Halil Dzubran - Mirisni Plodovi Duse - Kopirati - Kopirati

5/28/2018 Halil Dzubran - Mirisni Plodovi Duse - Kopirati - Kopirati

1/84

HALIL DUBRAN

MIRISNI PLODOVI DUE

S arapskog preveo i pogovor napisao: Esad Durakovi

Izdava: Grafiki zavod Hrvatske, 1987.

Robovanje

Ljudi robuju ivotu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni ponienja i

stradanja, a noi su im sve u krvi i suzama.

Evo, minu sedam tisua godina od moga prvoga roenja i do sada ne vidjeh

nita osim potinjenih, pozatvaranih i okovanih robova.

Obioh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost ivota, gledah

procesije naroda kako iz peine hrle u palae, ali do sada ne vidjeh nita drugo

do ije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred

idolima.

Pratio sam ovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh

samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, uh samo kako

doline i ume odjekuju vapajima generacija i stoljea.

Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja,

rtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac

robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje

vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od


2/84

koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kue

monih bogataa, u straare nemonih jadnika, u sobe ukraene slonovom kosti

i komadima zlata, u sklonita ogrezla u oaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se

uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladie kako uz alfabet usvajaju pokor-

nost, djevojke kako se odijevaju u poslunost i potinjenost, i ene kako lijeu

na postelje pokornosti i podatnosti.

Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do ua Nila i Sinaja,

do atenskih trgova i rimskih crkava, do uliica Konstantinopola i londonskih

graevina, i vidjeh samo robovanje to posvuda rtvenike ostavlja iako ga

boanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ganazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, niice

pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega meusobno ratuju i

rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Bojom sjenom na Zemlji

ga nazivaju, po njegovoj elji domove i zdanja pale u bratstvom i jednakou ga

nazivaju, radi njega se pregalatvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga

nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnotvo ispoljavanjajedne sutine. Ta je trajna, vjena bolest sa svakojakim simptomima i

raznovrsnim ranama; nasljeuju ih sinovi od oeva kao to dah ivota

nasljeuju; njeno sjemenje se stoljeima u tlo vremena zasijava, kao to jedno

godinje doba daje ono to se u drugo doba zasije.

Najudnija i najbezonija vrsta robovanja na koju naioh jest ona tosadanjicu ljudsku neraskidivo vee za prolost predaka; to im due tjera na

klanjanje tradicijama djedova; to im u mladika tijela uvodi drevne due, kao u

svjee grobove kosti stare.

Vidjeh nemuto robovanje - trajno vezivanje mukarca za enu koju

potcjenjuje; tjelesnu vezanost ene za postelju supruga koga mrzi te im ni

jednome nije stalo do ivota.


3/84

Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinueni slijediti svoju

sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglaavaju

poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.

Vidjeh nakazno robovanje - ije monika upregnute u jaram obmanjivaa,

odlunost jakih ljudi u slubi pohotnika to ude za slavom i znamenitou te se

ponaaju poput marioneta to se prstima pokreu, zaustavljaju i razbijaju.

Vidjeh prastaro robovanje - kako due djeje padaju sa prostranih nebesa u

nesretne domove gdje nuda i maloumnost druguju, gdje ponienje i oaj idu

ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, ive kao prijestupnici i umiru

poroni.Vidjeh odvratno robovanje -- prodavanje predmeta u bescijenje i naopako

imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva otroumnou, brbljanje umnou,

slabost blagou, bojaljivost gordou.

Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa

kazuju ono to ne osjeaju, predstavljaju se suprotno svome biu te se nesrea s

njima poigrava kao s krpama.Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod ivi po zakonima drugoga

naroda.

Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi kruniu kraljeve.

Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedune.

Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.

Kada sam se umorio pratei generacije i kada mi je dojadilo da gledam

prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene

minulih vremena i gdje poivaju duhovi buduih stoljea. Tamo vidjeh

slabunjavu siluetu kako osamljena ide zurei u sunce te je zapitah:

- Tko si i kako ti je ime?

- Sloboda je moje ime.

- Gdje su ti potomci?


4/84

- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a trei se jo ni rodio nije.

Potom mi se izgubi iz vida, u magli.

O noi

O, Noi to pripada ljubavnicima, pjesnicima i matarima!

O, Noi silueta, duhova i sjeni!

O, Noi enje, ljubavi i uspomena!

Ti, svemona Noi, to stoji izmeu patuljastih oblaka zapada i jutarnjegsvitanja, to oponaa otricu straha, to se mjesecom ovjenava, to se u ruho

mira odijeva, to s tisuu oiju u dubine ivota gleda, to s tisuu uiju

oslukuje zvuke Smrti i Nitavila!

Ti si tama koja nam nebeska svjetla pokazuje, dok je Dan svjetlost to nas u

zemaljsku tamu gura.

Ti si nada koja nam oi otvara pred divotom Beskraja, a Dan je obmana tonas kao slijepce vodi svijetom normi i ogranienja.

Ti si pokoj koji nemuto saopava tajne ivih dua to hode nebeskim

visinama, a Dan je buka koja ne da mira duama onih to se predaju svojim

eljama i strastima.

Ti si pravednik koji svojim snenim krilima izjednaava snove nejakih sa

eljama monika.Ti si samilosnik koji nevidljivim prstima sklapa oi nesretnika i srca im

uznosi u svijet manje surov od ovoga svijeta.

U tvoje plave skute ljubavnici toe svoje dahtanje; na tvoje nevidljive noge,

uz kapi rose, samotnici liju suze; na tvoje dlanove to miriu na doline tuinci

polau svoje enjive uzdahe. Ti si sugovornik ljubavnicima, drueljubiv prema

samotnicima, prijatelj tuincima i osamljenima.


5/84

Pod tvojim okriljem bujaju osjeaji pjesnika, na tvojim pleima uznose se

srca proroka, u tvojim vlasima trepere umovi mislilaca. Ti priaptava

pjesnicima, ti si nadahnue prorocima i inspiracija misliocima.

Kada mi ljudi dosadie i kada mi se oi zamorie gledajui lice Danje,

zaputih se u daleka polja gdje borave sjene minulih vremena.

Tamo se zaustavih pred jednom tamnom, lelujavom prilikom to na tisuu

nogu ide dolinama, planinama i ravnicama.

Tamo sam netremice gledao mrane oi, sluao lepet nevidljivih krila,

osjeao dodire mira, odvano stajao pred strahotama tame.

Tamo sam tebe vidio, Noi, kao divnu i zastraujuu siluetu uspravljenuizmeu zemlje i neba, ogrnutu oblacima, opasanu maglama, podrugljivu prema

suncu, prezrivu prema Danu, podsmjeljivu prema krijeposnicima to bdiju nad

idolima, srditu na kraljeve to snivaju u svili, zagledanu u lica lopova, brinu

nad djejim posteljama, zaplakanu za osmijehom posrnulih ena, nasmijanu

zbog plaa ljubavnika, u ruci dri srca velikih ljudi, a nogama gazi due

neznatnih.Tamo sam te vidio i ti si mene vidjela, Noi. Tvoja strahota mi bjee roditelj

i ja bijah tvoje edo, kao sanjar; iezoe svi zastori meu nama; s lica nam se

strgoe velovi izvjesnosti i slutnji; ti mi saopi svoje tajne i namjere, a ja tebi

svoje elje i nadanja; potom se tvoja strahota preobrazi u pjesmu umilniju od

aputanja cvijea; a moje strahovanje postade radost dragocjenija od spokoja

ptica; ti me k sebi uze i sebi na ramena posadi te mi se ui osposobie zauvenje, usne za Kazivanje, srce za Ljubav kakvu ljudi ne poznaju i za Mrnju

drugim ljudima stranu; onda mi ti prstima dotae misao te mi misli potekoe

poput hitre, raspjevane rijeke to odnosi svelo raslinje; duh mi svojim usnama

poljubi te mi duh zaigra poput raspaljene iskre to pali sasueno drvee.

Drugovah s tobom, o Noi, sve dok ne postadoh na tebe nalik; uz tebe se

privijah sve dok se moje elje s tvojima ne izmijeae; voljeh te sve dok se moje

bie ne pretvori u tvoje nalije. Zato su u mojoj dui sjajne zvijezde koje uveer


6/84

ljubav rasijava, a ujutro ih ubiru nemiri. Zato mi je u treperavom srcu mjesec to

hita, as kroz nebesko oblaje, as prostranstvom prepunim snova u pohodu.

Zato je u mome uvijek budnome duhu spokoj to objavljuje tajne zaljubljenih i

to odjekuje molitvama krijeposnika. Oko glave mi arobna koprena koju

cijepaju roptaji samrtnika, a ponovo je sastavljaju pjesme onih to enama

ljubavne stihove pjevaju.

Ja sam poput tebe, Noi. Pred ljudima se uznosim jer se s tobom

poistovjeujem, a oni se ponose jer se s Danom uznose.

Ja sam nalik na te i oboje se, neduni, okrivljujemo.

Ja sam nalik na te snovima, karakterom i ponaanjem.Ja sam nalik na te, makar me jutro i ne ukraavalo ruiastim zrakama.

Ja sam nalik na te, makar i ne bio opasan maglama.

Ja sam no raspojasana, svud prisutna, mirna, uzbudljiva; mojoj tami nema

poetka i mojim dubinama nema kraja; dok se drugi diu hvatajui se radosti

svjetlosti, moj se duh priklanja tugama u tami.

Ja sam poput tebe, o Noi, i dokle ivim moje jutro nee doi.

Volebna Demonica

Kuda me vodi, Volebna Demonice?

Dokle u te slijediti na ovom izlokanom putu to se probija izmeu litica,posut trnjem, to nam noge vodi navie, a due nam sunovrauje u dubine? vr-

sto sam se uhvatio tvojih skuta i slijedim te kao dijete majku, zaboravljajui

svoje snove, zagledan u tvoju ljepotu, ne videi sjene to mi lebde oko glave,

privuen nevidljivom snagom u tvome tijelu.

Stani za trenutak da ti vidim lice. Baci pogled na me ne bih li ti u oima

vidio tajne srca, ne bih li ti u crtama lica prozreo tajne due.


7/84

Stani za trenutak, Demonice, jer me je zamorilo putovanje i dua mi strepi

zbog strahota puta. Zastani, jer smo stigli na raskre gdje se smrt i ivot grle.

Neu poi ni koraka sve dok mojoj dui ne saopi namjere svoje due i dok

mome srcu ne raskrili riznice svoga srca.

Posluaj me, Volebna Demonice!

Jo juer bijah slobodna ptica to boravi meu potocima, to leti u visinama,

to stoji na vrhovima grana promatrajui uveer zamkove i hramove

raznobojnih oblaka koje sunce na izlasku gradi, a rui ih kada zalazi.

Osamljen kao misao, putovao sam Zemljom od istoka do zapada, radujui sedobrotama i slastima ivota, promatrajui tajne Svemira.

Hitao sam poput sna na krilima noi, kroz prozore ulazio u sobe usnulim

djevicama i poigravao se njihovim osjeajima. Stajao sam uz postelje mladii-

ma i budio im nadanja. Sjedio sam uz postelje starcima i pojanjavao im vlastita

promiljanja.

Danas, kada tebe sretoh, Volebna Demonice, i kada me ti povede, postadohpoput roba to neznano kuda vue okove; postadoh poput pijanca koji hoe vina

to mu volju slama i koji cjeliva dlan to ga po licu udara.

Zastani malo, Volebnice - evo mi se snaga vratila, popucali su okovi to su

mi noge izranjavali, razbila se aa otrova kojom sam se naslaivao. to bi htje-

la da uinimo i kojim putem da krenemo?

Ponovo sam slobodan i da li bi me htjela kao slobodna prijatelja to u suncenetremice gleda i vatru hvata sigurnim rukama?

Ponovo sam krilima uzmahnuo i hoe li pratiti mladia to kao orao dane

provodi u planinama, a nou zalijee u pustinji poput lava?

Hoe li ljubav ovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?

eli li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne

topi?


8/84

Hoe li naklonost due to treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; to

bjesni na buri, ali se s mjesta ne pomie?

eli li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?

Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom! Evo moga tijela - prigrli

ga u meko naruje!

Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!

Uoi samoubojstva

U ovoj samotnoj, mirnoj sobi jo juer je sjedila ena koju sam volio.

Na ove meke, ruiaste jastuke svoju lijepu glavu je stavljala, iz ove

kristalne ae je lagano pila vino pomijeano s miomirisima.

Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ena

koju sam volio otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i

zaborava.Tragovi prstiju ene koju sam volio jo uvijek su vidljivi na mome ogledalu,

miris njenog daha jo uvijek mi je u odjei, jo uvijek iz kutova moje kue

odjek njenog glasa ne iezava. Ali ona - ena koju sam volio - otila je u

daleko mjesto to se zove mjestom odlazaka i pokoja. Tragovi njenih prstiju,

miris njenog daha i sjena njenog duha u ovoj e sobi ostati sve do jutra, kada u

raskriliti prozore valovima vjetra da odnesu sve to je ostavila ta lijepaarobnica.

Slika ene koju sam volio jo je objeena pored moje postelje, ljubavna

pisma koja mi je slala jo su u srebrnoj kutiji ukraenoj draguljima i koraljima,

zlatno pramenje kose koje mi je u spomen darovala jo je u svili natopljenoj

mousom i tamjanom. Sve e to ostati na svome mjestu do jutra, a kad jutro

osvane raskrilit u prozore vjetrovima da ih odnesu u tamu nitavila, gdje samo

nemuti mir obitava.


9/84

ena koju sam volio nalik je enama koje ste vi, mladii, voljeli. To je

udesno stvorenje koje bogovi sazdae od golubiije krotkosti, zmijske

nepouzdanosti, paunove gordosti, vuje zlobe, od ljepote bijele rue, strahote

mrkle noi, od ake pepela i pregrti morske pjene.

enu koju sam volio poznavao sam u djetinjstvu, za njom sam trkarao po

poljima, za odjeu je drao na ulicama.

Poznavao sam je u doba djevojatva; gledao odraz njenog lica u svetim i

drugim knjigama, promatrao linije njenog stasa u oblacima i sluao poj njenoga

glasa to se nadmee sa uborom potoka.

Poznavao sam je u zrelome dobu, s njom razgovarao, savjete od nje traio iprimicao joj se alei se na bol srca, kazujui joj tajne svoje due.

Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ta

ena otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i zaborava.

ivot je ime ene koju sam volio.

Jer ivot je ena, lijepa arobnica to nam srca oarava, to nam due mami,to nas obeanjima zatrpava. Ako u tome ustraje, strpljenje u nama ubija, a ako

nas uslia, u nama dosadu izaziva.

ivot je ena to se kupa u suzama svojih zaljubljenika i to se ukraava

krvlju svojih rtava.

ivot je ena to se odijeva bijelim danima obrubljenim crnim noima.

ivot je ena-preljubnica, ali je prelijepa; tko njenu preljubu nije iskusio,njenu ljepotu je omrznuo.


10/84

Sinovi moje majke

to hoete od mene, sinovi moje majke?

Hoete li da vam od praznih obeanja gradim palae priama ukraene, i

bogomolje snovima natkrivene, ili hoete da razaram ono to su gradili laovi i

maloduni i da ruim ono to su podigli licemjeri i zlobnici?

to biste htjeli da inim, sinovi moje majke? Da li da guem kao golub ne

bih li vas udobrovoljio, ili da riem kao lav kako bih sebe zadovoljio?

Pjevao sam vam, ali niste plesali; pred vama sam naricao, a vi niste plakali -

hoete li da pjevam i nariem istovremeno?Due vam se gre od gladi, iako kruha spoznaje ima vie od kamenja u

dolinama, ali ga ne jedete; srca vam drhte zbog ei, iako vrela ivota oko vaih

kua teku poput potoka - zato onda ne pijete?

More ima plimu i oseku, mjesec biva mlad i utap, vrijeme ima ljeto i zimu,

a istina se ne mijenja i ne prolazi - zato onda hoete unakaziti lice istine?

Dozivao sam vas u nonome miru da vam pokaem ljepotu mjeseca idostojanstvo zvijezda, pa ste preplaeni ustali iz postelja, dograbili sablje i

koplja viui: Gdje je neprijatelj da se s njime borimo?

Govorio sam vam da se uspnemo na vrh planine da bih vam pokazao

prostranstva svijeta, ali ste odbili govorei: U dubinama ove udoline ivjeli su

nai oevi i djedovi, pod njenim okriljem su umrli, u njenim peinama su

pokopani - kako onda da je napustimo i da idemo tamo gdje oni nisu ili?Govorio sam vam da idemo u ravnice da bih vam pokazao zlatne rudnike i

zemljine riznice, ali ste odbili govorei: U ravnicama se kriju lopovi i hajduci.

Govorio sam vam da idemo na obalu gdje more dariva svojim dobrima, ali

ste odbili govorei: Huka puine due nam zastrauje i strahota dubina tijela

nam usmruje.


11/84

Volio sam vas, sinovi moje majke, ali mi je ta ljubav samo tetu nanijela, a

vama nije koristila. Sada vas mrzim, a mrnja je kao bujica to odnosi samo

suho granje i rui samo trone kue.

Suosjeao sam, sinovi moje majke, zbog vae slabosti, a suosjeanje jo vie

oslabljuje, umnoava nejake i nikakvu korist ivotu ne donosi. Sada, dok

gledam vau slabost, dua mi treperi u odvratnosti i preziru.

Zbog vaeg ponienja i nesree sam plakao, lio sam kao kristal bistre suze,

ali one ne saprae vau prljavtinu, ne odagnae vam sljepilo, ne omekae vaa

skamenjena srca, ve isplakae tugu moga srca. Sada se smijem vaem bolu, a

smijeh je poput munje to dolazi prije oluje, nikada poslije.to hoete od mene, sinovi moje majke?

Hoete li da vam pokaem odraze vaih lica u bazenima mirne vode? Onda

doite da vidite koliko su vam runa lica!

Pogledajte kako vam je strah obijelio glave, kao pepeo, kako vam je

nesanica ispila oi nalik na crne jame, kako vam je malodunost od obraza

nainila naborane dronjke, kako vam je smrt poljubila usne poutjele kaojesenje lie.

to traite od mene, sinovi moje majke? to traite od ivota kada vas ivot

svojim edom vie ne smatra?

Vae due drhte pred sveenicima, tijela vam se tresu pred tiranima i

krvnicima, zemlje vam se plae neprijatelja i osvajaa - to onda oekujete od

ivota pod suncem?Sablje su vam zahrale, kopljima su vrci polomljeni, titovi vam prainom

prekriveni - zato onda stojite na bojitu?

Vjera vam je licemjerje, ovaj svijet vam je utvrda, a budui svijet vam je

samo tlapnja - zato onda ivite kada je smrt pokoj nevoljnicima?

ivot je odlunost koja prati mladost, ozbiljnost koja ide uz muevnost i

mudrost koja slijedi starost. Vi ste, sinovi moje majke, roeni kao nemoni star-


12/84

ci, zatim ste glave pognuli, koa vam se smeurala, izgledate kao djeca to se u

blatu valjaju i kamenicama gaaju.

Ljudski rod je kao kristalna rijeka to tee raspjevana, odnosei tajne

planina u dubine mora. Vi ste, sinovi moje majke, kao odvratna barutina u

ijim dubinama gmiu insekti, a na njenim obalama se zmije uvijaju.

Dua je kao plavi, gorui i sveti plamen to saie suho raslinje, to se

rasplamsava u olujama i osvjetljava lica bogova. Vae su due, sinovi moje

majke, kao pepeo koji vjetrovi po snijegu raznose i oluje ga rasipaju po

dolinama.

Mrzim vas, sinovi moje majke, jer vi prezirete slavu i veliinu.Prezirem vas, jer vi prezirete sami sebe.

Ja sam va neprijatelj, jer ste vi neprijatelji bogova a da to i ne znate!

Mi i vi

Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti.

Mi smo eda tuge, a tuga je Boja sjena koje nema u zlim srcima. Mi imamo

sjetne due, a sjeta je veliina kojoj ne stremi sitna dua. Mi plaemo i ridamo, o

vi to se smijete, a tko se jednom u suzama okupa ostaje ist do kraja vremena.

Vi nas ne poznajete, ali mi vas znamo. Vi brzo plovite rijekom ivota ne

osvrui se prema nama, a mi sjedimo na obali, vidimo vas i ujemo. Vi nemarite za nae vapaje, jer vam dnevna buka ui ispunjava, a mi ujemo vae

pjesme, jer nam apat noi ui otvara.

Mi vas vidimo jer stojite na mranome svjetlu, a vi nas ne vidite, jer sjedimo

u svijetloj tami.

Mi smo eda tuge - mi, proroci, pjesnici i muziari.

Mi pletemo od niti svojih srca odjeu bogovima, sjemenjem iz svojih grudi

punimo pregrti anelima.


13/84

Vi ste eda nebrinih radosti i nemarnih java; svoja srca preputate u ruke

pustoi jer vas njeni prsti blago dotiu; odmarate se u neznanju, jer u zdanju ne-

znanja ne postoje ogledala da biste vidjeli svoja lice.

Mi uzdiemo - uzdasi nam se nadmeu sa apatom cvijea, sa umorom

grana i uborom potoka. Vi se grohotom smijete - smijeh vam se mijea s

lomljavom lubanja, zveketom okova i zavijanjem bezdana.

Mi plaemo - suze nam se toe u samo srce ivota, kao rosa to pada s vjea

noi usred jutra. Vi se osmjehujete - s osmjehnutih usana podsmijeh vam se

otima kao to se zmijski otrov u ranu ubrizgava.

Mi plaemo, jer nam je znana nesrea udova i siroeta, a vi se smijete, jer neznate vrijednost zlata. Mi plaemo jer ujemo jecaj siromaha i vapaj ugnjete-

noga, a vi se smijete jer ne ujete nita osim zveckanja pehara.

Mi plaemo, jer su nam due od Boga odvojene tijelima, a vi se smijete jer

su vam tijela za zemlju mirno vezana.

Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti - stavimo, onda, djela svoje tuge i

vae radosti pred sud samoga sunca.Vi ste sagradili piramide od lubanja roblja, piramide to sada na pijesku

kazuju generacijama o naoj vjenosti i vaoj prolaznosti. Mi smo sruili

Bastilju rukama slobodara, a Bastilja je rije koju narodi izgovaraju nas

blagosiljajui, a vas proklinjui. Vi ste sagradili vrtove Babilona na kostima

nemonika, sazdali ste dvorove Ninive na grobovima nesretnika, ali su Babilon

i Niniva poput tragova deve na pustinjskom pijesku. Mi smo Astartinu statuuisklesali od mramora tako da mramor, iako nepokretan, treperi i tako da, iako

nijem, govori; u Nahavendu smo svirali na strunama koje prizivaju due

ljubavnika to plove u nebesima; Mariju smo naslikali linijama i bojama tako da

su linije nalik na misli boanske, a boje na emocije aneoske.

Vi ste se odali uicima, a kande uitaka su rastrgale tisue rtava na

trgovima Antakije i Rima. Mi se predajemo miru, a ruke mira su satkaleIlijadu,

Knjigu o Jobu ipjesmu Veliku Taiju. Vi se predajete strastima, a strasti su kao


14/84

oluja odnijele tisue enskih dua u ponore srama i razvrata. Mi volimo samou,

a u okrilju samoe nastale su najbolje pjesme, drama o Hamletu i Danteovo

djelo. Vi drugujete s pohlepama, a one su prosule tisue rijeka krvi; dotle mi

slijedimo imaginaciju koja je objavila spoznaju iz nebeskog kruga svjetlosti.

Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti; izmeu nae tuge i vae radosti su

nesavladive prepreke i tjesnaci koje ne mogu savladati vai rasni konji, niti vae

prelijepe koije.

Mi alimo zbog vae nitavnosti, a vi mrzite nau veliinu; izmeu naeg

saaljenja i vae mrnje je samo vrijeme to nas razdvaja.

Mi vam prilazimo kao prijatelji, a vi na nas nasrete kao neprijatelji; izmeuprijateljstva i neprijateljstva je duboka provalija puna suza i krvi.

Mi vama gradimo palae, a vi nama kopate grobove; izmeu ljepote palae i

tame grobova ljudski rod koraa eljeznim nogama.

Mi vama puteve posipamo ruama, a vi trnjem prekrivate nae postelje;

izmeu ruinih listova i trnja istina svoj duboki, vjeni san sanja.

Vi se oduvijek svojom grubom nemoi borite protiv nae blage moi. Zatrenutak nas savladate i radosni galamite kao abe, a mi vas trajno svladavamo i

utimo kao titani. Isusa ste razapeli ismijavajui ga i hulei, ali je on zatim siao

sa svoga kria i kao titan ovladao generacijama zahvaljujui Duhu i Istini, te je

svojom veliinom i ljepotom zemlju natkrilio.

Otrovali ste Sokrata (...), ubili ste Galileja, unitili Aliju ibn Abu Taliba,

zadavili Midhat pau, a oni i sada ive kao heroji, trijumfirajui pred licem vje-nosti. Zato vi ivite u sjeanju ovjeanstva kao leevi u praini koje nema tko

pokopati u tamu zaborava i nitavila.

Mi smo eda tuge, a tuga je poput oblaka to na svijet donose dobro i

spoznaju; vi ste eda radosti i koliko god bila velika vaa radost, ona je kao stup

dima koji rue i raznose vjetrovi.


15/84

Izmeu noi i jutra

uti, srce moje, jer te Svemir ne uje.

uti, jer eter bremenit plaem i kukanjem nee ponijeti tvoje pjesme i himne.

uti, jer none siluete ne mare za tvoje radosti, niti e se procesije tame pred

tvojim snovima zaustaviti.

uti, srce moje, uti do jutra, jer tko jutro strpljivo doekuje, s njime snaan

osvie. Tko svjetlost eli, njega svjetlost ljubi.

uti, srce moje, i posluaj to govorim:U snu vidjeh drozda kako pjeva ponad aktivnog vulkana.

Vidjeh ljubiicu kako die glavu iznad snijega.

Vidjeh nagu nimfu kako plee meu grobovima.

Vidjeh dijete kako se uz smijeh igra s lubanjama.

Sve to vidjeh u snu, a kada se prenuh i pogledah oko sebe, vidjeh

razbjenjeli vulkan, ali ne uh raspjevanog drozda, niti ga vidjeh kako uzmahujekrilima.

Vidjeh kako zrak sipa snijeg na polja i doline pokrivajui bijelim pokrovima

zgasla tijela ljubiica.

Vidjeh grobove poredane naspram mira vjenosti, ali nitko nije meu njima

plesao, niti je tko molei se kleknuo.

Vidjeh brda lubanja, ali se nitko osim vjetra nije smijao.Na javi vidjeh samo tugu i oaj, a kuda li odoe radosti sna?

Radosti sna nestadoe, ali kako iezoe i njegovi obrisi? Kako li e dua

izdrati dok joj san vrati siluete elja i nadanja?

Osluni, srce moje, i posluaj to govorim:

Dua mi bijae snano stablo ije korijenje see u dubine zemlje, a grane mu

se izvijaju prema beskraju.


16/84

Dua mi procvjeta u proljee, plodove dade u ljeto, a kada jesen doe,

sakupih plodove u srebrne posude i stavih ih na raskre. Prolaznici su ih

uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.

Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u pla i jadikovku pretvorie, u

posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi meni ostavie. Ja ga uzeh i vidjeh

da je nesnoljivo gorak, kiseo kao zeleno groe, te rekoh svojoj dui:

Teko meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe

neprijateljstvo. to si, duo, uinila sa slau koju si korijenjem sisala iz dubine

zemlje, to si uinila s mirisom koji su tvoje grane upijale iz suneve

svjetlosti?Potom iupah snano stablo svoje due.

Iupah ga zajedno s korijenjem iz zemlje iz koje je raslo i iz koje se hranilo.

Iupah ga iz prolosti i oduzeh mu sjeanje na tisuu proljea i tisuu jeseni.

Zatim posadih stablo svoje due na drugo mjesto.

Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govorei:

Bdijenje nas pribliava zvijezdama. Zalijevao sam ga krvlju i suzamagovorei: U krvi ima mirisa i u suzama slasti.

A kada doe proljee, moja dua ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade.

Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne posude i stavih ih na raskre. Ljudi su

prolazili, sami ili u grupama, ali nitko ne prui ruku da uzme iz mojih posuda.

Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao

rajski izvor, ugodan kao babilonsko vino, mirisan kao dah jasmina. Tadakliknuh: Ljudi ne ele kuati blagoslov, niti istinu, jer blagoslov je plod suza, a

istina je plod krvi!

Zatim sjedoh u sjenu stabla svoje osamljene due; u polju daleko od staza

vremena.

uti, srce moje, do jutra.

uti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah nee kuati.


17/84

Osluni, srce moje, i posluaj to govorim:

Misao mi bijae laa to posre na morskim valovima i to je vjetrovi nose

od obale do obale.

Moja misao-laa bijae prazna, na njoj samo sedam praznih raznobojnih

aa, jarkih kao dugine boje.

Kada me zamori plovidba puinom, odluih da se vratim s praznom milju-

laom u zaviajnu luku.

Tada poeh bojiti laine bokove bojama utim kao sunce na zalasku,

zelenim kao to je proljee u jeku, plavim kao srce neba i crvenim kao veernje

obzorje; na jedrima i pramcu naslikah neobine crtee to oko privlae i srceplijene. Kada sam okonao posao i kada je misao-laa izgledala kao proroka

vizija to se kree izmeu dva beskraja - izmeu mora i neba - uplovih u

zaviajnu luku. Ljudi u susret pohrlie, s potovanjem i kliui, i u grad me

uvedoe udarajui u bubnjeve i puui u svirale.

Tako postupie, jer je vanjski izgled moje lae bio blistav, ali nitko ne ue u

utrobu misli-lae.Nitko ne upita to sam njome dovezao iza mora.

Nitko nije ni znao da sam je praznu vratio u luku.

Tada rekoh sebi:

Zaveo sam ljude, obmanuo im oi i srca sa sedam obojenih aa.

Godinu dana kasnije, popeh se na misao-lau i otplovih ponovo.

Oplovio sam otoje na Istoku, s njih pokupio kantarion, tamjanovo drvo,aloju i sandalovinu i utovario ih na lau.

Oplovio sam otoje na Zapadu, s njih ponio zlato, slonovu kost, rubine i

smaragde i drugo dragocjeno kamenje.

Oplovio sam sjeverna otoja, s njih uzeo svilu, arena platna i purpur.

Oplovio sam juna otoja, s njih ponio neprobojne oklope, najbolje sablje,

elina koplja i druge vrste oruja.


18/84

Napunio sam lau svim zemaljskim dragocjenostima i vratio se u zaviajnu

luku govorei:

Sada e moj narod slaviti moje zasluge. Uvest e me u grad uz pjesmu i

glazbu, ali sada s razlogom.

Kada uplovih u luku, nitko mi u susret ne izae, na ulicama zaviaja nitko se

za mnom ne osvrnu.

Stajao sam na trgovima kazujui ljudima kakva sam im zemaljska blaga i

dragocjenosti donio. Gledali su me podsmjeljivo i rugajui se, a zatim su se od

mene okretali.

Vratio sam se u luku tuan i zauen. Ali, im sam stupio na lau, sjetio samse neeg to mi je promaklo dok sam bio zauzet razmiljanjem o cilju putova-

nja. Tada kliknuh:

Morski valovi su isprali boje s bokova moje lae te sada na kostur slii;

vjetrovi, bure i vrue sunce izbrisali su crtee s jedara koja sada slie na

iznoene, posivjele krpe.

Sakupio sam dragocjenosti i rijetkosti u neto nalik na mrtvaki koveg topluta po vodi i vratio se svom narodu koji me odbaci, jer njihove oi samo

vanjtinu primjeuju.

Tada napustih misao-lau, zaputih se u groblje i sjedoh meu svjee grobove

razmiljajui o njihovim tajnama.

uti, srce moje, do jutra. uti, jer silna oluja se podsmijeva apatu tvojihdubina, peine u dolinama ne odjekuju zvucima s tvojih struna.

uti, srce moje, do jutra. Jer, onoga tko jutro postojano saekuje, jutro ga

eljno sebi na grudi privija.

Evo, jutro svie, srce moje, i sada govori ako si u stanju govoriti.

Evo, jutro nas pohodi, srce moje. Da li je noni mir u tvojim dubinama jo

uvijek kao pjesma koja jutru u susret hita?


19/84

Evo, jata golubova i drozdova lete po dolinama. Da li je strahota noi

ostavila mo tvojim krilima da i ti poleti s njima?

Evo, pastiri idu ispred svojih stada putenih iz obora. Da li su ti none siluete

ostavile snage da poe za njima u zelene lugove?

Evo, mladii i djevojke lagano idu u vinograde. Hoe li se prenuti i s njima

poi?

Ustani, srce moje. Ustani i sa zorom poi, jer je no ve minula. Strahote

noi su nestale sa svojim crnim snovima.

Ustani, srce moje, i glasno zapjevaj. Jer, oni koji s jutrom ne pjevaju, tami

pripadaju.

Vizija

Kada padne no i kada platem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i

zaputih se k moru govorei: More ne spava. Budnost mora prua utjehu duhukoji ne spava.

Stigoh na obalu, a magla se spustila s planinskih vrhova i sve prekrila, kao

to sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajui vojsku valova, slua-

jui njihove poklike, razmiljajui o vjenoj, a nevidljivoj sili to za njima stoji,

o sili koja juri za olujama, bjesni s vulkanima, osmjehuje se usnama cvijea i

pjeva s potocima.Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih

i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me

mimo volje privlai.

Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se zurei, kao da su arolija koja mi

odlunost oduzima, a budi matu moga duha.

Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se uini da dolazi iz

morskih dubina:


20/84

- ivot bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je

kao cvijee bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... ivot, ljubav i ljepota jesu

Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biu; ono se ne moe

mijenjati, niti odvajati.

Tako kaza i sjede.

Zatim se uspravi druga silueta i ree glasom nalik na ubor tekue vode:

- ivot bez pobune je kao godina bez proljea. Pobuna bez istine je kao

proljee u suhoj, neplodnoj pustinji, ivot, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo

koje se ne moe odvajati ni mijenjati.

Zatim se uspravi trea silueta i ree glasom poput groma:- ivot bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput

nakazna duha. ivot, sloboda i misao jesu vjeno Sveto trojstvo koje ne prolazi,

niti iezava.

Onda sve tri siluete ustadoe i stranim glasom rekoe:

- Ljubav sa svime to ona raa, pobuna sa svime to donosi i sloboda sa

svime to podie jesu jedno oitovanje Boga. Bog je razloni um ovoga svijeta.Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i treperenja eterinih

tijela. Zatvorih oi oslukujui jeku rijei koje uh. Kada otvorih oi, vidjeh

samo more opasano velom magle. Prioh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh

samo stup tamjanovog dima kako se uspinje k nebesima.

U tami noi

Pisano u doba stradanja

U tami noi jedni druge dozivamo.


21/84

U tami noi viemo i pomo traimo, dok sjena smrti meu nama stoji.

Njena crna krila nas pokrivaju. Njena crna ruka due nam u bezdan odnosi.

Njene crne oi su zagledane u daleko sumrano obzorje.

U tami noi smrt hodi i mi za njom prestraeni, rasplakani; nitko od nas ne

moe stati i nitko se ne nada da emo stati.

U tami noi smrt hodi, a mi je slijedimo. Kada god se smrt osvrne, tisuu nas

pored puta padne. Tko god padne, usne i ne budi se, a tko ne padne nastavlja da

ide mimo svoje volje, znajui da e pasti i usnuti kao i oni koji su ve usnuli.

Ali, smrt i dalje ide zagledana u daleko sumrano obzorje.

U tami noi brat doziva brata, otac sinove i majka djecu, a svi smo gladni,premoreni, u bolu zgreni. Ali smrt nije ni gladna ni edna, jer se hrani naim

duama i tijelima, e toli naom krvlju i suzama, ali nikad da se zasiti i da e

utoli.

U prvome dijelu noi dijete doziva majku: Gladno sam, majko! A majka

mu odgovara: Strpi se malo, dijete moje.

U drugome dijelu noi dijete opet majku doziva: Gladno sam, majko, daj mikruha! A majka mu odgovara: Nemam kruha, dijete moje.

U treem dijelu noi smrt prolazi pored majke i djeteta, svojim krilima ih po

licu udara te oni u san padaju pored puta, a smrt nastavlja da ide zagledana u

daleko sumrano obzorje.

Ujutro, ovjek ide u polje da trai hrane, ali tamo nalazi samo zemlju i

kamenje.U podne, vraa se eni i djeci iznemogao i praznih ruku.

Kada veer padne, smrt proe pored ovjeka, njegove ene i djece, zatie ih

uspavane, nasmijane, zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano ob-

zorje.

Ujutro, seljak naputa izbu, odlazi u grad nosei u depu dragocjenosti svoje

majke i dviju sestara ne bi li za njih kupio brana. Poslije podne, vraa se u selo

bez hrane i bez dragocjenosti.


22/84

Zatie majku i dvije sestre usnule, pogleda uperenih u prazno. Seljak die

ruke prema nebu, a zatim i sam pada u bezdan, kao pogoena ptica. Uveer,

smrt prolazi pored seljaka, njegove majke i dviju sestara, zatie ih usnule,

osmjehuje se i nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje.

U tami noi - a nonoj tami nigdje kraja - dozivamo vas, o putnici po danjoj

svjetlosti, i ujete li nae vapaje?

Poslasmo vam due svojih pokojnika kao poslanike - jeste li shvatili to su

vam kazali poslanici?

Natovarismo na istoni vjetar svoje dahtanje - je li vjetar dosegao vae

daleke obale i predao vam svoje teko breme? Shvatiste li to se s nama zbiva ida li hitate da nas izbavite, ili govorite, zadovoljni svojim mirom i spokojem:

to mogu uiniti oni to sjede na svjetlosti za one koji su u tami? Pustimo

da mrtvaci pokopaju svoje pokojnike i neka Boja volja bude.

Da, neka Boja volja bude.

Ali, zar se ne moete izdii iznad samih sebe tako da budete i po Bojoj volji

i nama od pomoi?U tami noi jedni druge dozivamo.

U tami noi brat doziva brata, majka sina, ena supruga, dragi svoju dragu.

Kada nam se glasovi izmijeaju, kada u srce svemira dospiju, smrt za trenutak

staje nama se smijui i rugajui, a zatim nastavlja da ide zagledana u daleko

sumrano obzorje.

Moj narod je umro

Pisano u doba stradanja

Moj narod je umro, a ja, jo uvijek ivei, oplakujem ga u samoi i

povuenosti.


23/84

Umrli su moji dragi te mi je ivot poslije njih postao samo stradanje.

Moj narod je umro, suze i krv su potopili visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje

ivim isto kao to sam ivio dok su moj narod i moji dragi bili ivi i dok su se

visoravni u mojoj zemlji kupale u suncu.

Moj narod je umro u gladi, tko nije od gladi umro je od noa, dok se ja u

ovoj dalekoj zemlji kreem meu radosnim i blaenim ljudima to jedu ukusna

jela i piju ugodna pia, spavaju u udobnim posteljama, smiju se danima a dani

se smiju njima.

Moj narod je umro u ponienju, dok ja ovdje ivim u udobnosti i miru. To je

nesrea koja mi duu opsjeda.Da sam bio gladan uz svoj gladni narod i proganjan sa svojim progonjenim

narodom, laki bi mi bili dani i noi bi mi bile manje crne, jer tko sa svojim

narodom dijeli nesreu i bijedu osjea nebesku utjehu u rtvovanju i ponosi se

sobom jer umire neduan s nedunima.

Ali, ja nisam sa svojim gladnim i progonjenim narodom to ide u procesiji

smrti ka slavi rtvovanja, ve ovdje, iza sedam mora, ivim u sigurnosti iapatinome miru. Ja sam ovdje, daleko od nesree i nesretnika i ne mogu se

niim ponositi, ak ni vlastitim suzama.

to moe uiniti izgnanik za svoj gladni narod?

Da mi je znati emu koristi pjesnikov pla i ridanje!

Da mi je biti barem klas ita to raste na tlu moje zemlje, gladno bi me dijete

ubralo i mojim bi zrnevljem ruku smrti od sebe odagnalo!Da sam barem zreo plod, gladna bi me ena ubrala i glad utolila!

Da sam barem ptica u svojoj zemlji, gladni bi me ovjek ulovio i sjenu smrti

bi od svoga tijela odagnao!

Ali, Boe! Nisam ni klas ita u sirijskim poljima, niti zreo plod u

libanonskim dolinama, i u tome je moja nesrea. To je moja nijema nesrea koja

me pred samim sobom i pred vremenom poniava.


24/84

To je moja gorka nevolja to mi mo govora oduzima, ruke mi vezuje te me

liava ponosa, svake volje i djelanja.

Govore mi: Nesrea tvoje zemlje samo je dio nesree svijeta, suze i krv u

tvojoj zemlji samo su kapi u rijeci suza i krvi to danju i nou tee ravnicama i

dolinama.

Da, ali je nesrea moje zemlja bezglasna, njome su nasilno zagospodarile

odurne zmije, nesrea moje zemlje je tragedija bez humki i bez spomenika.

Kada bi se moj narod digao protiv tirana i kada bi svi stradali u pobuni,

rekao bih da je smrt za slobodu dostojnija od ivota u pokornosti. Tko vjenost

prigrli sa sabljom u ruci, besmrtan je kao to je besmrtna istina.Kada bi moj narod pristupio borbi drugih naroda i kada bi svi izginuli na

bojnome polju, rekao bih da je to silna oluja koja lomi i zeleno i suho granje te

da je smrt u oluji asnija od starake smrti.

Kada bi se zemlja silno potresla, moju domovinu naopako okrenula i kada bi

moj narod i moje drage potrpala, rekao bih da je to Nevidljivi Zakon to sve po-

kree voljom svoje moi veom od ovjekove te da je besmisleno pokuavatinjegove tajne shvatiti.

Ali, moj narod nije umro u pobuni, nije stradao u ratu, niti mu je zemlja

domovinu potresla da bi umrli vioj volji pokorni.

Moj narod je umro na raspelu.

Umro je ruku ispruenih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu.

Umro je utke i ovjeanstvo nije ulo njegove vapaje.Umro je jer nije volio svoje neprijatelje, kao to to ine bojaljivi, i jer nije

mrzio one koji ga vole, kao to to ine prevrtljivi.

Umro je jer nisu bili nasilnici.

Umro je jer prema ugnjetaima nisu bili okrutni.

Umro je zato to su bili mirni.

Umro je u zemlji u kojoj tee med i mlijeko.

Umro je jer su paklene zmije sve poderale po poljima i po ambarima.


25/84

Umro je jer su i zmijske zmije zatrovale zrak koji bijae pun cedrove

svjeine, mirisa rua i jasmina.

Umro je i moj i va narod, Sirijci, i to moemo uiniti za one koji nisu

umrli?

Nae naricanje ne moe im sprijeiti izdisaje, nae suze ne mogu im e

utoliti, i to onda da uinimo kako bismo ih izbavili od gladi i stradanja?

Zar emo ostati sumnjiavi, neodluni, umali, opsjednuti nitavnostima

ivota umjesto velikim dramama?

Osjeaji koji te obuzimaju, brate iz Sirije, ipak nude neto onima to ivotgube, makar i osjeaj slobode po danjoj svjetlosti i u tiini noi.

Novi koji stavlja u praznu ispruenu ruku zlatna je karika koja vee tvoju

humanost s neim to je iznad humanosti.

Jogunasta ljubica

U jednom osamljenom vrtu bijae prekrasna, mirisna ljubica, zadovoljna

meu svojim srodnicama, radosno zanjihana meu tananim travama.

Jednog jutra, rosom namoena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila

ruu visoko izraslu, tananoga struka i gordo uzdignute glave, kao da je zraka

svjetlosti to blista sa smaragda.Ljubica otvori plave usne i uzdiui ree:

- Koliko sam nesretna meu mirisnim biljem i koliko sam niska meu

cvjetovima! Priroda me stvori malom, nitavnom; ivim priljubljena uz zemlju i

ne mogu se izdignuti k plavetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao to to

ine rue.

ula rua to govori njena susjeda ljubica, nasmijala se i rekla:


26/84

- Ba si ti nerazumno cvijee! ivi u blagodati iju vrijednost ne zna ni

cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno

bilje. Okani se naopakih elja i zloestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom

sudbinom i znaj da vie postiu oni to miruju, da onaj tko vie trai ima nevo-

lja.

Ljubica odgovori:

-Ti me tjei, ruo, jer si sama dobila ono to si eljela, i prezire moju

malenkost jer si sama velika. Teko pada predika sretnika na srce nesretnika, i

surov je monik kada dri govor nejakima!

ula priroda razgovor rue i ljubice te je zauena, povienim tonom rekla:

- to je s tobom, ljubico, keri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna

svojim malim rastom i ponosna svojim poloajem. Nisu li te rune elje poni-

jele, nije li ti razum pomutila prazna veliina?

Glasom punim molbe i umilnosti, ljubica kaza:

- Moja majko velika i mona, moja majko svemilosna, svim srcem te molimi svom duom svojom da uslia moju molbu i uini me ruom makar samo za

jedan dan.

Priroda joj ree:

- Nisi ni svjesna to trai, ti ne zna kakva se nepojmljiva stradanja kriju iza

prividne veliine. Ali, ako te poveam i tvoj lik u ruu pretvorim, zaalit e bez

ikakva razloga.Onda ljubica ree:

- Pretvori ovo tijelo ljubice u tankovitu ruu uzdignute glave. to god da se

zatim dogodi bit e posljedica mojih elja i ciljeva.

Priroda joj ree:

- Usliat u tvoju molbu, nerazumna, buntovna ljubico, ali bit e sama kriva

ako te jadi i nevolje obhrvaju.


27/84

I priroda prui svoje tajne, arobne prste, dotae korijenje ljubice te se ona u

trenu pretvori u prekrasnu ruu to nadvisuje drugo cvijee i sve mirisno ra-

slinje.

Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim

vihorima, pomamie se prirodne sile, pone grmiti i sijevati te vrtovi stupie u

boj s jurinim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drvee,

poupa se gordo cvijee i samo ostade nisko mirisno raslinje, priljubljeno uz

zemlju ili skriveno meu liticama.

U osamljenom vrtu oluja je bjesnila vie nego u drugim vrtovima. Oluja nije

prestajala, niti su se oblaci razilazili sve dok nije cvijee u njoj sasvimpokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubica sakrivenih uz

vrtne zidove.

Jedna mlada ljubica podigla je glavu, vidjela ta se dogodilo s vrtnim

cvijeem i drveem, radosno se osmjehnula i svoje prijateljice dozvala:

- Pogledajte to je oluja uinila s gordim i samoljubivim cvijeem.

Druga ljubica ree:- Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato spasile oluje i vjetrova.

Trea ljubica ree:

- Iako smo krhkog tijela, oluja nas ne moe savladati.

Tada kraljica ljubica ugleda u blizini ruu koja je jo juer bila ljubica, a

sada ju je oluja iupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacili je na mokru travu te je

sliila na rtvu koju je neprijatelj strijelom pogodio. Kraljica ljubica podienjeno tijelo, pokupi joj listove i ree svojim drugama:

- Pogledajte, keri moje! Pogledajte ljubicu koju su velike elje zanijele te se

u ruu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj

prizor bude pouka!

Tada rua na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu i isprekidanim glasom

kaza:


28/84

- Posluajte, vi koje ne shvaate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se

oluja i vjetrova plaite! Juer sam, kao vi, sjedila u svome zelenom liu,

zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me je

dijelila od oluja i vjetrova ivota, ono je moj ivot svodilo u granice spokoja,

mira i sigurnosti. Mogla sam ivjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me

zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u pokoj

smrti i nitavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao to ih nisu spoznale ni druge

ljubice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih elja i uzdrati se od ono-

ga to po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tiini noi oslukivala i ula

kako se veliki svijet obraa ovome svijetu: Svrha svega to postoji jest dastremi iza onog to postoji. Moja dua se tada pobunila protiv svoga stanja,

moje bie je udilo da dosegne ono to ga nadmauje; stalno sam se protiv sebe

bunila i udila za onim to mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala

silna i dok nije moja enja djelotvornom voljom prestala. Tada sam od prirode

traila - a priroda je samo oitovanje naih potajnih snova - da me pretvori u

ruu, to je ona i uinila. Priroda esto preobraava svoja lica i oblija prstimaenje i nadanja.

Rua naglo uuti, zatim dodade puna ponosa i gordosti:

- ivjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam svemir oima rue,

sluala aptanje etera uima rue i svjetlost sam doticala ruinim listovima.

Moe li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?

Potom rua savi vrat i, glasom na umoru, jo kaza:- Ja sada umirem. Umirem, ali s neim u dui to ni jedna ljubica prije mene

nije imala. Umirem, ali sam saznala to ima izvan ogranienog prostora u kome

sam roena. To je prava vrijednost svakog bia koje traje u vremenu.

Rua sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu s nebeskim osmijehom na

licu, s osmijehom nekoga kome je ivot ispunio nadanja, s osmijehom pobjede i

trijumfa, s osmijehom boga.


29/84

Pjesnik

Ja sam stranac u ovome svijetu.

Ja sam stranac; tuina je surova samotinja i bolna ama koja me tjera da stalno

mislim o neznanoj arobnoj domovini, ona mi snove ispunjava slikama daleke

zemlje koju moje oi nisu vidjele.

Ja sam stranac svome narodu i znancima - kada nekog od njih sretnem,

pomislim: tko je ovo, kako sam ga upoznao, koja me sila s njim sjedini, zato

sam pored njega i s njim se druim?Ja sam stranac samome sebi, i kada sebe ujem da govorim, vlastitom se glasu

udim. Ponekad vidim svoje bie nasmijano i rasplakano, hrabro i preplaeno, te

se udim samome sebi, od samoga sebe traim objanjenja, a ipak ostajem

nepoznat, tajanstven, maglom i mukom obavijen.

Strano mi je vlastito tijelo -- kad god stanem pred ogledalo, na licu vidim ono

to u dui ne osjeam, u oima vidim ono to se ne krije u mojim dubinama.Dok idem gradskim ulicama, mladii me prate dovikujui: "Evo slijepca -

dajmo mu tap da se na njega oslanja", te ja od njih brzo odmiem. Onda

nailazim na grupu djevojaka koje mi se podsmijevaju govorei: "On je gluh kao

stijena - ispunimo mu ui pjesmama mladosti i ljubavi." Ja ih ostavljam bjeei.

Susreem grupu zrelih ljudi koji oko mene stanu govorei: "On je nijem poput

groba - hajdemo mu jezik odvezati." Ja ih u strahu naputam. Susreem grupustaraca koji na mene drhtavim prstima pokazuju govorei: "On je luak koji je

razum izgubio u svijetu demona."


Ja sam stranac koji je Zemlju obiao od istoka do zapada, ali zaviaj nisam

naao, nisam sreo nekoga tko me zna i tko bi me sluao.


30/84

Ujutro se budim i vidim da sam zatvoren u mranu peinu sa ijeg stropa se

zmije sputaju, a po kutovima gmiu insekti. Onda na svjetlo izlazim, ali me ta-

mo vlastita sjena prati, dok sjene moje due ispred mene idu neznano kuda,

tragajui za neshvatljivim stvarima, uzimajui i ono to mi nije potrebno. Kada

veer padne, vraam se i lijeem na postelju od nojeva perja i traganta te me

opsjedaju neobine misli, salijeu me elje nemirne i radosne, bolne i slatke.

Usred noi, kroz pukotine peine, pohode me spodobe minulih vremena i

duhovi zaboravljenih naroda te se netremice gledamo; ja im se obraam

pitanjima, a oni mi odgovaraju osmijesima; zatim ih pokuavam uhvatiti, ali oni

iezavaju poput dima.


Ja sam stranac i nema nikoga na svijetu tko moe razumjeti makar rije moga

jezika.

Putujem pustim stepama i gledam potoke to se hitro uspinju iz dubokih dolina

na vrhove planina; gledam golo drvee kako se odijeva, cvjeta, plodove daje ilie rasipa - sve to u jednom trenu - zatim mu granje pada u provaliju i pretvara

se u pjegave, drhtave zmije. Gledam ptice kako uvis lete i sputaju se, pjevaju i

plau, zatim se zaustavljaju i krila otvaraju te se pretvaraju u nage ene,

rasputene kose i dugih vratova. U mene gledaju oima ukraenim ljubavlju i

osmjehuju mi se ruiastim usnama natopljenim medom, prema meni ispruaju

ruke bijele, namirisane kantarionom i tamjanom, zatim se diu, iz vidnog poljami izmiu i iezavaju poput magle ostavljajui u zraku odjek svoga podsmijeha

i omalovaavanja.


Ja sam pjesnik koji u stihove pretae ono to ivot u prozi kazuje, koji u prozi

kazuje ono to ivot u stihovima nie. Zato sam stranac i stranac u ostati sve

dok me smrt ne uzme i dok me u moju postojbinu ne odnese.


31/84

Ljuture i sutine

Kad god sam popio gorku au, imala je talog meda.

Kad god sam savladao neku umovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu.

Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, naao sam ga u osvitu

jutra.

Koliko puta sam svoju bol i jad pokrivao trpeljivou, nadajui se da za to

slijedi nagrada! Ali, kada bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazila i

da je jad bodrost postao.Koliko puta sam s prijateljem prolazio pojavnim svijetom mislei da je glup i

nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiraninom i

nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite due, sebe i svoga sugovornika

smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih doao k sebi vidio bih da smo obojica

ljudi.I ja i vi, ljudi, oarani smo onim to se iz nas javno ispoljava, a zanemarujemo

sutinu u nama skrivenu. Ako netko od nas posrne, kaemo da pada; ako polako

ide, kaemo da je slabi koji propada; ako zamuca, kaemo da je nijem; ako

uzdahne, kaemo da je u samrtnom hropcu i da umire.

I ja i vi strasni smo poklonici ljutura koje zovemo ja i povrnosti zvanih vi

- zato ne vidimo tajne duha u svome ja, niti tajne duha u vi.to moemo uiniti kada smo, zbog vlastite uobraenosti, nemarni prema istini

u nama?

Kaem vam, a moda su moje rijei veo koji prekriva lice istine u meni, kaem i

vama i sebi: Ono to vidimo oima samo je oblak koji nam zaklanja ono to

trebamo vidjeti duama; ono to ujemo uima samo je buka koja zagluuje ono

to trebamo usvojiti srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi ovjeka, ne

trebamo mi suditi tko je od njih prijestupnik. Ako vidimo ovjeka oblivena


32/84

krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuujemo tko je

ubojica, a tko rtva. Ako ujemo ovjeka kako pjeva, a drugoga kako plae,

strpimo se dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u ovjeku prema onome to on ispoljava, niti uzimaj

njegove rijei ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih

koje omalovaava zbog njihovog tekog jezika i oskudna govora, iako su

prepuni umnosti i osjeaja. Takoer je mnogo onih koje omalovaava zbog

runa izgleda i nedolina ivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u

ljudima ima Boanskog daha.

Katkada u jednome danu posjeti i dvorac i straaru. Iz prvoga izlazi zadivljen,iz drugoga tuan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje ulima opaa,

tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, ve bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj

strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

Tijekom dana moe sresti dva ovjeka. Jedan ti se obraa glasom to slii na

bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopotovanja, a drugi ti

govori bojaljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim reenicama. Ali,kada bi ih mogao vidjeti na iskuenjima, ili u inu rtvovanja u ime principa,

znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemuta stidljivost nije isto to

i bojaljivost.

Katkada pogleda kroz prozor i meu prolaznicima ugleda monahinju kako ide

na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisli:

Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je runa druga. Ali, kada bizatvorio oi i za trenutak osluhnuo, uo bi aputanje u zraku: Jedna se za me

moli, a druga mi bol eli; u dui svake od njih je sjena Duha.

Katkada ide svijetom tragajui za onim to se zove civilizacija i razvijenost te

ue u grad s prelijepim palaama, divnim hramovima i irokim ulicama. Narod

u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi

poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a

svi su u prelijepoj odjei, sa sjajnom dugmadi - kao da im je praznik ili festival.


33/84

Poslije nekog vremena, put te dovede u drugi grad s bijednim kuama i tijesnim

ulicama koji se, kada kia padne, pretvore u glinene otoke u moru blata. Kada ih

sunce ogrije, pretvore se u oblake prane. Mjetani su prosti i jednostavni, kao

tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju

negdje daleko, te naputa njihovu zemlju osjeajui odvratnost i ogavnost,

govorei: Razlika izmeu onog to vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao

razlika izmeu ivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom

krajnja nemo; u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i

zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom

je staraka nemo to iezava u pepelu.Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Bojim oima, vidio bi da su oni kao

dva srodna stabla u jednom vrtu. Kada bi tako mogao due pronicati u njihovu

sutinu, vidio bi da ono to ti se inilo naprednim u jednome samo su

kratkotrajni, sjajni mjehurii, a da ono to si smatrao apatijom u drugome je

nevidljiva, postojana vrijednost.

Ne, ivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, ve od onoga to se ne vidi; savvidljivi svijet nije sadran u svojim ljuturama, ve u sutinama; o ljudima ne

treba suditi po licima, ve po srcima.

Ni vjera nije sadrana u izgledu bogomolja, u onome to grade sveenici i

tradicija, ve u onome to se krije u duama i to postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome to uje uima, bilo da je to tiho zvuanje pjesama,

zvonjava rijei u kasidama, ili linije i boje koje na slici opaa oima.Umjetnost je u onim nemutim, treperavim distancama izmeu tonova u

pjesmama; u onome to do tebe dospijeva posredstvom kaside, a to je u dui

pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome ime te slika na-

dahnjuje te, gledajui je, vidi neto dalje i ljepe od nje.

kasida- arapska pjesma

Ne, brate, ni dani ni noi nisu sadrani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam

samo putnik u vremenu, nisam sadran u ovim rijeima koje ti izgovaram, osim


34/84

tek toliko koliko su rijei u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne

smatraj neznalicom prije nego to dokui moje tajno bie, a ne smatraj me ni

genijem prije nego to oslobodi moje bie onoga to sam od drugih preuzeo.

Ne reci: On je krtica tijesne ruke, prije nego to moje srce sagleda, ili da

sam plemenit i blagodaran prije nego to sazna to me podstie na plemenitost

i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi

u svoj svojoj svjetlosti i aru, niti me smatraj praznim dok ne dotakne moje

krvave rane.

Dua mi je bremenita plodovima

Dua mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao i glad

utolio?

Ima li meu ljudima neki milosrdni posta koji bi veerao mojih plodova i tako

mi olakao breme izobiIja?Dua mi je malaksala pod teretom zlata i srebra - ima li meu ljudima netko tko

bi svoje depove napunio i teret mi olakao?

Dua mi je prepuna nektara vremena - ima li netko edan tko bi au nalio, ispio

je i e utolio?

Evo, jedan ovjek stoji na raskru, ispruio ruku prema prolaznicima, prepunu

dragulja, i doziva ih rijeima: Smilujte mi se i uzmite od mene! Saalite se name i uzmite to vam nudim! Ali, ljudi prolaze i ne osvrui se.

Kamo sree da je taj ovjek ubogi prosjak to prema prolaznicima isprua

drhtavu ruku, vraa je i drhtavu i praznu! Kamo sree da je posaeni slijepac

pored kojega ljudi prolaze ne obraajui na njega panju.

Ali on je tedri bogata koji je svoj ator razapeo izmeu zagonetne pustinje i

podnoja planine, svake noi pali oganj i odailje svoje sluge da zaposjednu

putove ne bi li mu doveli gosta kojega bi ugostio i poast mu ukazao. Ali su


35/84

putovi krti te mu ne dovode nikog kome je potrebno obilje, niti mu dovode

nekog kome treba njegovo darivanje.

Kamo sree da je taj ovjek izgnana skitnica!

Kamo sree da je naga skitnica to obilazi zemlje sa tapom u ruci i limenkom o

laktu, a kada padne veer sastaje se na kutovima trgova sa svojim nagim pri-

jateljima skitnicama te sjeda uz njih i dijeli im kruh koji je isprosio!

Ali njegova dua, to edo najmonijega kralja, iz sna se prenula, iz postelje

ustala, u purpur se odjenula, srebrom i draguljima se okitila, mousom kosu

polila, ambrom prste obojila, zatim u vrt izala i prohodala, dok su joj kapi rose

skute moile.U tiini noi, edo najmonijega kralja izlazi u vrt traei svoga voljenoga. Ali

u oevom kraljevstvu ne bjee nikoga tko bi je volio.

Kamo sree da je ona ki seljaka koja oevo stado napasa po dolinama, a uveer

se vraa u oevu izbu pranjavih nogu i s mirisom vinograda u odjei! Kada no

zavlada i kada svi zaspu, tiho se prikrada do mjesta gdje je dragi eka!

Kamo sree da je ona monahinja koja u samostanu tamjan svoga srca pali tezrak miris toga srca raznosi! Kamo sree da je monahinja koja svijeu svoje

due pali te zrak nosi svjetlost njene due; koja molei se klei, pa nevidljive

prilike njene molitve odnose u riznice vremena gdje se uvaju molitve krije-

posnika zajedno sa arom ljubavnika i nemirom samotnika!

Kamo sree da je oronula starica to sjedi na suncu, grijui se onim to joj je

mladost darovala! To bi bilo bolje nego to je edo najmonijega kralja, jer uoevom kraljevstvu nema nikoga tko bi se hranio njenim srcem umjesto kruhom

i tko bi pio njenu krv umjesto vina.

Dua mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao, jeo i

glad utolio?

Dua mi je prepuna nektara - ima li netko edan tko bi au nalio, ispio je i e

utolio?


36/84

Kamo sree da sam stablo to ne cvjeta, to plodove ne daje, jer je bol plodnosti

gori od bola neplodnosti; bol bogata ovjeka od kojega nitko ne uzima straniji

je od oajanja siromaha kojemu se ne da ni kruha!

Kamo sree da sam prazan bunar u koji ljudi bacaju kamenje, jer i to je bolje

nego da sam izvor bistre vode pored koje edni ljudi prolaze, a ne piju!

Kamo sree da sam polomljena trska koju su noge izgazile, jer i to je bolje nego

da sam gitara srebrnih struna u domu gospodara bez prstiju ija je obitelj gluha!

Pregrt pijeska sa ala

Tuga ljubavi pjeva; tuga spoznaje govori; tuga elja apue; tuga siromatva

narie. Postoji jedna tuga dublja od ljubavi, dragocjenija od spoznaje, jaa od

elja, gora od siromatva, ali je nijema, bezglasna, iako joj oi blistaju poput

zvijezda.

Kada se jada svome susjedu, daruje mu dio svoga srca. Ako susjed ima veliku

duu, bit e ti zahvalan, ali ako mu je dua malena, omalovait e te.

Napredak nije u pukom uljepavanju prolosti, ve u hodu ka budunosti.

Nesrea je samo veo koji prikriva dostojanstveno lice; pretencioznost je maskakoja pokriva nesretno lice.

Kada divljak ogladni, ubere plod sa stabla i pojede ga; kada civiliziran ovjek

ogladni, kupi plod od onoga tko ga je kupio, a ovaj ga je kupio od ovjeka koji

ga je sa stabla ubrao.

Umjetnost je iskoraenje iz poznatoga pojavnog k nepoznatom nepojavnom.


37/84

Neki ljudi hoe moje povjerenje da bi uivali u mojoj tedrosti.

Nisam nikada dosegao tajnu nekoga ovjeka, a da me nije smatrao svojim

dunikom.

Zemlja die da bismo se mi rodili, zatim zaustavlja dah da bismo mi umrli.

Ljudsko oko je povealo koje mu svijet pokazuje veim nego to on stvarno

jest.

Strani su mi ljudi koji drskost smatraju hrabrou, utnju neukou, a puko

zanatstvo umjetnou.

Moda je to to neki problem smatramo tekim najlaki put da do njega

dospijemo.

Vele mi: Ako vidi usnulog roba, nemoj ga buditi, jer moda sanja o slobodi. Ja

im kaem: Ako vidim usnulog roba, probudit u ga da bih mu priao o slobodi.

Osporavanje je najnii stupanj umnosti.

Lijepo nas zarobljava, ali nas najljepe ak i od nas samih oslobaa.

Odlunost je vulkan - na njegovom krateru ne raste bilje kolebljivosti.

Rijeka uporno tee ka moru, bez obzira da li je mlinski kota slomljen ili nije.


38/84

Knjievnik je najprije sazdan od misaonosti i osjeaja, pa tek onda kazivanje

dariva; istraiva je sazdan od govora, pa tek onda nudi dio svoje misaonosti i

osjeaja.

Jede brzo, a ide polako - bilo bi dobro kada bi jeo nogama, a iao na rukama.

Uvijek kada uveliava svoju radost ili tugu, smanjuje svijet u vlastitim oima.

Znanost djeluje da iz tebe klija sjemenje, ali u tebi ne zasijava nikakvo sjeme.

Kada god sam mrzio, mrnja je bila samo moje odbrambeno oruje, ali da

nisam nejak nikada ne bih uzeo takvu vrstu oruja.

Da je Isusov pradjed znao ta se u njemu skriva, skrueno bi se poklonio pred

samim sobom.

Ljubav je srea koja treperi.

Misle da imam otro oko i da sam dalekovid zbog toga to ih gledam kroz

mreu reeta.

Bol samoe osjetio sam samo onda kada su ljudi hvalili moje brbljanje, aismijavali moju utnju.

Meu ljudima ima ubojica koji nikada nisu krv prolili i laljivaca koji su samo

istinu govorili.

Istina kojoj su potrebni dokazi samo je pola istine.


39/84

uvajte me mudrosti koja ne plae, filozofije koja se ne smije i veliine koja se

pred djecom ne klanja!

O, Umni Svemiru, ti koji se zaklanja iza bia, koji postoji s njima, u njima i

radi njih, ti me uje jer u meni postoji, i ti me vidi jer sve ivo vidi. Zasij u

moju duu sjeme mudrosti da izraste u mladicu u tvojoj umi i da rodi tvojim

plodovima.

Amen.

Moja me dua pouavala

Moja me dua pouavala te me nauila da ljubim ono to drugi mrze, nauila

me iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav nije odlika onoga

tko voli, ve voljenoga. Prije nego to me dua tome nauila, ljubav za mene

bjee tanana nit razapeta izmeu dva bliska kolia, a sada je ona za meneaureola bez poetka i kraja, koja obuhvaa sve to postoji i koja se lagano iri da

bi obuhvatila sve to e biti.

Moja me dua pouavala te me nauila da vidim ljepotu zapretanu u formu, boju

i ljuturu; nauila me da s razumijevanjem gledam ono to ljudi smatraju

runim, tako da mi se ono lijepim ukazuje. Prije nego to me dua tome nauila,na ljepotu gledah kao na zrake to trepere meu stupovima dima i zatim ieza-

vaju. Sada vidim samo ono to zrake prosipa.

Moja me dua pouavala te me nauila da oslukujem glasove koji ne dolaze s

jezika, niti u vidu krika iz grla. Prije nego to me dua tome nauila, osjetila mi

bijahu zakrljala i uo sam samo buku i galamu. Sada se tiinom naslaujem,


40/84

ujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospijeve svemiru i kako

objavljuje tajne onostranog.

Moja me dua pouavala te me nauila da pijem ono to se ne cijedi, niti u ae

toi, to se rukama ne podie, niti usnama dotie. Prije nego to me dua tome

nauila, moja e bijae poput slabe iskre na vrhu brijega od pepela; gasio sam

je vodom iz rjeice, ili gutljajima soka. Sada mi je enja postala aa, silna e-

lja pie, osamljenost pijanstvo. Jo nisam i nikada neu svoju e ugasiti. U toj

neugasivoj ei ipak ima vjeite radosti.

Moja me dua pouavala te me nauila da dotiem ono to nije ni tjelesno ni

kristalno, i objasnila mi da je ono to se osjetilima opaa samo polovina

pojamnoga, da je ono to imamo samo dio onoga to elimo. Prije nego to me

dua tome nauila, traio sam toplinu kada mi je bilo hladno, hladnou kada mi

je bilo toplo; i oboje kada sam bio klonuo. Sada su se moji skriveni pipci

pretvorili u tananu maglu koja obuhvaa sve vidljivo na svijetu da bi seizmijeala s onim to se ne vidi.

Moja me dua pouavala te me nauila da udiem ono ime ne mirie

aromatino bilje, niti se iri iz kadionica. Prije nego to me dua tome nauila,

tragah za mirisima po vrtovima i kadionicama. Sada udiem ono to se ne moe

zapaliti, niti ga voda moe potopiti. Punim grudi mirisnim dahom to dolazi izvrtova ovoga svijeta, ali ga ne nosi ni jedan lahor ovoga zraka.

Moja me dua pouavala te me nauila da uzvikujem: Evo me ponizan pred

tobom kada me doziva Nepoznato i Neizvjesno. Prije nego to me dua tome

nauila, reagirao sam samo kada me poznati glas dozivao i iao sam samo

poznatim, utabanim stazama. Sada mi poznato slui samo kao jahaa ivotinja


41/84

koja me nosi ka nepoznatom; ono to je lako koristim kao ljestve da bih dosegao

Neizvjesno.

Moja me dua pouavala te me nauila da vrijeme ne mjerim rijeima: Ovo

bijae juer, ono e biti sutra. Prije nego to me dua tome nauila, prolost

zamiljah kao nepovratno vrijeme, a budunost kao doba do kojeg neu stii.

Sada znam da je u trenu sadanjosti svo vrijeme, sa svime to nosi i to e

donijeti.

Moja me dua pouavala te me nauila da ne ograniavam prostor rijeima:Ovdje, tu i tamo. Prije nego to me dua tome nauila, kada bih se naao na

jednome mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog drugog mjesta.

Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaa sva druga mjesta, da prostor u

kojem sam sadri sve druge prostore.

Moja me dua pouavala te me nauila da bdijem dok su svi usnuli, da spavamdok su svi budni. Prije nego to me dua tome nauila, ne obraah panju na nji-

hove snove u svome kratkom snu, niti su oni marili za moje snove dok su bili

budni. Sada na krilima letim u svome snu dok me oni gledaju, i oni lete u

svojim snovima dok se ja radujem njihovom izbavljenju.

Moja me dua pouavala te me nauila da me ne uzbuuju hvalospijevi i da nebudem netrpeljiv prema pokudama. Prije nego to me dua tome nauila, stajao

sam, podozriv, na brijegu svoga djelanja sve dok vrijeme ne poalje nekog tko

e ga pohvaliti ili pokuditi. Sada znam da drvee cvjeta u proljee, plodove daje

u ljeto, a da pri tom ne mari za pohvalu; znam da drvee rasipa lie ujesen i da

je golo zimi, a da se pri tom ne plai prijekora.


42/84

Moja me dua pouavala te me nauila da nisam bolji od skitnica, niti vii od

titana. Prije nego to me dua tome nauila, ljude sam dijelio na dvije grupe: na

slabe, dostojne suosjeanja ili prezira, i na monike, dostojne da ih slijedim ili

da se protiv njih pobunim. Sada znam da sam kao jedinka sazdan od onoga od

ega su svi ljudi sazdani: moja vanjtina je kao i njihova, moja nutrina je kao i

njihova, moji ciljevi su i njihovi ciljevi, moj put je i njihov put. Ako oni grijee,

i ja grijeim; ako dobro ine, ponosim se njihovim djelom; kada ustaju, s njima

ustajem; kada sjednu, s njima sjedim.

Moja me dua pouavala te me nauila da svjetiljka koju nosim nije moja i dapjesma koju pjevam nije u meni nastala. Jer, ako nosim svjetlost, nisam ja

svjetlost; ako i jesam lira zategnutih struna, nisam ja svira.

Moja me dua pouavala, brate, i pouke mi dala. Tebe je tvoja dua pouavala i

pouke ti dala. Ja i ti smo bliski, jednaki. Sva razlika meu nama u tome je to ja

pomalo glasno govorim, a ti skriva ono to je u tebi, i to skrivanje je izvjesnavrlina.

Zemlja

Zemlja iz zemlje izbija prinudno i nasilno.

Zatim zemlja zemljom hoda gordo i ponosno.Zemlja podie od zemlje palae, kule i hramove.

Zemlja stvara na zemlji legende, doktrine i zakone.

Zatim se zemlja zamori zemaljskim djelatnostima, pa od zemljinih vijenaca

plete siluete, vizije i snove.

Potom zemaljski san sklapa vjee zemlji te ona spava mirnim, dubokim,

vjenim snom.


43/84

Konano, zemlja doziva zemlju, govorei: Ja sam majina utroba i grobnica;

ostat u majina utroba i grobnica sve dok zvijezde ne ieznu i dok se sunce ne

pretvori u pepeo.

Juer danas sutra

Rekoh prijatelju: Pogledaj je kako se oslonila o njegovu ruku. Juer je bila

oslonjena o moju ruku.

On ree: Sutra e o moju.Rekoh: Pogledaj je kako sjedi uz njega, a juer je uz mene bila.

On ree: Sutra e mene.

Rekoh: Ne vidi li kako pije vino iz njegove ae, a juer je pila iz moje?

On ree: Sutra e iz moje.

Rekoh: Vidi kako ga gleda oima punim ljubavi, a juer je tako mene gledala.

On ree: Sutra e mene.Rekoh: Sluaj kako apue ljubavne pjesme u njegovo uho, a juer ih je aptala

u moje.

On ree: Sutra e u moje.

Rekoh: Vidi, ona ga grli, a juer je grlila mene.

On ree: Sutra e uz mene.

Rekoh: udna li je ena!On ree: Ona je kao ivot - ima je svaki ovjek. Ona je kao smrt - pobjeuje

svakog ovjeka. Ona je kao vjenost - sve e ljude uzeti u naruje.

Savrenstvo

Pita me, brate, kada e ovjek postati savren.

Posluaj moj odgovor:


44/84

ovjek ide ka savrenstvu kada osjeti da je on bezgranini svemir; da je on

more bez obala; da je on vatra to vjeno gori; da je on svjetlost to vjeno sija;

da je on vjetar, bilo da pue, bilo da miruje; da je u oblacima kada iz njih grmi,

sijeva i kia pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da plau; da je u

stablima i kada cvjetaju u proljee i kada ogole sjeseni; da je u visokim

planinama; u ravnim dolinama; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna.

Kada ovjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do savrenstva. Ako hoe

da dosegne savrenstvo, valja da osjeti, ako uope moe osjeati, da je on dijete

na majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladi

zalutao izmeu elja i strasti; da je zreo ovjek to se bori sa svojom prolou ibudunou; da je krijeposnik u svojoj isposnikoj eliji; da je prijestupnik u

svojoj tamnici; da je znanstvenik meu svojim knjigama i papirima; da je

neznalica u tmini svoje noi i svoga dana; da je monahinja u cvijeu svoje vjere

i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandama svoje nemoi i potreba; da

je siromah u svojim jadima i potinjavanju; da je bogata sa svojim strastima i

potinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim veerima i blistavim svita-njima.

Ako ovjek moe sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savrenstva i postaje

sjena Boje sjene.

Neovisnost i fes

Nedavno sam proitao napis jednoga knjievnika u kojemu protestira protiv

kapetana i posade nekog francuskog broda kojim je plovio iz Sirije u Egipat.

ali se da su ga prisilili, ili da su ga pokuali prisiliti, da skine svoj fes za

vrijeme objedovanja, jer svima nam je poznato da je skidanje kape pod krovom

opi obiaj kod zapadnjaka.

Ovaj protest mi se dopao, jer mi je pokazao Istonjakovu privrenost nekim

specifinim simbolima svoga ivota.


45/84

Svidjela mi se odvanost toga Sirijca, kao to mi se svidjelo kada sam jednom

pozvao nekog indijskog princa u Milansku operu, u Italiji, a on mi je rekao: Da

ste me pozvali da posjetim Danteov pakao, rado bih poao s vama, ali ne mogu

sjediti na mjestu gdje mi zabranjuju da zadrim svoj turban na glavi i da

puim.

Da, svidjelo mi se kada sam vidio da je Istonjak privren nekim svojim

tradicijama, makar to bila samo sjena njegovih nacionalnih obiaja.

Meutim, to svianje ne moe potisnuti neke grube injenice koje postojano

poivaju u individualitetu Istoka, njegovim sukobima i pretenzijama.

Da je taj knjievnik, kojemu je zasmetalo skidanje fesa na stranom brodu,promislio o tome kako je njegov otmjeni fes proizveden u nekoj stranoj tvornici,

svakako bi mu bilo lake da ga skine na bilo kojem mjestu i na bilo kojoj stranoj

lai.

Da je na knjievnik promislio o tome da osobni integritet u nekim sitnim

stvarima zavisi, i zavisit e, od tehnike i industrijske neovisnosti - a to je veliko

- svoj fes bi skinuo pokorno i utke.Da je na junak promislio, shvatio bi da narod iji su duh i um porobljeni ne

moe biti slobodan ni u pogledu svoga odijevanja i obiaja.

Da je o svemu tome promislio, ne bi napisao protestni lanak.

Da je na knjievnik promislio o tome da je njegov djed, Sirijac, plovio u Egipat

na palubi sirijskog broda, u odjei tkanoj i skrojenoj rukama Sirijki, na

slobodnjak bi oblaio samo odjeu proizvedenu u njegovoj zemlji i plovio biiskljuivo sirijskim brodom, s kapetanom i mornarima Sirijcima.

Problem naeg hrabrog knjievnika je u tome to on protestira protiv posljedica,

a previa uzroke; on je obuzet vanjtinom, a ne sutinom. To je sluaj kod

veine Istonjaka koji hoe biti Istonjaci samo po beznaajnim, sitnim

stvarima, a die se onim to su preuzeli od zapadnjaka, iako to nije ni

beznaajno ni sitno.


46/84

Poruujem naem knjievniku i svima koji nose fesove: Hajdete, sami pravite

svoje fesove, pa tek onda odluujte to ete s njima raditi, bilo to na brodskoj

palubi, na vrhu planine ili u dolinama.

Samo nebo zna da ove rijei nisu napisane samo radi fesa, skidanja ili

zadravanja fesa na glavi pod krovom ili u nekoj drugoj prilici. Samo nebo zna

da su one napisane zbog neeg vanijeg od fesa, zbog neeg vieg od svake

glave i od svakog drhtavog tijela.

O zemljo

Divna li si i prelijepa, o Zemljo!

Potpuna li je tvoja pokornost svjetlosti i dostojanstveno li je tvoje potinjavanje

suncu!

Krasna li si opasana mrakom i lijepo li je tvoje lice pokriveno tamnim velom!

Umilne su pjesme tvojih svitanja i strano li je kliktanje tvojih veeri!

Savrena li si, Zemljo, i bljetavo sjajna!Putovao sam tvojim ravnicama, penjao se na tvoje planine, sputao se u doline,

uspinjao na litice i ulazio u peine. Spoznao sam tvoju krotkost u ravnicama,

gordost na planinama, mir u dolinama, odlunost na liticama, tajanstvenost u

peinama. Ti si smjerna monim ravnicama, uznosita skromnim planinama i

skromna njihovim visinama, blaga odlunim liticama i jasna tajnama svojih

peina.Plovio sam tvojim morima, prelazio rijeke i slijedio potoke te sam uo kako

Vjenost govori kroz plimu i oseku, kako Vrijeme pjeva na tvojim visoravnima

i kamenjarima, kako ivot sa ivotom tajno besjedi u tvojim klisurama i na

padinama jer ti si sami jezik i usne Vjenosti, ti si struna Vremena i njegovi pr-

sti, ti si ideja ivota i njeno iskazivanje.

Tvoje proljee me probudilo i odmamilo u ume gdje se tvoj duh u vidu

isparenja die; tvoje ljeto me posadilo u polja gdje se tvoje pregalatvo u


47/84

plodove pretvara; tvoja jesen me zaustavila u vinogradima gdje se tvoja krv u

vino toi; tvoja zima me u skrovite odvela dok se tvoja istoa u vidu snijega

rasipa, jer ti si sva mirisna u svome proljeu, tedra svojim ljetom, sva u izobilju

sjeseni i u istoi zimi.

Za vedre noi otvaram prozore svoje due, i vrata, te u tebe izlazim bremenit

strastima, vezan u okove egoizma, i zatiem te zagledanu u zvijezde to se tebi

osmjehuju. Tada odbacujem svoje okove i breme, znajui da je dui mjesto u

tvome zraku; da su njene elje u tvojim eljama, njen spokoj u tvome spokoju,

njena srea u zlatnoj praini koju zvijezde sipaju na tvoje tijelo.

Za noi prekrivene oblacima, zamoren snom i ljenarenjem, izlazim u tebe ividim kako si velika i silna, naoruana olujama, kako tvoja prolost bije boj sa

sadanjou, kako se ono to je u tebi staro bori s novinama, kako svojom

snagom raznosi sve to je nejako. Tada mi postaje jasno da su ljudske kosti

tvoje kosti, da je ljudski zakon tvoj zakon, da su ljudski obiaji i tvoji; znam da

onaj tko vlastitim vjetrovima ne polomi suhe grane, neizbjeno umire; da onaj

tko vlastitim burama ne pokida svelo lie, nestaje u apatiji; da onaj tko uvlastiti zaborav ne pohrani ono to je umrlo u njegovoj prolosti, on je samo

pokrov budunosti.

Plemenita li si, Zemljo, i trpeljiva!

Velika li je tvoja tuga za sinovima to iz vlastite stvarnosti odoe u iluzije,

izgubljeni izmeu onoga to su dosegli i onoga to su izgubili!Dok mi buku diemo, ti se smije.

Dok mi grijeimo, ti prata.

Dok mi hulimo, ti blagosilja.

Dok mi skrnavimo, ti posveuje.

Dok mi spavamo bez snova, ti sanja vjeito budna.

Dok mi tvoje grudi ranjavamo sabljama i kopljima, ti svoje rane vida uljem i

balzamom.


48/84

Dok mi u tvoj mir zasijavamo kosti i lubanje, ti iz njih stvara topole i vrbe.

Dok ti mi predajemo leeve, ti naa gumna snopljem puni, a groem muljage.

Dok mi tvoje lice krvlju bojimo, ti naa lica pere rajskim izvorima.

Dok mi iz tvojih njedara vadimo da pravimo topove i granate, ti od nas uzima

da pravi rue i zumbule. Koliko li si trpeljiva, Zemljo, i koliko si samilosna!

to si ti, Zemljo, i otkuda si?

Jesi li praka to se podigla ispod nogu Gospoda dok je iao od istoka Svemira

do njegovog zapada, ili si iskra iskoila iz ognja Beskonanosti?

Jesi li sjeme zasijano u polje etera da bi njegova ljutura bila probijena

odlunou jezgre i da bi se boanska mladica vinula k onome to je izvanetera? Jesi li kaplja krvi u venama Najveeg Monika, ili si kaplja znoja s

njegova ela?

Jesi li plod koji sunce tiho obasjava? Jesi li plod na stablu Univerzalne Spoznaje

ije korijenje see u dubine Vjenosti, a grane mu se izvijaju u dubine Beskraja?

Jesi li, moda, dragulj koji je Boanstvo Vremena stavilo u pregrt Bezdana?

Jesi li edo u naruju Svemira, ili si starica to prati protok Vremena zasienanjegovom mudrou?

to si ti, Zemljo, i otkuda si?

Ti si ja, o Zemljo! Ti si moj vid i moje srce; ti si moj razum, moja mata i moji

snovi; ti si moja glad i e; ti si moj bol i radost; ti si moj san i moja java.

Ti si ljepota u mojim oima, enja u mome srcu, vjenost u mome duhu.

Ti si ja, o Zemljo, i da nije mene ni tebe ne bi bilo.

Samoa i izdvojenost

ivot je otok u moru samoe i izdvojenosti.

ivot je otok ije su litice elje, drvee snovi, cvijee samoa, izvori e, a ono

je usred mora samoe i izdvojenosti.


49/84

Tvoj ivot je, prijatelju, otok odsjeen od svih otoka i kontinenata. Koliko god

laa i amaca poslao k drugim obalama i koliko god laa stiglo na tvoje obale, ti

si ipak samo otok izdvojen u svojoj boli, osamljen u radosti, dalek u enji,

nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju, kako sjedi na gomili zlata, radostan zbog svoga

bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrt zlata tajna veza

to povezuje misli drugih ljudi s tvojom milju i to spaja njihove tenje s

tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaa, vodi vojske i trijumfalne

legije na jake tvrave te ih razara, zatim ide na druge jake utvrde te i njih

osvaja.Kada sam te ponovo pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce to

drhti u samoi i izdvojenosti, kao to drhti edan ovjek u kavezu nainjenom

od zlata i dragulja, ali bez vode.

Vidjeh te, prijatelju, kako sjedi na prijestolju slave, a oko tebe ljudi to

opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosra i darove, u tebe zagledani kao u

prosvijetljenog proroka koji im uznosi due odlunou svoje due i vodi ihizmeu zvijezda i planeta. Dotle ti njih gleda lica prepuna zanosa, snage i

trijumfa, kao da si za njih ono to je dua za tijelo. Ali, kada te po drugi put

pogledah, vidjeh tvoje osamljeno bie kako stoji uz tvoje prijestolje kruniui se

otuenou i grcajui u samoi. Zatim vidjeh kako tvoje bie na sve strane

isprua ruku, kao da trai samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bie kako

gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kojemu nieganema osim njegove samoe i izdvojenosti.

Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu enu, kako med svoga srca toi na

njen razdjeljak, ruke joj obasipa poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosje-

anja u oima i majinskim osmijehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je

odagnala samou ovoga ovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada

vraa i spaja sa Sveopim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlai k

sebi ono to se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi


50/84

put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi

htjelo da svoje tajne povjeri nekoj eni, ali ne moe; vidjeh iza tvoje due to se

topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu duu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da

se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moe.

Tvoj ivot je, prijatelju, izdvojeno boravite, daleko od svih drugih boravita i

ivih stvorova.

Tvoj unutarnji ivot je boravite daleko od svega to ljudi nazivaju tvojim

imenom. Ako je to boravite mrano, ne moe ga osvijetliti susjedovom

svjetiljkom; ako je pusto, ne moe ga ispuniti susjedovim dobrima; ako senalazi u pustinji, ne moe ga prenijeti u vrt koju drugi zasadi; ako se nalazi na

vrhu planine, ne moe ga spustiti u dolinu kojom tue noge stupaju.

Tvoj duevni ivot je, prijatelju, okruen samoom i izdvojenou. Da nije te

samoe i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoe i izdvo-

jenosti, tada bih, uvi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao

tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Procesije

Dobro u ljudima je usiljeno ako mu se srcem ne predaju

a ljudsko zlo ne iezava ni kada se pokopaju

Veina ljudi su kao igrake koje zakratko pokreu prsti Usudaa zati

Halil Dzubran - Mirisni Plodovi Duse - Kopirati - Kopirati

Documents

Transcript of Halil Dzubran - Mirisni Plodovi Duse - Kopirati - Kopirati