa hop! u njegovu postelju, i ne otvarati ma koliko on lupao i udarao? Učini mi se da zamisao i nije tako loša, ali kad sam malo promislio, odbacih je. Tko mi jamči da neće sutra, tek što glavu pomolim, pred vratima već stajati harpunar, spreman da me sa zemljom sravni?

Ogledah se ponovno, pa kad vidjeh gdje mi se ne pruţa nikakva prilika da kako-tako provedem noć doli u tuđoj postelji, uzeh premišljati i u sebi razglabati kako su moţda sve moje predrasude protiv nepoznatog harpunara bez temelja. Prebrah u sebi te odlučih još malo pričekati. Još malo, pa će se napokon i on pojaviti, Dobro ću

ga onda promotriti, a tko zna neće li najposlije taj čovjek biti još sasvim ugodan drug u spavanju.

Iako su ostali stanari pristizali po dvojica i trojica, a poneki sam, te odlazili na počinak, mome harpunaru sveudilj ni traga.

- Gazda - rekoh naposljetku, kad se već ponoć primakla - kakav je to svat? Dolazi li uvijek u sitne sate? - Bilo je već blizu dvanaest.

Gostioničar opet zahihota piskutljivim glasom: činilo se da ga nešto silno zabavlja i na smijeh nagoni, nešto što ja nisam mogao dokučiti.

- Ne - odgovori on - uglavnom je ranoranilac: tek što se smrkne, a 0n u postelju, i čim grane, on već na nogama. Da, baš tako, on vam je od onih što »rano rane i dvije sreće grabe«. No večeras, vidite, otišao torbariti, i prodavati, i ne znam gdje se, dobijesa, tako kasno u noć zadrţava, osim ako mu moţda nije uspjelo glavu prodati.

- Glavu prodati? Ma što mi tu pripovijedate? - rekoh, a bijes u meni uskipje. - Ţelite li time reći da taj harpunar uoči svete nedjelje, odnosno u samo nedjeljno jutro, obilazi gradom i nudi svoju glavu na prodaju?

- Upravo tako - potvrdi gazda - a ja sam nm govorio da je ovdje neće prodati, jer je trţište pretrpano.

- Ĉime? — zapitah u sav glas. - Ma glavama, dobar čovječe. Zar na svijetu nema glava napretek? - Ĉujte me, gazda - rekoh sasvim mirno - prestanite vi s tim

pričama: nisam ja ţutokljunac. - Moţda i niste - uzvrati on, vadeći iver i rezuckajući sebi čačkalicu

- no sve mi se čini da ste nastradali, ako harpunar dozna da ste se rugali njegovoj glavi.

- Raskolio bih ja tu glavu - istisnuh u bijesu, što me ponovno spopao kad sam čuo što krčmar drobi.

- Već je raskoljena - dočeka on. - Raskoljena? - u čudu ću ja. - Raskoljena, rekoste? - Dakako, a to, sve mi se čini, i jest razlog što je ne moţe prodati. - Ĉujte, krčmaru - nato ću ja, prilazeći mu bliţe, a bijah hladan kao

snjeţnik Hekla za vijavice - čujte, krčmaru: dosta je šale. Spremite taj noţić, jer treba da se ljudski sporazumijemo, i to odmah. Došao sam u

vaše svratište da dobijem sobu. Velite da mi moţete dati samo pol postelje, a da druga polovica pripada nekom harpunaru. I o tome harpunaru, koga još nisam ni vidio, vi ste se zaintačili pričati sve neke tajanstvene i strašne priče, u nakani da u meni izazovete osjećaje nesklonosti prema čovjeku koga mi određujete za suspavača, a spavanje u istoj postelji, krčmaru, to je uvelike stvar povjerenja. Traţim da iziđete s istinom na vidjelo i da mi kaţete tko je i kakav je taj harpunar, i jesam li u svakom pogledu siguran provodeći s njime noć. A prije svega, bit ćete dobri pa ćete opovrgnuti onu priču o prodaji glave, jer ako je istinita, onda mi je to očit dokaz da je harpunar sasvim lud, a meni bogme ne pada na um da spavam s luđakom. A vi, gospodine - na vas mislim, krčmaru - vi, koji me, znajući za sve, potičete na to, činite time djelo koje je kaţnjivo.

- Lijepo - zausti krčmar duboko uzdahnuvši - baš podugačko slovo za čovjeka koji se samo kadikad razmahne. Ama umirite se, umirite: harpunar o kojem sam vam govorio upravo se vratio s Juţnog mora, gdje je nakupovao balzamiranih novozelandskih glava, a to vam je, znate, velika rijetkost. Sve ih je rasprodao osim jedne, koju pokušava noćas prodati, jer je sutra nedjelja, pa ne bi priličilo prodavati ljudske glave po ulicama kad svijet ide u crkvu. I prošle je nedjelje htio u prodaju, ali sam ga zaustavio pred vratima kad je izlazio sa četiri glave nanizane na vrpci, baš kao vijenac luka.

Te mi krčmareve riječi objasniše inače neobjašnjivi misterij, a ujedno se pokaza da krčmar i nije htio sa mnom zbijati šalu - no ipak, što sam mogao misliti o harpunaru koji subotom noću, pa čak i na sam dan Gospodnji, izbiva od kuće zaposlen takvom kanibalskom rabotom kao što je prodaja glava mrtvih idolopoklonika?

- Vjerujte mi, gazda, taj je harpunar opasan čovjek. - Uredno plaća - glasio je odgovor. - Ali hajdemo, jer je zaista

kasno: bolje je da se što prije usidrite. Lijepa je to postelja: Sally i ja proveli smo u njoj svadbenu noć. Ima dovoljno prostora da se dvoje ljudi po miloj volji proteţu i bacakaju: velik je to krevet. Prije nego što smo ostavili taj krevet, Sally je našeg Samuela i malog Johnnyja stavljala nama do nogu, ali sam ja jedne noći ruţno sanjao pa se trzao i

bacakao, i tako se Samuel odjednom našao na podu, te umalo što nije slomio ruku. Poslije toga Sally je rekla da tako više ne ide. Hajdemo, odmah ću vam upaliti svjetlo.

I u tim riječima uţeţe svijeću, podiţe je prema meni, te pođe da mi pokaţe put. Ali ja nikako da se odlučim: stajao sam skanjujući se, dok njemu uto pade pogled na sat u kutu, te on uzviknu:

- Eto, već je nedjelja! Noćas više nećete ugledati harpunara. Otišao je da se na drugom mjestu usidri. Hajdemo! No, hoćemo li?

Ja sam još časak razmišljao, a onda hajd, popesmo se uza stube, i krčmar me uvede u sobicu hladnu kao školjka, ali u sobici nađoh postelju što bijaše dovoljno široka da u njoj spavaju i četiri harpunara naporedo.

- Eto - reče gazda i stavi svijeću na staru i klimavu brodsku škrinju što je ondje sluţila i kao stol za umivanje i kao ukrasni stol u sredini sobe. - Eto, sad se raskomotite, i laku noć.

Svrnuh oči s postelje, ali krčmara više nije bilo. Odgrnuh pokrivač i nagnuh se nad postelju. Posteljina baš ne bijaše

najfinija, no mogla se podnijeti. Zatim pogledah po sobi: osim postelje i onog stola, nisam vidio nikakva drugog namještaja doli grube police, četiri zida i papirnog naklona za peć, na kojem je bio naslikan čovjek što pogađa kita. Od stvari koje nisu pripadale u pokuće, vidjeh smotanu brandu22, bačenu u kut, i mornarsku vreću s harpunarovom preobukom; ta je vreća, nema sumnje, nadomjestak za sanduk na kopnu. Na polici iznad kamina bila je još hrpa čudno izrezanih kuka od riblje kosti, a pokraj postelje, do uzglavlja, stajao dug harpun.

Ali što je to na škrinji? Uzmem, pogledam prema svjetlu, opipam, omirišem, pokušam sve i sva ne bih li odgonetnuo što je i čemu sluţi. Dalo se usporediti jedino s omašnim prostiračem ispred vrata što je po rubovima ukrašen sitnim zveckavim privjescima nalik na obojene bodlje dikobraza oko indijanske mokasinke. U sredini bio otvor ili izrez, kao što ga ima juţnoamerički ogrnjać zvan »poncho«. No, zar je moguće da bi se ma koji harpunar zdrave pameti htio uvući u taj oklop i tako paradirati ulicama ikojega kršćanskoga grada? Navukoh

22

Mornarska postelja. - Prev.

to čudo na se, da vidim kako mi pristaje, ali me pritisnu teţina, kao da me poklopio teţak koš, ili kao da me puto sapelo, jer čudni ogrnjač bješe debeo i rutav i, čini mi se, vlaţan, kao da ga je tajansrveni harpunar nosio za kakva kišnog dana. Priđoh komadu ogledala pričvršćenu o zid, te imadoh što i vidjeti: takve nakaze moje oči nisu još nikad ugledale. S tolikom ţestinom svukoh to čudo sa sebe da mi se vrat ukočio.

Sjedoh na rub postelje te uzeh premišljati o tome harpunaru što prodaje glave, i o onome njegovu ogrnjaču ili prostiraču. Poslije nekog vremena ustanem, svučem jaketu te stanem nasred sobe, utonuo u misli. Potom skinem i kaput pa tako, svejednako prevrćući koješta po pameti, ostanem u košulji. Ali iako sam počeo osjećati veliku studen, jer se bijah napol svukao, i prisjetivši se kako je gazda rekao da harpunar, budući da je noć dobrano poodmakla, noćas više i neće doći, nisam se više sustezao, nego svukoh hlače i obuću, pa se, utrnuvši svijeću i preporučivši dušu nebeskim silama, svalih u postelju.

Ne bih znao reći je li strunjača bila natrpana kukuruznim klipovima ili pak razbijenim loncima i krčazima, ali znam da sam se dugo prevrtao; i nikako da mi san dođe na oči. Najposlije utonuh u drijem, te sam baš lijepo zaplovio na pučinu sna, kadli začuh teţak topot koraka u hodniku i ujedno opazih kako s podboja na vratima prodiru slabi titraji svjetla.

Neka mi Bog bude na pomoći, pomislih, zacijelo je to harpunar, đavolji onaj trgovac ljudskim glavama! Ali ja ni makac, čvrsto odlučivši da ne zucnem ni riječi sve dok me on štogod ne upita. Sa svijećom u jednoj ruci, a s onom novozelandskom glavom u drugoj, stranac uđe u sobu, pa i ne pogledavši prema postelji, stavi svijeću na pod, u kut podaleko od mene, te uze razvezivati konopac kojim bijaše zavezana velika vreća za koju prije rekoh da se nalazila u sobi. Gorio sam od ţelje da mu zagledam u lice, no glavu je okrenuo ustranu dok je driješio vreću. Ipak, kad je završio taj posao, okrenu se i - Boţe mili, kakva li prizora, kakva li lica! Bilo je to zagasito, crvenkasto i ţućkasto lice, a po njemu neke velike četvoraste crnkaste pjege. Eto, baš kao što

sam i mislio, strašan sobni drug. Tukao se i dopao grdnih rana, i evo ga sad ravno od ranarnika. No u taj čas došljak okrenu glavu prema svjetlu, tako da sam sasvim jasno mogao razabrati da one crne četvorine na njegovu licu nisu nalijepljeni melemi. Bijahu to nekakve pjege na koţi. Sprva nisam znao što da mislim, no uskoro sam počeo naslućivati istinu. Sjetih se pripovijesti o bijelcu - i taj bijaše kitolovac - koji je zapao među ljudoţdere, pa ga oni tetovirali. Pomislih da je i taj harpunar na svojim dalekim putovanjima zacijelo doţivio sličnu pustolovinu. Uostalom, rekoh u sebi, pa što onda! Pa to je samo njegova vanjština: čovjek moţe biti valjan i pošten u svakoj koţi. Ali što da mislim o neobičnoj boji njegova lica, njegove koţe, bez obzira na tetovirane četvorine? Jasno, čovjek je naprosto mogao jako preplanuti od tropskoga sunca; n0 još nikad nisam čuo da bi koţa nekog bijelca od sunca postala grimizno-ţućkasta. Doduše, još nikad nisam bio na Juţnom moru: moţda ondje sunce jako neobično djeluje na ljudsku koţu. I dok su mi sve te misli prolazile glavom kao blijesak, harpunar me nije ni opazio. A kad je najposlije sa prilično muke odriješio svoju vreću i po njoj počeo čeprkati, izvuče iz nje neku vrstu tomahawka i kesu od tuljanove koţe, još dlakavu. Stavivši to na staru škrinju nasred sobe, dohvati novozelandsku glavu-stvar, bogme, jezivu - pa je strpa u vreću. Zatim skide šešir, nov šešir od dabrovine, a ja umalo što ne kriknuh od silnog čuda. Glava mu bijaše sva ćelava, sva do jednoga jedinog čuperka na tjemenu što mu se sukao prema čelu. Ćelava i crvenkasta glava izgledala je baš kao kakva pljesniva lubanja. Da stranac nije stajao između mene i vrata, sunuo bih van brţe nego što sam ikad pojurio na ručak.

Eto tako bijaše, te ja pomislih kako bi bilo da šmugnem kroz prozor - ali nuto jada: nalazio sam se na drugom katu. Nisam kukavica, ali nisam mogao smislili kako da se drţim prema tome crvenokoţnom nitkovu koji prodaje ljudske glave. Neznanje je začetak straha, pa kako sam bio u čudu i u stisci zbog toga stranca, priznajem da sam ga se bojao kao da mi je sam nečastivi banuo u sobu u gluho doba noći. Zaista sam se toliko od njega uplašio te naprosto nisam imao hrabrosti

s njime probesjediti i zatraţiti objašnjenje o onom što mi na njemu bijaše nepojmljivo.

On međuto nastavi razodijevati se, pa naposljetku pokaza prsa i mišice. Tako mi ţivota, i ti pokriveni dijelovi njegova tijela bijahu išarani četvorinama baš kao i lice. I po leđima mu se crnjele četverouglate pjege, kao da je bio u Tridesetogodišnjem ratu pa se ovaj čas vratio sav oblijepljen obliţima i melemima. Ĉak mu i noge bijahu posute, kao da neke tamnozelene ţabe skaču po deblima mladih palma. Sad više nisam nimalo sumnjao da je to neki strašni divljak koga su ukrcali na kitarku na Juţnome moru pa ga iskrcali u ovoj kršćanskoj zemlji. Srsi me podilaze kad samo i pomislim na to. A povrhu, i ljudske glave prodaje, moţda glave i rođene braće! Tko zna neće li mu se - o, nebesa! - svidjeti i moja! Gledaj mu samo onaj tomahawk!

No nisam imao vremena drhtati, jer se divljak spremao na nešto što je sasvim zaokupilo moju paţnju te me uvjerilo da je to zacijelo neznaboţac. Otišao je prema svome teškom ogrnjaču (ili kabanici, što li je), što ga prije bijaše prebacio preko stolice, pa ondje uze prekapati po dţepovima i najposlije izvuče čudan malen lik s grbom na leđima, kojemu je boja bila baš kakva je crnčetu iz Konga što je rođeno prije svega tri dana. Sjetivši se balzamirane glave, najprije pomislih da je ta crna lutka pravo dijete, uščuvano na sličan način. No kad sam vidio da lutka nije nimalo gibljiva i da se sja poput ulaštene ebanovine, zaključih da nije drugo doli drven kumir, a tako je zaista i bilo. Divljak sada priđe praznom kaminu, odmaknu papirni zaslon, pa svoju malu grbavu figuru postavi poput kegle na prijeklad. Dovratnike na kaminu i sve opeke u njemu bijaše prekrila čada, te pomislih da je to ognjište baš prikladno svetište ili kapelica za njegova idola iz Konga.

Upro sam oči u napol sakriveni lik, da vidim što će dalje biti, a valja priznati da se nisam lagodno osjećao. A moj čovo najprije izvuče neke dvije pregršti strugotina iz dţepa na svom ogrnjaču, pa ih paţljivo stavi ispred kumira. Zatim navrh gomilice metnu komadić brodskog dvopeka, te svijećom potpali tu ţrtvu paljenicu. Odmah potom nekoliko puta hitro segnu rukom u plamen, i svaki put još

hitrije povuče prste natrag (pokazujući time da ih je dobrano oprljio), te naposljetku uspje izvući dvopek. Onda, pušući u nj da bi ublaţio vrelinu prţenice i da bi otpuhnuo pepeo, najuljudnije ponudi dvopek svome malome crncu. Ali mali crni vrag kao da nije volio takav suhi zalogaj, te i ne pomaknu ustima. Svoje je čudnovate i smiješne kretnje idolopoklonik popratio još čudnijim grlenim glasovima: činilo se da se tako moli ili pjevuši neki psalam, dok mu se lice sve to vrijeme najneprirodnije grčilo. Naposljetku ugasi vatru, pa bez ikakvih drugih ceremonija dohvati kumira i strpa ga u dţep svoga ogrnjača, bezbriţno, kao da je lovac koji u torbu trpa ubijenu šljuku.

Svi su ti čudni postupci učinili još neugodnijim poloţaj u kojem sam se nalazio, i uveličali moju muku, a kad sam vidio kako se on uvelike sprema da završi svoje poslove pa da skoči k meni u postelju, pomislih, krajnje je vrijeme - sad ili nikad! - da prije nego što ugasi svijeću iziđem iz čuda i neprilike u kojoj sam se tako dugo nalazio.

No, vremenski razmak u kojem sam razmišljao što da kaţem bijaše koban. Uzevši sa stola svoj tomahawk i zagledavši se časak u njegov glavak, primače ga svijeći, s drškom na ustima, te poče odbijati guste dimove duhana. U tren oka svjetlo se ugasi, a strašni ljudoţder, s tomahawkom u zubima, skoči pokraj mene u postelju. Kriknuh, jer se više nisam mogao svladati, a on u čudu zarokta te poče rukom tapkati po meni.

Zamuckujući nešto, ni sam ne znam što, otkotrljah se podalje od njega, prema zidu, te ga počeh zaklinjati, tko god i što god on bio, neka bude miran i neka me pusti da ustanem i da ponovno upalim svjetlo. Ali me njegovi grleni govori odmah uvjeriše da je krivo shvatio moju nakanu.

- Koji đavo vi biti? - reče on naposljetku. - Ako ne govoriti, prokletstvo! ja ubiti vas. - I u tim riječima gorućim tomahawkom zavitla u mraku oko moje glave.

- Gazda, za ime Boţje! Petre Coffine! - povikah što me grlo nosi. - Gazda! Policija! Anđeli nebeski! Upomoć!

- Govoriti! Kazati meni tko vi biti, ili ja ubiti vas, sto mu gromova! - guriknu ponovno ljudoţder, strašno vitlajući tomahawkom, iz kojeg

se rasipao vruć duhanski pepeo i kokica23, tako te se pobojah da će planuti posteljina. No, Bogu hvala, u taj čas stiţe krčmar sa svijećom u ruci, a ja skočih s postelje pa pojurih prema njemu.

- Ne bojte se — prozbori krčmar, keseći se podrugljivo. - Taj vam Queequeg neće dirnuti ni vlas na glavi.

- Nemojte se cerekati! - izderah se ja. - Zašto mi niste rekli daje taj vraţji harpunar ljudoţder.

- Mislio sam da znate. Ta nisam li vam rekao da prodaje glave po gradu? Ali zaveslajte vi opet u postelju pa mirno spavajte.

A onda će harpunaru; - Queequeg, pazi! Ti razumjeti mene, ja razumjeti tebe: ovaj čovjek

spavati s tobom. Razumjeti? - Ja razumjeti sve — promrmlja Queequeg, otpuhujući dimove iz

svoje lule i sjedajući u postelji. - Vi ući - nadoveza domahujući mi tomahawkom i gurajući jastuke

i pokrivač na moju stranu. I zaista je pričom bio ne samo uljudan nego ljubazan i dobroćudan.

Stajao sam časak te ga gledao. Uza sve tetoviranje, on je zapravo bio čist i pristao ljudoţder. Ĉemu sam činio sve te gluposti? rekoh u sebi. Pa to je ljudsko biće baš kao i ja, te ima isto toliko razloga da se boji mene koliko i ja njega. Bolje je spavati s trijeznim kanibalom negoli s pijanim kršćaninom.

- Gazda — rekoh — kaţite mu da ostavi taj svoj tomahawk ili lulu, ili kako mu se to već zove. Kaţite mu naprosto neka prestane pušiti, pa ću se pruţiti pokraj njega, jer mi se baš ne mili da mi u postelji netko puši. Opasno je to, a osim toga, nisam ni osiguran.

Krčmar mu to kaza, a on odmah posluša, te mi opet uljudno domahnu da legnem. Sam se pak skutri u jednu stranu, kao da mi ţeli reći: »Eto, neću te ni prstom dirnuti.«

- Laku noć, gazda — najposlije ću krčmaru. — Moţete ići. Ja onda u postelju, i nikad u ţivotu nisam slađe spavao.

23

Kokica - iz lule izbačeni duhan koji još gori. - Prev.

4. POKRIVAĈ Kad sam se sutradan probudio, tek što je svanulo, opazih da me

Queequeg srdačno i prijateljski ogrlio rukom. Moglo bi se pomisliti da sam mu ţena. Pokrivač je bio krpeţ od raznobojnih četverouglatih i trokutnih krpica, a Queequegova tetovirana ruka, sva išarana beskrajnim labirintom likova, sasvim nejednako opaljena od sunca (bit će da ju je, po mornarskoj navadi, drţao čas na suncu, čas u sjeni, a rukave na košulji imao sad više, sad manje zavrnute) - ta ruka, velim, bijaše u svemu nalik na jedan okrajak roga pokrivača od šarolikih krpica. Zaista, kako je ruka dijelom leţala na pokrivaču kad sam se probudio, jedva sam je mogao raspoznati od samog pokrivača, toliko su se boje miješale i slijevale u zajedničko šarenilo. Samo sam po teţini i pritisku mogao razabrati da me to Queequeg zagrlio.

Ĉudni su osjećaji mnome ovladali. Hajde da ih pokušam objasniti. Sjećam se da sam se u sličnoj prilici našao kad bijah dijete: nikad nisam izišao načisto bješe li to san ili java. Evo što je bilo. Počinio sam neku vragoliju - mislim, pokušao sam se uzverati kroz dimnjak, kako sam prije nekoliko dana vidio da se uzverao neki mali dimnjačar - a moja maćeha, koja me za svaku malenkost tukla ili me slala bez večere u postelju, izvukla me za noge iz dimnjaka, pa me odmah otjerala u krevet, iako je bilo istom dva sata popodne, dvadeset i prvog lipnja, na našoj hemisferi najduljeg dana u godini. Strašno sam se osjećao. No, nije bilo pomoći, te ja lijepo gore, u svoju sobicu na trećem katu, i ondje se uzeh svlačiti, polako, polako, samo da što više utučem vrijeme, pa se onda, gorko uzdahnuvši, zavukoh u postelju.

Leţao sam tuţan i ţalostan i računao kako treba da prođe čitavih šesnaest sati prije nego što se mognem nadati svome uskrsnuću. Šesnaest sati u postelji! Kriţa me zabolješe pri samoj pomisli na to. A dan bio tako svijetao, sunce sjalo kroz prozor, s ulice dopiralo kloparanje kočija, a oko kuće posvuda brujali veseli glasovi. Osjećao sam se sve gore i gore, te najposlije ustadoh, obukoh se te tihano siđoh niza stube, u samim čarapama. Potraţih maćehu, klekoh pred nju te je stadoh moliti i zaklinjati da me u znak osobite milosti čestito izlema za

moju zloću; sve drugo, samo neka me ne kaţnjava da tako neizdrţljivo dugo leţim u postelji. Ali ona bijaše utjelovljenje svih savjesnih maćeha, te ja moradoh nazad u sobu. Tu sam leţao sasvim budan i osjećao se gore nego ikad poslije u ţivotu, bilo mi je teţe negoli i u najteţim mojim nevoljama. Bit će da sam najposlije zapao u mučan drijem, pun mòre, jer kad sam se probudio, a budio sam se polako, i kada sam još sav snen otvorio oči - soba, prije obasjana suncem, bijaše sad puna mraka. Odmah osjetih kako me proţimaju ledeni srsi: oko mene mrak i muk, a neka natprirodna ruka kao da počiva na mojoj. Moja je ruka bila spuštena niz pokrivač, a bezimena, nepojmljiva i nijema prikaza ili utvara kojoj je pripadala ta ruka, činila mi se da sjedi tik uz postelju. Vrijeme kao da se točilo u vjekove, kao da su se stoljeća nizala, a ja sam sveudilj leţao, nepomičan, sav sleđen od straha i jeze, ne usuđujući se izvući ruku, premda sam neprestano imao na umu da bih, uzmognem li je samo malo maknuti, razbio taj strašni pričin. Ne znam kako mi se ta svijest naposljetku rasplinula, no kad sam se ujutro probudio, s grozom sam se svega sjećao, te sam se poslije toga dane, tjedne i mjesece gubio uzalud pokušavajući objasniti tu tajnu. Ĉak me i sada muči ta zagonetka.

Izuzme li se onaj grozni strah, moj osjećaj kad je ona natprirodna ruka počivala na mojoj, bijaše sličan čudnome čuvstvu što me proţelo kad sam se probudio i ugledao pogansku Queequegovu ruku kako me obujmila. Ali naposljetku u svijest mi se počeše vraćati svi događaji minule noći, jasno mi se jedan za drugim javiše u svojoj zbilji, tako da na kraju ostade samo komičnost moga poloţaja. Jer, iako sam se upinjao da maknem njegovu ruku - da razriješim taj mladoţenički zagrljaj - ipak me on, onako duboko usnuo, drţao u zagrljaju kao da nas ništa ne moţe rastaviti doli smrt. Pokušah ga probuditi: »Queequeg!« - a u odgovor čuh samo hrkanje. Zatim se okrenuh, ali mi bijaše kao da mi je vrat u konjskom hamu, i odjednom osjetih da me nešto zagreblo. Odgurnuh pokrivač, a kad tamo, to divljaku uz bok spava tomahawk, kao neko dojenče usiljena, sjekiričasta lica. Eh, baš sam pogodio! rekoh u sebi. Eto me u postelji u tuđoj kući, po bijelu danu, a kraj mene ljudoţder i tomahawk!

- Queequeg, za ime Boţje, Queequeg, probudi se! Najposlije, pošto sam se dobrano natezao i neprestano uzvikivao

kako nije dolično da muško muškoga zagrli takvim bračnim zagrljajem, uspjeh iz njega izmamiti neko mrmljanje, te on odmah povuče ruku, strese se kao newfoundlandski pas kad iziđe iz vode, sjede u postelji, uspravan kao kolac, pa tarući oči upilji pogled u me, kao da se ne sjeća kako sam se ja tu stvorio, premda mu se u očima počelo daniti neko mutno raspoznavanje moje osobe. Ja sam pak leţao i mirno ga gledao, sada već bez nekoga većeg straha, a onda se nagnuh bliţe, da bolje promotrim to neobično ljudsko stvorenje. Kad je naposljetku, kako mi se činilo, stvorio svoj sud o svome sobnom drugu, i kad se, da tako kaţem, pomirio sa stanjem stvari, u jednom se skoku nađe na nogama, pa mi nekim znakovima i glasovima uze objašnjavati da će se on, ako mi je po volji, prvi odjenuti te mi onda prepustiti sobu. Queequeg! rekoh u sebi, to je u tim prilikama zaista vrlo uljudna uvertira. Ţiva je istina da ti divljaci, mislili vi što god vas volja, imaju prirođen osjećaj uljudnosti, i silno su tankoćutni: uljudnosct im je upravo čudesna. Izričem tu posebnu pohvalu Queequegu, jer me susretao neobično udvorno i nadasve obzirno, dok sam ja bio krajnje nepristojan: zurio sam u nj iz postelje i budnim pogledom pratio svaku njegovu kretnju pri odijevanju, jer je u tome času radoznalost nadjačala moj dobri odgoj. A valja znati, baš svaki dan ne susrećeš čovjeka kao što je Queequeg. Njegova osoba i njegovo vladanje bijahu vrijedni izvanredne paţnje.

Počeo se odijevati s glave, nataknuvši najprije šešir od dabrovine, koji je, usput rečeno, bio prilično visok, a onda se, još uvijek bez hlača, dao u potjeru za čizmama. Đavo bi ga znao, jer ja ne znam zašto se odmah zatim bacio pod postelju - s čizmama u ruci i sa šeširom na glavi; po čestim uzdasima i po mučnu stenjanju zaključio sam da to moj čovo navlači čizme, premda mi nije poznato nikakvo pravilo pristojnosti po kojem bi se obuvanje čizama smatralo nekim intimnim poslom. No Queequeg, kako vidite, bijaše biće u prijelaznom stanju - ni gusjenica, ni leptir. Bio je upravo toliko civiliziran da je svoju neobičnost pokazivao na najčudnije načine. Njegov odgoj još nije bio

dovršen. Bijaše samo stariji đak. Da nije već bio nešto civiliziran, vjerojatno se uopće ne bi natezao s čizmama, a da nije još uvijek bio divljak, nikad mu ne bi palo na pamet da se zavuče pod postelju da bi obuo čizme. Naposljetku se pojavi sa šeširom dobrano uguţvanim i na oči nabijenim, te poče škripati i šepesati po sobi, kao da su ga, nenavikla da hoda obuven, njegove čizme od kravlje koţe, vlaţne i zborane, i po svoj prilici ne po mjeri načinjene, toga hladnog jutra ljuto tiskale kad je u njima koraknuo.

Videći da na prozoru nema zavjesa, te da se iz kuće preko puta, jer ulica bijaše uska, lako gleda u našu sobu, i razabirući sve više da Queequeg izgleda prilično nepristojno imajući na sebi jedva nešto više od čizama i šešira, ja ga počeh moliti, kako sam najbolje znao, da se malo poţuri sa svojom toaletom, a nadasve da što prije uđe u hlače. On me posluša, a zatim se okrenu umivati. U taj jutarnji sat svako bi kršteno čeljade umilo lice, no Queequeg se, na moje veliko iznenađenje, zadovoljio time da vodom zalije grudi, nadlaktice i ruke. Zatim navuče prsluk, pa uzevši komad tvrda sapuna sa stola za umivanje, to jest s one škrinje na sredini sobe, umoči ga u vodu i poče sapunati lice. Promatrao sam ga ne bih li otkrio gdje čuva britvu kadli se on - nuto čuda! - maši za harpun što je stajao u kutu kraj postelje, izvuče dugačko drveno koplje, skide oštricu, malo je nabrusi na čizmi, pa se onda uputi prema onom komadiću ogledala na zidu te poče snaţno strugati ili, prije, harpunati svoje obraze. Ej, Queequeg! rekoh u sebi, to znači ljudski iskoristiti proizvode Rogersove noţarnice! Poslije se i nisam toliko čudio njegovoj raboti kad sam saznao od kakva je prekaljena čelika šiljak na harpunu i kako su bridovi oštrice britko naoštreni.

Brzo je završio ostatak toalete i ponosna koraka izišao iz sobe, umotan u tešku mornarsku kabanicu i mašući svojim harpunom kao maršalskom palicom.

5. DORUĈAK Ubrzo se i ja odjenuh, pa kad sam sišao u gostinjsku sobu, vrlo

ljubazno probesjedih s gazdom, koji mi se smijuljio. Nisam se srdio na nj, iako se u vezi s mojim sobnim drugom baš ljudski bio sa mnom našalio.

Bilo kako bilo, divno je kad se moţeš od srca nasmijati; no u ţivotu nam se, naţalost, rijetko kada pruţa prilika za takav smijeh. I zato, kad čovjek svojom ličnošću pruţa drugima povoda za smijeh i šalu, neka ne bude prznica, nego neka pusti da mu se drugi smiju i neka sam odmah prihvati svaku šalu. Vjerujte mi, oni ljudi kojima se drugi mogu tako srdačno smijati često su mnogo vredniji nego što moţda i mislite.

Točionica je sada bila puna gostiju koji su u svratištu bila na stanu i hrani, a koji su sinoć prispjeli, te ja još nisam imao prilike da ih izbliza pogledam. Gotovo sve sami kitolovci: prvi boţmani, drugi boţmani, treći boţmani,24 brodski tesari i brodski bačvari, brodski kovači, harpunari i čuvari - druţba preplanulih lica, čvrstih mišica i čupave brade - neošišana, rutava druţina, a svi u svojim mornarskim kabanicama mjesto jutarnjeg haljetka.

Za svakog od njih mogao bi lako pogoditi koliko je vremena već na kopnu. Ovom se mladiću ţare obrazi kao kruška što na suncu zri, te mu valjda i mirišu na mošak, a teško da je više od tri dana što se iskrcao poslije plovidbe po Indijskom oceanu. Onaj tamo do njega nije tako zagasito opaljen od sunca, a lice mu se sja kao ulašteno drvo. Onom trećem put je još osmagla od tropske pripeke, ali već malo ublijedjela - bez sumnje se već nekoliko tjedana skica na kopnu. Ali ima li nekoga kome su obrazi, kao Queequegu, išarani raznim nijansama kao zapadni obronci Anda, pa kanda u jedan mah, pojas po pojas, pokazuju najrazličitija podneblja?

- Jelo spremno! - povika sada gostioničar, rastvarajući širom vrata, te svi uđosmo na doručak.

24

Boţman ili bocman (od holandskog bootsman) - niţi zapovjednik, nadzornik, nadglednik koji se brine za red i

čistoću na brodu, poučava mornare njihovu poslu; voĎa posade na brodu, brodici ili čamcu, itd.. - Prev.

Kaţu da ljudi koji su se nagledali svijeta stječu neusiljeno vladanje i sigurnost u društvu. Ali ne uvijek: Ledyard, čuveni putnik iz Nove Engleske, i Mungo Park, slavni škotski istraţivač, da, baš oni, osjećali su se u salonu nelagodnije negoli itko drugi. No moţda voţnja u saonicama što ih vuku psi, kako je Ledyard prokrstario Sibiriju, ili duge samome šetnje u srcu crne Afrike, a prazna ţeluca, što bijahu zbir pothvata siromaha Munga - ta putovanja, velim, moţda nisu najbolji način da se postignu vrlo uglađene društvene manire. No ipak, neusiljeno vladanje i sigurnost u društvu, općenito uzevši, postiţe se svuda.

Te su mi misli došle na pamet kada smo svi bili posjedali oko stola, i kad sam se spremao da slušam koju zanimljivu o lovu na kitove: ali, na moje veliko iznenađenje, gotovo su svi mukom šutjeli. I ne samo to, nego su svi, čini se, bili i nekako u neprilici. Da, tu se našao skup morskih vukova, od kojih su se mnogi bez i najmanje straha, usred oceana, često nepoznata, prikučili orijaškim kitovima, te ih i ne trepnuvši očima u dvoboju usmrtili, pa ipak, sjedeći tu u društvu i doručkujući, premda im je svima zajedničko zvanje, a i ukusi im srodni - eto bleje jedan u drugoga, kao da još nikad nisu bili izvan ovčjeg obora na planinskim ispašama Green-Mountainsa. Ĉudno ih je bilo gledati, te stidljive medonje, te plahe lovce koji ratuju s kitovima!

No što se tiče Queequega - eh, on vam je sjedio među njima, i to slučajno baš čelo stola, krut i hladan kao ledenica. Zaista ne bih mogao baš mnogo reći u obranu njegova odgoja i vladanja. Ni njegov najvatreniji poštovatelj ne bi mogao po savjesti opravdati što je na doručak došao s harpunom, i njime se sluţio bez ikakvih obzira, pruţajući ga preko stola uz neposrednu opasnost po mnoge glave i grabeći bifsteke preda se. No bio je u tome nadasve miran i hladnokrvan, a svi znamo da većina ljudi smatra pristojnim ono što je učinjeno mirno i hladnokrvno.

Nećemo sada spominjati sve Queequegove neobičnosti na tom polju, nećemo iznositi kako je izbjegavao kavu i vruće pecivo, posvećujući isključivo svoju paţnju napol ispečenim bifstekima. Dosta je reći da se, kad je doručak bio dovršen, uputio s ostalima u točionicu,

pripalio svoju lulu-sjekiricu i sjedio mirno, probavljajući i dimeći, sa svojim nerazdruţivim šeširom na glavi, dok sam ja izišao da se malo prošetam.

6. NA ULICI Iako sam se isprva snebivao zamišljajući tako neobičnu pojavu

kakva bijaše Queequeg, kako se kreće među uglađenim ljudima civiliziranoga grada, ta se začuđenost brzo rasplinula kad sam prvi put po danjem svjetlu prošetao ulicama New Bedforda.

Po glavnim prometnim ulicama blizu doka u svakom se vaţnijem lučkom gradu često vide neobično čudni i neopisivi tipovi iz dalekih krajeva. Štoviše, i na Broadwayu i Chestnut Streetu25 okrznut će se kadikad mornari sa Sredozemnog mora o zaplašene dame. Regent Street26 nije nepoznata Indijcima i Malajcima, a u Apollo Greenu u Bombayii ţivahni Yankee27 često su domorodcima natjerali strah u kosti. Ali New Bedford u tom pogledu nadmaiuje sve Water Streete i Wappinge28. Na svim tim mjestima viđate samo mornare, ali u New Bedfordu pravi pravcati kanibali ćeretaju na uličnim uglovima, ţivi ţivcati ljudoţderi, mnogi od njih joj nepokršteni pogani. Da, neobična li prizora!

Ali osim Fidţijanaca, Tongarabuara, Eromangoana, Panangijaca i Brigdţijaca, osim strašnih uzoraka s brodova kitolovaca, tipova koji tumaraju ulicama a da se nitko i ne osvrće na njih, vidjet ćete još čudnijih spodoba, a svakako još komičnijih. Svakim tjednom pristiţu u taj grad i desetci i dvadeseta zelembaća iz Vermonta i ljudi iz New Hampshirea - svi ţedni zarade i svi nošeni ţeljom da se proslave na moru. Većinom su to mladići snaţna rasta, momci koji su do jučer kao drvosječe obarali drvlje, a sada hoće da odbace sjekiru i da segnu za kitolovačkim kopljem. Mnogi su zeleni kao i samo Zeleno gorje29, odakle su i došli. Ponekad se ponašaju kao prava dojenčad. Pogledajte samo ono momče što se šepiri na uglu. Na glavi mu pusten šešir, kaput mu razrezanih skuta kao lastin rep, opasao se mornarskim pojasom, a za pojas zadio kusturu. Evo, tu dolazi neki drugi s

25

Broadway - ulica u New Yorku, čuvena sa svojih kazališta; Chestnut - ulica u Philadelphiji. - Prev. 26

Regent Street - jedna od najelegantnijih ulica Londona. - Prev. 27

Yankee (Jenki) - nadimak graĎana SAD-a. - Prev. 28

Water Street - ulica u lučkoj četvrti New Yorka; Wapping - jedna od lučkih četvrti u Londonu. - Prev. 29

Green Mountains (Zelene gore) - ogranak planinskog lanca Alleghany u saveznoj drţavi Vermont. - Prev.

mornarskim nepromočivim šeširom, a ogrnut kabanicom od najfinijeg sukna.

Nema toga gradskog kicoša koji bi se mogao usporediti sa seoskim gizdelinom - mislim, s onim seoskim klipanom — fićfirićem koji u danima pasje vrućine ţanje na svoja dva jutra oranice, a na ručetine navukao rukavice od jelenje koţe, sve od straha da ih sunce ne bi opalilo. Kad takav seoski gospodičić i zavrzalo utuvi sebi u glavu da se pošto-poto proslavi, pa se pridruţi kitolovcima, treba vidjeti što on sve ne spravlja kad stigne u luku. Pregovarajući s krojačem radi svoje mornarske opreme, ţeli da mu se na prsluk prišiju velika zvonolika puceta, a sapinjače na platnene hlače. O, jadni lukoţderu! Kako li će bijedno prsnuti i otprhnuti te sapinjače pri prvim zamasima olujnog vjetra, kad i tebe, zajedno s njima i dugmetima, vihor zavitla i sa svim ostalim povuče u ţdrijelo orkana!

No nemoj te misliti da taj čuveni grad nema ništa drugo pokazati strancima do harpunara, kanibala i seoskih zavrzana. O, nipošto! New Bedford zaista je čudno mjesto. Da nije bilo nas kitolovaca, taj bi se kraj danas nalazio u strašnim prilikama kao i obale Labradora. I zaista neki dijelovi njegove pozadine zastrašuju svojim kršom i šturim kamenjem. No sam je grad moţda za ţivot najugodniji u svoj Novoj Engleskoj30. Istinabog, to je zemlja ulja, ali ne kao Kanaan, koji je bio i zemlja ţita i vina. Po ulicama ne teče mlijeko, niti su u proljeće popločene svjeţim jajima. Ali uza sve to, u čitavoj Americi nećete naći veći broj patricijskih kuća ni tako bogatih perivoja i vrtova kao u New Bedfordu. Odakle to? Tko je sve to posadio na tom nekoć vrletnom i neplodnom tlu?

Idite i pogledajte ţeljezne simbolične harpune oko one visoke palače tamo podalje, pa ćete dobiti odgovor na svoje pitanje. Da, sve te tvrde, ponosite kuće i cvjetni vrtovi dolaze s Atlantika, Pacifika i Indijskog oceana. Sve je to bilo harpunirano te dovučeno ovamo iz morskih dubina. Bi li i sam Herr Alexander mogao izvršiti djelo slično tome?

30

New England - naziv za savezne drţave Maine, New Hampshire, Vermont, Massachusetts, Rhode Island i

Connecticut. - prev.

Kaţu da u New Bedfordu očevi daju svojim kćerima kitove u miraz, a sinovicama ostavljaju u baštinu morske svinje. Treba otići u New Bedford ţelite li vidjeti sjajnu svadbu, jer svaka kuća, kaţu, ima svoje spreme i klijeti za ulje, te svu noć neštedimice gore svijeće, načinjene od vorvanja.

Divota je pogledati grad ljeti, onako pun javora, pun dugih zelenih drvoreda prošaranih zlatom. A u kolovozu, visoko u zraku, izdiţu divlji kesteni svoje kao svijećnjake ispruţene grane s čunjastim cvatom. Tako je svemoćna umjetnost da je na mnogo mjesta u New Bedfordu presadila terase cvjetnog šarenila na neplodne gromade što su preostale te ondje bile bačene posljednjeg dana stvaranja svijeta.

A ţene u New Bedfordu cvatu kao i njihove crvene ruţe. Ali ruţe cvatu samo ljeti, dok je njeţna rumen njihova lica trajna kao sunčana svjetlost u sedmom nebu. Nigdje drugdje nema premca tome cvatu doli u Salemu31, gdje mlade djevojke, kako mi kaţu, odišu takvim miomirisom te ga njihovi dragani mornari osjećaju već na milje daleko od kraja, kao da plove prema mirisnim obalama molučkim, a ne put ţala puritanskih.

31

Salem - luka u saveznoj drţavi Massachusetts. - Prev.

7. CRKVICA U istom tom New Bedfordu stoji crkvica kitolovaca, i malo ima

mrkih ribara kojima valja uskoro zaploviti Indijskim oceanom ili Pacifikom a koji bi propustili da nedjeljom posjete to mjestance. Ni ja, dakako, nisam to propustio.

Kad sam se vratio sa te prve jutarnje šetnje, ponovno iziđem te usmjerim korak ravno prema crkvici. Nebo se promijenilo: nestalo je sunca i zimske vedrine, a umjesto toga - susnjeţica i magla. Zaogrnut svojom rutavom kabanicom što je zovemo »medvjeđom koţom«, probijao sam sebi put kroz upornu oluju. Kada sam ušao, našao sam ondje samo nekoliko mornara i mornarskih ţena i udovica što su se razišle po crkvici. Vladala je prigušena tišina koju bi samo gdjekad prekinuli fijuci vjetra. Svi su ti nijemi poboţnici kanda navlaš sjedili podalje jedan od drugoga, kao da je svaki pojedini tihi jad usamljen i nepriopćiv. Svećenik još nije bio prispio, i tako ti nijemi otoci, ti muškarci i ţene, sjede i upiru oči u mramorne ploče u crnim okvirima, uzidane u zid s obiju strana propovjedaonice. Tri su nosile otprilike ovakav natpis, ali ne tvrdim da ovdje navodim baš iste riječi:

Posvećenu uspomeni

Johna Talbota koji je u osamnaestoj godini ţivota nestao na moru

blizu otoka Desolación, uz obalu Patagonije dana 1. studenog 1836.

ovu ploču postavi njegova sestra ...

Posvećenu uspomeni Roberta Longa, Willisa Elleryja,

Nathana Colemana; Waltera Cannyja, Setha Macyja i Samuela Gleiga

momčadi na jednom čamcu s broda »Bliza«

što ga je kit odvukao i potopio

na pučini Tihog oceana dana 31. prosinca 1839.

ovu ploču postaviše preţivjeli drugovi

... Posvećen uspomeni

pokojnog Kapetana Ezekiela Hardyja

koga je, na pramcu čamca, usmrtio kit blizu obale Japana

dana 3. kolovozu 1833. ovaj kamen postavi njegova udovica

Stresavši soliku sa zaleđenog šešira i ogrtača, sjednem blizu vrata,

pa pogledavši u stranu, na svoje čudo opazim Queequega, koji ne bijaše daleko od mene. Na njega je djelovala svečanost prizora, te mu se na začuđenom licu izraţavala nevjerica i radoznalost. Od svih prisutnih taj je divljak jedini primijetio moj ulazak, jer je bio jedini koji nije umio čitati, pa prema tome nije ni čitao one hladne natpise na zidu. Ne znam je li itko od rođaka onih pomoraca kojima imena bijahu ondje uklesana, bio među okupljenima, ali u pomorstvu ima toliko nesreća koje se i ne biljeţe, a po drţanju mnogih nazočnih ţena bilo je vidljivo, ako ne već i po vanjskim znacima, da u srcu nose neku nepreboljivu bol, te je meni bilo posve jasno da su se tu preda mnom okupila sve sama stvorenja kojima pri pogledu na te hladne ploče sjećanje u njihovim srcima razdire nikad zacijeljene rane, te one opet prokrvare.

Oh, vi kojima pokojnici počivaju pod zelenom tratinom, vi koji stojite pored grobnih humaka obraslih cvijećem, te moţete reći: »Evo tu, na tome mjestu, leţi biće koje sam volio« - vi i ne slutite pusti očaj što pritište ova stvorenja i srca im razdire. Kakve li gorke praznine iza tih crno obrubljenih mramornih ploča koje ne pokrivaju pepeo mrtvih! Kolikog li jada i tuge u tim nepomičnim natpisima! Kolike li praznine i nepouzdanosti u tim riječima koje kao da rastaču svaku Vjeru i

odriču uskrsnuće onima što su izginuli na neznanu mjestu i ostali bez groba. Te bi ploče isto tako mogle stajati u spilji Elephante32 kao i tu.

U koji li su popis pučanstva ubrojeni mrtvi čovječanstva? Kako to da poslovica o njima veli da mukom muče, iako čuvaju i kriju mnogo više tajna nego prudovi Goodwin Sands?33 Kako to da onoga koji je jučer otišao na drugi svijet, okrste tako teškom i neistinitom riječi — ‘mrtav’, a ne zovemo ga tako ako se ukrca na brod što plovi u Indiju, u najdalje krajeve na ovome ţivom svijetu? Zašto društva za osiguranje ţivota plaćaju premije za mrtve kad su besmrtni? U kakvoj to vječnoj obamrlosti i smrtnom beznadnom transu počiva starodrevni Adam, koji je preminuo prije nekih šezdeset stoljeća? Kako to da smo neutješni zbog onih za koje ipak vjerujemo da uţivaju vječno blaţenstvo? Zašto svi ţivi toliko nastoje ušutkati sve mrtve? Zašto sama glasina da se u nekoj grobnici čulo kucanje, stravom ispuni čitav grad? Sve to nije bez nekog značenja.

Ali se Vjera, kao šakal, hrani među grobovima, pa upravo od tih sumnja oko umrlih crpe svoju najţivlju nadu.

Mislim da vam ne moram reći s kakvim sam osjećajima, u predvečerje svoga putovanja u Nantucket, promatrao te mramorne ploče i u tmurnoj rasvjeti toga ţalosnog dana čitao sudbine kitolovaca koji su prije mene krenuli na daleki put. Da, da, Ismaele; ta ista sudbina moţe i tebe snaći. No nekako sam se ipak razvedrio. Divnih li pobuda da se ukrcam, lijepe li prilike za promaknuće, te se činilo - da, baš tako! - da će me razbijeni čamac kao ukazom učiniti besmrtnim. Da, smrt vreba u toj kitolovačkoj raboti - bezglasno, brzo, kaotično otpremanje čovjeka u Vječnost. Pa što onda? Meni se sve čini da strahovito krivo promatramo taj problem Ţivota i Smrti. Mislim da ono što ljudi nazivaju mojom sjenom na tom zemaljskom svijetu, jest moja prava bitnost. Meni se čini da smo u promatranju duhovnih stvari uvelike nalik na kamenice koje kroz vodu promatraju sunce, pa za gustu vodu misle da je najdivniji zrak. Mislim da je moje tijelo samo talog moga boljeg bića. Uostalom, neka mi uzme tijelo tko hoće, 32

Elephanta - spiljski grad u Bombajskom zaljevu, u podzemnim hramovima naĎeni su prastari reljefi. - Prev. 33

Dva pogibeljna pruda na engleskoj obali blizu grofovije Kent. Priča kazuje da ti prudovi označuju grob nekog

otoka što je nestao u XI. stoljeću. - Prev.

to nisam Ja. I zato do tri puta kličem »Ţivio Nantucket!« - a čamac neka mi razbiju kad ih volja, i tijelo neka mi raznesu, ali dušu moju ni sam veliki Jupiter ne moţe uništiti.

8. PROPOVJEDAONICA Nisam dugo sjedio, kadli uđe čovjek izvjesne časne jedrine. Ĉim su

se za njim zatvorila vrata u koja je vjetar udarao, brzi pogledi, puni poštovanja, s kojim su svi prisutni na nj pogledali, uvjerljivo posvjedočiše da je taj dični starina svećenik. Da, bio je to čuveni otac Mapple, kako su ga zvali kitolovci, među kojima on bijaše vrlo omiljela ličnost. U mladosti je i sam bio pomorac i harpunar, ali je prošlo već mnogo godina otkako se posvetio svećeničkom zvanju. U vrijeme o kojem pišem zašao je otac Mapple u duboku zimu svoga dugog i zdravog ţivota, nalazio se u onim godinama starosti što kanda prelaze u drugu bujnu mladost, jer se po borama njegova smeţuranog lica razlila neka blaga vedrina pramaljetnog buđenja - kao što zelenilo izbija ispod pretproljetnog snijega. Tko je god otprije poznavao povijest njegova ţivota, kad bi prvi put ugledao oca Mapplea, ne bi mogao utoliti svoje najţivlje radoznalosti za toga čovjeka, jer su se na njegovu liku, s obzirom na burni pomorski ţivot što ga je proveo, svećenička obiljeţja ocrtavala uz neke osobitosti. Kad je ušao, primijetih da nema kišobrana, a zacijelo se nije dovezao u kočiji, jer mu se s nepromočivoga mornarskog šešira cijedila rastaljena solika, a velika čohana kormilarska kabanica bila mu tako nakvašena mokrinom da ga je svojom teţinom pritezala k podu. On je međutim skinuo šešir, svukao kabanicu, izuo kaljače, pa sve stavio na određeno mjesto u obliţnjem kutu, a onda je, dolično odjeven, mirno prišao propovjedaonici.

Kao većina starinskih propovjedaonica, bila je i ta visoko podignuta, a budući da bi pravilne stube do takve visine, zbog velikog kuta s podom, oduzele odviše mjesta od ionako već skučenog prostora u kapeli, arhitekt je po svoj prilici poslušao savjet oca Mapplea, pa dovršio propovjedaonicu bez ikakvih stuba, nadomjestivši ih okomito pričvršćenom buškainom34, nalik na one po kojima se mornari, na otvorenu moru, iz čamca uspinju uz bok broda. Ţena kapetana jedne kitarke priskrbila je crkvici u tu svrhu lijep par 34

»Jakovljica«, ljestve od konopa s drvenim prečanicama, koje se spuštaju niz bok broda. - Prev.

konopa od crvene vunene prede, pa kad su se ljestve obojile mahagonijevom bojom, čitava ta naprava, s obzirom na namjenu kojoj je kapela sluţila, bijaše dosta ukusno izrađena. Zaustavivši se časkom pri dnu tih ljestava od konopa, drţeći se objema rukama stupnih glavica za koje bijahu pripeta ona dva crvena konopa, otac Mapple svrne pogledom gore, a onda se s pravom mornarskom spretnošću, a ipak svečana drţanja, počne penjati hvatajući se naizmjence sad jednom, sad drugom rukom, kao da se vere u koš glavnog jarbola na svom brodu.

Okomiti dijelovi te buškaine bili su, kao u drugih ljestava od konopa, načinjeni od uţeta, samo su priječnice bile drvene, tako da je svaka bila umetnuta u zglobnicu. Kad sam prvi put bacio pogled na propovjedaonicu, primijetio sam da su te zglobnice, premda na brodu vrlo potrebne, na tom mjestu sasvim izlišne. Nisam, naime, očekivao da će se otac Mapple, kad se bude uspeo gore, polagano okrenuti, nagnuti se, te promišljeno početi povlačiti ljestve, priječnicu za priječnicom, u propovjedaonicu, dok ne povuče sve k sebi, ostajući tako sam u svome malom, neosvojivom Quebecu.35

Neko sam vrijeme razmišljao, ali nikako da shvatim zašto je to učinio. Otac Mapple bijaše nadaleko čuven sa svoje iskrenosti i poboţnosti, te nisam mogao posumnjati da se sluţi trikovima da bi stekao popularnost. Ne, ne, pomislih, tu je zacijelo vaţan razlog posrijedi; bit će da je u tome neka skrivena simbolika. Ne znači li moţda to fizičko povlačenje neku duhovnu, privremenu izolaciju od svega vanjskog svijeta, prekid svih zemaljskih veza? Jest, jer ta propovjedaonica, ispunjena mesom i vinom riječi, sada je tome vjernom Boţjem sluţbeniku u se zatvorena, nepristupačna tvrđa, uzdignuti Ehrenbreitsten36 s nepresušenim vrutkom vode među zidovima.

No te ljestve na tome mjestu ne bijahu jedina osobitost, uzeta iz svećenikova pomorskog ţivota. Između mramornih spomen-ploča s

35

Quebec - glavni grad istoimene kandaske pokrajine. U Melvilleovo doba zvali su taj grad američkim Gibraltarom,

zbog utvrde koja se nalazila na uzvisini usred grada. Moţda je to aluzija na opsadu Quebeca 1759., kad su engleski

doseljenici zauzeli tu tvrĎavu. - Prev. 36

TvrĎava nad Rajnom, u okrugu Koblenza, sagraĎena na pećini visokoj 175 m. - Prev.

obiju strana propovjedaonice, na njezinu zaleđu, zid je bio ukrašen velikom slikom: prikazivaše ona krasan brod u borbi protiv strašne oluje, nedaleko od obale pune crnih hridi o koje se razbijaju valovi. A visoko iznad valova što se ruše na brod, gore u kovitlacu natuštenih oblačina, treperi otočić sunčanog svjetla, odakle sja jedno anđeosko lice, i taj svjetlonosni lik baca odbljesak sjaja na opustošenu palubu, treperav krug svjetla nalik na srebrnu ploču što, umetnuta u palubu broda »Victory«, označuje mjesto gdje je pao Nelson.37 »O, brode neustrašivi«, kao da anđeo govori, «plovi hrabro i pobijedi mora bijes; jer gle, već sunce goni mrak i satrt će oluje moć, i pobjede će palit krijes.«

Ali i sama propovjedaonica nosila je obiljeţja pomorskog ukusa kojim su se isticale ljestve i ona slika. Njeno je pročelje bilo nalik na pramac broda, a Sveto pismo leţalo je na isturenom, izrezbarenom štioniku, po uzoru na pulenu38 na brodskom kljunu.

Ništa nije moglo biti više simbolično - jer propovjedaonica je najistureniji dio na toj našoj zemlji: propovjedaonica vodi svijet, sve je ostalo za njom; sa nje se najprije naslućuje i zapaţa oluja Boţjeg bijesa, pramac mora podnijeti prvu najezdu razbješnjelih valova, sa tog se mjesta zazivaju bogovi vjetra, da zapuhne povoljan lahor. Da, svijet je brod koji kreće na daleko putovanje, a ne brod koji se vraća u luku; propovjedaonica je njegov pramac.

37

Horace Viscount Nelson (1758.-1805.) - engleski admiral; uništio francusko brodovlje kod Abukira, i pred rtom

Trafalgarom. Njegov brod »Victory« čuva se u Portsmouthu, a mjesto na palubi gdje je Nelson pao označeno je

spomen-pločom. - Prev. 38

Pulena - drveni kip na brodskom kljunu. - Prev.

9. PROPOVIJED Otac se Mapple uspravi te blagim glasom što odavaše skromnost i

odlučnost, pozove raštrkane vjernike da se pribliţe. - Ej, vi s desnog boka, više nalijevo, a vi s lijevog više nadesno! Svi

na sredinu! Ĉulo se priglušeno ldoparanje teških mornarskih čizama između

klupa i još slabije struganje ţenskih cipela, a onda se sve opet smirilo, i sve su oči bile uprte u propovjednika.

Ĉasak je zastao, zatim klekne na pramcu propovjedaonice, prekriţi velike, smeđe ruke na grudima, uzdigne sklopljene oči i počne moliti tako duboko i usrdno te se činilo da je kleknuo na molitvu na dnu samog mora.

Zatim, otegnutim tonovima što su se razlijegali kao neprekinut bruj zvona na brodu koji tone u magli, poče čitati sljedeću crkvenu pjesmu, no pri posljednjim strofama glas mu se izvijao gromko i zanosno:

»Nada mnom jeziv svod se širi, od kita rebra luk za lukom, u bezdan tonem - Boţji vali posmrtno poju svojim hukom. Razjapilo se ţdrijelo pakla, gdje smrtni uţas vječno vlada, gdje prokletnika duše čame - i mene samog očaj svlada. Prizivao sam Boga svoga; ja uzalud ga nisam zvao, jer smilovo se pokajniku, i kit me opet izbljuvao. Da brodolomca mene spasi, već srebrn dupin hita bliţe; izbavitelj svoj bijes utoli,

iz olujnog me mora diţe. Ja, hvalit ću i slavit Boga, vijek spominjat se strašnog časa kad Višnji mi se smilovao pruţivši mi nadu spasa.«

Gotovo svi prihvatiše tu himnu koja se uzdiţe visoko i nadjača

oluje huk. Nastade kratka stanka. Propovjednik je polako prevrtao listove Biblije, te najposlije, zagledavši traţenu stranu, prozbori:

- Draga braćo mornari, spomenite se zadnjeg stiha prvog poglavlja Knjige proroka Jone - Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.

Braćo mornari, ta knjiga ima samo četiri poglavlja - četiri kazivanja - kao četiri tanka mrlina39, usukana u debeloj gumini40 Svetoga pisma. Pa ipak, kako li su neizmjerne dubine duše, u koje tone pramac Jonin! Koje li mudrosti u riječima toga proroka! Kako li je velebna ona himna koju Jona pjeva u ribljoj utrobi! Kako li se ori svečanošću i silinom olujnog vala! Kao da osjećamo kako sve poplave i vali morski prelaze preko nas, osjećamo kao da zajedno s njim tonemo na strašno dno, glibovito i morskim rašćem obraslo! Ali što nas zapravo uči knjiga o Joni? Braćo mornari, dvopletan je uzao što nam ga valja razuzlati, dvopletna je tajna njegove pouke, pouka za sve nas grešnike, a pouka i za me napose, koji sam jedan od Boţjih peljara. Nama je grešnicima pouka jer je to priča o grijehu, o tvrdoći srca koju naglo strah upokori i kazna Boţja dostiţe, priča o pokajanju i molitvi, o konačnom spasenju Joninu i o velikoj njegovoj radosti. Kao u svih ljudi grešnika, grijeh bješe i u tome sinu Amitajevu što hotimice nije slušao zapovijed Gospodinovu. Nije vaţno kakva je to bila zapovijed i kako je priopćena, no on je smatraše preteškom. Ali sve što Bog od nas traţi nama je teško, znajte, i stoga on češće zapovijeda nego što traţi da nas uvjeri. A slušamo li Boga, moramo biti neposlušni prema sebi,

39

Tanko uţe. - Prev. 40

Debelo uţe. - Prev.

obuzdavati svoju volju, i baš u toj neposlušnosti prema sebi nalazi se teškoća poslušnosti Bogu.

I Jona je prkosio Bogu, uskraćujući mu poslušnost i nastojeći bjeţati od njega. Ponijela ga misao da će ga brod, sagrađen ljudskim rukama, prebaciti u daleke zemlje, nedostiţne Boţjoj ruci, gdje gospodare samo vladari ovog svijeta. Šunja se po pristaništu Jope i traţi brod što kreće u Tarsis. Moţda je u tome neki smisao što je dosad ostao nezapaţen. Svakako taj Tarsis nije mogao biti neki drugi grad doli današnji Cádiz. To je mišljenje učenih ljudi. A gdje se nalazi Cádiz, braćo mornari? Cádiz je u Španjolskoj, morem tako daleko od Jope, koliki je put Jona u ono vrijeme baš mogao prevaliti, jer tada je Atlantik bio gotovo još nepoznato more. A Jopa, današnja Jala, braćo mornari, leţi na najistočnijoj obali Sredozemnog mora, sirijskoj. Tarsis pak ili Cádiz, udaljen dvije tisuće milja na zapad od te obale, leţi baš pred Gibraltarskim tjesnacem. Vidjeste li, dakle, braćo mornari, kako je Jona htio bjeţati od Boga, do nakraj svijeta? Jadnik što zasluţuje prezir, s kapom se, navučenom na svoje grešne oči, krije pred svojim Bogom i švrlja između brodova kao lupeţ koji se ţeli što prije prebaciti preko mora. Izgledao je tako zapušten i sumnjiv te bi ga lučki straţari, da ih je u ono vrijeme bilo, strpali u zatvor još prije nego što bi se dohvatio palube kakva broda. On vam je slika i prilika bjegunca i potukača! Nema prtljage, nema kutije za šešir, nema kovčega ili putne torbe, nema nigdje prijatelja da ga isprati na pristanište i da mu kaţe zbogom. I, naposljetku, nakon mnogog zastajkivanja i zavirkivanja, Jona nađe jedrenjak izTarsisa, na kojem su upravo dovršavali ukrcavanje robe, te kad on stupi na palubu, pa da će ravno u kabinu do kapetana, a ono svi mornari prestali podizati teret, pa samo gledaju u zle oči toga čovjeka što je na brod stupio. Jona to primijeti, ali se uzalud pravio bezbriţnim i samosvjesnim - bijedan smiješak ne moţe istrajati na licu. Mornarima je došljak otprve sumnjiv. Na njima svojstven šaljiv način, ali ipak ozbiljno, oni se sašaptavaju: »Ej, Jack, on ti je orobio neku udovicu!« - »Vidiš li ga, Joe, to ti je razbludnik mnogoţenja!« - »Kladim se, Harry, da je to preljubuik koji je pobjegao iz zatvora stare Gomore, ili moţda jedan

od onih ubojica što su nestali iz Sodome!« Neki drugi pojuri s broda na kraj, da pročita tjeralicu, zabijenu o visoku drvenu bitvu za koju je brod bio vezan; raspisana je nagrada od pet stotina zlatnika onome tko uhvati ocoubojicu, a dodan je i osobni opis toga zločinca. Ĉovjek čita, pogledavajući pokatkad s tjeralice na Jonu, dok ostali mornari na palubi, kao po dogovoru, sve više steţu krug oko Jone, spremni da ga pograbe. A Jona sav dršće od straha; smaţući svoju posljednju snagu i odvaţnost, izgleda samo još kukavičniji. Hoće da makne sumnje sa sebe, a baš je to vrlo sumnjivo. I Jona otrpi, kako je najbolje znao i umio, a kad su se mornari na kraju uvjerili po opisu da to nije onaj koga traţe, pustiše ga, te on siđe pod palubu, u kabinu.

‘Tko je?’ vikne kapetan, koji je za stolom u ţurbi spremao spise za carinarnicu. - ‘Tko je?’ O, kako li je to bezazleno pitanje Jonu zabridjelo! Umalo što se nije dao u bijeg. No onda se pribere. ‘Htio bih se tim brodom prebaciti u Tarsis; kada ćete razapeti jedra, kapetane?’ Dotad kapetan, zaokupljen svojim poslom, nije još ni pogledao Jonu, premda je stajao pred njim, ali tek što začu taj šuplji glas, brzo omjeri došljaka pronicavim pogledom. ‘Ĉekamo samo plimu’, odgovori polako, gledajući ga svejednako oštrim pogledom. ‘Zar nećete prije, kapetane?’ - ‘Dosta rano za svakoga poštenog putnika.’ - Aha, Jona, tebe kao da je ponovno ţignuo noţ pod rebra! No on brţe-bolje razbije kapetanove sumnje. ‘Ja ću s vama’ - reče. - ‘Kolika je vozarina? Ţelim odmah platiti.’ Jer izrijekom stoji pisano, braćo mornari, kao nešto što ne treba smetnuti s uma u ovoj priči - stoji, velim, pisano da je odmah platio vozarinu. A to je, u vezi s ostalim, vrlo znakovito.

Kapetan je, braćo mornari, bio jedan od onih koji će vam smjesta prepoznati grešnika ili zločinca, ali je zbog svoje lakomosti izdavao samo siromašne. Na tom svijetu, braćo mornari, grešniku koji plati vozarinu put je posvuda slobodan, pa i bez putovnice, dok Krepost, ako je bez novaca, zaustavljaju na svakoj granici. I zato kapetan odluči izmjeriti dubinu Jonine novčarke, prije nego što će stvoriti svoj sud o njemu. I zatraţi mu trostruku vozarinu, a Jona pristade. Tada kapetan vidje da je Jona bjegunac, ali u isto vrijeme pristade omogućiti bijeg onome koji sebi stazu zlatom taraca. No i onda kada je Jona počeo

vaditi zlatnike, kapetan je i dalje ostao na oprezu i sumnjičavo zvecnuo svakim pojedinim zlatnikom o stol, da vidi nije li krivotvoren. Krivotvoritelj dakle nije, kaza u sebi, i tako je Jona primljen na brod. ‘Pokaţite mi kabinu, kapetane’ - reče Jona. - ‘Umoran sam od puta, treba mi odmora.’ - ‘Vidi ti se na licu’ - na to će kapetan, ‘evo, tu ti je kabina.’ Jona uđe, te htjede zaključati vrata, ali u bravi nije bilo ključa. Slušajući ga kako rukama sve nešto čeprka oko vrata, kapetan se prigušeno nasmije i promrsi nešto o vratima na robijaškim ćelijama, koje se iznutra ne mogu zaključati. Onako u odjeći i sav prašan, Jona se svali na leţaj, a strop male kabine samo što mu nije dodirnuo čelo. Zrak je zagušljiv, Jona teško diše. I tada Jonu, u onoj tijesnoj škulji ispod brodske vodene linije, obuzima slutnja što mu najavljuje strašni čas kada će ga kit zasuţnjiti u svojoj utrobi.

Svojom osovinom o zid pričvršćena svjetiljka lagašno se ziba u Joninoj komorici: kako je brod bokom malo nagnut prema pristaništu, zbog teţine posljednjih bala robe što je ukrcana, svjetiljka, plamen i sve ostalo, iako se blago njiše, ipak je, prema ravnim linijama kabine, neprestano nahereno; zapravo jedino ta svjetiljka visi kako valja, okomito, te samo još jače ističe nagnute ravnine i plohe među kojima je obješena. Ta svjetiljka plaši Jonu i tjera mu neki strah u kosti. Dok leţi na mornarskom leţaju, izmučene mu oči kolutaju uokrug, i taj se bjegunac koji je dosad uspio, ne moţe eto ni na čemu ustaliti i smiriti svoj nemirni pogled. Nesklad okomito obješene, a ipak naherene svjetiljke, sve ga više proţima nekom stravom. Strop, pod, drveni zidovi - sve se iskrivilo. ‘Jao, baš tako se i mojasavjest iskrivila!’stenje tjeskobno. ‘Plamen joj stremi uvis, ali su se klijeti moje duše nakrivile!’

Nalik je na čovjeka koji se poslije probančene noći ţuri u postelju: tetura, a savjest ga podbada, baš kao što su skokovi rimskoga trkaćeg konja još više boli čeličnim šiljcima; bijaše mu kao nekome što se okreće i prevrće i u toj vrtoglavoj tjeskobi moli Boga neka ga uništi, da ga mine ta muka. I najposlije, u kovitlacu tog bola i čemera osjeti kako ga hvata tupo mrtvilo, kao što to biva s čovjekom koji nasmrt iskrvari; jer njegova je savjest ta teška rana, i ničim ne moţeš zaustaviti to strašno krvarenje; i tako poslije ljutog okršaja sa svojom savješću Jona

naposljetku zapada u teţak san: ispruţen na svome leţaju, premoren i skršen preteškim brigama, bjegunac usne.

Ĉas je plime došao, brod odrješuje priveze pa se s nagnutim bokom otiskuje od obale, dok na pustom pristaništu nema nikog da mornarima poţeli sretan put. Taj brod, dragi moji, bijaše prvi krijumčarski brod, a Jona - prva krijumčarena roba! Ali more se opire: neće prokletog tereta. Podiţe se strahovita oluja, korab škripi kao da će prsnuti. I dok boţman naređuje posadi da olakša brod, dok sanduci, bale i glinene posude lete u more, dok vjetar bijesno fijuče, ljudi kao pomamni viču, a podnice iznad Jonine glave tutnje pod topotom uţurbanih koraka - usred toga razularenog bijesa i divljine prirode Jona spava grešnim snom. Ne vidi crnih oblačina, ne vidi bijes uzavrelog mora, ne osjeća jezivo trzanje brodskih rebara, ne čuje i ne mari za daleku tutnjavu gorostasnog kita koji razjapljenom ţvalom već siječe valove, u potjeri za njim. Da, braćo mornari, Jona je, kako rekoh, sišao pod palubu, legao na svoj brodski leţaj i zaspao. Spava on, ali prestravljeni zapovjednik dolazi k njemu, te zaviče u njegovo gluho uho: ‘Što je tebi? Ustani, spavaču!’ Bačen iz olovnog sna tim strašnim poklikom, Jona se s mukom osovi na noge, posrćući uspne se na palubu, uhvati se rukama o pripone, te pogledom obuhvati pučinu. No u tom se času golemi val obori preko rubnjaka na palubu, a za njim zalije val za valom s tolikom brzinom te mornari umalo što se svi ne utopiše, iako brod još nije tonuo. A uplašeno blijedo mjesečevo lice sveudilj viri iza strmovitih napuklina nebeske crnine, dok Jona, lica okamenjena od uţasa, gleda kako kosnik41 čas strši visoko uvis, a čas opet roni u dubine vrtloga.

Jeza i strava prođe i odjeknu njegovom dušom. Po njegovu neobičnom drţanju i previjanju, jasno u njemu prepoznadoše čovjeka koji bjeţi od Gospoda, i posumnjaše u njega jako, te da budu načistu, rekoše jedan drugome, prepuštajući odluku nebesima: ‘Hodite da bacimo ţdrijeb i da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo.’ I baciše ţdrijeb, a ţdrijeb pade na Jonu. I saletješe ga razjareno, pitajući ga svi u isti mah: ‘Kakav ti je zanat? Odakle dolaziš? Iz koje si zemlje? Od

41

Kosi jarbol na pramcu. - Prev.

kojeg si naroda?’ I, pazite dobro, braćo mornari, kako se jadni Jona drţi. Mornari ga, bijesni, pitaju samo to tko je i odakle je, a on ne samo da im odgovara na ta pitanja nego i na neko drugo što ga i nisu pitali, ali je odgovor na nepostavljeno pitanje iz Jone istrgnula moćna ruka Gospodnja, te Jona probesjedi:

‘Ţidov sam, i bojim se Gospodina Boga nebeskoga; koji je stvorio more i suhu zemlju!’ O, Jona, zar se bojiš gnjeva Gospodnjeg? Još si prije morao osjećati strah pred Gospodinom! I on im odmah sve prizna i ispovjedi, a mornari se silno uplašiše, ali još u njima bješe samilosti. I kad Jona, koji sad i ne traţi da mu se Višnji smiluje, jer i predobro vidi tamu svoga grijeha - kad jadni Jona viče mornarima da ga pograbe i u more bace, jer zna da je s njega došla ova strašna oluja, oni ga, samilosni, ostavljaju na miru i gledaju da drukčiji način nađu spasa svome brodu. Ali sve uzalud, bijesna se oluja još više razmahuje, i tada mornari, još oklijevajući, podiţu jednu ruku zazivajući Boga, a drugom grabe Jonu te ga bacaju u more.

I podigoše Jonu, kao što se sidro diţe, te ga baciše u more, a u isti se čas s istoka po moru razli utiha, kao da si ulje po njem polio: mirno je more, jer Jona oluju nosi sa sobom na dno, ostavljajući iza sebe mirno površje. Začas struja povuče Jonu u vrtlog, dok bi okom trepnuo sjuri kroz uskovitlanu pjenušinu u razjapljeno ţdrijelo što ga je već čekalo. I kit samo škljocnu svojim bjelokosnim zubima, i to bješe kao da se spustila rešetka pred Joninom ćelijom. I pomoli se Jona Gospodinu Bogu svojemu iz trbuha ribljega. Upamtite, braćo mornari, tu molitvu njegovu, i neka vam sluţi za pouku. Jer premda je Jona grešnik veliki, on ne jadikuje i ne vapi za milost da ga Bog izbavi. Osjeća da je ta strašna kazna pravedna i zasluţena. Prepusti sav svoj spas Bogu, a sam se zadovolji kazujući kako će uza sve svoje jade i muke uvijek gledati u njegov sveti hram. I to, braćo mornari, to je prava skrušenost i iskreno pokajanje, koje ne traţi oprost nego je zahvalno za kaznu. A koliko se Bogu svidjelo to drţanje, pokazuje to što je izbavio Jonu iz kitova trbuha i spasio ga od bijesa morskog. Neću da se povedete Joninim primjerom u grijehu, ali skrušenost i

pokajanje njegovo neka vam sluţi kao uzor. Ne griješite, braćo mornari, ali kad već griješite, pokajte se, kao što se Jona pokajao.«

Dok je govorio te riječi, govornika je vjetar, što je vani urlao i zavijao, ispunjao kanda novom snagom i ţestinom, i kada je opisivao Jonu u morskoj oluji, on sam kao da se zanjihao pod zamasima bijesne vjetrušine: snaţne mu se grudi nadimale kao uzburkano more, a kad bi zalamatao rukama, bijaše to kao da se rashuktao bijes razuzdanih elemenata. S namrštena mu se čela odvaljivao tutanj grmljavine, iz očiju mu vatra sijevala - i priprosti njegovi slušaoci pogledavahu u nj s nekim strahom što ga prije nikad nisu osjetili.

Sagnuvši se još jedanput nad listovima Biblije, pogled mu se na čas smiri, a naposljetku stade, nijem i ukipljen, sklopljenih očiju, kao da razgovara sa sobom i sa svojim Bogom.

Onda se opet nagne i pogleda u skupljeni svijet te, prignuvši glavu, ponizno ali muţevno u isti mah, prozbori ovim riječima:

»Braćo mornari, Bog je na vas stavio samo jednu svoju ruku, a mene pritišću obadvije. Ispripovjedio sam vam slabim i nejasnim svojim riječima koja pouka leţi u Joninu primjeru za sve grešnike, dakle i za vas, a još više za mene samog, jer ja sam veći grešnik od vas. I ja bih volio da s vrha ovoga svog jarbola siđem, pa da sjedim među vama na pokrivima bokaporte42, da slušam, kao što vi slušate, i da mi jedan od vas tumači onu drugu pouku koju je Jona meni namijenio, meni koji sam jedan od peljara Boga ţivoga. I tako dođe riječ Gospodinova Joni, proroku i peljaru Boţjem, da ustane i ide u Ninivu, grad veliki, i da propovijeda pokoru, jer je zloća toga grada izišla pred Boga. I kako Jona, u strahu od neprijateljstva što bi ga ondje pobudio, htjede umaknuti svojoj duţnosti i svome Bogu, ukrcaše na brod u Jopi. Ali Bog je svagdje i na svakom mjestu: Jona nikad ne stiţe u Tarsis. Vidjeli smo kako Bog zapovjedi, te velika riba proguta Jonu, i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noći. I kit ga povuče u dubinu, u srce mora, i voda ga opteče, resine mu se omotaše oko glave, sve poplave i vali Boţji prelaţahu preko njega. Ali i onda, izvan dohvata

42

Otvor (grotlo) na palubi kroz koji se spušta teret u brodska skladišta. Takvih otvora ima više, te se prema tome

zovu grotlo od pramca, grotlo od krme itd. - Prev.

ljudske olovnice43, iz utrobe paklene - kad kit leţe na dno morsko, i onda Bog usliša Jonin vapaj i ču njegov glas, glas proroka koji se kaje.

I Bog zapovjedi ribi, i kit izroni iz jezivih dubina na suncem obasjanu pučinu te zaplovi prema kopnu, zračnom i mirisnom, te izbljuva Jonu na zemlju. I kad dođe riječ Gospodinova Joni drugi put, i Jona, smlavljen i poraţen, s ušima kao dvije morske školjke, u kojima još bruje jezive morske tajne - on posluša i izvrši zapovijed. A što mu je bilo zapovjeđeno, braćo mornari? Da pred licem Himbe propovijeda Istinu! Tako je glasila zapovijed!

To, braćo mornari, to je ona druga pouka, i jao onom peljaru Boţjem koji se ogluši o tu zapovijed! Jao onom koga slasti ovog svijeta omame, te on skrene s puta evanđeoskih duţnosti! Jao onom koji lije ulje u more da stiša bijes olujnih valova što ih je Bog olujom izazvao! Jao onom koji nastoji da stišava i smiruje, umjesto da zastrašuje! Jao onom kojemu je više stalo do njegova dobrog imena negoli do samog poštenja! Jao onom koji na tom svijetu izbjegava poniţenja i nemilost! Jao onom koji ne govori istinu u času kad ga laţ moţe spasiti! Jao onom, braćo mornari, koji, kako apostol Pavao u svojoj poslanici kaţe, propovijeda drugima, a sam je nevaljao!«

Govornik načas kao da malaksa, izgubi se u sebi, zatim ponovno diţe glavu prema njima, a u očima mu zaiskri neko veselje i radost neka, kad je kliknuo u svetačkom zanosu:

»Ali znajte, braćo mornari, u pozadini svake boli krije se i neka velika radost i milina, a ona je mnogo viša nego što je bol duboka. Zar nije jabuka na glavnom jarbolu viša nego što je dubina mora do koje zaranja kolumba44 vašeg broda? Tu radost, neizmjernu unutarnju radost osjeća čovjek koji usprkos gordim bogovima i bahatim kapetanima ovog svijeta nepokolebljivo brani i čuva svoje neumoljivo Ja. Tu radost osjeća čovjek koji se i tada još drţi svojim snaţnim rukama na površini kad mu se brod ovoga podmuklog i varavog svijeta izmiče ispod nogu i tone. Tu radost osjeća čovjek koji brani Istinu i Pravdu, te ubija, saţiţe, i uništava sve što je grešno, sve ako se 43

Olovnica, dubinomjer. - Prev. 44

Kobilica, debela greda koja se proteţe pri dnu brodskog korita od pramca do krme, i na koju se naslanjaju korbe

ili rebra broda. - Prev.

skrivalo i pod samim svečanim plaštem senatora i sudaca! Ta radost i taj zanos - najveći zanos - ispunjava onoga koji ne priznaje ni zakona ni gospodara nad Gospodom Bogom, ni kraljevstva do kraljevstva nebeskog! Blago onome koji usprkos svim valovima bučne svjetine što zapljuskuju njegov brod, sigurno plovi put Vječnosti. Vječnu radost i blaţenstvo osjetit će onaj koji na samrtnoj postelji svojim posljednjim dahom mogne reći: ‘O, Oče, samo po strogosti svojoj meni znan, evo leţim i umirem, smrtan ili besmrtan. Uvijek sam nastojao biti Tvoj, više nego što sam pripadao ovom svijetu ili samom sebi. Ali sve to nije ništa: Vječnost pripada samo Tebi, jer što je već čovjek da ţivi ţivotni vijek Boga svoga?’«

Ništa više ne reče, nego blagim zamahom blagoslovi svoje vjernike, prekri lice rukama te ostade klečeći tako, dok se svi ne raziđoše i ne ostaviše ga posve sama.

10. DRUG I POBRATIM Vrativši se iz kapele u gostionicu »Kitolovac«, nađoh Queequega

sasvim sama, jer je još prije blagoslova otišao iz crkvice. Sjedio je na jednoj klupi pred vatrom, a noge pruţio na ognjište; u jednoj je ruci imao onoga malog crnačkog kumira, drţeći ga tik pred očima: upiljio je u nj pogled i sve nešto rezuckao po njegovu nosu svojom kebom, gunđajući pritom i pjevuckajući na svoj poganski način.

Kako je sada bio prekinut u poslu, odloţi svoj kip, te brzo zatim priđe k stolu, posegne za nekom knjiţurinom što je ondje leţala, stavi je sebi u krilo i počne pomno i usrdno brojiti strane. Poslije svake pedesete - barem se meni tako činilo - načas bi zastao, gledajući snebljivo oko sebe i grgoćući nekim klokotavim, otegnutim zvukom, kao da se čudi. Onda bi prelazio na daljnjih pedeset, počinjući, čini se, svaki put od broja jedan, kao da ne zna brojiti dalje od pedeset, pa se čudom čudio odakle na jednom mjestu toliko puta po pedeset strana.

Sjedio sam tu i promatrao ga s najvećim zanimanjem. Iako je bio divljak strašno iznakaţena lica, u njegovu je izrazu, barem za moj ukus, bilo nečega što nije ni najmanje bilo neugodno. Duša se ne moţe sakriti, i meni je bilo kao da kroza svu tu sablasnu tetoviranost nazirem odbljeske priprosta i čestita srca, a u onim velikim, dubokim garavim očima, ţivim i smionim, kao da plamsaju znaci neustrašiva duha koji će smjelo izazvati na megdan i tisuću đavola. A pored svega toga, u drţanju toga poganina isticala se neka plemenitost koju ni njegova nezgrapna vanjština nije mogla nagrditi. Izgledao je kao čovjek koji još nikad ni pred kim nije puzao, niti je kome išta dugovao. Ne bih znao reći je li mu čelo izgledalo više, izbočenije i ponosnije samo zato što mu je glava bila obrijana, no svakako mu je glava u frenološkom pogledu bila sjajna. Moţda je i smiješno, ali njegova me glava podsjećala na glavu generala Washingtona, kako nam je prikazuju na njegovim popularnim poprsjima. Iznad obrva isti onaj pravilni nagib unazad, a i same obrve jako ispupčene, nalik na dva na vršku gusto pošumljena predbreţja. Da, Queequeg bješe general Washington koji se pretvorio u kanibala.

Dok sam ga pronicavo promatrao i mjerio, pretvarajući se kako toboţe s prozora gledam u oluju, nije ni zapaţao moju prisutnost, ne mareći da mi dobaci ma i jedan pogled, te bijaše kao da se sav predao brojenju strana u onoj čarobnoj knjizi. S obzirom na noć što smo je tako drugarski zajedno proveli, a pogotovu kad sam se sjetio one ruke što sam je jutros našao tako prijateljski poloţenu na sebi, njegova mi se posvemašnja ravnodušnost sada učinila veoma čudnom. No divljaci su čudna bića, te ponekad ne znaš što zapravo misliti o njima. Isprva zanijemiš pred njima od straha; njihova mirna i sabrana jednostavnost podsjeća na staloţenu sokratovsku mudrost. Također sam primijetio da se Queequeg nikako, ili samo vrlo malo druţi s ostalim pomorcima u gostionici. Ni s kim nije traţio bliţeg dodira, pa ipak, poslije dodira, činilo se da ne ţeli proširiti krug svojih poznanika. Kad sam dublje razmotrio, vidjeh da u tome ima nečega gotovo uzvišenog. Evo, tu se nalazio čovjek nekih dvadeset tisuća milja daleku od svoje domaje, došavši preko Cape Horna - to je, naime, jedini put kojim je mogao stići ovamo - bačen među ljude koji su mu tako tuđi kao da se nalazi na Jupiterovu planetu, a ipak kao da je savršeno zadovoljan i kao kod svoje kuće; sačuvao je svoju potpunu vedrinu duha, zadovoljan svojom osamljenošću, uvijek u jednomjernom skladu sa samim sobom. Zaista, znak divne filozofije, premda on, bez sumnje, nije nikad ni čuo da na svijetu ima nešto što se zove filozofija. No moţda mi smrtnici, da budemo pravi filozofi, ne bismo ni smjeli biti svjesni tolikog ţivljenja i tolike borbe. Ćim čujem da se neki čovjek izdaje za filozofa, odmah stvorim zaključak da su mu se zacijelo, kao u one babe s bolesnim ţelucem, pokvarili probavni organi.

Dok sjedim tako u toj osami, dok vatra dogorijeva i sanjivo paluca, pošto je svojim prvim jarom zagrijala sobu i zrak, a sada samo još potitrava, ne više da grije nego tek da razveseli naše oči - i dok večernje sjene i sablasne prilike naviru na prozore, zirkajući u nas dvojicu osamljenika, a vjetar vani huji svečanim hukom, u meni se budi čudan osjećaj. Kao da u meni nešto kopni. Moje izlomljeno srce i u sumanutom bijesu zgrčena pest ne bune se više protiv ovoga svijeta

vukova. Taj divljak, tih i sanjiv, izbavio me od njega. Tu on sjedi, i sama njegova ravnodušnost razotkriva prirodu u kojoj nema civilizirane himbe, ni licemjernih slatkoća i umilnosti. Da, divljak je on, pravo čudovište, no nešto me upravo tajanstveno privlači k njemu. I baš ono što bi druge moţda najviše odbijalo, na mene je djelovalo kao magnet. Pokušat ću u poganinu naći prijatelja, pomislih, kad su se kršćanska prijateljstva izjalovila u ispraznim uljudnostima. Povukoh svoju klupu bliţe k njemu te pokazah neke prijateljske znakove i kretnje, nastojeći u isto vrijeme, što sam bolje znao i umio, da s njim povedem razgovor. Spočetka se on malo osvrtao na te moje pokušaje, ali odmah zatim, kad sam spomenuo ljubaznost i gostoprimstvo što mi ga je noćas iskazao, on se odluči te me upita hoćemo li i opet biti suposteljaši. Rekoh mu da hoćemo, i meni se učini da je to njemu bilo drago i da mu je moţda malo i laskalo.

Tada se obojica latismo knjige; pokušavao sam mu objasniti svrhu tiskanih slova i značenje onih nekoliko slika u knjizi. I tako sam ubrzo pobudio njegovu paţnju. Nato okrenusmo čavrljati, kako smo najbolje znali i umjeli, o različitim znamenitostima grada. Nakon malo vremena ja mu predloţim da pripalimo i prijateljski malo popušimo, i na to on izvuče svoju kesu s duhanom i svoj tomahawk, te mi lijepo ponudi da potegnem koji dim, a onda povuče on, pa opet ja, i tako je naizmjence lula prelazila iz ruke u ruku.

Ako se dotad još u njemu krila neka ravnodušnost prema meni, ta je ledena kora u njegovim grudima, dok smo tako prijateljski pušili i voljko otpuhivali dimove, sada popucala i kopnila, i mi smo postali jedan drugom bliski i prisni kao dva pobratima. Kao da se sasvim prirodno i od svoje volje pribliţio meni, kao i ja njemu, i kad smo ispušili lulu, on prisloni svoje čelo o moje, rukom me obuhvati oko pasa i reče da smo odsad vjenčani, što je u njegovu urođeničkom jeziku značilo da smo se pobratili, te da će on, ako ustreba, rado za me i ţivot dati. Civiliziran bi čovjek lako mogao pomisliti da je taj plamen prijateljstva prerano i prenaglo izbio, te da u takvu prijateljstvu nema vjere; no to se zastarjelo umovanje ne bi dalo primijeniti na toga priprostog divljaka.

Poslije večere i pošto smo još malo prijateljski čavrljali i pušili, zajedno pođosmo u svoju sobu. Dade mi na dar onu balzamiranu glavu, a zatim izvuče svoju golemu duhansku kesu, pa pročeprkavši malo ispod duhana, izvadi tridesetak srebrnih dolara. Poslagavši ih po stolu, mehanički ih razdijeli u dva jednaka dijela, te jednu hrpu gurnu meni, govoreći da je to moje. Ja se pokušah buniti i nećkati, no on me prekide i sasu mi novac u dţep, tako da više nije moglo biti pogovora. Zatim se poče spremati za svoju večernju molitvu, izvadi svoga kumira, te odmaknu pećni zaslon. Po izvjesnim sam gestama i znacima vidio da je njemu mnogo stalo do toga da mu se pridruţim; no znajući vrlo dobro što je imalo slijediti, trenutak sam premišljao da li da pristanem, ili što da učinim u slučaju da me pozove.

Bio sam dobar kršćanin, rođen i odgojen u krilu nepogrešive Prezbiterijanske crkve45. Kako dakle da se zajedno s tim divljim neznabošcem poklonim pred njegovim komadićem drveća? Ali što je poklonstvo i oboţavanje? pomislih. Zar ti misliš, Ismaele, da bi predobri Bog, gospodar neba i zemlje - uključujući tu i neznabošce i sve ostale - mogao biti ljubomoran na beznačajan komad pocrnjela drveta? To nije moguće! Što je, dakle, poklonstvo i oboţavanje? Da čovjek vrši volju Boţju - to je poklonstvo i oboţavanje. A što je volja Boţja? Da činim bliţnjem svome ono što ţelim da i on meni čini - to je volja Boţja. A Queequeg je moj bliţnji. A što ja ţelim da taj Queequeg meni čini? Pa, svakako, da zajedno sa mnom prema naročitom obredu Prezbiterijanske crkve oboţava moga Boga. Bilo bi dakle dosljedno da se zajedno s njim poklonim njegovu boštvu, dakle - moram postati idolopoklonik. I tako se latih posla: zapalih strugotine, pomogoh prijatelju da smjesti svoga malog neduţnog kumira, zajedno s Queequegom ponudih ga nagorjelim dvopekom, triput mu zazvah selam, te ga poljubih u nos. A poslije toga svukosmo se i legosmo u postelju, obojica s mirnom savješću, izmireni s čitavim ostalim svijetom. Ali nismo zaspali prije nego što smo još malo poćeretali.

Ne znam kako to, ali nema zgodnijeg mjesta doli postelje za povjerljiv razgovor među dvojicom prijatelja. Muţ i ţena, kaţu,

45

Prezbiterijancima se nazivaju pripadnici Reformirane crkve u Engleskoj i SAD-u. - Prev.

povjeravaju tu jedno drugom najdublje tajne svoje duše, a starac i starica često leţe tako u postelji pa sve do zore čavrljaju o minulim vremenima. I tako smo Queequeg i ja, u samom začetku našeg prijateljstva, leţali tu, zadovoljni i sretni - kao dva istinska druga i pobratima.

11. NOĆI O PONOĆI Počivali smo tako u postelji, preklapajući i dremuckajući

naizmjence; Queequeg je od vremena do vremena prebacivao svoje crvenosmeđe noge preko mojih; bijasmo prostodušni i neusiljeni, kao što je bilo čitavo naše prijateljstvo. Tako nas u čavrljanju prođe i ono malo sanjivosti, te nas podiđe volja da ustanemo, premda je do svanuća bilo još daleko.

Da, sasvim se razbudismo, te nam je samo leţanje postajalo nelagodno; pomalo smo se pridizali, dok nismo najposlije uspravno sjedili u postelji, omotavši se sa svih sirana pokrivačima, oslanjajući se leđima o uzglavlje kreveta, s nosovima prikljunjenim u naša četiri koljena, kao da su nam to neke grijalice.46 Osjećali smo se voljko i udobno, toliko više što je vani bila ciča zima, a i u sobi velika studen, jer u peći nije gorjela vatra. Velim »toliko više«, jer ako čovjek hoće da savršeno uţiva u toplini svoga tijela, potrebno je da barem djelić jedan bude izvrgnut hladnoći; na svijetu sva svojstva i značajnosti dolaze do izraţaja samo po svojoj oprečnosti. Ništa ne postoji samo po sebi. Kad se netko hvali i govori kako mu je savršeno lijepo i ugodno, i taj osjećaj traje dulje vremena, onda za nj ne moţete više reći da mu je savršeno lijepo i ugodno. Ali kad vas zima štipa za nos, ili dah studeni klizi preko tjemena, kao što je to bilo s Queequegom i sa mnom, e, onda tek moţete u cijelosti i svjesno oćutjeti vrijednost i djelovanje topline. Stoga spavaonice ne bi nikad smjele biti zagrijane: naloţena peć u spavaćoj sobi bogataša samo je jedna od raskošnih neudobnosti. Da osjetiš pravu slast topline u postelji, potreban je samo pokrivač što ti toplo ornata tijelo, i hladan zrak naokolo. Onda počivaš blaţen kao usamljena topla iskra u srcu polarnog kristala.

Skutreni tako, već smo neko vrijeme prosjedili, kadli odjednom osjetih ţelju da otvorim oči, jer kad leţim u toploj perini, danju ili noću, svejedno da li budan ili u snu, ja obično drţim oči zatvorene, da tako pojačam osjećaj zadovoljstva što sam u postelji. Nitko ne moţe pravilno ocijeniti i dokučiti svoju osobnost ako pritom ne drţi oči 46

U originalu je igra riječima knee-pans (čašica na koljenima) i warming-pans (grijalice). - Prev.

zatvorene: kao da je mrak pravi element naše bitnosti, premda je svjetlost prikladnija za mulj što je u nama. Rastvorivši dakle oči, pa izranjajući iz ugodnog mraka što sam ga sam stvorio, u vanjsku, nametnutu i grubu tamu ponoći bez svjetla, osjetih odvratnost prema tom naglom obratu. Nisam se nimalo protivio Queequegovu prijedlogu da bi moţda bilo najbolje upaliti svjetlo, kad smo se već toliko razbudili, a pogotovu što je on osjetio još i neodoljivu ţelju da u miru potegne nekoliko dimova iz tomahawka, iz svoje lule-sjekire. Gle kako i najkruće predrasude postaju gipke i rastegljive kad ih ljubav dohvati i umekša: koliko god mi je minule noći bilo mrsko Queequegovo pušenje u postelji, sada mi ništa nije bilo milije nego da puši uza me, ma i u postelji, jer se tada kanda topio od neke vedrine i domaće radosti. Nisam se više pretjerano i sasvim neumjesno uznemirivao zbog krčmareve police o osiguranju protiv poţara. Zanosio sam se jedino prisnom i povjerljivom ugodnošću da u istoj postelji pušim iz iste lule s istinskim prijateljem. Zaogrnuti svojim rutavim kabanicama, naizmjence smo jedan drugom dodavali tomahawk, dok se malo-pomalo nad nama nije zalelujao modar baldahin zatalasana dima, osvijetljen svjetiljkom koju smo ponovno upalili.

Ne znam je li taj baldahin što se blago njihao, na svojim valovima zanio divljaka u daleke krajeve, no on je sada počeo govoriti o svojoj postojbini, o svome rodnom otoku; radoznao da čujem povijest njegova ţivoca, ja ga zamolih neka samo nastavi i neka mi kazuje tu pripovijest. On radosno prihvati. Premda sam u ono vrijeme sasvim slabo razumijevao mnoge njegove riječi, ipak sam se malo-pomalo priučio na njegovu izlomljenu frazeologiju, tako te sad mogu iznijeti čitavu njegovu povijest, ako mi to u tako saţetu obliku bude moguće.

12. QUEEQUEGOV ŢIVOTOPIS Queequeg bijaše urođenik s otoka Kokovoko, koji leţi daleko

prema jugozapadu. Taj otok nije ucrtan ni na kojem zemljovidu; pravih mjesta nikad nema na njima.

Još kao golišav divljačić, u suknjici od palmova lišća, obijesno je trčkarao po šumama svoga rodnog kraja, a koze ga slijedile i brstile njegovu haljinicu kao da je zelen ţivić. Još onda se nosio neodoljivom ţeljom da upozna malo više od toga civiliziranog svijeta, a ne samo one dvije-tri kitarke koje je poznavao. Njegov je otac bio Veliki Poglavica, Kralj; stric mu bijaše Veliki Svećenik, a s majčine strane mogao se podičiti tetkama koje su bile ţene nepobjedivih ratnika. U njegovim je ţilama tekla junačka, kraljevska krv, premda, bojim se, ponešto oteţala i zatrovana ljudoţderskim naklonostima što ih je gajio u svojoj slobodnoj mladosti.

U zaljev u kojem je vladao njegov otac jednog dana doplovio brod iz Sag Harboura47, i Queequeg zamoli kapetana da ga poveze u kršćanske zemlje; ali ovaj ga odbije, jer mu je momčad bila na broju. Ni utjecaj njegova oca, kralja, nije bio ni od kakve koristi. No Queequeg se bio zakleo. Sam u svome lakom čamcu, on je svojim malim veslom hitro grabio i lopatao, i tako doveslao do udaljenog tijesna, znajući da brod, kad se otisne od obale, mora onuda proći. S jedne strane pruţao se koraljni greben, a s druge se protezao nizak jezičak zemlje, obrastao mangrovim drvećem što se spuštalo sve do u samo more. Skrivajući svoj canoe na vodi iza spleta, s pramcem prema pučini, sjedio je sam na krmi, s veslom spremnim u rukama, a kad je brod kliznuo kroz tjesnac, on se strelovitom brzinom otisnuo s kraja i pristao uz bok broda. Zagazivši snaţno nogom unatrag, u hipu prevrne i potopi čamac, uspne se po lancu na palubu, baci se potrbuške i uhvati grčevito za zavoranj s kolutom, priseţući da ga neće pustiti iz ruke, sve ako ga na komade sasjekli.

Uzalud mu se kapetan prijetio i grozio da će ga baciti u more, uzalud je zamahivao kratkom sabljom nad njegovim ručnim 47

Luka u Long Islandu (SAD, savezna drţava New York). - Prev.

zglobovima - uzalud, Queequeg je bio kraljevski sin, Queequeg se nije maknuo. Najposlije se i kapetana kosnula ta očajnička neustrašivost i silna ţelja toga mladića da upozna kršćanske zemlje, te on popusti i Queequegu reče neka se smjesti na brodu. Ali to lijepo i divljačko momče, taj kneţević s Juţnoga mora, nikad ne vidje zapovjednikove kabine. Strpaše ga pod pramac, među mornarsku čeljad, te od njega učiniše valjana kitolovca. No kao što je car Petar uţivao da radi po brodogradilištima stranih gradova, i Queequeg kao da nije zazirao ni od najmučnije, ni od najprostije rabote, samo da ga sreća posluţi i da stekne toliko znanja da bi poslije mogao poučiti svoje prostodušne i neuke zemljake. Jer u dnu duše, kako mi reče, poticaše ga ţelja da među kršćanima izuči ono umijeće kojim će svoje ljude učiniti još sretnijima nego što jesu i, što je još vaţnije, boljima nego što jesu. Ali jao! Način ţivota i rada kitolovaca, njihova lukavstva i spletke, ubrzo ga uvjeriše da i sami kršćani mogu biti nesretni i zli, pa i mnogo nesretniji i gori od svih pogana u njegova oca. Stigavši naposljetku u staru luku Sag Harbour i vidjevši što mornari tamo rade, pa iskrcavši se zatim u Nantucketu i vidjevši kako i u toj luci mornari ludo troše stečenu zaradu, ubogi se Queequeg naposljetku zauvijek odreče svojih nauma, jer mu u sebi valjade kazati: svijet je ruţan i zao pod svim meridijanima, umrijet ću kao poganin.

I tako, u duši okorjeli neznaboţac, ipak je ţivio među tim kršćanima, nosio se kao i oni i mučio se da govori njihovim zakučastim govorom. Otud i sve ono čudno na njemu, iako je već poodavno daleko od svoga rodnog kraja.

Znakovima sam ga zapitkivao ne pomišlja li vratiti se i proslaviti svoju krunidbu, jer je mogao smatrati da mu je otac umro i pokopan: prema posljednjim vijestima bijaše mu otac dobrano grohnuo od starosti i već posve slab. Odgovori mi da ne ţeli kući, barem ne zasad, pa dometne kako se boji da ga je kršćanstvo, odnosno, bolje reći, da su ga kršćani učinili nedostojnim da stupi na časno i neokaljano prijestolje na kojem je prije njega sjedilo trideset njegovih prethodnika, trideset poganskih kraljeva. Ali će se, kaza mi, brzo vratiti čim osjeti da je ponovno kršten. Za sada će ploviti i provoditi svoje hirove po

svim oceanima. Načinili su od njega harpunara, pa sad u ruci drţi kukasto ţeljezo umjesto ţezla.

Raspitao sam se za njegove planove u neposrednoj budućnosti, a on mi odgovori da kani opet na more, u istom zvanju kao i dosad. Ja mu na to rekoh kako sam i ja naumio posvetiti se kitolovu, te da ću isploviti iz Nantucketa; jer da je to najpovoljnija luka da se u njoj ukrca pustolovan kitolovac. On nato odmah odluči da će zajedno sa mnom na taj otok, ukrcati se na isti brod. zajedno će sa mnom na straţu, u isti čamac sa mnom, kad se bude polazilo na kita, pa i hraniti se za istim stolom - ukratko, dijelit će sa mnom svako zlo i dobro, na ovom i na onom svijetu. Radosno sam na sve pristao, jer ne samo da sam Queequega već bio zavolio, nego je on usto bio i iskusan harpunar, pa mi je bez sumnje mogao biti od velike koristi i pomoći, meni koji sam posve neupućen u tajne kitolova, premda sam dobro poznavao more, ukoliko se ticalo trgovačkog brodarstva.

Završivši pripovijedanje s posljednjim dimom što ga je otpuhnuo iz svoje lule, Queequeg me zagrli i pritisne svoje čelo na moje; ugasivši svijeću, odmaknusmo se svaki na svoju stranu, te ubrzo utonusmo u san.

13. TAĈKE Sutradan, u ponedjeljak, pošto sam nekom brijaču prodao onu

balzamiranu glavu kao stalak za vlasulje, podmirih svoj i Queequegov račun, sluţeći se, dakako, njegovim novcem. Krčmar se cerekao, baš kao i svi ostali gosti, jer svima je bilo neizmjerno smiješno to iznenadno veliko prijateljstvo između mene i Queequega - to više što sam se još sinoć, kad je Peter Coffin pripovijedao one svoje jezive pripovijesti o tom istom čovjeku, toliko uzbunjivao.

Unajmismo tačke, pa pošto smo u njih strpali svoje stvari, zajedno s mojim jadnim putnim torbakom, Queequegovom vrećom i visaljkom, krenusmo u luku, na »Moss«: bijaše to uz obalu vezana mala bark-škuna48, što je prometala između New Bedforda i Nantucketa. Dok smo tako prolazili, ljudi su zurili u nas - ne toliko zbog Queequega, jer svi bijahu navikli da po svojim ulicama vide kanibale nalik na njega - već zato ito su primjećivali koliko smo među sobom prisni prijatelji. No mi se nismo na njih obazirali, nego smo gurali tačke naizmjence, a Queequeg je kadikad zastajkivao da namjesti korice na čekljunima svog harpuna. Pitao sam ga zašto uvijek kad izlazi na kopno nosi sa sobom tu nezgrapnu stvar: zar nemaju svi brodovi svojih vlastitih harpuna. Nato mi on, uglavnom, reče da mi je napomena opravdana, ali da on neobično voli vlastiti harpun, jer je od izvrsna materijala, prokušan je u mnogim ljutim borbama na ţivot i smrt, upoznao je unutrašnjost mnogoga i mnogog kita. Ukratko, kao mnogi ţeteoci i kosači koji polaze na rad u drugoga, a uzimaju sa sobom vlastite kose, iako to nitko od njih ne traţi, tako je i Queequeg, sa svojih razloga, najviše volio sluţiti se vlastitim harpunom.

Prihvativši tačke iz mojih ruku, on mi pripovjedi šaljivu zgodu o prvim kolicima što ih je ikad vidio. Bijaše to u Sag Harbouru. Vlasnici broda na koji se bio ukrcao posudili mu, kako se činilo, tačke da na njima otpremi svoju tešku škrinju do konačišta. Da ne bi izgledao nevješt i neupućen - a bijaše i te kako, jer nije imao ni pojma o tome

48

Jedrenjak koji ima tri jarbola, prva dva sa kriţnim jedrima, a na krmi jarbol sa sošnim jedrom, no i na prva dva

jedra nalazi se, osim kriţnih jedara, po jedno sošno. - Prev.

kako se kolicima upravlja - Queequeg je poloţio svoju škrinju na tačke i čvrsto je privezao, pa onda naprtio natovarene tačke na ramena, te hajd’ duţ obale!

- Zaboga, Queequeg - rekoh mu ja - pa čovjek bi mislio da si pametniji! Zar ti se ljudi nisu smijali?

No on mi zatim pripovjedi neku drugu zgodu. Urođenici na njegovu otoku Kokovoku, čini se, za svadbenog slavlja cijede mirisni sok mladih kokosovih oraha u poveliku, šarama ukrašenu tikvu, nalik na zdjelicu za punč; ta tikva stoji kao glavni ukras nasred rogoţine za kojom se gozbuje. Jednom neki veliki trgovački brod pristane uz obalu Kokovoka, a zapovjednik - po svemu pripovijedanju vrlo ispravan i dostojanstven gospodin, pogotovu za jednog pomorca - taj zapovjednik bude pozvan na svadbeno slavlje Queequegove sestre, ljepuškaste mlade princeze koja je upravo navršila desetu. Kad su se gosti skupili u mladenkinoj kućici od bambusove trske, uđe i taj kapetan, i pošto mu je bilo određeno počasno mjesto, sjedne nasuprot one tikve ili kupe, između Velikog Svećenika i Njegova Veličanstva, Queequegova oca. Poslije molitve -jer i ti se ljudi mole prije jela kao i mi, no ipak, kako mi Queequeg reče, ne baš sasvim kao mi koji tada gledamo u tanjure, već naprotiv kao pačići, diţući glave prema Velikom Davaocu svakog veselja i svakog čašćenja - po završetku molitve, dakle, Veliki Svećenik otvori gozbovanje od pamtivijeka utvrđenim obredom, a to će reći - umačući svoje posvećene i posvećujuće prste u kupu, prije nego što će blagoslovljeno piće poći od usta do usta. Kad je kapetan, koga su smjestili pored Velikog Svećenika, vidio što ovaj čini, te misleći ujedno da on kao zapovjednik broda ima prednost pred jednim običnim urođeničkim kraljem, pogotovu kao gost u njegovoj kući - moj ti kapetan lijepo ruke u kupu, te ih opra u onom punču: zacijelo je mislio da je ono zdjela za umivanje.

- No, što sad mislite? - upita Queequeg. - Zar naši ljudi ne smijati se?

Najposlije, pošto smo platili vozarinu i spremili svoju prtljagu na sigurno mjesto, evo nas na palubi škune. Razapevši jedra, brod kliznu

niz rijeku Acushnet. S jedne se strane Bedford izdizao sa svojim terasama od ulice i sa svojim zaleđenim drvećem što se sja u čistom i hladnom zraku. Velike gomile i čitava brda bačava proteţu se uzduţ obale, a bokom uz bok počivaju brodovi kitolovci što su oplovili cijeli svijet, a sad se konačno smirili na sigurnu, čvrsto vezani uz kraj; s drugih opet dopire buka tesara i bačvara što se isprepleće s praskanjem ognja i zveketom s kovačkih ognjišta gdje tale smolu: sve su to znaci da se već spremaju nova putovanja, da se već sprema drugo krstarenje, tek što se prvo završilo nakon lutanja od nekoliko godina sred neprekidnih opasnosti; a poslije drugoga spremat će se na treće, i dalje tako, bez prestanka, dovijeka. Takav je beskraj i, da, nesnošljivost svih zemaljskih napora.

Kad se dohvatismo debelog mora, vjetar osnaţi, a mala škuna »Moss« poče pramcem otresati ţivu morsku pjenu, kao što ţdrijebe otresa frktaje iz nozdrva. Kako li sam ţudno udisao oštri zrak! Kako li sam mrzio zajaţenu omeđenost i sputanost kopna, tu zajedničku glavnu cestu, utabanu tragovima ropskih stopala i kopita, i kako li sam se divio veličajnoj beskrajnosti mora, koje ne trpi da se na njem ostavljaju biljeţi i tragovi!

Na tome se istom pjenušavom vodoskoku kanda napajao i Queequeg i teturao zajedno sa mnom. Tamne mu se nosnice širile, a glatki i oštri zubi bjelasali. Brzali smo naprijed, neprestano naprijed, a kad smo zaplovili debelim morem, naša je mala škuna počela poigravati pod udarcima vjetra: spuštala je i saginjala glavu duboko, kao rob pred sultanom. Nagnula se malo ustranu, i tako smo jedrili, a sve prače49 i zapone50 prele i brujale kao napete ţice, oba vita jarbola svijala se kao bambusi zahvaćeni vihorom. Toliko se bijasmo zanijeli tim ljuljanjem, stojeći pokraj kosnika, koji zadiraše u valove, da neko vrijeme nismo ni zapaţali podrugljive poglede putnika, skupine glupaka koji su se iščuđavali nad nama dvojicom što smo tako nerazdruţni; kao da je bijelac nešto više i dostojnije negoli opran crnac. No tu je bilo nekoliko tikvana i neotesanaca, ţutokljunaca što 49

Prače - konopi kojima su kriţevi vezani na krajevima. - Prev. 50

Zapone - konopi koji pripinju jarbole, uvijek nagnute prema krmi, jer vjetar puše pri jedrenju uvijek s boka ili

krmene strane. - Prev.

još nisu izišli iz ţabokrečine svoje neiskusnosti i neznanja. Queequeg dohvati jednog od tih mladaca koji su mu se iza leđa rugali. Mislio sam da je klipanu odzvonilo. Bacivši svoj harpun, mišićavi divljak uze ga u svoje snaţne ruke, te ga upravo čudesno spretno hitne u vis i lupne hitro po krmi, dok se ovaj premetnuo u zraku. Mlad se junak, sav zadihan, nađe opet na nogama, a Queequeg mu mirno okrenu leđa, pripali svoj tomahawk i pruţi ga meni, da i ja potegnem koji dim.

- Kapetane! Kapetane! - derao se ţutokljunac iz svega grla, trčeći prema zapovjedniku. - Kapetane, kapetane, ovo je đavo!

- Ej vi, gospodine! - povika kapetan, suhonjav pomorac, koračajući prema Queequegu. - Što mislite, što mu gromova! Zar ne vidite da umalo što niste ubili ovog momka?

- Što on reći? - upita Queequeg, okrenuvši se nehajno k meni. - On reći - odvratih mu ja - ti umalo što nisi ubio mladoga

gospodina - i pokaţem na ţutokljunca, koji je još drhturio kao prut na vodi.

- Ubiti? - usklikne Queequeg, razvlačeći tetovirano lice u neki nadzemaljski izraz prezira. - Oh, on biti mala. mala riba, Queequeg ne ubiti mala, mala riba, Queequeg ubiti veliki kit.

- Pazi se! - zagrmi kapetan. - Ja tebe ubiti ako još jednom pokušaš kakvu đavoliju na mom brodu. Dobro oči otvori!

No dogodilo se da je u tom trenutku sam kapetan morao otvoriti oči. Vjetar je s tolikom ţestinom udario u glavno jedro da je pukla škota51, pa je strašni deblenjak sad prelijetao s jedne strane na drugu te meo straţnjim dijelom palube. Jadni momak koga je Queequeg onako nemilo dohvatio bijaše pometen i u more bačen. Mornari se bezglavo ustrčali, a bila bi, kako se činilo, prava ludost samo i pokušati priskočiti i svladati pomahnitalu gredu. Kosila je zdesna nalijevo, pa opet natrag gotovo u istoj sekundi: bijaše kao da će se sad-na razbiti i rasprsnuti u same cjepotine i treskoline. Nitko ništa ne učini, a uistinu je bilo kao da se ništa i ne moţe poduzeti. Oni s palube pojuriše na

51

Uzda, konop koji jedro drţi prema krmi. - Prev.

kašteo52: i tu stadoše zuriti u deblenjak, kao da su to razjapljene donje čeljusti razbješnjela kita.

Usred te strave i prepasti Queequeg se spretno baci na koljena, otpuzne do ispod deblenjaka, dohvati konop, pričvrsti mu jedan kraj za ogradu, a onda ga zavitla kao laso, te njime zahvati deblenjak što mu je prelijetao nad glavom. Ĉas zatim greda bijaše vezana i sve spašeno. Škuna suskrenu,53 i dok su se mornari ustrčavali po krmi da spuste čamac, Queequeg, svučen do pasa, skoči preko ograde, u dugu luku, kao ţiva duga. Kroz pune tri minute, ili još i dulje, vidjeli su ga kako pliva kao pas, izmahujući svojim dugim rukama ravno i ravnomjernim udarcima, te su od vremena do vremena kroz ledenu pjenu provirivale nabrekle mišice njegovih plećaka. Traţio sam očima onoga drugog, onog junačinu koga je trebalo spasiti, ali ga nisam vidio. Ţutokljunac je potonuo. Queequeg sune okomito iz vode, i časkom kao da se ogledavao, pa kao da je odmah razabrao što je i kako je, zaroni i nestade. Za koji časak eto ga opet na površini: jednom rukom zamahuje, a drugom vuče klonulo tijelo mladićevo. Ĉamac ih brzo stiţe. Jadni onaj ţutokljunac ubrzo se oporavio. Queequega su svi mornari proglasili junačinom i plemenitim čovjekom, a kapetan mu se ispričao. Od tog vremena ja sam se poput školjke prilijepio uz Queequega. Da, da, sve dok jadni Queequeg nije posljednji put i zauvijek zaronio.

Je li ikada postojao čovjek sa tako malo svijesti o samom sebi i o svojoj vrijednosti? On kao da nije pomišljao ni na kakva humanitarna društva koja bi mu morala grudi iskititi ordenjem i medaljama. Traţio je samo vode - slatke vode - da sa sebe spere morsku sol; a kad se oprao i preobukao, pripalio je svoju lulu-sjekiricu, naslonio se o rubnjak i blagim očima pogledao sve oko sebe, kao da je samom sebi govorio: »Taj je svijet pod svim meridijanima kao neka udruga za uzajamnu pomoć. Mi kanibali moramo pomagati tim kršćanima.«

52

Podignuti dio palube na pramcu. - Prev. 53

Suskrenuti - okrenuti uz vjetar i zadušiti dio jedrilja, da se brod zaustavi. - Prev.

14. NANTUCKET Za dalje plovidbe nije se više ništa dogodilo što bi bilo spomena

vrijedno. Poslije lijepe voţnje sretno stigosmo u Nantucket. Nantucket! Uzmite geografsku kartu pa ga potraţite. Pogledajte

samo na kakvu je zabačenu mjestu, kako se smjestio daleko od obale, usamljeniji negoli svjetionik Eddystone. Pogledajte: običan breţuljak, lakat pijeska; sve samo ţal, bez pozadine. Ima tu više pijeska nego što bi svijet mogao potrošiti kad bi dvadeset godina upotrebljavao pijesak umjesto bugačice. Neki će vam domišljani reći da tu i sam korov valja saditi, jer ništa tu ne raste od prirode; kazat će da i stričak treba uvoziti iz Kanade: da tu valja ići preko oceana po vranj, čep ili duţicu da bi se zabrtvila pukotina na kakvoj bačvi ulja; da u Nantucketu poboţno čuvaju i naokolo nose komadiće drveta, kao u Rimu iverje svetog kriţa; da tti ljudi sade otrovne gljive muhare ispred kuća kako bi ljeti imali malo hlada; da vlat trave čini oazu, a tri vlati na dan hoda - preriju; da ţitelji obuvaju posebne cipele kako ne bi propadali u pijesak, kao što Laponci imaju krplje za snijeg; da su tako obuhvaćeni i opkoljeni sa svih strana, tako nesmiljeno na tom otoku opasani oceanom, te se i za same stolce i stolove hvataju sitne školjke, kao što prianjaju o leđni oklop morskih kornjača. No sve te neobičnosti samo pokazuju kako Nantucket nije nikakav Illinois54.

Ĉujte sad divnu priču o tome kako su se crvenokošci nastanili na tom otoku. Evo što legenda kazuje; U davnoj davnini orao strelovito sunuo na obalu Nove Engleske, svojim pandţama zgrabio indijansko dijete te ga odnio. Plačući i naričući gledali su roditelji grabljivicu kako im dijete odnosi preko dalekih voda, dok nije nestala iz vida. Odlučiše da se otisnu preko vode u istom smjeru. Krenuvši u svojim kanuima, poslije pogibeljne plovidbe otkriše otok, a na njemu praznu bjelokosnu škrinjicu - kostur bijednoga malog Indijanca.

Nije dakle nikakvo čudo što su se ti Nantucketanci, rođeni na ţalu, dali na more da sebi hranu priskrbljuju. Isprva su lovili rakove i mekušce u pijesku, a onda, osmjelivši se, počeli su gaziti u vodu i 54

Savezna drţava Illinois, u kojoj je glavni grad Chicago, civiliziran je, gusto naseljen kraj. - Prev.

mreţama loviti skuše; zatim, stekavši iskustva, gurnuše čamce u more, u lov na bakalare; najposlije otisnuše u more velike brodove i dadoše se na istraţivanje beskrajnih oceana, sučući sve nove pojase svoje plovidbe oko kugle zemaljske; zaviriše u Behringov tjesnac, a u svako doba godine i na svim morima navješćivahu vječni rat najmoćnijem ţivom biću koje je nadţivjelo Potop, grdosijskoj nemani, toj Himalaji mora, tome morskom mastodontu koji je oboruţan silnom snagom, ali nije nje svjestan, tako da ti se više valja bojati njegova straha negoli i najsmionijih i najgorih njegovih nasrtaja!

I tako su ti Nantucketanci golaći, (i pustinjaci na moru, spustivši se sa svog mravinjaka na more, kliznuli vodenim dijelom svijeta, osvajajući ocean za occanom, kao da su sami Aleksandri, dijeleći među sobom Atlantik, Pacifik i Indijski ocean, kao što su one tri razbojničke velesile raskomadale Poljsku. Neka Amerika samo pripoji Meksiko Teksasu, neka nagomila Kubu na Kanadu, neka Englezi samo preplave čitavu Indiju, neka svoju zastavu zabodu i na samo sunce - dvije trećine vodenog svijeta ipak pripadaju Nantucketu. Jer more je njegovo, on ga ima i posjeduje, kao što carevi imaju svoja carstva, a drugim je pomorcima samo dopušten prolaz. Trgovački su brodovi samo produljeni mostovi, a ratne lađe - tvrđave što plove, pa i sami gusarski brodovi, premda švrljaju i krstare morem, kao što drumski razbojnici udaraju cestom - samo pljačkaju druge brodove, dijelove kopna kao što su i sami, ne trudeći se da sebi hranu priskrbe iz morskih dubina. Jedino Nantucketanac ţivi na moru i uţiva u njemu; jedino on, da posegnemo za jezikom Biblije, provodi svoj vijek na moru, reţući svojim brodom duboke brazde i pretvarajući more u svoju oranicu. Na moru je on kod kuće, tu obavlja svoj posao i u znoju svoga lica krušac svagdanji smaţe, te ga ni Noin potop ne bi u tome mogao spriječiti, premda je u Kini progutao milijune ljudi. Nantucketanac ţivi na moru, kao što prerijska kokoš ţivi u preriji; krije se on između valova i po njima se uspinje, kao što se lovac na divokoze vere po alpskim vrletima. Godine mu i godine prođu da ni jedanput ne ugleda kopno, te kad najposlije stupi na kraj, njemu je sve kao u nekome drugom svijetu, još čudnije mu je pri duši nego što bi

bilo stanovniku Zemlje da stupi na Mjesečevo tlo. Kao i morski galeb koji, daleko od obale, u smiraje sklapa krila i počiva na valu, tako i Nantucketanac, kad se noć raskrili, izvan dogleda Zemlje, ubire jedra te lijeţe na počinak, dok mu pod samim uzglavljem prolaze jata morţeva i kitova.

15. DAGNJE I BAKALAR Kasno uvečer mala škuna »Moss« kliznu u luku i obori sidro, a

Queequeg i ja iziđosmo na kraj. Toga dana nismo više mogli ništa obaviti doli potraţiti negdje večeru i nočište. Krčmar iz »Kitolovca« preporučio nam je svoga bratića Hozeju Husseya, vlasnika gostionice »Dva lonca«, rekavši nam da je to jedno od najboljih i najurednijih svratišta na svem Nantucketu; osim toga, uvjeravao nas je da je bratić Hozeja, kako ga on nazivaše, nadaleko poznat sa svojih izvrsnih jela od ribe. Ukratko, stavio nam je do znanja kako ne moţemo učiniti ništa bolje nego kušati lonac u »Dva lonca«. Objasnio nam je kako ćemo stići onamo: pramcem ravno dok se desnim bokom ne dohvatimo nekakva ţutog skladišta; vraćati lijevo dok ne doplovimo pred neku bijelu crkvu; nju nam valja ostaviti s lijevog boka i jedriti dok ne stignemo do nekog rta tri zrake nadesno; tu na uglu stati i prvog čovjeka upitati koji je najkraći put u »Dva lonca«. Njegove su nas zakučaste upute smele u početku našeg bordiţanja po ulicama, pogotovu što se Queequegu činilo da nam ono ţuto skladište valja ostaviti lijevo, dok sam ja opet Petera Coffina razumio da će nam ono ostati na desnu ruku. Sve u sve, pošto smo se dosta navrludali po tami i pošto smo od vremena do vremena kucali na vrata mirnih kuća da bismo pitali za put, naposljetku stigosmo do nečega o čemu ne bijaše sumnje što je.

Dva golema drvena lonca, crno obojena, bijahu za duge drške obješena o kriţ nekakva starog jarbola što je bio usađen pred starinskom kapijom. Krak na kriţu bijaše s jedne strane otpiljen, tako da je stari jarbol nalikovao na vješala. Moţda sam u ono vrijeme bio previše osjetljiv za neke dojmove, ali nisam mogao a da na ta vješala ne gledam s nekom neodređenom slutnjom. U vratu sam osjećao neku ukočenost dok sam gledao dvije glavine55 što su ostale - da dvije: jedna za Queequega, a druga za me. U New Bedfordu, prvoj luci na mom kitolovačkom putovanju, natrapao sam na gostionicu kojoj se vlasnik zove Coffin, to jest mrtvački sanduk; u kitolovačkoj crkvici u 55

Glavine - verige koje drţe kriţ ili nastavak na jarbolu. - Prev.

me su sablasno zurile nadgrobne ploče; a sad evo ta vješala, i na kraju dva golema crna lonca! Nije li u ovome potonjem znaku aluzija na pakao?

Trgnuh se iz tih razmatranja kad ugledah ţenu pjegava lica, ţute kose i haljine: stoji ona u veţi gostionice, u tmurnoj rasvjeti crvene svjetiljke što se nad njom njiše; svjetiljka je baš kao bolesno, krvlju podliveno oko, a pod njom ţena sasipa bijes na nekakva čovjeka u tamnocrvenoj vunenoj košulji.

- Tornjaj se! - pišti ţena - ili ću te pljusnuti! - Uđimo, Queequeg - pozvah druga - na pravom smo mjestu: to je

gospođa Hussey56. Tako je i bilo. Hozeja Hussey bijaše nekamo izašao, a gostionicu

ostavio svojoj ţeni, koja bijaše prava osoba za poslove u njoj. Pošto smo joj izrazili ţelju da večeramo i noćimo, gospođa Hussey načas prekide vatru te nas uvede u malu sobu i pokaza nam da sjednemo za stol na kojemu su se još vidjeli ostatci istom završene večere. Okrenu se prema nama i kratko upita:

- Dagnje ili bakalar? - Kakav vam je to bakalar? - priupitah vrlo uljudno. - Dagnje ili bakalar? - ponovi ona odsječno. - Dagnje za večeru? Hladne dagnje? Jeste li to htjeli reći, gospođo

Hussey? - opet ću ja. - Neće li to biti nešto hladna57 večera u ovo zimsko doba, gospođo Hussey?

No kako se njoj ţurilo da nastavi svađu s čovjekom u crvenoj košulji, koji je na to čekao u veţi, i kako je, po svoj prilici, čula samo riječ »dagnje«, gospođa Hussey odjuri do otvorenih vrata što su vodila u kuhinju, te dreknu: »Dagnje za dvojicu!« pa nestade.

- Queequeg, druţe - rekoh - hoće li nam biti dosta te dagnje za večeru?

Iz kuhinje se, međutim, širio slastan miris koji je imao opovrgnuti naše slabe izglede u pogledu večere. A kad se toplo jelo iznijelo na stol, tajna, obavijena mirisnom parom, otkrila se na naše najveće

56

Ime Hussey izgovara se kao i imenica hussy, koja znači: goropadnica, drznica. - Prev. 57

Igra riječima clam (vrsta školjke) i clammy (hladan, vlaţan, ljigav). - Prev.

zadovoljstvo. Oh, čujte me, dragi prijatelji! Ono što je došlo na stol ne bijaše nikakva riblja čorba, nikakav brodet ili paprikaš, nego pravi nantucketanski »lonac« - jelo priređeno od malih sočnih dagnja, jedva većih od lješnjaka, izmiješanih s izdrobljenim mornarskim dvopekom i s komadićima usoljene svinjetine, sitno narezane, a sve dobro zaliveno maslacem i izdašno začinjeno paprom i solju. Kako nam se tek uvećao poslije one zimske voţnje po moru i kako se pred Queequegom našlo njegovo najmilije jelo od ribe, to jest od školjke, a samo jelo bilo je izvanredno, naklopismo se na nj svojski te brzo ispraznismo zdjele. Malo se zavalih u stolici i pomislih na pitanje gospode Hussey; »Dagnje ili bakalar?« i pritom mi dođe na pamet da pokušam mali eksperiment. Stadoh na kuhinjska vrata i zanosno viknuh: »Bakalar!« pa opet sjedoh na svoje mjesto. Poslije nekoliko časaka ponovno se rasprostrije slasna para, ali sada s drugim mirisom, i doskora eto pred nas krasna jela —lonac od bakalara.

I opet se lijepo naklopismo na jelo, i dok smo ţlicama zahvaćali u zdjelu, rekoh u sebi: »Nećemo propasti budemo li pri djelu kao što smo pri jelu.«58

Od svih ribom blagoslovljenih mjesta najodličnije bijahu »Dva lonca«, jer daju točan naziv gostionici: u njoj kuhaju dva lonca — u jednom dagnje, u drugom bakalar. Bakalar i dagnje za doručak, bakalar i dagnje za ručak, bakalar i dagnje za večeru, dok ne počneš opipavati odjeću na sebi da vidiš ne proviruju li gdje riblje kosti. Prostor pred kućom bijaše popločen ljušturama. Gospođa je Hussey nosila ogrlicu od brušenih bakalarskih kraljeţaka, a poslovne knjige Hozeja Husseya bijahu uvezane u finu staru koţu morskih pasa. I mlijeko je ovdje mirisalo na ribu; nisam znao objasniti odakle to, dok jednog jutra, šetajući se obalom i prolazeći pokraj ribarskih čamaca, ne ugledah Hozejinu kravu šarulju gdje se hrani ribljim ostacima i prolazi pijeskom, a na svakoj joj nozi po jedna odsječena bakalarska glava, kao neka obuća, i to bogme dobrano iznošena.

58

U originalu je igra riječi chowder (jelo od ribe sa suhom svinjetinom i povrćem) i chowder-headed people (lud

svijet). - Prev.

Pošto smo povečerali, gospođa nam Hussey dade svjetiljku i uputi nas kako ćemo najkraćim putem doći do postelje. No kad je Queequeg već zakoračio da se prvi uspne uza stube, gospa gazdarica ispruţi ruku i zatraţi od njega da joj preda harpun, jer, reče, ne dopušta da se harpuni nose u sobe.

- A zašto ne? - upitah je. - Ta svaki pravi kitolovac svagda spava sa svojom harpunom uza sel

- Zato što je opasno - prihvati ona. - Odonda kad se mladi Stiggs vratio sa svoga nesretnog putovanja, na kojem je proveo četiri i pol godine, a donio samo tri bačve ulja, pa ga našli mrtva, tu na prvom katu, s harpunom u rebrima, odonda vam ja nijednom gostu ne dopuštam da obnoć drţi pokraj sebe tako opasno oruţje. I zato, gospodine Queequeg (gle, upamtila mu ime), uzet ću vam to ţezlo i čuvati vam ga do jutra. A što ćete, momci, za doručak: dagnje ili bakalar?

- Udrobljeno! - poţurih se ja. - A da bude malo promjene, spremite nam i nešto sušenih sleđeva.

16. KAKO SAM IZABRAO BROD U postelji smo smišljali što nam je sutra činiti. No ja sam se nemilo

začudio i uznemirio kad mi je Queequeg priopćio da se on već svestrano posavjetovao s Yojom - tako se zvalo njegovo malo crno boţanstvo - a Yojo mu je dvaput ili triput ponovio i ustrajno zahtijevao da se okanimo nakane da zajedno pođemo u luku i zajednički izaberemo brod na koji ćemo se ukrcati; mjesto toga, Yojo mu je oštro zapovjedio da ja sam izaberem brod, to više što je Yojo naumio da nam pomogne. Yojo se uostalom već odlučio za jednu jedrenjaču kitaricu, na koju ću ja, Ismael, kao slučajno naići ako se sam uputim onamo; moram smjesta stupiti u sluţbu na tom brodu, zasad bez ikakvih obzira na samog Queequega.

Zaboravio sam napomenuti da je Queequeg u mnogočemu pokazivao najveće povjerenje u ispravnost Yojova mišljenja i u njegove upravo čudesne sposobnosti u pretkazivanju sudbine, pa ga je veoma cijenio kao zaista dobroćudno i valjano boţanstvo, koje uglavnom uvijek ima dobre namjere, samo što ponekad baš i ne uspijeva u njima.

Moram reći, nikako mi se nije milio taj Queequegov ili, prije, Yojin plan da ja izaberem brod. Polagao sam velike nade u Queequegovo pronicavo oko i u njegovu umješnost da pronađe brod za lov na kitove koji će biti najpogodniji da sigurno ponese nas i naše sudbine. No, moji prosvjedi nisu ni najmanje djelovali, i na kraju sam morao pristati. Pripremio sam se stoga i namjerio odlučno i brzo obaviti taj tričavi posao kojega se nisam mogao otresti.

Sutradan ranom zorom oprostih se s Queequegom i ostavih ga zaključana s Yojom u našoj maloj sobi, jer, kako se činilo, toga su dana Queequeg i Yojo imali svoju Korizmu ili Ramazan, veliki post, dan pokore, molitve, što li; nikako nisam mogao saznati što je zapravo bilo, premda sam nekoliko puta pokušao uputiti se u njegovu liturgiju i u njegovih Trideset i devet članaka.59 Ostavih dakle Queequega da

59

Anglikansko Vjerovanje (Credo). - Prev.

posti uza svoju lulu-sjekiricu, i Yoja da se grije na svetoj vatri strugotina, te krenuh put luke.

Poslije duga švrljanja i zapitkivanja saznadoh da se tu nalaze tri broda koji se spremaju na trogodišnje putovanje: »Devil-Dam«, »Tit-Bir« i »Pequod«. Porijeklo nepriličnog naziva »Devil-Dam« (Vraţja strina) nisam dokučio, značenje imena »Tit-Bit« (Poslastica) bijaše očito, a »Pequod« je, kako se valjda još sjećate, ime slavnog indijanskog plemena iz drţave Massachusetts, plemena što je izumrlo, kao što su izumrli i drevni Medijci. Piljio sam u »Devil-Dam«, vrzao se oko broda, pogledom šibao »Tit-Bit« i konačno, uspevši se na palubu »Pequoda«, osvrnuh se malo oko sebe te odlučih: ovo je pravi brod za nas!

Vjerujem da ste svaki u svoje vrijeme vidjeli već svakojake čudne brodove: zdepaste trabakule60, glomazne japanske dţunke61, galeote62 nalik na masleni čabar, i što ti ja znam kakve sve brodine, no dajem vam riječ da još nikad niste vidjeli takvu čudnu, staru karkašu63 kao što je taj neobični, stari »Pequod«. Bio je to brod starog tipa, a sve prije nego velik. Suncem ţeţen, vjetrom šiban, obojen u tajfunima i tišinama sviju oceana, prestarjeli mu korab64 bijaše zamrknuo kao lice francuskoga grenadira koji se borio u Egiptu i Rusiji. Pramac mu obrastao bradinom kao u kakva dostojanstvenog starine. Jarboli mu, polomljeni u oluji negdje blizu japanskih obala, bili obnovljeni i stršili uvis, ukočeni kao Sveta tri kralja Katedrale u Kölnu. Platice stare palube bile izlizane kao kamena ploča u Katedrali u Canterburyju, gdje je Becket65 iskrvario i kamo sada hodočaste romari. A svoj toj starini bijahu dodani neki novi čudesni znaci pustolovnog ţivota kojim je taj brod već pol stoljeća ţivio. Stari kapetan Peleg, koji je duge godine na tom brodu plovio kao drugi časnik dok nije preuzeo zapovjedništvo na nekom drugom od svojih brodova, a sada pomorac

60

Brod s dva jedra bez kriţeva. - Prev. 61

Kitajski jedrenjak sa dva ili tri jarbola bez kriţeva, a jedra su od rogoţine. - Prev. 62

Jedrenjak s dva jarbola bez kriţeva. - prev. 63

Ostarjela, neupotrebljiva brodina, podrtina. - Prev. 64

Trup broda. - Prev. 65

Thomas Becket (1119. - 1170.), nadbiskup od Canterburyja, borio se za papinsku prevast u Engleskoj. Kraljevi

ljudi ubili ga pred oltarom njegove crkve. - Prev.

u mirovini i jedan od glavnih dioničara »Pequoda« - taj je stari Peleg za svoga sluţbovanja kao prvi časnik upotpunjavao i još dalje izgrađivao prvotnu grotesknost broda te ga svega obloţio intarzijama i kojekakvim ukrasima, tako da bi se teško moglo naći išta slično, osim moţda u izrezbarenom štitu i postelji Thorkilla Hakea.66

Taj je brod bio nakinđuren grotuljom od bjelokosnih visuljaka, kao kakav barbarski abesinski car. Sav se pretvorio u trofej. Bijaše to kanibal među brodovima, nakićen kostima pobijenih neprijatelja. Rubnjak mu bio otvoren, bez oplate, nalik na razjapljene kitovske ralje, s uglavljenim oštrim zubima ulješure glavate, da sluţe namjesto klinova o koje su mogli vezivati svoje stare cime i mrline. Ti se konopi nisu omatali oko jadnih drvenih kolotura, nego su glatko klizili i prolazili kroz bocele od kitove kosti. Prezirući uobičajeno kormilarsko kolo sa ţbicama, taj je brod umjesto toga imao rudo od jednog komada, kormilo načinjeno od uske donje čeljusti njegova drevnog neprijatelja. Kormilar, koji za vrijeme oluje kormilari s pomoću toga koštanog ruda, zacijelo osjeća ponos Tatarina koji jednim smjelim trzajem uzda oštro zauzda ţvale svoga konja, te se on baci upropanj, ali stane. Da, plemenit bijaše taj brod, ali ipak pun neke melankolije, neke sjete! No, sve što je plemenito puno je melankolije ...

Kad sam se po pramčanoj palubi ogledavao, traţeći neku mjerodavnu osobu kojoj bih se mogao predstaviti kao kandidat za putovanje, isprva nisam nikog vidio, ali sam zapazio neko čudo od šatora, ili, bolje reći, wigwam, uzdignut ponešto iza glavnog jarbola; činilo se da je samo privremeno razapet dok je brod stajao u luci. Bio je čunjasta oblika, visok deset stopa, načinjen od golemih štapova crne elastične kosti, izvađene iz srednjeg i gornjeg dijela kitove čeljusti. Te su se kosti svojim donjim, debljim krajem, u krugu, upitale o podnice na palubi, i bile povezane, a gore sastavljene u čupu od lepršavih vlakanastih ţila, kao kosa na glavi kakva starog indijanskog poglavice. Trokutni otvor bijaše okrenut prema brodskom pramcu, tako da je onaj iz šatora mogao pogledom obuhvatiti sve ispred sebe.

66

Thorkill Hake, legeendarni kralj i ratnik o kome pripovijeda drevna Ynglingasaga IslanĎanina Snorrija Sturlusona,

- Prev.

U toj čudnoj nastambi nađoh najposlije onog koji je tu, kako se činilo, imao riječ i vlast; sada, u podne, kad je rad na brodu bio obustavljen, odmarao se od tegoba svoga zapovjedništva. Sjedio je na starinskoj hrastovoj stolici kojom su se vijugale čudne rezbarije, a sjedalo joj bilo od iste elastične tvari od koje je i wigwam bio načinjen.

Moţda i nije bilo ništa naročito u izgiedu starijeg čovjeka koga sam tu ugledao: bio je to ţilav i od sunca preplanuo čovjek, kao što su većinom stari pomorci, odjeven u modru mornarsku odjeću, po kvekerskom67 kroju; samo mu oko očiju bijahu protkane mikroskopski sitne vraške, nastale zacijelo za neprestane plovidbe u mnogim burama i olujama, kad su oči netremice usmjerene naprijed, u daljinu. Takve mrštine osobito se ističu kad je pogled mrk.

- Jeste li vi kapetan »Pequoda«? — upitah pristupajući šatorskom ulazu.

- Pa da i jesam kapetan »Pequoda«, što bi ti od njega? — dočeka čovjek.

- Namjeravam se ukrcati. - Namjeravaš, a? Vidim da nisi iz Nantucketa. A jesi li ikad bio na

brodu koji je nastradao? - Nisam, gosparu, nikad. - A o kitolovu ni pojma, je li tako, a? - Tako je, gosparu, ali ne sumnjam da ću ubrzo naučiti. Nekoliko

sam puta plovio na trgovačkim brodovima, pa mislim da... - K vragu trgovački brodovi! Da mi nisi nikad više o njima

zatrabunjao. Polomit ću ti obje hodaljke ispod krme ako samo još jedanput zucneš o tim trgovačkim karkašama! Trgovački brodovi, sve su to rutine i putine! Ĉini se da ti se grudi nadimaju od puste gordosti što si sluţio na tim karampanama, a? Ali, čovječe, što te spopalo te si odjednom toliko navro da ideš na kitaricu? Malo je to sumnjivo, a? Da nisi opljačkao svoga kapetana, a? Kad brod na more, a ti onda kolji svoje časnike, a?

67

Quakeri (engl. plašljivci ili drhtavci), isprva podrugljivo ime sekte koju je u 17. st. osnovao Fox u Engleskoj, a

koja se poslije proširila i po Sjev. Americi. Izvor vjere je »unutrašnje svjetlo«. Poput katolika, i kvekeri vjeruju u

mnoge dogme. Odbijaju sluţiti vojsku. Danas ih ţivi u SAD-u oko 150.000. - Prev.

Uvjeravao sam ga kako na meni nema takve krivnje. Vidio sam kako se ispod svih tih insinuacija, kazanih napol u šali, krije pomorac junačina, kvekerski otočanin s Nantucketa, sa svim svojim predrasudama i okorjelim nepovjerenjem prema svakom strancu koji nije došao s rta Coda ili Vineyarda.68

- Ali koji te đavo tjera u lov na kirovc? To hoću da znam prije nego što i pomislim na to da te primim na svoj brod!

- Ono, kako da kaţem, gosparu, htio bih upoznati lov na kitove. A htio bih se i svijeta nagledati.

- Htio bi vidjeti lov na kitove, a? A jesi ii ti već vidio kapetana Ahaba?

- A tko je kapetan Ahab, gosparu? - Da, da, znao sam da nisi. Kapetan Ahab kapetan je ovog broda! - Onda sam se prevario. Mislio sam da razgovaram sa samim

kapetanom. - Ti, mladiću, razgovaraš sada s kapetanom Pelegom, da, s

kapetanom Pelegom, mladiću! Ja i kapetan Bildad opremamo brod i opskrbljujemo ga svime što je potrebno, pa i posadom. Mi smo suvlasnici i agenti. Ali, što ono htjedoh reći - da, da, ako dakle ţeliš znati što je lov na kitove, kako veliš, reći ću ti nešto, pa se moţeš još predomisliti i uhvatiti maglu. Bacide pogled na kapetana Ahaba, mladiću, pa ćeš vidjeti da ima samo jednu nogu.

- A što vi to, gosparu? Je li drugu izgubio u borbi s kitom? - Izgubio, ha, ha! E, mladiću, amo te, bliţe k meni: oderala,

poţderala, saţvakala i smljaskala mu nogu najstrašnija i naglavatija kitina koja je ikad nasrnula na čamac! Ah, ah!

Bio sam nemalo zbunjen prolomom njegove bučne rječitosti, a kosnuo me se i bol što se izvijao iz njegova posljednjeg uzvika, ali rekoh što sam mogao mirnije:

- Sve to što vi govorite, gosparu, zacijelo je ţiva istina, ali kako sam mogao znati da je taj izvjesni kit bio strašniji i neobičniji od ostalih

68

Cape Cod - rt na poluotoku Massachusettsu, na obali Atlantika; Martha's Vineyard, otočić kraj Nantucketa; i jedno

i drugo mjesto opkoljeno morem. - Prev.

kitova, premda bih, da kaţem istinu, mogao to zaključiti već po samoj toj nesreći.

- Slušajde, momče, tvojj su pluća još njeţna, mekana, a glas ti nije kakav je u morskog vuka. Je li baš istina da si već prije bio na moru? Jesi li siguran?

- Gosparu — rekoh — mislim da sam već kazao kako sam četiri puta plovio na trgovač ...

- Zaveţi i pamti što ti rekoh: neću ni da mi pisneš o tim svojim trgovačkim brodovima! Deder da se razumijemo. Natuknuo sam ti što je lov na kitove, pa mi sad reci: imaš li još volje da postaneš kitolovac?

- Imam, gosparu. - Pa dobro, ali jesi li ti onaj pravi koji će svoj harpun sjuriti u grlo

ţivom kitu i odmah skoknuti za njim? Odgovaraj, brzo! - Jesam, gosparu, ako baš mora tako biti, ali ne od pustog

razmetanja, i ne vjerujem da bi to tko mogao od mene traţiti. - E, i ta ti valja! No ti nisi htio poći samo u lov na kitove, pa da na

svojoj koţi osjetiš što je to kitolov, nego si naumio da se i svijeta nagledaš. Nisi li tako rekao? Nešto sam tako čuo. Pa dobro, stupi dva-tri koraka naprijed i s pramca pogledaj ravno preda se, a onda se vrati da mi kaţeš što si vidio.

Trenutak sam stajao na mjestu, u čudu s tog traţenja; nisam pravo znao bih li to shvatio ozbiljno ili kao šalu. No kad mi se pogled sukobi s okom kapetana Pelega, koje je lukavo i mrko ţmirilo u me, trgnem se da izvršim što je od mene traţio.

Idući naprijed i gledajući preko pramca, primijetim kako se usidreni brod ziba na valovima plime i kako je okrenut prema otvorenome moru. Pogled je pucao unedogled, ali je obzorje bilo nevjerojatno pusto i sumorno, bez i najmanje promjene.

- No, kako glasi izvještaj? - upita Peleg kad sam se vratio. - Što si vidio?

- Nije baš mnogo - odgovorim - sve sama voda, bezgraničan horizont, i mislim da je okrenulo na oluju.

- E, pa što ti onda misliš kad veliš da bi htio »vidjeti malo svijeta«? Misliš li da ćeš obilaskom oko Cape Horna vidjeti nešto više nego sada? Vidjet ćeš baš toliko, i ništa više.

Malo sam se lecnuo, no htio sam ići u lov na kitove, a kad sam već naumio, onda idem! »Pequod« je bio sjajan brodić, i boljeg moţda i nema. I to sam i Pelegu rekao. Kad vidje gdje sam tako odlučan, izjavi da je spreman primiti me na brod.

- Moţeš odmah i potpisati isprave — nastavi on. — Hajd’ sa mnom.

I rekavši to, pođe niza stube u kabinu. Tu je na gredi krmenici sjedio čovjek koji se meni pričinjao kao

najneobičnije stvorenje koje sam ikad vidio. Pokazalo se da je to kapetan Bildad, koji je, uz kapetana Pelega, bio jedan od glavnih dioničara toga broda. Ostale dionice, kako to često biva u tim lukama, nalazile se u rukama mnoštva starih uţitnika: udovici, siročadi i posluţitelja, od kojih su jedni posjedovali dionica u vrijednosti jednoga brodskog balvana, drugi u vrijednosti jedne palubne daske, a treći u vrijednosti dva-tri brodska čavla. Nantucketanci ulaţu svoj novac u jedrenjače-kitarice, baš kao što vi svoj ulaţete u solidne drţavne papire koji donose dobre kamate.

Treba znati da je Bildad. baš kao i Peleg i mnogi drugi Nantucketanci, bio kveker, jer su se pripadnici te sekte prvi naselili na tom otoku i sve do današnjeg dana uglavnom sačuvali u neobičnoj mjeri kvekerske osobine, preinačivši ih samo prema novim prilikama i potrebama, često na neobičan i protuslovan način. I tako su neki od njih najvatreniji i najokrutniji pomorci i kitolovci. To su borbeni kvekeri, koji ţude za osvetom.

Ima među njima ljudi koji, kršteni biblijskim imenima - osobito raširen običaj na tom otoku - a još od djetinjstva priučeni na svečani i dramatični »ti« iz kvekerskoga govora, u svome daljem ţivotu, punu najsmjelijih i najopasnijih pustolovina, spomenutim osobinama, koje se nikad nisu izgubile, dodaju još mnoge značajke i obiljeţja neustrašivosti, koji ne bi bili nedostojni kakva skandinavskog pomorskog kralja ili kakva poganskoga rimskog pjesnika. Pa kad se

takve karakterne osobine sjedine s osobitom pameću i odvaţnim srcem u jednom čovjeku, koji se u tišini dugih noćnih straţa na palubi, u dalekim vodama i pod zvijeţđem neviđenim u našim sjevernim krajevima, obiknuo da misli neovisno i protiv svih tradicija, primajući svu milinu i svu divljinu prirode izravno i nepomućeno - onda je takav čovjek, osim ako se ne dogodi kakva slučajna pomoć, upućen da nauči poseban jezik, hrabar i nervozno uzvišen. Takav čovjek bit će jedan na popisu u svoj naciji, bit će robustna starinska pojava, kao stvorena za uzvišene tragedije. Njegov se lik, promatran dramatički, neće nimalo umanjiti ako su takvu čovjeku, od rođenja ili uslijed nekih kasnijih okolnosti, u dnu duše izvjesne osobine koje se čine kao nešto uporno i napol bolesno. Jer izvjesna je morbidnost svojstvena svim velikim tragičnim karakterima. O, vjerujte mi, svi vi poletni i častoljubivi mladići: svaka smrtna veličina samo je bolest i ništa drugo. No, zasad nam se još nije baviti takvim čovjekom, nego sasvim drukčijim, čovjekom koji je doduše neobičan, ali je ta neobičnost opet proizišla iz neke druge kvekerske faze, koju su izmijenile individualne prilike.

Poput kapetana Pelega, bio je i kapetan Bildad imućan kitolovac koji se povukao u mirovinu. No, protivno kapetanu Pelegu, koji je za takozvane ozbiljne stvari mario baš koliko i za lanjski snijeg, nazivajući ih glupostima, kapetan Bildad ne samo što je bio odgojen po načelima najstroţe kvekerske sekte u Nantucketu, nego ni sav njegov dalji pomorski ţivot, ni sve nage ljepotice što ih je vidio po otocima oko Cape Horna, ne mogahu ga ganuti; nije se ni najmanje promijenio, ostao je okorjeli kveker. Pa ipak, unatoč svoj toj neslomljivosti, taj dični kapetan nije bio u svemu dosljedan. Iako mu je njegova savjest branila da s oruţjem u ruci brani svoju zemlju od napadača, sam je u isto vrijeme bezobzirno harao po Atlantiku i Pacifiku, i premda je bio zakleti neprijatelj svakog prolijevanja ljudske krvi, on je, odjeven u svoj uski haljetak, na tone prolijevao krv levijatana. Ne znam kako se bogobojazni Bildad, u predvečerje svog ţivota, sjećajući se svega toga, mogao pomiriti sa svojom savjesti, no bijaše kao da ga sve to nije baš mnogo mučilo; on je po svoj prilici već

poodavno došao do razboritog i mudrog zaključka da je religija jedno, a ţivot drugo. Svijet plaća dividende. Od malog kamarota69 u pohabanom surom kaputiću postao je harpunar sa širokim, u struk krojenim prslukom; odatle se uspeo do predvodnika čamca, zatim do prvog boţmana70, do kapetana i najposlije do principala71. Bildad je, kako sam prije napomenuo, završio svoju pustolovnu karijeru povukavši se iz poslovnog ţivota, u lijepoj starosti od šezdeset godina; to malo dana što mu je preostalo htio je provesti u miru, ţiveći od svojih zasluţenih prihoda.

Ţaliboţe, moram reći da su Bildada smatrali nepopravljivim starim škrtcem, koji je, dok je još plovio, bio tvrd i nesmiljen poslodavac. U Nantucketu sam saznao ponešto neobičnu pripovijest kako su ljude njegove posade, kad je zapovijedao na staroj kitarici »Categut«, po povratku s putovanja gotovo sve redom morali otpremiti u bolnicu, jer su svi bili iscrpljeni i iznemogli. Za poboţnika, i to još kvekerskog, uistinu je bio u najmanju ruku čovjek tvrda srca. Njegovi su ljudi govorili da ih on doduše nije grdio psovkama ni kletvama, ali ih je uvijek znao zahvatiti neobično teškom i krutom rabotom. Kad je Bildad bio prvi boţman, znao vas je tako pogledati svojim sivim pronicavim očima te biste ma što dohvatili, bat ili uţarsku klupu72, pa se uzvrckali i kao ludi počeli raditi, samo da nešto radite. Nemarnosti i dangube kod njega nije bilo. On sam bijaše utjelovljenje čovjeka koristoljupca. Na njemu, onako koštunjavu i presmičavu, nije bilo ni trunke suvišna mesa ni suvišne brade, tek nekoliko kovrčavih dlačica, nalik na iznošen pust njegova šešira sa širokim spuštenim obodom.

Eto, tako je izgledala osoba koju sam ugledao kako sjedi na krmenici kad sam za kapetanom Pelegom sišao u kabinu. Prostor između jedne i druge palube bio je skučen, i tu vam je sjedio stari Bildad, ravan kao štrklja; uvijek je sjedio uspravno, ne naslanjujući se, da čuva skute svoga kaputa. Klopavi šešir leţao je pred njim na stolu; noge je ukočeno prebacio jednu preko druge, a sivi mu je kaput bio do

69

Pomoćnik kamerijera (konobara). - Prev. 70

Boţman, podčasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom. - Prev. 71

Principal, brodovlasnik. - Prev. 72

Uţarski alat; kroz uţljebine klupe teče ovojnica, a sluţi za lakše ovijanje konopa. - Prev.

grla zakopčan; na nosu mu bile nataknute naočari, i kao da se sav zadubio u čitanje neke knjiţurine.

- Bildade! - klikne kapetan Peleg. - Ti opet po starom, a? Proučavaš tu svoju Bibliju već trideset godina, siguran sam. Dokle si već došao?

Bildad, kao da se već privikao nabezboţni govor svoga starog druga, ne osvrnu se na tu nepristojnost, nego polagano diţe glavu pa, vidjevši mene, upitno pogleda u Pelega.

- Kaţe da je pravi čovjek za nas - reče Peleg. - Hoće da se ukrca na naš brod.

- Hoće? - na to će Bildad šupljim glasom, okrećući se prema meni. - Hoće! — ponovim ja nesvjesno; toliko je na mene djelovalo

njegovo kvekersrvo. - Što ti se čini, Bildade? - upita Peleg. - Moţe - odvrati Bildad, te me još jedanput ošine svojim pogledom,

pa nastavi glasno čitati svoje sveto štivo. Meni se činilo da je to najveći stari kvekerski osobenjak koga sam

ikad u ţivotu vidio, utoliko više što je Peleg, njegov prijatelj i drug iz starih dana, bio onakva halabura. Nisam, međutim, ništa rekao, i samo sam se oštro ogledavao. Peleg sad izvuče pretinac, izvadi brodske knjige, privuče tintu i pero bliţe k sebi i sjedne za mali stolić. Pomislim da je već krajnje vrijeme da budem načistu o uvjetima pod kojima bih pristao sluţiti. Već sam bio upućen da kitolovci ne primaju stalne plaće, nego da svi mornari, pa i sam kapetan, dobivaju izvjesne udjele od čiste dobiti, zvane »česti«, i da se visina tih »česti« određuje prema vaţnosti i odgovornosti posla što ga tko na brodu obavlja. Isto mi je tako bilo jasno da će meni, kao početniku u tom poslu, dodijeliti prilično neznatnu »čest«; no, kako sam već prije plovio te znao kormilariti, načiniti upletku73 i sve ostalo, ja po svemu onom što sam čuo, nisam nimalo sumnjao da će mi pripasti dvjesta sedamdeset i peta »čest«, odnosno 275. dio od čiste dobiti s te plovidbe, kakva god ta dobit bila. Pa iako je 275- »čest« bila ono što kitolovci zovu »čestica«, ipak je bila više nego ništa; ako bi nas sreća posluţila na putovanju, moglo bi to biti gotovo toliko da bi mi nadoknadilo trošak

73

Mornarsko upletanje konopa. - Prev.

za odjeću, a da i ne govorimo o hrani, za koju u tom slučaju ne bih morao platiti ni prebijene pare.

Zacijelo ćete pomisliti: jadan je to i čemeran način da nagomilaš neko kneţevsko blago! I zaista je jadan. No ja nisam od onih kojima je do zgrtanja novca: neka mi daju samo stan i hranu, pa ću učiniti zâtku74 svakoj morini i vjetrušini. Smatrao sam, uostalom, da je 275. »čest« primjeren dio koji me ide, a ne bih se nimalo čudio kad bi mi ponudili 200. dio, jer sam bio momak čvrst i plećat.

Ali evo zašto sam pomalo sumnjao u to da će mi dodijeliti primjerenu »čest« za moj trud: ja sam već na kopnu ponešto čuo o kapetanu Pelegu i o njegovu starom i čudnom drugu Bildadu: kako su oni glavni vlasnici »Pequoda«, pa kako su stoga drugi, mali i raspršeni dioničari prepustili sve vođenje poslova i svu upravu brodom njima dvojici. A posigurno sam znao da stari škrtac Bildad ima odlučnu riječ kad je posrijedi primanje ljudi na brod; pogotovu sam se u to uvjerio kad sam ga vidio na »Pequodu« kao da je kod kuće, našao ga gdje u kabini čita Bibliju, udobno smješten, kao da je kraj domaćeg ognjišta. I dok se Peleg mučio da noţićem zareţe pero, stari Bildad, koji je usto bio tako vaţna osoba u tom poslu, na moje najveće čudo nije uopće za nas mario, te je mirno i dalje gunđao, čitajući iz svoje knjiţurine prigušenim glasom: »I ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i hrđa ...«

- Onda, kapetane Bildade — prekine ga Peleg — što veliš, koliko da damo tom mladiću?

- Ti ćeš to najbolje znati - začu se odgovor kao iz groba - sedamsto sedamdeset i sedma čest valjda neće biti previše, je li tako? - I nastavi čitati: »Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni hrđa ne izgriza. Jer gdje ti je blago ...«

Da, blago, dabome, pomislih ja, i još kakvo! sedamsto sedamdeset i sedma čest! Hej, stari Bildade, zacijelo nisi za to da na ovom svijetu prikupim mnogo česti što ih moljci i brda uništavaju, jer »čest« koju ti meni nudiš, uistinu je prava »čestica«, pa iako bi veličina brojke u prvi mah mogla čovjeka neupućena u te račune zavesti u bludnju - ako

74

Izazvati na mejdan. - Prev.

samo malo promisli pa se sjeti da je to razlomak, onda će se najposlije ipak uvjeriti da je sedamsto sedamdeset i sedmi dio jednoga groša kudikamo manje od sedamsto sedamdeset i sedam zlatnika. Eto, to sam tada pomislio.

- Oči ti ispale, Bildade! - usklikne Peieg. - Valjda ne misliš podvaliti ovom mladiću! Treba mu više dati!

- Sedamsto sedamdeset i sedmu čest - ponovi Bildad, i ni okom da bi trepnuo. I nastavi svoje mumljanje: » ...Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce«.

- Uzet ću ga i dat mu tristoti dio - reče Peleg. - Jesi li čuo, Bildade? Tristoti dio, velim!

Bildad odloţi svoju knjigu, svečano se okrenu k njemu i reče: - Kapetane Peleg, plemenito je srce u tebe, ali imaj na umu duţnosti prema ostalim vlasnicima ovog broda, prema mnogobrojnoj siročadi i premnogim udovicama, jer ako ovom mladiću dodijelimo njegov dio odveć podašnom rukom, kruh svagdanji otkidamo od usta spomenutih udovica i nejačadi. Sedamsto sedamdeset i sedmu čest, kapetane!

- Bildade! - rikne Peleg, skoči i ustrča se po kabini. - Strijela te nebeska smjerila, kapetane Bildade! Da sam ikad poslušao tvoj savjet u tim poslovima, imao bih već odavna savjest tako teško opterećenu sovrnjom75 grijeha te bih s njom potopio i najveću brodinu koja je ikad oplovila Cape Horn!

- Kapetane Peleg - nato će Bildad mirnim i ustaljenim glasom - ne znam gazi li savjest tvoja deset palaca ili šezdeset stopa duboko, ali kako si još okorio grešnik, strah mi ljuti dušu obuzima da je dno savjesti tvoje prolomljeno, te će potonuti, a tebe, kapetane Peleg, sa sobom povući u ponor, u oganj vječni.

- U ponor! U oganj vječni! Pa ti me vrijeđaš! Vrijeđaš me tako da se više ne moţe podnijeti! Bezočnost je najveća kad nekom govoriš da mu je dan kurs76 put pakla! Sto mu gromova! Recider još jedanput to što reče, da mi dušu iščupaš, ali ja ću, da, ja ću progutati ţiva jarca s 75

Sovrnja ili savurna (od tal.zavorra) - gruţa, teret, pritega, balast (od kamenja ili pijeska) što se stavlja na dno

broda, da ne bude prazan, da se ne prevrne. - Prev. 76

Smjer kojim plovi brod. - Prev.

koţom i rogovima! Van iz kamare, odurni licemjeru, izrode mrcinski! Krmu da ti vidim! Putuj!

I tako, grmeći jurmi na Bildada, ali mu ovaj izmaknu u toj zadjevici brzo i vješto kao jegulja.

Preneraţen tim lomom između dvojice glavnih i odgovornih vlasnika broda, već napol u nakani da se povučem s broda što je pod tako čudnim vlasnišrvom i zapovjedništvom, odstupih s vrata, da van pustim Bildada, koji će sigurno navrat-nanos prema izlazu, u strahu od Pelega i njegova gnjeva. No, na moje najveće čudo, on ponovno sjede na gredu, sasvim mirno, ne pokazujući ni po čemu namjeru da se povuče. On kao da je već bio obiknuo na takvo vladanje okorjelog grešnika Pelega. Peleg je, međutim, iskalivši svoj bijes, također sjeo za stol, krotak kao janje, i samo je još malo podrhtavao, kao da je još nervozan.

- Hu! - othukne najposlije - čini se da se bura podušila pod vjetar. Bildade, nekoć si tako fino umio naoštriti koplje, ded mi zašilji pero, hoćeš li? Moja bi keba već morala pod brus. Aha, evo ga, u redu, Bildade! Ovamo se, mladiću: ne reče li da se zoveš Ismael? Dakle, tristota čest.

- Kapetane Peleg - rekoh - imam prijatelja koji također ţeli na brod. Da ga dovedem sutra?

- Zna se - odvrati Peleg - dovedi ga samo, da vidimo kakav je. - A koju čest traţi? - progunđa Bildad, diţući pogled s knjige u koju

se opet zadubio. - O, to neka ne bude tvoja briga, Bildade - na to će Peleg. - Je li već

lovio kitove? - upita okrenuvši se k meni. - Ubio je on više kitova nego što ja mogu nabrojiti, kapetane Peleg. - A ti ga onda dovedi. Potpisavši kontrat, odoli, duboko uvjeren da sam toga jutra obavio

dobar posao te da je »Pequod« onaj brod što ga je Yojo odabrao da Queequega i mene ponese oko Rta.

No nisam daleko odmakao kadli se sjetih da se kapetan broda s kojim sam imao ploviti nije ni pojavio. Događa se, međutim, vrlo često da se jedrenjače-kitarice opreme do posljednjeg klina te se sva posada

ukrca, pa da tek onda dolazi kapetan na brod, da preuzme zapovjedništvo, jer su ta putovanja ponekad vrlo duga, a razmaci za boravak u domaćoj luci tako kratki te se kapetan, ako ima obitelj, ili kakav sličan interes, ne miješa mnogo u poslove oko broda, privezana uz kraj, nego ih prepušta brodovlasnicima, te oni vode brigu o brodu dok sve ne bude spremno za polazak, Pa ipak, nije na odmet da baciš pogled na svoga budućeg zapovjednika prije nego što se neopozivo predaš u njegove ruke. Vratih se stoga kapetanu Pelegu, te ga upitah gdje bih mogao naći kapetana Ahaba.

- A što će ti kapetan Ahab? Sve je u najboljem redu, i ti si primljen na brod!

- Znam, znam, ali eto, volio bih ga vidjeti. - Mislim da sada neće biti moguće. Ne znam pravo što je s njime:

zatvori se u kuću, kao da je bolestan, a ipak se na njem ne vidi ništa od bolesti. I zaista nije bolestan, ali nije baš ni zdrav. Jedno je sigurno, ni mene ne ţeli uvijek vidjeti, pa mislim da ni tebe ne ţeli. Ĉudan ti je svat taj kapetan Ahab, tako barem neki misle, ali je duša od čovjeka. Ništa se ne boj, zavoljet ćeš ti njega! Plemenit je to čovjek, nije poboţan, a nalik je na kakva Boga, taj kapetan Ahab! Ne govori mnogo, ali kad mu poteče riječ, imaš što i čuti. Velim ti, Ahab je neobičan čovjek. Bio je on po koledţima i među kanibalima; nagledao se on većih čuda nego što su valovi i morske dubine; svojim se vatrenim kopljem dţilitao na strašnijeg i neobičnijeg neprijatelja nego što su kitovi. Eh, njegovo koplje! Na svem ga otoku nema oštrijeg i sigurnijeg! Nije to ni kapetan Bildad ni kapetan Peleg: to ti je Ahab, mladiću, a u starini je Ahab, kako znaš, bio okrunjen kralj!

- I vrlo zao kralj! A kad je taj zli kralj bio ubijen, nisu li mu psi krv lizali?77

- Ovamo te bliţe k meni - reče Peleg, a u očima mu zaiskri izraz od kojeg se gotovo uplaših. - Slušaj, momče, da nisi nikad izustio te riječi na palubi »Pequoda«! I ni na kojem mjestu! Kapetan Ahab nije sam sebi nadjenuo to ime. Bješe to ludi hir njegove majke udovice, što je svijetom promijenila kad je njemu bilo svega godina dana. A ona je

77

Stari zavjet, Prva knjiga o kraljevima, XXI, 19. - Prev.

stara Indijanka Tisrig u Gayheadu rekla da je u tom imenu neko proročansko značenje. Moţda će ti to isto reći i druga benetala. Ţelim te opomenuti. Sve je to pusta lagarija. Znam ja dobro kapetana Ahaba! Prije mnogo godina plovio sam s njim kao prvi njegov boţman: znam ja kakav je; dobar je to čovjek; nije ti on neki poboţnjak kao Bildad, nego valjan čovjek, što psuje pomalo kao i ja, samo što on više vrijedi. Jest, znam da nikad nije bio odveć veseo, a pri posljednjem putovanju kući bješe neko vrijeme kao da nije onaj isti, ali kako i ne bi kad je ostao bez noge, a rana ga pekla. Znam i to da je sve od časa kad mu je pri posljednjem putovanju ona prokleta ulješura odgrizla nogu, postao nekako sjetan, očajno sjetan, i divlji ponekad: no sve će to proći. I da ti jedanput zauvijek rečem, mladiću: bolje je ploviti s valjanim kapetanom u koga je mrko lice negoli s lošim koji se smije. A sada zbogom, mladiću, i ne sudi krivo o kapetanu Ahabu samo zato što mu se dogodilo da nosi ruţno ime. Osim toga, mladiću, ima ti on ţenu - oţenio se prije dva putovanja - lijepu i dobru djevojku, koja se pomirila sa sudbinom. I pomisli: s tom divnom, mladom ţenom ima starina dijete, i zato ne vjeruj da je Ahabova nesreća beznadna! Ne, ne, mladiću! Koliko god bio pogođen, Ahab je sačuvao ono ljudsko u sebi!

Dok sam odlazio, u glavi mi se misli rojile: to što sam slučajno saznao o kapetanu Ahabu, ispunjalo me nekim nejasnim saţaljenjem prema njemu. U to sam vrijeme prema njemu osjećao simpatiju, i nekako mi ga bilo ţao, ni sam ne znam zašto, osim ako nije zbog okrutnog i zlog gubitka što ga bijaše pogodio. I ja sam prema njemu osjećao čudno neko strahopoštovanje, duboko i neopisivo. Ne znam što bijaše, ali sam tako osjećao, i to me nije od njega odvraćalo, iako sam postajao nekako nestrpljiv zbog tajnovitosti što je okruţivala tog čovjeka, koga sam onda jedva i poznavao. No moje misli malo-po-malo krenuše drugim smjerom, tako te je turobnog Ahaba za to vrijeme nestalo iz moje glave.

17. QUEEQUEGOV RAMAZAN Kako Queequegov Ramazan, post ili pokora imaše trajati cio dan,

odlučio sam ostaviti ga na miru sve do večeri, jer duboko poštujem svačije vjerske duţnosti, ma kako smiješne bile, te ne bih imao srca narugati se ni bratovštini mrava koja bi oboţavala kakvu gljivu ludaru, ili smijati se onim drugim stvorenjima koja se u stanovitim krajevima naše zemlje s nekom ropskom usluţnošću, besprimjernom na drugim planetima, klanjaju pred poprsjem kakva pokojnog zemljoposjednika, a samo zato što je nagomilao imanja koja se još drţe i daju u zakup u njegovo ime.

Mislim da bismo mi, dobri kršćani prezbiterijanci, morali u tim stvarima biti dobrotvorni i milostivi i ne smatrati sebe tako neizmjerno nadmoćnim prema ostalim smrtnicima, poganima ili ma kojim drugim ljudima, zbog njihovih ludih pojmova u tom pogledu. Tu vam je, na primjer, Queequeg, koji o Yoji i Ramazanu zacijelo ima najapsurdnije pojmove - ali što onda? Mislim da je Queequeg znao što radi. Izgledao je zadovoljan, pa nek mu bude. Sve rasprave s njim ne bi imale nikakva uspjeha, i zato - pustimo ga s mirom, kako rekoh. A nama svima - prezbiterijancima kao i poganima - neka nebo bude milostivo, jer nas je sve ludost pomalo zaglavila, te bi nam se valjalo urazumiti.

Predvečer, kad sam mislio da je zacijelo završio svoje vjerske čine i obrede, pođem u sobu i pokucam na vrata, ali odgovora nema. Pokušam ih otvoriti, no bila su iznutra zabravljena.

- Queequeg! - ja ću tihim glasom kroz ključanicu. Tišina. - Ej, Queequeg, zašto ne odgovaraš? Ja sam, Ismael!

Tišina kao prije. Počeh se uznemirivati. Ta imao je toliko vremena. Da ga nije udarila kap? Zavirih kroz ključanicu, no kako su vrata vodila u prazan kut sobe, pogled kroz rupicu nije ništa otkrivao; mogao sam vidjeti samo noge kreveta, dio zida, i ništa više. Začudio sam se kad sam vidio prislonjen uza zid drveni drţak Queequegova harpuna, koji mu gazdarica bijaše sinoć oduzela prije nego što smo se uspeli u sobu. Ĉudno, pomislih, no kako tamo stoji njegov harpun, a

on gotovo nikada bez njega ne izlazi iz kuće, zacijelo je i on u sobi, o tome ne moţe biti nikakve sumnje.

- Queequeg! Queequeg! - Sve tiho. Očito se nešto dogodilo. Udarila ga kap! Pokušah silom otvoriti vrata, ali su čvrsto odolijevala. Sjurivši niza stube, priopćih svoju bojazan prvoj osobi koju sam susreo - sobarici.

- Eto, eto! - zakriča ona. - Već sam mislila da se nešto moralo dogoditi. Poslije doručka pošla sam gore da spremim postelju, no vrata su bila zaključana, i ni šušnja da čuješ. I sve odonda mrtva tišina. No, mislila sam da ste obojica otišli, te u sobi, za bolju sigurnost, zaključali svoje stvari. Ovamo, gospo gazdarice! Zločin! Gospođo Hussey! Udarila ga kap! - i sve tako vičući odjuri prema kuhinji, a ja za njom.

Odmah se pojavi gospoda Hussey, s lončićem gorušice u jednoj, a bocom octa u drugoj ruci: dotrča iz kuhinje gdje je dotle punila gostarice i usto grdila svoga malog crnog pomoćnika.

- U drvarnicu! — kriknuh. - Gdje je drvarnica? Potrčite, zaboga, i donesite nešto da razbijem vrata; sjekiru, brzo sjekiru! Udarila ga kap, kad vam kaţem! — i već sam bez svake svrhe i potrebe opet jurio gore praznih ruku, kad mi gospođa Hussey prepriječi put sa svojini lončićem muštarde, sa svojom bocom i sa svim octom svoga nacerenog lica.

- Što vam je, mladiću? - Brţe po sjekiru! Za pet rana Boţjih, neka smjesta netko od vas

otrči po liječnika, a ja ću dotle razvaliti vrata! - Slušajte! - na to će gazdarica, te brzo ostavi bocu da oslobodi

jednu ruku. - Slušajte! Mislite li vi to razvaliti jedna od mojih vrata? - i pri tim me riječima zgrabi za ruku. - Što vam je? Što je s vama, mornaru?

Što sam mogao mirnije, ali i što hitrije, razjasnih joj što je posrijedi. Nesvjesno klopkajući bočicom octa po nosu, časak je razmišljala, a onda uskliknu:

- Ne, nisam ga vidjela otkako sam ga ovdje stavila - te otrča do malog spremišta pod stubama. Virnu unutra, brzo se vrati te mi reče

da je Queequegov harpun nestao. - Ubio se! - poče vikati. - Opet nesreća kao onda sa Sciggsom, i opet ode jedan pokrivač, Bog se smilovao njegovoj majci, to će mi upropastiti kuću! Ima li jadni mladić sestru? Gdje je ta djevojka? Hej, Betty, otrči do pismoslikara Snarlesa i reci mu neka mi odmah islika ploču s natpisom: »Samoubojstvo zabranjeno; ne smije se pušiti u dvorani!« To znači ubiti dvije muhe jednim udarcem! Ubiti? Neka se Višnji smiluje njegovoj duši! Kakva je to buka? Ej, mladiću, počekajte malo!

I potekavš: za mnom, uhvati me kad sam ponovno navalio da silom otvorim vrata.

- Ne dopuštam! Ne dam da mi kuću razvaljujete. Idite po bravara, tu je jedan milju odavde. Ali, čekajte! - I segnu rukom u dţep: - Evo ključa kojim ćemo moţda otvoriti! Da vidimo! - I u tom okrenu ključ u bravi, ali nuto muke; Queequeg iznutra još i zasun povukao, te od ključa ne bijaše koristi.

- Valja mi silom otvoriti - opet ću ja, te uzmaknem malo nazad, da bih se bacio na vrata, kadno me krčmarica opet zadrţa, kazujući kako ne dopušta da joj kuću razvaljujem. No ja se otrgoh i onda svom teţinom - tres! - po vratima.

Uz zaglušnu buku vrata se otvoriše, a kvaka tako ţestoko udari o zid te je ţbuka prsnula sve do stropa. Kad ja unutra, imadoh što i vidjeti: sjedi Queequeg nasred sobe, miran i sabran: podvio noge poda se, a Yoju drţi navrh glave. Ne gleda ni lijevo ni desno, ukipio se kao da je od kamena i gotovo ne pokazuje znaka ţivota.

- Queequeg - rekoh prilazeći k njemu. - Queequeg, što je s tobom? - Ta nije valjda cio dan tako proveo? - u čudu će gazdarica. No ma što mi govorili, on ni slova, te sam gotovo osjetio volju da

ga gurnem, eda bih ga kako trgnuo; bijaše ga strašno vidjeti u onome ukočenom i neprirodnom poloţaju, pogotovu gdje je po svoj prilici onako sjedio kakvih osam ili deset sati, i to bez ikakva jela.

- Gospodo Hussey - rekoh - svakako je ţiv, pa vas molim da nas ostavite nasamo: ja ću već sam razvidjeti što je.

Zatvorivši za njom vrata, uzeh Queequegu govoriti da sjedne na stolicu, no uzalud. Sjedi čovjek te sjedi, pa ništa. Presamitih se od silne ljubaznosti, a on ni da me pogleda, ni okom da trepne.

Da sve to moţda ne pripada u njegov Ramazan, pomislih. Moţda se na njegovu otoku tako posti, sjedeći skrštenih nogu? Bit će da je tako, valjda mu je takav obred. Pa dobro, nek miruje; bez sumnje će prije ili kasnije ustati. Ne moţe to, hvala Bogu, vječno trajati; Ramazan je samo jedanput u godini, ali ne vjerujem da je i tada baš točan.

Sišao sam na večeru. Dosta sam sjedio i slušao duga pripovijedanja nekih mornara koji su se upravo vratili s »izleta« (tako su nazivali kraće putovanje u lovu na kitove, na škuni ili briku78, ograničeno samo na sjeverni smjer lovišta, Atlantski ocean), slušao sam te pripovijesti »izletnika« gotovo do jedanaest sati, a onda se uputih gore na počinak, čvrsto uvjeren da je Queequeg obavio ramazanske vjerske duţnosti. Ali ni govora! Sjedi on kako sam ga i ostavio: ni za palac se nije pomaknuo s mjesta. Već se počeh na njega ljutiti, činilo mi se baš besmisleno i glupo sjediti tako podvinutih nogu cio dan i pol noći, u hladnoj sobi, s komadom drveta na glavi.

- Za ime Boţje, Queequeg, trgni se već jedanput i ustaj da večeraš! Zacijelo umireš od gladi! Ubit ćeš se tako, Queequeg!

Ali on ne uzvrati ni slova. Sav u očaju zbog njega, najposlije odlučih leći; sigurno će i on za

mnom, rekoh u sebi. No prije toga uzeh svoj teški ogrtač od medvjeđe koţe te se njime ogrnuh, jer se činilo da će noć biti vrlo hladna. Queequeg pak imaše na sebi samo obični jaket. Isprva, ma koliko se mučio, nikako da usnem. Ugasio sam svijeću, a od same pomisli na Queequega, koji, ni četiri stope daleko od mene, sjedi u onako nezgodnu poloţaju, sam u toj studeni i mraku - od te mi pomisli zaista bijaše teško. Zamislite samo: spavati svu noć tako u istoj sobi sa posve budnim poganinom, koji sjedi podvinutih nogu, provodeći svoj turobni i zakučasti ramazanski obred!

No naposljetku nekako zaveslah u san, te ništa više nisam znao sve dok nije zadanilo. Kad pogledah s postelje, vidjeh Queequega kako još

78

Brod na dva jarbola s kriţnim jedrima. - Prev.

sjedi na istom mjestu, kao prikovan. No čim je prva zraka sunca virnula kroz prozor, ustade moj Queequeg: ukočeni mu zglobovi pucketahu, ali mu lice bijaše vedro i zadovoljno. Došepelji prema meni, pritisnu svoje čelo o moje i reče da je njegov Ramazan minuo.

Ja, kako već prije spomenuh, nemam ništa ni protiv čije vjere, ma kakva ona bila, sve dok taj vjernik ne ubija ili ne napada drugog čovjeka zato što taj drugi nije iste vjere. No kad netko u svojoj vjeri pomahnita, kad ta njegova vjera postane muka te ovaj naš svijet pretvori usvratište u kojem se čovjek osjeća nelagodno i nevoljko, onda je, mislim, vrijeme da ga pozovemo ustranu i da s njime o tome raspravimo. I baš tako sam učinio i ja s Queequegom.

- Queequeg — rekoh - lezi sad u postelju i dobro slušaj. Stadoh mu pripovijedati o prvim počecima i razvoju primitivnih

religija i dođoh tako na različite vjere našeg vremena, sve nastojeći da Queequegu dokaţem kako su svi ti postovi, korizme, ramazani i beskrajno sjedenje po studenim, pustim sobama gola besmislica koja udi zdravlju, a duši nije ni od kakve koristi, ukratko, da je sve to u očitoj protivnosti s jasnim zakonima higijene i zdravog razuma. Rekao sam mu koliko me boli što on - u drugom pogledu tako bistar i pronicav urođenik - oko toga smiješnog Ramazana toliko luduje. Osim toga, tvrdio sam mu da od posta slabi tijelo, pa prema tome i duh, i stoga su sve misli, začete za vrijeme posta, neminovno napol izgladnjele. To je razlog što većina vjernika bolesna ţeluca ima i njeguje tako bolećive ideje o budućem ţivotu.

- Sve u sve, Queequeg - rekoh - znaj da je pakao pojam koji je najprije potekao od kakva slabo probavljena jelu, pa se dalje razvijao kroz hereditarne bolesti ţeluca, prouzrokovane ramazanskim postom.

Zatim sam ga pitao ne muče li njega probavne smetnje. Iznio sam mu smisao tog pitanja tako da ga je mogao shvatiti. Odgovori mi da ne boluje od toga i da je samo u jednoj, slavnoj zgodi nešto tako osjetio; bijaše to poslije velike gozbe što ju je priredio kralj, njegov otac, u proslavu pobjede u nekoj velikoj bitki kad su, otprilike u dva sata popodne, ubili pedeset neprijatelja te ih skuhali i pojeli iste večeri.

- Dosta, Queequeg! - rekoh tresući se od groze. - Ne govori mi dalje! - jer sam sve što je dalje bilo vrlo dobro znao i bez njegova pripovijedanja. Poznavao sam, naime, pomorca koji je bio na onom otoku te mi je kazivao kako je ondje običaj da poslije svake velike dobivene bitke pobijene neprijatelje nataknu na raţanj te ih peku u pobjednikovu dvorištu ili vrtu, a onda ih jednog po jednog stavljaju na velike drvene pladnjeve pa ih, lijepo obloţene plodom kruhovca i kokosova oraha, kao pilav, sa nešto peršina u ustima, šalju »s najboljim ţeljama« svima svojim prijateljima, baš kao boţićne purane.

Sve u svemu, ne vjerujem da su se moje primjedbe o vjeri mnogo dojmile Queequega. Jer on, ponajprije, kao da je imao tvrdo uho za takva razlaganja, osim ukoliko se nije polazilo s njegova gledišta; a zatim, razumio je u svemu trećinu od onoga što sam mu govorio, ma kako se ja trudio da govorim što jednostavnije; naposljetku, on je bez sumnje mislio da o pravoj vjeri zna mnogo više od mene. Gledao me nekako zabrinuto i saţalno, kao da je u sebi kazivao; eto, prava je grehota što je ovako razborit mladić tako beznadno izgubljen za jedino istinita vjerovanja.

Napokon ustadosmo te se odjenusmo, i pošto je Queequeg za doručak smazao mnogo obroka ribe, tako da krčmarica nije imala baš velike koristi od njegova ramazanskog posta, krenusmo na »Pequod!«, tumarajući bezbriţno i čačkajući zube košticama obliša79.

79

Plosnatica, svoja, svac, plošća (vrsta ribe). - Prev.

18. QUEEQUEGOV »POTPIS« Išli smo prema brodu (Queequeg, dakako, oboruţan svojim

harpunom), i kad smo stigli na kraj pristaništa, začusmo hrapavi glas kapetana Pelega, koji nas je dozivao iz svoga wigwama; dovikivaše mi kako nije očekivao da je moj prijatelj i ljudoţder, te kako kanibali nemaju pristupa na njegov brod, ako prije toga ne pokaţu matrikulu80.

- Što mislite time reći, kapetane Peieg? - preuzeh ja, skočivši preko ograde i ostavivši druga da čeka.

- Mislim - odgovori on - da mi najprije mora pokazati svoju matrikulu.

- Tako je! - oglasi se i kapetan Bildad svojim šupljim glasom, pomolivši glavu iza Pelegove na šatorskom otvoru. - Treba dokazati da je obraćen. - A zatim se okrene Queequegu: - Sine mraka, pripadaš li kojoj kršćanskoj zajednici?

- On vam je nezavišnjak iz Prve kongregacijske crkve81 - poţurih se ja. Usput valja napomenuti da mnogi tetovirani urođenici, koji plove nantucketskim brodovima, s vremenom postaju članovi jedne od mnogih sekta.

- Nezivišnjak! - usklikne Bildad. - Što? Od onih koji se sastaju u deuteronomijskoj82 dvorani pastora Colemana? - I izvuče svoj šareni pamučni rubac, protare naočari, pomno ih opet natakne na nos, iziđe iz wigwama, te se sav onako uštapljen nadazre preko razme, da bi što bolje promotrio Queequega.

- A otkad je član nezavišnjaka? - obrati se zatim meni. - Zacijelo ne baš dugo, kako se meni čini, mladiću!

- Ne, nije - nato će Peleg - a nije ni valjano kršten, jer bi mu inače oprali s lica štogod od onih vraţjih modrih mrlja.

- Reci mi, mladiću - povika Bildad - ide li taj Filistejac uistinu na sastanke deuteronomskog đakona Colemana. Nisam ga nikad ondje viđao, a prolazim onuda svaki Boţji dan.

80

Mornarska knjiţica, isprave. - Prev. 81

Strogi kalvinisti, koji ne prihvaćaju ovisnost o drţavnoj crkvi. - Prev. 82

Deuteronomion - peta knjiga Mojsijeva. Postoji posebna sekta koja se bavi proučavanjem Mojsijevih knjiga. -

Prev.

- Ništa vam ja ne znam o tome đakonu ni o njegovim sastancima; znam samo to - rekoh - da je Queequeg od rođenja član te Crkve. A i sam je đakon.83

- Mladiću! - na to će Bildad strogo. - Zar sa mnom se šaliti? Ded govori, mladi Hetićane! Kazuj na kakvu Crkvu misliš.

Našavši se pritiješten, ja mu odgovorih; - Mislim, gosparu, na drevnu Crkvu katoličku, kojoj i vi i ja,

kapetan Peleg i Queequeg, i svaki majčin sin, i svaka duša pripada; mislim na veliku i vječnu Zajednicu svih vjernika; svi njoj pripadamo, samo što se neki između nas drţe nekih posebnosti, koje nikako ne zadiru u širu vjeru, a u ovoj svi sjedinjujemo ruke.

- Uplećemo, uplećemo ruke, to si valjda htio reći! - usklikne Peleg i pristupi bliţe. - Bolje bi uradio, mladiću, da se ukrcaš kao misionar, a ne kao mornar, jer, svega mi, nikad ne čuh bolje propovijedi. Đakon Coleman, ma što! Ni sam otac Mapple ne bi mogao bolje, a taj već nešto znači! Ej, ti, skokni na palubu, i kvragu matrikula! Ded reci tamo Quohogu - ili kako mu ono bješe ime? Neka samo dođe na brod! Gle, gle, ankore mi moje, kakav mu je harpun u rukama! E, baš mi se sviđa. I nosi ga kao pravi harpunar! Slušaj, Quohog - ili kako se već zoveš - jesi li ikad stajao na pramcu kitolovačkog čamca? Jesi li ikad njime pogodio?

Ne rekavši ni riječi, Queequeg na njemu svojstven divlji način skoči na palubu, pa odande jednim skokom na pramac čamca koji je visio na bočnim sohama, a zatim, uprijevši se lijevom nogom, počne odmjeravati koplje te onda povika ovako:

- Kapetane, viditi tamo ona mrlja katrana na vodi? Viditi? Dobro! Vi misliti biti kitovo oko, evo! - i uprijevši pogled hitnu ubojito ţeljezo ravno preko šešira starome Bildadu; koplje preletje čitavom palubom, te pogodi svijetlu mrlju katrana, i mrlje nestade.

- A sada - na to će Queequeg, mirno povlačeći uţe svog harpuna - misliti katran biti kitovo oko, sada kit biti mrtav!

- Brzo, Bildade - povika Bildadov ortak Peleg, koji se, zastrašen blizinom bačenog koplja, povukao prema grotlu. - Brzo, Bildade, dolje

83

Neke sekte biraju svoje svećenike i propovjednike iz redova običnih vjernika. - Prev.

po kontrat, jer nam valja uhvatiti ovog Hedgehoga, to jest Quohoga,84 za jedan od naših čamaca. Slušaj, Quohog, dat ćemo ti devedesetu Ĉest, a to nije dobio još nijedan harpunar u Nantucketu.

I tako pođosmo dolje u kabinu, i na moju najveću radost. Queequega brzo upisaše i uzeše na brod, kojemu sam ja već pripadao.

Kad su sve formalnosti bile dovršene i kad je Peleg sve spremio za potpis, okrenu se k meni i reče:

- Sve mislim da taj Quohog ne zna pisati. Ej, Quohog, vraţji čovječe, potpisuješ li ili stavljaš znak?

No na to se pitanje Queequeg nije ni najmanje smeo, jer je već dvaput-triput prisustvovao sličnoj ceremoniji; uzevši u ruku ponuđeno pero, nacrta na papir, na pravo mjesto, točnu kopiju čudnog znaka što mu bijaše tetoviran na mišici; i tako je, zbog tvrdoglavosti kapetana Pelega, koji je Queequega krivo nazivao, bilo napisano otprilike ovo:

Quohog njegov † znak

Za to je vrijeme kapetan Bildad sjedio ozbiljna lica i netremice

gledao u Queequega. Naposljetku dostojanstveno ustane i kopkajući po velikim dţepovima svoga surog kaputa sa širokim skutima, svečano izvuče snopić brošura, te izabravši jednu pod naslovom »Posljednji dan, koji dolazi, ili dok ne bude prekasno« tutne je Queequegu u ruke koje zajedno s brošurom primi među svoje i čvrsto ih stegne, a onda, zagledavši mu se strogim pogledom u oči, reče;

- Sine mraka, moram prema tebi izvršiti svoju duţnost; suvlasnik sam ovog broda i brigu brinem za spas duše svih onih koji njime plove.

Ako si još uvijek odan svojim poganskim običajima, a sve me strah da je tako, zaklinjem te, okani se robovanja Belialu! Ne klanjaj se više pred sotonom i zmajem gnusnim! Ĉuvaj se gnjeva koji će doći, pamet u glavu i zaplovi daleko od bezdana paklenog!

84

Igra riječima: hog znači svinja, a hedgehog jeţ. - Prev.

Nešto od slanog mora još je ostalo u jeziku starog Bildada, šaroliko protkanu rečenicama iz Biblije i riječima iz domaćeg govora.

- Stani, Bildade, dosta je! Ne kvari našeg harpunara! - usklikne Peleg. - Poboţni harpunari nisu nikad dobri pomorci. Poboţnost im gasi vatru u ţilama, a oni koji nemaju vatre u ţilama, ne vrijede ni prazne školjke. Sjeti se samo Nata Swainea, jednog od najsmjelijih predvodnika svih lovačkih čamaca u cijelom Nantucketu i Vineyardu: kad je počeo obilaziti bogomolje i molitvene skupove, više nikakve koristi od njega! Toliko je počeo strahovati za svoju prokletu dušu da je izmicao ispred kitova: bojao se da se neočekivano ne nađe na drugom svijetu, u slučaju da mu kitovi razbiju čamac i pošalju ga k vragu!

- O, Peleg, Peleg - zabugari Bildad uzdiţući oči i ruke - i ti si se, baš kao i ja, mnogo puta nalazio u prilikama preteškijem, i tebi je, o, Peleg, dobro i predobro znano što znači bojati se smrti; kako se samo usuđuješ bulazniti tako bogohulno? Srce vlastito zavaravaš, o, Peleg! Reci mi, zar nijesi pomišljao na - Smrt i Dan sudnji, kad je ovaj isti brod »Pequod« blizu obale Japana u oluji izgubio svoja tri jarbola, na onom putovanju kad si pod zapovjedništvom Ahabovim bio ukrcan kao prvi boţman?

- Ma jeste li ga čuli? - vikao je Peleg, ushodavši se po kabini i gurajući ruke duboko u dţepove. - Ĉujete li te izmišljotine? Kada smo svakog trenutka pomišljali da ćemo s brodom na dno, zar u tim časovima da smo mislili na Smrt i Sudnji dan? O, ne! Onda čovjek nije imao vremena misliti na Smrt! Kapetan Ahab i ja mislili smo tada samo na ţivot i kako da spasimo svoje ljude, kako da iz dare85 izvučemo pomoćni jarbol, kako da se domognemo najbliţe luke - da, na to sam onda mislio!

Bildad ne reče više ni riječi, nego zakopča kaput te uštapljena koraka iziđe na palubu, a mi za njim. Tu je stajao, tih i miran, nadgledajući kako na srednjoj palubi jedrari krpaju vršno jedro glavnog jarbola. Kadikad bi se prenuo da digne poneku krpu ili komadić jedrenca što bi inače propalo.

85

Rezervni jarboli, kriţevi i ostala drvenina čvrsto vezana na palubi. - Prev.

19. ZLOGUK SE JAVLJA - Mornari, jeste li se ukrcali na onaj brod? Queequeg i ja upravo smo otišli s »Pequoda« i polako se udaljavali

od vode, svaki u tom trenutku zabavljen svojim mislima, kadli nas tim riječima oslovi neki neznanac; zaustavio se pred nama i svojim debelim kaţiprstom upro u brod. Bio je bijedno odjeven u izblijedio kaput i zakrpane hlače, a krpa crna rupca bijaše mu vezana oko vrata. Sve mu je lice bilo nagusto pokriveno tragovima od boginja, te je izgledalo kao presušeno korito vododerine, izlokano i izbrazdano izukrštanim grešpama i mreţotinama.

- Jeste li se ukrcali? - ponovi on. - Mislite, čini mi se, na »Pequod«? - na to ću mu ja, samo da

dobijem na vremenu, da bih ga što bolje mogao promotriti. - E da, »Pequod«, onaj brod - odvrati on i povuče ruku, a čas zatim

opet je ispruţi ravno preda se, tako da mu kaţiprst bijaše kao bajuneta uprta u cilj.

- Da - rekoh - upravo smo potpisali ugovor. - I ništa u njemu nije bilo o vašim dušama? - Kako, molim? - No moţda vi i nemate duše! - nadoda on hitro. — Ništa, ništa,

znam ja mnoge koji je nemaju; i blago njima, još im je bolje. Duša vam je kao peti točak na kolima.

- Ma kog bijesa tu čepljuskate, mornaru? - nestrpljivo ću mu ja. - Kako bilo da bilo, on je dobio svoje, izvukao za sve onakve - smrsi

stranac, uzbuđeno naglašujući riječ on. - Mani ga, Queequeg - rekoh - taj je baš kao da je odnekle pobjegao:

trabunja o nečem i o nekom koga mi ne poznajemo. - Stop! - usklikne stranac. - Pravo kaţete, sigurno još niste vidjeli

Starog Gromovnika? - Kakva Starog Gromovnika? - upitam ja, u čudu s mahnite

ozbiljnosti njegova drţanja i govora. - Kapetana Ahaba! - Što? Kapetana našeg broda, zapovjednika »Pequoda«?

- Da, neki od nas starih mornara zovu ga tim imenom. Niste ga još vidjeli, a?

- Nismo. Kaţu da je bolestan, ali mu je već bolje, te će zamalo sasvim ozdraviti.

- Zamalo sasvim ozdraviti! - nasmija se stranac, a smijeh mu bijaše nekako svečano podrugljiv. - Pogledajte me! Kad moja lijeva ruka ozdravi, onda će i kapetan Ahab opet ozdraviti, ali ne prije!86

- A što vi znate o njemu? - A što su vam o njemu rekli? To mi kaţite! - Ništa osobito, ni u kojem pogledu; jedino sam čuo da je dobar

kitolovac i svojoj posadi dobar zapovjednik. - Istina je, istina je to; i jedno je i drugo pribliţna istina. Ali morat i

ćete hitro poskočiti čim samo zausti zapovijed. Gunđaj po miloj volji, ali poteci što te noge nose - to je Ahabova lozinka. A ništa vam nisu rekli o tome što mu se dogodilo blizu Cape Horna, a davno je to bilo, kad je tri dana i tri noći leţao kao mrtav? Zar vam ništa nisu rekli o strašnoj borbi sa Španjolcem, pred oltarom u Santi? Zar ništa o tom?

I ništa niste čuli o srebrnoj kupi u koju je Ahab pljunuo? I ništa o tom kako jeza posljednjeg putovanja, baš prema proročanstvu, izgubio nogu? Ništa o svemu tome i još o mnogo čemu, je li? Ne, ne vjerujem da jeste, a kako i biste? Tko zna sve to? Svakako ne cijeli Nantucket! No moţda ste ipak čuli kako je izgubio nogu? Da, da, to ste sigurno i vi čuli: To gotovo svi znaju, hoću da kaţem: znaju da ima samo jednu nogu, a da mu je drugu odgrizla ulješura!

- Prijatelju - rekoh mu na to - zaista ne znam što sve znači to vaše buncanje, a nije mi ni mnogo stalo do toga, jer mi se čini da u vašoj glavi nije baš sve u redu. No ako govorite o Ahabu, o kapetanu broda »Pequoda«, onda znajte da mi je poznato sve o tome kako je izgubio nogu.

- Sve, je li? I sigurno sve? Baš sve? - Sasvim sigurno!

86

Igra riječima right (pravo, na mjestu, u redu, desni) i left (lijevi). - Prev.

S podignutim prstom i očiju uprtih u »Pequod« odrpani je stranac časak stajao na mjestu, kao u nekom uzbuđenom maštanju. Zatim se trgne i obrati meni:

- Vi ste se već ukrcali, je li? Stavili potpise na kontrat? Pa, što ćemo, potpis je potpis, bit će što ima biti, a moţda, na kraju krajeva, baš i ne bilo kako bilo, sve je već utvrđeno i određeno, pa ovaj ili onaj mornar mora ići s njim, bili ovi ili drugi, Bog im se smilovao! U zdravlju, drugovi, ţao mi je što sam vas zadrţao.

- Ĉujte, prijatelju - ja ću nato - ako imate što vaţno da nam priopćite, a vi kazujte; no ako ste mislili da ćete s nama tjerati šalu, onda ste na krivom putu. Eto, samo vam toliko htjedoh kazati!

- Što rekoste, dobro rekoste; volim kad čeljade tako razgovara. Baš ste pravi čovjek za njega. Zdravi bili, drugovi! Da, zbilja, recite im, kad dođete na brod, da mene neće dobiti.

- Ej, brajko, ne moţete tako s nama šalu zbijati. Ne, ta ne pali! Ništa lakše nego praviti se kao da čuvaš neku veliku tajnu!

- Zdravo, mornari, zdravo! - Zdravo! - uzvratih i ja. - Hajdemo, Queequeg, pustimo tog

luđaka! Ej, stop! Kaţite mi svoje ime, ako vam je s voljom. - Elija. Elija! pomislih, i tako krenusmo, svaki na svoj način sudeći o tom

odrpanom starom mornaru. Zaključismo da mu je sve ono laţ i besmislica: htio čovjek da bude bauk. No još nismo bili odmakli ni stotinjak koračaja, kadli se na nekom uglu slučajno okrenem - i koga ću vidjeti nego liliju! Kao da nas je na nekoj udaljenosti slijedio. Ĉudno me se kosnu kad ga vidjeli, te ja Queequegu ni riječi o tom, nego mirno nastavim put, pitajući se radoznalo hoće li stranac zakrenuti iza istog ugla kao i mi. Tako je i bilo, zakrenu gdje i mi. Učini mi se da za nama njuška, no s kojeg razloga, to baš nikako nisam mogao dokučiti. Ta činjenica, pa onda ona njegova dvosmislenost - napol aludiranje, napol otkrivanje - onaj njegov zakučasti govor, sve to zajedno počelo je djelovati na mene, te sam se i čudio i pribojavao u isti mah, a sve u nekoj vezi s »Pequodom«, s kapetanom Ahabom, s njegovom izgubljenom nogom, s napadom kod

Cape Horna, s onom srebrnom kupom, sa svim onim što mi je dan prije kapetan Peleg o njemu govorio, prije nego što sam otišao s broda, s proročanstvom Indijanke Tistig, s putovanjem na koje smo se obvezali, i sa stotinu drugih mračnih stvari.

Odlučio sam da se uvjerim je li taj dronjavi Elija odista njuškao za nama. Stoga prijeđoh s Queequegom preko ceste, pa drugom stranom okrenuh natrag. No, Elija je nastavljao svojim putem, kao da nas uopće ne vidi. Odahnem, te i opet, ovaj put, čini mi se, konačno, u svom srcu zaključim da je onaj čovjek varalica.

20. JURNJAVA NA SVE STRANE Prođe dan-dva, a na palubi »Pequoda« sve se uţurbalo. Ne samo

što su krpali stara jedra, nego su na brod donosili i nova, s velikim komadima jedretine i kolutima konopa - ukratko, sve je pokazivalo da se pripreme na brodu ţurno primiču kraju. Kapetan Peleg nije nikad izlazio na kraj, ili je pak izlazio sasvim izrijetka; sjedio je u svom wigwamu i budnim okom nadgledao kako ljudi rade; kapetan je Bildad po trgovinama kupovao sve što je bilo potrebno, a svi koji su obavljali poslove oko snasti i u potpalublju, radili su do kasno u noć.

Sutradan pošto je Queequeg stavio svoj »potpis« na kontrat, javljeno je po svim svratištima i gostionicama gdje su se mornari zadrţavali, da moraju ukrcati svoju opremu još prije noći, jer brod moţe svakog časa isploviti. Tako Queequeg i ja odnesosmo na brod svoju prtljagu, ali odlučismo spavati na kopnu dokle god bude moguće. Ĉini se, međutim, da mornari uvijek primaju takve obavijesti mnogo prije vremena, jer je brod još nekoliko dana ostao u luci. No, tome se ne treba čuditi, trebalo je još mnogo toga posvršavati, te bogzna čega se sve nije trebalo prisjetiti prije no što je »Pequod« bio opremljen kako valja.

Svatko zna kolike su nebrojene stvari potrebne u kućanstvu: postelje, tave, noţevi i viljuške, lopate i kliješta, stolnjaci, krcala za orahe i bogtepitaj što sve ne. Baš je tako i s kitaricom na kojoj će se voditi kućanstvo tri godine, na beskrajnom oceanu, daleko od svih trgovina kolonijalnom robom, daleko od piljara, liječnika, pekara i bankara. Pa iako to isto vrijedi iza trgovačke brodove, ipak nije tako vaţno kao kod kitarica. Jer ne samo što takva putovanja traju neobično dugo te je potrebno pusto oruđe za sam lov, mnoštvo sprava što ih ne moţeš nabaviti u udaljenim lukama u kojima se obično pristaje - nego treba imati na umu i to da su kitarice od svih jedrenjača upravo najviše izvrgnute nesrećama svake vrste, a osobito gubitku baš onih stvari od kojih zavisi uspjeh cijele plovidbe. Stoga valja ponijeti rezervne čamce i kriţeve, rezervne konope i harpune, i za svaku stvar

moraš ponijeti zamjenu, a najbolje bi bilo kad bi mogao ponijeti još i rezervnog kapetana i duplikat broda.

Kad smo prispjeli na otok, bilo je ono najglavnije već ukrcano na »Pequodu«: meso, kruh, voda, gorivo, ţeljezni okovi i duţice. No kako sam već prije napomenuo, još je bilo neprestanog trčkaranja, nošenja, dovlačenja najrazličitijih tričarija, velikih i malih.

Najviše se u jurnjavi vidjela sestra kapetana Bildada, suhonjava stara gospođa, vrlo odrešita i neumorna, ali blaga u srcu. Ona kao da je bila čvrsto odlučila, koliko do nje stoji, da nikome na »Pequodu« ništa ne uzmanjka kada bude plovio pučinom. Jedanput ste je mogli vidjeti kako dolazi na brod noseći ćup ukiseljenih krastavaca za brodsku smočnicu, drugi put sa snopom guščjih pera za pisaći stol na kojem je prvi boţman vodio brodski dnevnik, a treći put s trubom flanela za nečija reumatična kriţa. Još nikad nije nijedna ţena s tolikim pravom nosila nadimak »Samilost«, jer »Teta Samilost« nazivahu svi tu samilosnu ţenu. I kao prava milosrdna sestra vrzla se Teta Samilost posvuda, uvijek i rukom i srcem spremna pomoći svakom kome bijaše potrebna njena pomoć i utjeha na brodu na kojem su bili interesi njezina ljubljenog brata Bildada, a u isto vrijeme i njenih dvadesetak-tridesetak briţno ušteđenih dolara.

Bilo je doista neobično gledati tu plemenitu kvekersku ţenu kako je posljednjeg dana došla na brod s velikom crpačom za ulje u jednoj i sa još većim harpunom u drugoj ruci. A za njom nisu ni u čemu zaostajali ni Bildad ni kapetan Peleg. Bildad je nosio sa sobom dug popis svih potrebnih stvari, i kako bi nešto stiglo na palubu, on bi odmah na popis stavio svoju kvačicu kod imena donesenog predmeta. Peleg bi svaki čas na svojim bagavim nogama izmiljio iz šatora kao iz kitove utrobe, te bi kroz bukaportu vikao na ljude dolje u štivi, ili zagalamio na ljude gore u jedrilju, a onda se, sve psujući, vraćao u svoj wigwam.

Za sve te dane priprema Queequeg i ja često smo išli na brod, i svaki put sam pitao za kapetana Ahaba, kako mu je i kada će doći na brod. Na ta su mi pitanja odgovarali da je već prizdravio i da mu je iz dana u dan sve bolje, te samo što nije došao, a za to vrijeme da

kapetani Peleg i Bildad mogu i sami posvršavati sve što je potrebno da se brod opremi za put. Da sam bio sasvim iskren prema sebi samom, uvidio bih da mi u dnu duše nije baš godilo što ću se morati odvaţiti na tako dugo putovanje a da prije toga uopće i ne vidim čovjeka koji će biti apsolutni diktator na brodu čim isplovimo na otvoreno more. No kad čovjek u nešto posumnja, tek što je zagrizao u to, znači da i sam nastoji zabašuriti i ušutkati tu svoju sumnju. A tako bijaše i sa mnom. Ništa nisam rekao, a nastojao sam da ništa i ne mislim.

Naposljetku nam objaviše da ćemo u neko doba sutrašnjeg dana posigurno isploviti. I tako sutradan Queequeg i ja krenusmo na brod čim je zadanilo.

21. ODLAZAK NA BROD Pribliţismo se pristaništu; bijaše gotovo šest sati izjutra, a još uvijek

sivo i magleno, još se nije razdanilo. - Tamo gore vrzu se neki mornari, ako me oči ne varaju - rekoh

Queequegu. - Nisu sjene, kladio bih se da ćemo krenuti čim sunce grane. Hajd’ poţurimo!

- Stojte! - vikne nekakav glas, a u isto vrijeme eto nam nekoga iza leđa. Prikuči nam se, te nam stavi ruke na ramena, zatim se progura između nas dvojice, sagne se malo naprijed, i u sivom svitanju upilji u nas svoj čudni pogled. Bješe to Elija.

- Idete na brod? - Ruke k sebi! - ja ću mu nato. - Dobro pazite! - reče Queequeg i strese se. - Odlazite! - Onda, nećete na brod? - Hoćemo - odvratim ja - ali što se to vas tiče? Znajte, gospodine

Elija, meni se čini da ste ponešto bezobrazni! - O ne, nipošto, uistinu nisam znao - odvrati Elija, upirući u čudu

svoje neobične oči čas u Queequega, čas u mene. - Elija - rekoh - učinit ćete mom prijatelju i meni uslugu ako nam se

maknete s očiju. Polazimo na Indijski i na Tihi ocean, pa se ne bismo ţeljeli zadrţavati.

- Idete? Odlazite? Vraćate li se prije doručka? - Lud je, hajd’mo, Queequeg - rekoh. - Ej! - zavikne Elija iza nas, pošto smo već poodmakli nekoliko

koraka. - Pusti ga, Queequeg, hajdemo! No on se opet prišulja k nama i, tapnuvši me odjednom rukom po

ramenu, reče; - Jeste Ii maločas vidjeli gdje nešto nalik na ljude ide prema brodu? Osupnut tim izravnim i stvarnim pitanjem, odgovorim: - Da, pričinilo mi se da vidim četvoricu ili petoricu ljudi, ali je bilo

vrlo tamno, pa nisam siguran jesam li dobro vidio. - Da, vrlo tamno, vrlo tamno - odvrati Elija. - Zdravi bili!

Još ga jednom ostavismo, ali nam se on ponovno tiho prikuči i, primivši me opet za rame. reče:

- Pogledajte vidite li ih sad negdje! - Koga? - Dobro jutro vam i zdravi bili! - odvrati on udaljujući se. - O, ja

sam vas htio samo upozoriti na ... ali ne mari, svejedno, sve u obitelji... Hladno je jutros, zar ne? E, pa zbogom! Ne mislim da ćemo se tako skoro vidjeti, osim ako vas ne vidim prije Sudnjeg dana.

I nakon tih suludih riječi konačno nestade, ostavivši me na čas nemilo zbunjena s te lude drskosti.

Kad smo konačno stupili na palubu »Pequoda«, nađosmo se u gluhoj tišini: nigdje ţive duše. Tambuć je iznutra bio zaključan, bukaporte zatvorene, a po pokrivima87 leţali svitci konopa. Pođosmo naprijed prema kaštelu, te natrapasmo na otklopljen špiraj88. Ugledavši svjetlo, krenusmo dolje, gdje nađosmo samo starog opremača, umotana u izderan vuneni haljetak. Ispruţio se preko dva sanduka, potrbuške, s licem na skrštenim rukama. Spavao je dubokim snom.

- A gdje su mornari koje smo vidjeli, Queequeg? - rekoh gledajući sumnjivo na spavača. Ĉini se da Queequeg na pristanu uopće nije ništa primijetio od onoga što sam mu sad natuknuo: stoga bih vjerovao da su me oči prevarile da nije bilo Elijina inače neobjašnjivog pitanja. No ja se prisilih da na to više ne mislim, te kad mi pogled opet pade na spavača, u šali ću Queequegu da bi moţda bilo najbolje da ostanemo kraj njega: rekoh neka se smjesti. On potapša spavačevu straţnjicu, kao da gleda je li dosta meka, a onda, ni pet ni šest, sjede na nju.

- Zaboga, Queequeg, ne sjedaj na čovjeka! - O, sasvim dobra sjedalica - odvrati Queequcg. - Tako raditi kod

nas, njega ne boliti lice. - Lice! - u čudu ću ja. - To ti zoveš lice? E, onda zaista ima

dobroćudno lice. Ali, vidiš li da jedva diše. Ustani, Queequeg, odveć si

87

Daske kojima se bukaporta pokriva, zatvara. - Prev. 88

Dušpir, odušnik, otvori na palubu u obliku sanduka, koji sluţe za ventilaciju. - Prev.

teţak, jadniku se lice iskrivilo. Ustani! Pazi, zbacit će te na tlo, čudim se kako se već nije probudio!

Queequeg se odmakne sve do spavačeve glave, i još dalje, pripali svoju lulu-sjekiricu, a ja sjednem spavaču do nogu. Tako smo nad njegovom glavom jedan drugom dodavali lulu. Za to sam vrijeme Queequega pitao, a on mi je, njemu svojstvenim i isprekidanim natucanjem, odgovarao i tumačio kako na njegovu otoku, gdje nemaju sjedolica ni sofa, kralj, poglavice i svi dostojanstvenici obično tove nekoliko svojih podanika iz niţih slojeva, da im budu umjesto otomana; i tako, kad hoćeš udobno urediti i namjestiti kuću, a ti samo kupiš desetak pretilih lijenčina, pa ih rasporediš uza zidove i u loţnice. Te su lijenčine bile od velike koristi na šetnjama i putovanjima, mnogo prikladnije od onih u štap sklopljivih stolica, jer kad bi neki poglavica zaţelio sjesti u hlad pod kakvim drvetom, trebalo je samo da mahne rukom, i ţiva stolica već bi se našla do njegovih nogu, sve ako bi tlo bilo ne znam kako glibovito.

Dok mi je Queequeg to pripovijedao, svaki put kad bi od mene primio tomahawk da povuče nekoliko dimova, zamahnuo bi sjekiricom svoje lule spavaču nad glavom.

- A što to radiš, Queequeg? - O, vrlo lako ubiti, vrlo lako! On je i dalje raspredao neke uspomene u vezi sa svojom lulom-

sjekiricom, koja kao da je u njegovu ţivotu sluţila dvostrukoj svrsi: da raskoljuje glave njegovih neprijatelja i da mu ublaţuje dušu - kadno zaspali brodski opremač svrati našu paţnju na sebe. Zagušljivi je dim naše lule sada već sasvim ispunjao taj kutić. Mornar je teško disao, kao da se guši, a onda kao da ga je nešto zaškakljalo u nosu; obrnuo se dva-tri puta s jedne strane na drugu, a zatim sjedne i protare oči.

- Ej! - progunđa najposlije. - Tko ste vi, pušači? - Ĉlanovi posade - odgovorim ja. - Kada ćemo na jedra? - Tako, tako, i vi ćete s nama, je li? Danas treba da isplovimo.

Kapetan je sinoć došao na brod. - Koji kapetan? Ahab? - A tko bi drugi?

Htio sam ga još nešto pitati o Ahabu, kadno začusmo buku na palubi.

- Oho! Starbuck je već na nogama! - reče opremač. - Taj naš prvi boţman ţivahan je momak, dobar i poboţan čovjek, ali vragometan u ovim časovima, pa treba da i ja potrčim.

I rekavši to, popne se na palubu, a mi za njim. Sunce je izlazilo. Uskoro stigoše članovi posade, po dvojica i po

trojica; opremači su brzo posvršavali svoj posao; časnici su svi bili zaposleni, a mnogi s kraja hitro su donosili posljednje stvari na brod. A sve to vrijeme Ahab je ostao nevidljiv, zaključan u svojoj kabini.

22. SRETAN BOŢIĆ Najposlije, oko podneva, pošto su i posljednji radnici otišli s broda i

pošto je »Pequod« bio otegljen od obale, a Teta Samilost stigla u čamcu sa svojim posljednjim darovima - noćnom kapicom za svoga svâka, prvog časnika Stubba, i rezervnom Biblijom za brodskog konobara - poslije svega toga, dvojica kapetana, Peleg i Bildad, iziđoše iz kabine, te se Peleg obrati prvom časniku i reče:

- Dakle, gospodine Starbuck, jeste li sigurni da je sve u redu? Kapetan je Ahab spreman, očas sam govorio s njim; ne očekujete li ništa više s kraja, a? E, pa dobro, sazovite onda sve ljude ovamo, neka se postroje tu na kasaru, grom ih ubio!

- Ma kakva da je hitnja, Peleg, čemu te bogohulne riječi? - reče Bildad. - A ti, prijatelju Starbuck, poţuri se te učini kako smo ti zapovjedili!

Pa kako to? Sad, u času našeg polaska, kapetan Peleg i kapetan Bildad šepire se na kasaru, kao da su oni zapovjednici toga broda i na moru, kao što su u svakom pogledu bili u luci; i sve dosad kapetanu Ahabu ni traga ni glasa, samo što rekoše da se nalazi u svojoj kabini. Moglo se misliti da za dizanje sidra i jedara, te da brod usmjeriš na otvoreno more, on i nije potreban. Dakako, to nije bila njegova duţnost nego peljarova, i kako još nije bio sasvim ozdravio - tako govorahu - kapetan je Ahab ostajao dolje. I sve je to izgledalo sasvim prirodno, to više što se i na trgovačkim brodovima kapetani dugo vremena poslije dizanja sidra ne pojavljuju na palubi, nego ostaju u svojoj kabini za punim stolom, slaveći rastanak sa svojim prijateljima, prije no što će oni otići s broda zajedno s peljarom.

No nije bilo mnogo vremena da se o tom razmišlja, jer se kapetan Peleg sada sav razmahao. Kao da on vodi glavnu riječ i ima komandu, a ne Bildad.

- Amo na kasar, razuzdanički sinovi! - podviknu na mornare, koji su oklijevali i zastajkivali oko glavnog jarbola na srednjoj palubi. - Gospodine Starbuck, stjerajte ih amo na krmu!

- Maknite šator! - glasila je sljedeća zapovijed. Kao što već rekoh, taj bi šator od kitovih kosti i usi razapeli samo u luci, i već trideset godina znalo se da »Maknite šator!« znači gotovo isto što i zapovijed »Diţi sidro!«

- Na vitlo! Grom i pakao! Trkom! - orila se daljnja zapovijed, i momci pojuriše do pralica.

Treba znati da peljar u času kad se diţe sidro stoji na pramcu. I tu ste sada mogli vidjeti Bildada. Usput rečeno, Bildad je, baš kao i Peleg, uza svoje ostale duţnosti, bio i peljar. (Sumnjalo se da je postao peljar samo da bi prištedio peljarsku pristojbu u Nantucketu za sve brodove na kojima je kao suvlasnik imao interesa, jer druge brodove nije ni pilotirao.) Tu ste, kako rekoh, mogli vidjeti Bildada gdje se nagi nje nad ogradom na pramcu, da vidi je li sidro već izronilo; usto je na mahove pjevao kao neke tuţne kitice iz psalama, ne bi li time natjerao na brţi rad momke, koji su opet veselo, kao u koru, iz svega grla izvijali neku pjesmu o djevojkama iz tijesne ulice Booble. A nema ni tri dana kako im je Bildad izrijekom rekao da na palubi »Pequoda« nije dopušteno pjevati bezboţne pjesme, osobito na polasku, i još je povrhu Teta Samilost svakome mornaru u visaljku stavila po izbor pjesmaricu poboţnog Wattsa89.

Kapetan je Peleg međutim nadzirao drugi dio broda, krmu, niţući strašne kletve. Mislio sam da će potopiti brod još prije nego što sidro izroni na površinu; i nehotice sam zastao na pralici sidrenog vitla i rekao Queequegu da učini isto, razmišljajući o opasnostima koje nas obojicu čekaju na tom putovanju što je počelo pod upravljanjem takva ludog peljara. No tješio sam se mišlju da će nam odnekud od poboţnog Bildada doći spas, usprkos njegovoj sedamsto sedamdeset i sedmoj »česti« - kadli najedanput osjetih kako me nešto vreznu straga. Okrenuh se i zgrozih od straha ugledavši kapetana Pelega, koji je upravo bio povukao svoju nogu iz moje neposredne blizine. Tako sam primio prvi udarac nogom.

- Zar se tako diţe sidro na trgovačkim brodovima? - zagrmje nada mnom. - Poskoči brţe, blesane, vrat slomio! Zašto ne potegnete svojski

89

Isaac Watts (1674. - 1748.), engleski teolog i sastavljač poboţnih pjesama. - Prev.

obojica? Đipni, Quohog, vraţe crveni! Potegnite kako Bog zapovijeda! Prihvatite ljudski! Uprite čvršće, jače, jače, dok vam oči ne iskoče!

Trčao je oko vitla i tu i tamo izdašno zamahivao nogom, dok je Bildad, nepokolebljivo miran, i dalje pjevušio svoju naboţnu pjesmu i tako određivao takt. Sve mislim da je kapetan Peleg toga jutra nešto više potegao iz boce.

Napokon je sidro bilo izvučeno, jedra razapeta, i mi zaplovismo. Bijaše Boţić, dan kratak i studen, i kad se nad tim kratkim nordijskim danom naklopila noć, već smo se našli nasred zimskog oceana: ledeno prskanje stezalo nas u led kao u kakav blistav oklop. Dugi nizovi kitovih zuba na ogradi blještavo se caklili na mjesečini, a s brodskog rila visjeli ledeni mosuri kao bjelokosne kljove gorostasna slona.

Suhonjavi Bildad, kao peljar, drţao je prvu straţu, i od vremena do vremena, dok bi stari brod duboko zaranjao u zelene valove i sav se osipao ledenim injem, vjetar zavijao i vrv brujala tihim zujem, razlijegala se njegova ustrajna pjesma:

Zelena su polja onkraj mora, tu Zemlja se širi obećana. Izrael tako preko mora i gora stiţe u Zemlju sretnog Kanaana!

Nikad mi te mile riječi nisu zvučale slađe negoli onda. Bile su pune

nade i utjehe. Usprkos hladnoj zimskoj noći na uzburkanom oceanu, unatoč mokrim nogama i još mokrijoj odjeći, osjećao sam da me još čeka blaţena sigurnost, ubave udoline i proplanci vječnog pramaljeća, gdje mlada trava sočno buja, nepogaţena i nepokošena sve do polovine ljeta.

Napokon smo bili toliko odmakli na otvoreno more da nam naša dva pilota nisu više bila potrebna. Veliki čamac na jedra što nas je pratio priključio nam se sad uz bok.

Bilo je čudno i ganutljivo kako je Pelegu i Bildadu, a osobito ovom potonjem, bio teţak taj čas rastanka. Bilo im je teško i vrlo mučno pri duši da konačno odu s broda koji je krenuo na tako dugo i opasno

putovanje da oplovi oba Olujna rta90 - bijaše im teško otići s broda u koji su oni uloţili nekoliko tisuća svojih teško zarađenih dolara, a kojim je kao zapovjednik isplovio njihov stari drug, čovjek gotovo jednako star kao i Bildad, isplovio da se ponovno izvrgne svim strahotama nesmiljenih kitovih ralja. Teško mu se bilo opraštati s nečim što mu je tako za srce priraslo i za što su ga vezali toliki interesi. Jadni starina Bildad dugo je oklijevao, zabrinuto je koracima mjerio palubu, trčao dolje u kabinu, da još jednom kaţe zbogom, pa opet na palubu, zagledajući se u zavjetrinu, zagledajući se u beskraj tih voda koje u nedoglednoj daljini oplaču obale kopna na istoku, gledao je prema kraju, gledao u nebo, očima kruţio lijevo i desno, gledao svakud i nikud, i najposlije, omatajući nesvjesno komad uţeta o kuku, uhvatio snaţnog Pelega za ruku, drugom pak podigao svjetiljku, na časak zastao hrabro gledajući starom drugu u lice, kao da mu ţeli reći: »Ništa to nije, stari, mogu izdrţati, mogu!«

A Peleg se drţao više filozofski, no unatoč svemu stoicizmu, kad mu je svjetiljka došla preblizu, u oku mu zablista suza. I on je trčao čas na palubu, čas u kabinu: sad još jednu riječ dolje s kapetanom, sad opet riječ s prvim časnikom, Starbuckom.

Naposljetku se okrene svome drugu, kao da se konačno odlučio: - Hajde, kapetane Bildade, stari druţe, valja krenuti. Povucite taj

deblenjak! Spustite čamac! Samo paţljivo, samo paţljivo! Hajde, Bildade, stari moj, reci im što još imaš reći. Mnogo sreće, Starbuck! Mnogo sreće, gospodine Stubb! Mnogo sreće, gospodine Flask! Mnogo sreće i zbogom svima, a od danas za tri godine zamirisat će cio naš stari Nantucket od tople večere kojom ću vas počastiti! Hura! Hajdemo!

- Bog vas blagoslovio i čuvao vas pod svojom zaštitom - mrmljao je Bildad, gotovo bez ikakve veze. - Nadam se da ćete sada imati lijepo vrijeme, te će i Ahab uskoro biti među vama! Njemu i treba blagog sunca, a u tropskim širinama, kamo sad plovite, imat ćete ga dosta. Boţmane, budite oprezni kad polazite u lov! Nemojte uzalud stavljati čamce na kocku, vi harpunari: dobroj, bijeloj cedrovini poskočila je

90

Cape Horn i Rt dobre nade. - Prev.

ove godine cijena za tri posto! I ne zaboravite svoje molitve. Gospodine Starbuck, pripazite da se bačvari ne razbacuju uzalud duţicama! Da, zbilja, igle za šivanje jedara nalaze se u zelenom sanduku! I nemojte previše loviti na dan Gospodnji, ali nemojte opet promašiti dobru priliku, jer to bi značilo odbaciti dar Gospodnji! Gospodine Stubb, pripazite na bačvu sa sirupom; mislim da malo propušta! Ako pristanete uz koji otok, gospodine Flask, nemojte griješiti bludno! Zbogom! Zbogom! Pazite, gospodine Starbuck, da sir ne ostane odveć dugo u štivi! Pokvarit će se! Ĉuvajte maslac: stajao je dvadeset centi po funti. Mislite na ...

- Hajde, hajde, dosta si nadrobio, hajdemo! - i u tim ga riječima Peleg gurnu preko razine, te obojica skočiše u čamac.

Brod i čamac krenuše svaki svojim smjerom; hladan i vlaţan vjetar noćnik zapuhnu između jednoga i drugog; u visini proletje osamljen galeb kričući; brod je klizio površjem morskim, a čamac se ljuljao na valovima; triput zaviknusmo srdačno »hura!« i naslijepo kao Sudbina zaplovismo na pusti Atlantik.

23. OBALA U ZAVJETRINI Nekoliko poglavlja unatrag bijaše riječi o Bulkingtonu, stasitu

mornaru koga smo susreli u gostionici u New Bedfordu tek što se bio iskrcao.

Kada je one studene zimske noći »Pequod« svojim osvetničkim pramcem sjekao hladne i pakosne valove - koga ću to ugledati na kormilu nego Bulkingtona! S iskrenim sam poštovanjem gledao toga čovjeka koji se usred zime, tek što se iskrcao poslije opasnog putovanja od četiri godine, smiono uputio na nov, jednako opasan i dugotrajan pohod. Kao da mu zemlja gori pod nogama. Ono što je uistinu veliko nije moguće iskazati riječima. Neizbrisivim sjećanjima ne treba epitafa ni spomen-ploča; ovo kratko poglavlje Bulkingtonov je grob bez nadgrobnog spomenika. Reći ću vam samo toliko da je s Bulkingtonom bilo kao s brodom što ga je zahvatila oluja: vihor ga bije i tjera duţ obale u zavjetrini. Luka bi mu pomogla, jer luka je milosrdna; u luci ga čeka spas i sigurnost, utjeha i ognjište, večera i topla postelja, prijatelji i sve ono što je smrtnicima milo. No, luka i kopno za taj brod u oluji znači najgoru opasnost. Stoga mu valja bjeţati od gostoljubivih obala, jer ako bi se samo dodirnuo kopna, svojom kobilicom samo strugnuo po čvrstom tlu, potresao bi se skroz naskroz. Sa svim jedrima uvjetar bjeţi od obale i tako se bori protiv istih onih vjetrova koji bi ga htjeli odnijeti kući, i sve se dalje valja, roni i odmiče po uzburkanoj pučini: da nađe spas, očajno srlja u propast; njegov najljući neprijatelj jedini mu je prijatelj.

Poznajete li sada Bulkingtona? On je, čini se, nazreo tračak one istine što je nepodnošljiva smrtnicima - istine da su sve duboke i ozbiljne misli samo neustrašivo nastojanje duše da sačuva slobodu i neovisnost svoga mora, dok se divlji vjetrovi s neba i sa zemlje uroćuju da je bace na izdajničko kopno ropskih obala.

I kako samo na beskrajnome moru vlada najviša, neograničena Istina, beskrajna kao Bog, to je onda bolje poginuti u toj beskrajnosti što huči negoli jadno završiti u zavjetrini, sve ako tu i bio spas. O, tko da onda kukavički, poput crva, otpuţe na kopno? Strahota nad

strahotama! Zar je sva ta muka uzaludna? Gore glavu, Bulkingtone, hrabro naprijed! Drţi se ponosno, kao polubog! Iz morske pjene sa tvoga bezdanog groba diţe se tvoja apoteoza!

24. U OBRANU JEDNOG ZVANJA Kako smo se Queequeg i ja sretno ukrcali i dali u kitolovce, i kako

se u ljudi s kopna nekako uvrijeţilo mišljenje da je lov na kitove neko nepoetično i nedostojno zanimanje, sav evo gorim od ţelje da vama, ljudima s kopna, pokaţem kakvu veliku nepravdu nanosite nama kitolovcima.

Mislim prije svega da je gotovo i suvišno utvrditi činjenicu kako ljudi, općenito, kitolov ne stavljaju u istu razinu sa slobodnim zvanjima. Kad bi neki stranac dospio u kakvo miješano velegradsko društvo, te prisutnima bio predstavljen, recimo, kao harpunar, ta okolnost zacijelo ne bi baš mnogo pridonijela njegovu ugledu. A kad bi, nadmećući se s pomorskim časnicima, stavio na svoju posjetnicu još i inicijale Ĉ. K. L. Z. (član kitolovačkog zbora), to bi se svakako smatralo odveć preuzetnim i smiješnim.

Jedan od glavnih razloga s kojih svijet ne iskazuje čast nama kitolovcima, nesumnjivo je ovaj: ljudi stoje na stanovištu da se naše zanimanje moţe u najboljem slučaju smatrati nekom mesarskom rabotom, pa da smo, baveći se tim poslom, sa svih strana okruţeni kojekakvim prljavštinama. Mesari jesmo, to je istina, ali mesari, i to oni koji greznu u krvi, bijahu i sve vojskovođe u ratu što ih cio svijet tako zanosno slavi. A što se tiče toboţnje prljavštine u našem zvanju, mi ćemo vas domalo upoznati s nekim činjenicama koje su vam dosad bile prilično nepoznate, pa ćete uvidjeti da je kitarica nešto najčistije na ovome nadasve čistom svijetu. Dopustimo da spomenuta prljavština doista i postoji, pitam vas: koji se to neuredni i prljavi dijelovi na kitarici mogu usporediti s neopisivim truljenjem na bojnim poljima, s kojih se toliki ratnici vraćaju da ubiru ţenski pljesak? A ako pomisao na opasnost uveličava opće mišljenje o vojničkom zvanju, dopustite da vam kaţem kako bi mnogi stari ratnik koji je neustrašivo jurišao na neprijateljske topove, brzo ustuknuo u času kad bi se pred njim pojavila repina gorostasne ulješure, mlatarajući po zraku i stvarajući pravi vihor nad njegovom glavom. Jer, što su zapravo

razumljive ljudske strahote kad se usporede sa strahotama i čudesima Boţjim?

No iako svijet prezire nas kitolovce, ipak nam, i ne znajući, iskazuje najveću pohvalu, štoviše udivljenje, jer gotovo sve svijeće, svjetiljke i kandila što gore po čitavoj zemaljskoj kugli, gore, kao pred samim oltarima i ţrtvenicima, nama u slavu!91

No, razmotrimo stvar s drugog gledišta, izmjerimo je svim mjerama: pogledajmo što su kitolovci sada i što su nekoć bili.

Zašto su u De Wittovo doba92 holandskim kitolovnim brodovljem zapovijedali admirali? Zašto je francuski kralj Ljudevit XVI. opremio kitarice u Dunkerqueu na svoj trošak i najuljudnije u taj grad pozvao tridesetak obitelji baš s našeg otoka Nantucketa? Zašto je Britanija u vremenu od 1750. do 1788. isplatila svojim kitolovcima više od milijun funti samih nagrada? I na kraju, kako to da mi, američki kitolovci, brojem svojih brodova kitolovaca nadmašujemo broj kitarica svega ostalog svijeta - imamo flotu od preko sedam stotina brodova, s posadom od osamnaest tisuća mornara, svake godine privređujemo četiri milijuna dolara, brodovi nam u času polaska vrijede dvadeset milijuna dolara, i svake godine donesemo u zemlju plijen od sedam milijuna dolara? Kako bi sve to bilo moguće da lov na kitove nije zaista nešto veliko?

Ali to još nije ni polovina: čujte dalje! Izrijekom tvrdim da filozof kozmopolit ne moţe za svog ţivota

pokazati ni jedan jedini mirotvorni utjecaj koji bi u posljednjih šezdeset godina jače djelovao širom svijeta uzetog kao cjelina - nego što je djelovalo uzvišeno zvanje kitolovačko. U svakom slučaju, to je zvanje proizvelo događaje što su sami po sebi tako znatni, a u daljim rezultatima tako vaţni, da se kitolov zaista moţe usporediti s onom egipatskom majkom kojoj je plod utrobe već blagoslovljen novim plodom u sebi. Teško bi bilo nabrojiti sve te činjenice, pa će biti dosta da samo neke spomenemo. Mnoge je i mnoge godine brod smjelih kitolovaca bio onaj pionir koji je istraţivao i otkrivao najudaljenije i

91

Nekoć se kitovo ulje upotrebljavalo za rasvjetu. - Prev. 92

Jan de Witt (1625.+.1672.), holandski drţavnik. - Prev.

najnepoznatije krajeve svijeta. Kitarice su istraţivale mora i arhipelage što nisu bili označeni ni na kojem zemljovidu i kamo još nije doplovio nikakav Cook ni Vancouver.93 Kad američki i europski ratni brodovi danas mirno ulaze u nekoć opasne i divlje luke, neka ispale plotun u čast i slavu kitoiovaca, koji su im prvi pokazali put i bili prvi tumači između njih i divljaka. Slavite koliko hoćete junake istraţivačkih ekspedicija, slavite heroje kakvi su bili Cook i Krusenstern94 ali ja vam velim da je iz Nantucketa isplovilo na desetke neznanih kapetana koji su bili isto tako veliki, čak i veći od vašeg Cooka i Krusensterna! Bespomoćni i goloruki borili su se u vodama gdje su vrvjeli proţdrljivi morski psi, boj bili na ţalima ljudoţderskim, obasipani otrovnim kopljima i strijelama, činili junačka djela, neustrašivo se hvatali ukoštac s čudesima nepojmljivim i sa strahotama neslućenim, pred kojima bi se i Cook sa svim svojim mornarima i mušketama zacijelo bio pokolebao. Mnogo se pisalo i pretjerivalo o tim drevnim pomorcima po juţnim morima, pa ipak su sve te slavne plovidbe bile samo svakodnevne šetnje po moru za naše junačke Nantucketance. Vancouver je često posvećivao tri čitava poglavlja nekim pustolovinama koje kitolovci ne bi smatrali vrijednima ni da ih unose u brodski dnevnik! O, svijete, svijete!

Prije nego što su lovci na kitove počeli ploviti oko Cape Horna, postojala je samo kolonijalna trgovina i samo kolonijalni promet između Europe i duge linije bogatih španjolskih provincija na pacifičkoj obali. Zasluga je lovca na kitove što je prvi slomio taj obruč što ga je ljubomorno podrţavala politika španjolske krune. Kad bi prostor dopuštao, mogao bih jasno dokazati kako je s pomoću kitolovaca konačno došlo do oslobođenja Perua, Ĉilea i Bolivije ispod jarma stare Španjolske i do stvaranja vječne demokracije u tim krajevima svijeta.

93

James Cook (1728.-1779.), engl. pomorac i istraţivač, otkrio New Zealand, Havaje, itd.; prvi oplovio zemlju od

zapada na istok. - George Vancouver (1758.-1798.), engl. pomorac i istraţivač, pratio Cooka na njegovim

putovanjima. - Prev. 94

A. I. Krusenstern (1770.-1864.), ruski pomorac. Njegovo djelo Put oko svijeta u godinama 1803.-1806. prevedeno

je na mnoge jezike. - Prev.

Zatim, kitolovci su u krilo civiliziranog svijeta priveli onu Ameriku na drugoj strani kugle zemaljske - Australiju. Poslije prvog otkrića toga kopna, što ga je zabunom otkrio neki Holandez, svi su brodovi zazirali od tih obala kao kuţno barbarskih, ali je brod kitolovac ipak ondje pristao. On je prava majka te danas moćne kolonije. Štoviše, u prvo vrijeme naseljavanja Australije, kitolovci su često spašavali naseljenike od smrti od gladi dvopekom sa svoga broda, koji se, sretnim slučajem, usidrio u tim vodama. To isto događalo se i na nebrojenim otocima Polinezije. Velika hvala ide brodu kitolovcu što je misionarima i trgovcima otvorio putove, a u mnogo slučajeva otpremio prve misionare na njihova odredišta. Ako Japan, ta zemlja što se dvostruko zabravila pred svijetom, ikad postane pristupačan, to će također biti zasluga kitolovaca, koji su mu već na pragu.

No ako i uza sve to tkogod među vama još jednako tvrdi da kitolov nije u skladu s nekim estetskim idejama, spreman sam u svako doba s njime podijeliti megdan i na njem polomiti pedeset kopalja, sve dok ga, razbijene kacige, ne oborim s konja.

Moţda ćete reći da kit nema slavnih pisaca, a kitolov nijednog čuvenog kroničara. Nema ih? A tko je napisao prvi izvještaj o našem Levijatanu? Nitko drugi doli slavni Job. Tko nam je dao prvi opis lova na kitove? Nitko drugi doli sam Alfred Veliki95, koji je svojim kraljevskim perom zapisivao riječi Othera, norveškog kitolovca iz onog vremena. Tko je govorio o našoj slavi u Parlamentu? Nitko drugi nego sam Edmund Burke96!

Istina je, ali su kitolovci ipak jadnici, u njihovim ţilama nema plemenite krvi.

U njihovim ţilama nema plemenite krvi? U njihovim ţilama ima nešto vrednije od kraljevske krvi. Baka Benjamina Franklina97 bila je Mary Morrel, koja je udajom postala Mary Folger, jedna od prvih naseljenica Nantucketa, pramajka mnogih pokoljenja čuvenih harpunara, sve

95

Engleski kralj (849.-901.), protjerao Normane, preuredio Englesku, njegovao domaću knjigu, popisivao zakone. -

Prev. 96

Edmund Burke (1730.-1797.), engl. drţavnik, pisac i govornik. - Prev. 97

Američki drţavnik, fizičar i pisac (1706.-1790.), pobornik nezavisnosti engl. kolonija u Sjev. Americi; izumio

gromobran, otkrio razliku izmeĎu pozitivnog i negativnog elektriciteta, dokazao postojanje Golfske stuje. - Prev.

samih prijatelja i rođaka plemenitog Benjamina - harpunara koji i dandanas plove po svim morima svijeta, bacajući svoje ljuto gvoţđe na kitove!

Jest, istina je, ali svi su ljudi jednodušni u tome da kitolov nije častan posao.

Kitolov nije častan posao? Kraljevski je to posao! Po staroengleskim zakonima kit je proglašen »kraljevskom ribom«!98

O, pa taj je zakon pusto slovo na papiru - kit nije nikad igrao neku značajnu ulogu!

Kit nije nikad igrao neku značajnu ulogu? Za svečanog dočeka, priređena nekome rimskom vojskovođi koji je pobjednički ulazio u prijestolnicu svijeta, kitove kosti, dopremljene s dalekih sirijskih obala, bijahu najviđeniji predmet u trijumfalnoj povorci.

Neka bude kad već navodiš, ali - reci što te volja - u kitolovu nema pravog dostojanstva!

U kitolovu nema dostojanstva?Ta i nebesa sama potvrđuju dostojanstvo našeg zvanja: na juţnom nebu blista zvijeţđe koje je dobilo svoje ime po kitu! Dosta! Skidaj šešir pred licem cara, ali ga skini i pred Queequegom! Dosta! Poznajem čovjeka koji je u toku svoga ţivota ubio trista i pedeset kitova. Ja toga čovjeka cijenim više nego onog vojskovođu Staroga vijeka koji se hvalio da je osvojio isto toliko utvrđenih gradova.

A što se mene tiče, ako bi se u meni otkrile neke još nepoznate vrijednosti; ako bih se ikad na tome malom, ali tako lako zaboravljivom svijetu proslavio nečim čime bih se mogao s razlogom ponositi; ako u budućnosti učinim nešto za što bi čovjeku bilo draţe što je to učinio negoli propustio; ako izvršitelji moje oporuke ili, prije, moji vjerovnici u mom stolu nađu kakav dragocjen rukopis - ja evo unaprijed svu čast i slavu pripisujem lovu na kitove, jer je to bio moj Yale College i moj Harvard.99

98

O tome nešto više u sljedećim poglavljima. - Bilješka piščeva. 99

Dva čuvena sveučilišta u SAD-u. - Prev.

25. I JOŠ NEŠTO I dalje bih rado nizao činjenice u obranu dostojanstva lova na

kitove. Zar ne bi zasluţio ukor branitelj koji bi, izlaţući svoje dokaze i činjenice, prešutio kakvu vaţnu napomenu koja bi išla u prilog njegova branjenika?

Svima je dobro poznato da se prilikom krunidbe kraljeva i kraljica, i u današnje doba, obavlja pomazivanje; tako se oni osposobljuju za svoje duţnosti. Ima, da tako kaţemo, neka drţavna soljenka, a moţda ima i drţavna boca s uljem. Kako se ta sol zapravo primjenjuje - tko bi znao? No pouzdano znam da se kraljeva glava pri krunidbi svečano pomazuje uljem, kao glavica salate. Moţda to čine zato da bi njegova nutrina bolje funkcionirala, kao što se strojevi maţu uljem? Mnogo bi se moglo razmišljati u vezi s dostojanstvom toga krunidbenog obreda, jer u običnom ţivotu baš ne cijenimo onoga koji nauljuje kosu i od kojega se širi osjetljiv miris. Ako ćemo pravo, zreo čovjek koji maţe kosu, ukoliko to ne čini iz nekih zdravstvenih razloga, očito je čovjek s kojim nešto nije u redu.

No nas zanima samo jedno: kakvo se ulje upotrebljava prilikom krunidbe? Maslinovo ulje nikako ne moţe biti, a dabome da neće uzeti ni kokosovo ulje, kao što je također isključeno da se tom prilikom sluţe medvjeđim salom, ili ribljim uljem. Pa što bi onda moglo biti nego čisto, neprerađeno kitovo ulje, najprikladnije ulje što postoji?

Zamislite se malo, vi kralju tako odani Britanci! Mi kitolovci opskrbljujemo vaše kraljeve i kraljice krunidbenim materijalom!

26. VITEZOVI I ŠTITONOŠE Prvi časnik na »Pequodu« bio je Starbuck, Nantucketanac iz

kvekerske obitelji. Bio je to čovjek visoka rasta, ozbiljan; premda se rodio na ledenoj obali, činilo se da je kadar podnositi toplo podneblje, jer mu koţa bijaše tvrda kao dvopek. Kad bi se našao u Indiji, krv mu se ne bi uspjenila i ciknula kao pivo u bocama. Zacijelo se rodio u doba opće suše i oskudice, ili u koji dan posta, s kojeg je njegov otok poznat.

Bilo mu je tek trideset ljeta, no ta su mu ljeta kanda isprţila i isušila sve suvišno u tijelu. Ali ta njegova tankoća, da je tako nazovemo, nije se činila kao neki odraz muka i briga više negoli odraz tjelesnog iscrpljenja; bijaše to naprosto zgusnuće čovjeka, njegovo saţimanje. Nipošto nije izgledao bolestan; naprotiv, njegova čista i jedra koţa bijaše najbolji omot jedrini njegova tijela. Ĉvrsto u nju uvijen i balzamiran unutarnjim zdravljem i snagom, kao kakav oţivjeli drevni Egipćanin, taj se Starbuck činio spreman i pripravljen da traje mnoge vjekove u budućnost i da takav kakav je vječno ţivi, jer njegova unutarnja ţivahnost i jedrina, bilo to na polarnom snijegu ili pod tropskim suncem, bijaše, kao kakav patentirani kronometar, stvorena i zajamčena za sva podneblja. Kad biste mu pogledali u oči, činilo bi vam se da se u njima sveudilj odrazuju bezbrojne pogibli s kojima se mirno susretao za svoga ţivota. Bio je to čvrst, krepak čovjek čiji ţivot u najvećoj česti bijaše sadrţajna pantomima akcije, a ne bezbojno poglavlje puno praznih riječi. No unatoč svoj njegovoj hrabroj ozbiljnosti i snazi, bijahu u njem neke značajke koje su kadikad utjecale na sve ostalo, a ponekad, čini se, i prelazile sve ostalo. Neobično savjestan kao mornar, a po prirodi krotak, on je, provodeći ţivot u divljini i osami na oceanu, bio sklon praznovjerju, koje se u nekih ljudi kanda prije rađa iz inteligencije negoli iz neznanja. Na nj su djelovala izvanja znamenja i unutarnje slutnje, te bi u tim časovima kopnio ledeni oklop što je sputavao njegovu dušu, a još više ga je tim tajanstvenim utjecajima privlačilo sjećanje na mladu ţenu i dijete, ublaţujući prvobitnu oporost njegove naravi, kako to često biva u

prostodušnih pomoraca, koji onda u odsudnim opasnostima lova gube svoju prkosnu i izazovnu poduzetnost.

»Ne ţelim u svom čamcu imati ijednog čovjeka«, govorio je Starbuck, »koji ne osjeća straha od kita.« A time nije htio samo reći da je uistinu hrabar jedino onaj koji umije uočiti i prosuditi opasnost, nego i to da je čovjek bez ikakva straha kudikamo opasniji od najgore kukavice.

»Da, da«, govorio je Stubb, drugi boţman, »od svih je kitolovaca taj naš Starbuck najoprezniji.« No uskoro ćemo vidjeti što znači riječ »oprezan« u ustima čovjeka kao što je Stubb, ili u ustima ma kojeg kitolovca.

Starbuck nije izazivao sudbinu, nije traţio nepotrebne opasne pustolovine; za njega hrabrost nije bila osjećaj, nego naprosto nešto korisno što je čovjeku odmah pri ruci u svim praktičnim prilikama u ţivotu. S druge strane, valjda je mislio i to da je hrabrost dio opreme koja se nalazi naslagana u skladištu svakoga broda za lov na kitove, kao meso i kruh, a čime se ne smije razbacivati. Zato nije baš nimalo volio da poslije zalaska sunca spušta lovačke čamce u more, niti je tvrdoglavo traţio borbu s kitom, koji se već i sam uporno borio protiv njega. »Jer ja se nalazim na tom opasnom oceanu«, mišljaše Starbuck, »da ubijam kitove da bih mogao ţivjeti, a ne da oni mene ubiju da bi tako oni mogli ţivjeti.« Znao je vrlo dobro da je na taj način mnogo stotina ljudi već prije njega zaglavilo. Ta kakva je sudbina snašla njegova oca?

Na kojem bi se morskome dnu mogle naći raznesene kosti njegova brata?

S takvim sjećanjima u duši i s onim izvjesnim praznovjerjem o kojem bijaše riječi, Starbuck je zaista morao biti neobično hrabar. U takvu čovjeku, s takvim strašnim uspomenama, potajno je moralo proklijati nešto što je u danim okolnostima razbijalo oklop njegove duše i saţigalo svu njegovu hrabrost. Ma kako hrabar bio, ta njegova hrabrost, koja u neustrašivih ljudi i nije ništa neobično, koja čovjeka u ljutoj borbi sa silinom mora, vjetrova, kitova i neshvatljivim strahotama ovoga svijeta ne napušta, nije se ipak znala othrvati onim

natprirodnim, duševnim, a stoga i mnogo jezovitijim strahotama što ponekad zloslutnom prijetnjom izbijaju iz namrštena čela bijesna i moćna čovjeka.

Kad bi ova pripovijest imala prikazati kako se jačina jadnog Starbucka potpuno srozala, ja moţda ne bih imao srca napisati tu pripovijest, jer je bolno, čak neugodno, prikazati slom jedne ljudske duše. Ma kako ljudi, u trgovačkim društvima i u nacijama, bili glupaci, hulje i ubojice, ma kako im lica bila iznakaţena prostotom i podlošću, ipak je čovjek - kao idealni lik - tako plemenito i divno, tako uzvišeno biće, da bi svi njegovi bliţnji morali pohitjeti da svojim najskupocjenijim ruhom pokriju neku njegovu sramotnu ljagu. U nama je svima duboko usađeno neko neoskvrnuto čovještvo, tako duboko i trajno, te ono ostaje ţivo i netaknuto i onda kad se već čini da se vanjski karakter izgubio, i to čovještvo krvari u najgorim mukama gledajući čovjeka komu se vrijednost izgubila i propala. Ni sama samilost, gledajući takvu sramotu, ne moţe sasvim suspregnuti svoje prijekore popustljivim zvijezdama. No to uzvišeno dostojanstvo o kojem govorim nije dostojanstvo kraljeva i grimiza, nego ono široko dostojanstvo koje se ne moţe ruhom ovici. Moţete ga vidjeti gdje blista u ruci što razmahuje kopljem ili što u zemlju zabija kolac: to je ono demokratsko, ljudsko dostojanstvo što ozaruje sve, a dolazi od Boga, velikog apsolutnog Boga, koji je jezgra i kora svake demokracije! Njegova posvudašnjost - naša boţanska jednakost!

I tako, ako i najbjednijim mornarima, odmetnicima i odbačenicima odsad pripišem uzvišena svojstva, premda mračna, i tragičnom ih slavom ovjenčam; ako se i najmanji i moţda najizgubljeniji među svima ponekad uzvisi i vine u najveće visine; ako ruku radnika dodirnem i osvijetlim nebeskim sjajem, ako nad zalaskom kojeg nesretnika protegnem dugu -— ti me onda okrijepi pred svakom ljudskom kritikom, o, pravedni Duše Jednakosti, koji si nad svim mojim rodom razastro kraljevski plašt čovječnosti! Okrijepi me u njemu, o veliki Boţe čovjekoljubivi, ti koji grešnom zatočeniku

Bunyanu100 nisi uskratio blijedi biser poezije, ti koji si najčistijim zlatom pozlatio osakaćenu ruku starog Cervantesa101, ti koji si odabrao Andrewa Jacksona102 među stijenama, uspeo ga na ratnog konja i uzvisio na više od prijestolja! Ti koji u svim svojim svečanim pohodima na zemlji uvijek svoje odabranike uzimaš između kraljevskih siromaha - okrijepi me, o, Boţe!

100

John Bunyan (1628.-1688.), engl. puritanski pisac, autor Poklonikova putovanja, djela što je napisano u tamnici. -

Prev. 101

Cervantes (1547.-1616.), pisac Don Quijotea, u bitci ko Lepanta izgubio lijevu ruku. - Prev. 102

Andrew Jackson (1767.-1845.), sedmi predsjednik SAD-a. - Prev.

27. VITEZOVI I ŠTITONOŠE (NASTAVAK) Stubb je bio drugi časnik. Bijaše on rodom sa Cape Coda, pa su ga

po mjesnom običaju zvali »Kođanin«. Bio je bezbriţan, ni kukavica, ni ludo neustrašiv, svim je opasnostima ravnodušno gledao u lice kako su dolazile, a u najpogibeljnijim časovima lova radio je mirno i sabrano svoj posao, kao stolarski radnik koji se negdje unajmio na godinu dana. Onako vedre ćudi, miran i bezbriţan, upravljaše svojim čamcem kao da najsmrtonosniji sukob s kitom nije drugo doli prijateljska večerica, a njegova posada - sami uzvanici. Pazio je da na njegovu čamcu bude sve udobno, kao što kakav stari kočijaš pazi na udobnost svojih kočija. Kad bi se pribliţio kitu, u najţešćem je jeku borbe svojim nesmiljenim kopljem baratao hladnokrvno i hitro, kao što kotlar, zviţdeći, barata svojim čekićem. A kad bi se najljućoj nemani prikučio bokom uz bok, pjevušio bi svoje stare poskočnice. Duga je navika Stubbu ţdrijelo smrti pretvorila u udoban naslonjač. Što je drţao o samoj smrti, to nitko ne moţe reći. A tko zna je li i pomišljao na nju; ali kad bi poslije obilna jela slučajno i svratio misli na nju, bez sumnje ju je, kao dobar mornar, smatrao nekim zovom straţe da se uspne na palubu i uradi nešto, a što će to biti, to će doznati kad izvrši zapovijed, nikako prije.

Ono što je, moţda uza sve ostalo, činilo da je Scubb bio tako dobroćudan i neustrašiv, da je tako veselo podnosio teret ţivota, u svijetu punu tuţnih kućaraca koji se grbe od svoga bremena - što je prinosilo da se stvori ona njegova upravo bezboţna vedrina - to zacijelo bijaše njegova lula. Jer kao i njegov nos, crna je kratka lulica bila redovita crta njegova lica. Prije biste se nadali da će iz postelje iskočiti bez nosa nego bez svoje lule. Imao je cijelo čudo lula, što ih je napunjene drţao poredane na stalku, nadohvat ruke; kad god bi navratio u svoju izbicu, sve bi ih redom ispušio, pripaljujući jednu o drugu, onda bi ih ponovno sve redom napunio, da opet budu spremne. Kad bi se odijevao, Stubb nije najprije turao noge u hlače, nego lulu u usta.

Mislim da je to neprestano pušenje bilo barem jedan od razloga njegovoj posebnoj ćudi. Jer svima je poznato da je zrak ove zemlje, bilo na kopnu ili na moru, strahovito okuţen bezimenom bijedom nebrojenih mrtvih koji su ga, umirući, izdisali i, kao što ljudi u vrijeme kad hara kolera, hodaju s rupcem što je natopljen kamforom - isto tako je moţda duhanski dim iz Stubbove lule djelovao kao raskuţno sredstvo.

Treći je časnik bio Flask, rodom izTisburyja sa Martha’s Vineyarda. Onizak mlad čovjek, gojazan, rumena lica, vrlo ratoboran spram kitova, koji je kanda mislio da su mu golemi levijatani tradicionalni osobni neprijatelji, pa je za njega bilo pitanje časti da ih tamani kad god ih sretne. Potpuno je izgubio svaki osjećaj poštovanja prema svim čudesima njihovih veličanstvenih tjelesa i tajnovitog im načina ţivota, a isto mu je tako otupjela i svaka bojazan od eventualne opasnosti pri susretu s njima, te po njegovu skromnu mišljenju ta čudnovata ţivotinja nije bila drugo doli vrsta jako povećana miša ili, recimo, morskog štakora, i samo ga treba nadmudriti, te iziskuje nešto malo vremena i truda da ga ubiješ i istopiš. Ta nesvjesna neustrašivost učinila ga je, a da to ni sam nije znao, ponešto obijesnim što se tiče kitova. Lovio je kitove za razonodu, a one tri godine krstarenja oko Cape Horna za njega su bile samo tri godine šale. Kao što u tesara ima čavala od kovana ţeljeza i običnih klinaca, tako bismo i ljude mogli podijeliti. Mali Flask bijaše od onih prvih, što su skovani da se čvrsto zabiju i dugo drţe. Svi su ga na»Pequodu« zvali Okagača, jer je bio nalik na one kratke, debele grede koje na arktičkim kitarkama tako zovu, a koje iznutra brodovima podupiru i učvršćuju bokove, da bi lakše odolijevali pritisku onih opasnih mora.

Ta tri časnika - Starbuck, Stubb i Flask - bijahu vaţne ličnosti na brodu. Oni su po općim propisima zapovijedali trima lovačkim čamcima «Pequoda« kao vođe. U borbenom poretku, kad Ahab preuzme zapovjedništvo nad svojim snagama da navali na kitove, ta su tri predvodnika bila kao tri kapetana svojih odreda. Ili pak, onako oboruţani dugim oštrim kopljima, bijahu vam oni kao nekakav trolist po izbor kopljanika, kao što su harpunaši bili bacači sulica.

Pa kako u tom slavnom lovu na kitove svakog časnika ili predvodnika, kao nekoć gotskog viteza, prati po jedan kormilar ili harpunaš, koji mu u stanovitim slučajevima pruţa novo koplje ako se prvo gadno iskrivilo ili savilo u navali, i kako su ta dvojica osim toga obično i međusobom povezana prisnim prijateljstvom - svakako je red spomenuti i tu trojicu harpunaša i kazati kome je pojedini od njih bio dodijeljen.

U prvom redu tu je bio Queequeg, koga je prvi časnik Starbuck odabrao za svoga štitonošu. No Queequega već poznajemo.

Drugi po redu bio je Tashtego, čistokrvni Indijanac sa Cay Heada, najzapadnijeg predbreţja na Martha’s Vineyardu, gdje još postoje posljednji ostaci naselja crvenokoţaca, koje je susjednom Nantucketu dalo mnoge od njegovih najsmionijih harpunaša. Kitolovci ih obično zovu rodovnim imenom Gay-Headovci. Tashtegova duga, tanka i crna kosa, njegove ispupčene jarmenice i crne okruglaste oči - previše orijentalne po svojoj veličini za Indijanca, ali antarktične po blistavom izrazu - sve je to dovoljno jasno odavalo da je potomak one čistokrvne rase ratnika lovaca koji su u lovu na losove u Novoj Engleskoj, s lukom u ruci, prokrstarili prašume cijelog kopna. No Tashtego nije više njušio trag divljih zvijeri po prašumama, nego je sada tragao u vodenim brazdama golemih kitova u moru, a pouzdanim harpunom dolično je zamijenio nepromašivi luk svojih otaca. Gledajući te mišićave, zagasitosmeđe vitke udove, okretne poput zmije, čovjek bi gotovo povjerovao u praznovjerne priče nekih starih puritanaca103 pa toga divljeg Indijanca gotovo drţao za Kralja zračnih sila. Tashtego, bijaše štitonoša drugog časnika, Stubba.

Treći je harpunaš bio kao ugljen crni divovski divljak, crnac Daggoo, lavljega hoda - naizgled pravi Ahasver104. S ušiju mu visjela dva tako velika zlatna koluta što su ih mornari zvali alke, o koje bi se lijepo moglo pričvrstiti kakvo jedro. Daggoo se još u mladosti

103

Puritanci u Engleskoj i Škotskoj, pripadnici »čistog evanĎeoskog nauka«; mjesto episkopalne, traţili crkvu sa

starješinama i odvajanje Crkve od drţave. Progonjeni od stuartovaca, iselili se u Ameriku. - Prev. 104

Vječni Ţid, prema srednjovjekovnim pričama, otjerao Isusa kad je pred njegovom kućom, idući na Golgotu, htio

otpočinuti, te za kaznu mora lutati do Sudnjega dana. Umjetnička ga poezija takoĎer shvata simbolom čovječanstva

koje neprestano hrli naprijed. - Prev.

dobrovoljno ukrcao na neki brod kitolovac koji je bio usidren u samotnom zaljevu njegove rodne obale. U svome je ţivotu bio samo u Africi, u Nantucketu i nekim urođeničkim lukama u koje kitolovci najviše dolaze, pa kako je mnogo godina provodio vratolomni ţivot kitolovca na brodovima kojih vlasnici nisu osobito pazili kakve ljude uzimaju na svoje brodove, Daggoo je zadrţao sve svoje urođeničke osobine, te je uspravno kao ţirafa hodao po palubama u sjaju svojih šest stopa i pet palaca visine. Gledajući u njega, čovjek bi se osjećao nekako ponizno sićušnim, a kad bi bijelac stajao pred njim, izgledao bi kao bijela zastava koja je došla traţiti primirje od jedne tvrđave. A bilo je čudno što je taj veličanstveni crnac, Ahasver Daggoo, bio štitonoša maloga Flaska, koji se kraj njega doimao kao šahovska figurica.

Što se tiče ostalih članova posade na »Pequodu«, budi rečeno da do današnjeg dana ni jedan od dvojice svih onih mnogih tisuća mornara na kaštelu, zaposlenih u američkom kitolovu, nije rođeni Amerikanac, dok gotovo svi časnici jesu. Isto je tako i u američkoj vojsci, pa i u ratnoj i trgovačkoj mornarici, a također u tehničkim trupama koje rade na gradnji američkih kanala i ţeljeznica. Velim: isto tako, jer u svim tim slučajevima rođeni Amerikanci u izobilju daju pamet, dok im sav ostali svijet isto tako velikodušno stavlja na raspolaganje radnu snagu. Priličan broj tih mornara kitolovaca potječe s Azora, gdje nantucketanske kitarke često pristaju da popune svoju posadu kršnim brđanima sa tih vrletnih obala. Zato i grenlandski ribari, koji polaze iz Hulla ili iz Londona, odlaze najprije na Šetlandske otoke da tamo upotpune svoju posadu. Na povratku u svoje luke oni ih opet iskrcavaju na njihovim otocima. Ne znam zašto, ali otočani su najbolji u lovu na kitove. Na »Pequodu« se nalazili gotovo sve sami otočani, sve sami izdvojenici, osamljenici, ljudi koji sebe ne smatraju pripadnicima nijednoga zajedničkog kontinenta, već svaki takav osamljenik drţi da ţivi na svom posebnom kontinentu. Ali sada, svi zdruţeni na jednoj palubi, kakav li je to bio skup osamljenika! Kakvo izaslanstvo Anacharsisa Clootsa105 sa svih na moru otoka i iz svih

105

Barun Jean Baptiste du Val-de-Grâce (Anacharsis Cloots, 1755.-1794.). jedan od najčudnijih sanjara za vrijeme

Francuske revolucije: ujedinjenje svih naroda u jednu porodicu bijaše mu najveći ideal. Smaknut na giljotini. - Prev.

krajeva svijeta, izaslanstvo što prati starog Ahaba na »Pequodu«, da boli i nepravde cijeloga svijeta iznese pred onaj sud s kojega se malo tko vraća. Crni mali Pip nikad se nije vratio - o, ne! - on je prvi otišao. Jadni dječak iz Alabame106! Na mrkom kaštelu staroga »Pequoda« vidjet ćete ga domala kako udara u tamburin za uvod u vječni čas, kad bude pozvan na nebesku palubu pa mu bude naređeno da pjevaš anđelima i da u slavu Boţju udara u onaj svoj tamburin - na ovom su ga svijetu zvali kukavicom, a na onom će ga slaviti kao junaka!

106

Alabama - američka savezna drţava u Meksičkom zaljevu; 43% pučanstva u njoj čine crnci. - Prev.

28. AHAB Nekoliko dana pošto smo za sobom ostavili Nantucket, kapetan

Ahab nije se pokazivao na palubi. Ĉasnici su se redovito smjenjivali na straţi, i kako se ni po kakvu vidljivom znaku nije moglo pretpostavljati protivno, izgledalo je da su oni jedini zapovjednici broda; tek bi kadšto izlazili iz kabine i izdavali tako nagla i određena naređenja da je na kraju bilo očito kako zapovijedaju u ime nekoga drugog. Da, njihov vrhovni gospodar i diktator bio je tu, iako ga dosad još ničije oko nije ugledalo niti mu je bilo dopušteno da pronikne u sada posvećeni zaklon kapetanove kabine.

Svaki put kad sam dolazio na palubu na svoju straţu, odmah bih pogledao prema krmi ne bih li primijetio kakvu stranu osobu, jer moj prvotni nemir zbog nepoznatog kapetana, sada se u osami mora pretvorio u uzbuđenje. To se od vremena do vremena pojačavalo kad bih se nehotice sjetio upravo đavolskih nesuvislih primjedaba odrpanca Elije, koje su mi dolazile na pamet tako uporno kako to prije nisam mogao ni zamisliti. No slabo sam se mogao opirati tome osjećaju, koliko god sam se u drugom raspoloţenju upravo smijao svečanim mušicama toga čudaka - proroka iz luke. No bila to bojazan ili nelagodnost - da tako nazovem taj svoj osjećaj - kad god bih se ogledavao po brodu, nikako mi se nije činilo opravdanim gajiti takav osjećaj, pa premda su harpunaši zajedno s većinom posade činili druţinu kudikamo barbarskiju, divljačkiju i šareniju od ijedne krotke posade trgovačkih brodova koje sam dotad imao prilike upoznati, ja sam ovaj svoj čudni osjećaj pripisivao, i to s punim pravom, baš divljoj i jedincatoj naravi toga divljačkog skandinavskog zvanja kojega sam se tako dobrovoljno latio. Ali osobito izgled naših triju brodskih časnika, boţmana, morao je svakako pridonijeti tomu da ublaţi moje besmislene sumnje i da ulije povjerenje i veselje u svaku predodţbu našega putovanja.

Teško da bi se našla tri bolja i vrsnija pomorska časnika, i čovjeka, svaki na svoj poseban način, a sva su trojica bili Amerikanci: jedan iz Nantucketa, drugi iz Vineyarda, a treći sa Cape Coda. Kako smo na

sam Boţić isplovili iz luke, neko smo vrijeme sada imali polarnu ciču zimu, premda smo neprestano odmicali od nje na jug; i poslije svakog stupnja i minute geografske širine što smo ili prevaljivali, postupno smo za sobom ostavljali onu nesmiljenu zimu i sve njezine nesnosne vremenske nepogode. Bilo je jedno od onih prijelaznih jutara, ne više tako tmurno ali ipak prilično sivo i sumorno, i brod je pod povoljnim vjetrom jurio pučinom upravo bijesno poskakujući uvis, i sjetnom brzinom, kad se na zov jutarnje straţe uspeh na palubu. Tek što bacih pogled na kasar, obuze me neka je2iva slutnja. Zbilja me nadvladala bojazan: na kasaru stajao kapetan Ahab.

Na njemu nije bilo ni traga obične bolesti, niti mu se opaţalo da se oporavlja od kakve boljetice. Izgledao je kao čovjek skinut s lomače u času kada mu je plamen već zahvatio tijelo, a da ga ipak nije sasvim spalio niti ga lišio ma ijedne čestice njegove stare ţilavosti. Njegova visoka snaţna prilika izgledala je kao salivena od čvrste bronce i oblikovana u nepromjenjivu kalupu poput Cellinijeva lijevanog »Perzeja«107. Od sijedih vlasi, pa ravno dolje, preko lica i vrata, preplanula od sunca, vidio se oţiljak, bjelkasta tanka brazda što mu se gubila ispod kaputa. Bila je nalik na brazgotinu koju gromovna strijela okomito zacijepi u neko visoko deblo a da pritom ne otkrhne ni najmanju grančicu, pa samo zareţe i uţlijebi koru, od vrška do korijena, i zarije se u zemlju, a stablo je i dalje ţivo i zeleno, ali ţigosano. Tko zna je li bio madeţ ili brazgotina od kakve ljute rane? Za cijelog putovanja, kao po nekom nijemom dogovoru, nitko nije gotovo ni spomenuo taj oţiljak, a pogotovu su boţmani šutjeli o tome. No jednom prilikom praznovjerno je pripovjedio Tashtegov stariji zemljak iz posade, neki stari Indijanac iz Gay-Heada, kako je Ahab zadobio taj oţiljak tek poslije navršene četrdesete godine, ali ne u bijesu krvave bitke, nego u borbi s elementima na moru. No ta je čudna pripovijest bila opovrgnuta kazivanjem nekoga sijedog Manjanina108, starca koji kao da je ustao iz groba, a još nikad prije nije

107

Perzej - slavni heroj u grčkoj mitologiji, sin Zeusov. Oslobodio kraljevnu Andromedu od morske nemani. - U

kiparstvu i slikastvu često je obraĎivan taj motiv. - Benvenuto Cellini (1500.-1571.), firentinski zlatar i kipar. Jedno

od najznamenitijih njegovih djela jest Perzej s Meduzinom glavom. - Prev. 108

Stanovnik otoka Mana u Irskome moru. - Prev.

isplovio iz Nantucketa, pa prema tome sve dosad nije ni vidio mrkoga Ahaba. Pa ipak, stara mornarska tradicija i vajkadašnja lakovjernost općenito su tome starcu pripisivale neku natprirodnu moć rasuđivanja. Tako mu nijedan od mornara bijelaca nije ozbiljno protuslovio kad je ustvrdio: ako kapetana Ahaba budu ikad u miru za grob pripremali - a teško da će se to dogoditi, promrsi starac - onda će onaj koji pokojnika bude odijevao na njemu vidjeti taj znak od glave do pete.

Mene se tako silno dojmio cijeli mračni izgled Ahabov i blijedi oţiljak, te u prvi mah gotovo i nisam primijetio da je tom njegovu toliko izrazitom mračnom izgledu nemalo kriva barbarska bijela noga u koju se on djelomice upirao. Već sam prije čuo da je ta bijela noga bila istokarena na brodu, od ulješurine čeljusti. »Da, da« - reče jednom prilikom stari Indijanac - »tamo negdje blizu japanskih obala more mu razbilo jarbole, ali baš kao i njegov osakaćeni brod, usadio je sebi nov jarbol, zna on svemu doskočiti.«

Zapanjio sam se kad sam vidio njegovu neobičnu pozu. Na obadvije strane krmene palube »Pequoda«, a blizu krmenog jarbola, velikim je svrdlom u podnicama bila izbušena po jedna rupa palac i pol široka. Svoju je koštanu nogu usadio u tu rupu, a jednom se rukom drţao pripone - i tako je kapetan Ahab stajao uspravno, gledajući netremice prema pramcu, koji bi se čas visoko izdizao, čas opet duboko zaranjao. U tom se u daljinu uperenom i ukočenom pogledu odraţavala neslomljiva jačina i odvaţnost, nepokolebljiva odlučnost i volja. Nije govorio ni riječi, niti su njegovi časnici njemu što govorili, iako se po svakoj i najmanjoj njihovoj kretnji i izrazu, kao i na njihovim licima, vidjela nelagodna, upravo bolna spoznaja da se nalaze pod budnim nadzorom gospodareva oka. I ne samo to: mračni je Ahab stajao pred njima s raspećem u licu, u svem neizrecivom kraljevskom ponosnom dostojanstvu neizmjerne boli.

Ubrzo se nakon toga svoga prvog boravka na zraku povukao u kajitu. No poslije onog jutra mornari su ga svaki dan vidjeli na palubi: ili kako stoji na svojoj stoţernoj rupi ili kako sjedi na stoličici od bjelokosti što ju je imao, ili opet gdje teškim koracima hoda po palubi.

Što je nebo bivalo svjetlije, pa čak postajalo i prijaznije, to se i on drţao sve manje povučeno, i kao da ga je onda, kada je brod isplovio iz svoje luke, samo mrtva zimska studen natjerala da se osami. Domalo je gotovo cio dan provodio na zraku. No po svemu što je govorio ili činio na palubi, koja je konačno bila obasjana suncem, kao da je tu bio sasvim nepotreban - poput suvišna jarbola. »Pequod« je zasad tek bio na prijelazu, još nije pravo počeo krstariti; časnici su u svakom pogledu bili dorasli poslu da se brod pripremi za lov, i zato Ahab zasad nije imao nikakva posla, osim da se brine za samoga sebe, pa je mogao odagnati oblake što su se jedan za drugim slegli na njegovu namrštenu čelu, kao što oblaci svagda odabiru najviše vrhove da se nagomilaju na njima.

Pa ipak, bijaše kao da mu topla i melodiozna uvjerljivost blagog i blagdanskog vremena u koje smo malo-pomalo ulazili, kao nekom basmom, istjeruje mračno raspoloţenje. Jer kao što se one dvije rumene djevojke April i Maj, poigravajući i poskakujući vraćaju kući u zimske i neprijazne šume, te će i najogoljeliji, najhrapaviji stari hrast, sav ras-koljen od gromova, pustiti barem koji zeleni izdanak da pozdravi tako vesele gošće - tako je naposlije i Ahab spontano uzvraćao na obijesnu zamamu toga djevojačkog ozračja. U njegovim je očima počesto znao izbiti slabašan pupoljak pogleda što bi se na licu kojega drugog čovjeka ubrzo rascvao u smiješak.

29. NASTUPA AHAB; ZA NJIM STUBB Prođe nekoliko dana. Led i ledeni bregovi ostadoše za krmom, te je

»Pequod« plovio kroz blještavo proljeće Quita109, koje u tim vodama vlada na pragu vječnoga tropskog ljeta. Toplo-prohladni, vedri, mirisni dani, u kojima je sve odjekivalo, prelijevalo se i bujalo, bili su kao kristalne kupe razom pune perzijskog šerbeta nagomilana u snjeţne pahuljice s ruţinom vodicom. Divne zvjezdane noći činile se kao gorde gospe, u haljinama posutima dragim kamenjem, koje kod kuće u samotnom ponosu gaje sjećanje na svoje odsutne vitezove-pobjednike, sunca u zlatnim šljemovima! Onima koji su traţili san teško je bilo birati između tako divnih dana i tako zamamnih noći. No sve čarolije toga neprolaznog vremena nisu samo vanjskom svijetu davale sve nove i nove čari i magijsku moć, nego su prodirale i u dušu, osobito kad su se pribliţavali tihi. blagi večernji sati; onda su iz sjećanja izbijali kristali, kao što se bistri led ponajviše stvara za tihih sutona. I svi ti njeţni poticaji sve se više i više doimali Ahabova bića.

Starost je uvijek budna, kao da čovjek, što je dulje vezan za ţivot, sve to manje ţeli imati posla s onim što nalikuje na smrt. Među pomorskim kapetanima oni sjedobradi vrlo često napuštaju svoje postelje pa odlaze na palubu obavijam plaštem noći. Baš je tako bilo i s Ahabom, samo što je u posljednje vrijeme nekako toliko vremena provodio na zraku, te bi točnije bilo reći da je na časak skoknuo u svoju kabinu negoli iz kabine na palubu. »Ĉovjeku se čini kao da silazi u svoj grob« - znao je gunđati sam sebi - »kad kapetan star kao ja kroz tu rupu silazi na taj svoj leţaj iskopan za grob.«

I tako gotovo svaka dvadeset i četiri sata, za noćne straţe, kad su oni na palubi bdjeli nad snom onih što su spavali dolje, a kad bi na kaštelu valjalo potezati koje uţe, mornari ga nisu, kao po danu, nemarno bacali na palubu, već ga oprezno spuštali na određeno mjesto, da ne probude drugove koji spavaju. Kad bi ta tišina ovladala svim brodom, mučaljivi bi se kormilar obično zagledao u tambuć, i zamalo bi se pojavio »stari«, hvatajući se ţeljeznog ručnjaka, e da bi 109

Quito - glavni grad juţnoameričke drţave Ekvadora. - Prev.

malko pomogao svojoj kljakavoj nozi. Bilo je u njega i ponešto obzirnosti i čovječnosti, jer u takvim prilikama obično nije obilazio pramčanu palubu, jer bi njegovim umornim pomoćnicima, koji su šest palaca udaljeni od njegove bjelokosne pete traţili sna i počinka, škripa i buka njegova koštanog koraka tako odjekivala da bi sanjali o škrgutu zuba morskih pasa. No jedne noći, kad je u raspoloţenju premrzovoljnu za bilo kakve opće obzire, premjeravao palubu od kasara do glavnog jarbola, Stubb, drugi časnik, popne se i s izvjesnom nesigurnom i molećivom šaljivošću natukne kako nitko ne bi imao ništa protiv toga da se kapetan Ahab malo prošeta ako mu je po volji, no moţda bi se ipak moglo nešto pronaći pa da se malo priguši ta buka; i stane nešto nejasno i oklijevajući kazivati o kuglici od kučine u koju bi se stavio vršak umjetne noge. E, moj Stubbe, onda si ti slabo poznavao Ahaba!

- Zar sam ja topovsko zrno, Stubbe - viknu Ahab - te me ţeliš tako umotati? Ali idi svojim putem, zaboravio sam to. Odlazi dolje, u svoj noćni grob, gdje ljudi popur tebe spavaju među mrtvačkim pokrovima, da se konačno nauče na njih. Marš, pseto, u štenaru!

Kad se bijes razjarenog starca tako neočekivano oborio na njega, Stubb se zapanji i načas osta bez riječi. No onda će uzrujanim glasom:

- Nisam navikao da se tako sa mnom razgovara, kapetane, i meni se baš nikako ne mili to što mi rekoste, kapetane.

- Otale! - procijedi Ahab kroza zube i naglo pođe dalje, kao da hoće izmaći kušnji razjarenosti.

- Ne, kapetane, još ne - odvrati Stubb, osokolivši se. - Neću mirno dopustiti da me tko naziva psetom, kapetane!

- Onda ću te nazvati deseterostrukim magarcem, i mulom, i mazgovom! Odlazi dok te nisam otpremio na onaj svijet!

Prosiktavši te riječi, Ahab mu se pribliţi, sa tako strašnim izrazom na licu da Stubb i nehotice ustuknu.

»Nikad mi još nitko nije govorio takve riječi, a da ga nisam za to ţestoko udario«, mrmljao Stubb, silazeći kroz otvor u kabinu. »Zbilja čudno! Gle, ne znam bih li se vratio pa da ga udarim, ili - ma što je to? - da padnem na koljena i da se pomolim Bogu za njega? Da, baš na to

sam pomišljao, no to bi bilo prvi put u ţivotu da se uopće molim. Ĉudno, zaista čudno, a i on je čudan; uhvatio ga s koje god strane, on je najčudniji kapetan s kojim sam ikad plovio. Kako je samo srnuo na me! Oči mu sijevale kao falje! Da nije lud? Svakako, nešto mu je u glavi, to je tako sigurno, kao što je sigurno da nešto mora biti na palubi kad škripi. Ni u svojoj postelji ne moţe dugo, najviše tri sata na dan,a ni onda ne spava. Zar mi nije rekao onaj Popara, naš konobar, kako ujutro u visaljci »staroga« posteljinu uvijek nalazi svu zguţvanu, ispremetanu, donju plahtu sklupčanu do nogu, a gornju gotovo svu zauzlanu u čvorove, i jastuk vreo, kao da je usijan kamen na njemu leţao? Taj »stari« zacijelo ima vrelu krv! Očito je u njemu nešto što ljudi s kraja zovu savjest - neki ţivčani grč, kakono kaţu, gori od zubobolje. Pa sad kako bilo da bilo, neka me Gospod sačuva od takve bolesti. Sav je zagonetan taj »stari«. Da mi je znati kamo on to svake noći ide u štivu pod krmom, kako je posumnjao naš Popara! Eh, baš bih volio to znati! S kim se on sastaje u štivi? Nije li to čudno? Zaista čudno? Ali nema druge, stara pripovijest. Evo, napokon me san hvata. Dođavola, vrijedno je čovjeku da dođe na svijet, ako ni zarad čega drugog, a ono da ga san ophrva. Pravo li promislim, to je prvo što mala djeca čine, pa i to je nekako čudno. Do sto đavola, sve je čudno kad samo malo promisliš! Ali se ne slaţe s mojim načelima. »Ne misli uzalud!« - to je moja jedanaesta zapovijed, a dvanaesta; »Spavaj kad ti se god pruţi prilika!« Evo, opet me drijem hvata. A kako ono reče? Zar me nije nazvao psetom? Grom i pakao! Nazvao me deseterostrukim magarcem i povrh toga dodao cijelu hrpu mazgova! Mogao me i nogom udariti. Moţda me i jest udario, samo što ja to nisam ni primijetio, toliko sam se nekako prepao njegova lica. Blistalo se mrtvački, kao ubijeljela kost. Koji je to vrag sa mnom? Ne stojim više uspravno na nogama! Taj sukob sa starim svega me iskrenuo, pamet mi izvrnuo. K vragu, očito sam ipak sanjao! Kako? Kako? Bit će najbolje da sve to spremim za drugi put; evo ću opet u visaljku, a ujutro vidjet ću kako se o toj prokletoj čaroliji razmišlja danju.«

30. LULA Kad je Stubb otišao, Ahab je još neko vrijeme stajao naslonjen na

ogradu, a onda, kako mu je to u posljednje vrijeme postalo navadom, pozove jednoga mornara od straţe i pošalje ga dolje po bijelu stoličicu od kitove kosti i po lulu. Pripalivši lulu na plamenu kompasne svjetiljke i smjestivši stoličicu na strani nad vjetrom, sjedne i zapuši.

Kako nam norveška predaja kaţe, prijestolja su starodrevnih danskih kraljeva, ljubitelja mora, pravili od narvalovih kljova. Pa kako da čovjek, gledajući Ahaba gdje sjedi na onome tronošcu od kosti, ne pomisli na kraljevsko dostojanstvo što ga je simbolizirao? Jer Ahab je bio kan platicâ, kralj mora, velmoţa levijatana.

Nekoliko je časaka brzo, jednu za drugom, ispuštao struje dima, a vjetar mu ih nosio natrag u lice.

»Kako to«, napokon će sam sebi, izvadivši kamiš iz usta, »kako to da me pušenje više ne umiruje? O, lulo moja, zacijelo je loše sa mnom kad je tvoj čar nestao! Ja sam se tu trudio, bez ikakva uţitka, eh, a nisam ni primijetio da sve to vrijeme pušim u vjetar; i tako sam nervozno ispuštao dim kao da su mi posljednji mlazovi, kao u kita koji umire. Kakvu ja vezu imam s tom lulom? S tom stvari koja je namijenjena da umiruje, da uzvija blag bijeli dim u blagu bijelu kosu, a ne raščupane ţeljeznosive čuperke, kao što su moji. Neću više pušiti... «

I lulu koja je još gorjela baci u more. Ţeravica zapišta u valovima, a u isti mah brod kliznu mimo mjehurić koji se uzdigao nad lulom što je tonula. Nabivši šešir duboko na čelo, Ahab je, ljuljajući se, koračao po palubi.

31. U MORFEJEVU NARUĈJU Sutradan Stubb priđe Flasku. - Eh, što sam noćas usnio čudan san, Okagačo, kao što još nikad u

ţivotu nisam sanjao. Znaš onu njegovu koštanu nogu. Eto, sanjam ti ja kako on mene njome cak! pa u zadnjicu, a kad ja zamahnem nogom da mu vratim udarac - duše mi, mladiću, to sam smjesta pokušao! - noga mi izmače, a Ahab kao piramida, a ja, luda glava; udaraj sve dalje po njemu. No, što je bilo još čudnije, Flask - a znaš kakve li sve ludosti čovjeku ne dođu na san! - u svem tom svome bijesu ja svejednako kao da mislim na to kako, kako - ako ćemo pravo - onaj njegov udarac nogom i nije bila baš tako velika uvreda. »A što se ja ţestim? Pa to i nije prava noga«, velim ja sebi, »nego samo umjetna!« A bogme i jest velika razlika između udaraca ţive i mrtve noge. Zato baš i udarac rukom, Flask, pedeset puta jače boli nego kada te tko zvizne batinom. Ţivo tijelo, ono ti stvara ţivu uvredu, dragoviću moj. I sve mislim, znaš, dok tako noţne prste lupam i lomim o onu prokletu piramidu, kako je sve to što se sa mnom i oko mene zbiva, vraški smušeno i naopako, pa cijelo vrijeme, kaţem ti, prebirem u sebi: »Pa što je ta njegova noga sada nego batina - batina od kitove kosti. Da«, mislim ja, »to je bilo samo batinanje za šalu, zapravo samo kitovanje, a ne uvredljiv udarac. A osim toga«, mislim ja, »pogledaj samo bolje: ta vršak te noge, gdje bi trebalo da je stopalo, tako je malen, a da me lupio kakav seljačina svojom noţurinom, eh, to bi bila vraški velika uvreda. No, Ahabova se uvreda srozala samo na jednu točku.« Ali sad, Flask, dolazi najšaljiviji dio moga sna. Dok sam tako bubetao po piramidi, zgrabi me za ramena neki stari vodenjak, s kosom kao dlake u jazavca i s grbom na leđima, te me okrene prema sebi. »Što to radiš?« on će meni. To li je bio okret, druţe! A što sam se prepao! Kakve li njuške! No, za tren oka svladam grdni strah. »Što radim?« ja ću njemu. »A što se to tebe tiče, to bih ja htio znati, gospodine Grbonjo? Ţeliš li moţda da i tebe caknem nogom?" A on, tako mi Gospoda, Flask, tek što sam to izustio, okrene krmu prema meni, sagne se, povuče morsku travurinu što mu je sluţila umjesto

prnja - i što misliš da sam ugledao? Sto mu gromova, čovječe, krma mu sva bila načičkana klinovima za vezanje mrlina, s šiljcima okrenutim van! Zamislim se malo, pa mu odvratim: »Neću ja tebe nogom, starkeljo.« A on meni: »Mudra si glavica, mudra si glavica, Stubbe!« Gunđa on svejednako, a pritom ţvače i mljašće desnima kao krezuba vještica. Videći da on nikako ne prestaje s tim svojim »mudra glavica, mudra je glavica Stubb!« pomislim da mogu opet dalje udarati nogom o piramidu. No tek što sam podigao nogu. on rikne na me: »Prestani se ritati!« Nato ću ja njemu: »Ej, što ti je sad opet, stari?« A on meni: »Ĉujder, da malo razmotrimo kakva je to bila uvreda. Kapetan Ahab udario te nogom, je li?« - »Jest«, rekoh ja, »evo baš ovamo«. - »Pa dobro«, prihvati on, »posluţio se svojom koštanom nogom, je li?« - »Jest, posluţio se njome«, rekoh ja. »E paonda«, on će, »mudri Stubbe, na što se imaš potuţiti? Zar te nije udario u najboljoj namjeri? Nije to bio udarac običnom nogom od jelovine, zar ne? Ne, tebe je nogom udario velik čovjek, i to lijevom nogom od bjelokosti, Stubbe! To je čast! Ja to smatram velikom časti. Slušaj me, mudri Stubbe! U staroj Engleskoj najveće velmoţe smatraju velikim odlikovanjem kad ih kraljica mačem udari i tako učini vitezovima Reda podvezice110, pa tako se i ti, Stubbe, moraš ponositi udarcem što si ga primio od starog Ahaba, koji te time učinio mudrim! Pamti što ti kaţem: primaj udarce od njega i smatraj ih počašću, a nipošto mu ih nemoj uzvraćati, jer ne moţeš sebi pomoći, mudri Stubbe! Zar ne vidiš tu piramidu?« I rekavši to, on kao da se odjedanput sav rasplinuo i nestao u zraku. Ja zahrčem, pa se prevrnem na drugu stranu, i nađem se u svojoj visaljci! Ded mi reci: što ti misliš o tome snu, Flask?

- Ne znam ni sam pravo, nekako mi se čini luckastim. - Moţda, moţda. No, mene je taj san učinio mudrim čovjekom,

Flask! Vidiš li ondje Ahaba gdje stoji na kasaru, pa iskosa gleda u more? Kaţem ti, Flask, najbolje je da staroga ostavimo na miru; ne

110

Pod starofranc. devizom Honny soit qui mal y pense (»Stid ga bilo tko o tome loše misli!«) osnovao je kralj

Edward III. (1327.-1377.) Red podvezice, najviše englesko odlikovanje, koje se takoĎer zove Redom sv. Đure. -

Postoji priča kako je kralj na balu podigao podvezicu što je pala s noge njegove ljubavnice, grofice od Salisburyja, te

pritom nehotice potegnuo grofičinu suknju. Neki se plemići nasmijali, a na to je kralj izrekao spomenute riječi i

utemeljio Red vitezova podvezice, da bi udobrovoljio svoju groficu. - Prev.

govori mu nikad ni riječi, ma što on tebi rekao. Oho! Što se on to razgalamio? Slušaj!

- Ej, straţari na jarbolima! Ej, vi tamo gore, oštro pazite svi! Tu oko nas plove kitovi! Ako spazite bijela kita, viknite iz svega grla! - zapovijedao kapetan.

- No, Flask, što veliš na to? Nije li u tome trunak nečega malko čudnog? Bijel kit, jesi li to čuo, čovječe? Gle, i vjetar je nekako osobit! Ĉuvaj se, Flask, Ahab ima nešto krvavo na umu. Eto ga ovamo! A sad tiho, jer eto ga ovamo!

32. CETOLOGIJA Već smo smjelo zaplovili na debelo more, i zamalo će nas nestati na

beskrajnoj pučini bez obala i bez lukâ. No prije toga, prije nego što se algama obrasli trup »Pequoda« stane bokom uz bok valjati s kitovskim trupinama što su načičkane morskim kaleţima111, neće biti naodmet da se već na samome početku što bolje upoznamo s nekim upravo nuţno potrebnim da se valjano razumije sve što je dosad otkriveno i napisano u vezi sa svim mogućim vrstama levijatana, o kojima će dalje biti govora.

Bit će to sustavan prikaz svih vrsta kitova, koji vam ţelim iznijeti, no to nije lak posao, i zato će ovaj prikaz biti samo pokušaj klasifikacije sastavnih dijelova jedne kaotične cjeline. Ĉujte što o tome kaţu najmjerodavniji kapaciteti našeg vremena.112

»Nijedna grana zoologije nije tako zbrkana kao ona koja se zove cetologija«, veli kapetan Scoresby113 godine 1820.

»Nije mi namjera, kad bi to i bilo moguće, da se upustim u istraţivanje pravilne metode kako da kitove podijelimo u skupine i porodice... U svih učenjaka vlada najveća zbrka u pogledu te ţivotinje« (ulješure), veli brodski liječnik Beale godine 1839.

»Nemamo mogućnosti za istraţivanja u morskim bezdanima.« - »Neprodorna vela zastiru naše poznavanje kitova.« - »Ovo je polje rada obraslo oštrim trnjem.« - »Svi ti nepotpuni podaci za nas su prirodopisce pravi pakao.«

Tako, eto, o kitu govore veliki Cuvier,114 John Hunter115 i Lesson116, te lučonoše zoologije i anatomije. Pa ipak, iako je ljudsko znanje i poznavanje prirode još dosta ograničeno, ipak se naučne knjige niţu

111

Morski kaleţ - vrsta školjke (Lepas fasicularis). - Prev. 112

Čitatelj, dakako, ima na umu da je ova knjiga stara poldrug stoljeća. - Prev. 113

William Scoresby (1789.-1857.), engl. pomorac i kitolovac, istraţio istočnu obalu Grenlanda i Australiju, poslije

studirao teologiju i postao svećenikom, ali se i dalje bavio znanstvenim istraţivanjima. - Prev. 114

Georges baron de Cuvier (1769.-1833.), francuski prirodoslovac, začetnik znanstvene poredbene anatomije i

jedan od osnivača paleontologije (znanosti o okaminama ili o prastarim ţivim bićima). Objašnjava promjene u

ţivotinjskom i biljnom carstvu u toku Zemljina razvoja velikim katastrofama. - Prev. 115

John Hunter (1728.-1793.), osnivač moderne engleske kirurgije. - Prev. 116

René Primevére Lesson (1794.-1849.), francuski prirodoslovac, pratio kapetana Duperreya na njegovu putu oko

svijeta. - Prev.

unedogled, a u njima je ponešto napisano i o cetologiji ili nauci o kitovima. Mnogo ih je, velikih i malih, starih i novih, ljudi s kraja i pomoraca, koji su naveliko ili samo ponešto pisali o kitovima. Da spomenemo samo nekolicinu: pisci Biblije, zatim Aristotel, Plinije, Aldrovandi, Sir Thomas Browne, Gesner, Ray, Linné, Rondeletius, Willoughby, Green, Artedi, Sibbald, Brisson, Marten, Lacepede, Bonneterre, Desmarest, barun Cuvier, Frédéric Cuvier, John Hunter, Owen, Scoresby, Beale, Bennett, J. Ross Browne, Olmstead i velečasni T. Cheever. Ali koliko su svi oni pisali sasvim općenito, najbolje se vidi iz prije spomenutih citata.

Od svih tih pisaca o kitovima, samo oni što su nabrojeni iza Owena vidjeli su ţive kitove, a samo jedan od svih njih bio je po zanimanju harpunaš i kitolovac, i to kapetan Scoresby. U pogledu pravog ili grenlandskog kita bio je najautoritativniji stručnjak. Ali Scoresby nije ništa znao niti je išta napisao o velikoj ulješuri prema kojoj grenlandski kit gotovo nije ni spomena vrijedan. A ovdje budi i to rečeno da je grenlandski kit obični uzurpator - otimač prijestolja gospodaru mora. Ni po svojoj veličini nije prvi među kitovima. No kako je kroz vjekove drţao prvenstvo, te kako je u pogledu ulješure sve do prije sedamdesetak godina vladalo potpuno neznanje (koje se sve do danas odrţalo, izuzevši u nekoliko znanstvenih laboratorija i kitolovačkili luka), uzurpacija grenlandskog kita bila je u svemu potpuna. Gotovo svi citati velikih pjesnika prošlih vremena, koji se odnose na levijatane, posvjedočit će vam tvrdnju da je grenlandski kit u njihovim očima neograničeni gospodar mora, kojemu nema premca. No napokon je došlo vrijeme da se svrgne s prijestolja: čujte, dobri ljudi, čujte i počujte: starog kralja više nema - sada ulješura stupa na prijestolje!

Postoje samo dvije knjige u kojima autori nastoje da vam uopće i prikaţu ulješuru glavatu, te im je taj pokušaj barem donekle uspio. To su knjige Bealea i Bennetta, koji bijahu ranari na engleskim juţnomorskim brodovima kitolovcima, a oba su vrlo točni i vjerodostojni. Izvorni podaci koji se odnose na ulješure u njihovim su djelima vrlo oskudni, ali ono što je pribiljeţeno, napisano je odlično, te

sadrţava većinom opise znanstvenog karaktera. Međutim, ni znanstvena ni beletristična literatura ne daje cjelovita opisa ulješure. Ţivot ulješure, za razliku od ostalih vrsta kitova, najslabije je opisan.

Potrebno je da se različite vrste kitova na popularan i lako razumljiv način klasificiraju, iako zasad samo u kratkim potezima, pa neka stručnjaci naknadno upotpune te praznine. Budući da se još nije našao nitko pozvaniji, ja ću se svojim slabim silama latiti toga posla. Ne obećavam ništa savršeno, jer sve ono što ljudi drţe savršenim mora baš zato biti nesavršeno. Ne tvrdim da ću dati točan anatomski opis svake pojedine vrste kitova, ili - što još više odgovara činjenicama - da ću dati ma kakav opis. Moja je namjera pruţiti samo nacrt za cetološku sistematizaciju. Ja sam arhitekt, a ne graditelj.

Moj je rad vrlo zamašan i teţak, nije mu ravan posao obična poštara koji u Poštanskom uredu sortira pisma. Zaranjati do morskoga dna, opipavati rođenom rukom strašnu nutrinu, doticati se divovskih rebara, zadrijeti u samu srţ ovoga svijeta - jeziv je pothvat. Ta tko sam ja te hoću Levijatana uloviti? S pravom bih se mogao plašiti strašnih podrugivanja Jobovih. "Hoće li se on (kit) s tobom pogoditi? Odbaci tu nadu ispraznu!« No, ja sam proplivao kroza sve knjiţnice, oplovio sva mora i ovim svojim vidljivim rukama borio se s kitovima. Govorim ozbiljno, i pokušat ću! Ali je potrebno da najprije kaţem nekoliko uvodnih riječi.

Prvo: da je cetološka znanost još neustaljena, dvojbena i u mnogo čemu nesigurna, pokazuje nam već prva činjenica: mnogi još i danas raspravljaju o tome je li kit riba. U svom djelu Systema naturae izjavljuje Linné117 godine 1776: »Ja stoga lučim kitove od riba.« No ja sam se sam uvjerio da su još godine 1850. morski psi, ćepe118 i sleđevi - i protiv izričite Linnéove «zabrane« - ţivjeli u istim morima zajedno s levijatanom.

Kao razloge s kojih bi odagnao kitove iz vode, Linné navodi sljedeće: »Zbog toplog dvokomornog srca, pluća, pokretnih vjeđa,

117

Karl von Linné (1707.-1778.), švedski prirodoslovac, uveo dvoimenu nomenklaturu u zoologiju i botaniku. -

Prev. 118

Vrsta morske ribe, slična sleĎu. - Prev.

udubljenih ušiju, penem intrantem feminam mammis lactantem119, i konačno ex lege naturae jure meritoque120. Ja sam sve to pokazao svojim nantucketanskim prijateljima Simeonu Maceyju i Charleyju Coffinu, brodskim drugovima s jedne plovidbe, te su obojica bili istog mišljenja da su navedeni razlozi sasvim nedostatni. Charley nam je prilično otvoreno dao na znanje da su besmisleni.

Neka je, međutim, znano da odbacujem sve te argumente, te se drţim onoga starog vjerovanja da je kit riba, a pozivam se na svetoga Jonu da potkrijepim svoju tvrdnju. Pošto smo tako riješili temeljni problem, sljedeći je točka: u kojem se nutarnjem pogledu kit razlikuje od ostalih riba? Na to nam je već I.inné odgovorio u gornjim navodima, a ukratko je ovo: kitovi imaju pluća i toplu krv, dok ostale ribe nemaju pluća, a krv im je hladna.

Zatim: kako da opišemo bitne oznake kita što se odnose na njegovu vanjštinu, da ga jasno obiljeţimo za sva vremena? Ukratko, kit je riba koja ima štrcalo i vodoravan rep. Eto, to je najhitnije. Ma kako ta definicija bila zbijena, ona je rezultat vrlo opseţnih razmatranja. Morţ na sličan način kao kit izdiše zrak s pomoću štrcala, ali morţ nije riba nego amfibijska ţivotinja121. No drugi dio definicije još je uvjerljiviji. Svaki čovjek zacijelo mora primijetiti da sve ribe koje su poznate ljudima s kopna nemaju vodoravno nego okomito izrastu repnu peraju. A svim ribama koje ištrcavaju vodu repne su peraje, ma kojeg oblika bile, izrasle u vodoravnom poloţaju.

Spomenutom definicijom što je kit, nipošto ne izuzimam iz levijatanskog bratstva nijednoga ţivotinjskog stvora što su ga najbolje obaviješteni Nantucketanci dosad identificirali kao kita, a s druge strane ne uključujem nijednu ribu za koju su dosad autoritativno smatrali da ne pripada porodici kitova.122 Prema tome, moramo sve one manje ribe, koje ištrcavaju vodu, a imaju vodoravno izrasle peraje, 119

Zato što se pare i što ţenka doji. - Prev. 120

Zbog zakona prirode i prava zasuge. - Prev. 121

Amfibije - dvoţivci, ţivotinje koje ţive u vodi i na suhu. - Prev. 122

Znam da mnogi zoolozi i danas još lamantine i dugonge ubrajaju meĎu kitove. No budući da se te kukavne

ribetine većinom povlače po ušćima rijeka, hraneći se vodenim biljkama, a nemaju ni kitovska štrcala, nisam priznao

njihovih vjerodajnica i ne smatram ih predstavnicima kitovskog roda, nego sam im dao putovnice da napuste

cetološko carstvo. - Bilješka piščeva (Moderna zoologija ubraja spomenute dvije vrste, kao i treću, njima srodnu

vrstu »Hytine«, u red kitova. - Prev.)

uključiti u cetološku sistematizaciju. I sada dolazi velika raspodjela cijele te vojske kitova.

Prvo: razvrstao sam ih po veličini u tri osnovne knjige (koje se podrazdjeljuju na poglavlja), te ćete u njima naći sve vaţnije vrste kitova, i male i velike.

I. Folio-kit, II. Oktav-kit, III. Duodecimo-kit. Kao tip folio-kita prikazujem vam ulješuru, kao oktav-kita kosatku,

kao duodecimo-kita morsku svinju. Folio-kitovi. Ovamo ubrajam sljedeća poglavlja: l. Ulješura glavata, 2.

Obični kit, 3. Kit perajar, 4. Grbavi kit, 5. Kit britvaš, 6. Kit ţutac. Knjiga I (Folio), Poglavlje 1. Ulješura glavata. - Taj kit, koji je starim

Englezima bio poznat pod raznim imenima kao »Trumpa«, »Physeter«, »Kit-nakovanj« - to je francuski »Cachalot«, njemački »Pottfisch«, »Pottwal« ili - da se izrazim dugačkim, to jest učenim riječima - »Catodon macrocephalus«. Bez sumnje, to je najveća ţivotinja na kugli zemaljskoj, najstrašniji od svih kitova što ih susrećete na moru, najveličanstveniji po svom izgledu i, najposlije, od najveće koristi ljudima, budući daje to jedina ţivotinja od koje dobivamo tako vaţnu materiju - spermacet. O svim čudnim svojstvima spermaceta bit će govora na drugim mjestima u ovoj knjizi. Zasad se ţelim pozabaviti samim tim imenom. U filološkom pogledu ono je besmisleno. Prije nekoliko stoljeća, kad ulješura još nije bila poznata sa svojih osobina, te kad se njezino »ulje« dobivalo samo slučajno od onih koje su se nasukale na obalu, obično se mislilo da se spermacet dobiva od neke slične ţivotinje, poznate u Engleskoj pod imenom grenlandskog ili običnog kita. Mislili su da je spomenuti spermacet oplodna izlučina grenlandskog kita, te je tako i nastao naziv »sperm whale«. U ono je vrijeme spermacet (vorvanj) bio i izvanredno rijetka tvar, koja se nije upotrebljavala kao gorivo, nego samo za pravljenje nekih masti i lijekova. Mogli ste ga kupiti samo u ljekarni, kao što danas kupujete uncu rabarbare123. Kad je tijekom vremena, po mome mišljenju, prava bit spermaceta postala bjelodano poznata, trgovci su i dalje upotrebljavali njegov prvobitni naziv, a

123

Raved, revanj (lat. Rheum rhaponticum), biljka koje se korijen upotrebljava za čišćenje crijeva. - Prev.

zacijelo i zato da uveličaju njezinu vrijednost, jer se po imenu moglo naslutiti da je rijetka i skupocjena.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 2. Grenlandski ili obični kit. - U jednom je pogledu ovo najslavniji među levijatanima, jer ga je čovjek najranije počeo redovito loviti. On nam daje tvar koja je općenito poznata pod nazivom »riblja kost« ili »usi«, i tekućinu što je poznata pod imenom »riblje ulje«, koje je, međutim, na trţištu poznato kao neki drugorazredni proizvod. Lovcima na kitove poznat je pod imenom »kit«, »grenlandski kit«, »crni kit«, »veliki kit«, »obični kit« i »pravi kit«. Ima mnogo nejasnoća u pogledu identiteta vrste s tim obiljem naziva. Što je, dakle, taj kit što sam ga svrstao u drugo poglavlje svoje prve knjige? To je »Veliki Mysticetus« engleskih prirodoslovaca, »Grenlandski kit« engleskih kitolovaca, »Baleine ordinaire« francuskih pomoraca, »Gronlands hwalfisk« švedskih ribara. To je kit što ga više od dva stoljeća love Holanđani i Englezi po Arktičkome moru, to je kit kojega američki kitolovci tolike godine progone po Indijskom oceanu, blizu brazilskih prudova, duţ obala Sjeverozapada i po svim ostalim dijelovima svijeta koji se smatraju područjem običnog kita.

Neki ističu stanovite razlike između grenlandskog kita Engleza i običnog kita Amerikanaca, ali se savršeno slaţu u pogledu glavnih osobina i obiljeţja, i dosad nije iznesena nijedna određena činjenica na kojoj bi se temeljila neka bitna razlika. Zbog prekomjernih razvrstavanja i iznošenja neznatnih i nevaţnih razlika, neke su grane zoologije postale upravo odvratno zamršene. O običnom kitu bit će još na drugom mjestu dosta govora, a u vezi s nekim objašnjavanjima o ulješuri glavatoj.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 3. Kit perajar. - U ovu skupinu ubrajam onog gorostasa koji je poznat pod raznim imenima: »Perajar«, »Vodometaš«, »Gromula John«, a viđen je gotovo na svim morima. Putnici koji brodovima redovne plovidbe plove u New York, često nam pričaju kako su već iz daljine mogli vidjeti visoki vodomet iz njegova štrcala.

Svojom duljinom doseţe grenlandskog kita, i kosti su inu slične njegovima, samo što nije onakva obujma, a boje je svjetlije, gotovo maslinaste. Njegove glomazne usne podsjećaju svojim ispresavijenim mreţotinama na debelo sukano uţe. Karakteristično mu je obiljeţje velika leđna peraja, po kojoj je i dobio ime. Ta mu je peraja, tri do četiri stope dugačka, izrasla okomito na donjem dijelu leđa, ušiljena u obliku trokuta. Kada je i sav pod vodom, ta mu se peraja ipak ponekad vidi kako izviruje nad površinom. Kad je pučina prilično mirna i jedva namreškana sitnim klobucima, lako bi pomislio da su vodeni krugovi, što se u sjeni kolutaju pod tom uvis ispruţenom perajom, sastavni dijelovi neke sunčane ure. Na tom sunčaniku Ahazovu sjena često ide natrag.124 Perajar nije društven. On kao da je kitomrzac, kao što su neki ljudi čovjekomrsci. Veoma plah i uvijek ploveči usamljen, neočekivano i u najudaljenijim i najpustijim vodama izranja na površinu, te njegov vodometni mlaz šika visoko, stršeći uvis kao kakvo dugo mizantropsko koplje usred ruţne pustopoljine. Ima čudesnu moć da plovi tako brzo da ga ni najbrţi brod ne moţe sustići. Taj je levijatan kao neki Kain među svojom braćom oţigosan onom perajastom leđnom izraslinom. Jer u ustima ima usi, pa perajara, baš kao i grenlandskog kita, katkad ubrajaju među «usne« kitove125. Tih kao da ima više vrsta, od kojih je većina slabo poznata.

U vezi s nazivom usni kitovi od najveće je vaţnosti spomenuti da bi po toj nomenklaturi, ma kako u nekim slučajevima i olakšala upućivanje na pojedine vrste kitova, ipak bilo sasvim izlišno pokušati levijatane točno klasificirati bilo po njihovim usima ili grbama, bilo po perajama ili zubima, iako ta karakteristična obiljeţja očigledno pruţaju mnogo bolju osnovu za neku pravilnu cetološku sistematizaciju nego ma koja druga tjelesna karakteristika kojom se jedna vrsta kitova odvaja od druge. Da, usi, grba, leđna peraja i zubi, na sve te osobine bez razlike nailazimo u svih vrsta kitova, bez obzira na ostalu strukturu tih ţivotinja i na druge, još bitnije osobine. Tako, na primjer, i ulješura i grbavi kit imaju grbu, no to je i sva sličnost što 124

Aluzija na Ahazovu sunčanu uru iz Biblije. - Prev. 125

Ti kitovi nemaju zuba nego imaju na nepcu usi, roţnate trostrane ploče koje vise kao rese u usta. Na donjem je

rubu svaka us raščijana u roţnata vlakna. U ustima nekih kitova ima i više od 700 usi. - Prev.

između njih postoji. Isti taj grbavi kit ima, baš kao i grenlandski kit, usi, no opet - to im je jedina sličnost. A to isto moţe se reći i za ostale prije spomenute dijelove tijela. U mnogih skupina kitova te osobine tvore izvanredno nepravilne kombinacije, ili u jednoj opet skupini neku nepravilnost i izuzetak, te upravo onemogućuju razvrstavanje na toj osnovi. O taj kamen smutnje spotakli su se već mnogi cetolozi.

Moţda će tko pomisliti da bi se barem po nutarnjim organima, anatomski, mogla izvršiti pravilna klasifikacija. Ali ni to nije moguće. Zar postoji nešto u grenlandskom kitu što bi bilo izrazitije od njegovih usi? Pa ipak smo vidjeli da ni po tim usima ne moţemo grenlandskog kita pravilno klasificirati. A siđete li u utrobu različitih levijatana, nećete naći nijednu pribliţno tako značajnu osobinu kao što su već spomenuta vanjska obiljeţja. Što nam, dakle, preostaje? Jedino to da kitove u svoj njihovoj mnoţini svrstamo po njihovu obujmu i da ih tako bez straha rasporedimo po bibliografskom sustavu što je ovdje primijenjen, jer je samo taj uspješan i upotrebljiv. Da nastavimo.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 4. Grbavi kit. - Taj se kit često pojavljuje duţ sjevernih obala Amerike. Kitolovci su ga ondje često ulovili i odvukli u luku. Leđa su mu grdno ispupčena, kao da je naprtio neki pokućarev torbak, te biste ga mogli nazvati Slonovskim kitom ili Kitom-tvrđavom. Bilo kako mu drago, njegovo ime ne označava dovoljno njegovu vanjštinu, budući da je i ulješuri tjelesina slično, premda ne tako jako, ispupčena. Njegovo ulje nije baš osobito vrijedno. Ima usi. To je najpustopašniji i najveseliji od svih ostalih kitova, te se oko njega sve bjelasa i pršti od pjene i uskovitlane vode.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 5. Kit britvaš. - O tome se kitu ne zna baš mnogo više od njegova imena. Ja sam ga vidio izdaleka, blizu Cape Horna. Ţivi veoma povučeno, te izbjegava i lovce i miroljubive učenjake. Iako nije kukavica, ipak još ni pred kim nije sasvim izronio, nego pokazuje samo grbinu što se uzdiţe poput kakve duge britve. Pustimo ga! Malo znam o njemu, a ni drugi ne znaju više.

Knjiga I (Folio), Poglavlje 6. Kit ţutac. - I to je vrlo povučen gospodin, a trbušina mu je valjda zato sumporastoţute boje što se, kad dublje zaroni, povlači krovom podzemnog svijeta. Vidi se samo izrijetka -

barem sam ga ja vidio samo na dalekome Juţnom moru, i to na velikoj udaljenosti, te nisam mogao proučavati njegovu vanjštinu. Za njim se ne ide u lov, on bi znao odmotati čitave koture harpunskog konopa i - pobjeći. O njemu pričaju prava čudesa. Zbogom, ţuta trbušino! O tebi ne bih ništa više znao reći što bi bilo istinito, a ni najstariji Nantucketanci ne bi znali više o tebi pričati.

Tako se svršava Knjiga I (Folio), a počinje se Knjiga II (Oktav). Oktav-kitovi126. Ovamo idu kitovi srednje veličine, među koje se

zasad mogu ubrajati: 1. kosatka (prugasta pliskavica ili bjeluga), 2. glavata pliskavica (ili mrki dupin), 3. narval, 4. sabljasta pliskavica, 5. kit mlatac.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 1. Kosatka ili prugasta pliskavica. - Iako je ta riba što je svojim bučnim disanjem, ili prije puhanjem, dala povoda za poslovicu na kopnu127, tako dobro poznat obitavalac mora, općenito je naši pomorci ne smatraju kitom. No kako ima sve glavne osobine levijatanove, većina zoologa ipak je smatra kitom. Ona je umjerenog oktav-formata, od petnaest do dvadeset stopa u duljinu, i proporcionalnih dimenzija. Pliva u jatima. Nikad je redovito ne love, premda joj tijelo sadrţava znatne količine ulja koje je vrlo dobro za svjetiljke. Neki ribari vjeruju da njena prisutnost znači da se pribliţuje velika ulješura.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 2. Glavata pliskavica ili mrki dupin. - U nazivlju se sluţim popularnim ribarskim imenima, jer su obično najbolja. Ako neko ime nije dovoljno karakteristično ili precizno, ja to ne krijem, te predlaţem neki drugi naziv. To činim i sada u pogledu »mrkog dupina«, jer mrka je boja općenito obiljeţje gotovo svih vrsta kitova. Zato, ako hoćete, nazovite ga »kit hijena«. Njegova je proţdrljivost dobro poznata, a kako su mu »usne« malo zavrnute uzgor, njegovo lice kao da je uvijek iskešeno sotonskim smijuljem. Ovaj je kit prosječno dug šesnaest do osamnaest stopa, a nalazite ga u gotovo svim morskim širinama. Plivajući, na čudan način izdiţe iz

126

Razlog zbog kojeg se ova knjiga o kitovima ne zove »Quarto« vrlo je jednostavan. Kitovi ovog razreda, ma

koliko bili manji od prijašnjih, ipak su srazmjerno slični onima, dok svezak »quarto« u svojoj smanjenoj mjeri nema

oblika što ga ima »folio«, a »oktav« ga ima. - Bilješka piščeva. 127

I u nas kaţu: »Puše kao kit.« (engl. grampus). - Prev.

vode i svija svoja leđa, koja su onda nalik na rimski nos. Kada kitolovci nemaju prečeg posla, te u blizini nema nikakvih ulješura, onda love i kita hijenu, da tako nadopune svoje zalihe jeftinim gorivim uljem za domaću potrebu, kao što neke štedljive domaćice, kad su sasvim same kod kuće, pale odvratne lojanice umjesto mirisavih voštanica. Iako je sloj tuka128 u mrkog dupina vrlo tanak, ipak će vam dati trideset i više galona129 ulja.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 3. Jednorogi narval. - Još jedan primjer čudnog naziva kitu koji je, kako se meni čini, dobio ime po svom čudnom rogu, što su ga isprva krivo smatrali produţenjem usiljenog nosa. Ta je ţivotinja otprilike šesnaest stopa dugačka, dok je njen rog prosječno dug pet stopa, premda neki dosegnu deset, pa i petnaest. Taj rog zapravo nije ništa drugo do produljena kljova, koja strši vodoravno iz čeljusti. Ta je kljova izrasla samo na lijevoj čeljusti, te katkad ta ţivotinja izgleda nespretna, baš kao što nespretno izgleda i čovjek ljevak. Teško bi bilo odgovoriti na pitanje čemu sluţi taj rog, odnosno koplje. Narval se kanda tim oruţjem ne sluţi kao jaglun svojom sabljom. Neki mi ribari rekoše da se narval sluţi tom kljovom kao grabljama, rujući s pomoću nje po morskom dnu, u potrazi za hranom. Charley Coffin reče da narvalu kljova sluţi za probijanje leda, jer kad se narval u Polarnom moru diţe na površinu, koja je zaleđena, tada diţe svoj rog i probija led. Međutim, ne postoje dokazi ni za jednu od spomenutih tvrdnja. Ja pak mislim, ma kako se narval sluţio svojom kljovom, najviše bi mu koristila kao savijač pri čitanju raspravica. Ĉuo sam različita imena za tu ţivotinju kao kit kljovaš, kit jednorog i kit inorog. To je zacijelo nadasve zanimljiv primjerak onih mnogih jednoroga što se nalaze u gotovo svim carstvima ţive prirode. Razabrao sam iz spisa nekih drevnih pisaca samostanaca da se taj isti narvalov rog smatrao ustukom protiv otrova, te bi se za ljekarije načinjene od praha te kljove, plaćale bajoslovne svote. Od tog su praha također pripravljali miomirisne soli što su ih otmjene dame udisale kao sredstvo protiv nesvjestice, kao što se danas upotrebljava

128

Tuk - kitovo tustilo, mast, salo. - Prev. 129

Gallon - mjera za tekućine: četiri litre i pol. - Prev.

jelenji rog u proizvodnji amonijeva karbonata. Sam taj rog smatrali su nekoć velikom rijetkošću. U starim spisima čitam kako je Sir Martin Frobisher130 prilikom povratka s onog putovanja kadno je kraljica Elizabeta, rukom što bijaše pokrivena draguljima, zanosno s prozora Greenwichske palače domahivala proslavljenom brodu koji je plovio niz Temzu - čitam eto u starim spisima ovo: »Kada se Sir Martin vratio s tog putovanja, kleknuo je pred Njezino Veličanstvo i kraljici poklonio neobično dug narvalov rog, koji je poslije još dugo vremena visio na zidu Windsorske palače.« Neki irski autor tvrdi kako je i vojvoda od Leicestera, klečeći, poklonio Njezinu Veličanstvu sličan rog od neke kopnene ţivotinje koja ide u red jednoroga.

Narval izgleda vrlo slikovito, jer je sav bijel i nalik na leoparda, išaran crnim okruglim i duguljastim pjegama. Najčešće se nalazi u polarnom moru. Njegovo je ulje izvrsno, čisto, izvanredno fino, ali ga malo ima, a osim toga, kitolovci ne polaze u lov na narvale.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 4. Sabljasta pliskavica ili kit ubojica. - O tome kitu Nantucketanci znaju vrlo malo, a još manje profesionalni zoolozi. Koliko sam iz daljine mogao prosuditi, po veličini je nalik na kosatku. Vrlo je grabeţljiv - kao ribe grabljivice oko otočja Fidţi. Ponekad napada i najveće kitove, one folio-formata, zagrize im se za usne, pa se pripije kao pijavica, dok golema ţivotinja najposlije ne ugine. Na te »ubojice« nitko ne polazi u lov. Nikad nisam čuo kakvo mu je ulje. Moţe se zamjeriti imenu što je dano tome kitu, jer je mutno: ta svi smo mi ubojice, na kopnu i na moru, uključujući Napoleone i morske pse.

Knjiga II (Oktav), Poglavlje 5. Kit mlatac. - Taj je gospodin čudan sa svoje repne peraje, kojom se sluţi kao mlatilom, te njome udara po svojim neprijateljima. I najvećim se kitovima, onima folio-formata, popne na leđa, i sve šibajući svojim mlatilom po njima, plovi tako, kao što se i mnogi učo slično probija kroza svijet. Kit mlatac još je manje poznat negoli kit ubojica. Obojica su zločinci izvan zakona, čak i u oceanima, gdje nema zakona.

Tako se svršava knjiga II (Oktav), a počinje se knjiga III (Duodecimo).

130

Sir Martin Frobisher, britanski pomorac i istraţivač iz 16. stoljeća. - Prev.

Duodecimo-kitovi. Ovamo idu manji kitovi: 1. Dupin hura, 2. Dupin gusar, 3. Morska svinja.

Onima koji nisu posebno proučavali ovaj predmet, moţda će se činiti čudnim što se ţivotinje koje nisu veće od četiri do pet stopa ubrajaju među kitove, kad ta riječ već sama po sebi budi pomisao na nešto golemo. Ali sve te ţivotinje, koje gore ubrajamo u duodecimo-kitove, nesumnjivo su kitovi, prema onoj mojoj definiciji da je kit riba koja ima štrcalo i vodoravan rep.

Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 1. Dupin hura. - To je obični dupin kojega srećemo gotovo u svim morima svijeta. Taj sam mu naziv dao ja, jer ima mnogo vrsta dupina, a nekako ih moramo razlikovati. Nazivam ga tako jer uvijek plovi u veselim jatima, te se praćaka i poskakuje uvis, kao što lete kape prilikom svečanosti na dan Ĉetvrti srpnja131. Mornari ih općenito dočekuju s oduševljenim poklicima. Puni veselja, dupini uvijek dolaze iz privjetrine s ustalasanim valovima. Oni su glasonoše i vjesnici vjetra, uvijek ţive s vjetrom u krmu, a pomorci ih smatraju sretnim znamenjem. Ako ti uspije, gledajući tu veselu druţinu, da se svladaš i ne usklikneš trokratni hura! - onda Bog budi s tobom, jer to znači da u tebi nema vedrine i ţivotne radosti. Dobro uhranjen i tust dupin hura moţe nam dati dobran galon izvrsna ulja, a čista i fina tekućina što je dobivamo iz njegovih čeljusnih šupljina, od velike je vrijednosti, te je osobito traţe draguljari i urari. Mornari maţu njome svoja brusila za britve. Meso dupina, kako znamo, izvanredno je tečno jelo. Moţda još niste primijetili da i dupini štrcaju mlazove. I zato, kad ga opet ugledate, dobro pazite - vidjet ćete golemu ulješuru - u minijaturi.

Knjiga III (Duodecitno), Poglavlje 2. Dupin gusar. - Pravi gusar. Neobično divlja ţivotinja. Naći ćete ga, mislim, jedino na Pacifiku. Nešto je veći od dupina hura, ali mu je inače vrlo sličan. Izazovete li ga, navalit će i na morskog kučka. Ĉesto sam za njim spustio čamac u more, ali nikad ga nisam uspio uloviti.

Knjiga III (Duodecitno), Poglavlje 3. Morska svinja. - Koliko je poznato, to je jedna od najvećih vrsta dupina, a ţivi u Pacifiku. Jedini

131

Američki narodni blagdan. - Prev.

engleski naziv dali su mu kitolovci nazvavši ga »dupinom običnjakom«, jer se poglavito nalazi u blizini običnog kita (onoga folio-formata). Po obliku se donekle razlikuje od dupina hura, jer nije onako deţmekast, nego je zaista stasit i naočit. Nema leđne peraje (dok je gotovo svi ostali dupini imaju), ali ima lijepu repnu peraju i sentimentalne crvenkastosmeđe oči. Jedino mu ljepotu nagrđuje mlohava, blijeda njuška. Premda su mu čitava leđa sve do bočnih peraja tamna, bijela linija dijeli njegovo cijelo u dvije pole, jasno ocrtane kao bijela crta na trupini broda, te je gore crn, a dolje bijel. Ta bjelina zahvaća i dio njegove glave i čitavu njušku. Stoga nam se taj stvor ponekad čini kao da je izišao iz vreće brašna u koju se lupeški zagnjurio. Jadno, hipokritsko lice.132 Od njega dobivamo ulje, koje je vrlo slično ulju dobivenu od običnog dupina.

. . . . .

Ova se sistematizacija ne nastavlja, jer su dupini najmanja vrsta

kitova. Nabrojio sam vam sve značajne levijatane. Preostaje još mnoštvo neprovjerenih, upol izmišljenih vrsta, koje su meni kao američkom kitolovcu poznate po čuvenju, ali ne osobno. Nanizat ću ih po njihovim imenima, koja su im nadjenuli priprosti mornari, jer će moţda takav popis dobro doći budućim istraţivačima, koji bi mogli završiti ono što sam ja samo započeo. Ako ijedan od kitova što ću ih ovdje spomenuti bude ikad uhvaćen i opisan, onda će biti moguće da se, već po veličini, svrsta u prvu, drugu ili treću knjigu moje klasifikacije. Evo ih: kit grlić, kit dţunka, kit bučoglavac, kit rt, kit pilot, kit top, suhonjavi kit, slonasti kit, kit bakarac, kit ledenjak, kit modrulj itd. Iz islandskih, holandskih i starih engleskih vrela mogle bi se nabrajati čitave liste neprovjerenih kitova sa bogtepitaj kakvim sve imenima. No ja to ne navodim, jer je zastarjelo, a donekle i sumnjivo, i meni se sve čini da su to samo neki »levijatanizmi«, puste »kitovšrine«, koje zapravo ništa ne znače.

132

U engleskom mealy-mouthed znači: »brašnavih usta«, »medoustan«, »plašljiv u govoru«, »bljedoustan« i

»licemjeran«, i odatle igra riječima. - Prev.

I, konačno, već sam na početku naglasio da cetološka sistematizacija neće biti time dovršena. Vidjeli ste kako drţim riječ. Ostavljam evo svoj cetološki sustav nedovršenim, kao što je i katedrala u Kölnu bila napuštena za vrijeme gradnje, s dizalicama i lazilima oko njezina nedovršenog tornja. Malo je velikih građevina što su ih dovršili njihovi prvi arhitekti; istinske velike gradnje stavljaju u duţnost budućim pokoljenjima da poloţe završni kamen. Oslobodi me, Boţe, da ikad išta potpuno završim! Cijela je ova knjiga samo nacrt - ne, već nacrt nacrta! O, da mi je vremena, snage, novca i strpljenja!

33. »SPECKSYNDER« Sad je zgoda da iznesem jednu domaću značajku s jedrenjače

kitarice: izvor joj je u činjenici što na kitaricama postoji harpunaška klasa časnika - klasa kakve, dakako, nema ni na kojem drugom brodu.

Velika vaţnost što se polaţe u harpunaški zanat jasno se očituje u činjenici što u starih Holanđana, već prije dva stoljeća i više, vlast nad brodom nije bila povjerena isključivo jednoj osobi, koju danas zovemo kapetan, nego je bila podijeljena između njega i još jednog časnika, koga su zvali »Specksynder«. Doslovno ta riječ znači »rezač sala«, no s vremenom je poprimila značenje jednako riječi Glavni harpunaš. U onim je danima kapetanova vlast bila ograničena na navigaciju i općenito upravljanje brodom, dok je nad svime što je u vezi sa samim lovom i njegovim pripremama neograničenu vlast imao Specksynder ili Glavni harpunaš. Engleska kitolovačka flota još poznaje taj časnički čin starih Holanđana, pod iskvarenim nazivom »Specksioneer«, no nekadanje je njegovo dostojanstvo tuţno smanjeno. Danas je to samo Stariji harpunaš, i kao takav naprosto je jedan od niţih časnika podređenih zapovjedniku. Ipak, kako uspjeh kitolovačkog pohoda uvelike ovisi o sposobnosti i o drţanju harpunaša, i kako na američkim kitaricama harpunaš nije samo vaţan časnik u čamcu nego on u stanovitim prilikama (za noćnih straţa u područjima gdje se pojavljuju kitovi) preuzima i zapovjedništvo na palubi - s tih razloga veliko političko načelo na moru zahtijeva da harpunaš ţivi nominalno odvojen od običnih mornara i da se u neku ruku smatra njihovim starješinom premda ga oni između sebe smatraju sebi ravnim.

No na moru je glavna razlika između časnika i mornara u tome što prvi stanuje na krmi, a drugi na pramcu. I zato na kitarkama, kao i na trgovačkim brodovima, časnici imaju kabine uz kapetanovu. Tako su na mnogim američkim kitarkama i harpunaši smješteni na krmi. Znači, oni jedu u kapetanovu odjeljku, a spavaju u prostoriji koja je posredno vezana sa salonom.133

133

I na starim jedrenjacima kapetan je imao svoju kabinu, ali se i salon, koji je ujedno sluţio kao blagovaonica za

časnike, smatrao sastavnim dijelom kapetanova odjeljka. - Prev.

Iako dugo trajanje kitolovačkog pohoda po Juţnim morima (najdulje pomorsko putovanje što ga je čovjek ikad poduzeo), pak posebne opasnosti i zajednički interes što svu posadu povezuje, jer su svi, od najvišega do najniţeg, ovisni o dobitku (nemaju nikakve stalne plaće, pa prema tome sve zavisi od njihove zajedničke budnosti, neustrašivosti i teškog rada) - iako sve to u neku ruku djeluje da disciplina nije tako kruta kao na trgovačkim brodovima - i bez obzira koliko dugo ti kitolovci, u nekim primitivnim slučajevima, ţivjeli zajedno kao neka mezopotamska porodica - ipak izvanja stega i razlike između kasara na krmi i kaštela na pramcu neće tako lako u nečem bitnom popustiti, a kamoli nestati. I zaista, ima mnogo nantucketanskih brodova na kojima moţete vidjeti zapovjednika kako se ponosno šeta po kasam, dostojanstvenije negoli admiral ma koje ratne mornarice, te kako od ljudi zahtijeva da mu iskaţu gotovo iste vanjske počasti kao da je zaogrnut kraljevskim grimizom, a ne jadnom mornarskom jaketom.

Premda kapetan »Pequoda« nije ni najmanje naginjao takvu ispraznu uznošenju; premda je kao jedinu počast traţio samo to da se bezuvjetno i smjesta posluša svaka njegova zapovijed; premda nije traţio od mornara da izuju cipele prije no što se uspnu na kasar i, naposljetku, premda se događalo, a u vezi s nekim posebnim zbivanjima, o kojima će poslije biti govora, da ih je oslovljavao neobičnim riječima, u časovima popustljivosti, bijesa, ih pak s drugih razloga - ni taj isti kapetan Ahab nije nipošto zanemarivao najviše zakone i ustaljene običaje pomorskog ţivota.

Moţda ćete opaziti kako se ponekad, da tako kaţemo, skrivao iza tih formi, prigodice se koristeći njima u druge i osobnije svrhe nego što su one kojima su zapravo imale sluţiti. Ta sultanska osobina njegove ćudi, što bi inače ostala dobrano pritajena, pod spomenutim se oblicima pretvarala u neodoljiv despotizam. Jer ma kako neki čovjek bio duhovno nadmoćan, nikad njegova superiornost ne bi mogla doći praktički do izraţaja kad ne bi bila potpomognuta nekom vanjskom umješnošću i zaštitom, koja je sama po sebi uvijek više ili manje plod lukavosti i niskosti. To je razlog zašto se bogodani

izabranici klone izbornih tribina ovog svijeta, pa najveće počasti što ih ta atmosfera moţe dati ostavljaju onim ljudima koji će se proslaviti više svojom bezgraničnom inferiornošću prema skrivenoj nekolicini superiornih ali nepokretnih, negoli svojom nesumnjivom superiornošću nad prosječnom masom. Tolika se moć krije u nekim neznatnim stvarčicama kad ih okruţi političko praznovjerje, da je u slučaju nekih kraljeva dala vlast izrazitim glupanima. I kada je, kao u slučaju cara Nikolaja, na carskoj glavi okrugla kruna »gosudarstva« nad mnogim i mnogim zemljama, onda ljudsko stado pada ničice i puzi pred tom strahovitom neutralizacijom. Ni dramatik koji bi htio napisati tragediju o ljudskoj neukrotivosti u najpunijem i najizravnijem zamahu, ne bi smio nikad zaboraviti napomenu, slučajno tako vaţnu za njegovo umijeće, kao što je ta koju gore nabacih.

No Ahab, moj kapetan, uvijek mi je pred očima u svoj svojoj oporoj strogosti nantucketanskoj, i u toj uzgredici o carevima i kraljevima ne smijem zatajiti da opisujem samo bijedna starog kitolovca, pa su mi uskraćeni svi izvanji uresi i ukrasi. O, Ahabe! Sve ono što će u tebi zasjati veličanstveno, valja da se skine s nebesa, podigne s bezdana morskih i oblikuje od bestjelesnog zraka!

34. ZA KAPETANOVIM STOLOM

Podne prepolovilo. Popara, kamarot, pruţi svoje buhavo lice kroz okno na kabini te najavi ručak svome kapetanu i gospodaru, koji je, sjedeći u krmenom čamcu u zavjetrini, upravo izmjerio visinu sunca i sada izračunavao stupanj širine, biljeţeći brojke na glatkoj, ovalnoj pločici što mu, već pripravljena za taj svakodnevni posao, leţaše na gornjem dijelu umjetne noge. Sudeći po savršenu nehaju s kojim je primio tu vijest, rekli biste da mrki i zamišljeni Ahab nije ni čuo što mu se kazalo. No odmah zatim uhvati se on rukom za pripone krmenog jarbola, dohvati se palube i rekavši mirnim, ravnodušnim glasom: »Ručak, gospodine Starbuck!« nestade u kabini.

Kad je zamrla jeka posljednjeg koračaja njegova sultana i kad je Starbuck, prvi emir, imao razloga vjerovati da je onaj već sjeo za stol, trgne se iz svog mira, prošeta se malo po palubi, te pošto je ozbiljno zavirio u kućicu s kompasom, reče prilično prijazno: »Ručak, gospodine Scubb!« pa se i on spusti kroz tambuć.

Drugi se emir još neko vrijeme mota oko jedrilja, zatim lako trza po zategu deblenog jedra, da vidi je li sve u redu, te i on, kao da prti na se neki stari teret, izriče svoje kratko: »Ručak, gospodine Flask!« i polazi za onom dvojicom.

No treći emir, ostavši sam na kasaru, kao da je osjetio olakšanje od neke čudne brige, domahuje ljubazno na sve strane; baca cipele s nogu te udri u ţivahan ali nečujan mornarski ples, i to baš nad samom glavom svog sultana, a onda spretno i lako hitne kapu visoko na krmeni jarbol kao na vješalicu, pa pođe, mahnitajući i djetinjeći, barem koliko se vidjelo na palubi, i tako, protivno svim drugim procesijama, završi povorku glazbom. Ali prije nego što će na vrata donje kabine, zastade i sav se preobrazi, i tako onda buntovni, veseli mali Flask stupi pred lice kralja Ahaba smjerno i ponizno, u ulozi odbačenika ili roba.

Među mnogim čudnim stvarima što proizlaze iz prevelike usiljenosti običaja na brodu, nije posljednja ni ova: dok se na slobodnom zraku na palubi neki časnici, izazvani, drţe prema

kapetanu smiono i prkosno, ipak, kad časak kasnije siđu na objed u kapetanov stan, eto ih bez onoga borbenog drţanja, te mirno, da ne kaţem pokorno, susreću onoga koji je čelo stola. Začudno je to, ponekad i smiješno. Zašto ta razlika? Je li to neki problem? Moţda i nije. Biti Baltazar kralj Babilona i biti Baltazar ne u oholosti nego u uljudnosti - tu je zacijelo dostojanstvenost i mudrost. A onaj koji dostojanstveno i mudro sjedi čelo stola kao domaćin sa svojim uzvanicima, taj u osobnom utjecaju i kraljevskom dostojanstvu nadmašuje i samog Baltazara, jer Baltazar nije bio najveći. Tko je ma i jednom pozvao prijatelja na objed, taj je okusio što znači osjećati se Cezarom. To je čar društvenog carizma, kojemu ne moţeš odoljeti. Ako sada svemu tome dometnemo još časničko prvenstvo brodskog gospodara, naći ćete, daljim izvođenjem, uzrok onoj posebnosti u pomorskom ţivotu koju sam upravo spomenuo.

Za stolom, što bijaše ukrašen intarzijama od bjelokosti, predsjedao Ahab kao kakav nijem i grivast morski lav na bijelu koraljnom ţalu, okruţen svojim ratobornim no ipak smjernim lavićima. Ĉasnici su po redu čekali da budu jelom posluţeni. Bijahu poput male djece pred Ahabom, a ni u Ahabu kanda nije bilo nimalo društvene nadutosti. Jednodušno su uprli oči u Ahabov noţ kad je stari pred sobom rezao glavno jelo. Ne vjerujem da bi itko od njih ma i za sav svijet narušio svečanost tog trenutka, pa ni najmanjom napomenom, čak ni beznačajnom primjedbom o vremenu. Ne, nikako! Drţeći viljuškom i noţem komad govedine, Ahab bi samo dao znak da mu Starbuck primakne svoj tanjur, i prvi bi časnik primio svoj dio kao milostinju, njeţno bi ga uzeo rezati, te bi se nemilo trgnuo kad bi mu noţ slučajno zaškripio po tanjuru, i ţvakao bi ne mljašćući i gutao vrlo paţljivo. Jer, kao i na krunidbenoj gozbi u Frankfurtu, na kojoj njemački car ruča sa sedam izbornih knezova u svečanoj tišini, tako i ta jela u zapovjednikom stanu bijahu u neku ruku svečani objedi, u svetoj tišini. A ipak stari Ahab nije branio da se razgovara za stolom - samo je uvijek bio nijem. Kolikog li olakšanja Stubbu, koji se gušio, koliko li bi odahnuo kad bi dolje u štivi negdje zaštropotao štakor! A tek jadni Flask, koji bijaše najmlađe dijete na tome zamornom obiteljskom

sastanku! Njega zapadahu goveđe goljenice, njemu bi davali pileće noţice. Ni govora o tome da bi se sam posluţio - ta to bi bilo kao da bi izvršio najveću krađu. Da se sam posluţi, nikad više ne bi smio poštenim ljudima pogledati u oči, premda mu Ahab - gle čuda! - nikad nije takvo što zabranio. A da se Flask posluţio, Ahab po svoj prilici ne bi ni opazio. A Boţe sačuvaj da bi Flasku palo na um da uzme maslaca! Bilo da je mislio da mu ga brodovlasnici uskraćuju jer bi naudio njegovu svijetlom licu, bilo da je mislio da na tako dugoj plovidbi, bez luke i trţišta, maslacu raste cijena te je to onda neka nagrada na koju on, kao podređeni, nema prava - bilo kako bilo, Flask je, nuto jada! ostajao bez maslaca!

Još nešto. Flask je posljednji silazio na ručak, a prvi je ustajao od stola. Zamislite kakve li nevolje! Koliko je jadnom Flasku ručak bio skraćen! Starbuck i Stubb imadahu prednost da počnu ranije i povlasticu da još ostanu pošto on ode. Pa ako se dogodi da Stubbu, koji je samo malić viši po činu od Flaska, slučajno ne prija jelo, ili pak nema teka te pokazuje kako će ubrzo poručati, onda se Flasku valja oprostiti s ručkom, i toga dana teško da će u usta staviti više od dva-tri zalogaja - jer bi se protivilo svetim običajima da se Stubb vrati na palubu prije Flaska. I tako je Flask jednom zgodom priznao kako je manje-više uvijek gladan otkako je dobio časnički čin. Jer ono što bi jeo nije utaţivalo njegove gladi, nego ju je u njemu odrţavalo neprekidnom. Mir i zadovoljstvo, mišljaše Flask, zauvijek odoše iz moga ţeluca. Jesam evo časnik, ali kako bih volio da mogu, tamo na pramcu, svojski u ruke uzeti komad govedine, kao nekoć, dok bijah običan mornar! Eto ti mi koristi od promaknuća, eto mi puste taštine i slave, da, ludosti li u ţivotu! S druge strane, da je ma koji mornar sa »Pequoda« bio kivan na Flaska zbog njegova časničkog čina, tome ne bi trebalo drugo za osvetu doli da ode na krmu za vrijeme ručka i da kroz odušnik na kabini baci pogled na Flaska, pa da vidi kako ovaj zbunjen i kao oglupavio sjedi pred strašnim Ahabom.

Ahab i njegova tri časnika činjahu ono što bismo mogli nazvati prvim stolom u zapovjednikovu stanu na »Pequodu«. Pošto bi oni otišli - a odlazili su ne onako kako su došli, nego obrnutim redom -

blijedi bi kamarot na brzu ruku počistio stolnjak, te bi onda pozvao na gozbu trojicu harpunaša, jer oni bijahu baštinici mjesta za stolom. I oni bi tada svečanu kabinu pretvorili u privremenu druţinsku sobu.

U čudnovatoj suprotnosti prema nepodnošljivoj stegi i bezimenom a nevidljivom despotizmu što je vladao za kapetanovim stolom bijaše neusiljenost, sloboda i gotovo razuzdana demokratičnost te podređene čeljadi, te trojice harpunaša. Dok su se njihovi gospodari, časnici, kanda bojali pucketanja vlastitih vilica, harpunaši su ţvakali zalogaje tako slasno da je sve odjekivalo. Gostili se baš grofovski: natrpavali su trbuhe, kao što brodovi u Indiji vascijeli dan krcaju mirodije. Queequeg i Tashtego imadahu tako sjajan tek te je blijedi Popara, da bi ispunio praznine iz prijašnjeg jela, morao često juriti po goleme komade usoljene govedine, a kad ne bi pojurio hitro kao viţle, Tashtego bi ga nestrpljivo poţurivao bacajući za njim, kao harpun, svoju viljušku. A jednom ga je Daggoo, ţeljan šale, pograbio i prodrmao mu sjećanje pritisnuvši mu glavu na veliku dasku na kojoj se siječe meso, dok je Tashtego, s noţem u ruci, uzeo da jadnom Popari označuje krug na glavi po kojem će ga skalpirati. Bijaše po prirodi nervčik i plašljivac taj buhavi kamarot ili smočničar, taj porod propalog pekara i bolničarke. Gledajući uvijek mrkoga i strašnog Ahaba i povremene provale te trojice divljaka, jadni je Popara čitava ţivota samo drhtao i cvokotao. Kad bi vidio da je harpunašima donio sve što traţe, obično bi Popara strugnuo iz njihova dohvata u malu smočnicu te bi iza zastora provirivao dok sve ne bi prošlo.

Imao je čovjek što i vidjeti kad bi pogledao Queequega gdje sjedi prema Tashtegu keseći svoje izbrušene zube prema Indijančevim, a sa strane im Daggoo sjedi na podu, jer bi s klupe dodirnuo niski strop svojim perima na glavi, koja mu, onako okićena, bijaše baš ko mrtvački odar. Na svaki pokret njegovih divovskih ruku ili nogu stresla bi se rebra male kabine, kao da se afrički slon ukrcao na brod. No uza sve to golemi je crnac bio začudo umjeren, da ne kaţem izbirljiv. Ĉinilo se gotovo nemogućim da takvim razmjerno malim zalogajima uspijeva odrţavati vitalnost u tome golemom tijelu. No nesumnjivo je taj plemeniti divljak valjano jeo i pio obilni element

zraka i na svoje široke nosnice udisao uzvišeni ţivot svijeta. Nisu divovi sazdani od mesa i kruha, niti se time hrane.

Queequeg je, naprotiv, barbarski mljaskao kad bi jeo - zvuk taj bijaše prilično ruţan - toliko je, velim, mljaskao da je drhtavi Popara krišom pogledao svoje mršave ruke da vidi nema li moţda i na njima već tragova oštrih zuba. A kad bi čuo kako mu Tashtego dovikuje da se poţuri jer da će mu inače polomiti kosti, priprostog bi kamarota spopala slabost i drhtavica, te bi samo razbijao posuđe oko sebe u smočnici. A bogme ne bijaše mu za umirenje ni to kad bi harpunaši iz dţepa potegli brusove za koplja i drugo oruţje, i kad bi za ručkom počeli oštriti noţeve: tim se neugodnim zvucima nije umirivao jadni Popara. Kako bi, siromah, mogao zaboraviti da je Queequeg za ţivota na svome otoku zacijelo bio kriv za mnoge gozbene neskromnosti! Jao, Popara! Teško kamarotu bijelcu koji posluţuje ljudoţdere! Ne ubrus, nego štit treba da nosi na ruci! No naposljetku bi, na njegovu veliku radost, ta trojica ratnika ustala i otišla, a u njegovim bi lakovjernim ušima, nabijenim izmišljotinama, njihove ratničke kosti zveckale pri svakom koraku, poput maurskih mačeva krivaša u koricama.

No, premda su ta tri barbara jela u zapovjednikovu odjeljku i, nominalno, tu stanovala, ipak - kako bijahu sve drugo prije negoli ljudi koji ţivot provode u sjedenju - ipak, velim, bijahu tu sasvim izrijetka: samo za vrijeme jela i časak prije spavanja, kad bi tuda prolazili u svoje odjeljke.

Ahab kao da se u tom pogledu nije razlikovao od tolikih kapetanu kitolovaca koji su, kao staleţ, skloni vjerovati kako brodski salon po pravu pripada njima i samo zbog uljudnosti dopuštaju dragima da tu zavire. I tako bismo, ako ćemo po istini, mogli prije reći da su časnici i harpunaši na »Pequodu« ţivjeli izvan salona, a ne u njemu. Jer kad su ulazili onamo, bijaše to nekako nalik na kućna vrata, što na časak uđu, kad se otvore, i odmah se zatim vrate na prijašnje: dakle, što se tiče stalnosti, uvijek su vani.

A nisu time mnogo gubili: ondje ne imađahu društva, Ahab bijaše nepristupačni. Iako nominalno uključen u kršćanski svijet, Ahab u

njemu još bijaše tuđinac. Ţivio je na svijetu, kao što je posljednji divlji medvjed ţivio u već naseljenom Missouriju. I kao što se raj divlji šumski div, kad bi izminulo proljeće i ljeto, zavlačio u duplju i prozebao sisao svoje šape, tako se, u svojoj neugodnoj i pustoj starosti, i Ahabova duša zavukla u duplju svoga tijela i hranila se mračnim šapama njegove turobnosti.

35. NA JARBOLU - NA STRAŢI Baš bijaše krasno vrijeme kad je prvi put na me došao red da drţim

straţu na jarbolu. Običaj je gotovo na svim američkim kitaricama da se straţe pošalju

u koševe na jarbolima tek što brod isplovi iz luke, sve ako imao ploviti petnaest tisuća milja i još više dok stigne na pravo mjesto za kitolov. A kad se brod poslije tri, četiri ili pet godina plovidbe pribliţuje domovini, ma i sa najmanje praznog prostora - pa bila to i samo jedna bočica - straţe na jarbolima ostaju sve dokraja, jer se na brodu i tad nadaju da će uloviti još jednog kita, i ta nada ne prestaje sve dok mu gornji nastavci na jarbolu ne zađu među šiljke u luci.

Drţanje straţe na jarbolima, bilo u luci ili na otvorenom moru, veoma je stara i zanimljiva sluţba, pa hajde da malo progovorimo o tome. Smatram da su prvi straţari na jarbolima bili drevni Egipćani jer u svim svojim istraţivanjima ne nalazim da je itko u tome bio prije njih. Premda su njihovi pradjedovi, graditelji Babilona, bez sumnje namjeravali svojom kulom podignuti najviši jarbol u svoj Aziji i Africi, ipak se taj njihov kameni jarbol (prije nego što je dobio vršni nastavak) slomio, otišao s palube u strašnoj oluji Boţjeg gnjeva, pa stoga tim babilonskim graditeljima ne moţemo priznati prvenstvo nad Egipćanima. Tvrdnja da su Egipćani bili narod jarbolskih straţa temelji se na općem mišljenju arheologa, koji kazuju da su prve piramide podignute u astronomske svrhe. Tu teoriju opet potvrđuje jedincata i sa sve četiri strane stepenasta konstrukcija tih građevina, kojima se, diţući noge neobično visoko, stari zvjezdoznanci uspinjahu na vrhove da upozore na nove zvijezde, upravo kao što straţe na modernom brodu javljaju o kakvu jedrenjaku ili pak o kitu što se ukazuje na obzorju. U svetom Stilitu, čuvenom kršćanskom pustinjaku iz starih vremena, koji je sebi podigao u pustinji visok stup od kamena i na njemu proveo sav posljednji dio svog ţivota, vukući hranu sa zemlje s pomoću čekrka - u tome Boţjem ugodniku imamo dobar primjer neustrašivog straţara na jarbolu, straţara kojega s njegova mjesta ne otjera ni magla ni led, ni kiša ni snijeg, ni tuča ni

solika, straţara koji je hrabro istrajao odolijevajući svakoj silini i nepogodi i koji je doslovno umro na svome straţarskom mjestu. Od modernih stanovnika na jarbolima imamo samo rasu lišenu ţivota: to su samo ljudi od kamena, od ţeljeza i bronce, koji, sve ako i nadasve kadri prkositi i najstrašnijoj oluji, ipak ne mogu javiti kad otkriju štogod neobično. Medu tima što se sa svoje straţe ne oglašuju poklikom nalazi se Napoleon, koji na vrhu stupa na trgu Vendôme skrštenih ruku strši kakvih stotinu i pedeset stopa u visinu, ne mareći za to tko vlada na palubi pod njim: Louis Philippe, Louis Blanc ili koji drugi đavo. I veliki se Washington uzdiţe visoko na svome jarbolu u Baltimoru, i kao jedan od Heraklovih stupova njegov stup pokazuje onu točku ljudske veličine preko koje će prijeći malo koji smrtnik.134 I admiral Nelson, na vitlu salivenu od topova, stoji na svom jarbolu na Trafalgar Squareu, pa i kad je sav zastrt brodskim dimom, znaš da je tu skriven junak, jer gdje je dima, tu je i vatre. Ali ni veliki Washington, ni Nelson, ni Napoleon neće se nikada odazvati ni na jedan povik ozdo, ma kako im se očajnički upravio sa zbunjene palube, nad kojom straţu straţe, a koja čeka pomoć od njihova savjeta. Neće se oni oglasiti, premda se misli da njihovi duhovi prodiru kroz gustu magluštinu budućnosti i znaju kojih se prudova i grebena valja kloniti.

Moglo bi se činiti neopravdanim da u ma kojem pogledu zdruţimo jarbolne straţare na kopnu i na moru, ali da zapravo nije tako, jasno pokazuje bilješka za koju nam jamči Obed Macy, jedini historičar Nantucketa. Ĉasni nam Obed priča kako su u prvo vrijeme kitolova, prije nego što su brodovi redovito išli na more za plijenom, stanovnici onog otoka podizali duge grede, na koje su se straţari uspinjali pomoću hvatljika ili klinova što za te grede bijahu prikovani - uspinjahu se na njih kao što se kokoši uspinju u kokošinjac. Prije nekoliko godina i kitolovci s obale Novog Zelanda upotrijebili su taj sustav: kad bi straţari s tih greda ugledali lovinu, obavijestili bi posade u čamcima što već bijahu spremni na obali. No taj je običaj već 134

George Washington (1732.-1799.), američki narodni junak i prvi predsjednik SAD-a (1789.-1797.). - Heraklovi

stupovi, kamena predbreţja Abyla i Kalpe u Gibraltarskom tjesnacu. Grčka priča kazuje kako je grčki junak

postavio te dvije hridi, ta dva stupa, da označi dokle je dospio na svojim putovanjima iz Libije u Europu. - Prev.

zastario. Vratimo se dakle pravom jarbolu, onom na lađi kitarici na moru.

Na sva tri jarbola nalaze se straţe od zore do mraka, mornari se redovito izmjenjuju na njima (baš kao i na kormilu) svaka dva sata. Za vedra vremena u tropskom pojasu izvanredno je ugodno nalaziti se u košu na jarbolu, a za misaoni tip kakva sanjara pravi je to uţitak. Stojiš gore, stotinjak stopa nad tihom palubom, i velikim koracima prelaziš preko bezdana, kao da su jarboli nekakve goleme štake hodulje, a pod tobom i između tvojih nogu, da tako kaţem, plove i promiču najveća morska čudovišta, baš kao što su nekoć brodovi prolazili između golemih čizama čuvenog Kolosa na Rodu135. Stojiš gore, izgubljen na neizmjernoj pučini morskoj, i nigdje se ništa ne miče doli valova: brod se, zanesen, lijeno ljulja, saneno šume pasatni vjetrovi, svaka te stvar rastapa i u čamu zavija. Najveći dio vremena u kitolovu u tropskom pojasu čovjek provodi u divnoj »bezdogađajnosti«,da tako nazovemo ono posvemašnje osjećanje mira kad se baš ništa ne događa: ne čuješ nikakvih vijesti, ne čitaš novina, nikakva posebna izdanja ne donose ti nepotrebnih uzbuđenja onim svojim strašnim i banalnim izvješćima; nema domaćih jada, ne znaš ništa o stečajevima, ništa o padu dionica na burzi, ne tare te briga što ćeš ručati, jer su ti svi ručkovi za tri godine i više lijepo spremljeni u sanducima, a jelovnik ti je bez promjene.

Na jedrenjači kitarici za dugog putovanja od tri-četiri godine, kako to često biva, zbir mnogih sati što ih provedeš na straţi na jarbolu iznosi i nekoliko mjeseci. I prava je grehota što je mjesto na kojem ti je boraviti dobar dio ţivota tako pusto i lišeno svega onog što bi ti dalo ma i mrvu udobnosti ili ti moglo posluţiti da ugodno i po volji smjestiš osjećaje, kao što to moţeš u postelji, u visaljci, u lijesu, u straţarnici, na propovjedaonici, u kočiji ili, naposljetku, u ma kojem od onih sitnih i udobnih izuma u kojima se ljudi na neko vrijeme izoliraju. Najobičnije ti je odmorište baš vrh jarbola, gdje stojiš na dvjema tankim usporednim motkama što su gotovo isključivo

135

U 3. stoljeću prije Krista podignut je na otoku Rodosu, na ulazu u luku, divovski kip Apolonov, visok 32 metra.

Smatrali su ga jednim od sedam svjetskih čuda. - Prev.

svojstvene kitaricama, a zovu se »krstaci jarbolnog nastavka«. Tu, drman udarcima mora, početnik se osjeća poprilici onako lagodno kao da stoji volu na rogovima. Za hladnoće moţeš, dakako, ponijeti gore i svoju kuću, u obliku straţarske kabanice ili gunja, ali, ruku na srce, ni najdeblji straţarski gunj nije ti nimalo bolja kuća negoli golo tijelo, jer kao što je duša slijepljena u svome tjelesnom svetohraništu te se ne moţe slobodno kretati niti izići doli jedino uz veliku opasnost da strada i propati (kao putnik neznajša što sam prelazi preko snjeţnih Alpa), tako ni straţarski gunj nije toliko kuća koliko naprosto omot ili dodatna koţa što ti tijelo ovija. Ne moţeš sebi u tijelo staviti policu ili ormar s ladicama, pa tako ni od straţarskog gunja ne moţeš načiniti ugodnu sobicu.

Kada sve to promotrimo, zaista treba poţaliti što na jarbolima kitarica koje plove po juţnim morima nema onih zavidno divnih malih šatora ili propovjedaonica, zvanih koševi ili »vranina gnijezda«, u kojima su straţe na kitarkama što love oko Grenlanda zaštićene od svih nepogoda na ledenim morima. Ima lijepa »priča uz ognjište« što ju je napisao kapetan Sleet pod naslovom »Putovanje između ledenih bregova, u potrazi za grenlandskim kitom, a usput i u potrazi za izgubljenim islandskim naseljima na Starom Grenlandu«. U tome divnom djelu svi oni koji su drţali straţu na jarbolu imaju divan, potanko razrađen izvještaj o košu ili o »vraninu gnijezdu« - onda još novom izumu - na »Ledenjaku«, kako se zvao izvrsni brod kapetana Sleeta. Sebi u čast nazvao je taj svoj izum »Sleetovo vranino gnijezdo«, jer ga je on izmislio i patentirao. Odbacujući svaku smiješnu i laţnu skromnost, Sleet nam veli kako isto onako kao što svojoj djeci dajemo svoja imena (jer smo mi, roditelji, njihovi prvi i patentirani izumitelji), tako treba da svojim imenom nazovemo i sve drugo što izumimo. Svojim oblikom »Sleetovo vranino gnijezdo« nalik je pomalo na poširoku bačvu ili cijev, ozgo otvorenu, ali proviđenu pokretnom pobočnom branom: to je vjetrobran koji straţaru štiti glavu od vjetra za velike oluje. Kako je smješteno na vrh jarbola, ulaziš u nj kroz otklopna vrata na dnu. Sa straţnje strane, prema brodskoj krmi, nalazi se udobno sjedalo, a pod njim pretinac za kišobrane, debele vunene

rupce i kapute. Sprijeda je koţni pregradak za doglasnik, lulu, dalekozor i drugi nautički pribor. Kad je kapetan Sleet glavom bio na straţi u košu na jarbolu, u tome svom »vraninu gnijezdu«, uvijek je, pripovijeda nam, imao sa sobom pušku (i ona bijaše u koţnom pregratku) i barutnjaču s kuglama, da bi pucao po rasturenim narvalima ili jednorozima što bi lutali i pustošili po onim vodama. S palube se naime nije moglo uspješno gađati zbog otpora vode, a s visine, s jarbola - e, to je nešto drugo! Kapetan je Sleet sa mnogo ljubavi opisao, kako on to već zna, sve one sitne udobnosti i praktične naprave svoga »vranina gnijezda«, no premda se naširoko raspričao o mnogim pojedinostima i premda nam daje nadasve znalačko izvješće o eksperimentima što ih je u tome gnijezdu izvodio malim kompasom kojim je neutralizirao otklone što nastaju zbog takozvanoga lokalnog privlačenja svih magneta u kompasnoj kućici -otklone koji se pripisuju blizini horizontalnog ţeljeza u brodskom trupu, a u slučaju »Ledenjaka« moţda zato što je u njegovoj posadi bilo toliko propalih kovača - elem, kako god kapetanova izlaganja bila učena, ipak, unatoč svim učenim »magnetskim devijacijama«, usprkos svim »zapaţanjima pomoću azimutskog kompasa« i usprkos svim »aproksimativnim pogreškama«, kapetan Sleet vrlo dobro zna da nije opet toliko uronio u dubine magnetskih proučavanja a da ne bi od vremena do vremena osjetio i magnetsku privlačnost dobrano pune čuturice štono mu u koţnom pregratku njegova »gnijezda« uvijek bijaše nadohvat ruke. I premda se, sve u svemu, uvelike divim tome junačkom, čestitom i učenom kapetanu, ipak mu zamjeravam što je sasvim prešutio onu dobrano punu čuturicu, kad znamo koliko mu je bila vjernom prijateljicom i utješiteljicom za onih časova dok je u rukavicama bez prstiju i u kukuljici, visoko gore, u onome »vraninu gnijezdu«, proučavao matematiku, svega tri-četiri motke udaljen od Sjevernog pola.

No ako mi, kitolovci na juţnim morima, nismo onako opremljeni kao što bijaše kapetan Sleet i njegovi kitolovci s grenlandskih voda, ipak imamo nadoknadu, i to golemu, u vedrini koja nas prati i u kojoj uţivamo na onim divnim juţnim morima. Evo, napriliku, ja sam znao

plaziti po snasti, pa se zaustaviti u košu na jarbolu, da čavrljam s Queequegom ili bilo s kime koga bih gore zatekao besposlena. Zatim bih se još malo uspeo, lijeno prebacio nogu preko košnog kriţa, lijepo razgledao vodenu ispašu, i onda bih se naposljetku uspeo na svoje krajnje odredište.

A sada da odahnem i pošteno priznam: uvijek vam ja bijah bijeda od straţara. Kad čovjek u sebi premeće sve neke svemirske probleme, prepušten sam sebi u onoj visini što tako pogoduje rađanju misli - kako će onda drukčije negoli površno udovoljiti duţnosti i kako će moći drţati se zapovijedi koja je znana na svakoj lađi kitarici: »Otvori oči i javljaj!«

Ĉujte što ću vam reći, o, vi brodovlasnici nantucketanski! Nikad u svoju budnu posadu ne uzimajte mladića tanka čela i upalih očiju, koji razmišlja u nevrijeme i koji se ukrcava imajući na pameti Fedona umjesto Bowditcha!136 Velim vam, čuvajte se takva, jer kitove treba najprije ugledati pa ih tek onda ubiti, a takav će vas mladi platonist upalih očiju vući da i deset puta oplovite kuglu zemaljsku ne obogativši vas ni za jednu jedinu pintu ulja! Ove vam moje napomene nisu nikako dokonjačke, i ne mlatim ja praznu slamu: ta u naše dane lov na kitove daje utočišta mnogim romanticima i melankolicima, mladićima što odsutni duhom, a ozlovoljeni za njih nepodnošljivim teretom na kopnu, traţe zadovoljstva u brodskoj paklini i u kitovskom salu. Ĉesto vam Mladi Harold137 sjedi navrh jarbola kakva nesretnog broda kitolovca i sjetno protiskuje:

»Samo huči, bezdani oceane, tutnji i huči! Tisuće lovaca kitova tuka zalud tud plove.«

Ĉesto kapetani takvih brodova kore i opominju te duhom odsutne

mlade filozofe, optuţujući ih kako im je slab »interes« u plovidbi, i gotovo naglašujući kako su toliko izgubljeni za svaku časnu ambiciju

136

Fedon, drevni grčki filozof idealist, učenik Sokratov a prijatelj Platonov. - Nathaniel Bowditch (1773.-1858.),

američki matematičar, pisac klasična djela o navigaciji. - Prev. 137

Child Harold, egocentričan pesimist, glavno lice Byronova spjeva Child Harold's Pilgrimage. navedeni su stihovi

parodija dvaju stihova iz IV. pjevanja (strofa 179). - Prev.

pa u svojoj duši ţele da nikad i ne ugledaju kita. No zaludu svi prijekori; ti mladi platonisti znaju da im je vid nesavršen, kratkovidni su, pa čemu da napinju vidni ţivac. Ostavili su kod kuće svoje kazališne dalekozore.

- Ali majmune jedan - reći će neki harpunaš jednome od tih - evo već tri godine krstarimo, a ti još nisi ugledao ni jednoga jedinog kita! Kad si ti na straţi, kitovi su rijetkost kao zubi u kokoši!

Moţda je bilo tako, a moţda ih bijaše jatimice na dalekom obzorju - mislim, kitova - ali se mladić bio zanio kao da je opijen, zaronio u snatrenje taj duhom odsutni straţar, uljuljao se kadencom valova i misli, tako te je, izgubivši svijest o sebi i o svemu oko sebe, tajanstveni ocean pod sobom zamijenio za nešto drugo, uzeo ga za vidljivu sliku modrikaste duše, duboke i neizmjerne, što proţima čovječanstvo i prirodu. I svaka čudna, mutno sagledana ljepota što mu izmiče, svaka uspravna peraja, magleno viđena, oblikom jedva razabrana, njemu se čini utjelovljenjem onih varljivih misli što ispunjuju duh samo prolazeći kroza nj u neprestanu letu. U tom začaranom raspoloţenju duša ti odlazi poput plime na valovima, vraća se u beskraj iz kojeg je izišla, razlijeva se vremenom i prostorom, da najposlije, poput panteističkog Cranmerova pepela što se raspuhorio na sve strane, postane dijelom svakog ţala po svekolikoj kugli zemaljskoj.138

U tebi sad nema drugog ţivota doli onog u koji te uljuljao brod što se blago valja i klizi, i more što šalje val za valom; brod na moru, a more na nedokučivoj plimi Boţjoj. Ali dok ti je taj san na očima, ili ta sanja u tebi, makni samo za palac nogom ili rukom, ode ti uporište i stav, i svijest ti se vraća u strahoti. Lebdiš nad vrtlozima descartesovskim139. I moţda ćeš se u pol bijela dana i za najljepšeg vremena s prigušenim krikom strovaliti i proletjeti kroz prozirni zrak u ljetno more, unepovrat zauvijek! Pamet u glavu, vi panteisti!

138

Thomas Cranmer (1489.-1556.), voĎa protestantske reformacije u Engleskoj, spaljen na lomači. (Panteisti su

pristaše nazora o istovjetosti Boga i prirode). - Prev. 139

René Descartes (1596.-1650.), francuski filozof racionalist i matematičar; sve izvodi iz stava »Cogito, ergo

sum«.(»Mislim, dakle postojim«). - Prev.

36. NA KASARU

(Ulazi Ahab - za njim svi ostali) Nedugo nakon onog događaja s lulom jednog se jutra, odmah

poslije doručka, Ahab po staroj navadi uspe na palubu. U to doba dana mnogi pomorski kapetani obično šetaju tuda, kao što ladanjska gospoda poslije doručka prođu malo po svome vrtu.

Ubrzo se začu njegov tvrdi bjelokosni korak kako odzvanja gore-dolje uobičajenim prostorom, po podnicama što su već toliko obikle na to lupkanje te sve bijahu najedene, poput geološkog kamenja, osobitim biljegom njegova koraka. A tko bi pozorno zagledao u njegovo čelo, duboko izbrazdano i ţilama prošarano, mogao bi i tu opaziti još neobičnije tragove, utrenike one njegove svagda budne i uvijek djelatne misli.

Sada pak ti tragovi bijahu kanda još dublji, kao što je i njegov nervozni korak toga jutra utiskivao dublji biljeg u drvo. Bijaše Ahab tako ispunjen tom svojom mišlju te si gotovo mogao vidjeti gdje mu se i misao okreće i ide s njime, kako god bi ravnomjerno okrenuo lice sad glavnom jarbolu, sad kompasnoj kućici. Toliko ga je zaokupila da i ne bijaše drugo doli unutarnji oblik svake mu izvanje kretnje.

- Jesi li vidio, Flask? - šapnu Stubb. - Pile u njemu kljuje koru, još malo pa će prokljuvati iz jajeta.

Tákali se sati. Ahab se ponovno zatvorio u svoju kabinu, ali domalo eto ga opet na palubi, po svemu izgledu isto onako fanatičan u svojoj nakani.

Dan se priklanjao kraju. Ahab odjednom zastade uz ogradu i, zataknuvši koščanu nogu u rupu, načinjenu svrdlom, jednom se rukom prihvati za priponu te naredi Starbucku da svu posadu pozove na krmu.

- Kapetane! - u čudu će boţman, jer takva se zapovijed izdaje samo u izuzetnim slučajevima.

- Sva posada na krmu! - ponovi Ahab. - Straţe na jarbolima, ovamo na palubu!

Kad su se svi sabrali te ga počeli radoznalo gledati, i ne bez nekog straha, jer bijaše poput natuštena obzorja što prijeti olujom - Ahab brzo pogleda preko rubnjaka, šibne očima po posadi, pomakne se iz svoje nepomičnosti, i teškim se koracima opet ushoda po palubi, kao da u blizini nema ni ţive duše. Pognute glave i sa šeširom napol zgnječenim ponovno uze koračati, ništa ne mareći za posadu što je počela ţagoriti. Stubb prišapnu Flasku kako ih je Ahab zacijelo sazvao da prisustvuju njegovu pješačkom pothvatu. No ne potraja dugo, jer Ahab naglo zastade i podviknu:

- Što ćete, mornari, kad ugledate kita? - Javit ćemo! - odgovori dvadesetak snaţnih glasova u isti mali. - Dobro je! - dočeka Ahab glasom divljeg odobravanja kad je vidio

kako su iskreno ţivnuli na njegovo neočekivano pitanje. - A što zatim, mornari? - U čamce, pa za njim! - A koji vam je poklik kad prihvatite za vesla? - Ubijen kit il’ razbijen čamac! Na svaki povik starcu lice sjalo sve većim neobičnim

zadovoljstvom, a mornari se međuto radoznalo zglédahu, čudeći se i sami odakle im tolika uzbuđenost na ta pitanja što su, kako se čini, tako suvišna.

No još više upiljiše pogled kad se Ahab napol okrenu na svome stoţeru i kad im, drţeći se čvrsto, gotovo grčevito pripona jednom rukom, poče ovako govoriti:

- Svi vi od straţe na jarbolima već ste prije čuli moje naloge glede nekoga bijelog kita. Gledajte! Vidite li ovaj španjolski dukat? - i pritom pokaza krupan zlatnik što se sjao. - To vam je zlatnik od šesnaest dolara, mornari. Vidite li ga! Gospodine Starbuck, dajte mi onaj mlat!

I dok je prvi boţman skoknuo po kladivo, Ahab bez riječi poče paţljivo trljati zlatnik o skute svog kaputa, kao da mu ţeli povećati sjaj, a međuto je, sve onako bez riječi, potiho pjevušio u sebi, tako prigušenim i nerazgovijetnim glasom te se činilo kao da to bruji stroj njegove ţivotne snage.

Kad je primio mlat od Starbucka, priđe glavnom jarbolu; diţući oruđe u jednoj ruci, a drugom pokazujući zlatnik, te će gromkim glasom:

- Tko god mi od vas javi o kitu s bijelom glavom, s naboranim čelom i iskrivljenim čeljustima, tko god mi od vas javi o bijelom kitu kojemu su tri rupe na krmenoj peraji, taj će dobiti zlatnik! Njegov je zlatnik, momci!

- Hura! Hura! - povikaše mornari dok su, mašući svojim šeširima pozdravljali zabijanje zlatnika u jarbol.

- Bijeli je to kit, velim vam - završi Ahab odbacujući mlat. - Bijeli kit, rekoh, i dobro otvorite oči, momci, da ga ugledate. Pazite, neće li se gdjegod voda zabijeljeti: čim štogod zabijeli, ma bio to i samo jedan mjehurić, a vi, što vas grlo nosi, oglasite svoj zov!

Sve to vrijeme Tashtego, Daggoo i Queequeg s velikim zanimanjem i još većim čuđenjem negoli ostali promatrahu što se zbiva, a kad je Ahab spomenuo naborano kitovo čelo i iskrivljenu čeljust, trgnuše se, kao da se svaki od njih u taj čas sjetio nečega osobitog.

- Kapetane Aliab - reče Tashtego - taj bijeli kit zacijelo je onaj isti kojega neki zovu Moby Dick!

- Moby Dick! - usklikne Ahab. - Ti dakle znaš za Bijelog kita, Tash? - Ne zamahuje li on svojom repinom nekako čudno prije nego što

će zaroniti? - upita mirno čovjek iz Gay Heada. - A i mlaz mu je čudan - javi se Daggoo - veći i prštaviji i od mlaza

ulješure, a silno je brz! Nije li tako, kapetane? - On imati i jedan, dva, tri, mnogo, mnogo koplje zabosti u koţu,

kapetane! — vikao je Queequeg nesuvislo. - A svako koplje kao ... kao ... - mučeći se da nađe pravu riječ, pokaza rukama kao da odčepljuje bocu - kao ... kao ...

- Vadičep! - uzvikne Ahab. - Da, da, Queequeg, svako mu je koplje zavrnuto i savijeno! Jest, Daggoo, mlaz mu je debeo kao snop ţita i bijel kao gomila vune u Nantucketu poslije velike godišnje striţe! Da, da, Tashtego, mlatara taj kit repinom kao razbucani flok140 u oluji!

140

Prečka, trokutasto jedro, razapeto izmeĎu pramčanog jarbola i kosnika. - Prev.

Grom i pakao, momci, to je Moby Dick što ste ga vidjeli, Moby Dick! Moby Dick!

- Kapetane Aliab - reče Starbuck, koji je zajedno sa Stubbom i Flaskom u sve većem čudu promatrao svoga gospodara, ali najposlije kao da mu je sinula neka misao koja mu je sve objasnila. - Kapetane, čuo sam za Moby Dicka, ali nije vam valjda Moby Dick otkinuo nogu?

- Tko ti to reče? - uzvikne Ahab, te nastavi poslije kratke stanke: - Jest, jest, Starbuck, i svi vi, sokolovi moji, istina je, Moby Dick iščupao mi jarbol, Moby Dick dotjerao me na ovu koščanu gigalju na kojoj sad stojim! Da, da! - zarida strašnim glasom, ko sjeverni jelen koga su u srce smjerili. - Da, da, bješe to onaj prokleti Bijeli kit, on me tako osakati, te sam sada bogalj, sada i zauvijek!

Zatim podiţe obje ruke i niţući krupne kletve poče vikati: - Da, da, tjerat ću ga preko Rta dobre nade i s onu stranu Cape

Horna, sve do Maelstroma kraj Norveške, i proći ću kroza sve ponore paklenske prije nego što odustanem od toga lova! Zato ste se i ukrcali, momci, na ovaj brod! Da pođete u lov za Bijelim kitom na obje polutke kugle zemaljske, u svaki dio svijeta, dok ne šikne iz njega mlaz crne krvi i dok se ne izvrne porebarke, s perajama uzgor okrenutim! Što velite, momci: hoćete li se prihvatiti toga posla? Koliko razabirem, hrabri ste ljudi.

- Hoćemo, hoćemo! - povikaše harpunaši i mornari, te se natisnuše oko uzbuđenog starca. - Oštro oko za Bijelog kita, oštro koplje za Moby Dicka!

- Bog vas blagoslovio! - izusti starac napol u jecaju, napol u pokliku. - Bog vas blagoslovio, mornari! Hej, momče, ded poteci i donesi dobranu mjeru groga! A što se tebi, Starbuck, lice tako oduljilo? Zar nećeš u lov za Bijelim kitom? Zar ti nije volja ogledati se s Moby Dickom?

- Volja mi je, kapetane Ahab, smrskati mu iskrivljenu čeljust i razbiti vilice i samoj Smrti, ako je to i u kakvoj vezi s poslom za kojim polazimo, no ja sam tu da lovim kitove, a ne da osvećujem svoga zapovjednika. Koliko će buradi ulja donijeti tvoja osveta, kapetane

Ahabe, sve da je i uspiješ izvršiti? Neće ti donijeti mnogo na trţištu u Nantucketu!

- Trţište u Nantucketu! Uh! No dođi bliţe, Starbuck, jer tebi treba nešto teţe. Ima li novac biti mjerilom, dragoviću moj, i da računari sav svijet opašu zlatnicima, sve zlatnik na svaki palac zemlje, i da sav svijet pretvore u svoj bankarski stol, i onda bi, čujder, momče, moja osveta donijela dobar plod!

- Gle, busa se u prsa - šapne Stubb. - Ĉemu to? Ĉini mi se da odzvanja gromko, ali šuplje.

- Zar osveta na nijemoj ţivotinji, koja te smjerila u sljepilu, u nagonu? - uzvikne Scarbuck. - Kakve li mahnitosti! Bješnjeti na nijemu ţivotinju, kapetane Ahabe, to mi se čini grešnim i opakim!

- Ĉuj sada dublju riječ! Sve vidljive stvari, vidiš, samo su obrazine od ljepenke, ali u svakom događaju, u svakome ţivom činu, u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato ali uvijek razloţito, izbija lice ispod ruţne obrazine. Ako čovjek hoće da udari, valja da pogodi masku! Kako će se suţanj domoći slobode ako ne provali zid? Za mene je Bijeli kit ona zidina što se preda mnom ispriječila. Ponekad mislim da iza toga zida nema ništa više. To mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči, vidim u tome kitu strašnu snagu kojom se nadima, a koja dolazi od nedokučive neke zlobe. Ta nedokučivost i jest ono što nadasve mrzim. Bio taj Bijeli kit samo izvršitelj ili pak sam uzročnik, na nj će se srušiti moja mrţnja i osveta. Ne spominji mi grijeha i opačine, mornaru: ta ja bih i na samo Sunce digao ruku kad bi me uvrijedilo. Jer ako bi Sunce moglo vrijeđati, onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome neka poštena igra, jal, bijes i osveta vlada i upravlja svim stvorovima. No ja, mornaru, nisam rob ni te poštene igre. Tko je nada mnom? Istini nema granica. Ne gledaj me tako! Glupav pogled gori je od demonskoga! Tako, tako, crveniš se i blijediš: moj te ţar zapalio ognjem srdţbe. No pazi, Starbuck: što čovjek kaţe u bijesu, to se samo od sebe opet raspline. Ima ljudi kojih bijesne riječi mnogo ne vrijeđaju. Nisam te htio izazvati. No, manimo se toga. Gledaj ona idolopoklonika lica išarana brončanim mrljama, one slike, ţive i pune duha, što ih je sunce naslikalo. Pogledaj

poganske leoparde, stvorove bez misli, stvorove što ţive a ne traţe smisla niti daju razloga silini ţivota koji osjećaju. Posada, mornaru, posada! Zar nisu svi od prvoga do posljednjeg uz Ahaba, u ovom slučaju oko kita? Pogledaj Stubba, smije se! Pogledaj onog Ĉilenca! Grohotom se smije na pomisao o tome. Tvoja usamljena jadna biljka ne moţe odoljeti orkanu što je zahvaća sa svih strana! I što je najposlije? Ne traţi se od tebe ništa drugo nego pomoć, pogodak u jednu peraju. Zar je to nešto posebno za Starbucka? To i ništa više!

U tome malom lovu, sigurno, najbolji nantucketanski kopljanik neće biti posljednji, kad je već svaki mornar segnuo za svojim brusom? Vidim, napreţeš se. Vidim, val te nosi! Govori, samo govori! Da, da! Tvoja šutnja za te govori. (Za sebe.) Nešto je izišlo iz mojih otvorenih nosnica, a on je to udahnuo u svoja pluća. Starbuck je sad moj, ne moţe mi više protusloviti a da se ne pobuni.

- Bog me čuvao! Bog nam svima bio na pomoći! - progunđa Starbuck tiho.

Sav radostan zbog toga zanosnog i tihog pristanka svog časnika, Ahab nije čuo ono proročansko zazivanje ni laki smijeh iz štive, niti treperenje vjetra u vrvi, treperenje puno nagovještaja, niti prazne udare jedara o jarbole, jedara što bi na časak malaksala. Jer odmah zatim Starbuckove oborene oči ponovno zaiskriše ţivotnom upornošću, zarnrije podzemni smijeh, vjetar udari na busove i jedra se napeše, brod se podiţe i poče valjati ko i prije. O, zašto se ne zaustavite, puste opomene, kad već jednom dođete? No vi ste prije predznaci negoli opomena, o, puste sjene! Ipak ne toliko predznaci izvanjeg koliko potvrde onog što biva u nama, jer dok nas malo stvari izvanjskih veţe, unutrašnje nas potrebe našeg bitka zauvijek naprijed tjeraju.

- Grog! Grog! — viknu Ahab. Uzevši u ruke puni vrč i okrenuvši se harpunašima, zapovjedi da

izvuku oruţje, a onda, poredavši ih pred sobom, pokraj sidrenog vitla, dok su mu tri časnika stajala uz bok, s kopljem u ruci, a ostala posada sastavila krug oko skupine - zastade časak pomno motreći svakog čovjeka iz svoje posade. A te divlje oči hvatale su njegov pogled, kao

što zakrvavljene oči prerijskih vukova gledaju u predvodnika prije nego što će ovaj na čelu svoga čopora jurnuti za tragom bizona, ali - jao! - da samo upadne u zamku Indijancima u zasjedi.

- Pij i dodaj pehar dalje! - poviknu pruţajući najbliţima teški i uzvrli puni pehar. - Sada pije samo posada. Dodaj dalje, pij redom! Kratak srkljaj, ali dubok gutljaj, mornari! Pali kô sam vrag. Tako, tako, redom naokolo silazi u zavijutcima i cakli vam se u očima što sijevaju kao zmijske. Dobro je, već je gotovo iskapljen. Pošao je odande, eto ga odavde. Dajte amo, prazan je! Mornari, vi ste poput godina; ţivot uzvrh pun, srkneš, i nema ga. Momče, napuni iznova!

- Pazite sada, moji sokolovi! - proslijedi Ahab. - Rasporedio sam vas oko ovog vitla: vi, časnici, stanite mi sa svojim kopljima ovamo sa strane! Vi, harpunaši, ovamo s vašim ţeljezom! A vi, hrabri mornari, svi oko mene, da u neku ruku uskrisim plemeniti običaj svojih predaka kitolovaca! O, mornari, vidjet ćete ... Hej, momče, zar si se vratio? Ni krivi novac ne vraća se brţe. Ovamo pehar! Eh, bio bi i ovaj uzvrh pun da nije đavo u tebi. Bjeţi, goni, groznico!

- Priđite, časnici -produţi kapetan Ahab. - Ukrstite svoja tri koplja preda mnom! Dobro, da opipam oštricu.

I u tim riječima ispruţenom rukom segnu za ukrštenim šiljcima, uhvati tri sjajna vrha i počne ih nervozno trzati. Za to je vrijeme oštro pogledom prelazio sa Starbucka na Stubba i s njega na Flaska. Kao da je nekom neizrecivom unutarnjom snagom htio na njih prenijeti svoje vatreno uzbuđenje što bijaše sakupljeno u lajdenskoj boci njegova magnetičnog ţivota. Trojica časnika protrnuše pred silinom njegova mističnog izgleda. Stubb i Flask pogledaše ustranu, a poštenjak Starbuck obori pogled.

- Zaludu! - uzviknu Ahab. - No moţda je dobro tako, jer da ste vas trojica jednom primili potpun udar, moţda bi izašla sva moja električna snaga, a tkozna ne bi li vas i ubila. A moţda vam je i ne treba. Spustite koplja! A sad vas, časnici, imenujem svu trojicu peharnicima moje trojice poganskih srodnika, trojice uvaţene i plemenite gospode, mojih vrlih harpunaša. Što, ne marite? Zašto, kad papa pere noge prosjacima upotrebljavajući tijaru kao vrč? O, moji

dragi kardinali! Vaša usluţnost sama će vas na to prignuti. Ja vam ne zapovijedam: vi tako hoćete. Harpunaši, maknite spojnice, skinite vrhove sa svojih harpuna!

Harpunaši šuteći poslušaše te sva trojica stajahu pred njim sa skinutim ţeljezom, dugim kakve tri stope, drţeći oštrice uzgor.

- Nemojte me probadati tim oštrim čelikom! Obrnite šiljke, oborite ih! Zar ne znate kakva je kupa? Gore cijev! Tako, tako, a sad naprijed peharnici! Drţite ţeljezo, da nalijem!

I u tome pođe od jednog časnika do drugog i napuni udubine u šiljcima ţestokim napitkom iz pehara.

- Eto vas trojica prema trojici. Slavite ubojite kupe! Dodajte ih vi koji ste sada dio ovoga nerazrješivog saveza! Hej, Starbuck! Što je, tu je, sunce čeka da posvjedoči i zapečati ovaj savez. Pijte, harpunaši! Pijte i zakunite se, vi koji stojite na smrtonosnom pramcu lovačkog čamca! Smrt Moby Dicku! Bog nas sve progonio ne budemo li progonili Moby Dicka i u smrt ga otjerali!

Podigoše se duge čelične kupe, prolomiše se poklici, iznizaše se prijetnje Bijelom kitu, iskapi se ţestoko piće. Starbuck problijedje te se okrenu stresavši se. Još jednom, posljednji put, napunjeni pehar zareda neobuzdanom druţinom. Ahab im naposljetku slobodnom rukom dade znak, te se svi raziđoše, a on se nato povuče u kajitu.

37. ZALAZ SUNCA Kabina, prozori prema krmi. Ahab sjedi usamljen i gleda van: Kuda god plovim, ostavljam za sobom bijelu vodenu brazdu:

blijeda puzina, blijeda voda i još bljeđa lica. Zavidni valovi propinju se s obje strane da izbrišu moj trag. Pa neka! No najprije ja prolazim.

Tamo u daljini, na okrajku vječno pune kupe, topli vali rumene se poput rujna vina, a zlatna ploča zaranja da izmjeri modri bezdan: to sunce sjeda na obzorju. Tone polako, spušta se još od podneva, zaranja, a moja se duša uzdiţe, umorna od uspinjanja u beskraj, svome cilju. Ta zar je tako teška kruna koju nosim, ta ţeljezna Kruna lombardijska141? Pa ipak se sja od mnogih dragulja: ja, koji je nosim, ne vidim joj dalekog sjaja, nego samo mutno osjećam da nosim nešto što se blista i zasljepljuje. Ţeljezo je, znam, a ne zlato. Napukla je, i to znam: napukli rub tako me muči te mi se čini da mi mozak udara o tvrdu kovinu. Da, od ocjeli je moja lubanja, jedna je od onih kojima - ni u najljućoj borbi ne treba šljema ni kacige.

Je li ugasnuo ţar na mome čelu? O, kao što me nekoć zora plemenito poticala, tako me i zalaz sunca ispunjao blagošću i umirenjem. Otišla su ta vremena. Divno me svjetlo ne obasjava više: svaka mi je ljepota na tjeskobu, otkad više u njoj ne mogu uţivati. Obdaren višim opaţanjem, nemam moći ni smisla za obične uţitke: proklet sam najdovitljivije, s najvećom nazloborn, proklet usred Raja! Laku noć, laku noć! (Mašući nikom, odlazi od prozora.)

A ne bijaše mi zadaća baš teška. Mišljah da će se barem jedan uzjoguniti, ali moj zupčanik zahvaća u sve njihove različite točkove te ih pokreće. Ili, ako hoćete, svi su preda mnom kao prhke gomilice baruta, a ja sam im potpaljivač. I gle nevolje: da se oganj primi drugih, treba da i potpaljivač izgori! Na što sam se odvaţio, to sam i htio, a što sam htio, to ću i učiniti! Misle da sam mahnit, barem Starbuck tako sudi: no ja sam demon, utjelovljena mahnitost! To je divlja mahnitost što je smirena samo zato da samu sebe shvati! Proroštvo reče da ću

141

U katedrali u Monzi (Italija) čuva se kruna langobardijskih kraljeva, koja potječe iz IX. stoljeća; iznutra je

obloţena ţeljeznim obručem za koji legenda kaţe da je načinjen od čavala s Kristova kriţa. - Prev.

biti osakaćen, i gle - izgubih nogu. No sad ja prorokujem da ću osakatiti onog koji me osakatio! Neka tako prorok i izvršitelj proroštva budu u jednoj te istoj osobi. To je više nego što ste vi, o veliki bozi, ikad bili. Smijem vam se i urličem za vama, o, vi igrači cricketa i vi šakači, vi gluhi Burke i slijepi Bendige!142 Neću ja, kao što školska djeca kazuju nebojšama: »Hvatajte se ukoštac sa sebi ravnima, sa svojim vršnjacima što su kolik i vi, a nemojte mene tući!« Ne, ne, ja ću ovako: Oborili ste me, no evo me opet, a vi ste umakli i sakrili se. Iziđite i pokaţite se iza svojih pamučnih vreća! Nemam tako duge puške koja bi vas tamo dosegla. Iziđite. Ahab vas pozdravlja i čeka, iziđite, da vidite moţete li mi se ispriječiti, moţete li me skrenuti s puta. Skrenuti me? Ne moţete me skrenuti, sami biste skrenuli! Ĉekam vas. Skrenuti me? Put mojoj određenoj svrsi tvrda je ţeljezna staza koju je moja duša utrla da njome naprijed hrli. Povrh bezdanih ponora, kroz probijena srca planina, ispod korita divljih brzica, nepogrešno jurim! Nema zapreke, nema okuke na mome ţeljeznom putu!

142

Burke i Thompson (zvani Bendige) - engleski boksači iz prve polovine prošlog stoljeća. Tko ne zna ne odnosi li

se ime Burke na Williama Burkea, zlogasnog ubojicu koji je početkom prošlog stoljeća u Edinburgu u Škotskoj

iskapao mrtva tijela i prodavao ih liječniku Knoxu u anatomske svrhe, a poslije sam davio ljude u iste svrhe.

(Smaknut godine 1828.) - Prev.

38. SUMRAK Na palubi Starbuck se naslanja o glavni jarbol: Duša mi je više nego tiha, svladana je, upokorio ju jedan luđak! O

nepodnošljive li muke, gdje je zdrav razum morao poloţiti oruţje u takvoj borbi! No on me svega proţeo, sav mi razbor pomutio! Mislim da već vidim njegov grešni kraj, no osjećam da ga i sam moram gurati njegovu svršetku. Htio ja ili ne htio; no nešto me neizrecivo vezalo za nj, tegli me konopom za koji nemam noţa da ga presiječem. Strašan starac! »Tko je nada mnom?« viče starac. Da, bio bi demokrat sa svima što su viši, a gle kako nasilnički postupa s onima što su ispod njega! O, jasno vidim svoju bijednu duţnost - slušati opirući se i, još gore, mrziti i ujedno biti samilostan! Ta čitam mu u očima crnu bol, koja bi me uništila da je u meni. Ipak još nada ţivi. Širok je tok mora i vremena. Golemo je prostranstvo svijeta vodom pokrivena, te onaj mrski kit ima kada ploviti poput zlatne ribice u staklenoj posudi. Bog nek starca odvrati od njegova nauma što do neba huju podiţe! Uzdigao bih srce da mi nije teško poput olova. Zastali su kotačići na satu duše moje: za srce, glavni kotačić u tom stroju, nemam ključa, ne mogu ga naviti.

Vesela graja s kaštela na pramcu: Boţe dragi, ploviti s takvom druţinom, s takvim poganima za koje

i ne znaš je li ih ljudska mati rodila. Ploviti s čeljadi što ju je donijelo na svijet tkozna koje divlje more! Bijeli kit njihov je demonski kralj. Gle, čuj im paklenu svetkovinu! Ta je buka i graja s pramca, a gle kakva je mrtva tišina na krmi! Ĉini mi se, to je slika ţivota. Sprijeda, veseli pramac smiono siječe valove i zaranja u prštavu pjenu, no samo zato da sa sobom tegli mračnog Ahaba, što se zatvorio u kabinu na krmi i prepustio se mislima, na mrtvoj vodi brazde za brodom. Nepodnošljiva je ta buka, sav se jeţim od tog zavijanja! Mir, vi pijanice i bukači, pazite! Oh, ţivote! U ovakvu času, klonule duše što mudrost traţi, dok su divlja i razuzdana bića primorana da se hrane - sada, oh ţivote! ćutim tvoj skriveni uţas! No nije u meni taj uţas - on je izvan mene, i s utješnim osjećajem svoje čovječnosti još ću kušati

boriti se protiv vas, o, strašni i sablasni dani budućnosti! Bdijte nada mnom, pomozite mi, zapriječite me, vi svete sile!

39. PRVA NOĆNA STRAŢA

KOŠ NA PRVENOM JARBOLU

Stubb sam, popravlja praće na jedru: Hm, hm, da pročistim grlo! Svejednako razmišljam, a ovo je

zaključak. Hm, hm! Zašto! Zato što je smiješak najmudriji i najlakši odgovor na sve što je čudno. Kud puklo da puklo, uvijek nam ostaje utjeha - pouzdana utjeha da je sve unaprijed određeno. Nisam čuo sve što je rekao Starbucku, ali kako se meni jadniku čini, Starbuck se osjećao onako kao što sam se ja osjećao neku večer. Tako mu nekako bijaše pri duši. Sigurno je stari Mogul i njega u red dotjerao. Razabrao sam ja to i znao. Da sam imao dar proricanja, bio bih mu odmah prorekao, jer sam sve vidio, čim sam mu pogledao lubanju. Dobro, Stubbe, mudri Stubbe - to mi je naslov - dobro, Stubbe, pa onda? Evo trupine. Ne znam što se sve moţe dogoditi, ali, bilo što mu drago, smijeh mi neće zapeti, onaj podsmijeh što ga ima u svim strahotama! Veseo sam. Trala-lala-la! Eh, što li sada kod kuće radi moja okrugla kruškica? Hoće li oči isplakati u suzama? Ili dočekuje netom stigle harpunaše, vesela, zamišljam, kao zastavica na kakvoj fregati, vesela kao što sam i ja, trala-lala-la! Oh!

Gozba je noćas, veselo pijte i ljubavi pjevajte pjesme, u ţedna nam grla rujevinu lijte iz nepresušive česme!

Vedra kitica, eh ... Tko to zove? Gospodin Starbuck? Evo me,

gospodine! (Ustane.) To mi je starješina, ali, ako se ne varam, i on ima nekoga nad sobom. (Glasno.) Da, da, gospodine, evo dovršavam, eto me odmah.

40. PONOĆ

KAŠTEL NA PRAMCU. HARPUNAŠI I MORNARI. (Diţe se prveno jedro, te se vide mornari od straţe; jedni stoje, drugi bazaju ili lješkare, neki se naslonili, neki se opet ispruţili, a svi pjevaju u koru.)

Zbogom sada, djeve španske, odlasku je evo hora! Zbogom sada, vi ljepojke, naš kapetan plovit mora!

PRVI MORNAR IZ NANTUCKETA: Hej, momci, ne tako tuţno, jer adi probavi! Uzmite lijek, za mnom!

(Pjeva, a ostali prihvaćaju.)

Kapetan nam na kasaru, on u ruci dvogled drţi i kitove smjelo motri: tko će od njih biti brţi? Otisnimo čamce, momci, svaki hrabro neka hita; neka veslom dobro grabi, jer ulovit valja kita! Upri jače, sjekni veslom, da sve pršti, koplja zveče! Naprijed, momci, naš harpunaš promašiti kita neće!

GIAS ĈASNIKA NA KASARU: Osam udaraca u zvono! Smjena straţe! Ĉuješ li? DRUGI MORNAR IZ NANTUCKETA: Prestani s pjesmom! Osam u zvono, zvonaru! Osam u zvono. Pipe,

crnče! A ja ću dozvati straţu. Valjan mi je glas, ko iz bačve. (Protura

glavu kroz vratašca.) Buline desno, oj! Odbilo je osam143, hej vi dolje! Izlazite!

HOLANDSKI MORNAR: Eh, što se noćas drijema, druţe, noć kao stvorena za san. Moţda je

posrijedi piće našega starog Mogula: netko od njega ţivne, a netko se skljoka. Mi pjevamo, a oni spavaju, poslagani kao bačve. Ded zovni još jednom! Uzmi tu sisaljku, zovni ih doglasalom! Reci im da je dosta pusta sna o djevojkama! Kaţi im da je došao smak svijeta: još jedan poljubac, posljednji, pa na vječni sud! Tako, tako valja! Glas ti je kao grom, nije ga istrošio amsterdamski maslac!

FRANCUSKI MORNAR: Hej, momci! Hoćemo li još malo zaigrati, prije nego što se usidrimo

u postelji? Što velite? Evo smjene. Pripremite noge! Pipe, Pipčiću, nasrijedu s tamburinom!

PlP (mrzovoljno i pospano): Ne znam gdje mi je. FRANCUSKI MORNAR: A ti udri po trbuhu i striţi ušima! U kolo, momci, kad vam kaţem:

veselja se hoće, hura! Đavo da vas nosi! Zar nećete zaigrati? Poredajte se u indijanski red pa kliznite nogama! Naprijed! Ţivlje!

ISLANDSKI MORNAR: Ne sviđa mi se tvoj pod, dragoviću: previše mi odskakuje. Naučen

sam na led. Ţao mi je ako vam time kvarim veselje, no ne smijete mi zamjeriti.

MALTEŠKI MORNAR: Ni meni! Ta gdje su djevojke? Samo lud moţe ljevicu primiti u

desnicu i reći: »Dobar dan! Kako ste?« Za igru ti treba djevojka! SICILIJANSKI MORNAR: Tako je! Djevojku amo i zelenu tratinu, pa da vidite kako se vrti i

skače! MORNAR S LONG ISLANDA: Dobro, dobro, vi mrgodnici, ima nas i drugih dosta! Valja ti uvijek

prema prilici, velim ja. Sve će noge zaigrati. Evo glazbe! Veselo sad!

143

To nije osam sati, nego četiri puta po dva udarca u zvono, znak za smjenu straţe (0, 4, 8, 12, 16 i 20 sati). - Prev.

MORNAR S AZORSKIH OTOKA (uspinje se na palubu i baca tamburin kroz vratašca):

Evo ti, Pipe, a tamo je bitva! Skokni! Naprijed, momci! (Polovina ih igra uza zvuk tamburina, jedni silaze pod palubu, drugi spavaju ili leţe po smotanim konopima.)

ISTI (igrajući): Naprijed, Pipe! Udri, zvečko! Udri, tresni, zvonaru! Udri da iskre

polete, udri da se praporci razlete! PIP: Praporci, a? Evo i drugi otpade, koliko udaram! KITAJSKI MORNAR: A ti zvocni zubima, samo da trijesak ne prestane! Sav se u pagodu

pretvori! FRANCUSKI MORNAR: Da pomahnitaš od veselja! Deder, Pipe, podigni taj obruč, da

skočim kroza nj! TASHTEGO (mirno pušeći): Eto ti bijelog čovjeka! I to on naziva zabavom! Fi! Zar za to da se

znojim? STARI MORNAR S OTOKA MANA: Ma znaju li ti luđaci što uopće plešu? Na grobu ću ti plesati! - to je

najgora prijetnja što je kazuju ţenetine koje na uglovima prkose svim vjetrovima. Kriste Boţe! Kad čovjek pomisli na sve te vogaste144 brodine na dnu morskom i na sve vogama obrasle mornarske kosti! Da, da, moţda je taj naš svijet okrugao ko lopta, kako vele učenjaci, pa je pravo da ga pretvoriš u dvoranu za ples145. Plešite, momci, dok ste mladi! I ja jednom bijah mlad.

TREĆI MORNAR IZ NANTUCKETA: Stani, dobijesa! Pa to je gore negoli veslati za kitom, a daška

niotkud! Dajder da odbijem jedan dim iz te tvoje lule, Tash! (Prestaju plesati, sabiru se u skupine. Nebo međuto tamni, podiţe se vjetar.)

INDIJSKI MORNAR:

144

Vogast - obrastao morskom travom. (Voga, alga) - Prev. 145

Igra riječju ball u smislu lopta i ples. - Prev.

Tako mi velikog Brahme, momci, još malo, pa će biti povuci-potegni, da smotamo jedra! Već se zavrgla vjetrušina! Baš si se namrštio, o, svemoćni Šiva!

MALTEŠKI MORNAR (saginjući se i tresući kapom): Sad zapjenjeni valovi svoje kolo vitlaju! Sad će zatresti! Eh, da se

svaki pretvori u djevojku, u more bih se bacio, da se s njima zakovitlam zauvijek! Ništa ljepše na svijetu! Ni nebo se ne moţe usporediti s toplim grudima djevojačkim što načas bjelasnu u mahnitu vrtlogu plesa, dok uzdignute ruke kriju te plodove što pucaju od zreline!

SICILIJANSKI MORNAR (naslanjajući se): Nemoj mi o tome govoriti. Ĉujder, momče: brzi prepleti tijela, gipki

pokreti, srameţljivosti, udaranje srca. Usne, srce, vitki pas - sve samo dodirnuti, samo daškom taknuti, pa ostaviti! Pomiluj pogledom, ali ne uberi ploda, jer da znaš: sitost ubija. Ej, poganine? (Gurka ga laktom.)

MORNAR S TAHITIJA (proteţući se na rogoţini): Da ţivi sveta nagost naših plesačica, da ţivi tahićanski ples hiva-

hiva! O, kratkim velima zastrti i vitim palmama obrasli Tahiti! Evo još uvijek leţim na tvojoj rogoţini, ali nema pod njom tvoga mekog tla! Vidjeh gdje te u šumi ispletoše, rogoţino moja, zelena što bješe, a sad si sva suha i podrta! Jao! ni ti ni ja ne moţemo promjeni odoljeti! Kakvo onda čudo što sam pod ovim nebom? Ne čujem li šum voda na Pirohaitiju, trijesak bujica sa presrti, huk vode što plavi naša sela? Zaţdio vjetar, evo oluje! Gore glave, da je dočekamo! (Skače na noge.)

PORTUGALSKI MORNAR: Kako se valja more i kako huči udarajući brodu u bokove! Spremite

se da uberete jedra, momci, jer vjetrovi sad ukrštavaju mačeve, još malo, pa će biti strke!

DANSKI MORNAR: Škripi i stenji, karkašo stara, al’ dok škripiš, još je korab cio! Dobro

je, boţman te valjano upravlja, te vješto pliješ na vjetru! Neustrašiv je boţman ko otočna utvrda na Kattegatu, što prkosi najezdi Baltika, koji je bije topovima svoga rashuktalog bijesa!

ĈETVRTI MORNAR IZ NANTUCKETA:

Ima on zapovijedi što ih izvršuje! Ĉuo sam kako mu stari Ahab reče da uvijek treba ubiti vihor - ravno pramcem u nj, ko tanetom u vrtlog!

ENGLESKI MORNAR: Sto mu gromova! Naš je stari baš velikan! A mi smo oni koji ćemo

uloviti njegova kita! SVI: Tako je, tako je! STARI MORNAR S OTOKA MANA: Kako se tresu tri jarbola, tri naša jarbola! Bor je drvo što najteţe

uspijeva kad ga presadiš na drugo tlo, a tu i nema zemlje doli prokletog blata posade. Samo hrabro, kormiralu! To je ono vrijeme što ljudima s kraja ledi krv u ţilama, a brodovima na moru kičmu lomi. Naš kapetan nosi svoju biljegu od rođenja, a gle, momci, eno i tamo na nebu jedne, sablasno bijele, dok je sve ostalo crno poput pakline!

DAGGOO: Pa što onda? Tko se boji crnog, taj se mene boji! Ja sam od crnine

odvaljen! ŠPANJOLSKI MORNAR: (Za sebe.) Gle što se razmeće, baš me jedi! (Prilazi.) Jest, harpunašu,

tvoja je rasa bez sumnje tamna strana ljudskog roda, đavolski crna! Eto toliko, i ne zamjeri!

DAGGOO (mrko): Bez zamjerke. MORNAR S OTOKA SANTIAGA: Taj je Španjolac ili lud ili pripit. No ne moţe to biti, nije pijan, jer bi

to značilo da samo nad njim vatrena vodica našega starog Mogula ima toliku dugotrajnu moć.

PETI MORNAR IZ NANTUCKETA: Ma što to vidjeh? Je li to munja sijevnula? Jest, baš munja. ŠPANJOLSKI MORNAR: Kakva te munja spopala? To je samo Daggoo iskesio zube! DAGGOO (skočivši): Svoje progutao, patuljče patuljasti! U grlo ti se sasuli, bjelokoţo!

Bijela dţigerice!

ŠPANJOLSKI MORNAR (dočekujući ga): Izbockat ću te noţem, golema tjelesino a kratka pameti! SVI: Tučnjava! U koštac! Udri! TASHTEGO (odbijajući dim): Tučnjava ovamo, tučnjava onamo. Bogovi i ljudi, sve bukači! Fi! MORNAR IZ BELFASTA: Tučnjava! Hura, tučnjava! Svete mi Bogorodice, tučnjava! Hajde

navali! ENGLESKI MORNAR: Samo pošteno, po pravilima! Fair plav! Oduzmite Španjolcu noţ!

Stanite uokrug, uokrug! STARI MORNAR S OTOKA MANA: Eto, već je krug, sastavilo se obzorje. U takvu je krugu Kain ubio

Abela. Krug naokolo pa se iskolji! Lijepe li mi rabote! Nije zar? A zašto si onda, Boţe, sastavio krug?

GLAS BOŢMANA NA KASARU: Prihvati podizače! Ubiri glavno jedro! Uvuci donju slemenjaču!

Spremni za letna jedra! SVI: Oluja! Oluja! Potecimo, braćo! (Razilaze se.) PIP (šćućuren iza vitla): Braćo? Bog me očuvao od takve braće! Fr-krh! puče leto na

kosniku! Pras-tres! Boţe mili! Prigrli glavu, Pipe, sad će kriţ po tebi! Gore ti je ovo negoli biti u šumi što je vjetar šiba u posljednji dan u godini! Tko bi po tom vremenu na drvo po kestenje? Gle, svi se uţurbali te psuju, samo ja uvukao dušu te ne hulim. Lijepa li mi izgleda za njih, baš su našli put u raj! Drţi se, Pipe; uh kakve li vjetrušine! No ti mornari još su gori, oni su suhòburica, bijeli vihor što kosi!146 Bijeli vihor, Bijeli kit - uh, uh! Slušao sam ovdje što čavrljaju, a Bijeli kit - uh, uh! spomenuli su ga samo jednom, sinoć, no i sad još strepim i dršćem, poput moga tamburina - a Bijeli kit, ta strašna zmija

146

Spomenuto je negdje prije da je Pip crnac. Pisac se, da pokaţe crnčev strah od posade, igra riječju white squall

(doslovno: bijeli vihor), koja znači suhòburica, vihor uz vedro nebo. - Prev.

boa, bijaše uzrok sinoćnjem zaklinjanju; zakleo ih stari da s njime love strašnu zmiju! Oh, veliki bijeli Boţe gore na visini, ma gdje bio u gluhoj tmini, smituj se ovome siročetu crnčetu, očuvaj ga od svih ljudi kojih srce ne osjeća straha!

41. MOBY DICK I ja sam, Ismael, pripadao toj posadi, i ja sam klicao zajedno s

ostalima, moja se zakletva stapala s njihovom, a zbog strave koja mi je zaokupila dušu vikao sam još glasnije od ostalih i još snaţnije potkrepljivao i učvršćivao svoju zakletvu. Bio sam pun nekoga divljeg, mističnog suosjećanja; Ahabova neutaţiva mrţnja kao da je i mene obuzela. Poţudno sam slušao pripovijesti o krvoločnoj nemani zbog koje smo ja i svi ostali i poloţili onu zakletvu i prisegli da izvršimo osvetu i uništenje.

U posljednje je vrijeme, iako samo na mahove, navraćao nedruţevni i samotni Bijeli kit u ona negostoljubiva mora kojima najviše krstare lovci ulješura. Međutim, samo je nekolicini tih lovaca bilo poznato da on postoji, a još ih je manje bilo koji su ga vidjeli. Broj je pak onih koji su se s njim upustili u borbu bio doista neznatan. Treba uzeti u obzir da su mnoge kitarice krstarile neuobičajenim putovima, razasute beskrajnim vodenim područjima; mnoge su se otiskivale za srećom u posve puste morske predjele, te im se sasvim izrijetka, ili nikako, pruţila prilika da u dvanaest ili više mjeseci ugledaju poneki jedrenjak koji bi im dao bilo kakve vijesti; zatim neodređeno trajanje svakoga pojedinog putovanja i neredovitosti s kojom su brodovi odlazili iz domaćih luka - sve su te, kao i ostale neposredne i posredne okolnosti dugo sprečavale da se među kitolovcima širom svijeta pronesu neke potanje vijesti o Moby Dicku. Bilo je posve izvjesno da su pojedini brodovi javljali kako su se u ovo ili ono vrijeme, na ovom ili onom meridijanu, sukobili sa neobično velikom i opasnom ulješurom koja je, nanijevši veliku štetu napadačima, nepovratno izmakla; stoga su neki opravdano vjerovali da je to baš Moby Dick. U posljednje su vrijeme lovci ulješura bili zabiljeţili dosta slučajeva ogorčene borbe sa vrlo divljom, podmuklom i opasnom nemani, a da nisu ni znali da su se bili upustili u borbu s Moby Dickom. Neobične strahote što ih je taj kit prouzročio ti su lovci više pripisivali kitolovu uopće negoli tome posebnom slučaju. S tog je

stajališta, uglavnom, dotada bio promatran i Ahabov strašni sukob s kitom.

Što se pak tiče onih koji su, čuvši prethodno za Bijelog kita, slučajno naišli na nj, gotovo svi se upočetku obarahu na njega hrabro i neustrašivo, kao i na svakoga drugog kita te vrste. Naskoro su, međutim, te napade počele pratiti nesreće koje se nisu ograničavale samo na iščašene zglobove i gleţnjeve, prebijene ili otkinute udove, nego koje su bile u najvećem stupnju kobne. Ti uzastopni strašni neuspjesi ispunili su i proţeli sve strahom od Moby Dicka, te je došlo dotle da se pokolebala hrabrost i mnogih nadasve smionih lovaca do kojih slučajno bijaše doprla priča o Bijelom kitu.

Istinite događaje o tim smrtonosnim sukobima još su prikazivale strašnijim i uveličavale ih pretjerane glasine svake vrste. Kojekakve bajoslovne glasine ne nastaju samo na osnovi pojedinih jezivih događaja, kao što iz oborena stabla niču gljive. Pomorski ţivot, naime, kudikamo više negoli ţivot na kopnu, obiluje pretjeranim glasinama, ako bilo gdje na moru ima ikakvih stvarnih činjenica za koje bi se mogle prihvatiti. A kao što u tome more nadmašuje kopno, tako i kitolov svojim čudesnim i strašnim pričama koje se ponekad tamo pronose, nadilazi svaku drugu vrstu pomorskog ţivota.

Kitolovci su ne samo skloni naslijeđenom neznanju i praznovjerju kao i svi pomorci, nego osim toga i po samome svom zanimanju dolaze u uţi dodir s mnogim čudesima i strahotama mora, okom u oko s čudovišnim nemanima s kojima im se valja boriti. Posve sam po najudaljenijim morima, na tisuće milja daleko od svakog ţala i luke, idući za svojim poslom po svim zemljopisnim duţinama i širinama, kitolovac je izvrgnut svim onim utjecajima koji najviše raspaljuju njegovu maštu.

Zato nam se nimalo ne treba čuditi što je već samo takvo putovanje po divljim morima još više napuhavalo strašne glasine i naslućivanja o natprirodnim silama toga Bijelog kita, dovodeći sve u neminovnu vezu s Moby Dickom, daje najposlije mnoge obuzeo takav paničan strah te je ostalo samo malo kitolovaca koji su imali dovoljno odvaţnosti da se izvrgnu opasnostima od njegovih čeljusti.

No na kitolovce djelovale su još i neke druge činjenice praktičnije naravi. I dandanas među svim kitolovcima uţiva ulješura svoj prvotni strašni glas, slovi kao najopasnija vrsta među svim levijatanima. I danas još ima lovaca s dovoljnim iskustvom i hrabrošću koji će se upustiti u borbu s običnim ili grenlandskim kitom, ali neće prihvatiti borbu s ulješurom, bilo da nemaju dovoljno iskustva za takav pothvat, bilo da ne mogu svladati strah. Svakako ima mnogo kitolovaca, a naročito među onima koji ne plove pod američkom zastavom, koji se još nikad nisu pribliţili ulješuri, te je sve njihovo znanje o levijatanima ograničeno na one neplemenite grdosije što su ih nekoć lovili na Sjeveru. Ti će ljudi, sjedeći na palubi kao djeca kraj ognjišta, s interesom i udivljenjem slušati čudne i jezive priče o kitolovu po juţnim morima. I nigdje se sa toliko osjećaja ne shvaća nenadmašiva čudovišnost velike ulješure kao baš na onim brodovima koji su imali prilike da se svojim pramcem očešu o nju.

Pa i sada se moţemo osvjedočiti u istinitost priča iz legendarnih vremena o moći ulješure: postoje knjige nekih prirodoslovaca - Olassena i Povelsona - koji izjavljuju da ulješura znači uţas ne samo za morske ţivotinje, nego je tako nevjerojatno krvoločna da bez prestanka ţeđa za ljudskom krvlju. Još u Cuvierovo doba sačuvala su se ta i slična mišljenja. Sam Cuvier u svome Prirodopisu tvrdi da sve ribe (pa i morske pse), kad im se pribliţi ulješura, »spopada najveća strava«, te »često, kad bjeţe u strahu, znaju udarati tako ţestoko o grebene da ostaju na mjestu mrtve«. Iako opća iskustva ponešto ublaţuju takve tvrdnje, ipak je strahovitost tih nemani, u kojih je krvoločnost Povelson tako čvrsto vjerovao, ostavila neizbrisiv trag u praznovjernoj mašti kitolovaca.

I tako, prestravljeni glasinama i zlogukim znacima, mnogi bi se ribari u vezi s Moby Dickom sjećali ranijih dana kitolova kad su se i dugogodišnji i iskusni lovci samo s mukom mogli skloniti da se ukrcaju na brod koji se spremao na tu novu vrstu pothvata, te izjavljivali: iako se uspješno mogu loviti druge vrste levijatana, hajka na takvu prikazu kao što je ulješura, s kopljima i harpunima, nije za obična smrtnika. Takav bi se pothvat ubrzo i neminovno morao

završiti strašnom smrću. O tome postoje i dokumenti koje moţemo proučiti.

No unatoč svemu tomu, našlo se ljudi koji su bili spremni poći u potjeru za Moby Dickom, a još više takvih koji su samo nešto načuli o njemu - bez potanjih pojedinosti o nekoj od nesreća što su se doista dogodile, i bez ikakva praznovjerja - te pokazivali dovoljno srčanosti da zametnu borbu s tom nemani kad bi se na nju namjerili.

Između ostaloga, oni najpraznovjerniji vjerovali su i u posvudašnjost Moby Dicka: da je u jedan te isti čas bio viđen na raznim i suprotnim zemljopisnim širinama.

Takva zabluda nije imala ni truna vjerodostojnosti, jer kao što su svim znanstvenim istraţivanjima morske struje ostale neotkrivena tajna, tako i skrivene putove ulješure, kad plovi ispod morske površine, njeni progonitelji, uglavnom, nisu mogli sebi objasniti, pa su se u tom pogledu od vremena do vremena pronosila najčudnija i najoprečnija mišljenja, a osobito je bila nerješiva zagonetka kako je mogla, pošto je duboko zaronila, tako strelovito brzo otplivati na najveće udaljenosti.

Američkim kao i engleskim kitaricama vrlo je dobro poznato, kao što je to već godine i godine prije potvrdio i Scoresby, da su poneki kitovi bili ulovljeni na dalekom sjeveru Pacifika, a u njihovim su tjelesima nađeni zabodeni čekljuni od harpuna bačenih na njih negdje u grenlandskim vodama. A ne moţe se poreći da u nekoliko slučajeva između jednog i drugog napadaja na kita nije prošlo mnogo dana. Po tome su neki kitolovci izveli zaključak i vjerovali da je Sjeverozapadni prolaz147, koji je ljudima tako dugo bio problem, kitovima bio dobro poznat. I tako su tu, stvarnim iskustvom ţivih ljudi, ona drevna čudesa o planini Strello u unutrašnjosti Portugala (gdje se blizu njezina vrha, kako kazivahu, nalazilo neko jezero, a na njegovu površinu izlazili ostaci potonulih brodova) i još čudesnija priča o izvoru u Aretusi, blizu Siracuse (za koji se vjerovalo da dolazi podzemnim putem iz Svete zemlje) - tako su, velim, ta drevna čudesa i slične bajke našle odraza u realnostima naših kitolovaca.

147

Prolaz iz Atlantika u Tihi ocean kroz sjevernoamerički arhipelag. Prev.

Kako su u ono doba vjerovali u čudesa poput ovih, a znajući da je poslije mnogih smionih nasrtaja na njega njemu dosad uvijek uspijevalo umaknuti, ne smijemo se čuditi što su neki kitolovci išli još dalje u svome praznovjerju pa tvrdili da Moby Dick nije samo svuda nazočan nego i besmrtan (ta besmrtnost zapravo i nije ništa drugo doli posvudašnjost u vremenu), jer bi nesmetano otplivao dalje, sve kad bi mu i čitavu šumu kopalja sasuli u tjelesinu, a ukoliko bi ikad i uspjeli zadati mu smrtni udarac, pa da iz njega zašišta gusti mlaz crne krvi, to bi onda bila samo sablasna obmana, jer bi iz njega, stotine milja daleko, zacijelo opet počeli mlazati njegovi bijeli, čisti vodoskoci, i more oko njega ne bi bilo zamašćeno njegovom krvlju.

No i bez tih izmišljotina o njegovim natprirodnim svojstvima, njegova je ovozemaljska tjelesina imala neosporno dovoljno značajnih osobina koje bi mogle silno raspaliti svačiju maštu. Nije se toliko razlikovao od ostalih glavatih ulješura oblikom svoje trupine koliko - kako negdje već spomenusmo - svojim čudnim snjeţnobijelim, namreţuranim čelom i visokom, poput piramide izbočenom, bijelom grbom. To su bila njegova karakteristična obiljeţja, sigurni znaci po kojima su ga i u beskrajnim, nepoznatim morima već iz velike daljine mogli prepoznati svi oni koji za njega bijahu čuli.

Sve je ostalo njegovo tijelo bilo kao mramor isprugano i išarano mrljama iste zagasite boje, te su ga, za razliku od ostalih, prozvali Bijeli kit, i taj je nadimak nalazio svoje doslovno opravdanje kad bi se kit pojavio točno u podne u svoj svojoj blistavoj ţivosti kako klizi tamno-modrim morem, ostavljajući za sobom mliječnu stazu guste šumavke, pune zlatnih iskara i odbljesaka.

Taj je kit postao strah i trepet svih lovaca ne toliko zbog svoje neobične veličine, ni zbog upadljive boje, ni zbog svoje iskrivljene donje čcljlisti, nego zbog svoje besprimjerne domišljatosti i pakosti koju je, prema pojedinim izvještajima, već toliko puta bio pokazao u svojim nasrtajima. A najveću stravu izazivala su moţda baš njegova iznenadna, podmukla povlačenja. Kad bi, naime, plivao ispred svojih pobjedničkih progonitelja, pokazujući prividno sve znake straha, on bi se, a to je bilo dobro poznato, odjednom naglo okrenuo te bi, nasrćući

bijesno na njih, ili porazbijao njihove čamce u cjepotine, ili ih, zaprepaštene, gonio natrag k njihovu brodu.

Već su mnogi od njegovih lovaca bili nastradali. No premda se takve nedaće, koje se na kopnu i nisu mnogo prepričavale, u lovu na kitove često događaju, ipak je predumišljena paklenska bjesomučnost Bijelog kita bila tako strašna te se činilo da je svako osakaćenje ili smrt što ju je on skrivio bilo nešto sasvim neobično i učinjeno svjesno, u zlonamjernoj pakosti.

Moţete dakle i sami lako prosuditi kako li su očajni i bijesni morali bili oni njegovi progonitelji koji su se usred raskidanih komada smrskanih čamaca i pokidanih udova svojih osakaćenih drugova plivajući spašavali iz vrtloga bijele pjene, uskovitlane oko razjarenog kita, te izmicali prema mirnoj, suncem obasjanoj pučini, gdje je sve bilo radosno i svečano kao da je posrijedi kakva svadba ili porod.

Dok su se njegova tri raskrhana čamca, razbijena vesla i njegovi ljudi oko njega vrtjeli u kovitlacu, jedan je kapetan s razmrskana pramca čamca dohvatio brodski noţ, nasrnuo na kita, udarajući slijepo oko sebe, kao u arkanzaškom dvoboju, nastojeći nasumce da šest palaca dubokom oštricom, u dubini od hvata, pogodi ravno u ţivot. Taj je kapetan bio Ahab! I tada se dogodilo da je Moby Dick svojom srpolikom donjom čeljusti pokosio Ahabovu nogu, kao kosac u polju vlat trave. Nema toga s čalmom Turčina, ni mletačkog ili malajskog plaćenog ubojice, koji bi ga s većom pakošću mogli pogoditi! Lako je shvatiti da je Ahab poslije te borbe, u kojoj umalo što nije zaglavio, izgarao od osvetničke mrţnje na toga kita, i da je najposlije ne samo sve svoje tjelesne boli, nego i sve svoje duševno ogorčenje, poistovjetio s tom nemani. Bijeli je kit plovio pred njim kao neko mahnito utjelovljenje svih onih zlokobnih sila koje mnogoga duševnog čovjeka izjedaju sve dotle dok naposljetku ne ostane ţivotariti samo sa pol srca i sa pol pluća. Pred tom nepojmljivom zlom moći, koja postoji već od početka svega, a za koju čak i moderno kršćanstvo vjeruje da joj pripada polovina svijeta, i koju su stari ofiti148

148

Pripadnici vjerske sekte koji su iskazivali štovanje zmiji, koja je, prema biblijskom pričanju, navela ljude na prvi

grijeh. - Prev.

s Istoka oboţavali u liku đavola - Ahab nije pao na koljena, niti se poklonio pred tim kipom, nego je kao čovjek u bunilu prenio svoju mahnitu ideju na Bijelog kita, oborivši na njega sav bijes i svu mrţnju osakaćena čovjeka. Sve ono što čovjeka izluđuje i razbješnjava, sve što moţe uzburkati stvari u zavjetrini, sve istine zagorčene zlobom, sve ono što kida i lomi naše tjelesne snage, drobi i mijesi mozak, sve pritajeno demonstvo u našem ţivotu i našem umovanju, sve zlo - sve je to u očima mahnitog Ahaba bilo vidljivo utjelovljeno i osvetničkoj ruci dohvatljivo u Moby Dicku. Na bijelu grbaču toga kita svalio je sav jar i svu mrzost što još od Adamovih vremena proţima čitav njegov rod, a onda - kao da su mu prsa vatreno ţdrijelo muţara - ispalio je na nju uţareno tane svoga srca.

Ne moţe se vjerovati da je ta monomanija, ta fiksna ideja, iskrsla odmah nakon njegova strašnog osakaćenja. U trenutku kad je s noţem u ruci nasrnuo na neman, iz njega je planula samo strastvena tjelesna mrţnja, a kad je primio udarac od kojeg se kidao, zacijelo je osjetio samo smrtni bol osakaćena tijela, i ništa drugo. No kad je poslije toga krvavog sukoba morao krenuti kući, kad se dane, tjedne i mjesece na svom leţaju sam borio i nosio s patnjom, ploveći usred ciče zime i olujnog mora oko Patagonskog rta149, onda se Ahabovo teško izranjeno tijelo i njegova raskrvavljena duša stapahu u jedno, a to ga je sjedinjenje natjeralo u ludilo. Da je njime tek na putovanju kući, poslije krvavog dvoboja, sasvim ovladala ta monomanija, jasno se vidi i po činjenici što je na mahove mahnitao i urlao kao bjesomučan i, unatoč tome što je imao samo jednu nogu, u njegovim se divovskim grudima krila tolika ţivotna snaga, koja se u časovima njegova bunila još jače razularila, te su njegovi drugovi bili prisiljeni vezati ga na njegovu visećem leţaj u. I tako ga je, u toj utezi, bacala s boka na bok teška ljuljavina oluje.

A kad je brod opet plovio mirnijim vodama, uz blago lelujanje razapetih jedara, klizeći kroz tropske tišine, činilo se da se stari siromah riješio svog delirija. Tek što su oplovili Cape Horn, počeo je izlaziti iz svoga mračnog brloga na svjeţi blagotvorni zrak, no premda

149

Cape Horn. - Prev.

je mirna, još ponešto blijeda čela, opet izdavao svoje zapovijedi odmjerenim glasom, a njegovi mornari zahvaljivali Bogu što je iščezla njegova strašna mahnitost - ipak je Ahab u dubini svoje duše i dalje bijesno mahnitao.

Ljudsko je ludilo često nešto vrlo lukavo i podlo. Kad već mislite da se rasplinulo - ono je moţda poprimilo samo neki neprimjetni, blaţi oblik. Ahabovo ludilo nije nestalo, nego se samo uvuklo u dubinu, kao što se pomamni Hudson, kada teče kroz planinske gudure, slijeva u uţe korito, ali zato dublje zadire. U tom svome zajaţenom obliku Ahabova monomanija nije ništa izgubila od svoje prvotne snage. Ono što je prije bilo samo popratna pojava, sad je postalo ţivim, pokretnim elementom. Ako se mogu posluţiti ovom smionom usporedbom, njegovo je specifično ludilo jurišalo na njegovu općenitu normalnost, ponijelo je, osipavajući koncentriranom vatrom svojih topova svoj vlastiti mahniti cilj. I tako je Ahab, na kraju krajeva, sada raspolagao tisuću puta većom energijom od one koju je kao zdrav ulagao u bilo kakav razuman pothvat.

Mnogo toga rekosmo, ali veći, mračniji i dublji dio Ahabova bića ostaje nenaslućen. Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim ono što je veliko i duboko - a svaka je istina duboka. Spuštajući se duboko dolje, daleko od srca načičkane palače Cluny150, gdje smo sada, skrenite, o, vi kojima je duh blag i sjetan, skrenite u goleme rimske dvorane Terma, gdje se duboko ispod bajoslovnih kula i tornjeva što niču na ljudskom površju, duboko u zemlji povija korijenje čovjekove veličine i leţi sva njegova veličanstvena i strašna suština, srţ i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova! Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi ţele narugati porobljenom kralju koji, strpljiv kao karijatida151, drţi povrh ledena svog čela preteški teret prohujalih vjekova! Ovamo skrenite, o, vi kojima je duh sjetan i gord, i stavljajte svoja pitanja tome tuţnom i ponositom kralju! Da, da, porodična

150

Cluny - čuvena pariška palača iz 15. stoljeća. Obuhvaća ruševine palače zvane »Julianove terme« i muzej bogat

različitim umjetninama. - Prev. 151

Ljudski (ţenski) lik kao stup nosač u starogrčkoj arhitekturi. - Prev.

sličnost! - on vas je porodio, o, vi mladi kraljevski prognanici: staru drţavnu tajnu moţe vam odati samo vaš mrki pradjed.

Ahab je, naime, u duši svojoj donekle naslućivao da su sredstva kojima se sluţio bila zdrava i razumna, ali da su cilj njegov i osjećaji koji su ga poticali bili mahniti. No premda nije imao snage suzbiti tu činjenicu, ili je izmijeniti, ili joj izbjeći, znao je da se pred ljudskim rodom pretvarao, i da se donekle i sad još pretvara. No to njegovo pretvaranje proizlazilo je iz osjećajnosti i nije bilo plod odlučne volje. Pa ipak mu je ta hinjena gluma tako dobro uspijevala te je svaki čovjek u Nantucketu, kad je Ahab najposlije sa svojom bijelom koščanom nogom stupio na kopno, morao odmah pomisliti kako je njegov bol sasvim prirodan, i kako mu je pretrpljena strahota saţegla dušu.

A kad se pročulo kako je na brodu mahnitao, onda su to ljudi dovodili u vezu sa spomenutim ili sličnim uzrocima, baš kao i tešku sjetu koja se oborila na nj i drţala ga poslije, sve do samog časa kad se, uoči ovog putovanja, ukrcao na »Pequod«. Nije nevjerojatno ni to da mudri Nantucketanci, koji u svemu imaju pred očima svoju korist, nisu ni izdaleka zbog tih zloslutnih njegovih simptoma pomišljali da mu uskrate zapovjedništvo nad kitaricom, nego su, naprotiv, bili skloni povjerovati da je baš zbog svega toga što je pretrpio bio još sposobniji i pozvaniji da poput bijesna osvetnika bude ponovno poslan na tu strašnu i krvavu rabotu - u lov na kitove.

Izjedan iznutra, osakaćen izvana, zahvaćen ludilom što ga oštrim pandţama pritišće i ne pušta - takav, kad bi se našao, bio bi kao stvoren da baci harpun i digne svoje koplje na najstrašniju od svih zvijeri. No ako bi se takav sa bilo kojeg razloga smatrao tjelesno za to onesposobljen. ipak bi taj isti bio savršen zapovjednik, koji bi znao oduševiti svoje ljude i podviknuti da jurnu naprijed u borbu. No bilo kako mu drago, jedno je sigurno: proţet tom svojom pritajenom ludošću i sav uskipio bjesomučnim jarom, Ahab je krenuo na to putovanje imajući pred očima jedan jedini cilj - lov za Bijelim kitom! Da je itko od njegovih znanaca na kopnu samo i u snu naslutio kakva mahnita strast plamti u tom demonskom čovjeku, eh kako li bi mu njihove prestravljene i pravedničke dušice oduzele zapovjedništvo

nad brodom! Imali su u vidu samo unosne plovidbe, očekujući nakon povratka svakog broda zveket zlatnih dolara. Njemu je pak bila na pameti samo smiona, neutaţiva i nadnaravna misao o osveti.

I tako je taj sijedi bezboţnik zametnuo hajku i grdnim psovkama progonio Jobova kita oko svijeta, zapovijedajući posadom koja se uglavnom sastojala od odmetnika polutana, propalica i kanibala, a kojoj moral bijaše još više oslabljen Starbuckovom nesposobnošću da ih proţme svojim osjećanjem poštenja i pravičnosti, Stubbovom nepresušnom veselošću, bezboţnošću i nehajnošću, te Flaskovom beznačajnošću. Kao da je neka đavolska kob zbrda-zdola pokupila i ukrcala na njegov brod takve mornare i takve časnike da mu tako pomognu u njegovoj luđačkoj osveti.

Zašto su svi njegovi ljudi tako usrdno pristajali uz njegov zanosni bijes? Što li je začaralo njihove duše te se kadikad činilo da je njegova mrţnja bila i njihova mrţnja? Kako je do svega toga došlo? Što je Bijeli kit značio za njih i njihovo nesvjesno shvaćanje te im se na maglovit i neobjašnjiv način pričinjalo da je on Demon ţivota, koji plovi po morima? Da bi se sve to objasnilo, valjalo je dublje zaroniti nego što sam ja, Ismael, kadar da zaronim. U svima nama kopa nevidljiv neki rudar i ruje - ali kako da po vječno promjenljivom i prigušenom udaranju njegova pijuka naslutimo na koju stranu probija svoj rov? Tko da ne osjeti zamah te neodoljive ruke? Moţe li čamčić, privezan uz brod što plovi, mirno stajati? Što se mene tiče, ja sam se predao vremenu i prostoru, prepustio se prilikama, no dok su svi bili kao pomamni da se što prije sukobe s kitom, ja sam u toj nemani gledao samo veliko, smrtonosno zlo.

42. BJELOĆA BIJELOG KITA Što je Bijeli kit značio za Ahaba, to smo rekli; no što je, ponekad, za

mene značio, to treba još objasniti. Osim onih posve općenitih obiljeţja Moby Dicka, koja su u svakom

čovjeku morala izazvati neki strah, postojalo je još nešto, nešto neodređeno, bezimeno u pogledu te nemani, pomisao koja je katkada svojom snagom nadjačavala svako drugo osjećanje, a koja je ipak bila tako tajanstvena i neizreciva te se gotovo bojim hoću li je uopće moći riječima iskazati. Bila je to kitova bjeloća, i ta me bjeloća zaprepašćivala iznad svega. Ali hoću li uspjeti sve to objasniti? Ipak moram nekako objasniti, ma i mutno i samo pribliţno, inače bi sva ova poglavlja mogla ostati bez vrijednosti.

Bjelina u samoj prirodi u mnogo čemu kao da nekom osobitom vrlinom oplemenjuje ljepotu. Spomenimo samo mramor, kamelije i biser. Neke su nacije tu boju smatrale kraljevskom, pa su i drevni barbarski kraljevi od Pegua152 stavljali naslov »Gospodar bijelih slonova« ispred svih ostalih svojih zvučnih titula, a današnji sijamski kraljevi na svom stijegu imaju istoga bijelog četveronošca; na hanoverskoj zastavi propinje se at bijel kao snijeg, a velika carska Austrija, nasljednica svemoćnoga Rimskog Carstva, vije bijelu zastavu kao znak svoje carske moći. Bijela boja dolazi do izraţaja i u samoj ljudskoj rasi, priznajući bijelcima gospodstvo nad svim ostalim ljudima tamne puti. Bjelina je, k tomu, uvijek bila znak radosti, jer kod starih Rimljana bijeli je kamen označavao radostan dan. I mnoga druga naša osjećanja i simboli obiljeţeni su tom bojom, i mnogo toga što je dirljivo i plemenito nosi tu boju, na priliku ţenska nevinost i dostojanstvo starosti. Američki Indijanci poklanjaju bijeli pâs, wampum153 u znak najveće počasti. U mnogim zemljama bijela boja u obliku sudačkog hermelina simbolizira uzvišenost Pravde, a bijeli konji koji se upreţu u kočije kraljeva i kraljica uveličavaju svakidanji

152

Okrug u donjoj Burmi (Indija). - Prev. 153

Niza od morskih školjki; sluţila sjevernoameričkim Indijancima umjesto novca i kao nakit, a darivali bi je

bijelcima s kojima bi sklopili mir. - Prev.

kraljevski sjaj. U najvišim misterijama mnogih religija bjelina je simbol boţanske čistoće i moći: perzijski oboţavatelji vatre oboţavahu bijeli, rašljasti plamen kao najveću svetinju na ţrtveniku, u grčkoj je mitologiji veliki Zeus prikazan u inkarnaciji bijelog bika, dok su gordi Irokezi154 zimi ţrtvovali svetog Bijelog psa, a to je bio najsvečaniji čin u njihovoj teologiji: smatrali su tu bijelu vjernu ţivotinju najčistijim glasnikom kojeg su svake godine tako slali Velikom Duhu s porukama svoje vjernosti i odanosti. Izravno od latinske riječi za pojam »bijel« potječe ime za jedan dio ornata svih kršćanskih svećenika, za »albu«155, koju svećenik nosi ispod casule156 - a pri rimokatoličkim lamentacijama157 bijela boja dolazi do vidnog izraţaja. U Otkrivenju sv. apostola Ivana bijele se haljine daju onima koji su spašeni, a dvadeset i četiri starješine sjede odjevene u bijele halje pred velikim bijelim prijestolom Svevišnjega, koji tu sjedi kao oblak bijeloga pamuka ...

Pa ipak, unatoč svima tim misaonim povezanostima sa svime što je blago, časno i uzvišeno, iz same biti bijele boje kao da vreba nešto varavo što moţe zatraviti dušu većom stravom nego što je i jeza pred krvavim crvenilom.

Baš ta varava kakvoća proţima pomisao na bjelinu, kad ona nije više vezana uz pojmove blagosti, ljepote i plemenitosti, nego zdruţena s nečim što je već samo po sebi strašno, te uvećava strah do krajnosti. O tome nam svjedoče bijeli medvjedi u polarnim krajevima i bijeli morski psi u tropskim morima. Zašto te ţivotinje djeluju na nas tako strašno i jezivo? Zar nije baš zbog te njihove glatke i pahuljaste bijelosti? Ta sablasna bjeloća ulijeva nam osjećaj neke odvratne mekoće, koja je više gnusna nego strašna, ta sablasna bjeloća koja u nas bulji nijemo, zlurado i proţdrljivo. I zato strašni tigar sa svojim ljutim pandţama i heraldičnom dolamom nikad neće tako razbiti svu

154

Zajedničko ime indijanskih plemena koja su u doba otkrića Amerike obitavala na objema obala Rijeke Svetog

Lovrijenca. - Prev. 155

Bijela duga košulja katoličkog svećenika, ispod misnog ruha. - Prev. 156

Misnica koju svećenik oblači kad sluţi misu. - Prev. 157

Lamentacije ili tuţaljke, katolički crkveni obred u Velikom tjednu. - Prev.

vašu srčanost kao oni bijelim mrtvačkim plaštevima zaogrnuti medvjedi i morski psi.158

Sjetimo se albatrosa! Odakle dolazi ta sinja magla duhovnog snebivanja i blijedog strahovanja, kojom - u svačijoj mašti - plovi taj bijeli fantom? To nam nije Coleridge159 prvi došapnuo, nego Boţja velika, istinoljubiva pjesnikinja - Priroda.160

U analizama našeg Zapada i pričama Indijanaca veliku slavu daju Vilenom bijelcu prerije - plemenitu, kao mlijeko bijelu atu, konju

158

Što se tiče polarnog medvjeda, tko bi htio dublje zaći u taj predmet, mogao bi ustvrditi da nije ta bjeloća sama po

sebi uzrok što nam se ta zvijer pričinja tako groznom, nego da - analizirajući potanje - dolazimo do zaključka kako

ta groza proizlazi iz okolnosti što se neodgovorna krvoločnost te ţivotinje skriva pod bijelim runom nebeske

nevinosti i ljubavi, pa kad se u našoj svijesti zdruţe dva tako oprečna osjećanja, polarni nas medvjed plaši baš tim

svojim neprirodnim kontrastom. Ali kad bi sve zaista i bilo tako - da nema te bjeloće, nikad ne biste osjećali tako

intenzivan strah.

U pogledu bijeloga morskog psa, ona bijela sablasnost što klizi ispod morske površine kada tu ţivotinju posmatramo

kako mirno i bezazleno počiva, čudno se podudara s onim istim sablasnim mirom polarnog četveronošca. Francuzi

su izvrsno okarakterizirali tu ribu imenom što su joj ga nadjenuli. Katolička misa zadušnica počinje riječima

»Requiem aeternam« (pokoj vječni); odatle samo riječ »requiem« označava upravo tu misu, kao i pogrebnu glazbu.

Aludirajući na njegovu bijelu, tihu smrtnu mirnoću i smrtonosnost njegova zahvata, Francuzi su morskog psa

nazvali »Requin«. - Bilješka piščeva 159

Samuel Taylor Coleridge (1772-1834). engleski pjesnik, kritik i filozof. Pisac misli na njegovu pjesmu »The

Rhyme of the Ancient Marines« (»Balada o Starom Mornaru«), u kojoj ubijeni albatros progoni brod stravama i

nesrećama, simbolizirajući nadnaravne sile. - Prev. 160

Sjećam se prvog albatrosa što sam ga ikad ugledao. Bilo je to za nekog dugog nevremena u blizini antarktičkih

voda. Uspeo sam se na palubu sa smjenom prijepodnevne straţe, a na palubi je bilo sve zatušteno od pramenja

magle. I tu, svaljeno na glavnu bukaportu, ugledam nešto pernato, veliko, kraljevski veličanstveno i bijelo, sa

zavrnutim kljunom. Od vremena do vremena zamahuje svojim arkanĎelskim krilima, kao da će obuhvatili neki

nevidljivi sveti kovčeg. Čudno podrhtava i trese se, kao da je sapeto. Iako nije ranjeno, to biće izvija bolne krikove,

nalik na tuţno dozivanje mrtvoga kralja koji se u smrtnoj čamotinji javlja s one strane groba. Kroz te zagonetne,

čudesne oči kao da mi pogled prodire u neke tajne što se dotiču samog Boga. Kao Abraham pred anĎelima, ja se

duboko poklonih. To bijelo biće bješe tako bijelo, a krila mu tako snaţna i velika, te sam u toj pustinji beskrajne

morske pučine izgubio svaki osjećaj gradskog čovjeka i sva sjećanja na gradove i gradske običaje. I dugo gledah

tako u to pernato čudesno biće. Ne mogu riječima ispričati, mogu samo natuknuli koje su misli tada sijevnule kroz

moj mozak. Najposlije se trgnem i probudim, okrenem se i upitam jednug mornara kakva je to ptica. -»Zlogodnica«,

odgovori mi on. Zlogodnica! Nikad prije nisam čuo to ime. Zar je moguće da ljudi s kopna uopće i ne poznaju to

veličanstveno stvorenje? Ne, to nije moguće! No poslije malo vremena saznadoh da su neki pomorci »zlogodnicom«

zvali - pticu albatros. I zato Coleridgeova zanosna balada o ubijenom albatrosu nije ni u kakvoj vezi s onim

tajanstvenim osjećajima koji su mene proţimali kad sam prvi put ugledao tu pticu na našoj palubi; a u ono vrijeme

nisam ni poznavao Coleridgeovu baladu, kao što mi nije bilo poznalo da se ta ptica zove albatros. No ta moja izjava

indirekrno samo još više ističe veliku vrijednost te pjesme i njena pjesnika.

Tvrdim, dakle, da se u čudesnoj tjelesnoj bjelini albatrosa krije tajna njegovih sablasnih čari. a to je istina, koja

to jače dolazi do izraţaja što jednu vrstu tih ptica uslijed neke jezične nelogičnosti nazivaju »sinji albatros«, koje

sam takoĎer vidio, ali ih nikad nisam promatrao s onim uzbuĎenjem s kojim sam gledao tu antarktičku burnicu.

A kako je to čudesno biće bilo uhvaćeno? Ne recite nikom, pa ću vam odati tajnu; pomoću izdajničke kuke na

uzici, kad je albatros počivao na morskim valovima. Na kraju krajeva, kapetan je od njega učinio poštara, svezavši

mu koţnu vrećicu oko vrata, a u njoj pisanice s oznakom mjesta i vremena gdje se brod tada nalazio. A onda ga je

pustio na slobodu. No ja nimalo ne sumnjam da je tu poštansku torbicu, koja je bila namijenjena ljudima, albatros

odnio ravno u Nebo, kamo je bijela vihornica odletjela, da se pridruţi kerubinima koji se ondje, mašući krilima,

klanjaju Gospodinu. -Bilješka piščeva.

okatu, prsatu i male glave, koji ima u sebi više dostojanstva od tisuću kraljeva, kad se, nehajan, propinje po svojoj zazorljivoj vilovitosti. Bio je izabrani vođa golemih stada divljih konja, kojih su pašnjaci u ono vrijeme bili omeđeni samo planinskim lancem Rocky Mountains i gorjem Alleghany. Po suncem obasjanim vrhuncima tih planina kaskao je prema zapadu, predvodeći svoje stado kao što zvijezda Večernjača svake večeri predvodi beskrajne vojske rasijanih svjetala. Razasuta griva kao vatromet i rep uzvijoren poput repatice krasili su ga sjajnije od svakog zlatareva srebra i zlata. Bila je to veličanstvena, arkanđeoska pojava u onom još nepokorenom carstvu Divljeg zapada, koja bi bljesnula pred očima drevnih trapera161 i lovaca, podsjećajući ih na slavu praiskonskih vremena, kad je Adam hodio po svijetu, gord kao boţanstvo, vedra čela i neustrašiv, kao i taj bijeli at. Svejedno je li stupao okruţen svojim pobočnicima i maršalima, na čelu svojih nebrojenih kohorta što su u beskraj tekle ravnicom ko kakva druga rijeka Ohio, ili je nad svojim podanicima što su pasli uokrug obzorja drţao smotru vojske, trčeći u galopu, frkćući nozdrvama što su se crvenjele na snijegu njegove bjeline - kad god se i kako god se pojavio, i najhrabriji su Indijanci drhtali pred njim u smjernom strahopoštovanju. A po onom što se o tome plemenitom konju kazuje u pričama, moţemo nedvojbeno razabrati da ga je baš ta njegova bjeloća zaodjenula boţanstvenošću, te da je upravo ta boţanstvenost, ma kako ga uzdizala nad ostale, ulijevala istodobno i neku neizrecivu stravu.

No ima i drugih slučajeva gdje bijelost gubi svu tu uzgrednu i čudnovatu krasotu koju daje Vilenom bijelcu i albatrosu.

Što nas tako čudno odbija od albina162, te odvraćamo pogled od njih, pa im se i sami njihovi prijatelji i rođaci sklanjaju s puta? To je ona njihova bjeloća po kojoj su i dobili svoje ime. Albino, bjeloš, građen je baš kao i svaki drugi čovjek - tijelo mu nije deformirano - pa ipak, njegova ga posvemašnja ubijeljenost čini ruţnijim od kakve nakaze. A zašto? 161

Sjevernoamerički lovci krznaši. - Prev. 162

Albinizam (od lat. albus, bijel) - bjelokoţnost, priroĎeni nedostatak koţnog pigmenta u ljudi i ţivotinja, te im je

zato bijela kosa i dlaka, a boja očiju crvena - Albino, bjeloš - čovjek obiljeţen tim znacima. - Prev.

Priroda ni u drugom obliku ni u drugim, ne tako lako opipljivim ali utoliko pakosnijim svojim zbivanjima nikad ne zaboravlja da osim ostalih svojih sila upotrijebi i to glavno sredstvo jezivosti. Zbog svoga snjeţnog izgleda ona nemilosrdna svetinja s Juţnog mora, suhòburica, dobila je ime bijela vijavica163. Ni u nekim povijesnim zgodama ljudska umjetnost zla nije zaboravila to snaţno pomoćno sredstvo. Koliko strašnije djeluje ono mjesto u Froissartu164 kad očajni flandrijski bijeli kapucini, zakrabuljeni snjeţnim simbolom svoje druţbe, bijelim kukuljicama, na trgu u Gentu ubijaju svoga tlačitelja, grofovskog upravitelja.

A u mnogom pogledu i zajedničko, baštinjeno iskustvo svjedoči o nekom nadnaravnom značenju te boje. Ne moţe se poreći da na nas, kad promatramo mrtvaca, najjezivije djeluje upravo mramorna bljedoća na njegovu licu: kao da je ta bljedoća više znak stravična snebivanja nad drugim svijetom negoli znak predsmrtne strepnje na ovome. A bljedoća mrtvaca upućuje nas na bjelinu mrtvačkoga pokrova kojim prekrivamo mrtvo tijelo. U ludom praznovjerju zaodijevamo i avetinje svoje mašte u snjeţnobijele plašteve, i svi dusi iskrsavaju iz oblaka bjeličaste magle... Kad već govorimo o svim tim grozotama, spomenut ćemo i to da i sam kralj straha i uţasa, apokaliptični jahač, kako ga personificiraju evanđelisti, jezdi na bijelu konju.

Stoga, ma kakvu velebnu ili draţesnu stvar čovjek simbolizirao bjeloćom, morat će priznati da ona i u svom najdubljem i najčistijem značenju izaziva u duši neku čudnu sablasnost.

No, sve ako u tom pogledu i ne bilo nesuglasica, ipak kako će obični smrtnik to sebi protumačiti? Analize tu ne moţe biti. Moţemo li se nadati da ćemo poslije ovo nekoliko navedenih primjera u kojima bjeloća, premda trenutno ni u kakvoj, ili samo djelomičnoj misaonoj povezanosti s osjećajem straha, ipak djeluje na nas svojom, makar i posve izmijenjenom čarolijom - moţemo li se, dakle, nadati da ćemo, ma i slučajno, naći ključ za tu zagonetku koju rješavamo?

163

Engeski white squall, suhòburica, vihor za lijepa vremena, kad na nebu nema ni oblaka. - Prev. 164

Jean Froissart (umro oko 1410.), francuski ljetopisac i pjesnik. - Prev.

Pokušajmo! No, za tako zamršeno isprepletene probleme hoće se mnogo pronicljivosti, i čovjek bez mašte neće moći pratiti takva razmatranja. Bez sumnje ima mnogo ljudi koji su u mašti proţivjeti takve dojmove, ali ih zacijelo ima vrlo malo koji su u tim časovima bili svjesni toga što osjećaju, te im zato neće biti moguće da ponovno sebi dočaraju te dojmove.

Zašto neobrazovan čovjek, kad se samo spomene blagdan Duhova165, a tek je slabo upućen u značenje toga dana - vidi pred sobom samo nijemu povorku hodočasnika koji polagano koračaju oborene glave, zaogrnuti plaštevima snjeţne bjeline? Ili zašto nenačitanom, neizopačenom protestantu srednjoameričkih drţava sam spomen »bijelih redovnika« ili »bijelih opatica« izaziva pomisao na slijepu statuu?

Što je tako neobično na onim pričama o utamničenim ratnicima i kraljevima (jer to da su bačeni u tamnicu i nije tako neobično!) - te na maštu Amerikanca koji nije putovao, mnogo jače djeluje White Tower166 u Londonu negoli one druge, susjedne kule - Byward Tower, pa i Bloody167? A one uzvišenije kule, White Mountains168 u New Hampshireu, koje dušu ispunjavaju osjećajem neke divovske sablasnosti, dok Blue Ridge169 u Virginiji budi u srcu osjećaj rosne mekoće i sanjivih daljina? Kako to da ime »Bijelo more«, sasvim neovisno od svih zemljopisnih širina i duljina, budi u nama neku sablasnu jezu, dok nas ime »Ţuto more« uljuljava u zemaljske i bliske misli o dugim, blagim, zlatom protkanim popodnevima. proganjanim na valovima, iza kojih slijede šarenilom svih boja ukrašeni, ali već od noćnog drijema zahvaćeni zalazi sunca? Ili zašto - da se posluţimo primjerom nečega bestjelesnog što je mašta stvorila - kada čitamo srednjoeuropske drevne bajke, »bljedolik čovjek visoka uzrasta« iz dubokih šuma Harza, koji svoju nepromjenljivu bljedoću tiho i

165

U engleskom Whitsuntide, »Bijela nedjelja«, i odatle asocijacija. - Prev. 166

»Bijela kula«. - Prev. 167

»Krvava kula«. - Prev. 168

»Bijela brda«. - Prev. 169

Planinski lanac, doslovno »Plave gore«. - Prev

nečujno pronosi kroza zelenilo lugova - zašto je taj fantom strašniji od svih kričavih vraţićaka Blocksberga170?

Ne čini bešćutnu Limu171 najčudnijim i najtuţnijim gradom što ga čovjek moţe vidjeti, samo podsjećanje na potrese što ruše tornjeve njene katedrale, ni divljanje njezina pobješnjelog mora, ni njeno bešćutno suho nebo što nikada ne daje kiše, ni pogled na široku ravan nagnutih tornjeva, urušenih kupola i iskrivljenih kriţeva (nalik na pristan načičkan usidrenim brodovljem), ni ulice predgrađa s urušenim pročeljima kuća što leţe jedne preko drugih poput razasutog snopa kamata. Lima je prekrivena bijelim velom, i u toj se bjeloći njezina bola krije još veći uţas. Stara kao Pizarro172, ta bjeloća uvijek nanovo prekriva njene ruševine, ne puštajući draţesno zelenilo da ih prekrije svojim plaštem, nego preko njenih razvaljenih utvrda razastire kruto bljedilo zamrlosti koja ukrućuje i samu onu iskrivljenost.

Znam da općenito shvaćanje ne priznaje da je taj fenomen bjeloće glavni uzročnik, te se stvari koje su već same po sebi grozne čine još groznijim, i da čovjek bez mašte u tim pojavama ne vidi ništa posebno grozno, dok je drugom čovjeku opet baš taj fenomen bjeline najstrašniji, osobito ako se javlja u nekom obliku koji ništa ne kazuje ili je općenit. Što mislim reći tim dvjema tvrdnjama, moţda ću uspjeti donekle objasniti sljedećim primjerima.

Prvo. Kada mornar, ploveći sve bliţe k nepoznatom kopnu, noću čuje mlatanje valova o hridi, zapast će u strah, trgnut će se i uprijeti svom snagom da izvrši svoju duţnost - no ako ga u istim prilikama u ponoć pozovu s leţaja, da vidi kako njegov brod plovi usred noći po mliječnoj bjelini mora, kao da sa svih sirana s okolnih grebena plivaju prema njemu neki bijeli medvjedi, onda će ga obuzeti nijema praznovjerna jeza - praminjavi fantom ubijeljene vode njemu će se pričinjati kao prava sablast; uzalud olovni visak uvjerava da nema više opasnosti od nasukavanja, uzalud pramac i krma gaze u dovoljnoj dubini, on ipak neće imati mira sve dok pod sobom ne opazi 170

Po njemačkom kazivanju sastajalište vještica na uzvisini Brocken u gorju Harz u srednjoj Njemačkoj. - Prev. 171

Glavni grad juţnoameričke drţave Perúa. - Prev. 172

Francisco Pizarro (umro 1541.), španjolski konkvistador (osvajač) koji je otkrio i osvojio Perú. - Prev.

modru vodu. Ali nema tog mornara koji će vam otvoreno priznati: «Nisam se ja, kapetane, toliko bojao da se razbijemo o neke skrivene pećine, koliko me bilo strah one grozne bjeline oko nas.«

Drugo. Peruanske Indijance vječni onaj pogled na snjeţne Ande ne ispunjava nikakvim strahom — jedino će moţda pomišljati kako na onim dalekim pustim visovima caruje vječni snijeg i led, i prirodno osjetiti kako bi bilo grozno kad bi čovjek zalutao u onoj osami i divljini. Slično je i kod gorštaka iz šuma na američkom Zapadu kad izbije na beskrajnu čistinu te posve ravnodušno gleda snjeţnim pokrovom prekrivenu preriju, bez sjene od stabla ili grane koja bi prekinula ukočenu obamrlost bjeline. Ali drukčije gleda mornar bjelinu antarktičkog mora koje mu snagom studeni i mraza dočarava paklenske varke i čarolije, te čovjek, sav promrzao i napol slomljen, umjesto duge, da mu dade tračak nade i utjehe u nevolji, vidi pred sobom samo beskrajno groblje što se na nj ceri bezbrojnim ledenim nadgrobnicima i skrhanim krstačama.

No meni je kao da čujem tvoj glas: »Sve mi se čini da je to bijelo poglavlje o bjeloći samo bijela zastavica što leprša iz strašljive duše; Ismaele, Ismaele, postaješ sumoran, podlijeţeš predrasudama!«

Reci mi, kako to da ono mlado snaţno ţdrijebe, oţdrijebljeno u nekoj tihoj dolini Vermonta, daleko od svih divljih ţivotinja - kako to da ono u pol bijela i sunčana dana, kad iza njega, tako da te ne moţe vidjeti, samo zamahneš netom oderanom bizonovom173 koţom, osjeti mošusni ţivotinjski zapah, te se odmah uznemiri, rţe, frkće, koluta očima, te kopa zemlju kopitima, pomamno, stravično? Ono se ne sjeća oštrih uboda rogovlja divljih ţivotinja u svojoj zelenoj sjevernoj domaji, te ga ti čudni mirisi ne mogu podsjećati na iskustva nekih ranijih opasnosti. Jer što to ţdrijebe iz Nove Engleske zna o crnim bizonima dalekog Oregona?

I u tome, eto, pruţa ti se primjer kako i nijema ţivotinja nagonski osjeća djelovanje nekih hudobnih sila. Iako tisuće milja daleko od Oregona, ţdrijebe njuši onaj divlji zapah mošusa, osjeća blizinu

173

Vrsta velikih američkih bivola, koji su gotovo istrijebljeni. - Prev.

oštrorogih bizona derača koji u tren oka mogu nahrupiti te zgaziti u prašinu jadno i napušteno prerijsko ţdrijebe.

I tako prigušen tutanj mliječno ubijeljene pučine, sablasni šušnji bijelim mrazom zakićenih planina, nesmiljeni snjeţni zapuši prerija, sve to na Ismaela djeluje kao ono mahanje bizonovom koţom na prestravljeno ţdrijebe!

Iako nitko ne zna gdje se krije sve ono bezimeno što se očituje tako tajanstvenim znacima, ipak za me, kao i za ono ţdrijebe, to nešto bezimeno mora negdje postojati. Premda se čini kao da je vidljivi svijet stvoren u ljubavi, nevidljive su sfere stvorene u stravi.

No još nismo saznali u čemu leţi čarolijska moć te bjeloće, niti zašto ona s takvom silinom djeluje na dušu, i zašto - a to je još neobičnije i čudesnije - zašto ona, kako smo vidjeli, najznačajnije simbolizira sve što je duhovno, pa je u svojoj biti čak veo i koprena što zastire kršćanskog Boga, no u isti je mah i sredstvo koje uveličava sve ono što čovjeka proţima jezom.

Je li to zbog toga što strah i jeza svojom neodređenošću nagovješćuje nesmiljene praznine, prostranstva i bezdane svemira, te nas prosrsuje kao noţ u leđa, usađujući nam misao o našoj posvemašnjoj ništavosti kad promatramo bijele bezdane Mliječne staze? Ili je to moţda zato što bjeloća u svojoj biti i nije toliko boja koliko vidljiva odsutnost svake boje, ali u isti mah i zbir svih boja. Zar zato tako nijema ali značajna praznina ispunjava široku prostornost krajolika i: snijegu - da nas jeza hvata pred bezboţničkim šarenilom? A uzmemo li u obzir onu drugu teoriju filozofa prirodoslovaca prema kojoj su sve zemaljske boje, svaki gordi sjaj i draţesni odbljesak, blage šare sunčanih zalaza, po nebu i šumama, zlaćani baršun leptirića i leptirasta lica mladih djevojaka, sve to - samo lukave i vješte obmane, da sva ta šarolikost u biti samih stvari i ne postoji, da je to samo nešto izvanjsko, prividno, te je sva boţanstvena Priroda samo namazana, kao lice u kakve djevojčure što laţnim čarima prekriva samo hrpu kostiju - pa ako, polazeći još dalje, pomislimo da ta tajanstvena kozmetika, to prapočelo - svjetlo - koje i dočarava svaku boju u Prirodi, slučajno ostane u sebi zauvijek bijelo ili bezbojno i počne bez

ikakva posredstva djelovati na materiju, svi bi onda predmeti, i tulipani i ruţe, ostali bijeli: kad dobro promislimo, taj bi osakaćeni svemir leţao pred nama kao gubavac. I poput tvrdoglavih putnika u Laplandu, koji neće da nose tamnih naočari, tako i jadni nevjernici bulje u veličajni bijeli pokrov što im zastire sve vidike, bulje dok ne oslijepe. A sve je to simbolizirano u albino-kitu. Ĉudite li se još uvijek lovačkoj strasti njegovih hajtača?

43. POSLUHNI! - Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco? Bilo je to za vrijeme »pasje straţe«174, a sve je sjalo u jakoj mjesečini.

Mornari stajali u redu što se protezao od jednog tanka za vodu u sredini broda pa do bačve za vodu na krmi. Tako su jedan drugome dodavali kabliće da napune bačvu. Većina ih stajaia u posvećenim granicama, na kasaru, te su stoga izbjegavali svaki razgovor i lupanje nogama. I tako su se kablići prometali iz ruke u ruku, a sve u mrtvoj tišini, koju bi samo ponekad prekinuo udar vjetrom zahvaćena jedra i jednomjerni šum brodske kobilice, koja je ustrajno klizila naprijed.

Sve bijaše tako tiho, kad Archy, jedan od vodonoša, koji je stajao blizu štive, došapnu susjedu, nekom Cholu175, sljedeće riječi:

- Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco? - Hvataj kablić, Archy! Kakav te šum spopao? - Opet se javlja, u štivi, zar ne čuješ? Kašljanje, da, baš kao da je tko

zakašljao. - Hajd’ k vragu, kakvo te kašljanje napalo! Dodaj prazni kablić! - Eto, opet se čuje, kao da se dvojica-trojica u snu prevrću ... Sad

opet, posluhni! - Caramba! Zaveţi već jednom, druţe! To ti se ono malo raskvašena

dvopeka što si ga za večeru pojeo sada burlja u buragu, i to je sve. Pazi na kablić!

- Reci što te volja, druţe, no u mene je oštar sluh! - Dakako, ti si taj momak koji na pedeset milja daleko od

Nantucketa čuje kako stara kvekerica plete i pletaćom iglom zvecka! Dakako, ti si taj momak!

- Samo se ti rugaj, vidjet ćemo kako će se to završiti! Posluhni, Cabaco! Tu pod krmom krije se netko koga još nismo vidjeli na palubi, a sve mi se čini da je i našem starom Mogulu nešto o tome poznato. Ĉuo sam kako je Stubb jednog jutra, na straţi, rekao Flasku da se tu nešto sprema!

174

Straţa od ponoći do četiri izjutra. - Prev. 175

Cholo, indijansko pleme u području Amazone. - Prev.

- Koješta! Kablić amo!

44. AHABOVE POMORSKE KARTE Da je tko slučajno pošao za kapetanom Ahabom dolje u njegovu

kabinu, nakon oluje što se oborila one noći kad je tako mahnito bio zapečaćen ugovor između njega i njegove posade, vidio bi kako je pristupio škrinji što se nalazila ispod krmenice, izvadio odande omašan smotak izguţvanih, poţutjelih pomorskih karata, te ih razmotao pred sobom, na svome nepomičnom stolu. Vidio bi nadalje kako je sjeo za taj stol i paţljivo počeo proučavati različite crte i osjenčenja, i kako olovkom, polako ali sigurno, ucrcava nove smjerove u dotad još praznim prostorima. Ovda-onda zavirio bi u poneki iz hrpe brodskih dnevnika pokraj sebe, u kojima su bila upisana godišnja doba i mjesta gdje su s raznih brodova za prijašnjih putovanja bili ugledali ili ulovili ulješuru.

I dok je bio zaposlen tim proučavanjem, teška se kositrena svjetiljka, obješena o lance iznad njegove glave, neprestano njihala kako se brod ljuljao, bacajući naizmjence trake svjetla i sjene po njegovu naboranu čelu, te se gotovo činilo kao da neka nevidljiva olovka - kao što je on ucrtavao linije i smjerove na poţutjelim kartama - i po duboko izbrazdanoj karti njegova čela povlači neke crte i pravce.

Ali nije Ahab samo te noći, sred gluhe tišine svoje kabine, proučavao svoje karte. On ih je gotovo svake noći vadio, i gotovo svake noći njegova je ruka brisala neke tragove olovke i ucrtavala nove. Jer s pomoću karata svih četiriju oceana, što leţahu pred njim, Ahab je mučno raspletao splet morskih struja i vrtloga, imajući na umu samo što sigurnije ostvarenje svojih luđačkih namisli.

Svakome tko nije potpuno upoznat s putovima i običajima levijatana moglo bi se pričinjati da je smiješno i beznadno što čovjek tako pokušava pronaći jedno usamljeno stvorenje po beskrajnim oceanima našeg planeta. No, Ahab je drugim očima gledao na to, jer je poznavao smjerove svih kretanja i strujanja mora, te je tako mogao proračunati i smjer kojim more nosi ulješurinu hranu, kao i to u koje će je godišnje doba i na kojem određenom meridijanu najlakše loviti. Tako je dolazio do nekih pretpostavki, koje su se uvelike pribliţavale

izvjesnosti, u pogledu dana i mjesta, kada i gdje treba krenuti u potragu za plijenom.

Ĉinjenica da se ulješure u određenim vremenskim razmacima navraćaju u stanovite vode tako je izvjesna te mnogi lovci vjeruju sljedeće: kad bi ih po cijelom svijetu točno promatrali, i kad bi se paţljivo uspoređivali brzinomjeri na jednoj plovidbi svih jedrenjača kitarica, moglo bi se ustanoviti da se ti pohodi ulješura nepromjenljivo točno podudaraju s dolaţenjem i odlaţenjem sleđeva ili sa seobom lastavica. Na temelju toga pokušavali su izraditi karte o kretanju ulješure.176

Kada pak kitovi plove od jednog hranilišta na drugo, tada ih vodi njihov nepogrešivi instinkt - ili recimo radije njihova bogom dana snalaţljivost - te se kreću u takozvanim »ţilama« i drţe se određenog pravca u oceanu sa tako neizbjeţnom točnošću da nikada nijedan brod nije plovio svojim pravcem, po bilo kakvoj karti, ni uz desetinu te čudesne preciznosti. Iako je u tim slučajevima smjer kojim kitovi plove prav pravcat kao mjernička uzica, i premda je pruga njihova putovanja najtočnije omeđena vlastitim nepromjenljivim ravnim brazdama, ipak ta »ţila« obuhvaća širinu od nekoliko milja (više ili manje, prema tome kako se nagađa da se »ţila« rasteţe ili stizuje), no nikad se ne gubi iz vidokruga s jarbolne visine kad lovački brod s budnom pozornošću klizi kroz te magične zone. Iz toga slijedi da se u stanovito vrijeme i u stanovitim zemljopisnim širinama na takvim putovima s velikom vjerojatnošću mogu pronaći ti kitovi koji se sele.

I zato se Ahab mogao ne samo nadati da će u tim tako provjerenim vremenskim razmacima i u tim poznatim, međusobno tako razdaljenim »ispašama« naići na plijen, nego je, krstareći po velikim vodenim prostranstvima, u pogledu mjesta i vremena mogao dapače sam izabrati takav poloţaj na pučini gdje će vjerojatno susresti plijen.

176

MeĎutim, poslije toga što sam gore naveo, tu je zamisao sretno ostvario poručnik Maury iz Nacionalnog

opservatorija u Washingtonu svojom okruţnicom od 16. travnja 1851. Prema toj okruţnici, čini se da se takva

»migracijska karta« već izraĎuje, a izvjestan dio tih podataka već je priopćen u samoj toj okruţnici. »Karta dijeli

ocean na pet područja, svako od pet stupnjeva geografske šrine i pet stupnjeva geografske duţine; u okomitom

smjeru svako je područje razdijeljeno na dvanaest prostora, za svaki mjesec po jedan, a u vodoravnom smjeru na tri

prostora, gdje se u prvom upisuju dani, provedeni u svakom mjesecu u pojedinom području, a u druga se dva

ubiljeţuju oni dani kada je brod pronalazio kitove ili ulješure.« - Prev.

Na prvi pogled kao da je jedna okolnost ometala njegov mahniti no ipak metodični plan. A moţda zapravo i nije bilo tako. Premda se kitovi u izvjesnim vremenskim razmacima pojavljuju u skupinama na određenim mjestima, ipak se, uglavnom, po tome ne moţe zaključiti da će se ista skupina koja je jedne godine posjećivala neki prostor, na toj i toj zemljopisnoj duljini i širini, sljedeće godine naći baš na tom istom mjestu, premda se pamti nekoliko takvih čudnih slučajeva kad se to zaista dogodilo. To je uglavnom točno, ali s nekim manjim ograničenjem, za one starije samotnjake i »pustinjake« među ulješurama.

Ako su Moby Dicka, na primjer, prije godinu dana vidjeli u takozvanom seychelleskom177 području u Indijskom oceanu, ili pak u vulkanskom zaljevu na japanskoj obali, iz toga onda još ne slijedi da će »Pequod« na tome istom mjestu i u odnosnom vremenskom razdoblju posigurno naići na Moby Dicka. Isto to vrijedi i za neka druga hranilišta ili »ispaše« na kojima se gdjekad pokazao. No, čini se, sva su ta mjesta njemu sluţila samo kao povremena odmarališta, kao neke, da tako kaţemo, slučajne oceanske gostionice i svratišta, a ne kao trajnija prebivališta. Govoreći o Ahabovim izgledima da postigne svoj cilj, mi smo se dosad doticali samo nekih uzgredica, nada i neočekivanih mogućnosti što su mu se pruţale prije nego što bi u određenom vremenskom razdoblju stigao na neko određeno mjesto, gdje bi sve mogućnosti mogle postati vjerojatnosti i gdje bi - kako se Ahab usrdno nadao - sve vjerojatnosti bile vrlo blize potpunoj izvjesnosti. To posebno vrijeme i mjesto bijahu povezani zajedničkim stručnim imenom »ekvatorijalno doba« ili »sezona na ekvatoru«. Jer se ondje tada pojavljivao Moby Dick nekoliko godina uzastopce, zadrţavajući se neko vrijeme u tim vodama, kao što se Sunce na svojoj godišnjoj putanji u stanovitom vremenu zadrţava kod stanovitog zvijeţđa u Zodijaku. Na tim se mjestima i odigrao veći dio onih smrtonosnih sukoba s Bijelim kitom, ondje bi valovi znali pričati o njegovim djelima, ondje se nalazilo i tragično mjesto na kojem je stari monoman našao strašni motiv za svoju osvetu. No, premda je Ahab

177

Seychelles, otočje u Indijskom oceanu, sjeveroistočno od Madagaskara. - Prev.

sve lukavo smišljao i predviđao, uvijek budan, neprestano na oprezu, predajući se svom dušom toj neumornoj hajci, ipak ne bi sebi dopustio da sve svoje nade isključivo polaţe u spomenutu vaţnu činjenicu, ma kako ona pogodovala njegovu naumu; ta činjenica, zbog budnosti u kojoj ga je drţao njegov zavjet, nije opet mogla toliko umiriti njegovo nemirno srce da bi propustio i svaku drugu potragu.

»Pequod« je, dakle, krenuo iz Nantucketa baš na sam početak spomenutog »ekvatorijalnog doba«. Ma kako se trudio, što god poduzeo, kapetan baš nikako nije mogao stići sasvim na jug, da oplovi Cape Horn, da se spusti do šezdesetog stupnja zemljopisne širine, te da navrijeme zaplovi u ekvatorijalne predjele Tihog oceana. Zato mu se valjalo strpjeti do idućeg »ekvatorijalnog doba«. No moţda je »Pequod« tako rano krenuo na put jer je Ahab imao neke svoje posebne razloge baš s obzirom na cijeli ovaj splet različitih okolnosti. Ta pred sobom je imao trista šezdeset i pet dana i noći - vrijeme što će ga radije provoditi u prigodnu lovu nego da, nestrpljivo čekajući, ţivotari na kopnu. A tko zna neće li Bijeli kit provesti svoje »ferije« u ovim samotnim vodama, daleko od svojih uobičajenih hranilišta, pa iznenada pomoliti svoje smeţurano čelo negdje blizu Perzijskog zaljeva, u Bengalskom zaljevu, u Kitajskome moru, ili u nekim drugim vodama u kojima obitavaju njegova braća? Moţda će vjetrovi, monsuni, pamperi, sjeverozapadnjaci, harmatani ili pasati, ili neki drugi - samo ako ne zapuše istočnjak ili samum - natjerati Moby Dicka u krug besputne vijugave brazde »Pequodova« krstarenja oko svijeta.

Uzmimo da je tako. Prosuđujući sve hladno i mirno - zar ipak ne izgleda luda pomisao da bi progonitelj, sred beskrajnog oceana, mogao prepoznati toga jednog, samotnog kita, kad bi ga i susreo, baš kao nekoga bjelobradog muftiju sred vreve carigradskih ulica? Da, po njegovu kao snijeg bijelom čelu i snjeţnobijeloj grbi svatko ga je morao prepoznati. »A zar nisam obiljeţio kita« - promrsio bi Ahab, odbacujući svoje pomorske karte koje je gotovo svu noć proučavao, i prepuštajući se opet sanjarenju - »obiljeţio ga i sve proračunao, pa da mi sad izmakne? Široke su mu peraje prorešetane i po rubovima nazupčane kao uši zalutale ovce!« i tad bi njegove uskovitlane misli

jezdile kao u mahnitoj trci, dok ga ne bi svladala teška posustalost. Onda bi se uspeo na palubu, da se osvjeţi, pribere i ponovno osjeti svoju staru snagu. O, Boţe, kakve li tlapnje, zanosi i muke razapinju toga čovjeka koji izgara od jedne jedine ţelje: ţudi samo za osvetom! Spava zgrčenih pesti, a budi se krvavih dlanova, s noktima zarinutim u ţivo meso.

Koliko li su ga puta usred noći bacali s njegova loga nepodnošljivo ţivi sni, nastavljajući njegove teške dnevne misli, a on ih i dalje nosio »sobom u vrtlogu svoga sumanutog bijesa, dok se sva srţ i bit njegova ţivota ne bi pretvorila u neizdrţljivu tjeskobu. A kad bi mu te duševne muke poremetile ravnoteţu, kao što je ponekad i bivalo, i u njemu kao da se otvorila provalija iz koje su sukljali plameni jezici i munje, a mrski mu dušmani domahivali da skoči k njima u vatreni bezdan - kad bi se u njemu razjapio taj pakao što mu je gorio u duši, tad bi se odjednom začuo bezuman krik, i uţagrenih očiju Ahab bi izletio iz svoje kabine kao da skače s goruće postelje. Ali te duševne boli nisu moţda bile samo neutoljivi znaci neke pritajene slabosti, ili strah od vlastite odluke, nego su više bile jasni simptomi jačine te odluke. Jer u takvim trenucima ludi Ahab, proračunani, nepomirljivi, postojani lovac i progonitelj Bijeloga kita, taj Ahab, koji bi pošao da spava u svojoj visaljki, nije bio uzrok i pokretač one strahote koja ga je lomila. Taj uzrok bijaše vječno načelo ili duh, ţiv u njemu samom: i u snu, otkinuto od razbora koji se njime sluţio kao oruđem, to se načelo spontano nastojalo spasiti od opasne blizine pomahnitalog bića kojemu u tom času ne bijaše sastavni dio. No budući da um ne postoji ako nije vezan uz duh, čini se da je to bio razlog s kojeg se, u slučaju Ahaba, koji je sve svoje misli i snove usmjeravao jedinoj vrhovnoj svrsi, ta svrha vlastitom upornošću i htijenjem silom odupirala i nebu i paklu, kao neko samorođeno i nezavisno biće. Štoviše, to je strašno biće moglo ţivjeti i izgarati, dok se zajednička bitnost s kojom je bilo zdruţeno, prestravljeno otimala i branila od toga neţeljenog i samovoljnog rođenja. I stoga je na muke razapeti duh koji je zurio iz tih očnih šupljina - kada je biće što se činilo da je Ahab, izjurilo iz svoje kabine - bio u tom času samo prazni lik, bezoblično mjesečarsko

biće, ţiva zraka svjetla koja se nema na čemu odraziti, i zato je u biti samo bijela praznina. Neka ti Bog pomogne, starče, jer tvoje su misli stvorile u tebi neko biće, a onome koji se upornošću svojih misli tako preobrazi u Prometeja - njemu će jastreb dovijeka kidati ţivo srce i njime se hraniti, jer jastreb je upravo ono biće što ga je sam stvorio.

45. SVJEDOĈENJA Što se tiče same fabule ove knjige i što je, dakako, u indirektnoj vezi

s jednom ili s dvjema izvanredno zanimljivim pojedinostima o načinu ţivota ulješura glavatih, prijašnje je poglavlje, u svome prvom dijelu, jedno od najvaţnijih u knjizi, no kako će se dalje pokazati, prijeko je potrebno taj problem još bolje raščlaniti i dublje zahvatiti, da bi ga čitatelj mogao shvatiti u njegovoj biti, te da se razbiju sve one sumnje što bi mogle nastati zbog posvemašnjog nepoznavanja same stvari: ta inače bi se lako moglo dogoditi da poneki još i posumnjaju u neke bitne istine ove pripovijesti.

Pri izvršenju toga svog zadatka ne kanim postupati po nekom sustavu, nego ću se zadovoljiti time što ću pokušati uvjeriti svoje čitatelje o istinitosti spomenutih činjenica, navodeći neka istinita zbivanja što su meni, kao kitolovcu, poznata iz vlastitog iskustva ili pak po kazivanju. Po tim citatima, drţim, svatko će sam doći do zaključka do kojeg je meni stalo.

Prvo. Meni su osobno poznata tri slučaja da je kit, pogođen harpunom, uspio pobjeći, te je poslije (u jednom slučaju tek nakon tri godine) od iste ruke bio ponovno pogođen i ubijen, jer se pokazalo da su oba koplja, izvučena iz njegove tjelesine, bila označena istim znakom onog harpunaša. U onom slučaju kad su protekle tri godine, a sve mi se čini, još i više, čovjek koji je bacio harpun u tom je međuvremenu nekim trgovačkim brodom otputovao u Afriku, tu se iskrcao, priključio se nekoj istraţivačkoj ekspediciji, prodro s njome duboko u unutrašnjost, gdje je putovao gotovo dvije pune godine, često izvrgnut smrtnim opasnostima od otrovnih zmija, divljih urođenika, zvijeri, kuţnih isparivanja i ostalih nedaća što snalaze svakoga koji prodire u srce neistraţenih predjela. Za to je vrijeme, čini se, i kit kojeg bijaše pogodio svojim harpunom krenuo na svoje putovanje, te nema sumnje da je triput oplovio kuglu zemaljsku, dodirujući bokovima sve afričke obale, ali uzalud. Taj se čovjek ponovno sastao s tim kitom i ubio ga. Velim vam, meni su osobno poznata tri slična slučaja. U dva sam slučaja vidio ubijene kitove, a u

drugom sam susretu dapače bio prisutan kad su iz kitove mrtve tjelesine izvukli dva harpuna s oznakama. U onom slučaju od tri godine zbilo se tako da sam se oba puta, u prvom i posljednjem, nalazio u lovačkom čamcu, te sam pri konačnom susretu s kitom (pošto je bio usmrćen) jasno prepoznao ispod njegova oka čudan veliki madeţ što sam ga opazio i prije tri godine. Kaţem: tri godine, ali sam čvrsto uvjeren da je proteklo više vremena. To su, eto, tri moja slučaja, a čuo sam i za mnogo drugih, od ljudi kod kojih ne postoje baš nikakvi razlozi da posumnjate u njihovu vjerodostojnosr i istinoljublje.

Drugo. Svima je ribarima koji polaze u lov na ulješure vrlo dobro poznata činjenica - o kojoj, dakako, ljudi s kopna nemaju ni pojma - da je bilo nekoliko nezaboravnih, značajnih primjera, da su lovci u najrazličitijim dijelovima oceana i poslije mnogo vremena prepoznali istog kita. A ti ga ljudi nisu nipošto prepoznali po nekim tjelesnim osobinama po kojima bi se taj kit osobito isticao među ostalim kitovima, jer ma kako čudan bio neki primjerak, ljudi bi ubrzo dokrajčili svaku njegovu čudnovatost i posebnost, ubijajući ga i pretapajući u neobično dragocjeno ulje. Ne, ne, sa posve drugih razloga bili su ti kitovi tako popularni: svi su ih tako dobro poznavali, jer su s njima stekli kobna iskustva, i ovjenčali ih slavom strave i strašnih opasnosti kao nekog Rinalda Rinaldinija178, te su se mnogi kitolovci, kad bi ga slučajno ugledali na oceanu kako se valja i plovi u blizini njihova broda, zadovoljili time da ga naprosto pozdrave, dotičući se rukom svojih mornarskih šešira, ne ţeleći i ne traţeći nikakva pobliţeg poznanstva. Kao oni kukavci na kopnu koji slučajno poznaju nekoga slavnog ali naprţitog čovjeka, te ga, kad ga slučajno susretnu na ulici, pozdravljaju samo krišom i što nenapadnije, da ne bi izgledalo kako mu se nameću: boje se da zbog takve svoje drskosti ne dobiju još i po nosu.

Ali nije svaki od tih čuvenih kitova uţivao samo veliku pojedinačnu slavu - moţemo mirne duše reći: sveoceansku slavu; nije on bio samo slavan za ţivota, kao što sada, poslije smrti, besmrtno ţivi

178

Roman njemačkog pisca Christiana Vulpiusa (1762.-1827.). Roman o razbojnicima, literarno bezvrijedan, ali

silno popularan i preveden na sve svjetske jezike. - Prev.

u mornarskim pričama, već su mu također davali prava, povlastice i časti posebnog imena, i svaki je imao svoje ime baš kao i Kambiz179 ili Cezar. Zar nije bilo tako, o Timor Tome, slavni levijatane, ispresijecan mreţotinama poput ledena brijega, koji si tako dugo vrebao u zasjedi istoimenih180 istočnih tjesnaca, i čiji su se mlazovi često viđali sve do palmama obraslog ţala Ombaya! Ne bješe li tako, o Jack Novozelanđanine, ti koji si bio strah i trepet svih kitolovaca što su krstarili u blizini Zemlje Tetoviranih Ljudi? Nije li tako bilo, o, Morquane, kralju Japana, čiji se vodomet, kaţu, ponekad ocrtavao u obliku kao snijeg bijela kriţa na nebeskoj modrini? Ne bješe li tako, Don Miguele, ti čilenska ulješuro, ribiče čija su leđa kao u kornjače bila išarana tajanstvenim hijeroglifima? Prozaički rečeno, evo vam četiri slavna kita, koja su dobro poznata onima koji se bave cetologijom, isto tako kao Marije181 i Sula182 onima koji proučavaju klasičnu povijest.

No to i nije sve. Pošto su Jack Novozelanđanin i Don Miguel uništili mnoge lovačke čamce i njihove posade, smioni kapetani-kitolovci poveli su za njima uporne hajke, te su ih najposlije pronašli i ubili, jer su krenuli na put imajući pred očima jedino taj cilj, baš kao što je u svoje vrijeme kapetan Butler poveo svoju kaznenu ekspediciju kroza šume Narragansetta imajući pred sobom samo cilj da uhvati čuvenoga i strašnog ratnika Annawona, vojskovođu indijanskoga kralja Filipa.

Ne znam gdje bih našao zgodnije mjesto od ovoga da spomenem još nešto što meni izgleda vaţno da se objavi, kako bi se u svakom pogledu potkrijepila razloţnost i primjerenost čitave te priče o Bijelom kitu, a napose događaje s tragičnim svršetkom, jer to je jedan od onih obeshrabrujućih slučajeva gdje istinu valja isto tako dokazivati kao i zablude. Većina ljudi s kopna tako je neupućena u najobičnija i kao na dlanu jasna čudesa prirode, te ako ne upozorimo na neke obične

179

Perzijski car u 6. st. pr. Krista. - Prev. 180

Timor, najveći od Malih Sundskih otoka. - Prev. 181

Gaius Marius (156.-86. pr. Krista), rimski vojskovoĎa, porazio germanska plemena Teutone i Cimbre, suparnik

Sulin. - Prev. 182

Lucije Kornelije Sula (136.-86. pr. Krista), rimski drţavnik i vojskovoĎa, svrgnuo Marija i dao pogubiti njegove

pristaše; diktator i zakondavac. - Prev.

činjenice, oni bi se još mogli narugati Moby Dicku kao nečuvenoj izmišljotini, ili - što bi zavrijedilo samo još više prezira - odgurnuti ga kao odvratnu i nepodnošljivu alegoriju.

Prvo. Premda mnogi ljudi imaju neke nejasne i maglovite predodţbe o glavnim opasnostima kitolova, ipak nemaju nikakve određene i stvarne slike o tim pogibeljima, i ni u snu ne slute koliko su česte. Jedan je od razloga u tome što se od pedesetak stvarnih nedaća i smrtnih slučajeva, što se na moru dogode, kod kuće javno spomene samo jedan, a najčešće se i taj brzo zaboravi. Zar mislite da onaj bijednik koji se baš ovog trenutka zapleo u harpunski konopac, tamo nedaleko od obala Nove Gvineje, te ga levijatan sada vuče sa sobom u dubinu - zar mislite da će ime tog jadnika biti tiskano u rubrici »Umrli« u novinama što ćete ih sutra čitati za doručka? Neće, i to zato što je poštanski promet između naše zemlje i Nove Gvineje veoma neredovit. Jeste li ikad čuli o nekim, recimo, redovitim izravnim ili neizravnim vijestima iz Nove Gvineje? Reći ću vam još i to da smo za vrijeme jednoga mog posebnog putovanja po Pacifiku među mnogim drugim brodovima susreli njih trideset, od kojih je svaki zabiljeţio barem jedan smrtni slučaj u tragičnom sukobu s kitom, neki i više, dok su tri broda izgubila čitavu posadu kojeg od svojih čamaca. Budite štedljivi, ako Boga znate, kad palite svoje svijeće i svjetiljke, jer u svakom galonu ulja koji potrošite nalazi se barem po jedna kap ljudske krvi!

Drugo. Ljudi s kopna zacijelo imaju izvjesne predodţbe o tome kako je kit golema i snaţna ţivotinja, no ja sam već znao doţivjeti da mi ljudi čestitaju na mojoj bujnoj mašti kad bih im ispričao neku izuzetnu zgodu o kitovoj gorostasnoset i divljini, a da mi pritom nije bilo ni nakraj pameti da se šalim, baš kao ni Mojsiju kad je pisao priču o deset zala egipatskih.

Nasreću, ono glavno što ţelim istaknuti moţe se dokazati svjedočenjima koja nemaju veze sa mnom. A glavno je ovo: ulješura je u izvjesnim okolnostima dovoljno jaka, vješta i svjesno pakosna, te moţe s predumišljajem probiti, sasvim uništiti i potopiti i velik brod, i štoviše - ulješura je to zaista i učinila!

Prvo. Godine 1820. krstario je Tihim oceanom nantuckeranski brod »Essex«, kojim je zapovijedao kapetan Pollard. Jednog dana ugledaše kitov vodomet, te spustiše čamce i povedoše hajku za jatom kitova. Ne prođe dugo, i nekoliko je ulješura bilo ranjeno, kadli odjednom jedan golemi kit pobjegne ispred lovačkih čamaca te se udalji od jata i zaplovi pravo prema brodu. Nasrnuvši glavom u korab, probuši ga, pa se jedrenjak za manje od »deset minuta« nagnuo i nestao. Odonda pa sve do danas nije pronađena ni jedna cjepotina toga broda. Poslije neopisivih stradanja jedan se dio posade u svojim čamcima domogao kopna. Vrativši se najposlije kući, kapetan Pollard još je jedanput, dobivši zapovjedništvo nad nekim drugim brodom, odjedrio put Pacifika, no bogovi mora i drugi put razbiše njegov jedrenjak o neznane obalne hridi, i drugi put njegov brod bijaše potpuno uništen, i od tog se vremena kapetan odrekao mora, te nije više kušao sreću. Kapetan Pollard ţivi još i danas u Nantucketu. Bio sam kod Owena Chacea, koji je u vrijeme brodoloma »Essexa« bio njegov prvi časnik, i pročitao sam njegov jasan i vjeran izvještaj, razgovarao s njegovim sinom, a sve to samo nekoliko milja od samog mjesta nesreće.183

Drugo. Brod »Union«, također iz Nantucketa, bio je godine 1807. nedaleko od Azora na sličan način potopljen, samo što ne raspolaţem autentičnim podacima o toj katastrofi, iako sam tu i tamo slušao kako kitolovci spominju tu nesreću.

Treće. Prije nekih osamnaest ili dvadeset godina komodor J..., koji je u ono vrijeme zapovijedao jednom američkom korvetom prve klase, 183

Ovo što navodim izvaci su iz Chaceovih kazivanja: »Svaka je činjenica, izgleda, potvrĎivala moj zaključak da

ništa što je ulješura poduzela nije bilo slučajno. U kratkom razmaku dvaput je nasrnula na brod, a oba puta tako

proračunano da nam što više naskodi; to se vidjelo po tome što je oba puta nasrnula s pramca kombinirajući svoju

brzinu s brzinom broda, čime je pojačala snagu tih dvaju udaraca. Da se to postigne, bili su potrebni upravo manevri

koje je izvela. Njen je izgled bio strašan, pun srdţbe i osvetničkog bijesa. Dolazila nam je u susret ravno iz svoga

jata u koje je naš brod bio uplovio, i već smo harpunima bili pogodili tri njena druga, te se činilo da je njihova patnja

još više potpirivala njenu ţelju za osvetom.« - A na drugom mjestu opet veli: »Svakako sam, po svemu što se zbilo

pred mojim očima, dobio dojam da je kit s proračunanom pakošću izvršio svoju navalu. premda se sada i ne mogu

prisjetiti svih svojih dojmova što sam ih u onim trenucima stekao; čvrsto sam uvjeren da je moja pretpostavka

ispravna.«

Evo što je mislio malo vremena pošto je ostavio brod, usred mrkle noći. u otvorenu čamcu, kad je već očajavao

da se neće moći domoći spasonosnog kopna: »Oceanska pomrčina i uzburkani valovi, sve to nije bilo ništa; strah da

će nas neka strašna oluja progutati, ili da ćemo se razbiti o neke nevidljive hridine, uza sve ostale jezive pomisli što

iskrsavaju u takvim prilikama, sve nam je to jedva i dolazilo na pamet, jer pogled na uništen brod i pomisao na onu

groznu sliku kita u osvetničkom bijesu svega me proţimahu, dok nije konačno opet zadanilo.«

A na str. 45. on govori o »tajanstvenom i smrtonosnom nasrtaju te ţivotinje«. - Bilješka piščeva

upravo je ručao u društvu nekih kapetana-kitolovaca na jednom nantucketanskom brodu u luci Oahu na Havajskim otocima. Razgovor se poveo o kitovima, a spomenuti zapovjednik uţivao je u tome da pravi skeptične primjedbe u pogledu čudesne snage tih nemani, u što su ga prisutni kitolovci svakako htjeli uvjeriti. On je, na primjer, sasvim kategorički poricao mogućnost da bi kit mogao tako oštetiti njegovu čvrstu korvetu da bi u nju prodrlo ma i za naprstak vode. Ali čekajte samo što je dalje bilo! Nekoliko tjedana nakon toga taj je isti komodor zajedrio s tim svojim neosvojivim brodom put Valparaisa. Na putu ga je, međutim, zaustavila grdna ulješura i zamolila ga za kratak povjerljiv razgovor. Razgovor se sastojao u tome što je ona tako snaţno tresnula 0 komodorov brod, te je on brţe-bolje, dok mu je sva momčad bila zaposlena na sisaljkama, upeo da se što prije dočepa najbliţe luke u kojoj bi se mogao usidriti i zakrpati pukline na korabu svoga broda. Nisam doduše praznovjeran, no ipak smatram taj komodorov susret djelom Providnosti. Nije li se Saul iz Tarza184 u sličnoj nevolji obratio od bezboštva? Velim vam da ulješura ne zna za šalu!

A sada ću skrenuti vašu pozornost na Langdorffova »Putovanja« zbog neke neznatne okolnosti, koja je, međutim, za pisca ove knjige posebno vaţna. Valja znati da je Langdorff bio dodijeljen slavnoj istraţivačkoj ekspediciji ruskog admirala Krusensterna početkom stoljeća. Kapetan Langdorff započinje svoje sedamnaesto poglavlje kako slijedi: »Trinaestoga svibnja naš je brod bio spreman da otplovi, a sutradan našli smo se već na otvorenoj pučini, na putu u Ohotsk185. Vrijeme je bilo izvanredno vedro i lijepo, no tako neizdrţljivo hladno te smo se morali zaogrnuti svojim bundama. Nekoliko dana imali smo samo malo vjetra, i tek poslije devetnaestoga zapuhao je jak sjeverozapadnjak. Neobično velik kit, veći od našeg broda, leţao je gotovo na samoj površini mora, ali ga nitko nije ni zamijetio sve do časa kada brod, koji je brodio punim jedrima, umalo što nije već naletio na njega. Našli smo se u strašnoj i neposrednoj opasnosti, jer je

184

Apostol Pavao. - Prev. 185

Sibirska luka, na Ohotskome moru, sjeverno od Japana. - Prev.

gorostasna neman, zgrbivši svoja leđa, izdigla brod za najmanje tri stope izvode. Jarboli se zanjihaše, a sva jedra splasnuše, dok svi mi koji bijasmo dolje potrčasmo na palubu, misleći da smo se nasukali na greben, a tek onda primijetismo kako je gorostas dostojanstveno i mirno već krenuo dalje. Kapetan D’Wolf odmah je pozvao ljude na sisaljke, da izvide je li brod od udara pretrpio kakve štete, no na našu se veliku sreću pokazalo da brod nije ni najmanje nastradao.«

A kapetan D’Wolf, koji se tu spominje kao zapovjednik broda, rodom je iz Nove Engleske; poslije mnogih i najneobičnijih pustolovina koje je doţivio u svome pomorskom ţivotu, sada ţivi u selu Dorchesteru, blizu Bostona, i ja se mogu ponositi time što sam njegov nećak. Osobito sam ga ispitivao o svemu što je u vezi s tim poglavljem Langdorffove knjige, i on mi je potvrdio istinitost svake pojedine riječi. To, međutim, nije bio velik brod nego ruska brodica, sagrađena na sibirskoj obali, koju je moj ujak kupio pošto je prodao svoj brod kojim bijaše isplovio iz domaće luke.

U onoj snaţnoj knjizi Lionela Wafera, jednog od drugova starog Dampiera186 - knjizi punoj drevnih pustolovina, ali i istinskih čudesnih zgoda, naišao sam na nešto tako nalik na ono što sam maloprije citirao iz Langdorffa, te ne mogu a da to ne uvrstim ovdje, ukoliko je potreban još kakav čvrst dokaz za moju tvrdnju.

Lionel se kanda nalazio baš na putu u »John Ferdonando«, kako on zove današnji Juan Fernandez. »Na našem putovanju onamo«, veli on, »otprilike u četiri sata izjutra, kad smo bili otprilike sto i pedeset milja udaljeni od američkog kopna, naš je brod osjetio strahovit potres, te su se naši ljudi tako silno prestrašili da nisu znali ni gdje sa nalaze ni što da misle, i svaki se od njih počeo spremati, kao da je kucnuo posljednji čas. A taj je udar bio zaista tako neočekivan i ţestok te smo svi bili potpuno uvjereni da se brod nasukao. No kad je sveopća zabuna i strava popustila, bacismo olovnicu, ali uopće nije dosegla dna ... Od iznenadna potresa topovi su poskočili u svojim leţištima, a mnogi su

186

William Dampier (1652.-1715.), engleski pomorac; istraţivao Australiju i juţna mora, plovio oko svijeta, napisao

nekoliko knjiga putopisa. - Prev.

mornari izletjeli iz svojih visaljka. Kapetan Davis, koji je leţao glavom naslonjen 0 top, bio je bačen iz kabine!»

Lionel nastoji zatim taj udar dovesti u vezu s nekim potresom, pa tu svoju tvrdnju potkrepljuje činjenicom što je bio nekako u to vrijeme jak zemljotres opustošio neke predjele u Španjolskoj. No ja se ni najmanje ne bih čudio da je u tami ranih jutarnjih sati taj udarac ipak prouzročio neopaţen kit koji je okomito izronio i odozdo udario u brod.

Mogao bih tako nizati još mnoge druge primjere, za koje sam na bilo koji način saznao, o velikoj snazi i pakosti što je ulješura ponekad pokazuje. Zna se kako je više nego jedanput ne samo natjerala lovačke čamce u bijeg, te ih progonila sve do broda, nego se dala i u potjeru za samim brodom, odolijevajući dugo vremena harpunima i kopljima kojima su je s palube obasipali. O tome bi vam posada engleskog broda »Pusie Hall« mogla svašta ispričati. A što se tiče njene snage, mogu vam reći još i to da se često događalo te su lovci, za mirna vremena, konope harpuna što su bili zarinuti u tijelo ulješure, vezivali o brod, te ga kit onda vukao za sobom kroz vodu kao što konj vuče kola. Ĉesto je bilo da ulješura, kad je jedanput pogođena, a lovci joj daju vremena da se pribere, zna navaliti, ali ne u slijepom bijesu, nego s očitom namjerom da potamani svoje progonitelje. Zna se da je za njenu ćud vrlo značajna činjenica što - čim na nju navale - ona odmah razjapi svoja grdna usta i drţi ih tako otvorena i po nekoliko minuta. No sad se moram zadovoljiti još jednim, posljednjim, slučajem za ilustraciju svojili navoda, vrlo vaţnim i značajnim primjerom, po kojem ćete bezuvjetno morati uvidjeti da ne samo što su čudesni događaji u toj knjizi potvrđeni bjelodanim činjenicama iz naših dana, nego su ta čudesa (kao, uostalom, sva čudesa) samo puka ponavljanja kroz vjekove, pa tako milijunt put moţemo reći sa Salamunom: »Zaista ništa novo pod suncem.«

U šestom stoljeću kršćanske ere ţivljaše u Carigradu drţavni činovnik, kršćanin Prokopije187, za vlade cara Justinijana i njegova

187

Procopius iz Cezareje (umro 562.), pratio Belizara, Justinijanova vojskovoĎu, u ratovima protiv Vandala, Maura i

Gota, napisao veliku »Historiju« svoga vremena. - Prev.

vojskovođe Belizara. Kao što je mnogima poznato, on je napisao povijest svoga vremena, u svakom pogledu veoma vaţno i vrijedno djelo. Najbolji stručnjaci uvijek ga smatrahu veoma vjerodostojnim historičarom, koji nije ništa preuveličavao, osim u nekim pojedinostima, koje međutim nisu ni u kakvoj vezi s onim što vam namjeravam spomenuti.

U toj, dakle, svojoj povijesti Prokopije spominje kako su za njegova sluţbovanja, kad je bio carigradski prefekt u susjednoj Propontidi, to jest na današnjem Mramornome moru, ulovili golemu morsku neman koja je u pedesetak posljednjih godina uništila mnoge brodove u tim vodama. Ĉinjenica, koja je tako stvarno i povijesno dokazana, ne da se tako lako poreći, za što, uostalom, i nema nikakva razloga. Ne spominje se koje je zapravo vrste bila ta neman, no kako je uništavala brodovlje, te još sa nekih drugih razloga, ta je neman po svoj prilici bila - kit, i ja sam duboko uvjeren - ulješura. A reći ću vam i po čemu tako sudim. Dugo sam vremena mislio da je ulješura bila posve nepoznata u Sredozemnom moru kao i u susjednim dubokim vodama, što su sa njim povezane. Ja sam, štoviše, još i sada uvjeren da ta mora nisu, a moţda nikad i neće biti, zbog prilika kakve su tamo, prikladna obitavališta za kitove, koji obično ţive u skupinama (plovama). No dalja su mi istraţivanja u posljednje vrijeme dokazala da je u današnje doba zabiljeţeno nekoliko pojedinačnih slučajeva da se ulješura pojavila u Sredozemnom moru. Saznao sam iz vjerodostojna izvora da je na Barbarskoj obali188 Davis, komodor britanske ratne mornarice, našao kostur ulješure, a budući da ratni brod moţe proći kroz Dardanele, zašto ne bi istim putem i ulješura mogla prijeći iz Sredozemnoga u Mramorno more?

Koliko sam mogao saznati, u Mramornom se moru ne nalazi ona čudna tvar, takozvani okrijek189, kojim se hrane grenlandski ili obični kitovi, no imam nekih razloga da vjerujem kako se hrana ulješura - lignji i sipe - nalazi na dnu spomenutog mora, jer su oveći primjerci, iako ne najveći te vrste, pronađeni i na njegovoj površini. Ako dakle 188

Mediteranska obala Maroka, Alţira, Tuniza i Tripolitanije. - Prev. 189

Engleski brit, latinski Clio borealis, kitova hrana: sitni sluzasti puţevi i račići, ljuskari skupine Entomostraca,

koji u širokim slojevima plove po širokoj pučini.- Prev.

pomno sredite i usporedite sve te podatke, te malo o njima razmislite, lako ćete razumjeti da je, prema ljudskom shvaćanju ona Prokopijeva morska neman koja je pol stoljeća razbijala brodove jednoga rimskog cara, najvjerojatnije bila - ulješura.

46. NAGAĐANJA I SLUTNJE Premda je Ahab izgarao u ţarkoj vatri svojih namjera, imajući pred

sobom, u svim svojim mislima i činima, samo konačni cilj: uhvatiti Moby Dicka, te je, čini se, bio spreman ţrtvovati svaki drugi ljudski interes za tu jedinu svoju veliku strast, ipak kao da je i po svojoj prirodi i po dugogodišnjoj navici bio toliko srastao s poduzetnim duhom i načinom ţivota svih kitolovaca da nije mogao odnemariti lov za vrijeme putovanja. U najmanju ruku, ako nije tako, bilo je i drugih i vaţnijih razloga koji su na nj djelovali. Bilo bi moţda, i uza svu Ahabovu monomaniju, suviše smjelo ustvrditi da se njegova osvetnička mrţnja u kojoj je progonio Bijelog kita protezala i na sve ostale ulješure, te da je moţda mislio kako će mu se to prije pruţiti prilika da se sukobi s onim kitom kojega je progonio s tolikom mrţnjom, što će brţe i što više ubijati ostale kitove. Ako, dakle, takva pretpostavka nije dolazila u obzir, bilu je tu i drugih okolnosti, koje doduše nisu bile tako usko povezane s divljinom njegove glavni strasti, ali su ipak mogle djelovati na nj.

Da bi izvršio svoj naum, Ahabu je bilo potrebno posluţiti se nekim oruđem; a od svega oruđa kojeg se čovjek laća pod kapom nebeskom ljudi će najlakše zatajiti. Znao je, da navedemo samo jedan primjer, koliko god je njegova superiornost upravo magnetskom snagom u izvjesnom pogledu djelovala na Starbucka, da tom superiornošću ne moţe potpuno zarobiti dušu toga čovjeka, kao što ni tjelesna nadmoć ne uključuje u sebi ujedno i neku intelektualnu prednost, jer intelektualne osobine stoje premia čisto spiritualnim samo u nekoj vrsti tjelesnog odnosa. Starbuckovo tijelo i njegova obuzdana volja pripadali su Ahabu dotle dokle je Ahab magnetičnom snagom djelovao na Starbuckov mozak. Ipak je znao da je usprkos svemu tome njegov prvi boţman zazirao u duši od potjere u koju se upustio njegov kapetan, te bi, kad bi samo mogao, s najvećom radošću odustao od njegova plana ili ga, dapače, pokušao i spriječiti. Moţe se dogoditi da prođe još dosta vremena prije nego što im se ukaţe Bijeli kit. Za sve to vrijeme uvijek će postojati opasnost da se Starbuck na

mahove otvoreno pobuni i ustane protiv svoga zapovjednika, ukoliko ga ne zaokupi nečim običnim, razboritim i svakidanjim. Ali ne samo to: Ahabovo tiho ludilo najviše se očitovalo, u pogledu Moby Dicka, u njegovu izvanrednom oštroumlju i sposobnosti predviđanja da zasad treba s te hajke skinuti plašt tajanstvenog bezboštva kojim je stvarno bila sva proţeta, da treba ublaţiti stravu koja je lebdjela nad čitavim tim pothvatom (jer malo je ljudi kojih hrabrost moţe odolijevati neprekidnom razmišljanju, a bez i najmanje akcije) i, konačno, da njegovi ljudi, mornari i časnici, za dugih noćnih straţa na palubi moraju na nešto drugo misliti, na nešto što im je bliţe i dohvatljivije od Moby Dicka. Jer kako god ta divlja druţina veselo i zanosno pozdravila njegove riječi kad im je priopćio što od njih traţi, ipak su svi pomorci, ma kakvi oni bili i ma otkud oni došli, u bici manje-više prevrtljivi i nepouzdani - jer ţive pod promjenljivim nebom, primajući sve osobine njegove nestalnosti - pa ako je pred njima kakav dalek i nejasan cilj, bio taj na kraju ma kako primamljiv i pun obećanja, bilo je nuţno da ih privremeno uposliš i da im paţnju skreneš na nešto drugo, njima bliţe i opipljivije, kako bi im se sačuvalo zdravo tijelo i jak duh za čas konačnog obračuna.

Nije Ahab smetnuo s uma još jedno. U danima velikog uzbuđenja svijet s prezirom odbacuje sve niske i bezvrijedne obzire, ali takvi su dani prolazni. Naravi običnog smrtnika svojstvena je pohlepa, mišljaše Ahab. Dopustimo da bi pomisao na Bijelog kita mogla i rasplamsati srca moje divlje druţine i oplemeniti ih zanosnim osjećajem viteza-lutalice u času kad zametnu borbu s Moby Dickom - ipak do toga časa treba zadovoljiti njihove običnije i svagdanje apetite. Ta ni gordi, viteški kriţari drevnih vremena nisu se zadovoljavali time da putuju dvije tisuće milja daleko da se bore za sveti grob, već su se usput bavili ubijanjem i pljačkom, rezanjem tuđih novčanih kesa i sličnim časnim uzgrednim zanimanjima. Da su ih prisiljavali da imaju pred očima jedino i isključivo svoj konačni romantični cilj, mnogi bi ga od njih s gnušanjem odbacili. Neću ja svojim ljudima, mišljaše Ahab, oduzeti svaku nadu u novac - da, da, u novac! Sada im moţda i nije toliko stalo do novca, ali neka mine samo nekoliko mjeseci a da im se

ne ukaţe nada u zaradu, svi bi planuli, i tako bi isti taj novac brzo srušio Ahaba.

A bijaše tu još nešto zbog čega je Ahab bio na oprezu. Vjerojatno je Ahab u svojoj neobuzdljivoj strasti, a moţda i malo prerano, otkrio glavnu, iako svoju osobnu, svrhu »Pequodova« pohoda, pa je sada bio savršeno svjestan toga da se tako izvrgao opasnosti optuţbe da je zloupotrijebio svoju vlast. Njegovi su mu ljudi sada mogli, po moralnom i zakonskom pravu, savršeno nekaţnjivo uskratiti svaku dalju poslušnost, a kad bi im se ushtjelo, mogli bi mu i silom oduzeti zapovjedništvo nad brodom. Bilo je svakako potrebno da se Ahab baš svojski zaštiti od i najmanjeg tračka sumnje da je zloupotrijebio sluţbene ovlasti, kao i od posljedica koje bi iz toga mogle nastati. Ta se zaštita mogla sastojati samo u nadmoćnosti Ahabova mozga, srca i ruke, i u najbriţnijem proračunanom motrenju - valjalo mu paziti na svaki i najmanji utjecaj koji djeluje na njegove ljude.

Zbog svega toga, a moţda i sa još nekih drugih razloga, koji su odveć zakučasti a da bismo ih ovdje mogli riječima izraziti, Ahabu je bilo posve jasno da se mora i dalje pridrţavati prvobitnog i pravog cilja »Pequodova« putovanja, drţati se svih ustaljenih običaja i navika, i ne samo to - nego da mora i samog sebe prisiliti da pred svima pokaţe dobro poznati strastveni interes za njihovo zvanje uopće.

Bilo kako mu drago, sada se često mogao čuti njegov glas kako dovikuje straţama na trima jarbolima, te ih opominje neka budno paze i neka se oglase svojim zovom, pa ugledali i samo dupina. Ta je budnost uskoro imala uspjeha.

47. QUEEQUEG PLETE PLETNJAĈU Bilo je oblačno, sparno poslijepodne. Mornari tromo lješkarali po

palubi, ili dokono zurili u more što se sivjelo kao olovo. Queequeg i ja dadosmo se na lak posao da ispletemo još jednu takozvanu pletnjaču190 za naš čamac. Sve je bilo tiho i pritajeno, čitav prizor proţet nekom slutnjom, a neka je tako opojna začaranost lebdjela u zraku te je svaki u muk utonuli mornar kanda uronio u vlastitu nevidljivu dušu.

Bijah Queequegu kao neki posluţitelj ili pomagač dok smo se bavili oko pletnjače. Dok sam ja uvlačio i provlačio poutke mrlina između dugih strukova osnove, sluţeći se svojom rukom umjesto čunka, i dok je Queequeg, stojeći postrance, svejednako zaticao svoj teški hrastov mač među niti i lijeno gledao u more te bezbriţno, i ne misleći ni na što, svaki struk privodio svojoj svrsi - takva je čudna snenost vladala po svem brodu i po svoj pučini, prekidana samo jednoličnim, prigušenim lupkanjem drvenog mača, te se činilo da je to Razboj Vremena, a ja sam čunak na tom razboju, čunak što nesvjesno utkiva niti Sudbine. I tako su se sukale poutke u osnovi toga tkanja u jednoličnom, uvijek istom i nepromjenljivom treperenju, dopuštajući samo unakrsno upletanje drugih niti u svoje tkivo. Ta osnova tkanja kao da je bila neka neumitnost, a ja - pomislih - svojom rođenom rukom povlačim čunak i tkam svoju vlastitu sudbinu u tkanje ovih nepromjenljivih niti. Za to vrijeme Queequegov nagli i nehatni mač gađa i zahvaća poutke ponekad iskosa, ploštimice, snaţno i slabije, već prema zamahu, stvarajući raznolikošću svojih završnih udaraca kontraste u konačnom izgledu naše pletnjače. Mač tog divljaka - mišljah - povlači poutke po svojoj volji, te odlučuje o konačnom izgledu osnove - taj laki nehatni mač zacijelo je slučaj, da, slučaj, slobodna volja i neumitnost, iako nespojive, preplećući se djeluju zajedno. Ovo sudbinsko tkanje ne moţe se u svojoj osnovi izmijeniti,

190

Pletnjača je neka vrsta rogoţine, spletena od konopa, a sluţi za oblaganje onih dijelova broda ili snasti kojima je

potrebna zaštita od udaraca, ili za oblaganja oštrih rubova, da se na njima konopi ne izderu, a moţe se podmetati i

ispod drvenih brodskih bokobrana. IzraĎuje se u širokim vrpcama od strukova konopca provlačenjem poprečnog,

tanjeg konopa, kroz uzduţne, naizmjence ukrštene deblje konope. - Prev.

nego ga svaki novi titraj privodi bliţe tome njegovu neizmjenljivom i konačnom izgledu, a slobodna volja - još uvijek slobodna - poteţe svoj čunak između određenih niti, dok slučaj, iako ucrtan pravilnim crtama neizbjeţnosti, i u svojim prijekim putovima vođen slobodnom voljom, unatoč toj svojoj dvostrukoj omeđenosti - slučaj ponekad ipak zavlada, te onda u tim zbivanjima izriče svoju posljednju riječ.

. . . . .

I tako smo netremice pleli i tkali, odjednom se trgnuh čuvši neki

glas, tako čudan, otegnut u divljem i natprirodnom zvuku, te mi klupko moje slobodne volje kliznu iz ruke, a pogled se moj zanese među oblake, odakle je taj glas dopirao na krilima. Tamo, visoko na krstacu, ugledao sam onoga ludog momka iz Gay-Heada, Tashtega. Tijelo mu ţudno teţilo naprijed a ruka ispruţena kao čarobna palica, dok je u kratkim, iznenadnim razmacima i dalje kričao. A znajte da su se moţda toga istog časa po svim morima razlijegali isti krikovi iz stotine grla kitolovaca na straţi, smještenih isto tako visoku u zraku, ali malo ih je imalo takva pluća kakva imaše Indijanac Tashtego, pluća koja bi u te, već od davnine znane poklike unosila toliko divne zvučnosti.

Lebdio je nad nama i, kao da leti, šibao divljim i pomamnim pogledima po obzorju, te bi čovjek, gledajući ga, mogao pomisliti da je to prorok ili vidovnjak koji gleda sjene Usuda, objavljujući svojim neobuzdanim poklicima njihov dolazak.

- Eno je, mlaza!191 Eno je, eno! Eno je, mlaza! Mlaza! - U kojem je pravcu? - U zavjetrini, otprilike dvije milje od nas! Ĉitava škola, mnoštvo!192 Nastade sveopće uzbuđenje i komešanje. Ulješura mlaza, kao što otkucava sat, u jednomjernim i jednoličnim

razmacima. Po tome kitolovci i raspoznaju ulješuru od ostalih kitova.

191

Mlazati - u kitolovačkom ţargonu znači da kit na svoje štrcalo izbacuje vodu. »Evo ga, mlaza!« uobičajeni je

povik kojim straţe s jarbola javljaju da su ugledale kita. Takav mlaz ili vodomet doseţe visinu od nekoliko metara,

te se već na milje daleko moţe vidjeti. - U našem slučaju stoji »Eno je, mlaza!«, jer je posrijedi ulješura. - Prev. 192

Kitovi obično plivaju u »plovama«, takozvanim »školama«, koje predvode stari muţjaci. - Prev.

- Pokazuje repne peraje! - zaori se Tashtegov glas, i kitova nestade. - Brţe, mali! - viknu Ahab. - Vrijeme! Vrijeme! Popara odjuri dolje, pogleda na sat, te onda javi Ahabu, u minutu

točno, koje je doba dana. Brod je sada u smjeru vjetra; lako se ljulja i klizi naprijed. Kako je

Tashtego javljao da su kitovi, okrenuvši se u vjetar, zaronili, gledali smo vjerujući da ćemo ih opet zapaziti ispred našeg pramca. Ulješura ponekad pribjegava čudnoj lukavosti, te kad glavom uroni u jednom pravcu, ona se, sakrivena ispod površine vode, brzo okrene i hitro otpliva u suprotnom smjeru; no kao da u nje sada nije bilo te prepredenosti, jer se ni po čemu nije moglo naslutiti da je ulješura koju je Tashtego ugledao bila ma čime uznemirena, ili da je uopće i zamijetila našu blizinu.

Za to je vrijeme jedan od »brodara« - a to su oni mornari kojima nije dodijeljeno nikakvo mjesto u lovačkim čamcima - zamijenio Tashtega na straţarskome mjestu na vrhu glavnog jarbola. Oba mornara s prednjeg i krmenog jarbola spustili se na palubu, koturi konopa stavljeni su na svoja mjesta, sohe bile iskrenute prema moru, glavni kriţ vraćen natrag, i tri čamca bijahu uzdignuta preko brodskog boka, kao tri pletene kotarice nad ponor. Izvan rubnjaka mornari su, plamteći od uzbuđenja, jednom nogom, u stavu iščekivanja, stali na razmu193, dok su se jednom rukom pridrţavali popéla ograde. Tako izgleda dugi niz vojnika na ratnom brodu, kad samo čekaju da skoče na palubu neprijateljske lađe.

No u tom trenutku neočekivano odjeknuše krikovi, i svi ljudi svratiše pogled s kita na drugu stranu. Svi su sada zurili u mrkog Ahaba, koji je bio okruţen petoricom kao iz zraka iskrslih mračnih fantoma.

193

Obrub brodske ograde ili ograde na čamcu. - Prev.

48. PRVO SPUŠTANJE Fantomi, jer tako su izgledale te sjene, jurnuše na drugu stranu

palube i nečujnim i brzim pokretimaodriješiše koloture i konope čamca koji je ondje visio. Taj su čamac uvijek smatrali pričuvnim, premda mu je stručni naziv bio »kapetanski«, jer je visio na desnom boku krmene palube. Spodoba koja je sada stajala na pramcu čamca bila je visoka uzrasta i crnomanjasta, a jedan bijeli zub zlokobno joj izvirivao između čeličnih usana. Imaše na sebi izguţvan kineski haljetak od crna pamučnog sukna, kao u pogrebnika, i široke hlače od iste tmurne tkanine, a da bi ta crnina bila još čudnija, glava toj spodobi bijaše zavijena bijelom blistavom čalmom bujne kose što joj ovijaše i omataše glavu okolo naokolo. Pratioci one spodobe nisu bili tako tamnoputi, u njih je boja koţe bila tigrastoţuta, kao u onih prastanovnika Manile koji su čuveni sa svoje đavolske lukavosti, te ih čestiti bijeli mornari smatraju plaćenim uhodama i tajnim povjerenicima samog đavla na moru, njihova gospodara, čiju su poslovnicu zamišljali negdje drugdje.

Dok je sva posada još u čudu zurila u te strance, Ahab podviknu onome starom s turbanom bijele kose na glavi, koji je bio njihov vođa:

- Sve spremno, Fedallah? - Spremno! - zašišta odgovor. - Spuštajte čamce, čujete li? - opet zaječa Ahabov glas. - Spuštajte

kad vam velim! Toliko je ţestoko grmio njegov glas, te svi, unatoč svome velikom

snebivanju, skočiše na ogradu; koloturnici zaštropotaše i tri čamca pljusnuše u more, dok su mornari spretno i u vratolomnoj brzini, kakva se ne vida ni u kojem drugom zvanju, poput jaraca kliznuli niz bok broda koji se valjao i poskakali u primaknute čamce.

Tek što su malo poodmakli iz zavjetrine broda, ispod krme pojavi se četvrti čamac, u kojem je veslalo onih pet stranaca, dok je Ahab uspravno stajao na krmi, dovikujući Starbucku, Stubbu i Flasku da se odmaknu što dalje jedan od drugoga, pa da tako zahvate što veću

površinu vode. No sve su oči opet bile uprte u tamnoputog Fedallaha i njegovu posadu, te mornari nisu poslušati zapovijed.

- Kapetane Ahabe ...! - oglasi se Starbuck. - Razmaknite se! - povika Ahab. - Što dalje jedan čamac od

drugoga! Ti, Flask, više u zavjetrinu! - Hoću, hoću, kapetane! - veselo odviknu mali Flask, zvani

»Okagača«, te poteţe veliko kormilo na drugu stranu. - Malo unatrag! -podviknu svojim momcima. - Evo tu! Tu je! Evo je, mlaza, baš pred nama, momci! Povucite! Samo naprijed!

- Ne gledaj ti one ţute momke prijeko, Archy! - Oh, ni brige me nije za njih, gosparu - odvrati Archy. - Sve sam ja

to već prije znao. Nisam li ih čuo u štivi? I nisam li baš Cabacu govorio o njima? No, što veliš, Cabaco? To su prokrijumčareni putnici, gosparu Flask!

- Uprite, uprire, golubani moji! Uprite, djeco moja! Potegnite, mališani moji! - umiljatim glasom sokolio Stubb svoje ljude, koji su pomalo već počeli pokazivati znakove nemira. - Zašto ne lomite svoje kičme, dječaci moji? U što zurite? U one momke u četvrtom čamcu? Manite! To je samo deset ruku više da nam pomognu, i ni brige vas odakle dolaze. Što ih više, to bolje! Povuci, potegni! Ni brige vas za sumpor i paklinu, vrazi i nisu tako loši drugovi! Tako, tako, tako valja! To je zaveslaj što vrijedi i tisuću dukata! To je zaveslaj da se sve oblice svijaju! Hura, junaci moji, za zlatan pehar ulja glavate ulješure, junaci moji! Trikrat bura, sinci, i ţivi bili! S mirom, s mirom, nije hitnje, sve polako! Zašto ne mlatnete malo jače svojim veslima, vi lupeţi? Zagrizite, pasji sinovi, tako, tako! A sad opet lakše, lakše! Tako valja, tako valja! Dugo i snaţno! K sebi! Samo jače, jače! Ej, vi tamo, čuste li, jače, jače! Vrazi vas izjeli, lopuţe lupeške, ta vi spavate! Dosta hrkanja, pospana! Zar ne umijete jače!? Upri, upri jače, jače! Uprite veslom, vrag vam kosti odnio! Uprite nek sve puca, ma sve popucalo! Uprite i izbečite oči, dabogda vam ispale! A sad, ovako!

I trgnuvši svoj oštri noţ iz pojasa, nastavi: - Noţ u zube, majčin sine, noţ u zube svaki od vas, pa onda

veslajte! Ej, tako se vesla! To je veslanje! Sad ste ţivnuli, zubi moji

čelični! Naprijed, za njom, za njom, srebrna moja veslašca! Za njom, klinci i mrlini!

Ovdje su naširoko iznesene Stubbove besjede što ih je odrţao svojim ljudima, jer je on obično na ponešto čudan način s njima razgovarao, a osobito u časovima kad im je utuvljivao u glavu članak vjere o veslanju. No nemojte po ovom primjeru njegove glagoljivosti zaključivati da ga je spopadao neki divlji bijes na njegovu »pastvu«. Ni najmanje - to je i bila njegova glavna značajka. Svojim je momcima znao govoriti najstrašnije stvari, a sve to glasom tako bijesnim i šaljivim u isti mah, a bijes kao da je imao samo začiniti šaljivost, te nijedan od veslača nije mogao slušati njegovo podbadanje a da ne zavesla i ne potegne iz petnih ţila, a ipak kao za šalu. A i sam je pritom, izvalivši se čitavim tijelom na kormilo, zijevao i izgledao tako miran i nehatan te je i sam pogled na takva zapovjednika koji zijeva već po svojoj oprečnosti djelovao na njegove ljude poput čarolije. Stubb je, osim toga, bio od one vrste čudnih šaljivaca kojih je veselost ponekad tako dvosmislena te su njegovi podređeni i još kako pazili da izvrše njegove zapovijedi.

Na Ahabov znak Starbuck je sada poprijeko veslao prema Stubbovu čamcu, i kada su zatim, na časak-dva, oba čamci klizila jedan blizu drugog, Scubb podvikne prvorn časniku:

- Gospodine Starbuck! Ćamac s lijeve, ahoj! Molim vas, Starbuck, samo jednu riječ!

- Halo! - odvrati Starbuck, ne okrećući se ni za palac ustranu, i svejednako potičući svoje ljude, izdajući zapovijedi tihim ali ozbiljnim glasom, dok mu je ukočeno lice bilo okrenuto od Stubba.

- Što vi, gospodine, mislite o tim ţutim momcima? - Nekako su ih prokrijumčarili na brod prije našeg odlaska. Uprite

jače momci (kazivaše nešto tiše svojim ljudima, a zatim će opet naglas:) Vrlo neugodno, Stubb! Jače moma, jače! Ne brinite, Stubb, ipak će se sve dobro završiti! Neka vaši ljudi samo čvrsto upru u vesla, pa došlo što mu drago! Veslajte, momci, veslajte! Bit će punih bačava ulja, a zato smo i došli ovamo, Stubb! Uprite momci! Posrijedi je kitovo ulje! Tu smo sad na duţnosti, je li tako? Naše se duţnosti poklapaju s našim probicima!

»Da, da, to je i moje mišljenje«, reče Stubb samom sebi, kad su se čamci razišli. »Tek što sam ih ugledao, već sam znao što je posrijedi. Zato i jest Ahab tako često odlazio u štivu na krmi, što je našem Popari već odavno bilo sumnjivo. Oni su bili ondje sakriveni. A na dnu svega toga leţi - Bijeli kit! Pa, što ćemo, nema tu druge pomoći! Dobro, dakle! Naprijed, momci, danas ne gonimo Bijelog kita! Samo naprijed!«

Pojava tih čudnih stranaca u tako odsudnom času kad su čamce spuštali u more nije bez razloga izazvala u nekih mornara nešto poput praznovjerne zbunjenosti, Nevjerojatno Archyjevo otkriće, o kojem je on već prije toga govorio nekim članovima posade, što mu, dakako, u ono vrijeme nitko nije vjerovao, u neku je ruku pripremilo momčad za taj događaj, pa mornari baš i nisu bili tako zaprepašteni. Zbog svega toga, a i zbog pouzdanog načina na koji je Stubb dočekao njihovu pojavu, ljudi za sada nisu u tome gledali neku zlokobnu slutnju, premda je sve to davalo još dovoljno povoda za svakojaka nagađanja o mračnoj ulozi koju je Ahab već od samog početka tu igrao. Što se mene tiče, ja sam potajno pomišljao na one tajanstvene sjene koje sam vidio kako su se u ranu zoru, onog dana kad smo krenuli iz Nautucketa, šuljaju na palubu »Pequoda«, a pomišljao sam i na zagonetne nagovještaje suludog i neshvatljivog Elije.

Za to se vrijeme Ahab, koji je bio zašao u podvjetrinu, te mu časnici nisu vise čuli glasa, sveudilj nalazio ispred svih ostalih čamaca, po čemu se moglo razabrati kako valjani bijahu veslači koji su ga vozili. Ti tigrastoţuti ljudi kao da su bili sve sam čelik i kitove usi; i poput pet teških bata oni su se snaţnim zamasima jednomjerno dizali i spuštali i tjerali čamac naprijed kao što parni stroj pokreće brod rijekom Mississippi. Fedallah, koji je baratao harpunarskim veslom, odbacio je svoj crni haljetak, te ste mogli vidjeti kako mu se snaţno golo tijelo isprsava visoko nad razmom čamca i jasno ocrtava na obzorju uzbibane pučine, dok je na drugom kraju čamca stajao Ahab zabačena tijela, s jednom rukom ispruţenom naprijed, poput mačevaoca, kao da ţeli usred te valjavice zadrţati čamac u ravnoteţi; vidjelo se kako snaţno upravlja kormilom, kao što je to već tisuću

puta prije činio pri spuštanju čamca prije nego što mu je Bijeli kit otkinuo nogu. Odjednom ispruţena ruka čudno zamahne, te se ukoči u toj kretnji, dok je njegovih pet veslača u isti mah uvuklo vesla. I tako i ljudi i čamac ostadoše nepomični na pučini, istog časa zaustaviše se i ona tri čamci, raštrkana u pozadini. Kitovi su, nepravilno razmješteni, uronili tjelesima u morsku modrinu, te se nije moglo jasno razabrati kojim pravcem kreću, iako je Ahab, iz veće blizine, mogao primijetiti njihovo pomicanje.

- Svi neka gledaju u pravcu svojih vesala! - usklikne Starbuck. - A ti, Queequeg, ustaj!

Queequeg hitro skoči na trouglastu uzdignutu škrinju na pramcu, te stajaše uspravno na svome mjestu, poţudno zureći razrogačenim očima prema mjestu kamo se hajka usmjerila. Isto ste tako mogli i Starbucka vidjeti kako stoji na najizbočenijem dijelu krme, na svome, u visini razme uzdignutom mjestu, odrţavajući spretno i hladnokrvno ravnoteţu pri ţestokom ljuljanju i poskakivanju čamca, gledajući netremice u beskrajno modro površje morsko.

Malo podalje leţao je i Flaskov čamac u tišini kao bez daha, njegov zapovjednik stajao nehajno na vrhu uzdignute izbočine krme, zvane »tvrđa«, koja je za dvije stope bila viša od ostale krmene palube, kao mala, čvrsta straţarnica, ugrađena u samu kobilicu čamca. To mjesto sluţi onome koji nadzire odmotavanje harpunskog uţeta. Tu gore nema mnogo više mjesta negoli na dlanu čovječje ruke, te kad je Flask stajao na takvoj platformi, bijaše kao da stoji na vrhu jarbola na brodu koji samo što nije sasvim potonuo. No mali je »Okagača« bio sitan i kratak, a u isti mah pun gordog častoljublja, te mu je mjesto na »tvrđi« bilo jedva dosta visoko.

- Ta jedva vidim tri vala dalje od nosa! Da uzdignem jedno veslo, pa da se popnem?

Nato Daggoo, hvatajući se obadvjema za razmu čamca, da ne bi izgubio ravnoteţu, odšulja se ţustro na krmu, te se onda uspravi, da bi njegova ramena posluţila kao platforma.

- Dobro kao i svaki drugi jarbol! Hoćete li se uspeti, gosparu?

- Dakako da hoću, lijepa hvala, druţe. Samo ţalim što nisi za pedeset stopa viši!

Zatim se divovski crnac uprije nogama u dvije suprotne podnice, malo se saţe, ponudi Flasku svoj dlan kao stremen, stavi njegovu ruku na svoju runjavu glavu, zamoli ga neka poskoči u času kad i on skokne, i tako u spretnom zamahu izdiţe čovječuljka, zdrava i čitava, na svoja ramena. I tu je sad stajao Flask, a Daggoova uvis ispruţena ruka sluţila mu kao osion i uporište.

U mnogim prilikama početnik se ne moţe dosta načuditi s kakvom spretnošću i upravo nesvjesnom sigurnošću kitolovci ostaju u uspravnom poloţaju u svom čamcu, usprkos najburnijem moru, kad sa svih strana zapljuskuje i moči val za valom: još mu je čudnije kad ga gleda u onom vrtoglavom stavu na »tvrđi«, i još za takva nevremena. Ali vidjeti malog Flaska, uzdignuta na pleća divovskog Daggooa, bilo je nešto izvanredno. Taj je plemeniti crnac bio miran i hladnokrvan, nekako ravnodušno, nehajno i barbarski veličanstven, i svoje je divno isklesano tijelo gibao u savršenu skladu sa svakim nasrtajem novog vala. Na tim je širokim crnim plećima plavokosi Flask izgledao kao snjeţna pahuljica, i nosač je djelovao otmjenije negoli jahač. Iako bi se zaista ţivahni, bučni, razmetljivi mali Flask katkad nestrpljivo uzvrpoljio i tapkao nogama, crnčeve veličanstvene grudi nisu se zbog toga nimalo jače nadimale. Tako sam često u ţivotu gledao kako Strast i Taština bijesno pustoše Zemlju, ali ona zbog toga nije mijenjala ni svoje plime ni oseke, ni svojih godišnjih doba.

Stubb, međutim, drugi časnik, nije s tolikim uzbuđenjem gledao daljinu. Kitovi su po svojoj navici bili zaronili, a ne od straha; no da ih je i strah bio natjerao pod vodu, Stubb bi mirno, kako mu već bijaše navada, zapalio svoju lulu, odlučiv da pušeći sačeka dok se opet ne pojave. Izvukao ju je iza trake na šeširu, gdje ju je uvijek drţao kao zataknuto pero. Napuni je, te palcem natisne duhan; no tek što je upalio šibicu na oštrom smirku svoje ruke, kadli se Tashtego, njegov harpunar, čije su oči, kao dvije sjajne zvijezde, gledale netremice podvjetar, najedanput kao munja sruši na klupu, izvikujući mahnito i u ludoj hitnji;

- Vesla u vodu i naprijed! Evo ih, dolaze! U tom času čovjek s kopna zacijelo ne bi primijetio ni kita, ni sleđa:

vidio bi samo šumavku zelenkastobjeličaste vode, a nad njom pramen titrave pare ili magle, koja se povijala prema zavjetrini kao raspršen oblak na zapjenjenim valovima. Sav je zrak odjednom počeo titrati i zujati kao da je nad usijanim ţeljeznim pločama, ispod toga uzbibanog i zatalasanog zraka, a djelomice pod prozirnim slojem vode, plovili su kitovi prema nama: Gledajući tu bijelu paru koja im je mlazala iz štrcala, a koju si najprije ugledao, čovjek bi pomislio da su to naprijed izaslani glasnici koji jašu ispred čela svoje vojske.

Sve su četiri brodice hitale prema onom mjestu gdje su se, u kovitlacu, uskomešali i zrak i voda; ali nikako da dosegneš onu uzavrelost mora i uzduha što je odmicala sve dalje i brţe, kao masa vodenih mjehurića i klopaca koja se na slapu planinske presrti ruši u ponore.

- Uprite jače, dječaci moji! - govorio je Starbuck, potiho ali nadasve zbijeno, svojim ljudima, dok je oči upro preko pramca čamca, upeo ih baš ko dvije kompasne igle koje nepogrešivo pokazuju jedan smjer. Nije mnogo govorio svojim ljudima, niti su mornari što njemu govorili: samo od vremena do vremena tišinu u čamcu prekidahu njegovi šapati, izbačeni čas oštrim, zapovjednim, čas opet blagim, molećim glasom.

Bučni mali »Okagača« bijaše sasvim drukčiji. - Pjevnite mi, mileni moji! Uprite i potegnite, strijele moje nebeske!

Primaknite me, primaknite njihovim crnim grbačama, momci! Ako vam to uspije, prepisat ću na vas svoje imanje Martha’s Vineyard, zajedno sa ţenom i djecom! Pribliţite me, pribliţite! O, Gospode, poludjet ću buljeći ovako glupo! Pogledajte kako se more uskopalo, pa sve šumi, pa se bijeli!

I rekavši to, strgne kapu s glave i počne udarati njome po nogama, a onda je dohvati, zamahne i baci daleko u more, zatim zatetura, te se svali na dnu krme kao mahnito prerijsko ţdrijebe.

- Pogledajte sada onog momka - progunđa Stubb filozofski mirno, drţeći i dalje među zubima lulu, koju još nije pripalio, te nastavi, kao

da cijedi kap po kap iz svojih usta: - Gledajte Flaska, spopali ga njegovi napadaji, eh, baš ga drţi, nego što! Napadaji? Da, to je prava riječ, napadaj! Veselo, samo veselo, mališani moji, a za večeru bit će pudinga! Veselo, to nek nam je lozinka! Veslajte, bebice, veslajte, mališani moji, veslajte! Dobijesa, što ste tako navalili? Polagano, samo polagano, ali čvrsto, momci! Veslati, samo veslati, i ništa više! Lomite kičme, pregrizite noţeve, i ništa više! Samo polako, čemu ta vraţja hitnja? Polako, rekoh, polako, a ne da vam se jetra kida i pluća pucaju!

A ono što je nedokučivi Ahab dovikivao svojim tigrastoţutim veslačima bijahu takve riječi te je najbolje da ih i ne spominjemo, jer, konačno, mi ipak ţivimo u krilu svete Evangeličke crkve. Samo bi poganski morski psi u divljim morima mogli slušati te riječi kada je Ahab, olujna čela, zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta jurio za svojim plijenom.

Sve to vrijeme čamci svejednako odmicali naprijed. Flask neprestano pravio primjedbe na račun kita, toga »prokletog kita«, kako je nazivao imaginarnu neman koja, po njegovu mišljenju, bez prestanka svojom repinom golica i muči pramac njegova čamca - a njegove riječi bijahu kadikad tako uvjerljivo ţive te su poneki od njegovih ljudi ovda-onda strašljivo pogledali unazad: to je bilo protiv svih pravila, jer veslači moraju biti slijepi za sve oko sebe, nepomični, kao nabijeni na kolac, jer se od njih oduvijek zahtijevalo da u tim odsudnim časovima imaju samo jedno čulo - svoj sluh, i samo jednu snagu - snagu svojih ruku.

Bijaše to prizor pun naizmjeničnog i neprekidnog divljenja i groze! Silni valovi svemoćnog mora, koji su se u zaglušnoj tutnjavi valjali uzduţ osam bokova tih čamaca, nalik na orijaške kugle koje se kotrljaju po nekoj beskrajnoj tratini; stravični trenuci kad čamci na mahove iskoče navrh vala te lebde kao na oštrici noţa koja prijeti da ih rasiječe upola; nagli spust u morske provalije i ponore; grčeviti, gotovo beznadni napori da čamac svlada strmovite uspone svakoga novog vala i da se u hipu opet sruši niz valovitu padinu - sve to, uz povike i krikove predvodnika i harpunaša, dok su veslači od uţasa samo drhtali, a čaroban pogled na bjelokosni »Pequod« što se širom

razapetih jedara natisnuo za svojim čamcima kao divlja kvočka za svojim pilićima - sve je to bilo uzbudljivo i jezovito. Ni neiskusni vojnik koji iz zagrljaja svoje ţene odlazi u ognjuštinu vatrenog krštenja, ni duh mrtva čovjeka koji u zagrobnom ţivotu prvi put susreće neznani fantom iz onoga drugog svijeta - nijedan od njih neće osjetiti stravičnijih i snaţnijih uzbuđenja od onih što proţimaju čovjeka koji prvi put vesla kroz tajanstveni, pjenušavi vrtlog što ga je uzvitlala glavata ulješura kad ljudi za njom diţu hajku.

Bijelo uzavrela voda, uskovitlana bijegom morskih gorostasa, bivala sve jasnija i blještavija zbog tmurnih oblačina kojima se tamne sjene odraţavahu u vodi. Mlazovi pare nisu se više miješali, nego se povijahu i nalijevo i nadesno; kitovi kao da su se razilazili, reţući svaki za sebe svoju bijelu brazdu. Sada su se čamci još više udaljivali jedan od drugoga, i Starbuck povede hajku na tri kita što su jurila ravno podvjetar.

Razapeli smo jedra; a vjetar, koji je sve više osvajao, zahvati naš čamac, pa pobrzasmo naprijed tako strelovito te su mornari s veslima podvjetar jedva stizali da brzo zamahuju i manevriraju a da im vesla ne iskoče iz rašalja.

Uskoro smo sukali kroz nedaleko razastrti sloj lake magle, te nigdje da vidiš ni čamca ni broda.

- Veslajte, ljudi! - psikne Starbuck, privlačeći škotu194 svoga jedra. - Imamo još vremena da ubijemo ribu prije nego što se vihor obori! Evo opet bijele vode! Hvataj! Veslaj!

Ĉas zatim razabrasmo, po krikovima što su u kratkom razmaku zaorili jedan za drugim, s lijeve i desne strane, da su i ostali čamci brzali, no tek što ti povici odjeknuše, kadno Starbuck strelovito brzo prosikta: - Ustaj! - i Queequeg, s harpunom u ruci, skoči na noge.

Iako nijedan od veslača nije toj smrtnoj opasnosti zagledao u oči, ipak su po napetom izrazu lica svoga časnika, koji je sjedio u dnu krme, shvatili da je sada kucnuo odsudni čas. U isti mah čuše strašno neko kotrljanje, kao gromotni trijesak, kao da se pedeset slonova uskomešalo na stelji. Za to je vrijeme čamac i dalje prodirao kroz

194

Škota ili uzda - konop što drţi zategnutu donju stranu jedra prema krmi. - Prev.

sumaglicu i krčio put naprijed, dok su svuda oko nas psikali i siktali pjenušavi valovi, motajući se i izdiţući kao uspravljeni vratovi razgnjevljenih guja.

- Tu, tu mu je grbina, udri po njemu! Zabij mu harpun!- upućivao Starbuck.

Iz čamca nešto kratko zazuja - Queequegovo izbačeno ţeljezo. Onda se sve uzburka, uskovitla, a s krme se osjeti jak udar i potres, dok s pramca nešto potegnu, kao da je udario u greben, jedro izduši i pade, a tik do nas zapršta mlaz uzavrele pare, pod nama se nešto uskomešalo i zakoturalo, kao podzemni tutnji potresa. Mornari samo što se ne podaviše, odbačeni kud koji sred uzavrele bjeljavine razmrskanog vala. Vihor, grdosija i harpun, sve se sklupča u jedno razbuktalo bjesnilo, a kit, kojega je harpun samo malo okrznuo - izmače.

Iako se čamac sa svih strana nalio morem, nije pretrpio gotovo nikakva kvara. Plivajući na sve strane, pokupismo vesla, te ih opet ubacismo u čamac, pa se i sami prebacismo na svoja mjesta. Tu smo sjedili sve do koljena u vodi što je pokrivala podnice i rebrenice, te se našim oborenim pogledima pričinjalo da se nalazimo u uzbibanoj koraljnoj brodici koja je pred nas izronila s oceanskog dna.

Vjetar se razmahao do urlika, valovi se razbijali jedan o drugi svojim štitovima, silina vihora gromovito grmjela, rašljalase i praskala oko nas kao bijel poţar u preriji, u kojem smo gorjeli ne izgarajući: besmrtni u samome ţdrijelu smrti. Uzalud dozivasmo ostale čamce: prije bi mogao kroz visok dimnjak doviknuti nešto dolje uţarenom ugljenu negoli se u toj buri i oluji sporazumjeti s ostalim čamcima. A za to su vrijeme oblaci, maglušine i zapjenjeni valovi sve više tamnjeli što se noć spuštala dublje i rastezala svoje sjene, a brodu ni traga ni glasa. Bijes mora nije nam dao da paljkamo vodu iz svog čamca. Vesla već nisu sluţila za pokretanje, bijahu više kao neki pojasi za spasavanje. Starbuck razreza vrpcu nepromočive kutije sumpornjača, te poslije mnogo uzaludnih pokušaja naposljetku uspje upaliti fenjer. Nataknu ga na kopljaču i pruţi Queequegu, da bude stjegonoša naših izgubljenih nada. A ovaj stajaše i drţaše visoko tu besmislenu luč

sveopće nevolje. Stajaše ondje kao znak i znamen čovjeka bez vjere koji usred očaja beznadno diţe stijeg nade.

Smočeni, prokvašeni i prozebli do kostiju, dršćući i očajavajući zbog izgubljenih čamaca i broda, podigosmo oči, u prvi osvit, kad zora prosivje. Morem se još prostirala magla, a utrnuli fenjer leţao zgnječen na dnu čamca. Odjednom Queequeg skoči na noge te prisloni ruku do uha. Svi smo sad čuli tiho škripanje uţadi i jarbola, razabrasmo škripu koju je dotad vjetar prigušivao svojim olujnim bujanjem. Šum je dolazio sve bliţe i bliţe, a kroz gustu maglu nejasno se nazirali mutni obrisi nečega glomaznog. Spopade nas strava, te svi poskakasmo u more kad se brod naposljetku pomolio pred našim očima, na udaljenosti koja ne bijaše veća od duţine samoga broda.

I dok su nas valovi nosili, gledali smo na napušteni čamac: neko se vrijeme ljuljao amo-tamo, a onda ga zahvati struja i zanese pred pramac broda, kao treskolinu pod vodopad, i teški korab broda prijeđe preko njega, te nam nestade iz vida, sve dok se opet ne pojavi iza brodske krme, valjajući se u zatalasanoj puzini. Ponovno zaplivasmo prema njemu, a valovi nas baciše na nj; najposlije bijasmo sretno povučeni na brodsku palubu. Prije nego što je vihor zahujao u neposrednoj blizini, ostali su čamci napustili borbu s kitovima i navrijeme stigli na brod. I brod je već bio napustio svaku nadu da će nas spasiti, ali je svejedno i dalje krstario, ne bi li naišao na kakav trag našeg brodoloma i propasti - na neko veslo ili kopljište.

49. ŢIVOT - NESLANA ŠALA Ponekad dođu tako neka čudna vremena, naiđu neki čudni časovi

u toj smušenoj zbrci koju nazivamo ţivot - časovi kad nam se cio svemir pričinja kao neslana šala, premda vrlo nejasno shvaćamo u čemu je ta šala, te nas sve jače obuzima osjećaj da se ta šala zbija baš na naš račun. Pa ipak, ni zbog čega ne očajavamo, ništa ne smatramo vrijednim raspravljanja. Ĉovjek gura sve događaje, svaku vjeru i uvjerenje, sve teškoće; vidljive i nevidljive, ma kako čvornate i zakučaste bile - kao što će noj ţderonja s dobrom probavom lakomo pozobati: puščana zrna i kremenje. A što se tiče malih teškoća i sitnih jada, prijetnja nekih naglih nesreća i opasnosti za ţivot i dijelove tijela - sve to, pa i sama smrt, njemu se pričinjaju kao neke uspjele šale i pošalice, kao bezazleno i dobronamjerno gurkanje pod rebra, veseli udarci kojima ga obasipa nevidljivi i nedohvatni stari šaljivac. To čudno hirovito raspoloţenje o kojem govorim zaokupi čovjeka samo u trenucima velikog jada, pojavljuje se kad je čovjek sav zaglibio u krutoj zbilji, te mu se onda ono što mu je još prije izgledalo zloguko i sudbonosno pričinja samo kao neki sastavni dio sveopće šale. Nigdje tako divno ne uspijeva ta slobodna i vesela filozofija iskrenog očajnika - veseljaka kao usred opasnosti kitolova. Očima takva filozofa ja sam sada gledao na cijelo to putovanje broda »Pequod« i na naš glavni cilj - na hvatanje Bijelog kita.

- Queequeg - rekoh, kad me kao posljednjeg izvukoše na palubu te sam se još tresao u kaputu da što prije ocijedim sa sebe vodu - Queequeg, vjerni prijatelju, zbivaju li se često takve zgode?

Bez velikog uzbuđenja, premda je bio baš tako promočen kao i ja, objasni mi da se takve zgode često zbivaju.

- Gospar Stubbe - obratih se dičnom čovjeku koji je do vrata zakopčan u svoj kaput od voštanog platna, tu na kiši, mirno dimio svoju lulu - gospar Stubbe, čini mi se da rekoste kako je od svih kitolovaca na koje ste ikad naišli naš časnik, gospar Starbuck, najoprezniji i najrazboritiji. Sudim, dakle, da je vrhunac kitolovačke

opreznosti i mudrosti kad svoj čamac potjeraš razapetim jedrom podvjetar, kroz maglu i olujne vihore, ravno o bok kitu koji bjeţi.

- Dakako, baš tako! I ja sam u najvećoj oluji, blizu Cape Horna, polazio čamcem u lov, i to još s broda koji je već propuštao vodu.

- Gosparu Flask - rekoh obrativši se malom Okagači koji je stajao pored nas - vi imate iskustva u tome, a ja baš nimalo. Hoćete li mi reći vrijedi li u kitolovu kao nepromjenljivo pravilo za svakog veslača da lomi šiju veslajući leđima okrenut kitu, ravno u ralje smrti?

- Ĉemu tako krupne riječi? - uzvrati Flask. - Da, to je nepromjenljivo pravilo. Nipošto ne bih volio gledati svoje ljude kako veslaju unatrag, licem okrenutim prema kitu! Ha, ha, kad bi oni zurili u kita, kit bi onda i na njih bacio oko, upamti to!

Evo, tri nepristrana svjedoka razloţila su mi cio slučaj, po savjesti i po svom najboljem znanju. Kako su, dakle, olujni vihori i prevrtanje čamaca, a s tim u vezi i logorovanje nad ponorom, sasvim obične dogodovštine u takvu zanimanju, i budući da u najsudbonosnijim časovima, kad se polazi na kita, mora na milost i nemilost predati svoj ţivot u ruke onoga koji kormilari - a taj je isti često mahnitac koji u svome ludom zanosu lupa nogama po čamcu, pa ga već time dovodi u opasnost da ga probuši, te imajući na umu da se propast našeg čamca u spomenutoj našoj nesreći mora pripisati Starbuckovoj odluci da navali na kita, usprkos olujnom vihoru koji nas je već bio zahvatio i opasao sa svih strana - a pritom ne smijemo smetnuti s uma da je Starbuck bio čuven u kitolovačkom svijetu sa svoje velike opreznosti - i jer ja sam pripadam posadi čamca toga neobično razboritog Starbucka i, naposljetku, zato što sam se već bio zapleo u tu vrašku rabotu u pogledu našeg odnosa prema Bijelom kitu - imajući sve to na umu, kako rekoh, pomislim da neće biti baš na odmet ako smjesta siđem pod pramac i u kratkim crtama sastavim svoju oporuku.

- Queequeg - rekoh - dođi sa mnom, bit ćeš moj biljeţnik, izvršitelj oporuke i nasljednik.

Moţda je čudno što se baš mornari zapleću u tolike petljanije u pogledu svojih oporuka i ostavština, no zaista na svem svijetu nema ljudi koji bi tako uţivali u takvim poslovima kao baš oni. Eto sam se

četvrti put u svome pomorskom ţivotu dao na taj posao, i pošto sam sve lijepo uredio i obavio kako valja, odahnuh, bi mi lakše pri duši, kao da mi je kamen pao sa srca. Uostalom, svi moji dani koji su mi još preostajali bit će mi baš tako lagodni kao oni dnevi koje je Lazar proţivio nakon svoga uskrsnuća od mrtvih, svaki mjesec, ili tjedan, ili koliko već bude - sve sama čista dobit. Ja sam samog sebe preţivio: smrt moja i moj pogreb pohranjeni su u mojoj škrinji. Ogledavao sam se unaokolo, mirno i zadovoljno, kao smiren duh koji čiste savjesti sjedi u hladu udobne obiteljske grobnice.

No, dakle, pomislih, nesvjesno posuvrativši rukave na košulji, idemo u susret lijepoj zajedničkoj smrti, zaronit ćemo u morske dubine da ondje izginemo; a vrag odnio onoga koji ostane posljednji!

50. AHABOV ĈAMAC, NJEGOVA MOMĈAD I FEDALLAH

- Tko bi se tome nadao, Flask! - usklikne Stubb. - Da sam ja ovako sakat, nitko me ne bi natjerao u čamac, osim moţda ako bi moja drvena gegalja bila potrebna da začepi rupu u podnicama! Oh, pravo je čudo taj naš starina!

- Pa, ako ćemo pravo, sve to i nije baš takvo čudo - odvrati Flask. - Da mu je noga skresana o bedru, eh, to bi onda bila druga priča.

Onda bi bio nemoćan, ali u njega je jedno zdravo koljeno i još dobar komad od drugoga, je li tako?

- To ti ja ne znam, prijane, jer ga još nikad ne vidjeh gdje kleči!

. . . . . Među kitolovcima često se raspravljalo o tome ima li kapetan

kitarke, s obzirom na neobičnu vaţnost njegove osobe za sam ishod i uspjeh čitava putovanja, ima li pravo da u kritičnim časovima samog lova stavlja ţivot na kocku. Tako su često Timurovi195 vojnici suznih očiju zaklinjali svoga vođu neka ne ugroţava svoj dragocjeni ţivot srljajući na mjesta gdje se biju najljući bojevi.

No, u Ahabovu slučaju nije bilo tako. Budući da je čovjek koji ima i obje noge, u časovima opasnosti samo šepesavo bijedno stvorenje, i budući da je kitolov pun velikih i neobičnih opasnosti te su lovci neprekidno izvrgnuti svakakvim pogibeljima - je li onda u takvim prilikama za bilo kojeg osakaćenog ali razboritog čovjeka uputno ukrcati se u lovački čamac i sudjelovati u samoj hajci? Općenito, dioničari »Pequoda« bez sumnje su mislili da takvo što baš nije uputno.

Ahab je vrlo dobro znao da njegovi prijatelji tamo kod kuće ne bi imali baš ništa protiv toga da on u izvjesnim, manje opasnim okolnostima hajke uđe u čamac, te da na samome mjestu moţe osobno davati svoje zapovijedi - ali da kapetan Ahab ima svoj vlastiti čamac kojim zapovijeda kao predvodnik i osobno sudjeluje u lovu, da povrh 195

Tamerlan (1333.-1405.), mongolski osvajač velikog dijela juţne i zapadne Azije. - Prev.

svega ima i svoje posebne ljude kao posadu za svoj čamac - Ahab je vrlo dobro znao da s takvom širokogrudnošću u vlasnika »Pequoda« zacijelo ne moţe računati. Zato nije od njih ni traţio poseban čamac s posebnom posadom, te mu nije bilo ni nakraj pameti da im samo i natukne tu svoju ţelju, nego se za sve to sam i na svoju ruku pobrinuo. Sve dok Cabaco nije objavio svoje otkriće, mornari nisu ništa naslućivali. No kad je brod poodmakao iz luke, te ljudi završili sve pripreme oko opskrbe lovačkih čamaca, Ahab je vlastitim rukama počeo izrađivati rašlje i palce196 za onaj čamac što su ga smatrali rezervnim, a također je s najvećom pomnjom djeljao klinove što se prilikom odmotavanja harpunskog mrlina zatiču u otvore za rašlje da bi to tanko uţe lakše protjecalo. I kad su sve to zamjećivali, a osobito njegovu brigu da mu se u čamac ugrade dvostruke podnice, da bi dno lakše moglo izdrţati pritisak njegove koštane noge, i njegovu paţnju i trud kad je izrađivao »bedrobran« na pramcu, onu izdignutu motku o koju se harpunaš naslanja bedrom da bi imao što sigurniji potporanj pri gađanju i izbacivanju svoga harpuna, ili zabadanju koplja u kitovo tijelo, i kad su ga gledali kako stoji na tome pramcu, prislanjajući svoje bedro o svrnutu motku da bi se uvjerio odgovara li visini njegova bedra, sve nešto dubeći po drvu tesarskim dlijetom, popravljajući i dotjerujući tu napravu - sve je to, kako rekoh, mornare uvelike zanimalo i poticalo njihovu radoznalost. No gotovo su svi te pojedine briţne Ahabove pripreme promatrali kao nešto što je u vezi s njegovim konačnim ciljem - s potjerom za Moby Dickom, jer je u to vrijeme već bio objavio svoju namjeru da osobno krene u potjeru za svojim smrtnim neprijateljem, za tom mrskom mu grdosijom. Ali nisu ni izdaleka naslućivali da bi taj čamac imao i svoju posadu.

Sada, pošto su se pojavili njegovi sablasni veslači, iščezla je svaka sumnja, jer u kitolovca je svako, pa i najveće čudo samo kratka vijeka. Osim toga, tu i tamo takvi čudnovati izopćenici i otpadnici svih mogućih narodnosti iskrsavaju iz svakakvih zakutaka i buništa svekolike naše Zemlje, da bi se onda ukrcali na ove prognaničke

196

Palci su drveni klinovi (škarmovi) zataknuti, baš kao i rašlje, u razmu čamca, i to u blazinu (drveni jastučić).

Veslo se drţi uz palac konopljenim vjenčićem (štrop). - Prev.

kitarice, a i sami ti brodovi spašavaju i primaju na svoju palubu ta čudna stvorenja što ih nalaze kako po morskoj pučini plutaju na daskama, cjepotinama u brodolomu nastradalih brodova, ili se grčevito drţe za skrhano veslo, ili pak za bijedne ostatke lovačkih čamaca i kanua, razbijenih japanskih dţunka i kojekakvih drugih krhotina - pa kada bi se i sam Belzebub popeo na brod i sišao u kabinu da malo pročavrlja s kapetanom, ni to ne bi izazvalo neko osobito uzbuđenje među posadom.

Bilo kako mu drago, jedno je sigurno: dok su sablasni veslači ubrzo našli svoje mjesto među posadom, iako su od njih nekako odudarali, onaj Fedallah s turbanom od kose oko glave ostao je dokraja tajanstvena zagonetka. Odakle je dospio među uljuđeni svijet kao što je naš, kako mu je uspjelo da se poveţe s Ahabovom čudnom sudbinom, i još više: da ima na nj neki utjecaj, a bogzna nije li ga u mnogočemu sasvim zaoglavio? - sve to nitko nije znao i nitko nije mogao ostati ravnodušan glede Fedallaha. On je jedan od onakvih stvorova kakve civilizirani i normalni ljudi, koji ţive u povoljnim klimatskim prilikama, vide samo u svojim snovima, a i onda samo nejasno i maglovito, a koja se bića, međutim, ponekad javljaju sred nepromjenljivih azijskih ljudskih zajednica, osobito na istočnim otocima - u onim odijeljenim, od praiskona nepromjenljivim krajevima što su sve do naših modernih vremena sačuvali mnogo šta od one sablasne urođeničke primitivnosti prvih ljudi, kad je sjećanje na prvog čovjeka bilo u svima još nešto stvarno i ţivo, te kad su svi njegovi potomci, ne znajući otkud se pojavio, jedni druge gledali kao fantome, pitajući sunce i mjesec tko ih je stvorio i zašto su na svijetu - kad su se, doduše, kako se u Genezi197 priča, anđeli druţili sa kćerima običnih smrtnika, ali kad je i nečastivi, kako nadodaju nekanonski rabini198, ţudio za zemaljskom ljubavi,

197

Geneza (grčki), prva knjiga Mojsijeva o postanku svijeta. - Prev 198

Rabi (hebrejski), učitelj, učenjak. - Prev.

51. SABLASNI MLAZ Prolazili dani i tjedni, a bjelokosni je »Pequod« pod skraćenim

jedrima lagano prokrstario četiri različita područja kitova; azorsko, kapverdsko, zatim područje Plate (nazvano tako jer se nalazi pred ušćem rijeke La Plate) i Carrol, otvoreno oceansko područje, juţno od Svete Helene.

Jedne noći za jasne mjesečine brod nam klizio vodama ovoga potonjeg područja. Svi valovi protitravali mimo nas kao srebrne kovrče, i u njihovu prigušenom šumu nismo osjećali usamljenost, već samo neku blagu srebrnu tišinu. Za takve tihe noći, daleko ispred pramca pod kojim je prštila i rasipavala se bijela pjena, ugledasmo srebrn mlaz. Obasjan mjesečinom, činio se kao nebesko priviđenje, kao neko bijelo i blistavo boţanstvo iskrslo iz mora.

Fedallah je prvi opazio taj mlaz. Za tih noći u mjesečini on se uspinjao na vrh glavnog jarbola i bdio na straţi jednako pomno kao da je bijeli dan. I premda su se noću viđala čitava jata kitova, od stotine kitolovaca teško da bi se ijedan odvaţio za njima u potjeru. Lako je zamisliti s kolikim su uzbuđenjem mornari pogledali starog istočnjaka gdje u to neuobičajeno vrijeme sjedi na visokom jarbolu, a bijela mu čalma i mjesec - dva druga na istom beskrajnom nebu. No kad poslije mnogih uzastopce probdjevenih jednoličnih noći nije pustio ni glasa od sebe, pa kad se nakon sve te tišine zaorio njegov nezemaljski glas, najavljujući taj srebrnasti, mjesečinom obasjani mlaz, svi usnuli mornari skočiše na noge, kao da se kakav krilat duh pojavio u jedrilju - duh koji svojim zovom doziva na okup tu gomilu smrtnika.

- Eno je, mlaza! Da je zaječala truba Sudnjega dana, mornari ne bi jače protrnuli, ali

nisu osjećali stravu, već prije radost. Iako je došao u neuobičajeno vrijeme, Fedallahov je krik bio tako dojmljiv, tako zanosno uzbudljiv, te je gotovo svaki mornar na palubi nagonski poţelio da čamci budu spušteni u more.

Hodajući gore-dolje po palubi brzim, širokim koracima, Ahab dade zapovijed da se razapnu sve sljemenjače i višnjače i da se potegnu sve

velete.199 Najbolji brodski kormilar preuze kormilo. A onda, pošto su se na sve jarbole popele straţe, brod je punim jedrima jedrio niz vjetar.

Neki čudan, uznosit vjetar s krme, što je tako snaţno nadimao sva jedra, popuhivao palubom, koja se dizala, spuštala i njihala, te kad si po njoj hodao, sve ti se činilo da lebdiš u zraku. A za to je vrijeme brod sukao naprijed, kao gonjen dvjema različitim silama - jednom koja ga tjera gore, ravno u nebo, a drugom, koja ga tjera nekom cilju u vodoravnoj daljini. A tko bi se te noći mogao zagledati Ahabu u lice, pomislio bi da se i u njemu dvije sile bore o prevlast. Dok je bat njegove prave noge ţivo odjekivao palubom, svaki je udar njegove mrtve noge odzvanjao muklo, poput udarca o pokrov lijesa. Taj je starac stupao na ţivot i smrt. Iako je brod tako brzo odmicao, a sve oči poput strelica šibale na onu stranu, ipak se te noći srebrni mlaz nije više pokazao. Svaki je mornar prisezao da ga je jedanput vidio, ali ne i drugi put.

Kad smo gotovo već i zaboravili na taj ponoćni mlaz, gle! nekoliko dana poslije toga, i u isto gluho doba noći, javiše s jarbola da su ga ponovno ugledali: i opet su ga svi vidjeli, no kad su razapeli sva jedra da ga što prije dostignu - nestade ga baš kao i prije, i kao da ga nikad nije ni bilo. I tako se javljao i prkosio iz noći u noć, sve dok se nitko više nije na njega osvrtao, osim da mu se divi. Mlazao je tajanstveno za jasne mjesečine ili zvjezdanih noći, kako bi se već slučilo, nestajući za čitav dan, dva ili tri, i kad god bi se zatim opet pojavio, kao da je na sve većoj daljini od nas izranjao iz mora, te se činilo da nas taj samotni mlaz svejednako nekud mami i odvlači za sobom u daljinu.

Kako su svi mornari odvajkada praznovjerni, a u vezi s natprirodnošću koja je, kako se činilo, u mnogom pogledu obavijala »Pequod«, dakako da se našlo ljudi koji su prisezali da taj mlaz - ma gdje i ma kada se pojavio, ma u kojem razdoblju ili na ma kako međusobno udaljenim zemljopisnim duljinama i širinama - da taj nedokučivi mlaz uvijek izbacuje jedan te isti kit, a taj kit da je Moby Dick. Za neko je vrijeme ovladao nama osjećaj čudnog straha pred tom nepostojanom pojavom koja nas izdajnički vabi sve dalje i dalje,

199

Letenke i letenice, trokutna jedra što se razapinju izmeĎu jarbola. - Prev.

da bi onda usred divljine najudaljenijih voda ona morska neman mogla nasrnuti te nas upropastiti.

Ta povremena strahovanja, nejasna i tako jeziva, dolazila su još jače do izraţaja zbog kontrasta prema divnoj vedrini neba, u kojoj su mnogi i pored njene blage modrine nazirali neku đavolsku čaroliju. Plovili smo tako dane i dane kroz tu blagu morsku osamu, pa kao da se sva prostornost, u znak negodovanja zbog našeg osvetničkog nauma, lišavala ţivota ispred našeg urni sličnog pramca.

No najposlije, kad smo krenuli put istoka, započeše puhati vjetrovi koji nastaju oko Rta dobre nade, te su nas dizali i opet bacali niz valove u tom području uzburkanog mora. Koštano ozupčani »Pequod« duboko se naklanjao pred vihorom i u svom bijesu rilom probadao tamne valove, dok je pjena prskala i kao srebrnim iverjem zasipala rubnjake; tada je naposljetku sva ona očajna ţivotna praznina nestala, ali je dala mjesta još ruţnijim izgledima nego prije.

Tik pred našim pramcem iskrsavale iz vode i palucale na sve strane čudne neke prikaze, dok se straga skupljala jata zagonetnih vrana-burnica. Svakog smo jutra viđali čitava jata tih ptica gdje sjede visoko po konopima i letima na našim jarbolima, i bez obzira na našu viku, dugo su vremena uporno ostajale u našoj vrvi, kao da su naš brod smatrale nekom napuštenom podrtinom, olupinom, osuđenom na propast i stoga kao stvorenom za njih, beskućnice. A valjalo se i teško nadimalo, val za valom, bučno i bez prestanka, to crno more, kao da su njegovi silni valovi njegova savjest, i kao da se beskrajna duša Zemlje bolno kaje zbog grijeha i patnja kojima je urodila.

Nazivaju te Rtom dobre nade? Bolje bi bilo da te zovu Rtom Tormentoso200, kako su te u davnini nazivali. Dugo zavaravani prijevarnom tišinom koja nas je prije pratila, nađosmo se odjednom bačeni na tu uzbješnjelu pučinu, gdje se činilo da grešne duše, pretvorene u ptice i ribe, kao osuđenice, vječno plove bez utočišta i skloništa, ili crnim svojim krilima udaraju mračnim uzduhom bez horizonta. A od vremena do vremena još nam se uvijek ukazivao onaj

200

Cabo Tormentoso, Rt muka i opasnosti. - Prev.

nečujni, snjeţnobijeli, nepromjenljivi mlaz, kao da nas, izdiţući neprestano svoj lepršavi vrutak prema nebu, sveudilj mami i zove.

U svoj toj grozovitosti elemenata Ahab je, iako je gotovo neprekidno s preplavljene i pogibeljne palube izdavao svoje zapovijedi, bio do krajnosti mrk i uzdrţljiv, i sve se rjeđe obraćao svojim časnicima. U takvim opasnim časovima, pošto je sve ispod palube i iznad nje bilo osigurano, nije nam preostajalo ništa drugo nego dokono čekati da oluja mine. Tada bi i kapetan, kao i svi članovi posade, postajao pravi fatalist. Ahab bi svoju koštanu nogu gurnuo u onu njenu bušotinu, drţeći se jednom rukom čvrsto jedne uzde, te bi sate i sate tako stajao i zurio u podvjetrinu, dok bi mu povremeni zapusi snijega i susnjeţice zaleđivali i lijepili trepavice. Mornari, koje su opasni valovi što su se razbijali nad pramcem otjerali s toga mjesta, stajali uz rubnjak na srednjoj palubi; da bi se bolje čuvao valova što su skakali, svaki se mornar opasao nekom vrstom vjetrolovke ili burine, učvršćene na ogradi, i u njoj se kretao kao u nekom širokom pojasu. Ljudi su razgovarali malo ili nikako, i nijemi se brod, kao da je opremljen naslikanim mornarima od voska, dan za danom probijao kroza svu hitru mahnitost i raspojasanost demonskih valova.

Ljudi su i noću ostajali nijemi pred tim oceanskim hukom: svejednako se šutke kretahu u pojasu od konopa, svejednako Ahab stajaše ukočeno, prkoseći vihoru. A kad bi već malaksao i snage ga izdavale, ni onda nije traţio odmora u svojoj postelji. Starbuck nije nikad mogao zaboraviti one slike koja mu se ukazala kad je jednom u ponoći sišao u kajitu, da provjeri stanje barometra, te starca našao gdje zatvorenih očiju uspravljen sjedi na svojoj o podnice pričvršćenoj stolici, dok mu se kiša i napol otopljena susnjeţica oluje, iz koje se čas prije bio povukao, cijedila sa šešira i kaputa koji još nije skinuo. Pred njim na stolu leţala, još savijena, jedna od onih karata morskih struja i putova o kojima je već bilo govora. U njegovoj se grčevito stegnutoj ruci njihao fenjer. Iako mu je tijelo bilo uspravno, glava je bila

zabačena, te su mu zatvorene oči bile upravljene u »pričalo«201 što se njihalo zakvačeno o gredu na stropu

»Strašni starče«, pomisli Starbuck, i pritom ga podiđe neka jeza, »čak i u snu, usred ove strašne oluje, pred očima ti nepokolebljivo lebdi tvoj cilj!«

201

Kompas na kabini zove se »pričalo«, jer se kapetan dolje u kabini, a da ne mora poći gore u kompasnu kućicu

kod kormilara, moţe u svako doba uvjeriti o smjeru kojim brod plovi. - Bilješka piščeva.

52. »ALBATROS« Jugoistočno od Rta202, daleko tamo gdje su Crozetski otoci, a oko

njih vrio bogati »frin«203 za lovce na obične kitove, nejasno se s pramca pomaljalo jedro »Albatrosa«. Kako se brod lagano pribliţavao, s moga visokog promatračkog mjesta na vrhu prednjeg jarbola pruţao mi se dobar vidik, i lijepo sam mogao gledati tu pojavu, nešto izvanrednu za početnika u oceanskom kitolovu - kitaricu na moru što je davno isplovila iz domaće luke.

Kao da su valovi bili čistači, taj je brod pobijelio poput kostura nasukana moria. Bokovi mu bili išarani mreţotinama crvene rđe, dok mu svi krstači i konopi bijahu nalik na granje pokriveno injem. Razapeo je samo donja jedra. Strašan je bio pogled na ona tri bradata straţara na tri jarbola. Kao da su bili zaogrnuti krznima divljih zvijeri, tako im je odjeća bila izderana i iskrpana poslije četiri godine krstarenja. Stojeći u obručima prikovanim uz jarbole, njihali su se i klatili nad bezdanim morem. A kad je taj brod polagano klizio pored naše krme, nas šestorica ljudi u zraku tako smo se jedni drugima pribliţili te smo gotovo mogli skočiti s jarbola jednog na jarbol drugog broda. No ti mornari izgubljena pogleda prolazili su gledajući nas blagim očima, ne izmijenivši ni riječi s našim straţama, dok su odozdo s kasara dopirali do nas uobičajeni pozdravi.

- O-oooj! Jeste li gdje vidjeli Bijelog kita? No u času kad se strani kapetan nagnuo nad izblijedjeli rubnjak i

htio prinijeti doglasalo ustima, ono mu nekako kliznu iz ruke i pade u more, i kad je nato vjetar opet jače zapuhao, uzalud je kapetan nastojao da mu čujemo glas. Međutim je njegov brod već povećao razmak među nama. Dok su mornari na »Pequodu« nekako šutke pokazali da su opazili tu nemilu zloguku zgodu, koja se dogodila tek što se na drugom brodu spomenulo ime Bijelog kita, Ahab je časkom oklijevao, gotovo se činilo da bi rado spustio čamac i prebacio se na onaj brod da mu to nije onemogućio vjetar što je prijetio. No,

202

Rt dobre nade. - Prev. 203

»Črida«, lovište riba. - Prev.

iskoristivši povoljan smjer vjetra, dohvati svoje doglasalo i, znajući po izgledu da je brod iz Nantucketa, te da će doskora stići kući, poče mu glasno dovikivati:

- O-oooj! Ovo je »Pequod« koji plovi oko svijeta! Recire našima neka sva buduća pisma šalju na Pacifik! A ako za tri godine još ne stignemo kući, recite im da ih adresiraju na...

U taj se čas spojiše vodene brazde obaju brodova, i odmah, po svojoj čudnoj navadi, čitava jata neduţnih ribica, što su već nekoliko dana spokojno plivale uz naš bok, prestrašeno srnuše ustranu te se rasporediše od pramca do krme duţ bokova stranog broda. I premda je Ahab i prije za svojih dugih putovanja zacijelo već često vidio nešto slično, ipak su mu, kao i svakome čovjeku s nekom fiksnom idejom, i najbeznačajnije sitnice imale neko značenje.

- Bjeţite od mene, je li? - procijedi Ahab kroza zube, zureći u vodu. Te riječi kanda nisu imale bogzna kakvo značenje, no u samom

njegovu glasu podrhtavaše duboka i beznadna tuga kakve taj mahniti starac nikad prije nije pokazao. A onda se obrati kormilaru, koji je sve to vrijeme drţao brod uzvjetar da bi smanjio brzinu, te mu zagrmje svojom starom lavovskom glasinom:

- Hvataj kormilo! Drţ’ kurs oko svijeta! Oko svijeta! Istina, u tim riječima ima mnogo toga što budi osjećaj

gordosti, ali kamo nas to vodi ta plovidba oko svijeta? Samo kroz bezbrojne opasnosti i patnje, baš na isto mjesto odakle smo zaplovili i gdje su oni koje smo ondje ostavili iza sebe u sigurnosti, bili čitavo vrijeme pred nama.

Da je svijet beskrajna ravan, te kad bismo, sve brodeći prema istoku, mogli tako doploviti u neznane krajeve i otkriti vidike, čudesnije i ljepše od svili Ciklada i Salamunskih otoka, onda bi naš pohod bio pun obećanja. Ali u toj divljoj hajci za nedostiţnim tajnama o kojima sanjamo, ili mučno progoneći demonsku utvaru što kad-tad lebdi u mašti svakoj; čovjeka - u lovu za tim sablastima oko svijeta, one nas ili odvode na jalova bespuća, ili nas skršene ostavljaju za sobom nasred puta.

53. »OBLAŢAJ«204 Prividni razlog s kojeg Ahab nije pošao na onu kitaricu o kojoj smo

govorili bijaše u tome što vjetar i more nagovještavahu oluju. Ali da te bojazni i nije bilo, moţda ni onda ne bi pošao na palubu onog broda - sudeći po njegovu kasnijem drţanju u sličnim zgodama - ako bi doglasom dobio negativan odgovor na svoje pitanje. Jer, kako se i pokazalo, njemu baš ništa nije bilo do toga da razgovara, ma samo i pet minuta, s nekim nepoznatim kapetanom, osim ako bi mogao dobiti neke obavijesti što ili je tako grčevito i predano traţio. No sve bi to moţda ostalo nedovoljno ocijenjeno kad vam ne bismo rekli nekoliko riječi o osobitim običajima i navikama što vladaju na kitarkama kad se susretnu u stranim morima, a osobito na području istoga »frina« ili lovišta.

Kada dva stranca prolaze pustopoljinom Pine u saveznoj drţavi New York, ili isto tako pustom ravnicom Salisbury u Engleskoj, te se slučajno sretnu u takvoj negostoljubivoj pustoši, oni ni za ţivu glavu ne bi propustili da se međusobno pozdrave, da se načas zaustave, da izmijene novosti i da moţda malo sjednu da se odmore u društvu. Zar nije onda još mnogo prirodnije da i sred pustopoljina na beskrajnom oceanu dvije kitarice, kad se nađu negdje nakraj svijeta, kod usamljenog Panningova otoka205, ili daleko negdje kod Gilbertskog otočja206, zar nije, rekoh, još mnogo prirodnije da takva dva broda u takvim prilikama ne samo izmijene uobičajena pozdravna dozivanja nego da se još više pribliţe u prijateljskom i drugarskom dodiru? A pogotovu bi to bilo prirodno kad su oba broda iz iste luke, te se kapetani i časnici, a i mnogi od mornara, među sobom poznaju i, razumljivo, imaju svašta pričati o svemu dragom iz zavičaja.

Za brod koji već dugo plovi po moru, onaj drugi, koji dolazi iz domovine, nosi moţda neka pisma, a svakako će ljudima dati kakve novine koje su barem za godinu-dvije novije negoli posljednje iz

204

»Oblaţaj« - pohod, posjet, pohodnja, obilazak, engl. gam. Vidjeti autorovo tumačenje te riječi u samom tekstu

ovog poglavlja. - Prev. 205

Otok u istoimenoj skupini na Pacifiku, juţno od Havajskih otoka. - Prev. 206

Otoci na Pacifiku, izmeĎu Australije i Havaja. - Prev.

njihove poţutjele i pohabane zbirke. I u zamjenu za tu uslugu, taj brod koji je doplovio iz domovine, primit će najnovije vijesti moţda baš s onog lovišta kamo se uputio, vijesti koje su za nj od najveće vaţnosti. Sve bi to u neku ruku moglo vrijediti i za one kitarice koje se susreću na samom području lova, a jednako su dugo odsutne iz domaće luke. Jer moţda je jedan od ta dva broda već primio poštu od nekoga trećeg, sada već daleko odmaklog broda, i moţda je koje od tih pisama upućeno ljudimas broda s kojim se upravo susreo. Osim toga, ljudi će izmjenjivati novosti o kitolovu i lijepo se drugarski porazgovoriti. Jer ti se ljudi susreću ne samo s pravom mornarskom srdačnošću, nego je među njima i ona osobita povezanost koja nastaje iz njihova zajedničkog zvanja i zajedničkog dijeljenja tegoba i opasnosti.

Pri svemu tome ne igra nikakvu bitnu ulogu ni različitost zavičaja - dakako, dok i jedni i drugi govore istim jezikom, kao na primjer Američani i Englezi, premda, da kaţemo po istini, do takvih sastanaka dolazi prilično rijetko, jer je broj engleskih kitarica malen, a kad se takva dva broda i sastanu, onda između dviju posada odviše brzo zavlada neka sustezljivost, jer je Englez prilično šutljiv i nepristupačan, dok Yankee ne voli takve osobine ni kod koga drugog doli kod samog sebe. K tomu, engleski se kitolovci ponekad isprsavaju, pokazuju neku toboţnju superiornost nad američkim kitolovcima kao stanovnici zemlje matice, te duge i mršave Nantucketance, zbog njihovih neobičnih provincijalizama, smatraju nekim pomorskim seljačinama. No teško je reći na čemu zapravo zasnivaju engleski kitolovci tu svoju nadmoć ako se uzme u obzir da Yankee u jednom danu ubijaju ukupno više kitova nego svi engleski kitolovci zajedno u deset godina. Ĉini se, međutim, da je to mala, neduţna slabost engleskih kitolovaca, a Nantucketanac je i ne uzima suviše k srcu, jer po svoj prilici zna da i sam ima sličnih malih slabosti.

I tako vidimo da od svih brodova koji samotno plove morem kitarke imaju najviše razloga da budu druţevne - a takve i jesu. Nasuprot tome, neki trgovački brodovi, kad se nađu nasred Atlantika, vrlo će često proći jedan pored drugoga a da ne izmijene čak ni znakove raspoznavanja, ni pozdrave, baš kao dva kicoša na

Broadwayu, uţivajući moţda da za sve to vrijeme, prenemaţući se, kritiziraju opremu jedan drugome. A što se tiče pripadnika ratne mornarice, kad se sretnu na pučini, oni izmjenjuju cio niz glupih naklona i ceremonijalnih pozdrava, sve diţući i spuštajući neke znakove i zastavice, da u svemu tome ne osjećaš ni daška tople iskrenosti i bratske ljubavi. A brodovi trgovaca robljem u takvoj su pak čudnovatoj hitnji da jedan od drugoga, tek što se ugledaju, bjeţe ko ispred samog đavla. Kad se dva gusara slučajno sretnu na moru, njihov će prvi zov biti: »Koliko glava?« - baš kao što kitolovci dovikuju jedan drugom: »Koliko bačava?« A tek što im onaj drugi brod odgovori, smjesta se udalje, jer se na obje strane nalaze paklenski lopovi, koji ne vole suviše dugo gledati lopovsku sličnost jedni u drugih.

No, bacite samo pogled na dobre, poštene, skromne, gostoljubive, druţevne i iskrene drugarske kitarke! Što radi kitarka kad na otvorenom moru susretne neki drugi kitolovački brod, ako je vrijeme iole povoljno? Ona upriliči »gam«, oblaţaj, nešto što je na svim brodovima tako nepoznato te ni imena toga nisu nikad čuli, a jesu li ga slučajno čuli, onda se samo posprdno smijuckaju izbijaju šalo o »štrcalima« i »kuharima kitova tustila« i niţu kojekakve slične uzrečice. Bilo bi teško odgovoriti na pitanje zašto sve posade trgovačkih brodova, svi gusari kao i svi mornari ratne mornarice, pa i sami mornari trgovaca robljem - zašto svi oni preziru kitolovce. Jer, u slučaju gusara, pravo da vam kaţem, volio bih znati u čemu je ta njihova naročita slava? Istina, ponekad se ta slava završava neobično visoko - ali samo na vješalima. A kad čovjeka uzdignu na taj način, nema taj nikakva temelja za svoje superiorno drţanje. Zaključujem stoga da gusar, hvališući se kako se visoko izdiţe iznad kitolovaca, nema za tu tvrdnju nikakve čvrste podloge.

Ali što je to »gam«? Ĉovjeku bi se ukočio kaţiprst od samog traţenja gore-dolje po stupcima rječnika, a da ipak ne nađe tu riječ. Dr. Johnson207 nije nikad dosegao toliku učenost; nema te riječi ni arka

207

Samuel Johnson (1709.-1784.), engl. knjiţevnik i leksikograf. - Prev.

Noaha Webstera208. Pa ipak se kakvih petnaest tisuća čistokrvnih Yankeeja već godine i godine neprestano sluţe tom izraţajnom riječju. Svakako bi bilo potrebno da se ta riječ definira i uvrsti u leksikon. Dopustite mi da je radi toga učeno definiram.

GAM (imenica): drugarski susret dviju (ili više) lađa-kitarica, obično na području lovišta, kad poslije uobičajene izmjene pozdrava članovi posade odlaze u čamcima jedni drugima u pohode, dok kapetani obaju brodova za to vrijeme ostaju na jednom, a oba prva časnika na drugom brodu.

Ima još neku sitnicu taj »gam« ili oblaţaj koju ovdje treba spomenuti. Svako zvanje ima svoje male osobitosti, pa tako i kitolov. Kad s gusarskoga ili ratnog broda, ili s lađe trgovaca bijelim robljem, kapetan polazi nekamo u svom čamcu, uvijek sjedi na krmi na udobnu, ponekad i pojastučenu sjedištu, a često i sam kormilari lijepim, malim, upravo kitničarski izrađenim jarmom na kormilu, jarmom što je ukrašen veselim vrpcama i trakama. No kitolovački čamac nema nikakva sjedišta na krmi, niti sofu ili što slično, a uopće nema jarma na kormilu. Bilo bi doista krasno kad bi kapetane kitolovaca vozikali po vodi kao stare, kostobolne senatore u bolesničkim trokolicama. A što se tiče jarma, takva ţenskasta napravica nije dopuštena na kitolovačkom čamcu; i zato, budući da tada cjelokupna posada jednog čamca mora napustiti brod, i jer se i kormilar i harpunaš također nalaze među tim ljudima, onda tom prigodom taj niţi časnik i upravlja čamcem, a kapetan, nemajući mjesta da sjedi, mora za čitave te voţnje stajati uspravno kao usamljen bor. I često ćete primijetiti kako kapetan, koji osjeća da su u njega uprte sve oči s oba broda, muku muči da se uspravno i dostojanstveno odrţi na nogama. A to nije nimalo lako, jer mu za leđima strši glomazno kormilarsko rudo, koje ga ovda-onda gurka u slabine, a za uzdarje krmeno rudo svakog časa treska ga u koljena. On je sprijeda i straga tako pritiješnjen te se moţe micati samo ustranu, drţeći se čvrsto na raskoračenim nogama, no nagla ljuljavica lako će ga

208

Američki leksikograf i novinar (1758.-1843.), sastavio prvi američki veliki rječnik, koji se, upotpunjen, i danas

objavljuje. - Prev.

prevaliti, jer duljina podnica nema i odgovarajuću širinu. Načinite kut jedino od dva kraka, i nećete uspjeti da vam stoji uspravno. Pa ipak, kad su oči čitava svijeta uperene u njega, nikako ne bi dolikovalo tome kapetanu, raskrečenih nogu, da ga vide kako se ma čega rukom prihvaća da bi se odrţao na nogama, te on, štoviše, u znak svoje savršene gipkosti i vlasti nad samim sobom, drţi uglavnom za čitavo to vrijeme ruke u dţepovima hlača, a kako su to obično dvije teške ručetine, moţda mu ondje sluţe kao utezi za odrţanje vlastite stabilnosti. Unatoč tome, bilo je slučajeva, i to vrlo autentičnih, kad je i kapetan, u najopasnijim trenucima, kad bi zapljusnuo velik val, zgrabio za kosu najbliţeg veslača i grčevito se za nju drţao, ko sam đavo.

54. PRIĈA S BRODA »TOWN-HO«

(kako je kazivana u »Zlatnoj krčmi«) Vode oko Rta dobre nade uvelike su nalik na kakvo poznato

četverorokrako raskršće na glavnoj cesti, gdje susrećete više putnika nego na ma kojem drugom mjestu.

Malo vremena nakon susreta s »Albatrosom« susreli smo »Town-Ho«209, također kitaricu koja se vraćala u domovinu. Posada se sastojala gotovo od samih Polineţana. Za kratkog »oblaţaja« saznadosmo mnogo pouzdanih vijesti o Moby Dicku. U mnogih je snaţno poraslo zanimanje za Bijelog kita pošto su čuli priču s broda »Town-Ho«, koja kao da je na tajanstven način dovodila toga kita u vezu s jednim takozvanim Boţjim sudom što ponekad, kako vele, snalazi ljude. Ta posljednja okolnost, popraćena čudnim pojedinostima, činila je, da tako kaţemo, onu tajanstvenu stranu tragedije koju smo nakanili pripovjediti, a koja nikad nije doprla do ušiju kapetana Ahaba i njegovih časnika, jer je tajnoviti dio te priče ostao i samom kapetanu »Town-Hoa« zauvijek tajna. Za nju su znala samo tri bijelca, tri zdruţena mornara s toga broda, koji su se zakleli da će šutjeti o tome, a jedan je od njih, kako se čini, ispričao sve Tashtegu, zaklevši ga Bogom da čuva tajnu, ali je Tashtego sljedeće noći u snu buncao i toliko odao, te kad se probudio, nije mogao a da ne ispriča i ostalo. Na mornare s »Pequoda«, koji su saznali za tu priču, ta je tajna snaţno djelovala, te su bili proţeti tako neobičnom obzirnošću da su šutjeli kao grob, pa tajna nije nikad doprla dalje od «Pequodova« glavnog jarbola. Uplećući tu mračnu nit priče u njeno mjesto u priči kazivanoj na samom brodu, čitavu ovu jezivu zgodu predajem evo na trajan spomen.

Dopustite mi taj hir da vam je ispričam baš onako kako sam je nekoć kazivao u Limi nekim svojim dokonim španjolskim prijateljima, uoči ne znam više kojeg sveca, pušeći na verandi »Zlatne krčme«,

209

Tako je glasio starinski zov straţa s jarbola kad bi ugledale kita. Tim se povikom sluţe ribari još i danas u lovu na

goleme kornjače s otoka Galapagos. - Bilješka piščeva.

verandi opločenoj zlatnim pločicama. Među onom viteškom gospodom nalazili se i mladi Don Pedro i Don Sebastian, s kojima sam vezao prisnije prijateljstvo, pa otale i njihova prigodna zapitkivanja, na koja sam morao odmah odgovarati. Evo priče.

. . . . .

Neke dvije godine prije nego što sam doznao za događaje o kojima

vam ţelim pričati, gospodo, kitarica »Town-Ho« iz Nantucketa krstarila je po ovome vašem Pacifiku, i to udaljena svega nekoliko dana jedrenja prema zapadu od strehe ove valjane »Zlatne krčme«. Brod se nalazio nešto sjevernije od ekvatora. Jednog jutra, kad su ljudi, kao obično, prionuli uz brodsku sisaljku, opaziše da je u santini210 više vode nego inače, te pomisliše, gospodo, da je riba sabljarka probušila brod. No kako je kapetan s nekoga posebnog razloga vjerovao da ga u lovu na toj zemljopisnoj širini čeka neka osobita sreća, on upravo stoga nije nikako htio napustiti ono područje. Bušotina im se nije pričinjala opasnom, a nisu je mogli ni pronaći, iako su je traţili po čitavu korabu što su dublje mogli i koliko im je uzburkano more dopuštalo. Brod je nastavio krstarenje, dok su mornari radili na sisaljkama, dugo i nepromišljeno prekidajući posao. No nisu bili dobre sreće, i poslije nekoliko dana rupa je ne samo ostala neotkrivena nego se i znatno proširila, tako da se kapetan sada ipak zabrinuo i na sva jedra zaplovio put najbliţe luke, između otoka, kako bi ondje podigao i popravio brod.

Iako je pred njima bio prilično dalek put, kapetan se nije bojao - bude li imao samo malo sreće - da bi mu brod na putu mogao potonuti, jer su sisaljke bile vrlo dobre, a ljudi se izmjenjivali redom, te je njih trideset i šest lako moglo odrţati brod nad vodom, sve ako bi se bušotina i udvostručila. I zaista, kako je gotovo za čitava puta puhao povoljan vjetar, »Town-Ho« bi bez sumnje sretno bio doplovio u luku bez i najmanjega daljeg kvara i nepogode, da se časnik Radney iz

210

Najniţi dio trupa, gdje ostaje voda koju brod propušta. - Prev.

Vineyarda nije ponio onako surovo i drsko, te izazvao osvetničku mrţnju jezernjaka Steelkilta iz Buffala, čovjeka nagla i plahovita.

- Jezernjak! Buffalo!« Ta molim vas, što je to »jezernjak« i gdje je Buffalo? - upita Don Sebastian, pridiţući se u svojoj visaljki od rogoţine.

- Na istočnoj obali našeg jezera Erie211, Don Sebastiane, ali, molim vas, strpite se, pa ćete odmah sve saznati.

Treba, naime, znati, gospodo, da je na brikovima s kriţnim jedrima i na brodovima sa tri jarbola, gotovo isto tako velikim kao ma koji od vaših što iz drevne luke Callao212 plove u daleku Manilu213, taj jezernjak plovio po onom sa svih strana kopnom zakrčenom srcu naše Amerike, te se razvijao u atmosferi i pod dojmovima onih gusarskih priča koje su tako usko povezane sa ţivotom velikog oceana. Jer ta naša međusobno povezana velika slatkovodna mora - Erie, Ontario, Huron, Superior i Michigan - po svojoj su veličini nalik na male oceane, odlikujući se najuzvišenijim značajkama oceana, duţ svojih obala - raznolikošću klime i svojih ljudi. U tim se jezerima nalaze čitavi arhipelazi romantičnih otoka, baš kao što je to u polinezijskim vodama. Na njihovim obalama obitavaju dvije velike protivničke nacije, baš kao što je to i na Atlantiku. Ona tvore duge pomorske prilaze za naše mnogobrojne kopnene kolonije koje su došle s Istoka, što se proteţu uzduţ njihovih obala i ovdje-ondje gledaju na njih prijekim okom mrke baterije topova, kao divokoze s hridina gordog Mackinawa214. Po tim su jezerima odjekivale paljbe pobjedničkih brodova, a na njihova se ţala ponekad spuštala divlja indijanska plemena, i crveno obojena lica izvirkivala iz krznenih wigwama. Na milje daleko proteţu se uzduţ njihovih obala drevne neoskvrnute prašume gdje se u dugom nizu izdiţu mrke omorike poput poredanih nizova kraljeva iz gotskih rodovnika. Iste te šume nastavaju grabeţljive zvijeri poput afričkih, ali i svilodlake ţivotinje koje daju krzna za odjeću tatarskih vladara. U tim se jezerima odrazuju

211

Jedno od pet velikih jezera izmeĎu SAD-a i Kanade. Iz tog jezera ruši se u jezero Ontario slap Niagare. - Prev. 212

Glavna luka Perua, 14 km udaljena od Lime. - Prev. 213

Luka i glavni grad na Filipinima. - Prev. 214

Utvrda na tjesnacu izmeĎu jezera Huron i Michigan. - Prev.

opločene metropole Buffalo215 i Cleveland216, isto tako kao i sela Vinnebaga217. Na njima na sva jedra plove natovareni trgovački brodovi i naoruţane krstarice, vidiš ondje parobrod i drvene kanue. Po njihovim vodama šibaju oluje što kidaju jarbole isto tako strašno kao i po slanim morima. Znaju ta jezera što su brodolomi, i u nedogled kopna, premda usred kontinenta, potopila su mnogi noćni brod s čitavom njegovom vapijućom posadom. I tako, gospodo, iako čovjek s kopna, Steelkilt je bio rođen i odgojen na divljem oceanu, mornar neustrašiv kao i bilo koji drugi. Što se pak tiče Radneyja, premda se moţda u mladosti valjao po pustoj obali Nantucketa da se nadoji materinskim morem, i premda je u daljem toku svog ţivota plovio po našem nesmiljenom Atlantiku i vašem nedokučivom Pacifiku, ipak je bio gotovo isto tako osvetoljubiv i odmah spreman za svaku kavgu kao i svaki mornar gorštak što je istom došao iz onih krajeva gdje se poteţe bodeţ Bowie218 s drškom od jelenje roţine. Ipak je taj Nantucketanac bio u neku ruku i dobroćudan. A mornar-jezernjak, onaj Steelkilt, premda đavolske naravi, mogao se ipak umekšati nepokolebljivom čvrstinom što je donekle ublaţena običnom pristojnošću i čovječnim postupkom na koji ima pravo i posljednji rob. Uz takav postupak taj je Steelkilt dugo vremena bio miran i poslušan. Bilo kako mu drago, dotad se barem tako vladao. No sudbina htjede te se Radney pomamio, a Steelkilt ... No čut ćete, gospodo, što je dalje bilo.

Dan-dva pošto je »Town-Ho« zakrenuo pramcem prema onoj luci na otoku, činilo se da se ona raspuklina opet povećala, no samo toliko da je trebalo svaki dan sat više raditi na sisaljkama. Treba, naime, znati da neki kapetani gotovo i ne misle na brodske sisaljke kad plove mirnim i pitomim oceanom kakav je, na primjer, naš Atlantik, iako bi se i u tihoj i sanenoj noći po svoj prilici moglo dogoditi da časnik, koji bi slučajno zanemario tu svoju duţnost, nikad više ne bi imao prilike da se toga sjeti, jer bi zajedno sa svim svojim mornarima blago sišao

215

Grad na obali jezera Erie. - Prev. 216

Grad u Ohiju. - Prev. 217

Ime jednog sjevernoameričkog indijanskog plemena. - Prev. 218

Bodeţu sličan noţ, nazvan po američkom junaku Bowieu. - Prev.

na dno. Nije ni u samotnim i divljim vodama, daleko na zapadu od vaših obala, gospodo, uvijek uobičajeno da brodovi puštaju da im sisaljke klepeću u punom zboru, čak i za dugih putovanja, samo ako je u blizini barem donekle pristupačna obala, ili se pruţa bilo kakva druga razumna mogućnost utočišta. I samo kad se neki nabušeni brod nađe na širinama gdje kopnu nema ni traga, tek onda se kapetan počne pomalo uznemirivati.

Baš tako nekako bilo je i s brodom »Town-Hu«, jer kad su otkrili da voda sve jače prodire u brod, onda je doista više članova posade počelo pokazivati znakove uznemirenosti, a osobito boţman Radney. Izdade on nalog da se razapnu sve sljemenjače i vršnjače i da se sve jedrilje praća podvjetar. Taj Radney, koliko sam mogao razabrati, niti je bio kukavica ni plašljivac, niti je zbog sebe bio naklonjen bilo kakvoj nervoznoj bojazni: bio je isto takav kao bilo koje nepromišljeno i neustrašivo stvorenje s kopna ili s mora kakvo, gospodo, moţete zamisliti. I stoga, kad su na njemu stali zapaţati tu zabrinutost za sigurnost broda, neki su od mornara izjavili da je to samo stoga što je bio suvlasnik broda. I kad su mornari te večeri sisaljkom crpli vodu, uvelike se oni šalili, a sve na njegov račun, stojeći neprestano u vodi što im je brbotala oko nogu - čista i bistra, gospodo, kao ona koja izbija iz gorskog vrutka, i ta se voda rasklokotala po palubi i u jednoličnim mlazovima otjecala kroz lakomice219.

Kako vam je svima dobro znano, često se na tom našem konvencionalnom svijetu - bilo na moru ili na kopnu - događa da osoba kojoj je dano da zapovijeda nad svojim bliţnjima, čim osjeti da joj se netko suprotstavlja svojom prirođenom muţevnošću i očiglednom superiornošću, odmah prema tome čovjeku osjeti neku nesavladivu odbojnost i ogorčenost, te će ga, čim joj se pruţi i najmanja prilika, uniziti, porušiti kulu njegove gordosti i satrti je u prah i pepeo. Pa sad, gospodo, imao ja u tome pravo ili ne imao, svakako je Steelkilt bio snaţna i plemenita zvjerka, s glavom kao u drevnog Rimljanina, sav obrastao gustom zlaćanom bradom koja je

219

Mali otvori na rubu palube, za otjecanje vode. - Prev.

bila nalik na kićenu abájliju220 usfrktalog dorata vašega posljednjeg potkralja. U njega je bila mudra glavica, gospodo, junačko srce i divna duša, te bi taj Steelkilt zacijelo bio postao Karlo Veliki da se kojim slučajem rodio kao sin oca Karla Velikoga. A Radney, časnik, bio je ruţan kao mazga, ali isto onako tvrd, uporan i pakostan. Nije trpio Steelkilta, a Steelkilt je to znao.

Videći kako se časnik pribliţuje mjestu gdje se on, zajedno s ostalim mornarima, upinjao iz petnih ţila oko sisaljke, jezernjak se pretvarao kao da ga i ne primjećuje, te je bez imalo straha nastavio veselo peckati.

- Ej, druzi, veseli bili, lijepa li je, lijepa li je ova rupetina! Ĉašu amo, pa da kušamo! Tako mi Gospoda, isplatilo bi se da napunimo boce! Nego, znate što ću vam reći: ta će vodica progutati sav novac prijana Rada, te bi za nj bilo najbolje da odvali komadešku od toga našeg búška221, da otkine svoj dio broda i da ga odvuče kući. Evo što je posrijedi, drugovi: onaj je golemi jaglun, ribak-sabljan, tek započeo posao, pa se sad vratio s čitavom druţinom turpijaša i pilara222, i tkozna još sa koliko drugih, i sad sva branja uzela sloţno bušit, rašpat i pilit po dnu brodskom, a sve mi se čini da izvode neke vaţne popravke. Da sad naiđe prijan Rad, rekao bih mu da časkom skokne dolje pod vodu, pa da ih rastjera! Uništit će mu svu imovinu, velim vam! No on je prostodušna ljudina i velik ljepotan! A kaţu, momci, da je sav svoj ostali imetak uloţio u ogledala! E, da mi je znati bi li jednom đavlu poput mene dao model svoje nosine!

- Obnevidjeli dabogda! Zašto ne crpete vodu? - zagrmio je Radney, a sve pretvarajući se kao da nije čuo što su mornari govorili. - Na posao, i ne dangubite!

- Evo, evo, gosparu, već radimo! - javi se Steelkilt, veselo poput cvr-čka. - Uprite, drugovi, samo ţivo!

220

Konjski pokrovac po sedlu. - Prev. 221

Búšak - crvotočan orah ili lješnjik. - Prev. 222

Pilar, vrsta morskog psa u australskim i japanskim vodama. Na glavi ima dug plosnat nastavak s oštrim zubima

poput dvostrano nazubljene pile. - Prev.

I nato zahukta sisaljka, kao da je mlaznulo pedeset šmrkova. Ljudi baciše šešire, i ubrzo se razlijeţe hripanje i pištanje što se čuje kad se ljudska tjelesa napinju u najvećem naporu.

Jezernjak naposljetku s ostalim ljudima svoje smjene od sisaljke, sav usopljen, sjede na vitlo, uţagrena lica, zakrvavljenih očiju, brišući s lica krupne kapi znoja. Ne znam, gospodo, koji je to bijes spopao Radneyja da se kavţi s čovjekom koji je tjelesno bio tako iscrpljen, ali eto, dogodilo se. Ushodavši se gordo po palubi, časnik mu zapovjedi da pomete podnice, te da ispolcem223 izgrne i ukloni neke neugodne ostatke koji su se ondje našli zato što je jednome prasetu bilo dopušteno da se slobodno šeta po palubi.

A valja vam, gospodo, znati da se čišćenje brodske palube na moru smatra vaţnim kućnim poslom, koji se obavlja svake večeri, izuzevši u one dane kad bjesni oluja. Zna se za mnogo slučajeva takva čišćenja još i u posljednjim trenucima, kad je brod već tonuo. Takvi strogi običaji, gospodo, vladaju na brodovima, i tolika je prirođena ljubav mornara prema čistoći, te se mnogi zacijelo ne bi htjeli utopiti a da se prije toga ne umiju. No to je metlanje oduvijek bio posao brodskih malih, ako ih je među posadom bilo. Osim toga, jači ljudi na brodu »Town-Ho« bili su razdijeljeni na smjene, da rade na sisaljkama, a kako je Steelkilt bio jedan od najjačih među njima, njega su redovito postavljali kao predvodnika koje od tih četa, te je prema tome morao biti oprošten od svakoga prostog, nemornarskog posla, kao što ni njegovi drugovi nisu morali obavljati takve radove. Osobito ističem sve te okolnosti da bi vam bilo jasno što je i kako je bilo među njima dvojicom.

A valja vam znati i to: ona zapovijed da ispolcem ukloni nečist s palube morala je Steelkilta pecnuti kao ţalac, i bila je isto tako teška uvreda kao da mu je Radney pljunuo u lice. Svakome onom koji se kao mornar ukrcao na kitaricu bit će to posve jasno, a Steelkilt je sve to, kao i štošta drugo, vrlo dobro znao kad mu je časnik izdao taj nalog. No kako je na trenutak ostao nepomičan na mjestu, gledajući netremice u časnikove pakosne oči, ćutio je kako se u njemu gomila

223

Ispolac - lopatica kojom se ispuljuje, paljka voda iz čamca. - Prev.

barut, a plamen stijenjka paluca sve bliţe i opasnije, i dok je instinktivno sve to gledao, njega je sve više obuzimala ona čudna strpljivost i bezvoljnost što nikada neće još jače rasplamtjeti jar u čovjeka ionako već bijesna. Takva nevoljkost, ukoliko se uopće javlja, javlja se poglavito u ljudi zaista hrabrih, čak i onda kad ih kinje, i ta je neobična ustrpljivost, to bezimeno priviđenje, ovladalo Steelkiltom.

Zato svojim običnim glasom, tek ponešto malaksalim zbog časovitog umora, on mu odgovori da njegov posao nije mesti palubu, pa je i neće pomesti. A zatim, i ne spomenuvši nečist koju je ispolcem valjalo ukloniti, on pokaza na tri mladića koji su obično radili taj posao, te nisu bili određeni za rad kod sisaljke, a cijelog dana nisu gotovo ništa radili, ili su radili vrlo malo. No Radney nato samo promrsi kletvu, i nadasve uvredljivo i zapovjedno ponovi svoj nalog, te se s bačvarskim batom u uzdignutoj ruci, što ga je bio dohvatio s obliţnje bačve, poče primicati jezernjaku, koji je sveudilj sjedio na svome mjestu.

Onako ugrijan i uzbuđen od naporna rada na crpaljkama, uza svu svoju prvotnu strpljivost, Steelkilt, sav mokar od znoja, samo je s mukom mogao otrpjeti i podnijeti boţmanov postupak, no ipak, zatomljujući bijes što je u njemu uzavreo, ostade uporno na svome sjedištu sve dok mu razjareni Radney nije počeo zamahivati batom tik pred nosom, bijesno se izdirući na nj da smjesta izvrši njegovu zapovijed.

Steelkilt se diţe te, polagano obilazeći oko vitla, dok ga je boţman slijedio ustopu i prijeteći vitlao svojim batom, odlučno ponovi da neće izvršiti naređenje. No videći gdje njegova strpljivost nema nikakva uspjeha, strašnom i neizrecivom prijetnjom svoje zgrčene pesnice pokuša opomenuti razbješnjela čovjeka, ali ni to nije ništa koristilo. I tako njih dvojica u krugu obiđoše polako oko vitla, te jezernjak najposlije odluči da više ne uzmiče, svjestan da je njegovu strpljenju došao kraj; zastade kod tambuća, te će svome starješini:

- Gosparu Radney, neću vas poslušati. Maknite bat ili se čuvajte! No časnik, koji je već unaprijed bio osuđen na propast, prikuči se

još bliţe jezernjaku, koji je stajao kao ukopan, i zamahnu teškim batom

svega palac od jezernjakovih zuba te izli na nj pljusak najpogrdnijih psovki. Ne ustuknuvši ni za dlaku, Steelkilt uperi pogled kao nesmiljen bodeţ u njegove oči, steţući grčevito pest svoje desnice, koju je još uvijek skrivao iza leđa, te reče svome progonitelju da će ga na mjestu ubiti ako ga batom samo okrzne po obrazu. No bogovi su, gospodo, već unaprijed osudili onog mahnitaša na smrt. Bat taknu obraz, a časniku se istog časa čeljust već zarinula u grkljan, te on pade na bukaportu, a krv iz njega mlaznu ko iz kita.

Prije no što je prvi krik mogao odjeknuti po kasaru, Steelkilt snaţno potrese jednu od zapona224 što su se gore visoko vezivale za jarbole, na kojima su dva njegova druga Kanalca bili od straţe.

- Kanalci! - uskliknu Don Pedro. - U naše je luke doplovilo već mnogo kitarica, ali još nikad ne čusmo za te vaše Kanalce. Oprostite, ali recite nam prvo tko su i što su ti Kanalci?

- Kanalci, Don Pedro, to su vam lađari koji brodare po našem velikom kanalu Erie. Za nj ste valjda čuli?

- Nisam, señor. U ovim našim stranama, u ovoj pospanoj i toploj zemlji lijenosti i tradicije, malo se zna o vašem junačkom Sjeveru.

- Uistinu? No onda, natočite mi još jednu čašu, Don Pedro. Vaša je chicha225 izvrsna, a prije negoli nastavim svoju priču, reći ću vam tko su i što su naši Kanalci, jer će takvo izvješće još bolje osvijetliti moju priču.

- Njihov ţivot prolazi kanalom dugim trista i šezdeset milja226, gospodo, duţ čitave drţave New York, kroz mnoge i gusto naseljene gradove i napredna sela, kroz prostrane, puste i nenastavane močvare i kroz bogata, obrađena polja, čuvena sa svoje besprimjerne plodnosti, duţ biljarskih dvorana i zabavišta, kroz tajanstvenost šuma i planina, ispod rimskih lukova nad indijanskim rijekama, kroza sunčane i sjenovite predjele, pored sretnih ili slomljenih srdaca, kroz prostranstva gordih krajeva kojima protječe divni Mohawk227, a

224

Zapone - odeblji katranirani konopi što sluţe za učvršćivanje jarbola, a proteţu se od jarbola do palube. - Prev. 225

Chicha (čiča) - alkoholno piće što se u Juţnoj Americi dobiva fermentacijom kukuruza u zašećerenoj vodi. -

Prev. 226

Otprilike 586 km. - Prev. 227

Rijeka u drţavi New York,s prekrasnim vodopadima, utječe u Hudson. - Prev.

napose uzduţ mnogih kao snijeg bijelih crkvica, kojima su krovišta na tornjevima gotovo nalik na miljokaze! Kroza sve to prolazi neprekidna bujica ţivota, venecijanski izopačena, često ogrezla u bezakonju. To vam je pravi Ashanti228 gospodo: tu se diţe cika i vika pogana, svuda ih moţete naći, pred vratima, pod otegnutom sjenom i u zaklonu crkava. Jer kao što je zapaţeno da se, po nekoj čudnoj slučajnosti, gradski lupeţi uvijek nastanjuju oko sudnice, tako isto, gospodo, baš na najsvetijim mjestima nalazimo najviše grešnika.

- Ne prolazi li tamo redovnik? - upita Don Pedro, šaljivo hineći zabrinutost i gledajući niz plazu229, punu svijeta.

- Naš je prijatelj sa sjevera sretan što inkvizicija gospe Izabele230 u Limi već izumire - nasmija se Don Sebastian. - Nastavite, señor!

- Samo časak! Oprostite! - uskliknu jedan iz druţine. - U ime svih nas stanovnika Lime ţelim vam, gospodine mornaru, samo kazati kako nije izmaklo našoj paţnji da ste, govoreći o izopačenosti, bili tako obzirni te ste se u svojoj usporedbi posluţili dalekom Venecijom, a ne našim gradom Limom. O, nije potrebno da se klanjate i da ste toboţe iznenađeni. Ta i vama je zacijelo poznata uzrečica uzduţ čitave ove obale: »Izopačen kao Lima!« - uzrečica koja je u skladu s vašim primjedbama: ima više crkava nego biljarskih stolova, crkava uvijek otvorenih, gdje je sve »izopačeno kao Lima«. A tako je i u Veneciji! Bio sam ja ondje, u svetom gradu blaţenog evanđelista svetog Marka! Očisti ga, sveti Dominiče! Amo čašu! Hvala! Napunih je razom, a sad nastavite svoju priču!

Slobodno prikazan u svom zanimanju, gospodo, Kanalac bi predstavljao sjajnog junaka neke drame, tako je silno i slikovito zao i opak.

Kao što je Marko Antonije231 provodio dane i dane u čamcu i plovio duţ zelenih i cvjetnih obala Nila, tako i Kanalac planduje na palubi i na očigled sviju ljubaka sa svojom Kleopatrom rumenih obraza i

228

Ashanti (Ašanti) - nekadanja britanska kolonija u zapadnoj Africi, dio Zlatne obale. - Prev. 229

Plaza (španj.) - trg. - Prev. 230

Kraljica Izabela Kastilska (1451.-1504.), ţena Ferdinanda Aragonskog, ujedinila Španjolsku, omogućila

Kolumbove ekspedicije, uvela inkviziciju. - Prev. 231

Marko Antonije (82.-30. pr. Krista), Cezarov roĎak i pomagač u graĎanskom ratu, zaljubio se u egipatsku kraljicu

Kleopatru, nakon poraza kod Aktiona počinio samoubojstvo. - Prev.

meškolji se lijeno na Boţjem suncu. Ali tek što stupi na obalu, sva se njegova ţenstvena mekušnost raspline. Njegov ponosni lupeški izgled i široki klopavi šešir, nakićen šarenim vrpcama, nagovješćuju njegovu visoku vrijednost. On je strah i trepet nasmiješenoj nevinosti onih sela kroz koja prolazi svojim brodom, a ni u gradovima nisu poţeljni njegovo garavo lice i njegova drska razmetljivost. Jednom, kad sam se skitao po njegovu Kanalu, jedan od tih Kanalaca učinio mi je veliku uslugu - neka mu je velika hvala, nikad mu to neću zaboraviti! U čovjeka nasilna često će se naći poneka osobina zbog koje mu se sve ostalo prašta: isto će tako često nevoljniku, koji je zapao u škripac, bratski pruţiti svoju snaţnu desnicu kao što će i opljačkati kakva gavana. Ukratko, gospodo, divljinu toga kanalskog ţivota razabrat ćete vrlo zorno po tome što se u našem oporom i teškom kitolovačkom zvanju često zaposluju ljudi koji su tamo završili školu, te što kapetani-kitolovci ni prema kojim drugim mornarima, ma kojoj ljudskoj rasi pripadali, nemaju tako malo povjerenja kao prema njima, izuzevši moţda sydneyjske pomorce. A to je čudnije što za tisuće naših seoskih dječaka i mladića koji su rođeni na obalama Velikog kanala, to pokusno, ondje provedeno vrijeme jest jedino prijelazno stanje između dvije mogućnosti: ili da mirno čekaju ţetvu na kakvu kršćanskome ţitnom polju, ili da vratolomno zaplove divljim vodama.

- Razumijem, razumijem! - vatreno će Don Pedro, prolijevajući kapljice chiche po svome srebrnastom opršnjaku. - Ĉovjek ne mora putovati! Sav je svijet kao Lima! A ja sam mislio da su ljudi na vašem trijeznom Sjeveru hladni i kreposni kao hridi. Ali pričajte nam dalje!

Prekinuo sam svoju priču na onome mjestu kad je jezernjak potresao jednom od zapona. Tek što je to učinio, već ga okruţiše tri mlađa časnika i četiri harpunaša, te ga srušiše na palubu. No, kliznuvši niza zapone poput pogubnih kometa, Kanalci sunuše usred graje, nastojeći da svog zemljaka odvuku prema kaštelu. Pritom im pomagahu i ostali mornari, te se razvi sveopći meteţ, dok je valjani kapetan, drţeći se podalje od svake opasnosti, s ostvama u ruci, poskakivao gore-dolje i dovikivao svojim časnicima da samo čvrsto poduhvate toga mahnitog lupeţa, te da ga dotjeraju na kasar. Ovda-

onda zalijetao se uz rub guţve pa, gađajući svojim ostvama u sredinu, pokušavao ubosti predmet svoje srdţbe. No sa Steelkiltom i njegovim razbijačima nije nitko mogao izići nakraj: njima uspije da se popnu na kasar, gdje su brţe-bolje okrenuli tri-četiri velike bačve u smjeru motovila, i tu su se ti Pariţani mora232 zabarikadirali.

- Iziđite odatle, vi gusari! - zagrmje kapetan prijeteći im dvama pištoljima koje mu je kamarot donio iz kabine. - Iziđite, ubojice!

Steelkilt skoči na barikadu te se prošeta tamo-amo, uporno i zadrto prkoseći pištoljima, ali jasno objavljujući kapetanu da će se, ako ga kapetan ustrijeli, sva posada krvavo pobuniti. Bojeći se u duši da bi se to i te kako moglo obistiniti, kapetan malko popusti, ali ipak zapovjednim glasom pozva pobunjenike da se smjesta vrate na duţnost.

- Hoćete li nam obećati da nas nećete ni taknuti ako se vratimo? - upita ga kolovođa,

- Smjesta da ste se vratili na duţnost! Smjesta! Ništa ja ne obećavam, smjesta na posao! Zar hoćete da nam brod potone kad u tako opasnim časovima bjeţite od posla? Na posao! - i ponovno diţe jedan pištolj.

- Da brod potone? - vikne Steelkilt. - Da, da, neka potone! Nijedan od nas neće ni rukom maknuti ako nam ne obećate da nas nećete ni šibnuti! Što velite na to, mornari? - obrati se zatim svojim drugovima. Kao odgovor odjeknu divlje klicanje.

Jezernjak je sada čuvao straţu na barikadi, ne puštajući ni na čas kapetana iz vida, a ovda-onda izvikujući saţete rečenice, nalik na ove: »Nije naša krivnja! Nismo htjeli. Lijepo mu rekoh neka skloni bat! Ono je bio posao maloga, a ne moj! Trebalo je da me otprije bolje poznaje! Rekoh mu da ne draţi bika! Sve mi se čini da sam slomio prst o njegovu poganu vilicu! Nisu li sjecalice tu pod provom? Nego, dajte samo ostve amo, drugovi! Gospoda mi, kapetane, pamet u glavu! Recite samo jednu riječ! Što ste se toliko zainatili? Zaboravite što je bilo, i mi ćemo svi na posao! Postupajte s nama pristojno, i mi smo vaši. Ali se ne damo bičevati!«

232

Aluzija na Pariţane koji su se za vrijeme revolucije borili na barikadama. - Prev.

- Vratite se na posao! Ništa ne obećavam! Smjesta na posao, velim vam!

- Pazite! - usklikne jezernjak diţući ruku prema njemu. - Ima nas ovdje više, a među njima i ja, koji smo se ukrcali za ovo putovanje, je li tako? A kako i sami znate, kapetane, mi moţemo slobodno traţiti da nas iskrcate čim samo oborimo sidro, i zato ne ţelimo nikakve kavge, jer to nam ne ide u račun. Mi smo za red i mir, ali se ne damo bičevati.

- Na posao! - zagrmje kapetan. Steelkilt časkom pogleda oko sebe, pa će ovako: - Reći ću vam, kapetane, što je i kako je. Umjesto da vas ubijemo i

dođemo na vješala zbog takva dronjava nitkova, mi evo nećemo ni dirnuti u vas ukoliko vi ne udarite na nas. No sve dok ne kaţete riječ da nas nećete bičevati, mi nećemo ni prstom maknuti, nećemo na posao!

- Dolje pod pramac, onda, marš dolje pod pramac, i tamo ću vas drţati dok vam ne dojadi! Dolje!

- Da idemo? - zavikne kolovođa svojim ljudima. Većina ih je bila protiv toga, no najposlije, pokoravajući se Steelkiltu, siđoše ispred njega u svoju mračnu jazbinu i nestadoše ondje mumljajući poput medvjeda u pećini.

A kad je jezernjakove glave nestalo ispod razine podnice, kapetan i njegovi ljudi skočiše na barikade, te odmah zalupiše poklopnim vratima. Stadoše na njih te počeše glasno dozivati kamerijera da im donese teški lokot od tambuća. Zadignuvši malo pokrov, kapetan prosikta nešto kroz otvor, opet ga spusti i škljocnu bravom nad pobunjenicima, kojih je bilo desetak, ostavljajući na palubi dvadesetak ili nešto više ljudi koji su se dotad drţali po strani.

Svu noć su svi časnici bili na straţi, i na kaštelu i na kasaru, a napose oko tambuća i špiraja na pramcu, jer su se pobojavali da bi buntovnici mogli prevaliti pregradu233, te krozšpiraj izmiljeti na palubu. No mračni noćni sati protekoše mirno, a mornari su sveudilj teško rabotali, crpeći vodu, te je na mahove lupa odjekivala cijelim brodom u mračnoj noći.

233

Nutrina broda razdijeljena pregradama u više prostorija. - Prev.

Kad je svanulo, kapetan pođe na pramac i lupne o palubu, te pozove zatvorenike da se vrate na posao. No oni odbiše uz dernjavu. Spustiše im tada vodu i dobaciše nekoliko pregršti dvopeka. Nato kapetan ponovno škljocnu ključem, stavi ga u dţep i vrati se na kasar. Tako se to ponavljalo dvaput na dan tijekom tri dana, no četvrtog jutra, kad je odjeknuo uobičajeni poziv, začu se prvo neko prigušeno komešanje i prepiranje, i iznenada četiri čovjeka skočiše van, izjavljujući da su spremni vratiti se na posao. Zagušljiv, smradan zrak, gladovanje, a k tome moţda još i strah od konačne kazne, prisiliše ih da se predaju na milost i nemilost. Ohrabren time, kapetan ponovi svoj poziv ostalima, no Steelkilt mu odozdo dobaci strašnim izrazom neka zaveţe gubicu i neka se tornja onamo kamo i pripada. Petog se jutra još trojica pobunjenika iskobeljaše iz očajnih ruku koje su ih silom nastojale zadrţati, te skočiše na palubu. Ostade ih samo još trojica.

- Neće li biti najbolje da se sad i vi vratite na posao? - bezdušno se naruga kapetan.

- Samo vi nas opet zaključajte! - doviknu Steelkilt. - Svakako, svakako! - odvrati kapetan, i ključ ponovno škljocnu. I tako se dogodilo, gospodo, da je, razjaren otpadništvom

sedmorice svojih donedavnih drugova, ogorčen podrugljivim glasom koji ga je čas prije pozivao na predaju, i napol izludio od duga tamnovanja u mračnoj čamotinji u kojoj samo što nije presvisnuo od ljuta očaja, tada se dogodilo da je Steelkilt predloţio dvojici Kanalaca, koji su sve dotad, kako se činilo, mislili navlas kao i on, da za idućeg poziva na predaju provale iz svoje jazbine, te oboruţani svojih ubojnim noţinama, dugim, svrnutim teškim sjecalicama sa dva drška, jurnu glavom bez obzira od pramca do krme, da tako u đavolskoj najezdi i bezizlaznu očaju pokušaju zagospodariti brodom, ako bi to bilo moguće. Sam će to učiniti, reče im on, bez obzira na to hoće li ga oni slijediti ili ne. To je posljednja noć koju će provesti u tome brlogu. No ona dvojica nisu se ni najmanje protivila toj osnovi; prisezahu kako su na sve spremni, pa i na najmahnitiji pothvat - riječju, baš na sve, osim na predaju. Svaki je od njih čak htio biti prvi na palubi kad

kucne čas da provale i jurnu naprijed. No tome se njihov vođa s istom ţestinom opirao, traţeći to prvenstvo za sebe, to više što ona dvojica nikako da jedan drugome u tom pogledu popuste, a obojica nisu mogli biti prvi u jurišu, jer se ljestvama samo pojedinačno moglo uspinjati. I tada se, gospodo, zbila ona bijedna prijevara te dvojice poganih izdajnika.

Ĉuvši za bjesomučnu namjeru svoga vođe, obojica njih kao da su se svaki za se odjednom odlučili na tu gadnu izdaju, naime - da kao prvi provali van, da bi se kao prvi od trojice, iako posljednji od one desetorice, predao, i tako stekao ma i najmanje pravo na milost. No kad im je Steelkilt obznanio svoju neoborivu odluku da ih predvodi i u tom posljednjem ludom pothvatu, oni na neki način, kao uslijed tajanstvenog djelovanja zajedničkog im lupeštva, udruţiše svoje dvije dotad posebne himbene osnove, te kad njihova vođu svlada san, oni u tri kratke rečenice otkriše jedan drugome svoju dušu, konopcima svezaše spavača i konopom mu začepiše usta, te o ponoći udariše u viku da dozovu kapetana.

Misleći da je posrijedi ubojstvo i već mirišući krv u noćnoj tami, on sa svojim naoruţanim časnicima i harpunašima pojuri na kaštel. Za nekoliko minuta otvoriše otvor, te ona dva izdajnička ortaka stadoše potezati van svoga vođu, koji se, vezanih ruku i nogu, svejednako bacao i otimao, dok obojica uzeše u isti mah isticati svoje zasluge što su svladali čovjeka koji je bio čvrsto naumio da ubija. No sve njih povezaše i odvukoše na palubu kao zaklanu marvu, te ih onda, sve jednoga do drugoga, povješaše o pripone krmenog jarbola, kao tri zaklane svinje, da vise tako do jutra.

- Prokleti bili! - vikao je kapetan i bijesno pred njima koračao gore-dolje. - Ni gavrani vas ne bi kljuvali, nitkovi pogani!

Kad bi u zoru, a on sazva sve ljude na okup, te postrojivši one koji se bijahu pobunili, odijeljeno od onih koji nisu sudjelovali u zavjeri, reče prvima kako mu je bila namjera da ih sve izbičuje. I trebalo bi tako, poslije svega, i morao bi tako, jer to zahtijeva pravda, no zasad, budući da su se navrijeme predali, pustit će ih da prođu samo s ukorom, te im ga i podijeli, onako po narodnu.

- A što se vas tiče, crkotine razbojničke - obrati se onoj trojici povješanih na snasti - vas sam nakanio rasjeckati i umijesiti za kazan!

I dohvativši konop, poče onu dvojicu izdajica svom snagom udarati po leđima, dok nije zamro i posljednji vrisak njihova jecanja, a glave im beţivotno klonule ustranu, onako kao što na slikama prikazuju onu dvojicu razbojnika na kriţu.

- Zglob mi se na ruci uganuo od mlaćenja! - uskliknu najposlije - ali je još preostalo za tebe, kočoperni pjetliću, koji se nisi htio predati! Odčepite mu usta, pa da čujemo što ima reći u svoju obranu!

Obnemoglom buntovniku načas zadrhtaše zgrčene čeljusti, a onda, mučno okrećući glavu, zausti siktavim glasom:

- Evo što imam reći, i dobro to upamtite: ako me budete bičevali, ubit ću vas!

- Uistinu? Onda pogledaj koliko te se bojim! - i kapetan zamahne konopcem da ga udari.

- Bolje vam je, nemojte! - prosikta jezernjak. - Ali kad moram! - i konop ponovno uzmahnu unatrag da udari. Steelkilt tad psiknu nešto što nitko nije mogao čuti doli kapetan, i

ovaj se, na najveće čudo svih mornara, trţe te ustuknu, zatim dva-tri puta ţurno prođe palubom, a onda odjednom odbaci konop i reče:

- Neću, pustite ga! Odveţite ga! Ĉujete li? No u času kad mlađi časnici potrčaše da izvrše tu zapovijed, neki

čovjek, blijed i zamotane glave, priđe te ih zadrţa. Bijaše to Radney, prvi časnik. Otkad je dobio onaj udarac, leţao je na svom leţaju, no jutros, čuvši buku i graju na palubi, iskobeljao se sa svog leţaja, te je sve do tog časa promatrao čitav prizor. Usta su mu bila tako izranjena te je jedva mogao govoriti, no smumlja nešto kako je on i nakan i kadar izvršiti to čega se kapetan boji. I u tim riječima pograbi konop te se primače svome sputanom dušmanu.

- Kukavice! - zasikta jezernjak. - Jesam, ali primi ovo od mene! No baš kad ga je časnik htio udariti, buntovnik psiknu, i uzdignuta

se ruka ukoči. Ĉasak oklijevaše, a zatim, ne krzmajuči više nimalo, učini kako je i rekao, usprkos Sreelkiltovoj prijetnji, ma što ona

značila. Zatim su svoj trojici razrezali uţe kojim su bili vezani; svi su ljudi poslani na posao, a sisaljke što su ih posluţivali zlovoljni i mrki mornari zveketale su kao i prije.

Tek što je toga dana pao mrak i smjena pošla pod palubu, s kaštela se zaori graja, a ona dvojica izdajica, dršćući i tresući se, stadoše opsjedati vrata kabine: govorahu kako se više ne usuđuju biti zajedno s ostalom momčadi. Koliko god im prijetili, ćuskali ih i nogom cakali, ništa nije pomoglo, nikako da ih se riješe, te su ih najposlije, na njihovu molbu i navaljivanje, morali smjestiti u štivu, da ih tako spase od ostalih. No ipak se kod ostale posade nije zadrţao ni najmanji znak ponovne bune. Naprotiv, kao da su, i to baš na Steelkiltov poticaj, odlučili sačuvati savršeni mir i poslušnost sve do kraja, te u masi napustiti brod tek što stignu u luku. No, da bi se što prije taj put dokrajčio, odlučili su još nešto drugo - a to je da ne izvikuju više svoj zov kad slučajno ugledaju kita. Jer, unatoč činjenici da je brod puštao vodu i još koječime drugim bio ugroţen, »Town-Ho« je ipak čuvao redovitu straţu na svojim jarbolima, a njegov kapetan bio svakog časa spreman spustiti svoje čamce u potjeru za kitom, baš kao prvog dana kad je njegov brod zaplovio. I Radney bi drage volje zamijenio svoj bolesnički leţaj s lovačkim čamcem, uvijek pripravan, onako zavijenih vilica, da smrtnim udarcem zauvijek začepi razjapljene ralje morske nemani.

Premda je jezernjak uspio privoljeti ljude da mirno otrpe i da se poslušno vladaju, ipak nije nikom odavao svoje namjere (barem dok sve ne bude gotovo) u pogledu vlastite osvete nad čovjekom koji ga je ranio do dna srca. Pripadao je straţi prvog časnika Radneyja, a taj je mahnitac, upravo kao da je ţelio da se što prije sukobi sa svojom zlom sudbinom, i poslije onog kaţnjavanja, i usprkos izričitim kapetanovim savjetima, uporno i dalje predvodio svoju noćnu straţu. Na tome je, i na još nekim okolnostima, Steelkilt planski snovao svoju osvetu.

Radney imadaše nimalo mornarsku naviku da noću sjedi na ogradi gornje palube, naslanjajući se jednom rukom o razmu čamca koji je tu visio, nešto iznad brodskog boka. Svima je bilo dobro poznato da je u tom stavu znao ponekad i zadrijemati. Između čamca i broda bio

priličan razmak, a ispod toga šumjelo more. Steelkilt je proračunao da će njega zapasti iduća smjena234 na kormilu u dva po ponoći, trećeg dana od onog jutra kad su ga njegovi drugovi bili izdali. Za sve vrijeme što je bio pod pramcem on je u svojim slobodnim časovima sve nešto sukao i vrlo pomno pleo.

- A što ti to pleteš? - upitat će ga neki drug. - Što misliš: na što je nalik? - Pa, to kao da je uzica za tvoju torbu, ali mi je zaista čudna. - Prilično čudna, a? - nato će jezernjak drţeći pletivo u ispruţenoj

ruci. - Ali mislim da će dobro sluţiti. Nego, druţe, nemam dosta dretve: imaš li ti štogod?

Ali dretve ni u koga ni za lijek. - E, onda mi valja do prijana Rada - i ustade te da će na kosar. - Nisi valjda naumio da je upravo u njega zamoliš? - upita jedan od

mornara. - A zašto ne? Zar misliš da mi neće učiniti tu malu uslugu, druţe,

pogotovu kad je, na kraju krajeva, njemu namijenjena? I ode časniku, zagleda mu se mirno u oči te ga zamoli za malo

dretve da popravi svoj leţaj. Dade mu je, no nitko nije nikad više vidio ni dretve ni uzice, ali s večera, kad je jezernjak stavio na leţaj svoj mornarski kaput da mu posluţi kao uzglavlje, umalo što mu se iz dţepa ne otkotrlja ţeljezna, mreţom opletena kugla. Dvadeset i četiri satu nakon toga, kad je imao zauzeti mjesto uz nijemo kormilo - a blizu čovjeka koji je tako olako znao zadrijemati nad grobom što uvijek zjapi ispod svakog mornara - najposlije kucne odsudni čas, i Steelkilt, koji je sve unaprijed zasnovao i predvidio, zamišljao je da već pred sobom vidi časnika ispruţena, ukrućena i hladna, s razmrskanim čelom.

Ali neki luđak, gospodo, spasio je onoga što je htio biti ubojica i sačuvao ga od krvavog djela što ga bijaše zasnovao. No ipak je jezernjak bio osvećen, potpuno i savršeno, premda on sam nije postao osvetnikom. Po nekom tajanstvenom udesu kao da se samo nebo umiješalo te izvršilo odmazdu koju je on naumio izvršiti.

234

Na kormilu su se mornari izmjenjivali svaka dva sata, a ne kao ostala smjena straţe svaka četiri. - Prev.

Bilo je to baš sutradan iza svitanja, prije nego što je sunce granulo: dok su ljudi prali palubu, neki tuponja s otoka Tenerife, koji je lijevao vodu u glavne ţljebove, odjednom podviknu: »Eno se valja, eno se valja!« Isuse, kakva li kita! Bijaše to Moby Dick.

- Moby Dick! - usklikne Don Sebastian. - O, sveti Dominiče! Zar i kitovi imaju krštenje, gospodine mornaru? Koga vi to zovete Moby Dick?

- Neobično bijelu i slavnu i nadasve pogubnu besmrtnu neman. Don Sebastiane! No to bi bila isuviše duga priča.

- Pričajte, pričajte! - povikaše svi mladi Španjolci, saletjevši me sa svih strana.

- Ne, ne, gospodo, nije moguće! Sad vam ne mogu ispričati! Dajte mi da malo odahnem, gospodo!

- Chiche, chiche! - povika Don Pedro. - Naš junački prijatelj kao da je problijedio! Napunite njegovu praznu čašu!

- Nije potrebno, gospodo: samo časak, i ja ću nastaviti. Dakle, gospodo, opazivši Bijelog kita u daljini od jedno pedeset

jarda od broda, a smetnuvši s uma dogovor svih članova posade, čovjek s Tenerifa u svom je prvom uzbuđenju sasvim nesvjesno uskliknuo iza glasa čim je opazio onu grdosiju, koju su mrke straţe na trima jarbolima dakako već nešto prije ugledale, ali se nisu oglasile. Sada nastade veliko komešanje i uzbuđenje. »Bijeli kit! Bijeli kit!« povikaše kapetan, časnici i harpunaši svi u isti mah, nimalo zastrašeni kojekakvim glasinama, a svi nošeni ţeljom da se dočepaju te tako čuvene i dragocjene ribe. Zlovoljna je pak momčad, kunući i psujući, ispod oka zirkala u stravičnu ljepotu te mliječnobijele grdosije, obasjane zrakom sunca koje se upravo pomaljalo - te goleme mase što se valjala, blistala i svjetlucala kao ţiv opal u rnodrini jutarnjeg mora. Ĉudna i kobna neizbjeţnost proţima, gospodo, cio tok ovih zbivanja, kao da je sve to bilo još prije postanka svijeta na rovašu vremena zabiljeţeno i unaprijed određeno i dosuđeno. Buntovnik bijaše časnikov pramčanik, i kad bi bajka pristizala plijenu, njegova je duţnost bila da sjedi do njega, i dok bi Radney stajao na pramcu, s kopljem u ruci, on je po njegovoj zapovijedi morao popuštati i uvlačiti

uţe. Znajte i to da je časnikov čamac ubrzo pretekao ostale, pošto su sva četiri bila spuštena u more, a nitko nije tako urlao i s tolikim zanosom i uţivanjem podvriskivao kao baš Steelkilt, kad je prionuo na veslo. Poslije nekoliko snaţnih zaveslaja harpunaš njihova čamca pogodi kita, i Radney, s kopljem u ruci, skoči na pramac. On je u lovu uvijek bio kao pomaman. I sad je prigušeno urlao neka ga primaknu najvišem dijelu kitove leđine. I njegov ga je pramčanik ţivo i bodro prigonio sve bliţe i bliţe kroz blistavu pjenu kojoj se prskavo bjelasanje slijevalo s onom drugom bjeloćom, kitovom. Iznenada čamac tresnu kao o neki podvodni greben, naţe se i izbaci časnika koji je stajao na pramcu. Istog časa kad je časnik pao na kliska kitova leđa, čamac poskoči odbačen valom, dok je Radney, s protivne strane, niz bok nemani sjurio u more. Uzmahivao je kroz pjenu i na časove se nejasno vidio u toj zamagljenosti kako se u divljem bijesu i očaju bori i otima da bi izmakao pogledu Moby Dicka. No kit u hipu zamliječi i zavrtači silan vilìmân235, i onda, srnuv uokrug, zahvati plivača u svoje ralje, šiknu sa svojim plijenom u visinu, a zatim naglavce opet sunu pod vodu i nesta u dubini.

Za to je vrijeme jezernjak, tek što je osjetio prvi udar o dno čamca, popuštao uţe, da čamac izvuče iz kovitlanja strahotnog vira, i mirno je samo gledao, preturajući svoje misli. No kad je čamac iznenadnim strašnim trzajem bio potegnut dolje, jezernjak se naglo trţe i strelovitim potezom noţa presiječe uţe - i kit je bio slobodan. Malo zatim Moby Dick opet iskrsnu iz valova, nedaleko od njih, s dronjcima Radneyjeve crvene košulje među zubima što su smoţdili i samljeli nesretnika. Sva četiri čamca ponovno zametnuše hajku, no kit lukavo izmicaše, te se konačno netragom izgubi.

»Town-Ho« se navrijeme dohvatio luke, pusta divljeg ţala, gdje nije bilo civiliziranih ljudi. Tu, pod vodstvom jezernjaka, mornari, osim njih petorice-šestorice, ostaviše brod i namjerice odoše u palmovu šumu ne bi li uspjeli (a i jesu uspjeli) urođenicima ugrabiti veliki dvostruki ratni kanu236 i da dignu jedra put neke druge luke.

235

Veliki vir. - Prev. 236

Dva čamca poprečnom gredom pretvorena u jedan. - Prev.

Kako se brodska posada sada prorijedila i spala na svega šaku ljudi, kapetan dozva u pomoć otočane, da pomognu pri mučnom poslu da se brod polegne na bok i da se okrpaju bušotine i raspukline. Šačica je bijelaca bila i dan i noć primorana na toliku budnost prema svojim opasnim saveznicima, i tolikim su se krajnjim naporom zamučili oko toga tako tegotnog posla da su bili potpuno iznureni i malaksali. Kad je najposlije brod bio opet spreman za plovidbu, kapetan se nije usudio sa tako teškim brodom krenuti na put. Posavjetovao se sa svojim časnicima, usidrio brod što je mogao dalje od obale, izvukao oba brodska topa na provu, nabijena i spremna za paljbu, i dovukao i porazmjestio muškete237 po kusaru, pa opomenuvši urođenike neka se ne pribliţuju ako im je ţivot mio, povede jednog urođenika sa sobom, ukrca se u svoj najbolji lovački čamac, razape jedro, te s vjetrom u krmu zaplovi put Tahitija, koji je bio udaljen pet stotina milja, da ondje nađe ljude za pojačanje svoje posade.

Jedrili su tako i četvrtog dana ugledali velik kanu koji kao da se zaustavio uz neki niski koraljni otok. Kapetan zakrenu ustranu da mu se ukloni, no urođenički čamac krenu ravno prema njemu, te ne potraje dugo kad ga stade dozivati Steelkiltov glas, pozivajući ga da spusti jedro, jer da će mu inače potopiti čamac. Kapetan trţe pištolj. Stojeći jednom nogom na jednome, a drugom nogom na drugome pramcu svojih spojenih čamaca, jezernjak mu se smijao u brk, uvjeravajući kapetana da će ga, ako pištolj samo škljocne, sahraniti u toj zapjenjenoj morskoj bibavici.

- Što hoćeš od mene? - kliknu kapetan. - Kamo plovite i koja vam je namjera? - upita ga Steeikilt. -

Odgovorite! I samo nikakvih laţi! - Plovim na Tahiti, da potraţim druge ljude. - Vrlo dobro. Pustite me na svoj čamac. Dolazim u miroljubivoj

namjeri. I rekavši to, skoči s kanua, dopliva do čamca, prebaci se preko

prislona i sučeli se s kapetanom.

237

Starinske puške. - Prev.

- Prekriţite ruke i zabacite glavu, gospodine! A sad govorite za mnom: »Kunem se da ću, čim Steelkilt ode, otploviti do onog tamo otoka i ostati ondje šest dana! Ako ne uradim kako rekoh, strijela me nebeska namjestu ubila!«

- Dobar učenik! - nasmija se jezernjak. - Adios, señor! - i, skočivši u more, zapliva natrag k svojim drugovima.

Drţeći kapetanov čamac sveudilj pod okom dok nije bio izvučen na kopno i privezan uz korijenje kokosovih palma, Steelkilt razape jedro, zajedri nizvjetar i sretno stigne na Tahiti, kako bijaše i naumio. Tu ga posluţi sreća; dva su broda imala upravo krenuti u Francusku, a nekim sretnim slučajem nedostajalo im je baš onoliko ljudi koliko je naš pomorac predvodio. Svi se ukrcaše i tako zauvijek izmaknuše svom dojakošnjem kapetanu, ukoliko ih je on uopće namjeravao predati vlastima.

Desetak dana poslije odlaska francuskih brodova stiţe čamac, i kapetanu valjade ukrcati nekoliko civiliziranijih Tahićana koji su barem donekle bili upućeni u mornarski posao. Unajmivši malu urođeničku škunu, s tim se ljudima vrati na svoj brod, i pošto tu nađe sve u redu, nastavi krstarenje.

Gdje se sada Steelkilt nalazi, gospodo, to nitko ne zna, ali na otoku Nantucketu udovica časnika Radneyja sveudilj odlazi na obalu mora, koje neće da joj izruči mrtvo tijelo njena muţa, i u svojim snima još uvijek gleda strašnog Bijelog kita, koji ga je usmrtio...

. . . . .

- Jeste li završili svoju priču? - upita Don Sebastian mirnim glasom. - Jesam, Don Sebastiane. - Onda vas molim i zaklinjem, recite mi po duši i svojoj savjesti je li

ta priča u biti svojoj istinita? Tako je čudesna! Potječe li iz vjerodostojna izvora? Ne zamjerite što vam tako dodijavam.

- Ni nama ostalima ne smijete zamjeriti, gospodine mornaru, jer vas ne samo Don Sebastian nego i svi mi ostali zaklinjemo da nam kaţete ţivu istinu! - prihvati čitavo društvo s najvećim zanimanjem.

- Gospodo, ima li u »Zlatnoj krčmi« primjerak Svetoga pisma? - Nema - odvrati Don Sebasdan - ali imam tu u blizini znanca,

vrijedna i poštena svećenika, koji će mi ga začas nabaviti. Idem da ga pribavim. Ali, znate li da je to ozbiljna stvar?

- Hoćete li biti tako dobri, Don Sebastiane, te povesti i svećenika? - Premda kod nas u Limi danas nema više autodafea238 - reče jedan

iz društva svome prijatelju - ipak me strah da bi naš prijatelj pomorac mogao imati još i nekih neugodnosti s nadbiskupijom! Stanimo bliţe ovamo u prisjenu! Ĉemu da stojimo tako nasred mjesečine?

- Oprostite, Don Sebastiane, što tako potrčah za vama, no ja bih vas molio da nam pribavite najveće Evanđelje, koje moţete naći!

. . . . .

- Evo svećenika, nosi Evanđelje - reče Don Sebastian ozbiljnim

glasom, vraćajući se s nekom osobom visoka rasta i dostojanstvena izgleda.

- Dopustite mi da skinem šešir. A sad, časni oče, stupite bliţe na svjetlost i pruţite mi Evanđelje, kako bih mogao poloţiti ruku na nj!

- Tako mi nebesa i časti moje, priča koju vam kazivah, gospodo, u biti je i suštini svojoj ţiva istina. Sve je tako kao što rekoh, jer sam svojim rođenim nogama hodao po palubi onog broda, jer sam poznavao posadu i jer sam se poslije Radneyjeve pogibije vidio i razgovarao sa Steelkiltom!

238

Auto da fe (španj. i portug., prema lat. actus fidei - vjerski čin, vjerski sud), spaljivanje »krivovjernika« koje je

inkvizivija osudila na smrt. - Prev.

55. O NEPODOBNIM CRTEŢIMA ŠTO PRIKAZUJU KITA

Domalo ću vam naslikati, koliko god je to moguće bez platna i boja, nešto nalik na pravi izgled kita, kako se ovaj stvarno ukazuje očima kitolovca, i to onda kad je kit privezan uz bok kitarice te se po njemu moţe posve lijepo hodati. Stoga moţda i neće biti naodmet da prije toga mimogred spomenem i one čudne slike kita, rađene po mašti, kojima sve do dana današnjeg čovjek s kopna iskreno vjeruje. Već je vrijeme da razbijemo zablude što u tom pogledu vladaju u svijetu, te da dokaţemo kako su sve te slike kita pogrešne.

Lako je moguće da ćemo na najstarije tragove tih umjetničkih zabluda naići u starih hinduskih, egipatskih i grčkih skulptora. Oduvijek, već od onih vremena kad je mašta prevladavala u umjetničkom stvaranju, a bez mnogo obzira na stvarnost i prirodnost, kad su na mramorom obloţenim zidovima hramova, na podnoţjima kipova, na štitovima, medaljonima, peharima i komadima novca, umjetnici prikazivali dupina u oklopu od ljusaka, nalik na Saladinov239, i sa šljemom kao u svetog Jurja - odonda pa nadalje vladala je slična umjetnička sloboda ne samo na popularnim slikama koje prikazuju kita nego i u mnogim znanstvenim prikazivanjima te ţivotinje.

Po svoj se prilici najstariji portret kita, ili barem pokušaj takva portreta, moţe naći u čuvenoj podzemnoj pagodi u Elefanti u Indiji. Brahmani vjeruju da su u tim gotovo bezbrojnim skulpturama te stare pagode prikazani svi zanati i umijeća, sva ljudska djelatnost koja se samo moţe zamisliti, i sve to mnogo stoljeća prije nego što je stvarno nastalo. I zato i nije nikakvo čudo što je i naše plemenito kitolovačko umijeće tu nagoviješteno. Spomenuti hinduski kit nalazi se u posebnom odjeljku na zidu gdje prikazuje inkarnaciju boţanstva Višnu u obličju levijatana, poznata pod imenom Matsya Avatar. I premda je ta skulptura napol čovjek, a napol kit, te se vidi samo rep, ipak je i taj manji dio kita posve krivo prikazan. Više je nalik na

239

Saladin (12. stoljeće), osvajač Jeruzalema i junak u borbi protiv kriţara, potonji sultan egipatski i sirijski. - Prev.

anakondu240 kojoj se repina stanjuje ušilj nego na široke plohe veličanstvene repne peraje pravoga kita.

No, pođite u stare galerije slika i pogledajte portret te ribe što ga je izradio veliki kršćanski slikar Guido241, ni on nije ništa sretnije ruke od onoga pretpotopnog majstora. To je slika koja prikazuje kako Perzej oslobađa Andromedu od morske nemani ili kita. Gdje li je Guido samo smogao model za takvu čudnu ţivotinju? Ni Hogarth242 sa slikom »Perzej se spušta na zemlju« nije imao više sreće. Golema Hogarthova neman pluta na površini te jedva da tone za palac dubine. Na svojoj grbini ima neku vrstu sjedišta s baldahinom, a razjapljene nazubljene čeljusti, u kojima se valjaju valovi, nalik su na Vrata izdajica, koja iz Temze vodenim putem vode u Tower. Tu su onda još kitovi - preteče starog Škota Sibbalda243, pak Jonin kit, kako je prikazan na otiscima starih biblija i na bakrorezima drevnih molitvenika. Što da kaţemo o njima? A što se tiče knjigoveškog kita koji se poput loze ovija oko napetih uţeta spuštenih sidara - kako ga knjigoveţe prikazuju na pozlaćenim uvezima mnogih starih, a i novijih knjiga - to je vrlo slikovito, no sasvim izmišljeno stvorenje, po mom mišljenju puka imitacija figura na antiknim vazama. Premda ga općenito zovu dupinom, ja tu knjigovešku ribu smatram pokušajem da se nacrta kit, jer je to i bila svrha prvoga takva crteţa. Tim se amblemom prvi počeo sluţiti neki stari talijanski nakladnik244 oko 15. stoljeća, za procvata knjige i znanosti, a u onim danima, pa sve do relativno još novijeg doba, općenito se smatralo da je dupin neka vrsta levijatana.

Na vinjetama i drugim ukrasima nekih starih knjiga naći ćete tu i tamo vrlo čudne i neobične pokušaje da se prikaţe kit, te moţete vidjeti kako iz njegove nepresušne glave brizgaju i mlazaju svakovrsna štrcanja i vodoskoci, vruća i hladna izvor-voda, Saratoga i

240

Juţnoamerička zmija iz porodice udava, duga 8-9 m. - Prev. 241

Guido Reni (1575.-1642.), talijanski slikar, predstavnik baroka, svojim sentimentalnim načinom slikanja (»Evo

čovjeka«) imao jak utjecaj. - Prev. 242

William Hogarth (1697.-1764.), engleski slikar: oštro karakterizirao ondanji društveni poredak (»Portret

bludnice«, »Putujuće glumice u staji«). - Prev. 243

Robert Sibbald (1643.-1720.), profesor medicine u Edinburghu i prirodoslovac. - Prev. 244

Bijaše to Aldo Manuzio stariji (umro 1515.). - Prev.

Baden-Baden245. Na naslovnoj strani prvog izdanja »Napretka znanosti« naći ćete nekoliko čudesnih kitova.

No pustimo nastranu sve te nestručne pokušaje, pa pogledajmo slike levijatana na kojima su oni koji znaju nastojali ozbiljno i znanstveno prikazati kita. U staroj Harrisovoj246 zbirci putopisa ima i nekoliko bakroreza što prikazuju kitove, a izvađeni su iz neke holandske putopisne knjige iz godine 1671. s oznakom »Kitolovački pohod do Spitsberga na brodu ‘Jona u Kitu’, vlasnik Peter Peterson iz Frizije«. Na jednoj od tih slika kitovi, nalik na goleme klade, leţe između ledenih breţuljaka, a sjeverni medvjedi šetkaju im se po leđima. Na drugoj nekoj slici nalazi se neoprostiva pogreška: ondje kit ima okomito poloţenu repnu peraju.

Zatim postoji još omašna knjiga velikog formata koju je napisao neki kapetan Colnett, kapetan engleske duge plovidbe, pod naslovom »Putovanje oko Cape Horna na Juţno more u svrhu proširenja lova na ulješure«. U toj se knjizi nalazi skica koja je toboţe »Slika Physetera ili ulješure glavate, načinjena prema jednom primjerku ubijenu nedaleko od meksičke obale u kolovozu 1793. i dovučenu na brodsku palubu«. Nimalo ne sumnjam da je kapetan tu vjerodostojnu sliku smatrao korisnom za svoje mornare. Spomenut ću samo to da ta neman ima oko koje bi, u razmjeru prema veličini slike, bilo u glavi pravog kita kao presvođen prozor, otprilike pet stopa visok. O, hrabri moj kapetane, zašto nisi pustio da na taj prozor proviruje još i Jonina glava!

No ni najsavjesnije kompilacije prirodopisa za mladeţ nisu bez tih nakaradnih zabluda. Prolistajte malko onu popularnu Goldsmithovu »Ţivu prirodu«. U skraćenom londonskom izdanju iz godine 1807. naći ćete slike toboţnjeg »kita« i »narvala«. Ne bih htio da budem neukusan, no taj je kit više nalik na zaklano prase negoli na koju drugu ţivotinju, a što se tiče narvala, treba ga samo letimice pogledati pa da se čovjek počne snebivati od čuda kako se u našem

245

Pisac misli na ljekovitu vodu iz američkog lječilišta Saratoga i njemačkog lječilišta Baden-Badena. - Prev. 246

James Harris (1709.-1780.), engleski učenjak. - Prev.

devetnaestom stoljeću takav hipogrif247 moţe imalo inteligentnijim đacima podmetnuti kao nešto prirodno i istinito.

Kasnije, godine 1825, Bernard Germain, grof od Lacépèdea, veliki prirodoslovac, objelodanio je sistematiziranu knjigu o kitovima u kojoj se nalaze mnoge slike različitih vrsta levijatana. Sve su te slike ne samo netočne nego je i reprodukcija Mysticetusa ili grenlandskog kita (a to će reći običnog kita) takva te je sam Scoresby, čovjek izvanredno velikog iskustva u toj vrsti kitova, izjavio da u čitavoj prirodi ne postoji ţivotinja koja bi bila ma i nalik na onu sliku.

No rekord u tom zastranjivanju postigao je zacijelo učenjak Frédéric Cuvier248, brat slavnog baruna Cuviera. Godine 1836. objavio je »Prirodopis kitova«, u kojem nam pokazuje nešto što on zove slikom ulješure glavate. Prije nego što nekom Nantucketancu pokaţete tu sliku, bilo bi najbolje da sebi prethodno osigurate brz odstup iz Nantucketa. U jednu riječ, glavata ulješura Frédérica Cuviera nije nikakva glavata ulješura, nego obična bundeva. On doduše nije imao nikad prigode sudjelovati u nekom kitolovačkom pohodu (većini tih ljudi nikad se ona i ne pruţa), ali ipak - sam Bog zna gdje je samo smogao tu sliku! Moţda ju je dobio isto onako kao što je i njegov učeni prethodnik na istom stručnom području, Desmarest249, došao do jednoga od svojih autentičnih čudovišta, to jest - s kineskih crteţa. A što ta kineska čeljad radi sa svojim kičicama i kistovima, najbolje se vidi po mnogim njihovim neobičnim vazama i zdjelicama.

A što da kaţemo o kitovima slikaranim na cimerima što vise nad dućanskim vratima uljara? To su obično kitovi á la Rikard III.250 s grbom kao u deve i veoma krvoločni, koji za zajutrak smaţu tri-četiri »mornarska sendviča«, to jest -progutaju toliko lovačkih čamaca dupkom punih mornara. Valjaju svoje nakazne tjelesine u morima krvi i modrine.

247

Bajolovna ţivotinja starih Grka (konjsko tijelo s orlovskom glavom i krilima). - Prev. 248

Brat baruna Cuviera (1773.-1838.), francuski zoolog, objavio »Rječnik prirodnih znanosti«. - Prev. 249

Anselme Gaétan Desmarest (1784.-1838.), francuski geolog i zoolog. - Prev. 250

Engleski kralj Rikard III. (1452.-1485.) bijaše grbav i nakazan. - Prev.

No zapravo se i ne bismo smjeli previše čuditi tim mnogim zabunama i zabludama u prikazivanju kitova. Ta razmislite samo! Većina naučnih i stručnih crteţa rađena je prema nasukanim kitovima, a nemoćne te trupine nalik su na ţive kitove baš toliko koliko i slika brodske olupine na gorde jedrenjake s vitim jarbolima i razapetim jedriljem. Slonovi su u svoj svojoj veličini stajali kao model slikarima, dok još nijedan ţivi levijatan nije izronio iz mora da posluţi kao model. Ţiva kita u svoj njegovoj veličajnosti i dostojanstvu moţete vidjeti samo u moru nad vodenim bezdanima. Kad plovi na površini, njegova se golema tjelesina ne vidi, baš kao što je to i kod linijskog broda poslije porinuća u more. Nema te ljudske snage koja bi ga mogla izvući iz morskih valova a da pritom ne okrnji snaţne mu obline i uznosite valovitosti. A da i ne govorimo o vrlo vjerojatnoj razlici između oblika mladog kita koji još sisa i potpuno izrasla, starog kita mudrijaša. Štoviše, kad se i takvo kitovo mladunče izvuče na palubu, njegovo je mlado tijelo tako čudno jeguljasto, gipko, vrpoljasto i promjenljivo, te ni sam vrag ne bi mogao uhvatiti njegov pravi oblik i izgled.

No, moţda će tko pomisliti da bi se po golom kosturu na obalu nasukana kita mogla dobiti neka jasna predodţba o njegovu pravom obliku. Ni govora! Jer jedna od prilično čudnih osobina levijatana upravo je ta da se po njegovu kosturu samo nejasno moţe naslutiti oblik njegova tijela. Iako se po kosturu Jeremyja Benthama251, koji sada visi kao kandelabar u biblioteci jednog od izvršitelja njegove oporuke, moţe dobiti prilično jasna slika o nekom glavatom utilitarističkom starom gospodinu sa svim ostalim glavnim osobinama Jeremyja Benthama, ipak promatrajući raščlanjene kosti ma kojeg levijatanskog kostura ne bismo mogli doći ni do kakva slična zaključka. I zaista, kako kaţe veliki Hunter252, sam kostur kitov odnosi se prema ţivom kitu kao kukac prema čahuri koja ga tako oblo zamata. Ta se čudna osobina naročito jasno zapaţa u strukturi glave, no o tome bit će još

251

Engleski filozof i pravnik (1748.-1832.), predstavnik socijalnog utilitarizma, uči da se individualna korist poklapa

sa socijalnom, i zato je cilj ćudorednog djelovanja što veće blagostanje što većeg broja ljudi. - Prev. 252

John Hunter (1728.-1793.), čuveni londonski kirurg, profesor anatomije i mornarički liječnik. Spomenut i na

početku 32. poglavlja. - Prev.

govora na drugome mjestu u ovoj knjizi. Dolazi do izraţaja i u prednjim perajama, koje gotovo sasvim odgovaraju kostima ljudske ruke bez palaca. Ta peraja ima četiri prava, koščata prsta, kaţiprst, srednjak, prstenjak i mali prst. No svi su presvučeni naslagom mesa, kao ljudski prsti nekom rukavicom šaknjačom. »Ma kako nas kit ponekad i grubo dohvatio«, šalio se jednom veseli Stubb, «ipak se ne moţe reći da ne postupa s nama u rukavicama.«

Zbog svega toga, ma kako gledali na to, morate zaključiti da je veliki levijatan jedini stvor na tom bijelom svijetu što ga nijedan slikar nikad ni dovijeka neće naslikati. Istina, jedan će mu portret biti sličniji nego neki drugi, ali nijedan neće savršeno biti njegova slika i prilika. I stoga ne postoji nikakva mogućnost da nekako saznamo na što je kit zaista nalik. Pa ako ţelite dobiti barem pribliţnu sliku o njemu, ne preostaje vam drugo doli da i sami postanete kitolovac, ali u tom slučaju prijeti vam nemala opasnost da vam kit razbije čamac i da vas zauvijek otpremi na dno. I zato, po mom mišljenju, bit će najbolje da se okanite odveć velike radoznalosti u pogledu toga levijatana.

56. O MANJE POGREŠNIM SLIKAMA KITOVA I O PRAVILNO

PRIKAZANIM PRIZORIMA IZ LOVA NA KITOVE U vezi s nakaznim slikama kitova sada me obuzima velika ţelja da

govorim o još nakaradnijim pričama što ih nalazite u nekim knjigama, i starim i novijim, osobito kod Plinija, Purchasa, Hackluyta, Harrisa, Cuviera i drugih. No ja prelazim preko svega toga.

Meni su poznata samo četiri crteţa velike glavate ulješure: Colnettov, Hugginsov, Cuvierov i Bealov. U prošlom poglavlju govorili smo oColnettu i Cuvieru. Hugginsov je crteţ mnogo bolji od njihovih, no Bealov je ponajbolji. Svi su Bealovi crteţi kita dobri, izuzevši onaj srednji u onoj slici triju kitova u raznim poloţajima na početku njegova drugog poglavlja. Slika na naslovnoj strani koja prikazuje lovačke čamce u najezdi na kitove, iako je bez sumnje sračunata na to da izazove skepsu nekih salonskih ljudi, ipak u biti djeluje savršeno ispravno i prirodno. Nekoliko ulješura kod J. Rossa Brownea prilično je vjerno nacrtano, ali su loše gravirane, no to nije njegova krivnja.

Najbolje skice običnog kita naći ćemo kod Scoresbyja, ali su odviše malene, te ne mogu izazvati pravi dojam. On, međutim, ima samo jednu sliku što prikazuje prizor iz lova na kitove, i to je velika šteta, jer samo po takvim prizorima, ako su dobro naslikani, moţete dobiti barem pribliţno stvarnu predodţbu o ţivom kitu kakva ga vide njegovi ţivi lovci.

No sve u svemu, daleko najbolji, premda u nekim pojedinostima ne baš najvjerniji prikazi kitova i kitolovačkih prizora što ih uopće moţete naći jesu dva velika francuska bakroreza, dobro izrađena, i to prema slikama nekog Garneryja. Prikazuju napade na glavatu ulješuru i na običnog kita. Na prvom je bakrorezu prikazana u svoj veličajnosti i snazi silna ulješura, koja je upravo izronila iz oceanskih dubina, izdiţući visoko na svojoj leđini strašne olupine razbijena čamca. Na jednom dijelu nerazbijenog pramca, što kao da se njiše, traţeći ravnoteţu na hrptu nemani, ukazuje vam se veslač, napol prekriven slapom kitova bjesomučna mlazanja, koji samo što nije

skočio kao s neke litice. Zbivanje je na toj slici prikazano izvanredno uvjerljivo i istinito. Valjak s kojeg se napol odmotalo uţe pluta po zabjelasanim valovima, kopljišta iz čamca poispadalih harpuna trzaju se kao zabodena u valove, oko kita vire glave plivača, s licima iznakaţenim od uţasa, dok se u mračnoj i olujnoj pozadini vidi brod kako punim jedrima juri na poprište. U crteţu samog kita moglo bi se naći velikih anatomskih grješaka, no pustimo to, jer ja, ma kako se i trudio, ne bih nikada mogao nacrtati nešto tako dobro.

Na drugom bakrorezu čamac upravo nastoji prikučiti se rakušcima i brumboljcima išaranu boku velikog kita, koji brza kroz uzbibano more, vukući svoju vogastu, algama obloţenu crnu grbinu što je nalik na mahovinom obrasle patagonske hridine. Njegovi vodoskoci brizgaju ravno uvis, gusti i crni kao čađa, te bi po sukljanju toga crnog dima pomislio da se u tom golemom buragu dolje kuha krepka i obilna večera. Ptice burnice kljuckaju račiće i ploskuše i druge morske slastice i kolačiće što ih ponekad obični kit vuče sa sobom na svojini kuţnim leđima. A za sve to vrijeme levijatan debelih labrnja valja se pučinom, ostavljajući za sobom brda bijele šumavke, te se čamac ljulja i poskakuje na toj uzbibanosti, kao čun kad se nađe u blizini lopata oceanskog parobroda. Tako je sprijeda, sve uskomešano u kovitlacu, ali straga, u divnom umjetničkom kontrastu, zrcalna ravnina morske pučine, brod zadušenih jedara, klonuo i bez snage, i beţivotna masa mrtvog kita kao osvojena tvrđa, s istaknutom zastavom pobjednika, koja lijeno leprša s kopljišta harpuna zarinuta u njegovo usahlo štrcalo.

Ne znam tko je, odnosno tko je bio slikar Garnery. Ali dajem glavu da je bio ili praktički upućen u predmet svoga slikanja, ili je pak imao savršenu pomoć kakva iskusna kitolovca. Francuzi su prvi u slikanju ţivota - akcije. Pođite i pogledajte slike svih europskih galerija, pa ćete se uvjeriti da nigdje nećete naći kako s platna s tolikom silinom bije vreli dali ţivota, kao u onim slavnim dvoranama u Versaillesu253, gdje promatrač sebi krči put kroza slavna bojišta Francuske, gdje na

253

U kraljevskom dvoru u Versaillesu nalazi se čuvena Galerie de l'Empire (Galerija Carstva), koja se sastoji od 14

dvorana sa slikama iz ratova 1796.-1810. (Napoleonski ratovi). - Prev.

svakome maču kanda plamsaju odbljesci sjevernog svjetla i gdje redom prolaze kraljevi i carevi pod oruţjem, kao vojska okrunjenih kentaura. Znatno mjesto u toj galeriji zauzimaju i oni Garneryjevi prikazi kitolova.

Prirođena sposobnost Francuza da shvaćaju slikovitost stvari, kao da se odrazuje i u uljenim slikama i bakrorezima o njihovim kitolovačkim pothvatima. Nemajući ni desetog dijela onog iskustva što ga imaju Englezi, a ni tisućeg dijela iskustva Amerikanaca, oni su, unatoč tome, i jednima i drugima dali jedine potpune slike koje mogu pruţiti pravu predodţbu onog duha kojim je proţet lov na kitove. Treba naime znati da su engleski i američki crtači kitova, čini se, sasvim zadovoljni da mehanički prikaţu samo vanjštinu, kao na primjer bezizraţajni profil kita, što po osebujnosti efekta znači baš toliko koliko i profil piramide. Pa i sam Scoresby, doista glasoviti kitolovac, pošto nam je dao krutu sliku grenlandskog kita u svoj njegovoj duljini, pa tri-četiri vrlo fino izrađene minijature narvala i pliskavica, pruţa nam niz klasično izrađenih čakija, noţeva, sjecalica i ostvi, i s mikroskopskim marom jednog Leeuwenhoeka254 prikazuje promrzlim gledaocima devedeset i šest faksimila povećanih snjeţnih kristala s Arktika. Ne kanim omalovaţavati junačkog putnika (i ja ga poštujem kao veterana!), no u tako vaţnoj stvari svakako je propust što nije za svaki pojedini kristal pribavio i sluţbenu potvrdu kakva grenlandskog suda.

Osim tih dvaju lijepih Garneryjevih bakroreza, postoje još dva druga francuska spomena vrijedna bakroreza što ih je izradio umjetnik koji se potpisuje »H. Durand«. Jedna od tih slika, premda ne sluţi ovom našem izlaganju, ipak zasluţuje da se s nekih drugih razloga ovdje spomene. Prikazuje tih podnevni prizor među malim otocima na Pacifiku: uz obalu jednog od malih otoka usidrila se francuska kitarica, i mornari 2a utihe u maloj draţi lijeno krcaju vodu; mlohava jedra i duguljasto palmino lišće u pozadini stapaju se i slijevaju u jedno u potpunom zatišju. Dojam je to jači što su tu ujedno

254

Anton van Leeuwenhoek (1632.-1723.), holandski znanstvenik, konstruirao mikroskop, otkio neizmjerno mala

krvna tjelešca, spermatozoe, infuzorije i dr. - Prev.

prikazani i otvrdli, neustrašivi mornari u neobičnom običaju orijentalnog počinka. Druga je slika sama protivnost prvoj: jedrenjak, zaustavljen nasred mora, u jeku krvave rabote, s grenlandskim kitom uz bok. Brod je pristao uz neman kao uz kakav dok (mornari upravo prionuli na komadanje), a jedan se čamac hitro otiskuje s toga mjesta uţurbane poslenosti da zametne hajku na druge kitove koji se naziru u daljini. Harpuni i koplja poredani nadohvat ruke, tri mornara upravo zatiču jarbol u trastan255 dok se čamac, iznenada zapljusnut valom, jednom svojom polovicom izdiţe iz mora, poput konja koji se propinje. S palube suklja gust dim iz kotlova u kojima se čvari kitovo tustilo, suklja poput dima iznad seoske kovačnice. a tamo se u privjetrini oburilo, i raste trmasta oblačina što u sebi nosi kiše i oluje, i kao da uzbuđene mornare tjera i podbada na sve veću hitnju.

255

»Trag« jarbola - bušotina u pasmu čamca u koju se zatiče jarbol. - Prev.

57. O KITOVIMA NASLIKANIM, IZREZANIM OD KOSTI, DRVETA I

ŢELJEZNOG LIMA, ISKLESANIM U KAMENU, O KITOVIMA U

PLANINAMA I U ZVIJEZDAMA Moţda ste, spuštajući se od Tower-hilla prema londonskim

dokovima, vidjeli kakva kljasta prosjaka (kotvaša256, kako pomorci vele) gdje pred sobom drţi obojenu drvenu ploču na kojoj je naslikan prizor kako je on izgubio nogu. Na njoj vidite tri kita i tri čamca. Jedan od čamaca drobi se u čeljustima golema kita (treba vjerovati da se u tom čamcu nalazi i nestala noga još u svojoj prvobitnoj cjelovitosti). U ovih posljednjih deset godina, rekoše mi, taj je čovjek pokazivao tu sliku i svoju sakatu nogu sumnjičavu svijetu. No sad je došlo vrijeme da bude opravdan. Ta tri njegova kita nisu ni bolja ni lošija od ma kojega drugog kita što je ipak objavljen u Wappingu257, i njegov je patrljak bio isto tako vjerodostojan kao i svaki drugi patrljak s krčevina na zapadu. No iako zauvijek prikovan uza svoj kusatak, bijedni taj kitolovac nije bio govorljivac258, te je oborena pogleda skrušeno samo zurio u svoju amputiranu nogu.

Duţ obala svekolikog Pacifika, a isto tako u Nantucketu, New Bedford u i Sag Harbouru, moţete naići na slične crteţe kitova i prizora iz kitolova koje sami ribari urezuju u ulješurine usi ili šipke od »riblje kosti« za ţenske steznike - šipke od usi grenlandskih kitova - te u druge »rezbarske proizvode«, kako kitolovci zovu sve one nebrojene, domišljato izdjeljane stvarčice što ih oni sami spretno i vješto rezbare i prave od toga sirovog materijala u časovima odmora i dokolice za svojih oceanskih putovanja. Poneki od njih imaju posebne male škrinje s alatom, nalik na zubarske potrepštine, posebno udešene za rezbarski posao. Uglavnom reţu i rezuckaju jedino svojim mornarskim škljocama, i tim gotovo svemogućim mornarskim oruđem oni će vam po mornarskom ukusu istokariti sve što zaţelite.

256

Riječ načinjena prema »kotva« (malo sidro što sluţi uglavnom u riječnoj plovidbi). »Kotvaš« bi bio prosjak koji

obilazi luku i dokove (engl. kedger). - Prev. 257

Londonska četvrt. - Prev. 258

Igra riječima stump (panj, patrljak, kusatak) i stump-speech (govor bez priprave, improvizirani govor, izborni

govor.). - Prev.

Kad čovjek dugo ţivi daleko od kršćanskog svijeta i civilizacije, vraća se u ono prvotno stanje u kakvo ga je Bog stvorio i stavio, a to će reći divljaštvo. Pravi je kitolovac isto takav divljak kao i neki Irokez. I ja sam divljak koji priznaje samo kralja kanibala, a svakog sam trenutka spreman da se i protiv njega pobunim.

A treba znati da je jedna od osobitih vrlina u divljaka da u dokonim časovima uz domaće ognjište pokazuju upravo čudesnu strpljivost za ručni umjetnički rad. Starinski havajski topuz ili plosnato koplje, isprorezivani i nareskani šarama, znak su pobjede ljudske ustrajnosti baš kao i kakav latinski leksikon. Ta je čudovita iskrivuljenost i zamršena šarovirost na drvetu izvedena samo s pomoću krhotine neke morske školjke ili kučkove zubne škrbine, a zahtijevala je godine i godine naporna i ustrajna rada.

Što vrijedi za havajskog divljaka, vrijedi i za bijelog divljaka pomorca. S istom onom divnom strpljivošću, istom onom kučkovom škrbom, istim svojim običnim mornarskim noţem on će vam na komadiću kosti izrezbariti skulpturu koja doduše neće biti tako umjetnički izrađena kao štit grčkog divljaka Ahila, ali će ipak biti prepuna vijuga, barbarskog duha i sadrţaja kao i bakrorezi divnoga starog njemačkog divljaka Albrechta Dürera259.

Drvenih kitova, ili kitova izrezanih u profilu, u crnim daščicama plemenitoga ratnog drveta s Juţnog mora, često nalazimo na kaštelima od prove američkih lađa kitarica. Neke su od tih rezbarija izrađene veoma savjesno i točno.

Na nekim starim ladanjskim kućama s visokim zabatima vidjer ćete mjedenih kitova kako se - obješeni za rep - umjesto zvekira klate na ulaznim vratima. Ako je vratar pospanac, bolje će posluţiti zvekir u obliku kita s glavom kao nakovanj. No ti kitovi-alke obično se baš ne odlikuju ispravnim oblicima svoga tijela. Na tornjevima nekih starinskih crkava vidjet ćete limenih kitova umjesto vjetrulje. Ti su, međutim, tako visoko izdignuti, i osim toga okruţeni tolikim

259

Njemački slikar i grafičar (1441.-1528.). Najznamenitiji su njegovi ciklusi drvoreza: Adam i Eva, Muka Kristova,

Ţivot Gospin, Vitez, Smrt i Ďavo. - Prev.

upozorenjima »Ne diraj«, te ih nikako ne moţete razgledati izbliza i utvrditi njihovu vrijednost.

U stjenovitim predjelima, gdje se podno surih strmaca gomila kamenje porušenih hridina, porazbacano kojekuda po rudini u fantastičnim grupacijama, često ćete pronaći obličja nalik na okamenjene levijatane, napol utonule u travurinu što se u vjetrovite dane povija oko njih poput zelenih valova.

I u planinskim krajevima, gdje putnika neprestano okruţuju amfiteatralni visovi, tu i tamo ćete s kakva zgodnijeg mjesta gdje se pruţa otvoren vidik, na mahove ugledati profil ponekog kita što se ocrtava na valovitom slijedu gorskih presrti. No, treba biti pravi kitolovac, pa uočiti te pojave. I ne samo to: ţeli li se čovjek vratiti da ih ponovno ugleda, mora biti sasvim siguran u putu i naći posve isto sjecište geografske duljine i širine svoga prvog stajališta, jer se vidici pruţaju tako nasumce i toliko su varavi da bi ponovno pronalaţenje prvotnog vidika postalo mučno i tegobno kao neko ponovno otkriće. Slično je s otocima Salamunskim260, štosu još uvijek zagonetkom, iako je Mendaña sa svojim čipkastim nabranim ovratnikom jednom već stupao po njima, a stari ih Figueroa261 zabiljeţio u svom djelu.

Proţeti istinskim zanosom za ovaj predmet, ne moţete a da i na zvjezdanom nebu ne tragate za divovskim kitovima i čamcima što ih progone, kao što su i istočnjački narodi, usplamtjeli od ratničkih misli, u oblacima nazirali čitave vojske u jeku bitke. Tako sam i ja na sjeveru zametnuo hajku na levijatana, goneći ga i progoneći oko Pola, slijedeći putanje blistavih točaka što mi ga prve ukazaše. Pod zvijezdama što su se osule svodom antarktičkog neba ukrcao sam se na brod Argo262 da sudjelujem u potjeri za zvjezdanim Cetusom, izvan dosega Hidre i Leteće ribe263.

O, da mi je zajahati tog Ribaka, da mu u ralje utisnem sidra ratnog broda kao ţvale, a snopovima harpuna kao ostrugama da ga bodem i

260

Otoci na Pacifiku. Otkrio ih slavni španjolski pomorac Mendaña (1541.-1595.). - Prev. 261

Cristóbal Suárez de Figureoa, španjolski pjesnik i didaktički pisac iz 16. stoljeća, autor jedne vrste enciklopedije.

- Prev. 262

Brod »Argo«, na kojemu su Argonauti (Argoplovci), starogrčki junaci, plovili u Kolhidu po zlatno runo. - Prev. 263

Imena zvijeţĎa. - Prev.

podbadam, i da se vinem do najvišeg neba, pa da vidim da li to nebo iz bajki, sa svim svojim bezbrojnim šatorima i svodovima, doista leţi razapeto, onkraj dosega očiju mene smrtnika!

58. OKRIJEK Udarivši od Crozetskih otoka na sjeveroistok, zaplovismo

livadama okrijeka, kroz naslage one sitne ţute tvari kojom se obični kit uglavnom hrani. Okruţivaše nas na milje i milje naokolo, valovito se njišući, te nam se pričinjalo da jedrimo bezgraničnim poljima dozrela zlatnog klasja.

Sutradan vidjesmo mnogo kitova kako bez ikakva straha od lađe kitarke, kakva bijaše »Pequod«, razjapljenih usta lijeno promiču kroz okrijek što se hvatao za resaste usi onih čudesnih rebrenica njihovih čeljusti, dok se voda cijedila i otjecala niz debele im labrnje.

Kao što kosci na uranku rame uz rame polagano odmiču zamahujući svojim britkim kosama po visokoj, vlaţnoj travi pištalina, tako su sada plovile i te nemani uz čudan šištav šum, ostavljajući za sobom nebrojene otkose modrine po ţutome moru.264

Međutim, samo taj šum što su ga stvarali brazdeći poljima okrijeka podsjećao je na kosce. Gledani s vrha jarbola, a osobito u trenucima kad bi časkom zastali, oni su svojim crnim trupinama nalikovali na beţivotne mrke hridine više nego na išta drugo. I kao što stranac na prostranim lovištima indijskih prašuma i ne znajući prolazi pored humaka polijegalih slonova, smatrajući da su to gole crne izbočine tla, tako se često događa i onome koji se prvi put nađe pred tim levijatanima mora. A kad ih najposlije i prepozna, teško će moći zamisliti da su te goleme tjelesine ţiva bića s istim onim prirodnim nagonima ţivota koji proţimaju psa ili konja.

I zaista, u tom pogledu jedva ćete bilo koje stvorenje iz morskih dubina promatrati s istim onim osjećajem kao kad gledate kopnene ţivotinje. Iako su neki stari prirodoslovci ustvrdili da sve vrste kopnenih ţivotinja imaju prototip u moru, i premda u tome, gledamo li općenito, moţe biti i neke istine, ipak kad malo pobliţe razmotrimo pojedine vrste ţivotinja - moţe li nam, na primjer, ocean pokazati ma i

264

Taj dio mora, poznat kitolovcima pod imenom »Brazilske prudine«, nije ispravno nazvan tim imenom - kao što

se, naprotiv, »Newfoundlandske prudine« s pravom tako nazivaju zbog mnogih prudova i plićina u onim morskim

predjelima - već nosi to ime samo stoga što se tu na velikim prostranstvima proteţu na livade nalik naslage okrijeka

koje plutaju na tim geografskim širinama, gdje kitolovci često polaze u lov na obične kitove. - Bilješka piščeva.

jednu ribu koja bi svojim značajkama odgovarala pronicavoj naravi psa? S njime bi se, s nekih sasvim općih sličnih svojstava, mogao unekoliko usporediti samo odvratni morski pas.

Premda su ljudi s kopna oduvijek pomišljali na stanovnike mora s osjećajem neke neizrecive odbojnosti; iako znamo da je more vječna terra incognita, te je i Kolumbo brodio iznad bezbrojnih neznanih svjetova da bi otkrio tek neznatni zapadni svijet; mada su se najstrašnije od svih smrtonosnih nesreća od pamtivijeka događale na morima uništavajući bez razlike na desetke i stotine tisuća onih koji su se posvetili pomorstvu; premda će samo i časak razmišljanja dostajati da nas pouči - ma koliko se slabašni čovjek ponosio svojim znanjem i iskustvom, i ma koliko se razvila ta znanost i iskustvo u primamljivoj budućnosti - kako će more, ipak, dok je svijeta i vijeka, napadati i ubijati čovjeka i u treskoline razbijati i najveličanstvenije i najčvršće fregate što ih čovjek moţe sagraditi; unatoč svemu tome, od neprestana ponavljanja svih tih snaţnih dojmova čovjek je izgubio pred morem onaj osjećaj potpunog strahopoštovanja što ga prvobitno proţimaše.

Prva lađa o kojoj smo čitali plutala je po oceanu, koji je osvetničkom okrutnošću dostojnom jednog Portugalca prekrio čitavu zemlju ne ostavljajući na ţivotu ni jednu jedinu udovicu. Taj se isti ocean i danas još talasa. Isti taj ocean i lani je razbijao i potapao brodove. O, bezumni smrtnici. Noin potop sveudilj traje, voda još uvijek prekriva dvije trećine naše divne zemlje!

U čemu se razlikuje more od kopna, te čudesa kopna nisu u isti mah i čudesa mora? Natprirodna je strava obuzela stare Hebreje kad se usplamtjela zemlja pod nogama Koraha265 i njegovih drugova razjapila i zauvijek ih progutala, a danas ne prođe dan a da se na točno isti način ne rastvara uskipjelo more i ne proţdire brodove sa svom posadom.

No, more ne bjesni s tolikom dušmanskom silinom samo protiv čovjeka, koji je njegov protivnik, nego i protiv svoje rođene djece.

265

Korah (ili Kore), voĎa starih Izraelićana (prema Bibliji) koji se pobunio protiv Mojsija, te je njega i njegove

pristaše progutala zemlja. - Prev.

Okrutnije od onoga perzijskog domaćina koji je pobio svoje goste, more ne štedi ni vlastite potomke, začete u njegovu krilu. Poput bijesne tigrice koja, jureći po dţungli, davi svoju vlastitu mladunčad, more baca i najveće kitove o hridine i ostavlja ih ondje bokom o bok pored podrtina razbijena broda. More ne zna za milost, i svemoćno je u svojoj silini. Frkćući i propinjući se poput pobješnjela ata koji je u boju izgubio svoga jahača, neukrotivo more pustoši svu kuglu zemaljsku.

Promatrajte samo podmuklost mora: kako njegova najopasnija stvorenja klize ispod vode, ponajviše nevidljiva, izdajnički pritajena ispod najljupkijih preljeva modrine! Pogledajte sotonsku blistavost i ljepotu mnogih njegovih najokrutnijih pustahija, kao i fino obličje mnogih vrsta kučkova! Razmislite još jedanput o sveopćem kanibalizmu što vlada morem: sve te ţivotinje vrebaju jedne druge i vode neprekidan rat otkad je svijeta i vijeka!

Pomislite na sve to, a onda se vratite na ovaj zeleni, mirni i spokojni svijet: promotrite oboje, more i kopno, a onda recite - ne nalazite li neku sličnost u samom sebi? Jer kao što taj grozni ocean opasuje zeleno kopno, tako i u čovječjoj duši leţi jedan Tahiti, osamljen otok, pun spokojstva i radosti, ali zajaţen strahotama tek upol saznana ţivota. Bog te čuvao! Ne otiskuj se s tog otoka, jer ti se moţe dogoditi da se nikad više na nj ne vratiš!

59. HOBOTNICA Ploveći lagano kroz te livade okrijeka »Pequod« je neprestano

odmicao u sjeveroistočnom pravcu, prema otoku Javi, a lagašan povjetarac tjerao mu kobilicu, pa su se usred te tišine tri njegova vita i šiljata jarbola sanjivo njihala u blagom ćarlijanju, baš ko tri gipke palme na kakvoj ravnici. A u dugim razmacima, u srebrnoj noći, mogao se svejednako vidjeti onaj usamljeni zamamni mlaz.

No jednog jutra, punog prozračne modrine, kad je gotovo natprirodna tišina legla na more, ali ne i posvemašnja utiha; kad se dugački glatki odsjaj sunca na vodi činio kao zlatan prst što nalaţe šutnju; kad su valići prigušeno šaputali u svome veselom potrku - u toj dubokoj zamrlosti vidljive sfere, Daggoo je s vrha glavnog jarbola opazio čudnu neku sablast.

U daljini se ukazala nekakva glomazna bijela masa, što je tromo rasla nad površjem izranjajući sve više i zatim, izdigavši se nad morsku plavet, zablistala najposlije pred našim pramcem, kao da se snjeţna lavina pred nas odronila. Sijevajući iskričavom bjelinom polako utonu te se zgasi. I opet se diţe, bjeiasajući u tišini. To kao da nije kit, pa ipak - nije li to Moby Dick? - pomisli Daggoo. Bijela sablast ponovo zaroni, ali kad se iznova pojavila, crnac se oglasi britkim vriskom što svakoga trţe iz njegova drijema:

- Eno ga! Opet! Promiče ravno ispred nas! Bijeli kit! Bijeli kit! Ĉuvši to, mornari se sletješe oko kriţa, kao što se pčele za rojenja

slegnu na granje. Gologlav na sunčanoj pripeci, Ahab stajao na pramcu, jedna mu ruka zabačena unatrag, spremna da kormilaru domahne zapovijedi, i netremice gledao onamo kamo je s visine jarbola pokazivala nepomično naprijed ispruţena Daggoova ruka.

Je li onaj usamljeni i tihi mlaz što se povremeno javljao postupno djelovao na Ahaba, te je sada bio spreman da pomisao na tu mrtvu tišinu dovede u vezu s onom prvašnjom pojavom kita kojeg je progonio, ili je moţda bio nemoćan da svlada svoju strast - bilo kako mu drago, no tek što je jasno razabrao onu bijelu slotu, već je ţustro i odlučno dao znak da se čamci spuste u more.

Ĉetiri su čamca u tili čas pljusnula u vodu, i svi su s Ahabovim čamcem na čelu snaţno prionuli uz vesla, u susret svome plijenu. Sablast brzo nesta, i dok smo uzdignutih vesala čekali da opet izroni - gle! na istom onome mjestu gdje je utonula, ponovo se polagano diţe. Gotovo i ne misleći više na Moby Dicka, svi smo sada zurili u jedan od najčudesnijih fenomena što ga je tajanstveno more ikad razotkrilo pogledu smrtnika. Golema gnjecava, ljigava masa, stotinjak metara duga i široka, blistavomliječne boje, plutala je ispruţena na površini, a bezbrojne duge prianjaljke širile se od njezina središta, prepletale se, grčile, trzale i uklupčavale kao uznemireno gnijezdo anakonda, slijepo hvatajući i poseţući za svime što im bijaše na dohvat. To divovsko strašilo kao da nije imalo ni lica ni obličja, nikakva znaka što bi odavao neko osjećanje ili nagon: plutalo je tu na valovima neko natprirodno, bezoblično, kao od samog slučaja stvoreno priviđenje ţivota.

I kad je te nemani, uz prigušen šum nekog sisanja, opet nestalo, Starbuck, netremice gledajući u uzburkanu površinu gdje je utonula, mahnito uskliknu:

- Gotovo bih volio da sam vidio Moby Dicka te se pobio s njim nego što sam vidio tebe, bijela avetinjo!

- Što bješe ono? - upita Flask. - Divovska hobotnica, koju je, kako vele, vidjelo samo malo

kitolovaca koji su se vratili kući da o njoj pričaju. No Ahab ne reče ni riječi, nego okrenu svoj čamac i vrati se na

brod, a za njim, šutke, krenuše i ostali. Ma kakve bile praznovjerice što ih lovci ulješura općenito dovode u

vezu s tom pojavom, jedno je sigurno: tako se rijetko pruţa mogućnost da je čovjek ma i letimično vidi, te se ta okolnost smatra nekim zlogukim znamenjem. Ona se pojavljuje u tako iznimno rijetkim prilikama, i premda svi bez razlike tvrde da je to najveći ţivotinjski stvor oceana, vrlo ih je malo koji imaju ma i pribliţan pojam o tome kako ta ţivotinja uistinu izgleda. Unatoč tome, vjeruju da ona sluţi kao jedina hrana glavatim ulješurama. Druge vrste kitova, naime, nalaze svoju hranu na morskoj površini, te ih čovjek moţe vidjeti kada

se hrane, a ulješure utaţuju glad isključivo pod vodom, u nepoznatim dubinama, te se samo moţe nagađati čime se zapravo hrane. Ponekad, kad su im progonitelji blizu, one će izbljuvati nešto zašto se misli da su poistrgane prianjaljke hobotnice, a poneki su od tih, tako na površinu izbačenih krakova dvadeset do trideset stopa dugački. Vjeruje se da grdosija kojoj pripadaju te hvataljke ţivi pripijena njima uz morsko dno, i da ulješura, za razliku od drugih vrsta kitova, ima zube te je moţe napadati i razdirati.

Ipak imamo razloga misliti kako je veliki »kraken«266 biskupa Pontoppidana zapravo hobotnica. Prema biskupovu opisu, kako se naizmjence diţe iz vode i opet zaranja, i po još nekim drugim pojedinostima o kojima nas on izvješćuje, »kraken« se savršeno podudara s hobotnicom. No ipak bi trebalo podosta oduzeti u pogledu gorostasnog obujma što ga on pripisuje toj ţivotinji.

Neki prirodoslovci koji su nešto načuli o toj tajanstvenoj ţivotinji uvrstili su je među sipe: ovima bi po nekim vanjskim svojim obiljeţjima i spadala, ali samo kao Anak u plemenu267.

266

»Krakeni« su prema opisu danskog knjiţevnika biskupa Erika Pontoppidana (1698.-1764.) bajoslovno velike

morske ţivotinje, nalik na male otoke. Pontoppidan je zacijelo u svojim pretjeranim opisima pomišljao na

velehobotnice što se na dnu mora, ili plutajući na površini, nalaze blizu obala Švedske, Irske,Islanda i Japana,

ponajčešće blizu Newfoundlanda, a pripadaju kalamarima sličnu rodu Architheutisâ, od kojih su najveći 7 m dugi, s

prianjaljkama dugim 15 m. - Prev. 267

Anak (plural Enakim) - div iz Biblije (Četvrta knjiga Mojsijeva, XIII, 34). - Prev.

60. MRLIN S obzirom na kitolovački prizor što ćemo ga ubrzo ovdje prikazati,

a i radi boljeg razumijevanja sličnih prizora prikazanih na drugim mjestima, moram ovdje reći nekoliko riječi o magičnom a ponekad tako strašnom harpunskom mrlinu.

Uzica koju su kitolovci prvobitno upotrebljavali bila je sukana od najbolje kudjelje, lagano prokađena katranom, ali ne omazivana katranskom paklinom268, kao što se to radilo s običnim konopima. Dok, naime, kudjelja običnom upotrebom katrana postaje gipkijom u rukama uţara, i takav je konop mnogo podesniji mornarima za običnu brodsku upotrebu - konop za harpunski mrlin ne samo što bi se time odviše ukrutio, te se ne bi mogao zbijeno namotavati, nego katran, osim toga, kako su to već mnogi mornari počeli uviđati, ne čini konop općenito ni trajnijim ni otpornijim, već mu daje samo izvjesnu kompaktnost i sjaj.

Posljednjih je godina u američkih kitolovaca »manila« ili manilsko269 vlakno gotovo sasvim zamijenilo konoplju u izradi mrlina jer, iako nije tako trajno kao kudjelja, ipak je čvršće i kudikamo pruţivije i rastegljivije, a ja ću još nadodati - budući da u svemu vlada neka estetika - da je i mnogo ljepše i nekako bolje pristaje uz lovački čamac nego uzica od obične konoplje. Konoplja je nalik na neku tamnoputu, i tamnokosu Indijanku, a manila nalikuje na kakvu zlatokosu Ĉerkeskinju.

Harpunski mrlin nije deblji od desetak milimetara, te na prvi pogled ne biste povjerovali da je tako čvrst kao što zapravo jest. Pokusom se dokazalo da svaka od pedeset niti njegove pređe moţe izdrţati teret od stotinu i dvadeset funti, tako da će čitav mrlin podnijeti pritisak od pribliţno tri tone. Po duljini mrlin za ulješure mjeri nešto više od dvjesta hvati. Prema krmi je mrlin spiralno omotan u čabriu ili bubnju, ali ne zavojito poput crvolike cijevi u lambika ili

268

Omazivali su brodsku oputu »paklinom« ili »crnilom« dobivenim od mješavine prorijeĎena katrana, čaĎe i

kuhane morske vode. - Prev. 269

Vlakno »manila« dobiva se od stabla »Musa textilis« koje raste na Filipinima, u Indiji, na Antilima i na Novoj

Kaledoniji. - Prev.

retorte, nego čvrsto stegnut, naslagan kao kolutovi sira, i koncentrične spirale, bez šupljina, osim one u sredini oko zamišljene osi naslaganih »sireva«. Budući da bi i najmanja krivudavost ili zapetljavanje prilikom odmotavanja neizbjeţno zahvatilo nečiju ruku, nogu ili čitavo tijelo, to se mrlin namata u bubanj nadasve pomno. Neki harpunaši provode cijelo jutro u tom poslu, namatajući mrlin, diţući ga visoko na jarbol i provlačeći preko jednog kolotura prema bubnju, kako bi prilikom namatanja izbjegli svako nabiranje ili zapletanje.

U engleskim čamcima umjesto jednim, sluţe se dvama bubnjevima, namatajući mrlin istodobno u oba bubnja. Prednost je u tome što su ti bubnji-blizanci maleni, te se mogu bolje namjestiti u čamcu i nisu tako teški, dok je američki bubanj, kojemu promjer iznosi gotovo rri stope, prema tome i mnogo dublji, te je često vrlo glomazan i uvelike opterećuje čamac, kojem su podnice samo pol palca debele. Podnice su lovačkog čamca kao tanak led koji moţe podnijeti pravilno porazmješten teret, ali će prsnuti pod koncentriranim opterećenjem. Kad je američki bubanj presvučen navlakom od voštanog platna, lovački čamac, kad kreće u susret kitu, pričinja se kao da mu nosi na dar velik svadbeni kolač.

Oba su kraja mrlina slobodna, niţi se kraj završava u petlji, izvijajući se sa dna bubnja uz bok i viseći slobodno ustranu. Takav smještaj donjeg kraja mrlina potreban je sa dva razloga. Prvo: da bi se olakšalo njegovo privezivanje uz drugi mrlin najbliţeg čamca, u slučaju da pogođeni kit roni tako duboko te bi do kraja odmotao mrlin o koji je pričvršćen harpun. U toj prilici poteţu kita čas s jednoga, čas s drugog čamca, kao što pivski vrč ide od ruke do ruke, premda se prvi čamac, s kojeg je bačen harpun, uvijek nalazi u blizini drugoga, da priskoči upomoć bude li potrebno. Drugo: takav smještaj donjeg kraja mrlina potreban je radi sigurnosti uopće, jer kad bi taj donji kraj bilo kako bio privezan uz čamac, te kad bi onda kit sve do kraja istegao uţe, i to još prije nego što bi, kako se veli, okom trenuo, kao što se to ponekad zaista i događa - on bi zacijelo povukao čamac za sobom u morski bezdan, te onda ne bi bilo više zdura ni telala koji bi taj čamac ikad pronašao.

Prije nego što se čamac spusti u more, kad se zametne hajka, uzimaju gornji kraj mrlina te ga od bubnja povuku na krmu, omotaju oko drvenog palca, opet ga povuku svom duţinom čamca do pramca, polaţući ga na rašlje ili ručke svakoga pojedinog vesla, da veslaču za veslanja udara o ručne zglobove, provuku ga uz rubnjak posjedalih veslača - do uţljebine na krajnjem vrhu prove, gdje drven paljak270 ili krmno pero, veliko kolik obični mosur, priječi da mrlin puzne. Iz tih ţljebova mrlin izviruje, obješen niz pramac poput girlande, te ponovno ulazi u čamac, pa se u duljini od desetak-dvadesetak hvati omata oko »pramčanog sanduka« (te se taj dio mrlina i zove »sandučnica«), i tada mrlin protječe nibnjakom malo dalje prema krmi, gdje se privezuje uz kraći konop što ga zovu »priveznicom«, uz koju je najposlije pričvršćen sam harpun, ali prethodno ta »priveznica« prolazi još mnoge tajanstvene zavijutke, i bilo bi suviše dugotrajno i dosadno da i to nabrajamo.

I tako harpunski mrlin zahvaća čitav čamac svojim zamršenim opletima i prepletima u svim smjerovima. Svi su veslači upleteni u te opasne vijuge, te se neupućenu čovjeku s kopna pričinja da su ti ljudi kao neki indijski ţongleri koji od zabave prepleću svoje udove najljućim zmijama. Nema smrtnika koji bi prvi put mogao sjediti na takvu mjestu, usred tih zamršenih spletova, a da, veslajući iz petnih ţila, ne pomisli kako bi svakog trenutka, u njemu nepoznatu času, harpun mogao poletjeti i staviti u pogon sve to strašno izvijanje nalik na munje - a on bi tada samo trnuo i premirao u ledenim srsima. Ali navika - navika stvara prava čudesa! Boljih dosjetaka, bučnije veselosti, veselijih šala i duhovitijih odgovora zacijelo niste slušali za svojim stolom od mahagonija, kao što ćete čuti sjedeći na pol palca bijele cedrovine u lovačkom čamcu, usred njegovih smrtonosnih omča i konopaca, i kao što je onih šest građana iz Calaisa išlo pred kralja Edwarda271, tako i ta šestorica veslača u lovačkom čamcu, tako reći s

270

Paljak - palac, drven klin. - Prev. 271

Engeski kralj Edward III. (1312.-1377.) opsjedao je francuski grad Calais. A kada su branitelji već umirali od

gladi, obećao im je da će se njegova vojska povući ako šest graĎana, s omčom oko vrata, doĎu u njegov tabor, te da

s njima čini što ga volja. (Priča dalje kazuje da su ta šestorica, s omčom oko vrata, zaista došli pred Edwarda, no da

ih je kraljica onda pomilovala.) - Prev.

konopcem oko vrata, sa svakim zaveslajem dolaze sve bliţe i bliţe raljama smrti.

Ako sada malo promislite, moţda će vam biti jasno kako se događaju one mnoge nesreće u lovu na kitove - nesreće od kojih se samo kadikad neka zabiljeţi - kako je ovog ili onog čovjeka mrlin izbacio iz čamca te je nestao. Jer kad harpun odleti, a mrlin, odmatajući se, stane frcati i zvijukati, ljudi koji onda sjede u čamcu, kao da sjede usred piskova i pištanja parnog stroja u punom pogonu, kad se o vas okrzava svaki uskovitlani točak, svaka ručica i poluga. I još gore: budući da čovjek u tom kovitlanju smrtnih opasnosti ne moţe sjediti mirno i nepomično, jer se čamac ljulja i njiše kao zipka i ljuljavica ga baca čas na ovu, čas na onu stranu, iznenada, bez i najmanje prethodne opomene, on samo prilagođivanjem, jačinom volje i brzinom svakog i najmanjeg pokreta moţe izbjeći zlom udesu, izbjeći da postane Mazepa272 i da bude odvučen u nepovrat, u bezdan, gdje ga ni sunce, koje svuda dopire, nikad više ne bi pronašlo.

I kao što je duboka tišina, koja samo prividno vlada i već sama po sebi nagoviješta oluju, moţda strašnija od same oluje, jer je tišina zapravo samo pokrov pod kojim se skriva oluja s gromovima i grmljavinom; baš kao što naoko bezazlena puška u sebi skriva barut, tane i eksploziju - tako i blagi mir mrlina, što se spokojno vijuga među veslačima, prije nego što se ne trzne i pokrene - taj prividni mir zapravo skriva najstrašniju od svih jezivih opasnosti u cijelom pothvatu. No čemu da duljim? Ljudi su svi isprepleteni harpunskim mrlinima. Svi se rađaju s omčom oko vrata, ali tek onda kad im se smrt bliţi, neočekivano, brzo i neumoljivo, tek onda osjete pritajene, himbene i svuda nazočne opasnosti i pogibli ţivota. No mudar čovjek neće u srcu osjetiti ni truna više straha kad sjedi u lovačkom čamcu nego što ga osjeća sjedeći uvečer pred blagom vatrom svog ognjišta, ţaračem kraj sebe umjesto harpuna.

272

Mazepa (1644.-1709.), Poljak koji se sklonio Kozacima i postao njihov ataman. Došao je kao mladić na dvor

poljskog kralja Kazimira u Varšavu. Tu se zapleo u neke ljubavne pustolovine, a prevareni muţ dao ga je iz osvete

privezati na konja i onda protjerati. Tako je dospio u Ukrajinu, meĎu Kozake. Proslavio se svojom hrabrošću i

postao kozački hetman. Poslije se borio na strani Šveda. U literaturi su Mazepin lik obradili Puškin i Byron. - Prev.

61. STUBB UBIJA KITA Dok je za Starbucka pojava hobotnice bila neko zloguko znamenje,

za Queequega je ona značila nešto sasvim drugo. - Kada vidjeti hobotnicu - reče divljak bruseći svoj harpun o

pramac uvis povučenog čamca - onda brzo vidjeti i ulješuru. Sutradan ujutro sve je bilo neobično tiho, omara polegla morem, a

posada na »Pequodu«, kako nije imala nikakva posla, jedva je mogla odoljeti zamamnom drijemu u koji je čarobna ta tišina svakog uljuljavala. Jer dio Indijskog oceana kojim smo sada plovili nije bio, kakono kitari vele, »ţivahan«. Treba spomenuti da su se tu rjeđe pojavljivali dupini, tuljani, leteće ribe i drugi ţivahni obitavaoci ţivljih voda, rjeđe negoli u blizini Rio de la Plate ili morskih prostranstava oko peruanskih obala.

Ja sam drţao straţu na pramčanom jarbolu te sam se, ramenima naslonjen o olabavljelo najgornje jedro, njihao amo-tamo po toj kao začaranoj prozračnosti. Ni najjača volja nije tome mogla odoljeti, i u toj sanjivoj zanesenosti svijest mi se rasplinjavala; i duša mi se najposlije trţe iz tijela, dok se ono, moje tijelo, svejednako zibalo, kao što se i svako klatno dalje njiše iako je već nestalo sile koja ga je pokrenula.

Prije nego što sam potpuno utonuo u zaborav, opazio sam kako su oba mornara na glavnom i krmenom jarbolu već zadrijemala, te smo se naposljetku sva trojica kao bez ţivota njihali na nastavku, a na svaki naš njihaj kormilar bi tamo dolje, ispod nas, saneno kimnuo glavom. I valovi su kimali svojim nehajnim krestama, dok je u beskrajne začarane pučine istok kimao zapadu, a sunce se smiješilo nad svime.

Odjednom mi se pričini kao da se pred mojim sklopljenim očima rasprskavaju neki mjehurići, i ruke mi se kao dva škripa uhvatiše sartijâ. Neka me milostiva sila spasila, te se trgnuh i dođoh k svijesti. I gle! niti četrdeset hvati od nas, tamo u zavjetrini, gorostasna se ulješura valjala u vodi, kao prevrnuti korab fregate, a golema joj se ljeskava leđina, zagasite boje kao mrka put Etiopljanina, bljeskala i caklila kao zrcalo. No, meškoljeći se lijeno u morskom koritu, a ovda-

otula mirno izbacujući svoj magličasti mlaz, taj kit bijaše kao dostojanstven građanin što puši svoju lulu za topla popodneva. Ali ta ti je lula, bijedni ribače, bila i posljednja!

Kao na dodir čarobnom palicom nekog maga, usnuli brod i svi njegovi spavači iznenada oţivješe, i više od dvadesetak glasova sa svih strana broda, zajedno sa ona tri glasa odozgo, zaori uobičajenim poklikom, dok je »velja riba« polagano i odmjereno mlazala uvis svoje bijele vodoskoke.

- Svi čamci u more! Polja!273 - uskliknu Ahab, i zatim izvršivši vlastitu zapovijed, vrati kormilo još prije nego što je kormilar dospio prihvatiti ţbicu.

Iznenadni povici posade zacijelo su uzbunili kita, i prije nego što su čamci pljusnuli u vodu, on veličanstvenim zaokretom zabrazdi u zavjetrinu, ali nepokolebljivo mirno, jedva burkajući vodu, te Ahab - misleći da moţda kit i nije ništa opazio - zapovjedi da se ni veslom ne zapljusne i da se samo šapatom razgovara. Sjedeći tako na rubnjacima svojih čamaca, kao Indijanci iz Ontarija, veslali smo tiho ali ţurno dalje. Utiha nam nije dopuštala da razapnemo jedra. Ĉas zatim, pošto smo tako zaklizili u potjeru, repina nemani sunu četrdeset stopa okomito uzrak, a onda je nestade poput kule koju je zemlja progutala.

- Eno repne peraje! - zaori se krik, a nato Stubb brţe-bolje izvadi šibice i pripali lulu, jer je to bio trenutak kad je čovjek mogao odahnuti. Nakon nekog vremena kit se ponovno pomoli, sada ispred pušačeva čamca i mnogo bliţe njemu nego ostalima, te je Stubb računao da će njega zapasti čast da ubije kita. Sad je bilo očito da je kit najposlije opazio da ga progone. Sva je daljnja šutnja bila nepotrebna. Uz bučan štropot prionusmo na vesla. I svejednako pušeći, Stubb je podbadao svoje ljude za navalu.

Da, ribak se sad sav izmijenio. Osjećajući smrtonosnu opasnost, kretao se »s glavom vani«274, izdigavši taj dio tijela ukoso iz pjene koju je mahnito uskomešao.

273

Zapovijed da se pramac okrene uvjetar. - Prev. 274

Vidjet ćemo na drugom mjestu kako je lagašna tvar što ispunjava golemu glavurdu ulješure. Iako se čini da je to

najglomazniji dio njenog tijela, ipak glavu najlakše drţi nad vodom. Lako je izdiţe u zrak, i nuţno to čini kad suče

svom brzinom. Osim toga, gornji dio njene glave tako je širok, a ostali se dio tijela tako čunjasto stanjuje u pravcu

- Naprijed, momci, naprijed, samo naprijed! Bez ţurbe! Samo s mirom i polako, ali za njim. Za njim, poput munje, tako! - vikao je Scubb, a iz usta mu, dok je govorio, kuljao dim. - Za njim sada, dugim i snaţnim zaveslajima, Tashtego! Pognaj ga, Tash, mileni moj, pognaj ga! Budite mirni i hladni, kao krastavci, da baš tako! Samo za njim mirno i polako, kao grozna smrt i iskešeni đavoli, podignite mrtve iz njihovih grobova, momci, tako! Za njim!

- Vu-hu! Va-hi! - ječao je odgovor Indijanca s Gay-Heada, koji je iza glasa uzdizao svoj stari ratnički poklik nebu pod oblake, i kao da je i protiv volje svaki od veslača u tom napetom času prilegao uz veslo iz sve snage, prateći predvodnički zaveslaj zanesenog Indijanca.

No na njegove divlje uzvike odjeknuše isto tako bijesni povici: - Ki-hi! Ki-hi! - izdirao se Daggoo, zabacujući tijelo na svom

sjedištu naprijed i nazad poput pomamna tigra u kavezu. - Ka-la! Ku-lu! - zavijao Queequeg mljašćući usnama kao da je pred

njim pečeni zubatac. I tako su čamci, uz divlje podcikivanje, snaţnim zamasima vesala rezali valove. Stubb je, međutim, zadrţao svoje mjesto na čelu, svejednako hrabreći svoje ljude za nasrtaj i neprestano odbijajući dimove. Ljudi su poput očajnika prianjali uz vesla i naprezali se dok najposlije nije odjeknuo ţeljno očekivani zov:

- Ustaj, Tashtego! Hitni! - Harpun je bačen. - Veslaj unatrag! Svi veslači zaveslaše krmom, a u isto vrijeme nešto zazuja, vruće i

siktavo, iznad ručnih zglobova svakog čovjeka. Bješe to tajanstveni harpunski mrlin. Ĉas prije Stubb je ţustro posegnuo za njim i brzo ga dvaput omotao oko paljka, a od ubrzanih okretaja uzice diţe se plavkast dim i stopi se s gustim dimovima što ih je on odbijao iz svoje lule. I kako se mrlin silno brzo odmatao oko paljka, prolazio je prije i kroz Stubbove šake, guleći mu koţu na dlanovima, jer je zaštitno platno, kojim se u takvim prilikama pokriju dlanovi, slučajno otpuzlo. I njemu bješe kao da stišće oštrice dvosjekla mača što mu ga neprijatelj svom silom pokušava istrgnuti iz ruke.

repa te bi se s pravom moglo reći da se ulješura, kad pruţa glavu nakoso iz vode, iz troma »galiota« zdepasta kljuna

pretvara u oštrokljunu korablju, nalik na newyorške pilotske brodove. - Bilješka piščeva. (Galiot je holandski teretni

ili ribarski mali jedrenjak zdepasta oblika, sa dva sošna jedra. - Prev.)

- Nakvasi mrlin! Nakvasi mrlin! - dovikivao je Stubb veslaču koji je sjedio kraj bubnja, te ovaj šeširom zagrabi morske vode pa je izlije u bubanj, na mrlin.275 Mrlin se još dalje odmatao dok se najposiije nije dovoljno istegao. Ĉamac je sada jurio kroz uzavrelu vodu kao morski pas kad juri svom brzinom. Stubb i Tashtego izmijeniše svoja mjesta - s pramca na krmu i obratno - a to je sred one ljuljavice zaista bio teţak pothvat.

Konop je sada bio nategnut i napet u svoj duljini, kao ţica na harfi, te bi čovjek pomislio da čamac ima dvije kobilice - jednu što reţe brazdu po moru, a drugu što siječe zrak - dok onako juri, utirući sebi put kroz oba suprotna elementa. Oko pramca poskakivao neprekidan vodoskok, a šija276 se sukala kao beskonačni vir, i pri najmanjem pokretu čamca, kad bi čovjek ma i prstom maknuo, čamac se naginjao vibrirajući i škripeći. I tako su jurili, a svaki se čovjek svom snagom drţao svog sjedišta da ne bude zbačen u uspjenjelu vodu, dok se visoki Tashtego posve sagnuo pod kormilo, kako bi postavio što niţe svoje teţište. Ispred njihovih očiju kao da su prosunuli svi atlantski i pacifički oceani, dok kit u bijegu najposiije ne posusta.

- Uvlači, uvlači! - vikao je Stubb svome pramčaniku, a svi ljudi, gledajući preko ramena, zaveslaše prema njemu, dok je neman svejednako povlačila čamac za sobom. Pristavši ubrzo uz njen bok, Stubb se čvrsto uprije koljenom uz »bedrobran«, te poče udarati u ribu koja je uzmicala. Na njegovu zapovijed, čamac je odmicao iz strašnog vrtloga što ga je kit oko sebe kovitlao, i vraćao se za novi napad.

Crveni su mlazovi sad izbijali iz bokova nemani kao potoci niz gorske strmine. Izmučena se tjelesina sada nije više valjala u vodi, nego u krvi, koja je kuhala i kipjela na stotine metara u njihovoj brazdi. Sunčane zrake što su ukoso padale na to grimizno jezero usred mora, bacale su odsjaj na lice svakoga pojedinog čovjeka, te se jedan drugome pričinjahu rumeni poput Indijanaca. Sve to vrijeme brizgali

275

Da bismo barem donekle pokazali kako je takav postupak bezuvjetno potreban, moţemo navesti činjenicu da su

na starim holandskim kitarkama upotrebljavali konopljene tarače te njima kvasili mrlin, a na mnogim je brodovima

u tu svrhu bila prireĎena mala drvena vjedrica ili ispolac. No najbolje će vam u tom slučaju posluţiti šešir. - Bilješka

piščeva. 276

Brazda, trag ili puzina što ostaje za brodom. - Prev.

samrtni mlazovi bijele pare iz kitova štrcala, a teški dahtaji iz usta uzbuđenog vođe čamca. Izvlačeći poslije svakog uboda svoje iskrivljeno (o konop pričvršćeno) koplje iz kitova tijela, Stubb bi ga svaki put brzim pokretima opet izravnavao na razmi čamca, te ga uvijek nanovo zarivao u kita.

- Pritegni!, pritegni! - vikao je pramčaniku, dok je jenjavao bijes kita na umoru. - Bliţe, bliţe!

I čamac se sasvim prikuči kitu uz bok. Stubb se naţe daleko nad pramac, lagano zabode svoje dugo, oštro koplje kitu u tijelo, te onda njime poče polagano i oprezno pokretati, kao da paţljivo traţi zlatan sat što ga je kit moţda progutao, a sve bojeći se da ga ne bi oštetio prije nego što ga izvuče. No zlatan sat što ga je traţio bijaše duboko u nutrini skrivena srţ kitova ţivota. I sad ju je napipao: jer prenuvši se iz predsmrtnog mrtvila u ono neopisivo što se zove posljednji trzaji, neman se strahovito trţe u svojoj krvi i preplavi samu sebe gustim škropcima mahnito uskovitlane pjene, tako da je ugroţeni čamac naglo legao na krmu i samo s mukom sebi prokrčio put iz toga sumanutog sumraka u bistri zrak dana.

A onda, trgajući se sve slabije, kit još jednom isplovi na vidjelo, valjajući se i zaranjajući s boka na bok, grčevito šireći i steţući otvor štrcala, uz oštro pištanje u predsmrtnom hropcu. Najposlije u uzbibani zrak šiknu mlaz za mlazom zgrušane krvi kao talog rumena vina, i ti su crveni vodoskoci padali natrag na njegove nepokretne bokove i slijevali se u more. Kitu bješe prepuklo srce!

- Mrtav je, gosparu Stubbe! - reče Daggoo. - Da, obje su se lule ugasile! - dočeka Stubb, pa izvadivši svoju iz

usta, prosu nad vodom hladan pepeo, i časkom se zamišljeno zagleda u grdnu tjelesinu koju je dotukao.

62. KOPLJE Valja reći koju o upadici što je opisana u prošlom poglavlju. Prema ustaljenom običaju kitolova, u čamcu koji se otisne od

broda, predvodnik ili »kitov krvnik« povremeno zauzima mjesto kormilara, dok harpunaš, zvan također »kitov vezač«, vesla tik do njega prvim ili takozvanim harpunaškim veslom. Potrebna je snaţna, mišićava ruka koja će baciti prvo ţeljezo na ribaka, jer počesto biva te u takozvanom »dugom potezu« teško oruđe valja baciti na razdaljinu od dvadeset do trideset stopa. No ma kako se hajka otezala i bila zamorna, od harpunaša se traţi da sve to vrijeme vesla svojim veslom iz sve snage - štoviše, od njega očekuju da sluţi kao primjer nadljudske izdrţljivosti i upornosti ostalim veslačima, i to ne samo nevjerojatnim veslanjem nego i gromkim i neustrašivim uzvikivanjem.

Što zapravo znači vikati iz svega grla i pritom izvijati tijelo u krajnjem naporu svih snaga, shvatit će samo onaj tko je to već sam pokušao. Što se mene tiče, nikako ne uspijevam gromko vikati a u isti mah napinjati sve svoje mišiće.

Veslajući, dakle, i podvikujući tako, a leđima okrenut grdosiji, iscrpljeni harpunaš odjednom čuje poticajni poklik; »Ustaj i po njoj!« On sad mora uvući i pričvrstiti veslo, okrenuti se napol oko svoje osi, dohvatiti i čvrsto zgrabiti harpun s paljka, pa ga sa ono malo preostale snage pokušati sjuriti u kita. Nije stoga nikakvo čudo što u cjelokupnom kitolovu, od pedeset zrelih prilika za pogodak, nema ni pet uspješnih; nije nikakvo čudo što tolike nesretne harpunaše dozlaboga psuju i proklinju; nije čudo što mnogim harpunašima u čamcu u pravom smislu riječi popucaju krvne ţile; nije čudo što poneki kitolovac izbiva od kuće i po četiri godine za četiri bačve ulja; nije čudo što za mnoge vlasnike kitarice kitolov znači pasivan posao - jer baš od harpunaša zavisi uspjeh samog putovanja - a otkud harpunašu snage i zamaha u posljednjem i najodsudnijem času, kad ga prije toga tako teško zapregnu da mu ponestaje daha?

A onda, kad je hitac uspješan, u onome drugom odlučnom času, to jest kad kit potegne i počne juriti - predvodnik i harpunaš počinju

također juriti, jedan prema pramcu, a drugi prema krmi, i to uz opasnost za se i za sve ostale. U tom trenutku oni izmjenjuju svoja mjesta, i predvodnik, glavni zapovjednik malog čamca, staje na svoje pravo mjesto - na pramac.

Ja, međutim, nimalo ne marim ako netko u tom pogledu zastupa oprečno stanovište, no sve je to ludo i nepotrebno. Harpunaš bi već od samog početka pa do kraja morao stajati na pramcu, on bi morao zadati oba udarca i harpunom i kopljem, i nitko ne bi smio od njega zahtijevati da vesla, osim u prilikama kad je to jasno svakom pomorcu. Znam da bi takav poredak mogao prouzročiti mali zastoj u brzini hajke, no mene je dugogodišnje iskustvo mnogih kitara različitih narodnosti uvjerilo kako do većine neuspjeha u lovu ne dolazi nipošto zbog silne brzine, nego zbog iscrpljenosti harpunaša.

Da se osigura najveći uspjeh gađanja, svi bi harpunaši ovoga svijeta morali skakati na noge odmoreno i ţivo, a ne premoreni i napol satrti.

63. PALJAK Iz debla rastu grane, a iz grana šiblje. I tako iz bujnog sadrţaja niču

poglavlja. Paljak, o kojem smo prije govorili, zasluţuje da bude napose

spomenut. To je rašljasta motka čudna oblika, otprilike dvije stope duga, usađena okomito u razni a desnog boka čamca, blizu pramca, te sluţi kao potporanj za drveno kopljište harpuna, kojemu drugi, metalni, šiljati dio izviruje s pramca. U tom se poloţaju oruţje odmah nađe pri ruci harpunašu, koji ga u tren oka dohvati, kao što će neki gorštak u hipu posegnuti za svojom puškom na zidu. Obično u tim rašljama leţe dva harpuna u pripremi, koji se zovu »prvo« i »drugo gvoţđe«.

No oba su ta harpuna, svaki svojom petljom, pričvršćena o isti mrlin, zato da se oba bace, ako je to moguće, jedan za drugim, na istog kita, kako bi barem jedan harpun ostao u kitu, ako se drugi slučajno otkine kad kit počne potezati. Tako se udvostručuju izgledi u računu vjerojatnosti. No vrlo često biva da se kit smjesta trgne, grčevito potegne i pojuri naprijed tek što ga pogodi prvi harpun, te harpunaš, pa bio on brz kao munja, ne dospijeva više na nj hitnuti »drugo gvoţđe«. Upravo zato što je i drugi harpun pričvršćen za mrlin, koji se brzo odmotava, to se oruţje mora navrijeme baciti iz čamca, ma kako i ma kamo, jer bi inače čitavoj posadi prijetila najveća opasnost. U takvim ga slučajevima obično gurnu u vodu. Omogućuju to i rezervni bubnji s mrlinom, o kojima smo već prije govorili. Ali taj je opasni posao često praćen najteţim i najsudbonosnijim nesrećima.

Osim toga, treba znati da u času kad se drugi harpun baci u more, to »gvoţđe« ili »ţeljezo« postaje neki treperavi britki strah što se hirovito bacaka između čamca i kita, zaplećući ili trgajući mrline, izazivajući strahovitu zbrku i meteţ u svim smjerovima. A u većini slučajeva nije ni moguće da se taj harpun uvuče prije nego što je kit ulovljen i ubijen.

Zamislite samo što biva u slučaju kad se četiri čamca upletu u borbu sa neobično jakim, upornim i lukavim kitom, te kad osim tih

njegovih osobina, i zbog tisuću drugih kojekakvih slučajnosti što prate tako opasan pothvat, osam do deset takvih odriješenih »drugih gvoţđa« pluta oko njega, jer u svakom je čamcu, dakako, više harpuna povezanih uz mrlin, za slučaj da prvi promaši. Sve su te pojedinosti ovdje vjerno prikazane, jer će posluţiti da osvijetle nekoliko vrlo vaţnih, premda zamršenih mjesta u prizorima koji će se kasnije opisati.

64. STUBBOVA VEĈERA

Stubbov je kit ubijen nešto podalje od broda. Na moru bila utiha, i zato se, povezavši tri čamca u jedan niz, dadosmo na mučnu rabotu da teglimo svoj plijen do »Pequoda«. I sada, kad smo nas osamnaestorica sa svojih trideset i šest ruku i stotinu i osamdeset palaca i ostalih prstiju polako, sat za satom, povlačili tu nepokretnu, mrtvu tjelesinu, činilo se kao da se, osim u dugim razmacima, uopće i nije pomicala. To je pruţalo jasnu sliku o golemosti te grdosije koju smo vukli morem. Na velikom kineskom kanalu Hang-Ho, ili kako ga već nazivaju u Kitaju, četiri-pet radnika, sve hodajući obalom, teglit će teško natovarenu i zdepastu dţunku jednu milju na sat, a mi smo svoj grdni brod tako sporo pomicali kao da je krcat olova.

Spustio se mrak. Tri fenjera što se ljuljahu u »Pequodovoj« snasti mutnim nam svojim svjetlom pokazivahu put, a kad doveslasmo bliţe, vidjesmo Ahaba kako spušta jednu od više svjetiljaka niz rubnjak. Pošto je načas prazno, bezizraţajno pogledao dovučenog kita, izniza uobičajene zapovijedi za osiguranje preko noći, pruţi fenjer nekome mornaru i pođe u svoju kabinu, odakle se sve do jutra nije više pojavio.

Iako je kapetan Ahab, upravljajući lovom i dovlačenjem kita, bio izvršio svoj, da tako kaţem, uobičajeni posao, sada, pošto je ţivotinja bila mrtva, spopalo ga kanda nekakvo nejasno nezadovoljstvo, ili nestrpljenje, ili očaj, kao da ga pogled na toga ubijenog kita podsjeća kako Moby Dicka tek treba uništiti. Pa kad bi mu i tisuću kitova dovukli na palubu, to ga ni za dlaku ne bi privelo bliţe njegovu velikome luđačkom cilju.

Ubrzo biste pomislili po štropotu i buci na palubi »Pequoda« kako se posada sprema bacici sidra u morske dubine, jer su mornari počeli po palubi povlačiti teške lance i spuštati ih uza zveket kroza ţdrijela na brodu. No tim će verigama što su zveketale oni zakvačiti divovsko truplo, a ne brod. Glave pričvršćene uz krmu, a s repnom perajom uz pramac, kit sad leţi svojom crnom trupinom tik do trupine broda i, gledano kroz noćnu tamu što je zastirala penune i sve jedrilje visoke

snasti, to dvoje - lađa i kit - kao da su dva divovska bika u jarmu, od kojih jedan stoji na nogama, a drugi počiva.277

Ako je mrki Ahab sada šutio kao zaliven, barem koliko se to na palubi moglo primijetiti, njegov je drugi časnik, Stubb, sav sjao od pobjedničkog ponosa, pokazujući neobičnu no dobroćudnu uzbuđenost. Toliko se bio uzvrpoljio te mu je i kruti Starbuck, njegov pretpostavljeni časnik, privremeno prešutno predao svu vlast i upravljanje svim poslovima na palubi. Toj Stubbovoj ţivahnosti pripomogla je još neka malenkost, kako se to ubrzo i pokazalo. Stubb je bio sladokusac: on je i suviše volio kitovinu kao slastan zalogaj.

- Hoću reţanj kitovine prije nego što legnem! Ej, Daggoo! Otimah da si sišao i odrezao komad s »uzine«!

Ovdje treba reći da ti divlji ribari, premda ne običavaju odmah poslije dobivene bitke naplaćivati od neprijatelja ratnu odštetu, kako se to posvuda radi prema nekom već ustaljenom vojničkom pravilu (ili to barem čine prije nego što su unovčili svoju »čest« koja im pripada nakon dovršenog putovanja) - ipak ćete tu i tamo naći ponekog Nantucketanca oblaporna na onaj komad od ulješure što ga je Stubb bio označio, a koji se odrezuje od donjeg kraja ušilj izrasla tijela.

Oko ponoći reţanj mesa bijaše odrezan i pečen. Na svjetlu dviju svjetiljaka, u kojima je gorjelo kitovo ulje, Stubb se svojski naklopio na svoj odrezak kitovine, iznesen na vitao kao na gozbeni stol. No Stubb te noći nije bio jedini koji se gostio kitovinom. Na tisuće morskih pasa vrvjelo je oko ubijenog levijatana i obilno se gostilo njegovim tustilom, a njihovo se mljaskanje miješalo sa Stubbovim ţvakanjem. Ono nekoliko spavača, dolje na leţajima, često se budilo iza sna od oštrog pljeskanja: to morski psi mlatarahu repovima o brodsku trupinu na

277

Ovdje bismo mogli spomenuti još jednu malenkost. Kita moţete najčvršće i najsigurnije zakvačiti o njegove

»lopate« ili repinu kada je već dovučen uz bok broda, a kako je taj dio tijela zbog svoje kompaktnosti relativno

mnogo teţi od svih ostalih (osim, moţda, njegove bočne peraje), on odmah, i u mrtva kita, utone pod površinu, te ga

- s čamca - ne moţete dohvatiti rukama i vezati lancem. No ta se teškoća vrlo vješto svladava: pripremi se maleno,

jako uţe, s malim drvenim plovkom na kraju i s jednim utegom po sredini, a drugim krajem pričvršćeno o sam brod,

i spretnim baratanjem taj se plovak provuče ispod trupine kita na drugu stranu, da uţe sada obuhvaća kitovo tijelo, a

lanac već čeka da bude pričvršćen o to uţe i povučen oko najuţeg dijela kitova repa, na točki gdje se spaja s repnom

perajom. - Bilješka piščeva.

svega nekoliko centimetara od spavačeva srca. Naginjući se nad bok broda, mogli ste ih vidjeti (kao što ste ih prije čuli) kako se valjaju u zloslutnoj crnoj vodi i izvrću na leđa, otkidajući okrugle komadine kitova mesa, velike kao ljudska glava. Ta osobita vještina morskih pasa svima se čini čudnovatom. Kako im uspijeva da sa te naoko nepristupačne površine izdubu tako simetrične zalogaje, ostaje dio sveopće zagonetke prirode. Trag što ga tako ostavljaju na kitovu tijelu moţe se najbolje usporediti s rupom što je tesar dube za vijak.

Premda ćete usred paklenskog dima i strahota pomorske bitke vidjeti morske pse kako čeznutljivo zirkaju prema brodskoj palubi (kao gladni psi što se vrte oko stola na kojem se siječe sirovo meso), spremni da progutaju svaku dobačenu im crkotinu, i premda, dok hrabri mesari na palubi, kao na stolu, pozlaćenim i ukrašenim noţevima jedan do drugoga ljudoţderski reţu ţivo meso, a kučci ispod stola svojim kao draguljima iskićenim raljama svađajući se odrezuju komade mrtva mesa; i premda je ta rabota, kako god je okrenuli i s kojega god je gledišta promatrali, uvijek ista, a to će reći: jednako odvratan i razbojnički posao na obje strane; iako ti morski psi redovito prate sve brodove trgovaca robljem kad prelaze Atlantik, krećući se uporno uz njihove bokove, da se nađu ako ustreba odstraniti kakav otpadak ili pristojno sahraniti kojega mrtvoga roba, te iako bi se mogao navesti još pokoji sličan primjer o tome kako, gdje i kada morski psi upriličuju nadasve vesele društvene sastanke i svečanosti - ipak ih nikad i nigdje nećete naći u tolikom broju na okupu, ni razdraganije ni veselije, nego kad su okupljeni oko uginule ulješure, privezane uz bok kitarice na debelome moru. Ako još nikad niste bili svjedokom takva prizora, onda odbacite sve svoje predodţbe o strahotama pakla i sotonskih orgija.

Zasad Stubb još nije opazio mrmorenje s gozbe što je trajala u njegovoj neposrednoj blizini, kao što ni morski psi nisu primjećivali njegovo sladokusno mljaskanje.

- Kuharu, kuharu! Pa gdje je samo taj stari Gruda? — uskliknu raskrečivši noge, kao da hoće još čvršće zasjesti za svoju večeru, a

onda, sunuvši svojom viljuškom u zdjelu, kao da zabada koplje u kita, oteţe:

- Ovamo, kuharu! Diţi sidro i zajedri ovamo! Stari crnac, nimalo oduševljen što su ga prije vremena i u tako

neobičan sat digli iz njegove tople postelje, dogega se iz svoga »foguna«278, hramljući, jer, kao mnoge stare crnce, i njega su boljela koljena, koja nije mogao tako pomno trljati kao svoje tave i lonce.279 Taj stari Gruda, kako su ga svi nazivali, dođe klateći se, šepajući i poštapajući se mašama, što su bile zdepasta oblika, načinjene od ispravljenih ţeljeznih obruča. Taj stari Ebanovac dođe klimajući i potom, očekujući zapovijed, stade mirno nasuprot Stubbove trpeze. Odupirući se obim rukama o svoj dvokraki štap, prignu svoja pogrbljena leđa još dublje, i u isti mah malko naheri glavu, kako bi što bolje čuo.

- Kuharu - dočeka ga Stubb, prinoseći brzom kretnjom prilično crven zalogaj k ustima - ne čini li se tebi da je to meso prepečeno? Previše si ga mlatio, kuharu, suviše je mekano. Zar ti nisam uvijek govorio da dobar kitovski odrezak mora biti tvrd? I morski su psi prionuli uz njegove bokove, zar ne vidiš da i oni više vole tvrdo meso! Što li samo buče! Idi, kuharu, i reci im koju: reci im da su dobro došli i da im ţelimo dobar tek, ako grabe umjereno, pomalo, ali neka se vladaju pristojno. Grom me ubio ako razabirem i vlastite riječi! Idi, kuharu, i prenesi im moju poruku! Evo, uzmi ovaj fenjer - pa zaista dohvati jedan sa svog stola - a sad idi pa im odrţi prodiku.

Stari Gruda srdito dohvati svjetiljku te othrama preko palube do ograde, a zatim, spuštajući fenjer nad more da bi što bolje mogao promotriti svoju pastvu, a drugom rukom svečano zamahujući mašama i, sagnuv se daleko nad bok, poče se, mrmljajući, obraćati morskim psima, dok je Stubb, prikravši mu se polako iza leđa, prisluškivao što je govorio.

- Ţivotinje, prijatelji! Ja imati naređenje reći vama: pričepite labrnje, prokleta buka morati prestati! Ĉuti vi mene? Dosta toga prokletog

278

Brodska kuhinja. - Prev 279

I opet igra riječima knee-pans (čašice na koljenima, koljenske čašice) i pans (tave). - Prev.

mljaskanja gubicama! Massa280 Stubb reći, vi moći nakrkati proklete burage do nosa, ali, sto mu gromova, ta prokleta buka morati prestati!

- Kuharu - prekide ga na tome mjestu Stubb tapnuvši ga neočekivano po ramenu. - Kuharu, munja te smjerila! Pa ti ne smiješ kleti kada drţiš propovijed! Nije to put i način, tako se ne obraćaju grešnici!

- Nego kako? Vi onda sami propovijedati! - ljutnu se kuhar, te se okrenu da ode.

- O ne, kuharu, samo ti lijepo nastavi! - Pa dobro, onda. Predraga braćo ţivotinje ... - Tako valja! - usklikne Stubb povlađujući. - Polaskaj im, pokušaj

tako. I stari Gruda nastavi: - Vi biri morski psi, i svi morski psi biti jako, jako proţdrljivi, ali ja

vama reći, dragi prijatelji, vi morati prestati to prokleto udaranje repovima. Kako vi mene čuti ako ne prestanete s tom vraţjom guţvom i ţderanjem?

- Kuharu! - uskliknu Stubb, zgrabivši ga za šiju. - Zabranjujem te kletve! Govori s njima otmjeno, gospodski!

I propovijed se nastavi: - Ja vas, dragi moji proţdrljivi prijatelji, ne grditi zbog toga, to je

vaša priroda, i tu ne biti pomoći. Ali vi obuzdati vašu grešnu prirodu, to biti glavno! Vi biti kučkovi, sigurno, ali zašto ne obuzdati kučka u sebi i biti anđeli? Jer svi anđeli ne biti ništa drugo nego kučkovi koji se dobro vladaju! A sad pazite, braćo, pokušati biti dobri i pristojni kad uzimati svoju porciju od kita! Ne trgati jedan drugom, kaţem vam, iz gubice! Svaki od vas imati pravo na svoj zalogaj! A tako mi Gospoda, nitko od vas nemati pravo na kita, jer kit pripadati ljudima od broda! Znam, neki od vas imati velike gubice, mnogo veće od drugih. Ali i oni s velikom gubicom imati male trbuhe. Velika gubica ne mora sve poţderati: neka trgati komade i dati malim kučkima, koji sebi u toj guţvi ne mogu pomoći!

280

U crnačkom govoru: gospodin, gospodar (od engl. master). - Prev.

- Tako valja, stari Gruda! - uzvikivaše Stubb. - To je bilo pravo kršćanski! Nastavi!

- Nemati smisla nastaviti, Massa Stubb, jer te proklete psine nastaviti klati i ţderati! One ne čuti ni jednu riječ. Nemati smisla propovijedati tim prokletim ţderonjama koji ne prestati dok ne natrpati svoje trbe, a njihove trbe nemati dna! A kad natrpati trbe, onda više ne slušati, jer onda tonuti duboko, duboko u more, ići brzo spavati, na koralje, i ne moći slušati ni sada ni u sve vijeke vjekova!

- Duše mi, rekao bih da si u pravu, Grudo! I stoga im lijepo daj svoj blagoslov, a ja ću natrag k svojoj večeri!

Nato Gruda izdigne obje ruke nad tim ribljim skotom, pa otegne kričavo što ga grlo nosi:

- Ĉujte, vraţja braćo, diţite paklensku galamu i ţderite do mile volje, a onda crknite!

- A sad, kuharu - reče Stubb, sjedajući opet za svoju večeru na vitlu - stani gdje si prije stajao, tu, ravno ispred mene, i dobro slušaj što ću ti reći!

- Ja dobro slušati! - odvrati Gruda saginjući se naprijed i odupirući se o svoje maše.

- No, dakle - poče Stubb, posluţujući se obilno - da se vratimo na kitov odrezak. Prije svega, koliko ti je godina, kuharu?

- Kakvu vezu imati to s kitovim pečenjem? - tvrdoglavo će stari crnac.

- Šuti! Koliko ti je godina, kuharu? - Kaţu, oko devedeset - progunđa stari mrzovoljno. - Skoro ćeš, dakle, proslaviti svoj stoti rođendan, kuharu, a još nisi

naučio kako valja prirediti odreske kitovine? - reče Stubb i proguta komadinu mesa, kao da je taj zalogaj nastavak njegova pitanja. - A gdje si se rodio, kuharu?

- U štivi dereglije na Roanokeu281. - Rođen na deregliji! Krasno! No ja te pitam u kojoj si se zemlji

rodio, kuharu!

281

Rijeka u SAD-u (duga 720km, protječe kroz Virginiju i Sjevernu Karolinu). - Prev.

- Zar ja ne reći u roanokeskom kraju? - uzviknu crnac oštrim glasom.

- Ne, nisi rekao, kuharu. No reći ću ti što sam ti naumio kazati. Treba da se vratiš kući i ponovno se rodiš, jer još ne znaš kako se kuhaju i peku odresci kitovine!

- Vrag me odnio ako još peći kitove odreske! - zareţa srdito i okrenu se da ode.

- Natrag, kuharu! Ovamo! I dodaj mi te maše! Tako, uzmi ovaj odrezak, pa mi reci misliš li da je priređen kako valja! Uzmi kad ti velim! - i pruţi mu meso što ga je zahvatio mašama. - Uzmi i kušaj!

Obliznuvši meso svojim velikim usnama, stari crnac procijedi kroza zube:

- Nikad bolji odrezak ja okusiti: sočan, vrlo sočan! - Kuharu - upita ga Stubb, posluţivši se još jednom: - Pripadaš li

nekoj crkvi? - Bio sam jednoć u nekoj, u Cape Townu - odvrati starac

mrzovoljno. - I ti si jedanput za svega ţivota u Cape Townu bio u svetoj crkvi,

pa si sigurno slušao velečasnog pastora kako propovijeda svojoj braći u Kristu, je li tako, kuharu? Pa ipak imaš obraza da mi u brk laneš takvu grdnu laţ, a? - reče Stubb. - Što misliš, kamo ćeš ti doći, kuharu?

- Što prije u postelju! - promrsi ovaj namjeravajući već da ide. - Stoj! Zaustavi! Pitao sam te kamo ćeš poslije smrti? Strašno

pitanje! No, kuharu, kako glasi tvoj odgovor? - Kada stari crnac ići s ovog svijeta - odvrati crnac polagano,

potpuno izmijenivši izgled i drţanje - on nikamo sam ići, nego po njega doći sveti anđeli i odnijeti ga sa sobom!

- Doći po tebe? Kako? U četveropreţnoj kočiji, kao po svetog Iliju? I kamo će s tobom?

- Onamo gore - odgovori Gruda diţući svoje maše ravno nad glavom i drţeći ih vrlo svečano.

- Ti onda, kuharu, očekuješ da ćeš ravno u koš našega glavnog jarbola kad umreš? A nije li tebi znano da je sve hladnije što se više uspinješ? I ti bi baš navrh glavnog jarbola, a?

- To ja ne reći - odvrati Gruda opet uvrijeđeno. - Rekao si onamo gore, je li tako? A sad pogledaj i sam kamo to

upireš svojim mašama! Ili moţda misliš da ćeš se prošunjati kroz neku rupu u nebo, kuharu? Ne, ne, kuharu! Gore moţeš samo redovitim putem, uz pripone, vrzu po vrzu! Mučno je to penjanje, ali drukčije ne ide! A nitko od nas nije još dospio u nebo. Spusti svoje maše, kuharu, i slušaj moja naređenja! Jesi li čuo? Drţi kapu u jednoj ruci, a drugu stavi na srce dok ti ja nešto naređujem! Što? Zar je tu tvoje srce? Pa to ti je trbušina! Naviše, naviše! Tako! Tako je u redu! A sad drţi ruku tako i saslušaj!

- Na zapovijed! - na to će stari crnac, drţeći ruke kako mu je bilo naređeno, uzalud vrckajući sijedom glavom ne bi li mu kako uspjelo da mu oba uha u isti mah dođu naprijed.

- Eto, kuharu, taj tvoj kitov odrezak bio je tako loše priređen te sam ga uklonio što sam mogao brţe! Eto i sam vidiš. I kad budeš ubuduće spremao pečenku od kitovine, za moj privatni stol, tu na vitlu, reći ću ti kako je nećeš prepeći. Drţi meso u ruci, a komad ţeravice u drugoj, a onda - na tanjur s pečenkom, pa na stol! Jesi li razumio? A sutra, kad budemo rasplašćivali kita, ti gledaj da odsiječeš okrajke prednjih peraja, pa da ih staviš u salamuru, a okrajke s repine mariniraj. Tako, a sad moţeš ići!

No Gruda nije odmaknuo ni tri koraka kadli opet začu poziv. - Kuharu, za ponoćne straţe ispeći ćeš mi kotlete za večeru, jesi li

me razumio? A sad odjedri! Oj, stani! Nakloni se prije nego što odeš! Stoj! Zaustavi se još jedanput! Ne zaboravi: za doručak ćufte od kitovih peraja!

- Bog dao, kit jesti njega, mjesto on jesti kita! Duše mi, on veći pas od najljućeg morskog psa! - promrmlja starac dok je odlazio hramljući. S tom poboţnom i mudrom napomenom pođe u svoj ranač.

65. KITOVINA KAO JELO Da se čovjek hrani mesom ţivotinje koja puni gorivom njegovu

svjetiljku, da se, kao što je to Stubb radio, gosti njenim mesom, a pritom mu, da tako kaţemo, ta ţivotinja još i sama svijetli, to je tako čudno i neobično te je potrebno malo zaći u povijest i filozofiju toga običaja.

Povijesna je činjenica da su u Francuskoj još prije tri stoljeća jezik grenlandskog kita smatrali osobitom poslasticom i plaćali za nj velike svote. Znamo i to da je u doba Henrika VIII.282 neki dvorski kuhar dobio lijepu nagradu što mu je uspjelo prirediti izvrstan umak što bi ga jeli uz meso od morske svinje, pečene na raţnju, koja ţivotinja, kako se valjda još sjećate, također ide u porodicu kitova. Meso morske svinje smatra se, uostalom, još i danas vrlo dobrim mesom. Meso se isjecka i smota u loptu veličine bilijarske kugle, dobro se zasmoči kojekakvim mirodijama, te je onda po ukusu nalik na ćufte od kornjačina mesa ili teletine. Stari redovnici iz Dunfermlinea283

neobično su voljeli tu vrstu jela. Imali su veliku koncesiju krune na morske svinje.

Istina je da bi, barem među kitolovcima, svi smatrali kitovo meso poslasticom kad ga ne bi bilo tako mnogo; ali sjesti za stol, pred paštetu od mesa gotovo sto stopa dugu, zacijelo oduzima tek. Danas samo oni pomorci koji nemaju predrasuda, kao na primjer Stubb, jedu kuhanu ili pečenu kitovinu, no Eskimi nisu takvi izbirači. Svi znamo kako se oni gotovo isključivo hrane kitovim mesom te imaju izvrsne zalihe starog najfinijeg »ribljeg ulja«. Zogranda, jedan od njihovih najčuvenijih liječnika, preporučuje za djecu kriške vorvanja kao osobito sočnu i zdravu hranu. To me sjeća nekih Engleza koje su davno jednom kitolovci slučajno ostavili na Grenlandu - pa su se ti ljudi nekoliko mjeseci hranili isključivo ostacima pljesniva kitova mesa što je ostavljeno na obali pošto su bili iscijeđeni uljeviti sastavni dijelovi. Holandski kitolovci zovu te otpatke »fritulama«, a na to su

282

Engleski kralj (1491.-1347.). - Prev. 283

Drevni grad u Škotskoj, s velikim benediktinskim samostanom. - Prev.

zaista i nalik, jer su smeđi i prhki, a po mirisu podsjećaju na netom iz pećnice izvađene uljevuše ili uštipke starih amsterdamskih domaćica. Izgledaju tako primamljivo i ukusno te će i najprobirljiviji stranac samo teško odoljeti a da ne zagrize.

Ima još nešto zbog čega podcjenjuju kitovinu kao hranu uljuđena svijeta, a to je njena prevelika masnoća. Kit je kao neka prvom nagradom nagrađena volušina mora: predebeo a da bude slastan. Pogledajte mu samo grbinu, koja bi bila isto tako fino jelo kao i bivolja (koju smatraju poslasticom) da nije takva čvrsta piramida masti. No sam vorvanj, koji je tako njeţan i mliječan kao hladetinasto meso kokosova oraha u trećem mjesecu njegova ţivota, ipak je odveć mastan a da bi mogao zamijeniti maslac. No unatoč tome, neki kitolovci namaču u nj štogod drugo i onda jedu. Za dugih časova prilikom pretapanja mornari običavaju umakati svoj dvopek u goleme lonce te ga puštaju da se malo procvrlji. Tako sam i ja mnogo puta slasno večerao.

Mozak mlade ulješure cijene kao poslasticu. Lubanju raskole sjekirom, a onda izvade one dvije meke bjeličaste pole, savršeno nalik na dva velika pudinga, pomiješaju ih s brašnom i ispeku u neku nadasve slasnu jestvinu, koja je po ukusu nalik na teleći mozak što ga neki gurmani osobito vole. A svi znaju kako neki od tih gurmana koji počesto jedu teleći mozak naposljetku i sami dobiju malo mozga, tako te znaju razlikovati svoju glavu od teleće, a to, zaista, zahtijeva mnogo oštroumnosti. I baš je to razlog te jedan od najtugaljivijih prizora što ih moţete vidjeti imate upravo onda kad ugledate epikurejca pored teleće glave pametna pogleda. Ta glava gleda u nj s izvjesnim prijekorom i kao da mu govori: - Et tu Brute!284

Ljudima s kopna nije zato toliko mrska sama pomisao na pečenu kitovinu što bi im moţda bila premasna, nego, kako se čini, s onoga drugog, prije spomenutog razloga, to jest, da bi čovjek mogao povečerati komad mesa od one iste ţivotinje koju je malo prije ubio na moru a da mu ona pritom još i svijetli svojim uljem. No nema sumnje

284

»I ti, Brute?« (lat.), navodno posljednje riječi što ih je diktator Cezar uputio svome prijatelju Brutu, koji je

sudjelovao u zavjeri protiv njega. - Prev.

da je čovjek koji je prvi zaklao vola bio smatran ubojicom, te su ga moţda i objesili; da su mu sudili volovi, onda bi posve sigurno bio obješen; uostalom, taj je čovjek i zasluţio smrt - ako ubojica to zasluţuje. Pođite u subotu uvečer u trţnicu pa pogledajte one gomile ţivih dvonoţaca kako zure u dugi niz zaklanih četveronoiaca. Ne bi li na taj prizor i kanibalu porasle zazubice? Kanibali? A tko nije kanibal? Ja vam kaţem da će biti manji grijeh onog urođenika s otoka Fidţi koji je u rasol stavio kakva mršava misionara i pohranio ga u svom podrumu da mu se nađe za slučaj da pritisne glad - da, da, manja će biti krivnja toga briţnog kanibala s otoka Fidţi, kad svane Sudnji dan, od zla i krivice tvoje, uljuđeni i prosvijećeni sladokušče koji toviš guske dok se ne uguše u svom salu eda bi se li mogao nakrkati njihovih otekldih jetara u tvojoj pâté-de-foie-gras285.

A Stubb jede kitovinu pri svjetlu kitova ulja, nije li tako? Strahota nad strahotama - je li? No ti, uljuđeni i prosvijećeni sladokušče, pogledaj malo na drţak noţa kojim reţeš goveđu pečenku - od čega li je načinjen taj drţak - od čega ako ne od kosti brata onog vola kojega ti upravo jedeš? A čime čačkaš svoje zube pošto si se naţderao debele guščetine? Badrljicom te iste utovljene guske! A kakvim li je perom tajnik »Društva za suzbijanje mučenja gusaka« sluţbeno ispisivao svoje okruţnice? Tek je prošlog ili pretprošlog mjeseca to Društvo donijelo odluku da će odsad dopuštati samo upotrebu čeličnih pera.

285

Pašteta od guščje jetre. - Prev.

66. POKOLJ MORSKIH PASA Kad kitolovci na Juţnome moru dotuku ulješuru pa je nakon

dugog i mučnog tegljenja dovuku kasno noću uz bok broda, onda obično ne započnu odmah komadanje. To je, naime, mukotrpan posao, ne moţe se brzo završiti i zahtijeva da svi do jednoga u njemu sudjeluju. Stoga obično uberu sva jedra, kormilo pričvrste u zavjetrinu, a ljude pošalju pod pramac, da odspavaju dok ne svane dan. jedino se kod sidra postavi straţa, to jest svakog se sata dvojica po dvojica izmjenjuju, tako da sva posada u smjenama izlazi na palubu, da pazi je li sve u redu.

No ponekad, a pogotovu na Pacifiku oko ekvatora, takve priprave i mjere opreznosti nisu dostatne, jer se morske psine u tolikim čoporima sjate oko privezane kitove lešine, te od nje ostavljene tako, recimo, šest sati, ne bi ujutro preostalo mnogo više od kostura. Na gotovo svim drugim dijelovima oceana, gdje se morski psi ne jate u tolikom broju, njihova se začudna halapljivost moţe uvelike smanjiti kad ih mornari oštrim kitarskim lopatama počnu snaţno mlatiti, no takav postupak gdjekad će samo još podjariti njihovu bjesomučnu proţdrljivost. Ali nije bilo tako sa kučkima što su se vreli oko »Pequoda«, premda bi se neupućenu čovjeku koji bi se te noći nagnuo nad rubnjak broda zacijelo pričinjalo da je čitavo more naokolo kakav golem sir, a morski psi - crvi u njemu.

Ipak, pošto je Stubb povečerao i postavio straţu da čuva sidro, a na palubu došli Queequeg i jedan mornar, među morskim psima nastade prilično komešanje, jer njih dvojica odmah spustiše niz bok broda »podmostak« i tri svjetiljke, da su se dugi mlazovi svjetla prosipali po mračnoj pučini. Njih dvojica siđoše na ta svoja lazila ili skele i počeše strašan pokolj među morskim psima, gađajući ih svojim dugim kitarskim lopatama286 i zabadajući oštar čelik duboko u njihove

286

Kitarske lopate kojima se mornari sluţe pri komadanju kita načinjene su od najboljeg čelika i nisu veće od

ispruţena dlana ljudske ruke, a po obliku nalik su na vrtlarski alat, po kojemu su i dobile ime, samo što su sa strane

sasvim plosnate, a gornji im je kraj mnogo uţi negoli donji. To je oruţje uvijek najoštrije nabrušeno, a bruse ga

ponekad i za vrijeme same upotrebe, baš kao britvu. U taj je ašov, kao drţak, zaglavljen dvadeset do trideset stopa

dug kolac. - Bilješka piščeva.

lubanje, koje kanda jedine bijahu izvor snage i ţivota. No u zapjenjenu kovitlacu tih čopora koji su nasrtali i divlje se valjali, kopljanici nisu baš svakim udarom pogađali svoj cilj, pa je to izazivalo nove oblike nevjerojatne proţdrljivosti tih nasrtljivaca. Morski psi nisu samo jedni drugima okrutno trgali razderane utrobe nego su, savijajući se poput luka, pregrizali i svoju vlastitu, te se činilo da tu krvavu utrobu uvlače u sebe na usta i opet je izbacuju kroz razjapljene rane. A ni to još nije bilo sve. I uginule psine i njihove sablasti još su bile opasne. Kao da se u samim njihovim kostima i zglobovima pritajila neka nepobjediva ţivotna snaga, generička ili panteistička, kad se ţivot u njima već bio ugasio. Ubijen i izvučen na palubu da mu se odere koţa, jedan od morskih pasa umalo što nije odgrizao ruku jadnome Queequegu, kad je pokušao zaklopiti mrtvu vilicu njegovih ubojitih ralja.

- Queequeg ne brinuti kakav bog načiniti kučka - reče Queequeg, od ljuta bola mašući rukom gore-dolje - bog fidţijanski ili nantucketanski, ali bog koji stvoriti kučka morao biti prokleti Indijanac!

67. KOMADANJE Bilo je to jedne subote uvečer, a u nedjelju - o, kakva je to bila

nedjelja! Zanimanje kitolovaca takvo je da nijedan ne svetkuje nedjelje. Bjelokosni »Pequod« kao da je bio pretvoren u klaonicu, a svaki mornar u mesara. Ĉinilo se kao da bogovima mora prinosimo ţrtvu od deset tisuća crvenih volova.

Najprije dovukoše goleme mesarske vješalice, koje, među drugim isto tako teškim predmetima, imaju i čitav snop zeleno obojenih greda i kolotura što ih nijedan čovjek ne bi mogao podići - i taj golemi grozd podigoše na glavni jarbol, a onda ga pričvrstiše o donji kraj jarbola, najotpornije mjesto na čitavoj palubi. Uţe debelo i čvrsto poput gumine287 provukoše kroz te zamršene naprave sve do motovila, a donji teški kolotur prebaciše povrh kita, dok su nekoliko stotina funti tešku »vorvanjsku kuku« pričvrstili o taj kolotur.

I tada oba časnika, Starbuck i Stubb, oboruţani svojim dugačkim lopatama, stojeći na tirn lazilima, počeše urezivati rupu u kitovo cijelo, i to baš povrh prednje peraje koja im je bila najbliţa: u tu je bušotinu onda valjalo zarinuti kuku. Pošto je taj posao završen, zatezaše široku polukruţnu brazdu oko te bušotine, zarinuše kuku, te veći dio posade, koja se zbila u gusto klupko oko motovila, poče uz divlju graju potezati. Mahom se brod nagnu ustranu, a svaki drveni klin u njemu zaškripi, poput gvozdenih čavala stare kućerine kad grune studen vjetar - i cio brod dršće i stenje, upirući svoje prestravljene jarbole u nebo. Sve se više naginje prema kitu, a na svaki teg motovila odgovara udar valova, dok se najposlije ne začuje neki iznenadan prasak, te se brod zaljulja, uspravi i odmakne od kita, i pobjedonosno se pomoli kolotur, vukući za sobom prvu u polukrugu otkinutu komadinu kitova tustila. Kako naslaga tustila omata kitovo tijelo baš kao kora naranču, ona se otkida od tijela baš tako kao što se i kora naranče ponekad u spiralnim zavojima ljušti od ploda. Ljudi oko motovila neprestano upiru svom snagom, i tako se kitova tjelesina svejednako okreće oko sebe u vodi, a budući da se tustilo guli u 287

Debeo konop za vezivanje broda u luci za oluje. - Prev.

jednoličnoj traci uzduţ crte koja se zove »rez«, i koju su Starbuck i Stubb svojim lopatama ili ošljačama urezivali, ono se istom brzinom kojom se otkida s tijela, dizalo gore, dok nije doseglo do koša na glavnom jarbolu. Ljudi oko motovila prestadoše onda raditi, i za nekoliko trenutaka ta se silna masa, s koje je kapala krv, njihala amo-tamo, kao da se spušta s nebeskih visina, te se svatko morao pripaziti i skočiti ustranu da ga ne zahvati, ne vrezne po glavi i naglavce ne sjuri u more.

Jedan od prisutnih harpunaša priđe sad sa svojim dugim oštrim oruţjem zvanim »kitarski mač«, i zatim sačekavši zgodnu priliku, spretnim zahvatom zareza veliku rupu u donji dio mase koja se njihala. Za tu se rupu pričvrstila kuka s drugog koloturnika, da bi se tustilo moglo čvrsto prihvatiti i pridrţati, jer je to bilo potrebno za iduće poslove. Zatim onaj vješti čovjek s mačem, doviknuvši svima da se čuvaju, još jedanput znalački zarinu svoj mač u krvavu gromadu, te je u nekoliko zamašnih i očajnih udaraca sa strane sasvim prepolovi, tako da se dugačka gornja komadina, zvana »ponjava«, sada slobodno zibala i mogla spustiti na palubu, dok se donji, kraći komad još čvrsto drţao. Ljudi oko motovila ponovo udariše u graju i pjesmu, i dok je jedan kolotur počeo guliti i povlačiti dugi trak tustila s kitove trupine, drugi se polako spuštao ustranu, i tako prva komadina tustila pade kroz veliko grotlo288 u štivu, u posebnu praznu prostoriju zvanu »komarda« (komora za tustilo). U toj sumračnoj komori vješte su i brze ruke svijale i smotavale dugu »ponjavu« tustila kao da je gomila ţivih, sklupčanih zmijurina.

I tako se posao nastavljao. Koloturi su u isti mah dizali i spuštali tustilo na palubu, okretao se i kit i motovilo, mornari kod motovila pjevali, gospoda u »komardi« motali »ponjavu«, časnici urezivali »rez«, brod stenjao, a svi mornari ovda-onda sloţno izbacivali sočne kletve, ne bi li ublaţili sveopći meteţ.

288

Otvor na palubi (bukporta) koji vodi u štivu. - Prev.

68. PONJAVA Posvetio sam mnogo paţnje tome mučnom i zamršenom

predmetu, kitovoj koţi. O tome sam se na moru prepirao s iskusnim kitolovcima, a na kopnu s učenim prirodoslovcima. Moje prvotno mišljenje nije se promijenilo, no to je samo jedno mišljenje i ništa više.

A što je zapravo kitova koţa i gdje se ona nalazi? Već znate što je kitovo tustilo. To je tustilo donekle nalik na čvrstu, kompaktnu govedinu, samo je vlaknastije, elastičnije i gušće, a debljina mu je od desetak do petnaestak inča.

Ma kako se u prvi mah činilo besmisleno govoriti o koţi kad se radi o nečem takve čvrstoće i debljine, no zapravo nema argumenata protiv takva mišljenja, jer na kitovu tijelu nećete naći nikakve druge prevlake doli toga istog tustila - a što je u ţivotinje ona izvanjska prevlaka, ako je samo dovoljno čvrsta i gusta, ako ne koţa? Istina, s tjelesine uginula ali neoštećena kita moţete rukom ostrugati neizmjerno tanku i providnu tvar nalik na najtanje tkivo ţelatine, meku i gipku poput svile, ali samo prije nego što se osuši, jer onda se steţe i zgusne, te postaje prilično kruta i krhka. Imam više takvih sasušenih komadića što mi sluţe kao znak u mojim knjigama o kitovima. To je tkivo, kao što sam spomenuo, prozirno, a kad sam ga stavljao na tiskana slova, ponekad sam zamišljao da ima svojstvo povećavanja. Svakako, čovjek osjeća neko zadovoljstvo kad čita o kitovima, da se tako izrazimo, kroz njihove vlastite naočari. Evo što bih htio reći: tu istu neizmjerno tananu ţelatinsku tvar koja, priznajem, prekriva čitavo kitovo tijelo, treba smatrati, da tako kaţem, koţom same koţe, a ne koţom ţivotinje, jer bi bilo upravo smiješno tvrditi da je koţa grdosijskoga kita tanja i njeţnija od koţe novorođenčeta. Ali dosta o tome.

Uzmemo li da je tustilo kitova koţa, onda ta koţa, kao što biva kod vrlo velikih ulješura, daje sto bačava ulja, a kad zamislimo da to ulje po svojoj količini, odnosno, bolje reći, po svome obujmu, iscijeđeno, iznosi samo tri četvrtine cjelokupnoga kitova plašta, onda iz svega toga moţemo dobiti pribliţnu sliku o golemosti te ţive mase, od koje

samo jedan dio njene prevlake daje čitavo malo jezero tekućine. Uzmemo li da deset bačava ide u tonu, doći ćemo do rezultata da od svega tri četvrtine mase od koje se sastoji kitova koţa dobivamo deset tona neto teţine!

Vidljiva površina ulješurine tjelesine, dok je ţiva, jedno je od mnogih čudesa kojima nas ona zadivljuje. Ta je površina gotovo uvijek sva ispresijecana bezbrojnim krivuljavim brazdama, u gustom nizu, te je nalik na najfinije talijanske rezbarije. No te brazde kao da nisu urezane na onoj prije spomenutoj ţelatinastoj prevlaci, nego nam se čini da ih gledamo kroz tu providnu mrenu i da su utisnute na samom cijelu. A ni to još nije sve. Oku koje dobro gleda u nekim slučajevima ti linearni tragovi, baš kao i na pravim rezbarijama, samo su podloga za još neke, posve druge crteţe, kakvi su hijeroglifski znakovi, to jest ako one tajanstvene znakove na zidovima piramida nazivate hijeroglifima, onda je to pravi izraz i za taj slučaj. Dobro upamtivši hijeroglife na tijelu neke ulješure, silno sam se iznenadio kad sam vidio slikariju koja je prikazivala stara indijanska slova urezana na čuvenim hijeroglifskim bastionima na obalama Gornjeg Mississippija. Poput misterioznih znamenja na onim pećinama, ostat će i te tajanstvene šare na kitovima zauvijek neodgonetljive. Ta me aluzija na indijanske pećine podsjeća na nešto drugo. Osim mnogih drugih čudnih pojava koje ćemo opaziti na kitovoj vanjštini, ulješura počesto pokazuje svoju leđinu, a još više ističe svoje bokove: s tih je dijelova njezina tijela gotovo sasvim nestalo one pravilne ispruganosti, pod mnogobrojnim, grubim i sasvim nasumce povučenim brazgotinama. Rekao bih da su one pećine na morskoj obali Nove Engleske za koje Agassiz289 misli da nose tragove ţestokih sudara s velikim plutajućim ledenim bregovima - rekao bih da su one pećine u tom pogledu uvelike nalik na ulješure. Meni se, naime, također čini da su one brazgotine na njihovu tijelu nastale u borbenim sukobima s drugim kitovima, jer sam ih ponajčešće zapazio u velikih, potpuno razvijenih muţjaka.

289

J. L. R. Agassiz (1807.-1873.), švicarski znanstvenik. - Prev.

Još samo riječ-dvije o kitovu tustilu ili koţi. Već smo rekli da se guli s kitova tijela u dugim komadima koji se zovu »ponjave«. Kao mnogi pomorski izrazi, i taj je vrlo dobro i prikladno izabran, jer kit je uistinu umotan u svoje tustilo kao da se umotao pravom ponjavom ili poplunom, ili još bolje - kao da je preko glave navukao indijanski poncho, kojim pokriva čitavo tijelo. I upravo stoga što mu je tijelo tako udobno presvučeno, kit se osjeća ugodno pri svakom vremenu, u svim morima, dobima i širinama. Što bi bilo, na primjer, s grenladskim kitom u onim studenim vodama sjevera, punim leda, kad ne bi bio zaogrnut svojim udobnim ogrtačem? Istina, nalazimo i drugih riba koje se u tim arktičkim vodama osjećaju savršeno dobro, ali to su, treba naglasiti, ribe hladne krvi i bez pluća, ribe u kojih su čak i trbusi hladnjače - stvorenja koja se griju u zavjetrini ledenjaka, kao što bi putnik sred zime uţivao uz vatru u svratištu. Kit, međutim, baš kao i čovjek, ima toplu krv i diše plućima. Smrzne li mu se krv, on umire. Kako li je, dakle, čudno, ukoliko nam to ne bude prethodno objašnjeno, da se ta neman, kojoj je tjelesna toplina isto tako potrebna kao i čovjeku - kako li je čudno što je nalazimo zagnjurenu čitava ţivota do čeljusti u tim arktičkim vodama, gdje pomorce koji padnu u more nalaze ponekad, nekoliko mjeseci kasnije, smrznute, kako stoje u uspravnom stavu usred ledenih poljana, kao što se nalaze i mušice ulijepljene u jantaru! A to još više iznenađuje kad se zna kako je pokusima ustanovljeno da je krv polarnog kita toplija od krvi crnci s Bornea usred ljeta!

Ĉini mi se da nam se tu pruţaju rijetki primjeri snaţne vitalnosti, prednosti jakih zidina i unutarnjeg prostranstva. O, čovječe, divi se kitu i ugledaj se u nj! Ne daj da ti se smrzne krv kad si opkoljen snijegom i ledom! Ţivi i ti usred ovog svijeta kao da mu ne pripadaš! Na ekvatoru sačuvaj svoju hladnoću, a na polu neka krv tvoja vri i ključa. Poput goleme kupole Svetog Petra i poput golemog kita, o, čovječe, u svako doba sačuvaj ravnomjernu svoju toplinu!

O, kako li je lako, ali i beznadno, poučavati o tako divnim stvarima! Jer malo je gordih građevina što su nadsvođene veličanstvenom

kupolom kao crkva Svetog Petra, i neznatan je broj ţivih bića što su nalik na divovskog ribaka!

69. POGREB - Uvuci lance! Puštaj mrcinu prema krmi! Veliki su koloturnici izvršili svoj posao. Oguljena bijela tjelesina,

odrubljene glave, bjelasa se kao mramorni nadgrobni spomenik. Iako je izmijenila boju, obujam joj se vidljivo nije smanjio. Još je uvijek silna i golema. Polagano pluta sve dalje i dalje, a more je oko nje šumno i uskomešano nezasitnim morskim psima, i zrakom se lome krikovi bezbrojnih grabeţljivih burnica kojima se kljunovi, poput mnoţine neuljudnih bodeţa, zabadaju u kita. Bijeli fantom bez glave pluta i neprestano se odmiče od broda, i što koji hvat dalje, čopori morskih psina umnoţavaju se na kvadrat, a zaglušna graja pomamnih ptičurina diţe se na kub. Taj sam jezivi prizor sate i sate gledao s broda, koji se gotovo i nije micao s mjesta. Pod vedrim i blagim aţurnim nebom, sred tihe smirenosti sanjiva, tek lagašnim povjetarcem namreškana mora, ta silna gromada smrti plovi i pluta sve dalje, dok se ne izgubi u nedoglednom beskraju.

Vrlo je ţalostan i vrlo podrugljiv taj pogreb! Morski strvinari, svi u dubokoj crnini, jastrebače, svi propisno u crno odjeveni ili crno išarani. Za njegova ţivota malo bi tko od njih kitu priskočio u pomoć, mislim - da mu je njihova pomoć slučajno ustrebala: ali na daću, evo, sletješe poboţno sa svih strana. O, strašna li lešinarstva na tome našem svijetu, te mu ni najgordiji levijatan ne moţe izbjeći.

No time još nije sve svršeno. Koliko god to tijelo bilo oskvrnjeno, osvetnička ga sablast nadţivljuje i dalje lebdi nad njim, da straši i plaši sve koji mu se pribliţe. Ugleda li ga izdaleka neki strašljiv ratni brod ili moţda neki lutajući istraţivački brodić, kad udaljenost zamagljuju crna ptičja jata, ipak se još nazire ona bijela gomila što se ljeska na suncu, a bijela se pjena uspinje visoko na nju - i nečiji će uzdrhtali prsti zabiljeţiti u brodski dnevnik: »Na tome mjestu ugroţavaju brod pličine, prudovi i grebeni! - Ĉuvaj se!« I moţda će još mnogo godina brodovi izbjegavati to mjesto, zaobilazeći ga, kao što budalaste ovce skaču preko prazna prostora, jer je njihov ovan predvodnik nekoć na tome mjestu preskočio preko podmetnutog štapa. Eto vam vašeg

zakona običaja, eto vam vaše korisnosti tradicije! To vam je povijest vaših tvrdoglavih ostataka preţivjelih i zastarjelih vjerovanja, što se nikad nisu zasnivala na realnom zbivanju na zemlji, a još se ni do danas nisu rasplinula u zraku! Eto vam ortodoksnosti!

I dok je tako za ţivota tjelesina gorostasnog kita bila pravi uţas za sve njegove dušmane, poslije smrti njegov duh postaje nemoćna strava za cio jedan svijet.

Vjeruješ li u sablasti, prijatelju? Ima sablasti drukčijih od one u Cock-Laneu290, i ljudi mudriji od doktora Johnsona vjeruju u njih.

290

Čuveni sudski slučaj u Engleskoj. Godine 1762. u Londonu rodbina neke ubijene ţene izigravala je njenu

sablast, ne bi li putem »duha« prebacila krivnju na njena supruga. - Prev.

70. SFINGA Trebalo je da spomenem kako kitu odrube glavu prije nego što mu

sasvim oderu koţu. Odsijecanje glave ulješuri znanstveni je anatomski pothvat kojim se iskusni kitarski kirurzi veoma ponose, i to ne bez razloga.

Imajte na umu da kit nema ničega što bi se moglo nazvati vratom; naprotiv, ondje gdje nam se pričinja da mu je glava srasla s tijelom, tu je on baš najdeblji. Ne smijete zaboraviti ni to da kirurg mora operirati odozgo, na udaljenosti od osam do deset stopa od svog pacijenta, koji je gotovo sasvim pokriven neprozirnim, nemirnim, a često uzburkanim i olujnim morem. Sjetite se i toga kako mu valja zasjeći po nekoliko stopa duboko u meso, i to pod spomenutim nepovoljnim okolnostima, te da pri toj, tako reći podvodnoj operaciji nema nikakve mogućnosti da samo i načas priviri u tako načinjenu zasjeklinu, koja se uvijek nanovo skuplja; ne smije nipošto zasjeći niti i najmanje povrijediti obliţnje, zabranjene dijelove, nego presjeći kičmu na stanovitom kritičnom mjestu gdje ona ulazi u lubanju. Zar da se onda čovjek ne čudi što se Stubb hvalio kako mu je potrebno samo deset minuta da ulješuri odrubi glavu?

Tek što je glava odsječena, puštaju je dolje prema krmi, gdje je onda pričvrste uţetom, sve dok sva koţa nije oderana s kitova tijela. Kad je to učinjeno, povuku je na palubu, ako je posrijedi glava malog kita, pa se onda tamo radi s njom sve što je potrebno. No s velikim, do pune veličine izraslim levijatanom to nije moguće, jer je ulješurina glavetina velika kao trećina čitave tjelesine, te je ne biste mogli sasvim izdići ni onim golemim koloturnicima koji se nalaze na kitarskim brodovima, i takav bi pokušaj bio sasvim uzaludan, baš kao kad biste pokušali na draguljarskoj tezulji odvagnuti golemoga holandskog šarana.

Pošto je »Pequodovu« kitu glava bila odrubljena i koţa oderana, povukoše glavurdu uz bok broda da je gotovo do polovice izvirivala iz vode, te je većim dijelom plutala u svom prirodnom elementu. I tako ju je brod, koji se strmo nagnuo prema njoj, pridrţavao pomoću snaţne zapone jarbolnog debla dok su svi kriţevi na toj strani stršili

poput malih čekrka povrh vode, i ona je, kapljući krvavim kapljama, visjela o »Pequodovu« boku kao glava diva Holoferna o pojasu Juditinu291.

Kad su dovršili taj posao, podne bijaše baš prepolovilo, i mornari pođoše dolje, da ručaju. Na palubi, maločas još tako bučnoj a sada opustjeloj, zavlada tišina. Napeta, bakrenasta tišina, nalik na golem ţut lotos, sve je više i više razastirala po pučini svoje nečujne neizmjerne latice.

Prođe tako neko vrijeme kadli usred te tišine iziđe Ahab sam iz svoje kabine. Prošeta malo po kasaru, stade da pogleda more, zatim pođe prema teškim lancima plutače, dohvati Stubbovu dugu ošljaču koja je tu ostala poslije kitova smaknuća - i zarinuvši je u donji dio poluobješene gromade, podboči se o vrh drška kao na štaku i stade tako, nagnuv se naprijed, očiju pozorno uprtih u tu glavu.

Glavurda je ta bila crna i zakukuljena i viseći tu usred tako napete tišine bila je nalik na sfingu u pustinji.

- Govori, golema i časna glavo - mrmljao je Ahab - ti koja, iako si bezbrada, ipak tu i tamo izgledaš obrasla mahovinom, govori, moćna glavo, odaj nam tajnu koja se pritajila u tebi! Od svih ronaca ti si zaranjala najdublje. Ta glava, u koju sad pripiče sunce, kretala se među temeljima ovoga svijeta! Tamo gdje rđa izjeda davno zaboravljena imena i brodove, a neizrečene nade i sidra trunu, gdje se ubojita fregata, naša Zemlja, nakrcala kostiju milijuna utopljenika, tamo, u tome strašnom podmorskom kraju, tvoje je najugodnije obitavalište. Ti si se spuštala onamo kamo nikad ne dopiru ni ronilačka zvona ni gnjurci, i počivala si pokraj mnogih mrtvih mornara, dok bi mnoge besane majke i ţivote svoje dale da mognu leći ondje. Vidjela si kako zagrljeni ljubavnici skaču s broda u plamenu i kako tonu jedno uz drugo i nestaju u pobjedničkim valovima, vjerni jedno drugome kad se činilo da ih je nebo iznevjerilo. Vidjela si kako o ponoći gusari bacaju u more leš mučki ubijena boţmana, koji je sate i sate propadao u još dublju tamu nezasitne

291

Ţidovska junakinja koja je, prema biblijskoj priči, ubila asirskog vojskovoĎu Holoferna odrubivši mu glavu, i

spasila tako svoj rodni grad Betuliju. - Prev.

utrobe, dok su njegove nekaţnjene ubojice plovile sve dalje, a u njihovoj blizini oštre munje razbijale brod na kojem vjeran muţ plovi u susret ţeljno raširenim rukama svoje supruge! O, glavo, nagledala si se dosta svega da bi se i planeti mogli rasprsnuti, a Abraham vjerom prevrnuti, pa ipak ne zboriš ni riječi!

- Brod na vidiku! - odjeknu pobjedonosan glas navrh glavnog jarbola.

- Uistinu? Pa to je divno! - uskliknu Ahab, mahom se uspravi, a s čela mu nesta olujnih oblaka. - Taj zov, tako vedar i pun ţivota, nakon ove mrtve tišine, mogao bi vratiti na pravi put i boljeg čovjeka od mene! A gdje je brod?

- Tri zrake292 nadesno od pramca, kapetane! I lahor nam sa sobom donosi!

- Sve ljepše i ljepše, čovječe! Volio bih da mi sveti Pavao doplovi u susret, da mi donese malo svoga vjetra u tu utihu! Kako li si neizrecivo slična, o, prirodo, ljudskoj duši, i u svemu sva povezima s njom! Ni najmanji atom ne ţivi i ne kreće se u materiji a da u duši čovječjoj ne bi imao svoju sliku i priliku!

292

Crte koje označuju smjerove na vjetrulji kompasa. Čitav krug (360°) ima 32 zrake, pa prema tome jedna zraka

iznosi jedanaest stupnjeva i četvrt. - Prev.

71. PRIĈA S BRODA »JEROBOAM« Rukom o ruku, nailazili su i brod i vjetar. No vjetar je dolazio brţe

nego brod, te se »Pequod« uskoro stade valjati. Naskoro je dalekozorom, a po obliku strančevih čamaca i po

straţama u koševima, utvrđeno da je posrijedi kitarica. No, kako se brod odviše drţao privjetrine, te je samo brzao naprijed, očigledno ploveći prema nekom drugom lovištu, »Pequod« se nije mogao nadati da će ga dostići. I zato je bio izvješen signal, da se vidi što će onaj brod odgovoriti.

Treba reći da, slično kao u ratnoj mornarici, i američka flora kitarki ima svoje privatne signale. Svi ti signali zabiljeţeni su u jednoj knjizi zajedno s imenima dotičnih brodova, i svaki je kapetan ima. I ako je omogućeno da kapetani brodova kitarica na moru posve lako prepoznaju jedan drugog i na velike udaljenosti.

Na »Pequodov« je signal strani brod najposlije odgovorio svojim, te se pokazalo da je to »Jeroboam« iz Nantucketa. Stadoše praćati293 kriţeve, i brod hitro skrene u zavjetrinu »Pequoda« te spusti u more čamac, koji se ubrzo primače našem brodu, no kad je na Starbuckovu zapovijed spušten slaz294 da bi kapetanu koji je dolazio u posjet učinio pristup lakšim, on, sjedeći na krmi svog čamca, stane odmahivati rukom, u znak da je to sasvim nepotrebno. Razabralo se da na »Jeroboamu« vlada neka opaka pošast, te se kapetan Mayhew boji da ne zarazi »Pequodovu« posadu. Jer, premda su on i posada čamca ostali pošteđeni od zaraze, i premda je zaraţeni brod bio udaljen na pol puškometa, a između njega i nas talasalo se nezarazivo more i strujao svjeţ i nepokvaren zrak, ipak se savjesno pridrţavao karantenskih pravila s kopna, odlučno odbijajući da dođe u izravni dodir s »Pequodom«.

To, međutim, nije onemogućilo svaki dodir. Drţeći se svojim čamcem nekoliko metara podalje od broda, posada je pomoću vesala uspijevala ostati naporedo s »Pequodom«, koji je s razapetom donjom

293

Praćati - potezati kriţeve da bi jedra došla nadvjetar. - Prev. 294

Stube što se s broda spuštaju u more. - Prev.

vele-košnjačom295 mučno sjekao svoj put kroz more, jer ga je za to vrijeme već bio zapasao jači vjetar, i premda se čamac ponekad, zahvaćen valom, i udaljivao nešto naprijed, opet bi ga vješto doveslali u prijašnji poloţaj. I tako se vodio razgovor, isprekidan samo pogdjekad takvim i sličnim hirovima valova, te su se obje posade već nekako uspijevale sporazumjeti, iako im se ispriječila još jedna smetnja posve druge prirode.

U čamcu s »Jeroboama« veslao čovjek neobična izgleda, čak i za pojmove divljega kitolovačkog ţivota, gdje individualne značajke čine svaku cjelinu. Bio to omalen čovjek mladačkog izgleda, lica osuta pjegama i vrlo bujne ţute kose. Kaput mu bio dugih skutova, kabalistički skrojen od sukna izblijedjele orahove boje, predugački rukavi bili mu zavraćeni preko zapešća. Iz očiju mu sijevala vatra dubokog, odlučnog i fanatičnog ludila.

Tek što smo razabrali njegov lik, Stubb uskliknu: - To je on! To je on! Smutljivac u dugu odijelu, o kojem su nam

momci s »Town-Hoa« govorili! Stubb je tu ciljao na neobične glasine koje su se pronosile o brodu

»Jeroboam« i o jednome članu njegove posade, i to još stanovito vrijeme prije nego što je »Pequod« došao u dodir s brodom »Town-Ho«. Prema tom pričanju i onome što se još naknadno doznalo, onaj je smutljivac postigao neku čudnu moć nad svim ljudima s »Jeroboama«. Evo što se o tom čovjeku pričalo:

Prvobitno je bio odgojen u luckastom društvu shakera296 u Neskyeuni, gdje je došao na glas kao velik prorok. Za njihovih suludih tajnih sastanaka on je više puta silazio s neba kroz neka poklopna vrata, objavljujući da će ubrzo otvoriti sedmu bočicu297, koju je nosio u dţepu svog prsluka, a koja je, kako se mislilo, umjesto baruta sadrţavala laudanum298. Spopao ga je bio neki apostolski hir, te se iz Neskyeune preselio u Nantucket, gdje se lukavošću kakva je

295

Velika donja košnjača, po veličini drugo jedro odozdo na glavnom jarbolu. - Prev. 296

Shakeri (prema engl. riječi shake, drhtati, tresti se) - članovi neke spiritualističke sekte u SAD-u, nastale 1747. u

Manchesteru. - Prev. 297

Aluzija na Apokalipsu, XVI. - Prev. 298

Laudanum - smolasti sok nekog bilja što se nekoć upotrebljavao kao melem. - Prev.

svojstvena luđacima isticao staloţenom i trezvenom vanjštinom, te se najposlije ponudio kapetanu »Jeroboama« da krene kao mornar početnik tim brodom u kitolov. Primiše ga, no tek što je brod izgubio kopno iz vidika, njegovo ludilo izbi opet pravom bujicom. Sam se proglasio arkanđelom Gabrijelom, te je zapovjedio kapetanu da skoči u more. Objavio je manifest u kojem se proglašava osloboditeljem sviju otoka na moru, glavnim namjesnikom svekolike Oceanije299. Nepokolebljiva ozbiljnost u kojoj je sve to objavio, mutna i drska igra njegove besane i uzbuđene mašte, i sve natprirodne strahote pravog ludila, sve se to udruţilo da toga Gabrijela u očima većeg dijela priprostih i neukih mornara zaodjene nekiin velom svetosti. Oni su ga se čak i bojali. Kao takav, na brodu nije bio ni od kakve koristi, pogotovu jer je odbijao raditi, osim kad bi mu se to prohtjelo, i kapetanu, nevjerniku, ne bi ništa bilo milije nego da se nekako mogao otarasiti toga čove; no, obaviješten o tome da ga kapetan namjerava iskrcati u prvoj prikladnoj luci, arkanđeo odmah raskine sve pečate i odčepi sve bočice, izjavljujući da će brod i svi mornari neizbjeţno propasti ako se izvrši kapetanova namjera. Tako je snaţan bio utjecaj što ga je imao na svoje sljedbenike među mornarima te su naposljetku svi kao jedan pošli kapetanu i izjavili da će svi napustiti brod ako Gabrijela iskrca. Kapetan je stoga bio prisiljen odustati od svoje zamisli. Ljudi nisu dopuštali ni to da tko loše postupa s Gabrijelom, ma što on govorio i radio, te je luđak na brodu uţivao potpunu slobodu. Sve je to opet imalo za posljedicu da je arkanđeo malo ili nimalo mario za kapetana i časnike, a otkako se na brodu pojavila pošast, uzobijestio se više nego ikad pa izjavljivao da je kuga, kako ju je nazivao, izbila po njegovoj zapovijedi, te da će prestati jedino onda kad se to njemu bude svidjelo. Mornari, većinom ubogi đavoli, puzali su pred njim, neki mu laskanjem podilazili, a kadikad mu se, pokoravajući se njegovim zapovijedima, i klanjali, kao pred nekim boţanstvom. Sve se to moţda čini nevjerojatnim, no ma kako čudesno, ipak je istinito. Povijest takvih fanatika ni izdaleka nas ne zapanjuje toliko u pogledu njihove bezgranične samoobmane koliko u pogledu

299

Otoci na Tihom oceanu (Polinezija, Mikronezija, Melanezija). - Prev.

bezgranične moći kojom obmanjuju i opčinjaju toliko drugih. No vrijeme je da se vratimo »Pequodu«.

- Ne bojim se ja nikakve pošasti, čovječe - reče Ahab odozgo s ograde kapetanu Mayhewu, koji je stajao na krmi svoga čamca. - Dođite na brod!

No sada Gabrijel skoči na noge: - Mislite na groznice, na ţutu i ţučnu, čuvajte se strašne morije! - Gabrijele, Gabrijele! - vikne kapetan Mayhew. - Ili ćeš ... No u tom času golem val zahvati čamac, ponese ga i baci ga daleko

naprijed, njegov šum zagluši svaku daljnju riječ. - Vidje li Bijelog kita? - dovikne Ahab kad je val vratio čamac do

broda. - Misli na svoju kitaricu, razbijenu i potopljenu! Ĉuvaj se strašne

repine! - I opet ti velim, Gabrijele, da ćeš ... No čamac opet poletje naprijed. Za trenutak-dva ne pade ni jedna

riječ, dok se pokraj broda provaljalo nekoliko uzastopnih hučnih valova. koji su se, kao po nekom hiru morske pučine, razbijali uokrug. Za to se vrijeme ulješurina obješena glavurda ţestoko njihala, te ste mogli Gabrijela vidjeti kako je pogleda u kudikamo većem zaprepaštenju nego što to priliči jednom arkanđelu.

Kad i ta upadica sretno prođe, kapetan Mayhew rasprede neku mračnu priču o Moby Dicku, koju, međutim, u više navrata prekidaše Gabrijel kad god bi se spomenulo njegovo ime, a prekidaše ju i mahnito more, koje kao da je bilo s u savezu s luđakom.

Po toj se priči moglo razabrati da je «Jeroboam«, malo vremena pošto je krenuo iz domovine, razgovarao s nekim kitarskim brodom, te je njegova posada dobila pouzdane obavijesti o postojanju Moby Dicka i o strahovitim nesrećama što ih je taj kit prouzročio. Gabrijel je poţudno slušao sve te vijesti, a onda svečano opominjao kapetana da se ne upusti u borbu s Bijelim kitom, ukoliko bi brod slučajno naišao na tu neman, proglašujući Bijelog kita u svome blebetavom bezumlju ničim manjim nego utjelovljenim Bogom svih shakera, jer shakeri vjeruju u Bibliju. No kad su godinu ili dvije nakon toga s vrhova

svojih jarbola zaista ugledali Moby Dicka, prvi časnik Macey sav se rasplamtio od ţelje da ga napadne, te ni sam kapetan nije bio nesklon da mu to omogući, pa je tako Macey, usprkos svim Gabrijelovim prijetnjama i nagoviještanjima, uspio privoljeti petoricu ljudi da se ukrcaju u njegov čamac. S tim ljudima on krene, i nakon naporna veslanja i mnogih bezuspješnih nasrtaja napokon uspije da jedan harpun čvrsto zabije. A za to je vrijeme Gabrijel, uspevši se na vrh glavnog jarbola, mahnito zamahivao jednom rukom i sipao odatle proročanstva o skorašnjoj propasti tih bogohulnih napadača na njegovo boţanstvo. I dok je časnik Macey stajao na pramcu svoga čamca, divlje izvikujući nad kitom svom bezobzirnom energijom svog plemena, i nastojao da za svoje pripremljeno koplje uluči zgodnu priliku - gle! široka bijela sjena izdiţe se iz mora, a od njena je hitra i mahnita gibanja veslačima privremeno zastao dah. Ĉas zatim nesretni časnik, u kojem je sve kipjelo od bijesne ţivotne snage, odletje u zrak i pade u širokom luku u more na udaljenosti od pedesetak jarda. Ni najmanja treskolina nije bila otkrhnuta od čamca, a nijednom veslaču ni vlas nije pala s glave, ali časnika je zauvijek nestalo.

Zgodno je napomenuti da se u lovu na ulješure najčešće događaju takve kobne nesreće. Ponekad nema nikakve štete, osim što poneki čovjek nastrada na spomenuti način. Ĉešće biva da se pramac, ili mjesto na kojem harpunaš stoji, razbije, pa zajedno s tijelom odleti i cjepotina. No najčudnija je od svega okolnost da se u mnogim slučajevima na tijelu, ako se pronađe, ne mogu zapaziti ni najmanji tragovi nasilja: čovjek je naprosto mrtav.

Oni s broda točno su pratili čitavu nesreću i Maceyjevu propast. Vičući prodorno iza glasa »Bočica! Bočica!« Gabrijel dozivaše natrag prestravljenu momčad s čamca da odustane od daljeg progona kita. Taj strašni događaj samo je još pojačao arkanđelov utjecaj. Njegove su lakovjerne pristaše, naime, vjerovale da ga je bio točno pretkazao, a ne općenitim proročanstvom, kao što je to mogao učiniti i svaki drugi imajući mogućnost da pogodi jedan od mnogih slučajeva što su ga prilike dopuštale. Postao je bezimeni strah i trepet čitava broda.

Kad je Mayhew završio svoju priču, Ahab mu je počeo stavljati takva pitanja te strani kapetan nije mogao a da ga ne upita ne kani li moţda poći u lov na Moby Dicka, ako mu se pruţi prilika. Ahab odgovori:

- Da! - Na to Gabrijel smjesta opet skoči na noge, upilji pogled u starog pomorca, uprije prstom dolje i ţestoko viknu:

- Sjeti se onoga mrtvog bogohulnika i pogledaj tu dolje! Ĉuvaj se da ne završiš kao i bogohulnik!

Ahab se mirno okrenu ustranu i reče Mayhewu: - Kapetane, upravo sam se sjetio naše poštanske vreće. Ima tamo

pismo za jednog od tvojih časnika, ako se ne varam. Starbuck, pregledaj poštansku vreću!

Svaka kitarica uzima sa sobom priličan broj pisama za različite brodove, a predaja pošte naslovnicima ovisi o pukom slučaju hoće li kitarka naići na njih na četiri oceana. Većina tih pisama nikad i ne stiţe na svoj cilj, a mnoga se uručuju tek poslije dvije, tri ili više godina.

Starbuck se uskoro vrati noseći u ruci neko pismo. Bilo je jako izguţvano, vlaţno i pokriveno tamnom, maljavom zelenom plijesni, jer je već dugo leţalo u nekom mračnom pretincu u kajiti. I sama Smrt mogla je biti izručiteljica takva pisma.

- Zar ne moţeš pročitati? - usklikne Ahab. — Daj ovamo, čovječe! Da, da, ta je črčkarija već sasvim izblijedjela. Što to piše?

I dok je on gonetao adresu, Starbuck dohvati dugi drţak jedne ošljače, zasiječe ga po donjem kraju svojim noţem, da u taj procijep zadjene pismo i tako ga doturi u čamac a da se taj pritom ne prikuči bliţe brodu.

Za to je vrijeme Ahab, drţeći još uvijek pismo, gunđao: - Gospodin Har... da, gospodin Harry ... da, da, to je djetinjasti

rukopis neke ţene ... njegove ţene ... okladio bih se ... Gle! ... Gospodin Harry Macey, na brodu »Jeroboam« ... Pa to je za Maceyja! A on je mrtav!

- Jadni momak! Jadni momak! I još k tome od njegove ţene! - uzdahnu Mayhew. - No dajte mi ga ovamo!

- Ne, ne, samo ga zadrţi! - dovikne Gabrijel Ahabu. - I ti ćeš naskoro poći istim putem!

- Munja te ošinula! - krikne Ahab. - Kapetane Mayhew, malo bliţe, da ga dohvatite!

I uze zlokobno pismo Starbucku iz ruke, utisne ga u procijep na motki i pruţi ga prema čamcu. No u isti čas veslači u napetom iščekivanju prestadoše veslati, te čamac zakrene malo prema brodskoj krmi, a pismo slučajno, kao da je začarano, dođe na dohvat Gabrijelove pomamne ruke. On ga začas dohvati, izvuče noţ, natakne na nj pismo i baci ga natrag na brod. Ono pade do Ahabovih nogu. Nato Gabrijel zakrikne svojim drugovima neka zaveslaju, i tako se buntovni čamac brzo udalji od »Pequoda«.

I kad su se mornari malo poslije tog prekida opet dali na posao oko kitove »kabanice«, štošta čudnovato počelo se nagovijestiti u vezi s tim neobičnim događajem.

72. MAJMUNSKA UZICA Pri bučnom poslu oko komadanja i pospremanja kita sva se posada

ustrčala amo-tamo. Sad trebaju ljude ovdje, sad opet ondje. Nema zastajkivanja ni na jednom mjestu, jer sav posao valja posvršavati na svakom mjestu u isti mah. A tako biva i pripovjedaču koji nastoji opisati te prizore. I zato se i mi moramo vratiti malo unatrag. Već smo rekli da je veliku kuku valjalo najprije zarinuti u onu bušotinu što su je dva boţmana svojim ošljačama isjekli u tustilu. No kako je bilo moguće da se tako teška i glomazna gromada kao što je taj čekljun provuče u tu rasjeklinu?To je izvršio moj najbolji prijatelj Queequeg, čija je harpunaška duţnost bila da se u tu svrhu spusti grdosiji na leđinu. No u mnogo je slučajeva potrebno da harpunaš ostane na kitovoj grbini sve dok to odiranje i odguljivanje tustila ne bude sasvim završeno. Treba imati na umu da se kit većim dijelom nalazi pod vodom, osim onog dijela s kojeg se upravo odrezuje. Tu dolje, dakle, desetak stopa ispod razine palube, gacka jadni harpunaš naokolo, napol na kitu, napol u vodi, kako se golema masa ispod njegovih nogu okreće kao mlinsko kolo koje tjeraju gaţenjem. Tom je prilikom Queequeg nastupao u kostimu škotskog brđanina300 - u košulji i čarapama - što mu je, tako se barem meni činilo, izvanredno dobro pristajalo, a nikome se nije kao meni pruţala tako zgodna prilika da ga promatra, kao što će se odmah vidjeti.

Kao »prednjak« tog divljaka, a to će reći da sam baratao pramčanim veslom (drugim sprijeda), bila mi je ugodna duţnost da pazim na nj dok se on vrckao i puzao po grbini mrtvog kita. Zacijelo ste već vidjeli Talijana orguljaša gdje dugačkom uzicom drţi majmuna koji pleše. Upravo tako sam ja sa strmoga brodskog boka pridrţavao Queequega, tamo dolje u vodi, privezana za dugu uzicu što je kitolovci stručno nazivaju »majmunska uzica«, a što je bila pričvršćena o jak platneni pojas kojim je bio opasan.

To je za obojicu nas bio opasan posao, ali je u neku ruku bio i šaljiv. Jer prije nego što nastavimo, treba reći da je »majmunova uzica« na 300

Škotski »highlander« nosi dokoljenice i kratku suknju. - Prev.

oba kraja bila pričvršćena, i to za Queequegov široki platneni pojas i za moj uski koţni opasač. I tako smo nas dvojica postali nerazdvojivi u zlu i u dobru, dokle god smo tako bili međusobno povezani, i kad bi Queequeg potonuo u nepovrat, onda su običaj i čast zahtijevali da ne presiječem uzicu, već treba da me ona povuče njegovim tragom. Tako nas je vezivala malo produljena sijamska veza. Queequeg bijaše moj nerazdvojivi brat, te nikako nisam mogao izmaknuti odgovornosti koju mi je nametala ta uzica od konoplje.

Smatrao sam se tako čvrsto, upravo natprirodnom silom vezan te mi se u tim časovima, dok sam paţljivo promatrao svaki njegov pokret, činilo da je moja osobnost utonula u neko dioničko društvo dvojice: da je moja slobodna volja smrtno ranjena i da najmanja pogreška ili nezgoda moga druga moţe i mene, nekriva i neduţna, povući u propast i sigurnu smrt. Ja sam u tome vidio neku vrstu bezvlađa Providnosti, jer njena nepristrana pravičnost ne bi nikada dopustila tako surovu nepravdu. Pa ipak, sve dalje razmišljajući o tome - i dok sam ga podjednako morao potezati za konop, da ga u času nesmotrenosti kitova trupina ne prignječi uz bok broda - sve razmišljajući o tome, počeo sam uviđati da se ta moja situacija u svemu poklapa s poloţajem u kojem se nalazi svako ţivo biće, samo što ta sijamska povezanost, u većini slučajeva, uglavnom ne ovisi samo o jednom partneru, nego o više njih. Ako vaša banka ode pod stečaj, propadoste i vi, a ako vam ljekarnik, zabunom, pošalje otrov u pilulama, odoste Bogu na račun. Istina, mogli biste reći da čovjek koji je nadasve oprezan moţe izbjeći takvim i brojnim drugim nedaćama u ţivotu. No, ma kako oprezno ja baratao Queequegovom »majmunskom uzicom«, on bi je kadikad tako potegnuo te umalo što nisam naglavce poletio u more. A također mi je svejednako bilo na umu da sam ja - što god radio - drţao u rukama samo jedan kraj toga konopca!301

301

»Majmunsku uzicu« imaju svi kitarski brodovi, ali se samo na »Pequodu« tako upotrebljavala da nije samo

»majmun« nego i njegov voditelj bio njome vezan. Tu poboljšanu upotrebu uveo je nitko drugi nego sam Stubb, da

bi tako najvećim opasnostima izvrgnutom harpunaru pruţio što jače jamstvo da će njegov voditelj vjerno i budno na

njega paziti. - Bilješka piščeva.

Već sam vam natuknuo kako sam počesto jadnog Queequega izvlačio između kita i broda, kamo bi ponekad otkliznuo zbog neprestanog valjanja i ljuljanja i jednoga i drugoga. No to i nije bila jedina opasnost koja je ugroţavala njegovo tijelo da bude prignječeno. Neuplašene sinoćnjim pokoljem među njima, morske je pse sada nanovo i još ţivlje izazivala krv koja je počela teći iz mrtve tjelesine, i proţdrljive su nemani vrvjele oko nje, vrvjele baš kao pčele u košnici.

I upravo usred tih kučaka stajao je Queequeg, koji ih je često svojim ţustrim nogama gurao ustranu. Stvar posve nevjerojatna, da nije izazvana takvim plijenom kakav je mrtav kit; a dok ima kitovine, morski pas, koji inače razdire i ţdere sve, rijetko će kada dotaći čovjeka.

No ipak, vjerujte mi, bolje da ih se čovjek čuva kad se goste i časte, i kad slave takav krvav pir. I zato ne samo što sam s pomoću »majmunske uzice« kadikad potezao jadnog momka iz preopasne blizine ralja ponekog osobito divljačna morskog psa, već je Queequegu bila dana još jedna zaštita. Stojeći na gredi postrance obješenih lazila, Tashtego i Daggoo neprestano su izmahivali svojim oštrim oštjačama, te ih - preko njegove glave - zabadali u morske psine, tamaneći ih toliko koliko su ih mogli dohvatiti. Taj je njihov postupak, budite uvjereni, bio vrlo nesebičan i promišljen, te priznajem da su to činili u najboljoj namjeri prema Queequegu, ali u njihovu prerevnom nastojanju da mu pomognu, i s obzirom na činjenicu što su i on i morski psi katkad bili napol preplavljeni zakrvavljenom vodom, njihove su neoprezne ošljače bile bliţe tome da njemu odsijeku nogu negoli kučku rep.

A jadan se Queequeg tamo, vjerujem, dašćući i mašući svojim teškim ţeljeznim harpunom, jedino molio svome Yoju i predavao svoj ţivot u ruke svojim bogovima.

Da, da, druţe i brate moj blizanče, motala se meni misao po glavi dok sam tako pritezao i popuštao uzicu kad god bi je zapljusnuo val; pa što najposlije? Zar nisi ti točna slika i prilika svih nas u tome svijetu kitolovaca? Taj ocean sa svojim beskrajem i bezdanim dubinama, na kojem dašćeš - nije li to Ţivot? Ti morski psi tvoji su dušmani, te

oštrice tvoji su prijatelji. E, pa između morskih pasa i ošljača u lijepoj si kaši i lijepoj pogibli, momče!

Ali samo hrabro! Dobar te zalogaj čeka, Queequeg! Jer sada, kad se iscrpljeni divljak, pomodrjelih usana i krvlju zalivenih očiju, naposljetku po lancu uspeo na palubu, a s njega se cijedila voda, te je i protiv volje sav drhtao, kamarijer mu pristupi i, pogledavši ga saţalno, pruţi mu - no, što mislite što mu je pruţio? Vrućeg konjaka? O, ne! On mu pruţi, o, svemogući Bogo! - pruţi mu vrč mlačna đumbira302 s vodom!

- Đumbir? Mirišem li ja to đumbir?-sumnjičavo će Stubb, te stupi bliţe. - Da, očito je đumbir - i zaviri u vrč što ga Queequeg još nije okusio, a onda, pošto je časak ostao kao zapanjen, polako pristupi zabezeknutom kamarijeru, te će mu polagano, sve riječ po riječ: - Đumbir! Đumbir! A ne biste li, gospodine Poparo, bili tako dobri te mi rastumačili kakva je korist od đumbira? Đumbir! Zar ti, Poparo, kaniš đumbir upotrijebiti kao gorivo, da njime podjariš vatru u tom našem kanibalu koji se sav trese? Đumbir! A što je dobijesa đumbir? Morski ugljen? Drvo, da pališ vatru? Luciferova šibica? Kresivo? Barut, što li? Što je dobijesa đumbir, pitam te ja, te se usuđuješ time ponuditi ovoga našeg jadnog Queequega?

- Sve mi se čini da je tu tajanstveno uplelo svoje prste Trezvenjačko društvo - nadoveţe naglo i priđe k Starbucku, koji je upravo dolazio s pramca. - Ne biste li i vi pogledali u taj pehar? Prinjušite malo ako vam je po volji! - Pa sve pazeći na izraz časnikova lica, dometnu: -Gospodine Starbuck. naš se kamarijer drznuo da taj salep, tu sladunjavu vodicu, ponudi našem Queequegu, koji je ovog časa došao pravo s kitove grbače! Je li kamarijer ljekarnik, gospodine? I smijem li vas upitati je li to lijek koji bi mogao uskrisiti napol utopljena čovjeka?

- Bit će da nije - odvrati Starbuck - zaista je to bijedna kapljica! - Da, da, kamarijeru - vikne Stubb - mi ćemo ti već pokazati što

znači trovati našeg harpunaša! S našeg broda da nestane tih ljekarničkih napitaka! Htio bi nas sve potrovati, je li? Osigurao si naše

302

Engl. ginger, lat. zungiber - Ďumbir, indijska biljka koje podanak sluţi kao mirodija. - Prev.

ţivote, pa bi sada da svi pocrkamo, da onda lijepo smotaš sve osigurnine u dţep, je li?

- Nisam ja kriv! - usklikne Popara. - Tetka Samilost donijela je đumbir na brod i naredila mi da harpunašima nipošto ne točim ţestokih pića, već samo đumbirovu vodicu, da, baš tako reče!

- Đumbirovu vodicu! Evo ti na, lopove đumbirski! A sad bjeţ’ do svojih pretinaca i pronađi nešto bolje! Mislim da nisam počinio ništa zlo, gospodine Starbuck! Kapetanova izričita zapovijed glasi: vrč groga303 za harpunaša koji dolazi s kita!

- U redu - odvrati Starbuck. - Samo ga nemojte opet tući, nego... - O, kad ja nekoga opaučim, to nikad ne boli, osim kad raspalim po

kitu, ili po nečem od te vrste, a to je čeljade samo puzavac. Što ono rekoste?

- Samo to da zajedno s njime pođete dolje, da pronađete ono što mislite da je potrebno.

Kad se Stubb vratio na palubu, u jednoj je ruci nosio crnu bocu, a u drugoj limenku za čaj. U boci je bilo neko ţestoko piće, i on je odmah dade Queequegu, a limenka, dar tetke Samilosti, bila je dareţljivo poklonjena valovima.

303

Piće od ruma s vrućom vodom i šećerom. - Prev.

73. STUBB I FLASK UBIJAJU OBIĈNOG KITA

Njihov razgovor Valja imati na umu da je sve to vrijeme s »Pequodova« boka visjela

golema ulješurina glavurda. No moramo je još neko vrijeme pustiti ondje, dok ne smognemo malo vremena da joj posvetimo više paţnje. Jer ovog je časa nešto drugo vaţnije, te sada ne moţemo za nju učiniti ništa drugo doli traţiti milost nebesa da koloturi izdrţe.

Tijekom noći i prijepodneva vjetar i struja zanosili su brod u more, što se tu i tamo ţutjelo od naplava okrijeka, koje su bile neobični znaci blizine običnih kitova, vrste levijatana za kojeg nikako nismo mogli misliti da se baš u to doba tu negdje pritajio. No, iako su svi mornari odreda prezirali lov na takve manje vrijedne ţivotinje, a »Pequod« nije ni imao zadatak da ih lovi, te premda je brod blizu Crozetskih otoka nailazio na mnogo tih ţivotinja a da ni jedanput čamci nisu bili spušteni u more - ipak je sada, pošto je već jedna ulješura bila dovučena uz bok broda, te joj već bila i glava odrubljena, na sveopće čuđenje izdana zapovijed da se taj dan zametne hajka za običnim kitom, ako se ukaţe zgodna prilika.

I zaista nije trebalo dugo čekati. U zavjetrini su opaţeni visoki mlazovi, i dva čamca, Stubbov i Flaskov, bila su porinuta u more, da krenu u potjeru za kitom. Kako su sve dalje odmicali od broda, najposlije su gotovo sasvim iščezli s vidika straţe na jarbolima. No odjednom ugledaše u daljini čitavo brdo uzburkana, bijela mora, i ubrzo nam s visine stiţe vijest da su se jedan ili oba čamca »usidrila« na kitu. Nije prošlo dugo te smo opet ugledali čamce kako ih kit tegli ravno prema brodu. Grdosija se toliko bila pribliţila brodu te se činilo da ima nekih zlih namjera, ali odjednom uskopa oko sebe velik vrtlog i zaroni ni petnaestak metara podalje od broda, te je nestade, kao da je zaronila ispod kobilice.

- Reţi mrlin! - doviknuše s broda veslačima, a načas se činilo da će se oba čamca razmrskati o brod. No kako su imali još dosta mrlina na svojim bubnjevima, a kit nije odviše brzo ronio, oni i dalje brzo

otpuštahu mrlin, a u isto vrijeme prionuše svom snagom uz vesla da što brţe odmaknu od broda. Nekoliko je trenutaka ta borba bila veoma kritična, jer dok su istodobno popuštali mrlin u jednu stranu, a sve veslajući protivnim smjerom, prijetila je opasnost da ih to natezanje i povlačenje ne povuče pod vodu. No bilo im je dovoljno da dobiju samo nekoliko stopa. Svojski prionuše na vesla te zaista uspješe u naumu, i istog časa naglo, kao kad sijevne munja, zadrhta brod, dok napeti mrlin zastruga po brodskom dnu, a odmah zatim uz fijuk zazviţda pred pramcem, trgnu, pa se zateţe, a kaplje prsnuše s njega i prosuše se kao staklene krhotine po vodi, dok se tamo podalje ponovno pojavio kit. Ĉamci su sad bili opet slobodni i mogli su poletjeti. No ranjeni i izmučeni kit sve je više usporavao svoju brzinu, te nasumce mijenjajući pravac zakrenu oko krme, tegleći za sobom oba čamca, tako da su oni zaplovili u krugu oko broda.

Za to su vrijeme sve više uvlačili svoje mrline dok se oba čamca nisu sasvim primakla kitovim bokovima, u koje su Stubb s jedne, a Flask s druge strane, udar za udarom zabadali svoja koplja, i ta se borba vodila sve u kruţenju oko »Pequoda«, dok su morski psi, koji su u velikim čoporima dotad salijetali ulješurino truplo, sada mahnito srtali za tragom svjeţe krvi, pomamno pijući iz svakoga novog mlaza, kao ţedni Izraelci iz svakoga novog izvora što je pod udarcem čarobne Mojsijeve palice izbijao iz pećine.

Na kraju kitov vodoskok odeblja, i uza strašan trzaj i hropac tjelesina se, mrtva, izvali na leđa.

Dok su dva predvodnika vezivali čvrste gumine o repne peraje i na kojekakve druge načine pripremali kita da bi ga dovukli do broda, oni razvedoše razgovor.

- Da mi je znati što stari namjerava s tom gomilom smrdljiva sala - reče Stubb, ne bez nekoga gađenja pri pomisli da se mora baviti takvim neplemenitim levijatanom.

- Namjerava? - začudi se Flask, motajući na pramcu neke dijelove preostalog konopa. - Pa zar ne znate da se brod koji je na svom desnom boku izvukao ulješurinu glavurdu, a u isto vrijeme o lijevi

bok izvjesio glavu običnog kita, nikako ne moţe prevrnuti? Zar vi to, Stubbe, još nikad niste čuli?

- A zašto se ne bi mogao prevrnuti? - Ne znam, ali sam čuo kako je ona smolasta avetinja, onaj Fedallah

to govorio, a njemu su kanda poznata sva pomorska čuda i čarolije. No sve mi se čini da će on naposljetku, da bi sačuvao brod, tako začarati naš korab te će propasti. Stubbe, meni se taj čovjek baš nimalo ne sviđa! Zar niste opazili kako mu je očnjak izrezan kao u zmije otrovnice?

- Utopio se dabogda! Ja ga nikad ne gledam, no ako mi se jedne mrkle noći dogodi te ga nađem naslonjena o rubnjak broda, a u blizini ne bude ţive duše - pogledaj dolje, Flask - i onda objema rukama čudnom gestom pokaţe u more - sredit ću ga, svega mi! Ja sve mislim, Flask, da je to sam đavo, samo što se prerušio. Vjeruješ li u onu bajku kako je Fedallah bio sakriven u utrobi broda? Sam vrag je on, kaţem ti! A ne vidiš mu repa, jer ga je podvio i skriva ga, bit će da ga nosi smotana u dţepu. Grom ga ubio, baš mi sada pade na um: uvijek on traţi kudjelje da ispuni vrhove svojih čizama!

- Spava obuven, nije li tako? Nema ni ranča, pa sam ga noću viđao kako leţi na vijencu konopa.

- Dakako, i to je zbog te njegove proklete repine, koju on smota, razumiješ li, pa je ugura u sredinu vijenca.

- A kakvi su to posli između njega i starog? - Bit će neko pogađanje ili trgovina, kako mi se čini. - Ali kakva trgovina? - Pa znaš, stari je kao lud za onim Bijelim kitom, i sad ga se đavo

prihvatio, kako bi uzeo njegov srebrni sat, a moţda i dušu ili nešto od te vrste, a zauzvrat će mu uručiti Moby Dicka.

- Koješta, Stubbe! Kako bi to Fedallah mogao? - Ne znam. Flask, no đavo je čudan i lukav svat, to ti velim! Pričaju

kako je nekoć došepirio na zapovjednički brod, zafrknuvši svojim vraškim repom elegantno kao pravi gospodin, i upitao je li gazda kod kuće. Bio je zaista kod kuće i upitao vraga što ţeli. A vrag postrugne papcima i reče: »Hoću toga i toga.« - »A čemu?« - »To te se ne tiče!«

razbjesni se đavo. »Potreban mi je da se njime posluţim!« - »A ti uzmi što ti treba!« reče mu stari. - I tako mi svega, Flask, azijatsku je kugu i koleru morao preboljeti prije nego što ga se riješio. Progutat ću toga kita u jednom zalogaju ako nije istina! A sad pripazi dobro, jesi li spreman? E, onda povuci naprijed, pa da odvučemo trupinu uz bok broda.

- Ĉini mi se da se sjećam takve jedne priče - na to će Flask, kad su oba čamca najposlije polako klizila naprijed, vukući svoj teret prema brodu. - Sjećam se, ali ne znam više odakle.

- »Tri Španjolca«, u pustolovinama one trojice krvoločnih soldačina? Jesi li u toj knjizi čitao, Flask? Zacijelo jesi.

- Nisam, još nikad nisam čitao takve knjige, samo sam čuo za nju. No, recite mi, Stubb, je li đavo o kojem ste malo prije govorili onaj isti koji se sada nalazi na »Pequodu«?

- A jesam li ja onaj isti koji je pomogao ubiti ovog kita? Zar vrag nije vječan? Tko je ţiv ikad čuo da đavo moţe umrijeti? Jesi li ikad vidio koga u koroti za vragom? A ako đavo ima ključ te moţe u zapovjednikovu kajitu, zar onda ne vjeruješ da bi i kroz bukaportu mogao otpuznuti u štivu? No, što sad kaţeš, gospodine Flask?

- Što mislite, Stubbe, koliko je godina Fedallahu? - Vidiš li tamo glavni jarbol? -i rukom pokaţe na brod. - No dakle,

to je brojka 1, a pokraj nje moţeš nanizati sve obruče s našeg broda, da posluţe kao ništice, pa sve to zajedno ne bi dostajalo da označi ni početak njegove dobi, kao što ni svi bačvari ovog svijeta ne bi nasmagali dovoljno obruča za dovoljan broj ništica.

- Ĉujte, Stubbe, meni se čini da malo pretjerujete kad kaţete da biste Fedallaha zagnjurili pod vodu kad bi vam se pruţila prilika. No koje vam koristi od toga, kad je Fedallah tako star da uz godinu njegove dobi uopće ne bi bilo mjesta za toliko ništica, kako to malo prije rekoste, te vječno ţivi? Što bi onda koristilo da ga malo turnete u more, to vi meni recite.

- Bilo kako mu drago, svakako ne bi udilo da se prijao malo nakvasi!

- No on bi se opet odšunjao na brod!

- E, pa onda nanovo s njim pod vodu! - A što onda kad bi njemu palo na pamet da vas malo zagnjuri, da

vas povuče pod vodu i udavi, što onda, e? - To bih volio vidjeti! Išarao bili mu lice takvim modricama te se

zadugo ne bi usudio ni poviriti u zapovjednikovu kajitu! Ostao bi on na dnu santine, gdje mu je i mjesto, a ne bi toliko gmizao po palubi. Prokleti đavo, Flask! Valjda ne misliš da ga se ja bojim? Tko se njega još boji, osim starog zapovjednika, koji se ne usuđuje uhvatiti ga i okovati lisičinama, kako bi i zasluţio, već ga pušta da švrlja naokolo, da porobljuje ljude, da, da, i koji je s njim učinio ugovor što ga obvezuje da će mu na ţaru peći sve one što ih on, đavo, bude pohvatao? I to mi je lijep gazda!

- Mislite li da Fedallah kani ugrabiti kapetana Ahaba? - Mislim li? Još malo, pa ćeš doznati, Flask! No ja sada kanim malo

bolje pripaziti na nj, te ako vidim što sumnjivo, ja ću njega za šiju, pa mu skresati u lice: »Slušaj, Belzebube, okani se toga«, a bude li se otimao i ritao, tako mi Boga, ja ću rukom u njegov dţep, i pograbiti ga za repinu, navući je na motovilo i tako ću mu je natezati i vući te će mu ostati samo kusast patrljak, a onda, kad vidi kako sam ga udesio, sve mi se čini, odgmizat će odatle čak i bez toga jadnog zadovoljstva da osjeća vlastiti rep među nogama!

- A što ćete s tom repinom, Stubbe? - S repinom? Prodat ću je kad dođem doma, kao volovski bič, nego

što? - A vjerujete li u sve to što govorite, i sve što ste govorili, Stubbe? - Vjerovao ili ne vjerovao, evo nas kod broda! Sad im s broda počeše dovikivati da kita priveţu uz lijevi bok, gdje

su lanac za repnu peraju, i sve ostalo potrebno za vezivanje kita, već priredili.

- Nisam Ii vam rekao? - nato će Flask. - Da, da, uskoro ćete vidjeti ovu glavu običnog kita obješenu nasuprot onoj ulješurinoj!

Ne prođe dugo i Flaskove se riječi potvrdiše. Pošto je »Pequod« prije bio nagnut prema ulješurinoj glavi, sada se zbog ravnoteţe obiju glavetina opet izravnao, ali, a to će vam sada biti posve jasno, ipak je

jadno stenjao i škripao. I tako, kad na jednoj strani izvuče uvis Lockeovu304 glavu, otkotrljat ćete se na tu stranu, a kad s druge strane povučete gore Kantovu305 glavu, onda dolazite opet u ravnoteţu, samo što se na takvoj filozofskoj ljuljački ne osjećate baš najbolje. Tako i neki umovi neprestano udešavaju svoj čamac i traţe ravnoteţu. O, vi ludačine, bacite sve te preteške terete u more, pa ćete opet zaploviti uspravno i lako.

Kad se tjelesina običnog kita dovuče uz bok broda, poduzima se sve ono što i prilikom dovlačenja ulješure, samo što se glava ulješure odrubljuje čitava, dok se s glave običnog kita najprije odsijeku usne i jezik, pa se, zajedno sa svim onim dobro znanim crnim kostima i usima, posebno izvuku na palubu. Ti se dijelovi kita zovu »kruna«. Na našem brodu sada nisu tako učinili. Trupla obaju kitova bila su stavljena uz krmu, te je »Pequod«, opterećen tim dvjema glavurdama, bio uvelike nalik na mulu koja nosi par prenatovarenih bisaga.

Za to je vrijeme Fedallah mirno promatrao glavurdu običnog kita, ovda-onda pogledajući s njenih duboko zasječenih mreţotina na zamršene crte vlastite ruke. Ahab je slučajno tamo zastao te se Pars nalazio u njegovoj sjeni: Parsova sjena, ukoliko je nje uopće bilo, izgledala je kao da se sjedinila s Ahabovom i nju produljivala. A posada je i dalje radila i muku mučila, i mornari su priprosto i neuko objašnjavali sve što se oko njih zbivalo, te među sobom dobacivali fantastična tumačenja.

304

John Locke (1632.-1704.), engleski filozof, osnivač empirijske filozofije: sve svoje spoznaje stječemo iskustvom.

- Prev. 305

Immanuel Kant (1724.-1804.). njemački filozof, osnivač kriticizma. - Prev.

74. ULJEŠURINA GLAVA

Usporedba Tu su vam evo dva golema kita, s glavurdama jednom pokraj

druge. Pristupimo bliţe i stavimo svoje glave sasvim blizu njihovih. Od veličanstvenoga roda ponajvećih levijatana daleko su

najvaţnije ulješure i obični kitovi. To su jedini kitovi za kojima ljudi redovito polaze u lov. Oni su za Nantucketance dvije krajnosti svih poznatih vrsta »velje ribe«, i kako se vanjštinom razlikuju najvećma po glavama - a takve dvije glave upravo sada vise s oba »Pequodova« boka - to vam je lako učiniti nekoliko koraka preko palube od jedne do druge: gdje ćete, volio bih znati, naći bolju prigodu za proučavanje praktične cetologije negoli baš ovdje?

U prvi mah upada vam u oči opreka između tih dviju glava. Istina, obje su neobično glomazne, no dok se kod ulješurine glave očituje neka matematička simetrija, ona glavi običnog kita, naţalost, nedostaje. Ulješurina je glava kudikamo dojmljivija. Promatrajući je, čovjek joj i nehotice, u pogledu općeg dostojanstva, priznaje silnu nadmoć. U našem je slučaju ta dostojanstvenost još pojačana bijelosivkastim mrljama na tjemenu, kao od soli i papra, a to rječito govori o njenoj poodmakloj dobi i velikom iskustvu. Ukratko, to je, kakono kitolovci stručno kaţu, »sjedoglavi kit«.

A sad da ustanovimo po čemu se te dvije glave najmanje razlikuju; to su dva najvaţnija organa, oko i uho. Sasvim straga, po strani glave i sasvim dolje, blizu kuta što ga čine kitove čeljusti, ako pomno traţite, opazit ćete naposljetku oko bez trepavica, koje će vam se pričinjati kao oko u mlada ţdrebeta, nerazmjerno maleno prema golemosti glave. Po tome čudnom postranom smještaju kitova oka jasno je da on nikada ne moţe vidjeti predmet koji se nalazi pravo pred njim, baš kao ni onaj otraga. Ukratko, poloţaj kitova oka odgovara poloţaju ljudskog uha, te ćete lako zamisliti kako biste se proveli kad biste ovako postrance, tako rekavši ušima, gledali na predmete. Onda biste se uvjerili da raspolaţete vidokrugom od ciglih trideset stupnjeva

ispred osi vašega postraničnog vida, a otprilike isto toliko iza te osi. I kad bi u pol bijela dana vaš najljući neprijatelj s uzdignutim bodeţom jurnuo ravno na vas, vi ga ne biste vidjeli, baš kao ni onda kad bi vam se prišuljao iza leđa. Ukratko, imali biste, da tako kaţem, dvoja leđa, a u isto vrijeme dva čela (odnosno dva lica), jer što čini ljudsko lice ako ne njegov pogled, njegove oči?

Štoviše, dok su u većine ţivotinja kojih se baš u ovom trenutku mogu prisjetiti oči tako smještene te se njihova vidna snaga stapa u jedno, tako da se u njihovu mozgu stvara samo jedna slika, a ne dvije, to se pri čudnom poloţaju stvarno odijeljenih kitovih očiju između njih diţe mnogo kubičnih stopa njihove silne glavurde, nalik na planinu što se izdiţe između dva jezera u dolini. To, dakako, mora vidne dojmove, što ih prima svaki organ zasebno, potpuno lučiti. Kit, dakle, s jedne strane vidi jednu sliku, a s druge strane drugu, dok se pred njim neizbjeţno prostire savršena pomrčina i ništavilo. Ĉovjek kao da zaista gleda u svijet iz jedne straţarske kućice koja ima dva u jedno povezana okvira na jednom prozoru. No, u kita su ta dva okvira odjelito ugrađena: to su dva sasvim različita prozora kroz koja mu se pruţa samo nejasan vidik. Tu čudnu osobinu kitovih očiju moraju kitolovci uvijek imati na umu, a i čitatelj treba da se toga sjeti pri nekim daljim prizorima.

Mogao bi tkogod staviti vrlo čudno i nezgodno pitanje u vezi s kitovim organima i njegovim vidokrugom. No, valja mi se zadovoljiti time da samo upozorim na jednu činjenicu. Dokle god su, na svjetlu, oči u čovjeka otvorene, njegovo je gledanje sasvim nesvjesno, to jest, on ne moţe a da ne vidi sasvim svaki predmet što se pred njim nalazi. Ipak, iz iskustva znamo: iako moţemo jednim jedinim, neodređenim pogledom obuhvatiti čitav niz predmeta, sasvim je nemoguće da u isti mah pozorno i potpuno istraţujemo dva predmeta, bila velika ili sasvim mala, sve ako ti predmeti leţe jedan do drugoga i sve ako se međusobno dodiruju. Ali ako zatim odijelite jedan predmet od drugoga, zaokruţujući svaki od njih krugom posvemašnje tame, onda, ako hoćete da jedan od tih predmeta primite u svoju svijest, onaj će drugi privremeno hiti potpuno isključen iz vaše svijesti. A kako je to

kod kita? Istina, kod njega moraju oba oka u isti mah djelovati, no radi li njegov mozak bolje i oštroumnije, shvaća li i kombinira li brţe nego ljudski mozak, da u istom trenutku moţe dva predmeta, što su sasvim oprečna i leţe u suprotnom pravcu, dobro razlikovati i svjesno uočiti? Ako je zbilja tako, onda je to nešto tako izvanredno i osobito kao kad bi čovjek istodobno mogao izlagati dva sasvim različita Euklidova306 problema. I, ako pravo razmislimo, u toj usporedbi nema nikakve nesuvislosti.

Moţda je to samo pusti hir, no uvijek mi se činilo kao da ono divlje mahnitanje što spopada neke kitove kad ih tri ili četiri čamca u isti mah napadaju, njihova plahost i sklonost čudnom strahu, svojstvena takvim kitovima - kao da sve to proizlazi iz bespomoćne smetenosti volje, koju im zacijelo ulijeva podijeljena i dijametralno oprečna snaga njihova vida.

No i kitovo je uho baš isto tako čudno kao i njegovo oko. Ako ste potpuno neupućeni u njihovu vrstu, mogli biste sate i sate traţiti taj organ po tim dvjema glavama a da ga nikada ne otkrijete. Uho uopće nema uške, a u samu njegovu rupicu jedva će vam uspjeti prodrijeti s badrljicom guščjeg pera - tako je čudesno sićušno. Uho leţi nešto iza oka. Promatrajući njihova uha, opazit ćemo tu bitnu razliku između ulješurina uha i uha običnog kita: dok ulješurino ima vanjski otvor, uho običnoga kita potpuno je presvučeno membranom, te je izvana savršeno neprimjetljivo.

Zar nije neobično što grdosija kao što je kit gleda svijet tako majušnim očicama, a grmljavinu sluša na uha koja su manja od zečjih? No, da su oči u kita goleme kao leća u Herschelovu307 teleskopu, a uši kao portali katedrala, bi li on stoga dalje vidio ili oštrije čuo? Nipošto! A zašto vi onda pokušavate »proširiti« svoj misaoni svijet? Radije ga istančajte!

A sada, ako nam je pri ruci parni stroj ili kakva poluga, dajte da obrnemo ulješurinu glavu i da je okrenemo na tjeme: po ljestavama popet ćemo se na vrh i zaviriti u ta golema usta; kad ta glavurda ne bi 306

Grčki matematičar, ţivio oko g. 300. pr. Krista, dao prvu sustavnu geometriju u djelu »Elementi«, na kojem se

osniva naša klasična, tzv. euklidska geometrija. - Prev. 307

Friedrich Wilhelm Herschel (1738.-1822.), njem. astronom, konstruirao u ono vrijeme najveći teleskop. - Prev.

bila sasvim odrubljena od tjelesine, mogli bismo, s fenjerom u ruci, sići u Mamutsku spilju u Kentuckyju, to jest u golemu spilju ulješurine trbušine. No zadrţimo se tu kod ovog zuba, pa se malo ogledajmo, da vidimo gdje se to nalazimo. Kako li su ta usta divna i čista! Od poda pa do stropa podstavljena ili, bolje reći, tapecirana blistavom, bijelom membranom, glatkom kao svadbeno svileno ruho nevjestinsko!

Ali sad iziđimo i pogledajmo tu strašnu donju čeljust, koja naliči na dug i uzan poklopac divovske burmutice, sa šarkama s kraja, umjesto sa strane. Ako podignete poklopac da vam bude povrh glave, pa vidite nizove zuba, pričinjat će vam se da vidite pred sobom strašne rešetke za spuštanje, a to su, jao, zaista i postali za mnoge jadne kitolovce nad kojima su se ti šiljci s jezivom silinom zaklopili. No još je strašnije promatrati te zube kad duboko ispod morske površine ugledate kakva mrzovoljasta ribaka gdje plovi s ovješenom divovskom čeljusti, dugom petnaestak stopa, koja se otromboljila ravno dolje, u pravom kutu prema njegovoj tjelesini, sablasno nalik na kosnik308. Ta »velja riba« nije mrtva, nego samo klonula duhom, ili moţda malo ozlovoljena kao stari hipohondar, a usto tako lijena te su joj šarke na čeljusti popustile, pa kad je, tako nedostojnu, vide njene posestrime, zastidjet će se zbog nje i zaţeljeti joj grč i ukočenje čeljusti.

Iskusan stručnjak moţe lako rastvoriti tu donju čeljust, i većinom je otkidaju i izvlače na palubu, da bi se ondje povadili ti »bjelokosni zubi«, od kojih se dobiva tvrda »riblja kost«. Od te kosti kitolovci izrađuju svakovrsne stvarčice: palice, šipke za kišobrane, bičala i drugo.

Ta se čeljust dugo i mučno poteţe dok se ne dovuče na palubu, kao da je sidro, a kad dođe određen čas, nekoliko dana poslije ostalog posla, Queequeg, Daggoo i Tashtego, svi odreda izučeni zubari, prionu da povade zube. Oštrom lopatom za čerečenje Queequeg isiječe zuberinu, a onda se čeljusti objese o klinove, pa se odozgo pomoću koloturnika izvlače zubi kao što volovi u Michiganu izvlače staro hrastovo panje po divljoj krčevini. Obično ima četrdeset i dva zuba; u starih kitova ima dosta izglodanih, ali ni jedan nije istrunuo,

308

Kosi jarbol na pramcu. - Prev.

niti je - po našem uzoru - plombiran. Ĉeljust se zatim ispili u ploče, koje se slaţu u hrpu poput dasaka za gradnju.

75. GLAVA OBIĈNOG KITA

Usporedba Prijeđimo sad na drugu stranu palube, pa dobro pogledajmo glavu

običnog kita. Kao što bismo po njenim bitnim oblicima plemenitu glavu

ulješurinu mogli usporediti s bojnim kolima starih Rimljana, a osobito sprijeda, gdje je tako široko zaobljena, tako glava običnog kita, na prvi pogled, svojom neelegantnošću prilično nalikuje na gigantsku cipelu sa šiljatim vrškom. Prije dvjesta godina neki je holandski putnik oblik te glave usporedio s postolarskim kalupom. I u taj kalup ili cipelu stala bi posve udobno ona baka iz bajke s cijelim rojem djece - ona i sve njezino potomstvo.

No kad se bliţe primičete toj glavetini, ona poprima najrazličitije izglede, već prema tome s koje ju strane gledate. Stanete li navrh nje i gledate u otvore štrcala, koji su urezani u obliku slova »f«, pričinjat će vam se čitava glava kao divovski violončelo, a oni otvori kao pukotine glasnjače. A kad uprete pogled u onu čudnu, na krestu nalik inkrustaciju na samom vrhu te mase - u onu zelenu, školjčicama obraslu stvar što je Grenlanđani zovu »krunom«, a kitolovci u juţnim morima »klobukom« - kada dakle uprete pogled jedino u to, pomislit ćete da je ta glava kakav golem hrastov panj, sa ptičjim gnijezdom na mjestu gdje se račva. Zacijelo ćete tako pomisliti promatrajući te ţive rakušce što se gnijezde na tom »klobuku«; no ako je i vašu maštu pogodio drugi stručni izraz »kruna«, onda ćete pomisliti da je ta moćna grdosija okrunjeni morski kralj za koga je i načinjena ta zelena kruna na tako čudnovat način. No ako taj kit i jest neki kralj, ipak je to i suviše mrzovoljan stvor a da bi graciozno nosio dijadem. Pogledajte mu samo opuštenu vilicu! Koliko li se silno mrgodi i pući! Po tesarskoj mjeri ima tu pućenja i mrgođenja za kakvih dvadeset stopa u duljinu i pet u dubinu! Pućenje i mrgođenje koje će vam donijeti pet stotina i više galona ulja!

Prava šteta što su u toga kita zečje usne, a rasjeklina je dugačka oko jedne stope. Valjda mu je majka, u vaţnom razdoblju, plovila uzduţ peruanske obale kad su potresi uzrokovali raspucavanje obale. Preko tih usana, kao po klizavu pragu, spuštamo se sada u njegova usta. Ĉasti mi, da sam u Mackinawu, pomislio bih da sam ušao u indijanski wigwam. Boţe mili, je li to put kojim je pošao Jona? Krov je gotovo dvanaest stopa visok i diţe se u prilično oštru kutu, kao da se tu zaista nalazi prava greda sljemenjača, dok nam ta svinuta, rebrasta i dlakava krila pokazuju one svoje čudesne, napol uspravne, roţnate ploče - usi, otprilike trista sa svake strane, koje s nepca vise, nalik na rebrenice što smo ih već na drugome mjestu uzgred spomenuli. Krajevi tih usi raščijani su u roţnata vlakna kroz koja kit cijedi vodu, i u njihovim zamršenim spletovima zaustavlja malu ribu kad za vrijeme hranjenja, razjapljenih usta, plovi kroz nepregledna mora okrijeka. Na središnjim rebrenicama usi, kako su po prirodi nanizane, ima nekih čudnovatih znakova, zarezotina, zavoja, šupljina i brazda po kojima neki kitolovci izračunavaju starost ţivotinje, kao što se po prstenima izračunava starost hrasta. Premda sigurnost takva načina preračunavanja nije ni izdaleka dokazana, ipak po analogiji miriše na vjerojatnost. Svakako moramo, u slučaju da vjerujemo u točnost takva proračunavanja, običnom kitu priznati kudikamo veći broj godina nego što bismo to na prvi pogled povjerovali.

U drevna vremena kao da su vladala najneobičnija mišljenja u pogledu tih »rebrenica«. Neki ih Purchasov309 putnik naziva čudesnim »zaliscima« u kitovoj usnoj šupljini«310, drugi opet »svinjskim čekinjama« treći, neki čovo u Hackluytovim izdanjima, sluţi se ovim biranim riječima: »Ima tu oko dvjesta i pedeset peraja, izraslih na svakoj strani njegove gornje čeljusti, što se u luku svijaju nad njegovim jezikom, a s obiju strana njegovih usta.«

309

Englezi Samuel Purchas i Richard Hackluyt objavili su kompilacije i zbirke putopisa, ističući napose pothvate

svojih zemljaka iz vremena kraljice Elizabete. - Prev. 310

To nas podsjeća na činjenicu da obični kit zaista ima nekakve zaliske ili, bolje reći. brkove, koji se sastoje od

nekoliko razmaknutih bijelih dlaka, izraslih na gornjem dijelu njegove donje čeljusti, i to sasvim pri kraju. Ponekad

ti čuperci daju njegovu inače svečanom izgledu neko pustahijsko obiljeţje. - Bilješka piščeva.

Kako je svakom poznato, od tih se »svinjskih čekinja«, »peraja«, »zalisaka«, »rebrenica«, ili kako god ţelite, izrađuju za naše gospođe šipke na steznicima i drugi slični predmeti. No u tom pogledu potraţnja ovog materijala već je odavna u opadanju.

Najviše je ta »riblja kost« bila na cijeni u doba kraljice Ane, kad je posvuda vladala moda krinoline311. I kao što su se nekoć dične gospe veselo kretale, tako reći, u samim raljama kitovim, tako i dandanas, kad udari pljusak, traţimo zaštitu pod tim istim raljama, jer kišobran je šator razapet pod tim istim »ribljim kostima«.

No sada načas zaboravite sve što rekosmo 0 tim »rebrenicama« i »zaliscima«, pa stojeći usred usta običnog kita, ponovno poj malo oko sebe. Vidcći sve te roţnate kolonade tako sustavi stavljene unaokolo, zar vam se ne čini da stojite usred golemih haarlemskih orgulja312 i da zurite u one tisuće svirala? Do tih orgulja stupamo po najfinijem turskom ćilimu - po jeziku koji je, tako reći, slijepljen uza samo dno tih golemih usta. Taj je jezik neobično tust i mekan, te se vrlo lako dogodi da se pri povlačenju na palubu raspukne. Koliko se na prvi pogled moţe prosuditi, taj jezik pred nama dobar je »šestbačvenjak«, to jest - dat će nam oko šest bačava ulja.

Sada ste zacijelo jasno razabrali istinitost onoga što sam u početku rekao kako između ulješurine glave i glave običnog kita postoji velika razlika. Hajde da ponovimo: u glavi običnog kita nećemo naći velik izvor vorvanja, a nikakvih »bjelokosnih« zuba, nikakvu dugačku tanku vilicu donje čeljusti, kao u ulješure. U nje pak nećemo naći one roţnate ploče - usi, niti golemu donju usnu, a jedva ćemo naići na nešto što je nalik na jezik. Zatim: obični kit ima dvije vanjske nosnice - štrcala, a ulješura samo jedno.

Bacimo sada još posljednji pogled na one dvije veličanstveno zakukuljene glave, dok još leţe tako jedna pored druge, jer jedna će od njih uskoro potonuti u more, bez opomene, a i druga će ubrzo za njom.

311

Široka naborana suknja, raširena krugom od ţice, riblje kosti ili bambusa, tako da dobije oblik zvona (18.

stoljeće i prva polovina 19.). - Prev. 312

U gotskoj bazilici u Haarlemu (Holandija) nalaze se čuvene orgulje koje imaju 5000 svirala i 64 registra. - Prev.

Jesmo li upamtili oblik i izraz te ulješurine glave? Sve je to ostalo nepromijenjeno kako je izgledalo u času umiranja, samo što su neke od tih dugih bora i mreţotina kao splasnule i nestale s čela. I meni se čini da se na to široko njeno čelo slegla neka prerijska tišina i smirenost, rođena iz neke filozofske ravnodušnosti prema smrti. Ali pogledajmo sad izraz one druge glave. Pogledajmo tu čudovišnu donju usnu, pritisnutu slučajno uz bok broda, kao da ţeli čvrsto stegnuti vilice. Ne čini li se kao da čitava ta glava govori o nekoj uţasno zbiljskoj odlučnosti s kojom valja smrti gledati u oči? Po mom je sudu taj obični kit bio stoik, a onaj glavač - Platonov sljedbenik, koji je u svojim posljednjim godinama moţda prigrlio Spinozinu nauku313.

313

Baruch de Spinoza (1632.-1677.), nizozemski filozof, racionalist i monist. - Prev.

76. ZIDODER Prije nego što, zasad, ostavimo ulješurinu glavurdu, ţelio bih vam,

kao razumnu fiziologu, samo još skrenuti pozornost na čelo te glavurde i na svu zbijenost toga čela. Htio bih da ga malo razmotrite, s jedinom namjerom da sebi stvorite nepretjeranu, stvarnu sliku o zidoderskoj silini koja se zacijelo u njemu slegla. Ovo je nešto bitno, jer sad vani valja tome ili povjerovati ili zauvijek ostati u nevjerici u pogledu jednog od najstrašnijih ali zato ipak ne manje istinitih događaja što ih povijest pamti.

Kad ulješura pliva u običnu poloţaju, opaţate kako joj je čelo prema vodi kao neka gotovo okomita ploha, opaţate da se donji dio čela znatno zaobljuje unazad, kao da time stvara više mjesta za podugačku udubinu, u koju se uklapa donja čeljust nalik na donji, poprečni kriţ jedra, opaţate kako su joj usta smještena posve ispod glave, baš kao kad bi se vaša usta nalazila sasvim ispod brade. Osim toga, vidite da kit nema nikakva vanjskog nosa, a ono malo što ga ima - njegovo štrcalo - nalazi se navrh glave; opaţate da su mu oči i uši smještene postrance, udaljene od čela gotovo za jednu trećinu njegove cjelokupne duţine. Očito ste sada shvatili da je cijelo čelo ulješurine glave prazan, slijepi zid, bez ijednog organa ili ma kakve osjetljive izbočine. Nadalje, treba znati da se samo pri kraju donjega, unatrag zaobljenog dijela čela nalazi slab trag nekih kostiju, a tek dvadeset stopa podalje od čela naići ćete na potpuno uobličenu lubanju. I tako je ta golema beskosna masa nalik na nekakav jastuk. I konačno, kako ćete odmah vidjeti, ona je djelomice ispunjena najfinijim uljem, pa je stoga potrebno upoznati se s prirodom onog tkiva što tako neprobojno zaštićuje svu tu prividnu mekoputnost. U nekom prijašnjem poglavlju opisao sam vam kako tustilo omata kitovo tijelo kao što kora omata naranču. Upravo je tako i s glavom, samo s tom razlikom što je taj omot, iako ne tako debeo, ipak tako vlaknast i ţilav da ga čovjek koji ga nije imao pod rukama ne moţe zapravo ocijeniti. Od njega će se nemoćno odbijati najoštriji harpun, najljuće koplje, bačeno najsnaţnijom ljudskom rukom. To je upravo tako kao da je čelo

ulješure popločeno samim konjskim kopitima. Sumnjam da to čelo ma što osjeća.

Još nešto valja imati na umu. Kad se dogodi da se dva veliki, teško nakrcana broda nađu stisnuta i zgnječena jedan pokraj drugoga u luci, što li će onda mornari učiniti? Na onome mjestu gdje se brodovi dodiruju neće staviti ništa tvrdo, kao što je ţeljezo ili drvo. O, ne! Oni će to mjesto osigurati velikom okruglom strunjačom od kudjelje ili pluta, što je omotana najdebljom i najţilavijom volovskom koţom, i ta će pouzdano i bez štete odolijevati svakom pritisku koji bi slomio sve hrastove klinove i ţeljezne motke. To već samo po sebi dovoljno jasno upućuje na ono na što smjeram. Osim toga, uvijek sam nagađao ovako: budući da obična riba ima organ zvan riblji mjehur, koji se po volji moţe napuhavati i stezati, a ulješura, barem koliko je meni poznato, takva organa nema, kao i s obzirom na inače neprotumačiv način kako ona zaroni glavom pod vodu, a onda opet izroni i plovi s glavom visoko uzdignutom iznad vode, te uzimajući u obzir ničim ometanu elastičnost ovoja, a pomišljajući i na jedinstvenu nutrinu njene glave - uvijek sam, velim, nagađao da to tajansrtveno saće nalik na plućne mjehuriće ima neku dosad nepoznatu i neslućenu vezu s vanjskim zrakom, te je sposobno da se vazduhom nadima i steţe. Ako je zaista tako, zamislite neodoljivost te sile, potpomognute najrazornijim i najneopipljivijim od svih elemenata.

A sad pazite. Da dade zamah i nepogrešnu udarnu snagu tome neosjetnom, neprobojnom i nepovredivom zidu i olovnoj tvari što je unutra, iza toga zida pliva čitavo brdo ţivotnosti, koju valja mjeriti - kubičnom mjerom kao što se mjeri nagomilano drvo; a sve je to podvrgnuto jednoj volji, kao u najsitnijem kukcu. I stoga, kad vam poslije stanem pričati u kakvim se sve osobinama i okolnostima pokazuje silina te grdne nemani, i kad uzmem opisivati i neke od njenih manjih razbijačkih pothvata, vjerujem da ćete se odreći svih svojih zabluda i nevjerica te biti spremni povjerovati, a da ni obrvom ne uzvinete, čak i to da je ulješura probila prolaz kroz Dariensku

prevlaku314 i tako spojila Atlantski s Pacifičkim oceanom. Jer ako ne vjerujete u kita, u carstvu Istine vi ste samo provincijalac i sentimentalac. No ţivu će Istinu sagledati samo giganti-daţdevnjaci. Kako li je tu mala mogućnost za provincijalce! Što se zbilo slabašnom mladiću koji je strgao veo s lica strašne boţice u Saisu?315

314

U zatonu Karipskog moru u Kolumbiji, u Juţnoj Americi. U blizini je doista 1915. dovršeno probijanje kanala

(Panamski kanal). - Prev. 315

Sais, sjedište svećeničke mudrosti u starom Egiptu, s hramom boţice Neith, koje kip imaše velom prekriveno

lice. Autor aludira na pjesmu Friedricha Schillera »Das verschleierte Bild zu Sais« (1795). prema kojoj je mladića

koji je skinuo veo snašla smrt. - Prev.

77. VELIKA »HEIDELBERŠKA BAĈVA« Sada je na redu ispraţnjivanje »spremnice«. No ako to čovjek ţeli

valjano shvatiti, potrebno je da se barem donekle uputi u unutarnju strukturu tijela na kojem se vrši operacija.

Gledajući na ulješurinu glavu kao na duguljasto tijelo, mogli bismo je pomoću kose plohe razdijeliti u dva zatubasta »piramidna klina«316, od kojih je donji dio koštana struktura koja tvori lubanju i čeljust, dok je gornji dio od masne tvari bez ikakvih kostiju, kojemu prednji kraj čini široko, okomito, vidljivo čelo ulješure. Horizontalnim rezom moţete gornji »klin« razdijeliti u dva gotovo jednaka dijela, što su već prirodno podijeljeni jednim unutarnjim zidom koji se sastoji od nekakve debele, ţilave tvari.

Donji, podijeljeni dio, nazvan »ţlundra«, podsjeća na golemo saće, ispunjeno uljem, na saće nastalo prepletanjem onih deset tisuća stanica od čvrstih, pruţivih bijelih vlakana kroz njegovu unutrašnjost. Gornji je dio poznat pod imenom »spremnica«, a moţete je smatrati ulješurinom velikom »heidelberškom bačvom«317. I kao što je ta čuvena bačva po svojoj prednjoj strani ukrašena tajanstvenom rezbarijom, tako je i divovsko čelo glavača išarano bezbrojnim čudesnim crtarijama kao simboličnim ukrasom njegove orijaške bačve. I kao što su tu heidelberšku bačvu uvijek punili ponajboljim vinom iz Rajnske doline, tako i ulješurina »spremnica« sadrţava najskupocjenije ulje svih njenih berba, naime nadasve cijenjeni vorvanj u njegovu najčišćem, bistrom i najmirisnijem stanju. Ta se skupocjena tvar, ničim pomiješana, inače ne nalazi ni u kojem drugom dijelu ulješurina tijela. Za ţivota »velje ribe« vorvanj je uvijek tekućina, ali kad ulješura ugine, ta se tvar ubrzo počne zgušnjavati tek što dođe u dodir sa zrakom, te širi prekrasne kristalne izdanke, baš kao što se na vodenoj površini stvara prvi njeţni i još sasvim krhki led. Iz

316

Izraz »piramidni klin« nije uzet iz Euklidove geometrije, nego iz čisto nautičke matematike, te meni nije poznata

nikakva prijašnja njezina definicija. Zatubast piramidni klin čvrsto je tijelo koje se razlikuje od obična klina, kojem

vršak nastaje zbog kosog poloţaja jedne strane, a ne zbog suţavanja obiju strana. - Bilješka piščeva. 317

»Heidelberška bačva« čuva se u posebnom podrumu starog dvorca u njemačkom gradu Heidelbergu. Ta jce

bačva, načinjena 1751. duga 10 m, promjer joj je 7 m, a u nju moţe stati 236 000 boca vina. - Prev.

»spremnice« jedne velike ulješure dobije se obično oko pet stotina galona spermaceta iliti vorvanja, iako se mnogo te uljevite tvari izgubi s različitih neuklonjivih uzroka: mnogo se prospe, isteče i prokaplje pri mukotrpnoj raboti da se pokupi koliko je moguće.

Ne znam kakvim je finim i dragocjenim materijalom heidelberška bačva iznutra obloţena, no zacijelo se ta tvar ni izdaleka ne moţe mjeriti s onim svilastim tkanjem biseraste boje nalik na podstavu fine bundice, tkanjem kojim je presvučena čitava unutrašnjost »spremnice«.

Zacijelo ste već uočili činjenicu da ulješurina »heidelberška bačva« zaprema čitavu duţinu gornjeg dijela njene glave, pa kao što već znate da ta glava zaprema jednu trećinu čitava tijela, i uzmemo li da ta ţivotinja moţe doseći duţinu od osamdeset stopa, onda dubina te »bačve« iznosi više od dvadeset i šest stopa, ako se, po duljini, objesi uz bok broda.

A kako prilikom odrubljivanja ulješurine glave operater radi posve blizu onoga mjesta gdje će mornari uskoro probiti ulaz u »spremnicu«, on mora raditi nadasve oprezno, da ne bi nesmotrenim ili preuranjenim udarcem provalio u ono svetište i tako upropastio tekućinu neprocjenjive vrijednosti. I zato se taj odsječeni kraj glave tek sasvim pri kraju izvlači iz vode i drţi u tom poloţaju pomoću golemih mesarskih kolotura, kojih konopi tvore nerazmrsiv splet na tom dijelu broda.

I pošto sam vas sada dovoljno uputio u sve, molim vas da prisustvujete čudesnoj i, u ovom osobitom slučaju, nadasve opasnoj raboti odčepljivanja ulješurine »heidelberške bačve«.

78. BUNAR I KABLOVI Okretan kao mačka, Tashtego se pope i onda, ne mijenjajući svoj

uspravni poloţaj, potrča ravno po istaknutom kraju glavnog kriţa do onog dijela koji se nadvio baš iznad izvučene »bačve». Ponio je sa sobom tanak konop što ga mornari zovu »bič«, a što se sastoji samo od dva dijela koji prolaze jolačom318. Pričvrstivši kolotur o kriţ, uze mahati jednim krajem uţeta dok ga jedan mornar na palubi čvrsto ne uhvati. Tad, šaku za šakom, Indijanac po drugom kraju proletje zrakom dolje te vješto prispje navrh kitove glave. Tu poviše svih ostalih svojih drugova kojima ţivahno dovikuje - stoji nalik na mujezina koji s visoke munare poziva pravovjerne na klanjanje. I pošto su mu dodali oštru bradvu s kratkim drţalom, on revno traţi prikladno mjesto gdje da probije »bačvu«. Pri tom poslu postupa vrlo oprezno, kao čovjek koji u staroj straćari traţi skriveno blago kuckajući paţljivo po zidovima ne bi li kako otkrio gdje je uzidano zlato. Pošto je našao pravo mjesto, oni s palube već su za to vrijeme na jednom kraju »biča« privezali čvrst, ţeljeznim obručem okovan kabao nalik na bunarsko vjedro, dok drugi kraj, zategnut preko palube, oprezno pridrţavaju dva-tri mornara. Ti ljudi sada poteţu taj konop sve dok čabar ne dođe na dohvat Indijancu, komu je već neki drugi mornar pruţio baš dugačku motku. Pričvrstivši čabar o motku, Tashtego spušta čabar u »bačvu« sve dok sasvim ne iščezne. Zatim dovikne nešto onima koji drţe jedan kraj »bića«, i gle - čabar opet polagano izranja, brboćući kao svjeţe mlijeko u mljekaričinoj muzlici. Oprezno spuštenu i do vrha punu posudu prihvaća za to određen mornar pa je prazni u veliko bure. I tako se čabar istim putem diţe i spušta dok duboki bunar do temelja ne iscrpu. Što se taj posao više primicao kraju, Tashtego je svoju dugu motku morao sve snaţnije i sve dublje zaranjati u »bačvu«, te je motka ulazila i do dvadeset stopa duboko.

»Pequodovi« su ljudi neko vrijeme tako pretakali, i već je nekoliko bačava bilo napunjeno mirisnim spermacetom, kadli se sasvim 318

Jednoţlijebni kolotur. - Prev.

neočekivano dogodi neobična nesreća. Je li taj divlji IndijanacTashtego bio tako nesmotren i smion te je načas propustio da se jednom rukom drţi za konop velikog koloturnika koji je podrţavao golemu glavu, ili je mjesto na kojem je stajao bilo tako izdajnički klisko, ili je moţda sam nečastivi ţelio da se sve to zbude, ne iznoseći za to svoje razloge - kako se to zapravo zbilo ne moţe se točno reći, tek u času kad je osamnaesti ili devetnaesti čabar pri trpljenju izranjao, jadni se Tashtego - o, Boţe! - sunovrati naglavce u tu veliku »heidelberšku bačvu« baš kao vraćeno drugo vjedro na pravom bunaru - te ga u tren oka nestade, dok je vorvanj jezivo zagrgotao!

- Ĉovjek u moru!319 - klikne Daggoo, koji se od svih prvi pribrao. - Povucite čabar ovamo!

I jednom nogom stane u nj da bi bolje osigurao svoje prihvatište na kliskom konopu, a ljudi ga povukoše na vrh goleme glave gotovo još prije nego što je Tashtego mogao dospjeti na njeno dno. A unutra, u golemoj glavi, nasta strašno komešanje. Svi se nadvili nad rubnjak i pogledali dolje gdje se maločas beţivotna glava sad njihala i udarala upravo ispod površine vode, kao da ju je baš u taj čas obuzela neka vaţna misao. No, bješe to samo borba kojom je jadni Indijanac i nesvjesno pokazivao kako je opasna dubina u koju je utonuo.

U tom trenutku, dok je Daggoo stojeći na kitovoj glavi razmrsivao »bič« koji se bio nekako oštetio na velikim oštrim koloturnicima, odjednom se začu oštro praskanje, i na neizrecivi uţas svih prisutnih iščupa se jedna od dviju golemih kuka o koje glava bijaše pričvršćena, i grdna se masa uza strahovit trzaj pokrenu ustranu, a brod se, kao omamljen, zaljulja i potrese baš kao da je udario o santu leda. Preostala kuka o kojoj je sada visio čitav teret kao da je svakog časa imala popustiti, a to je bilo još vjerojatnije jer se golema glava silno ljuljala.

- Siđi! Siđi! - dovikivali mornari iza glasa Daggoou, koji se jednom rukom drţao za teški koloturnik, tako da bi i dalje visio u zraku sve kad bi se glava i otkinula. Pošto je crnac razmrsio kvar na »biču«,

319

Poklik kojim se najavljuje da je netko s broda pao u more. - Prev.

gurao je čabar u taj sada utonuli bunar, ne bi li ga pokopani harpunaš prihvatio i tako se izvukao.

- Sto mu gromova, čovječe! - viknu Stubb. - Zar nabijaš fišek? Pusti to! Makni se! Kako ćeš mu pomoći bacajući mu na glavu taj ţeljezom okovani čabar! Miči se otale!

- Dalje od kolotura! - zaječa nečiji glas kao prasak rakete. Gotovo u istom trenutku stropošta se silna masa u more uz

gromovit tutanj, kao da se potporna pećina Niagare survala u vrtlog. Nenadano oslobođena brodska trupina zaljulja se tako snaţno da se pokazala bakarna oplata. Svima zastade dah u grudima kad su kroz maglu rasprsnutih valova tek s mukom mogli razabrati Daggooa, koji se nemoćno ljuljao čas nad palubom, čas nad morem, dok je jadni Tashtego, ţiv zakopan, nezadrţivo sve dublje tonuo na morsko dno! No tek što je zasljepljujuća para postala malko prozirnija, načas se ukaza neki nagi lik, sa kitarskim mačem u ruci: lebdi lik nad brodskom ogradom, a čas zatim glasan mi pljusak objavi da je moj hrabri Queequeg zaronio da spasi druga. Svi jurnuše do rubnjaka, i trenutak za trenutkom svako je oko prekapalo svaki i najmanji val, no nigdje traga ni jadnom utopljeniku ni hrabrom roniocu. Tad nekolicina mornara poskakaše u čamac što bijaše uz bok, te se malko otisnuše od broda.

- He-he! - odjeknu odjednom glas Daggooa, koji je još lebdio na svome sada već smirenom promatralištu iznad nas. Pogledavši više ustrajni, vidjesmo jednu ruku koja je stršila iz modrih valova. Bila je to čudna slika: kao da nečija ruka razmiče travu povrh groba.

- Obojica! Obojica! Evo obojice! - ponovno se oglasi Daggoo, zaori se njegov radostan poklik, a čas zatim ugledasmo Queequega kako srčano zamahuje jednom rukom, dok drugom drţi Indijančevu kosu. Uvukoše ih u spremljen čamac i brzo podigoše na palubu. No trebalo je dosta vremena dok se Tashtego oporavio, a ni Queequeg nije bio baš suviše bodar.

I sad je pitanje kako je Queequegu uspjelo to plemenito djelo spašavanja? Evo kako: ronio je za golemom glavom koju je polagano tonula, zatim ju je svojim oštrim mačem pri dnu zarezao postrance,

tako da je ondje protezao povelik raspor, odbacio je tada mač te zavukao svoju ruku koliko je mogao unutra, i to gore, i tako izvukao jadnog Tashtega za glavu. Poslije nam je rekao da je najprije napipao njegovu nogu, no znajući vrlo dobro da tako nije smjelo biti i da bi to moglo izazvati velikih neprilika, gurnuo je nogu natrag, pa je vješto gurajući i povlačeći obrnuo Indijanca, tako da se on pri idućem pokušaju pojavio na valjan stari način - s glavom naprijed. A što se tiče glavurde, ona se ponijela bolje nego se moglo očekivati.

I tako, zahvaljujući Queequegovoj velikoj smjelosti i njegovoj primaljskoj spretnosti, Tashtegovo je spasenje, odnosno ponovno rođenje sretno uspjelo320, unatoč zaprekama koje su bile nadasve neugodne i naoko beznadne. To je pouka koju nikad ne bismo smjeli zaboraviti. Vještinu primaljstva trebalo bi poučavati naporedo s mačevanjem, boksom, jahanjem i veslanjem.

Znam da će se ova čudnovata pustolovina čovjeka iz Gay-Heada ponekim ljudima s kopna činiti nevjerojatnom, iako su i sami zacijelo već vidjeli ili čuli kako je tkogod i na kopnu pao u bunar. To, uostalom, često biva, i to sa manje opravdanja nego što je bilo kod Indijanca kad se uzme u obzir osobita klizavost ograde na ulješurinu zdencu.

No moţda će tko oštroumno navaljivati: - Pa kako to? Mislimo da je ulješurina glava, načinjena od poroznih stanica, najlakši i naplutastiji dio njena tijela. A ti sve nešto pričaš kako je utonula u elementu kojemu je specifična teţina veća od njezine. E, sad smo te ulovili!

O, nipošto! Naprotiv, ja sam vas natjerao u škripac! Jer u času kad je jadni Tash pao u »bačvu«, ta je »spremnica« bila gotovo ispraţnjena, i sva ona lakša tvar - vorvanj - već izvađena, tako da je preostalo malo šta osim gustoga, ţiiavog bunarskog zida - dvostruko spojene zbijene tvari, kao što sam već prije spomenuo - koji je teţi od morske vode, pa moţe potonuti kao komad olova. No glavurda nije baš tako naglo tonula jer su se tome opirali njeni drugi dijelovi, mnogo lakši, i stoga se spuštala u dubinu sasvim polagano, pruţajući Queequegu poštenu

320

U originalu igra riječima deliverance (osloboĎenje) i delivery (poroĎaj). - Prev.

priliku da svoj okretni primaljski zahvat, da se tako izrazimo, obavi u trenu. Jest, bio je to pravi porođaj na brzinu.

A da je Tashtego našao smrt u toj glavi, bilo bi to neobično raskošno umiranje, zastrto i prigušeno snjeţnom bjelinom mirisnog vorvanja, i on bi se našao u lijesu, na nosilima i u grobnici usred otajstvene odaje kitova svetišta. Poznat je samo jedan slučaj još slađeg umiranja - a to je smrt nekog skupljača meda iz Ohija, koji je, traţeći meda u velikoj duplji nekoga šupljeg drveta, naišao na toliko izdašno skladište meda da je, nagnuvši se preduboko, upao u nj, tako da je umro - balzamiran. Što mislite, koliko ih je tako palo u med u Platonovoj medenoj glavi i tu slatko poginulo?

79. PRERIJA Tko bi htio pomno proučiti crte lica ili opipom istraţiti izbočine na

glavi toga levijatana, taj bi se latio posla na koji se nijedan fiziognomičar ili frenolog ne bi nikada osmjelio. Takav bi nam se pothvat činio gotovo isto tako korisnim kao što bi za Lavatera321 bilo da mora istraţiti nabore na Gibraltarskoj stijeni; ili Gallu322 da se ima ljestvama popeti i istraţiti kupolu Panteona. Ipak, u onom svome slavnom djelu323 Lavater ne proučava samo različita ljudska lica nego vrlo pomno promatra izgled konja, ptica, zmija i riba, te se podrobno bavi promjenljivošću izraza po kojima se razlikuju. A ni Gall ni njegov učenik Spurzheim nisu propustili da donekle prikaţu frenološke karakteristike i ostalih stvorenja osim čovjeka. I stoga, premda nemam osobitih sposobnosti da se proslavim nekim pionirskim radom, ja ću u primjeni tih dviju poluznanosti s obzirom na kita učiniti što znam i umijem. Laćam se svakog pokušaja, a postiţem što mogu.

U fiziognomskom pogledu ulješura je iznimno stvorenje. Nema pravoga nosa. A budući da je nos najupadljiviji dio lica i jer moţda najvećma oblikuje i uvjetuje njihov zajednički izraz, to bi se moţda moglo činiti da posvemašnji nedostatak nosa kao vanjske izrasline mora uvelike utjecati na ulješurin izraz lica. Jer, kao što se vjeruje da su u vrtlarskom krajoliku neki tornjić, kupola, kip ili kakva kula gotovo nuţni za upotpunjavanje scene, tako nijedno lice ne moţe biti flziognomski izraţajno bez svoga izdignutog šupljega nosnog zvonika. Otkrhnite nos Fidijinu324 mramornom Zeusu - i kakva li ţalosna ostatka! No, Levijatan je tako divovskih razmjera i tako veličanstven u svojoj golemosti da onaj nedostatak što nagrđuje isklesanog Zeusa njega nipošto ne unakazuje. Naprotiv, to kao da još povećava njegovo dostojanstvo. Nosina u kita bila bi zapravo

321

Johann Kaspar Lavater (1741.-1801.), švicarski pisac, čuven po svojim istraţivanjima i pokušajima da na

temelju fiziognomije (izgled lica) utvrdi ljudski karakter. - Prev. 322

Franz Joseph Gall (1758.-1828.), njemački učenjak i osnivač frenologije, teorije prema kojoj oblik lubanje

pokazuje duhovna svojstva. - Prev. 323

»Fiziognomski fragmenti za bolje upoznavanje čovjeka i čovjekoljublja«. - Prev. 324

Fidija (u 5. st. pr. Krista), slavni kipar starih Grka. - Prev.

neskladna. Veslajući u čamcu prilikom toga svog fiziognomskog putovanja oko njegove goleme glave, vašem udivljenju za nj neće barem nikad smetati pomisao kako bi ga tko mogao povući za nos. Pogubna misao koja se tako često nameće čak i onda kad promatrate najveličanstvenijega kraljevskog ţezlonošu na njegovu prijestolju.

U fiziognomskom smislu kit nam se moţda ukazuje u svom najdostojanstvenijem izgledu kad promatramo njegovu glavu sprijeda. Taj je pogled veličanstven.

Neko zamišljeno, lijepo ljudsko čelo nalik je na istok kad se budi u zoru. Namreškano čelo bivola koji počiva na paši ima u sebi nešto veličanstveno. Ĉelo slona koji kroz gorske klance i gudure vuče teške topove odraţava veličajnost. Tajanstveno čelo, ljudsko ili ţivotinjsko, nalik je na onaj veliki zlatni pečat na poveljama njemačkih careva. A znači: »Bog - izvršeno danas mojom rukom«. Ali u većine stvorova, pa i u samog čovjeka, čelo je vrlo često samo krajičak planinske zemlje, proplanak koji se proteţe duţ snjeţne granice. Jer malo ima čela koja se poput Shakespeareova ili Melanchthonova325 izdiţu tako visoko i spuštaju tako duboko da su im oči kao bistra, vječna, nepomućena gorska jezera, a nad njima, u čeonim borama, kao da otkrivate razgranate tragove misli što se spuštaju s visina da se ondje napoje - otkrivate ih kao što planinski lovci po snijegu otkrivaju tragove jelena. No, u gorostasnoj ulješuri ta uzvišena, gorda i boţanska dostojanstvenost, sadrţana u tome čelu, tako je neizmjerno uveličana, te gledajući ga ovako sprijeda, osjećate boţanstvo i strahovitu snagu silnije negoli pri promatranju bilo kojega drugog objekta ţive prirode. Jer ne vidite ništa pojedinačno, nijedna crta ili značajka nisu posebno istaknute, ni nos, ni oči, ni uha, ni usta, ni lice (ništa takvo ulješura i nema) - ne vidite ništa doli širokog svoda čela, izbrazdana zagonetkama, čela koje nijemo prijeti propašću čamcima, brodovima i ljudima. A to čudesno čelo ništa ne gubi ni onda kad je gledano sa strane, samo što vas tako ne zaokuplja svojom veličajnošću. Gledajući ga u profilu, sasvim ćete jasno po sredini razabrati onu horizontalnu

325

Philip Melanchthon (1497.-1560.), protestantski reformator, Lutherov prijatelj i suradnik. - Prev.

polukruţnu udubinu koju Lavater na čovječjem čelu smatra znakom genijalnosti.

Kako? Zar genijalnost u ulješure? Je li ulješura ikad napisala kakvu knjigu ili odrţala govor? Nije, ali njena se genijalnost očituje u tome što ne čini ništa posebno da bi je dokazala. Ona se poglavito očituje u njenoj šutnji, kao u sfinge. A ta me šutnja podsjeća na to kako bi drevni istočni narodi, da su je poznavali, u svojoj naivnoj i čarolijama proţetoj mašti ulješuru zacijelo bili učinili svojim boţanstvom. Oni oboţavaju i nilskog krokodila, zato što nema jezika, a ni ulješura nema jezika, odnosno taj je jezik u nje tako malen da ga uopće ne moţe ispruţiti. Ako jednom u budućnosti neki visoko obrazovan i pjesnički nastrojen narod poţeli vratiti veselim proljetnim antičkim bogovima njihova iskonska prava, i ţive ih i istinite ustoličiti na danas egocentričnom nebu, na danas samotnom breţuljku, tada budite sigurni da će ulješura, uzdignuta do visokoga Zeusova prijestolja, vladati njime.

Champollion326 je odgonetnuo zakučaste granitne hijeroglife, ali nema tog Champolliona koji bio dgonetnuo Egipat na licu ma kojeg čovjeka ili ma kojega ţivog bića. Fiziognomika je, poput svake druge ljudske znanosti, samo prolazna bajka. Ako, dakle, Sir William Jones327, koji je čitao na trideset jezika, nije uspio pročitati dublje i finije misli na licu sasvim priprosta seljaka, kako se onda smije neuki Ismael ponadati da će pročitati strašnu kaldejštinu s ulješurina čela? Ja samo stavljam to čelo pred vas. A vi čitajte ako moţete.

326

Jean Francois Champollion (1790.-1832.), francuski znanstvenik, osnivač egiptologije, odgonetnuo hijeroglife. -

Prev. 327

Čuveni engleski orijentalist (1746.-1794.), prevodio pjesme iz perzijske, ruske, indijske i arapske knjiţevnosti. -

Prev.

80. JEZGRA Ako je ulješura u fiziognomskom smislu sfinga, za frenologa je

njezin mozak bez sumnje kvadratura kruga328. U potpuno izrasle ţivotinje lubanja je najmanje dvadeset stopa

dugačka. Istavite donju čeljust, i postrani je pogled na lubanju nalik na postranični pogled na blago ukošenu plohu koja leţi na ravnoj podlozi. No u ţivotu - kao što smo na drugom mjestu vidjeli - ta je nakoso poloţena ploha uglasto pokrivena silnom gomilom »ţlundre« i vorvanja, te gotovo oblikuje kocku. Viši kraj lubanje zaobljen je u krater, gdje počiva taj dio mase, dok se ispod dugačkog poda toga kratera nalazi još jedna izdubina, koja je malokad dulja od deset inča i isto toliko duboka: tu se nalazi šačica mozga toga čudovišta. Od čela je mozak udaljen najmanje dvadeset stopa, skriven iza golema bedema, kao unutarnja citadela u prostranim utvrdama u Quebecu. Skriven je u njemu kao kutija s dragocjenostima, tako te sam poznavao neke kitolovce koji su najodlučnije poricali da ulješura ima ma kakav drugi mozak osim ono nešto opipljivo što je samo nalik na mozak, a tvori kubne metre vorvanjske »spremnice«. Budući da ta tvar leţi smotana u čudnim zavojima i kolutima, to je po njihovu shvaćanju kanda više u skladu s pomišlju na njenu opću snagu, da taj tajanstveni dio ulješurine glavure smatraju sjedištem njene inteligencije.

Jasno je, dakle, da nam u frenološkom smislu glavurda toga levijatana, dok je ţiv, pruţa sasvim pogrešnu predodţbu, jer ne moţete ni vidjeti ni napipati nikakva znaka njegova pravog mozga. Kit poput svih moćnih bića pokazuje običnom svijetu posve laţno lice.

Kad izvadite sve one hrpe vorvanja iz lubanje, pa zatim s leđa pogledate njen straţnji kraj, koji je uzdignutiji, začudit ćete se velikoj sličnosti s čovječjom lubanjom, ako je promatrate u tom istom poloţaju i sa te točke gledišta. I zaista, stavite li tu obrnutu lubanju (smanjenu na veličinu čovječje lubanje) u niz među nekoliko čovječjih lubanja, vi ćete je i nehotice pomiješati s ostalima, nećete vidjeti razlike, a razabirući neke udubine na njezinu tjemenu, reći ćete kao 328

Kvadratura: pretvaranje geometrijskih likova u kvadrate; kvadratura kruga: nerješiv problem. - Prev.

kakav frenolog: »Taj čovjek nema samopoštovanja i ništa mu nije sveto.« A prema tim negativnim tvrdnjama, i sve u vezi s činjenicom da je ta glavurda zaista izvanredno golema i snaţna, moći ćete sebi stvoriti najispravniju, iako ne baš najlaskaviju predodţbu o tome u čemu je najčešće bit veličine i moći.

Ukoliko pak smatrate da se uspoređivanjem dimenzija kitov mozak ne moţe adekvatno prikazati, imam za vas jednu drugu misao. Promotrite li pomno kraljeţnicu ma kojeg četveronošca, neobično ćete se začuditi kako su kralješci slični ogrlici nanizanih zakrţljalih lubanja, te kako svaki pojedini pokazuje rudimentarnu sličnost s pravom lubanjom. Postoji jedno njemačko shvaćanje da su kralješci nepotpuno razvijene lubanje. No tu čudnovatu vanjsku sličnost, koliko znam, nisu najprije opazili Nijemci. Na to me jednom upozorio neki moj egzotični prijatelj na kosturu nekog neprijatelja koga bijaše ubio i čijim je kralješcima opločio, kao nekom vrstom bareljefa, kljunasti pramac svoga čuna. Ĉini mi se da su frenolozi učinili teţak propust što svoja istraţivanja nisu proširili od malog mozga i kroz hrptenični kanal. Vjerujem, naime, da se čovjekov karakter uvelike odrazuje u njegovoj kraljeţnici. Više bih volio da svakom od vas, ma tko on bio, opipam kraljeţnicu negoli lubanju. U čovjeka s krhkom hrptenjačom ne bije junačko ni plemenito srce. Radujem se svojoj kraljeţnici kao jakoj i smionoj kopljači onog stijega što sam ga istakao pred lice svijeta.

Primijenite ovu kraljeţničnu granu frenologije na ulješuru. Njena se lubanjska duplja nastavlja na prvi hrptenjačni kraljeţak, i u tom kralješku dno hrpteničnog kanala široko je deset inča, visina kanala iznosi osam inča, trokutasta je oblika, s osnovicom odozdo. Budući da prolazi kroz ostale kralješke, kanal se prema kraju suzuje, no znatnim je dijelom velikog obujma. Dakako, i kanal je ispunjen gotovo istom čudnom, vlaknastom tvari - moţdinom - baš kao i sam mozak, te je s njime izravno povezan. A još je vaţnija činjenica da moţdina kao nastavak mozga, kad izlazi iz lubanje, u duţini od mnogo stopa ima gotovo isti obujam kao sam mozak. Zar u svim tim okolnostima ne bi bilo nimalo nerazumno da kitovu moţdinu promotrimo i prikaţemo

sa frenološkog stanovišta? Jer gledana s tog stanovišta, čudesna relativna sićušnost ulješurina mozga više je nego nadomještena relativno silno razvijenom moţdinom njene hrptenjače.

No, prepuštam frenolozima da se time pozabave, a ja bih se samo još nnčas zadrţao na kraljeţničnoj teoriji, i to u vezi s ulješurinom grbom. Ta se velebna grba, ako se ne varam, izdiţe nad jednim od većih kraljeţaka, te prema tome u neku ruku tvori njegovo izvanjsko izbečeno obiljeţje. Prema tome njezinu relativnom smještaju, ja bih tu visoko uzdignutu grbu nazvao ulješurinim organom jačine i neukrotivosti. A da je ta grdna neman neukrotiva, imat ćete uskoro prilike doznati.

81. »PEQUODOV« SUSRET S »DJEVICOM« U određeno vrijeme, kako je sudbina odlučila, susreli smo se s

brodom »Jungfrau«, »Djevicom«, kojim je zapovijedao kapetan Derick De Deer, iz Bremenu.

Nekoć najmoćniji kitolovci u cijelom svijetu, Holanđani i Nijemci, danas su gotovo među posljednjima, no tu i tamo, u vrlo velikim razmacima zemljopisnih širina i duljina, još ćete ovda-onda opaziti njihov stijeg na Pacifiku.

Brod »Jungfrau« kao da nam je iz nekih razloga svakako nastojao doći u pohode. Još prilično daleko od »Pequoda« zakrenuo je prema nama. Spustili su čamac u more i zaveslali prema našem brodu, a njihov je kapetan već nestrpljivo stajao na pramcu, umjesto dolje na krmi.

- Što li to drţi u ruci? - klikne Starbuck pokazujući u neki predmet kojim nam je Nijemac domahivao. - Pa to nije moguće! Uljenka!

- Ne, ne, nije to - javi se Stubb. - To je lonac za kavu, Starbuck! Dolazi Švabo da nam skuha kavu! Zar ne vidite veliku limenku pokraj njega? U njoj drţi kipuću vodu. O, taj nam je Švabo baš dobro došao.

- Koješta! - vikne Flask. - To je uljenka za svjetiljku i posuda za ulje. Ponestalo mu ulja, pa dolazi u prosjačenje.

Ma kako se činilo čudnim da kitarica na samom području lovišta uzajmljuje ulja, i koliko god ta činjenica opovrgava staru poslovicu o »nošenju uglja u Newcastle«329, ipak se to ponekad zbilja događa, i nema sumnje da je u tom slučaju kapetan Derick De Deer dolazio po ulje, kako je to Flask sasvim ispravno tvrdio.

Tek što se uspeo na palubu, Ahab mu naprečac priđe, i ne mareći za to što je Nijemac drţao u ruci, smjesta s njime probesjedi o svome, ali Nijemac, natucajući engleski, brzo objasni kako mu nije baš ništa poznato o Bijelom kitu, te odmah svrnu razgovor na svoju uljenku i posudu za ulje, napominjući kako mu se svake noći valja u potpunoj tami uvući u svoj ranač, jer je potrošio i posljednju kap ulja što ga je ponio iz Bremena, a još mu se nije pruţila prilika da ulovi ma i leteću 329

Iz Newcastlea se nekoć u velikim količinama ivozio ugalj. - Prev.

ribu, da naknadi manjak. I završi svoju izjavu nagoviještajući kako je njegov brod zaista, kako to kitolovci stručno kaţu, »čist«, to jest prazan, te da je prema tome u punom smislu riječi zasluţio ime Jungfrau, a to znači Djevica.

Namirivši svoje potrebe, Derick je otišao, ali prije nego što je čamcem pristao uz bok svoga broda, jarbolni straţari obaju brodova oglasiše gotovo u isti mah da su kitovi na vidiku. A Derick je tako ţelio zametnuti hajku da mu se nije dalo čekati dok dobiveno ulje otpremi na brod, nego smjesta obrnu svoj čamac te uze pravac prema ţivim divovskim uljenkama.

Kako se lovina pojavila u zavjetrini, njegov čamac, kao i ostala tri njemačka čamca što su se uskoro poslije njega otisnuli od broda, bijahu daleko ispred »Pequodovih« čamaca. Bilo je tamo osam kitova, a to je jato srednje veličine. Svjesni opasnosti koja im prijeti, plivali su velikom brzinom ravno pred vjetar, trljajući se bokovima kao sprega od istog broja zauzdanih konja. Za sobom su ostavljali veliku široku brazdu koja se neprestano odmicala na moru, poput duga i široka pergamentnog svitka.

Usred te brze brazde, a nekoliko hvati straga, plovila je stara kiturina, muţjak s golemom grbinom koji je, sudeći po sporu odmicanju i po neobičnoj i ţućkastoj kori koja ga je omatala, kanda bolovao od ţutice ili od neke druge boljke. Je li taj kit pripadao onima ispred nas, bilo je vrlo dvojbeno, jer obično takve levijatanske starine nisu nimalo druţevne. No bilo kako mu drago, taj se kit drţao njihove brazde, iako je to usporavalo njegovu brzinu, jer su mu se bijele kreste zapjenušanih valova svom širinom razbijale i rasprskavale o široku njušku, kao što se val uzdigne kad se sukobljuju dvije suprotne struje. Mlaz mu je bio kratak, polagan i mučan, izbijao je kao u prigušenu naviranju koje se rasipalo u iskidanim izljevima, što su praćeni čudnovatim nutarnjim gibanjem u njemu koje kao da je izlazilo na njegov drugi, podvodni kraj, stvarajući za njim komešanje vode.

- Tko je ponio sa sobom kakvo sredstvo za ublaţavanje? - vikne Stubb. - Sve se bojim da ga boli ţeludac! Gospode, kad samo pomislim da ima čitav hektar trbobolje! Zli vjetrovi slave u njemu mahnito

slavlje! Ej, momci, to su prvi nepovoljni vjetrovi što pušu s krme za koje sam ikad čuo! Ali gle! Vidjeste li ikad kita koji tako krivuda? Zacijelo je izgubio kormilo!

Poput prenakrcana teretnjaka koji jedri niz hindustansku obalu s teretom poplašenih konja na palubi te se trese i valja svojim putem, tako se i taj stari kit nadimao i bacao svoju stoljetnu trupinu, te se gdjekad izvrtao na bolne bokove i pokazivao osakaćeni patrljak desne peraje, koji bijaše uzrok što je tako vijugao po svojoj putanji. Teško bi bilo reći je li u borbi izgubio tu peraju ili je tako osakaćen došao na svijet.

- Strpi se samo još časak, starkeljo, pa ću ti dobaciti zavoj za ranjenu ruku! - surovo klikne Flask, pokazujući na harpunski mrlin kraj sebe.

- Samo pazi da on tebe ne zaplete u te zavoje! — dovikne mu Starbuck. - Uprite jače, momci, ili će pasti Nijemcu u šake!

Svi se suparnički čamci zajednički usmjerili u istoj namjeri baš prema toj »veljoj ribi«, jer nije samo bila najveća, pa stoga i najvrednija, nego je taj kit bio i najbliţi, dok su ostali odmicali tako brzo te se činilo kako bi se svaka hajka za njima zasad morala izjaloviti. U tom trenutku »Pequodovi« lovci sunuše pokraj onih triju njemačkih čamaca koji su posljednji bili spušteni u more; zbog velike prednosti u početku, Derickov je čamac još vodio, premda su mu se njegovi strani suparnici svakim časom sve više pribliţavali. Bojali su se samo toga da bi on, već tako blizu svome cilju, mogao baciti harpun prije nego što bi ga oni uspjeli dostići i prestići. A sam Derick kao da je u to čvrsto vjerovao, jer je ostalim čamcima ovda-onda podrugljivo domahivao svojom uljenkom.

- Pseto pogano i nezahvalno! - vikao je Starbuck. - Ruga mi se i izaziva me tom svojom prosjačkom škrabicom koju sam mu napunio nema ni pet minuta! - A onda će onim njemu svojstvenim napregnutim šaptom: - Povucite, hrtovi moji! Za njim!

- Ej, ljudi - dovikivao je Stubb svojoj momčadi - znate li što? Mojoj se savjesti protivi da pobjesnim, ali bih volio progutati toga podlog Švabu! Uprite! Zar da vas taj lupeţ tuče? Je li vam draga rakija? Ej,

dakle, bačvu prepeke za ponajboljeg među vama! Naprijed, neka prskaju ţile! Zar baciste sidro te se ne mičemo s mjesta? Duše mi, trava raste na dnu ove šajke: tako mi Gospoda, jarbol je propupao! Ej, momci, tako se nismo pogodili! Pogledajte onog Švabu! Ukratko: hoćete li rigati vatru ili nećete?

- O, pogledajte kako li se samo pjeni! - izdirao se Flask poskakujući amo-tamo. - Oh, kakve li grbe! Hajde, navalite na govedinu, leţi kao klada! O, momci, hajde, poskočite! A za večeru bit će uštipaka i ostriga, pečenih školjki i svjeţa peciva! Hajde, hajde, poskočite, dat će nam sto bačava ulja. Zar da ga sada izgubimo? Ej, nemojte! Pogledajte tog Švabu, oh! Zar nećete potegnuti da dobijete puding, momci? Gle, kakve li truleţi! Zar vam više nije stalo do vorvanja? Pred vama plovi tri tisuće dolara, ljudi, banka, da, čitava banka, velim vam! Engleska banka! Oh, hajde, hajde! A što to sad radi taj Švabo?

U tom se času Derick upravo spremao da izlije ulje iz uljenke i velike limenke ispred čamaca koji su se pribliţavali, imajući moţda pred očima dvostruki cilj: da oteţa svojim suparnicima napredovanje i da u isti mah ekonomično poveća brzinu svoga čamca uslijed nadiranja valova s krme.

- Podmukli švapski galiot! - kriknu Stubb. - Zaveslajte, momci, pa da poletimo ko pedeset tisuća ratnih galija na kojima brode sve sami crveni đavoli! Ej, Tashtego, a što ti veliš? Jesi li mi ti čovo koji će prekinuti svoju kraljeţnicu na dvadeset i dva komada, a sve u čast starog Gay-Heada? No, što kaţeš?

- Kaţem, upri i raspali, kao đavo! - vrisnu Indijanac. Bijesni i razjareni izazovom njemačkog kapetana, »Pequodova« tri

čamca potegoše sad gotovo uporedo, i tako poredani sve su mu se više pribliţavali. Dok su se sva tri predvodnika pribliţavajući se plijenu drţala vedro, nehajno i junački, tri su časnika ponosno stajala, podvikujući od vremena do vremena svome veslaču na krmi: »Eno je gdje sada klizi! Ţivio jasenov vjetar!330 Dolje sa Švabom! Zaplovi preko njega!«

330

Vesla su načinjena od jasenovine. - Prev.

No početni Derickov razmak bio je tako velik te bi unatoč njihovim junačkim naporima bio pobijedio u toj trci da ga nije stigla pravedna kazna: neka rakovica331 uhvatila se lopate na veslu srednjeg veslača. Dok se taj nespretni klipan trudio da oslobodi svoje veslo, a pritom Derickov čamac umalo što se nije prevrnuo te je kapetan kao izbezumljen grmio i sijevao na svoje ljude - Starbuck, Stubb i Flask vješto su iskoristili tu priliku. Uz vrisak srnuše smrtonosno naprijed te ukoso zaobiđoše Nijemčevu krmu. Još samo časak, i sva su se četiri čamca našla dijagonalno poredana neposredno u kitovoj brazdi, koja im se s boka trokutasto uspjenila.

Bio je to strašan, vrlo turoban prizor, koji je nagonio u ludilo. Kit je sad plovio pruţene glave mlazajući ispred sebe neprekinutim i mučnim mlazom, dok je onom svojom bijednom jedinom perajom u smrtnom strahu udarao ustranu. Tako je, zanoseći se sad na ovu, sad na onu stranu, posrtao na svom krivudavom bijegu, i gotovo svaki put kad bi razbio jedan val, grčevito bi zaranjao pod vodu, ili bi se izvrnuo ustranu, lomatajući prema nebu svojom jedinom perajom. Jedanput sam tako gledao pticu slomljena krila, koja je prestrašeno i isprekidano kruţila zrakom i uzalud nastojala izmaknuti razbojničkim jastrebima. No ptica ima glas i ona će svojim tuţnim krikovima obznaniti svoj strah, ali strava toga golemog i nijemog morskog čudovišta bijaše sputana i opčinjena u njemu; ono nije imalo glasa do hroptava šištanja njegova štrcala, te mu je to davalo neizrecivo jadan i tuţan izgled, dok je u divovskoj trupini, u strašnim čeljustima i svemoćnoj repini bilo još dovoljno snage da zastraši i najodvaţnijeg čovjeka koji bi ga ţalio.

Videći sada gdje će za koji čas »Pequodovi« ljudi preteći njegov čamac te mu ispred nosa odnijeti lovinu, Derick odluči da nasreću baci harpun na tako neobičnu veliku udaljenost, jer je znao da će mu već idućeg časa izmaknuti posljednja prilika.

No tek što je njegov harpunaš ustao da udari, kadli sva tri tigra - Queequeg, Tashtego i Daggoo - instinktivno skočiše na noge i, poredani dijagonalno, svi u isti mah uperiše svoja koplja; bačena

331

Japanska golema rakovica ispruţenih krakova velika je i do 5 m. - Prev.

preko glave njemačkog harpunaša, njihova se tri nantucketanska ţeljeza zarinuše u kita. Zasljepljujući oblak pjene i bijelog bijesa! Kit u prvom bijesu sa tolikom snagom pojuri naprijed te sva tri čamca u neobuzdanom naletu udariše Nijemca u bok, da su i Derick i njegov zapanjeni harpunaš izletjeli iz svog čamca, a suparnički čamci kliznuše preko njih.

- Ne bojte se, maslojede! - viknu Stubb, pogledavši ih usput kad je projurio pokraj njih poput munje. - Odmah će doći po vas da vas izbave! Sve je u najboljem redu! Vidio sam za krmom nekoliko pasa, bernardinaca, koji, kako znate, spasavaju zalutale putnike! Hura! Tako se plovi! Svaki brodić, zraka sunca! Hura! Sad promičemo ko tri limena kotlića privezana o rep pomahnitalog kaguara332. To me podsjeća na tilbury333, kad u nj upregneš slona, pa juriš poljanom da ţbice frcaju! Ej, momci, al’ postoji opasnost da i sami odletite kad pojuri uzbrdo! Hura! Eh, baš je tako čovjeku pri duši kad odlazi u pakao, sve jureći nizbrdo beskrajnom nagnutom ravnicom! Hura! Taj kit vozi poštu Vječnosti!

Ali neman nije dugo jurila. Začu se iznenada hropac, i kit bučno zaroni. Stade škripa triju mrlina koji su se sukali oko svojih »palaca« tolikom snagom te se činilo da će zarezati duboke ţljebove, a harpunaši, bojeći se da će se zbog toga naglog ronjenja ubrzo mrlini sasvim odmotati, upriješe svu snagu i sve znanje da malo zadrţe bubnjeve koji su se pušili, dok najposlije, zbog okomita napona odozdo na olovom obloţene »palce« na pramcu, odakle su tri uţeta svom brzinom klizila u plavetnilo, tri predvodnika umalo što ne dođoše pod vodu, dok su sve tri krme visoko stršale u zrak. A kako je kit ubrzo prestao roniti, čamci ostadoše neko vrijeme u tom stavu, sve u strahu da se ne utroši suviše mrlina, iako je poloţaj bio kritičar. Premda su tako čamci bivali vučeni u vodu i propadali, to, kako ga nazivaju, »pridrţavanje«, to potezanje oštrim čekljunom, potezanje ţivog mesa s leđa, često tako izmuči kita da izranja te se suprotstavlja oštrom koplju svojih dušmana. No i bez obzira na opasnost samog

332

Kaguar, planinski lav (lat. Felis concolor), puma, pantera, zvijer iz porodice mačaka ţivi u Americi. - Prev. 333

Mala kočija na dva točka. - Prev.

pothvata, moglo bi se posumnjati je li taj način uvijek najbolji, ali treba imati na umu da ranjeni kit postaje sve iscrpljeniji što se dulje nalazi pod vodom. Valja, naime, znati da je s obzirom na veliku površinu, koja u potpuno izrasle ulješure iznosi nešto manje od 2000 četvornih stopa, tlak vode neobično velik. Svi znamo kakav začudno velik atmosferski tlak i mi sami moramo podnositi, štoviše i ovdje, na površju, na zraku - a koliki je onda teret na grbači kita, kojeg pritišće stup oceana od dvjesta hvati! To u najmanju ruku odgovara tlaku od pedeset atmosfera. Neki je kitolovac izračunao da to odgovara teţini od dvadeset ratnih brodova, zajedno s topovima, sa svom zalihom i sa cijelom posadom.

Dok su ta tri čamca leţala na lagano uzbibanoj pučini, gledajući dolje na njenu vječnu plavu hladovinu, ni krik se nije čuo, ni jecaj, čak ni najmanje nabiranje ili pak mjehurić da bi prsnuo iz dubine. Zar bi onda čovjek s kopna mogao samo i pomisliti da se ispod sve te tišine i blagosti grči i trza u samrtnoj borbi najstrašnija morska neman? Nisi vidio ni osam inča okomitog mrlina na pramcima. Zar se činilo vjerojatnim da je o tri takva tanka konopca bio obješen levijatan, kao golemi uteg na zidnom satu koji se navija svakih osam dana? Obješen? O što? O tri krhka čamca. Je li to ono biće o kojem se nekoć klikujući govorilo: »Moţeš li načičkati njegovu koţu čekljunima ili njegovu glavu ostima? Ni mač ni koplje, ni strijela ni oklop ne mogu mu ništa; njemu je ţeljezo kao pljeva, a čelik kao trulo drvo; sulice ga neće potjerati, njemu su ubojne sprave kao slama, i smijese bačenom koplju!«334 Je li to ono biće? To da je on? Jao, riječi se prorokove ne ispuniše, jer unatoč snazi od tisuću bedara u repini, taj je levijatan turio glavu ispod čitavih morskih bregova, da se skloni ispred »Pequodovih« osti!

Kad su sunčane zrake toga popodneva već ukoso padale po pučini, sjene što su ih tri čamca bacala ispod površine vjerojatno bijahu tako duge i široke da bi mogle zasjeniti polovicu Kserksove vojske. Tko bi mogao reći kako li su stravično izgledale u očima nasmrt ranjenoga

334

Knjiga o Jobu, XLI, 17-20. - Prev.

kita te tri crne uzbibane avetinje koje su lebdjele nad njegovom glavom?

- Pozor, ljudi! Miče se! - viknu Starbuck, kad tri mrlina odjednom trznuše u vodi, točno prenoseći do njih gore, kao magnetičnom ţicom, trzaje kitova ţivota i smrti, tako da ih je osjetio svaki veslač na svom sjedištu. Ĉas zatim popusti napon na tri pramca, i čamci poskočiše uvis kao neka malena ledena santa, s koje je gusti čopor bijelih medvjeda otjeran u more.

- Uvlači! Uvlači! - uzvikao se Starbuck. - Sad će izroniti! Mrlini, koje čas prije ne bi nitko ni za pedalj mogao potegnuti, sada

su u širokim brzim zavojima letjeli cijedeći se natrag u čamac, i uskoro se kit probi kroz vodu za dvije brodske duţine ispred svojih hajknča.

Po njegovim se kretnjama jasno razabiralo kako je krajnje iscrpljen. U mnogih suhozemnih ţivotinja postoje stanoviti zaklopci ili ustave u njihovim ţilama, koji se mahom zatvaraju kad su ranjene, i krv je, barem donekle, zaustavljena u nekim pravcima. U kita nije tako, jer je jedna od njegovih osobitosti da je u njega sasvim nevalvularna335 struktura krvnih ţila, te i od tako malenog uboda kao što je ubod šiljka harpuna odmah započne smrtonosno krvarenje svega arterijskog sustava. A kad je to pojačano još i velikim tlakom vode duboko ispod površine, njegov ţivot istječe u neprekinutoj bujici krvi. No u njega ima toliko krvi, a krvni su rezervoari tako brojni i razdaleko jedni od drugih, te moţe još dugo krvariti, kao što će za vrijeme suše još dugo teći rijeka koja izvire iz vrela negdje daleko u nevidljivim planinama.

Pa i sada kada čamci nasrnuše na kita, veslajući uz veliku opasnost preko njegovih razmahalih repnih peraja i zabadajući koplja u njega, okruţivali su ih mlazovi krvi iz novih rana - mlazovi koji su neprestano izbijali, dok je pravo štrcalo na kitovoj glavi samo u brzim razmacima slalo u zrak svoj stravični pljusak. No iz toga posljednjeg oduška nije još šiktala krv, jer dotad nijedan ţivotni dio tijela nije bio ozlijeđen. Njegov »ţivot« - tim se značajnim imenom naziva to mjesto - bio je još netaknut.

335

Valvula (lat.). ventil, ustava: nevalvularan - organizam bez takva ventila. - Prev.

Kad su ga sada čamci još tješnje opkolili, sav se gornji dio njegova trupa pruţao pogledima napadača kao i drugi dijelovi tjelesine, koji obično ostaju sakriveni pod vodom. Vidjele se i njegove oči ili, bolje reći, mjesta gdje su oči nekoć bile. Kao što nekakve čudnovate hrpe izraslina izbijaju u kvrgastim dupljama i najplemenitijeg posječenog hrasta, tako su iz šupljina u kojima su se nekad nalazile kitove oči sada izbijale slijepe gomoljike, da je pogled na njih izazivao uţasnu samilost. No tu nije bilo milosrđa. Jer unatoč oronuloj starosti, unatoč onoj nemoćnoj jedinoj peraji i slijepim očima, on je morao biti ubijen i umrijeti da bi osvijetlio vesele svatove i ostale zgode što usrećuju ljude, a isto tako da bi sjajem ispunio dostojanstvene crkve u kojima se propovijeda bezuvjetna blagost i ljubav sviju prema svima.

Kit se neprestano valjao u svojoj krvi, pokazujući jedan dio nekakve čudnovate pepeljaste otekline iii izrasline, u veličini bushela336, izrasle pri dnu slabina!

- Lijepa bubuljica! usklikne Flask. - Da ga samo jednom bocnem ondje.

- Nemoj, ostavi! - viknu Starbuck. - Nije to ovdje potrebno! No čovječni je Starbuck zakasnio. U času kad je Flask zarinuo svoje

koplje, mlaz gnoja briznu iz strašne rane, i kit u nepodnošljivoj boli i smrtnoj stravi stade izbacivati mlazove guste krvi i strelovitom brzinom bijesno i slijepo ošinu čamac repinom te zapljušti kišom krvi po ljudima svih triju posada, koji su već pobjedonosno klicali, a pritom izvrnu i Flaskov čamac, oštetivši pramac. To je bio njegov samrtni udarac, bio je već tako iscrpen od gubitka krvi da se samo bespomoćno odvaljao od čamca što ga je razbio, leţao je izvaljen na bočinu, teško dahtao, nemoćno udarao svojom okljaštrenom perajom, a zatim se više puta polagano okrenuo oko sebe, poput nekog svijeta koji nestaje: izvrnuvši uzgor bijelu tajnovitost svog trbuha, pruţi se poput goleme klade i uginu. Bio je vrlo turoban taj posljednji mlaz, to izdisanje. Kao kad bi neka nevidljiva ruka malo-pomalo oduzimala vodu snaţnom vodoskoku, te bi uz napol ugušene otuţne hropce

336

Bushel, engeski vagon. - Prev.

mlaz bivao sve slabiji i manji - takav je bio i posljednji dugi samrtni mlaz kitov.

Dok su sve tri posade čekale da im se pribliţi brod, na trupini se ubrzo počeli pokazivati znaci da će potonuti s netaknutim svojim blagom. Po Starbuckovu naređenju, smjesta su na različitim točkama osigurali čamce konopima, te ne prođe dugo, a svaki se čamac pretvorio u bovu. Utonuli kit bio je uţetima pridrţavan na nekoliko inča ispod njih. Kad se brod pribliţio, uzesmo kita tegliti dok ga ne dovukosmo uz bok broda, gdje su ga pričvrstili najjačim sidrenim lancima, jer je bilo sasvim jasno da će potonuti ne budu li ga umjetno zadrţali na površini.

Tek što smo počeli komadanje i zasjekli ga svojim ošljačama, nađosmo cijeli, hrđom izgrizeni harpun koji se bio ulegao u meso niţe one otekline koju smo prije opisali. No često nalazimo krnjatke harpuna u trupinama uhvaćenih kitova, a meso je na tim mjestima sasvim zdravo i zaraslo, i nema nikakve otekline. I zato je s nekih drugih uzroka morala nastati ona gnojna rana koju smo prije spomenuli. No još je čudnije bilo što smo nedaleko od harpuna našli kameni šiljak koplja oko kojeg je meso bilo sasvim zaraslo. Tko li je izbacio to kameno koplje? I kada? Moţda ga je bacio neki Indijanac sa sjeverozapadnih obala davno prije nego što je Amerika bila otkrivena?

Ne moţe se reći kakvih bi se još sve čuda moglo pronaći prekapajući po toj golemoj zbirci. No valjalo je obustaviti sva daljnja pronalaţenja i otkrića, jer se brod kao još nikad dotad nakosio i polegao ustranu kako je kitova trupina sve jače potezala brod k sebi, tonući sve dublje, polako ali nezaustavno. No ipak je Starbuck, koji je upravljao tim poslom, do kraja istrajao, i to doista tako uporno i odlučno, te kad je brodu već prijetila opasnost da se prevrne, još je grčevito drţao i nije ispuštao plijena. A kad je dana zapovijed da se odbaci u more, takva je silna napetost pritezala lance i konope da ih nikakvom silom nije bilo moguće skinuti s bitava o koje bijahu pričvršćene. A za to je vrijeme na »Pequodu« sve bilo nahero. Kad bi čovjek htio prijeći na drugu stranu palube, biio je to kao da se penješ po strmu krovu kakve kuće sa šiljatim zabatima. Brod je stenjao i

uzdisao. Mnoge su intarzije po rubnjaku i u kajitama iskočile iz svog okvira zbog neprirodnog iskretanja. Uzalud su nastojali da lance pralicama337 i ţeljeznim motkama odignu i otkvače s bitava: kit je sada već toliko utonuo da se njihovi uronjeni krajevi nikako nisu mogli dohvatiti, jer kao da su svakim časom nove tone teţine dodavane gomili koja je tonula, i brod samo što se nije prevrnuo.

- Podrţ’, podrţ’ samo još malo, hoćeš li? - vikao je Stubb prema trupini. - Što si toliko vraški navalila da zagnjuriš! Sto mu gromova, ljudi, valja da se prihvatimo posla, ili odosmo za njom! Ne vrijedi odizati lance! Ustranu s tim vašim pralicama! Ne pomaţe! Jedan od vas brţe-bolje po molitvenik i noţić, pa da presiječemo veliki lanac!

- Noţić? Aha, evo! - kliknu Queequeg, pa dohvati tešku tesarsku sjekiru, naţe se kroza slapnicu338 i poče udarati čelik o ţeljezo po najdebljim lancima. Kresnu dva-tri puta, te su iskre vrcnule na sve strane, a silna napetost dovrši ostalo uz uţasan prasak; odjednom prsnuše sve veze, brod se uspravi, a mrcina potonu.

Vrlo je čudno kako se ponekad dogodi da i tek nedavno usmrćena ulješura nezaustavljivo potone, ali još se nijedan kitolovac nije time pobliţe pozabavio. Obično pluta uginula ulješura s velikom lakoćom, a pritom joj je bok ili trbušina jako uzdignuta nad površinom. Kad bi tako tonuli samo kitovi koji su stari, mršavi - stvorenja kojima je doturilo ţivjeti, kitovi kojima su splasnule naslage tustila, a kosti im teške i nemoćne od kostobolje, onda biste, a donekle i s pravom, mogli ustvrditi da je uzrok što tonu njihova neobična specifična teţina i nedostatak spomenute tvari koja ih drţi na vodi. Ali nije to. I mladi kitovi, u naponu zdravlja i ţivotne snage, prepuni ţivome radosti i proţeti snagom za junačke pothvate - i te mlade i ţilave delije, usprkos svojim debelim plaštevima svjeţeg tustila, kad poginu nasilnom smrću u cvatu svoje mladosti, ponekad potonu.

No ipak valja reći da će ta sudbina rjeđe snaći ulješure negoli bilo koju vrstu ostalih kitova. Na jednu ulješuru koja tako potone dolazi dvadeset običnih kitova. Uzrok tome leţi, bez sumnje, u činjenici što 337

Drvene motke za okretanje ručnom snagom. - Prev. 338

Slapnice su kvadratni otvori na rubnjaku kojih se vratašca otvaraju samo van, te kad val preplavi palubu, voda

moţe kroz njih isteći. - Prev.

obični kit ima više kostiju. Već su same njegove »ţaluzije«339 katkad teţe od jedne tone, a taj teret uopće ne pritišće ulješuru. No ima slučajeva kad se nakon nekoliko sati ili dana potonuli kit ponovno diţe i pluta na površini još sigurnije negoli za ţivota. A to je i sasvim razumljivo. U trupini se stvaraju plinovi, i kit se napuše do prekomjerne veličine, pretvori se u neku vrstu ţivotinjskog balona. Ratni brod jedva da bi ga mogao pritisnuti pod sobom. U obalnom kitolovu po zaljevima Novog Zelanda, kad kit daje znakove da će potonuti, odmah pričvrste za nj plutače s dugim konopima, pa kad tjelesina zađe pod vodu, znaju gdje će je traţiti kad opet izroni na površinu.

Uskoro pošto je naša ulješura potonula, javljale su straţe s »Pequodovih« jarbola da »Djevica« opet spušta svoje čamce u more, premda je jedini kit koji je u daljini mlazao bio »perajaš« koji pripada onoj vrsti kitova što se zbog njihove silne brzine plivanja ne mogu uloviti. No »perajašev« je mlaz toliko sličan ulješurinu brizganju da ga nevješti kitolovci često zamjenjuju. Prema tome, Derick je sada sa svojom druţinom jurio za kitom kojemu se čovjek ne moţe pribliţiti. »Djevica" je razapela sva svoja jedra i kliznula za četiri svoja neiskusna čamca, te ih uskoro izgubismo iz vida, daleko u zavjetrini, još uvijek u lovu, hrabre i pune nade.

Oh, dragi prijatelju, na tom ti svijetu ima mnogo »perajaša« i mnogo takvih Dcricka!

339

Usi. - Prev.

82. ĈAST I SLAVA KITOLOVA Ima stanovitih pothvata u kojima je briţan nered jedina prava

metoda. Što se više zadubljujem u probleme kitolova, istraţujući i sam

njegov postanak, sve to više na mene djeluje njegova velika čestitost i starina, a pogotovu kad za tih istraţivanja nailazim na svu silu polubogova, heroja i proroka sviju vrsta koji su, svaki na svoj način, pridonijeli njegovu upoznavanju. Grudi mi se ponosno nadimaju na samu pomisao kako i ja, premda samo u podređenom svojstvu, pripadam tako slavnom bratstvu.

Zeusov sin, dični Perzej, bio je prvi kitolovac, a u vječnu slavu našeg zanimanja budi rečeno da prvi kit na kojeg je navalila naša bratovština nije bio ubijen u gramzljivoj namjeri. Bilo je to viteško doba našeg zvanja, kad smo se laćali oruţja samo zato da priskočimo u pomoć nevoljnima, a ne da punimo ljudima uljenke. Svakom je znana ona priča o Perzej u i Andromedi: ljupka kraljevna Andromeda bijaše pripeta za hrid na morskoj obali, i baš u času kad se Levijatan spremao da je ugrabi, dohrli neustrašivi Perzej, knez svih kitolovaca, i svojim harpunom probode neman, oslobodi djevu i uze je za ţenu. To je bio divan artistički pothvat kako bi ga dandanas samo malo koji harpunaš mogao izvesti, pogotovu što je Levijatana usmrtio jednim jedinim udarcem. I neka nitko ne posumnja u istinitost te davne priče, jer su u starodrevnoj Joppi, u današnjoj Jafi, na obali Sirije, stoljeća i stoljeća u jednom od poganskih hramova čuvali golemi kostur nekog kita koji je po legendama toga grada, kao i po tvrđenju svih njegovih stanovnika, identičan s kostima one iste nemani koju je Perzej ubio. Kad su Rimljani zauzeli Joppu, pobjedonosno poniješe taj kostur u Italiju. A najčudnovatija i upadljiva u toj priči jest činjenica što se Jona na svoju plovidbu ukrcao baš u Joppi.

Toj pustolovini Perzeja i Andromede uvelike je slična čuvena priča o svetom Jurju i zmaju, za koju neki vjeruju da je doista posredno iz nje i izvedena. Tvrdim da je taj zmaj bio kit, jer se u mnogim starim ljetopisima brkaju pojmovi zmaja i kita. »Nalik si na lava vodenoga i

na morskoga zmaja«, veli prorok Ezekijel, po čemu se jasno vidi da je pritom mislio na kita, a u nekim se prijevodima Biblije i spominje upravo ta riječ. Osim toga, slava junačkoga svetog Jurja uvelike bi potamnjela da je zazvao na borbu kakva običnog kopnenog gmaza umjesto što je zametnuo borbu s golemom nemani iz morskih dubina. Svaki čovjek moţe ubiti zmiju, ali samo jedan Perzej, sveti Juraj ili Coffin imaju tako junačko srce da se odvaţno uhvate ukoštac s kitom.

Ne dajmo se zavesti modernim slikama na kojima je prikazan taj prizor, jer premda je ta ţivotinja s kojom se sukobio taj srčani kitolovac iz starine prikazana nejasno u obliku aţdaje, i premda se borba zbiva na kopnu te je svetac zajahao konja, ipak treba imati na umu veliko neznanje onog doba i činjenicu da umjetnici nisu poznavali pravi oblik kita; treba zatim imati na umu da je kit svetog Jurja, baš kao i u Perzejevu slučaju, mogao dogmizati iz mora na obalu, a ţivotinja što ju je sveti Juraj jahao mogla je biti velik tuljan ili morţ. Ako vam je sve to na umu, neće vam se činiti nevjerojatnim da se ona sveta legenda vrlo lijepo poklapa s pradavnim slikama tog prizora, i uvidjet ćete da takozvana aţdaja nije ništa drugo do - levijatan glavom. Stavimo li tu legendu pred nesmiljeno ogledalo Istine, mogla bi je snaći ona ista sudbina koja je snašla filistejskog kumira po imenu Dragona, koji je bio riba, zvijer i ptica u isti mah, a kad su ga stavili pred Zavjetni kovčeg Izraelaca, otpala mu konjska glava i šape, te ostade samo riblji trup.340 I tako je jedan od našega dičnog bratstva - jedan od prvih kitolovaca - ujedno i zaštitnik Engleske, te bismo mi nantucketanski harpunaši s potpunim pravom morali postati članovi slavnog Reda Sv. Jurja. I zato neka nijedan od vitezova toga slavnog reda (od kojih zacijelo nijedan, usuđujem se kazati, nije nikad imao nikakve veze s kitovima, kao njihov veliki zaštitnik) ne pogleda s prezirom na kojeg Nantucketanca, jer mi, unatoč svojim vunenim haljetcima i nakatranjenim hlačama, imamo veće pravo da nosimo odličje Sv. Jurja negoli oni.

Bi li Herakla trebalo uvrstiti u naše redove, o tome sam dugo razmišljao i dugo nisam došao do konačnog zaključka, jer iako je

340

U Bibliji je to Dagon (Prva knjiga Samuelova, V, 6). - Prev.

prema grčkoj mitologiji toga Crocketta ili Carsona341 staroga vijeka - toga junačkog izvršitelja plemenitih i dobrih djela progutao kit te ga izbljuvao, ipak ostaje neriješeno pitanje čini li ga sama ta činjenica kitolovcem. Nigdje se ne spominje da je on zaista harpunirao »velju ribu«, ukoliko to nije učinio - iznutra. Njega bismo, međutim, mogli nazvati - nehotičnim kitolovcem, jer je kit njega ulovio, kad on nije dospio uhvatiti kita. I stoga traţim da i on bude jedan od naših.

I najbolji proturječni autoriteti smatraju da je ta grčka legenda o Heraklu i kitu proizišla iz još starije hebrejske legende o Joni i kitu, i obratno; svakako su obje priče veoma slične. Pa ako svojatam poluboga Herakla kao člana našeg bratstva, zašto da ne bude tako i s prorokom Jonom?

No, ne obuhvaćaju čitav spisak našeg reda samo junaci, sveci, polubogovi i proroci. Još nismo ni spomenuli ime velikog meštra našega reda! Jer poput gordih kraljeva davnih vremena, i naše bratstvo vuče lozu ništa manje već od samih velikih bogova. Sada treba spomenuti i onu divnu istočnjačku priču iz Shastera, svete knjige hinduizma - priču o svemoćnom bogu Višnu, koji je jedno od triju lica hinduskog boţanstva, priču po kojoj je taj isti boţanstveni Višnu naš Gospodar - Višnu koji je po svojoj prvoj zemaljskoj inkarnaciji izlučio kita od svih ostalih ţivotinja i učinio ga svetim. Kad je Brahma, bog nad svim bogovima, kazuje nam Shaster, odlučio da nakon jednog od povremenih rasula svijeta ponovno stvori taj naš svijet - stvorio je boga Višnu da upravlja tim djelom. No, čini se da je za to ponovno stvaranje svijeta bilo prethodno potrebno da Višnu prouči one tajanstvene knjige, zvane Vede, koje su kanda sadrţavale nešto kao praktične pouke i savjete za mlade arhitekte. A te su Vede počivale na dnu morskom, i zato se Višnu utjelovio u kitu, zaronio do najvećih dubina i iznio te svete knjige. Nije li, dakle, taj Višnu bio kitolovac, baš kao što se čovjek koji jaše konja zove konjanik?

341

David Crockett (1786.-1836.), čuveni američki borac graničar, lovac i politička figura iz Tennesseeja, ubijen u

teksaškoj obrani Alama; Cristopher Carson (1809.-1868.), američki borac graničar i istraţivač američkog Zapada. -

Prev.

Perzej, sveti Juraj, Heraklo, Jona i Višnu! Evo veličanstvenog imenika članova! Koje bratstvo ili klub osim kitolovačkog moţe na čelo popisa svojih članova staviti tako slavna imena?

83. JONA U POVIJESNOM OSVJETLJENJU U prijašnjem smo poglavlju spomenuli priču o Joni i kitu. Ipak neki

Nantucketanci vrlo malo vjeruju u tu priču. No bilo je i nekoliko skeptičnih Grka i Rimljana koji su, izdvajajući se od pravovjernih pogana svoga doba, sumnjali u istinitost priče o Heraklu i kitu, kao i priče o Arionu i Dupinu342. No ta tradicija nije zbog te njihove sumnje postala ni više ni manje vjerojatna.

Glavni razlog s kojeg je neki stari kitolovac iz Sag-Harbora posumnjao u vjerodostojnost te hebrejske priče bijaše ovaj: on je imao jednu od onih čudnih, starinskih Biblija, ukrašenu neobičnim i neuvjerljivim bakrorezima. Jedna od tih slika prikazivala je Jonina kita sa dva štrcala u glavi - a na tu osobinu nailazimo samo u stanovite vrste levijatana (u običnog kita i njegovih podvrsta), i baš za njega ribari govore da bi se »i zemičkom udavio«, jer mu je ţdrijelo tako uzano. No za takve ima biskup Jebb već unaprijed smišljen odgovor. Nije potrebno, natuknut će biskup, da vjerujemo kako je Jona pokopan u kitovoj trbušini, nego treba zamisliti kako se prorok smjestio negdje u samim ustima levijatanovim. To se tumačenje dobričine biskupa čini dovoljno razloţitim, jer, istina je, u usta običnog kita stalo bi nekoliko kartaških stolova i svi bi se kartaši mogli ondje sasvim udobno smjestiti, a sam Jona mogao bi se zavaliti u jedan od njegovih šupljih zuba, no, ako promislimo, obični kit nema zuba.

Drugi razlog s kojeg je Sag-Harbor (jer tako su svi zvali toga starkelju) tvrdio da ne moţe vjerovati u istinitost te prorokove pustolovine bijaše taj što mu nikako nije bilo jasno kako su na utamničenog proroka djelovali kitovi ţelučani sokovi. No ovaj prigovor također otpada, jer neki njemački egzeget343 drţi da je Jona po svoj prilici našao utočište u plutajućoj tjelesini uginula kita - baš kao što su francuski vojnici za vrijeme rata u Rusiji svoje uginule

342

Arion, grčki pjevač i glazbenik; osnivač ditirambnih korova iz kojih je nastala grčka tragedija, ţivio je u VI. st.

pr. Krista. Legenda kazuje: kad se, bogato obdaren, kao pobjednik na pjevačkom natjecanju vraćao iz Italije,

mornari ga naumiše ubiti i orobiti. Arion zapjeva i skoči u more, a spasi ga jedan od dupina koji su dohrlili do broda

i slušali njegov pjev. Arion uzjaše dupina i sretno stigne natrag u Korint. - Prev. 343

Tumač Biblije. - Prev.

konje pretvarali u šatore u koje bi se onda potrbuške zavukli. Neki pak drugi kontinentalni interpretatori Biblije objašnjavaju da se Jona, kad su ga bacili u more s broda kojim je pobjegao iz Jafe, spasio na nekakvu drugom brodu koji je upravo prolazio, a kojemu je pulena bila izrađena u obliku kitove glave, na što bih ja nadovezao još i to kako se taj brod moţda zvao »Kit«, kao što danas ima brodova koji su kršteni imenom »Morski pas«, »Galeb« ili »Orao«. Ima i podosta učenih egzegeta što tvrde da je kit koji se spominje u knjizi proroka Jone samo nekakav pojas za spasavanje, zrakom napuhana vreća do koje je Jona doplivao i tako izmakao smrti u moru. I tako su siromaška Sag-Harbora sa svih strana satjerali u škripac, pobijajući svaku njegovu tvrdnju i sumnju. Ali još ga je nešto drugo podrţavalo u njegovoj nevjerici, a to je, ako se ne varam, bilo ovo: kit je Jonu progutao negdje na Sredozemnome moru, a nakon tri dana izbacio ga iz svoje nutrine blizu Ninive, grada na Tigrisu, a do tog mjesta ima mnogo više od tri dana putovanja od najbliţe točke mediteranske obale. Kako je to bilo moguće?

Nije li, međutim, postojao neki drugi put kojim je kit mogao iskrcati proroka na kopno nedaleko od Ninive? O, da! Mogao je s njim oploviti Rt dobre nade. A da i ne spomenemo putovanje kroz čitavo Sredozemno more i put do Perzijskog zaljeva i do Crvenoga mora. Na takvu je putovanju valjalo oploviti cijelu Afriku u tri dana, a da i ne govorimo o vodama Tigrisa blizu Ninive, koje su odveć plitke a da bi bilo koji kit u njima mogao plivati. Osim toga, da je Jona već u ono doba oplovio Rt dobre nade, to bi oduzelo slavu otkrića Bartolomeu Diazu344, slavnom otkrivaču velikog Rta, i moderna bi povijest bila natjerana u laţ.

No svi ti smiješni razlozi starog Sag-Harbora samo su pokazivali glupu oholost njegova razuma - a to treba pokuditi, pogotovu kada se zna da je bio gotovo sasvim neuk, te je napabirčio samo ono malo znanja što ga bijaše stekao od sunca i mora. Sve to, rekoh, pokazuje samo njegovu ludu, bezbolnu oholost i naprasitu i đavolsku pobunu prema velečasnom svećenstvu. Neki je portugalski katolički svećenik,

344

Bartholomeu Diaz (1450-1500), portugalski pomorac koji je godine 1486. dopro dalje od Rta dobre nade. - Prev.

naime, baš tu pomisao da je Jona putovao u Ninivu oko Rta dobre nade, smatrao doličnim uvodom u samo ono veliko čudo njegova spasenja. Tako je uistinu i bilo. Osim toga, i neobično prosvijećeni Turci i danas još poboţno vjeruju u povijesnu istinitost te priče o Joni. A prije kakva tri stoljeća neki je engleski putnik pisao u starim Harrisovim »Putovanjima« o nekoj turskoj dţamiji, sagrađenoj u počast proroka Jone, u kojoj je bila čudesna svjetiljka što je gorjela bez i jedne kapi ulja.

84. GAĐANJE KOPLJEM Da bi se lakše i brţe okretale, osovine kola podmazuju se, a u

gotovo istu svrhu poneki kitari slično postupaju i sa svojim čamcima: nauljuju dno. Nema sumnje da taj postupak niti moţe uditi niti pak biti od neke velike koristi. Kako se voda i ulje odbijaju, a ulje je po svojoj prirodi klizavo, to je svrha toga podmazivanja da čamac lakše i brţe klizi po vodi. Queequeg je čvrsto vjerovao u veliku korist toga nauljivanja, i jednog jutra, uskoro pošto nam je nestao iz vida njemački brod »Jungfrau« ili »Djevica«, s naročitom se paţnjom prihvatio toga posla. Puzao je ispod dna svoga čamca, što je visio nad brodskim bokom, i utirao ulje, kao da marljivo nastoji da iz ćelave kobilice čamca naraste kosa. Ĉinilo se da radi pokoravajući se nekom osobitom predosjećanju. Događaji su pokazali da je bio u pravu.

Oko podneva pokazaše nam se kitovi, no tek što je brod zaplovio prema njima, zamaknuše i udariše u bijeg, kao Kleopatrine galije nakon bitke kod Aktiona.345

Ĉamci su unatoč tome nastavili hajku, a predvodio ih Stubb. Uz veliki napor Tashtegu je najposlije uspjelo sjuriti jedan harpun, ali ranjena neman nije zaronila, već je nastavila svoj horizontalni bijeg još brţe. Harpunski se mrlin u toj neprekidnoj napetosti morao prije ili kasnije neizostavno iščupati. Trebalo je kita u bijegu usmrtiti kopljem ukoliko ga nisu htjeli izgubiti. No kit je tako brzo i bijesno plovio te čamcu nije bilo moguće da mu se primakne uz bok. Što je, dakle, preostalo?

Od svih čudesnih vještina i izuma, majstorija, domišljatosti i bezbrojnih prepredenih doskočica kojima se stari i iskusni kitolovci tako često moraju sluţiti nijedna ne nađmašuje ono divno baratanje kopljem - nazvano gađanje kopljem. Nema te mačevalačke vještine, ni sabljom, ni mačem, koja bi se mogla s time mjeriti. Tom se vještinom kitolovac sluţi samo onda kad se kakav stari, okorjeli kit dao u

345

Kod Aktiona (Grčka) došlo je do odsudne pomorske bitke izmeĎu Oktavijana i Antonija (godine 31. pr. Krista),

koju je Anzonije zametnuo po nagovoru svoje ljubavnice, egipatske kraljice Kleopatre. Tek što je Oktavijan prodro

u redove Antonijevih brodova. Kleopatra je pobjegla sa svojim brodovljem ito ga je drţala iza bojne linije. - Prev.

nepovratan bijeg. To je značajan i slavan pothvat, zbog izvanredne udaljenosti na koju se dugačko koplje mora točno baciti, a iz čamca koji se od silne jurnjave bijesno ljulja i trza. Kopljača zajedno s oštricom duga je desetak-dvanaestak stopa, a mnogo je tanja od kopljače na harpunu, a načinjena je i od lakše građe: borovine. O drţak je pričvršćena tanka uzica, zvana »poteg«, koja je podugačka, jer se njome koplje poslije hitca opet poteţe k ruci.

Prije nego što nastavimo, vaţno je spomenuti da se i harpunom moţe gađati isto kao i kopljem, samo što se to malo kada čini, a kad se i baci, vrlo rijetko uspije, jer je harpun kraći i teţi od koplja, i to uvelike smeta bacaču. I stoga kitolovci najprije harpuniraju svoj plijen, pa se tek onda odvaţe na gađanje kopljem.

A sad - pogledajte Stubba, čovjeka koji je zbog svoje vesele i promišljene hladnokrvnosti i prisebnosti i u najsudbonosnijim časovima bio osobito podesan da se istakne u gađanju kopljem. Pogledajte ga samo! Stoji uspravno na nemirnom pramcu čamca što juri. Kit koji tegli njegov čamac, zavijen pjenom, nalazi se kakvih četrdeset stopa pred njim. Baratajući vješto kopljem, omjeri dva-tri puta pogledom po duljini da se uvjeri je li ga točno izravnao i, sve zviţdeći, prebire drugom rukom smorak potega kako bi njegov slobodni kraj čvrsto zadrţao u šaci, ostavljajući ostatak neprepriječen. Tada, drţeći cijelo koplje ispred sredine svog pojasa, uperi ga na kita i nišani, stišćući mu šakom donji kraj, a podiţući prednji, sve dok se oruţje ne uspravi, divno uravnoteţeno na njegovu dlanu, petnaest stopa u visini. U tom času podsjeća vas na ţonglera koji balansira neku dugačku motku na svojoj bradi. A u sljedećem trenutku, neopisivo brzim pokretom blistavi čelik u veličanstvenom luku presvodi zapjenušani razmak i zarije se u jezgru kitova ţivota. I namjesto bjeličaste pare, iz kitova štrcala šiknu crveni mlaz krvi.

- Odčepismo bure! - bukne Stubb. - Danas je drţavni blagdan: iz svih vodoskoka mora pljuštati vino! Eh, volio bih da je to stari whisky iz Orleansa ili iz Ohija, ili pak stara prepeka Monongahela! Tebe bih onda, Tashtego, sokole, postavio s gostarom ispod mlaza. I svi bismo

se naokolo ponapili! Duše mi, skuhali bismo punč u samu njegovu štrcalu, i iz toga ţivog vrča nasrkali se vatrene tekućine!

I sve tako, u šali i u smijehu, vješti se hitci ponavljaju i koplje se opet vraća u ruku svoga gospodara, poput hrta drţana vještom rukom. Dolazi posljednji hropac kita u samrtnoj borbi. Harpunski mrlin popušta. Kopljaš, spustivši se na krmu, skrsti ruke i nijemo gleda kako grdosija umire.

85. VODOMET Šest tisuća godina - a nitko ne zna koliko milijuna stoljeća prije

toga! - gorostasni su kitovi izbacivali svoje bijele mlazove po svim beskrajnim morima svijeta, zalijevajući i prskajući vrtove dubine, kao iz kanti za zalijevanje ili iz prskalica, a u nekoliko minulih stoljeća tisuće su kitolovaca dolazile u neposrednu blizinu tih kitovih vodometa te promatrale izbliza igru i prskanje bijelih mlazova - i unatoč svemu tome ipak je sve do ovoga blagoslovljenog časa (u jedan sat, petnaest minuta i petnaest sekunda poslije podne, 6. prosinca ljeta Gospodnjeg 1851.) ostao neriješen problem jesu li ti kitovi vodometi zaista voda ili samo para, a to je svakako vaţno.

Hajde, dakle, da to promotrimo, zajedno sa još nekoliko zanimljivih problema koji su s tim u vezi. Svatko zna da pleme perajara posebnim uređajem svojih škrga prima zrak uglavnom u elementu u kojem pliva i gdje ga uvijek ima, pa bi prema tome sleđ ili bakalar mogli ţivjeti pod vodom i sto godina a da ni jedanput ne izrone glavom iznad površine. No u kita je unutarnji sastav drukčiji: kit ima prava pluća, baš kao i čovjek, i moţe ţivjeti samo dišući čisti zrak u slobodnoj atmosferi. Otuda potreba da periodički posjećuju gornji svijet. No kit nikada ne moţe disati na usta, jer kad pliva normalno, usta mu se nalaze najmanje osam stopa ispod površine vode, i što je još vaţnije, dušnik mu nije ni u kakvoj vezi s ustima. Ne, on diše samo kroz odušak, a taj mu se nalazi navrh glave.

I stoga mislim da ne griješim kad kaţem da je disanje ţivotna nuţnost za svaki ţivi stvor, utoliko više što pri disanju izvlači iz zraka stanovite elemente, koji, došavši u dodir sa krvlju, daju toj krvi u isti mah ţivotnost, ţivotni princip, sam ţivot. Kada tako kaţem, mislim da ne griješim, premda sam se pri toj tvrdnji posluţio moţda ponekim suvišnim znanstvenim izrazom. Kad bi, dakle, čovječja krv mogla biti jednim udisajem zasićena, čovjek bi i začepljenih nosnica mogao dugo vremena ostati bez zraka, a to znači da bi mogao ţivjeti i bez disanja. Ma kako se to činilo čudnim, savršeno je tako i u kita, koji po cio sat i više boravi pod vodom (kad počiva na morskom dnu) ada pritom ne

udahne ni malo zraka, jer, kako znače, on nema nikakvih škrga. Kako je to moguće? Između rebara i s obje strane hrptenjače ima čitav labirint cjevastih sudova koji su u času kad kit zaroni sasvim nabrekli od oksidirane krvi. I stoga kit čitav sat ili više, tisuće hvati u moru, nosi sa sobom rezervni višak vitalnosti, baš kao što deva u pustinji, gdje nema ni kapi vode, nosi sa sobom zalihu pića u svoja četiri rezervna ţeluca. Spomenuti labirint anatomska je činjenica o kojoj nema rasprave, a da je pretpostavka koja se temelji na njoj posve vjerojatna i istinita, to je meni još jasnije kad pomislim na inače neobjašnjivu upornost s kojom levijatan dolazi na površinu, da se »ispuše«, kako kitolovci kaţu. Evo što mislim: kad ulješura ispliva na površinu, nesmetana i neprogonjena, ostat će na zraku točno onoliko vremena koliko svaki put ostaje prilikom svojih ostalih nesmetanih izlazaka. Recimo da ostaje jedanaest minuta i da za to vrijeme sedamdeset puta izbaci svoj mlaz, to jest - da sedamdeset puta udahne, i tada, kad ponovno izroni, ostat će na zraku točno na minutu sve dok opet ne udahne sedamdeset puta. No ako ju čovjek prestraši nakon nekoliko njenih udisaja, te ona mora zaroniti - uvijek će nanovo izroniti da nadopuni svoju normalnu zalihu zraka. Tek kad navrši svoju potpunu mjeru od sedamdeset udisaja, ona će ostati pod vodom onoliko vremena koliko obično već ostaje. Upamtite, kako god je kod raznih kitova taj broj različit, on je postojan. A zašto bi se kit tako strogo pridrţavao toga svog »ispuhavanja« ako ne stoga što mora napuniti svoje rezervoare zrakom prije nego što konačno zaroni? Isto je tako jasno da je kit zbog te neodoljive potrebe da izlazi na zrak neprestano izvrgnut kobnim slučajnostima i nesrećama prilikom hajke. Jer nema te kuke ili mreţe kojima bi kita mogli uloviti kad plovi do tisuće hvati duboko ispod suncem obasjane pučine. Upamti, lovče, da ti nije tvoja vještina omogućila pobjedu nad kitom, nego njegova prirodna potreba da izranja na površinu!

Ĉovjek mora neprestano disati - a jedan njegov disaj moţe mu posluţiti samo za dva-tri otkucaja srca, i zato - što god on radio, bio on budan, ili spavao - mora disati ili umrijeti. No ulješura diše samo

tijekom jedne sedmine svoga vremena, moţemo reći - samo jedan dan u tjednu.

Rekosmo već da kit diše kroza štrcalo, no kad bismo s potpunim pravom toj tvrdnji mogli dodati još i to da je mlaz izbačena zraka pomiješan s vodom, onda bismo ujedno doznali i razlog zašto mu je njuh sasvim zakrţljao, jer jedini njegov organ koji je barem donekle nalik na nos, to je njegovo štrcalo, a kako je taj organ toliko opterećen sa dva elementa - vodom i zrakom - ne moţe se očekivati da ima još i sposobnost njuha. No budući da je kitov bijeli mlaz što ga izbacuje iz štrcala - bio on voda ili para - još neriješena tajna346, mi u tom smislu ne moţemo ništa ustvrditi apsolutno sigurno. Jedno je međutim sasvim sigurno: kit nema njuha. A i što će mu njuh? U moru nema ni ruţa, ni ljubica, ni kolonjske vodice.

Budući da kitov dušnik vodi samo u cijev kanala koji ulazi u štrcalo, a taj dugački prokop - nalik na veliki kanal Erie - ima u sebi nekakve ustave, koje se otvaraju i zatvaraju da tako zadrţe zrak u tijelu, a u isti mah spriječe prodiranje vode - ta je neman ujedno i nijema, ukoliko je ne ţelite uvrijediti i ustvrditi da, kad onako čudnovato klopoće, govori kroz nos. Ali, pitam vas: što bi nam kit i imao reći? Rijetko sam kad upoznao velika i umna čovjeka koji je imao što kazati ljudima, ukoliko nije bio prisiljen da nešto muca, da bi se nekako prehranio. O, sva je sreća što ljudi umiju tako dobro slušati!

Ulješurin kanal štrcala ima uglavnom tu svrhu da dovodi i izbacuje zrak, a poloţen je duţ nekoliko stopa horizontalno, ispod gornje površine glave, i više na jednu stranu, te je prema tome čudno nalik na plinske cijevi koje se u gradovima provlače s jedne strane pločnika, ukopane u zemlju. A opet nam se nameće pitanje nije li ta plinska cijev ujedno i vodovodna cijev, drugim riječima, je li mlaz koji ulješura izbacuje samo para, dakle izdisani zrak, ili je taj izbačeni mlaz pomiješan s vodom koja je ušla na usta i sada je opet puštena kroza štrcalo? Nema sumnje da su usta indirektno povezana s kanalom štrcala, ali nipošto nije dokazano da taj kanal sluţi svrsi da izbacuje

346

Njemački zoolog A. E. Brehm (1829.-1884.) nedvojbeno je dokazao da su bijeli mlazovi što ih kit izbacuje kroza

štrcalo, zgusnuta para. - Prev.

vodu kroza štrcalo, za što bi se najveća potreba ukazala samo onda kad bi kit, hraneći se, slučajno gutao i vodu. Ali se ulješurina hrana nalazi duboko ispod površine vode, i tu ne bi mogla mlazati sve kad bi i htjela. Osim toga, kad je motrite sasvim izbliza sa satom u ruci, u časovima kad je nitko ne uznemiruje, vidjet ćete kako postoji savršen sklad između vremenskih razmaka njenih mlazova i njena disanja.

No čemu sve to mudrijanje? Reci jasno i glasno što misliš! Vidio si kita kako mlaza, pa nam sada reci što je taj mlaz. Ili moţda ne umiješ razlikovati vodu od zraka? Gospodine dragi, u ţivotu nije tako lako objasniti i utvrditi baš ono najjednostavnije. Uvidio sam da su te najjednostavnije stvari obično i najzamršenije. A što se tiče kitova mlaza, mogu vam reći samo toliko da nećete ni onda savršeno jasno znati od čega se sastoji, sve ako i prštao po vama.

Srednji je dio njegove jezgre zastrt snjeţnoblistavom maglicom, pa kako ćete onda znati pršti li s njega voda kad se kitova tjelesina, kad god joj se pribliţite da biste što bolje vidjeli štrcalo, uvijek valja i baca, te sa svih strana zapljuskuje voda? A kad biste u tom trenutku pomislili da ste zaista ugledali nekakve kapljice na njegovu štrcalu, kako ćete znati nije li to para koja se zgusnula u kapi? Ili, kako ćete znati nisu li to one iste kapljice koje su zaostale u pukotini štrcala što je izdubeno navrh kitove glave? Jer i onda kad pliva kroz podnevnu tišinu uspavane pučine, s uzdignutom grbom koju je osušilo sunce kao i devinu u pustinji, kit i onda nosi na glavi kao neko malo korito s vodom, kao što ćete za sunčane pripeke ponekad na pećini ugledati udubljenje ispunjeno kišnicom.

Ne bi bilo nimalo pametno kad bi lovac bio odveć radoznao i nastojao prodrijeti u samu bit kitova vodometa. Ne bi mu ništa koristilo da baš i zaviri u nj i prisloni na nj lice. Ĉovjek ne moţe s vrčem u ruci poći na taj izvor da nagrabi vode i da je odnese. Jer kad već dođe u laki dodir s vanjskim, magličastim pramenjem mlaza, kako to često i biva, jetka mokrina tog isparivanja oprljit će mu koţu. Poznavao sam čovjeka koji je - došav u još bliţi dodir s tim mlazom, ne znam da li radi nekakva znanstvenog istraţivanja ili s nekih drugih razloga - oprljio koţu na licu i na rukama. Kitolovci zato vjeruju da je

taj mlaz otrovan, pa mu se nastoje ukloniti. Još nešto; čuo sam - a u to pomalo i vjerujem - da čovjek obnevidi kad mu taj mlaz udari ravno u oči. I meni se čini, istraţivaču je najpametnije okaniti se toga smrtonosnog mlaza.

Iako ne moţemo ništa dokazati ni utvrditi, ipak moţemo postaviti nekakvu hipotezu. A prema mojoj hipotezi, taj mlaz nije ništa drugo nego magla, zgusnuta para. Do tog sam zaključka, uz još neke druge razloge, došao razmišljajući o uzvišenoj gordosti koja proţima ulješuru. Ja je, naime, ne smatram običnim i jednostavnim stvorenjem, jer je neoboriva činjenica da je nikad ne nailazimo u pličinama ni blizu obala, kao ponekad ostale kitove. Ona je i velika i dubokoumna. A čvrsto sam uvjeren da se s glava svih velikih i dubokoumnih bića, kao što su Platon, Piron, Đavo, Jupiter, Dante itd., uvijek diţe i treperi nekakva jedva vidljiva maglica u trenucima kad zaranjaju u duboke misli. Kad sam pisao malu raspravu o Vječnosti, iz nekog sam hira stavio preda se zrcalo te u neko doba opazio kako se ondje odrazuje čudno treperenje neke maglice u zraku iznad moje glave. Drţim da će za tu pretpostavku kao još jedan dokaz posluţiti i to što mi je, kad sam se zadubio u misli, kosa bila neprestano vlaţna, a prije toga popio sam šest zdjelica vrućeg čaja, u mjesecu kolovozu, pod tankim, šindrom pokrivenim krovom moje potkrovnice.

I tako se plemenito uzdiţe naš pojam o silnoj maglovitoj nemani kad je gledamo gdje svečano plovi sred tišine tropskog mora. Njena golema blaga glava, natkrivena baldahinom od pare, zadubljena je u neobjašnjiva razmatranja, a ona para - kako ćete je koji put ugledati, ukrašena je dugom, kao da su sama nebesa stavila svoj pečat na njene misli. Jer duga, kao što znate, ne proteţe svoj tik po vedru nebu, već osvjetljava samo paru. I tako kroz debelu maglu mračnih sumnja u mojoj svijesti tu i tamo prosja boţansku shvaćanje te moju magluštinu obasja nebeskom zrakom.

I za to ja zahvaljujem Gospodu: jer svi sumnjaju, a mnogi poriču; no, sumnjali ili poricali, nađe se i ponetko u koga ima i intuicije. Sumnje u sve zemaljsko, a shvaćanje ponečega nebeskog - to je onaj

savez koji ne stvara ni vjernika ni nevjernika, već čovjeka koji na obojicu gleda jednakim očima.

86. REPINA Drugi su pjesnici već izrekli pohvale blagim očima antilopa i

krasnom perju ptice koja nikad ne slijeće.347 Ja, manje uzvišen i manje nebeski, opijevam kitovu repinu.

Računajući da se repna peraja jedne goleme ulješure počinje na mjestu gdje se vretenasta trupina stanjuje do ljudskog opsega, ona samom svojom gornjom površinom obuhvaća prostor od najmanje pedeset četvornih stopa. Kompaktno zaobljeni struk razdvaja se u dva široka, čvrsta, plosnata ogranka ili lopate, koje se postupno stanjuju dok ne dosegnu tankoću manju od jednoga palca. U čvorištu se te dvije »lopate« dijelom poklapaju, a onda razilaze i rašljaju, svaka na svoju stranu, poput raširenih krila, ostavljajući između sebe široku prazninu. Nema toga ţivog stvora u kojeg bi se linije ljepote savršenije ocrtavale negoli u zaobljenosti rubova tih »lopata«. U sasvim izrasla ribaka širom ispruţena repna peraja nadmašit će i dvadeset stopa.

Cio taj dio tijela kao da je nagusto satkan splet u jedno salivenih ţilavih tetiva, no zareţete li u nj, opazit ćete da se sastoji od triju sasvim jasno vidljivih naslaga: gornje, srednje i donje. Vlakna gornje i donje naslage duguljasta su i vodoravno poloţena, dok su ona u sredini okratka i unakrst prepletena s vanjskom naslagom. Ta tropletna građa daje toj repini snagu baš koliko i sve ostalo. Ĉovjek koji proučava zidine starih Rimljana naići će na čednu usporedbu u srednjem sloju onih divnih građevina starine u tankim slojevima crepova koji se naizmjence provlače između slojeva kamena, što je zacijelo mnogo pridonijelo velikoj čvrstoći toga zida.

No kao da mu ta silna snaga, usredotočena u samoj tako ţilavoj i pruţivoj repini, nije dovoljna - čitava je levijatanova tjelesina prepletena nitima i poutkama mišićnih ţila i vlakanaca što se provlače na oba boka, spuštajući se sve do samih »lopata«, gdje su neprimjenjivo srasle s ostalim tkivom i tako repnoj peraji daju još veću snagu, te se čini da se u repini slegla u jednoj točki sva ona neizmjerna

347

Nekoć se vjerovalo da »rajske ptice« (rajčice) nikad ne slijeću i da nemaju nogu. - Prev.

kitova snaga. Kad bi materiju moglo snaći uništenje, dogodilo bi se to posredovanjem te repine.

Ali ta čudesna snaga nimalo ne kvari niti umanjuje draţ kitove gipkosti, gdje je dječačka nestašnost proţeta tiranskom snagom. Baš naprotiv, ta snaga daje tim pokretima onu iznimnu ljepotu. Prava snaga nikad ne unakazuje ljepotu ili skladnost, nego ih često stvara. U svakoj gordoj ljepoti snaga krije u sebi neku čarobnu moć. Uklonite s Heraklova mramornog kipa one povezane tetive koje kao da će se rasprsnuti, i nestat će sve čari. Kad je poboţni Eckermann348 skinuo laneni pokrov s nagoga Goetheova mrtvog tijela, zadivila su ga snaţna prsa toga čovjeka, koja su bila nalik na rimski slavoluk. Pogledajte koliko je snage u Michelangelovoj slici Boga Oca u ljudskom liku. A u onim bljedolikim, prenjeţnim, hermafroditskim slikama nekih talijanskih majstora, pa ma koliko prikazivale boţansku ljubav Boga Sina, i gdje je u njima najuspješnije prikazana, nema u njima ţivotne snage, i dolazi do izraţaja više negativna, ţenstvena pokornost i strpljivost, a ta svojstva, prema općem shvaćanju, i tvore bitne vrline njegova propovijedanja.

Tako je otmjena gipkost toga kitova organa o kojem sada govorimo da se svaki njegov pokret uvijek odlikuje izvanrednom gracioznošću, svejedno savija li se ta repna peraja u nestašnoj igri ili u trenucima opasnosti i borbe, ili se trzala u bijesu, ili udarala oko sebe u ma kakvu raspoloţenju. Ni najzamamnije kretnje vilinskih bijelih ruku ne pokazuju nam toliko draţi koliko elastično previjanje i udaranje kitove repne peraje, koja uglavnom sluţi peterostrukoj svrsi: prvo - kao veslo koje ga tjera naprijed, drugo - kao buzdovan u bitci, treće - kao sredstvo za opipavanje, četvrto - za šibanje, peto - za ronjenje.

Prvo: Levijatan se svojom repinom, koja je vodoravno poloţena, sluţi sasvim drugačije nego sve ostale morske ţivotinje: ta se repina nikad ne uvija. U čovjeka ili u ribe uvijanje je uvijek znak inferiornosti. Repina je kitovo jedino sredstvo za pogon i pokretanje. On je poput svitka uvuče poda se, a zatim je naglo izbaci unatrag, i stoga nam se i

348

Joseph Peter Eckermann (1792.-1854.), Goetheov tajnik. - Prev.

čini da neman poskakuje i da se bacaka kad bijesno odmiče. Bočne peraje sluţe joj samo kao kormilo.

Drugo: Dosta je značajno da se ulješure u međusobnoj borbi tuku glavom i čeljustima, dok u sukobu s čovjekom udaraju prezirno samo repom. Kad ulješura ţeli udariti kakav čamac, ona brzo uvuče svoje »lopate«, a udarac dolazi samo u času kad se one opet ispruţe. Kad se to dogodi nesmetano u zraku, a repina uz to pogodi ravno u cilj, takvu udarcu ne moţe ništa odoljeti. Ni rebra mornara ni rebra čamca ne mogu izdrţati. Spasit ćete se jedino tako da - izbjegnete udarcu. No kada taj udarac dolazi postrance kroz vodu koja mu smeta, onda zbog lakoće kitarskog čamca i elastičnosti njegove građe neće doći ni do kakve veće nesreće, osim što se slome samo dvije-tri daske ili pukne koje rebro. Kitolovci tako često primaju takve udarce sa strane i ispod vode da ih smatraju šaljivim dječjim zadirkivanjem, te jedan od mornara brţe-bolje svuče kaput, i rupa je začepljena.

Treće: Ne mogu dokazati, no meni se čini da su kitova osjetila opipa smještena u repnoj peraji, jer je tako osjetljiva da je u tome jednaka jedino tankoćutnosti slonove surle. Ta se osjetljivost očituje osobito onda kad ulješura djevojački blago i njeţno svojom repnom perajom polagano i sanjivo gladi morsku površinu, sva uzdrhtala i osjetljiva, te kao da bi mogla napipati i same zaliske kakva mornara, no onda - jao mornaru, njegovim zaliscima i svemu! Koliko li njeţnosti u tome dodiru! Kad bi ta repina imala sposobnosti hvatanja, morao bi odmah pomisliti na Darmonodova slona, koji je posjećivao cvjetne trgove i, klanjajući se duboko, darivao djevojke kiticama cvijeća, a zatim ih milovao oko pasa. Ima više razloga zbog kojih je prava šteta što kitu nije dana sposobnost hvatanja, jer znam za još jednog slona koji je, kad bi ga u borbi ranili, naprosto zafrknuo surlu te izvadio sulicu koju mu je neprijatelj zarinuo u tijelo.

Ĉetvrto: Kad se neopaţeno primaknete kitu koji počiva nasred mirne pučine pa i ne sluti da mu prijeti kakva opasnost, naći ćete ga kako se voljko ispruţio, i kao da je izgubio svu onu glomaznu teţinu, nestašno se igra i poskakuje po oceanu, kao mačkica oko ognjišta. No i u igri se vidi njegova snaga. Široke «lopate« repne peraje diţu se

visoko u zrak i tada, kad udare po morskoj površini, na milje se daleko čuje prigušena tutnjava. Gotovo biste pomislili da je ispaljen veliki top, a kada još opazite kako mu iz štrcala na drugom kraju izbija bjeličasto pramenje magle, pomislit ćete da je to dim što suklja iz valjica ili rupe za pripaljivanje.

Peto: Kako se repna peraja kita, kad normalno plovi pučinom, nalazi daleko ispod razine njegove leđine, to je nikad ne moţemo vidjeti, jer je zagnjurena pod vodom. No kad se kit sprema zaroniti, čitava se njegova repina i još trideset stopa njegove trupine baci okomito uvis, ostane časak tako podrhtavajući, a onda sune u dubinu. Izuzevši veličanstveni »prodor« - o kojem će još biti govora na drugome mjestu - taj je kitov skok moţda najdivniji prizor u svem ţivotinjskom carstvu. Trgnuv se iz bezdanih dubina, gigantska repina kao da grčevito poseţe za nečim na najvišem nebu. U snu mi se tako ukazao gordi Sotona kako pruţa svoje od bola zgrčene goleme čaporke iz mora paklenog ognja. No gledajući takve prizore sve ovisi, na kraju krajeva, o vašem raspoloţenju; ako ste danteovski raspoloţeni, ukazat će vam se đavoli, a snađe li vas raspoloţenje proroka Izaije, saletjet će vas sami arhanđeli.

Jedanput sam, na straţi na jarbolu, kad je upravo svanulo i zora purpurnim sjajem zalila i nebo i more, ugledao na istoku veliko jato kitova koji su plovili u pravcu sunca, te su načas zajednički podigli uzdrhtale repne peraje. I meni se u tom trenutku činilo da još nitko ţiv nije vidio tako golem skup vjernika gdje se klanjaju svojim bogovima, pa ni u Perziji, koja je domovina oboţavatelja vatre. Kao što je nekoć Ptolemej Filopater349 dao svoje svjedočanstvo o afričkom slonu, tako sam u tom trenutku ja bio svjedokom da nema poboţnijeg stvorenja nego što je kit. Naime, prema kazivanju kralja Jube350, vojnički su slonovi u stara vremena često pozdravljali izlazak sunca dizanjem surle, a sred najdublje tišine.

349

Egipatski vladar (221.-205. pr. Krista). - Prev. 350

Numidijski kralj Juba potukao je godine 49. pr. Krista rimskog vojskovoĎu Gaja Skribonija Kurija kad se ovaj

iskrcao u Africi. Pobjedi su uvelike pridonijeli slonovi numidijskoga kralja. - Prev

Slučajna usporedba, u ovom poglavlju, između kita i slona s obzirom na repinu jednoga i surlu drugoga ne ide za tim da izjednači ta dva posve oprečna organa, a još manje obje ţivotinje. Jer, kao što je i najveći slon prema kitu mali psić, tako je i slonova surla prema kitovoj repini kao nekakva ljiljanova stabljičica. I najstrašniji udarac slonove surle nalik je na tapšanje lagašnom lepezom kad se usporedi s neizmjernim lomom i treskom ulješurinih teških »lopata«, koje su često jedan za drugim čitave čamce, zajedno s veslačima i sa svim veslima, bacale u zrak, upravo kao što indijski ţongler baca uvis svoje lopte.351

Što dulje promatram tu silnu repinu, to više ţalim što je ne mogu dolično opisati. Pokatkad se te repne peraje razmahuju kretnjama koje su, premda bi resile čak i ljudsku ruku, ipak sasvim neobjašnjive. U velikih jata te su mistične geste gdjekad tako izrazite te sam slušao gdje neki kitolovci izjavljuju kako imaju vezu sa slobodnozidarskim znacima i simbolima, i da se tako kitovi doista vješto sporazumijevaju sa svijetom. No i ostali se dio kitove tjelesine pokreće, baca i pregiba tako čudno i neshvatljivo te se i najistaknutiji lovci čudom čude. I stoga, ma kako ja analizirao i razglabao tu repnu peraju, ipak ne mogu zaviriti pod koţu: ne poznajem je i nikad je neću posve upoznati. No budući da ne poznajem ni njegovu repinu, kako da upoznam njegovu glavu i, još više, kako shvatiti lice, kad ga uopće nema? Ti ćeš mi, čovječe, vidjeti samo straţnje dijelove, rep - kao da nam kit govori - ali mi lica nećeš sagledati. No ja mu ne mogu ni poleđinu dobro raspoznati, a što god on nagoviještao o svom licu, ja ponovno tvrdim da ga uopće nema.

351

Iako je svaka usporedba izmeĎu kitova i slonova tijela zapravo smiješna jer je slon prema kitu ono što je malo

psetance prema slonu, ipak postoje stanovite čudne sličnosti, kao što je, izmeĎu ostaloga, i samo brizganje. Poznato

je kako slonovi često uvlače vodu ili prašinu, pa je onda, uzdignute surle, u mlazovima izbacuju. - Bilješka piščeva.

87. VELIKA ARMADA Dugi uski poluotok Malaka, što se pruţa jugoistočno od Burme,

tvori najjuţniji dio Azije. Od tog poluotoka proteţu se u neprekidnom nizu dugi otoci Sumatra, Java, Bali i Timor, koji sa još mnogim drugim otocima čine neku vrstu lukobrana i bedema što po duljini veţe Aziju s Australijom i ograđuje Indijski ocean od onog područja koje je nagusto posijano bezbrojnim arhipelazima. Taj je bedem na više mjesta presječen prolazima da bi brodovi i kitovi mogli lakše prolaziti, pa se među njima ističu tjesnaci Sunda i Malaka. Brodovi koji sa zapada plove u Kitaj uglavnom prolaze tjesnacem Sunda i tako izbijaju na Kitajsko more.

Uski tjesnac Sunda dijeli Sumatru od Jave i proteţe se posred toga otočkog bedema, utvrđen i zaštićen strmim zelenim predbreţjem poznatim među pomorcima kao Java-Head. Taj je tjesnac uvelike nalik na dvere kroz koje se ulazi u nekakvo golemo, zidinama ograđeno carstvo. S obzirom na neiscrpljivo bogatstvo, obilje mirodija i svile, dragulja, bjelokosti i zlata, čime obiluju one tisuće otoka toga istočnog mora, čini se kao da je priroda nastojala oteţati pristup tome blagu samim geografskim smještajem, da ga, premda bezuspješno, sačuva od zapadnog svijeta, koji gramzi za svime. Obale tjesnaca Sunda nisu načičkane tvrđavama poput onih koje čuvaju ulaz u Sredozemno more, Baltik i Mramorno more. Ti istočnjaci nisu kao Danci i ne traţe da im se iskaţe počast spuštanjem stijega na svim onim brodovima koji već stoljeća i stoljeća u dugim povorkama, danju i noću, prolaze između otoka Sumatre i Jave, natovareni najskupocjenijim tovarima Istoka. No premda se odriču takvih ceremonija, nipošto se ne odriču svojih prava na mnogo solidniji danak.

Od pamtivijeka su malezijski gusarski proa352 u duboko zaklonjenim dragama i otočićima Sumatre vrebali u zasjedi i onda jurili za brodovima na prolazu tjesnacem, te oštricom koplja traţili da

352

Proa - malajski ili papuanski čamac koji se upravo sastoji od 2-3 čamca. Glavnom su čamcu s jedne ili s obiju

strana prečkama pričvršćeni pomoćni čamci, te se time postiţe veća stabilnost. (Riječ potječe od malajske prau.) -

Prev.

im se plati danak. No premda je, poslije nekoliko ponovljenih krvavih kaţnjavanja što su ih poduzimale europske krstarice, smjelost tih gusara ponešto suzbijena, ipak smo i u novije doba ponekad čuli za engleske i američke brodove koji su u tim vodama bez milosti bili napadani i pljačkani.

S povoljnim, svjeţim povjetarcem »Pequod« se primicao tome tjesnacu. Ahab je namjeravao kroza nj uploviti u javansko more i odande, krstareći put sjevera, a kroz vode za koje je znao da ih tu i tamo posjećuju ulješure, proći duţ filipinskih obala i tako se pribliţiti dalekim obalama japanskim, kad je u onim vodama kitolovu punom jeku. Tako bi »Pequod« na svome krstarenju prošao gotovo svim poznatim lovištima ulješura na svijetu prije nego što se na svom putu oko svijeta spusti na ekvator, na Tihom oceanu. Ahab je, naime, sa sigurnošću računao kako će ondje, premda mu sve dosad sreća nije bila sklona, moći Moby Dicka izazvati na borbu u vodama u koje je on često dolazio, i u doba kad je bilo najvjerojatnije da će se onamo navratiti.

No kako je to moguće? Zar se Ahab u tim zonama nije nigdje doticao kopna? Zar su njegovi ljudi gasili ţeđ zrakom? Ta nema sumnje, negdje će morati na kraj, radi vode! Varate se! Oduvijek sunce kruţi svojom putanjom, a utrkujući se u tom vatrenom krugu, ništa mu ne manjka, jer sve što mu treba nosi sa sobom. Tako i Ahab, tako i sve ostale kitarice. Dok su drugi brodovi nakrcani robom koju treba prevesti u tuđe luke, kitarka koja plovi oko svijeta ne nosi sa sobom nikakva tereta doli sebe i posadu, njeno oruţje i njene zalihe. U svome prostranom potpalublju nagomilala je u bačvama čitavo jezero pitke vode. Opterećena je samo korisnim stvarima, u njoj nema ni trunka neupotrebljiva tereta i balasta. Ona nosi sa sobom pitke vode koja će dostati za godine - bistre, divne, stare vode iz Nantucketa, koju će Nantucketanci i poslije trogodišnjeg putovanja radije piti negoli slanu tekućinu iz peruanskih ili indijskih rijeka kojom su tek jučer napunili svoje bačve. I tako, dok drugi brodovi mogu otići iz New Yorka u Kinu i vratiti se natrag, pristajući u čitavu nizu luka, kitarka za to vrijeme nije moţda ugledala ni mrvičak kopna, a ljudi od posade nisu

vidjeli čovjeka do lutajućih pomoraca kakvi su i sami. I kad biste tim ljudima javili vijest da je došao drugi potop, oni bi vam zacijelo odgovorili: »Dobro, momci, arka je tu!«

Nešto podalje od javanskih obala, a u neposrednoj blizini Sundskog tjesnaca, bilo je uhvaćeno već toliko ulješura da su kitolovci sve okolno područje smatrali izvrsnim lovištem, i stoga smo straţama na našim jarbolima sve češće dovikivali da budno paze što se »Pequod« više pribliţavao Java-Headu. Premda su se s desne strane broda već nazirale litice, zasjenjene zelenim palmama, a ljudi raširenih nosnica udisali zrak što je donosio miris svjeţeg cimeta - još nije bio otkriven ni jedan mlaz. I kad smo izgubili gotovo svaku nadu da ćemo tu naići na lovinu, a brod umalo što nije ušao u tjesnac, odjednom se odozgo začu uobičajeni veseli poklik, i uskoro zatim pozdravi nas neobičan i veličanstven prizor.

No moramo već unaprijed spomenuti da ulješure zbog razmahana lova i mnogih kitarica što ih odskora neumorno progone na sva četiri oceana, sada ne plove više u malim skupinama kao prije, nego se često susreću u golemim jatima, ponekad tako velikim i brojnim da bi čovjek gotovo pomislio kako su se čitava plemena ulješura svečano zaklela na zdruţenje i savez za uzajamnu pomoć i zaštitu. S obzirom na to skupljanje ulješura u tako velikim karavanama spomenut ću činjenicu da ćete često i na najboljim lovištima ploviti tjedne i mjesece a da vas ne pozdravi ni jedan jedini mlaz, a onda vas iznenada dočekuju kanda tisuće i tisuće njih.

S obiju strana pramca, na udaljenosti od dvije-tri milje, protezao se u polukrugu neprekinut lanac kitovskih mlazova, zauzimajući pol obzorja i blistajući na podnevnoj sunčanoj svjetlosri. Dok se okomiti dvostruki mlazovi običnog kita na svom ovršku rašljaju u dvije grane kao svinuti ogranci vrbe, jednostruki naprijed nagnuti ulješurin mlaz stvara debeo vijugav pramen bijele sumaglice što se neprestano diţe i spušta u zavjetrinu.

Gledani s »Pequodove« palube, kad bi brod mahom kliznuo navrh visoka vala, to mnoštvo mlazova pare, što su pojedinačno vijugali u zrak kroz modrikaste koprene treperava zraka, podsjećalo je na tisuće

veselih dimnjaka kakva gusto naseljena grada što ga u blago jesenje jutro otkriva konjanik s nekog breţuljka. Kao što vojska u maršu, kad se pribliţuje mračnom brdskom klancu, pospješuje hod da bi što prije za sobom ostavila opasan prolaz i ponovno se dohvatila sigurnije ravnice, tako je kanda i sad to golemo brodovlje kitova hrlilo naprijed kroz tjesnac, malo-pomalo uvlačeći krila polukruga, ali je svejednako plovilo u čvrstoj polukruţnoj formaciji.

Razapevši sva jedra, »Pequod« se natisnuo za kitovima. Harpunaši se laćali svog oruţja i glasno podcikivali s pramca svojih još ovješenih čamaca. Samo ako vjetar potraje, ima mnogo nade da će se to silno mnoštvo, gonjeno kroza Sundski tjesnac, razići po Istočnome moru i dopustiti hvatanje nemalog broja svojih članova. A tko zna ne plovi li u toj velikoj karavani i sam Moby Dick, kao oboţavani bijeli slon u kakvoj krunidbenoj povorci u Sijamu? I tako, razapevši sva jedra, plovili smo naprijed, goneći levijatane ispred sebe, kadli se odjednom začu Tashtegov glas gdje bučno svraća pozornost na nešto u našoj brazdi.

Poput one pojave pred nama, ukazala nam se slična slika u pozadini. Kao da su se pojedinačni pramenovi dizali i padali, nalik na kitove mlazove, samo što nisu tako potpuno brizgali i opet nestajali, nego su neprestano lebdjeli nad vodom i nisu nikad posve iščezavali. Ahab dohvati dalekozor i usmjeri ga u onom pravcu, zatim se naglo okrenu u svojoj bušotini i viknu:

- Hitro, gore! Povucite kabliće s vodom i namočite jedra! Malezijci su nam za petama!353

Kao da je tim azijatskim lopovima dojadilo vrebanje iza podbreţja dok »Pequod« još dalje zamakne u tjesnac, sada su se dali u divlju potjeru za nama da nadoknade izgubljeno vrijeme. No, dok je brzi »Pequod«, ponovno zahvaćen povoljnim vjetrom, i sam jurio u potjeri za svojim plijenom, bilo je vrlo uljudno od tih tamnoputih filantropa što su pomagali da pospješi svoju brzinu, i bili su za nj samo kao bič i ostruge. Takve su se misli, čini se, vrzle Ahabu po glavi dok je, s

353

Jedra su porozna i propuštaju vjetar; stoga ih mornari po potrebi namoče da bi se što više ukrutila i bolje nosila. -

Prev.

dalekozorom pod rukom, hodao gore-dolje po palubi i gledao čas na nemani koje je on progonio, čas opet na krvoţedne gusare koji su se za njim dali u potjeru. I kad je gledao u zelenu strmen s obje strane tjesnaca, kroz koji je sada jedrio njegov brod, i mislio kako kroz ta vrata vodi put kojim će stići do cilja svoje mrţnje i osvete, kad je vidio kako jedri kroz te dvere, u isti mah gonilac i sam gonjen u hajci na ţivot i smrt, i to od nesmiljenih pirata i nečovječnih poganskih đavola koji su ga gonili paklenskim kletvama - kad su sve te misli prohujale njegovim mozgom, Ahabu se čelo smrknu i namršti u dubokim borama, kao crni obalni prud što su ga olujni vali izrovali brazdama, ali nisu mogli otplaviti tvrdu stijenu što se čvrsto drţi.

No, malo su koga od te smjele momčadi uznemirivale takve misli, i kad je »Pequod« najposlije sunuo iza bujnog zelenila rta Kakadu na obali Sumatre, ostavljajući sve više i više gusare za sobom, i tako zaplovio širokim vodama - onda kao da u harpunaša bijaše veća ţalost što su kitovi brţi od njihova broda negoli njihova radost što je brod brţi od malezijskih progonitelja. Brod je još plovio brazdom kitova, koji kao da su napokon smanjili svoju brzinu, te im se brod primicao sve bliţe. Vjetar je jenjavao i opadao, i ljudima je naređeno da skoče u čamce. Ali tek što je golemo jato po nekom čudesnom instinktu koji je prirođen ulješuri osjetilo da su tri kolumbe sjeknule valove - njima za leđima, iako su bile još milju daleko od njih - kadli se opet stadoše okupljati, zbijajući se u guste redove i bataljune, te su im mlazovi bili nalik na blistavu liniju nataknutih bajuneta, liniju koja se kreće podvostručivši brzinu.

U samoj košulji i gaćama prionusmo uz vesla i nakon nekoliko sati veslanja htjedosmo već odustati od hajke, kadli među kitovima nastade sveopće komešanje i zastajkivanje, te smo po tome znali da su naposljetku zapali u ono čudnovato stanje zbunjenosti i kolebljive neodlučnosti za koje kitolovci, kad ga opaze u kita, kaţu da je kit prestrašen. Zbijeni bojni redovi u kojima su dotad brzo i stalno odmicali razbiše se u golemu zabunu i meteţ. I poput slonova kralja Pora u borbi s Aleksandrom Velikim, kitovi kao da su pomahnitali od prepasti. Posvuda se vrpoljili u velikim, nepravilnim krugovima,

ploveći besciljno amo-tamo, a po njihovim naglim i gustim mlazovima jasno smo vidjeli kako su bili pomahnitali od strave. To se, međutim, još jasnije razabiralo po nekolicini koji su, sasvim obamrli i ukočeni od straha, nemoćno plutali po pučini, baš kao brodske podrtine. Da su ti levijatani bili stado ovaca na koje usred paše nasrću tri bijesna vuka, zacijelo ne bi pokazivali tako pretjeranu zaprepaštenost. No ta je povremena plahost svojstvena svim ţivotinjama koje ţive u skupinama. Bivoli lavlje grive na Divljem zapadu, koji ţive u stadima od nekoliko desetaka tisuća, bjeţali su ispred jednog jedincatog konjanika. Imajte na umu da će i sami ljudi, koji su, poput ovaca u toru, stiješnjeni u parketu kazališta, pri prvom pokliku »Vatra!« pojuriti glavom bez obzira prema izlazima, u gomilama, gazeći bezobzirno svakoga tko im padne pod noge, udarajući nemilosrdno oko sebe i gurajući jedni druge u smrt. Bit će, dakle, najbolje da se ne čudite previše tim tako čudnovato uzbuđenim kitovima, jer nema te ludosti među ţivotinjama koju ljudi ne bi beskrajno nadmašili svojom mahnitošću.

Premda su mnogi kitovi, kako već rekosmo, bili strahovito uzbuđeni, ipak moramo napomenuti da jato - kao cjelina - nije ni napredovalo ni uzmicalo, nego je zajedno ostajalo na jednome mjestu. Kako već biva u takvim slučajevima, čamci su krenuli svaki na svoju stranu, veslajući svaki prema nekom usamljenom kitu od onih koji bijahu na rubu jaca. Nakon neke tri minute Queequeg je bacio svoj harpun, a pogođena »velika riba«. zapljusnuvši nam lica zasljepljujućom pjenom, udari u divlji bijeg, povukavši i nas sa sobom, te sunu kao munja ravno u samo srce jata. Nije nimalo neobično da se ranjeni kit u takvim prilikama tako vlada, i premda se uvijek s time manje ili više računa, ipak je takav trenutak jedan od najopasnijih obrata u kitolovu. Kako vas neman brzo vuče sve dublje i dublje u onu mahnitu gomilu, vi se opraštate sa smotrenim ţivotom i tonete u vrtlog mahnitosti.

Kit je kao obnevidio i gluh jurio naprijed, ne bi li samom silinom brzine zbacio sa sebe čeličnu pijavicu koja mu se pripila uz tijelo. Naš je čamac utirao bijelu, duboku brazdu u pučinu, a sa svih nas strana,

dok je trajala ta jurnjava, ugroţavale pomahnitale nemani, pritiskujući nas kao što ledene gromade pritišću brod u oluji; nastojali smo nekako se provući kroz te izukrštane kanale i tjesnace, ne znajući časa kada će nas zatvoriti i smlaviti.

Ali je neustrašivi Queequeg sigurnom rukom upravljao kormilom, čas odmičući vješto od jednog čudovišta koje nam se ispriječilo na putu, čas opet izbjegavajući sudar s nekim drugim koji bi nam svoje grdosijske »lopate« upravo nadvio nad glavu, dok je opet sve to vrijeme Starbuck stajao uspravno na pramcu, s kopljem u ruci, bodući kratkim zamasima kitove koje je mogao dohvatiti, jer mu je nedostajalo vremena za duboke ubode. Ni veslači nisu počivali, premda je u tim trenucima veslanje bilo bez ikakve koristi. Oni su uglavnom obavljali izvikivački dio posla: »S puta, komodore!« doviknuo je jedan golemu dromedaru koji je u hipu izronio pred nama te se časak činilo da će nas i potopiti. «Dolje s repinom!« derao se neki drugi mornar na neman koja se sasvim blizu ograde našeg čamca kanda hladila svojim repom kao lepezom. U svakome lovačkom čamcu ima po nekoliko naprava zvanih drugg ili griplja354, a prvi su ih načinili nantucketanski Indijanci. Dva se debela drvena kvadrata iste veličine pribiju čvrsto jedan na drugi, u pravom kutu, a zatim se usred te naprave pričvrsti podugačak mrlin, kojemu se na drugom kraju načini petlja, da biste u svako doba mogli o nj brzo privezati harpun. Tom se gripljom kitolovci obično sluţe pri hvatanju prestrašenih kitova, jer ih onda ima više nego što ih moţete loviti u isti mah. No lovci ne nailaze svakog dana na ulješure, pa kad im se već pruţi prilika, onda ih hvataju što više mogu. Ali kako ih ne mogu poubijati sve najedanput, moraju im »podrezati krila« i »utisnuti svoj znak« da bi ih poslije mogli bez ţurbe i u miru dokrajčiti. I stoga u takvim prilikama dolazi griplja na red. Naš je čamac imao tri takve naprave. Prve dvije bile su uspješno bačene, te smo vidjeli kako kitovi teturajući jure, ometani silnim postranim otporom naprave koju su vukli za sobom. Nemani su bile poput zločinaca što za sobom vuku lanac s kuglom. No u času kad je trebalo baciti i treću glomaznu

354

Drveni plovak kao znak da je sidro u moru. - Prev.

drvenu napravu u more, ona zape o jedno sjedište, razbi ga i ponese, a veslač se stropošta na dno čamca. S obiju strana na pukotine u daskama navrije more u čamac, ali mi brţe-bolje tutnusmo u raspukline dvoje-troje gaće i dvije-tri košulje umjesto klokuna355, i tako privremeno spriječismo dalje prodiranje vode.

Bilo bi gotovo nemoguće baciti te harpune s gripljom da nije kit koji nas je teglio u jato sve više usporavao brzinu. Osim toga, što smo odlazili dalje od središta komešanja, uţasna zbrka kao da je jenjavala. A kada se harpun najposlije otkinuo, a kit koji nas je vukao nestao, mi smo zamahom njegova valovita pokreta otklizili među dva kita u samome srcu onog jata, baš kao da smo se s gorske brzice spustili u nekakvo mirno dolinsko jezero. Tu smo čuli tutnjavu zahuktalih gudura i provalija od vanjskih kitova, ali je nismo osjećali. Na toj je središnjoj ravni morska površina bila stišana i glatka kao svila — sjajna, kako pomorci kaţu - a tako ju je uravnila i usjajila fina tekućina koju izlučuje kit u najspokojnijem raspoloţenju. Nalazili smo se sada sred one začarane tišine koja je, kaţu, pritajena u srcu svakog komešanja. Tek u uzburkanoj daljini vidjeli smo meteţ izvanjih koncentričnih krugova i manja jata kitova, do desetak u svakome, kako hitro kruţe, poput mnogostrukih konjskih sprega u krugu arene, a tako nagusto poredani te bi neki cirkuski div-jahač mogao lako stajati na onima u sredini, i sve tako stojeći na njihovim leđima juriti naokolo. Gomila tih kitova koji su počivali bijaše tako velika, i taj krug oko nas tako čvrst, da zasad nije postojala nikakva mogućnost bijega. Trebalo je traţiti pukotine u tome ţivom zidu kojim smo bili opkoljeni, u tome zidu koji nas je propustio samo zato da nas zarobi. Dok smo se drţali sredine toga jezera, posjetile bi nas ovda-onda male, pitome ţenke sa svojim mladima, majke i djeca te zbunjene vojske.

S obzirom na povremene velike razmake između pojedinih vanjskih krugova koji su rotirali, i velikog prostora što su ga zauzimala pojedina jata ploveći u tim krugovima, cjelokupna površina po kojoj se rasprostrta ta golema vojska mogla je iznositi dvije-tri

355

Čep kojim se zavranjuje rupa u čamcu. - Prev.

četvorne milje. Bilo kako mu drago — premda se čovjek u takvim prilikama i u to doba lako mogao prevariti — s našega se niskog čamca činilo da se nepregledni mlazovi niţu sve do obzorja. Spominjem te okolnosti jer te ţenke i njihova mladunčad kao da su hotimice bili zatvoreni u taj nutarnji obor i kao da zbog velike rasprostranjenosti jata do tog časa još nisu saznali za pravi razlog sveopćeg zastoja, ili su moţda bili još tako mladi, bezazleni i u svakom pogledu neiskusni - sad svejedno kako i zašto, no ti manji kitovi, koji su ovda-onda s ruba jezera posjećivali naš umireni čamac, pokazivali su takvu čudesnu neustrašivost i povjerljivost, ili tihu i začudnu stravu, da se čovjek zaista morao diviti. Poput kućnih pasa, te bi se ţivotinje primicale sve do samih valnica356 naših čamaca i dodirivale ih, te se gotovo činilo da ih je nekakva čarobna sila mahom pripitomila. Queequeg ih je tapšao po čelu, a Starbuck ih golicao kopljem po leđima, ali, bojeći se posljedica, zasad se ustezao da ga zabode.

No kad pogled svrnusmo ustranu, ukaza nam se izdaleka, ispod površine tih čudesnih ţivotnih zbivanja, jedan drugi, još čudesniji ţivot. Gibajući se pod svodovima valova, plutale su spodobe ţenki koje su dojile svoje mlade i onih za koje se činilo, sudeći po nabreklu pasu, da će naskoro postati majke. Jezero, kako spomenuh, bijaše do znatne dubine vrlo prozirno. I kao što ljudska dojenčad, kada siše, gleda mirnim i čvrstim pogledom nekud drugamo od majčine dojke te se čini da u isti mah ţivi dvojakim ţivotom, jer dok se hrani zemaljskom hranom, u isto vrijeme kao da se duševno gosti nezemaljskim uspomenama - tako su kanda i ti mladi kitovi zurili prema nama, ali ne u nas kakvi jesmo, nego kao da smo u njihovim očima, koje tek pregledaše, samo komadić morske trave. Ploveći na boku uza svoje mlade, i majke su nas gledale mirnim očima. Jedno od tih mladih koje je, sudeći po stanovitim znacima, tek dan prije došlo na svijet, nije bilo dulje od kakvih četrnaest stopa, a u pasu nije imalo više od šest stopa. Bilo je prilično ţivahno i pustopašno, iako se činilo da se jedva oporavilo od bolna skvrčena poloţaja što ga je donedavno

356

Obrub ispod same razme na čamcu. - Prev.

zauzimalo u majčinu tijelu, gdje mladunče, s repom zavrnutim preko glave, čekajući na konačni skok, leţi svinuto poput tatarskog luka. Njeţne bočne peraje i lopate repa još su zadrţale smeţurani i zgrčeni izgled uha novorođenčeta koje je upravo stiglo iz daleka kraja.

- Mrlin! Mrlin! - viknu Queequeg, gledajući preko rubnjaka. - On pogođen, on pogođen! Od koga biti mrlin? Tko njega pogoditi? Dva kita, jedan veliki, jedan mali!

- Ta što je tebi, čovječe? - usklikne Starbuck. - Pogledati ovdje! - odvrati Queequeg i pokaza rukom dolje. Kao što često biva da kit koji je s bubnja odmotao nekoliko stotina

hvati mrlina pa zaronio te opet isplivao na površinu vuče za sobom to tanko, opušteno uţe, koje se onda diţe vijugavo i u spiralama - tako je sada i Starbuck vidio pupkovinu kojom kao da je mladunče svejednako bilo priraslo uza svoju mater. Za mnogih i brzih promjena sretnih i nesretnih slučajnosti lova događa se i to da se ta prirodna, od matere oslobođena uzica preplete s konopljenom, te se pritom uhvati i mladunče.

Priroda kao da je tu, u tome začaranom ribnjaku, pred našim očima razastrla neke od svojih najnjeţnijih tajna. Vidjeli smo ljubavni ţivot mladih levijatana u morskoj dubini.357

I dok je oko njih u krugu mahnitala zaprepaštenost i strava, u samom središtu ta su se nedokučiva stvorenja slobodno i bez ikakva straha predavala radostima mirnog ţivota, veselila se i milovala. Upravo tako se i ja, na olujnom Atlantiku svoga bitka, predajem tihoj radosti i zabavi, i dok teški planeti neprolaznih patnja kruţe oko mene, iznad mene i poda mnom, ja se kupam u vječnoj blagosti i radosti.

Dok smo još tako bili zaneseni, nenadani prizori mahnitanja u daljini pokazivahu da su ljudi u drugim čamcima nastavili gripljom

357

Ulješurino doba parenja, kao i ostalih vrsta levijatana, proteţe se, za razliku od većine ostalih riba, kroza sva

godišnja doba. Bremenitost traje otprilike devet mjeseci, a onda dolazi na svijet samo jedno mlado, premda je bilo

slučajeva da je ţenka imala i blizance. No i za to se priroda pobrinula, jer ulješura ima dvije sise izrasle u čudnom

poloţaju s obiju strana zadnjice, ali se same mliječne ţlijezde nalaze nad tim mjestom. Kad kitolovčevo koplje

slučajno prereţe te osjetljive organe ţenke koja doji, mlazovi majčina mlijeka i krvi nadaleko će omastiti morsku

površinu. To je mlijeko vrlo slatko i sočno, ljudi su ga kušali i kaţu da bi dobro prijalo pomiješano s jagodama. Kad

se kitovi ispune uzajamnim poštovanjem, oni se pozdravljaju i ophode na ljudski način. - Bilješka piščeva.

obiljeţavati kitove na rubu golemog jata, a moţda su za to vrijeme već i zametnuli borbu s nemanima iz prvoga kruga, gdje je bilo dovoljno mjesta i za napađanje i za povlačenje. No pogled na razbješnjele, gripljom obiljeţene kitove, koji su bezglavo jurili amo-tamo po krugovima, nije bio ništa prema onome što smo na koncu ugledali. Katkada je običaj da harpunom pogođena kita, koji je preko mjere snaţan i brz, nastoje osakatiti, da mu, tako reći, »prereţu potkoljenične tetive«, to jest da mu rasijeku snaţno mišičje na repini. To se čini tako da se baci ošljača ili oštra lopata s kratkom drţalicom o koju je pričvršćen mrlin, da bi je čovjek mogao povući natrag. Jedan od kitova kojega su, kako poslije doznadosmo, tako ranili, ali samo lakše, jer ga nisu dobro pogodili, otkinuo se od čamca i odvukao sa sobom polovicu harpunskog mrlina, i sada se, mahnit od strašnih bolova, probijao između obruča kitova koji su se valjali oko njega, probijao se kao jedini preostali konjanik, očajnik Arnold, u bitki kod Saratoge, šireći strah i trepet kuda god bi prolazio.358

No ma kako strašna bila njegova rana, i ma kako bio grozan onaj prizor - čudnovata strava koju je ranjeni kit širio među svojim drugovima imala je neki drugi uzrok, koji nam je spočetka, zbog udaljenosti koja nas je dijelila, bio nerazumljiv. Naposljetku opazismo da se kit zapleo o svoj harpunski mrlin (u kitolovu se često dešavaju nevjerojatne nezgode) te pobjegao, dok mu je ošljača ostala zabijena u tijelu. Slobodni se kraj konopca, na kojem je bilo pričvršćeno to oruţje, zapetljao s harpunskim mrlinom i omotao oko repine, koja je trzajući i poteţući izvukla ošljaču. I tako je od ljuta bola pomahnitala neman jurila morem, bijesno razmahujući svojom repinom, na kojoj se sada klatila ona ošljača ili oštra lopata, vitlajući je oko sebe te ranjavajući i ubijajući njome svoje drugove.

Ta je jeziva činjenica čitavo jato kanda prenula iz mrtvila koje ga je bilo prikovalo na jedno mjesto. Najprije su se oni kitovi koji su tvorili rub jezera oko nas, stali pomalo okupljati i propinjati se jedan na drugoga, kao izbačeni iz vode udarcima velikih valova iz daljine, a zatim se i samo jezero počelo dizati i komešati, te nestade onih

358

Bitka kod Saratoge na Hudsonu bila je 1777. U njoj je poraţen britanski genral John Burgoyne. - Prev.

bračnih loţnica i pjestovališta ispod morske površine. Obruči kitova sve se više stezali, i kitovi su nadirali u sve zbijenijim gomilama. Nestade one duge tišine. Ĉulo se prigušeno brujanje što je dolazilo sve bliţe, i čitava se vojska kitova poče valjati prema svom središtu, kao da će samu sebe nagomilati na zajedničko brdo, kako to s proljeća biva s gromadama leda na velikoj rijeci Hudson. Starbuck i Queequeg odmah zamijeniše mjesta i Starbuck sjede na krmu.

- Na vesla! Na vesla! - zasikta Starbuck i zgrabi kormilo. - Ščepajte vesla i drţite duše! Jače, ljudi, jače! Queequeg, makni onog kita! Ubodi ga, udri po njemu! Uprite, ljudi, jače! Ne bojte se tih grbača! Očešite ih tako da nas pamte! Očešite, otale!

Ĉamac se za to vrijeme gotovo sasvim zaglavio među dvije crne tjelesine koje su između sebe ostavljale samo uzane Dardanele, no prilegnuvši svom snagom uz vesla, izjurismo, barem privremeno, na čistinu; veslajući i dalje iz sve snage, ogledali smo se već za drugim izlazima. Pošto se još mnogo puta samo za dlaku razminulo te nismo stradali, najposlije kliznusmo hitro u jedan od onih spomenutih vanjskih krugova što su ih sada nasumce presijecali poneki kitovi, svi silovito nastojeći da se dohvate središta. Sretan spas bio je plaćen sitnicom; samo gubitkom Queequegova šešira. Dok je stajao na pramcu i nastojao kopljem dohvatiti kitove koji su pokraj njega promicali, zračni mu je vir što ga je uzvitlala jedna repina nad njegovom glavom strgnuo šešir i bacio ga u more.

Ma kako bila burna i bezglava ta sveopća uzbuna kitova, ipak se ubrzo razriješila u nešto što bijaše kao sređen pokret, jer kad su se sklupčali u jednu jedinu gustu skupinu, opet su grunuli naprijed i zaplovili još brţe nego prije. Nije imalo smisla nastaviti hajku, no naši su se čamci još drţali široko uskopanih brazda, te smo ubijali one zaostale, gripljom označene nemani, a morali smo dovući do broda i onu ulješuru u koju je Flask zabo svoj znak. Takav je znak kopljača sa zastavicom, a svaki čamac nosi sa sobom dva-tri takva znaka, koje kitolovci zabodu u tjelesinu ubijenog kita kad potjera za drugima još traje; svrha im je dvojaka: u prvom redu sluţe kao putokaz da bi lovci nakon hajke što lakše našli svoj plijen, a osim toga označuju i

prvenstveno pravo na vlasništvo kad bi se slučajno pribliţili čamci kakve druge kitarice.

Taj naš lov mogao bi posluţiti kao značajan primjer za onu mudru izreku naših lovaca - »što više kitova, to manje riba«. Od svih onih koje smo gripljom označili uhvatili smo samo jednoga, dok je ostalima uspjelo pobjeći, ali samo privremeno, da ih, kako ćemo poslije čuti, ubije druga posada, a ne »Pequodova«.

88. ŠKOLE I ŠKOLNICI U prošlom smo poglavlju pričali o golemoj vojsci ili jatu ulješura te

smo ujedno objasnili vjerojatan razlog zašto dolazi do toga silnog okupljanja.

Premda kadikad nailazimo na tako velike skupine, ipak se kitovi često pojavljuju u manjim, odvojenim jatima, njih dvadeset do pedeset u jednome. Takva su jata poznata pod imenom »škole«, a uglavnom ih ima dvije vrste: škole u kojima se nalaze gotovo samo ţenke i škole kojima pripadaju sve sami mladi i bodri muţjaci ili bikovi, kako obično zovu te mlade kitove.

Nad takvom ţenskom školom uvijek bdi po jedan kavalir, odrastao do potpune veličine, ali još mlad muţjak, koji na najmanji znak opasnosti pokazuje svoju udvornost time što zaostaje u pozadini i, tako reći, tvori zalaznicu da bi osigurao uzmak svojih dama. Zapravo je taj gentleman pravi istočnjački raskalašenjak koji plovi po tome vodenom svijetu okruţen svim utjehama i radostima harema. Razlika između tog Osmanlije i njegovih konkubina osobito je upadljiva, jer je taj muţjak uvijek najvećih levijatanskih razmjera, dok su njegove ţenke, pa i one koje su najrazvijenije, tri puta manje od srednje razvijenog muţjaka. One su, razmjerno, zaista veoma njeţne, te se usuđujem reći da oko struka ne premašuju pol tuceta jardi. Ipak, ne moţe se poreći da, ukupno uzevši, imaju nasljedno pravo na »embonpoint«, to jest na šire oblike.

Veoma je zanimljivo promatrati takav harem kako sa svojim gospodarem polazi na bezbriţna tumaranja. Kao sav ostali otmjen i besposlen svijet, neprestano su dokono u potrazi za sve novim razonodama. Naći ćete ih u ekvatorijalnoj zoni, kad su pašnjaci okrijeka u punom cvatu, pošto su se netom povratili iz sjevernih mora, gdje su moţda proveli ljeto, izbjegavši tako pasju vrućinu i pustu omaru najveće ljetne ţege. Prošepirivši se malo po ekvatorskoj promenadi, kreću na istok, da ih ne zatekne zimska sezona, i tako se svu godinu uklanjaju svakoj pretjeranoj temperaturi.

A kad naš gospodar kit prilikom takvih lagodnih putovanja opazi nešto iole neobično i sumnjivo, budnim okom još ljubomornije čuva tu svoju zanimljivu zajednicu. Bane li kakav mlad i bez razloga samosvjestan levijatan pred njih, u namjeri da se povjerljivo priključi kojoj od mladih ţenki, da samo vidite pašu s kakvim li će bijesom planuti i otjerati drznika! Krasno li bi bilo kad bi se takvim razuzdanim mladićima dopustilo da narušavaju svetost domaćeg ognjišta! Pa ipak paša, ma što činio, neće moći obraniti svoju postelju od nasrtljivosti kakva zloglasnog Lotarija359, jer, jao! sve ribe imaju zajedničku postelju. I baš kao što su ţene i na kopnu uzrok najstrašnijih dvoboja između suparničkih oboţavatelja, isto tako dolazi ponekad i među kitovima do borbe na ţivot i smrt, a sve zbog ljubavi. Biju se svojim dugim donjim čeljustima, zaklapajući ih ponekad i steţući, boreći se za prvenstvo, kao što i jeleni u borbi prepleću svoje rogove. Ĉesto se ulove kitovi s dubokim rasjeklinama i brazgotinama koje su zadobili u takvim borbama, s izbrazdanim glavama, polomljenim zubima, rastrganim perajama, a u nekim slučajevima i s iskrivljenim ili iščašenim čeljustima.

Ako napadač na domaće ognjište pobjegne odmah poslije prvog nasrtaja razjarenog gospodara harema, onda je vrlo zabavno promatrati toga gospodara. Svojom se tjelesinom razdragano uvali opet među svoju druţinu i tu se neko vrijeme razmeće i uţiva, dok se još u uzbudljivoj blizini nalazi i mladi Lotario - šepiri se poput poboţnog Salamuna, koji se usrdno molio okruţen tisućom svojih inoča. Ima li kakvih drugih kitova na vidiku, ribari će rijetko kad zametnuti hajku za takvim svemoćnim sultanom, jer te delije tako rasipno troše svoju snagu da je u njih malo masnoće. A što se tiče njihova poroda, sinova i kćeri, oni se moraju sami brinuti za sebe, ili se pak zadovoljiti majčinom pomoći, jer poput nekih drugih neizbirljivih ljubavnika-lutalica koje bih mogao imenovati, taj vam paša-ribak, koliko god voli loţnicu, ne mari za pjestovališta. I budući da voli lutati po svijetu, ostavlja svoju nezakonitu djecu gdje god stigne. No onda 359

Lothario je licemjerni razvratnik iz »Lijepe pokajnice«, igrokaza što ga je napisao engleski pisac Nicholas Rowe

(1673.-1718.), a u kojem se pokazuje kako samo krepostan brak moţe biti sretan. - I u »Don Quijotu« (I, 33-35)

pojavljuje se osvajač po imenu Lotario. - Prev.

dođe vrijeme kad mladački ţar jenjava, kad s godinama rastu i tegobe, kad razbor zahtijeva svoj svečani odmor, ukratko, kad zasićenog Turčina obuzme malaksalost, tada se ljubav prema djevojkama nadomješta vrućom ţeljom za smirenim i kreposnim ţivotom. Naš Osmanlija ulazi u one godine ţivota kad ga zaokupi nemoć, kajanje i ţelja za ćudorednim ţivotom, pa se tada odriče svoga harema, raspušta ga, te postaje uzoran mrzovoljni starac, koji plovi posve sam uzduţ svih meridijana i paralela, provodeći dane u molitvi i opominjući sve mlade levijatane neka se okane svojih ljubavnih taština i zabluda.

I kao što ribari takav harem kitova zovu školom, tako je i onaj gospodar i paša poznat pod stručnim nazivom -školnik. I stoga je - premda ne baš sasvim u skladu sa samom stvari, ali zato to komičnije da školnik, pošto sam izuči školu, polazi u svijet da naučava kako je sve ono što je naučio isprazno i ludo. Njegov naslov - školnik - čini se da potječe od imena škola, koje je bilo nadjenuto njegovu haremu, no neki naslućuju da je čovjek koji je kao prvi toga kita-Osmanliju nazvao školnikom. bez sumnje studirao Vidocqove360 memoare, i stoga vrlo dobro znao kakav je seoski učo bio taj čuveni Francuz u svojim mladim danima i u kakve je tajne nauke upućivao neke od svojih učenika.

Takav odvojen i usamljen način ţivota kakvim ţive kitovi školnici kad ih osvoje godine karakterističan je za sve ostarjele glavače. Gotovo svaki »samac«, kako zovu levijatane koji pojedinačno plove morima, obično je starac. Poput prepoštovanog i bradatog Daniela Boonea361 ţeli ostati uvijek sam. u društvu same Prirode. On je uzima za ţenu sred vodene pustinje, i ona mu je zaista najbolja druga, premda čuva tako mnogo tmurnih tajna.

Prije spomenute škole, kojima pripadaju samo mladi i snaţni muţjaci, uvelike se razlikuju od haremskih škola. Značajno je za te mlade ţenke da su neobično plašljive, a mladi su muţjaci, zvani

360

François-Eugéne Vidocq (1775.-1858.), čuveni francuski varalica i lupeţ, a poslije šef pariškog kriminalnog

redarstva, odakle je naposljetku otpušten, jer je i tu provodio svoju meštriju. I on je napisao svoje memoare. - Prev. 361

Jedan od najslavnijih američkih pionira i lovaca (1735.-1820.). - Prev.

»bikovi četrdesetaci«362, najratoborniji među svim levijatanima, i opasnost sukoba s tim mladićima upravo je poslovična. Od njih su još opasniji samo oni čudnovati prosijedi sivonje s kojima se ponekad susrećete, a koji će s vama zametnuti borbu na ţivot i smrt, poput tolikih mrzovoljnih đavola što su ozlojeđeni mukama kostobolje.

Škole u kojima se okupljaju »bikovi četrdesetaci« mnogo su veće od haremskih škola. Kao rulja mladih vijoglavih studenata puni su borbenosti, nestalnosti i lakoumnosti, i lutaju svijetom tako ludo i razuzdano da im se nijedan agent nikakva osiguravajućeg društva ne bi usudio osigurati ţivot, kao ni kakvu mladom razbijaču iz Yalea ili Harvarda363. No ubrzo se ti vjetrogonje i besposličari okanjuju pusta ludovanja, a na pragu svoje zrelosti udaraju svaki na svoju stranu u potrazi za smirenjem, a to će reći - otiskuju se u svijet da bi se uvukli u kakav harem.

Ima još jedna razlika između muških i ţenskih škola, koja je još značajnija od one spolne. Kad harpunaš pogodi mlada »bika« - jao njemu, jadniku! - svi će ga drugovi napustiti i razbjeţati se kud koji. No kad harpun pogodi kakvu ţenku iz harema, saletjet će je njene drugarice sa svih strana, sa svim znacima uzbuđenja, pa će se katkad zadrţati uz nju tako blizu i tako dugo dok i same ne padnu ţrtvom.

362

Kitovi od kojih se dobiva četrdeset bačava ulja. - Prev. 363

Dva čuvena sveučilišta u SAD-u. - Prev.

89. RAZLIKA IZMEĐU ULOVLJENE I SLOBODNE RIBE U pretprošlom srno poglavlju govorili o znakovima i njihovim

kopljačama, no sada se pokazuje potreba da malo podrobnije objasnimo zakone i uredbe kitolova. A spomenuti znak moţemo smatrati velikim simbolom i obiljeţjem cjelokupnog kitolovstva.

Ĉesto se događa, kad više brodova krstari na istom području, da jednog kita harpunira posada jednog broda, te kit zatim pobjegne, a konačno ga ubije i prisvoji posada kakva drugog broda. Pritom dolazi do kojekakvih nepredvidljivih slučajnosti, koje su sve usko povezane s takvom zgodom. Na primjer, poslije zamorne i opasne hajke tjelesina ubijenog kita moţe zbog velike oluje raskinuti sve konope i lance kojima je vezana uz brod, pa otplutati u zavjetrinu, a onda vam nabasa kakva druga kitarka koja će je, kad se bura stila i more smiri, lijepo prisvojiti, bez ikakve opasnosti za ţivot i alat. Tako bi među kitolovcima često dolazilo do najneugodnijih i najljućih prepiraka kad ne bi postojali neki pisani i nepisani zakoni koji vrijede za sve kitolovce, a koji se mogu primjenjivati bez prigovora u svim mogućim slučajevima.

Holanđani su kanda jedini narod koji ima pravi kitolovački kodeks, potkrijepljen zakonskom odredbom: taj je zakon donesen u holandskom senatu godine 1695. No premda ni jedna druga drţava nije nikad imala pisana zakona o kitolovu, američki su kitolovci za te stvari sami bili zakonodavci i odvjetnici. Izmislili su i razradili čitav zakonski sustav, koji po svojoj jezgrovitoj jasnoći nadmašuje i same Justinijanove Pandekte364 i pravilnike Kineskog društva za suzbijanje upletanja u poslove drugih naroda. I ti su zakoni tako saţeti da bi ih čovjek mogao lako urezati u novčić kraljice Ane ili u harpunski šiljak i nositi oko vrata.

1. Ulovljena riba pripada onom brodu koji ju je ulovio. 2. Slobodna riba postaje vlasništvo onog broda koji je prvi ulovi.

364

Pandekte (točnije Padekta) dio su zbirke zakona (Corpus iuris) koju je izdao car Justinian I. (483.-565.). - Prev.

No loša je strana tako majstorski saţetih zakona baš u njihovoj divnoj kratkoći, koja zahtijeva debelu knjiţurinu kojekakvih tumačenja i obrazloţenja.

Prije svega: što je zapravo »ulovljena riba«? Ţiva ili mrtva, riba je, po stručnom shvaćanju, »ulovljena« kad je privezana uz čamac ili brod na kojemu se nalazi posada, i kad je ljudi mogu potezati i tegliti, svejedno da li s pomoću katarke, vesla, gumine ili mrlina, telegrafske ţice ili niti paučine. Isto se tako smatra da je riba »ulovljena« i onda kad je u nju zaboden «znak«, ili kakav drugi općepriznati biljeg kao simbol vlasništva, i to za sve vrijeme dok posada čamca ili broda ima mogućnost da je privuče do broda, ili pokazuje namjeru da to učini.

To su stručni komentari, no kitolovci se često sluţe drugim tumačenjima, koja se sastoje od teških riječi i još teţih udaraca, otvaraju šakački Coke-upon-Littelton365. Istina, među pravičnijim i časnijim kitolovcima dolazi uvijek do nagodbe, pogotovu u onim osobitim slučajevima kad bi traţenje prava na posjed kita kojega je prije lovila i ubila druga stranka značilo povredu najosnovnijih moralnih načela. No bilo je i manje savjesnih kitolovaca.

Prije pedesetak godina vodila se u jednom engleskom sudištu čudna rasprava o neovlaštenom prisvajanju kita. Tuţitelji su izjavili kako su poslije zamorne hajke, negdje na Sjevernome moru, i pošto im je naposljetku uspjelo harpunirati kita, bili prisiljeni ne samo odbaciti svoje mrline nego, štoviše, napustiti i svoj čamac, jer im je prijetila opasnost po ţivote. Međutim su se tuţeni (posada nekakva drugog broda) prikučili onom kitu, dotukli ga, prigrabili i na očigled tuţitelja privukli do broda i vezali. Kad su tuţitelji traţili da im se izruči lovina, kapetan tuţene stranke samo im je podrugljivo zvrcnuo prstima u brk, opjevao kićenim riječima svoje junačko djelo, uvjeravajući ih da će zadrţati ne samo kita nego i harpune, pa i njihov čamac, jer su sve to našli zakvačeno za tjelesinu nemani u času kad su ubili kita. Nato je podignuta tuţba za povratak kita, mrlina, harpuna i čamca.

365

Coke-upon-Littelton prvi je dio djela Institutes što ga je godine 1628. napisao engleski pravnik Sir Edward Coke.

- Prev.

Optuţene je branio odvjetnik gospodin Erskine, a lord Ellenborough bio je sudac. Duhoviti je Erskine za obrane objašnjavao poloţaj svoga klijenta, aludirajući na neki nedavni slučaj preljuba, slučaj u kojem je neki gospodin, pošto mu nije uspjelo da svoju ţenu vrati s grešnog puta, najposlije ostavio svoju druţicu na moru ţivota, no u kasnijim je godinama poţalio taj svoj čin i sudbenim putem traţio da mu se ona vrati. Erskine je bio protiv takva vraćanja. Svoju je obranu potkrijepio izjavljujući da je onaj gentleman, doduše, prvi harpunirao damu i vezao je uza se, ali ju je naposljetku napustio samo zbog njezine pokvarenosti - dakle ipak napustio, i tako je ona postala »slobodna riba«. I zato, pošto ju je poslije neki drugi gentleman dohvatio harpunom, dama je tako postala njegovim vlasništvom, zajedno sa svim harpunima koji su moţda u nju bili zabodeni.

U spomenutom slučaju Erskine je uporno tvrdio da se primjeri kita i dame uzajamno objašnjavaju.

Pošto je saslušao ta razlaganja, a isto tako i tumačenja protivne stranke, učeni je sudac vrlo odrješito izjavio sljedeće: čamac pripada tuţiteljima, jer su ga napustili samo u času kad im je ţivot bio ugroţen, no kit, oko kojeg se vodila ta parnica, kao sav mrlin i svi harpuni, isključivo su vlasništvo optuţenih; kit zato što je bio »slobodna riba» u času kad su ga tuţeni ubili, a harpuni i mrlin stoga što su pripadali kitu kad je taj pobjegao odnoseći ih, pa je zato svatko imao pravo na te stvari tko god se domogao kita. Budući da su tuţeni konačno uhvatili kita, njima pripadaju i sve na njemu pronađene srvari.

Običan se čovjek moţda i neće moći pomiriti s osudom veleučenog suda, no ako dublje pronikne u samu bit toga problema, uvidjet će da je ta odluka donesena na temelju onih dvaju prije navedenih zakona kitolova, koje je lord Ellenborough tu primijenio i po potrebi uskladio s tim slučajem. I ja tvrdim da su ta dva zakona koja se odnose na »ulovljenu« i »slobodnu« ribu bitni temelj svakoga ljudskog zakonoznanstva, te će se sa mnom morati sloţiti svaki onaj tko malo dublje zahvati u taj problem. Jer unatoč zakučastoj zamršenosti svoje

strukture, hram Zakona i Pravde kao i hram Filestejaca ima samo ta dva potporna stupa koja ga podrţavaju.

Zar nije općenito poznata izreka »Posjed je polovina prava«? Ne znači li to da se ne pita kako je netko došao u posjed? No često je posjeći i čitavo pravo. Što li su mišice i duše ruskih kmetova i robova Republike doli »ulovljenih riba«, kojih je posjedovanje već sam zakon? Što je gramzljivu posjedniku posljednji novčić ucviljene udovice do »ulovljene ribe«? Što je mramorna palača neprokazanog lupeţa s firmom kao »znakom« nad vratima, ako nije »ulovljena riba«? Što je ona nerazmjerno veliki svota koju bezdušni lihvar Mordehaj unaprijed odbija u ime kamata od zajma što ga je dao nevoljniku koji samo što nije skapao od gladi, zajedno sa svojom obitelju? Ništa drugo do »ulovljena riba«! Što je onih 100 000 funti što ih je nadbiskup Dušospas ubrao u ime spasenja duša od stotine tisuća iznurenih i pogruţenih radnika (koji bi zacijelo došli u raj i onda kad ne bi ni novčića platili za spas svoje duše) - što je drugo ta okrugla svota od 100 000 doli »ulovljena riba«? Što su naslijeđena sela i čitavi gradovi tupoglavih vojvoda? Ništa drugo nego »ulovljene ribe«! Što je strašnom harpunaru Johnu Bullu366 sirota Irska? Samo »ulovljena riba«! Što je onom apostolskom kopljaniku Bratu Jonatanu367 pokrajina Texas368? »Ulovljena riba«! Zar nije, prema tome, svaki posjed ujedno i zakon?

No ako se doktrina o »ulovljenoj ribi« dade tako lako primijeniti na sve to što smo spomenuli, u još većoj mjeri vrijedi to i za srodnu doktrinu o »slobodnoj ribi«. Ona se moţe primijeniti u međunarodnim i sveopćim razmjerima.

Zar nije Amerika godine 1492. bila »slobodna riba«, u koju je Kolumbo zarinuo španjolski stijeg da bi je »označio« kao plijen svoga kraljevskog gospodara i gospodarice? Što je Poljska bila ruskom caru? A što Grčka Turcima? Što je Indija Engleskoj? Što će najposlije i

366

John Bull, simbolično ime za engleski narod ili za tipičnog Engleza. - Prev. 367

Brat Jonatan, šaljivi nadimak pridjenut Sjevernoamerikancima. - Prev. 368

Texas, isprva meksička pokrajina, nakon dugogodišnjih političkih makinacija i krvavih borba godine 1845.

pripojena SAD-u. - Prev.

Meksiko postati za Sjedinjene Drţave Amerike? Sve su to »slobodne ribe«!

Zar nisu i sva Prava Ĉovjeka i Univerzalne Slobode samo »slobodne ribe«? Zar nisu sva ljudska osjećanja i mišljenja »slobodne ribe«? Zar nije i načelo religijskog vjerovanja u čovjeku samo »slobodna riba«? Zar nisu i sve misli velikih mislilaca u ustima slatkorječivih i blagoglagoljivih nametljivaca samo »slobodne ribe«? Zar nije i sama kugla zemaljska samo jedna »slobodna riba«? A što li si mi ti, dragi čitatelju, ako ne »slobodna« i »ulovljena« riba u isti mah?

90. GLAVE ILI REPOVI

»De balena vero sufficit, si rex habeat caput, et regina caudam.«

(BRACTON, 3, 3) Te latinske riječi iz engleskog Zakonika, zajedno sa kontekstom,

znače da od svih kitova koje bilo tko ulovi blizu engleskih obala, kralj, kao počasni Veliki harpunar, mora dobiti glavu, a kraljici pripada kitov rep kao smjerni darak u znak ponizna poštovanja. Ta je dioba kita nalik na raspolavljanje jabuke: dvije polovice i drugo ništa ne preostaje. Budući da je taj zakon i dandanas u Engleskoj još na snazi, iako u ponešto izmijenjenu obliku, i kako u mnogom smislu stoji u čudnoj suprotnosti s onim općenitim zakonom o »ulovljenoj« i »slobodnoj" ribi, mi smo taj problem obradili u posebnom poglavlju, natjerani onom istom uljudnošću koja je i upravu engleskih ţeljeznica prisilila dao svome trošku drţi posebna salonska kola za Njihova Kraljevska Veličanstva. U dokaz tome da je spomenuti zakon još na snazi, ispričat ću vam najprije zgodu koja se dogodila nema ni dvije godine.

Neki ribarski poštenjačine iz Dovera, Sandwicha ili neke druge od Pet Luka369 poslije mučne hajke uloviše lijepa kita kojega bijahu ugledali na pučini, daleko od obale. No treba znati da Cinque Ports stoje djelomično ili tako nekako pod jurisdikcijom neke vrste općinskog policajca ili pandura zvanog Lord Nadzornik. Kako mu je tu sluţbu povjerio izravno sam kralj, mislim da svi uzgredni kraljevski prihodi s područja Cinque Ports idu u blagajnu toga Nadzornika. Neki su povjesničari nazvali tu sluţbu sinekurom. Ali nije tako. Taj je Lord Nadzornik ovda-onda i te kako zaposlen,

369

Cinque Ports (Pet Luka), naziv kojim se od vremena Vilima Osvajača (1027.-1087.) obuhvaća pet engleskih luka

što leţe nasuprot Francuskoj: Hastings, Romney, Hythe, Dover i Sandwich. U tim je lukama nastajala jaka engleska

mornarica. To su, zajedno s lukama Winchelsea i Rye, koje su poslije izgraĎene, bila uporišta u ratovima protiv

Francuske. (Cinque Ports se dakle sastoji zapravo od sedam luka.) Tih Pet Luka uţivahu nekoć posebne povlastice

kao naknadu za pomoć u pomorskoj obrani Engleske. - Prev.

varanjem namičući svoje prihode, koji su njegovi upravo po toj sposobnosti varanja.

Kad su, dakle, ti siromašni, od sunca preplanuli ribari, bosonogi, sa visoko zavrnutim nogavicama na ulijepljenim nogama, uspjeli teškom mukom izvući svoga masnog kita na suho i sigurno mjesto, i kad su se već ponadali kako će od skupocjenih usi i od ulja dobiti dobrih stotinu i pedeset funti, te od očekivanog udjela zamišljali kako sa svojim ţenama srču izvrstan čaj, a sa svojim starim drugovima dobrano poteţu iz punih pivskih vrčeva - pojavio se među njima veleučen čovjek i dobra kršćanska duša s primjerkom Blackstonea370 pod rukom. Poloţio je knjigu na kitovu glavu i rekao:

- Ruke k sebi! Ta je riba, gospodo, »ulovljena riba«, i ja je zapljenjujem, jer pripada Lordu Nadzorniku!

Nato se jadni ribari od zabezeknuta strahopoštovanja, koje je tako značajno za sve Engleze, i ne znajući što da kaţu, stadoše češkati po glavi, pogledajući tuţno čas u kita, čas u stranca. No time se poloţaj nije popravio, niti se smekšalo tvrdo srce veleučenoga gentlemana s Blackstoneovom knjigom pod pazuhom. Naposljetku se jedan između njih, pošto se dugo češkao po glavi ne bi li se dosjetio kakvu pametnu rješenju, osmjeli te upita:

- A molim vas, gosparu, tko je to Lord Nadzornik? - Vojvoda! - Ali kakva je posla imao Vojvoda u hajci za kitom? - Njegov je kit! - Imali smo mnogo muke, gosparu, i bili u smrtnoj opasnosti, a

nešto smo i uloţili u taj posao! I od svega toga da ima koristi samo Vojvoda? A mi od svoje muke ništa doli ţuljeva?

- Njegov je kit! - Je li Vojvoda takav siromah te mora tako nesmiljeno uzimati da se

prehrani? - Njegov je kit! - Svojom »česti« od tog kita htio sam pomoći svojoj staroj, bolesnoj

majci.

370

William Blackstone (1723.-1780.), čuveni engleski pravnik. - Prev.

- Njegov je kit! - Ne bi li se Vojvoda moţda zadovoljio četvrtinom ili polovicom? - Njegov je kit! Ukratko, kita su zaplijenili i prodali, a presvijetli je Vojvoda od

Wellingtona371 primio sav novac. Neki svećenik poštenjak iz onog mjesta, koji je osjetio kako je taj udarac morao teško pogoditi nesretne ribare, uputio je vrlo ponizno pismo presvijetlom vojvodi, moleći ga da bi blagoizvolio preispitati slučaj siromašnih ribara. Na tu se usrdnu molbu svemoćni vojvoda udostojao odgovoriti (oba su pisma objavljena) da je on to već učinio i novac u redu primio, te da bi bio veoma zahvalan velečasnom gospodinu ako se ubuduće velečasni gospodin ne bi više pačao u tuđe poslove.

Je li to onaj stari ratnik koji, stojeći na uglovima triju kraljevina, objeručke otima milostinju prosjacima?

Odmah ćemo se uvjeriti kako se to vojvodino pravo na kita temeljilo na povlastici kojom ga je obdario sam vladar. Zato treba ispitati na kakvu se načelu zasnivalo to kraljevo pravo. Rekii smo već kakav je zakon u tom smislu postojao. No Plowden nam obrazlaţe taj zakon. Plowden kaţe da tako ulovljeni kit pripada kralju i kraljici, i to »zbog njegove neobične vrijednosti«. A i za najčuvenije komentatore bio je to dovoljno jak i jasan argument, koji je morao odlučiti u takvim stvarima.

No zašto da kralj dobije glavu, a kraljica kitovu repinu? To vi meni objasnite, vi pravnici!

Neki stari pisac rasprava o Vrhovnom kraljevskom sudištu, William Prynne, ovako piše u svojoj raspravi o »Kraljičinu zlatu«, ili blagu za kraljičino ruho: »Rep kraljici pripada da bi kraljici bilo kitovih usi za njezino ruho.« To je bilo pisano u doba kad su crnu gipku kost grenlandskoga ili običnog kita još uvelike upotrebljavali za pravljenje steznika. A u kitovoj repnoj peraji nema nikakvih usi, jer se one nalaze u kitovoj glavi, te je prema tome pretpostavka tako pronicava pravnika kao što je bio Prynne zaista neoprostiva zabluda.

371

Vojvoda od Wellingtona (1769.-1852.), slavni engleski vojskovoĎa i pobjednik u mnogim bitkama. - Prev.

No, je li kraljica nekakva morska vila da joj treba repna peraja? Ili se moţda u toj zakonskoj odredbi krije neko alegorično značenje?

Dvije su ribe što ih engleski pravnici nazivaju kraljevskim ribama: to su kit i jesetra, a obje su, uz izvjesne iznimke, kraljevsko vlasništvo, te od njihove prodaje dobiveni novac tvori, uz neka ograničenja, deseti dio redovitih krunskih prihoda. Ne znam ni za kakva drugog autora koji se bavio tim predmetom, no sudeći po onoj prvoj odredbi, čini se da se i jesetra raspolovljuje na sličan način kao i kit, da kralj, naime, dobiva vrlo zbijenu i elastičnu glavu kojom se odlikuje ta vrsta ribe, pa se taj običaj, simbolično gledano, zasniva moţda na šaljivoj pretpostavci da između kralja i te riblje glave postoji neka sličnost. I tako, čini se, ima stanovite razloţitosti u svemu, čak i u zakonima.

91. »PEQUODOV« SUSRET S »RUŢINIM PUPOLJKOM«

»Nismo mogli kopati i traţiti grumenje ambre u trbušini ovog levijatana, jer je to sprečavao

smrad koji se oko njega širio.« SIR T. BROWNE

Tjedan-dva nakon opisane hajke, kad je naš brod polagano klizio

sanjivom i magličastom podnevnom pučinom, pokazalo se da su mnogi nosovi na »Pequodovoj« palubi bili budniji straţari od ona tri para očiju navrh jarbola. Osjećalo se kako se morem širi čudnovat i nimalo ugodan vonj.

- Eh, baš bih se okladio - javi se Stubb - da tu negdje plutaju neki od kitova koje smo nedavno poškakljali gripljom! Znao sam da će se kadli-tadli izvrnuti nauznak!

Ubrao se rastupiše one maglovite koprene pred nama i polegoše ustranu, a u daljini ugledasmo brod, te smo po njegovim ubranim jedrima znali da mu uz bok leţi uhvaćeni kit. Kad priđosmo bliţe, stranac izvjesi na vrhu jarbola francusku trobojku, a po viđanju crnih oblaka morskih jastrebova koji su kruţili, lebdjeli ili s visoka nasrtali, bijaše jasno da je taj kit »crkotina«, kako ribari vele, a to će reći kit koji je uginuo prirodnom smrću, nesmetan i neprogonjen, i onda plutao po pučini kao ničije vlasništvo. Lako je zamisliti kako je ogavan morao biti vonj što ga je ta masa širila oko sebe, gori negoli smrad od kakva asirskoga grada u kojem je harala kuga i ţivi nisu mogli sahranjivati svoje mrtve. Nekima je taj zadah tako strašan te ih nikakva pohlepa ne bi mogla sklonuti da priveţu takva kita uz bok svome brodu. No ima ih koji će to ipak učiniti, iako se vrlo dobro zna da je ulje dobiveno od takvih ribaka vrlo loše kakvoće i da po mirisu nimalo ne podsjeća na ruţino.

Dolazeći sve bliţe, nošeni povjetarcem koji je jenjavao, vidjeli smo da je Francuz i na drugoj strani imao privezana kita, koji je bio još manje nalik na mirisnu kiticu cvijeća negoli onaj prvi. I doista se pokazalo da je to bio jedan od onih sumnjivih kitova koji kao da se

suše i sparušuju te najposlije uginu od neke ţelučane bolesti ili loše probave, ostavljajući svoja trupla, što plutaju ko iscijeđene mješine u kojima nema ništa nalik na ulje. No poslije ćemo vidjeti kako nijedan iskusan kitolovac neće odvrnuti nos pred takvim ribakom, ma koliko inače izbjegavao »crkotine«.

»Pequod« se za to vrijeme bio toliko pribliţio stranom brodu te je Stubb prisezao kako prepoznaje svoju ošljaču koja se bila zaplela u mrlin, omotana oko repine jednog od tih kitova.

- Gle, finih li ribica za te strvinare! - podsmijavao se Francuzu, stojeći na pramcu. - Znam da su ti francuski ţabari pravi sirotani u kitolovu, koji će se ponekad otisnuti od broda tek što ugledaju pjenu vala razbijena o stijenu, misleći da su ugledali ulješurin mlaz! Da, da, kadikad će odjedriti iz svoje luke sa štivom punom sanduka lojanica i kutija usekača, jer već unaprijed znaju kako sve ono ulje koje će dobiti neće dostajati da samo nakvase stijenjak kapetanove svjetiljke! Znamo mi to, znamo!

No pogledajte samo tog ţabara koji se zadovoljava našim ostacima, tim našim ogripljanim kitovima, i sav je sretan što moţe strugati suhe kosti one druge dragocjene ribetine! Ubogi đavo! Nego čujte, da zaredamo nečijim šeširom naokolo pa da ţabaru udijelimo malo ulja, Boga radi! Jer sve što će istisnuti iz onoga ogripljanog ribaka, nije ni za svjetlo u tamnici, čak ni u ćeliji na smrt osuđenoga! A što se tiče onoga drugog kita, eh, okladio bih se da ću iz naša tri jarbola istiještiti više ulja nego što će oni iscijediti iz onog sveţnja kostiju. Ali, promislim li pravo, moţda bi u njemu pronašli nešto što je mnogo vrednije od svega toga ulja: sivu ambru372! Baš bih volio znati je li se naš prijan tome dosjetio! Isplatilo bi se da to nekako ispipamo! Ja ću bogme pokušati.

I rekavši to, uputi se na kasar. Za to se vrijeme povjetarac sasvim smirio, i tako je sad »Pequod«

bio, htio ili ne htio, sa svih strana zapahnut tim smradom i nije imao kud, ako ne bi ponovno odnekle zapuhnuo vjetrić. Došavši iz kajite, 372

Ambra, vrsta ţučnog ili mokraćnog kamenja ulješure glavate; pluta i po površini u tropskim morima, ali se

obično nalazi u ulješurinoj utrobi. Ambra se nalazi u sitnim grumenima, ali i u velikim komadima do 50 kg, najčešće

blizu Madagaskara, Japana, Surinama i Jave. - Prev.

Stubb pozva posadu svoga čamca, i momci se otisnuše od broda put strane kitarke. Dok su veslali onamo, Stubb opazi kako je, svojstveno francuskom ukusu punom mašte, gornji dio kljuna na pramčanoj osovini izrezbaren u obliku stabljike, zeleno obojene, a umjesto trnja bili u nj zabodeni bakreni šiljci, koji su ovdje-ondje provirivali, a sve se to završavalo u simetrično prolistaloj gomoljici jarko crvene boje. Na pramcu je bilo krupnim pozlaćenim slovima ispisano »Bouton de Rose« - »Ruţin pupoljak«, i tako je glasilo romantično ime te mirisave lađe.

Premda Stubb nije znao što znači riječ »Bouton«, ipak je razumio značenje »rose«, a po obliku okruglaste polene jasno je mogao razabrati što je posrijedi.

- Ruţin pupoljak od drveta, je li? - usklikne Stubb i stavi ruku na nos. - Dobro izabrano ime! Ali smrdi kao svi vrazi!

Da bi došao u izravnu vezu s posadom na palubi, morao je čamcem oko pramca i na desnu stranu, pa sve do »crkotine«, jer je samo tako mogao zapodjenuti razgovor.

Kad je došao do tog mjesta, vikne iz sve snage, ali je pritom svejednako jednom rukom začepljivao nos:

- O-o-oj, Bouton de Rose! Ima li tamo među vama ijedan pupoljak koji govori engleski?

- Ima! - odvrati mu neki čovjek s Guernseyja373, koji se bio nalaktio na rubnjak, a poslije se pokazalo da je to njihov glavni boţman.

- E, onda mi recite, Ruţin pupoljče, jeste li gdje vidjeli Bijelog kita? - Kakva kita? - Bijelog! Glavača! Moby Dicka! Jeste li ga vidjeli? - Nisam nikad ni čuo za takva kita! Cachalot blanche!374 - Bijela

ulješura! Ne, nisam čuo! - E, onda zasad zbogom, odmah ću se vratiti!

373

Jedan od engleskih otoka uz obalu Francuske. Sredinom 19. stoljeća ţivjelo je na tom otoku joj mnogo Francuza.

- Prev. 374

Cachalot blanche (franc.), bijela ulješura. - Prev.

Zatim brzo zaveslaju natrag na »Pequod«, a kad Stubb vidje Ahaba kako se naginje nad ogradu kasara, čekajući da mu boţman javi što je doznao, prinese obje ruke na usta te kao na trubu doviknu:

- Nisu ga vidjeli, kapetane, nisu, gosparu! Nato se Ahab povuče, a Stubb se vrati do Francuza. Vidio je kako je čovjek iz Guernseyja, koji se upravo bio s pomoću

lanca spustio na kita, i već ga ošljačom uzeo zarezivati, zastao i počeo da zabrađuje lice i nos nekakvim rupcem.

- Ej, vi, što vam je s nosom? Da ga niste razbili? - upita ga Stubb. - Volio bih da sam ga razbio, ili da uopće nemam nosa! - odgovori

čovjek iz Guernseyja, kojemu kao da se posao što ga se sada prihvaćao baš nimalo nije milio. - Ali zašto vi začipate svoj nos?

- O, ništa. U mene je nos od voska, pa ga moram malo pričuvati. Divan dan, je li? A zrak tako zasićen miomirisom sa cvjetnjaka! Dobacite nam kitu cvijeća, Ruţin pupoljče!

- A što vi zapravo traţite tu, do sto đavola? - zagrmje čovjek s Guernseyja, zapadajući iznenada u vatru,

- O, samo s mirom, samo s mirom, da, to je prava riječ! Zašto ne stavljate kitove na led dok na njima radite? Ali šalu nastranu; znate li, Ruţin pupoljče, da je besmislica što ste naumili da iz takvih ribaka cijedite ulje? A iz karkaše onoga sparušenog nećete istiještiti ni unce ulja!

- To je i meni samom predobro poznato, ali evo, naš kapetan nikako da to shvati, jer njemu je ovo prvo putovanje, a prije je bio tvorničar kolonjske vodice. Ali dođite gore i recite mu; moţda će povjerovati vama, kad već neće meni! Tako bih se barem oslobodio ove smrdljive rabote!

- Kako god ţelite, dragi prijatelju! - otpovrnu Stubb, i čas zatim već se penjao na palubu, a tu mu se ukaza čudnovat prizor. Mornari s kitnjastim kapama od crvene vunene pređe upravo se spremali prirediti koloture s pomoću kojih će potezati kitove iz vode. No ljudi su radili polako, a govorili brzo i mnogo, i kao da im sav taj posao baš nikako nije bio po volji. Nosovi im stršili uvis kao baštuni od floka. Svaki čas bi po nekoliko njih odbacilo posao, te bi se brţe-bolje

uspinjali na jarbole, da se nadišu malo svjeţeg zraka. Jedni, misleći da će dobiti kugu, svaki čas prinosili pod nos kučinu namočenu u paklinu, dok bi drugi, skresavši kamiše nakratko, ţudno udisali duhanski dim, tako da im neprestano bijaše u nosu.

Stubb se iznenadio kad ga je zapljusnula kiša povika i kletava što su prštale iz kapetanove kajite koja se nalazila na kasaru na krmi, i kad je pogledao u tom pravcu, vidje zajapureno lice kako proviruje iza odškrinutih vrata. Bio to napaćeni ranarnik, koji se povukao u kapetanovu kajicu (u njegov »kabinet«, kako je on nazivao tu kabinu) da se zaštiti od toga kuţnog zadaha, pošto je cio dan uzalud prosvjedovao i borio se protiv toga posla. No ipak nije mogao a da se ovda-onda ne pojavi i ne izlije na mornare čitave bujice pogrda i riječi kojima ih je zaklinjao da se okane te rabote.

Vidjevši sve to, Stubb je dobro skovao svoj plan, te se obratio čovjeku iz Guernseyja, s kojim je malo pročavrljao i za to vrijeme razabrao kako taj boţman prezire svog kapetana kao puku oholu neznalicu koji im je zamijesio tu kašu te ih sve uvalio u tu smrdljivu i neunosnu rabotu. Zapitkujući oprezno o svemu i svačemu, Stubb je ubrzo saznao kako čovjek iz Guernseyja ništa i ne sluti o nekakvoj ambri. I stoga je i on mudro šutio o tome, ali je inače sasvim slobodno i povjerljivo s njim razgovarao, i ta su dvojica ubrzo smislila kako će nasamariti kapetana i ujedno mu se malo narugati a da on pritom i ne posumnja u njihovu iskrenost. Prema toj njihovoj lukavoj zamisli trebalo je da čovjek iz Guernseyja u svojstvu tumača kaţe kapetanu sve što mu se svidi, ali sve uvijeno i kao da dolazi od toga njihova gosta, kao da on tumači samo Stubbovo mišljenje, dok bi Stubb za to vrijeme glasno nizao i sipao kojekakve ludosti i besmislice, kakve god bi mu samo dolazile na pamet.

Dok oni tako, na vratima kajite pojavi se i njihova ţrtva. Bijaše to omalen, crnomanjast čovjek, po izgledu suviše njeţan za pomorskog kapetana. Imao je doduše duge zaliske i brkove, a na prsniku od crvena baršuna blistali privjesci na satnom lancu. Ĉovjek iz Guernseyja uljudno predstavi Stubba tome gentlemanu, i boţman se

već spočetka tako vladao kao da sudjeluje u tom razgovoru samo kao tumač.

- Što da mu najprije kaţem? - upita boţman. - Pa recite mu - na to će Stubb netremice gledajući u onaj baršunasti

prsluk, satni lanac i visuljke - pa recite mu. jest, jest, moţete mu odmah sprve reći da mi se on čini kao nekakva bebica, premda se baš ne smatram pozvanim da o tome sudim.

- Monsieur - odčepi boţman na francuskom svome kapetanu - gost kaţe da su njegovi baš jučer razgovarali s ljudima s nekakva broda na kojem su kapetan, prvi boţman i šestorica od posade umrli od groznice, zaraţeni od kita »crkotine« što ga bijahu dovukli uz bok svoga broda.

Nato se kapetan trţe: sav je gorio od ţelje da sazna što više o tome nesretnom slučaju.

- Što sad? - upita čovjek iz Guernseyja Stubba. - Pa, kad već tako mirno guta što mu kaţem, recite mu da sam ga

dobro promotrio, te sam siguran kako nije sposoban upravljati lađom kitaricom, ništa sposobniji od kakva majmuna. Zaista, isporučite mu od mene da je glupan.

- Izjavljuje i kune se, Monsieur, kako je onaj drugi, sparušeni kit prava smrtna opasnost, dakle još opasniji od crkotine. Da, da, Monsieur, upravo nas zaklinje, ako cijenimo svoje ţivote, da se oslobodimo tih riba.

Tek što bi okom trenuo, kapetan odletje naprijed i gromkim glasom stade naređivati da smjesta obustave potezanje koloturnika, i da ljudi odmah prereţu sve konopce s pomoću kojih su kitovi bili vezani.

- A što sad? - upita boţman kad se kapetan vratio. - Ne znam, brajane, čekajte da vidim. Da, zbilja, moţete mu reći još

i to, zaista, recite mu da sam ga namagarčio, i (posljednje riječi izgovori sasvim tiho i sam sebi) još nekoga.

- Kaţe, Monsieur, da je neobično sretan što nam je mogao biti na neku korist.

Ĉuvši to, kapetan svečano izjavi kako su mu oni (to jest on i boţman) veoma zahvalni, te najposlije pozva Stubba k sebi u kajitu, da isprazne koju bocu bordoa375.

- Poziva vas na čašu vina - izjavi tumač. - Ja mu od sveg srca zahvaljujem, no recite mu kako se protivi

mojim načelima da pijem s čovjekom kojemu sam podvalio. Bez šale, recite mu da se moram vratiti na brod.

- Kaţe, Monsieur, kako mu je u načelu da ne pije, no ako Monsieur ţeli poţivjeti još koju godinicu i u zdravlju se nauţiti svoga vina, onda neka Monsieur spusti sva četiri čamca, da potegnu brod podalje od kitova, jer se kitovi po toj tišini neće ni maknuti s mjesta.

Za to je vrijeme Stubb bio već pokraj slaza i upravo se spremao da siđe u svoj čamac, te dovikivao čovjeku iz Guernseyja da će im on pomoći koliko god mogne, pa kako slučajno u čamcu ima dugu cimu, vrlo će im rado manjeg od ona dva kita »uzeti u regalj«376. I dok su francuski čamci na sva vesla potezali brod na jednu stranu, Stubb je blagonaklono vukao svoj plijen u suprotnom smjeru, namjerno privezavši kita neobično dugim konopom da Francuzu što jasnije predoči opasnost od zaraze koja svima prijeti.

Ubrzo zaigra vjetrić, a Stubb naoko skrenu svojim čamcem od kita, da Francuzu pokaţe kako je konačno prepustio tjelesinu njenoj sudbini. Pošto je »Ruţin pupoljak« uskoro povukao svoje čamce na palubu, poče sve više odmicati i nestajati u daljini, dok je »Pequod« klizimo između njega i Stubbova kita. Na to se Stubb hitro vrati do plutajuće tjelesine dovikujući ljudima na palubi što je naumio, te prionu uz posao da iskoristi plod svoje lukavštine. Dohvatio je svoju oštru ošljaču i počeo sjeći tjelesinu, malo podalje od prednje peraje. Ĉovjek bi gotovo pomislio da tu na moru kopa nekakav rov, i kada je naposljetku njegova ošljača muklo zveknula o mršava rebra, bijaše kao da tko prebire po drevnim iskopinama rimskim, da iskapa crepovlje i lonce zakopane u masnu englesku ilovaču. Svi su njegovi

375

Bordeaux. grad u Francuskoj i po njemu nazvano čuveno vino. - Prev. 376

Vući, tegliti. - Prev.

ljudi bili silno uzbuđeni, spremno pomaţući svom zapovjedniku, a oči im se poţudno krijesile kao u kopača zlata.

A sve to vrijeme nebrojene su burnice letjele oko njih i zaranjale u vodu, burljajući zagnjurenom glavom po vodi, kričale, kreštale i borile se među sobom. Stubb je kanda već pomalo bio razočaran, pogotovu kad ga je neizdrţljivi smrad sve jače stao gušiti; no odjednom iz samog izvora toga kuţnog zapaha prostruja slab dašak miomirisa, koji se provlačio kroz pramenje teškog vonja, ali je ostao u zraku i nije se rasplinuo, kao što voda jedne rijeke utječe u drugu, a da se u prvo vrijeme te vode ipak ne izmiješaju.

- Evo je! Evo je! - vikao je Stubb ushićeno, udarivši o nešto kruto na što je naišao u toj čudnovatoj spilji. - Kesa! Puna kesa!

Odbacio je ošljaču, zarinuo obje ruke te izvukao pregršt nečega što je bilo nalik na suh windsorski sapun377 ili stari sir boje ţućkaste i pepeljastosive, točkast, veoma mastan i ugodan, a mogao se zarezati i kidati među prstima. A to je, dragi prijatelji, siva ambra, za koju ljekarnici plaćaju jednu zlatnu gineju378 po unci. Izvukao je kakvih šest punih pregršti, no još više bijaše izgubljeno u moru. Izvukli bi moţda još veću količinu da nije nestrpljivi Ahab dovikivao Stubbu neka smjesta prekine taj posao i neka se vrati na brod, jer će »Pequod« inače krenuti bez njih.

377

Mirisav sapun s,eĎe boje. - Prev. 378

Engl. zlatnik od 21 šilinga. - Prev.

92. SIVA AMBRA Valja znati da je ta siva ambra vrlo čudnovata tvar i tako vaţan

trgovački artikl te su godine 1791. o tome saslušali nekog kapetana Coffina, rodom iz Nantucketa, i to u sudištu engleskoga Donjeg doma, jer u ono doba, pa sve donedavno, za učenjake bijaše problem odakle »ambergris« i sama ambra379. Naime, premda je engleska riječ »ambergris« samo francuska sloţenica za sivu ambru, ipak su to dvije sasvim različne tvari. Iako ambru kadikad nalazimo na morskim obalama, ipak je vade i daleko na kopnu, dok sivu ambru moţemo naći samo na oceanu. Ambra ili jantar tvrda je, prozirna, krhka i bezmirisna tvar od koje se izrađuju cigarnici, kamiši za lule, brojanice i razni ukrasi, dok je siva ambra mekana i voštana, i tako prodorno miriše te se uvelike upotrebljava za proizvodnju mirisa, finih svijeća, praška za kosu i raznih pomada. Turci je upotrebljavaju u kuharstvu, a nose je sa sobom i u Meku da je ondje pale, kao što katolici u crkvi Svetog Petra u Rimu pale tamjan. Neki trgovci vinom stavit će mrvičak sive ambre u crveniku da bi joj dali poseban miris.

I ko bi samo i pomislio da se sve one fine dame i gospoda naslađuju mirisom tvari koja se krije u neslavnim crijevima kakva bolesna kita?

No ipak je tako! Neki misle da je siva ambra uzrok što ulješura oboli na ţelucu, dok drugi opet zastupaju mišljenje da je siva ambra samo posljedica te ţelučane boljetice. Teško je reći kako bismo mogli izliječiti ulješuru od te bolesti; mogli bismo joj jedino sasuti u ţdrijelo čitave tovare pilula za čišćenje, koliko bi stalo u tri-četiri čamca, te se onda otisnuti i odmaknuti od nevolje, kao što radnik bjeţi od minirane stijene.

Zaboravio sam spomenuti da je Stubb u onoj sivoj ambri našao nekakve okrugle koštane pločice, te isprva mislio da su to dugmeta

379

Ambergris (engl.), ambre gris (franc.) - siva ambra, ulješurina ambra. (Vidjeti bilješku na početku prethodnog

poglavlja.) MeĎutim, riječ ambra (ambar ili amber) u našem jeziku ima dvojako značenje, pa obuhvaća i jantar

(ćilibar), koji nije ni u kakvoj vezi s ambrom što je nalazimo u ulješurinoj utrobi. A engleski »amber« znači samo

jantar. Riječ dolazi od arapske 'anbar' - Prev.

ribarskih hlača, ali se poslije pokazalo da su to samo koščice hobotnice što su tako bile balzamirane.

Zar ništa ne znači što se takva nepokvarljiva jedrina mirisave sive ambre pronalazi u samom srcu truleţi? Sjeti se riječi svetog Pavla upućenih Korinćanima: »Sije se u raspadljivosti, a ustaje u neraspadljivosti; sije se u sramoti, a uskršava u slavi.«380 Dozovi u pamet i riječi Paracelsusove381, kako nastaje nadasve mirisavi mošak! I ne zaboravi čudnovatu činjenicu da je od svih smrdeţi kolonjska vodica u prvom stadiju prerade najsmrdljivija.

Htio sam završiti poglavlje gornjim prizivom, ali ne mogu biti miran a da prije toga ne opovrgnem klevetu koju tako često iznose protiv kitolovaca, a koja bi se, u sukladnosti s nekim pogrešnim mišljenjima, mogla prema onom što smo rekli o kitovima onog Francuza, smatrati neizravno dokazanom. Na drugome mjestu u ovoj knjizi već je opovrgnuta klevetnička izmišljotina kako je kitolovački poziv gadan i prljav posao. Treba, naime, pobiti nešto drugo: natucanje i šuškanje da svi kitovi zaudaraju. Da vidimo kako je nastala ta crna ljaga.

Sudim da to pogrešno mišljenje potječe još iz onih vremena kad su prve kitarice s Grenlanda stizale u London, prije više od dvjesta godina. U ono doba, kao ni danas, ti kitolovci nisu topili kitovo tustilo za samog putovanja, kako su to uvijek činili ribari s juţnih mora. Ne, oni su svjeţe tustilo razrezivali u sitne komadiće, trpali ih kroz čepnicu u veliku burad i tako otpremali u svoju luku. Drugačije se nije moglo, jer je sezona u tim ledenim predjelima vrlo kratka, a i velike su oluje sprečavale svaki drugi postupak. A kakve su bile posljedice? Kad bi otvarali štive i utovarivali ta kitovska groblja u grenlandskom skladištu, sve bi zavonjalo kao na grobištu kakva staroga grada koje ljudi prekopavaju da tu polaţu temelje za kakvo rodilište.

380

Prva poslanica Korinćanima, XV, 42-43. - Prev. 381

Philippus Aureolus P. Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim (1493.-1541.), njemački liječnik koji

je na osnovi pučke medicine stvarao novu medicinu. MeĎu njegovim bezbrojnim spisima nalazi se i rasprava o

mošku, u kojoj analizira osobine te tvari. Kinezi su već nekoliko tisuća godina znali za mošak (mošus, bizam), onu

mirisavu mast koja se dobiva od moškovca. Korčulanin Marco Polo (1254.-1324.), prvi europski istraţivač Istočne

Azije, prvi je u svojim putopisima opisao moškovca, ali je Paracelsus prvi objasnio kako muţjak izlučuje mošak u

trbušnoj kesici za vrijeme parenja. - Prev.

Djelomično nagađam da je ta zlobna kleveta na račun kitolovaca moţda isto tako nastala u vezi s onim holandskim naseljem koje je nekoć postojalo na grenlandskoj obali, a zvalo se Schmerenburg ili Smeerenberg. Posljednjim se imenom sluţi i učeni Fugo van Slack u svome značajnom djelu i »O mirisima«, koje su smatrali glavnim priručnikom za ta pitanja. Kao što se vidi već po samom imenu (smeer - mast, tustilo, salo; berg - brdo), to naselje bijaše osnovano da bi holandski kitolovci imali neko mjesto gdje su mogli rastopiti nagomilani tuk a da ga nisu morali otpremati kući, u Holandiju, da ga ondje čvare. Tu je bila sva sila topionica, kotlova za tustilo i spremišta za ulje, i kada su te topionice bile u pogonu, tu se zacijelo nisu širili nikakvi miomirisi. No kod kitarica s Juga bilo je sasvim drugačije. Posada takva broda ne utroši za topljenje tustila ni pedeset dana na svom putovanju, koje traje moţda i četiri godine, a ulje koje je spremljeno u bačvama gotovo i nema nikakva mirisa. A istina je da ni ţivi ni ubijeni kitovi nimalo ne zaudaraju ako ljudi znaju kako treba postupati s tim tjelesinama; isto tako, nije moguće kitolovca prepoznati po mirisu, kao što su ljudi u srednjem vijeku tvrdili da Ţidova mogu njuhom otkriti. Ta kit i ne moţe inako nego da odiše svjeţinom, kad je obično tako snaţan i zdrav, jer se toliko giba i kreće i jer je uvijek na otvorenu, uvijek vani, premda, doduše, izrijetka na zraku. Kaţem vam da ulješurina repina, kad zavitla zrakom, upravo miriše kao kad svilena haljina na kakvoj otmjenoj dami, namirisana moškom, zašušti pokraj vas u toplu salonu. A s čime da usporedim miris ulješure, kad je tako golema? Zar taj dah nije nalik na miris onoga čuvenog slona u kojega su kljove bile ukrašene draguljima, a koji je sav odisao po smirni382 - onog slona što su ga građani nekakva grada u Indiji izveli pred Aleksandra Velikog da mu iskaţu čast?

382

Smirna ili mirha (latinski myrrha) - mirisava smola nekakva drveta s Istoka. - Prev.

93. IZOPĆENIK Svega nekoliko dana poslije našeg susreta s Francuzom, dogodilo

se nešto vrlo značajno jednome od najbeznačajnijih u »Pequodovoj« posadi: tuţan događaj što je urodio time da je nad ljudima, koji su često bili tako razuzdano veseli, odonda neprestano lebdjela prijetnja nekakva ţivog proročanstva o zloj sudbini koja bi i njih jednog dana mogla snaći.

Na kitaricama se svi članovi posade ne ukrcavaju u čamce. Nekoliko je mornara u pričuvi, a zovu ih »čuvarima«, i njihova je duţnost da se brinu o brodu kad su čamci u potjeri za kitom. Ti su »straţari« obično isto tako hrabri momci kao i oni u posadi lovačkih čamaca. No ako se na brodu nađe poneko slabašno, nespretno ili strašljivo čeljade, njega će onda zacijelo ubrojiti u »straţare«. Tako je bilo i na »Pequodu« s onim malim crncem koji je imao nadimak Pippin, ali su ga, skraćeno, svi zvali samo Pip. Jadni Pip! Već ste čuli za nj, a zacijelo se još sjećate njegova sjetnoţivahna tamburina za one sablasne ponoći.

Pip i Popara bijahu po svojoj vanjštini nalik na dva konjića, vranca i bijelca, što su, jednaka rasta i jačine, iako različite boje, upregnuta u ista neobična kola. No dok je nesretni Popara bio po prirodi tupoglav i mlitave pameti, dotle Pip, iako vrlo osjetljiv, bijaše okretan, vedar i sjajan, sav proţet onom toplom, iskrenom, srdačnom vedrinom i blistavošću štono je svojstvena njegovoj rasi, koja se svakom blagdanu i svečanosti raduje jednostavnije i neusiljenije nego bilo koja druga rasa. Svakom bi crncu bilo najmilije kad bi kalendar imao trista šezdeset i pet samih narodnih blagdana i Novih godina. A ti, čitatelju, nemoj mi se podsmjehivati što velim da je taj mali crnac bio sjajan, jer i sama crnoća ima svoj sjaj i blistavilo, Pogledaj samo kako se sja ebanovina u kraljevskim odajama. No Pip je volio ţivot, svu sigurnost mirna ţivota, te je posao na brodu, pun uzbudljivih opasnosti i strahota, u koji se nekako protiv volje zapleo, nadasve tuţno prigušio njegovu vedrinu i potamnio mu sjaj, premda, kako će se ubrzo vidjeti, onome što je privremeno bilo u njemu tako prigušeno, bijaše

predodređeno i suđeno da se ţalosno obavije čudnim neprirodnim plamenom, koji ga je prividno deseterostruko jače osvjetljivao negoli prirodno svjetlo njegova rodnog kraja Tollanda u Connecticutu, gdje je nekoć oţivljavao glazbene veselice na zelenim livadama i za skladnih večernjih sutona svojim vedrim i zvonkim smijehom pretvarao čitavo zaobljeno obzorje u tamburin obrubljen zvjezdanim zvončićima. Tako je nekako i s draguljima: premda će dijamantni privjesak najjačeg sjaja obješen o vrat plavih ţilica ţivo blistati, ipak, kad vam iskusan draguljar htjedne pokazati dijamant u njegovu najizraţajnijem sjaju, postavit će ga nasuprot tamne pozadine i tada ga osvijetliti, ali ne sunčanom svjetlošću, već svjetlošću kakva umjetnog izvora. Onda iz dragulja izbijaju pakleno veličanstveni plameni odsjaji, onda taj dragulj zlokobna sjaja, koji je jednom bio boţanstveni simbol kristalnih nebesa, sliči kakvu dragulju što je ukraden iz krune Kralja paklenoga. No vratimo se našoj priči.

Dogodilo se te je za onog posla oko sive ambre Stubbov straţnji veslač tako iščašio ruku da je za neko vrijeme bio posve sakat, pa je privremeno na njegovo mjesto određen Pip.

Za prve voţnje sa Stubbom Pip je bio silno usplahiren, ali je taj put sretno izmakao bliţem dodiru s kitom, pa se uglavnom prilično časno izvukao, premda ga jeStubb, koji ga za lova nije ispuštao iz vida, poslije opominjao kako treba iznad svega potaknuti svoju srčanost, jer bi mu često mogla ustrebati.

Pri drugom spuštanju čamac je klizio za kitom, i kad je bačeni harpun pogodio ribu, ona se, kao obično, zatrzala, te se tad slučajno dogodilo da je trzaj zahvatio baš pod samo sjedište jadnog Pipa. Iznenađen i prestravljen, Pip s veslom u ruci izletje iz čamca, i to tako da ga je dio opuštena mrlina zahvatio po prsima, a on mu se odupro, dok ga mrlin nijeobmotao i najposlije ga povukao u more. U istom je trenutku ranjeni kit pomamno pojurio naprijed, a mrlin se brzo napeo, te se jadni Pip najednom našao sam u pjeni, pritiješnjen uz čamac, nemilosrdno povučen mrlinom koji ga je nekoliko puta obavio oko tijela i vrata.

Tashtego je stajao na pramcu. Bio je pun lovačkog ţara. Prezirao je Pipa kao kukavicu. Trgnuo je noţ iz korica i stavio oštricu na mrlin, pa, okrenuv se Stubbu, uskliknuo: »Da presiječem?« A pritom kao da je već pomodrjelo lice jadnog Pipa, koji se gulio, jasno vapilo; »Presijeci, za ime Boţje!« Sve je prošlo u hipu, čitava zgoda zbila se u manje od pol minute.

- Da ga đavo ...! Presijeci! - zaurla Stubb, i tako je bio kit izgubljen, a Pip spašen.

Tek što se jadni mali crnac pribrao, sa svih strana zapljuštiše po njemu povici i psovke. Stubb je mirno sačekao da se slegne ta nesluţbena bujica, a onda običnim glasom, kao poslovan čovjek, i sve napol u šali, uze Pipa sluţbeno prekoravati, a kad dokonča, poče ga, posluţbeno, obasipati dobrim savjetima. Evo što mu je uglavnom rekao: »Nemoj nikada skakati s čamca, Pip, osim ...« - no sve ostalo je bilo sasvim neodređeno, kao što su obično svi, pa i najbolji savjeti. »Drţi se čamca!« - to je prava lozinka svih kitolovaca, ali ima slučajeva kad lozinka »Skači!« još više vrijedi. A kad je Stubb primijetio da su njegovi savjeti odveć širokogrudni, te bi Pip ubuduće mogao pokazati i suviše sklonosti za skakanje iz čamca, okani se daljeg savjetovanja i završi svoja razlaganja odreskom zapoviješću:

- Drţi se čamca, Pip, jer tako mi Gospoda! ako skočiš, ja te više ne vadim! Upamti to! Zbog takvih kao što si ti ne moţemo gubiti kitove, jer bismo za jednog kita dobili trideset puta više nego što bi nam platili za tebe u Alabami383! Utuvi to u glavu, i da mi nikad više nisi skočio iz čamca!

Time je Stubb moţda indirektno natuknuo kako je čovjek, premda voli svoga bliţnjega, ipak samo ţivotinja koja voli novac, pa se ta njegova sklonost suviše često ukrštava s njegovom plemenitošću.

No svi smo u rukama bogova, i Pip je opet iskočio, Dogodilo se to ko i onda, zbilo se baš kao i prvom zgodom, ali ga ovaj put mrlin nije zahvatio, i kad je kit srnuo u bijeg, Pip je zaostao na pučini, kao zaboravljeni kovčeg kakva putnika komu se ţuri! I jao! Stubb se drţao riječi! Bijaše vedar, krasan dan. Tišina legla na blistavu pučinu koja se,

383

Ropstvo je u SAD-u ukinuto tek poslije rata izmeĎu sjevernih i juţnih drţava. - Prev.

svjeţa i glatka, protezala naokolo sve do obzorja, kao tanahan sloj zlata, iskovan do krajnje tankoće. Zibala se crna Pipova glava kao sveţanj crnih mornarskih uzlova. No ovaj se put ne diţe noţ da presiječe mrlin kad je mali crnac tako neočekivano pao u more. Stubbova leđa bila su nesmiljeno okrenuta prema njemu, a ranjeni kit kao da je okrilatio. U tri minute između Stubba i Pipa protezala se već čitava milja beskrajnog oceana. Tu nasred debelog mora jadni je Pip okretao svoju kudravu, kovrčastu crnu glavu prema suncu, drugome osamljenom izopćeniku, iako najuzvišenijein i najsjajnijem.

Za mirna vremena iskusnu plivaču nije teško plivati na otvorenu moru. Ĉovjek pliva tako lako kao da se vozi na kopnu u mekoj kočiji s lakim oprugama. Ali strašna je ona samoća, strašna i neizdrţljiva. Biti sam samcat, u strašnoj koncentraciji, sred takva bezdušna beskraja - o, Boţe, nema riječi koje bi to opisale! Promatrajte samo mornare kad se sred mrtve tišine kupaju na otvorenu moru, i vidjet ćete kako se drţe svoga broda, plivaju oko njega.

No, je li Stubb uistinu prepustio malog crnca njegovoj sudbini? Nije, ili mu barem ne bijaše takva namjera. Jer brazdom koja je ostajala iza njega plovila su još dva čamca, i on je bez sumnje vjerovao da će vrlo brzo doći do Pipa i spasiti ga, premda, ruku na srce, kitolovci baš i nisu u svim sličnim zgodama tako obazrivi prema veslačima koji od straha zapadnu u takvu pogibao, a takve se zgode često događaju. Gotovo svi kitolovci ţigošu kukavicu nemilosrdnim prezirom, baš kao u ratnoj mornarici i u vojsci.

Ali evo što se dogodilo: sa oba čamca, a da nisu ni opazili Pipa, odjednom ugledaše nekoliko kitova sa strane, te odmah zaokrenuše i pojuriše za njima, dok je Stubbov čamac za to vrijeme već toliko odmakao i svi se njegovi ljudi zaokupili lovom, da se obzorje oko Pipa sve očaj nije širilo unedogled. Naposljetku ga je pukim slučajem spasio sam naš brod, i od toga je časa mali crnac lunjao po palubi kao lud, to jest ljudi su barem govorili da je šenuo pameću. More je podrugljivo odrţalo na površju njegovo smrtno tijelo, ali je utopilo besmrtnost njegova duha. No nije ga ugušilo posve. Ĉini se da ga je povuklo u čudesne pradubine, gdje neznane sjene i oblici

praiskonskog ţivota lunjaju amo-tamo pred bešćutnim očima, gdje škrtac-vodenjak, po imenu Razbor, razastire svoje nagomilano blago, i u toj je radosnoj, bezdušnoj i uvijek mladačkoj vječnosti Pip gledao kako bezbrojni, svuda prisutni koraljni insekti ispod beskrajnoga oceanskog svoda grade i diţu svoje goleme svjetove. Gledao je nogu Boţju na podnoţniku razboja, i o tome govorio, i zato su ga nazvali ludim. Nesmisao luda čovjeka ima svoj nebeski smisao i, napuštajući sve zemaljske mudrosti, čovjek se najposlije vraća k nebeskoj misli, koja je u očima zemaljske mudrosti luda i mahnita, i bilo dobro ili zlo, čovjek se tad osjeća slobodan, ravnodušan, kao što je i njegov Bog.

Na kraju, nemojte Stubba suditi suviše strogo. Takve se nevolje često događaju među kitolovcima, a u nastavku ove pripovijesti vidjet ćete kakva je usamljenost i napuštenost mene snašla.

94. TIJEŠTENJE ŠAKAMA Stubbov kit, kojega smo tako skupo platili, bio je kako treba

dovučen uz »Pequodov« bok, gdje su u redu posvršavani svi oni radovi razrezivanja i izvlačenja na palubu o kojima smo već prije opširno govorili, pa je i »heidelberška bačva« ili »spremnica« bila ispraţnjena.

Dok su neki izvršavali taj posljednji posao, drugi su odnosili veće kace, tek što bi jedna bila napunjena vorvanjem, i kad je došlo vrijeme, sav taj spermacet pomno se prerađivao prije nego što bi dospio u »topionicu«, o kojoj ćemo uskoro imati prilike čuti nešto više.

Vorvanj se dobrano bio ohladio i toliko stinuo, te kad sam sa još nekolicinom sjeo uz veliku kadu koja je bila puna te tvari, opazih kako se čudno nekako skrutila u grumene, koji su tu i tamo još plivali u tekućem dijelu. Naš se posao sastojao u tome da je gnječimo i mijesimo sve dok se opet sva ne pretvori u tekućinu. Slatka i masna rabota! I stoga se ne smijemo čuditi što je vorvanj u staro doba bio tako traţeno kozmetičko sredstvo. Vorvanj tako sjajno čisti i tako omekšava! Pošto sam nekoliko minuta drţao ruke u njemu, prsti mi postali kao jegulje i počeli se, da tako kaţem, zmijoliko uvijati i migoljiti.

Kad sam sjedio tu na palubi s podvijenim nogama, pod modrinom vedra neba, odmarao sam se od tegotnog posla za koloturnikom. Brod je tiho plovio, splasnutih jedara. I dok sam umakao ruke u te meke, njeţne kuglice što su se gotovo učas i obilno drobile pod mojim prstima, ispuštajući sve svoje obilje kao zrelo groţđe vino, i dok sam udisao netaknutu svjeţinu toga mirisa koji je doista poput mirisa proljetnih ljubica - uvjeravam vas da sam se tada osjećao kao nasred mirisave livade, te sam sasvim zaboravio onu našu strašnu zakletvu. U toj neopisivoj mekoći i mirisnoj svjeţini vorvanja sapirao sam sa svojih ruku i sa svog srca i posljednji trag te zakletve. Gotovo sam povjerovao u onu praznovjericu i bajku staroga Paracelsusa kako spermacet ima to neobično svojstvo da ublaţuje vatru bijesa. Dok sam

se kupao u toj blaţenoj kupelji, osjećao sam se boţanski oslobođen od svih neprijateljstava, razdraţenosti i svake zlobe.

Gnječi, gnječi, gnječi! Ĉitavo jutro stiskao sam taj vorvanj, sve dok se gotovo i sam ne rastopih u njemu. Gnječio sam, sve dok me nije zahvatila neka čudnovata mahnitost; opazih kako sam, i ne znajući što radim, stiskao ruke svojih drugova, misleći da su one njeţne kuglice. Taj je rad u meni izazivao tako svesilne osjećaje prisnosti, prijateljstva i ljubavi, da sam neprekidno stezao njihove ruke, gledajući im ganutljivo u oči, kao da im ţelim kazati: »O, drugovi, mili moji, odbacimo svaku socijalnu nepravdu, utolimo svaku mrzost i nenavidnost! Hajde, porukujmo se svi naokolo! Ne, ne! svi zajedno, da srastemo jedni u druge. Stopimo se svi u pravo mlijeko i vorvanj dobrote!«

O, volio bih da mogu mijesiti vorvanj zauvijek! Jer sad, poslije mnogih i dugotrajnih iskustava, došao sam do spoznaje da čovjek mora naposljetku smanjiti svoje ţelje, ili ih barem odvratiti od nedostiţive sreće: njegov ideal sreće ne smije leţati u nedokučivim sferama umovanja ili maštanja, nego u onom što je blisko, u ţeni, u srcu, u svakidašnjici, u postelji, stolu, sedlu, ognjištu i zavičaju. Sada, kad sam sve to shvatio, spreman sam dovijeka miješati te »spremnice«. U noćnim svojim vizijama gledao sam duge redove anđela u raju: svaki je zagnjurio ruke u velik ćup vorvanja.

. . . . .

Kad već govorimo o vorvanju, trebalo bi nešto reći i o tvarima koje

su s njim u vezi pri pripremanju ulješure za tvorničku preradu. Najprije dolaze takozvani »bjelaši« što ih dobivamo od onog dijela

ulješure koji se vretenasto suzuje, kao i od debljih komada repnih peraja. To su ţilavi komadi, izukrštani tvrdim tetivama - snop mišićavih ţila - komadi u kojima ipak ima još malo ulja. Pošto s kita oderu »bjelaše«, najprije ih rasijeku u pravokutne prenosive komadine, a tek ih onda nose na sitno sjeckanje. Ti su »bjelaši« nalik na blokove berkshirskog mramora.

»Kolači s groţđicama« - tako nazivaju komade mesa koji su tu i tamo prirasli uz masnu »ponjavu« i koji često uvelike utječu na samu masnoću. Na pogled su neobično svjeţi, tečni i lijepi. Kao što im već ime kaţe, neobično su ţivih i šarenih boja, prugaste bijele i zlaćane podloge, išarani mrljama najtamnijega grimiza i purpura. To su groţđice od rubina na limunu. Ma koliko se činilo ludo, vjerujte mi, teško je čovjeku da ne zagrize u takav kolač. Priznajem da sam se jednom prilikom odšunjao iza prednjeg jarbola i ondje ga kušao. Imao je takav okus kakav bi, vjerujem, imao kotlet odrezan s butine kralja Luja Debelog384, uzimajući da su ga ubili odmah nakon svršetka bogate lovne sezone, baš prvog dana lovostaje, i da se ta bogata lovna sezona poklapala s obilatom berbom u champagneskim vinogradima.

Postoji još nekakva nadasve čudnovata tvar koja se dobiva za tog posla, no i sam uviđam da bi bilo vrlo teško kad bismo je htjeli točno opisali. Kitolovci je zovu »kidljiva pređa«. Osebujno ime, ali priroda te građe upravo je takva. Ta je tvar neobično gnjecava i vlaknasta, a obično se nalazi, u stisnutom obliku, u kacama u kojima su mornari dulje vremena mijesili vorvanj i onda ga pretakali u bačve. To su, po mom sudu, čudesno tanke, poraskidane membrane, koje su bile prirasle uz unutrašnje stijenke »spremnice«.

»Kreljušt«, takozvani gurry, izraz je kojim se uglavnom sluţe samo lovci običnih kitova, ali ga ponekad upotrebljavaju i lovci ulješura. Označuje crnu, ljepljivu tvar koju ribari struţu s leđa običnog ili grenlandskog kita, pa su tom tvari izlijepljene palube svih onih kitarica koje polaze u lov na tu neplemenitu vrstu levijatana.

«Ĉaporci«. Tu riječ, iako nije izravno uzeta iz rječnika kitolovaca, ali kako su je oni usvojili, moramo spomenuti. Kitolovčev »čaporak« kratka je, čvrsta traka ţilave tvari, izrezane iz ušiljenog kraja levijatanove repne peraje. Taj »čaporak« ima prosječnu debljinu od jednog palca, a velik je otprilike kolik ţeljezni dio na motiki. Postrance vučen preko zauljene palube, djeluje poput koţnog otirača, te svojim neshvatljivim glađenjem kao nekom čarolijom odnosi svu nečistoću.

384

Francuski kralj Louis VI. Debeli (1081.-1137.). - Prev.

No, kad biste se htjeli uputiti u sve te tajanstvene stvari, bilo bi najbolje da siđete u prostoriju za tustilo, da se opširno porazgovorite s ljudima koji ondje rade. Već smo spomenuli kako su na tome mjestu u štivi spremali »ponjave« tustila pošto su ih ogulili s ulješurine tjelesine i izvukli na palubu. A kada dođe vrijeme da se sve to razreze na komade, taj je prostor mjesto strahota za svakog novaka, a pogotovu noću. S jedne strane, koja je osvijetljena tmurnim sjajem fenjera, ostavljeno je prazno mjesto gdje će ljudi raditi. Silaze obično po dvojica: čovjek s kopljem i ostvama i njegov drug s oštrom lopatom, koju zovu i ošljača. To je koplje nalik na brodsku čaklju, a ostve na mornarsku kljuku. Ĉovjek ostvama zabode u jednu »ponjavu« tustila, pa je pridrţava da ne klizi kako se brod ljulja i naginje. Za to vrijeme čovjek s lopatom stoji na samoj »ponjavi« i okomito je siječe u komade za »konja«385. Ta je lopata naoštrena kao britva, a čovjek koji njome barata bosonog je, te će »ponjava« pod njim katkad neizbjeţno kliznuti čas na jednu, čas na drugu stranu, kao saone po klisku snijegu. Ne smijete se, dakle, čuditi ako njome ponekad odsiječe sebi ili svome drugu koji noţni prst. Noţni su prsti velika rijetkost među veteranima u tome poslu.

385

Objašnjenje u tekstu na kraju sljedećeg poglavlja. - Prev.

95. MANTIJA Da ste stupili na palubu »Pequoda« u vrijeme razudbe kita i

pošvrljali do blizu motovila, posigurno znam da biste u najvećoj radoznalosti gledali u vrlo čudnovat i zagonetan predmet koji je leţao duţ izljevka u zavjetrini. Ni onaj čudesni zdenac u kitovoj glavurdi, ni golemost njegove izvađene donje čeljusti, pa ni sama bajoslovna njegova simetrična repina - ništa vas ne bi toliko iznenadilo koliko ma i letimičan pogled na onaj nerazjašnjivi čunj, viši od kakva ţitelja iz Kentuckyja, a s promjerom podnoţja većim od jedne stope, crn poput Yoja, Queequegova kumira od ebanovine. Uistinu i jest kumir, odnosno predmet nalik na kumir iz starih vremena. Sličan je idolu kakav je nađen u skrovitim lugovima judejske kneginje ili kraljice Maahe, koju je potonji kralj Asa svrgnuo jer se klanjala tome idolu: »I on svrgnu Maahu s vlasti, jer je načinila idola u lugu; i Asa izlomi idola i saţeţe ga na potoku Kedronn« - kao što nam to maglovito spominje 15. poglavlje Prve knjige o Kraljevima.386

Pogledajte mornara koga zovu »rezač«, a koji sada prilazi i uz poinoć dvojice drugova prti na leđa »grandissimusa«, kako kitolovci zovu taj čunj, pa zgrbljenih ramena posrće dalje, kao grenadir koji nosi mrtva druga s bojišta. Stavivši ga na kašteo, on nastavlja valjkasto skidati njegovu tamnu navlaku kao afrički lovac koţu s udava. Zatim koţu posuvraćuje poput nogavica od hlača, pa je nateţe da joj promjer postane gotovo dvostruk, i naposljetku je dobro ispruţenu vješa o sartije da se suši. Uskoro je skidaju i skraćuju s kraja za tri stope; zarezavši tri otvora za ruke i za glavu s drugog kraja, rezač je navlači na sebe i sada stoji pred vama odjeven u sluţbeno ruho svoga zvanja. Već samo to ruho, uobičajeno u njegovu staleţu od pamtivijeka, zaštitit će ga pri čudnom obavljanju njegove sluţbe.

Njegov se posao sastoji u tome da nasitno isjecka one duguljaste trake tustila za kotlove, postupak koji se obavlja na čudnom drvenom

386

Kraljica Maaha (Maachah) klanjala se simbolu muške snage i plodnosti. U Judeji, i u mnogim drugim krajevima

Istoka, bio je taj kult veoma rasprostranjen. Kralj Asa (929.-873. pr. Krista) progonio je pristaše toga kulta i borio se

protiv idolopoklonstva. - Prev.

konju što je krajem usađen u brodski rubnjak, a isjeckano tustilo pada u veliku bačvu pod njim, brzo kao listovi papira sa stola zanesena govornika. Odjeven u svečanu crninu, stojeći na istaknutu uzvišenju, zaduben u listove Biblije - kakav li bi kandidat za nadbiskupa bio taj rezač, kakav divan papa!387

387

»Listovi Biblije, listovi Biblije!« Tako časnik neprestano dovikuje rezaču. Tim ga riječima opominje neka

pripazi da mu kriške budu što tanje, jer će se tako posao čvarenja ubrzati, dobiti više ulja, a i sama kakvoća ulja

moţda će biti bolja. - Bilješka piščeva.

96. TOPIONICA Za američku kitaricu nisu njene vanjske oznake samo njeni dignuti

čamci, nego i njena topionica. Ona, kao sastavni dio takva potpuno uređena broda, svojim vrlo solidnim zdanjem čudno odudara od hrastovine i konopa; kao da su s kopna dovukli na palubu kakvu ciglanu.

Topionica je smještena između prednjega i glavnog jarbola, na najprostranijem dijelu palube. Drvene su grede odozdo neobično jake, kadre izdrţati teret solidne građe od opeka i kreča, široke deset na osam, a visoke pet stopa. Temelji toga zida ne prodiru u samu palubu, ali su sa svih strana dobro utvrđeni teškim ţeljeznim kukama, pričvršćenim dolje za drvene grede. Sa strane je topionica ograđena drvetom, a ozgo pokrivena velikim, nakoso spuštenim pokrovom. Podignemo li pokrov, vidjet ćemo dva velika kotla, a u svaki moţe stati po nekoliko bačava. Kad kotlovi nisu u uporabi, odrţavaju ih u uzornoj čistoći. Ponekad ih uglađuju masnikom388 i pijeskom dok se iznutra ne sjaje kao srebrne kupe. Za vrijeme noćne straţe poneki će se okorjeli, stari mornari zavući u te kotlove i smotati se ondje da malo prodrijemaju. Kad su zaposleni čišćenjem, po jedan čovjek u svakom kotlu, bokom uz bok, preko tih ţeljeznih usnica vode se mnogi povjerljivi razgovori. To je mjesto i za dubokoumna matematička razmišljanja. Baš u lijevom kotlu »Pequoda« prvi put sam opazio značajnu činjenicu, sve marljivo struţući oko sebe svojim pjeskovitim sapunom - činjenicu da u geometriji sva tijela koja kruţe po cikloidi389, na primjer moj sapun, padaju na dno u istom vremenskom razmaku sa bilo koje točke.

Izvuče li se loţište s prednje strane talionice, vidi se s te strane goli zid, kroz koji prolaze dva ţeljezna ţdrijela peći, baš ispod samih kotlova. Na tim se ţdrijelima nalaze teška ţeljezna vrata. Veliki jar od vatre ne moţe se širiti po palubi, jer je čitava drvena ograda obloţena

388

Masnik ili steatit (engl. soapstone), gnjecav mineral talkasti liskun, vrsta milovke. - Prev. 389

Cikloida ili točkanica - krivulja što je u obliku niskog luka opisuje stanovita točka nekog kruga koji se

obrtanjem, bez klizanja, kreće ravnom linijom. - Prev.

plitkim rezervoarom, u koji se straga, kroz nekakav tunel, nadolijeva voda kad god se ona ispari iz rezervoara. Nema nikakvih vanjskih dimnjaka, i dim izlazi izravno iz straţnjeg zida. A sad da se malo vratimo.

Bilo je oko devet sati uvečer kad su »Pequodovu« topionicu prvi put na tom putovanju stavili u pogon, a Stubbu je bilo povjereno da nadgleda taj posao.

- Sve spremno? Onda naprijed! Kuharu, potpali vatru! Nije bilo teško, jer je stolar za čitava putovanja trpao strugotine u te

peći. Treba spomenuti i to da se vatra u topionici neko vrijeme mora loţiti drvima. Poslije se drvo ne upotrebljava, osim zato da bi gorivo što brţe i što jače gorjelo. Pošto je mase iscijeđena, oni prhki i smeţurani komadi tustila koji se zovu »ostaci« ili »čvarci«, sadrţe još znatne količine uljevite masnoće. I ti »čvarci« sluţe kao gorivo. Poput kakva debelog mučenika koji gori kao ţiva baklja, ili čovjekomrsca koji sam sebe izjeda, jedanput upaljen kit nadomješta gorivo te izgara vlastitim tijelom. Volio bih da izjeda i svoj vlastiti dim! Taj dim, naime, strašno guši, a moraš ga udisati, i ne samo to, već u njemu moraš neko vrijeme i ţivjeti. Ima neizrecivo okrutan hinduski zadah, poput dima što se teško povija oko pogrebnih lomača. Vonja poput lijevog krila na Sudnji dan390 i podsjeća te na pakao.

O ponoći je topionica bila već u punom pogonu. Kostur smo već bili bacili u more i razapeli jedra. Vjetar je osvjeţavao, a na oceanu sastavila se gusta, divlja tama. No taj su mrak razdirali bijesni plamenovi koji su ovda-onda probijali kroz čađave šljuke i osvjetljivali i najviši konop brodske snasti, kao ona čuvena grčka vatra391. Brod u plamenu plovi morem kao da nemilosrdno hrli za nekim osvetničkim pothvatom. Tako su katranom i sumporom natovareni brodovi smjelog Hidranina, Kanarisa392, izlijećući iz svojih ponoćnih luka s

390

Prema biblijskoj priči, grešnici će na Sudnji dan biti svrstani s lijeve strane. - Prev. 391

Lako upaljiva eksplozivna mješavina sumpora, kučine, smole sa ţeţenim vapnom i zemnim uljem. Gori i na

vodi. U Srednjem vijeku zapaljivahu njome brodove. Prvi se put spominje godine 360. za Konstantina Velikog.

Vjerojatno potječe iz Kine. - Prev. 392

Odvaţni grčki pomorac s otoka Hidre kod Korinta. - Prev.

velikim vatrenim zastorima umjesto jedrilja, nasrtali na turske fregate i obavijali ih poţarom.

Pošto su skinuli pokrov s topionice, zaplamsa velika vatra u ognjištu. Na tom su pokrovu sada stajale divlje spodobe poganskih harpunaša, koji su na svim kitaricama uvijek i loţači. Golemim račvastim motkama bacali su velike komade tustila koje je cvičalo u uzavrele kotlove, ili bi čarkali vatru, sve dok zmijoliki plamenovi ne bi izbijali kroz vrata prijeteći njihovim nogama. Dim je sukljao u zlokobnim sivim oblacima. I kako god se brod valjao i naginjao sad naprijed ili unazad, sad opet ustranu, tako se i uzavrelo ulje nestrpljivo bacalo, kao da ne moţe sačekati da im prsne u lice. Nasuprot vatrenim ţdrijelima topionice, s kraja prostranog podnoţja ognjišta, nalazio se vitao koji je mornarima od straţe sluţio kao počivaljka. Tu bi lijegali kad ne bi bili ničim drugim zaposleni, piljili bi u vatreni ţar dok im.se oči ne bi gotovo ispekle u glavi. U hirovitom plamsanju razbuktalog ognja ocrtavala se čađom i znojem ogaravljena lica s raskuštranim bradama i sa zubima koji se bjelasaju i odudaraju svojim barbarskim sjajem.

Dok su jedni drugima pričali svoje bezboţne pustolovine i sve te jezive priče kazivali s nehajnom veselošću; dok se njihov prostački grohot uzdizao i razlijegao oko njih kao što su na mahove plameni jezici lizali iz peći; dok su tu i tamo harpunaši mahnito lomatali svojim vilama i crpaljkama ispred peći; dok je vjetar i dalje zavijao, more se uspinjalo, brod stenjao, zaranjao pramcem i nepokolebljivo vukao svoj crveni pakao sve dalje i dublje u crnu tminu mora i noći, te prezrivo mrvio bijele kitove kosti u svome ţdrijelu i opako ih ispljuckivao na sve strane - »Pequod« je, krcat divljaka i pun vatre, saţiţući mrtvu tjelesinu i jureći kroz tu crninu mraka, bio kao utjelovljena slika i prilika duše svoga sumanutog zapovjednika.

Tako mi se činilo dok sam stajao za kormilom i nijemo, duge sate, upravljao put toga plamenog broda po moru. Obavijen za to vrijeme tamom, još sam bolje vidio crvenilo, mahnitost i sablasnost drugih. Kako su mi neprestano lebdjele pred očima te đavolske spodobe, izvijajući se dijelom iz dima, a dijelom iz plamena, taj je prizor u mojoj

mašti stvarao slična priviđenja tek što me počeo svladavati drijem, kako to uvijek biva kad sam na kormilu na ponoćnoj straţi.

A te mi se noći dogodilo nešto osobito čudno što ni poslije nisam nikad mogao sebi protumačiti. Trgnuvši se iz kratkotrajna drijemeţa, bio sam jezivo svjestan nekakva kobnog zla. Drţak kormila, načinjen od kitove čeljusti, udarao me u rebra kako sam se na nj bio naslonio, dok mi je u ušima brujao prigušen šum i lepet jedara koja su upravo počela podrhtavati na vjetru. Znao sam da su mi oči otvorene i da nesvjesno pokušavam prstima još jače rastvoriti vjeđe. No unatoč svemu tome, nisam vidio pred sobom kompasa da po njemu upravljam brodom, premda mi se činilo da sam čas prije pogledao u kartu pri mirnom svjetlu kompasne svjetiljke. Preda mnom kao da se vijala sama mračna magla, koju bi ovda-onda razdirali sablasni odsjevi crvenila. Svega me obuzimao osjećaj da taj streloviti predmet ili korab na kojem stojim ne stremi i nije upravljen prema nekoj luci, nego da bjeţi od svih luka i ostavlja ih iza sebe. I mnome sasvim ovlada nekakav čudan ali jak osjećaj kao da je smrt blizu. Grčevito dohvatih drţak na kormilu, ali mi se luda misao usadila u mozak da je to svračilo ili taj drţak nekako, kao nekom čarolijom, okrenut. Boţe, što se to događa sa mnom, pomislih. Gle, za ovo nekoliko časaka što sam drijemao, ja sam se okrenuo, i sad sam pred sobom gledao krmu, leđima okrenut prema pramcu i kompasu. Mahom se okrenuh, upravo u posljednji čas da spriječim da brod ne udari u vjetar, a to bi ga po svoj prilici izvrnulo. O, kako mi je onda odlanulo, kako li sam bio sretan i zahvalan što sam zbacio sa sebe tu noćnu moru i umaknuo kobnoj nesreći!

O, čovječe, ne gledaj odveć dugo u sjaj rasplamsale vatre! Nemoj nikada sanjariti kad stojiš za kormilom! A kompasu nikad ne okreći leđa! Prihvati čvrstom rukom kormilo tek što samo malo trzne! Ne vjeruj sjaju umjetne vatre kad crvenim ţarom čara sablasne odsjeve po svemu oko tebe! Već sutra, kad grane sunce, nebo će se razvedriti, a ona ista lica koja su se tako đavolski cerila u odsjevu krvavog ognja prikazat će ti se u jutarnjoj svjetlosti u posve drugom ili barem

njeţnijem obliku. Slavno naše zlatno i sretno sunce, jedino istinsko svjetilo - jer sva su ostala svjetila pusta laţ i obmana!

Sunce nam ne skriva Dismal Swamp393 u Virginiji, ni prokletu rimsku Campagnu, ni beskraj Sahare, niti sva ona pusta prostranstva od mnogo milijuna milja pustoši i nevolje pod mjesecom. Ne skriva ni ocean, koji je mračna strana naše zemlje i pokriva dvije trećine njene površine. I stoga smrtnik u komu ima više radosti i veselja nego bola i jada ne moţe biti iskren, on je neiskren ili nerazvijen. Isto je tako i s knjigama. Najiskreniji od svih ljudi bio je Ĉovjek patnje, najiskrenija od svih knjiga jesu Izreke Salamunove, a Propovjednik394 kaljeni je čelik bola. »Sve je taština.« Sve. Taj svojeglavi svijet još nije naučio cijeniti nekršćansku mudrost Salamunovu. Ali onaj koji izbjegava bolnice i tamnice i brzo prolazi kroz groblje, a radije govori o kazalištu nego o paklu te Cowpera, Younga, Pascala i Rousseaua395 naziva šačicom bolesnih jadnika i za čitava svoga lakoumnog ţivota sudi da je samo Rabelais396 mudar i zato veseo - taj čovjek nije sposoban sjesti na nadgrobne ploče i zajedno s veličanstvenim Salamunom skidati sa njih zelenu, vlaţnu plijesan.

Pa i Salamun kaţe: »Ĉovjek koji skreće s puta razbora, počivat će (dakle još za ţivota!) u zboru mrtvih.«397 I stoga se ne predaj sav vatri, jer će te izmijeniti, umrtviti, kao što je i mene onda umrtvila. Ima jedna mudrost koja se zove bol, ali postoji i bol koja je ludost. No u srcima nekih ljudi ugnijezdio se ketskilski398 orao, koji moţe ponirati i u najmračnije gudure i opet se uzdići i nestati u sunčanim beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure - one su u planinama, i

393

Tuţna močvara u Virginiji i Sjevernoj Carolini u Melvilleovo se doba prostirala na 64 km duţine i 40 km širine,

ali je danas dobrim dijelom isušena i obraĎena. I rimska je Campagna danas plodna. - Prev. 394

Ime biblijske knjige iz Starog zavjeta. - Prev. 395

William Cowper (1731.-1800.), engleski pjesnik, preteča engleske romantike. Edward Young (1683.-1765.),

engleski pjesnik, pjevao o smrti i o »ţivotu onkraj groba«. Blaise Pascal (1623.-1662.), francuski matematičar i

filozof, protivnik isusovaca. Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.), slavni francuski knjiţevnik i društveni reformator

koji je propovijedao povratak prirodi i tvrdio da je čovjek po prirodi dobar, samo ga je društvo pokvarilo. Njegovim

se djelima nadahnjivao s jedne strane francuski romantizam, a s druge Revolucija. - Prev. 396

François Rabelais, slavni francuski satirik i humorist iz 16. stoljeća. - Prev. 397

Izreke Salamunove, XXI, 16. - Prev. 398

Catskill Mountains, gorje u SAD-u, dio Alleganskih planina, s vrhovima višim od 4 000 m. - Prev.

tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one vinule.

97. SVJETILJKA Da ste od »Pequodove« topionice pošli do kaštela, gdje su spavali

oni koji nisu imali duţnost da budu na straţi, zacijelo biste načas pomislili da ste stupili u neko rasvijetljeno svetište u kojem počivaju kanonizirani kraljevi i savjetnici. Leţali mornari u svojim hrastovim trouglastim grobnicama ili nišama, nijemi kao mramorni kipovi, a dvadesetak svjetiljaka obasjavalo im zaklopljene oči.

Za mornare trgovačkih brodova ulje je veća rijetkost nego kraljičino mlijeko. Njihova je običajna sudbina da se odijevaju u mraku, da jedu u mraku i da kroz tminu posrću do svoje slamnjače. No kitolovac, kao što traţi hranu za svjetlo, tako i ţivi usred svjetla. Od svoga leţaja načini Aladinovu svjetiljku i u nju lijeţe, te i sred najmračnije noći gori vječna svjetlost u crnoj trupini brodskoj.

Pogledaj s kojim mirom kitar nosi čitavu rukovet svjetiljaka, često samo stare boce i bočice - do bakrenog hladnjaka topionice, da ih tu napuni, kao vrčeve piva iz bačve. Najčešće pali ulje u njegovu neprerađenom i stoga nepokvarenom stanju - tekućinu kakvu na kopnu ne upotrebljavaju ni za astronomske naprave. To je ulje blago i sočno, kao rani travanjski maslac. Kitolovac ide u lov, sam traţi i namiče to ulje, ţeli biti siguran da je svjeţe i nepokvareno, kao što putnik u preriji sam sebi lovi divljač za hranu.

98. SPREMANJE ULJA I VELIKO ĈIŠĆENJE Već smo opisali kako s jarbola već izdaleka najavljuju velikog

levijatana, kako ga gone po vodenim pustopoljinama, kako ga ubijaju po udolinama morskih prostranstava, odvlače ga uz bok broda i glavu mu skidaju. Govorili smo vam kako njegov veliki podstavljeni ogrtač pripada onom koji ga je usmrtio, kao što je krvnik nekoć imao pravo na odjeću smaknuće ţrtve. Ĉuli ste kako rasječena tjelesina najposlije dospijeva u kotlove i kako vorvanj, ulje i kost ostaju pošteđeni od vatre, baš kao Šadrah, Mešah i Abednego399. A sada nam još preostaje završiti posljednje poglavlje ovog opisa, i prikazati - ne, nego opjevati! - romantično pretakanje ulja u bačve i spremanje u štivu, gdje se levijatan ponovno vraća u svoje rodne dubine, ploveći kao i prije ispod morske površini;, ali jao! da nikad više ne izroni iz vode, da nikad više ne mlaza!

Dok je ulje još toplo, lijevaju ga, poput vrućeg punča, u šestorke400, i dok se brod moţda valja i posrće u mrkloj noći, mornari guraju te goleme bačve, obrću ih s kraja na kraj, a gdjekad takva velika bačva opasno klizne preko kliske palube kao da se odronio brijeg. Naposljetku sve bačve stoje na svom mjestu, i onda svi nabijaju obruče: kuc, kuc! - maljicom po potuku401, svi udaraju i kuckaju po kacama, i svaki mornar ex officio402 postaje bačvar.

Kad je napokon i posljednja pinta ulja salivena u bačvu i sve ohlađeno, onda se otvaraju veliki pokrovi, razjapljuju se grotla što vode u utrobu broda, i bačve se puštaju na svoj konačni počinak. Kad završe taj posao, mornari ponovno stavljaju pokrove na grotla i zatvaraju ih hermetički, kao da zaziduju vrata nekakve izbe.

To je moţda najznačajniji događaj u lovu na ulješure. Danas mlazovi krvi i ulja poplavljuju palubu na najsvetijem i zabranjenom

399

Ţidovi Šadrah, Mešah i Abednego - kako se kazuje u Knjizi proroka Danijela (III, 12-30) - nisu se htjeli

klanjati idolu babilonskoga kralja Nebuhodnecora (Nabukodonozora), pa su bačeni u peć da izgore, ali su ostali ţivi

i čitavi. - Prev. 400

Bačva od šest akova. - Prev. 401

Drvo kao klin što ga bačvar meće na obruč, pa udara u njega maljicom kad nabija i pokuckuje obruč. - Prev. 402

Po sluţbenoj duţnosti. - Prev.

mjestu broda, na kasaru, bezobzirno se i surovo gomilaju komadine ulješurine glave, svuda naokolo leţe brdom pokrivene bačve, kao na dvorištu kakve pivovare, rubnjaci su čađavi od dima iz topionice, mornari se vrzmaju po palubi omašteni uljem, čitav brod kao da se pretvorio u jednoga jedincatog golemog levijatana, a silna buka zaglušuje svu posadu.

No dan-dva nakon toga, kad se osvrnete oko sebe i naćulite uši na tome istom brodu, zakleli biste se, kad biste zanemarili one kitolovačke čamce i topionicu na palubi, da se vozite na kakvu spokojnu trgovačkom brodu kojim upravlja zapovjednik koji osobito strogo pazi na red i čistoću. Nerafinirano spermacetsko ulje ima svojstvo da sve čisti. Stoga paluba nije nikad tako bijela kao nakon posla što ga kitolovci zovu »uljarskom rabotom«. Osim toga, od pepela spaljenih kitovih »čvaraka« pravi se nekakva smjesa koja skida svaku prilijepljenu mrvicu što je još negdje zaostala. Ljudi s velikim marom prolaze pokraj rubnjaka, obnavljaju ga punim čabrovima vode i krpama dok opet ne zasja u potpunoj čistoći. Ĉiste se od čađe četkama svi donji dijelovi snasti. Pomno se čisti i sklanja i sav pribor koji je bio u upotrebi. Veliki se pokrov čisti i struţe i ponovno stavlja na topionicu, i tako su oba kotla kao i prije posvema skrivena. Nigdje više nijedne bačve, a svi konopi lijepo smotani u kutove gdje se ne vide. I kad se zajedničkim marnim nastojanjem gotovo sve posade najposlije završi sav taj posao, onda se sami mornari okrenu prati i dotjerivati od glave do pete. Naposljetku izlaze na čistu palubu, svjeţi i svi zaţareni kao mladoţenje koji su istom došli iz najubavije Holandije.

Odjekuje bat njihovih veselih koraka kad po dvojica i trojica pošetaju palubom i bezbriţno čavrljaju o salonima, kanapeima, sagovima i skupocjenim tkanjima, pa sve smišljaju kako bi prekrili palubu, kako bi i samo jarbolje okitili zavjesama, i ne protive se da im se za mjesečine servira čaj na verandi kaštela. Samo i natuknuti tim namirisanim mornarima nešto o vorvanju, kostima ili kitovu tuku, bila bi gotovo smjelost. Ta oni sada i ne znaju što te riječi znače! Otale, i dodajte nam ubruse!

No upamtite: ondje gore, navrh triju jarbola, stoje tri čovjeka i netremice zure u daljinu neće li ugledati druge kitove. Ako ih ulove, neizostavno će opet uprljati te stare hrastove grede i poprskati ih barem malim masnim mrljama. Da, da, često se dogodi da nakon najteţeg neprekidnog rada koji ne zna za noć ni odmor, nakon muke od devedeset i šest sati, tek što se vrate svojim čamcima, gdje su im natekli zglobovi od veslanja čitava dana duţ ekvatora, i tek što stanu na palubu - odmah počnu potezati teške lance, okretati glomazni vitao i rezati i sjeći - jest, tako je to - te se posve oznojeni ponovno guše u dimu i dvostrukom ţaru ekvatorskog sunca i ekvatorske vrućine iz topionice. Nerijetko se događa da nakon svega toga rada, kad su napokon pošli očistiti i dotjerati svoj brod, da bude bez ikakve mrlje, kao kakva mljekarnica - o, koliko se puta dogodi da jadnici baš u času kad zakopčavaju svoje čiste košulje, opet začuju otegnuti zov »Evo je, mlaza!« te skaču i jure prema čamcima, da nanovo zametnu hajku za drugim ribakom. i da sva ta rabota započne iznova! O, prijatelji, to znači ubijati čovjeka! Ali takav je ţivot. Jer tek što smo mi bijedni smrtnici nakon duge muke iscijedili iz grdosijske tjelesine ovog svijeta poneku dragocjenu kap vorvanja te saprali sa sebe svu prljavštinu i nečistoću i privikli se da ţivimo u čistom svetištu duše - kadno već začujemo kako ječi znani zov »Evo je, mlaza!« - i u daljini već bjelasa sablasni mlaz, i mi već diţemo jedra i ponovno krećemo u borbu protiv jednoga novog svijeta, i ponovno prolazimo kroza stara iskustva ranijeg ţivota.

O, metempsihozo!403 O, Pitagoro404, koji si u suncem obasjanoj Grčkoj umro prije dvije tisuće godina i bio tako dobar, mudar i blag! Za svoga prošlog putovanja plovio sam s tobom duţ peruanske obale, i - lud kakav jesam - učio tebe, priprosta novaka, kako se upleću dva konopa!

403

Seljenje duše nakon smrti jednog tijela u neko drugo tijelo (po budističkom vjerovanju). - Prev. 404

Pitagora (oko 582.-500. pr. Krista), grčki filozof, matematičar i vjerski reformator. - Prev.

99. DUKAT Već smo rekli kako je Ahab običavao šetati se po kasaru između

kompasnog stalka i glavnog jarbola, no bilo je toliko toga da se pripovjedi te nismo stigli spomenuti kako bi za te šetnje utonuo u duboke misli i prije svakog zaokreta zastao i nekako se čudno zagledao u bilo koji predmet pred sobom. Kad bi stao pred kompasnim stalkom, zurio bi u onu oštru iglu, a pogled bi mu sijevnuo kao sulica, čvrsto usmjeren svome cilju. I nastavivši šetnju, zaustavio bi se opet pred glavnim jarbolom, a onaj isti prikovan pogled, uperen na ondje prikovani zlatnik, imao je kanda istu prikovanu čvrstoću, samo što se u njemu odraţavala nekakva divlja ţudnja, ako ne i uzdanje.

No jednog jutra, kad je prolazio pokraj prikovanog zlatnika, Ahabu kako da su iznova, kao nikad prije, privukle paţnju one čudne figure i natpisi urezani u onaj dukat, i kao da sada prvi put počinje sebi na neki suludi način tumačiti njihovo skriveno značenje. A u svim stvarima leţi neki skriveni smisao, jer bi inače bile bezvrijedne i besmislene, i čitav svijet ne bi bio ništa drugo do pusta bezvrijednost, prazan simbol koji ne sluţi ni za što nego da se, kao što to čine s breţuljcima oko Bostona, prodaje na tovare, da se njime zatrpaju močvare u Mliječnoj stazi.

Taj je dublon ili dukat bio od najčistijeg, djevičanskog zlata, iskovanog negdje u srcu veličajnih gudura, odakle se na istok i na zapad preko zlatnog pijeska ruše izvorne vode više nego jednog Paktola405. Premda je taj dukat bio prikovan usred zahrđalih ţeljeznih kuka i pozelenjelih bakrenih klinova, ipak je sačuvao čist i netaknut sjaj iz Quita406. Mada je bio izloţen usred divlje posade, i premda bi duge crne noći pogodovale svakome tko bi mu se pribliţio da ga ukrade, u osvitu sunca uvijek bi se našao na istome mjestu na kojem je bio kad je sunce zalazilo. Bio je, naime, ostavljen postrani i posvećen

405

Paktol, rijeka u drevnoj Lidiji, čuvena sa svoga zlatonosnog pijeska. - Prev. 406

Quito, glavni grad juţnoameričke republike Ekvador. Dublon, nekadanji španjolski krupni zlatnik, a kasnije

zlatnik kovan u različitim zemljama Iberoamerike. - Prev.

cilju koji je izazivao strahopoštovanje. Ma kako ti mornari bili pohlepni, svi do jednog poštovali su ga kao nekakav simbol, talisman Bijeloga kita. Za dosadne noćne straţe razgovarali su ponekad o tom dukatu i u čudu se pitali tko će ga između njih naposljetku dobiti, i hoće li taj još toliko poţivjeti da ga i potroši.

Ti plemeniti zlatnici juţnoameričkih republika nalik su na medalje sunca i spomen-znamenja tropskih krajeva. Ima na njima palma, alpaka407, vulkana, sunčanih ploča i zvijezda, ekliptika i rogova obilja, i bogatih razvijenih stjegova, a sve je to urezano u raskošnom izobilju te se čini da to dragocjeno zlato premašuje prijašnju vrijednost i slavu izlazeći iz te fantastične kovnice, tako španjolski poetične.

Taj je dukat na »Pequodu« bio najsjajniji primjer za sve što smo naveli. Na krajnjem rubu bile su ispisane riječi Republica del Ecuador: Quito. Blistavi taj kovani novac dolazio je iz drţave što leţi u sredini svijeta, na samom ekvatoru, po kojem je i dobila ime, a što je smještena posred Anda, pod nepromjenljivim podnebljem koje ne poznaje jeseni. Iz tih slova kao da proviruju tri vrhunca Anda: na jednom se izvija plamen, na drugome stremi uvis nekakva kula, a na trećem kukuriče pijetao, dok se nad svime proteţe dio zodijaka408, obiljeţen svojim poznatim kabalističkim znakovima, a zaglavni kamen toga svoda tvori Sunce, koje ulazi u ekvinokcij od zvijeţđa Vage.

Ahab zastao pred tim ekvadorskim zlatnikom, a mornari ga promatrali.

»Ima nešto sebično u tim gorskim vrhuncima i tornjevima, i u svemu što je visoko i veličanstveno. Gle, i ta tri planinska vrha gorda su i ponosna kao Lucifer. Ta tvrda kula - to je Ahab, vulkan - to je Ahab, a i ta hrabra, neustrašiva i pobjedonosna ptica - i to je Ahab! Sve je to Ahab! I taj okrugli zlatnik samo je slika još okruglijeg globusa u kojem se, kao u čarobnjakovu zrcalu, odrazuje tajanstveno Ja svakog čovjeka. Velike muke i mala korist onima koji od svijeta traţe

407

Alpaka (alpaca), vrsta ljame, preţivač velik koliko i jelen, s finim dugim runom. Sluţi za prenošenje tereta, meso

mu je jestivo, a od njegove vune prave se izvrsne tkanine. - Prev. 408

Zodijak ili »ţivotinjski krug« - nebeska zona ili pojas kojemu kroza središte prolazi ekliptika; obuhvaća dvanaest

znakova, kuća ili zvijeţĎa kojima prolazi Sunce na svojoj prividnoj godišnjoj stazi. - Prev.

razjašnjenje kad svijet ne moţe ni sam sebe objasniti. Sad mi se čini da to iskovano Sunce ima crveno lice. Ali gle, ulazi u znak vihora, ekvinokcij! A šest mjeseci prije isplovilo je iz bure jednoga drugog ekvinokcija, pod znakom Ovna. Iz bure u oluju! Pa neka bude! U bolu se čovjek rađa da u patnji provede svoj vijek i u mukama da umre. Pa neka bude! Ovdje je čvrsta građa za bol, čvrsta i tešku savitljiva. Neka bude tako!«

»Nisu se vilinski prsti doticali toga zlata, već su čaporci samoga đavla ostavili na njemu svoj trag od sinoć - gunđao Starbuck, sam za sebe, oslonjen o rubnjak. — Starac se drţi kao da čita strašne Baltazarove riječi409. Nisam nikad izbliza pogledao taj dukat. Gle, starac odlazi dolje u svoju kajitu: hajde da pročitam. Između triju moćnih gorskih vrhova što dotiču nebo i što su gotovo nalik na Trojstvo prostire se mračna dolina, kao neki blijedi zemaljski simbol. U toj dolini smrti Bog nas okruţuje, a iznad sve te naše tame sunce Pravde još blista svjetlom i nadom. A kad obaramo oči, mračna nam dolina pokazuje svoje pljesnivo tlo. No kad pogledamo u visinu, Sunce nam dolazi u susret da nas razveseli. Ali, jao! to gordo Sunce nije stalno, i kad o ponoći čeznemo da nam pruţi tračak slatke utjehe, uzalud ga traţe naši pogledi! Taj zlatnik govori riječi mudre, blage i istinite, ali ipak tuţne. Neću gledati više u njega da ne bih svrnuo s puta Istine!«

»Evo starog Mogula« - razgovarao Stubb sam sa sobom, pokraj topionice, - »Ĉini se da je odgonetnuo što ondje piše. A evo i Starbuck odlazi. U obojice se lice, rekao bih, oteglo kakvih devet hvati. I sve stoga što su zurili u taj komad zlata. Eh, da sam sad na Negro Hillu ili u Corlaer’s Hooku, ne bih ga tako dugo gledao prije nego što bih ga potrošio. Hm! Po mome jadnom i beznačajnom mišljenju, sve je to veoma čudno. I prije sam za svojih putovanja vidio dublona: starih španjolskih, peruanskih, čilenskih, bolivijanskih i popayanskih, i svu

409

Baltazar (Belšacar). posljednji kralj babilonski (umro 539. pr. Krista), koji je, kad se narugao Jehovi - prema

priči iz Starog zavjeta - na zidu ugledao plamenim slovima na kaldejskom jeziku ispisanu poruku »Mene tekel u-

farsin«, pa iste noći bio umoren. (Knjiga proroka Danijela, V, 25.) - Prev.

silu moidora, zlatnih pistola, cekina i fijorina.410 A sad odjednom, što je tako čudesno na tome dublonu iz Ekvadora? Tako mi Golkonde, ipak ću ga pogledati!411 Oho! Ta to su nebeska znamenja i čudesa! Pa to je ono što stari Bowdich u svome djelu »Epitome« naziva zodijakom, a tako se to zove i u mome almanahu! Donijet ću svoj godišnjak, a kako sam čuo da i đavla moţeš istjerati iz pakla Dabollovom aritmetikom, pokušat ću te čudne znakove i zafrkače odgonetnuti s pomoću kalendara iz Massachusettsa! Evo knjige, pa da vidimo! Eh, tu su, svi po redu ţivi: Aries ili Ovan, Taurus ili Bik, pa onda Blizanci. Tu su, evo, Gemini ili Blizanci! Eh, fino, da vidimo dalje! A Sunce se obrće sve između njih! Gle, tu na tome dukatu upravo stupa preko praga između dvije od tih dvanaest kuća što su sve povezane u krugu. Ej, knjigo, sve su to budalaštine! Vi knjige morale biste biti na svome mjestu! Dajete nam samo riječi i gole i krute činjenice, a na nama je da onda u njih udahnjujemo smisao! To je moje malo iskustvo s tim massachusettskim kalendarom, s Bowdichevom navigacijom i s Dabollovom aritmetikom. Znamenja i čudesa, eh? Da, nevolje li ako u tim znamenjima nema ništa čudesno, a u čudesima ništa znamenito. Mora tu negdje biti nekakav ključ! Oho! Samo časak! Tako mi Zeusa, pronašao sam! Pazi, zlatniče, tvoj zodijak ljudski je vijek u jednom poglavlju. Evo, sad ću ti pročitati. Hajde, knjigo, da počnemo: tu je Aries ili Ovan, puteni muţjak, uzrok našega ţivota; zatim Taurus ili Bik, kojemu je prvo da nas udari rogovima; zatim Gemini ili Blizanci, Krepost i Grijeh: trudimo se da postanemo kreposni, a gle - već dolazi Cancer ili Rak te nas vuče natrag. I dok se udaljujemo od kreposti, na putu nam se ispriječi Leo - Lav, koji riče, divlje grize i strašno udara svojom šapom. Mi bjeţimo i onda pozdravljamo Virgo - Djevicu! To je naša prva ljubav, ţenimo se i mislimo kako ćemo sada biti sretni, ali jao! Pojavljuje se Libra ili Vaga: mjeri sreću te izmjeri da je nedostaje. I dok se još ţalostimo - gle, iznenada skačemo, osjetivši ubod s leđa: to 410

Popayan je grad u Kolumbiji koji je imao vaţnu ulogu u ratovima za nezavisnost. Moidor je stari zlatni novac

portugalski i brazilski. (Riječ je kratica od portugalskoga moeda d'ouro, zlatni novac.) Pistola je stari zlatni novac

francuski i španjolski. U originalu za riječ fijorin stoji joe, tako se u engleskom slangu zove novac od četiri pensa.

(Nazvan je po imenu Josepha Humea, na čiji je poticaj kovan 1836.) - Prev. 411

Kod Hajderabada u Hindustanu nalaze se ruševine drevnoga grada Golkonde, gdje dekanski sultani bijahu

nagomilali basnoslovno blago, koje je u knjiţevnosti predmet čestih aluzija. - Prev.

nas je ugrizao Škorpion. Liječimo ranu, kadno nas sa svih strana obaspu strelice, jer Sagittarius ili Strijelac zbija s nama šale. Tek što smo izvukli strelice, evo opet čuda i pokore: Capricornus ili Jarac svom snagom nasrne na nas, pa odletimo naglavce, a onda nas Aquarius ili Vodenjak zalije cijelim potopom, pa smo mokri do kosti, opuzli kao misi. I na kraju, tu su Pisces ili Ribe, tonemo u san, odlazimo na počinak! - Gle, pa to je prava pravcata propovijed, ispisana na nebeskim visinama. I kroza sve to prolazi Sunce svake godine, i svake se godine nanovo pomalja, ţivo i veselo. I kao što se ono veselo kreće i vrti usred svih tih jada i nevolja, gore u visini, tako se i Stubb veselo vrti ovdje u nizini. Veselo, da, to je prava riječ! Zbogom, zlatniče! Još samo časak, jer evo dolazi Okagača! Sakrit ću se tu iza topionice da čujem što li će on reći. Evo, već je pred njim. Odmah će on guknuti. Da, da, već počinje.«

»Ne vidim ništa do okrugle stvarčice od zlata, koja će pripasti onome tko prvi ugleda nekakva osobita kita. Ne razumijem zašto svi zure u tu stvarčicu! Istina, vrijedi šesnaest dolara, pa kako jedna cigara stoji dva centa, to znači devet stotina i šezdeset cigara. Meni se ne puši iz smrdljivih lula kao Stubbu. Meni je draga cigara, a tu ih ima devet stotina i šezdeset komada! I ja. Flask, naumio sam zaraditi tu nagradu! Popet ću se na jarbol! Je li to pametno ili ludo? Ako je zbilja pametno, a ono se nekako čini da je ludo; ako je pak zaista ludo, ipak izgleda i pametno! Ali bjeţimo sad, jer evo dolazi naš starina s otoka Mana! Zacijelo je bio kočijaš u kakva pogrebnika prije nego što se otisnuo na more. Ide ustranu i staje pred dublon. Oho! Obilazi, pa staje s druge strane jarbola! Da, da, sjetih se: ondje je prikovana nekakva potkova! I sad se opet vraća! Što treba to da znači? Pst! - šapće nešto, a glas mu štropoće kao istrošen mlinac za kavu! Naćulimo uši da čujemo!«

»Ako nam je suđeno da ugledamo Bijelog kita, onda će se to zbiti u onaj mjesec i dan kad Sunce bude u jednome od tih znakova. Proučavao sam ja te znakove i znam im smisao. Ona mi je vještica u Kopenhagenu sve to protumačila. Davno je to bilo - prije četrdeset ljeta! I sad se pita u kojem će znaku onda stajati Sunce! U znaku potkove, jer se nalazi baš nasuprot zlatniku. A koji je znak kao

potkova? Znak je to Lava koji riče i razdire! Eh, jadna naša stara brodino! Umorna mi se glava trese kad samo i pomislim na te!«

»No ima tu i drugo tumačenje, iako je tekst isti! Ljudi su različiti, a svi ţive na istom svijetu. Ali sakrijmo se, jer evo dolazi Queequeg! Sav je istetoviran, sav išaran, eto ga poput znakova u zodijaku. Što kaţe taj kanibal? Tako mi ţivota, on uspoređuje znakove! Gleda u svoje bedro i kao da misli da mu je sunce u bedru, u listu od noge, ili utrobi, i da je sve onako kako babe u nekome zabačenom selu tumače liječničku astronomiju. I, bogami, kao da je našao nešto u blizini svojih bedara - valjda Sagittariusa ili Strijelca! Ne, nije: vidim, ne zna on što bi s tim dublonom; misli valjda da je taj zlatnik dugme što je otpalo sa hlača kakva kralja! - A sad brţe opet ukraj! Dolazi ona đavolja sablast - Fedallah! Rep je valjda smotao i sakrio kao obično, a u papuče tutnuo kučine. Što se krije u tome njegovu pogledu? Aha, samo pravi neki znak pred onim znamenjem i duboko se klanja, jer je na novcu ugledao Sunce! On je oboţavatelj vatre, posigurno. Oho! Zar još netko? Sve ih je više! Evo dolazi Pip - jadni dječak! Volio bih da je umro ili da je mene nestalo! Jeza me hvata kad ga vidim s onim nezemaljskim licem suluda čovjeka! I on je promatrao sve te tumače, pa i mene, i sad, gle, dolazi da bi ih čitao. Da se maknemo - da čujemo što će reći! Slušajmo samo!«

»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Duše mi, momak uči Murrayevu412 gramatiku! Obrazuje se,

siromah! Ali što to govori? ... Pst!« »Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Pa on to uči naizust. Pst! I opet!« »Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Zaista smiješno.« »Ja, ti, on; mi, vi, oni, sve sami šišmiši, a ja sam gavran, osobito kad

stojim na tome borovu jarbolu. Kva-kva-kva! Kva-kva-kva! Zar nisam gavran? A gdje je strašilo? Eno ga ondje: dvije kosti provučene kroza stare nogavice, a druge dvije proviruju kroz rukave na pohabanu kaputu!«

412

Lindley Murray (1745.-1826.), engleski gramatičar, roĎen u Americi. - Prev.

»Misli li to na mene? Da, lijepa li komplimenta! Jadni momak! Mogao bih pod da se objesim! Zasad će biti najbolje da se klonim Pipova društva. S ostalima nije teško, jer imaju zdrav razum. A on je suviše ćaknut za moje zdravlje! Da, da, ostavljam ga da i dalje mrmlja.«

»Taj je zlatnik pupak broda. I svi su se ludo zagrijali da ga istrgnu! Isrrgnite sebi pupak, pa da vidimo što će biti od vas! A ipak, ostane li tu, zao je to znak, jer kad je nešto prikovano uz jarbol, onda je to znak da će sve otići k vragu. Ha, ha, stari Ahabe! Bijeli kit prikovat će te uz jarbol! To je bor! Moj je otac posjekao bor u staroj domaji Tollandu i našao u njemu zarastao srebrn prsten, vjenčani prsten tkozna kakva davno umrlog crnca. Kako je prsten dospio onamo? Tako će pitati i Sudnjeg dana kad upecaju naš stari jarbol s tim zakucanim zlatnikom, sav pokriven ljušturama kao hrapavom korom. O, zlato, dragocjeno, skupocjeno zlato! Veliki sinji škrtac uskoro će te baciti na svoju hrpu! Pst! Pst! Samo tiho! Hog obilazi svjetovima i bere svoje kupine. Kuharu, ej, kuharu, frigani smo! Ej, Jenny, ispeci nam taj kolač od sijerka!«

100. NOGA I RUKA

»Pequod« iz Nantucketa nailazi na brod »Samuel Enderby« iz Londona

- O-oj, ti na brodu ! Jesi li vidio Bijeloga kita? Tako je vikao Ahab kad je opet jednom dozivao neki brod koji nam

je prolazio s krme, a koji je imao englesku zastavu. Starac je stajao u svom izdignutom zapovjedničkom čamcu, s doglasalom na ustima. Strani kapetan koji se nehajno opruţio na pramcu svoga čamca mogao je jasno razabrati Ahabovu umjetnu, koštanu nogu. Bio je to krupan čovjek osmagla lica, dobroćudna i simpatična izgleda; moglo mu je biti oko šezdeset godina. Širok haljetak od modra mornarskog sukna lepršao mu oko tijela u bogatim naborima. Jedan mu je prazan rukav visio straga kao na vezenoj husarskoj dolami.

- Jesi Ii vidio Bijeloga kita? - A vidiš li ti ovo, a? - i podiţe snjeţnobijelu ruku načinjenu od

kitove kosti, koja je na kraju imala drvenu pesnicu u obliku bata, ruku koju je dotad skrivao pod širokim naborima svog haljetka.

- Veslači, u moj čamac! - viknu Ahab zapovjednim glasom, udarajući veslima pored sebe. - Svi ovamo, i spuštaj!

Nije prošla ni minuta, i Ahab se, ne izišavši iz svog čamca, nađe sa svojim veslačima na pučini, a nekoliko časaka zatim čamac pristade uz bok stranog broda. No tad se pojavila čudna teškoća. Kako je bio uzbuđen, Ahab je zaboravio da se još nikad otkako je izgubio nogu nije popeo na strani brod na otvorenu moru, već samo na svoj, i to s pomoću nekakve vrlo spretne i domišljato načinjene naprave koja bijaše osobitost »Pequoda«: nijedan drugi brod nije ju mogao tako na brzinu postaviti i ukrcati. Nije baš lako ni za koga da se sa čamca na otvorenu moru popne na brod, osim za one koji su tome već vični, kao kitolovci, jer veliki valovi čas izdignu čamac sve do rubnjaka, a čas ga opet poduhvate i povuku dolje gotovo do kolumbe. Kako je imao samo jednu nogu, a na stranom brodu nije bilo one praktične naprave, Ahab se ponovno osjetio prezrivo izjednačen s nespretnim čovjekom s

kopna; zbunjeno je gledao u visoki i nesigurni rubnjak stranoga broda te imao malo nade da će se uspeti.

Moţda smo već prije spomenuli kako bi se Ahab gotovo uvijek razljutio i ozlojedio kad bi se pred njim ispriječila bilo kakva neugodnost koja neizravno proizlazi iz njegove nesreće. Sve je to sada bilo još pojačano, jer su ga gledala dva časnika sa stranoga broda, koji su se nagnuli nad rubnjak, a pored jakovljice - okomitih ljestava od učvršćenih prečaka - i prema njemu gurali par ukusno ukrašenih viskova413. Oni, naime, u prvi mah nisu ni pomislili na to da je čovjek koji ima samo jednu nogu i previše sakat a da bi se mogao posluţiti njihovim mornarskim ljestvama. No ta je neprilika potrajala samo časak, jer je strani kapetan odmah uočio što je i kako je, te povikao:

- Vidim, već vidim! Maknite to! Hitro, momci, spuštajte koloturnik! Bila je prava sreća što su ti ljudi prije dan-dva imali ulješuru uz bok

svog broda, te su uţeta i koloturnici još bili uzdignuti, a na njima pričvršćena velika kuka za tustilo, koja je sada bila suha i očišćena. Brzo su spustili kuku, i Ahab, koji je odmah shvatio što mu je činiti, turi svoje jedino bedro u pregib kuke (bilo je to kao da sjedi na kraku sidra ili na račvastoj grani kakve jabuke), dovikne im uobičajenu zapovijed, pa se čvrsto prihvati te i sam uzme pomagati u dizanju svoje vlastite teţine, poteţući rukom povrh ruke teklac414 koloturnika. Ubrzo ga oprezno povukoše preko visokoga brodskog rubnjaka i blago ga spustiše na glavu vitla. Drugi kapetan priđe sa srdačno ispruţenom svojom koštanom rukom da mu zaţeli dobrodošlicu, a Ahab ispruţi svoju koštanu nogu i ukrsti je s koštanom rukom (kao dva jagluna kad se dohvate svojim sabljama), te zahrţe kao morski konj:

- Ej, prijane, pruţimo jedan drugome svoje kosti, jedan ruku, a drugi nogu: ruku koja nikad više neće stisnuti, i nogu koja nikad neće potrčati! A gdje si vidio Bijeloga kita? I bješe li davno?

413

Viskovi, uţeta obješena uza same ljestve, da bi se čovjek mogao pridrţavati prilikom penjanja. - Prev. 414

Slobodni kraj uţeta na koloturniku. - Prev.

- Bijeloga kita? - upita Englez i umjetnom rukom pokaza prema istoku, a pogled mu njome kliznu kao kroz ispruţen dalekozor. - Ondje ga vidjeh, na ekvatoru, za lanjske sezone.

- I odnese ti ruku, je li? - upita Ahab te se oprije o kapetanovo rame i spusti se s vitla na palubu.

- Jest, on je uzrok! A tebi nogu, a? - Hajde kazuj mi svoju priču - na to će Ahab. - Pripovijedaj kako je

bilo! - Prvi put u ţivotu krstario sam oko ekvatora — započne Englez. -

U to vrijeme nisam znao za Bijeloga kita. Elem, jednog dana spustimo čamac da se damo u potjeru za jatom od četiri-pet kitova. Moj se čamac dohvati jednoga. Taj je kit bio pravi cirkuski konjic: jurio je sve uokrug, te su moji momci mogli drţati čamac u ravnoteţi samo tako što su svojim krmama posjedali o samu vanjsku valnicu čamca. Odjednom se provali more, a iz dubine sune uvis grdan velik kit, mliječnobijele glave i grbine, i sav išaran brazdama i ogrebotinama.

- To je bio on! On! - usklikne Ahab i mahom othukne suzdrţavani dah.

- A blizu desne peraje načičkan je harpunima! - Da, da, mojim harpunima, mojim ţeljezom! — klicao je Ahab

uzbuđeno. - Ali ded nastavi! - A ti me onda nemoj prekidati - preuze Englez dobrodušno. -

Elem, taj ti pradjed s bijelom glavurdom i grbinom srnu sav zapjenjen u svoje jato te poče bijesno gristi moj zapeti mrlin.

- Jest, jest, znam! Htio ga je prekinuti, da oslobodi svoga uhvaćenog druga; stari trik, znam ja to.

- Kako se zapravo dogodilo - nastavi jednoruki kapetan - ne znam ti reći, ali kad je navro da pregrize mrlin, to mu se uţe splelo oko zuba. Nismo to u onom trenutku opazili, te kad smo zatim počeli potezati mrlin, mi ti, brajko, udarismo u njegovu grbinu, umjesto u drugog kita koji je odmaglio uvjetar, ostavljajući za sobom široku brazdu. Videći što je i kako je, i razabravši kakav je to kit — najljepši i najveći što sam ga ikada vidio, moj gospodine! - odlučili da ga se dočepam, ma kako on bjesnio. Kako sam mislio da bi se onaj nesretni

mrlin mogao nekako odmotati ili bi onaj zub o koji se zapleo mogao popustiti (jer moji su momci vraţji kad poteţu mrlin) - videći sve to, skočim u čamac svoga prvog časnika, gospodina Mountoppa, koji je evo prisutan (da, zbilja, dopusti da ti predstavim gospodina Mountoppa!) - skočim, dakle, u Mountoppov čamac, koji se nalazio uz bok s mojim, dohvatim najbliţi harpun, i ravno u onoga velikog pradjeda! Ali, oslobodi Boţe! Odjednom obnevidjeh, bijah slijep na oba oka, kao šišmiš, moj gospodine, sav oblijepljen gustom pjenom, a kitova se repina izdigla visoko iz vode, uspravila se ko kakav mramorni zvonik. Tad već nije imalo smisla zaveslati unatrag. Dok sam traţio harpun pipajući u pol bijela dana, pod suncem koje se blistalo kao gomila krunskih dragulja - dok sam tako, velim, traţio drugi harpun da ga hitnem, svali se na nas repina, nalik na toranj iz Lime, te presiječe čamac na dvije polovice, ostavljajući oba dijela u cjepotinama. Bijela se grbina vrati kroz polomljenu olupinu kao da je sve samo iverje, i mi poispadasmo kud koji. Da bih izmakao strašnim udarcima, čvrsto se uhvatih kopljače na harpunu koji bijaše zarinut u onu tjelesinu, i neko sam se vrijeme tako drţao pripijen kao pijavica. Ali tada nahrupi val, otkide me, i u istom času kit, odmaknuvši dobrano naprijed, kao strijela sunu pod vodu, a oštrica onoga prokletog drugog harpuna bi povučena blizu mene, te me dohvati evo ovdje! (I pokaza rukom na mjesto ispod ramena.) Da, baš ovdje, i povuče me dolje u pakleni oganj! Nasreću je ţeljezo zaderalo ruku od ramena pa do ručnog zgloba, i onda se otkinulo, a ja isplivao opet na površinu. A ovaj će ti gospodin ispričati kako se završilo. (Da, zbilja, dopusti, kapetane, da ti predstavim doktora Bungera, brodskog ranarnika. Dragi Bungeru, dopusti da ti predstavim kapetana!) A sad, Bungeru, mladiću, ispričaj nam kako je dalje bilo!

Liječnik koga je kapetan tako familijarno oslovio sve je to vrijeme stajao u njihovoj blizini, a ni po čemu osobitu ne bismo mogli razabrati kakav je poloţaj zauzimao na brodu. Lice mu bilo neobično oblo, ali spokojno. Imao je na sebi nekakav izlizani haljetak od modre vune ili košulju, što li, i zakrpane hlače. Paţnju je naizmjence obraćao

uţarskom trnu415 što ga je drţao u jednoj ruci, i kutijici pilula u drugoj, ali bi kojiput kritički pogledao i u koštanu ruku ili nogu dvojice sakatih kapetana. No kad ga njegov zapovjednik predstavi Ahabu, uljudno se nakloni i spremno se odazva molbi svoga kapetana.

- Bila je to strašna rana - započe ranarnik sa kitarskog broda - i po mom je savjetu kapetan Boomer našeg starog Sammyja ...

- Moj se brod, naime, zove »Samuel Enderby« - ubaci jednoruki kapetan okrenuv se Ahabu. - Nastavi samo, mladiću!

- ... našeg »Sammyja« usmjerio put sjeverozapada, da bismo se uklonili nesmiljenoj vrućini oko ekvatora. Ali ni to nije koristilo, iako sam činio sve što sam mogao i čitave noći prosjedio uza nj i strogo pazio na njegovu dijetu ...

- O, vrlo strogo! - javi se pacijent, a onda mahom promijeni glas: - Svake je noći sa mnom ispijao vrući grog od ruma, da već nije

umio svezati povoje na mojoj rani! A oko tri izjutra, potpuno pijan, tjerao bi me u postelju! O, zvijezdu mu nebesku, svu noć je sjedio uza me i strogo pazio na moju dijetu! O, divan je čuvar i strogo pazi na dijetu, taj doktor Bunger! (Ej, Bunger, lupeţu, smij se! Zašto se ne nasmiješ! Ta znaš da si divan veseli lupeţ!) Ali samo nastavi, mladiću! I moram reći da bih volio umrijeti kao tvoj pacijent nego da me ma tko drugi izliječi!

- Zacijelo ste već i sami opazili, poštovani gospodine, da je moj kapetan ponekad velik šaljivac - reče dobroćudni doktor Bunger, s nepomućenim mirom i naklonivši se lako Ahabu. - To vam je šaljivčina, i često nam se zna duhovito narugati. No i ja vam mogu reći, onako en passant416, kako Francuzi kaţu, da sam ja, Jack Bunger, bivši član velečasnog anglikanskog svećenstva; strogi i potpuni trezvenjak i da nikad ne pijem ni kapi ...

- Vode! - uskiiknu kapetan. - Istina je, on vam nikad ne pije vode! To mu je kao neka bolest. Tek što vidi kap pitke vode, već ga spopada njegova hidrofobija417. Ali proslijedi samo, nastavi priču o ruci, mladiću! 415

Trn je izraĎen od tvrda drveta, a sluţi za otvaranje strukova konopa. - Prev. 416

Usput. - Prev. 417

Strah od vode. - Prev.

- Zaista mogu reći - nastavi ranarnik hladnokrvno - kao što sam vam već rekao prije ove šaljive upadice kapetana Boomera, da je, usprkos svim mojim nastojanjima, s ranom bivalo sve gore. Vjerujte mi, bila je to najjezivija rana koju je ikad vidio kakav kirurg, dulja od dvije stope i nekoliko inča! Mjerio sam je uzicom od dubinomjera! Ukratko, rana se upalila i pocrnjela. Znao sam što prijeti, a tako je i bilo. No s izradom te koštane ruke nemam nikakve veze! Izrađena je protiv svih pravila! - I uţarskim trnom pokaţe u kapetanovu umjetnu ruku. - To je kapetanovo djelo, a ne moje! On je našem tesaru dao nalog da mu je tako načini, pa i onaj malj na kraju. Valjda je naumio nekome prosuti mozak, kao što je jednom pokušao i moj. Katkad pobjesni kao sam đavo. Vidite li ovu udubinu, gospodine? - reče najposlije, te skide šešir, razmaknu kosu i pokaza na uvalicu u obliku čaške, na kojoj, međutim, ne bijaše ni najmanjeg traga brazgotine po kojoj bi se moglo naslutiti da je to nekakva zarasla rana. - Vidite li to? Moj će vam kapetan reći tko mi je tako ulupio glavu! On to najbolje zna!

- Ne, ja ništa ne znam - reče kapetan - jer to zna samo njegova majka koja ga je takvog rodila! O, ti Bungere, divni lupeţu! Ima li još koji ovakav Bunger pod kipom nebeskom koji plovi morem? U salamuru bi tebe trebalo kad umreš, da te uščuvamo za buduće naraštaje, lopuţo.

- A što bi s Bijelim kitoni? -uzviknu Ahab, koji je sve dotad sa jedva pritajenom nestrpljivošću pratio komedijanje te dvojice Engleza.

- Oh! - uskliknu jednoruki kapetan. - Evo što je bilo: pošto je zaronio, neko ga vrijeme nismo vidjeli, a ja, kako rekoh, onda još nisam znao kakav je to kit koji me tako fino sredio. No poslije, kad smo se vratili na ekvator, čusmo za Moby Dicka, kako ga neki zovu, i onda sam znao da je to on!

- Jesi li još kada naišao na nj? - Jesam, dvaput! - Ali ga nisi mogao ščepati?

- Nisam ni ţelio pokušati! Zar nije dosta i jedna ruka? Ta što bih, jadan, da mi je i drugu uzeo? A po mom sudu, Moby Dick ne grize toliko koliko je brz da proguta.

- Onda mu pruţite ljevicu kao mamac, da dobijete natrag desnicu! - prekide ih Bunger. - A znate li, gospodo - dostojanstveno će Bunger, naklonivši se jednome pa onda drugome kapetanu - znate li da su kitovi probavni organi Boţjom providnošću tako sazdani te on ne moţe potpuno probaviti ni jednu jedinu ljudsku ruku? A i samome je kitu to vrlo dobro poznato. I tako je ono što vi smatrate zlobom Bijelog kita samo njegova nesmotrenost. Jer nikad nije bila njegova namjera progutati ma i jednu ljudsku ruku ili nogu. Samo se pretvara, da bi vas, gospodo, prestrašio! Ali katkad je poput starog ţonglera, moga nekadanjeg pacijenta na Cejlonu. Ĉovjek se producirao i opsjenjivao da guta noţeve, kadli mu se jedanput jedan uistinu otisnu niz grlo, i ostade mu u ţelucu čitavu godinu ili još dulje. Dadoh mu neko sredstvo za povraćanje, i noţ mu je, vidite li, sve malo-pomalo, izišao van. Niti je on mogao probaviti noţ, niti je noţ mogao srasti s njegovim tijelom. Da, da, tako vam je to, kapetane Boomer. I stoga, ako se poţurite i zaista ţelite uloţiti jednu ruku da biste drugu mogli pristojno sahraniti, onda je ruka posigurno vaša. Samo, velim, dajte kitu što prije priliku da se susretnete, i to je sve!

- Ne, ne, hvala ti lijepa, Bungere - odvrati engleski kapetan. - Neka kitu bude ona koju ima, kad nisam znao ni mogao drukčije, jer ga nisam poznavao, ali druge mu ne dam! Dosta mi je Bijelog kita. Samo sam jedanput radi njega spustio čamce u more, i ne kanim više. Znam da bi se čovjek proslavio kad bi ga ubio, kao što znam da je u njemu dragocjenog vorvanja i tustila za čitav brodski tovar, ali znaj: bit će najbolje da ga pustimo na miru! Ne misliš li i ti tako, kapetane? - i pogleda u Ahabovu koštanu nogu.

- Jest, jest, tako je, no ipak će biti ulovljen. Jer ono što je najbolje ostaviti na miru uvijek je tako vraški privlačno. Pravi je magnet taj Moby Dick! A kad si ga zadnji put vidio? I u kojem pravcu?

- Spas duši mojoj i prokletstvo nečastivome! - uskliknu Bunger, obilazeći pogureno oko Ahaba i čudno ga onjuškujući, baš kao pas.

- Ovom je čovjeku uskipjela krv! Donesite mi toplomjer! Bilo mu udara da podnice odzvanjaju. Ej, gosparu!

I u tim riječima izvadi iz dţepa lancetu i pribliţi se Ahabovoj ruci. - Otale! - zagrmje Ahab i odgurnu ranarnika do rubnjaka. - Svi u

čamac! U kom je pravcu krenuo Moby Dick? - Boţe mili! - snebivao se engleski kapetan, kome je bilo postavljeno

pitanje. - Ta što se dogodilo? Mislim da je krenuo put istoka! - A onda šapnu Fedallahu: - Zar je vaš kapetan lud?

No Fedallah samo prinese prst k ustima pa kliznu preko ograde i spusti se u čamac, da preuzme kormilo, a Ahab dohvati uţe koloturnika, povuče ga k sebi i naredi mornarima da ga spuste.

Sljedećeg trenutka stajao je na krmi svoga čamca, a njegovi Manilci prionuše uz vesla. Uzalud ga je engleski kapetan pozdravljao: Ahab stajaše leđima okrenut stranom brodu, ukočenim pogledom zureći u svoj brod. Stajao je uspravno u svom čamcu dok nisu pristali uz bok »Pequoda«.

101. PEHAR Prije nego što engleski brod iščezne u daljini, reći ćemo još da je

dolazio iz Londona, a ime je dobio po pokojnom Samuelu Enderbyju, trgovcu iz spomenutoga grada, utemeljitelju slavne kitolovaćke kuće »Enderby i sinovi«, kuće koja po mome skromnom mišljenju pomorca-kitolovca ne zaostaje mnogo - po svojoj pravoj povijesnoj zanimljivosti - za udruţenim kraljevskim kućama Tudora i Bourbona. Koliko je godina to veliko poduzeće kitolovaca postojalo već prije 1775. ne moţe se jasno razabrati iz mojih mnogih kitolovačkih knjiga i dokumenata. No te godine (1775.) opremljeni su prvi engleski brodovi koji su redovito polazili u lov na ulješure, dok su već nekoliko desetaka godina prije njih (sve do 1726.) naši hrabri Coffini i Maceyi iz Nantucketa i Vineyarda kretali s velikim brodovljem u lov na levijatane, ali samo po sjevernom i juţnom Atlantiku i nikamo drugamo. Ovdje neka bude jasno napomenuto da su Nantucketanci bili prvi među svim pomorcima koji su veliku ulješuru ubijali »civilizirano« harpunom od čelika, i da su pol stoljeća bili jedini koji su se sluţili tim oruţjem.

Godine 1778. lijep brod »Amelia«, opremljen za posebnu svrhu i samo o trošku moćnih Enderbyja, junački je oplovio Cape Horn i među brodovima drugih naroda bio prvi koji je na velikom Juţnom moru spustio svoj lovački čamac. To je putovanje imalo mnogo uspjeha i sreće, i kad se »Amelia« vratila u svoju luku, sa štivom prepunom dragocjenog vorvanja, za njenim su se primjerom poveli mnogi drugi engleski i američki brodovi, i tako su bili otvoreni i veliki »frinovi« ili lovišta na Pacifiku. No neumorna kuća Enderby nije se zadovoljila tim uspjehom, već se odmah spremala na nove pothvate: Samuel i svi njegovi sinovi, a koliko ih je zapravo bilo, to zna samo njihova majka - potakli su britansku vladu da pod njihovim vodstvom, a djelomice, čini mi se, i o njihovu trošku, otpreme ratni slup418 po imenu »Rattler« na kitolovačku istraţivačku ekspediciju na Juţno more. Pod zapovjedništvom nekog kapetana britanske 418

Korveta. - Prev.

mornarice »Rattler« je izveo izvanredno putovanje419, koje je donijelo stanovitih koristi, premda ne znamo sasvim točno koliko i kakvih. No to još nije sve. Tvrtka Enderby otpremila je godine 1819. vlastiti ekspedicijski brod na pokusno krstarenje dalekim japanskim vodama. Ta lađa, koja se s pravom zvala »Sirena«, izvela je izvrsno eksperimentalno krstarenje tim vodama, i tom se putovanju ima zahvaliti što je veliko japansko lovište postalo poznato svim pomorcima. Brodom »Sirena« na tom je putovanju zapovijedao neki kapetan Coffin iz Nantucketa.

I stoga čast i slava Enderbyjima, kojih poduzeće, ako se ne varam, i danas još postoji, premda je prvobitni Samuel zacijelo već odavna zaplovio onim velikim Juţnim morem onkraj groba.

Brod koji je nosio njegovo ime bijaše dostojan te počasti, jer je bio vrlo brz jedrenjak i u svakom drugom smislu valjana brodina. Uspeo sam se jedanput na njegovu palubu o ponoći, negdje blizu patagonske obale, i tamo sam, pod pramcem, ispio mnoge čaše flipa420. Nikad neću zaboraviti taj »oblaţaj«! Svi su bili divni momci, svaki pojedini član posade. Neka ih Bog poţivi, a kad dođe vrijeme, Bog im dao laku smrt! Taj fini »oblaţaj« što sam ga doţivio - davno, davno prije nego što je Ahab stupio svojom koštanom nogom na palubu toga broda - podsjeća me na srdačnu saksonsku gostoljubivost tih ljudi, i neka me moj dušobriţnik zauvijek zaboravi, a đavo neka me se sjeti ako ga ikad zaboravim. FIip? Rekoh li da smo pili flip? Da, da, i »flipovali« smo, to jest salijevali ga u se po deset galona na sat! A kad je vihor zapasao brod (jer oko obala Patagonije bjesne vjetrovi), svi mornari, gosti i ugosnici moradoše na jarbole, da skrate gornja jedra. A bili smo tako nakresani da smo se morali međusobno potezati konopima uvis, a onda smo, ubirući jedra, upletali i svoje košulje i kapute, te smo tako ondje visjeli na bijesnom vjetru kao zastrašujući primjer svim pijanim mornarima. No jarboli se nisu polomili, niti ih je more odnijelo, i malo-pomalo uspjesmo kliznuti dolje na palubu, tako trijezni te smo

419

U originalu je tu teško prevodljiva igra riječima Rattler (bukač, čegrtač) i ratlling (bučan, ali i - izvanredan). -

Prev. 420

Napitak od piva i kakva jaka alkoholnog pića: pije se vruć i zaslaĎen, a katkad i pomiješan sa ţumancem. - Prev.

se ponovno morali latiti flipa, iako je slana pjena divlje prštala kroz tambuć na kaštelu, te nam je piće postalo nešto suviše slankasto i vodnjikavo.

Govedina je bila fina, ţilava ali sočna. Rekoše da je meso bivolje, drugi su opet tvrdili da je od deve, no ja zaista ne znam kakvo je bilo. Imali smo i valjuške, malene ali izdašne, sve podjednake, okruglaste i neuništive. Meni se činilo kao da ih mogu osjetiti i provaljkati u ţelucu iako sam ih već progutao. Kad bi se čovjek suviše sagnuo naprijed, izvrgao bi se opasnosti da mu izlete na usta kao biljarske kugle. Kruh - no, drukčije i nije moglo biti, a osim toga, bio je to kruh protiv skorbuta421: da ne duljim, u kruhu bijaše njihova jedina svjeţa hrana. No kaštel ionako nije bio baš svijetao, pa se čovjek mogao vrlo lako povući u kakav mračan zakutak da se ondje kruha nauţije. Sve u svemu, od jabuke422 do ruda kormila, od pramca do krme, imajući u vidu i dimenzije kuharevih kotlova, uključujući u njih i njegov vlastiti, to jest njegovu trbušinu - sav taj »Samuel Enderby« bijaše divan brod: tu se dobro i obilno jelo, pio se prvorazredan i krepak flip, a svi mornari bili momci od oka, izvrsni od vrpce na šeširu pa do podašve na čizmi, to jest od glave do pete.

A zašto li »Samuel Enderby«, i još neki drugi engleski brodovlasnici za koje znam, bijahu, premda ne baš svi, tako slavno gostoljubivi? Kako to da su njihovi ljudi tako dareţljivo dijelili s vama govedinu, kruh, čašu, šalu, te im nikad nije bilo dosta jela, pića i smijeha? Objasnit ću vam, i vjerujte mi da to obilje vedrog raspoloţenja koje vlada na engleskim kitarkama, pruţa dosta građe za povijesna istraţivanja. A ja u tom smislu nisam škrtario, nego sam marljivo tragao za valjanim podacima o kitovima kad god mi se to činilo potrebno.

Preteče engleskih kitolovaca bili su Holanđani, Zelanđani i Danci; od njih su Englezi primili i mnoge izraze koji se i dan-danas upotrebljavaju u kitolovstvu. A preuzeli su, štoviše, i njihove stare

421

Skorbut je bolest organizma zbog pomanjkanja svjeţe i zelene hrane, osobito česta za dugih pomorskih

putovanja. Melville podrugljivo govori o antiskorbutnom kruhu jer je u njemu bilo crva - dakle, svjeţeg mesa, koje

je mornarima nedostajalo. - Prev. 422

»Jabuka« je nataknuta na vrhu jarbola, a sastoji se od drvene kapice kroz koju prolaze zastavne uzice. - Prev.

običaje u obilju jela i pića. Na engleskim trgovačkim brodovima obično se škrtari i posada je slabo hranjena, dok na engleskim kitaricama nije tako. Dobra hrana i dobro raspoloţenje na kitarskim brodovima, prema tome, nešto su osobito i iznimno; posebni su tome uzroci, pa ih ovdje spominjemo, a još će o njima biti govora.

Za svojih istraţivanja o levijatanima nabasao sam i na nekakvu staru nizozemsku knjiţurinu, te sam po njezinoj pljesnivoći i kitovskom vonju odmah naslutio da se u toj knjizi priča o kitolovcima. Knjiga se zvala »Dan Coopman«, po čemu sam stvorio zaključak da su to vjerojatno izvanredno dragocjeni memoari kakva kitolovca-bačvara iz Amsterdama423, budući da svaka kitarka mora imati svoga bačvara. To je moje mišljenje bilo potkrijepljeno kad sam vidio da je tu knjigu napisao neki Fitz Swackhammer. Ali moj prijatelj doktor Snodhead, vrlo učen čovjek, profesor donjoholandskog i visokonjemačkog jezika u koledţu Santa Claus i St. Potts424 komu sam dao to djelo da mi ga prevede, a trud mu platio sandučićem svijeća načinjenih od vorvanja - taj me doktor Snodhead uvjeravao, tek što je zavirio u tu knjigu, da »Dan Coopman« ne znači »Bačvar«, nego »Trgovac«. Ukratko, u toj se staroj i učenoj nizozemskoj knjizi raspravlja o holandskoj trgovini, a između ostaloga ima i zanimljiv prikaz kitolova. A u poglavlju pod naslovom »Smeer«, što znači salo ili mast, našao sam iscrpan popis svega onog čime se pune smočnice i štive onih 180 jedrenjaka holandskoga kitolovačkog brodovlja. Iz tog popisa, što ga je preveo doktor Snodhead, vadim sljedeće podatke:

444.000 funta govedine

60.000 funta frizijske svinjetine

150.000 funta bakalara

550.000 funta dvopeka

72.000 funta mekog kruha

423

U engleskom cooper znači bačvar. - Prev. 424

Ime uzeto u šaljivom tonu. - Prev.

2.800 bačvica maslaca

20.000 funta texelskog i leydenskog sira

144.000 funta sira (vjerovatno lošije vrste)

550.000 ankera425 borovičke

10.800 bačava piva

Većina je statističkih podataka vrlo dosadna i »suha« za čitanje; ali

nije tako u ovom slučaju, gdje se na čitatelja izlijevaju čitavi badnjevi, kace i bačve ljute borovičke i kojekakve druge slasne okrepe.

Kad sam se u ono doba tri duga dana bavio marljivim probavljanjem svega tog piva, mesa i kruha, za to mi je vrijeme uzgred sinulo mnogo dubokoumnih misli što bijahu kao naručene za transcendentalnu i platonsku primjenu. Pritom sam sastavljao još i neke svoje brojidbene nadopune koje se odnose na vjerojatne količine bakalara i ostalog što su pojeli pojedini nizozemski harpunaši u davno doba kitolova oko Grenlanda i Spitsberga. Ponajprije, čini se čudnim potrošak onolike količine maslaca i texelskog i leydenskog sira. Toliku potrošnju pripisujem prirodnoj masnoći tog ţivota: takva bijaše potreba u zvanju tih ljudi, koji su plovili za svojim plijenom po ledenim polarnim vodama, sve do eskimskih obala, gdje urođenički ţivalj nazdravlja podiţući i ispijajući pune vrčeve kitova ulja!

Količine piva također su vrlo velike: 10.800 bačava! No kako se u lov na kitove u tim polarnim krajevima moţe ići samo za kratkih ljetnih mjeseci, pa se čitavo krstarenje tih holandskih kitarica moralo obaviti u tri mjeseca, uključivši ovamo i kratko putovanje do Spitsberškog mora i natrag, a računajući da je na svakom od tih 180 jedrenjaka njihova brodovlja bilo po 30 ljudi, to u svemu bijaše 5.400 mornara, i prema tome, dolaze točno po dvije bačve na svakog čovjeka za dvanaest tjedana, ne ubrajajući onih 550 ankera borovičke. Ćinit će se ponešto nevjerojatnim da su ti pivski i borovički harpunaši, onako pijani kako ih već moţemo zamisliti, bili takva vrsta ljudi koja 425

Mjera za tekućine: 45 lit. - Prev.

će stajati uspravno na pramcu čamca i uspješno gađati kitove u bijegu. Pa ipak, oni su ih gađali, a i pogađali! No sve se to zbivalo tamo na dalekom Sjeveru, i tu činjenicu ne smijemo nikad zaboraviti. U onome podneblju pivo krijepi i pomaţe organizmu. Naši bi harpunaši na Juţnome moru, oko ekvatora, od tolikog piva zadrijemali na straţi na vrhu jarbola, ili bi u čamcu bili pijani ili mamurni, pa bi za Nantucket i New Bedford mogli nastati teški gubici.

No dosta o tome! Pokazali smo dovoljno jasno kako su stari holandski kitolovci prije dvije-tri stotine godina voljeli i znali dobro ţivjeti, i kako engleski kitolovci nisu zanemarili tako divan primjer i nisu pustili da propadnu onako valjani običaji, jer, kako oni kaţu, kad već krstariš praznim brodom, a ništa bolje od svijeta ne moţeš dobiti, onda od njega barem uzmi dobar ručak. A uz ručak se ispraţnjuje i pehar.

102. ARRESITSKA SJENICA

Opisujući ulješure dosad sam uglavnom govorio o čudesima njene vanjštine, ili o nekim pojedinostima njezina unutarnjeg ustroja. No, ţelimo li upoznati ulješuru savršeno i u tančine, moram je pred vama i dalje razodijevati, i pošto odriješim vrpce njene odjeće, skinem podvezice i svučem joj čarape te razriješim sve petlje i kuke sa zglobova njenih najprikrivenijih kostiju, valja mi je pred vas staviti u njezinu konačnom obličju, a to će reći ogoljelu do samog kostura.

A kako to, Ismaele? Kako ti, koji si samo puki veslač i kitolovac, moţeš tvrditi da poznaješ kitovu unutrašnjost? Da se nije moţda tvoj učeni Stubb popeo na glavu vitla i odrţao anatomsko predavanje o kitovima, izdiţući pritom poneko ulješurino rebro s pomoću koloturnika, a sve radi što zornije obuke? Objasni nam to, Ismaele! Zar je moguće u svrhu istraţivanja poloţiti na palubu potpuno izrasla kita, kao što kuhar iznosi na stol pečena odojka? Ne, to uistinu nije moguće! Dosad si bio vjerodostojan svjedok i tumač, Ismaele, ali pazi kako poseţeš za povlasticom koja je samo Jonina! Povlasticom kazivanja i raspravljanja o podnicama i gredama, o oplatama, o sljemenjači, pragovima i podupiračima, od kojih se sastoji i kostur levijatanske građevine, a vjerojatno i lojarnice, mljekarnice i sirane u njegovoj unutrašnjosti.

Priznajem da je nakon Jone malo koji kitolovac prodro mnogo dublje pod koţu odrasla ribaka, ali meni je ipak bila dosuđena prilika da izvršim na njemu razudbu u minijaturi. Pripadao sam posadi broda na kojem su jednom zgodom na palubu izvukli ulješurino mladunče, da mu uzmu »kesu« ili »torbu« kako bi od nje načinili korice za čakije harpuna i za šiljke svojih kopalja. Zar mislite da sam propustio tu priliku te se nisam posluţio svojom sjekiricom i noţem da razbijem pečat i pročitam popis svega onog što to mladunče u sebi skriva?

A što se tiče moga točnog poznavanja levijatanskih kostiju, u njihovu divovskom i potpunom razvitku, mogu vam reći da za to rijetko znanje imam zahvaliti svome davnašnjem kraljevskom

prijatelju Tranquou, kralju od Tranquea, jednog od Arresita426. Kad sam, naime, prije mnogo godina bio na Tranqueu (sluţio sam u ono doba na trgovačkom brodu »Alţirski dahija«), bijah pozvan da provedem dio arresitskih blagdana s gospodarom Tranquea u njegovoj osamljenoj, palmama okruţenoj nastambi u Pupelli, uskoj dolini na morskoj obali, koja nije bila daleko od Bambusgrada, kako su pomorci nazivali Tranquoovu prijestolnicu.

Moj je kraljevski prijatelj Tranquo pored mnogih drugih lijepih osobina pokazivao i veliku ljubav za urođeničke rukotvorine svake vrste, pa je u Pupelli sabrao svakojakih rijetkosti i ponajljepših predmeta koje su njegovi podanici izrađivali, uglavnom rezbarija najčudesnijih oblika, izrezbarenih školjaka, sedefom ukrašenih sulica, skupocjenih vesala i čamaca od mirisava drveta. A sve je to bilo razmješteno između svakojakih drugih čudesa prirode što su ih na njegovo ţalo doplavili silni morski valovi, kao čudesima natovareni podanici koji donose svoj danak.

A najglavnije od tih čudesa bijaše golema ulješura koja je nakon neobično dugog nevremena nađena nasukana na obali, s glavom uz jednu kokosovu palmu, na kojoj je kitnjasta krošnja nalik na perjanicu bila kao ulješurin zelen mlaz. Kad je zub vremena naposljetku s njene goleme tjelesine svukao debeli plašt, a sunce sasušilo sve kosti, paţljivo su kostur odvukli u onu dolinu, gdje se sada nalazi pod okriljem velikog hrama od velebnih palma.

Rebra su joj okićena trofejima, po kralješcima su čudnim hijeroglifima ispisani arresitski ljetopisi, a u lubanji su svećenici odrţavali vječni miomirisni plamen, te se iz tajanstvene glave ponovno izdizao magličasti mlaz, dok je strašna donja čeljust, obješena o granje, jezivo podrhtavala nad svim vjernicima, kao onaj mač štono je, viseći o jednoj jedinoj dlaci, toliko uplašio Damokla427.

426

Otočna skupina Arresites, koja ide u Maršalske otoke, a najbliţa je Karolinškim otocima - Prev. 427

Miljenik na dvoru sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg (431.-367. pr. Krista). Hvalio Dionizijevu sreću, a

Dionizije mu priredio kneţevsku gozbu, no nad glavom mu objesio goli mač, o jednoj jedinoj konjskoj dlaci, da mu

pokaţe kakva je sreća vlastodrţaca. Odatle izreka »Damoklov mač« (lebdi mu nad glavom), što znači da čovjek ţivi

u neprestanoj opasnosti iako je prividno siguran i sretan. - Prev.

Bio je to čaroban prizor. Drveće se zelenjelo poput mahovine u Ledenoj dolini, stabla se izdizala visoko i veličanstveno, nabrekla jedrinom ţivotnog soka, a pod njima se marna zemlja, poput tkalačkog stana, prekrila raskošnim sagom, u kojem vitice povijuša tvore ţice i potke, a ţivo cvijeće likove. Sve je to titralo nepresahlim ţivotom - svako drvo sa svim svojim bujnim granama, svaki grm, svaki struk lepezaste paprati, svaka travka - a zrakom brujale daleke poruke. Kroz čipke od lišća promicalo veliko sunce poput tkalačkog čunka koji dotkiva neumornu zelen. O, radini tkalče, nevidljivi tkalče, zastani i reci: kamo odlazi plod tvoga rada? Ĉija li je palača u kojoj će se prostrijeti tvoj predivni sag? Ĉemu taj neprestani trud? Govori, tkalče! Spusti načas ruke da progovorim s tobom samo jednu jedinu riječ! A!i odgovora nema, čunak dalje klizi, s razboja teče lik za likom, a bujni sag, brz kao bujica, nestaje u nedogled. Bog-tkalac tka, razboj šumi i bruji, i glas smrtnika ne moţe doprijeti do njega. A i nas, koji gledamo u taj razboj, zaglušuje neprestani njegov bruj, i samo kad se odmaknemo, razumjet ćemo sve one tisuće glasova koji nam kroza nj progovaraju. Tako je i u radionicama ljudskim: zuje vretena, i u tom se zuju gube naše riječi. Ali izvan zidina te se riječi jasno čuju, prodiru na otvorena okna. I mnogo zlo djelo bi tako otkriveno. O, smrtniče, čuvaj se i budi na oprezu! Jer usprkos šumu i štropotu velikoga svjetskog razboja, i tvoja najskrivenija misao moţe se slučajno čuti izdaleka.

I usred zelenila toga ţivotvornog razdoblja u arresitskom luku lješkario u dokolici velik, bijel, oboţavani kostur, kao neki gigantski besposličar! Pa ipak, kako su se te nezaustavno zelene ţice i potke prepletale i zujale oko njega, činilo se da je taj silni dokoličar onaj vješti tkač, sav zapleten u zelene vitice povijuša, tkač koji iz dana u dan tka sve svjeţije i bujnije zelenilo, a sam je samo kostur: smrt u zagrljaju ţivota, ţivot protkan smrću. Grozna Smrt sjedinjena je s mladim Bogom, Ţivotom, i rađa krasne potomke kovrčavih glava.

Kad sam s kraljem Tranquom došao da razgledam toga čudesnog kita i kad sam vidio da mu je glava-oltar, i da se diţu oblaci umjetnog dima odande odakle je nekoć brizgao pravi mlaz, nisam mogao a da kralju ne izrazim svoje čuđenje što takvo svetište pokazuje kao

nekakvu rijetku zanimljivost. Kralj se nasmijao. No još sam se više snebivao kada sam saznao kako bi se svećenici zakleli da je taj dim prirodan i nepatvoren. Ushodao sam se amo-tamo pred tim kosturom, odgrtao zavjese penjačica i povijuša, prodro kroz rebra, i tako obilazio s klupkom arresitske pređe u ruci, hodao i prolazio njegovim zavojima, hladovitim hodnicima i sjenicama. No moga je konca naskoro nestalo, pa sam krenuo natrag, dok nisam prispio do otvora kroz koji sam i ušao. Unutra nije bilo ţive duše; nije ondje bilo ničega do kostiju.

Odsjekoh zelenu granu da mi posluţi kao mjerilo i ponovno siđoh pod svod kostura. Kroz raspuklinu lubanje opaziše me svećenici kako mjerim visinu posljednjeg rebra.

- Ej, što je to? - podviknuše. - Usuđuješ se mjeriti našeg Boga? To je samo naše pravo!

- Pa neka bude, svećenici! Koliko je, onda, dug taj vaš Bog? Na to se odmah ljuto posvadiše među sobom, a sve zbog nekoliko

stopa i inča. Razbijahu glave jedni drugima svojim mjerilima, razlijegao se odjek po kitovoj glavurdi, a ja uočih dobru priliku te ubrzo dovrših svoja mjerenja.

Ako vam je pravo i s voljom, ja bih sad da te podatke iznesem pred vas. No prije svega, da znate, u tom poslu nisam postupao proizvoljno i na laku ruku. Postoje, naime, znanstvena svjedočenja o tim kosturima i njihovi prikazi, pa biste vrlo lako mogli provjeriti točnost svake moje tvrdnje. Ĉuo sam da ima i levijatanski muzej, u Engleskoj, u Hullu, jednoj od mnogih luka te zemlje: u muzeju čuvaju nekoliko sjajnih primjeraka kita »perajaša« i drugih ribaka. Također mi rekoše da u Manchesteru, u New Hampshireu, imaju primjerak kita - primjerak što ga njegovi vlasnici zovu »jedinim savršenim uzorkom grenlandskog ili riječnog kita u Sjedinjenim Drţavama«. Osim toga, neki Clifford Constable u Burton Constableu, u grofoviji Yorkshireu u Engleskoj, posjeduje kostur ulješure glavate, koji je malih razmjera te se nikako ne moţe usporediti s onom potpuno izraslom grdosijom koja je vlasništvo moga prijatelja kralja Tranqua.

U oba su slučaja nasukane kitove, kojima su pripadali ti kosturi, njihovi vlasnici traţili za sebe i prisvojili ih sa sličnih razloga: kralj Tranquo svoga zato što ga je ţelio imati, a Sir Clifford svoga jer ga je more doplavilo na obalu njegova vlastelinstva. Sir Clifford dao je kostur svoga ribaka preparirati i rastaviti sve zglobove, te ga moţete otvarati i zatvarati kao pretince velike komode i proći kroza sve udubine i šupljine, raširiti mu rebra poput gigantske lepeze i - zibati se povazdan na njegovoj čeljusti kao na ljuljački. Na poneka poklopna vrata trebalo bi staviti lokote, a podvornik će voditi buduće posjetitelje i pokazivati im pojedine dijelove kostura, sve zveckajući snopom ključeva. Sir Clifford namjerava naplaćivati dva pensa za razgledavanje tihe galerije kraljeţaka, tri pensa za slušanje jeke u lubanji, a šest pensa za jedinstveni pogled koji se pruţa s vrha grdosijine glave.

Dimenzije kostura koje ću vam sada priopćiti prepisane su doslovce s moje desne ruke. gdje sam ih utetovirao, jer je to zbog moga tadanjeg divljeg lutanja svijetom bio jedini siguran način da sačuvam te dragocjene statističke podatke. No kako nisam raspolagao sa previše prostora, a kako sam opet ţeiio da ostali dijelovi moga tijela ostanu neispisana strana za pjesmu koju sam upravo smišljao -barem oni dijelovi koji su ostali netetovirani - nisam se mučio s inčama, jer takve sitnice kao što su inče i ne treba uzimati u obzir kad je posrijedi mjerenje tako grdne ţivotinje kao što je kit.

103. DIMENZIJE KITOVA KOSTURA

Htio bih vam prije svega dati poseban i točan račun u pogledu tjelesine ţivog levijatana, kojega ćemo kostur ovdje ukratko opisati. Takav račun moţe dobro posluţiti.

Prema mojoj pomno postavljenoj kalkulaciji, koja se djelomično temelji na proračunu kapetana Scoresbyja - da je najveći primjerak grenlandskog kita dug šezdeset stopa, a teţak oko sedamdeset tona - prema toj, kako rekoh, mojoj pomnoj kalkulaciji, najveća ulješura, dugačka između osamdeset i pet i devedeset stopa, opsega nešto manjeg od četrdeset stopa na najdebljem mjestu, teţit će barem devedeset tona. Računajući da teţina tridesetorice ljudi zajedno iznosi jednu tonu, takva bi »velja riba« bila znatno teţa negoli cjelokupno stanovništvo jednog sela od tisuću i sto duša.

Ne čini li vam se da bi takav levijatan, po mišljenju čovjeka s kopna, morao imati mozak teţak kolik dva vola da bi se mogao kretati?

Kad sam vam u različitim prilikama već opisao lubanju, štrcalo, čeljust, zube, repinu, čelo, peraje i nekoliko drugih dijelova ulješurina tijela, red je da vam nabacim ono što je najzanimljivije na njezinu glomaznom čistom kosturu. No kako golema lubanja zauzima tako velik dio čitava kostura i kako je ona njegov najkompliciraniji dio, a u ovom se poglavlju neće o njoj ništa više iznositi - ne smijete propustiti da je, kad nastavimo, zadrţite u pameti, ili ponesete pod pazuhom, jer inače nećete dobiti pravu sliku cjelokupne strukture koju sada ţelimo izbliza pogledati.

Kostur ulješure u Tranqueu mjerio je sedamdeset i dvije stope u duţinu, tako da je za ţivota zacijelo bila duga kojih devedeset stopa, jer je kostur u usporedbi sa ţivom tjelesinom otprilike za jednu petinu manji. Od te duţine lubanja i donja čeljust zaprema nekih dvadeset stopa, pa prema tome na kičmenu kost otpada pedeset stopa. Duţ jedne trećine te kosti izrastao je okrugli divovski rebreni koš koji je nekoć obuhvaćao i zaštićivao ribakove unutarnje ţivotne organe.

Mene je taj golemi bjelokosni grudni koš s hrptenjačom, koja se protezala u dugoj liniji, uvelike podsjećao na korab brodine koju su tek započeli graditi u doku, kad je postavljeno svega dvadesetak golih pramčanih rebara, a kobilica je privremeno još samo dugačak red nesastavljenih greda.

Sa svake strane bilo je deset rebara. Prva su, da počnemo s potiljka, gotovo šest stopa dugačka, druga, treća, četvrta i što dalje, to razmjerno veća, dok ne dođete do petog para, po sredini, onih najvećih rebara, koja su duga osam stopa i nekoliko palaca. Od tog mjesta nadalje rebra su sve manja, dok deseti i posljednji par nije dulji od pet stopa i koji palac. Debljina mu je u razmjeru s duljinom. Srednja su rebra najviše svrnuta u luk. U nekih plemena na Arresitskim otocima takva rebra sluţe kao brvna preko rječica i potoka.

Promatrajući ta rebra, ne mogu a da se opet ne začudim činjenici, već toliko puta iznesenoj u ovoj knjizi, da kostur baš nikako nije slika kitova potpunog tjelesnog oblika. Najveća rebra kostura u Tranqueu, ona središnja, zauzimala su ono mjesto na »veljoj ribi« koje je za njena ţivota bilo najviše. Dakle, najveći promjer ţive tjelesine u te ulješure morao je iznositi najmanje šezdesetak stopa, dok rebra na onome mjestu nisu bila dulja od osam stopa. Tako su ta rebra otkrivala samo pol veličine onog mjesta kitove tjelesine. Tu gdje sam sada vidio samo golu hrptenjaču sve je jednom bilo omotano tonama debelih naslaga mesa, mišića, krvi i utrobe. Pa onda, umjesto širokih peraja, vidio sam tu samo kao nekakve krnjatke, a umjesto moćne i veličanstvene ali beskosne repine sad je bila - praznina!

Kako li bi bilo ludo i besmisleno, pomislih, kad bi bojaţljiv čovjek koji nije putovao pokušao upoznati čudesnog kita jedino zureći u njegov stanjeni mrtvi kostur ispruţen u tome tihom lugu! Ne tako, ne! Samo u srcu najţivljih opasnosti, samo usred kovitlaca zapjenjene vode koja vri i pršti pod udarcima njegove bijesne repine, samo na pučini beskrajnoga i bezdanog mora, moţe se vjerno i ţivo shvatiti kakav je kit u svoj svojoj cjelovitosti.

A što se tiče kraljeţnice, nju bismo najbolje mogli razmotriti kad bismo s pomoću dizalice naslagali u visinu kraljeţak na kraljeţak. Teţak i dug posao! No kad bi nam to uspjelo, ta bi ustobočena kraljeţnica bila nalik na Pompejev stup428.

Ima u svemu četrdeset i nekoliko kraljeţaka, koji u kosturu nisu međusobno čvrsto povezani. Nalik su na veliko ispupčeno kamenje kakva gotskog tornja koje tvori solidne redove teškog zdanja. Najveći kraljeţak, jedan od onih iz sredine, širok je nešto manje od tri stope, a dulji od četiri stope. Najmanji kraljeţak na onome mjestu gdje se hrptenjača gubi u repini, ima u promjeru samo dva palca i nalik je na bijelu bilijarsku kuglu. Rekoše mi da je bilo još manjih kraljeţaka, ali su ih izgubili neki kanibalski derani, svećenički sinovi, koji su ih ukrali da se njima igraju špekula. I tako vidimo da se hrptenjača i najvećega ţivog stvora smanjuje, da najposlije postane obična dječja igračka.

428

Stup u Aleksandriji visok 32 m, postavljen (u 4. st.) u čast rimskom caru Dioklecijanu. - Prev.

104. FOSILNI KITOVI Svojom gigantskom tjelesinom kit nam pruţa veoma pogodnu

temu, o kojoj se moţemo dovoljno raspričati te nadugo i naširoko raspredati. Uz najbolju volju ne moţete ga obuhvatiti. S pravom bi se o njemu moralo pisati samo u omašnim svescima najvećeg formata. I ne spominjući ponovno hvatove razmaka od njegova štrcala do repine, kao ni stope obujma njegova struka, podsjećam vas samo na one goleme svitke njegovih crijeva što leţe u njemu poput brodskih konopa i lanaca smotanih pod pajolima429 kakva ratnog broda.

Kako sam se latio posla da obradim tu temu o levijatanu, to me obvezuje da do kaţem kako sam potanko upućen u taj predmet, te ne smijem zaboraviti ni njegovih najsitnijih čestica, moram ga svega raščlaniti i odmotati i najmanji zavoj njegovih crijeva. Opisao sam već uglavnom sve njegove sadanje navike i anatomska obiljeţja, i sad mi još preostaje da ga uzveličam u arheološkom, fosilnom i antidiluvijalnom pogledu. Kad bismo se takvim riječima posluţili u razgovoru o mravu ili buhi, ili ma kakvoj drugoj ţivotinji osim levijatana - zvučalo bi kao hvalisavo blebetanje. Ali kad je posrijedi levijatan, onda se sve mijenja, i ja sam sretan što u tome pothvatu teturam pod teretom najzamršenijih i najteţih riječi što ih ima u rječniku. A reći ću ovdje i to da sam se u tim svojim raspravama, kadgod mi jezatrebalo, neprestano sluţio jednim izdanjem velikog formata Johnsonova leksikona, koji sam kupio posebno u tu svrhu, jer mi se učinilo da je taj čuveni leksikograf, kao čovjek neobično snaţne građe, bio najpodesniji da sastavi leksikon što bi najbolje mogao posluţiti autoru koji, poput mene, piše o kitovima.

Zacijelo ste već čuli kako se stil ponekih pisaca uzdiţe ili opada kad pišu o nekoj temi, ma kako ona bila obična. Kako da onda pišem kad mi je tema - levijatan? Moja slova i nehotice rastu, doseţu oblik i veličinu plakatnih slova. Dajte mi pero iz kondorova krila, dajte mi krater Vezuva da mi bude tintarnica, i drţite me za ruku, prijatelji! Jer samo me pomisao na levijatana umara i čini malodušnim zbog 429

Tavan na najdonjem dijelu skladišta. - Prev.

dalekoseţnih prostranstava koje treba zahvatiti, ubrajajući ovamo čitav niz znanosti, sve naraštaje kitova, ljudi i mastodonata, izumrlih, ţivih i budućih, sa svekolikim krajolicima zemaljskog carstva i sa svim svemirom, ne isključujući ni njegova predgrada. Eto, tako djeluje na mene ova velika i uzvišena tema! Gigantska tema pretvara i nas u gigante. Kad ţelimo napisati snaţnu knjigu, mora i tema biti snaţna. Nitko ne moţe napisati veliku i značajnu knjigu o buhi, premda su mnogi i to već pokušali.

Prije nego što prijeđem na temu o fosilnim kitovima, predočavam svoje svjedodţbe geologa, te izjavljujem da sam u najrazličitijim zgodama bio zidar, ali i poznati kopač jaraka, prokopa i zdenaca, pećinjaka, podruma i čatrnja svake vrste. Ovim uvodom ţelim također svratiti čitateljevu pozornost na sljedeću činjenicu: one divovske ţivotinje kojih su fosili nađeni u ranijim geološkim formacijama, sada su gotovo sasvim izumrle, no kasniji ostaci, što potječu iz tercijara430, kao da tvore sastavne dijelove, ili barem prekinute karike u lancu koji se proteţe od tih prapovijesnih ţivotinja i onih za koje se u priči veli da su im se potomci spasili u Noinu kovčegu. Svi fosilni kitovi koji su dosad pronađeni pripadaju tercijarnom periodu, koji dolazi prije najmlađe geološke formacije431. I premda ni jedan od tih fosila ne odgovara nijednoj vrsti danas poznatih kitova, pokazuju ipak dovoljno općenitih sličnosti, te ih moţemo uvrstiti u red fosilnih Cetacea.

U posljednjih trideset godina otkriveni su izlomljeni ostaci fosilnih kitova koji su ţivjeli još davno prije Adama, pronađeni su komadi njihovih kostiju i kostura, oko podnoţja Alpa, u Lombardiji, Francuskoj. Engleskoj, Škotskoj i u sjevernoameričkim drţavama Louisiani, Mississippiju i Alabami. U zanimljivije takve iskopine ide i dio lubanje koji je pronađen u ulici Dauphine u Parizu godine 1779., u onoj maloj ulici koja vodi ravno u palaču Tuileries, a također su iskopane kosti u Antwerpenu, kad su uNapoleonovo vrijeme ondje

430

Geološka formacija u doba razvoja sisavaca (dinoterij, hiparion, paleoterij i mastodont). - Prev. 431

NajmlaĎa geološka formacija, »kvartar«. dijeli se u diluvijsko i aluvijsko doba, kad se pojavljuje pračovjek

(neandertalac), megaterij, mamut, spiljski medvjed itd. - Prev.

gradili dokove. Cuvier je izjavio da su to ostaci kostura jedne levijatanske vrste koja je nama posve nepoznata.

No od svih cetacejskih relikvija najdivnija je onaj gotovo u cijelosti sačuvan golemi kostur jedne izumrle nemani, nađen godine 1842. na plantaţi suca Creagha u Alabami. Poboţni robovi iz susjedstva, zahvaćeni strahopoštovanjem, smatrali su ga kostima jednoga od palih anđela. Alabamski su učenjaci izjavili da su to ostaci orijaškog gmaza, te su mu nadjenuli ime Basilosaur. Jedan ogledni dio tih kostiju poslan je preko mora engleskom anatomu Owenu, pa se pokazalo da je taj toboţnji gmaz zapravo bio - kit, premda je pripadao vrsti koja je već davno izumrla. To je još jedna značajna ilustracija činjenice koju sam često isticao, naime - da kostur kita pruţa malo, rekao bih gotovo nikakvih dokaza po kojima bi se moglo zaključiti kako je izgledala tjelesina te ţive nemani. I tako je Owen tu neman iz Zeuglodonta u svom izvješću londonskom Geološkom društvu proglasio jednim od onih neobičnih stvorova koji su tijekom mnogih promjena što su se događale na površini naše Zemlje sasvim iščezli.

Kada stojim među svim tim divovskim kosturima, lubanjama, kljovama, čeljustima, rebrima i kralješcima, koji su svi barem donekle nalik jedni na druge, a u isto vrijeme pokazuju nekakva zajednička obiljeţja s onim nestalim prapovijesnim levijatanima, njihovim tajanstvenim precima, onda mi se čini kao da me neki sveopći potop nosi na svojim valovima u ono čudesno doba za koje bi se moglo reći da bijaše izvan svakog vremena, jer Vrijeme je počelo tek onda kad se pojavio Ĉovjek. Oko mene se tad mrače sive magluštine Saturna, i sa stravom nazirem one polarne Vječnosti kada su ledene gromade pritiskale zemlju ondje gdje danas buja ţivot tropskih krajeva, a gdje na 25.000 milja Zemljina obujma nije bilo vidjeti ni pedlja nastanjiva kopna. Onda je sav svijet pripadao kitu, i on, kralj svega ţivota, ostavljao je svoje bijele brazde, uskopane po morima, gdje se danas izdiţu Ande i Himalaja. Tko će pokazati rodoslovlje kakvim se levijatan moţe podičiti? Iz rana koje je zadavao Ahabov harpun točila

se starija krv od one u ţilama drevnih faraona. Metuzalem432 je nedoraslo đače. i ja gledam oko sebe neću li moţda ugledati Sema433 da mu stegnem ruku. Jeza me hvata pri pomisli na to predbibiijsko bivstvovanje bez početka i postanja, bivstvovanje kita koji će, jer ţivi od iskona, ţivjeti u sve vijeke, pošto se budu ugasnuli i posljednji ljudski vjekovi.

No ne samo da je taj levijatan ostavio svoje otiske u predadamskim geološkim formacijama naše Zemlje, te u laporu i vapnencu utisnuo drevni trag svoga tijela, nego i na egipatskim spomenicima, koji po svojoj starosti imaju gotovo već fosilni karakter, nailazimo na otiske njegovih peraja. U jednoj odaji velikog hrama u Dendri434 otkriven je prije pedesetak godina na gigantskom stropu uklesan i bojama iskićen planisferij435 na kojem sve vrvi od kentaura, aţdaja i dupina, sve nalik na bajoslovne figure našeg zodijaka. I među njima plovi drevni kit, i plovio je tako na tom planiglobu stoljeća i stoljeća prije nego što se car Salamun zipkao u svojoj kolijevci.

Ne smije se propustiti još jedno čudno svjedočanstvo o starosti kita koje se odnosi na okamenjene iskopine iz njegove postdiluvijalne stvarnosti, a kako ga je priopćio prečasni Ivan Lco436, drevni afrički putnik:

»Nedaleko od ţala morskog stajaše njihov veliki hram. Grede su mu i stupovi izdjeljani od kitovih kostiju, jer more često izbacivaše na njihove obale mrtve kitove. I vjerovaše prosti puk da neka tajna moć po Boţjoj volji bdi nad njihovim hramom, te nijedan kit ne moţe proći pokraj njihovijeh obala, jer Smrt na njega u moru čeka, put da mu spriječi. No istina bijaše u tome što se s obiju strana njihova hrama velje pećine u more pruţahu na dvije milje daleko, i kitovi se sami

432

Po biblijskoj priči Noin praotac. Ţivio je 969 godina, pa u prenesenom smislu metuzalem znači vrlo star čovjek.

- Prev. 433

Po Starom zavjeru, Noin sin, praotac Semira. - Prev. 434

Grad starih Egipćana (Tantarer, grčki Tentyris) na obali Nila. Danas ruševine, meĎu kojima se ističe hram

egipatske boţice ljubavi Hator, s prastarim reljefima i napisima. - Prev. 435

Prikazivanje Zemlji ne kugle na plohe, u ravnini (planiglob). - Prev. 436

Leo Africanus (Alhasan Ibn Muhamed Alvazan), maurski putopisac, proputovao sjevernu Afriku i zapadnu

Aziju; umro oko godine 1526. - Prev.

ranjavahu i pogibahu kad o njih udarahu. I u hramu tome čuvahu jedno kitovo rebro neobične duljine i klanjahu se kao pred čudom nebeskim. Luk toga rebra na najvišem vrhu ne mogaše ispruţenom rukom dosegnuti ni čovjek koji jaše na devi. To je rebro, kako kaţu, biio ondje stotinu godina prije nego što ga ja vidjeh. Njihovi povjesničari tvrde da je Prorok, koji propovijedaše o dolasku Muhamedovu, proizašao iz toga hrama, a neki u prevelikoj smjelosti tvrde da je proroka Jonu kit izbacio tu, na podnoţje hramsko.«

I u tom afričkom hramu ja te sad, čitatelju, ostavljam, a ako si iz Nantucketa, i povrhu kitolovac, tiho ćeš se i predano pokloniti.

105. SMANJUJE LI SE KITU VELIĈINA I PRIJETI LI MU ISTREBLJENJE

Premda je, dakle, kit doplovio iz carstva Vječnosti u naše vode,

ipak bismo se s pravom mogli pitati nije li u dugom toku svojih naraštaja promijenio svoj oblik i postao manji od prvobitnih svojih predaka.

No ne samo što su istraţivanja pokazala kako su današnji kitovi veći od onih kojih su fosilni ostaci nađeni u tercijarnom sustavu (koji obuhvaća jasno određeni geološki period prije čovjeka), nego neki kitovi, nađeni u tom razdoblju, nadmašuju veličinom i kitove iz još ranijih razdoblja.

Od svih fosilnih ostataka kitova iz doba prije pojave čovjeka najveći je onaj okamenjeni kostur nađen u Alabami, kako smo to spomenuli u prošlom poglavlju, a koji ima duljinu nešto manju od sedamdeset stopa, dok smo se već prije bili uvjerili da je kostur velikih ulješura, kakve danas lovimo, i dulji od sedamdeset i dvije stope. A čuo sam od vjerodostojnih kitolovaca da su već uspjeli uloviti ulješure koje su bile duge i do stotinu stopa.

No zar nije moguće da su se ti današnji kitovi, koji po veličini nadmašuju sve one druge iz ranijih geoloških perioda, izrodili i degenerirali od Adamovih vremena naovamo?

Mogli bismo zaista doći do takva zaključka kad bismo povjerovali izvještajima gospode kao što su Plinije437 i uopće prirodoslovci prošlih vjekova. Jer Plinije nam govori o kitovima kojih je tjelesina zauzimala površinu od nekoliko jutara, a Aldrovandus438 opet o nekakvim drugim »veljim ribama« koje su, po njegovoj mjeri, bile osam stotina stopa dugačke - baš kao kakve uţarije ili Temzini tuneli439! Štoviše, i u doba Banksa440 i Solandera441, koji su bili Cookovi suvremenici,

437

Gaj Plinije Sekundo, Stariji (23.-79. pr. Krista), rimski učenjak, napisao veliku enciklopediju »Historia

naturalis«. - Prev. 438

Ulisse Aldrovandi (1522.-1605.), talijanski zoolog. - Prev. 439

Tunel ispod Temze u Londonu spaja obje obale; gradnja je počela 1798., a završena je 1848. Tunel vodi 24 m

duboko ispod razine ulica, dug je 396 m, visok 4 m i širok 4 m. - Prev. 440

Sir Samuel Banks (1744.-1782.), zoolog i istraţivač australskih obala. - Prev.

nailazimo na nekog člana danske Akademije znanosti, po kojemu bi neki kitovi u islandskim vodama (reydan-siskur ili kitovi smeţurane trbušine) bili dugi stotinu i dvadeset jarda, a to bi bilo trista i šezdeset stopa! A francuski prirodoslovac Lacépède442 u svome pomno izrađenom djelu o kitovima tvrdi, na samom početku svoje knjige (str. 3), da je pravi ili obični kit dugačak stotinu metara, dakle trista dvadeset i osam stopa! I to je djelo bilo objavljeno ljeta Gospodnjeg 1825.

A ima li kitolovca koji će povjerovati tim pričama? Ne. Kit je baš toliki koliki bijahu njegovi preci u Plinijevo doba. A sastanemo li se jednom na drugom svijetu, ja - kitolovac (bolji nego što je on bio), reći ću mu to hrabro u brk! Jer meni onda ne ide u glavu kako egipatske mumije, koje su bile sahranjene tisuće godina prije nego što se Plinije i rodio - ne ide mi u glavu kako te mumije u svojim sarkofazima nisu ni kolik kakav današnji građanin Kentuckyja u svojim čarapama i cipelama. I ona goveda i druge svakovrsne ţivotinje, isklesane u najstarijim kamenim pločama Egipta i Ninive443, također jasno pokazuju kako tovno i rasplodno blago smithfieldske rase ne samo da nimalo ne zaostaje nego kudikamo nadmašuje i najdeblje faraonske krave. Imajući sve to na umu, moram najodlučnije pobijati tvrdnju da su se od svih ţivotinja baš kitovi, i to samo oni, degenerirali.

Još bi nešto trebalo istraţiti o čemu manje poznati Nantucketanci često raspravljaju. S obzirom na budne oči straţara na jarbolima kitarica, koje danas prodiru već i kroz Behringov tjesnac i zaviruju i u najskrivenije kutiće i zakutke svijeta, a tisuće kopalja i harpuna neprestano zuje zrakom duţ svih svjetskih ţala - nameće se sporno pitanje hoće li levijatani moći dugo odolijevati tim nesmiljenim hajkama, toj ljutoj borbi na ţivot i smrt, i neće li najposlije biti istrijebljeni i sasvim nestati s pučine naših mora, te neće li i posljednji kit, poput posljednjeg čovjeka, zadimiti svoju posljednju lulu i rasplinuti se u oblaku posljednjeg dima? 441

Daniel Solander (1736.-1782.), engleski zoolog, istraţivao koralje. - Prev. 442

Bernard Germain Etienne de la Ville, grof Lacépède (1756.-1825.), francuski drţavnik i zoolog. - Prev. 443

Niniva, babilonski, a poslije asirski glavni grad (utemeljen oko god. 2000., a razoren oko god. 600. prije Krista),

čuven s vaţnih iskopina. - Prev.

Usporedimo li jata kitova plećaša sa stadima grbatih bizona, koja su još prije nepunih četrdeset godina u desecima tisuća prolazila prerijama lllinoisa i Missourija i vijoreći ţeljeznom grivom te sijevajući pogledima mrko promatrala ljudska naselja uz obale rijeka, gdje vam danas udvorni pretršci prodaju zemljište za dolar po kvadratnom palcu - usporedimo li jedne s drugima, vidjet ćemo da nam taj primjer nepobitno pokazuje kako se kit ne moţe spasiti od brzog i posvemašnjeg uništenja.

Treba taj problem promotriti sa svih strana. Premda je još nedavno, prije manje od jednoga ljudskog vijeka, broj bizona u Illinoisu bio veći od ukupnog stanovništva današnjeg Londona, a danas u onom kraju nije preostao ni jedan rog, ni jedan jedini papak, i premda je oboruţana ljudska ruka skrivila to čudesno istrebljenje - ipak levijatanima ne prijeti takav neslavan svršetak, i to zbog potpuno različita načina lova. Ĉetrdeset ljudi na jednom kitarskom brodu, koji četrdeset i osam mjeseci neprekidno krstari u potjeri za ulješurama, bit će neobično sretni i hvalit će Boga ako za to vrijeme uspiju kući dopremiti ulja od ciglih četrdeset »veljih riba«. A u danima drevnih kanadskih i indijanskih lovaca i trapera s Divljeg zapada, kada je taj daleki zapad (kojega smiraji još rađaju sunca) bio divlji i netaknut, isti bi broj ljudi u mokasinama i u isti broj mjeseci, jašući na konjima umjesto ploveći brodom, potamanio ne četrdeset, već četrdeset tisuća i više bizona. Ĉinjenica je to koja se, ako treba, moţe i statistički dokazati.

Ako pravo promislimo, vidjet ćemo kako zapravo nije nikakav argument koji bi govorio o postupnom uništavanju ulješura to što su, na primjer, levijatani (potkraj prošlog stoljeća) plovili u manjim jatima, pa su ih lovci češće susretali nego danas, te prema tome ni kitolovački pohodi nisu bili tako dugi, ali su zato bili mnogo unosniji. Jer ti kitovi, kako smo već na drugom mjestu spomenuli, sada se nastoje što bolje zaštititi, krstare po morima u nepreglednim karavanama, te su nekadanji samci, parovi, male druţine i »škole« u novije vrijeme ujedinjeni u velike moćne vojske koje nastupaju samo u velikim vremenskim i prostornim razmacima. I to je sve. A čini se da je isto

tako pogrešan zaključak da pomalo nestaje i onih kitova od kojih se dobiva takozvana »riblja kost« - da ih nestaje zato što ih sada ne love onoliko ondje gdje ih prije bijaše mnogo. Ti se kitovi samo povlače iz svojih obitavališta podno istaknutih podbreţja u druga takva obitavališta, pa ako neku obalu ne oţivljavaju više njihovi vodoskoci, onda budite sigurni da je neki drugi udaljeniji ţal bio tek nedavno iznenađen tom neobičnom pojavom.

Osim toga: što se tiče tih posljednjih levijatana, treba spomenuti i to da imaju dvije jake tvrđave koje će, po svoj ljudskoj vjerojatnosti, ostati neosvojive. I kao što bi se stanovnici snjeţne Švicarske u odsudnim časovima neprijateljske najezde povukli u svoje planine, tako i kitovi, od kojih dobivamo »riblju kost«, uzmiču sa svojih morskih savana444, čistina i proplanaka u svoje polarne citadele, te ţive ondje zaštićeni i obranjeni svojim staklenim zidovima, u toj svojoj ledenoj krajini, zaklonjeni iza gigantskih bijelih utvrđenja, u začaranom krugu vječnog Prosinca, i prkose svim navalama nas običnih smrtnika.

Kako na pedeset harpuniranih »koščatih« kitova otpada moţda po jedna harpunirana ulješura, neki su mudrijaši s kaštela stvorili zaključak da je takvo tamanjenje prilično prorijedilo redove tih grdosija. Premda su sami Amerikanci u posljednje vrijeme na sjeverozapadnim obalama ubijali u godini oko 13.000 takvih kitova, ipak ima mišljenja koja odbijaju čak i tu okolnost kao malen i nikakav suprotan dokaz o tome.

Razumljivo je što ljudi s nekom nevjericom dočekuju izvještaj o rasprostranjenosti najvećeg stvora na zemlji i što strahuju za njegovu budućnost - ali što da kaţemo na ono što biljeţi Harto, povjesničar Goe445, koji nam priča kako je sijamski kralj u jednom lovačkom pothvatu ulovio 4.000 slonova, kojih u onim krajevima ima kao goveda u drugim podnebljima? I kako nema sumnje da su se ti slonovi, koje su u tako velikom broju tisuće i tisuće godina hvatali i

444

Travne stepe u tropskim krajevima. - Prev. 445

Nekadanji portugalski posjed na zapadnoj obali Indije. - Prev.

Semiramida, i Por, i Hanibal446 i redom tako svi ostali vladari Istoka, ipak u velikom broju odrţali, to je veća vjerojatnost da će i gigantski kitovi odoljeti svim našim hajkama, jer njihovi su pašnjaci dvaput veći negoli sva Azija, obje Amerike, Europa i Afrika, Nova Holandija i svi otoci zajedno447.

Zatim treba imati na umu i to da kitovi vrlo dugo ţive, po svoj prilici sto i više godina, te se tako u jednom vremenskom razdoblju nalazi na okupu po nekoliko do potpune snage doraslih naraštaja. A što to znači, moţemo najbolje naslutiti zamislimo li da se rastvore sva groblja i grobišta, mogile i grobnice, pa da ustanu iz grobova svi muškarci, ţene i djeca, svi mrtvi koji su unatrag sedamdeset i pet godina bili na ţivotu, i da se te silne vojske pokojnika pridruţe ţivom pučanstvu naše zemlje.

I stoga izjavljujemo da je levijatanska rasa besmrtna, premda smrt i te kako nemilosrdno kosi pojedince. Levijatan je plovio morem prije nego što su se kontinenti počeli probijati iz vode, plovio je nad današnjim Tuilerijama i Windsorskom palačom i nad Kremljem. Za vrijeme potopa kit prezre Noinu lađu. A kad bi svijet i opet trebao biti preplavljen, kao Holandija, da se oslobodi svojih štakora, vjekovječni bi levijatan opet preţivio, i s vrha pomamnih valova, koji bi se propinjali i na ekvatoru, on bi dalje bacao svoje bijele mlazove i prkosio nebesima.

446

Semiramida, legendarna asirska kraljica; misli se da je ţivjela u 12. stoljeću prije Krista, Por, vladar u Pendiabu,

u doba kad je Aleksandar Makedonski osvajao one krajeve. Hanibal, glavni vojskovoĎa Kartage (3. st. pr. Krista). -

Prev. 447

Danas kitolovci ubijaju kitove harpunima bacanim iz posebnih topova, a i bombama, te je pomor mnogo veći

nego u prošlim stoljećima. U dvadeset i pet godina u početku našeg stoljeća ubijeno je oko 200.000 običnih kitova i

ulješura. U najnovije vrijeme kitolov je reguliran meĎunarodnom konvencijom, uvedena je kontrola lova, te je kit (s

pravnog gledišta) najzaštićenija ţivotinja. - Prev.

106. AHABOVA NOGA Kadno se Ahab navrat-nanos poţurio da ostavi engleski brod

»Samuel Enderby«, u onoj mu se ludoj hitnji dogodila mala nezgoda. Udario je tako ţestoko o klupu svoga čamca da mu je pritom naprsla bijela koštana noga. Pošto je stigao na palubu i umjetnom nogom stao u bušotinu u podnici, okrenuo se tako bijesno kormilaru s nekim prešnim nalogom (kao obično, bilo je to nešto o njegovu nesigurnom kormilarenju), te se već napukla kost još jače rascijepila. Premda se umjetna noga nije slomila, te se činilo da će mu moći još posluţiti, Ahab kao da se time nije zadovoljio.

I zaista bijaše malo čudno što je Ahab, uza svu svoju potpunu i ludu nemarnost, ponekad ipak obraćao nešto više paţnje toj mrtvoj kosti, na kojoj je djelomično stajao. Jer malo prije nego što je »Pequod« krenuo iz Nantucketa, nađoše ga ispruţena na podu i onesviještena. S nepoznata i naizgled neobjašnjiva i neshvatljiva uzroka umjetna se noga bila tako snaţno izmakla da je prepukla kao kolac, te mu se cjepotina zabila u slabine. I tek je nakon krajnjih teškoća ta strašna i bolna rana posve iscijeljela.

I tad je jedna misao obuzela njegov monomanski um - kako su, naime, sve te njegove tadanje patnje samo izravna posljedica prijašnjih bolova, i njemu se činilo kako posve jasno razabire i shvaća da baš kao što se i najljuća guja plodi i mnoţi isto kao i milopojni slavuji usred gaja, isto se tako i svaka sreća i nedaća obnavlja i rada plodom sebi jednake. I ne samo jednake, pomisli Ahab, jer počeci i plodovi Bola seţu dalje negoli počeci i plodovi Radosti. I ne obazirući se na kanonska naučavanja po kojima se neke zemaljske radosti što nam ih pruţa ovaj svijet ne nastavljaju na drugom svijetu nego se, naprotiv, jadno završavaju u beznadnom očaju pakla, dok će se mnoge patnje, koje su grešni smrtnici zasluţeno pretrpjeli, nastaviti u ţivotu onkraj groba i da će biti još bolnije i još gorče - bez obzira, dakle, na takvo naučavanje, čini se da u tome ipak, ako se dublje razmotri, ima nesklada i nerazmjera. Jer dok se i u najvećoj zemaljskoj sreći skriva neka jadna neznatnost, mišljaše Ahab, dotle na dnu svih duševnih boli

leţi neko tajanstveno značenje i, u nekih smrtnika, arkanđeoska veličanstvenost; marljiva istraţivanja o bolima ne opovrgavaju taj jasni zaključak. Traţimo li genealogiju bolova i slijedimo li njihov trag do prvog začetka, dolazimo najposlije do samog postanja bogova. I usprkos svem radosnom sjaju sunčeva zlata, i usprkos blagim titrajima mjesečeva srebra, moramo ipak doći do konačne spoznaje: ni sami bogovi nisu uvijek sretni. Neizbrisivi pečat tuge što je od poroda udaren na čelo svakog smrtnika samo je pečat tuge onoga koji ga je utisnuo.

Ovdje smo i ne znajući odali tajnu koju je moţda, na pravome mjestu, trebalo još prije otkriti. Kao i mnogo što drugo oko Ahaba, nekima se oduvijek činilo tajanstvenim i neobjašnjivim zašto se on tako skrivao i prije i nakon odlaska »Pequoda« i, zašto se skrivao pred svima kao Dalaj-lama448, i zašto je u onom razdoblju kanda traţio nijemo utočište, sred mramornog vijeća smrti. Ono što je kapetan Peleg iznio kao razlog tome, pokazalo se posve netočno, premda je, ukoliko se ticalo Ahabove tajanstvene ličnosti, svako otkriće, umjesto da unese svjetlosti objašnjenja, samo još povećavalo mračnu tajanstvenost. No naposljetku je sve izišlo na vidjelo, barem u vezi s tim. Tako se saznalo i za tu strašnu njegovu nesreću, zbog koje se u posljednje vrijeme bio povukao i pred svima skrivao. Povrh toga, baš je ta njegova nedaća u krugu njegovih znanaca na kopnu, koji se sve više stezao, labavio i bivao manji - u krugu tih malobrojnih znanaca, koji su sa ne znam kakva razloga ipak smjeli ponekad do njega, izazvala neku tajanstvenu stravu, i oni su izmišljali neke sablasne bajke, začinjene praznovjernim kazivanjem ljudi s kraja, a za koje Ahab, dašto, nije nimalo mario. I stoga su se ti ljudi, koji su ga se u neku ruku i bojali, a u isti mah osjećali i neko strahopoštovanje, prešutno suglasili i sporazumjeli da to zataškaju pred svijetom, ako samo bude moguće, pa je prošlo dosta vremena dok se među »Pequodovom« posadom nije najposlije pročulo kakva je nesreća snašla Ahaba.

448

Vrhovni budistički svećenik u Tibetu. - Prev.

Svejedno sad kako je bilo i jesu li se u njegov ţivot upletale neke nevidljive sile, nebeske ili paklenske, ili su sve to bile samo puke izmišljotine - bilo kako bilo, Ahab je nakon te nove nesreće s nogom smjesta sve poduzeo da doskoči toj nevolji: pozvao je tesara.

I kad je taj mornar došao preda nj, Ahab mu naredi nek odmah prione i načini novu nogu, a svojim časnicima dade upute kako tesaru treba staviti na raspolaganje sve kosti od čeljusti ulješura, da bi od svih komada, što su se za putovanja nagomilali u štivi, mogao izabrati najbolju i najčvršću građu. Zatim zapovjedi tesaru da taj posao još iste noći mora svršiti, i načiniti i spojne dijelove, bez obzira na one koji su ostali sačuvani na razbijenoj nozi. Povrh toga, i brodskoj je kovačnici pod pramcem, koja privremeno bijaše u zastoju, izdan nalog da proradi, a da se sve pospješi, kovaču je zapovjeđeno da smjesta skuje svu potrebnu čeličnu opremu.

107. TESAR Zasjedni kao sultan među Saturnovim mjesecima449 i promotri

čovjeka kao jedinku, u apstraktnom smislu. I on će se tebi ukazati kao čudo, kao uzvišenost i kao bol. A pogledaš li s te visine na čitavo čovječanstvo kao cjelinu, čini ti se većim dijelom samo kao pusta gomila suvišnih duplikata, i suvremenih i naslijeđenih. Ali, premda je bio nadasve priprost i daleko od toga da posluţi kao primjer za velikog apstraktnog Ĉovjeka, »Pequodov« tesar nije bio nikakav duplikat. I stoga će, evo, osobno izići pred vas.

Kao svi mornari-tesari, a poglavito oni koji sluţe na kitarkama, bio je on za sve spretan i svagda spreman, i jednako praktičan i iskusan u svim onim mnogobrojnim poslovima i duţnostima što imaju ma kakve veze s njegovim zanimanjem, jer tesarstvo je ono prvobitno razgranato deblo iz kojeg su se razvili svi ostali obrti u kojima se manje-više radi s drvetom kao pomoćnom građom. No taj je tesar s »Pequoda« bio ne samo vješt svemu tome poslu što ga spomenusmo, nego je ujedno umio posvršavati tisuću onih bezimenih radova kakvih ima na pretek i u svako doba na velikim brodovima što tri do četiri godine plove po neciviliziranim i dalekim morima. Da i ne govorimo o njegovim sposobnostima u izvršavanju redovitih duţnosti, kao što su popravljanje napuklih ili ulupljenih čamaca, popravci oko slomljenih kriţeva na jarbolima, preinačivanje odviše zdepasto izdjeljanih lopata na pojedinim veslima, stavljanje okvira oko palubnih otvora, zabijanje novih drvenih čavala u podnice i još štošta drugo što ide u njegovo zanimanje - taj je čovjek osim toga bio spretan i nenadmašan majstor za sve vrste posve oprečnih vještina, i korisnih i hirovitih.

Pozornica na kojoj se javljao u svim svojim raznovrsnim ulogama bijaše njegova tesarska klupa struţnica - glomazna, teška ploča s mnogim drvenim i ţeljeznim škripovima u svim veličinama. Ta je klupa bila u svako doba čvrsto vezana poprijeko iza topionice, osim u one dane kad bi brodu uz bok bila privezana kitova tjelesina. 449

Planet Saturn ima deset svojih satelita. - Prev.

Dogodi se te je klin o koji se konop veţe predebeo, pa nikako da uđe u svoju rupu - a naš ga tesar samo gurne u jedan od svojih svagda spremnih škripova, i začas ostruţe koliko treba. Doluta s kopna na palubu čudna nekakva ptica šarena perja i mornari je uhvate - a tesar već brţe-bolje od glatkih šipaka kitove usi, i od prečaka od ulješurine kosti sastavlja za nju kavez nalik na pagodu. Iščaši li neki veslač ručni zglob - tesar će mu skuhati sredstvo za ublaţivanje boli. Stubb je umirao od ţelje da na lopatici svakoga njegova vesla bude naslikana crvena zvijezda, i gle! - ta vesla već strše između stegača na velikome drvenom škripu, a tesar simetrično nadopunjuje zvijeţđe. Neki se mornar zainatio, hoće naušnice od kosti morskog psa - i već mu tesar buši uši. Nekoga drugog boli zub; tesar vadi kliješta i rukom lupne o svoju stolarsku klupu pozivajući ga da sjedne. Jadan se momak neukrotivo grči i previja, a operacija još nije dovršena. Tesar odvrne veliki škrip i samo mu rukom pokaţe kako da u nj namjesti čeljust ako ţeli da mu izvuče bolesni zub.

I tako bi se taj tesar svemu dosjetio i svemu doskočio, jednako ravnodušan prema svemu i bez poštovanja prema ičemu. Zubi su za nj bili komadići bjelokosti, glave - koloturi s jarbolnih koševa, a ljudi - eh, ljudi - naprosto nekakvi glavati brodski vitlovi. Pa budući da je na tako širokom polju bio tako svestrano umješan, uz onu njegovu ţivahnu okretnost, reklo bi se da je i neobično ţiva duha i razbora. Ali nije bilo baš sasvim tako. Ništa ga nije toliko obiljeţavalo koliko neka bezlična tupoglavost. Kaţem bezlična, jer se gubila u nejasnom toku svega zbivanja oko njega i kanda stapala s onom općom tupošću koja se odrazuje u svem vidljivom ţivotu toga svijeta što nas okruţuje i što bez stanke i predaha djeluje na bezbroj načina, vječno gord i bešćutan, te ne mari za te, pa ma ti kopao temelje i za katedrale. Ali ta napol sablasna tupoglavost u tom čovjeku bila je ujedno neka bešćutnost prema svemu i svakome, premda bi ponekad osebujno izbila u nekoj ukočenoj staračkoj pretpotopnoj i sipljivoj šaljivosti, protkanoj nekom zastarjeiom dosjetljivošću, kakvom su sigurno i mornari na Noinoj korabi kratili vrijeme za noćne straţe na kaštelu. Je li taj stari tesar bio stoga takve ćudi što je cijeli svoj vijek provodio kao lutalica, toliko se

valjao amo-tamo, te ne samo da nije prikupio mahovine450, nego je, štoviše, s njega sastrugano i ono malo vanjskih privjesaka što su mu moţda nekoć pripadali. Bio je gola apstrakcija, izdvojenost i nesalomljiva cjelovitost, neduţan kao novorođenče, a ţivio je bez unaprijed određenog odnosa i stava prema ovome ili drugome svijetu. Gotovo biste rekli da je neduţnost u toga čovjeka uvjetovana nekom nerazumnošću, jer se činilo da svoje mnogobrojne posle i svakovrsna zanimanja ne čini posredstvom razuma ili instinkta, niti naučenosti i izvjeţbanosti, iii pak miješajući jedno s drugim, nego više uslijed nekoga gorko-nijemog samoniklog procesa. Bio je pravi radnik, a njegov mozak, ako ga je ikad imao, zacijelo se već davno pretočio u pokrete njegovih prstiju. Bio je baš kao jedna od onih čudnih vrlo korisnih sheffleldskih naprava451, ali sastavljenih na načelu »multum in parvo«452, što su vanjštinom, iako podebelom, nalik na običan dţepni noţić, ali koji ima ne samo nekoliko oštrica različite veličine nego i svakakve odvijače, izvojce, pincete, šila, pera, ravnala, pile za nokte i bušila. Kad bi ga, dakle, njegovi gospodari htjeli upotrijebiti kao odvijač, morali bi samo potegnuti iz njega dotičnu napravu, i zavrtanj bi bio okrenut, a kad bi se htjeli njime posluţiti kao pincetom - okrenuli bi ga naglavce, i eto ti štipaljki!

Taj je svemu vješti tesar zaista bio, kako smo već natuknuli, samo neki stroj ili automat svoje vrste. Ukoliko u njega i nije bilo prave ljudske duše, ipak je imao u sebi nešto tankoćutno što je unekolike, iako nejednaku, nadomještalo dušu. No što je to zapravo bilo - kap ţive u njegovoj krvi, amonijev karbonat, što li - tko bi znao? Ali eto, postojalo je i postoji već punih šezdeset godina ili još više. I ta neobjašnjiva domišljata snaga u njemu odraţavala se u njegovim neprestanim monolozima: provodio je gotovo sve vrijeme u razgovoru sa samim sobom, ali je taj razgovor bio nalik na nerazumni bruj točka, koji svejednako nešto zuji i sam sa sobom razgovara; ili, točnije, njegovo je tijelo bilo poput straţarske kućice, pred kojom on 450

Smisao rečenice temelji se na engleskoj poslovici a rolling stone gathers no moss, »kamen koji se valja ne

skuplja mahovinu«. - Prev. 451

Sheffield, grad u Engleskoj, poznat po svojoj noţarskoj i finomehaničarskoj industriji. - Prev. 452

Lat.: mnogo u malome. - Prev.

stoji kao straţar, i neprestano sam sa sobom razgovara, da bi ostao budan.

108. AHAB I TESAR

Na palubi - za vrijeme druge noćne straţe (Tesar stoji za svojom struţnicom i pri svjetlosti dvaju fenjera

marno zarezuje i pili po koštanoj štuli, koja je čvrsto zadjenuta u škripu. Oko struţnice rasulo se koštano iverje, s otpacima koţe, strunom, vijcima i svakovrsnim alatom. Sprijeda se vide crveni plamenovi iz kovačnice, gdje je kovač prionuo na posao.)

»Vrag odnio i pilu i koščinu! Gdje mekoću traţim, tvrdoća se opire, a pod prstima se meko uvija što bi tvrdo trebalo biti! Eh, to je nama suđeno koji pilom struţemo po starim kostima. Da vidimo hoće li ova biti tvrda. Gle, gle, ta je već bolja! (Kihne.) Dobijesa, iz te kosti diţe se prašina (kiše) i ne da (kiše), baš mi ne da da progovorim! Eto što čovjeka čeka kad uzme u ruke takvu mrtvu starudiju. Zasijeci u ţivo stablo i pili, pa neće biti te puste prašine! Reţi ţivu kost, pa ni truna prašine (kiše). Ovamote, kovačino stara, daj prihvati, pa da dovršimo tu šipku i kopču; ja sam začas gotov. Sva je sreća (kiše) što tu ne treba izdjeljati koljenski zglob. Istesati ovakvu koljenicu nije ništa teţe nego načiniti pritku za grah. Ali bih ipak htio da je valjano načinim. Eh, da je vremena, načinio bih mu sada noţicu (kiše) finiju od bilo koje što je ikada strugala po salonskom podu pred nekom damom. S tom se nogom ne bi mogle usporediti one jareće što sam ih viđao po izlozima. A onda, one upijaju vodu i, naravno, postaju reumatične, te ih valja liječiti (kiše) i oblozima i lijekovima, kao ţivu nogu. A sad, prije nego što je otpilim, dozvati mi je starog Mogula, da vidim je li duljina kako treba. Bojim se samo da ne bude prekratka! Ha, to je njegova peta. U dobar čas - evo ga, već dolazi, a nije li on. bit će sigurno tko drugi.«

AHAB (pribliţavajući se):

(Za svega tog prizora tesar ovda-onda kiše.)

- No, što je, stvaratelju ljudskih udova?

- Došli ste upravo navrijeme, gosparu. Ako vam je po volji, kapetane, označio bih duţinu. Dopustite da izmjerim, gosparu!

- Izmjeriti nogu, je li? Dobro, nije mi prvi put. Hajd’, dakle, na posao! Gle, dobra li škripa u tebe, tesaru! Daj da mu jednom vidim zahvat. Tako, tako, štiplje ponešto.

- Oh, gosparu! Taj škrip kosti lomi, čuvajte se! - Ne boj se, sviđa mi se dobar zahvat. Volim da u tome mlakom i

mlitavom svijetu osjetim nešto što moţe čvrsto stegnuti, čovječe! A što naš Prometej453 - htjedoh reći, naš kovač? Što on radi?

- Mislim da sad kuje vijak za kopču, gosparu! - E, pa neka kuje! To je savezništvo; on izrađuje mišićni dio!

Ţestoka crvena vatra bije mu s ognjišta! - Da, gosparu, za ovakvu vrstu finog rada treba mu usijanost do

bjeline. - Jest, jest, treba mu. Sad vidim kako su mudre besjede kad rekoše

da je onaj stari Grk Prometej, koji je stvarao ljude, bio kovač i da je ta svoja stvorenja oţivljavao vatrenim dahom, jer ono što je stvoreno od vatre, to vatri i pripada. I stoga je vjerojatno da ima pakla. Gle kako gar leti! Zacijelo je to ostatak onoga od čega je Grk stvarao Afrikance! Tesaru, kad kovač završi svoj posao, reci mu neka načini par čeličnih ramena, jer se na brodu nalazi neki pokućarac koji se pogrbio pod preteškim teretom.

- Što to, gosparu? - Ne, ne, počekaj! Kako se naš Prometej već dao na takve posle,

naredit ću mu da načini čitava čovjeka, onakva kakva ga ja zamišljam. Prije svega, da mjeri pedeset stopa od glave do pete, a grudi da su u njega kao tunel ispod Temze, noge da puštaju korijen, da stoji čvrsto na jednome mjestu! Tri stope da je opseg ručnih mu zglobova, da srca uopće nema, a čelo da je skovano od mjedi! U glavi četvrt jutra bistra mozga! Pa onda, bismo li mu uopće stavili oči u glavu, da bi mogao vidjeti taj naš svijet? Ne, već samo vidnik navrh glave, da mu osvijetli nutrinu. A sad idi, zapovijed mu odnesi!

453

Po grčkoj priči junak koji je oteo vatru s neba i donio je čovječanstvu; zato ga je Zeus prikovao uza stijenu, gdje

mu je jastreb kljuvao jetru. - Prev.

»Rad bih znati (kazuje tesar za se) kakve su to besjede i kome on to govori? Da ostanem gdje i jesam?«

- Ĉudna li mi graditeljstva (nastavlja Ahab) graditi slijepe kupole! Svjetla treba! Svjetiljka mi je potrebna!

- Ah, to mislite, gosparu! Evo, dvije imam, jedna mi je dosta! - A što si mi tu vidjelicu pruţio pod nos, kao ulovljenu tatu, ej, reci,

čovječe! Svjetlom ravno pod nos, to je gore nego u prsa uperen pištolj! - Mišljah, gosparu, da razgovarate s tesarom! - Tesarom? Zar je to - ali ne; lijep ti je posao, i nadasve

gospodstven, tesaru! Ili bi ti više volio raditi s ilovačom? - Što rekoste? Zar s ilovačom? Pa to je zemlja, blato! Neka se,

gosparu, njome kopači zabavljaju! - Ma što si se toliko uskihao, bezboţni starce? - Iz kostiju se diţe prilična prašina, gosparu! - Onda barem upamti: ne daj se poslije smrti pokopati baš pred

nosom ţivih ljudi! - Što rekoste, gosparu? Ah! Da, da, pogađam, gosparu! O, Boţe! - Slušaj što ću ti reći, tesaru! Ti posigurno sudiš da si dobar radnik i

vješt svome poslu, je li tako? A ti mi onda reci hoće li ti rabota biti tako vrsna i valjana, te kad stavim tu nogu na sebe, neću li na tome istom mjestu osjećati i drugu nogu, to jest, tesaru, moju izgubljenu nogu, mislim, nogu od krvi i mesa. Ne bi li ti mogao potjerati toga starog Adama?

- O, gosparu, sada donekle naslućujem, počinjem ponešto shvaćati. Da, da, gosparu, o tim stvarima čuo sam koješta čudno: kako čovjek koji je izgubio ruku ili nogu nikad ne gubi posvema osjećaj svoga starog uda, te na onome mjestu kadšto ipak osjeća sve kao prije. Smijem li vas ponizno upitati, gosparu, je li to doista tako?

- Da, baš je tako, čovječe! Slušaj, stavi svoju ţivu nogu na to mjesto gdje je nekad moja stajala! Tako! Ovdje je sada za oko samo jedna noga, ali za dušu su dvije, i gdje ti osjećaš strujanje ţivota, točno ondje, točno udlaku, osjećam ga i ja. Zar to nije zagonetka?

- Zamršeno je to, vrlo zamršeno, gosparu!

- Sad tiho, i čuj što ću ti reći! Ni sada ne moţeš pouzdano znati ne stoji li na tom istom mjestu gdje ti upravo stojiš nešto sasvim cjelovito, ţivo a nevidljivo. Stoji tu nevidljivo, ma i ti bio na tom istom mjestu, stoji unatoč tebi! I stoga, kada si i sasvim sam, zar te nije strah pred nekim koji prisluškuje? Pst! Tiho, ne govori! Jer ako ja još osjećam ljuti bol u izmrcvarenoj i otrgnutoj nozi koja se već davno raspala, zašto onda ne bi i ti, tesaru, mogao osjećati, i bez tijela, uţasne muke pakla u vječnosti? Ha!

- Milostivi Boţe! Uistinu, gosparu, ako je tako, morat ću nanovo preračunati. Mislim, gosparu, da je nisam načinio premalenom.

- Slušaj, glupani ne bi nikad smjeli stvarati zaključke! Koliko ti još treba da dovršiš tu nogu?

- Otprilike jednu uru, gosparu! - A ti se onda poţuri pa mi je donesi! (Sprema se da pođe.) O, Ţivote!

Evo me, ovdje stojim, gord kao grčko boţanstvo, a ipak moram tome glupanu biti zahvalan što će mi istesati nogu da uzmognem hodati! Da je stoput proklet taj ljudski splet i mreţa uzajamnog dugovanja, što ne moţe bez svojih knjiga i računa! Da toga nema, bio bih slobodan kao ptica u zraku, a ovako duţnik sam u knjizi čitava svijeta. U mene su tako silna bogatstva da bih se mogao natjecati i s najbogatijim pretorijancima454 pri draţbovanju Rimskoga Carscva (koje bijaše i svjetsko), pa ipak sam duţnik čak i za meso jezika kojim se hvalim. Nebesa! Uzet ću sud za taljenje, pa da se u njega stalim do malog, neznatnog kralješka! Jest, tako!

TESAR (nastavljajući svoj posao): »Da, da, tako je to! Stubb ga od svih nas najbolje zna, a Stubb

svagda govori kako je taj čovjek čudan. Samo jedna riječca, a sve ti kaţe: čudan. Ĉudan je, veli Stubb, čudan je - čudan, čudan! A i Starbucku neprestano trubi u uši - čudan je, gosparu - čudan, neobično čudan. Evo, tu je sad i njegova noga! Da, njegov drug u spavanju, ako ćemo pravo. Da, da, štapina od kitove čeljusti njegova je

454

Tjelesna straţa rimskih careva. Potkraj Rimskog Carstva pretorijanci su postavljali i skidali careve. - Prev.

ţena! A to mu je noga; stajat će na njoj! Što ono reče - s jednom nogom na tri mjesta stojiš, a sva tri mjesta u paklu - kako ono bi? Oh! Ne čudim se više što me tako podrugljivo gledao. Kaţu da sam ponekad malo luckast, ali to je samo od slučaja do slučaja. Zatim, čovjek malen, star i slab poput mene ne bi nikad smio zagaziti u duboke vode s visokim kapetanima što su izrasli kao čaplje. More ti odmah dođe do grla, i eto velike jagme za čamcima za spašavanje. A tu je, evo, čapljina noga, a bome je i duga i vitka! Većini ljudi dosta je par nogu za čitav ţivot, valjda stoga što se njima sluţe umjereno i bez hitnje, kao što dobrostiva stara dama postupa sa svojim starim debeljuškastim zapreţnim konjima. Ali Ahab, oh, on je ţestok vozač. Eto, jednu je nogu gurnuo u smrt, a drugu osakatio za ţivot, pa sada troši koštane na gomile. Ej, amote, kovačino, daj uvranji te vijke prije nego što naiđe anđeo Sudnjeg dana pozivajući svojom trubom sve noge, prave ili laţne, kao što pivarski kočijaši obilaze gradom i skupljaju prazne pivske bačve da ih poslije opet napune. Divne li noge! Baš je kao prava, ţiva noga, istrugana da je milina. A sutra će na njoj stajati, i njome osvajati vrhunce! E, vidi, vidi, umalo što ne zaboravih okruglu pločicu, izbrušenu, bjelokosnu, na kojoj stari biljeţi zemljopisnu širinu. Tako, tako, dlijeto, pila i sad šmirak!«

109. AHAB I STARBUCK U KAJITI Sutradan su po starom običaju isisavali vodu iz broda, i gle, ta je

voda bila prilično masna od ulja. Bačve u štivi kao da su dobrano bile napukle. Ljudi se uznemirili, i Starbuck pođe dolje u kajitu da obavijesti kapetana o tome nemilom događaju.455

»Pequod« se s jugozapada pribliţavao Formozi i otocima Baši, između kojih se nalazi jedan od tropskih prolaza iz Kineskog mora u Pacifik. I Starbuck nađe Ahaba kako sjedi za velikom pomorskom kartom istočnih arhipelaga i još jednom specijalnom kartom, na kojoj su bile označene razvedene istočne obale japanskih otoka Nipon, Macima i Šikoku. Svojom kao snijeg bijelom, novom koštanom nogom odupirao se o nogu stolića koji je bio vijcima pričvršćen o podnice, a u ruci je drţao dug mornarski noţ s izvučenom srpolikom oštricom. Ĉudni je starac bio leđima okrenut vratima s hodnika, te je namrštena lica opet potezao po karti one svoje stare pucanje i smjerove.

- Tko je? - oglasi se Ahab, ali se nije ni osvrnuo kad je začuo bat nečijih nogu. - Natrag na palubu! Van!

- Kapetan se Ahab vara, to sam ja! Bačve u štivi propuštaju ulje, kapetane! Moramo izvući kolabru456, pa iznijeti bačve odande!

- Bačve iznijeti? Sada, kad se pribliţavamo obalama Japana? Sada da izgubimo cio tjedan prtljanjem oko ono nešto malo starih obruča?

- Ili to, kapetane, ili izgubiti u jednom danu više ulja nego što ćemo ga nacijediti za čitavu godinu. Zaista nam se isplati spasiti ono radi čega smo prevalili već dvadeset tisuća milja.

- I ako je to, tako je to, santo ako ga dobijemo! - Ja sam govorio o ulju u štivi, gosparu. - Ali ja ne govorim o ulju niti mislim na nj. Idi! Ostavi ga neka teče!

I ja sam sam naprsnut! Da, da, pukotine u pukotinama! Ne samo da su u meni sve bačve napukle nego je naprsnut i brod u kojem te oštećene

455

Kitolovci koji imaju na brodu veće količine ulja običavaju dvaput na tjedan spustiti u štivu cijev i staviti bačve

pod morsku vodu, da se ne rasuše. Voda se poslije u nekoliko navrata opet izbacuje pomoću sisaljki. Po masnoći

vode kitolovci odmah znaju propuštaju li bačve ulje i prijeti li skupocjenom tovaru kakva opasnost. - Bilješka

piščeva. 456

Jak koloturnik. - Prev.

bačve leţe! A to je daleko veća nevolja od »Pequodove«, čovječe! Ta ja ne mogu zavranjiti sve duboke bušotine na svom tijelu, jer tko će ih naći u duboko natovarenom trupu? A kad bi i našao bušotine, tko da ih zavranji u huku olujnog ţivota? Starbuck, ne puštam kalorne, ne dam bačve van!

- A što će reći brodovlasnici, kapetane? - Pusti ih neka stoje na obali u Nantucketu, neka dreče i nadvikuju

tajfune! Zar je to Ahabova briga? Brodovlasnici - pa što? Podjedno mi trubiš i pjevaš o tim škrtim brodovlasnicima, kao da su oni moja savjest! Ali upamti, pravi i jedini vlasnik bilo čega jest onaj tko time zapovijeda! I znaj još i to - sva je moja savjest saţeta u kolumbi toga broda! Na palubu!

- Kapetane Ahab! - izusti časnik zacrvenjevši se, pa stupi još dublje u kabinu u nekoj tako opreznoj drskosti, punoj poštovanja, te se gotovo činilo da ne samo svakako ţeli izbjeći da se ona ma i najmanje izvana očituje, nego kao da ni u svojoj unutrašnjosti nije ni upo! bio u nju siguran. - Ĉovjek umniji i bolji od mene moţda bi tebi oprostio ono što mlađemu nikad ne bi oprostio, mlađemu, a i sretnijem nego što si ti, Ahabe!

- Grom i pakao! Ti li se usuđuješ mene kritizirati? Na palubu! - Ne, gosparu, još ne! Samo se usuđujem moliti vas, gosparu, da se

suzdrţite! Zar je uistinu nemoguće da se nas dvojica bolje razumijemo, bolje nego dosad, kapetane Ahab?

Ahab dohvati nabijen muišket sa stalka (sastavni dio pokućstva u kajitama većine brodova koji plove Juţnim morem), uperi ga u Starbucka i povikne: - Jedan je Bog koji je gospodar nad čitavim svijetom, i samo je jedan kapetan koji gospodari »Pequodom«! Natrag na palubu!

Ĉasniku iz očiju udarale munje, a obrazi mu se ţarili od bijesa i gorčine, te bi načas gotovo pomislio da se iz ubojite cijevi zbilja sasula na nj smrtonosna vatra. No svladavši svoj gnjev, on upola mirno pođe, a na pragu načas zastade i reče:

- Sasuo si psovke na me, ali me nisi uvrijedio, kapetane! No ja ti stoga ne velim: čuvaj se Starbucka, jer bi mi se u brk nasmijao, nego, Ahabe, čuvaj se Ahaba, čuvaj se samoga sebe, starče!

»Sve se više junači taj moj Starbuck, ali se ipak pokorava i sluša!« - gunđao Ahab kad Starbucka nestade. »Što mi je to dobacio neka se Ahab čuva Ahaba? Ima nešto, da, ima nešto u tim riječima!« - A onda se nesvjesno uzme poštapati o pušku, hodajući po maloj kajiti gore-dolje, a lice mu postade mirno i hladno kao čelična obrazina. No zamalo se taj čelik stali, čelo oţivje, i on vrati mušket u stalak i pođe na palubu.

- Valjan si ti momak, Starbuck, momak od oka! - došapnu časniku, a onda će posadi iz sveg grla: - Smotaj vrhovnjače i krati prednje i straţnje sljemenjače! Vraćaj veliki deblenjak! Isprazni glavnu štivu!

Moţda bi bilo izlišno nagađati zašto je Ahab ipak poslušao Starbucka. Moţda je to bio odbljesak prirođena poštovanja, a moţda je to zahtijevala taktika, te u tim prilikama nije htio pokazati ni najmanji znak otvorenog nezadovoljstva, ma i privremenog, prema svome prvom časniku. Bilo kako mu drago, ljudi su izvršili njegove zapovijedi, i koloturnici bijahu izvučeni.

110. QUEEQUEG U MRTVAĈKOM SANDUKU Pretragom je utvrđeno da su bačve koje su posljednje spuštene u

štivu bile sasvim netaknute, te da je kvar morao biti negdje dublje. Kako je vrijeme bilo lijepo, prodirali su sve dublje i dublje, budeći iza sna nizove golemih bačava sa dna broda i izvlačeći te divovske krtice iz crne ponoći gore na danje svjetlo. Prodirali su tako duboko i najdonje su bačve bile naizgled tako stare, rastočene i vogaste, te si gotovo mislio da ćeš sada ugledati koju od četvrtastih pljesnivih bačava s novcem kapetana Noe, oblijepljenih plakatima kojima je uzalud upozoravao nevjernički stari svijet na predstojeći potop. Dizale se na palubu bačva za bačvom vode, kruha i mesa, golemi snopovi duţica i sveţnjevi ţeljeznih obruča, dok je naposljetku sva paluba bila pretrpana i zakrčena, te je bilo teško njome proći, i prazna je trupina odzvanjala jekom od bata nogu, kao da ljudi hodaju nad pustim katakombama, a brod se valjao i ljuljao poput zrakom ispunjena demiţona. Našoj brodini oteščalo tjeme, kao što studentu prazna ţeluca oteţa glava puna Aristotela. Dobro po našu brodinu što nas u te dane nije pohodio tajfun!

I baš se u to vrijeme moj jadni poganski drug i vjerni pobratim Queequeg razbolje od groznice, te umalo što se ne otisnu u beskrajni kraj. na put u vječni nepovrat.

Treba ovom prilikom naglasiti da nijedan kitolovac ne ţivi od sinekure; svako promaknuće nosi sa sobom i većih opasnosti, i dok ne postaneš kapetan, svako je promaknuće povezano sa sve teţim duţnostima. Tako je bilo i s jadnim Queequegom, koji je morao kao harpunaš ne samo prkositi svim strahotama ţivoga kita nego se - kako smo već vidjeli - penjao na grbinu mrtve kitove tjelesine usred prkosna bijesa upornih valova, a naposljetku je sada morao sići u tamnu utrobu broda i mučno se preznojavajući čitav dan u toj podzemnoj tamnici postojano valjati i pomicati najteţe bačve, i brinuti se za njihov smještaj. Ukratko, harpunaši su na kitarkama ujedno i »ljudi od štive«, kako to na brodu vele.

Jadni moj Queequeg! Kad je brod bio upol ispraţnjen, trebali ste zaviriti kroz bukaportu i pogledati kako taj tetovirani divljak ondje dolje, gol do pasa, jer je na sebi imao samo nekakve vunene gaće, gmiţe u studenoj mokrini i gnjecavu mulju, poput zelenopjegava guštera na dnu kakva studenca. A za nj, jadnog poganina, to je i bio studenac ili kao neka ledenica. Tu je, ma kako vam se to činilo čudnim, unatoč vlastitoj vrelini i znoju, navukao na se strašnu prehladu što se pretvorila u groznicu, koja ga najposlije, pošto je nekoliko dana trpio, svali u visaljku, kad se već nalazio na pragu smrti. Kako li je propadao i nestajao u onim danima koji su sumorno prolazili, te ostadoše samo kosti i smeţuiana tetovirana koţa. No dok se sve na njemu tanjilo i rasplinjavalo, a jabučne kosti sve jače izbijale, njegove su se oči sve više širile i zaobljivale, i sjale nekom čudovitom mekoćom gledajući u vas blago iz dubine bolesti, te bijahu dva čudesna svjedočanstva onoga besmrtnog zdravlja u njemu koje ne bi moglo umrijeti ili oslabiti. I kao što se krugovi koji se stvaraju na površini vode sve više šire što se više gube i nestaju u daljini, tako su se i njegove oči sve jače zaobljivale, kao neki krugovi Vječnosti. I kad biste sjedili do uzglavlja toga divljaka koji je nestajao, obuzimala bi vas neka neodređena jeza, jer biste mu na licu vidjeli takve čudne stvari kakve su promatrali oni koji bijahu svjedoci Zaratustrine457 smrti. Jer ono što je doista najčudesnije i najstrašnije u ljudskom ţivotu, o tome nijedna usta nisu još nikad ništa zaustila, nijedna knjiga progovorila. Jer neposredna blizina neizbjeţne Smrti, koja sve izravnava i izjednačuje, svima dočarava posljednje objavljenje, koje bi mogao opisati samo netko iz carstva Smrti. Ni jedan od starih Kaldejaca ili Grka nije na samrti imao plemenitije i uzvišenije misli od ovih, kojih ste tajanstvene sjene sada gledali kako se tiho i spokojno spuštaju niza stanjene obraze jadnoga Queequega, koji je mirno počivao u svojoj visaljki što se blago njihala, i kao da su mu morski vali prigušenim šumom pjevali posljednju uspavanku, a oceanska

457

Zoroaster (ţivio u 10. se. pr. Krista), osnivač iranske mazdaističke, izrazito dualističke religije. (Dualizam:

filozofski nazor koji u svemu nalazi dva suprotna načela, duh-tvar, duša-tijelo, dobro-zlo itd.) Načela Zaratustrine

vjere sabrana su u knjizi Zend-Avesta. - Prev.

nevidljiva plima dizala ga sve više i više prema nebesima koja su mu dosuđena.

Svi su od posade izgubili i posljednju nadu da će bolesnik ozdraviti, a što je sam Queequeg mislio o svojoj sudbini, to se najbolje očitovalo u čudnovatoj usluzi koju je za se zatraţio. Jednog jutra, kad se još nije bilo pravo ni razdanilo, pozva k sebi jednog mornara, primi ga za ruku, te mu stade govoriti kako je slučajno vidio u Nantuckctu nekakve male čamce od crna drveta, nalik na ratne čunove na njegovu rodnom otoku, te kako se propitao i saznao da svakog kitolovca koga snađe smrt u Nantucketu, stavljaju u takav crni kovčeg, pa se to i njemu svidjelo, jer je slično bivalo s pokojnicima u njegovu zavičaju, gdje bi svakoga mrtvog ratnika balzamirali i onda poloţili u njegov vlastiti canoe i puštali da ga valovi ponesu do zvjezdanih arhipelaga, jer oni ne samo što vjeruju kako su sve zvijezde otoci, nego da se tamo u nedoglednoj daljini, onkraj svih naših vidljivih obzorja, njihova neizmjerna morska površja spajaju s beskrajem modrih nebesa, stvarajući tako one bijele obalne vale koje vidimo na Mliječnoj stazi. I još mu reče kako ga obuzima jeza na samu pomisao da bi i njega po starome mornarskom običaju mogli sahraniti ušivena u visaljku i baciti ga kao nešto ruţno i nepotrebno u more, za hranu proţdrljivim morskim psima. Ne, ne, samo to ne! On ţeli canoe poput onih u Nantucketu, to više što je i on kitolovac, te se i njemu sviđaju ti mali mrtvački čunovi, jer su poput kitolovačkih čamaca bez kobilice, premda je takvima teţe upravljati, te mnogi zastranjuju u dubinu mračnih vjekova.

Kad se na kasaru saznalo za tu čudnu ţelju, tesar je odmah dobio nalog da učini sve po Queequegovoj ţelji, ma kako hirovita bila. U štivi je bilo nešto staroga tamnog drveća poput lijesa; za jedne prijašnje duge plovidbe to drvo bijaše nasječeno u netaknutim prašumama na Lakadivskom otočju, i od tih tamnih dasaka morao je tesar načiniti Queequegu lijes. Tek što je primio tu zapovijed, odmah poseţe za svojim mjerilom i smjesta se uputi pod pramac, te mirno, bešćutno točno, kako mu bijaše svojstveno, uze bolesnika mjeriti

uzduţ i poprijeko, zacrtavajući kredom znakove na Queequegovu tijelu kako god je pomicao ravnalo.

- Kuku jadniku, gdje mu sada valja umrijeti! - zavajka mornar s Long Islanda.

Tesar priđe svojoj struţnici, pa da mu posao što lakše i brţe pođe od ruke, odmah na stolnu ploču prenese i označi netom uzete mjere za lijes, te ih prenese zarezavši po dva rovaša na njegovim krajevima. Pošto je to završio, namjesti svoje daske i alat, te se dade na posao.

Kad je zakucao posljednje čavle i pričvrstio pokrov, uprti lijes na rame te pođe pitati je li već kucnuo čas da sanduk posluţi svojoj svrsi.

No kad Queequeg doču napol prijekorne, a napol šaljive povike mornara, koji su tesara s lijesom tjerali s palube, na zaprepaštenje svih prisutnih zatraţi da mu tu stvar donesu pod pramac. Nitko mu to nije htio odbiti, jer su svi znali da su od svih ljudi neki smrtnici najuporniji tirani, i da onda i tome nevoljniku moraju učiniti sve na volju, to prije što će se domalo ta volja zauvijek ugasiti.

Nagnuvši se iz svoje visaljke, Queequeg je dugo i paţljivo promatrao lijes. Zatim zamoli da mu donesu njegov harpun, a kad mu ga dadoše, skide s njega drvenu kopljaču, a čeličnu oštricu poloţi u mrtvački sanduk, uz jednu od lopatica sa svoga čamca. Na njegovu ţelju, u lijes nanizaše dvopeka, uz rub, u svu duţ. Do uzglavlja smjestiše bocu pitke vode, a do nogu vrećicu strugotine iz štive. Komad jedrenine smotaše u klupko da mu posluţi kao uzglavlje. Queequeg ih nato stade zaklinjati da ga poloţe u njegovo posljednje počivalište, kako bi se uvjerio hoće li se ondje moći udobno smjestiti i mirno počivati. Leţao je tako nekoliko minuta nepomično, a zatim zamoli jednog mornara da mu iz njegove mornarske vreće donese njegova malog boga Yoju. Prekriţenih ruku na grudima i s Yojom među njima, zatraţi da spuste pokrov na lijes, ili - kako on reče - da zatvore bukaportu. Taj poklopac bijaše kratkim remenjem pričvršćen za sanduk. Tu je sad, u svom lijesu, leţao Queequeg ispruţen, nepomičan i mirna lica. »Rarmai« (a to će reći: dobro je, udobno je) - promrmlja Queequeg naposljetku te im rukom dade znak da ga opet poloţe u visaljku.

Ali prije nego što su dospjeli to učiniti, pribliţi mu se Pip, koji se sve to vrijeme onuda skrivao, te ga, tiho jecajući, primi za ruku, dok je u drugoj drţao svoj tamburin.

- Jadni lutalica! Zar ćeš uvijek tumarati, nikad naći ni mira ni počinka? A kamo si se sada uputio? No ako te struje slučajno nanesu na ţala prekrasnih Antila, kojima bijeli lokvanji obale miluju, hoćeš či mi učiniti uslugu? Potraţi nekog Pipa, koga je već davno nestalo (mislim da se nalazi na onim dalekim Antilima), pa ako ga nađeš, utješi ga: zacijelo je već jako tuţan, jer, gle, zaboravio je svoj tamburin, a ja sam ga našao. I ram-tam-tam, tam-taratam! A sad, Queequeg, urari s mirom, a ja ću ti svirati posmrtnu koračnicu!

- Ĉuo sam - uzme Starbuck šaptati, zureći kroz otvor pod pramac - čuo sam kako su sasvim priprosti i neuki ljudi u jakoj groznici govorili starim jezicima, a kad su drugi nastojali otkriti tu zagonetku i tajnu, uvijek bi se pokazalo da su u zaboravljenom djetinjstvu tih ljudi neki učenjaci govorili tim jezikom, a oni su ih slušali. I tako, po mom najdubljem uvjerenju, i jadni Pip u svome bezazlenom bezumlju objavljuje neka nebeska svjedočanstva o našoj nebeskoj domaji. Zar je gdje drugdje mogao čuti i naučiti takve besjede? Prisluhnite! Tiše, tiše, evo, opet je prozborio, ali su ni u sada riječi još neobičnije!

- U dvored se stavite! Učinimo ga generalom! Aj, gdje mu je harpun? Poloţite mu na prsa harpun! Tam-taratam-tam-tam! Hura! Oh, kad bi mu sada kakav hrabar pijetao sletio na glavu i kukuriknuo! Znajte, Queequeg umire kao junak! Junak je Queequeg, dobro to upamtite! Junak, velim, junak, junačina! Ali kukavni Pip umrije bijedno kao sinja kukavica, umrije dršćući; dolje s njim! Ĉuj me, ako nađeš Pipa, obznani diljem svih Antila da je bjegunac, kukavica, sinja kukavica! Reci im kako je bijednik skočio s čamca u more! Kad bi Pip tu umirao, nikad ga ne bih učinio generalom, niti udarao u tamburin njemu u počast! Ne, ne, nikad! Neka se stide sve kukavice, stid ih bilo! U more s njima, i neka se podave kao Pip, koji je skočio sa svoje brodice! Sram ih bilo! Bruka i sramota!

Za to je vrijeme Queequeg leţao sasvim mirno, zatvorenih očiju, kao da sanja. Odvedoše Pipa, a bolesnika poloţiše opet na njegov leţaj.

Sada, pošto je prividno izvršio sve pripreme za smrt i pošto se uvjerio da će u lijesu moći udobno počivati, Queequeg se iznenada poče oporavljati, te se ubrzo pokazalo da mu tesarov crni sanduk nije ni od kakve potrebe, i kad neki stadoše izraţavati ugodno iznenađenje, on im uglavnom reče samo toliko kako se baš u najkritičnijem času prisjetio da ga na kopnu čeka još neka duţnost na koju prije odlaska nije stigao: sad je eto preumio, predomislio se, zasad još ne moţe umrijeti. Nato ga upitaše je li njemu dano da po miloj volji raspolaţe svojim ţivotom i moţe li odlučivati o tome hoće li umrijeti ili neće, a on im odgovori da to, dašto, ovisi samo o njemu. Ukratko, Queequeg je zamišljao i vjerovao da čovjeka koji je čvrsto odlučio ţivjeti ne moţe ubiti nekakva bolest, nego samo kit, ili silina olujnog mora, ili neka strašna, neukrotiva i nerazumna razorna sila.

Između primitivnih divljaka i civiliziranih ljudi ima jedna bitna razlika: dok je bolesniku iz civiliziranog društva potrebno i šest i više mjeseci da prizdravi i ozdravi, bolesni primitivni divljaci mogu se gotovo za dan-dva napol oporaviti. I tako se ubrzo mome dobrom Queequegu vrati snaga, te pošto je nekoliko dokonih dana prosjedio na sidrenom vitlu (i sve to vrijeme jeo kao vuk), iznenada je skočio, raširio i noge i ruke, dobro se protegnuo i malo zijevnuo, a zatim se vinuo na pramac svoga čamca, izdignuta iznad palube, i zamahujući svojim harpunom proglasio se opet sposobnim za borbu.

Spopala ga neka pusta hirovitost, te je otada svoj lijes upotrebljavao kao mornarski kovčeg. Ispraznio je svoju mornarsku vreću i svu odjeću poslagao u nj. Mnoge je sate slobodnog vremena provodio uz taj lijes, urezujući u pokrov svakojake slike i šare, i kao da se pritom trudio da sa svoga tetoviranog tijela prenese na drvo barem jedan dio onih zamršenih znakova i znamenja. A one crtanje na njegovoj koţi izradio je neki pokojni prorok i vidovnjak s njegova otoka, ţrec koji je tim hijeroglifima ispisao na njegovu tijelu čitavu teoriju o nebeskom i zemaljskom sustavu i tajanstvenu raspravu o umijeću kako se dolazi

do Istine, i tako je sam Queequeg tim svojim išaranim tijelom bio nalik na zagonetku koju bi valjalo riješiti, nalik na čudesno djelo u jednom svesku, kojemu tajne, međutim, ni on sam nije mogao odgonetnuti, premda mu je srce kucalo odmah ispod tih tajna. I tako je tim tajnama bilo suđeno da se razvrgnu i rasprše u nepovrat, kao i sam ţivi pergament na kojem su bile ispisane, te ostanu neriješene. I kao da je pomisao na to nagnala Ahaba da bijesno usklikne, kad se jednog jutra okrenuo za Queequegom da ga promotri:

- Proklete bile te sotonske kušnje kojima nas bogovi muče i iskušavaju!

111. PACIFIK Klizeći pokraj otočja Baši, napokon uplovismo u veliko Juţno

more. Da to nisam morao učiniti s nekih drugih razloga, sad bih s usrdnom zahvalnošću pozdravio svoj dragi Pacifik, jer se naposljetku ispuniše moji mladački snovi. Taj se vedri ocean bibao preda mnom i prostirao se u svojoj modrim na tisuće milja put istoka.

Ima oko tog mora neka nepoznata slatka tajna, a njegovi blagi valovi kao da vam ulijevaju strah, šapćući o nekom duhu koji se pritajio u njemu, kao što nam priča i valovit humak, izvor tolikih bajki, nad grobom svetog Ivana Evanđelista u Efezu. I pravo je da se po tim morskim pašnjacima i nedoglednim prerijama, na tim grobljima svih četiriju kontinenata, valovi diţu i padaju u neprekidnoj plimi i oseci, jer tu milijuni i milijuni pomiješanih sjena i duhova, potonulih snova, ludih maštanja i tlapnja - sve ono što ljudskim jezikom zovemo ţivot i duša, leţi još uvijek snivajući i sanjareći, trzajući se nemirno poput usnulih ljudi na istom logu: i samo taj njihov nemir izaziva vječno talasanje površine.

Svaki sanjar-lutalica, tek što je jednom vidio taj spokojni Pacifik, mora zauvijek zavoljeti taj ocean. To je more središte svih voda ovoga svijeta, a Indijski i Atlantski ocean samo su njegovi rukavi. Isti ti valovi koji oplakuju gatove novosagrađenih kalifornijskih gradova, koje su tek nedavno utemeljili ljudi najmlađe ljudske rase, udaraju i o beskrajne, opustjele ali još uvijek gorde granice azijskih zemalja, starijih od Abrahama, dok se između njih proteţu mliječne staze koraljnih otoka: niske, nepregledne i nepoznate otočne skupine i nepristupni japanski otoci. Tako ovaj misteriozni boţanstveni Pacifik obvija čitavu kuglu Zemljinu. Sve obale spaja u jedan jedinstveni svoj zaljev, i kao da su njegove plime i oseke otkucaji Zemljina srca. Uzdignut tim vječnim valovima, čovjek ne moţe a da ne prizna zavodljivog boga, sagibajući svoju glavu pred Panom458.

No Ahabove su misli malo marile za Pana. Stajao je on nepomično kao ţeljezni kip na uobičajenu mjestu, na kasaru, blizu sartija 458

Grčki bog pastira i prirode. - Prev.

krmenog jarbola, i nesvjesno jednom nosnicom udisao sladunjavi miris moška koji je dopirao s ostrvlja Bali (gdje su rascvjetanim lugovima zacijelo u tim trenucima prolazili njeţni ljubavnici), dok je drugom udisao slani dah voda što ih je upravo sjeknuo pramcem svoga broda - onih voda kojima zacijelo negdje u ovaj čas plovi mrski Bijeli kit. Našavši se naposljetku na tome moru i krstareći sve bliţe prema svome konačnom cilju, prema lovištima duţ japanskih obala, starac je sve jače osjećao svrhu svoga pohoda. Njegove se usne stisnuše poput krajeva na škripu, a na čelu mu nabreknuše ţile poput nabujalih potoka. Pa i onda kad bi spavao, lomili bi se ispod palube odjeci njegovih sumanutih krikova: »Svi na kasar! Iz Bijelog kita brizgaju mlazovi guste krvi!«

112. KOVAĈ Kovač Perth, starina ţuljevitih ruku, sav nagaren, nije natrag pod

palubu vratio prenosivu kovačnicu pošto je skovao one sastavne dijelove za Ahabovu nogu, nego ju je ostavio na palubi, pričvršćenu grlinom uz teške bitve u blizini prednjeg jarbola, jer su ljetni dani bili i blagi i prohladno svjeţi na onim zemljopisnim širinama, a znao je da će ga svi uskoro salijetati da im posvršava mnoge i svakojake poslove: doći će mu harpunaši, veslači i kormilari da im preuredi kakvu sitnicu, izmijeni štogod ili popravi nešto na njihovu mnogovrsnu oruţju ili oruđu. Počesto bi stajao okruţen mornarima koji su svi nestrpljivo čekali da na njih dođe red, drţeći u rukama vesla, čaklje, harpune i koplja, pazeći budnim pogledima na svaku kretnju njegovih garavih i znojnih ruku dok je radio svoj posao. Usprkos tome, čekić toga starca bijaše strpljiv, i strpljiva je ruka njime upravljala i razmahivala. Nije se kovač bunio niti se tuţio ili gunđao. Radio je tiho, odmjereno i svečano mirno. Pogrbivši ionako povijena leđa, još bi jače prianjao uza svoj mučni rad, kao da je i sam ţivot samo teška tlaka, a teški i udarci njegova čekića - teški i otkucaji njegova srca. A tako je i bilo. Jadnik!

Ĉudne kretnje u toga starog čovjeka, neko osobito, istina neznatno ali naoko mučno zanošenje u hodu, izazvalo je na početku putovanja radoznalost u mornara. Kako su ga neprestano zapitkivali i zadirkivali, napokon je na nesreću popustio i sve im o sebi ispričao, i stoga su danas svi na brodu znali za sramotnu povijest njegove tuţne sudbine.

Usred jedne studene zimske noći vraćao se iz susjednog gradića kući pošto se vlasticom krivnjom bio preko mjere zadrţao i okasnio. Idući cestom, kovač je u polusvijesti osjetio kako ga obuzima smrtna iznemoglost, te je potraţio skloništa pod nekom rasklimanom, napol srušenom sušom. Posljedica je bila gubitak prstiju na objema nogama. Poslije tog otkrića malo-pomalo iziđoše na vidjelo prva četiri čina sreće, a onda dugi i još nezavršeni peti čin tuţne drame njegova ţivota.

Bio je već star čovjek, koga je sa zakašnjenjem, kad je bio blizu šezdesete, snašlo ono što se u nizu ţivotnih jada i nevolja naziva propašću. Bio je majstor čuven sa svoje vještine i umijeća, te je uvijek imao pune ruke posla. Imao je kuću i vrt, mlađahnu ţenu koja ga je voljela i troje djece, zdrave i rumene. Svake bi nedjelje polazio u lijepu crkvicu koja je leţala u gaju. Ali jedne noći provali mu bezdušan razbojnik u kuću, lukavo prerušen i pod okriljem mraka, i potpuno ga opljačka. A još strašnije bilo je njegovo priznanje da je on sam doveo tog provalnika u svoju kuću. Bijaše to kao u onoj priči o duhu iz boce. Tek što je izvadio onaj kobni čep, izletje prokleti dušmanin i odmah mu poče zatirati i kuću i kućište. Kovač je radionicu iz opreznosti i nadasve mudrih i ekonomskih razloga smjestio u prizemlju, ali je u nju vodio poseban ulaz, tako te je mlada, zdrava i sretna ţena, bez nemira i tuge, čak s izvjesnim zadovoljstvom, uvijek slušala kako odzvanjaju snaţni udarci čekića u mladim rukama njena postarijeg muţa: ta je jeka, prigušena debelim podovima i zidovima, dopirala k njoj u dječju sobu i proţimala joj srce osjećajem tihe sreće, i tako su ţeljezne uspavanke ponosnog Rada uljuljkivale kovačevu djecu u san.

Oh, nevoljo nad nevoljama! Oh, Smrti, zašto neki put ne dođeš navrijeme? Da si primila k sebi staroga kovača kad ga ţivot još nije bio sasvim upropastio, u duši mlade udovice sačuvala bi se bolna ali draga uspomena, a njegova bi se siročad u kasnijim godinama s ljubavlju i s poštovanjem spominjala svoga čestitog oca koji je sve njih ostavio pristojno opskrbljene. Ali Smrt je poţela ponekog valjanog starijeg brata, o čijoj je dnevnoj zaradi isključivo ovisio opstanak neke obitelji, a toga više nego beskorisnog starca puštala da stoji postrani, dok ga gadna gnusoba ţivota ne smoţdi, da bi ga onda što lakše pokosila.

Je li potrebno nastaviti priču do kraja? Bat čekića u prizemlju bivao iz dana u dan sve slabiji i sve je rjeđe odjekivao, dok je prozebla ţena sjedila uz prozor i očima bez suza grozničavo gledala rasplakana lica svoje djece. Nestalo je huke, a kovačnica se zatrpala garom. Prodana je kuća, majka ode pod visoku travu crkvenog groblja, a za njom i oboje djece, jedno za drugim. I starac bez doma i obitelji otetura u svijet, kao

lutalica u crno zavijen. Njegovu bol nitko nije poštovao, a njegova je sijeda glava bila na ruglo zlatnim uvojcima.

Smrt kao da bijaše jedino što se moglo poţeljeti u takvu ţivotu. Ali Smrt je samo zastranjenje u području Neistraţenog, samo prvi pozdrav mogućnostima neizmjerne Daljine, Divljine, Voda, Beskraja, i stoga pogledu onih ljudi koji čeznu za smrću, a u sebi osjećaju neki unutarnji zazor prema samoubojstvu - njima Ocean, kojem se svi utječu i koji sve prima, zamamljivo pruţa beskraj nezamislivih strahota, ali i čarobne pustolovine novog ţivota. Iz srca beskrajnih Pacifika dozivaju ih tisuće sirena: »Dođi ovamo, patniče slomljena srca! Ovdje se ţivi drugim ţivotom, a da se prije toga ne mora platiti račun smrti! Ovdje ima izvanzemaljskih čudesa, dohvatnih: ne moraš umirati da bi ih dostigao. Dođi amo, sahrani sam sebe u ţivot koji tvome kopnenom svijetu, što je podjednako mrzak koliko i mrzi, pruţa više zaborava negoli smrt! Dođi amo! Podigni svoj vlastiti kamen na grobištu, dodi k nama, dođi da ti nađemo drugu i da te oţenimo!«

Osluškujući te glasove s istoka i zapada, kad je zora svitala i za večernjih sutona, kovačeva se duša odazvala i odgovorila: »Evo me, dolazim!« I tako je Perth otišao u kitolovce.

113. KOVAĈNICA Ĉupave brade, zastrt pregačom od čekinjave koţe morskoga psa,

stajao Perth oko podne između svoje kovačnice i nakovnja što bijaše zabijen u panj okovan ţeljezom. Jednom je rukom drţao šiljak od koplja u ţeravici, a drugom mijeh, kadno se pojavi Ahab, noseći koţnu vrećicu hrđaste boje. Mrki Ahab zastade malo podalje od kovačnice, a Perth naposljetku izvuče ţeljezo iz vatre, stavi ga na nakovanj i poče udarati čekićem po njemu, te iz crvene mase poletješe krupne iskre, od kojih poneka vrcnu sve do Ahaba.

- Ej, Perth, jesu li to tvoje burnice? Uvijek lete tvojim tragom! Kao krilate glasnice dobra znamenja, ali ne za svakoga. No pogledaj ovamo, izgaraju! A ti ţiviš među njima bez opeklina.

- Ne, neće me opeći, kapetane Ahabe, jer ja sam sav oprţen - odvrati Perth, naslanjajući se časkom o svoj čekić. - Ja sam već prošao kroz vatru! Teško ćeš brazgotinu opeći.

- Dobro, dobro, dosta o tom! Tvoj mi prepukli glas zvuči suviše blago, i razborito u svojoj boli. Nisam ni sam u raju pa ne podnosim tugu i sjetu u drugih, koji nisu ludi. Trebalo bi prvo da poludiš, kovačino! Ej, reci: zašto još nisi poludio? Kako moţeš sve to izdrţati a da ne šeneš pameću? Zar te nebesa toliko mrze pa ti ne uzimaju pamet? A što ti to kuješ?

- Zavarujem šiljak s nekakva starog koplja, gosparu; bio je već krnj i napukao.

- A moţeš li ga, kovaču, opet uravnati, nakon tvrde rabote koju je prošao?

- Mislim da mogu, gosparu! - Pa ti kao da moţeš izgladiti i uravnati gotovo svaku pukotinu i

šav, ma kako bila kovina tvrda, kovaču? - Mogu, gosparu, izgladiti svaku boru i brazgotinu, osim jedne! - A ti pogledaj ovamo! - usklikne Ahab, te uzbuđeno stupi bliţe i

obje ruke stavi kovaču na ramena. - To pogledaj, to, moţeš li izgladiti boru poput ove, kovačino? - i jednom rukom prijeđe preko izbrazdana čela. - Kad bi to mogao, ja bih drage volje poloţio glavu na tvoj

nakovanj, pa da osjetim tvoj najteţi čekić među svojim očima! Odgovori! Moţeš li izgladiti ovu boru?

- Oh, to je ona jedna, gosparu! Zar ne rekoh, svaku boru i brazgotinu osim jedne?

- Da, da, kovaču, to je ona jedna, da, čovječe, i ta je neizgladiva. Jer premda je vidiš jedino na mom tijelu, ona mi se zasjekla do u kost na lubanji, koja je sva isječena brazdama i brazgotinama. Ali skloni te dječje igračke! Za danas je dosta tih kuka i šiljaka! Pogledaj ovamo! - I on diţe uvis koţnu vrećicu i zvecnu njome kao da su u njoj sve sami zlatnici. - Ţelim da mi skuješ harpun, Perth, harpun što ga ni tisuće samih đavola neće slomiti, nešto što će ostati usađeno u kitu kao kost vlastite mu bočne peraje! Evo ti građe! - reče i baci vrećicu na nakovanj. - To su, kovaču, skupljeni krnjaci čavala iz čeličnih potkova vilovitih konja!

- Krnjaci potkova, gosparu? Tvrde i kruće tvari još ne opipa ruka nijednog kovača, kapetane Ahab!

- Znam, starče, znam! Ti će se čavli zavariti kao tutkalo s istaljenih kostiju ubojice! Sad brzo, iskuj mi harpun! Ali najprije iskuj dvanaest šipki za nj, a tada ih spleti i zasuči pa ih svih dvanaest skuj skupa poput ţica u debelom uţetu za vuču, kuj ih kao što uţar suče strukove! Hitro! Ja ću vatru poticati!

Kad najposlije tih dvanaest šipki bijaše gotovo, Ahab svaku pojedinu iskuša savijajući ih svojom rukom oko velika i teška ţeljezna klina:

- Ova je napukla! - reče i odbaci posljednju. - Skuj mi ovu iznova! Perth učini tako. Upravo se spremao da svih dvanaest zavari u

jedno, kadno ga Ahab uhvati za ruku i reče da će on svoje ţeljezo sam skovati, I tada, pravilno dišući, poče udarati po nakovnju, dok mu je Perth dodavao usijane šipke jednu za drugom. Od snaţnog puhanja mijeha iz kovačnice dizao se silan ravan plamen. U tom trenutku Pars tiho prođe pokraj njih, te se duboko pokloni pred vatrom, kao da zaziva prokletstvo ili blagoslov na to djelo, no tek što Ahab podiţe pogled, odšunja se ustranu.

- A što li se taj snop šibica ovud mota? - promrmlja Stubb, koji je s kaštela promatrao taj prizor. - Pars nanjuši vatru kao što ju nanjuši stijenj, a i sam smrdi po njoj kao vruć upaljač mušketa!

Napokon i posljednji udarac tresnu o dovršeni usad, a kad ga je Perth, da ga okali, tutnuo u čabar pun vode što je stajao do njega, usijano ţeljezo zapišti, a vrela para zapahnu Ahabovo nadvijeno lice.

- Ej, Perth, zar hoćeš i meni udariti svoj ţig? - i lice mu se časkom skvrči od bola. - Jesam li zato skovao to ţeljezo da sam budem njime oţigosan, ej?

- Ne dao Bog! Ali se nečega drugog bojim, kapetane Ahabe. Nije li taj harpun namijenjen Bijelom kitu?

- Dakako, bijelom dušmaninu! No sad samo treba načiniti harpunski šiljak, a to je, čovječe, tvoj posao! Evo ti mojih britava od najboljeg čelika. Uzmi, pa da čaklje budu britke ko iglice inja na Ledenom moru!

Stari je kovač neko vrijeme zurio u te britve, kao da mu se nikako nije dalo da ih upotrijebi.

- Uzmi, čovječe, meni ih ne treba, jer niti ću se brijati, niti večerati, niti moliti, sve dok ... Ali ovamo, na posao!

Ĉelik je zamalo dobio oblik strelice, i Perth ga je zavario na usad. Ocal je ubrzo zašiljio ţeljezni vršak. A kad ga je kovač naumio posljednji put usijati prije nego što će ga kaliti, zamoli Ahaba da mu primakne čabar s vodom.

- Ne, ne! Ne vodu za to! Ţelim da to bude pravo kaljenje nasmrt! O-ooj! Tashtego! Queequeg! Daggoo! Što vi velite, pogani? Hoćete li mi dati svoje krvi koliko je potrebno da se njome pokrije ovaj šiljak? - upita ih dignuvši ţeljezo.

Tri mrke glave kimnuše u znak da pristaju. Tri uboda u pogansko meso, i čelične čaklje za Bijelog kita bijahu prekaljene.

- Ego non baptizo te in nomine patris, sed in nomine diaboli!459 - povika Ahab u divljem zanosu, kad je zlokobno ţeljezo ţeţući gutalo krv krštenja.

459

Latinski: »Ne krstim te u ime Oca, nego u ime Ďavla.« - Prev.

Ahab zatim poče prebirati po motkama iz potpalublja, te izabra jednu od hikorijeva drveća460 s koje još ne bijaše oljuštena kora, i na nju nataknu ţeljezni usad sa čeličnim šiljkom. Zatim odmota klupko novog konopca, uze od njega nekoliko hvati i nateţe ga oko vitla do velike napetosti. Pritisnuvši ga nogom, dok uţe nije zazujalo poput strune na harfi, Ahab se revno naţe nada nj, pa kad vidje da se nijedan struk nije odsukao uskliknu:

- Dobro je! A sad zaveţimo! Na jednom su kraju raspleli uţe i tanke strukove omotali oko

ţeljeznog usada, a zatim čvrsto uvranjili kopljaču. S donjeg su kraja pričvrstili konop po sredini kopljače i čvrsto ga vezali uz drvo ispreplevši ga pređom. Tako su kopljača, uţe i šiljak tvorili neraskidivu cjelinu, poput onih triju boţica Usuda. Ahab dohvati svoj harpun i ode, mrk i gord, a bat njegove koštane noge i kopljače od hikorijeva drveća odzvanjahu muklo po podnicama palube. A prije nego što je ušao u kajitu, čuo se slabašan, neprirodan zvuk, glas napol šaljiv i podrugljiv a u isti mah nadasve ţalostan.

O, Pipe! Tvoj ţalosni, gorki smijeh, tvoje pusto ali ipak nemirno oko, sve tvoje neobične ludorije, nisu se baš bez nekog smisla povezale sa crnom tragedijom toga tuţnog i sjetnog broda te joj se rugale!

460

Hickory - bijeli američki orah, tvrdo i ţilavo drvo. - Prev.

114. POZLATAR Prodirući sve dalje i dalje, »Pequod« je dopro i do samog srca

japanskih lovišta, te se ubrzo sav posvetio kitolovu. Počesto su za blaga i lijepa vremena prosjedili u svojim čamcima po dvanaest, petnaest, osamnaest, pa i dvadeset sati uzastopce, te veslajući i jedreći, ili lopaticama pokrećući svoje čamce, gonili i lovili kitove, ili bi opet kakvih šezdeset ili sedamdeset minuta spokojno čekali da ponovno izrone, premda baš i nisu imali mnogo sreće u svojim naporima.

U tim časovima, kad pod blagim suncem, po cio dan na pučini, namreškanoj sitnim valićima, sjediš u svom čamcu od brezovine, lagašnu kao canoe, pa ti se čini da si i sam dio onih blagih malih valova što se priljubljuju uz valnicu kao mačići oko ognjišta kad zadovoljno predu - u tim časovima sanjive tišine, kad zaneseno promatraš veličanstvenu krasom i sjajnu površinu smirenog oceana, zaboravljaš na tigrovsko srce koje bije u tebi, te se nevoljko prisjećaš kako se ispod tih baršunastih šapa kriju nesmiljene pandţe.

U tim časovima kitolovca u njegovu čamcu obuzima neki sinovski povjerljiv osjećaj prema moru, kao da se nalazi na kopnu. I čini mu se ono kao zemlja išarana cvijećem. U daljini proviruju samo vršci jarbola njegova broda, koji kao da krči sebi put - ne kroz burne valove, nego kroz visoku travu uzbibane prerije, kao kad doseljenički konji na Zapadu skrivena tijela odmiču kroz čudesnu zelen, a iznad nje proviruju samo njihove naćuljene uši.

U nedogled se provlače djevičanske udoline, blagi obronci plavetnih breţuljaka, a povrh njih razlijeva se mrmorenje i tišina, te biste se gotovo zakleli da u toj osami i tišini spavaju djeca posustala od igre, u čarobnom mjesecu svibnju, kad se po šumama bere cvijeće. I sve se to stapa s vašim nadasve tajanstvenim raspoloţenjem, tako da se mašta i zbilja, susrevši se na pol puta, prepleću i oblikuju u jedinstvenu cjelinu.

Ti su blagi prizori naposljetku djelovali, ma samo i privremeno, i na Ahaba. No premda se činilo da ti tajanstveni zlatni ključevi

rastvaraju tajnu zlatnu riznicu u njemu, ipak se od njegova daha gasio sjaj tome zlatu.

O, travnjaci i proplanci, oh, vječno proljetni beskrajni krajolici ljudske duše! U vama - iako su vas dugo palile strašne suše zemaljskog ţivota - u vama se ljudi još mogu valjuškati kao mladi konji po mladoj jutarnjoj djetelini, da barem za kratak čas osjete svjeţu rosu vašega besmrtnog ţivota! Dao Bog da te blaţene tišine potraju! Ali šareno tkanje ţivota protkano je i nitima i potkama: oluje razdiru tišine, poslije svake utihe crni se oluja. U našem se ţivotu ništa ne nadovezuje pravilnim slijedom, niti napreduje odmjereno i postupno prema posljednjem počinku: od nesvjesne začaranosti u djetinjstvu, preko dječačkih nepromišljenih vjerovanja, kroza sumnje mladosti (opća sudbina), pa onda skepticizma i nevjerovanja, najposlije, u muţevnoj dobi, stiţemo do promišljenog spokojstva onoga vječnog Ako. I krug se ponavlja: postajemo opet djeca, pa dječaci, pa zreli ljudi, a ono Ako vječno ostaje. Gdje li se nalazi konačna luka u kojoj se više ne diţu sidra? U kakvu začaranom eteru lebdi svijet u kojem ni najumorniji neće nikad šuštati? Gdje se skriva otac nahočeta? Naše su duše nalik na onu siročad nevjenčanih majki koje umiru u porodu. Tajna našeg očinstva leţi u njihovim grobovima, i onamo nam je poći da saznamo tu tajnu.

Toga istog dana i Starbuck je sa svog čamca gledao u to rastaljeno zlato pučine, te mrmljao ispod glasa:

»O, čari neizmjerive kakvih nikad ne vidje ni jedan dragi u očima svoje drage! Ne govorite mi o oštrim raljama tih morskih pasa ni o strahotama toga vašeg kanibalstva! Pustite neka vjerovanje pobijedi stvarnost, neka mašta pobijedi sjećanje! Ponirem pogledom u dubinu i vjerujem!«

I Stubb poskoči poput ribe kojoj se ljuske blistaju u tome istom zlatnom svjetlu.

»Ja sam Stubb, a Stubb ima svoju povijest; no Stubb ovdje priseţe da je uvijek bio veseljak!«

115. »PEQUODOV« SUSRET S »NEŢENJOM« Vesele nam je zvuke i prizore donio vjetar nekoliko tjedana poslije

onog dana kad no je Ahab skovao sebi harpun. Bio to nantucketanski brod »Neţenja«; upravo je smjestio i

posljednju bačvu ulja i zatvorio do vrha krcati tovarni prostor. Sada je brod, blagdanski opremljen, plovio lijepo i veselo, premda ponešto tašto i slavodobitno, između mnogih nadaleko raštrkanih brodova, jer je kao prvi usmjerio svoj pramac kući.

Mornari koji su bili na straţi u koševima triju jarbola zakitili svoje mornarske šešire dugim, uskim crvenim trakama. S krme bio obješen lovački čamac spreman za spuštanje, a s pramca visjele čeljusti kita kojega su posljednjeg ubili. Po čitavoj su snasti sa svake strane lepršali znakovi, stjegovi i zastavice u svim bojama. S obje strane svakog koša bila izdignuta po jedna bačva vorvanja, a na najvišim kriţevima također se njihale fučije, napunjene tom istom skupocjenom tekućinom. O jabuku glavnog jarbola bio obješen mjedeni fenjer.

Kako smo poslije saznali, »Neţenja« je na tome svom putovanju imao neobično mnogo uspjeha, a to je bilo utoliko čudnovatije što se mnogi drugi brodovi, koji su krstarili istim vodama, za sve to vrijeme nisu domogli ni jedne jedine ulješure. Posada je morala uklanjati ne samo pune bačve mesa i kruha da načini mjesta mnogo vrednijem vorvanju, nego je kapetan s brodovima koje je susretao mijenjao različitu robu za njihove bačve, i te su sada bile poredane i privezane uzduţ obodnice i smještene u njegovoj kajiti i u kabinama njegovih časnika.

I sam stol u salonu bio je sasječen u cjepotine za gorivo, pa je kapetan sa svojim časnicima bio primoran sve obroke uzimati sa širokog dna jedne bačve od ulja, okrenute i postavljene nasred poda. Pod pramcem su mornari kudjeljom i katranom začepljivali svoje sanduke i punili ih vorvanjem, a neki su šaljivci govorili kako je kuhar pričvrstio poklopac na najveći kotao i do vrha ga napunio, kako je kamarijer napunio svoj rezervni lonac za kavu. kako su harpunaši izvadili kopljače iz svojih harpuna pa napunili šuplji usad, ukratko -

da je sve bilo ispunjeno vorvanjem, osim dţepova na kapetanovim hlačama, koje je sačuvao da u njih tura ruke u znak savršenog zadovoljstva.

Kako se taj veseli brod kojemu se sreća nasmijala pribliţavao »Pequodu«, sve je jače s kaštela odzvanjalo prigušeno divljačko udaranje u goleme bubnjeve, a kad je doplovio još bliţe, vidjelo se kako se na palubi sjatila gomila mornara oko velikih kotlova topionice, presvučenih »opnom«, kako kitolovci nazivaju trbušnu mješinu «crne ribe«461, pa pesnicama bubnjaju po tim bubnjevima i diţu zaglušnu buku i graju. Na kasaru plesali časnici i harpunaši s djevojkama maslinaste puti koje su s njima pobjegle s polinezijskih otoka, dok su u okićenom čamcu, koji je bio izdignut i čvrsto privezan između pramčanog i glavnog jarbola, tri crnca s Long Islanda bijelim, blistavim gudalima od kitove kosti pomamno upravljali tom veselom sarabandom. U isto su vrijeme neki drugi prionuli oko zida topionice, iz koje su bili izvađeni kotlovi. S tolikim su divljim bijesom i urnebesom udarali pijucima i hitali u more ţbuku i opeke koje im sada bijahu suvišne, te bi gotovo rekao da ruše prokletu Bastilju462.

Gospodar i upravljač cijeloga tog prizora, kapetan, stajao na povišenu mjestu kasara odakle je pogledom mogao obuhvatiti čitavu pozornicu na kojoj se odigravalo to mahnitanje, te se činilo da je sve to priređeno samo njemu za zabavu.

A i Ahab je stajao na svom kasaru, rutav, raščupan, garav i mrk, pa kad su dva broda klizila jedan pokraj drugog - jedan pun radosti i veselja zbog onog što je prošlo, a drugi pun tjeskobe i slutnje pred onim što tek ima doći - dva kapetana bijahu kao personifikacija onog raspoloţenja koje je vladalo na njihovim brodovima.

- Dođi k nama, dođi k nama! - veselo je dovikivao kapetan »Neţenje« i uvis dizao bocu i čašu.

- Vidje li Bijelog kita? - procijedi Ahab u odgovor.

461

Engleski ribarski naziv (black fish) za lososa u doba kad u »svadbenom rubu« polazi na putovanje. Naime, za

vrijeme mriješćenja te ribe potamne, te im ljuske postanu mjestimice gotovo crne. - Prev. 462

Pariška tvrĎava, sagraĎena u 14. stoljeću, u kojoj su za vrijeme apsolutizma bez presude zatvarali politički

osumnjičene osobe, a često ih u njoj i smicali. U početku Francuske revolucije ogorčene su mase osvojile i razorile

Bastilju. - Prev.

- Ne, nisam ga vidio, samo sam čuo za nj! Ali ne vjerujem ništa tim brbljarijama o njemu! - odvrati drugi kapetan, veseo i raspoloţen. - Na brod nam dođi!

- Kod tebe je đavolski veselo! Plovi samo dalje! Jesi li izgubio što ljudi?

- Nije ni spomena vrijedno: samo dva otočana, to je sve! Ali hodi k nama, starino, dođi nam na brod! Brzo ću raspršit’ crnu oblačinu s tvoga čela. Dođi, hoćeš li? Veselo je ovdje: brod pun, a smjer - kući!

»Ĉudnovato kako je luđak prijatelj svakome«, smrsi Ahab za sebe, a onda će naglas:

- Brod ti je, veliš, krcat, i plovi kući. Eh, a moj je prazan, i bjeţi od kuće. Naši se puti razilaze! I stoga ti pođi kamo si usmjerio, a ja ću na svoju stranu! Naprijed, ljudi, razapnite sva jedra, i uvjetar!

I tako, dok je jedan brod veselo sukao pučinom, pred vjetrom, drugi se uporno borio protiv vjetra: dva se broda raziđoše. Dok su »Pequodovi« ljudi zamišljeno i tuţno gledali za »Neţenjom« koji je sve brţe odmicao, ljudi s »Neţenje« nisu marili za njihove poglede, jer su isuviše bili zaokupljeni svojim slavljem i veseljem. I kad se Ahab naslonio o gornji dio plosnate krme i gledao za brodom koji je ploveći kući nestajao u daljini, segnu u dţep te izvuče malu bočicu s pijeskom i, svrnuvši pogled s broda na bočicu, kao da je vezivao dvije misli u jedno, jer ta je bočica bila napunjena zemljom s obale u Nantticketu.

116. KIT NA UMORU I u ţivotu često biva, nalazimo Ii se s prave strane, da nas zapahne

dah povoljna vjetra koji nosi izabrane miljenike sudbine kad plove tik uz nas, i premda smo još čas prije bili posve nepokretni, odjednom radosno osjetimo kako se naša zaduţena jedra pune. Tako je kanda bilo i s »Pequodom«, jer se već sutradan nakon susreta s veselim »Neţenjom« pred nama pojaviše kitovi, te smo ih ubili četiri, od kojih je jedan pao od Ahabove ruke.

Bilo kasno poslijepodne, i sunce već sjedalo kad je bačeno i posljednje koplje u toj krvavoj raboti. Lebdeći u čarobnom sutonu mora i neba, sunce i »velja riba« zajedno su tiho umirali. U blagom i sjetnom tome smiraju kao da je zrak bio proţet tako usrdnim molbama i molitvama te bi rekao da se iz daljine, iz zelenih i dubokih samostanskih prodola na Filipinskom otočju španjolski ćuh s kopna obijesno prevratio u morski lahor i pošao na oceansku pučinu pun tih večernjih himna.

Ahab se opet smirio, ali u još dubljoj sumornosti. Zaveslao je unatrag i, sjedeći u čamcu koji se sada nije micao, pozorno je pratio posljednje trzaje kita na umoru. Taj čudni samrtni prizor - da se okrene suncu i tako izdiše - pruţa vam svaka ulješura prije nego što se konačno smiri. I taj čudni prizor, promatran za tako blage večeri, ispunjavaše Ahaba nekim čudnim, dotad nepoznatim osjećajem.

»Vrti se i prevrće, a najposlije se zagleda u sunce. Kako li je polagan, a ipak kako nepokolebljiv taj posljednji zamirući pokret glavom, ta posljednja počast iskazana suncu! I kit oboţava sunce, on - najveći, najvjerniji i najplemenitiji vazal sunca! O, kad bi moje oči mogle sagledati ono što je on sad sagledao! I gle, tu, gdje se sve oko njega pruţa more, izvan svakog ţamora ljudskih radosti ili patnja, u ovim čistim nepristranim vodama, gdje nema nikakva kamena za ploče s predajama, gdje su kroz duge vjekove kitajskog carstva valovi šumjeli a da im nitko nije ništa kazivao niti su oni progovarali, poput zvijezda što blistaju nad nepoznatim izvorima Nigera - i tu ţivi stvorovi u času svoje smrti diţu poglede prema suncu, i tu ţivot

umire okrećući se u nadi suncu ... I gle, tek što ugine, smrt okreće njegovo mrtvo tijelo, i kit gleda na drugu stranu ...

O ti, tamna indijska polovico prirode, koja si sebi od potonulih kostura i kostiju sagradila zasebno prijestolje negdje u srcu ovih neplodnih voda! Premda si kraljica, ipak si nevjerna, te mi pokazuješ svoje pravo lice tek kad razgovaraš sa mnom u huku razbješnjela tajfuna koji lomi, davi i ubija, i za vrijeme ţalosnih pogreba, kad se more smiri i zavlada tišina. I ta tvoja velja ulješura koja je u času svoje smrti okrenula glavu prema suncu, a onda je opet odvrnula, ipak me nečemu naučila!

O, trostruko zapasana i okovana snaţna tjelesino! O, mlaze vitki koji duginim bojama brizgaš u visinu! Uzalud ti duga, uzalud prštiš! Zaludu ti trud da dosegneš sunce - izvor ţivota, koje stvara sve ţivo, ali mrtvo nikad više ne uskrsava! No ipak me ti, mrka i mračna polovico prirode, nadahnjuješ vjerom, koja je, doduše, mračnija ali i gordija u isti mah! Sve ono bezimeno i neizrecivo što tu ispod mene struji i protječe, i dah bića što su nekoć udisala i izdisala, sad je voda koja me drţi na površju!

Da si mi zdravo, dovijeka zdravo, o, more u čijim vječnim plimama i osekama divlje burnice nalaze svoj jedini počinak! Zemlja me rodila, ali me more othranilo! Brijeg i dolina bili su mi kao roditelji, ali valovi su moja braća po mlijeku!«

117. NA STRAŢI KRAJ MRTVIH TJELESINA Ĉetiri kita koja su te večeri bila ubijena poginuše podalje jedan od

drugoga: jedan daleko u privjetrini, drugi nešto bliţe u zavjetrini, treći pred pramcem, a četvrti straga. Posljednje tri tjelesine dovukoše do broda još prije nego što se unoćalo, ali onu koja je plutala daleko u privjetrini nisu mogli dopremiti prije svanuća. Ĉamac s posadom koja je ubila toga kita svu je noć proveo uz bok kitu: bio je to Ahabov čamac.

Koplje sa »znakom« bilo je zabodeno uspravno u kitovo štrcalo, a fenjer koji je visio koplju na vrhu prosipao tmurnu drhtavu svjetlost po crnoj, blistavoj ledini i još dalje po ponoćnim vatima što su uginulom kitu blago oplakivali široke bočine, kao kad more blago zalijeva kakav ţal.

Ahab i svi njegovi ljudi kao da su pali u san, i samo je Pars, koji se skutrio u pramcu, bio budan i gledao kako oko mrtve tjelesine sablasno poigravaju morski psi, koji su repnim perajama udarali o tanke trenice čamca, načinjena od lake cedrovine. Zrakom se prolamali čudni glasovi, kao da su stenjale sablasti nad Mrtvim morem, sablasti prokletnika iz Gomore463.

Trgnuv se iza sna, Ahab se nađe licem u lice s Parsom. Zaogrnuti noćnom tamom, bijahu baš kao posljednji ljudi u sveopćem potopu.

- Opet sam ono isto usnio! - reče Ahab. - Mrtvačka kola, je li? Ne rekoh li ti, starče, da ti nije suđeno da te

voze na mrtvačkim kolima niti da počivaš u lijesu? - Ta zar su se ikad vozili na mrtvačkim kolima oni koji umiru na

moru? - Ali ti rekoh, starče, prije nego što te na ovom putovanju moţe

smrt snaći, na moru ćeš svakako vidjeti dvoja mrtvačka kola: prva neće biti načinjena ljudskom rukom, a druga će biti od vidljiva drveta što raste u Americi.

463

Biblijska priča kazuje kako su ondje gdje je sada Mrtvo more nekoć bili gradovi Sodoma i Gomora, na koje

je Bog, zbog opačine njihovih ţitelja, pustio s neba sumpor i oganj te zatro njih i svu okolicu njihovu. - Prev.

- Da, da, čudnu mi sliku dočaravaš, Parse: mrtvačka kola s lelujavom perjanicom na oceanu, a valovi su grobari! Ha, ha! Takva nam se slika neće tako skoro ukazati!

- Vjerovao ili ne, ne moţeš umrijeti, starče, prije nego što ugledaš tu sliku!

- A što ono reče o sebi? - Premda je meni poći tek pred kraj, ipak ću prije tebe, kao tvoj

peljar! - A pođeš li prije mene, ako se to ikada dogodi, prije nego što bih ja

mogao za tobom, moraš se još jedanput javiti da mi pokaţeš put. Zar nije tako? Pa dobro, kad bih ja sve to što ti govoriš i povjerovao, oh, moj peljaru, tada bih imao dvostruko jamstvo da ću ubiti Moby Dicka i nadţivjeti ga!

- Evo ti onda još jedno jamstvo, starče - odvrati Pars, a oči mu sijevnuše kao krijesnice u mraku: - tebe moţe ubiti samo konoplja!

- Misliš vješala? Eh, onda sam besmrtan, na kopnu i na moru! - Ahab prasnu u podrugljiv smijeh. - Besmrtan na kopnu i na moru!

Obojica zašutješe, kao da su jedna duša i jedno tijelo. Zabijeljela zora, a dremovni ljudi poustajaše sa dna čamca, i još prije podneva mrtvi je kit bio dovučen do broda.

118. KVADRANT Pribliţavala se ekvatorska sezona kitolova, i svakog dana kad bi

Ahab izišao iz kajite i pogledao gore, paţljivi bi kormilar sav ţivnuo i upadljivo marno prionuo uz kormilo, dok bi mornari, svi kao jedan, hitro poletjeli do praća, pa stali i zaţagrenih očiju netremice gledali u prikovani zlatnik, jedva čekajući zapovijed da usmjere brod prema ekvatoru. U neko doba najposlije primiše tako ţeljkovanu zapovijed. Podne samo što nije prepolovilo. Ahab sjedio na pramcu svoga visoko izdignutog čamca i upravo se dao na mjerenje Sunčeve visine, da bi po tome, kao što je svaki dan običavao, odredio zemljopisnu širinu na kojoj se brod nalazi.

Na onome Japanskom moru ljetni su dani nalik na poplavu od blistava svjetla. Ţarko sunce nad Japanom pripiče kao ţarište beskrajne leće staklenog oceana. Nebo se sja kao pokost, nigdje oblačka, a obzorje kao da se leluja. Ta nepromjenljiva, sjajna svjetlost nepodnošljiva je kao i blistavilo Boţjeg prijestola. Baš dobro što je Ahabov kvadrant464 bio proviđen obojenim staklom kroz koje je mogao gledati u sunčanu vatru. Nekoliko je časaka ostao u tom poloţaju, njišući se ravnomjerno kako se i brod ljulja, i svejednako je pred očima drţao onu napravu nalik na astrološki465 instrument, čekajući baš na onaj čas kada će mu Sunce doći točno na meridijan. I dok je sva njegova paţnja bila usredotočena na mjerenje, Pars je ispod njega klečao na palubi, a lice mu, poput Ahabova, bilo uzdignuto prema istome Suncu, samo što su mu vjeđe napol skrivale oči, a divlje mu lice bilo obuzeto zemaljskom bešćutnošću. Naposljetku je Ahab uspio izmjeriti što je ţelio, pa je olovkom na svojoj koštanoj nozi ubrzo izračunao točnu zemljopisnu širinu na kojoj se brod u tom času nalazio. Zatim, zapavši načas u sanjarenje, opet diţe pogled k Suncu i promrmlja kao za sebe: »O, znamene morski, moćni i Svevišnji Peljaru! Kazuješ mi istinski gdje se nalazim, ali moţeš li mi samo i natuknuti gdje ću poslije biti? U tvojoj moći nije da mi otkrije tajnu

464

Starinska sprava za mjerenje visine nebeskih tijela nad horizontom, preteča modernog sekstanta. - Prev. 465

Astrologija povezuje dogaĎaje na Zemlji s pojavama u svemiru - Prev.

gdje netko drugi, osim mene, sada ţivi. Gdje je Moby Dick? U ovom trenutku ti ga sigurno vidiš. A moje oči gledaju u tvoje oko, koje ga baš sada gleda! Da, u oko koje sada jednako gleda stvari neznane, s onu stranu obzora!«

A onda promotri svoj kvadrant, opipavajući sve redom one mnoge kabalističke sprave, te se i opet zamisli i progunđa: »Glupost! Besmislena dječja igračka dostojanstvenih i gordih admirala, komodora i kapetana! Sav se svijet divi tebi, tvojoj vještini i moći, a kad tamo, moţeš jedino označiti onu jednu jedincatu bijednu točku na kojoj se baš nalaziš, onu kukavnu točku na tome velikom planetu, i ruku koja te drţi: to je sve što znaš, i ništa više! Ne moţeš reći ni to gdje će sutra u podne biti neka kap vode ili zrnce pijeska: a ipak u svojoj nemoći vrijeđaš Sunce! O, znanosti! Prokleta bila ta tvoja luda igračka, proklete bile sve naprave pomoću kojih čovjek ustremljuje svoje poglede visoko u nebesa te ga svjetlost zasljepljuje, kao što su i moje staračke oči gotovo obnevidjele gledajući u to svemoćno svjetlo! O, Sunce, ljudske su oči po prirodi poloţene u ravnini s obzorjem na zemlji, i nisu usađene navrh glave: Bog kanda nije htio da se čovjek pogledom vine do neba! Proklet bio, kvadrante!«

I tresnuvši njime o palubu, nastavi: »Neću da me više vodiš po mome zemnom putu! Kompas i pribliţna mjerenja logom466 pokazat će mi put po morskoj pučini i mjesto na kojem se nalazim! Tako i nikako drukčije!«

I starac se s uzdignutog čamca spusti na palubu. »Gazim te nogama, kukavna stvarčico koja si tako ludo upirala u nebo: gazim te nogama, lomim te i uništavam!«

I dok je mahniti starac tako govorio te zdravom i umjetnom nogom bijesno gazio po svome razmrskanom kvadrantu, na nepomičnu Parsovu licu zatitra slavodobitan osmijeh, koji kao da je bio namijenjen Ahabu, i izraz fatalističkog očaja, koji se u njemu samome kidao. Neopaţeno ustade i tiho se odšulja, dok se mornari stadoše okupljati na kaštelu, preneraţeni i prestravljeni kad vidješe lice svoga zapovjednika.

466

Sprava za mjerenje brzine broda. - Prev.

Ahab je neko vrijeme uzbuđeno hodao gore-dolje po palubi, a najposlije zavika:

- Na praće! Otpadaj od vjetra!467 Kriţevi se začas usmjeriše drugim smjerom, i kad se brod naglo

počeo okretati, njegova su tri vitka jarbola, koja kao da su srasla s palubom, u laganom nagibu drţala u ravnoteţi snaţnu trupinu, te bijahu kao tri Horacija468 na leđima jednoga jedinog bojnog konja.

Starbuck stajao između čeljusti469 kosnika, te promatrao prkosno kretanje broda, i Ahaba, koji se uzvrpoljio po palubi.

- Ĉesto sam sjedio pred snaţnom vatrom ugljena i gledao kako se ţari i izgara dok naposljetku ne ostane samo prah i pepeo. I od tebe, starče, oceanski putniče, i od sve tvoje divlje ţivotne vatre preostat će najposlije samo šačica pepela!

- Da, da - javi se Stubb - ali pepeo od morskog ugljena!470 Ne zaboravite, gosparu Starbuck, od morskog ugljena, a ne od vašega običnog drvenog ugljena! Nego, znate, čuo sam Ahaba kako bunca: »Netko mi je u ove stare ruke tutnuo te karte i zakleo se da moram ja igrati, a ne drugi!« Odnio me vrag ako nisi u pravu, Ahabe! Budi hrabar, izbaci svoj adut i - umri!

467

Da se brod krmom okrene vjetru. - Prev. 468

Prema rimskoj legendi - tri brata Rimljanina koji su za kralja Tula Hostilija nadvladali trojicu bojovnika iz

plemena Kurijacija i Rimu podčinili grad Alba Longa. - Prev. 469

Stupići, zvani »apostoli«, u koje se usaĎuje kosnik na pramcu. - Prev. 470

Kameni ugalj prevozio se iz Newcastlea brodovima. - Prev.

119. SVIJEĆE Najtoplija podneblja hrane najljuće pandţe: bengalski se tigar

pritajio u guštiku vječnog zelenila mirisave prašume; nebo najblistavijeg sjaja nosi u njedrima najubojnije zmije; nad raskošnom Kubom često bjesni tornado, koji nikad ne pustoši umjerenim sjevernim krajevima. Tako se i sred blistava sjaja Japanskoga mora razmahuje najstrašnija od svih oluja - tajfun. Iz vedra neba bez oblačka tajfun se ponekad ruši kao razorna bomba nad tihim i usnulim gradom.

U predvečerje toga dana na »Pequodu« bijahu razdrta sva jedra i brod se opustošenih jarbola i kriţeva borio protiv tajfuna što se oborio na nj ravno s pramca. Kad se sasvim umračilo, sastavilo se more s nebom, prolamala se grmljavina i udarali trijesovi na sve strane, osvjetljujući gole jarbole, na kojima su lepršale krpe razderanih jedara, preostalih nakon prvoga bjesomučnog zamaha kojim je vihor udario.

Starbuck stajao na kasaru i drţao se za konop pripona, i svaki put kad bi sijevnula munja pogledao bi gore, da vidi ima li kakve nove štete u raskidanoj snasti. Stubb i Flask izdavali naredbe da ljudi što više izdignu i osiguraju čamce, ali svi ti napori kao da bijahu uzalud. Premda je Ahabov čamac na kasaru, u privjetrini, bio podignut na sohama sve do vrha podizača, val ga bijaše zahvatio, tresnuo njime ustranu te mu ulupio dno na krmi, pa se kroza nj cijedila voda kao kroz rešeto.

- Na zlo se to okrenulo, a bit će još i gore, gosparu Starbuck! - reče Stubb, sve gledajući u olupinu. - Hoće more, hoće da ima svoj put, a sam Stubb ne moţe se boriti protiv njega! Val, znate, gosparu Starbuck, val dolazi izdaleka, sve se valja i kotura oko cijelog svijeta, pa onda iz zatrke skoči - hop! i po vama! A ja, što mi preostaje nego da ga dočekam tu na palubi? Ali ni brige vas, sve je to šala, samo šala! To se more samo šaii, kako ono veli stara pjesma.

I zapjeva:

Šale to su! Kakvi vali!

To se ribak samo šali, repom vrcka lupeţ mali!

Kakve priče, kakvi vali - slano more to se šali! Pjena pršti, more vrije? To se ribak samo smije. kad u grog svoj ruma lije!

Kakve priče, kakvi vali - slano more to se šali! Prsnu brod, Smrt morem ruje? Kit se samo oblizuje, grog svoj pije, ništ’ne čuje!

Kakve priče, kakvi vali - slano more to se šali!

- Dosta te pjesme, Stubbe! - usklikne Starbuck. - Pusti neka tajfun pjeva, neka prebire po strunama naših pripona kao da udara u harfu! Imaš li zaista junačko srce, onda šuti!

- Ali u meni ne bije srce junačko, nikad ne rekoh da sam junačina. Ja sam kukavica, sinja kukavica, a pjevam da svladam strah! I znate li što ću vam po duši reći? Ništa na svijetu ne moţe zaustaviti moju pjesmu, izim da mi grlo prereţu! Kladim se da ću i na smrtnom času zapjevati, slava Bogu.

- Luđače! Gledaj na moje oči, kad nemaš svojih rođenih da vidiš! - Pa kako to? Zar vi bolje vidite od mene u mrkloj noći, ma kako

lud ja i bio? - Pogledaj! - povika Starbuck i uhvati Stubba za rame, pokazujući

drugom rukom u privjetrinu. - Ne opaţaš li da oluja dolaziš istoka, odonud kamo se Ahab sprema u potjeru za Moby Dickom? Ta baš je tim smjerom udario Ahab danas o podne! A sad pogledaj mu čamac! Na kojem je mjestu razbijen? Na krmi, čovječe! Na krmi, gdje obično stoji! Krma je probušena, čovječe! A sad skači u more i pjevaj, ako ti se pjeva!

- Ne ide mi u glavu što vi to meni govorite! Pa što je s vjetrom? - Da, da, oko Rta dobre nade vodi najkraći put u Nantucket -

odjednom razveza Starbuck kao sam za sebe, i ne odgovarajući na Stubbovo pitanje. - Taj olujni vihor, što evo udara po nama da nas

slomi i podavi, mogli bismo lako pretvoriti u povoljan vjetar kojim bismo doplovili kući. Onamo u privjetrini sve se crni od teških slutnja i prokletstava, ali tamo u zavjetrini, u pravcu rodnog kraja, vidim kako se nešto svijetli, a nisu munje!

U tom času, kad se opet ugasila sablasna svjetlost munje koja bi ovda-onda sijevnula i proparala pomrčinu, začu se pored njega nečiji glas, a gotovo u istom času prolomi se tutanj kao plotun grmljavine nad njihovim glavama.

- Tko je tu? - Grom i pakao! - promrsi Ahab i stade tapkati naprijed, da nađe

svoju bušotinu kraj rubnjaka. No onda se brzo snađe i sve jasno razabra, kad trijesovi ponovno zastrijeliše i osvijetliše put.

Kao što su vrhovi tornjeva i zvonika na kopnu zaštićeni gromobranima koji provode opasnu munjinu u zemlju, tako i neki brodovi imaju slične vodove kroz koje ona prolazi u vodu. No taj vodič mora doprijeti poduboko pod površinu, a kraj mu ne smije dodirivati trup broda. Kad bi bio čvrsto pribijen na tome mjestu, moglo bi lako doći do svakakvih smetnja. Mogao bi se, na primjer, zaplesti u jedrilje, te više ili manje ometati brod pri manevriranju. Stoga su donji dijelovi brodskih gromobrana načinjeni u obliku dugih i tankih karika, koje ne vise stalno preko ograde nego leţe na palubi, da bi ih mornari lakše mogli dići na vanjska puta, ili u času potrebe baciti u more.

- Gromobrane! Gromobrane! - dovikivao posadi Starbuck, koji se mahom dosjetio opasnosti kad su gromovi praskali, munje sijevale i sablasne se svjetlosti osipale oko Ahaba. - Jeste li gromobrane bacili pod vodu? Odmah ih bacite s pramca i s krme! Samo brzo!

- Ne diraj u to! - proderase Ahab. - Mi ćemo pošteno, premda smo slabiji! Pomoći ću drage volje da se namjeste gromobrani na vrhovima Himalaje i Anda, pa da cijeli svijet bude zaštićen od ubojnih trijesova koji nad nama sijevaju i u nas gađaju! No sami za sebe nećemo traţiti nikakve zaštite! I zato ruke k sebi!

- Pogledaj gore! - uskliknu Starbuck. - Vatra svetog Elma! Jarbolac!471

Na vršcima svih kriţeva palucali blijedi plameni jezičci, a sa svakog od triju trošiljnih gromobrana izbijala po tri tanka plamena jezika, bijela i sablasna, i sva su tri jarbola tiho plaminjala u tome sumporastom zraku, kao tri gigantske voštanice na oltaru.

- Prokleti čamac! Đavo ga odnio! - viknu Stubb u tom trenutku kad se silan val izlio po palubi i zahvatio njegov mali čamac, pa mu razma prignječila ruku kad je pošao da ga čvrsto priveţe. - Ne bilo ga! - No kad se natraške šuljao po palubi i ugledao sablasnu vatru, uskliknu promijenjenim glasom: - Vatro svetog Elma! Smiluj nam se svima!

Kletve su za mornare nešto svakidanje, kunu oni za vrijeme sanjivih tišina kao i sred najstrašnijih oluja, sipaju najgrđe kletve i psovke kad se penju po najvišim kriţevima jarbola, a more pod njima kipi i vri. Ali još nikad nisam čuo ni najbezazleniju psovku kad je Boţji plameni prst prijetio brodu, kad je njegov »Mene tekel u-farsin«472 sablasno sijevao po sartijama i svim cimama.

Dok je ta blijeda vatra plamsala visoko nad njihovim glavama, prestravljeni mornari jedva da su progovorili koju riječ; sjatili se na kaštelu u zbijenu gomilu i razrogačenih očiju zurili u blijedo svjetiucanje u mraku koje je bljeskalo kao nekakvo daleko zvijeţđe. U toj je sablasnoj svjetlosti golemi crnac Daggoo izgledao triput veći nego što je zbilja bio, nalik na crnu oblačinu, na tmoru u kojoj se ta oluja zametnula. U razjapljenim ustima caklili se Tashtegu oštri zubi kao derači u razvaljenim raljama krvoločna morskog psa i bijeljeli se sablasno, te bi rekao da je i sa njih odsijevala vatra svetog Elma, dok su šare, utetovirane na Queequegovu tijelu, u tom vrhunaravnom svjetlu, gorjele satanskim modrim plamenom.

Kad se ugasiše ta bijela svjetla na jarbolima, nestade i te slike u crnoj pomrčini, i »Pequodova« se paluba i svaka duša na njoj ponovno zagrnula mrtvačkim plaštem. Ĉasak-dva kasnije, kad je pošao naprijed, Starbuck se sukobi s nekom spodobom. Bio to Stubb. 471

Jarbolac ili vatra svetog Elma, električna pojava, obično na vršcima predmeta, osobito na jarbolima i kriţevima,

za oluje. - Prev. 472

Vidjeti napomenu podno teksta u poglavlju 99. – Prev.

- A što sad misliš, čovječe? Maločas sam čuo tvoj uzvik, no glas ti nije zvučao tako veselo kao tvoja pjesma!

- Nije, nije! Zaklinjao sam vatru svetog Elma da nam se smiluje, i nadam se da će mi riječi biti uslišane. A nije li moţda sveti Elmo samo prema onima milostiv kojima se od straha odulji lice? Nema li on trbušinu da mu se potrese od smijeha? I gledajte, gosparu Starbuck... ali mrak je, ne moţete ništa vidjeti, i zato čujte: meni se čini da je ona vatra na vršcima jarbola neko sretno znamenje, jer su jarboli pričvršćeni o dno štive, koja će uskoro biti do vrha ispunjena vorvanjem, i tako će sva ta masnoća proţeti jarbole, kao što se sokovi iz zemlje diţu u stablu, i tako će naša tri drveta postati tri svijeće, salivene od vorvanja! Eto, tako ja tumačim znamenje koje se nama ukazalo!

U tom času Starbuck poče raspoznavati Stubbovo lice, koje odnekle bijaše osvijetljeno, i svrnuv očima gore prema jarbolima, uskliknu:

- Pogledaj onamo! S vrha triju jarbola opet izbijali plamenovi, još sablasnije i bijede

nego prije. - Vatro svetog Elma, smiluj nam se! - ponovno zavapi Stubb. Do podnoţja glavnog jarbola, baš ispod zlatnika i onog bijelog

plama, klečao Pars pred Ahabom, ali je glavu okrenuo od njega. Nad njima neki mornari upravo pričvršćivali jarbolni kriţ, pa kad je svjetlost opet zasinula, zatečeni svjetlošću počeše se zbijati zajedno, i nemoćno se njihati na jedrilju, kao sklupčan roj omamljenih osa što se objesio o vrh grane na voćki. Drugi opet u raznim poloţajima bijahu kao začarani i prikovani uz palubu, nalik na kosture u Herkulanumu473 - uspravne, u hodu ili u trku; ali svi mornari na palubi uprli oči gore.

- Da, da,ljudi, samo dobro gledajte i upamtite! - dovikivaše im Ahab. - Bijeli nam plamen pokazuje put do Bijelog kita! Pruţite mi taj tamo vodič od velejarbola474, jer hoću da mu osjetim bilo kako bije uz moje vlastito! Tako! Krv protiv vatre!

473

Rimski grad. zasut god. 79. za provale Vezuva. - Prev. 474

Ţica gromobrana s glavnog jarbola. - Prev.

A onda se okrenu, čvrsto u lijevoj ruci drţeći posljednji uvoj, i stavi Parsu nogu na leđa. Zabaci glavu i zamahnu desnicom, stojeći uspravno pred tim uzdignutim trojstvom triju plamenova.

»O, prejasni duše prečiste vatre, kojem sam se negda na tim vodama klanjao kao Perzijanac, dok me za toga tajanstvenog čina nisi obiljeţio plamenim svojim ţigom, te se oţiljak još i danas vidi! Poznajem te sada, prejasni duše, i znam kako te valja oboţavati: prkosom, ljutim prkosom! Tebi se ne mili ni ljubav, ni strahopoštovanje, a na mrţnju ne znaš drugo do ubijati, i sve ubijaš! Nije neustrašiva luda onaj koji ti se sada suprotstavlja! Priznajem tvoju nijemu i posvudašnju snagu, ali do posljednjeg daha vulkana koji je u meni, ţivot će se otimati toj snazi i protiviti se tvome bezuvjetnom i pristranom gospodstvu nada mnom. Usred utjelovljenja bezličnog evo ti na biljezi stoji ličnost! Premda sam samo točka, i odakle god ja došao i ma kamo polazio, ipak za čitava moga zemnog vijeka ţivi ta kraljevska ličnost u meni, osjeća prava koja joj pripadaju! No borba je bol, a mrţnja pusti jad i patnja - i stoga, ukaţi mi se, u najponiznijem obliku ljubavi, i past ću na koljena i cjelivati te! A u svom najvišem obliku, o duše, javi se samo kao vrhunaravna moć! Premda moţeš u svemirski beskraj slati flote krcatih svjetova, ima tu unutri nešto što ostaje bešćutno. O, prejasni duše, od svoje si me vatre stvorio, i kao pravo dijete ognja, u dahu svom uzvraćam ti vatru!«

(Nebom isprekidano trzaju i sijevaju munje, a novi plameni jezici, po tri

na svakom od triju jarbola, plamte jače i triput veći nego što su bili. Ahab poput svih ostalih sklapa oči i desnom ih rukom grčevito pritiskuje.)

»Priznajem tvoju nijemu i posvudašnju snagu - ne rekoh li tako?

Nitko mi ne istrţe ovu ispovijed, niti ću sada ispustiti uvoja iz ruke! Moţeš me i oslijepiti, ali ću ipak napipati svoj put. Saţeći me moţeš, ali ću ipak ostati pepeo. Udostoji se primiti počast koju ti iskazuju ove bijedne oči, i ruke koje ih skrivaju. Ja je ne bih prihvatio. Trijes prodire mojom lubanjom, bol ljuti peče u očima, uništeni mi mozak kao da se otkinuo te se kotrlja stazom koja ga zbunjuje! Ma bio ja i zavezanih

očiju, ipak ću s tobom govoriti. Iako si svjetlost, iz mraka dolaziš, a ja sam mrak proizišao iz svjetlosti što od tebe dolazi! Munje su prestale, ne sijeva više. Otvorite se, oči: vidite li, ili ste obnevidjele? Evo, plamenovi plamte! O, duše, veliki, plemeniti, sad ću pjevati slavu svoga roda! Ti si samo moj strašni otac; svoje dobre majke ne poznajem, i ne znam, okrutniče, što si od nje učinio. To je moja zagonetka, ali je tvoja veća. Ne znaš kako si nastao, i zato se nazivaš nezačetim; ne znaš za svoj početak, i stoga se nazivaš praiskonskim. O, svemoćni duše, ja znam o sebi to što ti ne znaš o sebi. Iza tebe leţi nešto što se ne da razliti ni rasplinuti, o, prejasni duše, i pred tim je tvoja vječnost samo vrijeme, a stvaralačka moć, puka besvjesna rabota! Kroza te, kroz tvoje plamsanje, nejasno vide moje saţgane oči. O vatro, nahoče bez postojbine, pustinjače praiskonski, i ti nosiš u sebi svoju nepriopćivu tajnu i neodgonetljivu zagonetku, svoju nepodijeljenu bol! A ja s gordim ponoson. i bolnom tjeskobom u duši čitam u knjizi moga praoca! Poskoči! Skoči do neba i dotakni ga! S tobom ću skočiti, s tobom sagorjeti! O, da mi se s tobom staliti u jedno biće! Prkosim tebi, ali u tome prkosu samo se tebi klanjam i samo tebe oboţavam!«

- Ĉamac! Ĉamac! - povika Starbuck. - Pogledaj svoj čamac, starče! Ahabov harpun, skovan u vatri Perthove kovačnice, ostao je čvrsto

zadjenut u svojim rašljama, te je stršio s pramca Ahabova lovačkog čamca, no val koji mu je razbio dno odnio je koţne korice šiljka, i s ljutoga ţeljeza račvao se sada jezik vodoravna, bijela i rašljasta plamena.

I dok je taj vatreni jezik tiho palucao poput gujina jezika, Starbuck zgrabi Ahaba za ruku:

- Sam Bog je protiv tebe, starče! Okani se svoje namjere! Pod nesretnom smo zvijezdom krenuli na plovidbu, pod nesretnom zvijezdom produţujemo put! Okrenimo, pusti da praćam kriţeve dok je još vrijeme, starče, pa da nas vjetar povede kući, na bolju plovidbu od ove!

Prestravljena momčad, tek što je čula Starbuckove riječi, mahom poletje do praća, premda je oluja bila poraskidala i odnijela sva jedra.

U tom trenutku kao da su se sve misli tih ljudi sjedinile s onom namisli uplašenog Starbucka, te se iz njihovih grudi izvi malne buntovnički krik. No u isti čas zvecnu ţica gromobrana što ju je Ahab tresnuo o palubu, i tek što bi okom trepnuo, Ahab pograbi gorući harpun, i poče njime zamahivati kao zubljom i prijetiti grdnim kletvama da će probosti prvog mornara koji se dotakne ma kakva konopa. Ĉasom ostadoše kao skamenjeni, a onda još jače protrnuše, te se odmaknuše podalje od dohvata plamenog koplja. Ahab međuto prozbori:

- Veţe vas zakletva da ćete ubiti Bijelog kita, kao što i mene veţe. A stari se Ahab zakleo svim svojim srcem, svom dušom, tijelom i ţivotom svojim! A da biste znali kako snaţno to srce bije u njegovim grudima, gledajte - jednim dahom ugasit ću plamen koji vas plaši!

I rekavši to, snaţno puhne te utrnu gorući jezik. Kao što ljudi za oluje koja huji dolinom bjeţe od kakva samotna,

divovskog brijesta, koji je sa svoje veličine i jakosti samo još opasniji jer će ga munja lakše ošinuti, tako se i mornari, uplašeni, razbjeţaše na posljednje Ahabove riječi.

120. NA PALUBI PRED SMJENU PRVE NOĆNE STRAŢE

(Ahab stoji kod kormila, Starbuck mu prilazi.) - Treba spustiti vršni kriţ velejarbola, gosparu! Praće popuštaju. A

stojnice u zavjetrini napol su rastrgane. Hoću li ga spustiti, gosparu? - Ni govora! Priveţi ga! Da su mi pršna jedra475, i njih bih razapeo! - Gosparu, ako Boga znate, gosparu! - Još nešto? - Sidra popuštaju, gosparu! Da ih potegnem na palubu? - Ne spuštaj ništa, i ništa ne poteţi! Samo čvrsto veţi i pritegni!

Vjetar raste, ali još nije dosegao moju visoravan! Samo brzo učini što ti rekoh! Tako mi jarbola i kolumbe, valjda misli da sam pogrbljeni lađar na kakvoj jadnoj riječnoj lađici! Vršni kriţ velejarbola da spustim? Ne dam! Sljeme i jest načinjeno za najjaču oluju. I ovo moje sljeme, to jest moja glava, plovi sred oblačina. Da napustim igru? Ne, ne, samo kukavci i strašljivci sklanjaju svoje glave kad ih vihor zaoglavi! Ej, pusta li veselja tamo gore! Smatrao bih to divotom kad ne bih znao da su grčevi u trbuhu bučna bolest. Oh, gucnite koju ljekariju, gucnite!

475

Kriţna se jedra sa strane produţuju pršnim jedrima. - Prev.

121. PONOĆ NA KAŠTELU

(Stubb i Flask na rubnjaku privezuju i osiguravaju sidra.) - Ne, Stubbe, meni to nikako nećete utuviti u glavu što maloprije

rekoste, ma kako bijesno sad i udarali po tom zaporu. A još ste mi nedavno govorili baš protivno! Da, da, ne rekoste li mi jednom da bi svaki brod kojim Ahab zapovijeda morao plaćati veću osigurninu od ostalih, kao da mu je štiva krcata bačvama baruta, a pod pramcem da su mu puni sanduci samih ţigica! Ne rekoste li baš tako?

- Pa, recimo da jesam! Što onda? Odonda se i moje tijelo izmijenilo, pa zašto ne bih onda mogao izmijeniti svoje mišljenje? Uzmimo da nam štiva i jest sve do bukaporte nagruhana barutom i ţigicama: kako bi se, dobijesa, te ţigice mogle tu razgorjeti dok valovi po nama prskaju i more nas preplavljuje! U tebe je, dragoviću, lijepa riđa kosa, pa ipak se ne bi mogla učas rasplamsati. Potresi se malo, jer sad si poput Aquariusa iliti Vodenjaka, dragi Flask; iz ovratnika na tvome kaputu moglo bi se nacijediti i napuniti nekoliko vrčeva. Je li ti sad jasno? Za takav izvanredan rizik imaju pomorska osiguravajuća društva i posebna jamstva. Sve su ti to oko nas kao nekakvi hidranti, dragi Flask! Slušaj, da ti i drugo objasnim. Samo najprije makni nogu sa sidrenog škopca, da mognem provući cimu! Slušaj: zar nije sasvim svejedno drţiš li za oluje u ruci lanac od jarbolnog gromobrana ili stojiš kraj jarbola koji uopće nema gromobrana? Zar ne shvaćaš, tvrda glavo, da se čovjeku koji drţi gromobran ne moţe ništa dogoditi ukoliko ne udari najprije grom u sam jarbol? I što onda trabunjaš? Od sto brodova jedva jedan ima gromobran, pa tako nije ni Ahabu niti ikome od nas, barem po mome skromnom mišljenju, prijetila veća opasnost negoli posadama onih deset tisuća brodova koji upravo sada plove oceanom! Ej, Okagačo, ti kao da bi svakome ţivom čeljadetu koje se šeta po tome bijelom svijetu zataknuo malen munjovod za šešir, gromobrančić nalik na perjanicu u časnika narodne garde, a munjovodu kraj da se vuče za čeljadetom ko neka ešarpa! Pamet u

glavu, Flask! Nije to tako teško! Samo pokušaj! Tko ima ma i pol oka da vidi, mogao bi imati i pameti da misli!

- Ne razumijem se ja u to, Stubbe, ali mi se ponekad čini kao da i nije baš tako lako!

- Dašto, kad je čovjek prokisao i prozebao, nije mu lako biti razborit. To je činjenica. Evo, i ja sam sada nakvašen ko spuţva. Ali pustimo to! Uzmi onaj konop i provuci! Dok vezujemo ta dva sidra, Flask, meni je kao da ih nikad više nećemo spustiti, i sve mi se čini kao da ţivu čovjeku veţemo ruke na leđima! I još kakve ruke, ručetine, snaţne i dobre. Valjalo bi imati ţeljezne pesnice, eh? Volio bih znati, Flask, nije li i naša Zemlja negdje usidrena. Ako jest, eh, onda su u nje baš dugi lanci! Hajde, još ovaj uzao, pa smo gotovi! Tako! Eh, ljepota ti je ovakva sijavica na palubi, ljepota koja dolazi odmah iza krasote što je osjećaš kad se kopna dohvatiš! Ej, hoćeš li mi izaţeti skute na kaputu? Hvala! Znaš, momci se smiju odjeći što je ljudi nose na kopnu. No meni se čini da je kaput s lastinim repom baš od velike koristi na moru, i trebalo bi ga nositi, a pogotovu za nevremena: pole mu se suzuju dolje, pa voda samo protječe i curi, kao kroza ţlijeb! Tako ti je i s dvorogim šeširima, što su baš ko čamac, a u sredini im poput zabata izdignuta glava, s ugnjetcima sa strane kao sa ţljebovima; curi voda sa zabata i otječe onim podstrešnicama ili ţljebovima. Ja ti odsele ne nosim više ni mornarskog haljetka ni mornarskog nepromočivog šešira, već samo frak s posuvraćenim polama i dvorogi šešir, baš ko grobar! Ej, ode! Odnese mi vjetar šešir! Boţe, Boţe, zar vjetrovi, koji s neba dolaze, mogu zaista biti tako neuljudni? Pusta li nevremena, gadne li noći!

122. PONOĆ U SNASTI, UZ MUNJE I GRMLJAVINU (Na kriţu glavnog jarbola Tashtego pričvrščuje nove pripone.)

»Hm, hm! Dosta te grmljavine! Dosta je i previše te grmljavine

ozgo! Koja korist od grmljavine? Hm, Hm! Ne ţelimo više grmljavine! Mi bismo ruma! Ĉašu nam ruma dajte! Hm, hm!«

123. MUŠKETA Dok je tajfun mahnitom snagom valjao brod, kormilo od kitove

čeljusti grčevito bi ponekad trznulo i bacilo kormilara na pod, premda je to čudno kormilo bilo vezano i osigurano jakim cimama. No ti konopi nisu bili zategnuti, jer i treba da se rudo slobodno okreće.

Po takvu ljutu nevremenu, kad je brod samo orahova ljuska koju vihor baca amo-tamo, često se događa te se magnetske igle kompasa povremeno kao lude okreću oko svoje osi. Tako je bilo i na »Pequodu«: kormilar nije mogao a da gotovo pri svakom udaru ne opazi vijoglavu igru igle, koja se katkad silnom brzinom vrtjela, i nema čovjeka koji ne bi, gledajući to, osjetio nekakvo čudno uzbuđenje.

Nekoliko sati po ponoći tajfun je toliko jenjao te su nakon mnogo natezanja i zamornih pokušaja Starbuck i Stubb, koji su stajali jedan na pramcu, a drugi na krmi, najposlije uspjeli poskidati preostale krpe prečnjače476 na kosniku i sljemenjača sa sljemenih kriţeva, pa je vjetar zanosio te dronjke u zavjetrinu, vitlajući ih ko albatrosu perje koje vjetar nosi kad zahvati tu olujnu pticu u letu.

Pošto su razapeli nova jedra i na krmi sošnjaču, brod je ponovno došao uvjetar, i kormilar je lakše mogao usmjeravati korab kad su mu opet dali kurs, zasad istok-jugoistok, jer dok oluja nije iskalila svoj bijes, uzimao je pravac kako je umio i dospijevao. I dok se kormilar trudio da što bolje usmjeri brod određenim pravcem, svejednako gledajući u kompas, gle - dobra li znaka! - vjetar kao da je zapasao krmu i puhao sve povoljnije!

Odmah uzeše praćati kriţeve477, ţivo i veselo, sve pjevajući »Kad vjetar dune, praćaj penune! Sa-ja! Sa-ja!«478 - radosni što se vrijeme razgalilo te raspršilo maloprijašnje crne slutnje.

Prema zapovijedi svoga kapetana da mu smjesta javi svaku promjenu vremena u bilo koje doba dana ili noći, Starbuck se odmah -

476

Prečnjača je trokutno jedro na kosniku (kosom jarbolu na pramcu). - Prev. 477

Praćati kriţeve, okrenuti ih točno poprijeko (obično unakrst pri krmenom vjetru). - Prev. 478

»Sa-ja!« - povik mornara (nalik na »ho-ruk«) kad zajedno nešto poteţu. - Prev.

tek što je okrenuo kriţeve s jedrima - uputio dolje u kajitu, premda mrk u licu, da Ahabu javi kako se vrijeme okrenulo nabolje.

Prije nego što će pokucati, zastade časak pred vratima i poče se ogledati. Fenjer se širokim zamasima njihao amo-tamo: gorio je ţmirkavo, svjetlomrcajući i bacajući drhtave sjene na zakračunana vrata starog kapetana. Ta su vrata bila načinjena od tanka drveta, s pričvršćenim kapcima umjesto zavjese na gornjem dijelu, U tom osamljenom prostoru pod palubom vladala je neka osobita tišina, koja se osjećala kao prigušen bruj, premda je sa svih strana bila okruţena tutnjavom elementa. Pred Starbuckovim očima sinuše nabijene muškete, poredane po zidnom stalku pričvršćenu uz pregradu. Starbuck je bio čovjek pošten i ispravan, ali tek što je ugledao muškete, u njegovu srcu poput iskre sinu grešna misao. No njegova je savjest bila tako mirna i čista te u prvi mah ni sam nije bio svjestan kakva mu se to misao zavrgla u glavi.

»Jedanput umalo što nije zapucao u me - promrsi Starbuck. - Da, da, tu je još ona ista mušketa što je bijaše uperio u me, mušketa s okovanim kundakom. Da je dirnem, podignem? Kako li je čudno što sad sav dršćem - ja, koji sam u toj svojoj ruci toliko puta drţao smrtonosno koplje! Je li nabijena? Da vidim! Dakako, barut! Zlo je to, zlo! Bilo bi najbolje da ga prospem, ali - samo časak! moram najprije svladati crne misli što me truju. Drţat ću hrabro i bez straha mušketu u rukama dok se ne slegnu te misli koje mi se vrzu po glavi! Došao sam javiti kako je okrenuo povoljan vjetar. Povoljan? Povoljan za kletu sudbinu koja nam nosi propast i smrt - povoljan za Moby Dicka! Da, povoljan vjetar jedino za toga prokletog kita. Uperio je mahnitac u me ovu istu cijev koju evo drţim svojim rođenim rukama. Drţim u ruci ono isto ubojno oruţje kojim je mene htio ubiti! Postrijeljao bi on i svu posadu a da ni okom ne bi trepnuo! Zar nije i sam rekao da ni pred najvećom olujom neće uvući jedra? Zar nije razmrskao svoj divni kvadrant? I sada pipa oko sebe i traţi svoj put po tim opasnim vodama, a ispomaţe se jadnim logom, koji ga tako lako moţe prevariti i obmanuti! Zar se usred bijesa tajfuna nije zakleo da svoj brod neće zaštititi gromobranima? Treba li zbilja pustiti tome poludjelom starcu

na volju da svu momčad povuče sa sobom u bezdan? Zaista, ako brod nastrada, postat će taj starac okorjeli ubojica koji namjerice ubija trideset ljudi i više, a tako mi Boga, moja mi duša govori da će brod biti uništen bude li onako kako Ahab ţeli! Ako bi ga, dakle, sada nestalo, spasio bih njegovu dušu od rog zločina! Ĉuj! Zar on to u snu nešto mrmlja i mrsi neke riječi? Da, tu, baš na tome mjestu sada spava. Spava? Da, ali još ţivi, i brzo će se opet prenuti oda sna! A kad si budan, ne mogu ti se oprijeti, starče! Zaludu je sav moj napor da te urazumim, da te savjetujem, da ublaţim tvoju nesmiljenu gordost. Ti me i ne slušaš, i s prijekim prezirom odbacuješ moju dobronamjernost! Nosiš se jednom jedinom ţeljom da ti se svi pokore i slijepo slušaju tvoje zapovijedi! Govoriš kako su svi mornari poloţili zavjet, tvoj zavjet. Govoriš da je svaki od nas - Ahab! Ne dao Bog da je tako! Zar tu nema drugog puta ni zakonitog izlaza? Da ga kao svoga suţnja dovedemo kući? O, ta samo lud čovjek mogao bi se ponadati da skrši njegovu snagu, da ga ţiva svlada! Ali da ga i sa zemljom sastave, da mu veţu i ruke i noge i da ga lancima prikuju o podnice, bio bi strašniji od tigra u kavezu. Ne bih ga mogao takva gledati, njegov bi mi urlik probijao uši, nikad mi više mira ni počinka. Obezumio bih od nesna, a našem putovanju još dugo nema kraja. Što onda preostaje? Kopno je stotine milja udaljeno, a opasne obale Japana najbliţe. Stojim tu, samac i nemoćan na debelom moru, a čitav jedan kontinent i dva oceana ispriječili se između mene i zakona. Da, da, baš tako. Bi li nebo bilo ubojica kad bi gromom ošinulo čovjeka na spavanju i saţeglo ga u prah i pepeo, čovjeka koji smišlja umorstvo? A bih li ja bio ubojica kad bih ...« - i u tim riječima Starbuck polako i krišom, sve gledajući ustranu, pritisnu cijev muškete o vrata.

»U toj ravnini njiše se Ahabova visaljka, i tu mu je glava. Ako samo okinem, Starbuck će moći opet zagrliti svoju ţenu i dijete. O, Mary, Mary! O, sine, sinko moj! No ako te probudim a ne ubijem, starče, tko zna u kojem li će morskom bezdanu strunuti Starbuckove kosti, zajedno s kosturima čitave posade, prije negoli mine ovaj tjedan. O, gdje si sad, o, Boţe? Da zaţdim sad, da skrešem? Smijem li?« - i proslijedi naglas:

- Vjetar je pao i okrenuo na drugu stranu, gosparu. Stavio sam novu prečnjaču i sljemenjače. Brod plovi danim pravcem.

»Zakreni kormilo! Sasvim! O, Moby Dick, napokon sam te spopao za srce!«

Te su riječi naprečac dopirale iz starčeve kajite, i kao da je Starbuckov glas načas trgnuo Ahaba oda sna koji ga je poput mòre mučio i gušio.

Puška, koja je svejednako bila uperena u vrata, trţnu se kao u ruci pripita čovjeka, a Starbuck kao da se borio s nekim anđelom. No onda se okrene, stavi smrtonosnu cijcv na stalak i ode.

- Stubbe, stari spava kao top. Siđi k njemu, probudi ga, pa ga izvijesti. Moram posvršavati još neke poslove na palubi. Već znaš što ćeš mu reći!

124. KOMPASNA IGLA Ni sutradan se more još nije stišalo, valovi se dizali i nadolazili kao

bregovi, valjali se i rušili na »Pequodovu« bijelu, šumnu brazdu i pritiskali brod svojim divovskim dlanovima. Jak i uporan vjetar uţdio tako te bijaše kao da su i nebo i zrak velika naduta jedra, i kao da cio svijet juri nošen pustim vihorom. U jarkoj jutarnjoj rasvjeti nisi vidio sunca: mogao si samo naslućivati da je na onome mjestu odakle se prosipalo obilje britkih mu zraka. Svud unaokolo gorio i plamtio blistav sjaj poput dragulja u kruni babilonskih careva i carica. More odsijevalo kao zlato što se tali, pa ključa i vri, te iz njega biju mlazovi svjetla i vreline.

Ahab dugo stajao sam i šutio kao začaran. Svaki put kad bi nemirni brod pramcem zaronio podno golema vala, svrnuo bi pogled na blistave zrake sunca što se prosipahu sprijeda, a kad bi brod zagnjurio krmom u dubinu, okrenuo bi se i zagledao u ţute sunčane trake koje su se prepletale s ravnom brazdom što je ostajala za krmom.

»Ah, ah, lađo moja, zaista si kao Sunčeva kočija na moru! Oj, narodi koji se nalazite ispred moga pramca! Sunce vam donosim svima! U zapreg stanite, valovi! Redajte se jedan za drugim! Gle kako more tjeram i usmjeravam!«

No tad se naglo trgnu, kao da se nečem dosjetio, te sunu naprijed do kormilara i promuklim glasom upita kojim smjerom plovi brod.

- Istok-jugoistok, gosparu - odgovori uplašeni kormilar. - Laţeš! - grmnu Ahab i udari ga pesnicom. - Put istoka, veliš, u

ovaj čas, sa suncem u krmu? Nato se svi zgranuše i poniknuše, preneraţeni, jer začudo nitko nije

dotad primijetio što je Ahab taj čas opazio, a moţda baš stoga što je bilo isuviše očito i jasno kao na dlanu.

Ahab zaviri u kompasni stalak, a uzdignuta ruka klonu mu niz tijelo tek što je letimice pogledao vjetrulju479. Zatetura, te se načas činilo da će pasti. Iza njega stajao Starbuck i gledao. Zaista! Obje su

479

Vjetrulja - sastavni dio kompasa, okrugla pločica razdijeljena na 32 dijela (zrake) ili na 360 stupnjeva. Sluţi za

odmjeravanje smjera i kursa. - Prev.

igle pokazivale prema istoku, a »Pequod« je nezaustavno plovio put zapada!

Ali prije nego što se vijest o toj sablasnoj pojavi mogla proširiti među posadom, starac prasnu u grohotan smijeh, promukao i tvrd:

- Znam što se dogodilo! Ĉesto tako biva! Oluja je noćas okrenula igle na našem kompasu, Starbuck, i to je sve! Mislim da si već čuo za takve pojave?

- Jesam, ali se to još nikad nije dogodilo na mom brodu, gosparu! - odvrati časnik, sav blijed i prestravljen.

Ovom prilikom treba reći da su se takve pojave događale više nego jedanput na brodovima za ţestoka nevremena na otvorenu moru. Magnetizam kompasnih igala, kao što svi znate, identičan je s elektricitetom kojim je nabijen zrak za oluje, pa takve pojave nisu nikakvo čudo. Kad gromovi dobro prodrmaju kakav brod, te je snast oštećena i poneki kriţevi pokidani, onda se često pokvare i kompasne igle, pa izgube svoju magnetsku snagu i ne vrijede više od pletaćih igala kakve starice. No kompasna igla koja je tako oštećena zauvijek gubi svoja magnetska svojsrva. Kad se pokvari igla na busoli, onda i sve ostale igle koje se nalaze na brodu postaju bezvrijedne, gdje god se nalazile, pa bile usađene i na dnu broda, na samome pasmu.

Starac je zamišljeno stajao pred kompasom i promatrao preokrenute igle. Zatim ispruţi ruku i odmjeri točan poloţaj Sunca, pa kad se uvjerio da su se igle zaista iskrenule, gromkim glasom izda sve potrebne zapovijedi kako da se usmjeri brod. Ponovno su praćali kriţeve, i »Pequod« opet sjeknu pučinu svojim neustrašivim pramcem, boreći se s onim vjetrom o kojem su mornari dojako mislili da im je saveznik.

Starbuck nije odavao što je mislio o svemu tome, nego je mirno i sabrano izdavao potrebne zapovijedi, dok su i Stubb i Flask, koji kanda u tom času bijahu donekle istog mišljenja kao i on, pristajali na sve, bez ijedne riječi prigovora. Mornari, od kojih su neki prigušenim glasom rogoborili, plašili se više Ahaba negoli svoje kobne sudbine. No na poganske harpunaše sve to nije imalo nikakva utjecaja; bijahu ravnodušni, kao što su i dosele u sličnim prilikama ostajali sasvim

mirni. Ukoliko je uopće na njih nešto djelovalo, onda je to bila samo magnetska sila Ahabova nepokolebljivog srca; ta je proţimala čitavo im biće.

Neko se vrijeme Ahab šetao po palubi, zanesen svojim mislima i sanjama. No kad mu se slučajno omače koštana noga, spazi razmrskane bakrene djevi svoga kvadranta kojim je jučer tresnuo o pod.

»O, kukavče, bijedna slabotinjo, hvalisavi promatraču neba! O, vajni peljaru svemoćnog Sunca! Jučer sam te razbio i slomio, a danas umalo što kompas nije mene uništio! Da, da, ali je Ahab još uvijek gospodar nad magnetom!«

- Starbuck, daj mi koplje bez drška, čekić i najmanju jedrarsku iglu! Samo brzo!

Moţda je to što je sada namjeravao učiniti dolazilo iz pobude da ponovno ohrabri svoje ljude, pokazujući im svoju spretnost i domišljatost, svoju nadmoćnost nad povampirenom kompasnom iglom. No starac je u isto vrijeme vrlo dobro znao da se u krajnjoj nuţdi moţe, doduše, broditi s pomoću kompasa s preokrenutom iglom, ali da je takvo kormilarenje nespretno i teško, i da je u isti mah trebalo misliti i na praznovjerne mornare, kojima se ta čudna pojava pričinjala kao neko zlokobno znamenje.

- Ljudi! - oslovi mirno i sabrano svoje mornare kad mu je časnik donio što je traţio. - Junaci moji, gromovi su poremetili Ahabovu iglu, ali od tog komada čelika Ahab moţe načiniti novu iglu, koja će biti isto tako dobra kao i svaka druga!

Mornari se u čudu i zbunjeni zgledali kad su čuli te riječi. Pokorno su i sa strahopoštovanjem ustupali i čekali na magije i čarolije koje bi se sad mogle dogoditi. Ali Starbuck okrenu glavu na drugu stranu.

Ahab jednim udarcem čekića odlupi čelični vrh koplja, koje dade boţmanu da mu ga pridrţi okomito a da ţeljezo pritom ne dodirne poda. Pošto je nekoliko puta udario po vrhu ţeljezne šipke, stavi na nju otupljenu iglu i dvaput-triput kucnu po njoj njeţnije, dok je časnik svejednako drţao to ţeljezo u istom pravcu. Nato nekoliko puta čudno pokrenu rukom, a bilo bi teško reći je li to trebalo radi samog

magnetiziranja ili je tom kretnjom htio još jače djelovati na uznemirene mornare. Najposlije zatraţi malo jedrenca480, ode do kompasnog stalka, izvadi obje pokvarene igle te objesi jedrarsku iglu u horizontalan poloţaj nad jednom od dviju vjetrulja. Isprva se čelična igla okretala u krugu, trzajući i podrhtavajući na vršcima, no naposljetku se smiri i ustali. I tada Ahab, koji je samo čekao na taj trenutak, odstupi od kompasa, pa ispruţenom rukom pokaza na nj i uskliknu:

- A sad se sami uvjerite da Ahab moţe načiniti svoj vlastiti magnet! Sunce stoji na istoku, a kompas to i potvrđuje!

Jedan se za drugim prikuči i zaviri, jer su svi bili tako priprosti i neuki te se na svoje oči morali uvjeriti da je zbilja tako. I jedan za drugim opet se odšuljaše.

Ahabu u očima odsijevao prezir i plamtjela pobjednička svijest. Mogli ste tada vidjeti starca u svoj njegovoj sudbonosnoj gordosti.

480

Jedrenac, konac za šivanje jedara. - Prev.

125. LOG I MRLIN Dok je »Pequod« hitao u susret svojoj kobi na tome svom

dugotrajnom putovanju, rijetko je kad bio u upotrebi log i mrlin. Pouzdavajući se u neke druge sprave po kojima se određuje poloţaj broda, neki trgovački brodovi, i mnoge kitarke, pogotovu za krstarenja, sasvim zanemaruju da kadikad bace log, premda u isto vrijeme, i to iz pukog običaja, biljeţe na pločici smjer i prosječnu brzinu. Tako je bilo i na »Pequodu«. Drveni mosur s namotanim mrlinom i za nj pričvršćeni log visjeli su dugo netaknuti, na nutarnjoj strani ograde na krmi. More i kiša močili tu spravu, sušio ju vjetar i sunce, svi se elementi ujedinili da oštete tu napravu što je ondje visjela nepotrebna i nikome od koristi. Ali nekoliko sati nakon nezgode s magnetskom iglom, Ahabu se prohtje, kad mu pogled slučajno pade na onaj drveni mosur, da se njime posluţi, jer se sjetio da kvadranta više nema i da se zakleo kako će se pri određivanju poloţaja i brzine broda sluţiti samo još logom i mrlinom. Brod se uporno propinjao, a po krmi valovi bučno zapljuskivali.

- Ej, vi na pramcu! Da bacimo log! Priđu dva mornara: zlatokosi urođenik s Tahitija i sijedi otočanin s

Mana. - Jedan od vas neka uzme mosur! Bacit ću log! Pođoše sve do nakraj krme, u zavjetrinu, gdje je paluba pod

silinom vjetra i valova duboko zaranjala u šumavku bijesno zadihane pučine.

Ĉovjek s Mana dohvati mosur, visoko ga izdigne, drţeći ga za obje ručke osovine oko koje je mrlin bio namotan s obješenim trokutastim logom, i tako dočeka Ahaba.

Ahab je stajao pred njim i odmotavao tridesetak-četrdesetak zavoja mrlina, da bi od toga načinio klupko koje će najprije baciti u more, kadno se čovjek s Mana osmjeli i prozbori, sve gledajući pomno i njega i mrlin:

- Gosparu, mrlin samo što nije pukao, ne vjerujem da će izdrţati, napol je truo od kiše i sunca.

- Nemaj straha, izdrţat će! I tebe su kiše sapirale i vrućine ţegle, stari moj gosparu, pa eto te još ţiva i zdrava! Drţiš se! Ili, bolje reći, ne drţiš ti sebe, već ţivot tebe drţi!

- Drţim mosur, gosparu! Vaša volja, kapetane! Uz ovu moju sijedu kosu nije se vrijedno prepirati, osobito s višim od sebe, koji neće nikada da popusti.

- Što reče? Gle, gle, ti kao da si neki skrpljeni profesor na granitnom Koledţu Kraljice Prirode, samo što si odviše poslušan. A gdje si rođen?

- Na malom stjenovitom otoku Manu, gosparu. - Divno! Tako si zahvatio čitav svijet. - Ne znam što mislite, gosparu, ali sam odande rodom. - Na otoku Manu, je li? Dobro je, u redu. Ĉovjek s Mana481, rođen

na Manu, nekoć samostalnu otoku, a sada raseljen, daleko od Mana, što ga je prevario, tko?482 Diţi mosur! Sve glave koje zapitkuju najposlije udaraju o crni bešćutni zid. Diţi! Tako.

Baciše log u more; mrlin se brzo odmatao, opruţio se i zategnuo, a u isti se čas mosur počeo brzo okretati. I tako su valovi potezali log, a od jakih se trzaja mrlina stari mornar čudnovato njihao.

- Drţi čvrsto! Štroc! I napeti mrlin popusti i poče se u kolutima sukati po

podnicama palube, jer se otkinuo log koji ga je povlačio. - Razbio sam kvadrant, grom mi preokrenuo igle na kompasu, a

sada mi mahnito more odnese log! Ali Ahab moţe sve naknaditi i popraviti. Povuci mrlin, Tahitanče, a ti čovječe s otoka Mana, namotaj ga na mosur! I pobrinite se da vam tesar načini novi log, a vi nadostavite mrlin! Na posao!

- Eto, ode starac kao da se ništa nije dogodilo. A meni je kao da je kugla Zemljina odletjela sa svoje osovine. Vuci, vuci, Tahitanče! Uvuci mrlin! Odletio mrlin u more čitav, zazujao kao da je strijela proletjela, a sad se vraća prekinut, polako se izvlači! Ej, što je, Pipe? Jesi li to došao da nam pomogneš?

481

Igra riječima, jer engleski man znači čovjek. - Prev. 482

Man od 1765. pripada Engleskoj. - Prev.

- Pip? Koga vi to zovete Pip? Pip je davno skočio s lovačkog čamca u more! Pipa nema, nestalo ga! Ej, ribari, da vidim niste li ga vi moţda upecali! Teško vučete taj mrlin, čini mi se da poteţe. Gurni ga, Tahitanče! Gurni ga, ne treba nam ovdje kukavaca! Oho! Eno ondje upravo ruka proviruje iz mora! Sjekiru amo, sjekiru! Odsijecite mu ruku! Ne primamo ovdje nikakvih kukavaca! Gosparu, gosparu, kapetane Ahabe! Pip pokušava uspeti se u naš čamac!

- Miruj, lupeţu ludi! - poviknu čovjek s Mana i zgrabi ga za ruku. - Gubi se s kosara!

- Uvijek veća budala psuje manju! - smrsi Ahab i stupi bliţe. - Ne diraj mi svetinjaka! Što reče, dječače, gdje je Pip?

- Na krmi, gosparu, na krmi! Pogledajte, eno tamo! - A tko si ti, dječače? Ne vidim svog odraza u praznim zjenama

tvojih očiju! O, Gospode, koji stvori čovjeka kroz čije se oči, kao kroza sito, prosijava besmrtna duša! Tko si ti, dječače?

- Ja sam brodski zvonar i objavljivač! Bim, bam, bum! Pip! Pip! Pip! Sto funti nagrade onom tko pronađe Pipa! Visina: pet stopa! Izgled: kukavički! Po tome ćete ga najbolje prepoznati! Bim, bam, bum! Tko je vidio Pipa, sinju kukavicu?

- Nad visinama vječnog snijega i leda nema toplih srdaca! O, nebesa, hladna i gorda, svrnite pogledom dolje. Stvoriste to dijete, jadno i nevoljno, a onda ga napustiste, vi, razuzdani tvorci! Ovamote, dječače, odsad neka Ahabova kajita bude Pipov dom, sve do Ahabove smrti! U srce me diraš, o, dječače, i strune naših srdaca prepleću se ţivo i neraskidivo! Hajde, siđimo!

- Što je to? To je baršun kućkove koţe - reče dječak, gledajući pomno i opipavajući Ahabovu ruku. - O, da je jadni Pip prije osjetio takvu mekoću, moţda se nikad ne bi izgubio. To je meko i čvrsto u isti mah, kao potpora za slabašne i nevoljne! O, gosparu, zovnite Pertha da stali i skuje te dvije ruke, crnu i bijelu, jer ja je nikad neću više ispustiti.

- O, dječače, ni ja ne puštam više tvoju ruku! Pustio bih je samo u času kad bi prijetila opasnost da te povučem u bezdan koji je strašniji nego što je ovaj naš ţivot na ovom svijetu! Pođimo u moju kajitu.

Pogledajte, vi, koji vjerujete u savršenu dobrotu Boţju, pogledajte izopačenost i zloću ljudsku! Pogledajte kako sveznajući bogovi zaboravljaju na čovjeka patnika, i kako je čovjek, premda je lud i ne zna što čini. ipak proţet blagim osjećajima ljubavi i zahvalnosti! Hajdemo! Ponosim se više što drţim tvoju malu crnu ruku nego da sam stegnuo desnicu kakva cara!

- Evo, idu dva luđaka! - promrmlja čovjek s Mana. - Jedan lud od puste siline, drugi sulud od puste slabosti! Ali evo kraja istrula mrlina, napio se mora, cijedi se i kaplje! Da ga nadostavim, je li? Mnim, najbolje će biti da uzmemo novi mrlin! Govorit ću o tome s gosparom Stubbom!

126. PLOVAK ZA SPAŠAVANJE »Pequod« usmjerio na jugoistok, ravnajući se po Ahabovoj

magnetskoj igli, dok su napredovanje mjerili samo po logu i mrlinu. Jedrili su put ekvatora. Dugo su plovili pustim vodama ne otkrivajući nikakva broda na vidiku, a uskoro ih zahvatiše i pasatni vjetrovi, te je brod klizio po jednolično blagim valovima. Sve je to stvaralo neku čudnu tišinu što je nagoviještala događaje pune strave i očaja.

Kad se brod najposlije pribliţavao, da tako kaţem, području ekvatorijalnih lovišta, sred duboke pomrčine koja prethodi praskozorju, i kad je upravo prolazio porod gomilice pećinastih otoka, mornari koji su s Flaskom na čelu čuvali straţu začuše neko sablasno zapomaganje, tako jezivo i natprirodno kao prigušeni krikovi i samrtni hropci sve one iz grobova poustajale nevine dječice koju je kralj Herod483 dao pomoriti. Svi se prenuše i trgnuše iz svoga snatrenja i časom ostadoše kao prikovani na mjestu gdje je tko stajao, sjedio ili se naslanjao: osluškivahu kao skamenjeni, nalik na onaj brončani kip rimskog suţnja, dok je jauk trajao. Mornari, kršteni i uljuđeni, rekoše da su to sirene484, te su drhtali od straha, dok poganski harpunaši ostadoše sasvim mirni. No čovjek s Mana, čijim se sjedinama vjetrić poigravao, najstariji pomorac u toj druţini, izjavi da su ti jezivi glasovi, koje su čuli, očajni povici ljudi koji su tog časa našli smrt u morskim valovima.

Ahab, koji je za to vrijeme leţao dolje u svojoj visaljki, saznao je za to u osvit dana, kad se popeo na palubu: Flask mu je tad sve ispričao i natuknuo da sve to nije bez vraga. Ahab se hladno nasmija i objasni tu pojavu.

Između onih grebena kraj kojih je brod prošao nalazila se skloništa velikih čopora tuljana. Neki mladi tuljani koji su izgubili svoje majke, ili majke koje su izgubile svoje mlade, zacijelo su izronili negdje blizu

483

Herod, ţidovski kralj koji je, prema priči evanĎelista Matije, dao pogubiti Ivana Krstitelja, a poslije roĎenja

Isusova naredio pokolj sve novoroĎene djece po čitavoj Galileji, bojeći se Isusa kao suparnika, jer je postojalo

proročanstvo prema kojem bi Isus morao postati ţidovskim kraljem. - Prev.

484 Po priči - morske vile, napol djevojke, napol ribe. - Prev.

broda, te nas pratili, izvijajući svoje očajne krikove koji tako sablasno podsjećaju na očajno stenjanje i zapomaganje ljudskih bića. A to je još više uzbudilo neke mornare, jer je većina bila praznovjerna i proţeta nekim naročitim osjećajem prema tuljanima, koji ne samo što se, u nevolji, glasaju čudnim glasovima, nalik na ljudski vrisak, nego i po svojim okruglim glavama i izrazom lica podsjećaju na čovjeka, pogotovu u času kad se nenadano pomole iz vode s jedne i druge strane broda. U nekim prilikama, na moru, mornari su se već često prevarili, smatrajući tuljane ljudima.

No crne su se slutnje mornara ispunile toga jutra kad je zao udes snašao jednog između njihovih drugova. Tek što je sunce granulo, taj je mornar skočio sa svoje visaljke da zamijeni straţara u košu, pa se odmah popeo na prveni jarbol! Je li bio još sanjiv - jer mornari se često penju na jarbole ne istreptavši još san iz očiju - ne bih mogao reći, ali bilo kako mu drago, tek što je stao na košnu ploču, kadno se razlijeţe vrisak - vrisak i potom buć i pljus! Kad mornari pogledaše gore, nekakav fantom sunu zrakom, a kad svrnuše oči dolje, gomila se mjehurića rasprska u malenu krugu i bijeli se klobuci pokazaše na modroj pučini.

Odmah su bacili u more bovu za spašavanje - nekakvu duguljastu bačvu - koja je uvijek visjela s krme, te je trebalo samo pritisnuti na vješto načinjenu oprugu. No iz vode se ne diţe ničija ruka da dohvati bovu. Sunce je već sasvim rasušilo to drvo, duţice na bačvi rasklimane i napukle, šupljina se polako punila morem, suho drvo ţedno upijalo vodu. I ta ţeljeznim obručima okovana bova poče naglo tonuti, pođe za mornarom, da mu se na morskome dnu nađe kao posljednje tvrdo uzglavlje.

I tako je morski bezdan progutao prvog čovjeka s »Pequoda« koji je nastojao s visine jarbola ugledati Bijelog kita u njegovu prebivalištu. No u tom trenutku malo tko bi samo i pomislio na takvu slučajnost. Ta se nesreća nije kosnula mornara kao loš predznak, jer je nisu smatrali nekim zlosretnim znamenjem onoga što će tek doći, nego samo ispunjenjem zla koje su im oni zloguki glasi u cik zore navijestili. Rekoše da sada znaju što su im oni strašni krikovi

najavljivali prije svanuća. A starina s otoka Mana i opet potrese glavom.

Valjalo je sada nadomjestiti izgubljeni plovak za spašavanje, i Starbuck primi naredbu da učini sve što je potrebno. Ali kako nisu mogli naći nijedne dovoljno lagane bačve, a svi bili tako uzbuđeni, jer se primicao odlučni čas, te prianjali samo uz one poslove koji su se izravno ticali samog lova, krma bi zacijelo ostala bez novog plovka da nije bilo Queequega, koji im je nešto natucao o svome lijesu.

- Lijes kao plovak za spašavanje? - kliknu Starbuck i trţe se. - Ĉudno, prilično čudno, rekao bih! - javi se i Stubb. - Moglo bi nam dobro posluţiti! - dočeka Flask. - Naš bi ga tesar

lako mogao preurediti. - Nema druge, donesi ga na palubu! - reče Starbuck poslije

melankolične stanke. - Ej, tesaru, prepravi ga! A što si razrogačio oči? Prepravi lijes! Zar ne razumiješ što ti govorim? Prepravi ga!

- I pokrov da zabijem, gosparu? - I zamahnu rukom kao da mu je čekić u ruci i kao da zakucava čavle.

- Dakako! - I da zašuperim šupljine, gosparu? - I mahnu rukom kao da

šuperilom zatiskuje pukotine. - Dakako! - I da ga osmolim, gosparu? - I ruka mu pođe zrakom kao da drţi

tiganj s paklinom. - Odlazi! Što si sad uzeo nabrajati! Od mrtvačke škrinje načini

plovak za spašavanje, to, i ništa više! Stubbe, Flask, za mnom na pramac!

Tesar odlazi ljut. U cijelosti podnosi posao, ali se ne pomiruje u pojedinostima, te u sebi govori:

»Baš mi se nikako ne mili taj posao. Kapetanu Ahabu izdjelao sam nogu, i on njome hoda, gospodstveno ko pravi gospar, a onda sam Queequegu istesao škrinju za put u vječnost, ali on ni da legne, a kamoli da umre! Sav moj trud s tim lijepim lijesom baš ni za što! A sad od lijesa da im načinim plovak za spašavanje! To ti je kao da prekrajaš stari kaput! Ne volim takvo krparenje, nikako. Nije to dostojno

čovjeka kao što sam ja! Takav je krpeţ za djetiće kakva kotlokrpe. Drugo su oni, a drugo smo mi! Meni se mile samo djevičanski čisti i matematički jasni poslovi, koji počnu s početka, posrijedi im sredina, a s kraja svršetak! Nisam ja krpo opančar, čija se rabota završava u sredini, a počinje s kraja. To su stare babe navikle da se bave krparenjem! Gospode, kako li samo sve babe luduju za kotlokrpama! Poznavao sam babu od šezdeset i pet i više koja je pobjegla s nekim mladim ćelavcem, ali, zna se, bio je kotlokrpa! I stoga, kad sam ţivio na kopnu, u Vineyardu, mrzilo me raditi za babe-udovice, jer moglo je jednoj od njih prhnuti u glavu da sa mnom pobjegne. Ali sada nema više bijelih ţenskih kapica! Oko mene sve sami bijeli klobuci pjenušavih valova! A sad da vidimo! Treba zakucati pokrov, osmoliti pukotine, pa namazati katranom i objesiti o krmu! Da su taj posao dali kakvu praznovjernom starkelji-tesaru, eh, taj bi radije pristao da ga objese o jarbol nego što bi pristao na takav posao! No ja se ne bojim, jer sam od čvrste građe, od kvrgave ţivoline s Aroostooka!485 Lijes na krmi! Zakuskuniti brod mrtvačkom škrinjom i tako ploviti! Pa dobro, moţe i tako. Mi tesari i stolari izrađujemo i bračne postelje i kartaške stolove, isto tako dobro kao i lijesove i mrtvačka kola. Radimo za mjesečnu plaću, po komadu ili po pogodbi, te ne pitamo zašto ovako, a ne onako, ukoliko nije kakav trpeţ ili krpeţ, jer za takvu rabotu ne marimo, te se nje i ne prihvaćamo, ako je ikako moguće! A sad na posao s voljom i s ljubavlju! Ta je bova za mene i za ... da vidimo koliko nas ima! Ni sam više ne znam! Svejedno! Pričvrsti t ću trideset uţeta, svako od tri stope, na sve četir strane toga lijesa! Pa kad nam korab jednog dana pođe na dno, eh, lude li onda strke kad se trideset momaka počne tući i otimati za taj jedan lijes! Bit će guţve kakva se ne vidi svakog dana! Amote, čekiću, šuperilo, amo, paklino i katrane crni! Da dokončamo posao!«

485

U originalu: hemlock, nekakva ţilava omorika. Aroostook je rijeka u saveznoj drţavi Maine. - Prev.

127. NA PALUBI (Lijes je postavljen na dva sanduka za konope, između struţnice i grotla.

Tesar šuperi pukotine i čupa prstoveti kučine iz klupka koje drţi u njedrima. Ahab se polagano penje iz kajite na palubu, a čuje kako Pip ide za njim.) - Vrati se, dječače, eto me odmah natrag! Odlazi! Ni ova mi ruka

nije tako u skladu s mojim raspoloţenjem kao taj dječak. Gle, gle, pa to je kao srednja lađa u crkvi! Što se tu zbiva?

- Bova za spašavanje, gosparu. Dobio sam nalog od gospara Starbucka. O, pripazite, gosparu! Bukaporta je otvorena.

- Hvala, čovječe! Pred tvojim lijesom razjapila se grobnica! - Gosparu? Mislite li to na bukaportu? Da, da, u pravu ste, baš kao

grobnica! - Nisi li ti tvorac nogu? Pogledaj nije li ovaj badrljak iz tvoje

radionice? - Jest, gosparu! A drţe li spone još dobro? - Pa, prilično! No ti kao da si u isti mah i pogrebnik? - Eto, napravio sam ovo da bude lijes za Queequega, a sada mi

narediše da od lijesa načinim nešto drugo! - A reci ti meni nisi li ti pusti lupeţ bezvjerac koji svuda gura svoj

nos, zabadalo koje jednog dana pravi umjetne noge, drugog dana lijes za tu nogu, a trećeg dana od toga lijesa izrađuje bovu za spašavanje? Ti se, poput bogova, ne drţiš nikakvih načela, i u sve se pačaš i sve izrađuješ.

- Ali bez ikakvih zlih namjera, gosparu: radim da nešto uradim. - Da, da, baš kao bogovi! Nego čuj, zar nikad ne pjevaš kad

izrađuješ lijes? Titani486 su svejednako pjevušili bušeći kratere za svoje vulkane, a i grobari u drami pjevuše drţeći lopatu u ruci.487 A ti, zar, nikad?

486

Po grčkoj priči - divovi, djeca Uraru i Geje. - Prev. 487

Aluzija na prizor iz »Hamleta«. - Prev.

- Pjevam li, gosparu? Pa meni baš i nije do pjesme, a grobar mora pjevati stoga što mu lopata ne odzvanja svirkom, gosparu! A pod mojim maljem bruji, pjev odzvanja, posluhnite samo!

- To je stoga što je pokrov kao glasnjača na guslama, pa odzvanja, a sve odzvanja što je šuplje! Pa ipak, tesaru, kad u lijesu leţi mrtvac, i onda odzvanja! Jesi li ikad prihvatio nosila kad su lijes unosili u groblje, pa čuo kako je zveknulo kad bi lijes slučajno udario u vrata?

- Vjere mi, gosparu, ja ... - Vjera? Što je to? - Pa, vjere mi, to je, onako, kako da kaţem, samo uzrečica, i ništa

više, gosparu! - Hm, hm, nastavi! - Htjedoh samo reći da ... - Jesi li ti dudov svilac, što li, da vlastitim nitima pređeš i tkaš

mrtvački pokrov? Pogledaj svoja njedra! Hajde na posao da što prije završiš, da ne gledam više tu mrtvačnicu!

(Tesar, za sebe.) »Gle odlazi na kasar. Samo što se iznenada pojavi, i već ga nema!

Baš kao i nevrijeme u tropskim vodama. Rekoše mi da ekvator prolazi po sredini otoka Albemarle488, u skupini otočja Galapagos. Ĉini mi se, starče, da i tebe siječe ekvator, ravno po sredini! Uvijek si na ekvatoru, plamtiš i raspaljuješ druge! Opet gleda ovamo! Hajde, kučino, da završimo brzo svoj posao, a ti, čekiću, kuckaj i udaraj! Tako, hitro i vješto! Kao stari glazbenik koji vješto kucka po cimbalu!«

(Ahab, za sebe.) »Ĉudne li slike, čudna li glasa! Eh, stara ţuna kucka i totrče po

šupljem drvetu! Sad bih mogao zavidjeti i slijepcu i gluhaku! Gle, lijes je poloţen na dva bubnja koja su puna konopa. Opasan je šaljivac taj stari. Tak-tak. Tako se taču i tako izbijaju časovi ljudskog ţića! O, kako

488

Sada se zove Isabela. - Prev.

li su nestvarne stvari materije! Stvarne su zapravo samo misli, kojih ne moţeš odmjeriti! Evo, tu pred mojim očima nalazi se strašni simbol okrutne smrti, a sa dva-tri udarca čekićem pretvorit će se u znamenje spasa i posljednje nade onih kojima se ţivot nalazi u smrtnoj opasnosti! Bova za spašavanje, načinjena od lijesa! Moţemo li još dalje izvoditi tu misao? Moţe li biti da je lijes u nekom duhovnom smislu naposljetku samo nekakav čuvar besmrtnosti? O tome mi valja još razmisliti! Ali ne! Već sam tako duboko zagazio u mrak s ove strane zemlje te mi se ona druga, po našoj teoriji svijetla strana, sada pričinja kao neka neizvjesna polutama! Ej, tesaru, zar to prokleto lupanje i nabijanje neće nikad prestati? Idem pod palubu, ali kad se vratim, da nisam vidio ništa više od te mrtvačke rabote! A sada, Pipe, sad ćemo se o svemu porazgovoriti! Ti me braniš tako mudrim besjedama i mislima! Ti kao da iz neznanih svjetova crpeš mudrosti i znanja.«

128. »PEQUODOV« SUSRET S »RAHELOM« Sutradan ugledaše velik brod »Rahelu«, koji je plovio ravno prema

»Pequodu« i kojem svi kriţevi bijahu načičkani mornarima. »Pequod« je sve to vrijeme brzo sukao naprijed. No kad je strani brod na svojim napuhanim jedrima došao bliţe, ponosna jedra mahom splasnuše kao izdušeni mjehuri zapjenjene vode, i sav ţivot na brodu učas zamrije.

- Zle vijesti! Brod nam nosi zle vijesti! - progunđa starac s otoka Mana. No prije nego što se kapetan stranog broda, stojeći u svom čamcu, s doglasalom u ruci, mogao javiti, začu se Ahabov glas:

- Jesi li vidio Bijelog kita? - Jesam, jučer! A jeste li vi našli kakav zalutali čamac? Ahab je jedva mogao utoliti svoje radosno uzbuđenje kad je niječno

odgovorio na to neočekivano pitanje. I čas zatim sigurno bi pošao na taj brod da strani kapetan nije zaustavio svoj i odmah se spustio niz jakovljicu. Nekoliko snaţnih zamaha veslima, i čaklja se zakvači za kariku sidrenog lanca, te kapetan skoči na palubu. Ahab je u njemu odmah prepoznao znanca iz Nantucketa, ali ipak ne bijaše nikakva prigodnog pozdravljanja.

- A gdje je bio? Nije ubijen! Nije ubijen! - povika Ahab prilazeći. - Kazuj kako je bilo!

Iz pričanja se razabralo da se sve zbilo u kasne popodnevne sate prošloga dana, kad su tri lovačka čamca sa stranoga broda nabasala na čitavo jato kitova; čamci se otisli u potjeru i tako odmakli četiri-pet milja od broda. I dok se u privjetrini nastavljala ljuta hajka, iznenada se iz modre vode pomolila bijela grbina i glavurda Moby Dicka, i to malo dalje u zavjetrini. Nato se s broda otisnu i četvrti, pričuvni čamac u more, da i taj pođe u potjeru. Poslije kratke ali oštre hajke u privjetrini (taj četvrti čamac bijaše najbrţi) činilo se da je ta posada najposlije uspjela harpunirati bijelu grdosiju, ukoliko se straţar na jarbolu, koji je poslije o tom pričao, nije prevario. Na velikoj je udaljenosti vidio kako se čamac smanjuje do crne točke, i kako je zatim šiknuo uvis bijeli mlaz vode; nakon toga nije vidio ništa više, pa su po tome zaključili da je ranjeni kit, zajedno sa svojim

progoniteljima, koji su harpunskim mrlinom bili vezani uza nj, pobjegao u nepoznatom pravcu, kako se to češće događa. Među kitolovcima zavladala uznemirenost, ali nipošto uzbuna i zabrinutost, barem ne tada. Na brodu izvjesili znakove da se čamac vrati, a onda se spustila noć. Bilo je prijeko potrebno da brod prihvati ostala tri čamca, daleko u privjetrini, prije nego što krene u potragu za četvrtim, u posve suprotnom smjeru. I tako je taj čamac sve do ponoći bio prepušten svojoj sudbini, a brod se još više udaljio od njega. Kad je posada ostalih triju čamaca napokon sretno stigla na palubu, razapeli su sva jedra, razapeli i najmanje prsno jedro i sve prečke, i brod je zajedrio za izgubljenim čamcem. U topionici zapalili veliku vatru da bi brodolomcima posluţila kao svjetionik, a polovina posade uspela se na kriţeve i pripone te upirala oči u tamnu pučinu. Kad je brod stigao do mjesta gdje su mislili da su posljednji put vidjeli brodicu, brod je stao, te su spušteni svi čamci, da prokrstare pučinom. Nakon bezuspješna traganja brod krenuo dalje, pa se onda ponovno zaustavio, te su i opet spustili čamce u more, i tako se nastavljalo sve dok nije svanulo, ali izgubljenom čamcu ne bijaše traga.

Tek što je sirani kapetan ispričao tu nesreću, odmah im priopći zašto je došao na njihov brod. Htio je da i »Pequod« sudjeluje u toj potrazi, da na udaljenosti od četiri do pet milja plovi naporedo s »Rahelom« i da tako ujedinjenim snagama pretraţe pučinu.

- Okladio bih se - došapnu Stubb Flasku - da se u onom izgubljenom čamcu nalazi čeljade koje je navuklo na se kapetanov najbolji paradni kaput, moţda čak i sa satom u dţepu, jer čovjeku je, kako se vidi, baš mnogo stalo do toga da ga pronađe! Tko je ikad čuo da dva milosrdna broda pođu u potragu za izgubljenim čamcem, i to sada kad je lov u jeku! Pogledaj samo, Flask, kako li je blijed, pogruţen i oronuo! Ne, ne, taj čovjek ne traţi ni kaputa, ni sata, već ...

- Sin moj, moj rođeni sin, nalazi se među njima! Ako Boga znate, molim vas, Bogom vas kunem i zaklinjem - vapio je strani kapetan svoju usrdnu molbu, ali je Ahab šutio, krut i hladan kao led. - Dopustite mi da na četrdeset i osam sati unajmim vaš brod, platit ću vam, dobro ću vam platiti, ako nema druge, samo na četrdeset i osam

sati, samo na to kratko vrijeme! Morate, morate, oh, vi to morate učiniti, i vi ćete to učiniti!

- Njegov sin! - usklikne Stubb. - O, sina je izgubio! Zaboravi što rekoh o jaketi i satu! A što veli Ahab? Moramo spasiti tog dječaka!

- Noćas se utopio, zajedno sa svima ostalima - javi se stari mornar s otoka Mana. koji je stajao iza njih. - Ĉuo sam, baš kao što ste svi čuli, kako su strašno zavijali duhovi tih utopljenika!

Kako se domala pokazalo, bila je nesreća »Rahele« u početku još i tuţnija: ne samo da se među izgubljenom posadom onog čamca nalazio jedan od kapetanovih sinova, nego se u jednoj od drugih brodica što ih tmurne zgode lova bijahu udaljile od broda, u isto vrijeme nalazio i njegov drugi sin, i tako se nesretni otac neko vrijeme kolebao u najstrašnijoj dvoumici. U tom je odsudnom času prvi časnik presjekao čvor i odlučio onako kako je običaj kod kitolovaca u takvim prilikama: kad je više raspršenih čamaca u opasnosti, valja spasiti najprije većinu. Kapetan je s nepoznata razloga, koji valja traţiti u njegovoj naravi, prešutio sve to, pa ga je tek Ahabova ledena šutnja natjerala da spomene onoga dječaka koga još uvijek nisu našli. Taj je mali bio još pravo dijete od dvanaest godina. Njegov ga je otac, kao ozbiljan i hrabar Nantucketanac staroga kova, u svojoj prevelikoj roditeljskoj ljubavi, htio još zarana upoznati sa svim opasnostima i ljepotama toga zvanja kojemu su on i svi njegovi od davnine pripadali. I zaista se često događa da nantucketanski kapetani šalju svoje mlađahne sinove u svijet na putovanje od tri-četiri godine, a pod zapovjedništvom kojega drugog kapetana, jer ţele da na prve dojmove i prva iskustva što će ih steći njihovi sinovi, budući kitolovci, ne bi štetno utjecala prirodna ali tu suvišna očinska pristranost niti pak pretjerana briga ili strah.

Stranac se sveudilj trudio da skloni i umekša Ahaba, ali je ovaj ostajao tvrd i uporan kao nakovanj na koji pada udar za udarom a da se pritom i ne zaljulja i ne pomakne s mjesta.

- Neću otići sve dok mi ne obećate da ćete mi pomoći! - reče stranac. - Učinite ono što biste htjeli da i ja učinim vama u sličnoj prilici. Jer i vi imate sina, kapetane Ahab, premda je još nejako dijete

pod majčinim okriljem, dijete koje slatko sanja kraj toplog ognjišta, vaša nada i utjeha pod stare dane! Da, da, već vidim, smekšali ste se i pristajete! Potrčite, ljudi, da praćate!

- Natrag! - kriknu Ahab. - Ni jedne praće da niste dotakli! - A onda nadoda, naglašujući svaku riječ: — Kapetane Gardiner, ne pristajem! Ionako sam već previše vremena izgubio zbog vas! Ostajte zbogom! Bog vam pomogao, a meni neka oprosti, ali ja moram dalje! Starbuck! Pogledajte na kompasni sat! Za tri minute da nema više stranca na brodu! Na jedra! Istim smjerom!

Okrenu lice i naglo siđe u svoju kajitu, ne mareći više za kapetana, koji je kao ukopan stajao na mjestu i zurio za njim očajna pogleda, ne shvaćajući zašto je Ahab tako bez objašnjenja odbio njegovu usrdnu molbu. No onda se Gardiner trţe i bez riječi pohita prema ogradi, te skoči, ili, bolje reći, sruši se u svoj čamac i domalo se vrati na svoj brod.

Dva broda raskrstiše svoje brazde. Još se dugo vidio strani brod kako bordiţa, brodeći za svakom crnom mrljom koja bi se pojavila na pučini. Praćao je kriţeve čas na jednu, čas na drugu stranu, izdizao se sad navrh vala, sad opet tonuo, a neprestano mu jarboli bili načičkani mornarima, kao tri visoka trešnjeva stabla, na kojima, u krošnjama, dječaci beru zrele plodove.

Ali po onom kako se brod ovda-onda okretao i zastajkivao na svome tuţnom putu, razabiralo se kako je ta lađa, sva uplakana od morske pjene, još svejednako bez utjehe. Bijaše to Rahela što plače za djecom koje nema.489

489

U Starom zavjetu (Prva knjiga Mojsijeva, gl. 35) pripovijeda se kako je Rahela, kći Labanova a ţena Jakovljeva,

tek pod starost rodila sinove Josipa i Benjamina. - Prev.

129. U KAJITI

(Ahab se sprema da iziđe na palubu. Pip ga hvata za ruku: i on bi s njim.)

- Velim ti, dječače, sad ne moţeš s Ahabom. Ali se bliţi čas kada te

Ahab ne bi ţelio otjerati od sebe, a ipak bi ţelio da nisi uza nj. U tebi, jadni dječače, ima nešto što liječi moju boljeticu. Da, da, osjećam to. Slično se sličnim liječi, i u ovoj našoj hajci moja me bolest snaţi i krijepi kao najjače zdravlje. Tu dolje zasad ostaj, gdje će te paziti i dvoriti kao da si kapetan glavom. Da, da, dječače, tu ćeš sjediti na mome zavrtnjima učvršćenom sjedalu, te ćeš i sam biti zavrtanj u njemu.

- Ne, ne, nipošto! U vas tijelo nije cjelovito, gosparu, pa pustite da vam ja, jadan, posluţim umjesto izgubljene noge! Stanite na me, gazite me, gosparu! Ne traţim ništa više, samo da budem dio vas samoga!

- O, usprkos milijunima ništavaca i hulja, zbog ovoga vjerujem u tvrdu vjernost čovjeka, crnca, čovjeka sumanuta! No i za njega se kanda moţe reći da bol liječi bol, jer zdrava se misô u njemu opet začela i ludost mu odgoni i razbija!

- Rekoše mi, gosparu, kako je Stubb jednom ostavio malog jadnog Pipa, čije se kosti sada na morskom dnu bjelasaju, ma kako mu crna koţa nekoć bila! A ja vas nikad neću napustiti kao što je njega, jadnika, napustio Stubb! Ja moram s vama, gosparu!

- Ako budeš još govorio tako, Ahab će se pokolebati. Velim ti, ne moţeš sa mnom!

- O, gosparu, gosparu dobri! - Budeš li tako jadikovao, zadavit ću te! Ĉuvaj se, jer je i Ahab lud i

mahnit! Ti svako malo osluhni, pa ćeš čuti bat moje koštane noge po palubi gdje odzvanja, i znat ćeš da sam tu! A sad idem! Ruku mi daj! Vjeran si, dječače, kao obodnica kruga svome središtu! Tako! Gospod te zauvijek blagoslovio i čuvao! I kada kucne kobni čas, dogodilo se što mu drago, Bog neka te zauvijek spasi!

(Ahab odlazi; Pip stupi korak bliţe.) »Taj čas još tu stajaše, a sad ja na njegovu mjestu stojim, uzduh isti

dišem, ali sam. Podnosio bih sad i jadnog Pipa da je tu, ali Pipa nema! Pip! Pip! Bim! bam! bum! Tko je vidio Pipa? Zacijelo je tu gore. Da vidimo mogu li se vrata otvoriti. Što? Ni ključa, ni zasuna, ni prijevornice, a ipak ih ne mogu otvoriti. To mora da je čarolija, jer mi reče da ostanem tu! Da, da, i još reče da je ovo pričvršćeno sjedalo moje. Pa dobro, tu ću sjesti, pred poprečnom gredom krmenicom, baš po sredini broda, sa svom kolumbom i sva tri vita jarbola pred sobom! Tu su ponekad, kako pričaju stari pomorci, sjedili za stolom slavni admirali na svojim crnim ratnim brodovima sa sedamdeset i četiri topa, i primali svoje kapetane i poručnike! Oho! Što je to? Epolete! Epolete! Sve se natiskuju epolete! Neka kruţi vrč, Messieurs! Drago mi je što ste došli, napunite čaše, Messieurs! Eh, čudna li osjećaja kad malo crnče kao domaćin prima bijelu gospodu, sve u ruhu stajaćem, izvezenu zlatnim gajtanima! Messieurs, ne vidjeste li nekog Pipa, crnče od pet stopa, po izgledu jadnika i kukavca? Jednom zgodom taj mali skočio s lovačkog čamca! Recite mi jeste li ga gdjegod vidjeli! Niste? No, ne smeta, napunite čaše, da pijemo, ne u zdravlje, već na sramotu svih sinjih kukavica! Neću spominjati nikakvih imena. Stid ih bilo. Stavite po jednu nogu na stol. Neka se stide sve kukavice! Tiho, tiho! Nad glavom čujem bat noge bjelokosne! O, gosparu! Gosparu! Tuga me bije kad hodate nad mojom glavom! Ali tu sam i tu ću ostati, ma brod naletio na greben i ovaj probio podnice, i ostrige mi došle u pohode!«

130. ŠEŠIR Pošto je Ahab prokrstario već sva lovišta, sada kao da je

naposljetku kucnuo čas da svoga ljutog neprijatelja satjera u škripac, da ga ulovi i ubije, sa mnogo više vjerojatnosti, jer se napokon nalazio posve blizu one zemljopisne širine i duljine gdje mu je dušmanin zadao tu njegovu tešku ranu. Sada, pošto je razgovarao s ljudima onog broda koji se dan prije sukobio sa Moby Dickom, i pošto se u razgovoru s mornarima mnogih drugih brodova uvjerio da ta neman demonski ravnodušno uništava svoje progonitelje, bez obzira na to navaljuju li na nju ili ne navaljuju - sad je u očima toga starca sijevala neka vatra u koju je slab čovjek jedva mogao pogledati. Kao što polarna zvijezda u dugim arktičkim noćima, koje traju šest mjeseci, nikad ne crne, već neumitno blista svojim hladnim sjajem, tako je sad sjao i lebdio Ahabov cilj u neprestanoj ponoćnoj tami pred sumornim očima njegovih mornara. Taj je cilj tako ovladao svima te su bili prisiljeni da sve svoje slutnje i sumnje, bojazni i strepnje zatome u dubini svoje duše i ne odaju ni najmanjeg znaka.

U tim danima na koje su budući događaji već bacali svoje zloslutne sjene, u tim danima punim slutnje zamiraše svaka izvještačena ili prirodna radost. Stubb se nije ni trudio da izazove smijeh, kao što ni Starbuck nije više mario da prikrije osmijeh što je lebdio oko njegovih usana. Kao da su se sve radosti i boli, nade i strepnje smljele i satrle u najsitniji prah i prašinu u okovanoj stupi Ahabove ţeljezne duše. Ljudi su poput strojeva nijemo promicali palubom, uvijek svjesni da ih posvuda prate Ahabovi despotski pogledi.

No da ste Ahaba mogli pomno promatrati u časovima potajne iskrenosti, kad je mislio da je sam i da ga prati pogled samo jednog čovjeka, onda biste vidjeli kako te iste oči, kojih se tako plašila čitava posada, zaplašeno poniču pred nedokučivim Parsovim pogledom, ili barem kako taj pogled nekako neobjašnjivo djeluje na Ahaba. Mršavi je Fedallah sada počeo bivati još čudnovatijim, obuzimala ga čudna drhtavica i neočekivano ga proţimala hladna jeza, te su svi u njega pogledali nekako sumnjivo, u nedoumici - ne znajući je li on zaista

smrtnik od krvi i mesa, ili je samo drhtava sjena koja lazi po palubi, sjena nekakva nevidljiva tijela. I ta je sjena uvijek bila prisutna. Jer za Fedallaha nikad se nije pouzdano znalo silazi li barem noću pod palubu da se odmori i otpočine. Sate bi i sate stajao tako nepomičan: nikad da se samo i nasloni a kamoli da sjedne, i njegove mrke, iznurene, a ipak ţive oči kao da su jasno govorile: »Mi stojimo na straţi, bez sna i bez počinka."

A u koje god bi doba dana ili noći mornari došli na palubu, ugledali bi pred sobom Ahaba kako stoji ili u svojoj uobičajenoj bušotini, ili kako ravnomjernim korakom šeta točno određenim pravcem, od glavnog do krmenog jarbola, ili pak sa šeširom namaknutim na oči stoji nasred tambuća, sa zdravom nogom na gornjoj stepenici, kao da će sad zakoračiti na palubu. Stajao je tako sve te dane i noći, nepomično, i ne silazeći u kajitu da prilegne, te mornari nisu nikad znali jesu li mu oči pod onim širokim obodom sklopljene ili pak budno prate kretanje prisutnih. Stoji tako, a sati se toče, ali on ne mari za noćni hlad i vlagu, i kapi rose cijede se s ukrućena šešira i kabanice. Vlagu koja mu se noću upijala u odijelo sasušilo bi na njemu sutradan sunce, i tako je dan na dan i noć na noć provodio na palubi i nije više ni silazio u kajitu: što god bi mu odande trebalo, po to bi nekoga slao onamo.

I jeo je pod vedrim nebom, to jest samo svoja dva obroka: doručak i ručak, a večere ni da okusi. Ni brade nije podrezivao, pa mu je rasla tamna i zamršena, poput iščupana korijenja izvaljena stabla što još vegetira iako je krošnja već uvenula. No premda je sve svoje vrijeme provodio na straţi na palubi, a i Pars neprekidno bdio neumoran i tajanstven, ipak ta dvojica nisu kanda nikad među sobom razgovarala, osim nakon dugih stanki, kad je to bilo potrebno s kakva nevaţna razloga. Iako se činilo da ih potajno zdruţuje neka moćna čarolija, ipak izvana, posadi punoj poštovanja, bijahu kao dva suprotna i golemom daljinom rastavljena pola. Ukoliko bi po danu i izmijenili nekoliko riječi, po noći bi obojica zanijemjela kao zaliveni, pa ni slovca da prozbore. Stoje sate i sate pod zvjezdanim nebom, u mrtvoj tišini. Ahab u tambuću, Fedallah kod glavnog jarbola, daleko jedan od

drugoga, ali ipak piljeći jedan u drugoga, i kao da Ahab u Fedallahu nazire svoju ispruţenu sjenu, a Fedallah u Ahabu vidi svoje napušteno tijelo.

No ipak, kako se svakog dana, svakog sata i svakog časa obraćao podčinjenima izdajući im zapovijedi, Ahab u biti bijaše kanda neovisan gospodar, a Fedallah samo njegov rob. Ali uza sve to činilo se da su obojica zapregnuta u isti jaram i da ih naprijed goni neki nevidljivi tiranin, goni njih dvojicu, slabu sjenu i čvrsto tijelo uz koje se sjena prilijepila. Bio taj Pars kakav mu drago, ipak je čitavu okosnicu i rebra činio jaki Ahab.

Tek što bi se prvi blijedi trak zore pojavio, odjeknuo bi Ahabov metalni glas: «Straţa na jarbole!« - i po cio dan, sve do smiraja i sumračja, i još dugo poslije, odzvanjao bi taj isti glas kad god bi kormilar udarao u zvono. - »Vidite li što? Motrite oštro! Oštro!«

No tri-četiri dana nakon susreta s tuţnom »Rahelom« koja je traţila svoju djecu, i pošto još nigdje nije bio opaţen nijedan mlaz, sumanuti starac kao da je posumnjao u vjernost svoje posade, odnosno u najmanju ruku u pouzdanost svih svojih momaka, osim svojih poganskih harpunaša, te je kanda čak sumnjao ne zatvaraju li moţda i sami njegovi časnici Stubb i Flask horice svoje oči pred onim za čim on tako ţudi. No ako je zaista i sumnjao, ipak nije govorio o tome, premda im je to znao natuknuti svojim drţanjem.

- Ja ću prvi ugledati kita! - reče Ahab. - Jest, sam Ahab mora dobiti zlatnik!

I svojim rukama oplete jedan koš burinom490 i naredi jednome mornaru da se popne na velejarbol i da na vrhu pričvrsti jolaču491. Zatim prihvati provučeni teklac s oba kraja. Za jedan kraj pričvrsti košaru, dok je za drugi pripremio klin, da ga pričvrsti o razmu obodnice. I tada, drţeći još uvijek jedan kraj uţeta u rukama i stojeći kraj klina, preletje očima po svojim ljudima, promotrivši sve jednoga po jednog, i zaustavljajući pogled dugo na Daggoou, Tashtegu i

490

Vrsta uţeta na brodu. - Prev. 491

Vrsta koloturnika. - Prev.

Queequegu, ali izbjegavajući Fedallaha. Zagledavši se s povjerenjem u svoga prvog časnika, reče:

- Dohvati konop, gosparu, u tvoje ga ruke stavljam, Starbuck! - I rekavši to, smjesti se u koš i zapovjedi da ga povuku gore na njegovo sjedište. Starbuck je na kraju osigurao uţe i nakon toga ostao uza nj.

Tako je Ahab, drţeći se jednom rukom vršnog nastavka492, gledao u daljinu, milje i milje naprijed i natrag, nadesno i nalijevo, jer je s te velike visine mogao obuhvatiti čitavo obzorje.

Kad neki mornar radi visoko u snasti, gdje nema pravog uporišta za noge, pa kad ga tako pomoću jolače izvuku navrh jarbola, onaj slobodni kraj uţeta, omotan oko kakve bitve ili klina, predaje se na posebno čuvanje jednome od ljudi na brodu. Jer u takvu zamršenu spletu opute i vrvi493 ne moţe se uvijek nepogrešivo razlikovati s palube koji se kraj odnosi na koje uţe, a kako se na palubi svakih nekoliko minuta ti krajevi konopa razvezuju, to bi se lako moglo dogoditi da se kobnom pomutnjom razveţe i taj konop, i tako bi onaj čovjek gore, da ga ne čuva posebna straţa što stoji kraj njegova uţeta, proletio zrakom i pljusnuo u more. I stoga Ahabov postupak nije bio nimalo neobičan. No čudno je bilo samo to što je baš Starbucka izabrao za svoga čuvara, upravo njega koji se bio usudio protusloviti mu i oprijeti se njegovim odlukama, a uz to jednoga od onih na koje je pomalo sumnjao da im baš nije previše stalo do njegova cilja. Bilo je čudno što je baš toga čovjeka odabrao za svoga čuvara, i svoj ţivot na milost i nemilost povjerio upravo onome u koga se nije sasvim pouzdavao.

Nije prošlo ni deset minuta što su Ahaba prvi put izdigli na njegovo visoko sjedište, kadli jedan od onih crvenokljunih grabljivih morskih sokola koji po tim geografskim širinama tako često salijeću kitarske brodove i uznemiruju mornare na jarbolima, poče klikćući i pišteći strelovito i krivudavo kruţiti Ahabu oko glave. Zatim se vinu

492

Produţetak jarbola. - Prev. 493

Sva uţeta kojima su oputani i pripeti jarboli, sohe, kriţevi, kosnik itd., a koja ne prolaze kroz kolute, zovu se

oputa. Sva pomična uţeta koja su provučena kroz koloturnike, a koja za vrijeme kretanja jedrilja teku po kolutima,

nazivamo vrv. - Prev.

oko tisuću stopa u visinu, te se opet stade spuštati u spiralama i ponovno zakruţi Ahabu oko glave.

No Ahab je ukočena pogleda zurio u daleko i zamagljeno obzorje te nije ni opazio grabljivice, a niti bi se tko drugi osvrtao na to da se slučajno našao u blizini, jer takvi prizori nisu rijetkost na brodovima. Ali tih je dana svaki mornar u svakoj sitnici vidio nešto značajno, i sve mu je na nešto slutilo.

- Ĉuvajte šešir, gosparu! - odjednom zavika mornar Sicilijanac, koji je drţao straţu na krmenom jarbolu i stajao iza Ahaba, premda ponešto niţe od njega, te je njih dvojicu razdvajala samo uska ali duboka provalija.

No uto se već spustilo suro krilo i zastrlo starcu oči: kukast kljun kljucnu mu po glavi, i crni soko zaklikta te sa svojim plijenom u pandţama sunu uvis i diţe se nebu pod oblake.

Oko Tarkvinija494 triput je kruţio orao, odnio mu kapu s glave i opet je vratio, a Tanaquila, Tarkvinijeva ţena, reče na to da će joj muţ postati rimski kralj. Ali samo zbog činjenice što je orao vratio kapu, smatrao se taj predznak dobrim znamenjem. Ahabov šešir nije nikad vraćen: morski je soko odletio sa svojim plijenom daleko naprijed pred pramcem, dok ga nije sasvim nestalo. A u tom času vidje se neka nejasna mrljica kako s one silne visine pada u more.

494

Tarquinius Priscus (616.-578. pr. Krista), peti rimski kralj. Njegovu ţenu Tanaquilu smatrali su proročicom. -

Prev.

131. »PEQUOD« SUSREĆE »RADOST« Uporni je »Pequod« svejednako plovio, burni valovi i dani

prolazili, a ona mrtvačka bova za spašavanje sveudilj se lako njihala, kadno se u daljini pojavi brod, tuţnom ironijom okršten imenom »Radost«, Pošto se brod pribliţio, svi su pogledi bili uprti u njegove debele grede, zvane statve, koje na nekim kitarkama prelaze preko kasara u visini od osam do deset stopa, a sluţe da pridrţavaju rezervne, neopremljene i oštećene čamce.

Na tim smo gredama vidjeli polomljena bijela rebra i slomljene daske nekadanjeg čamca i kroz tu smo olupinu gledali kao kroz oljušten i raskliman konjski kostur kojemu se izblijedjele kosti sablasno bjelasaju.

- Jesi li vidio Bijeloga kita? - Pogledaj samo! - odvrati kapetan upalih obraza, koji je stajao

naslonjen o razmu, te doglasalom pokaza na razbijeni čamac. - Jesi li ga ubio? - Još nije skovan harpun koji će njega ubiti! - odgovori stranac i

turoban pogled svrnu na visaljku što se zaokruţila na palubi. Toj su visaljki mornari u tišini zašivali krajeve.

- Nije skovan? - usklikne Ahab i dohvati Perthov harpun s njegova leţaja. - Vidiš li ovo, ti iz Nantucketa? U ovoj ruci drţim njegovu smrt! U krvi i munjini kalio se ovaj čelik, i kunem se dušom i tijelom da ću ovo ljuto ţeljezo triput zarinuti u najosjetljivije i najbolnije mjesto iza njegove peraje, gdjeno kuca bilo njegova ţivota!

- Onda neka ti Gospod bude na pomoći, starče! Vidiš li ovo? - i pokaza na visaljku. - Sahraniti mogu samo jednoga od petorice valjanih momaka, koji su još jučer bili zdravi i veseli, ali mrtvi prije nego što se unoćalo. I samo toga jednog mogu sahraniti, jer drugi su bili sahranjeni prije nego što su umrli! Brod tvoj plovi nad njihovim grobom!

A zatim se okrenu, te će svojim ljudima:

- Jeste li završili? Stavite dasku na ogradu! Poloţite tijelo na dasku! Tako, a sad ... O, Gospode - i uzdignutih ruku priđe mrtvom tijelu - neka uskrsnuće i ţivot ...

- Jedra uvjetar! Usmjeri naprijed! - grmnu Ahab, i njegov glas prosiječe zrak, kao da je grom nebo proparao.

Ali ma kako se naglo »Pequod« okrenuo, ipak ga je zaprsnuo i dohvatio pljuskac kad je mrtvo tijelo pljusnulo i zaronilo u more: osuo se prsak po korabu, prsak sablasnog krštenja:

Kad je Ahabov brod kliznuo podalje od »Radosti«, ukaza se na krmi mrtvački plovak za spašavanje.

- Hej, ljudi, pogledajte onamo! - zaori se zloslutan glas iz pravca njegove brazde. - Hej, vi stranci, zaludu vam je bjeţati ispred našega tuţnog pogreba: okrenuli ste nam krmu da nam pokaţete svoj lijes!

132. SIMFONIJA Vedro se nebo modrilo kao čelik. U tome azurnom plavetnilu

stapalo se nebo s morem, i obzorje se gubilo, te bi ga jedva mogao i nazrijeti, samo je sanjivi uzduh bio prozračan i blag, kao pogled ţene, a more, nabreklo od snage i jedrine, disalo dugim, čvrstim zamasima svojih uzbibanih valova, snaţno kao Samsonove495 grudi u snu.

Tu i tamo u visini lepršala krilašca, bijela poput snijega krilašca sitnih, neokaljanih ptica: bijahu to njeţne misli ţenske atmosfere: a dolje, u modrim dubinama, prolazili golemi levijatani, morski psi i sabljari: bijahu to prkosne, buntovne i krvničke namisli muškog mora.

Premda je postojao taj unutarnji kontrast, izvana se ta različnost očitovala samo u sjenama i odrazima, te su more i atmosfera ipak bili jedno. Samo su se, da tako kaţemo, po rodu razlikovali.

Visoko gore, poput veličajnog cara i kralja, sunce kao da je vjenčavalo gordo mores blagom i prozračnom atmosferom. A na crti što opasuje obzorje, blago i plašljivo treptanje, kakvo se najčešće opaţa ovdje na ekvatoru, označavalo je strasno, drhtavo povjerenje, ljubavnu strepnju u kojoj jadna nevjesta poklanja svoja njedra.

Ahab, čvrst i neumoran stajao u blistavoj vedrini mladog jutra, stajao kao prikovan, lica bolno izborana i namrštena, divlje odlučan i uporan, a oči mu se ţarile poput ţeravice zapretane ispod pepela ohladnjela ognjišta. Stojeći tako, diţe isprepucalu obrazinu svoga staračkog lica i zagleda se u prekrasno djevojačko čelo nebesko.

O, besmrtna mladosti i nevinosti nebeskog plavetnila! Nevidljiva krilata bića što veselo lepeću posvuda oko nas! O, slatko i mazno djetinjstvo zraka i nebesa! Nimalo niste marili za nerazmrsivo klupko bola koje se grčilo u srcu starog Ahaba! Tako sam i ja gledao malu Miriam i Martu, vile nasmijanih očiju, kako bezbriţno skakuću oko svoga starog oca i kako se igraju vijencem oprljene kose koja raste na rubu ugašena vulkana njegova mozga.

Izišav polako ispod tambuća, Ahab prijeđe preko palube na drugu stranu, te se zagleda u more: vidje kako sjena u vodi tone sve dublje i 495

Samson - jakota o kojem se pripovijeda u Bbliji. - Prev.

dublje što se više trudi da pogledom dokuči bezdano dno. Ali blagovonje onoga začaranog zraka kao da je načas ublaţilo rak-ranu što mu je izjedala srce i rastakala dušu. Taj blag i mio lahor, to radosno nebo, najposlije ga zahvatiše i pomilovaše. Kruti svijet, maćehinska zemlja koja ga je tako dugo bila okrutnošću, sada kao da je ovila svoje ruke oko njegova prkosnog vrata, te kao da nad njim roni suze radosnice, kao nad čovjekom koji doduše tvrdoglavo luta po bespućima, ali ga još ipak moţe privinuti na svoje grudi, spasiti ga i blagosloviti. Ispod Ahabova zguţvana šešira kanu suza u more i moţda cio Pacifik nije u tom času krio u sebi većeg blaga do te kapi čemera i bola.

Starbuck je vidio starca, vidio kako se teško naslanja na ogradu, i njegovo je vjerno srce u tom času kanda čulo neizmjerno bolno jecanje što se izvijalo iz središta te radosne vedrine naokolo. Pazeći da ga ne dotakne i da sam ostane nezapaţen, ipak mu se pribliţi i stade do njega.

Ahab se okrenu. - Starbuck! - Gosparu? - O, Starbuck! Blag vjetrić pirka oko nas, a nad nama je nebo tako

vedro i spokojno. Bijaše baš takav dan, upravo tako divan kao današnji, kad sam ubio svoga prvog kita, ja, dječak-harpunaš od osamnaest ljeta! Davno je to bilo, četrdeset je odonda ljeta! Ĉetrdeset dugih godina neprestanog kitolova. Ĉetrdeset ljeta oskudice, opasnosti, nevremena i oluja! Punih četrdeset godina na nesmiljenom moru. Već je četrdeset godina što je Ahab napustio mirno kopno, četrdeset godina ratuje protiv jezivih morskih bezdana. Da, da, od tih četrdeset ljeta nisam ni tri godine proveo na kraju. Kad se samo sjetim toga ţivota kojim sam ja ţivio, očajnog samovanja i zajaţene usamljenosti u kojoj kapetan mora ţivovati, a koja propušta samo poneki tračak i dašak miline sa zelenog kopna! O, teška li i preteška tereta, o, pusta li robovanja i tlake kapetana koji zapovijedaju brodom! Kad se samo sjetim svega toga, onda mi postaje jasno da sam sav taj jad i čemer samo naslućivao i da ga tek sada osjećam u svoj njegovoj

beznadnosti! Ĉetrdeset godina hranio sam se tvrdim i slanim zalogajima, baš kakva je bila i duševna mi hrana! Dok je i najveći siromah ondje, na kraju, mogao svakog dana ubirati zrelih plodova sa stabla i pojesti krišku svjeţeg kruha, dotle sam ja lomio i griskao korice pljesnive galete! Mora i oceani dijelili me od mlade ţene s kojom sam se vjenčao kada sam već bio prevalio pedesetu, a sutradan sam otplovio prema Cape Hornu, ostavivši gotovo netaknutu bračnu postelju! Ţena? Moja ţena? Bolje reći udovica kojoj muţ još ţivi! Učinih jadnu djevojku udovicom kad je uzeh za ţenu, Starbuck! S kojim li je pomamnim bijesom i ludom mahnitošću Ahab spuštao u more svoj čamac, tisuću puta, i uvijek drhtao kao u ognjici i izgarao u vatri uzbuđenja, u ludoj hajci za svojim plijenom, i bio više nalik na demona nego na čovjeka! Da, da, kako li je glup bio četrdeset godina, kako li je lud bio Ahab, kakva jadna stara luda!

Ĉemu hajke, borbe i nadmetanja? Ĉemu taj napor, trud i upinjanje, te moja ruka umalo što nije usahla drţeći kormilo, gađajući harpunom, udarajući kopljem? Je li se Ahab time obogatio, je li stoga postao bolji? O, pogledaj, Starbuck! Zar nije nepravedno i okrutno što je Usud htio da mi strašna neman odnese jednu nogu, meni koji sam se već toliko pogrbio pod preteškim teretom? Makni mi s čela čupave sjedine što mi padaju na oči, jer ne vidim dobro, te bi tko mogao još pomisliti da plačem! Takve su sjedine mogle izrasti samo iz pepela! Jesam li zbilja tako star, tako strašno star, Starbuck? Osjećam samrtnu slabost i iznemoglost i kao da teturam i glavinjam, nalik na Adama koji pogrbljen posrće pod bremenom mnogih stoljeća što prohujaše od propasti raja zemaljskog. O, Boţe, veliki, milostivi Boţe, daj da mi srce svisne i mozak prsne! O, koje li sprdnje, rugla i rugobe što je moja kosa pobijeljela! Zar sam se dovoljno nauţio zemaljskih radosti i slasti da sam sada sjedinama ovjenčan i da izgledam i da se osjećam tako nepodnošljivo starim? O, priđi, Starbuck, priđi bliţe! Pusti da se zagledam u oči čovjeka, jer je to bolje nego gledati u more ili u nebo, bolje nego gledati u Boga! Tako mi zelenila rođenih poljana, tako mi vatre na domaćem ognjištu, to je, o, čovječe, čarobno ogledalo! U tvom oku odrazuje se slika moje ţene i moga djeteta! Ostaj na brodu,

Starbuck, ostaj na brodu kada ţigom sudbine oţigosani Ahab zametne hajku za Moby Dickom! Neću da dijeliš moju sudbinu, ne, samo to ne! Neću da te nestane, jer u tvojim očima sja slika moga doma!

- O, moj kapetane, kapetane, plemeniti starče u čijim grudima bije hrabro srce! Zar se baš moramo hvatati ukoštac s tom prokletom ribetinom? Dođi sa mnom! Bjeţat ćemo iz tih smrtonosnih voda i kući se vratiti! I Starbuck ima ţenu i dijete, darove svoje mladosti, kao što su i tebi ţena i dijete darovi tvoje ljubavlju proţete starosti! Bjeţimo, bjeţimo, Ahabe! Daj da još ovog časa zabrodimo drugim smjerom! O, moj kapetane, kako li bi brod veselo sukao pučinom, a jedra se njegova ponosno nadimala od puste ţelje da što prije ugledamo stari naš dobri Nantucket! Mislim, gosparu, da i tamo u Nantucketu ima isto ovakvih blagih i vedrih dana.

- Da, ima ih. I ja sam ih proţivljavao, u ljetna jutra! Da, da, sad mu je vrijeme da iza ručka malo prodrijema, a zatim se sinak budi, bacaka se i vrcka, sjeda na postelju, a njegova mu majka priča o meni, o meni starcu-kanibalu koji plovi pučinom dalekih mora, ali će se opet vratiti i njihati ga na svojim koljenima!

- Eh, takva, baš takva je i moja Mary! Obećala mi da će moga sinčića svakog jutra odnijeti gore na breţuljak, da prvi ugleda kako se na dalekom obzorju bjelasaju jedra očeva broda! Da, da, dosta je bilo, nećemo više! Kući se sad vratimo, u Nantucket! Hajde, kapetane, proračunaj kurs, pa da pramac usmjerimo put zavičaja! Sinak tvoj već čeka na prozoru, a moj na breţuljku!

No Ahab odvrati pogled. Strese se kao ogoljela voćka i zbaci sa sebe posljednji sagnjio i smeţuran plod.

- Što je to bezimeno, nedokučivo, nešto nadzemaljsko što se nada mnom steţe i grči, i kao okrutna ruka nevidljiva gospodara i despota vlada nada mnom, te unatoč svoj ljubavi i prirodnim čeţnjama, čekam i vrebam, u svako doba, spreman na borbu, spreman da u ludoj smjelosti učinim ono na što se po svojoj prirodi nikad ne bih usudio, niti bi mi srce dopustilo da učinim! O, Ahabe, Ahabe, jesam li to ja, Gospode, koji diţe i upravlja ovom mojom rukom, ili tko je to? No ako se veliko Sunce ne pokreće svojom vlastitom snagom, ako je samo

sluga neba, a ni jedna se zvijezda ne miče s mjesta ako je ne pokrenu neke nevidljive sile, kako je onda moguće da to malo ljudsko srce bije, da taj jadni ljudski mozak misli, ukoliko sam Bog ne pokreće to srce, ne pokreće taj mozak i ne pokreće taj ţivot, sam Bog, a ne ja? Tako mi nebesa, čovječe, mi se na tom svijetu vrtimo poput vitla na palubi, a Sudbina je poluga! I sve to vrijeme nebo se modro osmjehuje nad bezdanim morem. Pogledaj tu tunu s dugim perajama! Tko li je nauči da progoni i hvata tu sitniju ribu, morsku lastavicu? Kamo dospijevaju ubojice, čovječe? Tko li će suditi i presuditi kad i samog suca odvlače pred sud? No blag povjetarac ćarlija i lahori, nebo se smiješi blagom modrinom, a zrak sada miri slatkim dahom netom pokošenih dalekih livada! Tamo su negdje na padinama Anda pokosili travu na livadi, Starbuck, i kosci sad počivaju i spavaju na svjeţem sijenu, na unaviljčenim otkosima. Spavaju? Eh, da, ma kako marno kosili i u plastove sadijevali, najposlije ćemo svi spavati pod ledinom. Spavati? Da, da, Starbuck, spavat ćemo i hrđati kao odbačene kose i srpovi, zaboravljeni lani na strništu!

Ali se časnik nekamo tiho odšuljao, od očaja blijed kao mrtvac. Ahab prijeđe preko palube, pa se s druge strane broda zagleda u

pučinu, no časom protrne i zadrhta kad ugleda u vodi odbljesak nečijih očiju koje su ga gledale. Fedallah stajao nepomičan, naslonjen na istu ogradu.

133. PRVI DAN HAJKE Kad je te noći, za druge straţe, stari - kao što je ponekad običavao -

stupio na palubu i polazio prema svojoj bušotini, odjednom se trgnu te divlje diţe glavu udišući morski zrak, kao što pametan brodski pas uzbuđeno njuška sve oko sebe kad se brod pribliţava kakvu barbarskom otoku. Ahab reče da se po svoj prilici negdje u blizini nalazi kit. Zamalo su i svi ostali mornari na straţi mogli osjetiti onaj čudni vonj koji se ponekad osjeća već onda kad ulješura plovi još na velikoj udaljenosti od broda. I nitko se od mornara nije nimalo čudio kad je Ahab naredio - pošto je pogledao kompasnu iglu i bacio pogled na vjetrenicu496, te izračunao što je točnije mogao odakle dopire taj miris - da se izmijeni pravac kojim brod plovi i da se skrate jedra.

Kad je svanulo, pokazalo se da su mu zapovijedi bile sasvim na mjestu, jer se na pučini ukazala odulja, kao ulje glatka površina što se protezala ispred broda, a što je sa svojim namreškanim rubovima bila nalik na onu metalnu glatkoću usred mora koja se pojavljuje prije plime ili oseke ili na ušću kakve duboke i brze rijeke.

- Straţa na jarbole! Svi na palubu! Daggoo je trima polugama, kao toljagama, stao udarati i bubnjati

po krovu kaštela, te je ta tutnjava i grmljavina budila mornare kao zvuci truba na Sudnji dan, jer su u tili čas istrčali iz potpalublja, neodjeveni, noseći odjeću u rukama.

- Vidite li što? - viknu Ahab, okrenuvši lice prema nebu. - Nema još ništa! Ništa, gosparu! - odjekivali glasovi s vrhova triju

jarbola. - Razapni vršnjače i sljemenjače, i sva letna jedra! Pošto su jedra bila razapeta, Ahab podiţe uvoj na konopu što je

sluţio da njega njime podiţu na vrh velejarbola, i poslije nekoliko časaka već su ga dizali. Ali tek što je prevalio dvije trećine svoga zračnog puta i pozorno pred sobom promotrio kroz vodoravnu prazninu između košnog i gornjeg jedra, najedanput se poput galebova krika razlijeţe njegov glas: 496

Plamenac, rukavac, zastavica na vrhu jarbola koja označuje smjer vjetra. - Prev.

- Eno ga gdje mlaza! Tamo mlaza! Grbina mu ko snjeţni humak! To je Moby Dick!

Usplamtjeli i zagrijani poklikom koji su kanda istodobnu prihvatila sva tri straţara, ljudi pojuriše palubom te se počeše verati po snasti da što prije ugledaju slavnog kita kojega su već tako dugo progonili. Uto su i Ahaba već izdigli na njegovo visoko sjedište, za nekoliko stopa iznad ostalih straţarskih mjesta. Tashtego je stajao na rejama košnog nastavka, te je lndijančeva glava bila u istoj razini s Ahabovim petama. Iz te visine mogao se vidjeti kit na udaljenosti od nekoliko milja pred pramcem: na svaki udar mora zabljesnula bi visoka grbina, a tihi je mlaz ravnomjerno šikao uvis. Praznovjernim mornarima bijaše kao da su to oni isti bešumni mlazovi koje su gledali u mjesečinom obasjanim noćima kad su plovili Atlantikom i Indijskim oceanom.

- Zar nitko od vas prije mene ne ugleda njegova mlaza? - dovikivao Ahab straţarima i ostalim mornarima koji su se oko njega penjali po brodskoj snasti.

- Vidjeh ga gotovo istog časa kad i vi, gosparu, i odmah sam se oglasio! - reče Tashtego.

- Nisi ga vidio istog časa, ne, i zlatnik pripada meni! Sudbina ga je meni dosudila! Nitko drugi osim mene nije mogao prvi ugledati Bijelog kita! Eno ga gdje mlaza! Eno ga gdje mlaza! I opet! Eno tamo! - vikao Ahab, a otegnuti mu krikovi podrhtavali prema trajanju pojedinih mlazova. - Sad će zaroniti! Spuštaj letna jedra! Uberi vršnjače i sljemenjače! Tri čamca, spremna! Starbuck, ne zaboravi, ti ostaješ! Tebi prepuštam brod! Kormilaru, prihvati!497 Tako, a sad drţi! Eno, hoće da zaroni! Ne, ne, samo udara repnom perajom oko sebe. Ĉamci, spremni? Spuštaj! Spuštaj me, Starbuck, brţe, brţe! - I Ahab zrakom kliznu dolje na palubu.

- Pliva ravno u zavjetrinu, gosparu! - podviknu Stubb. - Zamiče nadesno! Još nije mogao ugledati naš brod!

- Šuti, čovječe! Pripravni za praće! Vraćaj kormilo! Praćaj! U čamce!

497

Zapovijed da se pramac okrene vjetru. Suprotna zapovijed glasi: otpadaj! - Prev.

Ubrzo svi čamci, osim Starbuckova, pljusnuše u more, i začas se razapeše jedra, a lopatice hitro zaveslaše, uskopaše pučinu kratkim, snaţnim zaveslajima, u zavjetrinu, s Ahabom na čelu. Fedallahove oči sablasno zasvijetliše odbljeskom smrti, usta mu se iskriviše u strašnom grču.

Kao tihe školjke Nautilusa498 laki su pramci sjekli pučinu, ali su se samo polagano primicali dušmanskoj nemani. Što su joj se više pribliţavali, ocean bivao sve tiši i ravniji, kao da je prostro sag po svojim valovima: mirno se sterao kao široko polje u podnevnom suncu. Najposlije zadihani hajkač dođe tako blizu svojoj prividno bezazlenoj ţrtvi te se čitava grbina, koja se caklila i bjelasala, jasno raspoznavala kako klizi pučinom ko osamljen kakav otok, optočen pjenušavim zelenilom ustreptalih valiča. Ahab je vidio duboko urezane bore koje su se verugale po lako ispupčenom čelu. Daleko pred tim snjeţnobijelim golemim čelom, na mekom sagu vode, sterala se bijela ljeskava sjena, praćena skladnom igrom valića. A straga, modre se vode slijevale i miješale u nemirnoj uvali ravne brazde, kojoj su na rubovima skakali i poigravali blistavi mjehuri što su se brzo rasprskavali na dodir lakih noţica stotina raskliktalih ptica koje su se naizmjence spuštale i uzlijetale i rasipale po moru svoje lako perje. I kao što iz obojena trupa kakve galije strši vita kopljača, tako je i Bijelom kitu iz ledine virila tanka prepukla motka nedavno zabodenog koplja, a ovda-onda poneka od onih ptica koje su u gustim jatima nad grdosijom kruţile poput lebdećeg baldahina, spustila bi se na tu kopljaču i njihala se tiho i saneno, dok bi joj dugo repno perje potitravalo kao zastavica.

Neka draţest i milina, neka krepkost i slatkoća odmora u brzini, zaodijevala kita što je klizio pučinom. Ni onda kad je Jupiter, u liku bijela bika, ugrabio Europu i s njome odmicao morem, dok se ona drţala njegovih draţesnih rogova, a on iskosa, zaljubljenim očima, poglédao ljepojku i bajnim površjem brzo plovio ravno prema

498

Nautilus - vrsta školjkaša iz roda Cephalopoda. - Prev.

bračnom leţaju na Kreti499 - ni sam Jupiter, Bog nad svim bogovima, nije po svojoj draţesti nadmašio veličanstvenoga Bijelog kita kad je onako boţanski klizio pučinom.

Sa svih strana milovali ga njeţni vali i zaostajali onda za njim čeznutljivo i daleko, a on plovio dalje, gord, veličajan, očaravajući sve one koji su ga gledali. Koje čudo što se našlo lovaca koji su se usudili zametnuti hajku i uhvatiti se s njim ukoštac, zaneseni i obmanuti svom tom blagošću i milinom, ali su se ubrzo kobno uvjerili kako je sav taj toboţnji mir samo ruho kojim se zaodjela strašna oluja. Ali ti, mirna, zanosno mirna velja ribo, svejedno ploviš i varaš oko koje te prvi put gleda, mirno ploviš i ne mariš za sve one ţrtve koje si prije toga začarala i uništila.

Tako je kroz blage tišine tropskoga mora, između valova što od pusta zanosa nisu kanda ni zapljuskivali, dostojanstveno plovio Moby Dick, sveudilj krateći pogledu svu strahotu svoje zaronjene tjelesine i potpuno sakrivajući razjapljenu grozotu svojih čeljusti. No ubrzo se poče iz vode izdizati prednji dio njegove trupine, i načas se čitava mramorna tjelesina zgrbi u visoku luku, poput Prirodnog mosta500 u Virginiji, i prijeteći mabnuv repnom perajom po zraku kao zastavom, veliko se boštvo tako pokaza ljudskom oku, a onda zaroni i nestade. Bijele morske ptice još su dugo kruţile nad uzburkanim vrtlogom što ga je ostavio za sobom, spuštale se nad samo površje i čeznutljivo i u dvoumici lepršale svojim krilima.

Uzdignutih vesala i na dno poloţenih lopatica, s jedrima nasumce prepuštenim strujama vjetra, tri su čamca sada tiho i pritajeno klizila, čekajući da se Moby Dick opet pojavi.

- Ĉitav jedan sat! - reče Ahab, koji je stajao kao ukopan na krmi svoga čamca. Pogled mu se otimao u daljine, povrh mjesta ispod kojeg je ribaka nestalo, i lutao u modrine i pusta prostranstva u zavjetrini. No to je potrajalo samo časak, a onda je opet zaţagrenih očiju zvjerao

499

Grčka priča kazuje kako se Europa, kći kralja feničkoga, s drugama igrala na obali, pa došao Zeus u obličju bika,

ugrabio ju te s njome preko mora umaknuo na Kretu. - Prev. 500

Riječ je o prirodnom mostu od vapnenca u saveznoj drţavi Zapadnoj Virginiji. (Taj je most 215 stopa visok i 90

stopa dug.) - Prev.

na sve strane, kao da će obuhvatiti čitavo vodeno obzorje. Vjetar opet poteţe, more se ganu, usplahiri, zatalasa.

- Ptice! Ptice! - uskliknu Tashtego. U dugom nizu, kao što lete čaplje, letjele ptice prema Ahabovu

čamcu, pa kad mu dođoše nadomak, počeše lepršati nad vodom i neprestano kruţiti i izvijati radosne krikove, pune očekivanja. Njihove su oči oštrije od ljudskog pogleda. Ahab nije mogao još ništa razabrati u moru. A onda najedanput, kad se dublje zagledao u vodu, opazi u pustoj dubini neku bijelu ţivu mrlju, ne veću od bijele lasice, vidje kako se čudesnom brzinom diţe i postaje sve veća, a onda se obrnu, i tada su se jasno razabrala dva duga, svinuta niza bijelih i blistavih zuba koji su sve više izranjali iz morske dubine. Bijahu to razjapljena usta Moby Dicka i svedene mu čeljusti, dok mu se zasjenjena tjelesina još gubila u morskoj modrini. Bjelasale se ralje i zjapile ispod čamca, kao širom otvorena grobnica od bijela mramora. Ahab naglo povuče kormilo ustranu, da svoj čamac makne iz dohvata toga strašnog priviđenja. Zatim naredi Fedallahu da zauzme njegovo mjesto, a sam pođe na pramac, dohvati Perthov harpun i zapovjedi ljudima da pograbe vesla i da budu spremni na krmi.

Ahab je, naime, tim okretanjem čamca namjeravao u pravi čas usmjeriti pramac prema kitovoj glavi dok se ona nalazila još pod vodom. No kao da se dosjetio toj lukavštini, Moby Dick, u lukavosti i prepredenosti koju mu svi pripisivahu, kliznu ustranu te svom duţinom svoje izbrazdane glavurde sunu pod čamac.

Ĉamac se strese i zatreperi svakom trenicom i svakim rebrom, a kit leţe poleđice, poput kučka kad bi da zagrize, te oprezno i polako, kao kušajući, dohvati sav pramac među zube, tako te je njegova duga, uska i svedena donja vilica stršila visoko u zrak, a jedan mu se zub zabušio u rašlje za vesla. Modrikasta i bisernobjeličasta nutrina te donje čeljusti dosezala do kakvih pet-šest palaca Ahabu iznad glave i znatno ga još nadvisivala. U tom se stavu Bijeli kit poigravao krhkim čamcem kao okrutna mačka mišem. Fedallah sve to samo gledao, mirna oka i skrštenih ruku, ali obojeni članovi posade pobrzaše jedan preko drugoga da se što prije dočepaju krme i krajnjeg ruba na njoj.

I dok su se obje elastične valnice savijale, kit kao da se na taj đavolski način poigravao tom na smrt osuđenom brodicom, a kako mu je tijelo za to vrijeme bilo zaronjeno ispod čamca, s pramca ga nitko nije mogao gađati, jer pramac, da tako kaţemo, bijaše već gotovo sav kitu u raljama. Dok su ostali čamci i nehotice zastali, kao u očekivanju onoga strašnog što će se u taj čas dogoditi pred njihovim očima, a što oni nikako ne mogu spriječiti, u tom odsudnom času Ahab, lud od bijesa i očaja što mu je mrski dušmanin tako nadohvat, a on ţiv i bespomoćan u njegovim strašnim raljama koje je toliko mrzio, dohvati golim rukama kost goleme vilice i poteţe divljom snagom ne bi li kako istrgnuo čamac iz smrtonosnih kliješta. I dok se tako uzalud upinjao i mučio, čeljust kliznu iz njegova dohvata, a krhke valnice popustiše i prsnuše: strašne su čeljusti puznule bliţe krmi, stegle se i kao divovske kakve škare presjekle čamac, te istom pod vodom pustile da s obiju strana na površinu izrone zdrobljene olupine pregriţena čamca. Kad su cjeporine iskočile iz vode, ljudi se na krmi pridrţavahu razbijenih dijelova valnice, te se prihvatiše svojih vesala da se izvuku iz toga strašnog kruga smrti i zatora.

Prije nego što je čamac bio zdrobljen, Ahab je odmah uočio opasnost koja im prijeti, i to po naglom izdizanju kitove glave i po lukavim njegovim pokretima. Pri takvoj jednoj kretnji, kad je grčeviti stisak kitovih zuba načas popustio, golim je rukama posljednji put pokušao osloboditi čamac. Ali kako je čamac kliznuo samo još dublje u kitove ralje i pritom se izvrnuo ustranu, jer su čeljusti popustile, Ahab, koji se nagnuo naprijed, odletje u more.

Ostavivši plijen, Moby Dick, okruţen pjenom, leţao je sada nešto podalje od mjesta brodoloma, izdizao svoju duguljastu bijelu glavurdu okomito uvis i opet je zaranjao pod valove, a vretenasta mu se tjelesina neprestano sporo okretala. Kad bi se njegovo golemo bijelo, dubokim borama izbrazdano čelo izdiglo iz vode i sijevnulo do dvadeset ili više stopa u visinu, zapljuštali bi vali s obiju strana, bacajući osvetnički prsak još više u zrak.501 Tako se za oluje na Kanalu 501

Ta je kretnja svojstvena ulješuri, a naziv joj (»gaĎanje kopljem") dolazi odatle što se ta kretnja moţe usporediti s

onim odmjeravanjem koplja u ruci prije nego što će ga lovac baciti, a koje smo prije opisali. Tom kretnjom kit

najbolje uočava sve što ga okruţuje. - Bilješka piščeva.

napol pritajeni valovi odbijaju od podnoţja Eddystonea502 samo zato da mu slavodobitno prekriju vrh svojom šumavkom i pjenom.

Moby Dick ubrzo je došao u svoj vodoravni poloţaj i počeo naglo kruţiti oko razbijenog čamca, odbacujući uskopane valove ustranu i zapljuskujući osvetničkim zamasima, kao da se sprema na drugi, još smrtonosniji udarac. Pogledajući na razmrskani čamac, ulješura kao da je padala u sve veći bijes, kao što su, prema pričanju u knjizi o Makabejcima, Antiohovi503 slonovi počeli mahnitati u divljoj jarosti kad su ugledali krv groţđa i crvenog duda. Za to je vrijeme Ahab, napol zadušen u šumavki koja se dizala pod silnim udarcima kitove repine - kako onako sakat nije mogao plivati - ipak uspijevao odrţati se na površini usred toga strašnog kovitlanja. Glava nemoćnog Ahaba nazirala se kao mjehurić što je odskakivao na valovima i što je svakog časa mogao prsnuti. Fedallah ga motrio hladno i bez radoznalosti, skutren negdje pri vrhu razmrskane krme prepolovljenog čamca, a ostali članovi posade, koji su se grčevito drţali olupine pramca što je plutala na drugoj strani, nisu mogli priteći u pomoć svome kapetanu, jer se i sami jedva jedvice drţahu nad vodom. Gledajući Bijelog kita, koji je poput planeta kruţio u sve uţim krugovima oko njih, bijahu kao obamrli od straha, jer se činilo da bi svakog časa mogao vodoravno na njih nasrnuti. I premda su se ostali, neoštećeni čamci njihali tu na valovima u neposrednoj blizini, ipak se nisu usudili zaći u taj kovitlac i navalili, jer je to mogao biti signal za Moby Dicka da dotuče brodolomce koji su sada lebdjeti između ţivota i smrti, te bi posigurno poginuli ne samo Ahab i njegova posada nego i sami spasavatelji. Izbuljenih očiju od puste strave, drţahu se, dakle, izvan ruba toga jezivog, smrtonosnog kovitlaca kojemu središte sada bijaše Ahabova glava.

Sve su to otpočetka promatrali mornari s jarbola na brodu, te sada potegoše kriţeve, i brod zaplovi na mjesto nesreće. Brod se već toliko pribliţio te je Ahab, koji se borio s valovima, mogao doviknuti:

502

Pećine blizu Plymoutha. - Prev. 503

Antioh IV. Epifan (vladao oko 174.-164. pr. Krista), sirijski kralj protiv kojeg su se Izraelci pobunili i borili pod

vodstvom braće Makabejaca. Knjiga o Makabejcima zapravo su dvije »knjige« iz Starog zavjeta u kojima se govori

o borbi Makabejaca. - Prev.

- Zaplovite... - ali ga istog trenutka zapljusnu jedan od valova koje je Moby Dick pod sobom kopao, te ga načas preplavi i prekri. No Ahab se branio i otimao iz sve snage, a jedan ga val izdiţe visoko; u tom času je Ahab uspio u dva krika izbaciti svoju zapovijed:

- Zaplovite na kita! Otjerajte ga! »Pequodov« se pramac usmjeri tim pravcem, probi začarani krug i

najposlije otjera neman iz blizine njezinih ţrtava. Kad je Moby Dick zlovoljno zaplovio na suprotnu stranu, brodice poletješe da spase brodolomce.

Ahaba povukli u Stubbov čamac. Oči mu bile zakrvavljene i gotovo obnevidjele, a po dubokim brazdama na njegovu licu stinula se sol. Preduga i grčevita napetost naposljetku popusti, i nemoć ovlada njegovim tijelom, te je leţao na dnu Stubbove brodice, skršen i slomljen, poput čovjeka koga su pregazila čitava stada slonova. Iz dubine njegovih prsiju izvijali se bezimeni bolni krikovi, poput samotnih jauka iz crnih provalija.

No ta krajnja iznemoglost i iscrpljenost bijaše samo trenutačna. Jaki ljudi gorda srca zgusnu i savladaju u jednom jedinom času sve boli koje polako rastaču duše slabića kroz čitav ţivot. i tako ta gorda srca, iako svaki put pate kratkotrajno ali ţivo, ipak, ako to bogovi odrede, zgrnu u ţivotu čitavo stoljeće bola, sastavljena od intenziteta pojedinih časaka, jer takve plemenite prirode u sebi obuhvaćaju čitav obujam niţih duša, mnoštvo sitnih ţivota, zgusnutih u jedno.

- Je li harpun spašen? - promrsi Ahab i napol se pridiţe, podbočiv se jednom rukom.

- Da, gosparu, nije ni bio bačen! Eno ga! - reče Stubb, te mu ga pokaza.

- Stavi ga tu preda me! Je li tko od naših nestao? - Jedan, dva, tri, četiri, pet: pet ih je bilo, gosparu, a pet ih je i sada. - Dobro je. Pridrţi me, momče! Hoću da stanem! Tako, sad ga

vidim! Eno ga, eno ga tamo, plovi u zavjetrinu! Kakva li mlaza! Ruke k sebi, meni ne treba ničije pomoći. U Ahabovim ţilama i kostima opet struji vječna krv! Razapnite sva jedra! Na vesla! Vraćaj kormilo!

Ĉesto se događa da koji drugi čamac primi brodolomce s razbijenog čamca, te onda svi zajednički prionu uz vesla i nastave potjeru udvojenom snagom. Tako je bilo i sada. Ali ojačana snaga čamca nije se mogla mjeriti s usplamtjelom silinom kita, koji kao da je utrostručio brzinu svake svoje peraje, te plivao tako strelovito da je odmah svima bilo jasno, nastavi li se tako, hajka će se produţiti ubeskraj, da ne kaţemo u beznađe. Nema te posade koja bi u tim prilikama mogla izdrţati napore neprekidnog veslanja, jer se takav krajnji napon svih snaga moţe izdrţati samo kratko vrijeme. I kako to već biva, sad je sam brod zamijenio hajkače u čamcima, i stoga su svi čamci veslali prema »Pequodu«. Mornari povukoše čamce na sohe, pošto su već prije izvukli na palubu olupine razbijene brodice. Razapeta jedra počeše nositi, uz glavna razapeše i pomoćna jedra, i tako je »Pequod«, načičkan jedriljem, nalik na dvostruka krila albatrosa, jedrio zavjetrinom, za brazdom Moby Dicka. Svako malo, u dobro znanim vremenskim razmacima, javljale straţe sa promatrališta na jarbolima kad god bi se u daljini ukazali bijeli, blistavi vodoskoci, a kad bi odjeknuo zov mornara, javljajući kako je kit netom zaronio, Ahab bi okrenuo šetati po palubi, s kompasnom urom u ruci, i kad bi minula posljednja sekunda onog sata što ga je Moby Dick provodio pod vodom, odjeknuo bi Ahabov glas:

- Tko će sada zaraditi zlatnik s jarbola? Jeste li ugledali Moby Dicka? - A kad bi odgovor glasio »Nismo, gosparu!«, odmah bi naredio da ga povuku gore na njegovo sjedište na jarbolu. I tako je prošao taj dan: Ahab je ili bio nepomičan gore na svom jarbolu, ili je nemirno mjerio palubu šetajući njome tamo-amo.

I dok je tako, sa šeširom namaknutim na oči, tumarao gore-dolje, ni s kim ne bi progovorio ni riječi, samo što bi ovda-onda zazvao svoje ljude ili podviknuo kakvu zapovijed, da ovo jedro još jače povuku, ili da ono drugo još više rašire. Pri svakom zaokretu prolazio je kraj svoga razbijenog čamca što ga bijahu naopačke poloţili na kasar, sa smrskanim pramcem i razbijenom krmom. Najposlije zastade pred tom olupinom. I kao što se preko već natuštena neba ponekad povlače

nove tmaste oblačine, tako se sad starčevo natmureno lice još više smrklo.

Stubb vidje kako zastajkuje. Pomisli kako je to zgoda da se pohvali svojom nepokolebljivom hrabrošću, ne iz taštine nego da ga njegov kapetan upamti kao odvaţna i smjela momka, pa je sad pristupio i gledajući u taj bijedni olupak uskliknuo:

- Magarac izbjegava čkalj, bode ga u gubicu, gosparu! Ha, ha! - Ej, bezdušna li stvora koji se moţe smijati gledajući pokrhanu

brodicu! O, čovječe, čovječe, kad ne bih znao da si hrabar i nesmiljen poput vatre, okladio bih se da si kukavac! Pred brodskom olupinom čovjek bi morao zatomiti svaki uzdisaj i svaki podsmijeh!

- Jest, kapetane - javi se Starbuck i pristupi bliţe. - Tuţan je to i svečan prizor, i znamenje, i to loše znamenje!

- Znamenje? Znamenje? Ej, pusta li rječnika! Kad bogovi ţele nešto objaviti čovjeku, oni će naći pravu riječ i u pravi čas, bez okolišanja, izbacit će mu istinu ravno u lice, i neće klimati glavom niti će se posluţiti traljavim babljim naklapanjem! Otale, i da vas ne vidim više! Vas ste dvojica kao dva suprotna pola jedne te iste stvari: Starbuck je naličje Stubba, a Stubb je Starbuckovo naličje, i vas ste dvojica čitavo čovječanstvo, dok Ahab stoji samac čovjek na tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa niti su mu ljudi ni bogovi susjedi! Studen me ledi, tresem se ... Ej, što je sad! Ej, vi gore, vidite li ga? Oglasite se na svaki njegov mlaz, sve ako izbacio i deset mlazova u jednoj sekundi!

Dan gasnuo, zamirao, i samo je na obzorju zadnji sijevak u smiraje šuštao rubom pozlaćena ruha. Zapasalo sumračje, tama se brzo sastavljala, ali su straţe na jarbolima ostale neizmijenjene na svojim mjestima.

- Ne vidimo više mlaza, gosparu, mrak se hvata! - začu se glas s jarbola.

- Kojim je smjerom krenuo kad ste ga zadnji put vidjeli? - Kao i prije, gosparu, plovio je zavjetrinom! - Dobro je! Sad će sporije ploviti kad se noć uhvatila. Dolje

sljemenjače, spuštaj letna jedra, Starbuck! Ne treba da ga stignemo

prije zore. Sad putuje svojom putanjom i malo će popostati. Ej, kormilo uvjetar! A vi ozgo, siđite na palubu! Stubbe, izmijeni straţu na velejarbolu, i neka ostane dok ne svane! - A onda će, prilazeći zlatniku na jarbolu:

- Moj je dublon, jer ja sam ga i zasluţio. Ali neka ostane tu dok ne ubijemo Bijelog kita! I tko ga prvi ugleda onog dana kad harpune zarinemo kitu u grbinu, njegov neka bude zlatnik! A ako ga ja opet prvi ugledam, razdijelit ću među vas deset puta toliko koliko vrijedi to zlato! A sad, na posao! Starbuck, preuzmi zapovjedništvo nad palubom!

I rekavši to, opet zađe pod tambuć, namaknu šešir još dublje na oči i prostaja tako sve do zore, nepomično na svome mjestu: samo bi se ovda-onda malo uspravio, da vidi je li se noć već presvratila, je li na izmaku.

134. DRUGI DAN HAJKE Tek što je zadanilo, nove straţe zauzeše svoja mjesta na jarbolima. - Vidite li ga? - zazva Ahab, pošto je malo pričekao da se bolje

rasvane. - Ne vidim ništa, gosparu! - Svi na palubu, pa neka se razapnu jedra! Ribak odmiče brţe nego

što sam mislio. Razapnite vršnjače i sljemenjače! Trebalo je da svu noć budu razapete! Ali ne mari, bila je to mala počivka prije hajke!

Valja usput napomenuti kako kitolovci na Juţnome moru često ovako uporno progone kakvu ulješuru, cio dan i svu noć, bez stanke i predaha. Tako su vješti, iskusni i samopouzdani neki od tih nantucketanskih zapovjednika, tako su od prirode nadareni, te će vam ponekad već po onome gdje je kit posljednji put viđen prilično točno unaprijed reći ne samo kojim će pravcem i u koje vrijeme ploviti nego će proračunati i njegovu prosječnu brzinu. U takvim slučajevima ti su kitolovci nalik na pilota koji je izgubio iz svog vidokruga obalu, ali točno zna u kojem se pravcu kopno proteţe, pa ţeli da se uskoro ponovno uputi tim smjerom, samo s druge strane. Ti kitolovci poput pilota stoje za svojim kompasom i određuju smjer ravnajući se po rtu što ga u tom času vide, da bi poslije to sigurnije zaplovili prema dalekom i sada još nevidljivom predbreţju do kojeg su naumili. Tako isto čini i kitolovac kad stoji za kompasom a progoni kita. Jer pošto je nekoliko sati pri danjem svjetlu progonio grdosiju i paţljivo biljeţio njezino kretanje, kad se umrača i kad neman iščezne ispred njegovih očiju, kitolovcu ne smeta mrklica, i on će lukavo odrediti kurs kojim se ulješura kreće, kao što će i pilot točno proračunati u kojem smjeru leţi ona nevidljiva obala. Vješt i iskusan kitolovac moţe se isto tako sigurno pouzdati u onu brazdu povučenu po nestalnoj i promjenljivoj vodi kao u brazdu iskopanu na kopnu. I kao što je moćni metalni levijatan modernih ţeljeznica poznat u svakome svom pokretu te ljudi sa satom u ruci mogu ustanoviti njegovu brzinu - kao i liječnik djetetu bilo - i mogu sasvim spokojno reći da će taj i taj vlak stići u to i to vrijeme na to i to mjesto, tako i Nantucketanci poprilici proračunavaju

vrijeme i mjesto toga levijatana morskih dubina, izvodeći svoje zaključke na temelju brzine njegova kretanja. Govore u sebi kako će njihov kit za toliko i toliko sati prevaliti dvjesta milja i naći se otprilike na toj i toj zemljopisnoj širini i duljini. A da ga njegov račun dovede cilju, potrebno je da more i vjetar budu saveznici toga kitolovca, jer inače sva njegova oštroumnost i umješnost neće donijeti ploda: kakve li koristi što vješt pomorac sasvim pouzdano zna da se nalazi, recimo, devedeset i tri milje daleko od svoje luke, kad mu brod miruje na pučini, i ni daška vjetra niotkud? Iz toga bi se dalo mnogo toga zaključiti što isto tako vrijedi i za kitolovačke hajke.

Brod je jurio, ostavljajući za sobom brazdu nalik na onu koju će iskopati promašeno topovsko tane što poput lemeša ruje zemlju.

- Sto mu gromova! - zagraja Stubb. - Od ove brzine paluba ti kanda izmiče ispod nogu, i zebe te oko srca! Ta brodina i ja dva smo hrabra druga! Ha, ha! Moţete me, braćo, poledice u more baciti, jer moja je kičma, trista mu jada, baš ko brodska kobilica! Ha, ha! Letimo ko strijele, ne ostavljamo prašine za sobom!

- Eno mlaza! Mlaza ravno pred nama! - otegnu se zov straţe s jarbola.

- Eto, eto! - prihvati Stubb. - Znao sam, sad nam ne moţeš uteći! Mlazaj, mlazaj, mlazom dušu izmlazao! Oj, ribače, za tobom je đavo zametnuo hajku! Mlazao ti koliko te volja, napuhao tjelesinu i plućne svoje duhaljke, Ahab će ti pustiti krv ko mlinar kad svojom ustavom zajazuje rijeku!

A Stubb je govorio iz duše gotovo čitave posade. Od te mahnite hajke svima je uzavrela krv kao od starog vina. Ne samo da su zaboravljene strepnje i strah što su ga neki osjećali od Ahaba nego je potpuno raspršena svaka malodušnost i svako kolebanje - sve se to u njima raspršilo, baš kao što se prerijski zečevi rasprše pred bizonom. Usud ih svojom rukom ščepao za dušu: opasnost minulog dana, jeziva neizvjesnost prošle noći i luda poletnost u kojoj je njihov brod, sa svim jedrima uvjetar, gonio dušmana u bijegu, sve je to viđalo njihova srca u divljem zanosu. Vjetar koji im je silno napuhavao jedra, te se nadimahu ko kakve goleme bijele trbušine, tjerao je brod neodoljivim,

nevidljivim rukama i u svojoj silini bijaše kao simbol neke nevidljive snage koja je sve njih učinila poslušnim robovima u toj bezumnoj hajci.

Njih trideset bijahu kao jedan čovjek, jer kao što je jedan brod nosio sve njih, premda nije bio načinjen od jednog komada nego se sastojao od različite građe, od hrastovine, javorovine i borovine, od ţeljeza, pakline i kudjelje, ipak je sve to sraslo u jedno, u trupinu koja je sada sjekla more i srljala naprijed, upravljana i drţana u ravnoteţi kolumbom - tako isto i svi ti različiti karakteri posade, neustrašiva srčanost jednoga, malodušna bojaţljivost drugoga, svi grijesi i krivnje, sve te razlike bijahu staljene u cjelovitu jedinstvenost, a sve opet bijaše usmjereno prema istome kobnom cilju što im ga pokazivaše Ahab, njihov jedini gospodar i njihova kolumba.

Snast oţivjela, vrhovi jarbola bili nalik na plamove krošnje, načičkane ljudskim rukama i nogama. Neki se jednom rukom drţali za kriţ, a drugom uzbuđeno zamahivali, drugi pak, sjedeći daleko na rubu uzbibanih kriţeva, zaklanjali oči od blijeska prejarkog sunca, i sve se to granje treslo, sve škripalo pod teretom tih plodova, tih smrtnika što bijahu sazreli da ih njihov usud ubere. Oh, a oni se još trsili i upinjali sve svoje snage da u tome modrom beskraju ugledaju i pronađu onoga koji će ih uništiti!

- Zašto se ne javljate kad ga vidite? - povika Ahab, pošto je poslije prvog zova nekoliko minuta uzalud čekao da se ponovno oglase. - Povucite me gore, ljudi! Prevarili ste se: Moby Dick ne izbacuje samo jedan mlaz, pa da se onda povuče!

Ahab je imao pravo: ljudi su u svojoj gorljivosti i uzbuđenju vidjeli nešto drugo i pogrešno pomislili da je to kitov mlaz. Ubrzo je ta zabuna svima postala jasna. Tek što su Ahaba povukli na njegovo visoko sjedište, a burina bila pričvršćena za bitvu na palubi, kadno se iz njegova grla izvi glas koji kao da bijaše znak nekom orkestru da zagrmi, te se zrak prolamao kao od puščanih plotuna što biju jedan za drugim. Iz trideset pluća, kao iz trideset koţnih mjehova, izvijao se pobjednički poklik, jer se mnogo bliţe od mjesta gdje je brizgao toboţnji kitov mlaz, milju i pol pred pramcem, ukazao sam Moby

Dick. Ali nije sad javljao svoju blizinu ponosnim i prkosnim mlazovima, onim staloţenim brizgovima svoje tajanstvene fontane koja mu izbija i pršti iz glave: javljao se sada svojim veličanstvenim i čudesnim skokom. Ulješura skače u visinu hučno i strelovito brzo iz morskog bezdana, hita se čitavom svojom tjelesinom u prozračnu modrinu i diţe sa sobom čitav brijeg uskipjele šumavke, bijele i blistave, Tako obiljeţava svoje mjesto, vidljivo na sedam milja daleko. U takvim časovima rastrgani vali što se viju i padaju od nje izgledaju kao njena griva. Taj skok često znači prkosan izazov.

- Eno skače! Eno skače! - razlijegali se poklici kad je Bijeli kit u junačkom prkosu poput lososa skakao prema nebu. Kad se tako izdigao iz modrine mora i njegovo se tijelo isticalo na rubu još tamnijeg nebeskog plavetnila, silan prsak što ga je dizao oko sebe u prvi se mah iskrio i blistao poput blistave bjeline ledenjaka koja zasljepljuje, a zatim se bijela svjetlost malo-pomalo gasila i blijedjela, te se najposlije pretvorila u suru sumaglicu, nalik na sivkasto pramenje magle što se krade i povija dolinom prije nego što će kiša prosipiti.

- Posljednji se put propinješ prema suncu, Moby Dick! - uzviknu Ahab. - Kucnuo je tvoj čas, i ruka već steţe harpun koji ti je namijenjen! Ĉamce u more! Svi u čamce! Samo jedan ostat će na prvenom jarbolu!

Ljudi nisu marili za dosadne vrze na priponama504, nego su poput zvijezda u prosutku slijetali na palubu po zaputkama i drugim konopima, dok su Ahaba nešto polaganije no ipak hitro i ţustro spustili s njegova promatračkog mjesta.

- Spuštaj! - zavika tek što je stigao do svog čamca, rezervne brodice koju su opremili minulog popodneva. - Starbuck, tebi predajem brod! Drţi se podalje od naših čamaca, ali ipak da nam se nađeš u nevolji! Svi čamci u more!

Moby Dick kao da im je naumio utjerati strah u kosti time što će prvi navaliti. Obrnuo se i sada plovio ravno njima u susret. Ahabov se

504

Ljestve od konopa po kojima se mornari penju na snast i po kojima se ozgo spuštaju. To su kratki mrlini, vezani

vrznim uzlovima, i odatle im ime. - Prev.

čamac nalazio u sredini, i starac je, sve podvi kujući, hrabrio svoje ljude i govorio im kako će »glavom u glavu«, to jest da će zaveslati ravno grdosiji u čelo! To se događa dosta često, jer do neke granice kit ne moţe opaziti svoje protivnike kako mu se primiču, jer da su mu oči po strani. Ali prije nego što su se dohvatili te granice, i dok je još jasno razabirao sva tri čamca baš kao i tri brodska jarbola, Moby Dick je bijesno jurio i u tili čas nasrnuo među čamce: razjapljenih je ralja kao mahnit šibao repinom oko sebe izazivajući strašnu borbu na sve strane. Ne obazirući se na ljuto ţeljezo koje su sa svih strana bacali na njega, on je kanda namjerio samo jedno: uništiti i smrskati svaku od dasaka od kojih su čamci sagrađeni. No posada je u čamcima neko vrijeme uspijevala izmicati njegovim bijesnim nasrtajima, ponekad samo za debljinu daske, zakrećući čas u jednu, čas u drugu stranu, kao iskusni konji na bojnom polju, dok su Ahabovi nadljudski krikovi parali zrak i zaglušno nadvikivali sve ostale glasove.

No naposljetku se Bijeli kit u svome zamršenom kruţenju i okretanju tako spleo i zavezao u nerazmrsive spletove triju mrlina kojima bijahu vezani harpuni, zabodeni u njegovo tijelo, da su konopi bivali sve kraći i sve jače potezali tri čamca prema harpunima usađenim u njega. Kit zaplovi malo ustranu, kao da ţeli prikupiti snage za novi i još strašniji nasrtaj, a Ahab iskoristi tu priliku da odmota nešto mrlina i da ponovno poteţe i izvlači, u nadi da će tako barem donekle razmrsiti prepletene konope. I dok on tako, odjednom mu se ukaza nešto što bijaše strašnije i od kučkovih razjapljenih ralja.

Poispadali harpuni i koplja zaboli se kao izvojci u ispremotane i sklupčane konope i mrline, i metalni šiljci i čaklje stravično bljeskali i uza sablastan fijuk letjeli zrakom ravno prema pramcu Ahabova čamca. Bila je tu samo jedna mogućnost, samo jedan izlaz. Zgrabivši brodski noţ, Ahab odlučno zamahnu i presiječe sve ono što je njegov čamac drţalo privezanim uz kita, i dovede svoje plovilo u ravnoteţu. U tom trenutku Bijeli kit nasrnu na preostale spletove konopa i s neodoljivom snagom povuče Stubbov i Flaskov čamac, koji bijahu najviše zapleteni - povuče ih prema svojoj repini, te ih tresnu jedan o drugi kao dvije ljuske kojima val mlata o obalu. Zatim zaroni, i u hipu

ga nestade u uskipjelu vrtlogu, u kojem se neko vrijeme kovitlahu mirisne cjepotine cedrovine, nalik na zrnca muškatnog oraščića bačena u vrč uskipjela punča.

Dok je vir kovitlao u svome krugu ljude tih dviju posada, koji su nastojali uhvatiti se za mrlinske bubnjeve što se svejednako okretahu, za vesla i ostalo drvlje koje je plutalo po valovima, i dok se mali Flask poput prazne začepljene boce koprcao i klizio po dasci, ritajući se nogama naokolo i diţući ih uvis da bi izmaknuo kučkovim raljama, a Stubb iz svega glasa dozivao u pomoć ne bi li ga tko čuo i izvukao, i dok je sve to vrijeme Ahabov presječeni mrlin omogućavao da njegov čamac slobodno plovi po zapjenjenoj vodi i da spašava koga stigne - u tome bijesnom kovitlacu svakojakih opasnosti, nevidljive cime kao da su Ahabov čamac, dotad nedirnut, podigle u visine: najednom iskoči Bijeli kit iz vode, sunu poput strijele okomito uvis te udari glavurdom u dno Ahabove brodice da je poletjela u zrak i zatim, prevrnuvši se nekoliko puta, pljusnula natrag u more, sa dnom izvrnutim, tako te su se Ahab i njegovi ljudi kobeljali i izlazili ispod nje kao tuljani iz kakve pećine na obali.

U prvi čas, kad je izronio na površinu, kit zaplovi malo podalje od središta strave i uţasa što ih je izazvao, te je sada leţao leđima okrenut prema mjestu nesreće; neko je vrijeme lagašno zapljuskivao perajama po vodi s jedne i s druge strane, i kad god bi napipao kakvo izgubljeno veslo, cjepotinu ili ma kako malu treskolinu, brzo bi zamahnuo svojom repinom i šibnuo njome u tom pravcu. No ubrzo mu kanda bijaše dosta, kao da se osjećao zadovoljnim što je tako temeljito obavio svoj posao, te ponovno zasiječe svojom izbrazdanom glavurdom zatalasanu površinu, vukući za sobom zamršene konope, te usmjeri u zavjetrinu, mirno i bez ţurbe, nalik na putnika koji putuje razborito i odmjerena koraka.

Kao i prije, brod je i sada pozorno pratio sve što se pred njim zbiva, te ponovno zabrodi da spasi brodolomce. Spustivši čamac u more, mornari uzeše izvlačiti iz mora svoje drugove, mrlinske bubnjeve, vesla i sve ostalo što im je došlo nadohvat. Naposljetku svi brodolomci sretno dospješe na palubu, a tu su naslagali i spašene

predmete. Poneki je od posade uganuo pleće, iščašio ruku ili gleţanj, tu i tamo koja modrica, ali ništa krupno. Bijaše svinutih harpuna i kopalja, nerazmrsivih spletova mrlina, slomljenih vesala i dasaka: svega je toga doduše bilo, ali sve u svemu kao da nitko nije teţe nastradao. Kao što su dan prije našli Fedallaha, tako sada nađoše i Ahaba gdje se grčevito drţi olupine svoga raskrhanog čamca i gdje prilično udobno plovi, a nije bio ni tako iscrpljen kao za svoje prve nesreće.

No kad mu pomogoše da se popne na palubu, svi su pogledi bili upereni u njega: nije mogao stajati na nogama, nego se napol objesio o rame Starbucku, koji mu je prvi priskočio u pomoć. Njegova bijela koštana noga bijaše razmrskana, te je preostao samo malen, oštar badrljak.

- Da, da, Starbuck, katkad godi i razgaljuje dušu kad moţeš tako otpočinuti malo, pa čovjek i ne pita na koga se naslanja! Kamo sreće da se stari Ahab češće tako naslanjao!

- Ţeljezna spona nije izdrţala, kapetane - reče tesar, koji im se pribliţio. - Vjere mi, mnogo sam se trudio da mi posao bude što bolji!

- Nadam se, kapetane, da niste slomili nikakvu kost? - priupita Stubb, iskreno zabrinut.

- Jesam, Stubbe, sve je polomljeno i smrskano! Vidiš li? Ali usprkos slomljenoj kosti, starcu Ahabu nije se ništa dogodilo! No meni ni jedna ţiva kost moga kostura nije vaţnija od one mrtve koju sam izgubio. Nema toga Bijelog kita, nema tog čovjeka ni đavla koji bi mogao okrnjiti dušu starog Ahaba! Zar moţe ijedan visak dohvatiti tu dubinu ili neki jarbol doprijeti do te visine? Ej, vi gore! Kojim je smjerom krenuo?

- U zavjetrinu, gosparu! - Vraćaj kormilo podvjetar! Razapnite jedra! Opremite preostale

rezervne čamce! Starbuck, pogledaj je li sva posada na okupu! - Dopusti mi, kapetane, da te najprije ispratim do rubnjaka. - Ah, što li me sad ljuto peče ta treština! Prokleta da je moja kob

koja mene, kapetana s nepobjedivom dušom, veza uz druga koji je takva slabotinja!

- Gosparu? - Mislim na svoje tijelo, čovječe, a ne na tebe! Daj mi štogod da se

poštapim! Mogu se posluţiti i onim polomljenim kopljem! Pogledaj jesu li na broju svi ljudi! Doista ga još nisam vidio! Nebesa, pa to ne moţe biti! On da je nestao? Brzo, sazovi sve ljude!

Starčeva je slutnja bila opravdana. Izvršili su smotru posade, ali Parsa nije bilo.

- Pars? - uskliknu Stubb. - Zacijelo se zapleo ... - Kuga te izjela i morija odnijela! Bjeţite, potecite, polerite na sve

strane, gore, u štivu, u kajitu, pod pramac, nađite ga, nađite ga! Nije moguće da je nestao!

Ali se jedan za drugim vratiše da mu jave kako je Parsa nestalo, nigdje mu traga.

- Jest, gosparu - proslijedi Stubb - zacijelo se zapleo u vaš mrlin! Sve mi se čini da sam ga vidio kako ga je vaš mrlin potegao dolje!

- Moj mrlin! Moj mrlin! I njega više nema, zbilja ga nema? Nestao? Što znači ta mala riječ? Kakvo li to posmrtno zvono udara, te stari Ahab drhti drhtavicom kao da je zvonik crkveni? I harpun nestao! Potraţite u toj ropotariji! Nađoste li ga, ljuto ţeljezo, iskovano za Bijelog kita? Oh, zaboravih, ne traţite više! Da, lude li moje glave! Ta ovom sam rukom bacio harpun, i sada strši iz goleme grbine! Ej, uprite oči, prikliještite kita svojim pogledom! A sad brzo čamci da su spravni, vesla spremite, harpune amo! Razapnite vršnjače! Praćaj! Sva jedra uvjetar! Kormilaru, čvrsto drţi kolo kormila i ne štedi snage! Ma i deset puta oplovio Zemlju, ma kroz nju i brodom morao proći, najposlije ću ga ipak uloviti i smlaviti!

- O, Gospode! Samo načas se ukaţi, o, Gospode! - uskliknu Starbuck. - O, starče, nikada ga nećeš uloviti! U ime Kristovo, okani se toga, đavolja je to ludost, i još gore od toga! Dva već dana traje hajka, dva već dana samo krhotine oko nas! I nogu na kojoj si stajao opet je odnio ispod tebe! Nestalo je i zlokobne tvoje sjene ... dobri dusi i anđeli hrle k tebi sa svih strana i opominju te: što bi još htio? Zar da se borimo i nosimo s tom razbojničkom nemani dok i posljednjega od nas ne utopi u svome smrtonosnom vrtlogu? Zar da nas sve do

jednoga odvuče sa sobom u bezdan i u pakao da nas sjuri? O, lude li bezboţnosti i mahnita prkosa nastavljati hajku!

- Starbuck, u posljednje me vrijeme neka blagost privlači k tebi, sve od onog časa kad smo jedan drugome u očima vidjeli ono ... sjećaš se i dobro znaš što mislim! Ali kad govorim o tom kitu, neka tvoje lice bude nijemo i mirno kao ispruţen dlan ove ruke! Znaj, čovječe, i pamti da Ahab zauvijek ostaje Ahab, mornar! Sve nam je to sudba tako dosudila, naše su nam uloge dane još milijardu godina prije nego što se ovaj ocean razlio kuglom Zemljinom! Luđače! Usud određuje, a ja izvršujem, radim po njegovoj zapovijedi! I pazi, ja sam ti starješina, moraš slušati moje zapovijedi... Ovamo, mornari! Pred sobom vidite starca, oborena i slomljena: poštapa se drhtavim kopljem i jedva se vuče na jednoj nozi! To je Ahab, njegovo tijelo, ali je Ahabova duša poput stonoge, kreće se na stotinu nogu! Osjećam se napet, napol isukan, poput onih uţeta što u oluji tegle razbijene brodove. Osjećam se tako, a valjda sam i nalik na nemoćnu karkašu. Ali prije nego što puknem i potonem, čut će se trijes i lomljava. I sve dok vam taj prasak uši ne zagluši, znajte da Ahabovo uţe još tegli svojoj svrsi! Zar vjerujete, ljudi, u znamenja? Eh, onda prasnite u grohotan smijeh, i plješćite, traţite da se opet pokaţu, jer znajte, sve što tone, dvaput na površje izlazi, te se i treći put pojavi prije nego što zauvijek potone! I Moby Dicka čeka ta sudbina, i s njime će tako biti; dva se dana redom javljao, a sutra će se treći put pokazati. Još će jednom izroniti, ali posljednji put, da baci svoj posljednji mlaz! Ej, ljudi, jeste li junaci?

- Ko neustrašiva vatra! - podviknu Stubb. - I isto tako bešćutni - promrmlja Ahab. A kad su se ljudi otputili na pramac, Ahab nastavi za se: »Eh,

znamenja, pusta znamenja! A jučer sam isto tako govorio Starbucku kraj svoga razmrskanog čamca! O, sa koliko rječitosti i uvjerljivosti nastojim drugima iz duše iščupati ono što se u mojoj tako čvrsto ukotvilo! Pars, moj Pars, nestao, nestao? Valjalo mu poći prvom, no ipak je trebalo da se javi prije nego što ja odem ... Kako je to? Zagonetka je tu koju ne bi razmrsili svi pravnici, pa da im još u pomoć

dođu i dusi cijele čete sudaca: ko kljun sokolov kljuje mi mozak. Pa ipak, riješit ću ja nju, razmrsit ću ja tu zagonetku!«

U smiraje, kad se sutonilo, kit se još vidio daleko u zavjetrini. Opet su ubrali jedra, i sve bijaše ko i minule noći, samo što su

udarci čekića i zvrjanje i bruj tocila odzvanjali sve dok nije zora zabijeljela, a ljudi pri svjetlosti fenjera neumorno radili da opreme čamce i naoštre oruţje za sutrašnji dan. Za to je vrijeme i tesar načinio Ahabu novu nogu od razbijene kobilice s njegova čamca. Ahab s natučenim šeširom stajao u tambuću ko i prošle noći, a pritajeni mu pogled, ţeljan sunca, od vremena do vremena svraćao na sat. Bio je okrenut prema istoku i čekao da sunce grane.

135. TREĆI DAN HAJKE Svanulo treće jutro, krasno i puno svjeţine, te još jednom dođe

odmjena za samotnog noćnika, straţara na vrhu prvenog jarbola, a mornara koji su danju čuvali straţu bijaše sva sila, te je svaki jarbol i gotovo svaki kriţ bio načičkan glavama.

- Vidite li ga? - zaviknu Ahab; ali kit još nije bio na vidiku. - No zacijelo mu vidite brazdu, a to je glavno! Nju valja slijediti.

Kormilaru, drţi kolo kormila čvrsto ko i dosad! A onda će za se: »Divna li dana opet! Da je ovog časa stvoren svijet,

a načinjen da bude ljetnikovac samim anđelima, i ovo da bude prvi dan ljetovanja, ljepšeg dana ne bih mogao ni zamisliti! Ima tu nečeg o čemu bi valjalo razmisliti, kad bi Ahab imao vremena za razmišljanje, ali Ahab nikad ne razmišlja: on samo osjeća, osjeća i ćuti, a to je vraški mučno za obična smrtnika, jer misliti - to je smjelost. Samo Bog uţiva to pravo i povlasticu! Razmišljanje jest, ili bi trebalo da bude hladna uravnoteţenost i smirenost: naše jadno ljudsko srce i previše udara, i bijedni mozak ljudski i previše bije a da bi to mogao. Pa ipak mi se ponekad pričinjalo da je moj mozak vrlo miran, ledeno miran, i da ova stara lubanja puca poput čaše u kojoj se sadrţaj sledio pa razbija staklo. Ipak kosa još raste na toj glavi, raste i sad, i toplina je brani. Ali ne, to je samo ona obična trava što posvuda raste, probija iz prosjeklina u grenlandskom ledu i niče u pukotinama lave vezuvske! A divlji ju vjetar mrsi, i ona šiba oko mene, ko što razdrte krpe iskidanih jedara bičuju brod u oluji, brod na kojem se drţe. Podmukao vjetar što je prije zacijelo propuhao kroz tamničke hodnike i ćelije i prozračio bolničke dvorane, te sad ovuda puše, nevin kao janje! Dosta, dosta, okuţen je! Da sam vjetar, ne bih više puhao po toj zemlji, tako opakoj i bijednoj! U spilju bih se kakvu uvukao i ondje skutrio! Pa ipak je vjetar nešto plemenito i junačko! I ko ga je ikad pobijedio? U svakoj bitki njegov je posljednji i najţešći udarac! Uzmi koplje i navali na nj, i proći ćeš kroza nj! Ha, Ha! Bijedna li kukavca od vjetra što bije golorukog, a ne prima ni jednoga jedinog udarca! Ĉak je i Ahab hrabriji i plemenitiji od njega! E, da vjetar ima tijelo! Ali sve ono što

najljuće jedi smrtnika i vrijeđa, a tijela nema, a ipak tjelesnom se snagom na nj obara! Lukavština je to, velika prepredenosr i zloba! A ipak, ponavljam i kunem se, ima u vjetru nešto uzvišeno i blagotvorno. Barem u ovim toplim pasatnim vjetrovima što struje kroz prozračnu modrinu u snaţnim ali blagim zamasima, te ostaju na svojoj putanji i ne verugaju, nimalo nalik na te struje morske što na pučini svoj tok i pravac mijenjaju, nimalo nalik na gorde Mississippije što kopnom hrle i vrludaju, zakreću i nestaju u neznano! I tako mi vječnih polova, ti isti pasatni vjetrovi što pokreću moj dobri brod, ti isti vjetrovi, ili nešto nalik na njih, a isto tako snaţno i nepromjenljivo, tjeraju naprijed i brod moje duše! Da vidimo!«

- Ej, vi gore! - glasno će Ahab straţi. - Jeste li što ugledali? - Ništa, gosparu! - Ništa! A skoro će već i podne prepoloviti! Zar će zlatnik

prosjačiti? Ĉekati da mu se smilujete? Pogledajte kako je sunce poskočilo! Uistinu, bit će da je tako, brod je pretekao kita! Zabrzali smo! I sad on mene goni, a ne ja njega! Loše je to, morao sam predvidjeti, luda li mene! Ta on vuče teret svih naših mrlina i harpuna! Noćas sam ga dostigao. Spremni za prelet krozvjetar!505 Svi dolje s jarbola osim straţa! Na praće!

Brod je dotad plovio s vjetrom u krmu, pa kad je sada preletom i udario suprotnim smjerom, »Pequod« je zagazio u bijelu šumavku vlastite brazde.

»Sada plovi uvjetar, ravno u razjapljene ralje!« promrsi Starbuck samom sebi, veţući velike deblene praće o kljunu506 na rubnjaku. »Neka nam Bog bude na pomoći, no meni se već ledi moţdina u kostima i osjećam kako mi je sve tijelo već ovlaţeno. Sve mi se čini da griješim protiv Gospoda kad se Ahabu pokoravam!«

- Povucite me gore! - uzviknu Ahab, prilazeći košari od konoplje. - Još samo malo, pa ćemo ga ugledati!

- Da, gosparu - dočeka Starbuck i smjesta izvrši starčevu zapovijed, te se Ahab opet njihao u visini.

505

Brod viši prelet krozvjetar kad pramac okreće vjetru. - Prev. 506

Kljuna - vrsta male bitve za vezanje konopa. - Prev.

Prođe dobar sat što se otegao u čitavu vječnost. Kao da je i samo vrijeme prestalo disati od prenapeta iščekivanja. No naposljetku Ahab opet ugleda kitov vodomet, tri zrake uvjetar od pramca, te viknu, a u isti čas odjeknuše tri gromka krika s vrhova triju jarbola.

- Po treći put idem ti u susret, bijela grdosijo, čelom u čelo! Ej, dolje na palubi, jače praćajte! Sva jedra uvjetar! Još je odveć daleko a da bismo mogli spustiti čamce, Starbuck! Jedra pljeskaju! Uzmi bat i stani uz kormilara, da malo pripaziš na nj!

A onda će za se: »Tako, tako, Moby Dick pobrzao, ţuri se, valja i meni dolje na palubu! Ali ima vremena da još jedanput s ove visine očima obuhvatim svu širinu mora! Znan je to vidik, star i prastar, a ipak tako mlad, tako nov! I sve je isto, baš kao i onog dana kad sam kao dječak gledao taj beskraj stojeći na pješčanim breţuljcima rodnog mi Nantucketa! Sve kao onda, navlas isto! Što je Noa vidio, to i ja gledam! U zavjetrini kao da se more pokrenulo i blago namreškalo. Divnih li prostranstava u zavjetrini! Zacijelo nekamo vode, nekamo gdje nije obično kopno, u nešto sjajnije nego što su palme507. Zavjetrina! A baš tim smjerom plovi Bijeli kit! I stoga ću pogled usmjeriti uvjetar: baš ne godi, ali je u ovaj čas korisnije. Praštam se s tobom, zbogom, stari jarbole! Gle, što je to? Nešto se zeleni? Gle, iz tvojih pukotina proviruje sitna mahovina! Ali na Ahabovu glavu vrijeme još nije zelen-mrlju utisnulo! I to je sva razlika u starosti između nas smrtnika i mrtvih stvari! Da, jarbole stari, obojica starimo, ali su nam korabi zdravi te drţe - nije li tako, moja brodino? Jest, jedne noge nema, i to je sve. Svega mi, to je mrtvo drvo u svakom smislu u prednosti pred mojim ţivim tijelom. Ne mogu se s njime mjeriti. Vidio sam brodove od mrtva drveta gdje nadţivljuju ljude načinjene od najţivotnije građe, ţivota njihovih ţivotoljubivih roditelja. A što li mi je ono rekao? Da će kao moj peljar ploviti preda mnom i da ću ga ponovno vidjeti? Ali gdje? Zar će me u bezdanu morskom sluţiti oči kad jednom siđem niz one beskrajne dubine? A svu noć sam brodio protivnim pravcem od onoga mjesta gdje je njega nestalo. Jest, jest,

507

U izvorniku igra riječima palmy (palmovit, pun palmi, ali i - pobjednički, sretan, razdr-gan, sjajan) - i palm

(palma). - Prev.

kao toliki drugi, i ti si o sebi zgoljnu i okrutnu istinu kazivao, o, Parse, ali kad si Ahabu gatao sudbinu, nikad je nisi pogodio. Zbogom, jarbole stari, i dobro mi pazi na Bijelog kita dok mene tu nema! Sutra ćemo razgovarati - ne, još noćas ćemo pripovijedati svoje, kad Bijelog kita dotučena uz brod sveţemo.«

Dade zapovijed, a ljudi ga stadoše spuštati, sigurnom rukom i oprezno, dok je on svejednako pogledao oko sebe, silazeći kroz raspuklu modrinu na palubu.

Kada dođe čas, i kad su se mornari spremali da spuste čamce u more, Ahab, koji je već stajao na krmi svoje brodice, kao da je časkom oklijevao. Mahnu rukom svome prvom časniku, koji je stajao na palubi i pridrţavao podigače soha; mahnu rukom i naredi mu da pričeka.

- Starbuck! - viknu Ahab. - Gosparu? - ozva se časnik. - Po treći put brod moje duše kreće na to putovanje, Starbuck! - Tvoja volja, kapetane! - Ima brodova, Starbuck, koji se otisnu s kraja, ali se nikad više ne

vraćaju u svoju luku! - Tvoje su riječi, gosparu, gorka istina! - Ima ljudi koji umiru u oseki, neki u plićim, drugi u plimi... A ja se

sad osjećam ko golem val što se ispeo i sav uspjenio. Star sam čovjek, Starbuck, porukuj se sa mnom, čovječe!

Gledajući se u oči, stegoše jedan drugome ruku. U Starbuckovim očima pojaviše se suze.

- O, gosparu, moj kapetane, srce plemenito! Ne idi, ne idi! Gle, suze mi navrle na oči, a ja nisam kukavac i nikad ne plačem! Neka ti je znana moja bol što te ne mogu razuvjeriti!

- Ĉamac u more! - kriknu Ahab i odmaknu časnikovu ruku. - Preuzmi zapovijed nad posadom!

Tek što bi okom trenuo, i čamac je već zaveslao ispod krme »Pequoda«.

- Morski psi! Morski psi! - izvijao se glas iz okna kapetanove kajite. - O, gosparu, vrati se, moj gosparu!

No Ahab nije ništa čuo, jer je njegov glas zaglušio sve ostale, i čamac poskoči i poigra na valovima.

A onaj je glas govorio istinu, jer tek što se čamac otisnuo od broda, kadno sa svih strana povrvješe morski psi, te se činilo da izbijaju iz tamnih dubina ispod brodske trupine. Svaki put kad bi vesla zaronila, zvocali bi svojim strašnim raljama i zagrizali u lopatice na veslima; tako su pratili čamac i neprestano grizli. Nije to nimalo neobična pojava u tim vodama koje obiluju njima; te morske psine kao da slijede brodove, baš ko supovi, orlušine strvinari, što na Istoku kruţe nad stjegovima vojske koja polazi u boj. No to bijahu prvi morski psi koje su ljudi s »Pequoda« opazili otkako su prvi put ugledali Bijelog kita. Bilo stoga što ih je privlačila Ahabova posada, koja se sastojala od samih tigrastoţutih barbara, pa joj meso bilo mirisnije i slasnije za ukus onih nemani - a poznato je da i to ima utjecaja - bilo pak s kakva drugog razloga, morski su psi kanda slijedili samo taj čamac, dok druge nisu uznemirivali.

»O, srce od prekaljena čelika!« mrmljao Starbuck, zagledavši se preko brodskog boka i prateći očima čamac što je nestajao. »Zar još uvijek gordo odjekuješ kraj tog prizora? Zar imaš smjelosti spustiti kolumbu usred čopora proţdrljivih morskih pasa koji te slijede razjapljenih ralja u toj bjesomučnoj hajki, i to još danas, pogibeljnoga trećeg dana? Jer kad se tri dana sliju i stale u jednu hajku bez prekida i predaha, onda budi siguran da ti je prvi dan - jutro, drugi podne, a treći večer i kraj toga pothvata, ma kakav taj kraj bio! O, Gospode, što me to proţima te sam miran kao smrt, a ipak sav u iščekivanju od kojeg me jeza hvata? Budući događaji titraju mi pred očima kao prazni obrisi i drhtavi kosturi, a sva je prošlost nekako potamnjela. O, Mary, ţeno moja, tvoj lik ostaje iza mene u blijedoj aureoli! Sinčiću, samo ti još oči, čini mi se, mogu vidjeti, oči što su postale neobično modre! A sve zamršene ţivotne tajne raspleću se i postaju tako jasne. No nad svime tmasti se oblaci nadvijaju ... Bliţi li se to kraj mome putovanju? Noge su mi slabe i klecaju, ko u šuštala putnika koji je vazdan hodio. Osluhni bije li ti još srce. Trgni se, Starbuck, pokreni se, govori glasno!

Ej, straţo na jarbolu, vidiš li mi sina na breţuljku gdje čeka i maše ručicom? Lud sam, baš lud.«

Zatim će glasno straţi: - Ej, vi gore! Pazite dobro na čamce! Motrite kita! Ej ponovno!

Otjerajte toga morskog sokola! Zar ne vidite da trga plamenac? - I rukom pokaza na crveni stijeg koji se vijorio na jabuci glavnog jarbola. A onda će za sebe: »Ha! Diţe se, odletje, a u pandţama mu stijeg. Gdje si sada, starče, gdje si, Ahabe, vidiš li ovo? Strava, strava!«

Ĉamci još ne bijahu daleko odmakli kad Ahab, po signalu s jarbola - po ruci što je pokazivala dolje - saznade da je kit ponovno zaronio. No kako je htio da u času kad se kit opet pojavi na pučini bude blizu njega, zakrenu svojim čamcem malo ustranu od broda, dok je sva posada nijemo gledala kako valovi udaraju u pramac, kako se propinju i razbijaju.

»Ej, vali, zabijajte samo svoje klinove u moj pramac, zakivajte ih od šiljka do glavice! Zaludu vam trud, jer sanduk taj nema pokrova! Za mene nema ni lijesa ni mrtvačkih kola, jer mene samo konoplja moţe ubiti! Ha, ha!«

Odjednom se uzbiba voda oko njih, nabreknu u širokim kolutima što su se brzo dizali i opet splašnjavali, kao da se propinju oko utonula ledenjaka koji naglo izranja. Začu se potmula orljava poput prigušene podzemne tutnjave, i svima zastade dah kad ukoso iz mora sunu grdosija u svoj svojoj duljini, sva prepletena mrlinima i načičkana harpunima i kopljima: obavijena tankim velom magle, časkom je lebdjela u zraku što je sav treperio odbljescima duginih boja, i onda pljuskom zaroni opet u dubinu. Voda prsnu tridesetak stopa uvis i za trenutak bljesnu poput bezbrojnih vodoskoka, pa se zatim razletje u škropcu pahuljica, a pučina unaokrug uzavre poput svjeţeg mlijeka, uskipje oko kitove trupine koja se bjelasala mramornim sjajem.

- Na vesla! - kriknu Ahab svojim ljudima, i čamci srnuše naprijed i prijeđoše u navalu. No Moby Dick kao da je bio obuzet bijesom svih zloduha i palih anđela, jer su ga ţigale rane od harpuna koje su mu tek jučer zarinuli u tijelo. Dugi uzlovi mrlina isprepletali se na široku

mu bijelu čelu, na koţi koja se prozračno caklila, i kao da su se mrsili u neraspletive čvorove kad je glavurdom jurnuo naprijed i svojom repinom, ko kakvom golemom mlatilicom, šibao more što je uzavrelo i zašumjelo između čamaca: tako je bijela grdosija još jednom raspršila čamce, odbacila ih daleko jedan od drugoga, a iz čamaca poispadali svi harpuni i koplja. U vrhu se ulupili pramci na čamcima obojice časnika, i samo je Ahabov čamac ostao gotovo bez ikakve štete.

Dok su Daggoo i Queequeg nastojali začepiti raspukline i zaustaviti vodu što je prodirala, kit je plovio dalje, a onda se opet okrenuo, te jureći pored njih otkrio cijelu svoju bočinu. A u tom se trenutku razlijeţe prodoran krik. Ugledaše napol rastrgano Parsovo cijelo, koje bijaše vezano na kitovu grbinu. Mrlin, koji se noću još više omotao kitu oko trupine, drţao Parsa svega razapeta i sapeta. Crne krpe njegove rastrgane odjeće vijale se oko mrtvoga tijela, a razrogačene oči buljile pravo u starog Ahaba.

Ahabu ispade harpun iz ruke. - Prevari me, prevari me luda! - zapišta Ahab i duboko predahnu. -

Da, da, Parse, opet te ugledah, odlaziš prije mene! To su, dakle, mrtvačka kola koja si mi prorekao! No ja te drţim za riječ! Gdje su druga mrtvačka kola? Ĉasnici, idite na brod! Vaša dva čamca nisu više od koristi! Ako moţete, popravite ih, pa se vratite u dobar čas! Ne mognete li. ne mari, dovoljno je da Ahab umre ... Stojte, mornari! Tko samo zakorači da skoči iz moga čamca, harpun mu ne gine! Vi ste samo moje ruke i noge, i stoga se morate pokoriti! Gdje je kit? Je li opet zaronio?

No Ahab nije pogledao u daljinu, već samo oko čamca, te nije vidio kita, koji kanda bijaše naumio pobjeći s mrtvacem na sebi, i kao da je to razbojište bilo samo jedna postaja na njegovu putu u zavjetrinu, jer je Moby Dick sada opet odmicao naprijed i gotovo već prestigao brod, koji je sve dotad plovio u suprotnom smjeru od njega, premda se načas zaustavio. Kit je plovio najvećom brzinom, i kao da mu je taj čas bilo samo do toga da proslijedi svojim putem po morskom prostranstvu.

- O, Ahabe! - zavapi Starbuck. - Ni sada još nije prekasno, ni sada, u dan treći i posljednji, nije kasno da se vratiš, da ga se okaniš! Zar ne vidiš da te Moby Dick ne traţi i da te izbjegava? Ti si taj koji ga traţiš i ludo izazivaš!

Razapevši jedro, samotni čamac brzo zamače u zavjetrinu, nošen vjetrom i tjeran veslima. Najposlije, kad je Ahab klizio pored broda tako blizu da je mogao razabrati lice Starbucku, koji se oslonio na rubnjak, on ga zazva te mu naredi da skrene brod i zaplovi za njim, ali ne preblizu, nego u primjerenoj udaljenosti. Svrnuvši pogledom gore, vidje Tashtega, Queequega i Daggooa kako se hitro uspinju na tri jarbola, dok su se veslači njihali u ona dva probijena i upravo izdignuta čamca, te marljivo popravljali nastalu štetu. Zirkajući kroz otvorene slapnice508, dok je čamac brzo sukao duţ broda, ugledao je Stubba, a čas zatim i Flaska, kako se vrzu i motijaju oko snopova novih harpuna i kopalja. I dok je gledao sve to i slušao kako čekić udara po trenicama ulupljenih čamaca, u njegovoj je duši odzvanjao bat drugih čekića koji su mu zabijali čavle u srce. No mahom se prenu i pribra, pa kad je zatim opazio da je plamenca, onoga malog stijega, nestalo s vrha velejarbola, doviknu Tashtegu, koji se upravo bio uzverao na vrh, neka siđe, neka potraţi drugu zastavicu, malj i čavle, pa nek je opet pribije.

Je li Bijeli kit bio izmoren i sustao od trodnevne bajke, ili mu je u kretanju smetao zamršeni splet konopa na grbini te mu najposlije dotuţio, ili se u njemu sada probudila neka zloba i pakost - tko bi znao? - no svakako je usporio brzinu, ili se barem tako pričinjalo ljudima u čamcu, koji mu se ponovno sve brţe primicao, premda, ako ćemo pravo, kit sada i nije toliko odmakao koliko prvi put. I dok je Ahab klizio preko valova, nemilosni su ga morski psi sveudilj pratili, i tako su uporno nasrtali i zubima zagrizali vesla da su se lopatice na njima glodale i krnjile, ostavljajući za sobom iverje i krhatke gotovo pri svakom zaveslaju.

508

Slapnice su, kako je već spomenuto, četverokutni otvori na rubnjaku (brodskoj ogradi) kojima se vratašca

otvaraju samo van, te kad val zalije palubu, voda moţe kroz njih istjeći. - Prev.

- Ne marite za njih, jer ti su zubi samo novi škarmovi509 za vaša vesla! Uprite, kučkove su ralje bolje počivalište negoli popustljiva voda!

- Ali nakon svakog ugriza, gosparu, tanke pále postaju sve manje! - Dostajat će! Izdrţat će! Samo vi ljudski prionite! No tko zna -

promrmlja šaptom - plove li te psine na gozbu da se naţderu kitovine ili Ahaba? Ali vi samo uprite, veslajte! Već smo nadomak grdosiji! Drţi rudo kormila, a vi me pustite da prođem!

Kad to reče, dvojica ga veslača poduhvate i pomognu mu da dođe na pramac čamca koji je svejednako plovio.

Kad je brodica naposljetku došla kitu izrebar i hrlila uporedo s njime, činilo se da neman i ne mari za svoje dušmane, kao što ponekad biva, i Ahab se našao usred guste magle što je izbijala iz štrcala i kuljala i povijala se oko goleme grbine toga usamljenog brda, toga Monadnocka510. Bio je tako blizu bijeloj nemani da je sada pognuo leđa i ispruţio obje ruke da bi odrţao ravnoteţu, a onda zamahnu i satjera svoje ljuto ţeljezo uz još ljuću kletvu u tu tjelesinu koju je mrzio tako divljačkom mrţnjom. I kad ubojni čelik i kletva utonuše do drška, kao u dubok kakav glib, Moby Dick se zgrči od bola i, izvrnuvši se porebarke, naglo tresnu brodicu a da nije na njoj slomio ni jedne trenice niti rebra. Zbilo se to tako neočekivano i brzo te bi Ahab zacijelo i drugi put odletio u more da se nije tako čvrsto drţao visoke valnice. Ali su u more pala tri veslača, koji nisu znali kada će Ahab baciti svoj harpun, i prema tome nisu bili spremni na posljedice. Dvojica su se čas zatim uspjela uhvatiti za čamac, da se izdignu na nadošlom valu i da opet uskoče, dok je treći nemoćno zaostao za krmom, ali se drţao na vodi i plivao.

Gotovo u isti mah Bijeli kit neobično snaţno i brzo sunu kroz uskopane valove. No kad je Ahab doviknuo kormilaru da otpusti mrlin, a svojim ljudima da se okrenu na sjedištima eda bi tako povukli

509

Rašlje - viljuške utaknute u razinu čamca; sluţe kao nosači i osloništa vesala pri veslanju. Rečenici »ti su zubi

samo novi škarmovi« smisao je: bolje ćete se odupirati, zahvaćati, brţe ploviti. - Prev. 510

Monadnock je usamljeno brdo u ravnici jugozapadnog dijela savezne drţave New Hampshire, i po tome: brdo

koje se izdiţe u ravnom okolišu. (Riječ dolazi iz jezika sjevernoameričkih Indijanaca, u kojih znači: istaknut vis.) -

Prev.

čamac do cilja, nepouzdani konop osjeti taj dvostruki napon i potezanje, te prsnu i šibnu zrakom.

- Što se to u meni kida i lomi? Neka ţila popušta...! No već je dobro. Na vesla, na vesla i ravno na nj!

Osjetivši ţestoki zamah brodice koja je sjekla valove, kit se obrnu da joj suprotstavi svoje čelo, ali dok se tako okretao, uočio je crnu trupinu broda koji se pribliţavao, i tada kao da je u njemu gledao izvor i uzrok te hajke i nevolje, ili se moţda predomislio te u toj brodini nazirao većeg i gordijeg protivnika nego što mu bijaše ona brodica, odjedanput promijeni smjer i zaplovi ravno prema pramcu, dok je svojim čeljustima burljao uzavrelu bjeljavinu što je oko njega prskala na sve strane.

Ahab zatetura i šakom se poče udarati po čelu. - Obnevidjeh, osiijepih! O, ruke! Pruţite mi se da mognem naći svoj

put! Je li to noć zapasala? - Kit! Brod! - povikaše zaprepašteni veslači. - Na vesla! Na vesla! Ustremi se prema svojim bezdanima, nagni

se, o, more, da Ahab, dok ne bude zauvijek prekasno, još jednom, posljednji put, dođe do cilja! Vidim: brod! Brod! Na vesla, ljudi! Zar nećete spasiti moj brod?

I dok su veslači upinjali iz sve snage da potjeraju čamac kroz valove što su bijesno nasrtali, slomi se pramčana statva koju je kit još prije oštetio, te gotovo u isti čas dođe na razinu valova, i nije više mogao ploviti. Mornari su do pasa gazili po vodi i mučili se svakojako da zabrtve rupu i izbace vodu koja je mlazom prodirala.

A gore na brodu, navrh velejarbola, Tashtegu je, kad je časak zagledao što se zbiva, zastao čekić u šaci, ukočila mu se ruka, a crvena se zastava ovila oko njega i napol ga prekrila, kao plaštem, te onda zalepršala i zavijorila ustranu, otkinula se od njega kao njegovo vlastito srce što bjeţi, dok su Starbuck i Stubb stajali dolje kraj kosnika, te u isti čas kad i Tashtego ugledali neman koja je jurila ravno prema brodu.

- Kit! Bijeli kit! Kormilo uvjetar! Kormilo uvjetar! O svemoćni, dobri dusi, stojte uza me, budite mi na pomoć! Ne dajte da Starbuck, mora li

već umrijeti, ne dajte da umre kao slabašna ţenu koja gubi svijest! Kormilo uvjetar, kad vam velim! Zar ne vidite razjapljene ralje? Zar je to kraj mojim usrdnim molitvama? Zar da tako završi čovjek koji te čitava ţivota vjerno sluţio, o, Gospode? O, Ahabe, gledaj svoje djelo! Okreni kolo, kormilaru! Evo, već skreće na nas! Nesmiljenom glavurdom nasrće na čovjeka, komu je duţnost da ne izmakne! Gospode, budi mi na pomoći, stoj uza me!

- Ne uza me, već poda mnom stoj, ma tko ti bio što ćeš sad pomoći Stubbu, jer ni Stubb se ne miče odavde! Smijem ti se, grdosijo koja na me kesiš svoje zube! Tko je uvijek pomagao Stubbu i drţao ga budnim, tko drugi nego samo Stubbovo oko što nije nikad ni trepnulo? A sada Stubb, jadni Stubb, ide na počinak, ali će leţaj biti mek i premek: kamo sreće da je napunjen golim suharjem! Smijem ti se, grdosijo koja na me kesiš svoje zube! Ej, sunce, mjesece i zvijezde! Ubijate čovjeka od koga boljeg nećete lako naći, najboljeg koji je ikad ispustio dušu! No usprkos svemu, ipak bih se htio s tobom kucnuti, kad bi mi samo pruţio čašu! Oj, kite golemi, koji na me kesiš svoje zube, skoro će tu biti gutljaja! Zašto ne bjeţiš, Ahabe! A ja sad skidam haljetak, izuvam postole, neka Stubb umre u gaćama! Traljave li smrti, pljesnive i preslane! Eh, trešnje, trešnje! Da je trešanja! Ej, Flask, da mi je samo jednu crvenu trešnju prije smrti!

- Trešanja? A ja bih samo da smo ondje gdje trešnje zru! Nadam se, Stubbe, da je jadna moja majka primila ono moje česti, jer ako nije, slabo će što dobiti, ta naše se putovanje bliţi kraju!

Gotovo se svi mornari natisli na pramac, ostavili posao. U rukama nesvjesno još drţe čekiće, lopatke, koplja i harpune, onako kako su pojurili s različita rada. Prestravljeni zure u kita što glavurdu njiše tamo-amo, u gotovoj odluci, i pred sobom pršti pjenom u veliku luku. U čitavu mu izgledu i drţanju osveta se odraţava, brza odmazda i vječna zloba. I prkosno prezirući sve što smrtnici mogu načiniti, nasrnu strahovito te čvrstim zidoderorn svoje bijele glavurde udari u desnu stranu pramca tako silno da su ljudi zateturali, a sve se jarbolje potreslo i zaškripalo. Neki popadaše licem po palubi, a tamo gore glave harpunaša na bikovskim vratovima zaklimataše poput

izglavljenih jabuka na vršcima jarbola. Ĉuli su kako kroz raspukli brod hukom i šumom provaljuje more i navire u teškim mlazovima, kao što se gorske bujice u neprekidnu slapu ruše niz vododerine.

- Brod! Druga mrtvačka kola! - kriknu Ahab iz svoga čamca. - Mrtvačka kola od američkog drveta!

Kit zaroni pod brod i kliznu duţ kolumbe, no onda se pod vodom obrnu i sunu opet na površinu, daleko od pramca ali posve blizu Ahabovu čamcu. Tu je neko vrijeme mirno počivao.

- Okrećem leđa suncu. Što je, Tashtego, ne čujem ti čekića? O, moja tri vita i nepobjediva jarbola! Kolumbo moja neslomljiva i trupino koja i samom Bogu prkosiš! O, čvrsta moja palubo, kormilo gordo, pramče nebu usmjeren! O, brode moj, slavan do smrti! Zar morate sada umrijeti svi vi, a bez mene? Zar se meni krati posljednja počast i utjeha što je sudbina pruţa svakom i najbjednijem kapetanu čiji brod tone? Smrt u osami, nakon ţivota u osami! Sad osjećam jasno: sva mi veličina proizlazi iz najvećeg bola. Udrite sa svih strana, o, vali moga ţivota, sahranite prošlost moju, svalite se na me svemoćnim svojim slapom u času smrti moje! No tebi u susret hrlim, svezatorni levijatane, tebi, koji sve uništavaš, ali ne pobjeđuješ. Do posljednjeg daha ukoštac se s tobom hvatam! Iz srca pakla udaram na te. Posljednji dah svoj izdišem i hučem u tebe u svesilnoj mrţnji! Nek svi ljesovi i sva nosila nestanu u zajedničkoj jami! I zato što mene ni lijes ni odar neće, ja ću tebe, o, prokleti kite, iako sam za te vezan i s tobom zdruţen, raznijeti sad na komade, sada dok hajka još traje! Evo, iz moje ruke posljednje koplje pada!

Poletje harpun, a pogođeni kit pojuri naprijed. Mrlin se odsukivao strahovito brzo, zujao i zvrčao kroza ţljebove i najposlije se zapleo. Ahab se saţe da ga razmrsi, pa u tome i uspje, ali mu se pritom mrlin oplete oko vrata i steţe, kao što omča osmanlijskog krvnika davi svoju ţrtvu, te je istog časa bio bačen iz čamca u more, bez riječi, bez krika, prije nego što je posada shvatila što se zbiva. U idućem trenutku odskoči petlja mrlina s prazna bubnja, obori jednog veslača, te pljusnu po vodi i nestade u dubini.

Ĉasak su ljudi stajali obezglavljeni i kao ukopani, a zatim se obrnuše i povikaše:

- Brod! Gospode, gdje je brod? Ubrzo kao kroz maglu nazriješe fantom nagnuta broda, priviđenje

što se rasplinjavalo poput fatamorgane, i samo su još stršili iz vode vrhovi triju jarbola, a trojica poganskih harpunaša - zaluđenošću, vjernošću ili predanošću sudbini prikovana za ona nekoć uzvišena mjesta - i dalje drţahu straţu kruţeći pogledom po pučini. Koncentrični krugovi zahvatiše i usamljeni čamac, svu posadu, svako veslo koje je plutalo, i svaku kopljaču, zavrtješe i zakovitlaše sve ţivo i neţivo i odvukoše u vrtlog u kojem je nestao i posljednji iver s »Pequoda«.

Za posljednjeg komešanja vode nad glavom Indijanca koji je čuvao straţu na glavnom jarbolu, i dok se još vidio samo pedalj-dva vršnog nastavka i na njemu duga lelujava traka zastave, koja se podrugljivo vijala nad opasnim valovima što su je gotovo dodirivali, u tom času proviri crvena ruka koja je drţala bat i zamahivala posljednjom snagom da zabije stijeg na kopljaču. Morski sokol koji je, kao rugajući se, kruţio oko vrha jarbola, sletjevši sa svojih zvjezdanih visina, a sve kljujući po zastavi i ometajući Tashtega pri radu, slučajno zape nemirnim širokim krilom između drveta i čekića. Tashtego, kao da je pod vodom osjetio eterični srh, pritisnu čekićem u samrtnu grču, a glasnik neba kriknu arkanđeoskim krikom i gordo uzdignute giave, zaogrnuv svoje bijelo tijelo kraljevskim grimiznim plaštem Ahabove zastave, potonu zajedno s njegovim brodom, koji, poput Sotone, nije htio sići na dno pakla a da sa sobom ne povuče u dubine i dijelak ţiva neba kojim je zakitio i okrunio vrh svoga najvišeg jarbola.

Male ptice burnice zakruţiše nad još razjapljenim virom, bacajući svoje krikove u nebeske modrine, a zloslutni val što se propinjao uokolo i pjenio uzavrelom bjelinom, razbi se o strmeni vrtloga, i sve se sastavi u jedno, sve utihnu, razastrije se beskrajni vodeni plašt, i more se opet talasalo ko i prije pet tisuća ljeta.

EPILOG Drama je svršena. Ĉemu da se nastavlja? - Jer je jedan preţivio brodolom? Dogodilo se i sudbina je htjela da ja budem Ahabov kormilar kad je nestalo

Parsa, te sam i zauzeo njegovo mjesto i sudbonosnoga trećeg dana bio bačen iz čamca u more s onom dvojicom mornara koji su nekako uspjeli ukrcati se u čamac, dok sam ja ostao za krmom. Tako sam plovio na rubu onoga strašnog zbivanja, te sve vidio i gledao, kadli me dohvatiše posljednji oslabljeni valovi vrtloga koji je i mene vukao k sebi, ali polako. I kad sam se našao u onome smrtonosnom krugu, uzavrele se vode bijahu već smirile, i samo je još bijela šumavka prštala površjem. Plovio sam uokolo i primicao se onome crnom mjehuru, središtu onog kruga što se polako okretao i suţavao, te sam se vrtio ko neki drugi Iksion511. Kad sam tako došao do samog središta, crni mjehur prsnu. Lijes, koji je bio pretvoren u plovak za spašavanje, oslobođen svojih spona, iskoči u svoj silini iz vode i nađe se meni nadohvat. Uhvatio sam se za taj plovak, za taj lijes, te sam cio dan i noć bez pravca plutao po mekoj i pogrebnoj pučini. Morski psi brzali u mojoj blizini i klizili pored mene, neopasni, kao da su im ralje lokotom zatvorene. Divlji morski sokolovi letjeli mi nad glavom, kao da su im grabljivi kljunovi bili spremljeni u korice. Sutradan naišao neki jedrenjak pa me spasio. Bijaše to »Rahela« koja je, krstareći u potrazi za svojom izgubljenom djecom, samo našla jedno neznano siroče.

511

Grčka priča kazuje kako je Iksion napastovao Junonu, pa je za kaznu u podzemnom svijetu privezan za kolo koje

se neprestano okreće. - Prev.

POGOVOR MOBY DICK - VIŠEZNAĈNA SIMBOLIKA

Moby Dick, to iznimno i izvanredno djelo svjetske knjiţevnosti,

zauzima u američkoj kulturi pribliţno ono mjesto što ga u drugim, starijim literaturama imaju veliki nacionalni spjevovi - od Homerovih do Miltonova. Objavljena godine 1851., ta se knjiga pojavila u vrijeme kad je u prozi većih europskih zemalja već zavladao realizam. Američka knjiţevnost nastajala je u zemlji koja se razvijala drukčije nego bilo koje društvo Staroga svijeta. Njezino građanstvo bilo je provincijalno u odnosu prema Europi, te još nije poznavalo golemu raznolikost klasnih suprotnosti, niti povijesni teret ranijih epoha. S jedne strane Amerika stoga nije još bila zrela za realizam, a s druge pak, naslijedila je intenzivnu intelektualnu tradiciju, koja se u istom obliku ne javlja nigdje drugdje. Misaono jak, obrazovan, a ujedno pun svjesnih ţivotnih iskustava, Herman Melville (1819.-1891.) uobličio je svoj stvaralački poriv na nadasve originalan način.

Prije Moby Dicka bijaše napisao već pet proznih djela, mahom autobiografskih - u nekima svoje doţivljaje opisuje izravno, s ponekim dodatkom iz mašte, a u drugima pak alegorijski transponira svoja duhovna traganja. Prvima pripadaju Typee (1846.) i Omoo (1847.), knjige o doţivljajima odbjegloga mladog mornara među prijaznim ljudoţderima na Markeskim otocima, te među urođenicima na Tahitiju, zatim Redburn (1849.) i White-Jacket (Bijeli kaput, 1850.), o surovom ţivotu na američkim brodovima, trgovačkom i ratnom. U drugoj je kategoriji filozofsko-fantastični putopisu maniri 18. stoljeća, Mardi (1849.).

Sin imućne obitelji koja je doţivjela stečaj, Melville se ogledao kao trgovački pomoćnik, poljoprivrednik, učitelj, a zatim kao mornar. Nakon jednog putovanja u Liverpool, opisanog u Redburnu, proveo je osamnaest mjeseci na kitolovcu »Acushnet« kojim je doplovio do juţnopacifičkih otoka (i odande pobjegao). Tridesetjednogodišnji autor, vidimo po tekstu, očito je otpočeo Moby Dicka u namjeri da napiše pustolovno-pomorsku pripovijest u kojoj će autobiografski

podaci biti potisnuti maštovitim, dijelom i komičnim prikazom sudbine pripovjedača Ishmaela (imenjaka biblijskoga razbaštinjenog izopćenika) i njegova prijatelja, hrabrog, dobrodušnog Queequega s Polinezijskog otočja. Oni se nalaze u središtu svih zbivanja otprilike do 22. poglavlja, do njihova ukrcavanja na »Pequod«. Nekako od tog mjesta mijenja se karakter knjige. Ljudi i zbivanja dobivaju višeznačnu simboliku o kojoj se u tekstu otvoreno raspreda, u nizu poglavlja izlaţu se, neovisno o likovima i radnji, sva ljudska znanja o kitovima i njihovoj znanstvenoj podjeli na tipove, njihovoj anatomiji, načinu ţivota, o lovu na kitove i oruđu koje se pritom upotrebljava, o preradi ulova u gospodarske svrhe i njegovoj praktičkoj upotrebi, pa čak o umjetničkom predočavanju kitova. Ti uvelike tehnički opisi - u literaturi o Melvilleu takvi se dijelovi knjige nazivaju »cetološkim poglavljima« - ponekad su i zamorni, ali su pisani tako nadahnuto, a po simboličkim značenjima i metafizičkim implikacijama što ih autor (bolje reći, pripovjedač) nalazi u tim činjeničnim prikazima, oni su neotuđiv, nuţdan dio knjige. Zajedno s pripoviješću i s onim mnoštvom raznorodnih citata iz svih vremena kojima nas autor uvodi u djelo, »cetološki« podaci izgrađuju zagonetnu višeslojnost cjelokupnog smisla toga djela.

Interpretacija se, dakle, nalazi u samome tkivu djela: mnoge analogije između kitolova i ţivota dio su samog pričanja, a ne neka naknadno pridodana pouka ili poruka. Melville tako slijedi naviku starih puritanaca, europskih naseljenika na sjevernom dijelu istočne obale novog kontinenta, koji su u 17. stoljeću kolonizirali podanici engleske krune. Puritanci, ti radikalni protestanti, sljedbenici Calvina, vjerovali su da Priroda, kao i pojedinačni događaji i pojave u njoj, sadrţava značenja što ih Bog priopćuje čovjeku kao uputu za ponašanje na ovome svijetu. Ĉovjek, međutim, u tragu Adama, jest palo i grešno biće. Samo pojedinci, koji promatrajući same sebe i svoj ţivot mogu zaključiti da djeluju u skladu s Boljom voljom, mogu se nadati Boţjoj milosti koja će ih poštedjeti od vječnog prokletstva. To strogo i mračno učenje jedva da je što ostavljalo ljudskoj volji, ali je, prividno paradoksalno, bilo neobično poticajno. Ono je izvor

individualnom aktivizmu i poduzetnosti, koji su, i kad se teološka baza razrijedila i liberalizirala, te potpuno ustupila mjesto gospodarskoj praksi, ostali značajkom američkog pogleda na svijet.

Moţe li se kapetan Ahab, u grču svoga osvetničkog prkosa, shvatiti kao takav, univerzaliziran američki pojedinac? Bori li se on protiv općepriznatog, kršćanskog boga ili baš protiv demonske, čovjekovoj duši suprotstavljene prirode? Je li to sukob protivnih načela ili oporba između dva načela u čovjeku samom? A što je zapravo sama ulješura, zvana Moby Dick?

U razgranjenoj kritičkoj literaturi o Melvilleovu remek-djelu na to pitanje odgovaralo se na najrazličitije načine. Ne smije se, međutim, zaboraviti da ta knjiga, pjesnička, vizionarska, metafizička, nije puka alegorija u kojoj su priča, likovi i zbivanja privid, te da iza njih stoji dublji, ali precizan sadrţaj koji treba dokučiti pomoću nekog intelektualnog ključa. Ne, Moby Dick nije tek vidljiv znak za neku općenitiju predodţbu ili neku pojavu. On je doista bijeli kit, ţivotinja o kojoj govori predaja mnogih naraštaja moreplovaca iz čitavoga svijeta - od Francuske do Tihog oceana. Bez obzira na asocijacije, kozmičke, moralne, biblijske, koje se nadaju dok u knjizi pratimo njen stalni, središnji gigantski sukob, treba je čitati sa sviješću o mitu, koji praktičku, stjecalačku, pa ako hoćemo i filistarsku jagmu za dobiti, o kojoj nalazimo komičnih stranica na više mjesta u knjizi, smještava u bitne antropološke značajke što ih miješana posada, sastavljena od ljudi iz svih zemalja, boja, rasa, na »Pequodu«, te jasna, u svojoj geometrijskoj izrazitosti pomalo smiješna hijerarhija na brodu i lovačkim čamcima uvijek iznova naglašavaju. Tolerancija, odsutnost svakog rasizma, povjerenje u instinkt nasuprot dominaciji racionalno usmjerene volje - to su konstante ove čudesne knjige, koja gazi sve predrasude i svoga vremena i kasnijih epoha u idejnoj atmosferi Amerike.

Vaţnost koju Melville pridaje divljem, on bi rekao: poganskom elementu u ljudskoj naravi, očituje se u mnogim prizorima zaklinjanja, obećanja, proricanja, trenutaka svečanih a barbarskih obreda, kao što je kaljenje ocjeli harpuna natapanjem šiljka u ljudsku krv. Takve scene,

u kojima je katkad prisutna sva Ahabova šarolika posada, a kadikad tek on sam sa samo jednim likom, kao što je tajanstveni Fedallah, koji izrazito sugerira Sotonu, potječu izravno od Shakespearea. Hamlet, Macbeth, Kralj Lear vaţniji su izvori Melvilleu od bilo kojega proznog pripovjedačkog djela. Neznabošci i bijelci-kršćani podjednako sluţe kao posrednici za dvojbene stavove i sumnje, koje Ahabova apsolutnost izaziva u njegovih podređenih. Ti su stavovi uvjetovani ponegdje osobnim temperamentom (kao u uzoru višestruke interpretacije -poglavlju o ekvadorskom dukatu), ali u Moby Dicku ne moţemo govoriti o psihološkim analizama ili o iznijansiranom slikanju pojedinačne osobe. Sve je u funkciji ukupnoga simboličkog učinka, bilo da se radi o analogijama koje izaziva primjerice rad na »pletnjači«, funkcioniranje »mrlina« ili »majmunske uzice«, ili oblik i dijelovi ulješurine glave, ili patološka dragocjenost poput sive ambre, ili zbivanja s kvadrantom, kompasnom iglom, kapetanovim šeširom. To vrijedi i za prirodne pojave poput vatre sv. Elma, za jurnjavu s gusarima i skupinama kitova, a iznad svega za onih devet susreta s neobičnim brodovima, od kojih svaki drukčije izaziva usporedbu s »Pequodom«, njegovom sudbinom i neizvjesnošću oko njegova putovanja.

Moby Dick, tako, ima elemente srednjovjekovne alegorije, renesansne tragedije i novovjekovnog romana; on je pustolovna, pomorska priča u koju su ukomponirane i propovijed neumoljiva dušebriţnika, i melodramska masovna predstava, i vrludavo mornarsko prepričavanje, i jednostavne pučke dosjetke. Moţda je to djelo u biti proširena parabola vjersko-moralističkog karaktera, ali je istu tako »gotska« historija o tajnoj krivici i čudesima što ju prate, studija o etničkim razlikama, blasfemična parodija na vjerske običaje (krštenje u ime đavla, propovijed morskim psima), romantička varijacija Cervantesove parodije viteških načela sa svojevrsnim uzoritim junacima. Ponajviše, ali nipošto isključivo, to je djelo enciklopedija jedne grane znanja, jasno i intelektualno strukturirana propedeutika jedne teške i nezahvalne profesije. Po tim činjenično-sistematskim elementima pribliţava se drugim, komičnim remek-

djelima u kojima je često pedantna raznolikost pristupa i ideja obojila naizgled jednostavnu pravolinijsku radnju. Uz epsku tradiciju Homera i Camoesovih odvaţnih moreplovaca u Luzitancima, tu su dakle i Rabelais i Sterne, a iznad svega - detaljima, miješanjem stilova, općim, uzvišenim tonom, objavljenjima - Biblija. Kao pisac pomorskih pustolovina Melville vuče lozu od svojih prethodnika, Smolletta i Coopera, prema svojim nastavljačima, Stevensonu, Conradu, pa čak - na znatno niţoj razini - Jacku Londonu, ali misterij koji prati, i moţda dijelom uzrokuje radnju, podsjeća na Melvilleova nešto starijeg suvremenika, Edgara Allana Poea. Asocijacije na krivicu, na osvetu, na pogubnu ţeđ za uspjehom jednako potječu iz romantički interpretiranog Shakespearea kao i iz Byronova Manfreda i Kaina.

Ova je knjiga enciklopedička, dakle, ne samo količinom informacija i opisima jedne, rekli bismo danas, interdisciplinarne oblasti gospodarstva, etičkih iskušenja, tragalačke mašte; ona je to i upotrebom konvencija iz čitave lepeze ţanrova i tradicija pisane knjiţevnosti koja, kako to primjećujemo u Melvillea, počinje od vremena usmene predaje - mita. Raskošan, raspjevan, a opet precizan jezik Melvilleova izvornika potječe od putopisa renesansnih otkrivača, od zapisa akribijskih ekscentrika i lekcija crkvenih retoričara koji su u 17. stoljeću - stoljeću prije građanskog romana - nosioci prozne umjetnosti. U Melvilleovoj domovini pisali su se u prethodnim naraštajima romani o indijanskoj granici i o bitkama iz prošlih ratova: James Fenimore Cooper, autor PosljednjegMohikanca, bio je omiljen i u Europi. Realizam, međutim, Amerika još nije imala. Melvilleovi suvremenici Poe i Hawthorne inzistiraju na predznanstvenim tumačenjima, na transcendiranju fizičke zbilje ili na moralnoj simbolici koja je s njom usporedna.

Ni sam Melville, ipak, neće više ponoviti pothvat kakav je bio stvaranje Moby Dicka, ravnoteţom literarnih komponenata, suvislom vezom praktičnog i metafizičkog, senzualnog i misaonog. Iduća njegova, jednako omašna knjiga, Pierre (1852.), polazeći naizgled od jedne obiteljske situacije, preambiciozno ţeli izraziti kozmički nesklad; taj nesklad ostaje i u samom literarnom ostvarenju. Dugačka

religiozna pjesma Clarel (1856.) ne postiţe simboličku univerzalnost - ostaje tek djelomično čitkim skupom ideja s putovanja u Palestinu dvadeset godina prije. Melville je bogoborac, poricatelj: roman The Confidence Man (Sljepar, 1857.) višesmislen je, ali svaki prizor negira pozitivne zaključke prethodnih. Unutrašnju koherenciju imaju samo kraća djela - njegove odulje simboličke prozne pripovijesti: od sasvim kafkinske parabole o velegradskoj alijenaciji u Pisaru Bartelbyju (Bartelby the Scrivener, 1856.) preko uznemirujuće dijalektike crnačko-bjelačkih odnosa uoči Građanskog rata u Benitu Cerenu (1856.) do jasno razrađenih polova u nerazrješivoj moralnoj dilemi između podaničke discipline i prirodne energije u djelu Billy Budd, završenu tik pred smrt.

٭

Melvilleov se ţivot nakon velikih putovanja što su rezultirala

nizom značajnih knjiţevnih plodova, bar izvanjski činio vrlo neuzbudljivim. Nekoliko godina nastojao je, ne osobito uspješno, voditi svoju farmu, surađivao je u časopisima, a za vrijeme Građanskog rata uzalud je nastojao dobiti čin u mornarici; ali neke njegove pjesme iz tog razdoblja i danas su uvrštene u najnovije antologije. Dvadesetak godina proveo je kao zamjenik upravnika carinarnice u New Yorku. Zanimljivo je da je njemu najbliţi od velikih američkih pisaca i osobni prijatelj Nathaniel Hawthorne također neko vrijeme radio u carinarnici, stekavši na tom poslu više poticaja za svoje knjiţevno djelo.

٭

Melvilleova najbolja djela traţe od čitaoca da posumnja u površinsku neosporivost društvenih poluistina. Misaone pretpostavke njegove ikonoklastičke vizije svijeta u kojemu je Bog nemoćan ili zlonamjeran veoma su teške. Melville je i prebogat i neujednačen. Za razliku od Poea, koji je u Europi rano popularan, od jasnijeg, u biti

jednako nemirnog Nathaniela Hawthornea, kojega su od samog početka priznavali i ekskluzivni britanski kritičari, Melville ostaje gotovo nepoznat do prije osamdesetak godina!

Misaoni svijet Melvilleov treba, međutim, prvenstveno usporediti s kalvinističkim precima koje smo spomenuli i s njegovim suvremenicima Emersonom i Thoreauom. Ali ta dvojica, kao i manje značajni, njima bliski sudionici takozvanog transcendentalističkog pokreta, bili su optimisti, uvjereni u konačni i bitni sklad između čovjeka, Boga i prirode, u oduhovljenost prirode kao posrednika između čovjeka i Boga i njezine uloge nositelja simboličkih značenja. Optimist je bio i Walt Whitman, novatorski pjesnik u slobodnom stihu, nesputani vizionar demokratskog kozmosa, s kojim se on, pjesnik, poistovjećuje. Za razliku od te trojice, Melville je gledao mračnije ali dublje - ili, ako hoćemo, jače se izdizao nad površinskim: »...u srcima nekih ljudi ugnijezdio se orao ketskilskog gorja, koji moţe ponirati i u najmračniju gudure i opet se uzdići i nestati u sunčanim beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure - one su u planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one vinule.«

To je, dakle, pesimizam čovjeka koji stvari razmatra u međusobnim omjerima, u perspektivi. Nadopunjuju ga umjetnički sklad izvanredne kompozicije i otvorenost nikad zaključenih razmatranja o samoj temi prema novim spoznajama. Poglavlje »Bjelina kita« najfilozofskiji je tekst u američkoj pripovjedačkoj knjiţevnosti. Moţda je baš zbog svoje izvorne misaone smjelosti Moby Dick jedan od sasvim malobrojnih vrhunaca u američkoj knjiţevnosti, unatoč činjenično-opisnom balastu, s jedne strane, i negiranju svih očekivanih ţanrovskih dosljednosti, s druge.

٭

Dugo godina Melville je smatran gotovo minornim ekscentričnim autorom, a njegova se djela nisu proučavala. Oko 1920. kritika je počela otkrivati neiscrpna značenja njegovih djela - napose u Moby

Dicku, i u brojnim drugim tekstovima. U Hrvatskoj dosad nije pobudio osobito analitičko zanimanje, ali je mnogoznačni bijeli kit prepoznat kao jedan od velikih simbola što ih je proizvela američka knjiţevnost.

IVO VIDAN