Sklad opreka kod Heraklita iz EfezaKristijan KrkaZagrebaka kola ekonomije i managementa / Filozofski fakultet Drube Isusove u Zagrebu Jordanovac 110, 10000 Zagreb E-pota: kkrkac@zsem.hr Saetak: U lanku autor raspravlja postavku o skladu opreka kod Heraklita iz Efeza. Nastoji se istraiti je li mogua interpretacija nekih fragmenata koja bi izbjegla klasini prigovor o inkonzistentnosti koji potjee jo od Aristotela. Prvo se raspravlja na razini pravila za sve stvari u sluaju osmog fragmenta, a zatim na tri Heraklitova primjera, tj. na primjerima: lika (fr. 51), puta gore-dolje (fr. 60) i krunog kretanja (fr. 103). U tekstu se nastoji pokazati da se proturjeje koje postavka implicira, poevi jo od Aristotelove kritike, moe izbjei ako se razlikuje izmeu opreka/harmonije, dijelova/cjeline i funkcije/supstancije pri emu bi opreke funkcije ali ne i dijelovi, a harmonija cjelina ali ne i supstancija. Kljune rijei: Heraklit, opreke, harmonija, sklad opreka, cjelina, funkcija. The world is given to me only once, not one existing and one perceived. Subject and object are only one. The barrier between them cannot be said to have broken down as a result of recent experience in the physical sciences, for this barrier does not exist. (Erwin Schrodinger, Mind and Matter, 1958)

1. Sklad oprekaSklad opreka ili suprotnosti jedna je od rijetkih tema sauvanih Heraklitove filozofije koja je i u tom oskudnom ostatku dostatno zastupljena na nain da se moe donijeti kakav takav stav glede tumaenja istih (iako sam tekst rijetko ako i igdje sadri rije suprotnost, Barnes 1982:58). tovie, ini se da u praktine svrhe moemo razlikovati fragmente koji iskazuju opu zamisao i fragmente koji tu opu zamisao primjenjuju na neke posebne teme ili su pak metafore ili primjeri iste: meu ope ili teorijski-apstraktne fragmente moemo ubrojiti: 8, 10, 60 i 103, dok meu primijenjene ili metafore moemo ubrojiti fragmente sljedeih skupina: o ivotu i smrti: 21, 26, 48, 62, 77, 88-9, o dobru i zlu: 58, o danu i noi: 57 i o mijeanom piu: 125 (takoer neki fragmenti govore o toplom i hladnom, o vlanom i suhom u kontekstu due, o tome kako je morska voda i smrtonosna i ivotvorna, neki eksperti su miljenja da se ova skupina fragmenata moe podijeliti u tri pod skupine, prvu koja bi se sastojala od primjera, drugu koja bi se sastojala od generalizacija i navoenja opeg uzorka i treu u kojoj bi se taj uzorak primjenjivao na sloenije kozmoloke teme, vidi Hussey 2006:88-113).

1

Meu fragmentima koji iskazuju opu postavku moda je osmi najjasniji i najsaetiji istovremeno. fr. 8: (hrvatski prijevod) Suprotno se sjedinjuje i iz razliitog najljepa harmonija (nastaje) ... (izvornik) 22 B 8 [46]. ARIST. Eth. Nic. 2. 1155b 4 . [ [I 152. 10 App.] ' = B 80]. (vidi fr. 10 konvergentno, divergentno) Sam tekst nije citat, nego prisjeanje, ali Aristotela je pamenje oito dobro sluilo jer je to djelomini ali doslovni citat fr. 80 (vidi Kahn 1979:193). to se tie tumaenja ini se da je jasno. Naime, pritisak na suprotne strane ima paradoksalni uinak da se suprotnosti pribliavaju. Kako bismo odgovorili to to znai najbolje je da krenemo od iskustva. ini se da nam iskustvo i motrenje pojava svijeta ukazuju na postojanje mnotva oprenih, nespojivih i nesumjerljivih stvari (u neivom i ivom svijetu, meu fizikalnim i mentalnim pojavama, u individualnom i drutvenom ivotu). Te stvari ili pojave esto dolaze u parovima koji se sastoje od potpuno suprotnih lanova. Takoer nam se ini da te pojave, stvari ili slino istovremeno stoje u nekom posebnom odnosu koji moemo nazvati odnosom sklada. ini se naime, kao da te meusobno nespojive pojave ine skladnu cjelinu C na nain da A (na neki nain) ovisi o B, te da B (na neki nain) ovisi o A unutar C (vidi Tablicu 1). Upravo to udno, ako ne i paradoksalno vienje svijeta tema je ovog teksta. Dakle, radi se o jednostavnoj pojavi postojanja dvije stvari/dva svojstva iste stvari, koje su oito maksimalno razliite ili potpuno suprotne (primjerice dan i no, ljeto i zima, bijela i crna boja, ljubav i mrnja, i sl.) no ipak ine neku vrstu skladne cjeline jedino unutar koje ih se moe potpuno razumjeti. Pojmovni oblik A je suprotno B. B je suprotno A. A je razumljivo samo u odnosu (C) na B i obrnuto. Primjer Ljubav je suprotna mrnji. Mrnja je suprotna ljubavi. Ljubav je razumljiva samo u odnosu na mrnju i obrnuto.

Tablica 1: Forma i primjer sklada suprotnosti

Paradoksalnost situacije sastoji se u tome da postoje stvari/svojstva koje su meusobno istovremeno i pod istim vidikom neskladne (suprotne, oprene, nespojive) i skladne. Ovo je pak proturjeno, a to proturjeje prvi je zamijetio Aristotel u Metafizici (IV. 7, 1012a24-6, vidi Gottlieb 2011). Kako bi se izbjeglo oito proturjeje, tj. da su te stvari takve pod istim vidikom i istovremeno, moe se rei ili da nisu takve (a) pod istim vidikom, ili (b) da nisu takve istovremeno. B. Russell je u svojoj Mudrosti Zapada nagaao kako Heraklit ovdje usporeuje Anaksimandrove suprotnosti i Pitagorine usklaene ice (napose u sluaju lire) i tako zakljuuje kako su to spojive stvari. Kazati

2

da dvije meusobno potpuno neskladne stvari bivaju/jesu potpuno skladne mogue je dakle ako su: (a) potpuno neskladne pod vidikom jednog svojstva i potpuno skladne pod vidikom drugog svojstva (primjerice dvije stvari mogu biti vrlo sline, ali pripadati sasvim razliitim vrstama ili imati sasvim razliite funkcije, ili pak kao u vjerojatno vrlo poznatom primjeru yin-yang simbola dva dijela su suprotnih boja ali su takvog oblika koji ini pravilan krug kada ih se postavi u odreen odnos jer su istog oblika, vidi Ilustraciju 1),

Ilustracija 1: Simbol yin-yang (autorov crte)

(b) ili ako su potpuno neskladne (suprotne) primjerice prije, a kasnije ine skladnu cjelinu (primjerice dvije stvari mogu prije biti (izgledati) sasvim neskladne, ali kasnije initi skladnu cjelinu kao primjerice dan i no to je i Heraklitov primjer, fr. 57). No, ini se da zamisao ide prema tome da potpuno neskladne stvari ba kao takve postaju, ili jesu dio skladne cjeline. Pitanje je stoga kako neto potpuno suprotno, nespojivo i neskladno moe initi potpuni sklad? Jedan od naina da se ovaj paradoks pojasni/razrijei jest da se kae da vrijede sljedee dvije postavke (c) i (d): (c) Svaka stvar ima barem jedan par suprotnih svojstava ili: x ( x & x) i (d) Svaki par suprotnih svojstava supostoji u barem jednoj stvari ili: x ( x & x). Ovdje se radi o tvrenju konjunkcije (c) i (d) (ovakvu interpretaciju zastupa Barnes 1982:43-63). Da bismo pojasnili mogunost konjunkcije (c) i (d), potrebno je uvesti Heraklitovu razliku izmeu izgleda i stvarnosti (koja u stvari nema temelja u Heraklitovim fragmentima kao niti razlika koja kae da su opreke relativne, a cjelina koju ine apsolutna, jer su opreke jednako stvarne kao i cjelina koju ine i koja je jednako relativna kao i opreke, vidi Hussey 2006:95). (e) Tako je luk oito primjer stvari koja se ini statinom ali je u stvari dinamina, tj. ima oba suprotna svojstva istovremeno kao prije u (a), (f) dok je primjer dana i noi primjerice oito primjer stvari/pojave (dana kao cjeline od 24 sata) koja se ini nepromjenjivom dok se u stvari mijenja kao prije u (b). To je lijepo saeto u fr. 48 gdje se kae da je ime luka (bis) ivot (bos), a njegovo djelovanje smrt. No potekoa i dalje nije rijeena. Naime, ako su suprotnosti nerelativno su-prisutne u cjelini, onda to i dalje ostavlja kontradikciju i paradoksalnost. Dinamina interpretacija (e) sugerira da postoji ekvivalencija dijelova procesa, primjerice, zapinjanje luka kao pribliavanje krakova, natezanje strune i napinjanje strijele i zatim

3

suprotni dijelovi procesa nakon odapinjanja strijele (vidi Graham 1997, 2005). Proces skonava tamo gdje je i poeo.

2. Tri primjera sklada oprekaU sljedeem odjeljku pokuati emo pokuati pomou tri primjera razrijeiti spomenutu naelnu potekou. Ponimo od primjera lika koji se naziva unatrag okrenutom harmonijom. 2.1. Luk: fr. 51 ini se da je u povijesti filozofije Zapada Heraklit Efeanin prvi zamijetio tu udnovatu pojavu, tj. on pie kako se suprotnosti sjedinjuju i kako iz razliitog nastaje sklad (fr. 8), kao primjerice kod luka. Primjer luka (fr. 51) sasvim zorno pokazuje to Heraklit kae ili barem eli rei (vidi Sliku 1). fr. 51: (hrvatski prijevod) A da svi to ne znaju niti priznaju, ovako nekako prijekorno navodi: Ne shvaaju kako se sa sobom slae ono to je razliito (to je) unatrag okrenuta harmonija kao kod luka i lire. (izvornik) 22 B 51 [45; vgl. 56]. HIPPOL. Refut. IX 9 (nach B 50) [I162. 1 App.] , . [Folgt B 1.] ini se da se u ovom fragmentu postavljaju tri teze (Hussey 2006:96): (1) Cjelina je temeljna u odnosu na suprotnosti. (2) Suprotnosti su najvanija svojstva cjeline. (3) Manifestacija suprotnosti ukljuuje proces koji je cjelina. Iz postavki (1) (3) vidljivo je kako se nastoji izbjei proturjeje. No rei da je cjelina temeljna, a suprotnosti neka vrsta netemelja nije daleko od tvrdnje da je cjelina stvarnija, a suprotnosti manje stvarne. Mogue je rei da je prezentnost suprotnosti u cjelini stvar mogunosti dok je manifestacija stvar aktualnosti. Time bi se izbjeglo proturjeje jer bi primjerice morska voda bila potencijalno smrtonosna za ljude a ivotvorna za ribe.

Slika 1: Sklad opreka kod luka (autorov crte)

Ope pojanjenje metafore/primjera bilo bi sljedee. Naime, krakovi luka su opreke na nain da su postavljeni jedan nasuprot drugom (kako

4

bi drugaije i mogli biti postavljeni). No, tetiva koja povezuje te oprene krakove luka u stvari predstavlja sklad koji tovie omoguuje ispucavanje strijele. Pri napinjanju luka krakovi kao opreke dovode se u sklad preko tetive koja ih povezuje i to omoguuje ispucavanje strijele. Dakle, prvo se krakovi luka kao suprotnosti spajaju da bi se napeo luk, a zatim se otputanjem strijele kreu suprotno jedan drugom da bi se ispalila strijela. Drugim rijeima, luk je primjer stvari koja ima dva nespojiva svojstva, tj. ta svojstva imaju njegovi krakovi. Struna koja povezuje te suprotnosti u stvari je primjer harmonije. Jedno svojstvo je suprotnost krakova jer idu u suprotnim smjerovima od hvatita, a drugo svojstvo je da ih se pomou strune dovodi u sklad koji omoguuje ispucavanje strijele. Neki eksperti dre kako je ovo primjer promjene (vidi Kirk, Raven, Schofield 1990:190). Ovdje valja napomenuti da primjer lire donosi neke druge elemente u ovaj primjer koji uzeti zajedno ine tekst puno kompleksnijim no to se to ini, ali za svrhe razrjeavanja temeljnog proturjeja ti elementi nisu relevantni. Ukratko, primjer je briljantan kako se ini, jer suprotni krakovi luka djeluju kao cjelina koja omoguuje let strijele (vidi Kahn 1979:198-9, Marcovich 1967:126-9). 2.2. Put prema gore-dolje: fr. 60 Sizif se vjerojatno ne bi sloio s time da su put prema gore i put prema dolje jedan te isti. Pitanje je kako 60. fragment razotkriva opu postavku sklada opreka? (vidi Sliku 2). fr. 60 (hrvatski prijevod) Put prema gore i prema dolje je jedan te isti. (izvornik) 22 B 60 [69]. HIPPOL. Refut. IX 10 [I 164. 5] .

Slika 2: Put gore i put dolje (autorov crte)

Ovaj fragment govori o tome da svaki put koji ukljuuje dvije toke koje su na razliitim visinama jest jedan te isti put ili cjelina puta koja je harmonija, a koji ukljuuje ili ima dvije funkcije tj. da je put prema gore i put prema dolje. To je dakako fiziki mogue istovremeno (vidi Kahn 1979:240-1; Kirk, Raven, Schofield 1990:189) jer je mogue da se istim putem jedna osoba sputa, a druga uspinje, ili pak da se ista osoba jutros uspinjala, a veeras sputa. Uostalom, ak i da se ne radi o usponu, ako postoji samo jedan put od primjerice Zagreba do Osijeka, onda je taj put jedan te isti ako se ide iz Zagreba u Osijek ili pak ako se ide iz Osijeka u Zagreb. Putnici u oba smjera idu istim putem. I tako je svaki put harmonija dvaju suprotnih

5

smjerova kretanja. Ovdje se ini se ne radi o izvanjskoj relativnosti, tj. s obzirom na onoga tko putuje, iako bi sam tekst to mogao sugerirati ali tim vie jer u stvari kae da bez obzira to je put onoga koji se uspinje primjerice od kue prema hramu na brijegu tei od puta onoga koji se sputa iz hrama prema kui ipak se radi o jednom te istom putu koji je sklad dva suprotna smjera. 2.3. Krunica kruga: fr. 103 Posljednji primjer je primjer ciklikog kretanja po razdobljima koje naelno kod Heraklita ima temeljnu ulogu kao primjerice kod utjecaja elemenata jednih na druge, smjena godinjih doba, ivotnih doba, ali ga se takoer eksplicitno povezuje s prethodnim primjerom (Kahn 1979:235). Krenimo s tekstom (vidi Sliku 3). fr. 103 (hrvatski prijevod) Na obodu kruga zajedniki su poetak i svretak. (izvornik) 22 B 103 [70]. PORPHYR. zu 200 [I 190 Schr.] [I 174. 1App.] [vgl. I 164, 3. 187, 23f.].

Slika 3: kruno kretanje (autorov crte)

Tekst je relativno jasan. Naime, poetak i kraj oboda kruga ili krunice ili bilo kakvog krunog kretanja i mijene su jedna te ista toka. Dakle, harmonija krunog kretanja, ili moda tonije, patnja vjenog ponavljanja, sastoji se u tome to su dvije krajnje i suprotne toke, tj. polazite i konac u stvari jedno te isto mjesto, tako da svaki svretak u stvari znai poetak, u pesimistikoj inaici to bi bio poetak istog. 3. Umjesto zakljuka: razrjeenje navodnog proturjeja Ono to je vano uvidjeti na sva tri primjera jest: da suprotnosti nisu neto to je Heraklit rabio kao izraz, iako je esto govorio u korjenitim suprotnostima, zatim da harmonija nije statina vrsta sklada, nego prije dinamina, tako da se ve s time dobiva prilika za izbjegavanje kontradikcije (iako samo u sluaju izvanjske dinamike kao u procesu, ali ne i u sluaju unutarnje dinamike), te konano i najvanije: da par suprotnosti harmonija nije identian sa parom dijelovi cjelina, niti sa parom opreka funkcije supstancija to razrjeava sluaj unutarnje dinamike na sljedei nain.

6

Naime, suprotnosti su funkcije cjeline (tj. cjelina je funkcionalna kroz suprotnosti) ali ne i dijelovi cjeline, a harmonija je cjelina ali ne i supstancija i tako ovi primjeri mogue razrjeavaju poetnu kontradikciju. Proturjeje bi bez daljnjega postojalo, kako je mislio i Aristotel, kada bi harmonija bila supstancija, a suprotnosti njezini dijelovi, tj. tada bi harmonija istovremeno pod istim vidikom imala (aktualno) nespojive dijelove. Tako vrijede obje prethodno postavljene postavke (c) i (d) s izmjenom da se ne radi o stvarima, nego o harmonijama, tj.: (c) Svaka harmonija ima barem jedan par suprotnih funkcija (d) Svaki par suprotnih funkcija supostoji u barem jednoj harmoniji jer svaka harmonija je funkcionalna ili djelotvorna (skladna) ba kroz napetost (opreku) suprotnosti. Naime, napetost suprotnosti kao funkcija harmonije ine harmoniju funkcionalnom. (g) Harmonija je kontinuitet, a suprotnosti su promjenjivosti, a mijena u svom najjednostavnijem, iako cirkularnom, odreenju nije nita drugo do kontinuitet u mijeni i mijena u kontinuitetu. (h) Tako postoji samo kontinuitet promjenjivosti (sveprisutnost mijene) kroz napetost suprotnosti i promjenjivost kontinuiteta (sveprisutnost harmonije) kroz djelotvornost harmonije. (i) To potvruju sva tri primjera, tj. fr. 103, 60 i 51, pa tako na koncu rasvjetljuju i temeljnu postavku iskazanu u fr. 8 koji rijeju nastaje aludira ba na ovakvo tumaenje (vidi Tablicu 2). Heraklit Aristotel Harmonija / Bie/prva cjelina supstancija Kategorije Suprotnosti / Svojstva funkcije Tablica 2: Izbjegavanje proturjeja U Aristotelovom argonu bie ili primjerice prva supstancija ima svojstva te je tako bie neka cjelina koja se sastoji od supstancije i svojstava. Proturjeno bi dakle bilo da ista supstancija ima dva meusobno iskljuujua svojstva (da je npr. bijelo i ne-bijelo). No, ovdje je mogue tumaiti Heraklita na nain da harmonija nije stvar ili bie nego prije djelatno bie koje se promatra ba ukoliko je djelatno, ba ukoliko djeluje tako kako djeluje. To je, iako anakrono, ipak intuitivno vrlo blisko jednom od temeljnih naela procesne filozofije, tj. onom koje kae esse sequitur operari. Nadalje, u aristotelovskom argonu (iako po ovom pitanju sam Aristotel nije sasvim jasan), ako bi bie bilo cjelina onda bi supstancija i svojstva na neki nain bili dijelovi cjeline. Dijelovi konstituiraju cjelinu ak i u sluaju da je cjelina vie od hrpe dijelova, tj. hrpa dijelova + neki odnosi meu njima. Proturjeno bi dakle bilo kazati da postoji cjelina koja nije konstituirana od svojih dijelova u nekim odnosima.

7

No, mogue je tumaiti Heraklita na nain da harmonija kao cjelina nastaje meuodnosom dijelova, ali samo su meuodnosi dijelova ono to preostaje u cjelini, a ne sami dijelovi. To je naime mogue ako se primjeni pogreka konstitucije koja kae da nisu svi dijelovi nuni i dostatni za konstituciju neega ujedno i sastavni dijelovi toga kada je jednom konstituirano (primjerice daske, grede, eki, dlijeto, sjekira i pila nuni su kao dijelovi za konstituiranje stola kao cjeline, ali neki od tih dijelova nisu dijelovi gotovog stola kao cjeline, npr. u gotovom stolu nema dlijeta kao dijela kao to niti u tijelu kojem je operirano slijepo crijevo nema skalpela). Tako, iako su za (unatrag okrenutu) harmoniju luka (kao cjelinu) potrebni krakovi luka, hvatite, struna, strijela i ruke koje e napeti luk i ispucati strijelu (kao dijelovi), ipak u samoj konstituiranoj (djelatnoj) harmoniji (kao cjelini) nema niti jednog od tih dijelova nego samo njihovih odnosa (sila) koji harmoniju ine djelatnom (strijelu ispucanom). injenica jest, kako naglaava veina grecista i eksperata za presokratovsku filozofiju, da Heraklit nije imao razvijeni tehniki filozofski, a ni znanstveni argon. injenica je takoer da nije imao razvijenu logiku. No, prvo nije proturjeno tome da je nastojao iskazati odreenu zamisao o stvarnosti (naravi, prirodi) kao procesnoj, dinaminoj i paradoksalnoj, niti je drugo proturjeno tome da je jasno razlikovao naela/poela, od primjera i primjena svoje filozofije/stvarnosti. tovie, prve dvije injenice ne proturjee treoj koja kae da je njegov stil filozofiranja u svom kritikom dijelu vrlo precizan i jasan, a u konstruktivnom dijelu u stvari vrlo stran Grkom ili Zapadnom nainu miljenja ili da je tako rei istonjaki. ini se da ovo ukazuje na to da nije nemogue neproturjeno tumaenje ovog Heraklitovog temeljnog stava o skladu vrlo razliitih stvari i na nizu primjera od kojih smo ovdje uzeli tri vrlo srodna. Ovo, iako slii na temeljne postavke procesne filozofije i utoliko je vie od eksplikacije samog teksta, pa ak i vie od pristojne interpretacije istog, jer Heraklit nikako nije mogao na umu imati razraenu procesnu fiziku, a jo manje metafiziku, ipak ako je prihvatljivo, onda ukazuje barem na to da je na umu mogao imati skup odreenih intuicija kao proto-inaicu nekakve procesne filozofije. Uz to ovako uzeto bilo bi konzistentno sa stavom o univerzalnoj mijeni kao nekoj vrsti proto-teorije procesa, ali i sa logosom kao ritmom i tempom procesa, no to izlazi iz okvira ovog preglednog teksta. S jedne strane Heraklit, iako Grk, ipak razmilja blisko istonjacima, kojima takav relativizam, dinamizam i procesna narav stvarnosti nisu strani i neprirodni. S druge strane, suvremena fizika (u smislu fizike subatomskih estica, velikih svemirskih fenomena i kvantne teorije, vidi npr. Capra 1975, Ranzan 2010), psihologija, te mnoga druga podruja poivaju na nizu intuicija i pretpostavki koje su zasigurno blie onima Heraklita nego onima Aristotela. Literatura Izvor i hrvatski prijevodi Heraklitovih fragmenata

8

Diels H. (1934-7) Die Fragmente der Vorsokratiker, Berlin, str. 139-91 (za grki izvor); a za hrvatski prijevod vidi M. Sironia u: Diels H. (1983) Predsokratovci, fragmenti, Zagreb, Naprijed, 1983, vol. 1, str. 137-69, ispravke i korekcije tog prijevoda nainjene prema Kahnovu prijevodu nalaze se u D. Barbari Grka filozofija, Hrestomatija filozofije, sv. 1, Zagreb, kolska knjiga, 1995. (vidi takoer i prijevod N. Majnaria u isti Heraklit, Svjedoanstva i fragmenti, Matica Hrvatska, 1951).

Komentari Heraklitove filozofijeBarnes J. (1982) The Pre-Socratic Philosophers, London, Routledge, str. 1982:43-63. Guthrie W. K. C. (1962) A History of Greek Philosophy, Vol. I, Cambridge, Cambridge University Press, 1962:435-46. Graham D. W. (1997) Heraclitus Criticism of Ionian Philosophy, u: Oxford Studies in Ancient Philosophy 15, 1997:1-50. Graham D. W. (2005) Heraclitus, Internet Encyclopaedia of Philosophy, URL: http:// www.iep.utm.edu/heraclit/, (Pristupljeno 4. 3. 2011.). Graham D. W. (2005) Heraclitus, The Stanford Encyclopaedia of Philosophy (Summer 2011 Edition), Edward N. Zalta (ed.), forthcoming URL = . (Pristupljeno 4. 3. 2011.) Hussey E. (2006) Heraclitus u: Long A. A. The Cambridge Companion to Early Greek Philosophy, Cambridge, Cambridge University Press, 2006:88-113. Kahn Ch. H. (1979) The Art and Thought of Heraclitus, Cambridge, Cambridge University Press. Kirk, G. S. (1954) Heraclitus: The Cosmic Fragments, Cambridge, Cambridge University Press. Kirk G. S. (1957) Man and opposites in Heraclitus, U. Museum Helveticum, 14, 1957:155-63. Kirk G. S. (1960) Popper on Science and Presocratics, Mind, 69, 1960:318-39. Kirk G. S., Raven J. E., and Schoefild M. (1990) The Presocratic Philosophers, Cambridge, Cambridge University Press, 1990:188-99. Marcovich M. (1967) Heraclitus: Greek Text with a Short Commentary, Merida, Venezuela, University of the Andes. Popper K. R. (1989) Historical Conjectures and Heraclitus on Change u isti: Conjectures and refutations, London, Routledge, 1989:136-66. Stokes M. C. (1971) One and Many in Presocratic Philosophy, Cambridge, Massachusetts, Harvard University Press, 1971:86-108, 289-300. Stokes M. C. (1978) Heraclitus of Ephesus u: P. Edwards (ed. in Chief) Encyclopedia of Philosophy, New York, Macmillan, 1978:78. Vlastos G. (1955) On Heraclitus, u: American Journal of Philology, 76, 1955:337-68.

Ostali izvoriCapra F. (1975) The Tao of Physics, Boulder, Colorado, dosptupno na URL: http://dgswilson.com/pdf/ taophysics.pdf, citat na poetku teksta, (Pristupljeno 4. 3. 2011.) Ranzan C. (2010) The story of gravity and Lambda How the theory of Heraclitus solved the dark matter mystery, Physics Essays, 23, 1 2010:75-87, dostupno na URL: http://www.cellularuniverse.org/G2Gravity Lambda_010001pep1.pdf, (pristupljeno: 4. 3. 2011.) Schroedinger E. (1958) Mind and Matter, citat preuzet s URL: http://en.wikiquote.org/wiki/ Erwin_Schr % C3%B6dinger, (Pristupljeno 4. 3. 2011.) Gottlieb P. (2011) Aristotle on Non-contradiction, na: The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2011 Edition), Edward N. Zalta (ed.), forthcoming URL = . (Pristupljeno 4. 3. 2011.) Summary: In the paper the author discusses the standpoint that there is a kind of harmony of opposites in philosophy of Heraclitus of Ephesus which

9

can be defended as not inconsistent. Basically, the paper is directed to analysis of fragment 8 (DK) as a kind of generalization or rule, and fragments 51, 60, and 103 as a kind of examples of this rule-like formulation of a pattern of change. The idea is to show that Aristotles critique in terms of inconsistency stands only on the basis of one possible interpretation, while it is completely misplaced if fragments are differently interpreted. The alternative interpretation rests on distinctions between opposites/harmony, parts/wholes, and function/substance in a way that opposites are functions of a harmony but not its parts, and that a harmony is a whole yet it isnt a substance. Key words: Heraclitus of Ephesus, opposites, harmony, harmony of opposites, wholes, functions.

10