Henrik Ibzen - Heda Gabler
39
Henrik Ibzen Heda Gabler Prevod: Zeina Mehmedbašić LICA: JERGEN TESMAN, državni stipendista kulturne istorije Gospođa HEDA TESMAN, njegova žena Gospođica JULIJANA TESMAN, njegova tetka Gospođa ELVSTED Sudija BRAK EJLERT LEVBORG BERTA, služavka kod Tesmanovih Radnja se događa u Tesmanovoj vili; zapadni dio grada PRVI ČIN Prostrana, lijepo i ukusno namještena soba za goste (salon) dekorisana tamnim bojama. Na zidu u pozadini široki otvorvrata sa povućenim zavjesama. Ovuda se prolazi u manju sobu, namještenu u istom stilu kao salon. Na drugom zidu su dvokrilna vrata koja vode u predsoblje. Preko puta lijevo su staklena vrata, takode sa zavjesama koje su razmaknute. Kroz staklo se vidi jedan dio spoljne zatvorene verande i krošnje drveća jesenjih boja. U prednjem dijelu salona stoji ovalan sto sa stolnjakom, okružen stolicama. Kraj desnog zida široka tamna zidana peć, naslonjač visokog naslona, stoličica za noge sa jastukom i dva taburea. Pozadi u desnom, uglu sofa i mali okrugli sto. Naprijed lijevo, malo udaljena od zida, sofa. Kraj staklenih vrata mali klavir. S obje strane širokog otvora u pozadini police sa predmetima od majolike i terakota. Na zidu u pozadini unutrašnje sobe vidi se sofa, sto i nekoliko stolica. Iznad ove sofe visi portret lijepog starijeg čovjeka u generalskoj uniformi. Iznad stola visi lampa od mat stakla mliječne boje. Okolo po salonu buketi cvijeća u vazama i čašama, neki leže na stolu. Obje sobe su zastrte debelim tepisima. Sunce sija kroz staklena vrata. Julijana Tesman, sa šeširom i suncobranom, dolazi kroz predsoblje; Berta, koja nosi buket uvijen u papir, ide za njom. Gospođica Tesman je dama prijatnog i dobrodušnog izgleda od otprilike četrdeset pet godina. Jednostavno je ali brižljivo obučena u sivi kostim za šetnju. Berta je nešto starija služavka, priproste, malo seljačke vanjštine. GOSPOĐICA TESMAN (zastaje na vratima, osluškuje i govori prigušenim glasom) Ma, ne...! Ja stvarno ne vjerujem da su već na nogama! BERTA (takođe prigušenim glasom) To sam i ja rekla, gospođice. Pomislite samo kako je noćas kasno stigao parobrod! A tek poslije...! Gospode, šta je sve imala da raspakuje mlada gospođa prije nego što je pošla u krevet! GOSPOĐICA TESMAN: Da, da, neka se samo dobro naspavaju! Ali kad siđu, treba da imaju u sobi svježeg zraka. (Ode do staklenih vrata i širom ih otvori.) BERTA (kraj stola, zbunjena, s buketom u ruci) Dobri bože, ovdje baš nigdje nema mjesta!... Da ostavim ovdje, gospođice. (Ostavi buket na klavir.) GOSPOĐICA TESMAN: No, sad eto imaš nove gospodare, draga moja Berta. A bog zna kako mi je bio teško da se rastanem od tebe. BERTA (plačljivo) A tek meni, gospođice! Šta tek treba ja da kažem? Pa ja sam tolike godine jela gospođicin hljeb. GOSPOĐICA TESMAN: Moramo se naviknuti na to, Berta. Sam bog zna da nam ništa drugo ne preostaje. Jer, vidiš, Jergen mora tebe imati u svojoj kući. Mora. Od malih nogu je navikao da se ti za njega brineš. BERTA: Da, gospođice, ali meni ne izlazi iz glave ona jadnica što leži kod kuće. Pa ona je sasvim bespomoćna! A tek ta nova djevojka! Pa ona neće u čitavom svom životu naučiti kako se radi oko bolesnika. GOSPOĐICA TESMAN: Ah, ja ću je već naučiti. A glavni posao ću uzeti na sebe, znaš? Zbog moje jadne sestre ne treba da se brineš, draga Berta.
Transcript of Henrik Ibzen - Heda Gabler
Henrik Ibzen
Heda Gabler
Prevod: Zeina Mehmedbašić
LICA: JERGEN TESMAN, državni stipendista kulturne istorije Gospođa HEDA TESMAN, njegova žena Gospođica JULIJANA TESMAN, njegova tetka Gospođa ELVSTED Sudija BRAK EJLERT LEVBORG BERTA, služavka kod Tesmanovih
Radnja se događa u Tesmanovoj vili; zapadni dio grada
PRVI ČIN
Prostrana, lijepo i ukusno namještena soba za goste (salon) dekorisana tamnim bojama. Na zidu u pozadini široki otvorvrata sa povućenim zavjesama. Ovuda se prolazi u manju sobu, namještenu u istom stilu kao salon. Na drugom zidu su dvokrilna vrata koja vode u predsoblje. Preko puta lijevo su staklena vrata, takode sa zavjesama koje su razmaknute. Kroz staklo se vidi jedan dio spoljne zatvorene verande i krošnje drveća jesenjih boja. U prednjem dijelu salona stoji ovalan sto sa stolnjakom, okružen stolicama. Kraj desnog zida široka tamna zidana peć, naslonjač visokog naslona, stoličica za noge sa jastukom i dva taburea. Pozadi u desnom, uglu sofa i mali okrugli sto. Naprijed lijevo, malo udaljena od zida, sofa. Kraj staklenih vrata mali klavir. S obje strane širokog otvora u pozadini police sa predmetima od majolike i terakota. Na zidu u pozadini unutrašnje sobe vidi se sofa, sto i nekoliko stolica. Iznad ove sofe visi portret lijepog starijeg čovjeka u generalskoj uniformi. Iznad stola visi lampa od mat stakla mliječne boje. Okolo po salonu buketi cvijeća u vazama i čašama, neki leže na stolu. Obje sobe su zastrte debelim tepisima. Sunce sija kroz staklena vrata. Julijana Tesman, sa šeširom i suncobranom, dolazi kroz predsoblje; Berta, koja nosi buket uvijen u papir, ide za njom. Gospođica Tesman je dama prijatnog i dobrodušnog izgleda od otprilike četrdeset pet godina. Jednostavno je ali brižljivo obučena u sivi kostim za šetnju. Berta je nešto starija služavka, priproste, malo seljačke vanjštine. GOSPOĐICA TESMAN (zastaje na vratima, osluškuje i govori prigušenim glasom) Ma, ne...! Ja stvarno ne vjerujem da su već na nogama! BERTA (takođe prigušenim glasom) To sam i ja rekla, gospođice. Pomislite samo kako je noćas kasno stigao parobrod! A tek poslije...! Gospode, šta je sve imala da raspakuje mlada gospođa prije nego što je pošla u krevet! GOSPOĐICA TESMAN: Da, da, neka se samo dobro naspavaju! Ali kad siđu, treba da imaju u sobi svježeg zraka. (Ode do staklenih vrata i širom ih otvori.) BERTA (kraj stola, zbunjena, s buketom u ruci) Dobri bože, ovdje baš nigdje nema mjesta!... Da ostavim ovdje, gospođice. (Ostavi buket na klavir.) GOSPOĐICA TESMAN: No, sad eto imaš nove gospodare, draga moja Berta. A bog zna kako mi je bio teško da se rastanem od tebe. BERTA (plačljivo) A tek meni, gospođice! Šta tek treba ja da kažem? Pa ja sam tolike godine jela gospođicin hljeb. GOSPOĐICA TESMAN: Moramo se naviknuti na to, Berta. Sam bog zna da nam ništa drugo ne preostaje. Jer, vidiš, Jergen mora tebe imati u svojoj kući. Mora. Od malih nogu je navikao da se ti za njega brineš. BERTA: Da, gospođice, ali meni ne izlazi iz glave ona jadnica što leži kod kuće. Pa ona je sasvim bespomoćna! A tek ta nova djevojka! Pa ona neće u čitavom svom životu naučiti kako se radi oko bolesnika. GOSPOĐICA TESMAN: Ah, ja ću je već naučiti. A glavni posao ću uzeti na sebe, znaš? Zbog moje jadne sestre ne treba da se brineš, draga Berta.
BERTA: Da, ali ima i nešto drugo, gospođice. Ja sam vam baš u strahu, hoću li umjeti da ugodim mladoj gospođi. GOSPOĐICA TESMAN: Pa, dragi bože, u početku će, možda, i biti ponešto... BERTA: Ah, ona je sigurno tako izbirljiva. GOSPOĐICA TESMAN: Možeš misliti, kćerka generala Gablera. Naravno, bila je tako razmažena dok je general bio živ. Sjećaš li se još kako je jahala sa svojim ocem? U dugačkoj crnoj suknji? I sa perjem na šeširu? BERTA: O, da, na to baš mislim!... Dobri moj bože, ko bi tada pomislio da će ona i gospodin kandidat postati par! GOSPOĐICA TESMAN: Nisam to ni ja milslila. Ali znaš šta, Berta, dok nisam zaboravila: ne smiješ više Jergena zvati kandidat. Treba da kažeš gospodin doktor. BERTA: Da, to mi je i mlada gospođa rekla... noćas... čim su ušli na vrata. Je li to tačno, gospođice? GOSPOĐICA TESMAN: Naravno da je tačno. Zamislli samo... prozveden je za doktora tamo u inostranstvu. Sada, na putu,...razumiješ? Ni ja nisam baš ništa znala o tome... dok mi sinoć nije ispričao dolje na pristaništu. BERTA: E, da, od njega baš sve može postati. Ali nisam nikad mislila da će početi da liječi ljude. GOSPOĐICA TESMAN: Ne, nije on postao takav doktor... (Klima značajno glavom) Uostalom, možda ćeš ga uskoro moći još značajnije titulisati. BERTA: Ma šta kažete? A kako to, gospođice? GOSPOĐICA TESMAN (smiješi se) Berta, sve bi ti htjela da znaš! (Tronuto) Ah, dragi bože, kad bi pokojni Jokum ustao iz groba i vidio šta je postalo od njegovog malog dječaka! (Gleda oko sebe) Ali slušaj, Berta, zašto si skinula navlake sa čitavog namještaja? BERTA: Mlada gospođa je rekla da tako uradim. Ona, kaže, ne trpi navlake na stolicama. GOSPOĐICA TESMAN: Oni će se, dakle, ovdje zadržavati... svakodnevno? BERTA: Da, tako izgleda. Barem mlada gospođa hoće. Jer on... gospodin doktor... on nije ništa rekao. (Tesman ulazi pjevušeći sa desne strane zadnje sobe noseći otvoren prazan ručni kofer. On je čovjek srednje visine od trideset tri godine, mladenačkog izgleda, malo puniji, otvorenog, okruglog, zadovoljnog lica, prave kose i brade. Nosi naočale, obučen je u udobno, malo nemarno kućno odijelo.) GOSPOĐICA TESMAN: Dobro jutro, dobro jutro, Jergene! TESMAN (na vratima) Tetka Jule! Draga tetka Jule! (Dođe do nje i trese joj ruku.) Toliki put si prešla... i tako rano! Zašto? GOSPOĐICA TESMAN: Pa valjda znaš, morala sam bar na trenutak skoknuti do vas. TESMAN: A još nisi imala noćas ni svog čestitog mira i odmora! GOSPOĐICA TESMAN: Ah, meni ništa ne smeta! TESMAN: No, nadam se da si sretno stigla kući iz pristaništa? GOSPOĐICA TESMAN: Jesam, bogu hvala! Gospodin sudija je hio tako ljubazan da me doprati do kućnih vrata. TESMAN: Nama je bilo žao da te nismo mogli povesti kolima. Ali i sama si vidjela... Heda je imala toliko kutija koje smo morali ponijeti. GOSPOĐICA TESMAN: Da, zasta je imala tešku gomilu stvari. BERTA (Tesmanu) Treba li, možda, da uđem i upitam gospođu mogu li joj biti na usluzi? TESMAN: Ne... hvala, Berta... pusti to sad. Rekla je da će pozvati ako joj zatrebaš. BERTA (ode desno) Da, da, dobro. TESMAN: Evo, slušaj, ponesi ovaj kofer. BERTA (uzima kofer) Odnijeću ga gore na tavan. (Ona izlazi na vrata predsoblja.) TESMAN: Znaš, tetka, čitav taj kofer mi je bio pun spisa. Upravo je nevjerovatno šta sam sve skupljao okolo po arhivama. Stare, čudne stvari, s kojdma čovjek i ne zna šta bi počeo... GOSPOĐICA TESMAN: Da, da, ti nisi gubio vrijeme m na bračnom putovanju, Jergene. TESMAN: Da, to stvarno smijem da kažem. Ali skini sad šešir, tetka! Tako! Daj, ja ću ti razvezati trake. Hoćeš? GOSPOĐICA TESMAN (dok on to radi) Ah, dragi bože, sad mi se čini kao da si još kod nas u kući. TESMAN (okreće šešir u rukama) Ali kakav si ti to lijep i elegantan šešir nabavila! GOSPOĐICA TESMAN: Kupila sam ga zbog Hede. TESMAN: Zbog Hede? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Da, da me se ona ne stidi ako nekad izađemo zajedno na ulicu.
TESMAN (tapše je po obrazu) Ti na sve misliš, dobra moja tetka Jule! (Stavlja šešir na stolicu kraj stola) A sad... sad će mo lijepo sjesti ovdje na sofu... i malo poprdčati, dok Heda ne dođe. (Sjedaju, gospođica Tesman ostavlja svoj suncobran u ugao sofe.) GOSPOĐICA TESMAN (uhvati obje Tesmanove ruke i gleda ga) Ah, kako mi je divno što te opet vidim svojim očima živog živcatog, Jergene! O, dragi dječače našeg pokojnog Jokuma! TESMAN: A meni tek! Što tebe ponovo vidim, tetka Jule! Tebe, koja si mi zamijenila i oca i majku. GOSPOĐICA TESMAN: Da, znam ja dobro da ćeš ti uvijek voljeti svoje stare tetke. TESMAN: A tetka Rini, dakle, nije ništa bolje? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Ah, ne, znaš, kod nje se, jadnice, ne može ni očekivati neko poboljšanje. Još uvijek onako leži, kako je ležala već godinama. Ali neka bog da da mi poživi još neko vrijeme! Jer, inače baš ne znam šta bih počela sa svojim životom. Naročito sada, kad se, eto, za tebe više ne moram brinuti. TESMAN (tapše je po obrazu) No, no, no...! GOSPOĐICA TESMAN (prelazi na drugi ton) E, kad samo pomislim da si ti sad oženjen čovjek, Jergene! I da si između svih ti osvojio Hedu Gabler. Zamisli... dražesnu Hedu Gabler... koja je bila okružena tolikim udvaračima! TESMAN (pjevuši i smiješi se zadovoljno) Da, vjerujem da po ovom gradu hoda dosta mojih prijatelja koji mi zavide. Šta? GOSPOĐICA TESMAN: I da si mogao napraviti tako dugačko bračno putovanje! Preko pet... gotovo šest mjeseci! TESMAN: Pa, za mene je to bdla neka vrsta studijskog putovanja. Koliko sam arhiva morao istražiti! I znaš... toliku masu knjiga samo morao pročitati! GOSPOĐICA TESMAN: O, naravno. (Povjerljivo i malo prigušenim glasom) Ali čuj, Jergene, zar nemaš nešto... nešto naročito da mi prdčaš? TESMAN: O putu? GOSPOĐICA TESMAN: Da. TESMAN: Ne, ne znam ništa više od onog što pdše u mojim pismima. To da sam tamo postao doktor... to sam ti rekao juče. GOSPOĐICA TESMAN: Da, to jesi. Ali mislim, onako, da li ima... imaš li kakvih izgleda...? TESMAN: Izgleda? GOSPOĐICA TESMAN: Bože moj, Jergene, pa ipak sam ja tvoja stara tetka! TESMAN: Da, naravno da imam izgleda! GOSPOĐICA TESMAN: Eto vidiš! TESMAN: Imam čak najboljih izgleda da u najskorije vrijeme postanem profesor. GOSPOĐICA TESMAN: Da, profesor... da... TESMAN: Ili... mogao bih već reći da je sasvim sigurno da ću postati profesor. Ali, dobra tetka Jule, pa ti to i sama dobro znaš. GOSPOĐICA TESMAN (smijucka se) Da, svakako. Tu imaš pravo. (Promijeni ton) Ali htjeli smo da pričamo o putu... Mora da te je koštao tešku gomilu novaca, Jergene? TESMAN: Pa, dragi bože, velika stipendija koju sam imao mnogo mi je pomogla. GOSPOĐICA TESMAN: Ja samo ne razumijem kako je mogla biti dovoljna za dvoje. TESMAN: Da, da, to i nije baš lako razumjeti, Šta? GOSPOĐICA TESMAN: A još kad se putuje s jednom damom. Kažu mi da onda sve dođe još mnogo skuplje. TESMAN: Da, razumljivo... dođe malo skuplje. Ali Heda je morala imati to putovanje, tetka! Stvarno je morala. Drugačije ne bi bilo u redu. GOSPOĐICA TESMAN: Znam, naravno da ne bi. Jer, bračno putovanje je danas nešto što je red... Pa, reci mi, jesi li već ovdje razgledao kuću? TESMAN: Možeš misliti! Od ranog jutra sam na nogama. GOSPOĐICA TESMAN: I kako ti se dopada? TESMAN: Izvrsno! Baš izvrsno! Samo mi jedno nije jasno: šta ćemo sa one dvije prazne sobe, što se nalaze između zadnje prostorije i Hedine spavaće sobe. GOSPOĐICA TESMAN (smijucka se) Ah, dragi Jergene, i njih ćete već upotrijebiti... tako, s vremenom. TESMAN: Zasta, imaš pravo, tetka! Dabome! Za slučaj da se s vremenom poveća moja biblioteka... šta? GOSPOĐICA TESMAN: Baš tako, dragi moj mladiću. Bitolioteka... na nju sam i mislila. TESMAN: Ali najviše se radujem zbog Hede. Još prije nego što smo se vjerili ona je često
govorila da ne bi htjela nigdje drugo stanovati nego u vili državne savjetnikovice Falk. GOSPOĐICA TESMAN: Da, da, a onda se baš tako i desilo da je vila bila na prodaju. Baš kad ste vi otputovali. TESMAN: Da, tetka Jule, baš smo imali sreću, šta? GOSPOĐICA TESMAN: Ali skupo, dragi moj Jergene, skupo će te doći cijela ta priča. TESMAN (gleda je malo uplašeno) Pa, biće sve dobro na kraju, tetka? GOSPOĐICA TESMAN: Hoće, dragi bože! TESMAN: A koliko će to biti, šta misliš? Onako otprilike? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: To je nemoguće znati dok ne stignu svi računi. TESMAN: No, sreća da je sudija Brak izradio za mene tako povoljne uslove. To je on lično pisao Hedi. GOSPOĐICA TESMAN: Da, zbog toga ne treba da se plašiš, moj mladiću!... A povrh toga za namještaj i tepihe sam ja jamča. TESMAN: Jamčila? Ti? Ali, draga tetka Jule, čime si ti moga da jamčiš? GOSPOĐICA TESMAN: Pa založila sam naše rente. TESMAN: Šta? Tvoju... i tetka Rininu rentu? GOSPOĐICA TESMAN: Da, vidiš, nije bilo drugog izlaza. TESMAN (stane pred nju) Ali, tetka, pa ti nisi pri sebi! Rente... pa to je jedino od čega vas dvije živite! GOSPOĐICA TESMAN: De, de, ne uzbuđuj se zbog toga! Sve je to puka formalnost, razumiješ? Tako mi je rekao i sudija Brak. Jer, on je bio tako ljubazan da čitavu stvar sredi umjesto mene. Puka formalnost, rekao je. TESMAN: Da, može biti. Ali ipak... GOSPOĐICA TESMAN: A sad ćeš ti dobiti svoj vlastiti prihod, kojim ćeš moći otplaćivati. Moj bože, pa ako se mi stvarno budemo morale malo i odricati...? Mislim samo malo u početku...? Pa to bi za nas bilo samo zadovoljstvo, tako reći. TESMAN: Ah, tetka, ti nikad nećeš prestati da se žrtvuješ za mene! GOSPOĐICA TESMAN (ustaje i stavlja mu ruke na ramena) A zar je za mene bilo veće radosti na svijetu nego da tebi utrem put, dragi moj mladiću? Nisi imao ni oca ni majke na koje bi se mogao osloniti. A sada, evo, vidimo cilj! Ponekad, naravno, nije sve bilo tako lako i jasno. Ali, bogu hvala, sad si sve lijepo prebrodio, Jergene! TESMAN: Da, u stvari je čudno kako se to sve dogodilo. GOSPOĐICA TESMAN: Da... i svi koji su bili protiv tebe i stajali ti na putu... vidiš, oni su sad podlegli. Oni su srušeni, Jergene. A onaj koji ti je bio najopasniji... on je najdublje pao. I sad leži na dnu, kako je i zaslužio, taj bijedni, izgubljeni čovjek. TESMAN: Jesi li šta čula o Ejlertu? Mislim, otkad sam ja otputovao. GOSPOĐICA TESMAN: Samo to da je izdao neku novu knjigu. TESMAN: Šta kažeš? Ejlert Levborg? Sad skoro? Šta? GOŠPOĐICA TESMAN: Da, tako kažu. Ah, bože, to ne može biti ništa vrijedno! Ali kad se tvoja nova knjiga pojavi... to će biti nešto drugo, Jergene! O čemu se govori u njoj? TESMAN: Govori se o brabantskoj kućnoj industriji u srednjem vijeku. GOSPOĐICA TESMAN: Eh, o čemu sve ti umiješ da pišeš! TESMAN: Uostalom, to s knjigom može još neko vrijeme potrajati. Pa najprije moram da sredim tolike zbirke, znaš. GOSPOĐICA TESMAN: Svakako, dok središ i sakupiš... kako to ti već znaš! Nisi ti badava sin pokojnog Jokuma. TESMAN: Koliko se radujem da se dam na posao! Naročito sada, kad imam svoj vlastiti ugodan dom, gdje mogu da radim. GOSPOĐICA TESMAN: Ali, prije svega... imaš nju, koju ti je srce željelo, dragi Jergene. TESMAN (zagrli je) O, da, da, tetka Jule! Heda... ona mi je ipak nešto najljepše! (Zastaje na vratima) Mislim da dolazi, šta? (Heda dolazi s lijeve strane kroz zadnju sobu. Ona je dama od dvadeset devet godina. Lice i stas plemeniti i otmjeni. Boja kože blijedog sjaja. Oči su joj čelično sive sa izrazom hladnog mira. Kosa lijepe svijetlosmede boje, ali ne naročito jaka. Na njoj je ukusan, nešto ležeran jutarnji kostim.) GOSPOĐICA TESMAN (ide joj u susret) Dobro jutro, draga Heda! Dobro jutro, želim! HEDA (pruža joj ruku) Dobro jutro, draga gospođice Tesman! Tako rana posjeta? Kako je to ljubazno od vas. GOSPOĐICA TESMAN (malo zbunjena) Pa, kako je mlada gospođa spavala u svom novom domu?
HEDA: Ah, hvala! Tako, osrednje. TESMAN (smije se) Osrednje! Dobra si ti, Heda! Pa spavala si kao medvjed kad sam ja ustao. HEDA: Sva sreća. Inače se čovjek mora tek navikavati na sve što je novo, gospođice Tesman. Tako, malo-pomalo. (Gleda lijevo) Uh, evo djevojka je ostavila verandu otvorenu. Ovdje je prava poplava sunca. GOSPOĐICA TESMAN (ide prema vratima) Pa, onda ćemo zatvoriti vrata. HEDA: Ne, ne, to ne! Dragi Tesmane, navuci samo zavjese. To daje blaže svjetlo. TESMAN (na vratima) Svakako... svakako... Evo, Heda, sad imaš i sjenku i svjež zrak. HEDA: Da, ovdje zasta treba svježeg zraka. Ove gomile cvijeća... Ali, draga moja, zar nećete sjesti, gospođice Tesman? GOSPOĐICA TESMAN: Ne, hvala lijepo. Sad znam da je ovdje sve u redu... hvala bogu. Pa sad moram požuriti natrag kući... onoj sirotici što leži i željno me očekuje. TESMAN: Pozdravi je od mene, mnogo, mnogo! I reci joj da ću poslije doći da je posjetim. GOSPOĐICA TESMAN: Hoću, svakako. Ah, Jergene, (Traži po džepu na haljini)...skoro sam zaboravila. Nešto sam ti donijela. TESMAN: Šta je to, tetka? Šta? GOSPOĐICA TESMAN (vadi mali paketić u novinskom papiru i pruža mu) Evo, dragi moj dečko.
TESMAN (razmotava) Bože dragi, sačuvala si ih, tetka Jule! Heda! Vidi, ovo je stvarno dirljivo. Šta? HEDA (lijevo, kraj police) Šta to, dragi? TESMAN: Moje stare jutarnje papuče, vidiš? HEDA: Ah, to! Da, sjećam se da si i na putu o njima govorio. TESMAN: Jesam, toliko su mi nedostajale. (Ide prema njoj) Zar nećeš da ih vidiš, Heda? HEDA (ide prema peći) Ne, hvala... To me zasta ne zanima. TESMAN (ide za njom) Ali, zamisli, njih mi je tetka Rina izvezla... sve u svojoj bolesničkoj postelji. O, ne znaš ti koliko me uspomena veže za ove papuče! HEDA (kraj stola) Ali mene ne. GOSPOĐICA TESMAN: Pa možda Heda ima pravo, Jergene. TESMAN: Da, ali mislim sada, kad pripada porodici... HEDA (prekine ga) Sa ovom djevojkom nećemo izaći na kraj, Tesmane! GOSPOĐICA TESMAN: Ne... sa Bertom? HEDA (pokazuje) Vidi! Tu, na stolici je ostavila svoj stari šešir! TESMAN (uplašen, ispusti papuče da padnu) Ali, Heda...! HEDA: Pa zamisli samo da neko dođe i t o vidi. TESMAN: Ali, Heda, pa to je šešir tetke Jule! HEDA: Tako? GOSPOĐICA TESMAN (uzima šešir) Da, naravno da je moj. A nije, uostalom, ni star, gospođo Heda. HEDA: Ja ga stvarno nisam tako dobro pogledala, gospođice Tesman. GOSPOĐICA TESMAN (stavlja šešir i veže trake) Ovo je, zapravo, prvi put da sam ga stavila na glavu. Da, boga mi, tako je. TESMAN: I elegantan je. Prosto prekrasan! GOSPOĐICA TESMAN: Ah, kako za koga, dragi moj Jergene. (Gleda oko sebe) Moj suncobran...? Evo ga! (Uzima ga) Jer, i on je moj. (Promrmlja) Nije Bertin. TESMAN: Novi šešir i novi suncobran! Zamisli samo, Heda! HEDA: Lijep je, zgodan. TESMAN: Da, zar nije? Šta?... Ali, tetka, pogledaj Hedu malo bolje, prije nego što odeš. Vidi samo kako je ona lijepa i zgodna! GOSPOĐICA TESMAN: Ah, dečko moj, to nije ništa novo. Heda je uvijek bila dražesna. (Klimne glavom i ode nadesno.) TESMAN (ide za njom) A jesi li primjetila kako je postala punačka? Kako se nekako proširila na putu? HEDA (hoda tamo-amo) Ah, pusti to...! GOSPOĐICA TESMAN (zastane i okreće se) Proširila? TESMAN: Da, tetka Jule, ne možeš to ovako vidjeti, kad je u haljini. Ali ja koji imam priliku... HEDA (kraj staklenih vrata, nestrpljivo) Ah, nemaš ti nikakve prilike! TESMAN: To je, valjda, od onog planinskog zraka dolje u Tirolu... HEDA (kratko, prekida ga) Sasvim sam ista kao prije puta.
TESMAN: Da, to ti tvrdiš! Ali da li je zasta tako? Šta misliš ti tetka? GOSPOĐICA TESMAN (sklopljenih ruku gleda u Hedu) Dražesna... dražesna je Heda. (Dođe do nje, spušta rukama njenu glavu i poljubi je u kosu.) Neka bog blagoslovi i čuva Hedu Tesman! Zbog Jergena. HEDA (blago se oslobađa) Ah...! Pustite, molim vas! GOSPOĐICA TESMAN (u tihom uzbuđenju) Svako dana, koji mi bog podari, dolaziću da vas vidim. TESMAN: Da, tetka, dolazi nam! Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Adieu... adieu! (Ona odlazi kroz predsoblje. Tesman je prati napolje, Vrata ostaju poluotvorena. Čuje se kako Tesman šalje tetki Rini pozdrave i ponovo zahvaljuje za papuče. Istovremeno, Heda korača tamo-amo po sobi, diže ruke i u bijesu steže pesnice. Onda povuče zavjesu sa staklenih vrata i gleda napolje. Zatim se vrati Jergen i zatvara za sobom vrata.) TESMAN (diže papuče sa poda) Šta ti to gledaš, Heda? HEDA (opet mirna i savladana) Evo gledam lišće. Tako je žuto. I uvelo! TESMAN (spakuje papuče i stavlja na sto) Pa, već smo uveliko u septembru. HEDA (opet nemirno) Naravno... sad je već... već je septembar. TESMAN: Reci mi, zar ti tetka Jule nije bila nekako neobična? Gotovo svečana? Shvataš li ti šta je to s njom? Šta? HEDA: Pa ja je jedva i poznajem. Bude li često takva? TESMAN: Ne, ne ovako kao danas. HEDA (udalji se od staklenih vrata) Misliš li da se uvrijedila zbog onoga sa šeširom? TESMAN: Ah, nije naročito. Možda malo u prvi čas... HEDA: Ali kakvi su to maniri... skidati šešir ovdje u salonu? Tako nešto prosto se ne radi. TESMAN: No, možeš biti uvjerena da tetka Jule to više neće učiniti. HEDA: A ono ću već nekako ispraviti. TESMAN: O, dobra, draga Heda, kad bi to samo htjela! HEDA: Dobro, kad poslije pođeš tamo, možeš je pozvati za večeras. TESMAN: Hoću, to ću stvarno učiniti! A onda, ima još nešto čime bi joj ti mogla pričiniti veliku radost. HEDA: Čime to? TESMAN: Kad bi se mogla naviknuti da joj kažeš ti. Meni za ljubav, Heda! Šta? HEDA: Ne, ne, Tesmane... To stvarno ne smiješ tražiti od mene. Već sam ti jednom rekla, pokušaću da je zovem tetka. I to neka bude dovoljno. TESMAN: Pa, dobro. Mislim, samo, sada, kad pripadaš porodici... HEDA: Hm... ja baš ne znam... (Ona ode do sredine vrata.) TESMAN (pođe malo za njom) Zar ti nije dobro, Heda? Šta? HEDA: Samo da pogledam ovaj svoj stari pijanino. On baš ne paše uz ove druge stvari. TESMAN: Kad podignem prvu platu, onda ćemo ga zamijeniti. HEDA: Ne, ne zamijeniti. Ja hoću da ga imam. Samo ćemo ga staviti u zadnju sobu. A ovdje za salon, tu ćemo nabaviti novi. Nekom prilikom, mislim. TESMAN (malo zbunjen) Da, možemo i tako učiniti. HEDA (uzima buket sa klavira u ruku) Ovo cvijeće nije bilo ovdje juče kad smo stigli. TESMAN: Sigurno ga je donijela tetka Jule. HEDA (zagleda buket) Tu je i posjetnica. (Uzima i čita) »Doći ću u toku dana ponovo.« Možeš li pogoditi od koga je? TESMAN: Ne. Od koga je? Šta? HEDA: Ovdje piše: »Gospođa nadzornika Elvstada.« TESMAN: Je li moguće! Gospođa Elvsted! Gospođica Rizing, kako se ranije zvala. HEDA: Dabome. Ona što je jurila okolo i svraćala pozornost onom svojom kosom, i nervirala ljude. I tvoja stara ljubav, kako sam čula. TESMAN (smije se) No, pa to je kratko trajalo. A, osim toga, to je bilo prije nego što sam tebe upoznao, Heda. Ali zamisli samo... ona je u gradu! HEDA: Čudno da je došla kod nas u posjetu. Ja nju poznajem samo iz instituta. TESMAN: Ni ja je nisam vidio... bog zna koko dugo. Kako samo može da izdrži gore u onom zabačenom mjestu, šta? HEDA (razmišlja i iznenada kaže) Reci, Tesmane, zar ne živi negdje gore i on... onaj... onaj Ejlert Levborg? TESMAN: Naravno, gore je on, u tom kraju. (Berta se pojavi na vratima predsoblja.)
BERTA: Milostiva gospođo, sad je opet tu... ona dama, koja je jutros već dolazila i donijela cvijeće. (Pokazuje rukom) Ovo, što ga milostiva drži u ruci. HEDA: Je li, je li? Samo je uvedite ovamo. (Berta otvori vrata gospođi Elvsted i ode... Gospoda Elvsted je nježna pojava lijepog, mekog oblika lica. Oči svijetloplave, velike i okrugle, preplašenog, upitnog izraza. Kosa upadno svijetla, gotovo bijeloplava, neobično jaka i talasasta. Ona je koju godinu mlađa od Hede. Na sebi ima tamni kostim za posjete, ukusan ali malo staromodan.)
HEDA (ide joj ljubazno u susret) Dobar dan, draga gospođo Elvsited. To je divno što vas opet vidimo. GOSPOĐA ELVSTED (nervozno, savladava se) Da, toliko dugo se nismo vidjele. TESMAN (pruža joj ruku) A i nas dvoje. Šta? HEDA: Hvala vam na divnom cvijeću... GOSPOĐA ELVSTED: O, molim, molim... Htjela sam odmah juče popodne da dođem. Ali sam čula da se još niste bili vratili s puta... TESMAN: Sigurno niste dugo u gradu, šta? GOSPOĐA ELVSTED: Stigla sam juče popodne. Ah, bila sam prosto očajna kad sam čula da niste tu. HEDA: Očajna? A zašto? TESMAN: Draga, dobra gospođo Rizing... gospođo Elvsted, hoću da kažem... HEDA: Valjda se nije dogodilo ništa loše? GOSPOĐA ELVSTED: Ma jeste. A ja ovdje nikog živog ne znam kome bih se mogla obratiti. HEDA (spušta buket na sto) Dođite... da sjednemo na sofu... GOSPOĐA ELVSTED: Ah, nemam ja živaca da sjedim. HEDA: Ma kako da nemate. Dođite samo. (Posadi gospođu Elvsted na sofu i sjeda kraj nje.) TESMAN: No? Dakle, milostiva gospođo...? HEDA: Da se nije nešto posebno desilo tamo gore kod vas? GOSPOĐA ELVSTED: Pa, i jeste... i nije. Ah, tako bih željela da me ne shvatite pogrešno... HEDA: Ali onda je stvarno najbolje da nam odmah sve ispričate, gospođo Elvsted. TESMAN: Jer, zato ste ipak i došli, šta? GOSPOĐA ELVSTED: Da, da, naravno. Pa onda ću vam reći... ako vi već to ne znate... Ejlert Levborg je takođe u gradu. HEDA: Levborg...! TESMAN: Šta? Ejlert Levborg je opet ovdje? Zamisli, Heda! HEDA: Bože moj, evo čujem. GOSPOĐA ELVSTED: On je već čitavu sedmicu ovdje. Zamislite... čitavu sedmicu! U ovom opasnom gradu. Sam! Ovdje gdje je toliko rđavog društva. HEDA: Ali, draga gospođo Elvsted, šta se on, zapravo, vas tiče? GOSPOĐA ELVSTED (gleda je preplašeno i kaže brzo) Bio je djeci učitelj. HEDA: Vašoj djeci? GOSPOĐA ELVSTED: Djeci moga muža. Ja nemam djece. HEDA: Dakle, vašoj pastorčadi. GOSPOĐA ELVSTED: Da. TESMAN (traži pravi izraz) Je li on bio... ovaj... ne znam kako da se izrazim... je li bio tako ispravan u svom ponašanju da mu se tako nešto moglo povjeriti? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: U posljednjih nekoliko godina nije mu se ništa moglo zamjeniti. TESMAN: Stvarno nije? Zamisli, Heda! HEDA: Evo čujem. GOSPOĐA ELVSTED: Ni najmanje sitnice, uvjeravam vas! Ni u kom pogledu. Ali uprkos tome... sad kad znam da je ovdje... u velikom gradu... i sa toliko novaca u rukama! Sad se užasno bojim za njega. TESMAN: Ali zašto onda nije radije ostao tamo gdje je bio? Kod vas i vašeg muža? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: Kad mu je izašla knjiga, on kod nas više nije mogao da se smiri. TESMAN: Istina je... i tetka Jule je rekla da je objavio neku novu knjigu. GOSPOEA ELVSTED: Jeste, veliku novu knjigu... radi se o razvitku kuture... uopšte uzevši. Od tada je otprilike četrnaest dana. I pošto se tako mnogo kupuje i čita... i pošto je izazvala tako neuobičajeno interesovanje... TESMAN: Dakle, tako je uspjela? Onda je to sigurno nešto što mu je ostalo iz njegovih boljih
dana. GOSPOĐA ELVSTED: Mislite, od ranije? TESMAN: Dabome. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, svaku riječ je napisao gore kod nas. Sada... ovih posljednjih godina. TESMAN: Pa to je lijepo čuti, Heda. Zamisli samo! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, da, kad bi samo potrajalo! HEDA: Jeste li ga već vidjeli ovdje? GOSPOĐA ELVSTED: Ne, nisam još. Imala sam toliko muke dok sam našla adresu. Ali jutros sam je najzad dobila. HEDA (gleda je ispitujući) U stvari mi je malo čudno od vašeg muža... hm... GOSPOĐA ELVSTED (trgne se nervozno) Od mog muža? Šta to? HEDA: Što je vas poslao u grad s takvom poslom. Što sam nije došao da potraži svog prijatelja? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, ne, moj muž nema za to vremena. A ja sam morala... morala sam da obavim neke kupovine. HEDA (uz lak osmijeh) Pa, to je onda druga stvar. GOSPOĐA ELVSTED (ustaje brzo i nemirno) A sada vas jako, jako molim, gospodine Tesmane, primite Levborga ljubazno, ako vam dođe! A on će to sigurno učiniti. Bože moj, pa vi ste ranije bili dobri prijatelji. A povrh toga se i bavite istim studijem. Istim naukama... koliko ja mogu da prosudim. TESMAN: Da, barem ranije je bilo tako. GOSPOĐA ELVSTED: I zato vas toliko molim... za ime boga, pripazite bar vi malo na njega. Zar ne, gospodine Tesman, to ćete mi obećati? TESMAN: Da, vrlo rado, gospođo Rizing... HEDA: Elvsted! TESMAN: Rado ću učiniti za Ejlerta sve što je u mojoj moći. Na to se možete osloniti. GOSPOĐA ELVSTED: O, kako je to lijepo od vas! (Steže mu ruke) Hvala, hvala vam! (Uplašeno) Moj muž tako mnogo drži do njega. HEDA (ustaje) Treba da mu pišeš, Tesmane. Jer, možda on neće sam doći do tebe. TESMAN: Da, to bi sigurno bilo najbolje, Heda? Šta? HEDA: I to što prije to bolje. Najbolje sad, odmah. GOSPOĐA ELVSTED (molećivo) O, da, kad biste samo htjeli! TESMAN: Pisaću ovog časa. Imate li njegovu adresu, gospođo... gospođo Elvsted? GOSPOĐA ELVSTED: Da. (Pruža mu cedulju koju je izvadila iz džepa) Evo je. TESMAN: Dobro, dobro. Idem unutra... (Gleda oko sebe) A papuče? Da, tamo su. (Uzima papuče i polazi.) HEDA: Piši mu toplo i prijateljski. I opširno! TESMAN: Hoću, hoću. GOSPOĐA ELVSTED: Ali, molim vas, ni riječi o tome da sam vas ja molila za njega! TESMAN: Ne, razumije se da neću! Šta? (Odlazi kroz zadnju sobu nadesno.) HEDA (prilazi gospodi Elvsted, smiješi se i kaže prigušenim glasom) Tako! Sad smo jednim udarcem ubili dvije muhe. GOSPOĐA ELVSTED: Kako to mislite? HEDA: Zar niste shvatili da sam htjela da ga nekud pošaljem? GOSPOĐA ELVSTED: Da, da napiše pismo... HEDA: I da mogu s vama nasamo razgovarati. GOSPOĐA ELVSTED (zbunjeno) O istoj stvari? HEDA: Da, upravo o tome. GOSPOĐA ELVSTED (plašljivo) Ali tu nema više ništa, gospođo Tesman. Stvarno više ništa. HEDA: O, naravno da ima... još mnogo više. Toliko sam već razumjela! Hodite... sad ćemo lijepo sjesti jedna kraj druge. (Posadi gospođu Elvsted u naslonjač kraj peći, a ona sjeda na tabure.) GOSPOĐA ELVSTED (uplašena, gleda na sat) Ali, draga moja gospođo Tesman, ja sam, zapravo, sad htjela da idem. HEDA: Ah, toliko se, valjda, ne žurite... Zar ne? Pa, sad mi lijepo ispričajte kako je kod vas kod kuće. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, upravo to ni najmanje ne želim da pričam. HEDA: Ali meni, draga moja...! Bože moj, pa mi smo zajedno išle u institut. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ali vi ste bili u klasi ispred mene. Ah, kako sam vas se tada strašno
bojala! HEDA: Bojali ste se... mene? GOSPOĐA ELVSTED: Jesam, strašno. Kad god ste me sreli na stepenicama, uvek ste me čupali za kosu. HEDA: Stvarno? To sam radila? GOSPOĐA ELVSTED: Da, a jedanput ste rekli da bi mi je najradije zapalili! HEDA: Ah, to sam samo tako pričala, znate. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ali ja sam tada bila još tako glupa... A od onda, svakako, mi smo se sasvim udaljile. Živjele smo u sasvim različitim krugovima. HEDA: E, pa sad ćemo pokušati da se ponovo zbližimo. Znate šta? U institutu smo govorile ti jedna drugoj. I zvale smo se po imenu... GOSPOĐA ELVSTED: Ne, tu se sigurno varate! HEDA: Nikako, ne varam se. Sjećam se još sasvim tačno. Zato ćemo i sada biti intimne, kao u ranijim danima. (Privuče tabure) Evo! (Poljubi je u obraz) Sad ćeš mi govoriti ti i zvati me Heda. GOSPOĐA ELVSTED (steže joj i gladi ruke) Ah, toliko dobrote i ljubaznosti! Na tako nešto nisam navikla. HEDA: Dobro, dobro. A i ja ću tebi govoriti ti, baš kao prije, i zvaću te moja draga Tora. GOSPOĐA ELVSTED: Tea se zovem. HEDA: Da, tačno. Naravno. Htjela sam reći Tea. (Gleda je pažljivo) Tako... ti, znači, nisi navikla na dobrotu i ljubaznost, Tea? To kod tebe u tvojoj kući? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, kad bih ja samo imala kuću! Ali nemam je. Nisam nikad ni imala. HEDA (malo je gleda) Slutila sam da mora biti tako nešto. GOSPOĐA ELVSTED (bespomoćno gleda preda se) Da... da,... da. HEDA: Ne mogu sasvim dobro da se sjetim... ali zar ti nisi kod Elvstedovih došla prvo kao kućedomaćlca? GOSPOĐA ELVSTED: Zapravo je trebalo da budem guvernanta. AM njegova žena... tadašnja žena... bila je bolešljiva... i najviše u krevetu. Tako sam morala da preuzmem i domaćin stvo. HEDA: A onda... na kraju... postala si gospodarica kuće. GOSPOĐA ELVSTED (potišteno) Da, to sam postala. HEDA: Daj da vidimo... KoMko je prošlo otada? GOSPOĐA ELVSTED: Otkad sam udata? HEDA: Da. GOSPOĐA ELVSTED: Prošlo je pet godina. HEDA: Da, tačno, toliko mora biti. GOSPOĐA ELVSTED: O, tih pet godina...! Ili, zapravo, ove dvijetri posljednje! O, kad biste vi to mogli zamisliti... HEDA (lako je lupne po ruci) Opet vi! Fuj, Tea! GOSPOĐA ELVSTED: Dobro, dobro, pokušaću... Da, kad bi... kad bi ti to samo mogla zamisliti i shvatiti... HEDA (nemarno) Ejlert Levborg je, mislim, takođe tri godine bio tamo gore? GOSPOĐA ELVSTED (gleda je nesigurno) Ejlert Levborg? Da... tako je. HEDA: Jesi li ga ti poznavala od ranije? GOSPOĐA ELVSTED: Vrlo malo. To jest... po imenu, naravno, jesam. HEDA: A tamo gore... dolazio vam je u kuću? GOSPOĐA ELVSTED: Dolazio je svaki dan kod nas. Pa držao je djeci nastavu. Jer, ja nisam mogla na sve stići. HEDA: Da, to je razumljivo... A tvoj muž? On je vjerovatno često na putu? GOSPOĐA ELVSTED: Da. Možete... možeš već zamisliti, kao nadzornik mora stalno obilaziti okrug. HEDA: Tea, jadna, draga Tea... ali sad mi moraš ispničati... sve kako je bilo! GOSPOĐA ELVSTED: Onda me pitaj. HEDA: Čuj, kakav je, zapravo, tvoj muž, Tea? Mislim... onako... u ophođenju. Je li dobar prema tebi? GOSPOĐA ELVSTED (vrdajući) Pa, on sigurno ima najbolje namjere u svemu što čini. HEDA: Ali meni se čini da je on suviše star za tebe. Sigurno je stariji više od dvadeset godina? GOSPOĐA ELVSTED (iritirano) I jeste. Sve se sastalo... Sve mi je kod njega odvratno. Mi nemamo ni jedne zajedničke misli. Baš ničeg zajedničkog... on i ja. HEDA: Ali on te uprkos tome voli, zar ne? Onako na svoj način? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, šta ja znam. On sigurno u meni vidi samo nesto što mu je od koristi. A i ne košta ga mnogo da me drži. Ja sam jeftina. HEDA: E, to je glupo od tebe.
GOSPOĐA ELVSTED (trese glavom) Ali je ipak tako i ne može drugačije. S njime ne. Jer, on samo sebe voli. I možda malo djecu. HEDA: I Ejlerta Levborga, Tea. GOSPOĐA ELVSTED (pogleda je) Ejlerta Levborga? Kako ti to pada na pamet? HEDA: Ali, draga moja, mislim ipak, kad je tebe ovako daleko za njim posao... (Smiješi se skoro neprimjetno) A, osim toga, tako si i sama rekla Tesmanu. GOSPOĐA ELVSTED (nervozno) Ah, tako! Da, može biti. (Kaže s unutrašnjim uzbuđenjem ali prigušenim tonom) Ma, bolje da ti odmah i to kažem. I onako će sve izbiti na vidjelo. HEDA: Šta to, draga Tea...? GOSPOĐA ELVSTED: Evo, kratko i jasno: moj muž ništa ne zna o ovom mom putu. HEDA: Kako to? Tvoj muž ne zna? GOSPOĐA ELVSTED: Naravno da ne. Uostalom, nije ni bio kod kuće. Na putu je... i on. Ah, nisam više mogla izdržati, Heda! Bilo mi je nemoguće! Da uvijek budem gore tako sama. HEDA: I onda? GOSPOĐA ELVSTED: I onda sam spakovala nešto svojih stvari, znaš, ono najpotrebnije. Ne govoreći nikom ništa. I napustila kuću. HEDA: Bez daljnjeg? GOSPOĐA ELVSTED: Da. I doputovala vozom pravo ovamo. HEDA: Ali, draga moja dobra Tea, kako si se usudila! GOSPOĐA ELVSTED (ustaje i hoda po sobi) Da, ali šta sam to drugo na ovom svijetu trebala da uradim! HEDA: I šta misliš da će ti reći muž kad se vratiš kući? GOSPOĐA ELVSTED (za stolom, pogleda je) Tamo njemu? HEDA: Pa da, da! GOSPOĐA ELVSTED: Tamo se ja više neću vratiti. HEDA (ustane i približi joj se) Ti si to, dakle... sasvim ozbiljno... otišla i sve napustila. GOSPOĐA ELVSTED: Da. Mislim da mi ništa drugo nije preostalo. HEDA: I tako si otišla... na očigled čitavog svijeta... GOSPOĐA ELVSTED: Ah, tako nešto se svakako ne može zadržati u tajnosti. HEDA: I šta onda misliš da će ljudi o tebi govoriti, Tea? GOSPOĐA ELVSTED: Neka govore, za ime boga, šta god hoće! (Sjeda umorno i potišteno na sofu) Ja nisam učinila ništa drugo sem ono što sam morala da učinim. HEDA (poslije kraće pauze) I šta sad misliš da radiš? Imaš li kakvih namjera? GOSPOĐA ELVSTED: To još ne znam. Znam samo da moram živjeti tamo gdje živi Ejlert Levborg... Ako uopšte treba da živim! HEDA (odgurne svoju stolicu, sjeda pored nje i gladi joj ruke) Čuj, Tea... a kako je nastalo to... to prijateljstvo... između tebe i Ejlerta Levborga? GOSPOĐA ELVSTED: Pa, nastalo je malo-pomalo. Bila sam stekla kao neku moć nad njim. HEDA: Tako? GOSPOĐA ELVSTED: Pa se prošao svojih starih navika. Ne da sam ga ja molila za to... to se nikad ne bih usudila. Ali on je primijetio da mi je to odvratno i prošao se. HEDA (skriva nehotičan podrugljiv osmijeh) Tako si ga ti, ono što se kaže, preobrazila, ti, mala Tea! GOSPOĐA ELVSTED: Da, tako barem on tvrdi. A on je, sa svoje strane, on je od mene napravio pravog čovjeka. Naučio me je da mislim... i da svašta razumijem. HEDA: Je li i tebi držao nastavu? GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne baš nastavu. Ali razgovarao je sa mnom. Govorio mi o beskrajno mnogo stvari. A zatim je došlo ono lijepo sretno vrijeme kad sam smjela učestvovati u njegovom radu. Kad sam mu smjela pomagati. HEDA: Ti? GOSPOĐA ELVSTED: Da! Kad je on nešto pisao, radili smo uvijek zajedno. HEDA: Kao dva dobra druga. GOSPOĐA ELVSTED (živahno) Da, kao drugovi! Zamisli, Heda... baš tako je i on to zvao!... Ah, trebalo bi da se stvarno osjećam sretnom. Ali ni to ne mogu, jer ne znam hoće li to potrajati. HEDA: Nisi sigurna u njega? GOSPOĐA ELVSTED (potišteno) Sjenka neke žene stoji između Levborga i mene. HEDA (gleda je napeto) Ko bi to mogao biti? GOSPOĐA ELVSTED: Ne znam. Neka iz... iz njegove prošlosti. Neka koja ga sigurno nije mogla razumjeti.
HEDA: A šta on kaže... o tome? GOSPOĐA ELVSTED: Samo jedanput je... onako uzgred... nešto pomenuo. HEDA: Pa? Šta je rekao? GOSPOĐA ELVSTED: Rekao je, da je ona, kad su se rastali, htjela da ga ubije iz pištolja. HEDA (hladno i savladano) Ah, koješta! Tako nešto se ovdje ne radi. GOSPOĐA ELVSTED: Ne. I zato ja sve mislim da je to morala biti ona crvenokosa pjevačica, sa kojom je on jedno vrijeme... HEDA: Da, to može biti. GOSPOĐA ELVSTED: Jer, ja se sjećam da se pričalo o njoj kako nosi sa sobom nabijeno oružje. HEDA: Je li? Onda je to, naravno, ona. GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke) Da, ali zamisli samo, Heda, čujem da je ta pjevačica... da je ona opet u gradu!... Ah, potpuno sam očajna! HEDA (pogleda krišom prema sobi u pozadini) Pst! Evo dolazi Tesman. (Ustaje i šapće) Tea... ovo sve treba da ostane između tebe i mene. GOSPOĐA ELVSTED (skoči) O, da, da! Za ime boga...! (Tesman, sa pismom u ruci, dolazi s desna iz sobe u pozadini.) TESMAN: Tako, poslanka je spremna i gotova. HEDA: To je lijepo. A gospođa Elvsted, mislim, hoće da ide. Čekaj malo. Ja ću je ispratiti do vrtne kapije. TESMAN: Čuj, Heda, može li se za pismo Berta pobrinuti? HEDA (uzima pismo) Reći ću joj. (Berta dolazi iz predsoblja.) BERTA: Gospodin sudija Brak je tu i kaže da bi želio da pozdravi gospođu. HEDA: Zamolite gospodina sudiju da uđe. A onda... slušajte... bacite ovo pismo u sanduče. BERTA (uzima pismo) Da, milositiva gospođo. (Ona otvara vrata sudiji Braku i odlazi. Sudija je gospodin od četrdeset pet godina. Debeljuškast je, ali lijepog stasa i elastičnih pokreta, okruglog lica sa plemenitim profilom. Kosa mu je kratko podšišana, pažljivo očešljana, još gotovo crna, oči živahne, obrve jake kao i potkresani brkovi. Obučen je u elegantno odijelo za šetnju, za njegove godine suviše mladenačko. Nosi i lornjon, koji s vremena na vrijeme pušta da padne.) BRAK (sa šeširom u ruci, pozdravlja) Smije li se ući... ovako rano? HEDA: Smije, naravno. TESMAN (stisne mu ruku) Dobro nam došli! (Predstavlja) Gospodin sudija Brak... gospođica Rang. HEDA: Oh...! BRAK (nakloni se) Ah, drago mi je... HEDA (pogleda ga i smije se) Zasta je zabavno pogledati vas pri dnevnoj svjetlosti, dragi sudija. BRAK: Nalazite da sam se promijenio? HEDA: Da, nešto ste mlađi, čini mi se. BRAK: Najljepše zahvaljujem. TESMAN: A šta kažete za Hedu! Šta? Zar nije procvjetala? Ovako bujna... HEDA: Ah, ostavi mene na miru! Radije zahvali sudiji za sav onaj trud... BRAK: Ah, šta... to mi je bilo zadovoljstvo... HEDA: Da, vi ste vjerna duša. Ali moja prijateljica tu stoji i gori od želje da krene. Doviđenja, gospodine sudijo! Odmah se vraćam. (Obostrano opraštanje. Gospođa Elvsted i Heda izlaze na vrata predsoblja.) BRAK: No, pa je li vaša žena bar donekle zadovoljna? TESMAN: Da, mi vam ne možemo dovoljno zahvaliti. To jest... čujem da su potrebne još neke manje promjene. I da još ponešto nedostaje. Moraćemo, valjda, nabaviti još po koju sitnicu. BRAK: Tako? Stvarno? TESMAN: Ali nećemo vas time teretiti. Heda kaže, ona će sama nabaviti to što još nedostaje... Ali, zar nećemo sjesti, šta? BRAK: Hvala lijepo, samo za trenutak. (Sjeda za sto) Htio bih o nečemu razgovarati s vama, dragi Tesmane. TESMAN: Tako? Ah, razumijem! (Sjeda) Sad sigurno dolazi na red ozbiljni dio parade? Šta? BRAK: O, s novčanim pitanjima još ne moramo žuriti. Uostalom, ja sam želio da sve malo jednostavnije namjestimo... TESMAN: Ali to nikako ne bi išlo. Ne zaboravite Hedu, dragi moj! Pa vi je tako dobro
poznajete... Nisam joj, valjda, mogao ponuditi neko malograđansko stanovanje. BRAK: Ne, ne, u tome i jeste stvar. TESMAN: A onda... srećom, neće još dugo trajati da ja dobijem svoje imenovanje. BRAK: Ah, znate, takve stvari se znaju jako otegnuti. TESMAN: Jeste li najzad nešto pobliže čuli, šta? BRAK: Ne, ništa određeno... (Prekida) Ipak, imam da vam ispričam jednu novost. TESMAN: Je li? BRAK: Vaš stari prijatelj, Ejlert Levborg je opet u gradu. TESMAN: To već znam. BRAK: Tako? Od koga ste čuli? TESMAN: Ispričala mi je ona gospođa što je izašla sa Hedom. BRAK: Takotako! Kako se ona zove? Nisam dobro čuo... TESMAN: Gospoda Elvsted. BRAK: Aha... žena školskog nadzornika. Da, tamo gore kod njih se on i zadržavao. TESMAN: I zamislite, čujem, na svoju veliku radost, da je opet postao pristojan čovjek! BRAK: Da, tako se priča. TESMAN: I da je izdao neku novu knjigu. Šta? BRAK: I te kakvu! TESMAN: Izazvala je interesovanje? BRAK: Sasvim neuobičajeno interesovanje. TESMAN: Ma zamislite!... Zar to nije prijatno čuti? On, sa svojim čudesnim sposobnostima... A ja sam, na svoju žalost, bio ubijeđen da je potpuno skrenuo. BRAK: Pa to je bilo opšte mišljenje. TESMAN: Jedino ne shvatam šta će on sada početi. Od čega će, zaboga, živjeti? Šta? (Heda je za vrijeme posljednjih riječi ušla na vrata predsoblja.) HEDA (Braku, smiješeći se podrugljivo) Tesman se po čitav božji dan brine od čega će živjeti. TESMAN: O, bože dragi, pa razgovaramo o jadnom Ejlertu Levborgu. HEDA (brzo ga pogleda) A tako? (Sjeda u naslonjač i pita ravnodušno) I šta je sad s njim? TESMAN: Pa, on je svoje nasljedstvo sigurno već davno spiskao, a ne može pisati svake godine novu knjigu. Šta? Pa... onda se stvarno pitam šta će biti s njim. BRAK: O tome bih vam mogao nešto ispričati. TESMAN: A to je? BRAK: Pa ne smijete zaboraviti da on ima rođake koji nisu bez uticaja. TESMAN: Ah... rođaci... oni su ga, nažalost, sasvim napustili. BRAK: Ipak, ranije su ga zvali nadom porodice. TESMAN: Da, prije! Ali to je on sam proigrao. HEDA: Ko zna? (Smiješi se lako) Gore kod Elvstedovih su ga, izgleda, preobrazili... BRAK: A uz to i knjiga koja je izašla... TESMAN: Da, da, daj bože, da mu se stvarno mogne na neki način pomoći. Ja sam mu upravo pisao. Čuj, Heda, ja sam ga pozvao da dođe večeras kod nas. BRAK: Ali, dragi moj, pa večeras ste htjeli doći na moje momačko veče. To ste mi juče u pristaništu obećali. HEDA: Zar si zaboravio, Tesmane? TESMAN: Bogami, jesam! BRAK: Uostalom, možete biti sasvim mirni... on neće doći. TESMAN: Kako to mislite? Šta? BRAK (oklijevajući, odupre se rukama o stolicu) Dragi Tesmane... i vi, gospođo Tesman... ja ne mogu da preuzmem odgovornost i da vas ostavim tako bez ikakvog obaveštenja o jednoj stvari koja... koja... TESMAN: Tiče se Ejlerta...? BRAK: Vas i njega. TESMAN: Ali, dragi sudijo, pa govorite samo! BRAK: Vi morate biti spremni na to da vaše imenovanje možda neće uslijediti tako brzo kao što vi želite i očekujete. TESMAN (skoči nemirno) Je li se nešto dogodilo? Šta? BRAK: Dobijanje tog mjesta će, možda, zavisiti od konkurencije... TESMAN: Od konkurencije? Zamisli, Heda! HEDA (zavali se dublje u fotelju) Ah... vidi, vidi! TESMAN: Ali ko mi je konkurent? Valjda, zaboga, nije...?
BRAK: Svakako. Ejlert Levborg. TESMAN (pljesne rukama) Ne, ne, pa to je nezamislivo! Prosto nemoguća stvar! šta? BRAK: Hm, možda ćemo to ipak doživjeti. TESMAN: Ali, dragi moj sudijo, pa to bi bila nevjerovatna bezobzirnost prema meni! (Maše rukama po zraku) Jer... zamislite samo... pa ja sam oženjen oovjek! Mi smo se vjenčali računajući na to, Heda i ja. Došli smo ovamo i napravili tolike dugove. I od tetke Jule posudili novac. Gospode, pa mislio sam da već imam to mjesto u džepu. Šta? BRAK: No, no, no... mjesto ćete vi vjerovatno i dobiti. Ali tek nakon natjecanja. HEDA (nepokretna u naslonjaču) Zamisli, Tesmane, pa to će biti kao neka vrsta sporta. TESMAN: Ali, draga Heda, kako samo možeš da budeš tako ravnodušna! HEDA (kao gore) To uopšte nisam. Stvarno me zanima ishod. BRAK: U svakom slučaju, gospođo Tesman, dobro je da sad znate kako stvari stoje. Mislim... prije nego što krenete u male kupovine kojima, kako čujem, prijetite. HEDA: Tu se ništa ne može promijeniti. BRAK: A, tako? Pa, to je nešto drugo. Adieu! (Tesmanu) Kad budem popodne šetao, navratiću po vas. TESMAN: Ah, da, da, ja još ne mogu da se snađem. HEDA (zavaljena, pruža ruke) Adieu, dragi sudijo. I do skorog viđenja. BRAK: Najljepša hvala. Adieu, adieu! TESMAN (prati ga do vrata) Adieu, dragi sudijo! Morate me stvarno izviniti... (Brak izlazi kroz vrata predsoblja.) TESMAN (hoda po sobi) Ah, Heda, čovjek se stvarno ne smije bacati u avanturu. Šta? HEDA (gleda ga i smiješi se) Zar ti to radiš? TESMAN: Pa, sluša... ne može se poreći... bilo je avanturistički doći ovamo, oženiti se i osnovati kuću i ognjište na samim praznim izgledima. HEDA: Tu, najzad, imaš pravo. TESMAN: Da, svoj ugodni dom, to barem imamo, Heda! Zamisli dom, koji smo oboje toliko željeli. O kome smo, skoro bih rekao, sanjali. Šta? HEDA (ustaje polako i umorno) Ali dogovor je bio da ćemo voditi društveni život... primati u kući. TESMAN: Gospode, da, i kako sam se tome radovao! Zamisli... da vidim tebe kao domaćicu... u odabranom krugu! Šta?... Da, da... ali za sada moramo oboje ostati sami i osamljeni u kući, Heda. Samo ćemo ponekad pozvati tetka Jule... Ah, da, kako si ti sasvim... sasvim drugačije trebala da živiš...! HEDA: Slugu u livreji sad, naravno, neću dobiti. TESMAN: Ah, ne, nažalost. Držati slugu... vidiš... o tome sad ne može biti ni govora. HEDA: Ni konja za jahanje koga sam trebala dobiti... TESMAN (uplašeno) Konja za jahanje! HEDA:... sad na njega više ne smijem ni da mislim. TESMAN: Bože sačuvaj, ne, to se razumije samo po seba. HEDA (hoda po sobi) No, nešto ipak imam što će me u međuvremenu zabaviti. TESMAN (obradovano) Ah, bogu nek je hvala! A šta je to, Heda? Šta? HEDA (na vratima, gleda ga s potisnutom podrugljivošću) Moji pištolji, Jergene! TESMAN (u strahu) Pištolji! HEDA (hladnog pogleda) Pištolji generala Gablera! (Odlazi kroz zadnju sobu nalijevo.) TESMAN (trči do vrata i viče za njom) Ali za ime božje, najdraža Heda, dalje ruke od opasnih stvari! Meni za ljubav, Heda! šta?
DRUGI ČIN
Salon Tesmanovih... kao i u prvom činu, samo je uklonjen mali klavir, a na njegovom mjestu stoji elegantan pisaći sto sa policom za knjige. Kraj sofe lijevo je mali sto. Buketi cvijeća su takode uklonjeni. Buket gospođe Elvsted stoji na velikom stolu... naprijed. Poslijepodne je. Heda je sama u sobi, obučena u haljinu za primanje. Stoji kraj otvorenih staklenih vrata i puni revolver, a drugi, isti takav, leži u otvorenoj kutiji za pištolje na pisaćem stolu. HEDA (gleda u vrt i viče) I po drugi put, dobar dan, gospodine sudijo! BRAK (vidi se u daljini) Takođe, gospođo Tesman. HEDA (diže pištolj i cilja) Sad ću vas ustrijeliti, gospodine sudijo.
BRAK (viče) Ne-ne-ne! Ne gađajte u mene! HEDA: Tako je to kad čovjek ide skrivenim putevima! (Ona puca.) BRAK (bliže) Pa vi ste poludjeli...! HEDA: Bože moj, nisam vas, valjda, pogodila? BRAK (još napolju) Ostavite se glupih šala! HEDA: Hodite, uđite, sudijo! (Brak, obučen za izlazak, sa ljetnim ogrtačem preko ruke, ulazi kroz staklena vrata) BRAK: Dovraga... zar se još bavite tim sportom? U šta, zapravo, pucate? HEDA: O, samo stojim tu i pucam u prazan vazduh. BRAK (uzima joj blago pištolj iz ruke) Dozvolite, milostiva gospođo. (Posmatra pištolj) Ah, taj je... njega dobro poznajem. (Gleda oko sebe) Gdje je kutija? A, evo je. (Stavlja pištolj unutra i zatvori poklopac) Za danas je dosta ove grozne igre. HEDA: Ah, šta drugo, za ime božje, treba da radim? BRAK: Nlste imali nikakvih posjeta? HEDA (zatvara staklena vrata) Ni jedne jedine. Svi su nam prijatelji, valjda, još na selu. BRAK: A ni Tesmana nema kod kuće? HEDA (za pisaćim stolom, stavlja kutiju sa pištoljima u ladicu) Ne. On je ručao, odjurio je tetkama. Nije vas očekivao tako rano. BRAK: Hm, mogao sam i misliti. To je bilo glupo od mene. HEDA (okreće se i gleda ga) Kako to... glupo? BRAK: Ah, mogao sam doći... još malo ranije. HEDA (ide preko sobe) Pa onda ne biste našli baš nikoga. Jer ja sam poslije ručka u svojoj sobi i presvlačila se. BRAK: A ima li kakva mala pukotina na vratima kroz koju bi se moglo pregovarati? HEDA: To ste zaboravili da napravite. BRAK: Da, to je takođe bilo glupo od mene. HEDA: Onda ćemo, dakle, sjediti ovdje. I čekati. Jer, Tesman sigurno neće doći tako skoro. BRAK: Dada, bože moj, imaću strpljenja. (Heda sjeda u ugao sofe. Brak ostavlja svoj ogrtač na naslon prve stolice i sjeda držeći šešir u ruci. Kratka pauza.) HEDA: Pa? BRAK (istim tonom) Pa? HEDA: Ja sam prva pitala. BRAK (nagne se malo naprijed) Da, sad ćemo malo u miru popričati, gospođo Heda! HEDA (zavali se u sofu) Zar vam ne izgleda da je prošla čitava vječnost, otkad smo zadnji put popričali?... Jer ono nekoliko riječi sinoć... i jutros... to ne računam. BRAK: Mislite... sami? U četiri oka? HEDA: Da, to... otprilike. BRAK: Ja sam svaki božji dan samo to želio, da najzad opet dođete kući. HEDA: To isto sam i ja čitavo vrijeme željela. BRAK: Vi? Stvarno, gospođo Heda? A ja sam mislio da se divno zabavljate na putu. HEDA: Eh, možete zamisliti. BRAK: Ali Tesman je stalno tako pisao. HEDA: Da, on! Jer, njemu je najljepše na ovome svijetu da se zakopa u neku biblioteku, da sijedi i prepisuje stare pergamente... i tako nešto. BRAK (malo zlobno) No, pa to je njegov poziv na ovome svijetu. Barem djelimično. HEDA: Da, to je istina. I tu se, naravno, ništa ne može... Ali ja! Ah, dragi sudijo, ja sam se strašno dosađivala. BRAK (saosjećajno) Kažete li to zasta... ozbiljno? HEDA: Da, pa možete zamisliti...! Čitavih šest mjeseci ne susresti ni jednog čovjeka koji bar nešto zna o našem krugu. I s kim se može poprtičati o našim stvarima. BRAK: Da, da... to bi i meni jako nedostajalo. HEDA: A onda ono naj, najnepodnošljvije... BRAK: A to je? HEDA:...biti uvijek i vječno sa... sa jednim te istim. BRAK (klima glavom) Ujutro i uveče... da, da. Mogu zamisliti... u svako moguće vrijeme. HEDA: Ja sam rekla: uvijek i vječno. BRAK: Pa lijepo. Ali meni se ipak čini, s našim čestitim Tesmanom, tu bi se moglo... HEDA: Tesman je... stručnjak, dragi moj. BRAK: Neosporno.
HEDA: A putovati sa stručnjakom nije nikakvo zadovoljstvo. Barem ne stalnio. BRAK: Čak na sa stručnjakom... koga volite? HEDA: Oh, nemojte upotrebljavati tako otrcane riječi! BRAK (iznenađeno) Kako to, gospođo Heda? HEDA (kroz smijeh i napola ljutito) Tako, to biste morali sami isprobati! Od jutra do mraka slušati o istoriji kulture! BRAK: Uvijek i vječno... HEDA: Da-da-da! I to još o toj stvari sa kućnom industrijom u srednjem vijeku...! To je ono najstrašnije. BRAK (gleda je ispitujući) Ali, recite mi... kako onda treba da razumijem to da ste...? Hm... HEDA: Da sam se udala za Jergena Tesmana, mislite? BRAK: No, dobro, da tako kažemo. HEDA: Mili bože, zar vam to izgleda tako čudno? BRAK: Da i ne, gospođo Heda. HEDA: Bila sam se od svega zamorila, dragi sudijo. Moje vrijeme je bilo prošlo... (Trza se nervozno) O, ne, to ipak ne treba da govorim, čak ni da mislim! BRAK: Zato i nemate nikakvog razloga. HEDA: Oh, razloga... (Gleda ga ispitujući) A Jergen Tesman je... to se ipak mora reći... u svakom pogledu korektan čovjek. BRAK: Korektan i solidan. To je istina. HEDA: I nečeg stvarno smiješnog ne nalazim kod njega... a vi nalazite? BRAK: Smiješnog? N-ne... to baš ne bih rekao... HEDA: Pa, dakle! A strašno je marljiv sakupljač!... Nije nemoguće da s vremenom nešto i postigne. BRAK (gleda je nesigurno) Vjerovao sam da vi, kao i drugi, mislite da će on postati posebno veliki čovjek. HEDA (umornog izraza) No, da... I pošto je on svim silama nastojao da se brine o meni... Ne znam zašto to ne bih prihvatila? BRAK: Da-da. Gledajući s te strane... HEDA: To je svakako bilo više nego što su mi nudili drugi udvarači, dragi sudijo. BRAK (smije se) Da, ja, naravno, ne mogu da govorim u ime svih drugih. Ali što se mene lično tiče, to vi znate, uvijek sam imao izvjestan respekt prema bračnim vezama. Uopšte uzevši, gospođo Heda. HEDA (šaljivo) Ah, u vas stvarno nisam polagala nikakve nade. BRAK: Sve što ja želim jeste intimni krug prijatelja, kojima ću služiti riječju i djelom i kod kojih uvijek mogu navraćati... kao provjeren prijatelj... HEDA: Gospodara kuće, misite? BRAK (nakloni se) Radije gospodarice kuće, iskreno govoreći. Ali, isto tako, i njenog muža, razumije se. Znate... jedan takav... takav, recimo, trougaoni odnos... to je u osnovi velika prijatnost za sve troje. HEDA: Da, i meni je taj treći toliko nedostajao na putu. Oh, tako u četiri oka sjediti u kupeu... BRAK: Srećom je, eto, bračno putovanje pretureno... HEDA (trese glavom) Putovanje će još dugo... dugo trajati. Tek sam stigla na jednu usputnu stanicu. BRAK: No, pa iskoo se malo napolje, malo se prošeta, gospođo Heda. HEDA: Ja nikad neću iskakati. BRAK: Stvarno nećete? HEDA: Ne, jer uvijek je neko tu ko... BRAK (smijući se)...ko vas prati u stopu, mislite? HEDA: Baš to. BRAK: Pa, dragi bože... HEDA (odbijajući rukom) Ne volim to... Onda ću radije da sjedim tu gdje sam. U četiri oka. BRAK: Pa, onda može treći da uskoči do bračnog para... HEDA: E, vidite... to je već nešto sasvim drugo. BRAK:... kao provjeren prijatelj, pun razumijevanja... HEDA:... s kojim se može razgovarati i zabavljati na razne načine... BRAK:... a u njemu nema ni traga od stručnjaka! HEDA (duboko uzdahne) Da, to je, svakako, olakšanje. BRAK (čuje otvaranje ulaznih vrata i krišom gleda tamo) I trokut je tu.
HEDA (poluglasno) A voz kreće dalje. (Tesman u sivom odijelu za šetnju sa mekim šeširom dolazi kroz predsoblje. Pod rukama i u džepovima nosi mnogo nepovezanih knjiga.) TESMAN (prilazi stolu kraj sofe) Puh, evo vučem čitavo brdo, baš sam se zagrijao. (Spušta knjige) Formalno se znojim, Heda. O, gle, gle, već ste tu, dragi sudijo? Šta? Berta mi ništa ne reče. BRAK (ustaje) Prošao sam kroz baštu. HEDA: Kakve si to knjige donio? TESMAN (stoji i blista) Nekoliko novih stručnih radova koji su mi neophodni. HEDA: Stručnih radova? BRAK: Aha, to su stručni radovi, gospođo Tesman. (Brak i Heda izmjenjuju smješak razumijevanja.) HEDA: Zar ti treba još stručnih radova? TESMAN: Da, draga Heda, toga nikad nije dosta. Treba pratiti sve što se piše i štampa. HEDA: Da, tako valjda treba. TESMAN (traži među knjigama) A vidi ovamo, evo, nabavio sam i novu Levborgovu knjigu. (Pruža joj) Želiš li, možda, da je pogledaš? Šta? HEDA: Ne, hvala. Ili... da, možda kasnije. TESMAN: Ja sam jo usput malo prelistao. BRAK: No, i šta kažete vi... kao stručnjak? TESMAN: Kažem da je čudnovato kako je odmjereno napisano. Tako ranije nije nikad pisao. (Skuplja knjige) Sad ću sve ovo da unesem. Biće pravo zadovoljstvo rasijecati stranice...! A moram se i presvući. (Braku) Valjda ne moramo odmah krenuti? Šta? BRAK: Nee, uopšte nam se ne žuri. TESMAN: No, onda imam vremena. (Ide sa knjigama do zadnjih vrata, tu zastaje i okreće se) Znaš, Heda, tetka Jule ti neće večeras doći. HEDA: Ne? Da nije zbog onog sa šeširom? TESMAN: Ah, ni govora. Kako samo možeš tako misliti o tetki Jule! Nije to...! Nego tetki Rini je danas tako strašno teško, znaš. HEDA: Pa njoj je uvijek tako teško. TESMAN: Da, ali baš danas joj je mnogo gore, jadnici. HEDA: Pa, onda je u redu da druga ostane kraj nje. Ja ću se već nekako snaći. TESMAN: Ali ne možeš zamisliti kako je tetka Jule uprkos svemu sretna i blažena... što si se ti tako popravila na putu. HEDA (ustaje, poluglasno) Oh, vječno te tetke! TESMAN: Šta? HEDA (ode do staklenih vrata) Ništa. TESMAN: No, dobro. (Ode kroz zadnju sobu desno.) BRAK: O kakvom ste to šeširu govorili? HEDA: Ma, to je jedna priča od jutros, sa gospođicom Tesman. Skinula je šešir i stavila ga ovde na stolicu. (Pogleda ga i smiješi se) A ja sam se napravila kao da mislim da je to služavkin šešir. BRAK (trese glavom) Ali, draga gospođo Heda, kako ste to mogli učiniti čestitoj staroj dami? HEDA (nervozno hoda po sobi) Da, vidite, tako mi nešto dođe, prije nego što sam toga svjesna. I onda ne mogu da se oduprem. (Baca se u naslonjač kraj peći) Oh, ni sama ne znam, kako da to objasnim. BRAK (iza naslona) Vi niste potpuno sretni... u tome je stvar. HEDA (gleda preda se) Ne znam ni zašto bih to... trebala da budem sretna. Ili mi to vi možete reći? BRAK: Pa... pored ostalog... zato što ste, evo, dobili ovu kuću, koju ste željeli. HEDA (gleda ga i smije se) I vi vjerujete u tu priču o mojoj želji? BRAK: Zar to nije istina? HEDA: Pa, tako... donekle jeste. BRAK: Kako to? HEDA: Evo, ovo je istina: dopuštala sam prošlog ljeta Tesmanu da me prati do kuće sa večernjih sjedeljki... BRAK: Nažalost, ja sam išao drugim putem. HEDA: To je tačno. Vi site prošlog ljeta, naravno, išla drugim putevima. BRAK (smije se) Sramite se, gospođo Heda!... No... dakle... šta je bilo s vama i sa Tesmanom...?
HEDA: Dakle, prolazili smo tako ovuda jedne večeri. A Tesman se, siromah, nije mogao da oslobodi svoje zbunjenosti. Nikako nije nalazio teme za razgovor. Bilo mi je žao tog učenog momka... BRAK (smiješi se sumnjičavo) Vama? Stvarno? Hm... HEDA: Da, stvarno. I onda sam... da ga izvučem iz neprilike... počela iz čiste lakomislenosti da govorim kako bih voljela da stanujem u ovoj vili. BRAK: Ništa više? HEDA: Te večeri... ne. BRAK: A kasnije? HEDA: Da, moja lakomislenost je imala posljedice, dragi sudijo. BRAK: Nažalost, naše lakomislenosti ih suviše često imaju, gospođo Heda. HEDA: Hvala lijepo!... I u tom sanjarenju o vili Falkovih, vidite, nekako smo se našli i razumjeli. Jergen Tesman i ja! To je dovelo do vjeridbe i ženidbe i bračnog putovanja i šta ja znam do čega. Da, da, dragi sudijo, gotovo bih rekla... kako čovjek posije, tako i žanje. BRAK: To je sjajno! A u osnovi vama možda nije ni stalo do ovoga svega ovdje. HEDA: Ne, sam bog zna da nije. BRAK: Da, a šta sada? Kad smo sve ovo tako lijepo uredili za vas? HEDA: Oh, čini mi se da ovdje u svim sobama miriše na lavandu i sasušene ruže... Ili je taj miris možda tetka Jule donijela sa sobom. BRAK (smije se) Ne, ja prije mislim da je preostao od pokojne savjetnikovice. HEDA: Da, ima nečeg natrulog u tome. Podsjeća na cvijeće sa bala... sutradan. (Sklopi ruke na potiljku, zavali se u naslonjač i pogleda ga) Ah, dragi sudijo, ne možete ni zamisliti kakio ću se ja jezivo dosađivati ovdje. BRAK: Zar se u životu ne bi mogao naći neki zadatak za vas, gospođo Heda? HEDA: Zadatak... koji bi imao nečeg primamljivog u sebi? BRAK: Najbolje takav, naravno. HEDA: Bog zna kakav bi to zadatak trebao da bude. Ponekad mislim na to... (Prekida se) Ali to sigurno ne bi išlo. BRAK: Ko zna? Dajte da čujem. HEDA: Kad bih Tesmana mogla nagovoriti da se baci na politiku? BRAK (smije se) Tesmana! Ne, slušajte... tako nešto kao politika, to njemu ne leži... ali baš nikako. HEDA: Da, to i ja mislim... Ali ako bih ga ipak nagovorila? BRAK: Da, ali kakvo bi vam to bilo zadovoljstvo? Kad već on nije za to stvoren. Zašto onda da ga nagovarate na to? HEDA: Jer mi je dosadno... pa čuli ste! (Poslije kraće pauze) Vi, dakle, mislite da je savim nemoguće da Tesman jednom postane ministar? BRAK: Hm, vidite, draga gospođo Heda, da bi to postao, morao bi, prije svega, biti bogat čovjek. HEDA (ustaje nestrpljivo) Eto, tu smo! To su ove oskudne prilike u koje sam zapala...! (Hoda po sobi) One mi život čine tako bijednim, gotovo smiješnim!... Eto, to je to. BRAK: Ja mislim da je krivica negdje drugo. HEDA: Gdje to? BRAK: Vi nikad niste doživjeli nešto što bi vas stvarno prodrmalo. HEDA: Mislite... nešto ozbiljno? BRAK: Da, moglo bi se i tako nazvati. Ali to, možda, može sada doći. HEDA (zabaci glavu) Ah, vi mislite na sukobe... s tim glupim profesorom! To će ostati Tesmanova stvar. Ja tome zasta neću pokloniti ni jedne svoje misli. BRAK: Da, da, onda ostavimo to. Ali kad bi ono... ono što se onako u višem stilu... naziva ozbiljan i odgovoran zadatak... kad bi tako nešto našlo? (Smiješi se) Novi zadatak, mala gospođo Heda. HEDA (ljutito) Šutite! Tako nešto nećete doživjeti! BRAK (oprezno) Govorićemo opet o tome u roku od godine dana... najviše. HEDA (kratko) Ja nemam nikakvog smisla za takve stvari, gospodine sudijo. Samo nikakvih zadataka! BRAK: Zar ne bi trebalo da, kao većina drugih žena, imate smisla za poziv koji... HEDA (kraj staklenih vrata) Ah, ušutite već jedanput!... Ponekad mislim da ja imam smisla samo za jednu stvar na svijetu. BRAK (prilazi joj) A to je... ako smijem pitati?
HEDA (gleda napolje) Da se smrtno dosađujem. Eto, sad znate. (Okreće se, gleda u zadnju sobu i smije se) Da, tačno tako! A, evo i gospodina profesora! BRAK (tiho, opominjući) Ali, gospođo Heda! (Tesman, u odijelu za izlazak, sa šeširom i rukavicama u ruci, dolazi sa desne strane kroz zadnju sobu.) TESMAN: Heda, je li Ejlert, Levborg otkazao posjetu, šta? HEDA: Ne. TESMAN: No, onda će on ubrzo doći. BRAK: Mislite li da će stvarno doći? TESMAN: Da, uvjeren sam u to. Jer ono su samo prazne priče što ste mi vi jutros pričali. BRAK: Tako? TESMAN: Da, barem tetka Jule mi je rekla da ona nikako ne vjeruje da bi on meni i ubuduće mogao stajati na put. Za mislite! BRAK: Pa, onda je sve lijepo i krasno. TESMAN (stavlja šešir i rukavice na stolicu desno) Ali morate mi dozvoliti da ga još, koliko je moguće, pričekam. BRAK: Za to još imamo dovoljno vremena. Kod mene niko ne dolazi prije sedam... pola osam. TESMAN: No, onda imamo vremena da još malo Hedi pravimo društvo. I da pričekamo. Šta? HEDA (nosi Brakov ogrtač i šešir i stavlja na ugao sofe) A u najgorem slučaju može gospodin Levborg ostati ovdje sa mnom. BRAK (hoće sam da uzme svoje stvari) Ali, molim vas, draga gospođo!... A šta podrazumijevate pod najgorim slučajem? HEDA: Ako mu se ne bude išlo s vama i s Tesmanom. TESMAN (gleda je neodlučno) Draga Heda, zar misliš da je u redu da ostane ovdje s tobom? Šta? Ne zaborati da tetka Jule neće doći. HEDA: Ne, ali zato dolazi gospođa Elvsted. Pa ćemo nas troje popiti čaj. TESMAN: No, vidiš, onda je u redu! BRAK (smiješi se) A to će možda za njega biti i zdravije. HEDA: Kako to? BRAK: Bože moj, draga gospođo, pa vi ste se često rugali malim momačkim sjedejkama kod mene. Govorili ste da one odgovaraju isključivo principijelnim muškarcima. HEDA: Ali gospodin Levborg je sada vrlo principijelan. Preobraćeni grešnik... (Berta dolazi na vrata predsoblja.) BERTA: Milostiva gospođo, tu je neki gospodin koji želi da uđe... HEDA: Uvedite ga. TESMAN (tiho) Siguran sam da je to on. Zamisli! (Ejlert Levborg dolazi kroz predsoblje. On je vitak i mršav, Tesmanovih godina, ali izgleda stariji i istrošeniji. Kosa i brada su mu tamnosmeđi, lice izduženo, blijedo sa crvenkastim mrljama na obrazima. Obučen je u crno, elegantno, sasvim novo odijelo. Tamne rukavice i cilinder drži u ruci. Zastaje blizu vrata i brzo se nakloni. Izgleda malo zbunjen.) TESMAN (ide mu u susret i trese ruku) Dragi Ejlerte, da se najzad opet vidimo! LEVBORG (govori tihim glasom) Hvala ti na pismu! (Bliži se Hedi) Smijem li i vama pružiti ruku, gospođo Tesman! HEDA (prihvati pruženu ruku) Dobrodošli, gospodine Levborg. (Okreće se) Ja ne znam da li se gospođa poznaju? LEVBORG (lako se klanja) Gospodin sudija Brak, ako se ne varam. BRAK (isto tako) Čast mi je. Prije više godima... TESMAN (Levborgu, stavljajući mu ruku na rame) I sad se osjećaj kao kod svoje kuće, Ejlerte! Zar ne, Heda?... Čujem da ćeš opet živjeti u gradi? Šta? LEVBORG: Da, hoću. TESMAN: Pa, to je pametno. Čuj, nabavio sam tvoju novu knjigu. Još nisam našao vremena da je pročitam. LEVBORG: Nemoj se ni truditi. TESMAN: Kako to misliš? LEVBORG: Nema u njoj ništa naročito. TESMAN: Ma... šta to pričaš! BRAK: Ali čujem da je mnogo hvale. LEVBORG: To sam i htio. Pisao sam je tako da je svako može pratiti. BRAK: Vrlo pametno. TESMAN: Da, ali, dragi Ejlerte...!
LEVBORG: Jer, hoću da pokušam da sebi ponovo stvorim ugled. Da počnem iz početka. TESMAN (malo zbunjeno) Da, to mogu da shvatim! Šta? LEVBORG (smiješi se, ostavlja šešir i vadi iz džepa kaputa paket zamotan u papir) Ali kad ovo izađe, Tesman Jergene, to treba da pročitaš. Jer to je ono pravo. Ono, u čemu ćeš naći mene. TESMAN: Tako? I šta je, zapravo, tu? LEVBORG: Tu je nastavak. TESMAN: Nastavak? Čega? LEVBORG: Moje knjige. TESMAN: Ove nove? LEVBORG: Razumije se. TESMAN: Ali, dragi Ejlerte, pa u njoj si došao do današnjih dana! LEVBORG: Svakako. A ovdje se radi o budućnosti. TESMAN: O budućnosti! Gospode, pa o njoj mi ništa ne znamo! LEVBORG: Ne. Ali ipak se može ponešto reći. (Otvara paket) Evo, vidiš... TESMAN: To nije tvoj rukopis. LEVBORG: Diktirao sam. (Pretura papire) Podijeljena je u dva dijela. U prvom se govori o kulturnim snagama u budućnosti. A ovo je drugi... (Lista dalje) tu se govori o razvitku kulture u budućnosti. TESMAN: Čudnovato! Nikad mi ne bi palo na pamet da o tako nečem pišem. HEDA (kraj staklenih vrata, bubnja prstima po staklu) Hm-hm. Ne, ne. LEVBORG (stavlja papire u omot i polaže paket na sto) Ponio sam rukopis jer bih htio večeras da ti nešto iz tog pročitam. TESMAN: Da, znaš, to bi bilo divno od tebe. Ali večeras?(Gleda u Braka) Ne znam kako bismo to mogli... LEVBORG: Pa, onda drugi put. Nije nikakva žurba. BRAK: Ja ću vam reći, gospodine Levborg, večeras je mali prijem kod mene. U prvom redu zbog Tesmana, razumajete... LEVBORG (gleda prema šeširu) Ah, onda vas neću duže... BRAK: Ali slušajte me! Da li biste mi učinili zadovoljstvo da pođete s nama? LEVBORG (kratko i određeno) Ne, to ne mogu. Hvala vam lijepo. BRAK: Ma nemojte tako. Pođite ipak. Mi smo mali odabrani krug. I vjerujte mi, biće »nestašno«, kako to kaže gospođa He..., gospođa Tesman. LEVBORG: U to ne sumnjam. Uprkos tome... BRAK: Možete ponijeti i svoj rukopis i kod mene ga čitati, Tesmanu. Jer ja imam dovoljno soba. TESMAN: Da, zamisli, Ejlerbe, to bi mogao... šta? HEDA (umiješa se) Dragi moji, ako gospodin Levborg ipak neće! Ja sam uvjerena da će gospodin Levborg mnogo radije ostati ovdje i večerati sa mnom. LEVBORG (pogleda je) S vama, gospođo? HEDA: I sa gospođom Elvsted. LEVBORG (nemarno) Ah... sreo sam je danas u podne. HEDA: Tako? Ona će doći ovamo. I zato je skoro potrebno da ostanete, gospodine Levborg. Jer, inače je nema ko otpratiti kući. LEVBORG: To je istina. Najljepša hvala, milostiva gospođo, da, onda ostajem. HEDA: Samo da djevojci dam još neka uputstva... (Ona ode do vrata predsoblja i zvoni. Berta uđe. Heda tiho razgovara s njom i pokazuje na zadnju sobu. Berta klima glavom i izlazi.)
TESMAN (istovremeno, Levborgu) Čuj, Ejlerte, te stvari o budućnosti... to ti je sigurno i nova tema... o kojoj ćeš držati predavanje? LEVBORG: Da. TESMAN: Čuo sam od knjižara da ćeš u jesen održati niz predavanja. LEVBORG: Hoću. To mi ti ne smiješ zamjeriti, Tesmane. TESMAN: Bože sačuvaj! Ali...? LEVBORG: Pa ja razumijem da tebi to u izvjesnoj mjeri smeta. TESMAN (zbunjeno) Ah, pa ne mogu očekivati da ti zbog mene... LEVBORG: Ala ja ću sačekati dok ti dobiješ namenovanje. TESMAN: Sačekaćeš! Da, ali... ali... zar mi nećeš konkurisati? Šta? LEVBORG: Ne, ja samo hoću da te pobijedim. U očima svijeta.
TESMAN: Gospode, pa onda je tetka Jule ipak imala pravo! Ah, da, ja sam to znao! Heda! Zamisi, Ejlert stvarno nema namjeru da nam staje na put! HEDA (kratko) Nama? Mene izostavi iz igre! (Ona ode u zadnju sobu. Tamo stoji Berta i stavlja poslužavnik sa zdjelom i čašama na sto. Heda klima glavom odobravajući i vraća se u salon. Berta izlazi.) TESMAN (u isto vrijeme) Ali, sudijo, šta vi kažete na ovo? Šta? BRAK: No, kažem... čast i pobjeda... hm... pa to je divno... TESMAN: Da, svakako. Ali uprkos tome... HEDA (pogleda Tesmana s hladnim smiješkom) Ti izgledaš kao da te je grom pogodio. TESMAN: Da... otprilike tako... čak mislim... BRAK: Ali to je i bilo nevrijeme, koje nas je mimoišlo, gospođo Tesman. HEDA (pokazuje na zadnju sobu) Zar gospoda neće ući da popiju po čašu hladnog punča? BRAK (gleda na sat) Oproštajnu čašicu? Da, to baš ne bi bilo loše. TESMAN: Odlično, Heda! Izvrsno! U lakom i slobodnom raspoloženju, u kakvom sam sada... HEDA: Izvolite i vi, gospodine Levborg. LEVBORG (odbijajući) Ne, hvala lijepo. Za mene ne. BRAK: Bože moj, hladni punč nije otrov, koliko ja znam. LEVBORG: Nekome možda i jeste. HEDA: Ja ću za to vrijeme praviti društvo gospodinu Levborgu. TESMAN: Da, da, draga Heda, učini tako. (On i Brak odu u zadnju sobu, sjedaju, piju punč, puše cigarete i živahno razgovaraju. U isto vrijeme Levborg stoji kraj peći a Heda ide do pisaćeg stola.) HEDA (nešto povišenim glasom) Evo, ako želite, pokazaću vam fotografije. Tesman i ja smo, name, pri povratku kući, napravili mali obilazak po Tirolu. (Ona donosi album i stavlja ga na sto kraj sofe. Onda sjedne u gornji ugao sofe. Levborg se približi, zastane i gleda je. Onda uzme stolicu i sjeda joj s lijeve strane, leđima okrenut zadnjoj sobi.) HEDA (otvara album) Vidite li ove planine, gospodme Levborg! Ovo je Ortler. Tu je Tesman napisao. Evo piše: Ortler masivi kod Marana. LEVBORG (koji je samo posmatra kaže tiho i polako) Heda... Gabler. HEDA (krišom ga brzo pogleda) Psst! LEVBORG (ponavlja tiho) Heda Gabler! HEDA (gleda u album) Da, tako sam se zvala. U ono vrijeme... kad smo se nas dvoje poznavali. LEVBORG: A sada... i za cijeli život... moram, dakle, da se odviknem da kažem: Heda Gabler. HEDA (lista dalje) Da, to morate. Mislim da to morate na vrijeme uvježbati. Što prije, to bolje, čini mi se. LEVBORG (ljutitim glasom) Heda Gabler udata? I još uz to za... Jergena Tesmana. HEDA: Da, eto tako. LEVBORG: Ah, Heda, Heda, kako si mogla tako sebe odbaciti! HEDA (pogleda ga brzo) No? O tome ni riječi! LEVBORG: O čemu to? (Ulazi Tesman i prilazi sofi.) HEDA (primijeti ga i govori ravnodušno) A ovo ovdje, gospodine Levborg, to je dolje iz doline Ampeco. Pogledajte samo te planinske vrhove! (Pogleda prijateljski Tesmana) Reci nam, kako se ono zovu ovi čudni vrhovi? TESMAN: Daj da vidim. Ah, pa to su Dolomiti. HEDA: Da, tačno!... to su, eto, Dolomiti, gospodine Levborg. TESMAN: Heda, htio sam samo da pitam, treba li da i ovdje serviram malo punča? Barem za tebe. Šta? HEDA: Vrlo si ljubazan, da. I možda nekoliko kolača. TESMAN: A cigarete? HEDA: Ne. TESMAN: Dobro. (On ode u zadnju sobu, pa nadesno. Brak sjedi unutra i s vremena na vrijeme gleda Hedu i Levborga.) LEVBORG (prigušenim glasom, s visine) Pa odgovori mi, Heda, kako si to mogla učiniti? HEDA (prividno zadubljena u album) Ako nastavite da mi govorite ti, neću s vama više razgovarati. LEVBORG: Zar ti ne smijem reći ti ni kad smo sami? HEDA: Ne. Tako smijete samo misliti. Ali kazati ne smijete. LEVBORG: Ah, razumijem. To bi bio udarac... vašoj ljubavi prema Tesimanu.
HEDA (pogleda ga krišom i nasmiješi se) Ljubav? Ah, stvarno ste dobri! LEVBORG: Dakle, nije ljubav? HEDA: Ali nije ni nevjernost. To nikako. LEVBORG: Heda, odgovorite mi samo jedno... HEDA: Psst! (Tesman dolazi iz zadnje sobe sa poslužavnikom.) TESMAN: Tako! Evo lijepih stvari. (Stavlja poslužavnik na sto.) HEDA: Zašto ti poslužuješ? TESMAN (puni čaše) Jer mi čini ogromno zadovoljstvo da tebe poslužujem, Heda. HEDA: Pa napunio si obje čaše! A gospodin Levborg neće da pije... TESMAN: Ne, tako je, ali ubrzo će doći gospođa Elvsted... HEDA: Tačno... gospođa Elvsted... TESMAN: Bila si zaboravila? Šta? HEDA: Zato što smo se toliko zadubili u slike. (Pokazuje mu sliku) Sjećaš li se još ovog seoca?
TESMAN: Ono mjesto ispod Brenerpasa. Pa tu smo prenoćili... HEDA: ... i susreli mnogo veselih izletnika. TESMAN: Naravno, naravno! Zamisli, da si i ti mogao biti s nama, Ejlerte! (Odlazi natrag i sjeda pored Braka.) LEVBORG: Odgovorite mi samo na jedno pitanje, Heda... HEDA: Da? LEVBORG: Zar ni u odnosu prema meni nije bilo ljubavi? Ni traga... ni odbljeska ljubavi? HEDA: Pa ko bi to znao? Meni se čimi da smo mi bili dva dobra druga. Dva povjerljiva prijatelja. (Smiješi se) Vi ste posebno bili krajnje otvoreni. LEVBORG: Vi ste željeli da tako bude. HEDA: Kad sada na to mislim, čini mi se da je ipak bilo nečeg lijepog, nečeg primamljivog... nečeg smjelog u toj... toj tajnoj povjerljivosti... tom drugarstvu o kome niko živi nije ništa znao. LEVBORG: Da, zar nije tako, Heda? I ja tako mislim... Kad sam ono dolazio gore vašem ocu poslije podne... A general bi sjedio kraj prozora i čitao novine... okrenuvši nam leđa. HEDA: A nas dvoje u uglu na sofi... LEVBORG: Zadubljeni uvijek u iste ilustrovane novine... HEDA: U nedostatku albuma... da. LEVBORG: Da, Heda... i kad sam vam se onda ispovijedao...! Pričao vam o sebi, ono što niko nije znao. Sjedio sam i priznavao da sam probančio čitave dane i noći. Bančio sate i sate... bez prestanka. Ah, Heda... kakva je to bila moć u vama koja me je silila da sve to priznajem. HEDA: Vjerujete li da sam imala neku moć? LEVBORG: Da, kako bih to inače mogao objasniti? A tek ona sva uvijena pitanja koja ste mi postavljali. HEDA: I koja ste vi tako divno razumjeli... LEVBORG: Da ste mi takva pitanja mogli postavljati! Sasvim slobodno! HEDA: Ali uvijeno... molim vas! LEVBORG: Da, ali ipak slobodno. Da ste me mogli ispitivati... o... o takvim stvarima! HEDA: I da ste vi mogli odgovarati, gospodine Levborg. LEVBORG: Da, to je baš ono što ne mogu da shvatim... sad kad je prošlo. Ali recite mi, Heda, zar u osnovi našeg odnosa nije bilo ljubavi? Zar s vaše strane nije bio nekog nastojanja da me očistite... kad sam sa svojim priznanjima tražio utočište kod vas? Zar nije toga bilo? HEDA: Ne, ne sasvim. LEVBORG: Šta vas je onda tjeralo? HEDA: Zar vam izgleda tako neobjašnjivo da jedna mlada djevojka želi da... koliko se to može... želi da... u potpunoj tajnosti... LEVBORG:Da? HEDA: Malo zaviri u jedan svijet o kome... o kome inače ne smije ništa da zna! LEVBORG: Dakle, to je bilo? HEDA: I to. I to... Barem tako mislion. LEVBORG: Drugarstvo u žeđi za životom. Ali zašto barem ono nije moglo trajati? HEDA: Za to ste vi sami krivi. LEVBORG: Ali vi ste sa mnom prekinuli. HEDA: Da, kad se pojavila opasnost da u naše odnose uđe stvarnost. Stidite se, Levborg, kako ste mogli posegnuti za... za svojim slobodnim drugom!
LEVBORG (krši ruke) Ah, zašto to niste ozbijno učini? Zašto me niste ustrijelili, kao što ste mi prijetili? HEDA: Jer se toliko bojim skandala. LEVBORG: Da, Heda, vi ste u osnovi kukavica. HEDA: Užasna kukavica. No, to je ba sreća za vas. Sad ste se sasvim lijepo utješili gore kod Elvstedovih. LEVBORG: Ja znam šta vam je Tea povjerila. HEDA: A i vi ste njoj, možda, nešto povjerili o nama. LEVBORG: Ni riječi. Ona je suviše glupa da tako nešto shvati. HEDA: Glupa? LEVBORG: U takvim stvarima je glupa. HEDA: A ja sam kukavica. (Nagne se bliže prema njemu ne gledajući ga u oči i kaže tiho) A sada ću ja vama nešto povjeriti... LEVBORG (napeto) Šta? HEDA: Kad ono nisam imala hrabrosti da vas ustrijelim... LEVBORG: Da? HEDA:... to nije bio moj najveći kukavičluk... one večeri. LEVBORG (gleda je trenutak, shvati i šapće uzbuđeno) Ah, Heda! Heda Gabler! Sad vidim skrivenu podlogu tog drugarstva! Ti i ja...! To je ipak bila žeđ za životom u tebi... HEDA (tiho i oštrog pogleda) Saberite se! Ne vjerujte u tako nešto! (Polako pada mrak. Berta otvara izvana vrata predsoblja. Heda sklopi album i viče nasmijano) Konačno! Draga Tea, hodi, uđi! (Gospoda Elvsted dolazi iz predsoblja. Ona je u haljini za izlazak. Vrata se za njom zatvaraju.Heda zavaljena u sofu pruža ruke) Dražesna Tea, ne možeš zamisliti koliko sam te čekala! (Gospođa Elvsted izmijeni pozdravni smiješak sa gospođom u zadnjoj sobi, prilazi stolu i pruži Hedi ruku. Levborg je ustao. On i gospođa Elvsted se nijemo pozdrave klimanjem glave.) GOSPOĐA ELVSTED: Možda sam trebala ući tamo i malo porazgovarati sa tvojim mužem? HEDA: Ah, ni govora. Pusti njih dvojicu da sjede. Oni će ionako uskoro otići. GOSPOĐA ELVSTED: Otići će? HEDA: Da, oni će na pijanku. GOSPOĐA ELVSTED (brzo Levhorgu) Ali vi, valjda, nećete? LEVBORG: Neću. HEDA: Gospodin Levborg... on ostaje ovdje s nama. GOSPOĐA ELVSTED (uzima stolicu i hoće da sjedne pored njega) Ah, kako je ovdje divno! HEDA: Stoj, mala moja Tea! Ne tamo! Ti ćeš lijepo ovamo, pored mene. Ja ću biti u sredmi. GOSPOĐA ELVSTED: Da, kako god ti hoćeš. (Ona ide oko stola i sjeda na sofu desno od Hede. Levborg ponovo sjedne na stolicu.) LEVBORG (poslije kraće pauze, Hedi) Zar nije divno gledati je? HEDA (pogladi je po kosi) Samo gledati? LEVBORG: Dabome. Jer nas dvoje... ona i ja... mi jesmo dva prava druga. Mi bezuslovno vjerujemo jedno drugom. I zato možemo sjediti i tako slobodno razgovarati... HEDA: Neuvijeno, gospodine Levborg? LEVBORG: Pa... GOSPOĐA ELVSTED (tiho, prislanja se uz Hedu) Ah, kako sam sretna, Heda! Zamisli samo... on kaže da sam ga nadahnula. HEDA (gleda je sa smiješkom) Tako, zar je to rekao, dijete moje? LEVBORG: A onda ta njena hrabrost da djeluje, gospođo Tesman! GOSPOĐA ELVSTED: Bože, ja i hrabrost! LEVBORG: Bezgranična hrabrost... kad se radi o drugu. HEDA: Da, hrabrost... da! Kad bi je čovjek imao! LEVBORG: Šta bi onda bilo...? HEDA: Onda bi, možda, ipak mogao da podnese život. (Mijenja temu) Ali sada, dobra moja Tea, sada stvarno moraš popiti čašu finog hladnog punča. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, hvala lijepo... ja nikad tako nešto ne pijem. HEDA: Onda ćete vi, gospodine Levborg. LEVBORG: Hvala, ni ja. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ni on! HEDA (gleda ga čvrsto) Ni ako ja to želim? LEVBORG: Ništa ne pomaže.
HEDA (smije se) Jadnica ja, nemam, dakle, nikakve moći nad vama? LEVBORG: Ne u tom pogledu. HEDA: Ozbiljno govoreći, mislim da biste to ipak trebali učiniti. Sebe radi. GOSPOĐA ELVSTED: Ali, Heda...! LEVBORG: Zašto? HEDA: Ili, bolje rečeno... radi svijeta. LEVBORG: Tako? HEDA: Ljudi će inače sigurno pomisliti da se vi... u osnovi... ne osjećate baš tako slobodni... ni sasvan sigurni u sebe. GOSPOĐA ELVSTED (tiho) Ali nemoj, Heda...! LEVBORG: Što se mene tiče, ljudi mogu da misle šta god hoće... za sada. GOSPOĐA ELVSTED (radosno) Da, zar ne? HEDA: Vidjela sam to jasno maločas na sudiji Braku. LEVBORG: Šta to? HEDA: Da se podrugljivo nasmiješio, kad se vi niste usudili da sjednete s njima za sto. LEVBORG: Nisam se usudio! Prirodno da sam radije htio da ostanem ovdje i s vama porazgovaram. GOSPOĐA ELVSTED: Pa to je sasvim prirodno, Heda! HEDA: Ali to sudija nije tako shvatio. Vidjela sam da je napravio grimasu i krišom izmijenio pogled sa Tesmanom, jer se vi, eto, ne usuđujete da pođete s njdma u to malo, bezazleno društvo. LEVBORG: Ne usuđujem se? Kažete da se ne usuđujem? HEDA: Nisam to ja rekla. Ali sudija je tako shvatio. LEVBORG: Šta me se tiče. HEDA: Vi, dakle, nećete s njima? LEVBORG: Ja ostajem ovdje s vama i sa Teom. GOSPOĐA ELVSTED: Da, Heda, u to možeš biti sigurna. HEDA (smiješi se, klima odobravajući glavom) Dakle, principijelnost, za sva vremena. Da, takav treba da bude muškarac! (Okreće se gospođi Elvsted, tapše je) No, zar ti nisam rekla kad si jutros došla onako izbezumljena. LEVBORG (zapanjeno) Izbezumljena! GOSPOĐA ELVSTED (u strahu) Heda!... Heda...! HEDA: Sad i sama vidiš! Sasvim je nepotrebno da trčiš okolo u smrtnom strahu... (Prekida se) Tako! Sad svi troje možemo biti veseli! LEVBORG (nakostriješeno) Ali, šta to treba da znači, gospođo Tesman! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, ah, bože, Heda! Šta to govoriš! Šta to radiš! HEDA: Samo budi mirna! Odvratni sudija sjedi i posmatra te. LEVBORG: U smrtnom strahu, dakle. Zbog mene! GOSPOĐA ELVSTED (tiho jadikuje) Ah, Heda, kako si me sad unesrećila! LEVBORG (gleda je netremice. Lice mu je zgrčeno) To je, dakle, čvrsta drugarska vjera u mene. GOSPOĐA ELVSTED (preklinjući) Ah, najdraži prijatelju, prvo me saslušaj...! LEVBORG (uzima čašu punu punča, diže je visoko i kaže tiho, promuklim glasom) U tvoje zdravlje, Tea! (Iskapi čašu, spusti je i uzme drugu.) GOSPOĐA ELVSTED (tiho) O, Heda, Heda, jesi li ovo željela? HEDA: Željela? Ja? Jesi li pri sebi? LEVBORG: I u vaše zdravlje, gospođo Tesman! Lijepa hvala na istini! Neka živi istina! (Ispije i hoće da ponovo natoči.) HEDA (hvata ga za ruku) Tako, a sada ne više. Ne zaboravite da još morate u društvo. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne, ne! HEDA: Psst! Eno ih sjede i ne skidaju oka s tebe. LEVBORG (ostavlja čašu) Čuj, Tea, hajde sad budi iskrena... GOSPOĐA ELVSTED: Da! LEVBORG: Je li Elvsted znao da si otišla za mnom? GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke) Ah, Heda, čuješ li šta me pita? LEVBORG: Je li to bio dogovor između tebe i njega, da ti pođeš u grad i pripaziš na mene? Ili te je, možda, Elvsted natjerao na to? Aha! To je!... Možda sam mu opet potreban u kancelariji. Ili mu nedostajem za kartaškim stolom? GOSPOĐA ELVSTED (tiho, s mukom) Ah, Levborg, Levborg...
LEVBORG (uzme čašu da je napuni) I starom nadzorniku treba nazdraviti! HEDA (odbijajući) Pustite to sad. Ne zaboravite da još treba da izađete i da čitate Tesmanu... LEVBORG (mirno, ostavlja čašu) To, to je bilo glupo od mene, Tea! Mislim, što me tako pogodilo. Nemoj se ljutiti na mene, dragi, dragi, druže. Ti ćeš vidjeti... kao i svi drugi... da ako sam jednom bio pao... sad sam se podigao! Tvojom pomoću, Tea. GOSPOĐA ELVSTED (sija od sreće) Ah, neka je bogu slava i hvala...! (U međuvremenu Brak gleda na sat. On i Tesman ustaju i dolaze u salon.) BRAK (uzima svoj šešir i ogrtač) Gospođo Tesman, naš čas je kucnuo! HEDA: To svakako. LEVBORG (ustaje) Moj takođe, gospodine sudijo. GOSPOĐA ELVSTED (tiho i molećivo) Ah, Levborg, ne čini to! HEDA (štipa je za mišicu) Oni te čuju! GOSPOĐA ELVSTED (prigušeno kriknu) Au! LEVBORG (Braku) Vi ste bili tako ljubazni da me pozovete. BRAK: O, ipak ćete, dakle, s nama? LEVBORG: Da, biću tako slobodan. BRAK: To me jako raduje... LEVBORG (stavlja papire u omot i kaže Tesmanu) Volio bih da ti večeras ponešto odavde pokažem... prije nego što pošaljem... TESMAN: Zamisli... da, to će biti zgodno!... Ali, draga Heda, ko će onda gospođu Elvsted odvesti kući? HEDA: Ah, nekako ćemo se snaći. LEVBORG (gleda prema damama) Gospođu Elvsted? Pa ja ću, naravno, doći po nju. Oko deset sati, gospođo Tesman? Da li vam to odgovara? HEDA: Svakako. Potpuno mi odgovara. TESMAN: No, onda je sve u najboljem redu. Ali mene ne smiješ tako rano očekivati, Heda. HEDA: Ah, dragi moj, samo ti ostani... koliko god hoćeš. GOSPOĐA ELVSTED (sa prikrivenim strahom) Gospodine Levborg, ja ću onda čekati dok vi ne dođete. LEVBORG (sa šeširom u ruci) Razumije se, milostiva gospođo. BRAK: Tako! A sad polazi voz veselja, moja gospodo! Nadam se da će biti nestašno, kako to kaže izvjesna lijepa dama. HEDA: Ah, kad bi ta lijepa dama mogla biti tamo, nevidljiva...! BRAK: Zasto nevidljiva? HEDA: Da bi čula ponešto od vaših nepatvorenih nestašluka, gospodine sudijo. BRAK (smije se) To ipak ne bih savjetovao lijepoj dami. TESMAN (smije se takođe) No, ti si sjajna, Heda! Zamisli! BRAK: Dakle, adieu, adieu, moje dame! LEVBORG (nakloni se) Dakle, u deset sati. (Brak, Levborg i Tesman izlaze kroz vrata presoblja. Istovremeno dolazi Berta iz zadnje sobe sa upaljenom lampom koju stavlja na sto u salonu. Onda izlazi istim putem.) GOSPOĐA ELVSTED (ustaje i nemirno hoda po sobi) Heda... Heda... šta li će iz ovog ispasti? HEDA: U deset sati... on će doći. Vidim ga: uzbuđen i radostan. Sa lovorom u kosi. GOSPOĐA ELVSTAD: Ah, da samo bude tako! HEDA: I, vidiš, onda... onda će opet imati potpunu vlast nad sobom. Onda će biti slobodan čovjek za cijeli život. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, da... samo da dođe tako kako ga ti zamišljaš. HEDA: Doći će... tako i nikako drugačije! (Ustaje i približi joj se) Sumnjaj ti u njega, koliko hoćeš. Ja u njega vjerujem. I onda ćemo vidjeti... GOSPOĐA ELVSTED: Ti nešto smjeraš, Heda! HEDA: Svakako. Hoću da jednom u svom životu imam vlast nad jednom ljudskom sudbinom. GOSPOĐA ELVSTED: Pa zar je nemaš? HEDA: Nemam... i nisam nikad imala. GOSPOĐA ELVSTED: Ali nad sudbinom svoga muža? HEDA: O, to bi baš bilo vrijedno truda! Ah, kad bi ti samo znala, kako sam ja siromašna! A tebi je dato da budeš tako bogata! (Zagrli je strasno) Mislim da ću ti ipak zapaliti tu kosu! GOSPOĐA ELVSTED: Pusti me! Ostavi me! Ja te se bojim, Heda! BERTA (na vratima) Sto za čaj je postavljen u trpezariji, milostiva gospođo. HEDA: Dobro. Dolazimo!
GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne, ne! Radije ću sama ići kući! Sad, smjesta! HEDA: Gluposti! Prvo ćeš popiti čaj, ti ludice. A onda... u deset... dolazi Ejlert Levborg... sa lovorom u kosi. (Ona gotovo silom vodi gospođu Elvsted prema vratima.)
TREĆI ČIN
Soba kod Tesmanovih. Zavjese izmedu soba su navučene, kao i na staklenim vratima. Lampa sa abažurom gori, napola zavrnuta, na stolu. U peći, čija su vrata otvorena, vidi se dogorjela vatra. Gospođa Elvsted, uvijena u veliki šal drži noge na stoličici, sjedi u naslonjaču uz samu vatru. Heda leži, obučena, na soji i spava, pokrivena ćebetom. GOSPOĐA ELVSTED (poslije kratke pauze brzo se uspravi i na peto osluškuje. Onda se opet nasloni i tiho jadikuje) Još ga nema. O, bože, još ga nema! (Berta ulazi iz predsoblja, hoda tiho i pažljivo, donosi neko pismo) GOSPOĐA ELVSTED (okreće se i šapće) No... je li, ko dolazio? BERTA (tiho) Da, upravo je neka djevojka donijela pismo. GOSPOĐA ELVSTED (brzo pruža ruku) Pismo! Dajte ga ovamo! BERTA: Ne, ono je za gospodina doktora, gospođo. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, tako... BERTA: Donijela ga je djevojka gospođice Tesman. Staviću ga ovdje na sto. GOSPOĐA ELVSTED: Da, stavite. BERTA (ostavlja pismo) Bolje da ugasim lampu. Evo sviće. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ugasite samo. Uskoro će dan. BERTA (gaseći lampu) Već je dan, gospođo. GOSPOĐA ELVSTED: Da, bijeli dan! A još nije tu...! BERTA: Ah, Isuse bože, odmah sam znala da će tako biti. GOSPOĐA ELVSTED: Znali ste? BERTA: Pa da... om sam vidjela da se izvjesni gospodin vratio u grad... I otišao je s njima. Jer, o tom gospodinu se ranije baš stvašta pričalo. GOSPOĐA ELVSTED: Ne govorite tako glasno. Probudićete gospođu. BERTA (pogleda na sofu i uzdiše) Ah, bože, neka samo spava, jadnica... Hoću li još malo naložiti? GOSPOĐA ELVSTED: Hvala, zbog mene nemojte. BERTA: Pa dobro. (Izađe tiho kroz predsoblje.) HEDA (budi se od škripe vrata i progleda) Šta je...? GOSPOĐA ELVSTED: Samo djevojka... HEDA (gleda oko sebe) Ah, ovdje isam...! Da, sad znam, da... (Uspravi se i sjedi na sofi, zijeva, trlja oči) Koja su doba, Tea? GOSPODA ELVSTED (gleda na sat) Prošlo je sedam. HEDA: Kada je Tesman došao? GOSPOĐA ELVSTED: Nije još ni došao. HEDA: Još ga nema kod kuće? GOSPOĐA ELVSTED: Nikog još nema. HEDA: A mi smo bile budne i čekale sve do četiri sata GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke) I kako sam ga čekala! HEDA (zijeva sa rukom na ustima) Ah, da, toga smo se mogle poštedjeti. GOSPOĐA ELVSTED: Jesi li ti malo odspavala? HEDA: O, da. Mislim da sam sasvim dobro spavala. Ti nisi? GOSPOĐA ELVSTED: Ni trenula. Nisam mogla, Heda! Bilo mi je nemoguće. HEDA (ustane, ide prema njoj) De, de, de! Nema razioga za strah. Znam već šta se moglo desiti. GOSPOĐA ELVSTED: Šta ti misliš? Hoćeš li mi reći? HEDA: Pa ta sjedeljka kod sudije se, naravno, strašno otegla... GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, da... sigurno je to. Ali ipak... HEDA: A onda, znaš, onda Tesman nije htio kući da diže galamu i hoda ovuda usred noći. (Smije se) Možda nije želio da sa pokaže takav... odmah poslije pijanke. GOSPOĐA ELVSTED: Ali, draga moja, kud je onda mogao otići? HEDA: Sigurno je otišao tetkama i tamo legao da spava. Pa kod njih je još prazna njegova stara soba.
GOSPOĐA ELVSTED: Ne, njima nije otišao. Jer, upravo je stiglo pismo od gospođice Tesman. Eno ga tamo. HEDA: Tako? (Posmatra adresu) Da, to je stvarno rukopis tetke Jule. No, onda je Tesman ostao kod sudije. A Levborg... on sjedi... sa lovorom u kosi... i čita im. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, Heda, ti samo tako pričaš, a ni sama ne vjeruješ u to. HEDA: A ti si, stvarno, prava ovčica, Tea. GOSPOĐA ELVSTED: Nažalost, to jesam. HEDA: Kako samo smrtno umorna izgledaš. GOSPOĐA ELVSTED: Da, i jesam smrtno umorna. HEDA: Pa onda ćes uraditi kako ti kažem. Idi u moju sobu i malo lezi u krevet. GOSPOĐA ELVSTED: O, ne, ne... neću moći da spavam. HEDA: Sigurno da hoćeš. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ali tvoj muž može svaki čas doći kući. A ja hoću odmah da saznam...
HEDA: Ja ću te pozvati kad on dođe. GOSPOĐA ELVSTED: Obećavaš li mi to, Heda? HEDA: Da, na to se možeš osloniti. Sad idi unutra i odspavaj do tada. GOSPOĐA ELVSTED: Hvala ti. Onda ću pokušati da zaspem. (Ona izlazi kroz zadnju sobu. Heda ode do staklenih vrata i razgrne zavjesu. Dnevno svjetlo ude u sobu. Onda uzme ručno ogledalce sa pisaćeg stola, ogleda se i uredi kosu. Zatim ode do vrata predsoblja i pozvoni. Nakon kraće pauze pojavi se Berta.) BERTA: Šta želite, milostiva gospođo? HEDA: Da naložite peć. Hladno mi je. BERTA: Bože, odmah će biti toplo. (Ona skuplja žar i stavlja drva.) BERTA (prestane i osluškuje) Eto, neko zvoni, gospođo. HEDA: Onda idite i otvorite. Ja ću se pobrinuti za peć. BERTA: Vatra će odmah planuti. (Izlazi u predsoblje. Heda klekne na klupicu i stavlja drva u peć. Tesman ulazi u sobu iz predsoblja. Izgleda umorno i ozbiljno. Sunja se na prstima prema vratima i hoće da se provuče između zavjesa.) HEDA (kraj peći, ne gledajući ga) Dobro jutro. TESMAN (okrene se) Heda! (Priđe joj) Ali za ime svijeta... zar si tako rano ustala! Šta? HEDA: Da, danas sam rano ustala. TESMAN: A ja sam bio uvjeren da ležiš u krevetu i spavaš! Zamisli. Heda! HEDA: Ne govori tako glasno. Gospođa Elvsted leži u mojoj sobi. TESMAN: Zar je gospođa Elvsted ovdje bila cjelu noć? HEDA: Da, pa niko nije došao da je otprati. TESMAN: Ah, da, to je tačno. HEDA (zatvara peć i ustaje) No, je I bilo zabavno kod sudije? TESMAN: Jesl li se brinula za mene? Šta? HEDA: Ne, to mi nikad ne bi palo na pamet. Ali pitala sam te, je li ti bilo zabavno? TESMAN: O, da, naravno... Naročito u početku... moram reći. Jer, tad mi je Ejlert čitao. Stigli smo, name, čitav sat ranije... zamisli! A Brak je morao još ponešto da pripremi. I tako mi je Ejlert čitao. HEDA (sjeda desno za sto) Pa, da čujem... TESMAN (sjeda na tabure kraj peći) O, Heda, ne možeš ni zamisliti kakvo je to djelo! Ono, bez sumnje, spada u najznačajnije stvari koje su napisane. Zamisli! HEDA: To me ne zanima. TESMAN: Hoću nešto da ti priznam, Heda. Kad je pročitao... osjetio sam nešto ružno. HEDA: Nešto ružno? TESMAN: Zavidio sam Ejlertu što je umio tako nešto da napiše. Zamisli! HEDA: Da, da, zamišljam već! TESMAN: I kad čovjek pomisli da je on... sa takvim sposobnostima... nažalost, ipak sasvim nepopravljiv. HEDA: Valjda misliš da on ima više životne hrabrosti nego drugi? TESMAN: Gospode bože, ne, vidiš, da nema nikakve mjere u uživanju. HEDA: I šta se dalje dogodilo? TESMAN: Pa, mislim da bi se to moglo nazvati bahanalom, Heda. HEDA: Je li imao lovor u kosi? TESMAN: Lovor? Ne, to nisam vidio. Ali je držao duge konfuzne govore o nekom ženskom
stvorenju koje ga je nadahnulo za rad. Da, tako se izrazio. HEDA: Je li pomenuo ime? TESMAN: Ne, to nije učinio. Ali ne mogu da pomislim ni na koga drugog nego na gospođu Elvsted. HEDA: I... gde si se rastao s njim? TESMAN: Na povratku kući. Krenuli smo istovremeno... kao posljednji. I Brak je išao s nama, da bi uzeo malo svježeg zraka. A onda smo, vidiš, odlučili da Ejlerta otpratimo kući. Jer, znaš, bio je stvarno gotov. HEDA: Mogu mlsiliti. TESMAN: Ah, sad dolazi ono čudno, Heda! I, bolje rečeno... tužno. Ah... gotovo se stidim... za Ejlerta... da to ispričam... HEDA: Da... a šta to? TESMAN: Dok smo tako išli putem, znaš ja sam slučajno malo zastao. Samo tako... koji minut... HEDA (nestrpljivo) O, bože, pa šta? TESMAN: I kako sam htio da brzo stignem ostale... znaš li šta sam našao na putu? Šta? HEDA: Ma kako ja da znam! TESMAN: Ali samo da nikom ništa ne kažeš, Heda! Čuješ li? To mi moraš obećati... zbog Ejlerta. (Vadi umotan paket iz džepa kaputa) Zamisli... ovo sam našao. HEDA: Zar to nije onaj paket što ga je on juče donio? TESMAN: Naravno! To je njegov cijeli, vrijedni i nenadoknadivi rukopis! Izgubio ga je na putu... a da nije ni primijetio. Zamisli, Heda! Kako je tužno da... HEDA: Zašto mu ga nisi odmah dao? TESMAN: No, to nisam smio... u stanju u kome je bio... HEDA: Jesi li kome drugom rekao šta si našao? TESMAN: Bože sačuvaj! To nisam htio zbog Ejlerta, razumiješ? HEDA: Dakle, niko i ne zna da je Ejlertov rukopis kod tebe? TESMAN: Ne. A niko i ne smije da zna. HEDA: Pa o čemu si poslije razgovarao s njim? TESMAN: Nisam više imao prilike da razgovaram s njim. Znaš, kad smo došli u grad, on i još dvojica drugih su se odvojili od nas. Zamisli! HEDA: Tako? Oni su ga onda, sigurrno, odveli kući. TESMAN: Da, čini mi se da jesu. I Brak je otišao svojim putem. HEDA: A kud si onda ti odlutao? TESMAN: Ja sam sa nekoliko drugih otišao kod jednog drugara da popijemo svoju jutarnju kafu. Ili je bolje da kažem... noćnu kafu. Šta? Ali čim se malo odmorim... i kad se Ejlert, jadni momak, bude ispavao, onda ću odmah otići do njega i odnijeti mu paket. HEDA (pruži ruku za paketom) Ne, nemoj ga vraćati! Ne odmah, mislim, daj prvo meni da pročitam. TESMAN: Ne, draga, dobra Heda, to ne smijem... ni za boga! HEDA: Ne smiješ? TESMAN: Ne... pa možeš zamisliti kako će on biti izvan sebe kad se probudi, a rukopisa nema. Moraš znati da on nema nikakog prepisa... to mi je sam rekao. HEDA (gleda ga ispitujući) Može li se tako nešto još jedanput na pisati? Po drugi put? TESMAN: Ne, mislim da bi to bilo potpuno nemoguće. Jer to nadahnuće... vidiš... HEDA: Da, da... mora da je u tome stvar... (Mijenja temu) Ah, zbija, evo pisma za tebe. TESMAN: Zamisli...! HEDA (pruža mu pismo) Stiglo je jutros rano. TESMAN: Od tetke Jule! Šta bi to moglo biti? (Spušta paket na tabure, otvara pismo, preleti ga očima i skoči) Ah, Heda, ona piše da je jadnoj tetki Rini došao kraj! HEDA: To se moglo i očekivati. TESMAN: I ako hoću da je još jedanput vidim, da moram požuriti. Odmah ću skočiti do njih. HEDA (skriva smiješak) Još ćeš i skočiti? TESMAN: Ah, draga Heda, kad bi samo mogla da budeš tako dobra i pođeš sa mnom. Zamisli! Šta? HEDA (ustaje i govori umorno i odbojno) Ne, ne, ne zahtijevaj tako nešto od mene. Neću da gledam ni boest ni smrt. Poštedi me toga što mi je odvratno. TESMAN: Pa, bože moj... (Juri okolo) Moj šešir...? Kaput...? Da, da, u predsoblju... nadam se da neću stići prekasno, Heda? Šta?
HEDA: Pa... skoči, eto... (Berta se pojavi na vratima predsoblja.) BERTA: Gospodin sudija Brak je napolju i pita može li ući. TESMAN: U ovo vrijeme? Ne, sad ga nikako ne mogu primiti. HEDA: Ali mogu ja. (Berti) Zamolite gospodina da uđe. (Berta ode.) HEDA (brzo šapatom) A paket, Tesmane! (Uzima ga sa taburea.) TESMAN: Da, daj mi ga! HEDA: Ne, ne, pričuvaću ga ja dok se ne vratiš. (Ode do pisaćeg stola i stavlja paket među knjige. Tesman u brzini ne može da navuče rukavice. Sudija Brak ulazi iz predsoblja.) HEDA (klimne mu glavom) No, vi ste stvarno rana ptičica. BRAK: Zar ne? (Tesmanu) A vi već opet izlazite? TESMAN: Da. Moram do tetaka. Zamislite, jadna bolesnica je na samrti. BRAK: Ah, bože, stvarno? Ali onda vas ne smijem zadržavati. U tako ozbiljnom trenutku... TESMAN: Da, stvarno moram požuriti... Adieu! Adieu! (Žuri u predsoblje.) HEDA (priđe bliže) Noćas je kod vas bilo više nego nestašno, gospodine sudijo. BRAK: Da, evo još se nisam ni presvukao, gospođo Heda. HEDA: Ni vi? BRAK: Ne, kao što vidite. Ali... šta vam je ispričao Tesman o svojim noćašnjim doživljajima? HEDA: Ah, same dosadne stvari. To kako su išli nekud drugo i pili kafu. BRAK: O tome sam već čuo. Ejlert Levborg nije išao sa njima, koliko ja znam...? HEDA: Ne, njega su prije odveli kući. BRAK: I Tesman? HEDA: Ne, neki drugi, kaže. BRAK (smiješi se) Jergen Tesman je stvarno bezazlena duša, gospođo Heda. HEDA: Da, bog zna da jeste. Ali zar se tu nešto ne slaže? BRAK: Da, stvari ne stoje baš tako. HEDA: Pa, hoćemo li sjesti, dragi sudijo. Onda ćete mi lakše ispričati. (Ona sjeda na lijevu stranu stola, a Brak blizu nje.) HEDA: Dakle? BRAK: Imao sam mnogo razloga da noćas pratim puteve mojih gostiju... ili, bolje rečeno, jednog dijela mojih gostiju. HEDA: Između ostalih i Ejlerta Levborga? BRAK: Moram priznati... i njega. HEDA: Sad ste izazvali moju radoznalost... BRAK: Znate li gdje su on i nekoliko drugih proveli ostatak noći, gospođo Heda? HEDA: Ako se može ispričati, onda pričajte. BRAK: Pa, može se ispričati. Dakle, posjetili su jedan vrlo animirani soare. HEDA: Jedan od onih burnih? BRAK: Od najburnijih. HEDA: Opširnije, gospodine sudijo. BRAK: I Levborg je unaprijed bio pozvan. Bio sam obaviješten o tome. Najprije je bio odbio da dođe. Jer, on se sad preobrazio u novog čovjeka, kako znate. HEDA: Znam, gore kod Elvstedovih. Ali sad je ipak otišao? BRAK: Da, vidite gosipođo Heda, mora da ga je sinoć kod mene, na nesreću, preplavio neki duh... HEDA: Dabome, zapao je u nadahnuće, kako čujem... BRAK: I to nadahnuće najvišeg stepena. Pa su mu onda pale na pamet i drugačije misli... čini mi se. Jer, mi muškarci, nažalost, nismo uvijek tako principijelni, kako bi trebalo. HEDA: Ah, vi ste svakako izuzetak, dragi sudijo. Dakle, Levborg je? BRAK: No... kratko i jasno... on se na kraju našao u salonu gospođice Dijane. HEDA: Gospođice Dijane? BRAK: Gospođica Dijana je priredila taj soare. Za izabrani krug prijateljica i poštovalaca. HEDA: Je li to jedna osoba crvene kose? BRAK: Tačno! HEDA: Neka vrsta... pjevačice? BRAK: No, da... i to. I uz to veliki lovac na gospodu... gospođo Heda. Sigurno ste čuli za nju. Ejlert Levborg je bio jedan od njenih najvatrenijih zaštitnika... u svojim boljim danima. HEDA: I kako se završila ta priča? BRAK: Ne baš prijateljski, čini mi se. Gospođica Dijana je sa nježnog dočeka prešla na fizičko obračunavanje.
HEDA: Sa Levborgom? BRAK: Da. On je optužio nju ili njene prijateljice da su ga pokrale. Tvrdio je da mu je nestao novčanik. I neke druge stvari. Ukratko, napravio je ubistven spektakl. HEDA: I šta je dalje bilo? BRAK: Dalje je... što da vam kažem... nastao opšti metež između dama i gospode. Srećom, na kraju je došla policija. HEDA: I policija je došla? BRAK: Da. Ali ta šala će Levborga, ludog momka, još skuplje doći. HEDA: Tako? BRAK: Da... izgleda da je pružio otpor, ošamario jednog stražara i pocijepao mu kaput. Tako je morao poći još i u policijsku stanicu. HEDA: Odakle vi znate sve to? BRAK: Od same policije. HEDA (gleda preda se) Tako je to, dakle, bilo. Onda nije imao lovor u kosi. BRAK: Lovor, gospođo Heda? HEDA (mijenja ton) Ali sad mi rectite, gospodine sudijo... zašto vi to sve radite... pratite i ispitujete Levborga? BRAK: Prvo zato što mi nije baš svejedno ako se na saslušanju uspostavi da je tamo došao neposredno iz moje kuće. HEDA: Dakle, doći će i do saslušanja? BRAK: Razumije se. Uostalom to neka bude kako hoće. Ali, čini mi se da sam dužan, kao prijatelj ove kuće, da vama i Tesmanu dam potpuno obavještenje o Levborgovim noćnim avanturatna. HEDA: Zbog čega, gospodine sudijo? BRAK: Pa zato što imam jako predosjećanje da će vas on upotrijebiti kao neku vrstu paravana.
HEDA: Ali kako ste došli na tu ideju? BRAK: Pa, bože moj, nisam slijep, gospođo Heda. Pazite samo! Ta gospođa Elvsted... ona sigurno neće tako brzo otići iz grada. HEDA: No, ako ima nečeg između njih dvoje, ima i drugih mjesta gdje se mogu sastajati. BRAK: Ali ne porodica. Svaka pristojna kuća će sad opet biti za Levborga zatvorena. HEDA: Pa mislite da mora biti i moja? BRAK: Dabome. Priznaću da bi meni bilo više nego neugodno ako bi taj gospodin ovdje i dalje dolazio i odlazio. Ako bi on, kao suvišan... i kao nasrtljivac... mogao da se uvuče u... HEDA: U trougao? BRAK: Baš to. To bi za mene značilo da postajem beskućnik. HEDA (gleda ga smiješeći se) Dakle... jedini pijetao u dvorištu... to vam je cilj. BRAK (klima glavom i spušta glas) Da, to mi je cilj. I za taj cilj ću se boriti... svim sredstvima koja mi stoje na raspolaganju. HEDA (njen smiješak se gasi) Vi ste sigurno opasan čovjek... kad do nečeg dođe. BRAK: Mislite? HEDA: Da, počinjem to da mislim. I treba da budem sretna... dok nada mnom nemate nikakvu vlast. BRAK (smije se dvosmisleno) Da, da, gospođo Heda... tu možda imate pravo. Ko zna, da ja ne bih u tom slučaju mogao svašta izmisliti! HEDA: Slušajte, gospodine sudijo! Pa to zvuči gotovo kao prijetnja. BRAK (ustaje) Ma... ni govora. Trougao se... vidite... i učvršćuje i brani najbolje dobrovoljno. HEDA: I ja sam tog mišljenja. BRAK: Pa, rekao sam šta sam imao da kažem. A sad moram najzad kući. Adieu, gospođo Heda! (Odlazi prema staklenim vratima.) HEDA (ustaje) Idete kroz vrt? BRAK: Da, to je krae put. HEDA: Svakako, a to je i skriveni put. BRAK: Isitina. Ja nemam ništa protiv skrivenih puteva. Ponekad znaju biti vrlo pikantni. HEDA: Mislite? A ako neko zapuca? BRAK (na vratima, smije se) Ah, niko ne puca na svog pitomog pijetla u dvorištu! HEDA (takođe se smije) Nipošto... ako je samo jedan, onda... (Smiju se i klimaju glavom kao pozdrav. On odlazi. Heda zatvori za njim vraa. Onda stoji ozbiljnog lica i gleda napolje. Potom odlazi u pozadinu i viri kroz zavjesu u sobu. Odlazi do pisaćeg stola, uzima Levborgov paket
između knjiga i hoće da ga prelista. U predsoblju se začuje Bertin glas. Heda se okrene, osluškuje. Onda brzo gurne paket u ladicu, zaključa i stavi ključ na pribor za pisanje. Levborg u kaputu, sa šeširom u ruci, naglo otvara vrata predsoblja. Izgleda zbunjen i uzbuđen.) LEVBORG (okrenut prema predsoblju) A ja vam kažem da moram da uđem! Eto! (On zatvori vrata, okrene se, vidi Hedu, odmah se savlada i pozdravlja je.) HEDA (kraj pisaćeg stola) Pa, gospodine Levborg, došli ste prilično kasno po Teu. LEVBORG: Došao sam prilično rano kod vas. Oprostite mi. HEDA: Odakle znate da je ona još kod mene? LEVBORG: U njenom stanu su mi rekli da je nije bilo cijelu noć. HEDA (ide ka salonskom stolu) Jeste li šta primijetili na ljudima kad su vam to rekli? LEVBORG (začuđeno) Primijetio? HEDA: Mislim, je li to zvučalo kao da su svašta pomislili? LEVBORG (shvati) Ah, to, da, to je istina. Uostalom, ne, nisam ništa primijetio... Tesman sigurno još nije ustao? HEDA: Ne... ne vjerujem... LEVBORG: Kad je došao kući? HEDA: Veoma kasno. LEVBORG: Je li vam šta pričao? HEDA: Da, saznala sam da je bilo vrlo veselo kod sudije. LEVBORG: Ništa drugo? HEDA: Ne, ne vjerujem. Uostalom, bila sam strašno sanjiva... (Gospođa Elvsted se pojavljuje iza zavjese iz zadnje sobe.) GOSPOĐA ELVSTED (prema njima) Ah, Levborg! Najzad! LEVBORG: Da, najzad. I prekasno. GOSPOĐA ELVSTED (gleda ga sa strahom) Prekasmo... u kom smislu? LEVBORG: U svakom smislu. Sa mnom je gotovo. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, ne, ne, ne govori tako! LEVBORG: I ti ćeš isto reći, kad čuješ... GOSPOĐA ELVSTED: Neću ništa da čujem! HEDA: Možda biste željeli da razgovarate nasamo? Ja idem. LEVBORG: Ne, ostanite, ostanite i vi. Ja vas molim. GOSPOĐA ELVSTED: Ali ja neću ništa da čujem, kažem ti. LEVBORG: Neću govoriti o avanturama ove noći... GOSPOĐA ELVSTED: Nego o čemu...? LEVBORG: O tome da se naši putevi sada moraju razići. GOSPOĐA ELVSTED: Razići?! HEDA (nehotice) Znala sam. LEVBORG: Jer mi više nisi potrebna, Tea. GOSPOĐA ELVSTED: I to mi kažeš u lice? Više ti nisam potrebna! Zar ti neću i dalje pomagati kao prije? Zar nećemo nastaviti da radimo zajedno? LEVBORG: Ja ne mislim više raditi. GOSPOĐA ELVSTED (očajno) U šta ću onda upotrijebiti svoj život? LEVBORG: Moraš pokušati da živiš tako, kao da me nikad nisi upoznala. GOSPOĐA ELVSTED: A ja to ne mogu! LEVBORG: Pokušaj da li možeš, Tea. Moraš se vratiti kući... GOSPOĐA ELVSTED (u velikom uzbuđenju) Ni za šta na svijetu! Gdje si ti, tamo ću i ja biti! Ne dopuštam da me tako otjeraš! Hoću da budem ovdje... zajedno s tobom, kad izađe knjiga. HEDA (poluglasno, u napetosti) Ah, ta knjdga... da! LEVBORG (pogleda je) Moja knjiga i Tena. Jer ona je to. GOSPOĐA ELVSTED: Da, ja je i osjećam tako. I zato imam pravo da budem s tobom, kad se ona pojavi! Hoću da sam s tobom kad opet doživiš čast i poštovanje. I radost... radost hoću da podijelim s tobom. LEVBORG: Tea, naša knjiga neće nikad izaći. HEDA: Ah! GOSPOĐA ELVSTED: Neće izaći! LEVBORG: Ne može nikad izaći. GOSPOĐA ELVSTED (sa slutnjom) Levborg, šta si uradio sa rukopisom? HEDA (gleda ga napeto) Da, rukopis? GOSPOĐA ELVSTED: Gdje ti je?
LEVBORG: Ah, Tea, bolje ne pitaj za to. GOSPOĐA ELVSTED: Hoću, hoću da znam. Imam pravo da to saznam, smjesita! LEVBORG: Rukopis sam... pa eto... rukopise sam pocijepao u hiljade komadića. GOSPOĐA ELVSTED (viče) Ah, ne... ne!! HEDA (nehotice) Ali to uopšte nije... LEVBORG (pogleda je)... istina, mislite? HEDA (pribere se) O, da, naravno. Ako vi tako kažete. Ali zvuči nevjerovatno... LEVBORG: Ipak je istina. GOSPOĐA ELVSTED (krši ruke) O, bože... o, bože... Heda... svoje vlastito djelo pocijepati u komadiće! LEVBORG: Ja sam svoj vlastiti život pocijepao u komadiće. Onda sam valjda mogao i svoje životno djelo… GOSPOĐA ELVSTED: I to si, dakle, uradio ove noći! LEVBORG: Pa čula si. U hiljadu komadića. I rasuo ih po fjordu. Daleko... napolje. Tamo je barem svježa morska voda. Neka plove po njoj. Neka plove po oluji i vjetru. A poslije će... potonuti. Sve dublje i dublje. Kao ja, Tea. GOSPOĐA ELVSTED: Znaš, Levborg, to sa knjigom... dok sam živa imaću osjećaj kao da si umorio malo dijete. LEVBORG: Tu imaš pravo. To i jeste nešto kao čedomorstvo. GOSPOĐA ELVSTED: Ali kako si onda mogao...? Pa to dijete je pripadalo i meni. HEDA (gotovo bezglasno) Ah, dijete... GOSPOĐA ELVSTED (diše teško) Dakle, svršeno je... Da, da, sad idem, Heda. HEDA: Ali valjda nećeš otputovati? GOSPOĐA ELVSTED: O, ne znam ni sama šta ću. Kud god pogledam... mrak. (Ona odlazi kroz predsoblje) HEDA (stoji nijemo jedan trenutak) Zar je nećete otpratiti kući, gospodine Levborg? LEVBORG: Ja? Po ulici? Zar treba da je ljudi vide kako hoda sa mnom? HEDA: Pa ja ne znam šta se to desilo ove noći. Je li nešto što se ne da popraviti? LEVBORG: To je nešto što se ne završava sa ovom noći. To dobro znam. Stvar je u tome da ja ne želim da vodim takav način života. Ne opet iznova. Tu hrabrost i prkos životu, to mi je ona bila ulila. HEDA (gleda preda se) Slatka mala guskica je umiješala svoje prste u jednu ljudsku sudbinu. (Pogleda ga) Ali kako ste uprkos tome mogli da budete tako nemilosrdni prema njoj? LEVBORG: Ah, nemojte to zvati nemilosrdnim! HEDA: Doći i uništiti sve što je ispunjavalo njen duh dugo, dugo vremena. To nije nemilosrdno? LEVBORG: Vama mogu da kažem istinu, Heda. HEDA: Istinu? LEVBORG: Ali prije toga mi obećajte... dajte mi svoju riječ... da Tea neće nikad saznati ovo što ću vam povjeriti. HEDA: Imate moju riječ. LEVBORG: Dobro. Onda ću vam reći da ovo što sam upravo ispričao nije isitina. HEDA: Ono o rukopisima? LEVBORG: Da. Nisam ih pocijepao u komadiće, miti sam ih bacio u fjord. HEDA: Da, da... ali... gdje su onda? LEVBORG: A ipak sam ih uništio. U njihovoj suštini, Heda. HEDA: To ne razumijem. LEVBORG: Tea je rekla da je za nju ono što sam učinio kao čedomorstvo. HEDA: Da... tako je rekla. LEVBORG: Ali ubiti svoje dijete... to nije ono najgore što može da uradi jedan otac. HEDA: Nije najgore... to? LEVBORG: Ne. Htio sam da poštedim Teu da čuje to najgore. HEDA: Pa šta je onda najgore? LEVBORG: Zamislite, Heda... da jedan čovjek tako... u jutarnje sate... poslije divlje proćerdane noći... dođe kući, majci svoga djeteta i kaže: Slušaj, bio sam tu i tu. Na tim i tim mjestima. I nosio sam naše dijete sa sobom. Na ta i ta mjesta. Dijete mi se izgubilo. Nestalo bez traga. Đavo će znati u kakve je ruke dospjelo. I ko je sve tu imao svoje prste. HEDA: Ali... trezveno gledajući... radi se ipak samo o knjizi... LEVBORG: Teina čista duša bila je u toj knjizi.
HEDA: Da, to razumijem. LEVBORG: Onda, razumijete i to da naš međusobni odnos nema budućnosti. HEDA: I kakvim putem ćete vi sada krenuti? LEVBORG: Nikakvim. Samo ću gledati da se sve ovo svrši. Što prije, to bolje. HEDA (korak bliže) Levborg... slušajte... zar ne biste mogli nastojati da... da se to dogodi u ljepoti? LEVBORG: U ljepoti? (Smiješi se) Sa lovorom u kosi, kako ste vi nekad zamišljali. HEDA: Ah, ne. U lovor... u to više ne vjerujem. Ali ipak u ljepoti. Jedanput samo... Zbogom! Sad treba da odete. I više nemojte dolaziti. LEVBORG: Zbogom, gospođo. I pozdravite Jergena Tesmana. (Hoće da ode.) HEDA: Ne, čekajte! Treba da ponesete sa sobom jednu uspomenu na mene. (Ona ode do pisaćeg stola, otvara ladicu i kutiju sa pištoljima. Vraća se Levborgu sa pištoljem u ruci.) LEVBORG (gleda je) Ovo...? Ovo za uspomenu? HEDA (polako klima glavom) Prepoznajete li ovaj pištolj? Jedanput je bio uperen u vas. LEVBORG: Da ste ga samo tada upotrijebili! HEDA: Evo! Sad ga vi upotrijebite. LEVBORG (stavlja pištolj u džep na grudima) Ja vam zahvaljujem! HEDA: I... u ljepoti, Ejlert Levborg! To mi obećajte prije svega! LEVBORG: Zbogom, Heda Gabler. (On izlazi kroz predsoblje. Heda osluškuje na vratima. Onda ode do pisaćeg stola i uzima paket sa rukopisom, malo zaviruje u omot, izvuče nekoliko listova i razgleda ih. Onda ode do naslonjača kraj peći i sjedne. Paket drži u krilu. Uskoro potom otvori vrata peći, a onda i paket.) HEDA (baci jedan dio rukopisa u vatru i šapće za sebe) Evo, spaljujem tvoje dijete, Tea!... Ti kovrdžava lutko! (Baca još nekoliko svežnjeva u peć) Tvoje dijete i Ejlerta Levborga. (Ubaci i ostatak) Evo, spaljujem... spaljujem to dijete.
ČETVRTI ČIN
Ista soba Tesmanovih. Veče je. Salon je u tami. Zadnja soba je osvijetljena visećom lampom iznad stola. Zavjese na staklenim vratima su navučene. Heda, obučena u crno, hoda po mračnoj sobi tamo-amo. Onda odlazi u zadnju sobu, pa nalijevo. Čuje se nekoliko akorda na klaviru. Onda se ona opet pojavi i dolazi u salon. Berta dolazi sa desna kroz zadnju sobu sa upaljenom lampom koju stavlja na sto ispred sofe. Ona izlazi tiho i pažljivo nadesno. Oči su joj uplakane i ima crnu traku na kapici. Heda prilazi staklenim vratima, malo digne zavjesu i gleda napolje u tamu. Uskoro se pojavi gospođica Tesman u crnini, sa šeširom i velom, iz predsoblja. Heda joj ide u susret i pruža ruku. GOSPOĐICA TESMAN: Da, Heda, evo mene u crnini. Jer, moja jadna sestra se najzad riješila muka. HEDA: Znam to već, kako vidite. Tesman me je obavijestio kartom. GOSPOĐICA TESMAN: Da, to mi je obećao. Ali ipak sam pomislila da moram ovamo do Hede... u kuću života... da sama javim o smrti. HEDA: To je vrlo ljubazno od vas. GOSPOĐICA TESMAN: Ah, Rina nije smjela baš sada da ode sa ovoga svijeta. Hedina kuća je morala biti pošteđena žalosti u ovo vrijeme. HEDA (mijenja razgovor) Nadam se da je mirno umrla, gospođice Tesman? GOSPOĐICA TESMAN: Ah... tako lijep... tako miran je bio njen odlazak. I uz to nezreciva sreća što je još jedanput vidjela Jergena. I što se oprostila od njega... On još nije kod kuće? HEDA: Ne. Napisao mi je da ga ne čekam tako brzo. Ali vi ipak sjedite. GOSPOĐICA TESMAN: Ne, ne, draga, dobra Heda. Voljela bih da ostanem, ali imam tako malo vremena. Sad još hoću da je uredim i dotjeram što mogu bolje. Treba lijepa da siđe u svoj grob. HEDA: Mogu li vam šta ja pomoći? GOSPOĐICA TESMAN: Ni govora. Takvim stvarima se Heda Tesman ne smije baviti. Čak ni misliti na tako nešto. U ovo vrijeme ne, bože sačuvaj! HEDA: Ah, mislima se ne može tako upravljati... GOSPOĐICA TESMAN (nastavljajući) Da, dragd moj bože, tako je to na svijetu. U mojoj kući sad moramo šiti pokrov za Rinu. A i ovdje će uskoro trebati da se šije, ja vjerujem. Ali to će, naravno, biti nešto sasvim drugo... bogu hvala! (Tesman dolazi kroz predsoblje.)
HEDA: No, dobro je da si najzad došao. TESMAN: Ti si ovdje, tetka Jule? Kod Hede? Zamisli! GOSPOĐICA TESMAN: Baš sam mislila da krenem, dragi moj dečko. Pa, jesi li se pobrinuo za sve što si mi obećao? TESMAN: Ne, vidiš, stvarno se bojim da sam pola toga zaboravio. Skočiću sutra opet do tebe. Danas mi je sve zbrkano u glavi... nikako ne mogu da sredim misli. GOSPOĐICA TESMAN: Ali, dragi moj Jergene, ne smiješ to primati na takav način. TESMAN: Tako? A kako inače, šta misliš? GOSPOĐICA TESMAN: Treba da si radostan u ovoj žalosti. Ovako kao ja. TESMAN: Ah, da, da. Ti misliš na tetka Rinu. HEDA: Sad ćete biti osamljeni, gospođice Tesman. GOSPOĐICA TESMAN: Prvih dana, da. Ali nadam se da to neće dugo potrajati. Sobica pokojne Rine ne treba da ostane prazna. TESMAN: Tako? A koga misliš da useliš tamo? Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Ah, već će se naći neko jadno i bolesno stvorenje, kome će trebati pažnje i njege. HEDA: Zar ćete stvarno takav križ opet uzeti na sebe? GOSPOĐICA TESMAN: Križ? Neka vam bog oprosti, dijete moje, to za mene nije bio nikakav križ. HEDA: Ali ako sada uzmete potpuno stranu osobu, onda... GOSPOĐICA TESMAN: Ah, sa bolesnicima se lako sprijateljiti. A meni... meni je neophodno da imam nekog za koga ću živjeti. No, bogu neka je slava i hvala... i ovdje u kući će za staru tetku uvijek biti nekog posla. HEDA: Ah, ne govorite o nama. TESMAN: Da, zamisli samo kako bi nas troje mogli lijepo živjeti zajedno, kada... HEDA: Kada...? TESMAN (nemirno) Ah, ništa. To će se već srediti. Nadajmo se. Šta? GOSPOĐICA TESMAN: Da, da. Vas dvoje sigurno imate o čemu da razgovarate. (Smiješi se) I Heda možda ima nešto da ti kaže, Jergene. Adieu! Sad moram kući, mojoj Rini. (Okreće se na vratima) Dragi bože, kako je to čudno i pomisliti! Sad je Rina istovremeno i kod mene i kod pokojnog Jokuma. TESMAN: Da, zamisli, tetka Jule! Šta? (Gospođica Tesman izlazi kroz predsoblje.) HEDA (prati Tesmana hladnim i ispitujućim pogledom) Gotovo mi se čini da je ovaj smrtni slučaj više pogodio tebe nego nju. TESMAN: Ah, ne radi se o smrtnom slučaju. Zbog Ejlerta sam tako strašno nemiran. HEDA (brzo) Zar se opet s njim nešto dogodilo? TESMAN: Htio sam danas popodne odmah da odem do njega i da mu kažem da mu je rukopis sačuvan. HEDA: I? Nisi ga našao? TESMAN: Ne. Nije bio kod kuće. Ali poslije sam sreo gospođu Elvsted i ona mi je ispričala da je jutros rano bio ovdje. HEDA: Da, ti si upravo bio izašao. TESMAN: I da je navodno rekao da je svoj rukopis pocijepao. Šta? HEDA: Da, to je tvrdio. TESMAN: Ali, dragi bože, onda mora da je bio potpuno izvan sebe. A ti se sigurno nisi usudila da mu ga vratiš, Heda? HEDA: Ne, nije ga dobio. TESMAN: Ali valjda si mu rekla da je kod nas. HEDA: Nisam. (Brzo) A jesi li možda rekao gospođi Elvsted? TESMAN: Ne. to nisam htio. Ali ti si njemu morala reći. Zamisli ako on u svom očajanju ode i učini sebi neko zlo! Daj mi rukopis. Heda. Smjesta ću skočiti do njega. Gdje ti je paket? HEDA (hladna i nepokretna u naslonjaču) Nemam ga više. TESMAN: Nemaš ga! Za ime svijeta... šta time misliš? HEDA: Spalila sam ga... od A do Ž. TESMAN (skoči od straha) Spalila! Spalila si Ejlertov rukopis! HEDA: Ne viči toliko! Čuće te djevojka. TESMAN: Spalila! Ali, veliki bože...! Ne, ne, ne... to je potpuno nemoguće! HEDA: Ipak je tako. TESMAN: Ali znaš li ti šta si time učinila, Heda! Pa to je protuzakonito prisvajanje tuđeg dobra!
Zamisli! Upitaj samo sudiju... imaćeš šta da čuješ! HEDA: Svakako je najpametnije da ne govoriš o tome... ni sudiji ni bilo kome drugom. TESMAN: Ali kako si mogla da učiniš tako nešto nečuveno! Kako si samo došla na takvu ideju! Šta te je spopalo? Odgovori mi! Šta? HEDA (savladava jedva vidljiv smiješak) Učinila sam to tebi za ljubav, Jergene. TESMAN: Meni za ljubav? HEDA: Kad si jutros došao kući, pričao si mi da ti je on čitao iz rukopisa... TESMAN: Da... i? HEDA: I priznao si mi da si mu tada zavidio na njegovom djelu. TESMAN: Gospode, pa to nije trebalo shvatiti tako doslovno. HEDA: Ipak. Nisam mogla podnijeti misao da si ti u sjenci nekog drugog. TESMAN (uzbuđen, između očajanja i radosti) Heda, je li istina to što kažeš!... Da, ali... ali... na takav način nisi nikad prije pokazala svoju ljubav prema meni. Zamisli! HEDA: Pa, bolje je da to saznaš... da, upravo sada... (Brzo prekida) Ne, ne, možeš se raspitati kod tetke Jule. Ona će ti već objasniti. TESMAN: Ah, čini mi se da te razumijem, Heda! (Pljesne rukama) Gospode bože, je li to moguće? Šta? HEDA: Ne viči toliko. Djevojka će te čuti. TESMAN (smijući se u sve većoj radosti) Djevojka! Ne, pa ti si sjajna, Heda! Kakva djevojka... pa to je Berta! Sam ću otići da kažem Berti. HEDA (krši očajno ruke) Ah, umrijeću... umrijeću od svega ovoga! TESMAN: Od čega, Heda? Šta? HEDA (hladno, savladava se) Od svega ovog komičnog, Jergene TESMAN: Komičnog? To što sam tako blažen i sretan?... Ipak... možda je bolje da ništa ne kažem Berti. HEDA: O, da... zašto ne i to! TESMAN: Ne, ne... još ne. Ali tetka Jule mora to svakako saznati. A onda još i to da si ti počela da me zoveš Jergen! Zamisli! Ah, kako će se tetka Jule radovati... kako će se radovati! HEDA: Kad sazna da sam spalila rukopis Ejlerta Levborga... tebi za ljubav? TESMAN: Ah, ne, to, ne! O rukopisu, naravno, ne smije niko živi ništa saznati. Ali to kako me ti voliš, Heda... to stvarno mora tetka Jule čuti. Uostalom, baš bih volio da znam da li tako biva kod svih mladih žena, šta? HEDA: I o tome se možeš raspitati kod tetke Jule. TESMAN: Da, to ću i učiniti prvom prilikom. (Opet izgleda nemirno i zamišljeno) Ali, ali taj rukopis! Dobri bože, kako je to strašno... kad samo pomislim... za jadnog Ejlerta! Uprkos svemu. (Gospoda Elvsted, isto ondko obučena kao kod prve posjete, u mantilu i šeširu, ulazi na vrata predsoblja.) GOSPOĐA ELVSTED (pozdravlja žurno i govori u najvećem uzbuđenju) Ah, draga Heda, nemoj se ljutiti što ti opet dolazim. HEDA: Šta ti se desilo, Tea? TESMAN: Je li se Levborgu opet nešto desilo? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, da... tako se strašno bojim da ga je snašla neka nesreća. HEDA (hvata je za ruku) Ah, misliš? TESMAN: Gospode, nije, kako vam je tako nešto palo na pamet, gospođo Elvsted! GOSPOĐA ELVSTED: Pa čula sam da o njemu govore u pansionu... baš kad sam ušla. Ah, a i po gradu kruže najnevjerovatnije vijesti o njemu. TESMAN: Da, zamislite, to sam i ja čuo! A ja mogu da posvjedočim da je otišao pravo kući i legao. HEDA: A Šta su govorili u pansionu? GOSPOĐA ELVSTED: Ah, ništa nisam saznala. Ili ni sami nisu znali ništa pobliže... ili su zašutjeli kad su vidjeli mene. A ja se nisam usudila da pitam. TESMAN (hoda nemirno) Nadajmo se, nadajmo se gospođo Elvsted, da ste pogrešno čuli! GOSPOĐA ELVSTED: Ne, ne, sigurna sam da je riječ bila o njemu. A onda sam čula da se spominje nešto kao bolnica... TESMAN: Bolnica! HEDA: Ne... to je ipak nemoguće! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, smrtno sam se uplašila za njega. Onda sam otišla gore u njegov stan i tamo pitala za njega. HEDA: I na to si se mogla odlučiti, Tea?
GOSPOĐA ELVSTED: A šta sam drugo mogla uraditi? Nisam više mogla da podnesem tu nezvjesnost. TESMAN: Ali niste ga ni tamo zatekli... šta? GOSPOĐA ELVSTED: Nisam. I ljudi ma nisu mogli dati nikakvo obavještenje o njemu. Rekli su mi samo da od juče popodne nije više dolazio u stan. TESMAN: Od juče! Zamislite samo... da su ti ljudi mogli tako nešto da kažu! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, mora da mu se nešto loše desilo... drugačije to sve ne mogu da objasnim. TESMAN: Čuj, Heda, kako bi bilo da ja odem u grad i da se malo raspitam na raznim mjestima...? HEDA: Ne, ne, ti se ne miješaj u to. (Brak, sa šeširom u ruci, ulazi kroz predsoblje, Berta otvara i zatvara za njim. On izgleda ozbiljno i pozdravlja nijemo.) TESMAN: Ah, to ste vi, sudijo, šta? BRAK: Da, bilo je neophodno da dođem do vas još danas. TESMAN: Vidim na vama da ste dobili vijesti od tetke Jule. BRAK: Da, jesam i to, dobome. TESMAN: Čujte... zar to nije tužno? Šta? BRAK: Pa, dragi Tesmane, kako se uzme. TESMAN (gleda ga nesigurno) Je li se možda još nešto dogodilo? BRAK: Svakako. HEDA (napeto) Nešto tužno, gospodine sudijo? BRAK: Takođe... kako se uzme, gospođo Tesman. GOSPOĐA ELVSTED (nesvjesno, uzbuđeno) Ah, je li nešto sa Ejlertom Levborgom? BRAK (pogleda je iznenađeno) Kako ste došli na to, gospođo? Možda već nešto znate...? GOSPOĐA ELVSTED (zbunjeno) Ne, ne, baš ništa, ali... BRAK (slegne ramenima) Pa, eto... nažalost... Ejlert Levborg je odnesen u bolnicu. Leži valjda na samrti. GOSPOĐA ELVSTED (viče) O, bože, bože! TESMAN: U bolnici! I to na samrti! HEDA (nehotice) Tako brzo, dakle...! GOSPOĐA ELVSTED (plačno) Zar smo se mi morali rastati bez pomirenja, Heda! HEDA (šapće) Ali, Tea... Tea! GOSPOĐA ELVSTED (ne sluša je) Ja moram k njemu! Moram ga vidjeti dok je još živ! BRAK: Ne pokušavajte to, gospođo. Niko mu ne smije ući. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, pa onda mi barem kažite, šta mu se to dogodilo? Šta je bilo? TESMAN: On valjda nije sam sebe...? Šta? HEDA: Da, to je učinio... uvjerena sam. TESMAN: Heda, kako možeš...! BRAK (koji je stalno posmatra) Vi ste, nažalost, pogodili, gospođo Tesman. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, kakav užas! TESMAN: Sam sebe, dakle! Zamisli! HEDA: Ustrijelio se! BRAK: I to ste pogodili, gospođo Tesman. GOSPOĐA ELVSTED (pridržava se da ne padne) Kad se to dogodilo, gospodine sudijo? BRAK: Danas popodne. Između tri i četiri. TESMAN: Ali, dragi bože, a gdje je to učinio? Šta? BRAK (malo nesigurno) Gdje? Dragi moj... pa valjda u svojo sobi. GOSPOĐA ELVSTED: Ne, to ne može biti tačno. Jer, ja sam ga tamo tražila između šest i sedam. BRAK: No, onda negdje drugo. To ne znam tačno. Znam samo da su ga našli, a... Pucao je u grudi. GOSPOĐA ELVSTED: Ah; kakva grozna ideja! Zar da na takav način završi! HEDA (Braku) U grudi? BRAK: Da... kako sam rekao. HEDA: Dakle ne u sljepoočnice? BRAK: U grudi, gospođo Tesman. HEDA: Da, da... u grudi je takođe dobro. BRAK: Kako, milostiva gospođo? HEDA (odbija) Ah, ništa, ništa.
TESMAN: A rana je, kažete, smrtonosna? Šta? BRAK: Da, rana je apsolutno smrtonosna. S njim je, vjerovatno, već svršeno. GOSPOĐA ELVSTED: Da, da... ja to osjećam! On je gotov! Gotov! Ah, Heda...! TESMAN: Ali recite mi... odakle vi sve to znate? BRAK (kratko) Od jednog iz policije s kojim sam razgovarao. HEDA (jakim glasom) Najzad jedan podvdg. TESMAN (uplašeno) Za ime boga, šta to kažeš, Beda! HEDA: Kažem da u tome ima ljepote. BRAK: Hm, gospođo Tesman... TESMAN: Ljepote? Zamisli! GOSPOĐA ELVSTED: Ah, Heda, kako možeš sada govoriti o ljepoti! HEDA: Ejlert Levborg je izravnao račune sa samim sobom. Imao je hrabrosti da učini ono... što se moralo učiniti. GOSPOĐA ELVSTED: No, nemoj misliti da se to tako dogodilo! To što je učinio, učinio je u ludilu! TESMAN: U očajanju je on to učinio! HEDA: Nije. U to sam uvjerena. GOSPOĐA ELVSTED: O, da, jeste. Bio je isto tako lud kao kad je naše rukopise pocijepao u komadiće. BRAK (iznenađeno) Rukopise? Svoje djelo, mislite? Zar ga je pocijepao? GOSPOĐA ELVSTED: Da, to je noćas učinio. TESMAN (tiho šapće) Ah, Heda, toga se nikako nećemo osloboditi! BRAK: Hm, to je ipak čudno. TESMAN (hoda po sobi) Ko bi pomislio da će Ejlert Levborg tako otići sa ovoga svijeta. I da neće ostaviti za sobom ni ono što bi njegovo ime učinilo vječnim... GOSPOĐA ELVSTED: Ah, kad bi se makar ono moglo ponovo sataviti. TESMAN: Da, zamislite, kad bi se moglo! Ne znam šta bih dao za to. GOSPOĐA ELVSTED: Možda bi i moglo, gospodine Tesman. TESMAN: Kako to mislite? GOSPOĐA ELVSTED (traži po džepovima) Evo, pogledajte. Ja sam sačuvala sve papiriće iz kojih mi je diktirao. HEDA (korak bliže) Ah...! TESMAN: To ste sačuvali, gospođo Elvsted? Šta? GOSPOĐA ELVSTED: Da, evo ih. Ponijela sam ih kad sam pošla na put. I tako su mi ostali u džepu... TESMAN: Ah, dajte da vidim! GOSPOĐA ELVSTED (pruža mu mnoštvo papirića) Ali sve je ispreturano i nesređeno. TESMAN: Zamislite kad bismo se ipak mogli snaći! Možda kad bismo pomogli jedno drugom... GOSPOĐA ELVSTED: Ah, da... to ćemo svakako pokušati! TESMAN: Ići će! Mora nam usipjeti! Uložiću svoj život u to! HEDA: Ti, Jergene? Svoj život? TESMAN: Da, ili bolje rečeno, svo vrijeme koje mi stoji na raspoloženju. Neka moja vlastita zbirka sačeka koliko god treba.Heda... pa ti me razumiješ! Šta? To je nešto što ja dugujem Ejlertovoj uspomeni. HEDA: Može biti. TESMAN: A sada, gospođo Elvsted, sad se moramo pribrati. Gospode bože, ništa nam ne koristi da razmišljamo o nečemu što se već dogodilo. Gledaćemo da nađemo mir svojoj duši, da bismo... GOSPOĐA ELVSTED: Da, da, gospodine Tesman, ja ću pokušati što god mogu. TESMAN: No, hodite ovamo. Odmah ćemo pogledati bilješke. Gdje ćemo sjesti? Ovamo? Ne, radije unutra u sobu! Izvinite me, sudijo! Hodite, gospođo Elvsted. GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, kad bismo samo mogli da to sredimo! (Tesman i gospođa Elvsted odlaze u zadnju sobu. Ona skida šešir i kaput. Oboje sjedaju za sto ispod viseće lampe i zadubljuju se u razgledanje papirića. Heda odlazi do peći i sjeda u naslonjač. Ubrzo Brak dolazi do nje.) HEDA (poluglasno) Ah, sudijo, kakvo je olakšanje u tome što je učinio Ejlert Levborg! BRAK: Olakšanje, gospođo Heda? Da, za njega je to svakako olakšanje... HEDA: Mislim, za mene. Olakšanje je znati da se na ovom svijetu ipak još može dobrovoljno dogoditi takav čin hrabrosti. Podvig koji i nehotice zrači ljepotom.
BRAK (smiješi se) Hm, draga gospođo Heda... HEDA: Ah, znam šta hoćete da kažete. Jer, i vi ste ipak neka vrsta stručnjaka, i vi kao i... no! BRAK (gleda je čvrsto) Vama je Ejlert Levborg značio više nego što možda i sami sebi priznajete. Ili se možda varam? HEDA: Na to pitanje vam neću odgovoriti. Ja samo znam da je Ejlert Levborg imao hrabrosti da živi svoj život na švoj vlastiti način. A sada... ono veliko! Ono u čemu je ljepota. Imao je snage i volje da se otrgne od životnog slavlja... tako rano. BRAK: Žao mi je, gospođo Heda, ali prisiljen sam da vas lišim te lijepe zablude HEDA: Zablude? BRAK:... koje bi i onako usikoro bili lišeni. HEDA: No... šta ćete mi reo? BRAK: On se nije... dobrovoljno ubio. HEDA: Nije dobrovoljno? BRAK: Nije. Ta stvar sa Ejlertom Levborgom nije baš onakva kako sam vam je predstavio. HEDA (napeto) Nešto ste prešutjeli? Šta to? BRAK: Dozvolio sam sebi nekoliko izmjena radi jadne gospođe Elvsted. HEDA: Kojih to? BRAK: Prvo, on je, zapravo, već umro. HEDA: U bolnici? BRAK: Da. I da nije dolazio svijesiti. HEDA: Šta ste još prešutjeli? BRAK: Da se to nije dogodilo u njegovoj sobi. HEDA: Pa to je prilično svejedno. BRAK: Nije sasvim. Moram vam, name, reći. Levborga su našli mrtvog u... u budoaru gospođice Dijane. HEDA (hoće da skoči, ali padne natrag) To je nemoguće, gospodine sudijo! Tamo on danas više nije mogao biti! BRAK: Bio je. Danas popodne. Došao je da zatraži nešto što mu je bilo oduzeto, kako je rekao. Govorio je nešto zbrkano o nekom djetetu koje je izgubljeno. HEDA: Ah, tako dakle... BRAK: Ja sam mislio da je to možda bio njegov rukopis. Ali, kako čujem, on ga je sam pocijepao. Onda mora da se radilo o novčaniku. HEDA: To će biti... I tamo... tamo je, dakle, nađen. BRAK: Da, tamo. Sa ispaljenim pištoljem u džepu na grudima. Metak ga je smrtno pogodio. HEDA: U grudi... dabome. BRAK: Ne... pogodio ga je u donji dio trbuha. HEDA (gleda ga s izrazom gađenja) Još i to! Ah, to smiješno i prosto se kao prokletstvo pokaže na svemu čega se samo dotaknem. BRAK: Ima još nešto, gospođo Heda. I to spada u sferu prostote. HEDA: Šta to? BRAK: Pištolj kojd je imao uza se... HEDA (bez daha) Šta je s njim? BRAK: Mora da ga je ukrao. HEDA (skoči) Ukrao! To nije istina! To nije! BRAK: Sve drugo je nemoguće! Mora da ga je ukrao... Pst! (Tesman i gospoda Elvsted su ustali od stola u zadnjoj sobi i dolaze u salon.) TESMAN (sa papirima u rukama) Čuj, Heda, nemoguće je išta vidjeti tamo pod visećom lampom. Zamisli! HEDA: Da, zamišljam. TESMAN: Možemo li možda malo sjesti za tvoj pisaći sto? Šta? HEDA: Izvolite samo. (Brzo) Ne, čekaj! Da prvo pospremim. TESMAN: Ah, nije potrebno, Heda. Ima dovoljlno mjesta. HEDA: Ne, ne, daj da prvo pospremim, kažem ti... I da ovo prenesem na klavir. Tako! (Izvukla je neki predmet, pokriven notama, ispod police, stavIja još nekoliko listova odozgo i sve to nosi u zadnju sobu. Tesman spušta papiriće na pisaći sto, prenosi lampu sa stolića u uglu. On i gospođa Elvsted sjedaju i daju se na posao. Heda se vrati.) HEDA (iza stolice gospode Elvsted, dotiče joj lako kosu) Pa, slatka Tea, kako stoji sa spomenikom Ejlerta Levborga? GOSPOĐA ELVSTED (gleda je obeshrabreno) Ah, bože, stvarno će nam biti užasno teško da se
u ovome snađemo. TESMAN: Moramo uspjeti! Pod svaku cijenu. A sređivati tuđe zabilješke... to je baš prava stvar za mene. To mi leži. (Heda ide do peći i sjeda na jedan tabure. Brak se naginje nad nju, oslanja se na naslonjač.) HEDA (šapće) Šta ste ono rekli o pištolju? BRAK (tiho) Da mora da je ukraden. HEDA: Zašto baš ukraden? BRAK: Jer svako drugo objašnjenje mora biti isključeno, gospođo Heda. HEDA: Da, da. BRAK (pogleda je lako) Levborg je, naravno, jutros bio ovdje. Zar nije? HEDA: Jeste. BRAK: Jeste li bili nasamo s njim? HEDA: Da, za trenutak. BRAK: Niste napuštali sobu za vrijeme njegove posjete? HEDA: Ne. BRAK: Razmislite. Zar niste ni za trenutak izašli? HEDA: Da, možda vrlo kratko... u predsoblje. BRAK: I gdje vam je tada bila kutija sa pištoljima? HEDA: Bila je dolje, u... BRAK: No, gospođo Heda? HEDA: Kutija je bila tamo iza pisaćeg stola. BRAK: Jeste li poslije toga pogledali jesu li vam oba pištolja unutra? HEDA: Ne. BRAK: Nije ni potrebno. Vidio sam pištolj koji je bio kod Levborga. Odmah sam prepoznao onaj od juče. I od prije, naravno. HEDA: Je li pištolj možda kod vas? BRAK: Ne, kod policije je. HEDA: Šta će policiji pištolj? BRAK: Da bi ušla u trag njegovom vlasniku. HEDA: Mislite li da će biti otkriven? BRAK (nagne se nad nju i šapće) Ne, Heda Gabler... dogod ja šutim... neće. HEDA (gleda ga preplašeno) A ako ne budete šutjeli... šta onda? BRAK (slegne ramenima) Pa još uvijek vam ostaje izlaz da je pištolj ukraden. HEDA (čvrsto) Radije ću umrijeti! BRAK (smiješi se) Tako nešto se kaže. Ali to se ne radi. HEDA (ne odgovorivši) A ako pištolj nije ukraden. A vlasnik bude otkriven... šta će onda biti? BRAK: Da, Heda, onda će izbiti skandal. HEDA: Skandal! BRAK: Da, skandal... od koga vi tako užasno strahujete. Moraćete, naravno, na sud. Vi i gospođica Dijana. Pa ona mora dati izjavu o slučaju. Da li je bio nesretan slučaj ili ubistvo. Da li je on izvukao pištolj iz džepa da bi njoj zaprijetio? Pa je tako i opalio? Ili mu je ona istrgla pištolj iz ruke, ubila ga i pištolj ponovo stavila u njegov džep? To bi ličilo na nju. Jer, ona je odlučna djevojka, ta gospođica Dijana. HEDA: Ali šta se sve te odvratnosti mene tiču! BRAK: Ništa... ai vi morate odgovoriti na pitanje: zašto ste dali pištolj Ejlertu Levborgu? I... kakvi će se zaključci izvući iz činjenice da ste mu ga dali? HEDA (ponikne glavom) To je istina. Na to nisam mislila. BRAK: Pa, srećom te opasnosti nema, dok god ja budem šutio. HEDA (pogleda ga) Ja sam znači u vašim rukama, gospodine sudijo. Od sada sam potpuno u vašoj vlasti. BRAK (još tiše šapće) Draga Heda,... vjerujte mi... ja neću zloupotrijebiti tu situaciju. HEDA: Ali ipak sam u vašoj vlasti. Zavisna o vašoj želji i volji. Neslobodna. Neslobodna, dakle! (Žustro ustaje) Ne, tu misao ne mogu podnijeti! Nikad, nikad! BRAK (malo podrugljivo) Inače se čovjek obično snađe u neizbježnom. HEDA (uzvraća pogled) Da, može biti. (Prilazi pisaćem stolu.) HEDA (prikriva osmijeh i podražava Tesmanov govor) No? Hoće I uspjeti, Jergene? Šta? TESMAN: Ah, bog dragi zna. U svakom slučaju će posao trajati mjesecima. HEDA (kao gore) Zamisli! (Prede rukom po kosi gospođe Elvsted) Zar ti to ne izgleda čudno, Tea? Sad sjediš ovdje sa Tesmanom, baš onako kako si prije sjedila sa Ejlertom Levborgom.
GOSPOĐA ELVSTED: Ah, bože, kad bih samo mogla da nadahnem i tvoga muža. HEDA: O, to će doći... s vremenom. TESMAN: Da, znaš šta, Heda... čini mi se da već počinjem da osjećam tako nešto. Ali sjedi ti samo opet sa sudijom. HEDA: Zar vama dvoma nizašta nisam potrebna? TESMAN: Ne, apsolutno nizašta. (Okrene glavu) Ubuduće, stvarno morate biti tako ljubazni da Hedi pravite društvo, dragi sudijo! BRAK (gleda u Hedu) To će mi biti osobito zadovoljstvo. HEDA: Hvala lijepo. Ali sad sam umorna. Hoću malo da prilegnem na sofu. TESMAN: Da, lezi draga. Šta? (Heda odlazi u zadnju sobu i povuče zavjesu za sobom. Iznenada se začuje kako svira neku divlju plesnu melodiju na klaviru.) GOSPOĐA ELVSTED (skoči sa stolice) Uh, šta je to? TESMAN (trči do vrata) Ali, draga Heda, nemoj danas svirati plesnu muziku. Pomisli na tetku Rinu! I na Ejlerta! HEDA (proviri kroz zavjesu) I na tetku Jule. I na cijelo društvo. Sad ću biti mirna. (Opet zatvori zavjesu) TESMAN (kraj pisaćeg stola) Za nju sigurno nije dobro da gleda ovaj tužni posao. Znate šta, gospođo Elvsted, vi biste trebali da preselite kod tetke Jule. Onda ću ja uveče dolaziti tamo. Mogli bismo onda tamo raditi. Šta? GOSPOĐA ELVSTED: Da, to bi možda bilo najbolje... HEDA (iz zadnje sobe) Ja dobro čujem šta ti govoriš, Tesmane. Ali kako ću onda ja ovdje provoditi večeri? TESMAN (lista po papirima) Ah, sudija će biti tako ljubazan da te posjećuje. BRAK (u naslonjaču, viče živo) Rado, gospođo Tesman... svako božje veče! Nas dvoje ćemo se već sasvim dobro zabavljati. HEDA (glasno) Da, nadate se tome, gospodine sudijo? Vi, kao jedini pijetao u dvorištu... (Čuje se pucanj. Tesman, gospođa Elvsted i Brak skaču.) TESMAN: Ah, ona se opet igra svojim pištoljima! (On povuče zavjesu i utrči unutra. Gospođa Elvsted takođe. Heda beživotno leži ispružena na sofi. Pometnja i uzvici. Berta dotrči sa desne strane.) TESMAN (viče Braku) Ustrijelila se! U sljepoočnicu! Zamislite! BRAK (poluonesviješten u naslonjaču) Ali, milosrdni bože, tako nešto se ipak ne radi!
