Borges, Jorge Luis Aleph

Besmrtnik .................................................................................................................................................... 02

Pokojnik ...................................................................................................................................................... 08

Teolozi ........................................................................................................................................................ 11

Pripovjest o ratniku i zarobljenici ............................................................................................................... 15

Životopis Tadea Isidora Cruza .................................................................................................................... 17

Emma Zunz ................................................................................................................................................. 19

Asterionova kuća ........................................................................................................................................ 21

Druga smrt .................................................................................................................................................. 22

Deutsches Requiem ..................................................................................................................................... 25

Averroesova potraga ................................................................................................................................... 28

Zahir ............................................................................................................................................................ 32

Ibn-Hakan al-Buhari, mrtav u svom labirintu ............................................................................................. 36

Božji zapis ................................................................................................................................................... 40

Dva kralja i dva labirinta ............................................................................................................................. 42

Čovjek na pragu .......................................................................................................................................... 43

Aleph ........................................................................................................................................................... 46

Besmrtnik

Solomon saith: There is no new thing upon the earth. So that as Plato had an imagination, that all knowledge was but remembrance; so Solomon giveth his sentence, that all novelty is but oblivion.

Francis Bacon, Essays, LVIII. Salomon kaže: Nema ništa novo na zemlji. I kao što je Platon zamišljao da je svekoliko znanje tek sjećanje, tako Salomon izriče svoju izreku da je sva novost tek zaborav.

Francis Bacon, Ogledi, LVIII. U Londonu, početkom lipnja 1929., Joseph Cartaphilus, antikvar iz Smirne, ponudio je kneginji

de Lucinge šest svezaka Popeove Ilijade u malom kvart-formatu (1715.-1720.). Kneginja ih je kupila i prilikom preuzimanja izmijenila s njime pokoju riječ. Bio je on, veli ona, oronuo i blijed čovjek sivih očiju i progrušane brade, izrazito neupadljiva lica. Sporazumijevao se okretno i neznalački na više jezika; začas bi prešao sa francuskog na engleski i s engleskog na zagonetni amalgam španjolskog iz Soluna i portugiškog iz Macaa. Kneginja je u listopadu doznala od nekog putnika s broda "Zeus" da je Cartaphilus umro na moru, vraćajući se u Smirnu, i da su ga pokopali na otoku Hiosu. U posljednjem svesku Ilijade pronašla je ovaj rukopis.

Izvornik je sročen na engleskom i vrvi latinizmima. Naš je prijevod doslovan. I.

Koliko znam, moje su nedaće započele u jednom vrtu Stodvarne Tebe, za Dioklecijanova carevanja. Ja sam prethodno (neslavno) vojevao u egipatskim pohodima, bio sam tribun legije koja se utaborila u Bereniki, na Crvenome moru; groznica i čarbine pokosile su mnoge ljude koji su vruće željeli da se ogledaju u boju. Mauritanci su potučeni; zemlja koju su nekad zauzimali pobunjenički gradovi zauvijek je posvećena bogovima podzemlja. Poražena Aleksandrija uzalud je vapila za Cezarovim milosrđem; u nepunu godinu dana legije su izvojevale pobjedu, ali sam ja jedva uspio nazreti Marsovo lice. Ta mi je zlosretna okolnost tištala dušu i možda me navela da kroz užasne i nepregledne pustinje krenem u potragu za skrovitim Gradom Besmrtnika.

Moje su nedaće započele, velim, u jednom tebanskom vrtu. Cijele te noći nisam oka sklopio, jer mi se nešto komešalo u duši.

Ustao sam pred samo svitanje; moji su robovi spavali, mjesec je bojom podsjećao na beskrajni pijesak. S istoka se, smožden i okrvavljen, primicao neki jahač. Nadomak meni srušio se s konja.

Slabašnim, žudnim glasom zapitao me na latinskom za naziv rijeke koja oplakuje gradske zidine. Odgovono sam mu da je to Egipat, rijeka Egipat, koja se napaja kišama. Drugu rijeku ja tražim, odgovorio je turobno, onu neznanu rijeku koja ljude pročiščuje od smrti. Iz grudi mu je liptala tamna krv. Rekao mi je da mu je postojbina u planini s onu stranu Gangesa i da ondje vjeruju kako će onaj tko bude išao prema zapadu, gdje prestaje svijet, doći do rijeke čije vode podaruju besmrtnost. Dodao je da se na drugoj obali uzdiže Grad Besmrtnika, prepun utvrda, amfiteatara i hramova. Umro je prije svanuća, a ja sam odlučio da pronađem taj grad i tu rijeku. Na saslušanju kod krvnika, neki su mauritanski zarobljenici potvrdili putnikovu priču; netko se sjetio Elizejskih poljana na kraju svijeta, gdje je život ljudi vječan; netko vrhunaca gdje izvire Paktol i gdje žitelji dožive cijelo stoljeće. U Rimu sam razgovarao s filozofima koji su naslutili da je produljenje ljudskog života zapravo produljenje agonije i množenje broja smrti. Ne znam jesam li ikada povjerovao u Grad Besmrtnika. Mislim da mi je tada dostajao naum da ga tražim. Getulijski prokonzul Flavije dao mi je za taj pothvat dvjesta vojnika. Unovačio sam i plaćenike koji su se proglasili iskusnim vodičima i koji su prvi napustili naše redove.

Kasniji događaji izopačili su i pobrkali sjećanja na naše prve dane. Krenuli smo od mjesta Arsinoe i zašli u žarku pustinju. Prošli smo kroz zemlju troglodita koji žderu zmije i nemaju dar govora; zemlju Garamanta koji imaju zajedničke žene i hrane se lavljim mesom; zemlju Augila koji se klanjaju samo Tartaru. Probijali smo se kroz druge pustinje, gdje je pijesak crn, gdje se putnik mora kretati za noćnih sati, zato što je danja žega nepodnošljiva. Izdaleka sam uočio planinu po kojoj je Ocean dobio ime: na njenim padinama uspijeva mlječika što potire djelovanje otrova. Na njenom vrhuncu žive satiri, divlji i sirov narod, sklon bludnoj pohoti. Nitko nije mogao zamisliti da te neprijazne oblasti, gdje zemlja rađa čudovištima, kriju neki čuveni grad. Uporno smo napredovali, jer bi uzmak bio ravan smrti. Oni hrabriji

spavali su izloživši lice mjesečini; spopala ih je ognjica. Neki su, pak, sa zagađenom vodom bunara ispili ludilo i smrt. Tada je počelo dezertiranje, uskoro i pobune. Da to spriječim, odmah sam uveo najstrože mjere. Postupao sam po savjesti, ali me jedan centurion upozorio da mi buntovnici (goreći od želje da osvete raspetog druga) rade o glavi. Pobjegao sam iz logora sa šačicom vjernih vojnika. Izgubio sam ih u pustinji, u pješčanim olujama i nepreglednoj noći. Zadobio sam ranu od kretske strijele. Lutao sam, ne nalazeći vode, nekoliko dana, ili samo jedan pregolemi dan što su ga umnožili sunce, žeđa i strah od žeđe. Konju sam prepustio da me vodi kamo hoće. U svanuće, daljina se načičkala piramidama i tornjevima. Mučno sam usnio sitni i oštro ocrtani labirint: usred njega je stajao ćup; moje su ga ruke gotovo dodirivale, moje ga oči vidjele, ali su hodnici bili tako zakučasti i isprepleteni da sam znao da ću prije umrijeti negoli do njega doprijeti.

II.Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, ležećke i vezanih ruku, u izduženoj

kamenoj rupi, nimalo većoj od kakva groba, ovlaš izdubenoj u strmoj planinskoj padini. Stijenke te rupe bile su vlažne, više uglačane protokom vremena negoli ljudskom rukom. U grudima sam oćutio bolni damar, osjetio da me mori žeda. Izvirio sam i prigušeno kriknuo. Na podnožju planine, kroz ruševine i pijesak, nečujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (pod zadnjim ili prvim zrakama sunca) blistao je očevidni Grad Besmrtnika. Vidio sam zidine, lukove, pročelja i trgove: počivao je na kamenitoj uzvisini. Stotinjak nejednakih rupa, sličnih mojoj, brazdalo je planinu i dolinu. U pijesku je bilo plitkih otvora; iz tih kukavnih jama (i iz ropa) plazila je sivoputa čeljad, zarasla u bradu, gola. Učinilo mi se da ih prepoznajem: spadali su u zvjerski soj troglodita, koji se množi po obalama Arapskog zaljeva i po etiopskim pećinama. Nisam se čudio što ne govore i što žderu zmije.

Strahovita žeđa ulila mi je hrabrosti. Ocijenio sam da se nalazim na tridesetak stopa od pijeska; bacio sam se niz padinu, sklopivši oči, ruku vezanih na leđima. Zaronio sam okrvavljeno lice u mračnu vodu. Stao sam srkati kao stoka na pojilu. Prije negoli sam opet utonuo u san i bunilo, nepojamno sam ponovio grčke riječi: Koji iz Zelije bjehu ... bogati ljudi, što vodu Esepovu pijahu crnu...

Ne znam koliko je dana i noći proteklo iznad moje glave. Satrt, bez trunka snage koja bi mi omogućila da se vratim u utočište pećina, svoju zlehudu sudbinu prepustio sam mjesecu i suncu. Trogloditi, barbarski bezazleni, nisu mi pomogli da preživim ili umrem. Utaman sam ih preklinjao da me ubiju. Jednoga sam dana kremenom oštricom rasjekao spone. Naskoro sam mogao ustati i uspio isprositi ili ukrasti - ja, Marko Flaminije Ruf, tribun rimske legije - svoj prvi odvratni obrok zmijskog mesa.

Žudnja da vidim Grad Besmrtnika, da dotaknem vrhunaravni Grad, gotovo mi nije dala da zaspim. Kao da su pronikli u moju nakanu, ni trogloditi nisu spavali: isprva sam vidio kako s mene ne skidaju pogleda; zatim, da je moj nemir prešao na njih, kao na pse. Da se maknem iz barbarske naseobine, odabrao sam najživlje doba dana, predvečerje, kad gotovo svi muškarci izlaze iz otvora i rupa i pilje u zapad ne videći ga. Stao sam naglas moliti, ne zato da izmolim božansku naklonost nego više da prestrašim pleme artikuliranim govorom. Pregazio sam potok što sporo teče zbog pješčanih sprudova i zaputio se prema Gradu. Dvojica ili trojica troglodita neodlučno su me pratila. Bili su (kao i ostali pripadnici svoga soja) sitni rastom; nisu ulijevali strah, nego odvratnost. Morao sam zaobići nekoliko krivudavih klanaca koji su podsjećali na kamenolome; zaslijepljen veličinom Grada, utvarao sam da mi je nadohvat ruke. Oko ponoći sam zašao u crnu sjenu njegovih zidina, načičkanu neznabožačkim formama u žutom pijesku. Zastao sam, obuzet nekakvom svetom jezom. Čovjek toliko zazire od novosti i pustinje da sam se obradovao što me jedan od onih troglodita dopratio do kraja. Sklopio sam oči i stao (budan) čekati da svane.

Rekao sam da grad počiva na kamenitoj uzvisini. Ta uzvisina, što podsjeća na hridinu, nije bila nimalo manje strma od zidina. Obilazio sam uzalud na sve strane: na crnom podnožju nije bilo ni najsitnijeg ispupčenja, ravnomjemi zidovi kanda nisu predviđali ni jedna jedina vrata. Potražio sam zaklon od žege u nekoj pećini; na kraju pećine bio je bunar, u bunaru stubište koje je vodilo u neprobojnu pomrčinu. Sišavši, kroz zbrku memljivih prolaza došao sam do prostrane kružne, jedva vidljive, ćelije. Ta podzemna prostorija imala je devetora vrata; osam ih je vodilo u labirint koji je varavo izbijao u istu ćeliju, deveta (kroz drugi labirint) vodila su u neku drugu kružnu ćeliju, jednaku onoj prvoj. Ne znam koliko je ukupno bilo ćelija; moje patnje i moja tjeskoba uvišestručili su ih. Muk je bio nelagodan i gotovo

groban; nikakva šuma u tim podzemnim kamenim mrežama osim dubinskog vjetra kojemu nisam otkrio uzroka. U pukotine su bešumno utjecali mlazovi rđevite vode. S užasom sam se obikao na taj dvojbeni svijet; prestao sam vjerovati da može postojati nešto izvan podruma s devetorim vratima i dugih razgranatih podruma. Ne znam dokle sam tumarao pod zemljom; znam da su mi se u istoj nostalgiji ponekad stapali grozno barbarsko naselje i moj rodni grad, sav u grozdovima.

Na kraju nekog hodnika preda mnom se ispriječio nepredviđeni zid, do mene je doprla daleka svjetlost. Podigao sam zaslijepljeni pogled: na vrtoglavoj razdaljini, u nepojmljivoj visini, uočio sam nebeski krug, tako modar da mi se pričinio grimiznim. Nekoliko metalnih prečki penjalo se uza zid. Umor me iscrpio, ali sam se stao uspinjati, povremeno predahnuvši da budalasto zajecam od radosti. Malo-pomalo razabirao sam kapitele i vijence, trokutaste zabate i svodove, nedokučivu raskoš u granitu i mramoru. Tako sam se iz nevidljivog kruga crnih i zamršenih labirinata uspio popeti u sjajni Grad.

Izbio sam na nekakvu širinu, točnije, dvorište. Ono je bilo opkoljeno neprekinutim zdanjem nepravilna oblika i raznolike visine; rečeno zdanje bilo je ukrašeno svakojakim kupolama i stupovima. Više negoli ikoje obilježje toga nevjerojatnog spomenika prenerazila me njegova nepojmljiva starost. Osjetio sam da je prethodio čovjeku, prethodio zemlji. Ta očevidna drevnost (makar donekle jeziva za oko) bila mi je sukladna trudu besmrtnih graditelja. Isprva pažljivo, zatim ravnodušno, i napokon očajno, lutao sam stubištima i popločanim stazama te zamršene palače. (Kasnije sam utvrdio da su veličina i visina stuba nejednake i dokučio uzrok svome neobičnom zamoru.) Ova palača djelo je bogova, pomislio sam na početku. Obišao sam puste dvorane i ispravio se: Bogovi koji su je podigli umrli su. Uočio sam njene osebujnosti i rekao: Bogovi koji su je podigli bili su ludi. Izrekao sam to, dobro se sjećam, s nerazumljivim gnušanjem, zamalo grizodušjem, s većom intelektualnom jezom negoli urođenim strahom. Dojmu neizmjerne drevnosti pridružili su se neki drugi: dojam beskonačnosti, grozote, složene besmislenosti. Već sam bio prošao kroz jedan labirint, ali me sjajni Grad Besmrtnika prestravio i u meni izazvao odbojnost. Labirint je kuća koja je podignuta da smete ljude; njegov tloris, prepun simetrija, savršeno ispunjava tu svrhu. U palači koju sam donekle obišao graditeljski nacrt nije imao svrhe. Posvuda hodnici koji nikamo ne vode, visok nedostižan prozor, raskošna vrata što vode u neku ćeliju ili bunar, nevjerojatna naopaka stubišta s izvrnutim stubama i ogradom. Neka, pak, stubišta, nestvarno priljubljena uz masivni zid, odjednom su prestajala, poslije dva-tri zavijutka, u gornjem mraku kupola. Ne znam jesu li svi navedeni primjeri konkretni; znam da su godinama pohodili moje snomorice. Ne mogu više jamčiti je li neko obilježje odslik stvarnosti ili oblika koji su me kinjili. Ovaj Grad (pomislio sam) takoje jeziv da njegovo puko postojanje i trajanje, premda u srcu skrivene pustinje, truje prošlost i budućnost i na neki način stoji u vezi sa zvijezdama. Dokle god bude postojao, nitko na svijetu neće moći biti hrabar ili sretan. Neću ga opisivati; zbrka raznorodnih riječi, tijelo tigra ili bika, na kojemu se čudovišno umnažaju, združeni i posvađeni, zubi, udovi i glave, mogli bi ga (možda) približno predočiti.

Ne sjećam se kako je tekao moj povratak kroz prašnjave i memljive podzemne grobnice. Znam tek da se nisam mogao otresti bojazni kako će me, čim izađem iz zadnjeg labirinta, opet opkoliti jezivi Grad Besmrtnika. Ničega se više ne mogu sjetiti. Taj zaborav, sad konačan, možda je bio hotimičan; možda su okolnosti mog izbavljenja bile tako mučne da sam se jednog dana, što ga je također prekrio zaborav, zakleo da ću ih zaboraviti.

III.Oni koji su pažljivo čitali pripovijest o mojim nedaćama prisjetit će se da me jedan pripadnik

plemena slijedio kao pas do neujednačene sjene zidina. Kad sam izašao iz zadnjeg podzemnog hodnika, zatekao sam ga na pećinskom ulazu. Ispružio se na pijesku, gdje je s mukom risao i brisao nekakve znakove nalik na slova iz sna što se pobrkaju malo prije negoli im dokučiš smisao. Isprva sam mislio da je to neko primitivno pismo; zatim sam zaključio kako je pretpostavka da se ljudi bez dara govora služe pismom besmislena. Uostalom, svi su znakovi bili drugačiji, što je isključivalo ili smanjivalo mogućnost da su posrijedi simboli. Čovjek je šarao, gledao i dotjerivao. Iznebuha, kao da se zasitio te igre, obrisao ih je dlanom i nadlakticom. Pogledao me, nije me prepoznao. Bez obzira na sve, tako je silno bilo olakšanje što me obuzelo (ili je tako silna i zadojena strepnjom bila moja samoća) da sam pomislio kako me taj kukavni troglodit, koji me gleda sa tla pećine, otprije čeka. Sunce je grijalo ravnicu; kad smo krenuli u naselje, s prvim zvijezdama, pijesak je žario tabane. Troglodit je išao preda mnom; te noći nakanio sam ga

naučiti da raspozna, a možda i da ponovi, neke riječi. Pas i konj (pomislio sam) kadri su raspoznati neke riječi; brojne ptice, kao što je cesarski slavuj, kadri su ih ponoviti. Koliko god skučen bio, čovjekov razum uvijek će nadvisivati svijest stvorenja koja nisu obdarena razumom.

Ograničenost i kukavnost toga troglodita prizvali su mi u pamet sliku Argosa, ostarjelog i nemoćnog psa iz Odiseje, pa sam ga nazvao Argosom i pokušao mu to utuviti u glavu. Bez ikakva uspjeha. Moja metodičnost, strogost i upornost nisu ničemu poslužili. Nepomičan, ukočena pogleda, taj stvor kanda nije čuo glasove koje sam mu pokušavao uliti u glavu. Iako je stajao pored mene, činilo se da nas dijeli golema razdaljina. Nad njime što se opružio na pijesku kao sitna i kukavna sfinga od lave, nebesa su kružila od svitanja do sumraka. Nisam naprosto vjerovao da ne shvaća moj naum. Sjetio sam se kako Etiopljani vjeruju da majmuni neće govoriti samo zato da ih netko ne natjera na rad, i Argosovo mučanje pripisao sam sumnjičavosti ili strahu. Ta pretpostavka navela me na druge, još neobičnije misli. Pomislio sam da Argos i ja boravimo u različitim svjetovima, da su naša zapažanja jednaka, ali da ih Argos drugačije povezuje i tvori njima drugačije predodžbe; pomislio sam da predodžbe za njega možda i ne postoje, nego je to samo vrtoglav i neprekidan slijed munjevitih dojmova. Pomislio sam na svijet bez sjećanja, bez vremena; razmotrio sam mogućnost postojanja jezika koji nema imenica, jezika s bezličnim glagolima i nesklonjivim pridjevima. Tako su sporo protjecali dani i godine, ali se jednoga jutra zbilo nešto nalik sreći. Pala je moćna i dugotrajna kiša.

Pustinjske noći uglavnom su hladne, ali je ova bila ognjena. Usnio sam kako neka tesalska rijeka (u koju sam vratio zlatnu ribu) dolazi da me spasi; čuo sam kako se valja po crvenom pijesku i crnom kamenu. Probudili su me svježina zraka i uporni šum kiše. Potrčao sam, kao od majke rođen, da je dočekam. Noć je blijedjela; pod žutim oblacima, razdragano kao ija, pleme se izlagalo pljusku, utonuvši u zanos. Podsjećali su na koribante opsjednute božanstvom. Argos je jecao gledajući u nebeski svod; potoci su mu se slijevali niz lice, i to ne samo potoci kiše, nego (kako sam kasnije dokučio) suza. Argose, zazvao sam ga, Argose.

Tada je Argos, s krotkim čuđenjem, kao da otkriva nešto odavna izgubljeno i zaboravljeno, propentao: Argos, Odisejev pas. A zatim, i dalje gledajući u stranu: Ovaj pas leži u balegi.

Lako prihvaćamo zbilju, možda zato što slutimo da ništa nije zbiljsko. Upitao sam ga što zna o Odiseji. Teško je razumijevao grčki; pitanje sam morao ponoviti.

Jako malo, rekao je. Manje od najneukijeg rapsoda. Proteklo je valjda tisuću i sto godina otkako sam je ispjevao.

IV.Sve mi je postalo jasno toga dana. Trogloditi su bili Besmrtnici; potočić s pjeskovitom vodom bila

je rijeka za kojom je tragao onaj jahač. A grad o kojemu je glas pukao sve do Gangesa Besmrtnici su sravnili sa zemljom prije kakvih devet stoljeća. Od ostataka njegovih ruševina podigli su na istom mjestu bezumni grad što sam ga obišao: nekakvu parodiju ili naličje, ali istodobno i hram iracionalnih bogova što ravnaju svijetom. O njima ništa ne znamo, izuzev da ne sliče čovjeku. Čin podizanja grada bio je posljednji simbol što su ga Besmrtnici prihvatili; on označava etapu kad su oni, spoznavši da je svaki pothvat isprazan, odlučili živjeti u mišljenju, u čistoj spekulaciji. Podigli su grad, zaboravili ga i prešli u pećine. Povukavši se u sebe, gotovo nisu zapažali materijalni svijet.

Homer mi je sve to ispričao s dječjom bezazlenošću. Pričao mi je o svojoj starosti i svome posljednjem putovanju na koje ga je, kao i Odiseja, potakla želja da dopre do ljudi koji nisu čuli za more, ne jedu posoljeno meso i nikad nisu vidjeli veslo. Proveo je cijelo stoljeće u Gradu Besmrtnika. Kad su ga srušili, nagovarao ih je da izgrade drugi. Neka se tome ne čudimo; zna se da je prvo opjevao trojanski rat, a zatim rat žaba i miševa. Podsjećaoje na božanstvo koje je najprije stvorilo svemir, a onda kaos.

Najlakše je biti besmrtan. Osim čovjeka, sva su stvorenja besmrtna, zato što ne znaju za smrt; spoznaja o besmrtnosti božanska je, užasna i nedokučiva. Vidio sam da je, bez obzira na ovu ili onu vjeru, takav stav vrlo rijedak. Židovi, kršćani i muslimani propovijedaju besmrtnost, ali njihovo klanjanje prvome stoljeću dokazuje da vjeruju samo u njega, zato što su ostala, bezbrojna, stoljeća posvećena njegovu hvaljenju ili kuđenju. Prihvatljivije mi je Kolo nekih vjera u Indiji; u tom Kolu, koje nema početka ni kraja, svaki život proistječe iz prethodnoga i rađa sljedećim, ali ni jedan od njih ne odreduje cjelinu... U vjekovnom promišljanju, zajednica besmrtnih ljudi postigla je savršenstvo tolerancije, gotovo

prezira. Ona je spoznala da se u beskonačnom roku svakome čovjeku sve dogodi. Na temelju bivših ili budućih vrlina, svaki čovjek zaslužuje svaku nagradu, ali isto tako, na temelju nečasnih djela iz prošlosti ili budućnosti, zaslužuje svaku kaznu. Kao što u hazardnim igrama parni i neparni brojevi teže ravnoteži, tako se potiru i dopunjavaju pamet i glupost, pa je možda sirova pjesan o Cidu samo nužna protuteža jednom jedinom epitetu iz Ekloga ili nekoj Heraklitovoj rečenici. I najkrhkija misao ovisi o nevidljivom crtežu i može ovjenčati ili izazvati neki neznani oblik. Znam neke koji su činili zlo kako bi se ono u idućim ili proteklim stoljećima preobrazilo u dobro... S toga gledišta, svi su naši postupci ispravni, ali i isprazni. Nema moralnih ili intelektualnih zasluga. Homer je ispjevao Odiseju; pretpostavimo li da je vrijeme beskrajno i da su njegove okolnosti i mijene beskonačne, nemoguće je da netko, makar jednom, ne ispjeva Odiseju. Nitko je netko, jedan besmrtni čovjek cijelo je čovječanstvo. Kao Kornelije Agripa, ja sam bog, ja sam junak, ja sam filozof, zloduh sam i svijet, a to je okolišan način da se izrekne kako ne postojim.

Poimanje svijeta kao sustava savršenih kompenzacija znatno je utjecalo na Besmrtnike. Ponajprije, podarilo im je potpuno pomanjkanje samilosti. Spomenuo sam drevne kamenolome koji su brazdali ravnicu na suprotnoj strani; netko se stropoštao u najdublji od njih. Nije se uspio povrijediti ni umrijeti, ali ga je morila žeđa; dobacili su mu konopac tek kada je proteklo sedamdeset godina. Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka domaća životinja kojoj je mjesečno bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, onog jutra, bio je to drevni elementarni užitak u kiši. Takvi trenuci bili su vrlo rijetki; svi Besmrtnici mogli su postići savršen unutarnji mir; sjećam se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama: ptica mu je na grudima savila gnijezdo.

Među korolarima učenja koje kaže da ne postoji ništa što ne bi imalo svoju protutežu, ima jedan koji nas je, premda teorijski nebitan, potkraj ili početkom 10. stoljeća naveo da se raspršimo po cijelome svijetu. On glasi ovako: Postoji rijeka čije vode podaruju besmrtnost; drugdje vjerojatno postoji druga rijeka čije vode potiru besmrtnost. Broj rijeka nije beskonačan; besmrtni putnik koji bude obišao svijet okusit će vodu svih rijeka. Odlučili smo da pronađemo tu rijeku.

V.Obišao sam nova kraljevstva, nova carstva. U jesen 1066. borio sam se na mostu kod Stamforda,

ne sjećam se više je li to bilo u redovima Haralda koji se uskoro suočio sa sudbinom, ili u redovima onoga zlosretnog Haralda Hardrade koji je osvojio šest stopa engleske zemlje, ili možda nešto više. U sedmom stoljeću po hidžri, u predgrađu Bulaqa, prepisao sam sporom kaligrafijom, na jeziku što sam ga zaboravio, alfabetom koji ne znam, sedam Simbadovih putovanja i pripovijest o Brončanom gradu. U dvorištu tamnice u Samarkandu često sam igrao šah. U Bikaniru i u Češkoj poučavao sam astrologiju. Ljeta 1638. boravio sam u Kolozsvaru, a zatim u Leipzigu. U Aberdeenu sam se 1714. pretplatio na šest svezaka Popeove Ilijade; znam da sam ih prečitavao s užitkom. Negdje 1729. raspravljao sam o nastanku toga spjeva s nekim profesorom retorike, koji se, ako me sjećanje ne vara, zvao Giambattista; njegovi argumenti učinili su mi se nepobitni. Četvrtog listopada 1921, brod "Patna", kojim sam putovao u Bombay, morao se usidriti u luci na eritrejskoj obali. Iskrcao sam se. Sjetio sam se onih davnih jutara, na ovome istome Crvenom moru, kad sam bio rimski tribun i kad su groznica, čarbine i ljenčarenje kosili vojsku. U blizini luke vidio sam bistru rijeku; okusio sam njezine vode, iz navike. Dok sam se uspinjao obalom, neko drvo načičkano bodljama ozlijedilo mi je nadlanicu. Neočekivana bol učinila mi se suviše ljudskom. Obuzet nevjericom, šutke i razdragano gledao sam predivno stvaranje spore kapi krvi. Opet sam smrtan, pomislio sam, opet sam kao i svi ljudi. Te noći spavao sam do svanuća.

... Pregledao sam ove stranice poslije godinu dana. Vidim da su prilično vjerodostojne, ali u početnim poglavljima, pa čak i u pojedinim ulomcima ostalih poglavlja, kao da provijava nešto šuplje. To je, možda, zbog pretjeranog navođenja suvišnih podrobnosti. Taj postupak, što sam ga naučio od pjesnika, unosi dah patvorenosti, zato što te podrobnosti krase stvarne događaje, a ne i uspomenu na njih ... Mislim, ipak, da sam im otkrio dublji smisao. Zapisat ću ga; briga me što će me proglasiti fantastom.

Pripovijest koju sam iznio odiše nestvarnošću, zato što se u njoj isprepleću dogodovštine dvojice različitih ljudi. U prvom poglavlju, jahač želi saznati naziv rijeke koja oplakuje tebanske zidine. Flaminije

Ruf, koji je gradu prethodno dodao epitet Stodvarni ili Hekatompylos, kaže da se rijeka zove Egipat. Ni jedna od ovih rečenica ne potječe od njih, nego od Homera koji u Ilijadi izričito navodi Stodvarnu Tebu, a u Odiseji, na usta Proteja i Odiseja, Nil uvijek naziva Egiptom. U drugom poglavlju, Rimljanin, napivši se besmrtne vode, izgovara nekoliko riječi na grčkom jeziku; te riječi su Homerove i mogu se potražiti na kraju čuvenoga kataloga brodova. Kasnije, u vrtoglavoj palači, spominje "gnušanje, zamalo grizodušje"; te riječi potječu od Homera koji je stvorio taj užas. Te su me nedosljednosti zabrinule; neke pak druge, estetske, pomogle su mi da dokučim istinu. Nalaze se u posljednjem poglavlju; ondje je zapisano da sam se borio na mostu kod Stamforda, da sam u Bulaqu prepisao putovanja Simbada Moreplovca i da sam se u Aberdeenu pretplatio na Popeovu englesku Ilijadu. Piše, inter alia: "U Bikaniru i u Češkoj poučavao sam astrologiju." Nijedna od tih izjava nije patvorena; bitna je činjenica da sam ih istakao. Prva nekako više pristaje ratniku, ali se zatim uočava da pripovjedača manje zanima vojevanje, a više ljudske sudbine. Izjave u nastavku još su zanimljivije. Neki mutni elementami poriv naveo me da ih zapišem; učinio sam to zato što sam znao da su patetične. One to nisu kad ih izgovori Rimljanin Flaminije Ruf. One to jesu kad ih izrekne Homer; čudno je kad on, u trinaestom stoljeću, prepisuje pustolovine Simbada, drugog Odiseja, i kad poslije mnogih stoljeća, u nekom sjevernjačkom kraljevstvu i na barbarskom jeziku, otkriva obličja svoje Ilijade. A onu rečenicu gdje se spominje Bikanir očito je napisao neki literat, u želji da se - kao i tvorac kataloga brodova - izrazi veličajnim riječima.

Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. Ne mora čuditi što je vrijeme ispremiješalo one riječi koje su me nekada predstavljale, s riječima koje su bile simboli sudbine čovjeka što me stoljećima pratio. Bio sam Homer; uskoro ću biti Nitko, kao Odisej; uskoro ću biti svi: bit ću mrtav.

***Postskriptum iz 1950. Medu komentarima koji su popratili objavljivanje gornjeg teksta,

najneobičniji, doduše ne i najuljudniji, koči se pod biblijskim naslovom A coat of many colours (Manchester, 1948.) i potječe iz nesalomljivog pera doktora Nahuma Cordovera. Obuhvaća stotinjak stranica. Razglaba o grčkim centonima, o centonima na srednjovjekovnoj latinštini, o Benu Jonsonu, koji je suvremenike ocrtao istrišcima iz Seneke, o djelu Virgilius evangelizans Alexandera Rossa, o tvorevinama Georgea Moorea i Eliota i, na kraju, o "pripovijesti koja se pripisuje antikvaru Josephu Cartaphilusu". Upozorava, u prvom poglavlju, na kratke izvatke iz Plinija (Historia naturalis, V, 8); u drugom, na izvatke iz Thomasa De Quinceya (Writings, III, 439); u trećem, iz Descartesova pisma ambasadoru Pierreu Chanutu; u četvrtom, iz Bernarda Shawa (Back to Methuselah, V). Po tim uštipcima ili krađama zaključuje da je cijeli spis apokrifan.

Taj je zaključak, po mome mišljenju, neprihvatljiv. Kad se bliži kraj, pisao je Cartaphilus, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. Riječi rasute i krnje riječi, tuđe riječi, bijedni su milodar što su mu ga udijelili sati i stoljeća.

Ceciliji Ingenieros (Milivoj Telećan)

Pokojnik

Zvuči naprosto nevjerojatno da neki čovjek s periferije Buenos Airesa, beznačajni kavgadžija kojega resi samo slijepa odvažnost, može otići u jahačke pustare na brazilskoj međi i ondje postati krijumčarski vođa. Sumnjičavcima ću opisati sudbinu Benjamina Otalore, kojega se možda nitko više i ne sjeća u četvrti Balvanera, i koji je dočekao dostojnu smrt, od metka, na granici države Rio Grande do Sul. Ne znam sve podrobnosti njegove pustolovine. Kad ih saznam, ove ću stranice popraviti i upotpuniti. Neka nam zasad posluži ovaj sažetak.

Oko 1891., Benjaminu Otalori devetnaest je godina. Mladac je to niska čela, prostodušnih svijetlih očiju, kršan po baskijsku; vješt ubod nožem naveo ga je da postane svjestan svoje hrabrosti. Ne brine ga suparnikova smrt, ni neodložnost bijega iz Republike. Mjesni moćnik daje mu pismo za nekog Azeveda Bandeiru, u Urugvaju. Otalora kreće na put brodom, plovidba je burna i ispunjena škripom, sutradan tumara ulicama Montevidea obuzet neizrecivom i, možda, podsvjesnom tugom. Ne zatječe Azeveda Bandeiru; oko ponoći, u nekoj krčmi u četvrti Paso del Molino, zatekao se pri obračunu goniča stoke. Sijevne nož; Otalora ne zna kome da se prikloni, ali ga mami neodoljivi čar opasnosti, kao što druge privlače kartanja ili glazba. U tome metežu odbija niski udarac nožem što ga neki nadničar pokušava zadati čovjeku s tamnim cilindrom i ponchom. Kasnije će se vidjeti daje to bio Azevedo Bandeira. Saznavši to, Otalora podere pismo, jer sve radije rješava sam. Bez obzira na krupan stas, Azevedo Bandeira djeluje nekako patvoreno; na njegovu, uvijek pomalo preblizom licu ogledaju se Židov, Crnac i Indijanac; u njegovu držanju, majmun i jaguar; ožiljak koji mu brazda lice, samo je dodatni ures, baš kao i crni čekinjasti brk.

Zametnuta u piću, kavga se stišava istom brzinom kojom je planula. Otalora pije s goničima, zatim s njima odlazi na neku terevenku, a onda u potleušicu u starom dijelu grada, kad je sunce već visoko odskočilo. U stražnjem, zemljanom dvorištu, ljudi prostiru jahaću opremu da otpočinu. Zamućene svijesti, Otalora uspoređuje proteklu noć s prethodnom: sad je već na čvrstom tlu, među prijateljima. Pomalo ga, doduše, peče savjest što ne žali za Buenos Airesom. Spava do mise, kad ga budi gonič koji je onako nakresan bio navalio na Bandeiru. (Otalora se prisjeća da je taj čovjek sudjelovao s ostalima u bučnoj i veseloj noći, da ga je Bandeira posjeo zdesna sebi i primorao da i dalje pijančuje.) Poručuje mu da se javi gazdi. U nekakvoj radnoj sobi koja gleda na ulazni trijem (Otalora nije nikad vidio trijem s pobočnim vratima) Azevedo Bandeira očekuje ga u pratnji svjetlopute i riđokose žene. Bandeira ga odmjeri, ponudi rakijom, ponovi mu da cijeni njegovu odvažnost, predlaže mu da se pridruži onima koji kreću na sjever da dognaju stoku. Otalora prihvaća; u svanuće jašu prema Tacuarembou.

Za Otaloru tada počinje drugačiji život, ispunjen nepreglednim svitanjima i danima prožetim konjskim vonjem. Taj život za njega je nov, katkada mučan, ubrzo prirođen, jer baš kao što neki narodi štuju i predosjećaju more, tako mi (pa i onaj koji veze ove simbole) čeznemo za beskrajnom ravnicom koja tutnji pod kopitima. Otalora je odrastao u četvrtima vozara i kirijaša; za nepunih godinu dana postaje gaučo. Uči jahati, goniti stoku, klati, baratati lasom i kuglama povezanima remenjem za obaranje stoke, odolijevati snu, olujama, mrazu i suncu, tjerati blago zviždanjem i poklikom. Tokom tog naukovanja samo jednom je vidio Azeveda Bandeiru, ali ga ne zaboravlja lako, zato što biti Bandeirin čovjek znači uživati strahopoštovanje, i zato što poslije svakog uspješnog poteza gauči kažu da Bandeira to izvodi bolje. Neki drže da je Bandeira rođen na suprotnoj obali Cuareima, u brazilskoj državi Rio Grande do Sul; to mu ne krnji ugled nego ga, naprotiv, nejasno podiže: gustim prašumama, močvarama, zamršenim i gotovo beskrajnim razdaljinama. Malo-pomalo Otalora vidi da su Bandeirini poslovi raznovrsni i da krijumčarenje stoji na prvome mjestu. Gonič je isto što i sluga; Otalora donosi odluku da prijeđe u krijumčare. Dvojica njegovih drugova jedne noći će prijeći granicu da prenesu pošiljku rakije; Otalora jednoga od njih izaziva, ranjava i preuzima mu mjesto. Goni ga ambicija i neka nejasna privrženost. Neka taj čovjek napokon shvati (misli on) da vrijedim više negoli svi njegovi Urugvajci skupa.

Protječe još jedna godina prije negoli se Otalora vratio u Montevideo. Obilazi predgrađe, grad (koji se Otalori čini pregolemim); dolaze u gazdinu kuću; ljudi prostiru jahaću opremu u krajnjem dvorištu. Dani protječu, a Otalora ne sreće Bandeiru. Kažu, plaho, da boluje; neki Crnac često obilazi

njegovu spavaonicu na katu, noseći vruću vodu i tikvicu za pripremanje matea. Jednog dana tu dužnost je dobio Otalora. On se osjeća nekako ponižen, ali i zadovoljan.

Spavaonica je gola i zamračena. Balkon joj je okrenut na zapad, dugi stol živopisno je zakrčen bičevima, jahaćim i goničkim opasačima, vatrenim i hladnim oružjem, a odnekud se našlo i prastaro i mutno zrcalo. Bandeira leži, sanja i bunca; jaki odsjaj posljednjeg sunca oštro ga ocrtava. Na širokoj bijeloj postelji djeluje nekako sitnijim i mračnijim. Otalora zapaža sijede vlasi, umor, mlitavost, brazde godina. Bijesan je što im zapovijeda taj starkelja. Misli kako bi ga mogao dokusuriti jednim udarcem. Tada opazi u zrcalu da je netko ušao. To je riđokosa ženska; bosa je i razgolićena, promatra ga s nadmenom radoznalošću. Bandeira se pridigne; dok razglaba o poslovima i srče mate, prsti mu se poigravaju ženinim pletenicama. Napokon, dade znak Otalori da može otići.

Protekne neko vrijeme, dobivaju naređenje da krenu na sjever. Dolaze na zabačeni posjed kakvih ima posvuda u beskrajnoj ravnici. Uokolo ni drveća ni potoka, sažižu ga prvo i posljednje sunce. U kamenim oborima prebiva rogata i mršava stoka. Taj kukavni posjed zove se Suspiro.

Otalora, sjedeći s nadničarima, čuje da će Bandeira uskoro doći iz Montevidea. Pita za razlog; objašnjavaju mu da neki stranac, novopečeni gaučo, želi preuzeti vlast. Otalora to uzima kao šalu, ali mu godi što je takva šala već moguća. Doznao je također da se Bandeira zavadio s nekim političkim glavešinom i da mu je ovaj uskratio podršku. Od te mu vijesti rastu krila.

Stižu škrinje s puškama; stižu srebrni vrč i umivaonik za ženinu sobu; stižu zavjese od debelog damasta; jednog jutra stigao je iz brda sumorni jahač, zarastao u bradu i zaogrnut ponchom. Zove se Ulpiano Suarez i tjelohranitelj je, ili capanga, Azevedu Bandeiri. Škrt je na riječima i okreće na portugiški. Otalora ne zna čemu da pripiše njegovu nepovjerljivost: odbojnosti, preziru, ili hudoj naravi. Zna, naprotiv, da mu je za skovani plan nužno njegovo prijateljstvo.

U sudbinu Benjamina Otalore uskoro se upleo crnonogi riđan što ga je Azevedo Bandeira doveo s juga i koji na podsedlici obrubljenoj jaguarovim krznom ima srebrom okovano sedlo. Taj sjajni konj simbol je gazdina autoriteta, i mladić žudi za njim, kao što istodobno priželjkuje, osvetnički, i vatrenokosu ženu. Žena, sedlo i riđan oznake su ili znamenja čovjeka kojega hoće uništiti.

Sada se pripovijest grana i produbljuje. Azevedo Bandeira izvrsno vlada umijećem postupnog zastrašivanja, paklenskom taktikom uzastopnih ponižavanja, naizmjence se služeći srdačnošću i porugom; Otalora odluči da primijeni tu dvogubu metodu u teškom zadatku što ga kani ostvariti. Odluči da, korak po korak, preuzme mjesto Azeveda Bandeire. Tijekom dana zajedničke opasnosti stječe Suarezovo prijateljstvo. Povjerio mu je svoj plan; Suarez mu obeća pomoć.

Štošta se poslije toga dogodilo, i od toga znadem samo ponešto. Otalora uskraćuje poslušnost Bandeiri; uporno zaboravlja, dopunjava, mijenja njegova naređenja. Svemir kanda sudjeluje u toj zavjeri i ubrzava događaje.

Jednog dana, oko podneva, u okolici Tacuaremboa nastalo je puškaranje s ljudima iz Rio Grandea; Otalora uskače na Bandeirino mjesto i izdaje naređenja Urugvajcima. Metak mu prostrijeli rame, ali se tog popodneva Otalora vraća u Suspiro na gazdinu riđanu, tog popodneva nekoliko kapi njegove krvi ostavlja trag na jaguarovu krznu i te noći ima u postelji vatrenokosu ženu. Neke verzije miješaju poredak tih zbivanja i navode da se sve to nije dogodilo u jednome danu.

Bandeira se, unatoč svemu, i dalje ponaša kao vođa. Izdaje naređenja koja nitko ne ispunjava; Benjamin Otalora ne pača se u nj, potaknut navikom i sažaljenjem.

Posljednji prizor ove pripovijesti odigrava se u metežu posljednje noći 1894. Te noći, momčad iz Suspira blaguje za tu priliku zaklano janje i pije kavgonosnu rakiju. Netko beskonačno rasteže na gitari mučnu milongu. Na glavi stola, pijani Otalora reda izljeve radosti, zdravicu za zdravicom; taj vrtoglavi toranj simbol je njegove neumitne sudbine. Bandeira medu bukačima šutke i ravnodušno prati veseli tok noći. Kad je odbilo dvanaest, pridigne se kao da ga goni kakva obaveza. Ustane i tiho pokuca na ženina vrata. Ona mu smjesta otvori, kao da je to i očekivala. Izlazi poluodjevena i bosa. Maznim i muklim glasom gazda joj naredi:

- Budući da se ti i ovaj Buenosairešlija silno volite, ima da ga poljubiš pred svima nama. Poprati to masnom upadicom. Žena bi se oduprla, ali je dvojica uhvate za ruke i bace na Otaloru.

Oblivena suzama, ljubi mu lice i grudi. Ulpiano Suarez drži uperen revolver. Otalora razabire, prije smrti,

da su ga nasamarili od samog početka, da je bio osuđen na smrt, da su mu priuštili ljubav, vlast i pobjedu zato što su ga proglasili pokojnikom, zato što je za Bandeiru on odavna bio pokojnik.

Suarez, gotovo prezirno, pritisne otponac.

Teolozi

Opustošivši vrt, oskvrnuvši kaleže i oltare, ujahali su Huni u samostansku knjižnicu i razderali nerazumljive knjige, popljuvali ih i zapalili, bojeći se, možda, da slova ne kriju hulu na željeznu sablju krivošiju kojoj su se klanjali. Oganj je progutao palimpseste i stare rukopise, ali u srcu lomače, ispod pepela, preživjela je, gotovo neoštećena, dvanaesta knjiga djela Civitas Dei u kojoj se navodi kako je Platon u Ateni učio da, poslije bezbrojnih stoljeća, sve opet poprima prethodno obličje, i da će on, u Ateni, istome slušateljstvu opet propovijedati isti nauk. Tekst što ga je plamen poštedio bio je posebno štovan, i oni koji su ga čitali i prečitavali u toj zabačenoj pokrajini zaboravili su da je njegov autor propovijedao taj nauk samo zato da bi ga mogao lakše pobiti. Stoljeće poslije toga, Aurelijan, pomoćni biskup akvilejski, saznao je da najnovija sekta monotonih (koje su nazivali i anularima) na obalama Dunava propovijeda kako je povijest krug i kako nema ničega što već nije bilo i što neće biti. Kolo i Zmija u planinama su potisnuli Križ. Svi su se bojali, ali su se tješili glasinom da će Janus Pannonius, koji se istakao raspravom o sedmom Božjem atributu, satrti tako bezočnu herezu.

Aurelijan je teška srca primio te vijesti, napose ovu potonju. Znao je da u teološkom nauku svaka novost donosi pogibelj; poslije toga je zaključio da je teza o kružnom vremenu odviše nevjerojatna, odveć čudesna da bi mogla biti ozbiljna opasnost. (Opasna su samo ona krivovjerja koja se mogu pobrkati s pravovjerjem.) Više ga je zaboljelo miješanje - upletanje - Janusa Pannoniusa. Dvije godine prije toga, on je u svojem kićenom spisu De septima affectione Dei sive de aeternitate djelomično preuzeo Aurelijanovu tematiku; sada je, prisvojivši problem vremena, tko zna kakvim Prokrustovim argumentima, protuotrovima žešćim od Zmije, namjeravao ispravljati anulare ... Te večeri Aurelijan je prelistao stranice Plutarhova drevnog dijaloga O opadanju proročišta; u dvadeset i devetom ulomku pročitao je rugalicu namijenjenu stoicima koji se zalažu za beskrajni krug svjetova, s beskrajnim Suncima, Mjesecima, Apolonima, Dijanama i Posejdonima. Ovi podaci govorili su njemu u prilog; odlučio je da preduhitri Janusa Pannoniusa i pobije naučavanje krivovjernih pristaša Kotača.

Netko traži ljubav neke žene da je zaboravi, da više ne misli na nju; Aurelijan je, analogno tome, htio natkriliti Janusa Pannoniusa da se otarasi mržnje koju je on u njemu izazvao, ne želeći mu zla. Obuzet radom, tvorbom silogizama i smišljanjem uvreda, brojnim nego, autem i nequaquam uspio je zaboraviti tu mržnju. Sklapao je dugačke i gotovo nerazmrsive rečenice, opterećene umecima, u kojima su nehaj i labava sintaksa formalno ukazivali na prezir. Kakofonija mu je postala instrument. Predvidio je da će Janus skršiti anulare proročkom dostojanstvenošću; da se ne povede za njim, odabrao je porugu. Augustin je napisao da je Isus pravi put koji nas izbavlja iz kružnog labirinta po kojemu lutaju neznabošci; Aurelijan, namjerno gomilajući trivijalnosti, izjednačio ih je s Iksionom, s Prometejevom jetrom, sa Sizifom, s onim tebanskim kraljem koji je vidio dva Sunca, s mucanjem, s papagajima, sa zrcalima, s odjecima, s dolapskim mazgama i s disjunktivnim silogizmima. (Poganske su predaje ostale na razini pukog ornata.) Kao svakoga tko ima biblioteku, Aurelijana je tištao osjećaj krivice što nije pročitao sve knjige; ta teološka rasprava navela ga je da ispuni dug prema brojnim knjigama koje su mu kanda spočitavale nehat. Tako je uspio ubaciti ulomak iz Origenova spisa De principiis, u kojemu se poriče da će Juda Iskariotski ponovo prodati Gospoda i da će Pavao u Jeruzalemu opet prisustvovati Stjepanovu mučeništvu, zatim ulomak iz Ciceronovih Academica priora u kojima slavni govornik izvrgava ruglu sve one koji misle da, dok on razgovara s Lukulom, drugi Lukuli i drugi Ciceroni, bezbrojni, govore navlas isto, u istim beskrajnim svjetovima. Osim toga, udario je na monotone Plutarhovim tekstom i zagrmio kako je nečuveno da nekom idolopokloniku više znači lumen naturae negoli njima riječ Božja. Devet je dana to razrađivao; desetoga su mu uručili prijevod rasprave Janusa Pannoniusa.

Tekst je bio upravo smiješno kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a onda sa strahom. U prvom su dijelu bili protumačeni završni reci devete glave u Poslanici Hebrejima, gdje se navodi da Isus nije žrtvovan u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, jedanput zauvijek, u punini vremena. U drugom dijelu stajala je biblijska zapovijed o ispraznim nabrajanjima pogana (Mt 6,7) i onaj ulomak iz Plinijeve sedme knjige gdje se navodi kako u beskrajnom svemiru ne postoje dva jednaka lica. Janus Pannonius tvrdio je da ne postoje ni dvije jednake duše i da je najcrnji grešnik dragocjen kao krv što ju je Isukrst za njega prolio. Djelo jednog jedinog čovjeka (tvrdio je) teže je od devet koncentričnih nebesa;

olaka pretpostavka da ono može nestati i opet se vratiti napuhana je ispraznost. Vrijeme ne nadoknađuje gubitke; vječnost ih pohranjuje za slavu i za vatru. Rasprava je bila jasno sročena, sveobuhvatna; ne bi se reklo da ju je napisala konkretna osoba, nego, prije, netko bezimen, ili, možda, svi ljudi.

Aurelijana je obuzelo gotovo tjelesno poniženje. Najprije mu je došlo da uništi ili prepravi svoj spis; onda ga je, s prkosnim poštenjem, poslao u Rim ne izmijenivši ni slovca. Protekoše mjeseci, i kad se sastao Pergamski sabor, teolog zadužen za pobijanje zabluda monotona bio je (kao što se moglo predmnijevati) Janus Pannonius; njegovo učeno i odmjereno osporavanje toga učenja dostajalo je da herezijarh Euforb bude osuđen na lomaču. To se dogodilo i opet će se dogoditi, rekao je Euforb. Vi ne palite lomaču, palite ognjeni labirint. Da se na ovom mjestu okupe sve lomače koje sam bio, ne bi im zemlja dostajala, i anđeli bi oslijepjeli. Ovo sam često ponavljao. Zatim je kriknuo, jer ga je dohvatio oganj.

Kotač je ustuknuo pred Križem, ali Aurelijan i Janus i dalje su vodili svoju skrovitu bitku. Obojica su se borila u istoj vojsci, priželjkivala isto odličje, ratovala protiv istog Neprijatelja, ali Aurelijan nije napisao ni jednu riječ koja ne bi potajno težila da natkrili Janusa. Njihov dvoboj bio je nevidljiv; ako me opsežna kazala ne varaju, ime onoga drugoga ne javlja se ni jednom u brojnim Aurelijanovim svescima što ih čuva Migneova Patrologija. (Od Janusovih djela ostalo je samo dvadeset riječi.) Obojica su osudila anateme s Carigradskog sabora; obojica su se okomila na arijanstvo koje poriče Sinovu istobitnost s Ocem; obojica su potvrdila pravovjernost Kozmina djela Topographia christiana koje uči da je Zemlja četverokutna, kao hebrejski tabernakul. U zao čas, na sve četiri strane svijeta rasula se druga burna hereza. Ponikavši u Egiptu ili Aziji (svjedočanstva se ne podudaraju, i Bousset ne usvaja Harnackove argumente), ona je preplavila istočne pokrajine i podigla svetišta u Makedoniji, Kartagi i Treverisu. Reklo bi se da je doprla do svakog kutka; govorilo se da su u Britanskoj dijecezi izvrnuta raspela i da je u Cezareji zrcalo potislo lik Gospodnji. Zrcalo i obol bili su znamenja novih raskolnika.

U povijest su ušli pod brojnim imenima (spekulari, abismali, kainiti), ali ih najčešće nazivaju histrioni; taj naziv dao im je Aurelijan. Oni su ga bezobzirno usvojili. U Frigiji, kao i u Dardaniji, nazivali su ih simulakrima. Ivan Damaskin nazvao ih je formama, napomenimo da je Erfjord pobio taj ulomak. Nema hereziologa koji nije sa zgranutošću navodio njihove nevjerojatne običaje. Mnogi histrioni propovijedali su isposništvo; neki su se sakatili, kao Origen; neki su živjeli pod zemljom, u kanalizaciji; neki su sami sebi iskopali oči; neki su - kao nabukodonosori iz Nitrije - "pasli poput volova, a dlaka im je izbijala kao u orla". Iz trapljenja i isposništva često bi skrenuli u zločin; u nekim zajednicama krađa je bila uobičajena; u nekima ubojstvo; u nekima sodomija, rodoskvrnuće i bestijalnost. Sve su one bile bogohulne; ne samo da su hulile na kršćanskog Boga, nego i na tajna božanstva iz vlastitog panteona. Sastavili su svete knjige koje su nestale, na veliku žalost učenjaka. Sir Thomas Browne pisaoje oko 1658: "Vrijeme je uništilo nadobudna histrionska evanđelja, ali nije uništilo Pogrde kojima se šibala njihova Bezbožnost." Erfjord drži da su te "pogrde" (sačuvane u jednom grčkom rukopisu) zapravo izgubljena evanđelja. To ne možemo prihvatiti, jer ne poznamo histrionsku kozmologiju.

U hermetičkim knjigama stoji da je sve odozdo jednako onome odozgo, i da je ono odozgo jednako onome odozdo; u Zoharu je donji svijet odslik gornjega. Histrioni su zasnivali svoje učenje na izopačenju te misli. Pozivali su se na Mateja 6,12 ("i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim") i 11,12 ("Navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju"), da dokažu kako Zemlja utječe na nebesa, te na 1 Kor. 13, 12 ("Sad vidimo u ogledalu, nejasno"), da dokažu kako je sve što vidimo tlapnja. Možda su, povodeći se za monotonima, zamišljali da je svaki čovjek dva čovjeka i da je istinski onaj drugi, onaj na nebesima. Zamišljali su, također, da naša djela imaju obrnuti odraz, tako da, kad smo mi budni, onaj drugi spava, kad griješimo bludno, drugi je neporočan, kada krademo, on je rastrošan. Kad umremo, sjedinit ćemo se s njime i bit ćemo on. (Poneki odjek tih učenja vidimo u Bloya.) Drugi su histrioni tvrdili da će svijet propasti kad se iscrpi broj njegovih mogućnosti; kako se ništa ne ponavlja, pravednik mora odbaciti (počiniti) najsramotnija djela, da ona ne okaljaju budućnost i da se ubrza dolazak Isusova carstva. Te tvrdnje osporavale su ostale sljedbe, tumačeći kako se povijest svijeta mora ostvariti u svakome čovjeku. Većina njih, kao Pitagora, morat će se premještati iz tijela u tijelo prije negoli steknu slobodu; proteici, recimo, "provedu život kao lavovi, zmajevi, veprovi, voda i drvo". Demosten govori o pročišćavanju blatom, čemu su se podvrgavali novi članovi u orfičkim misterijima;

proteici su se, sukladno tome, pročišćavali zlom. Smatrali su, po uzoru na Karpokrata, da nitko neće otići iz tamnice prije negoli plati i posljednji novčić (Lk 12, 59), i znali su obrlatiti pokajnike ovim retkom: "Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10). Još su tvrdili da onaj tko nije zao nosi znamen đavolske oholosti... Brojne i raznorodne mitologije stvorili su histrioni; jedni su propovijedali isposništvo, drugi raskalašenost, a svi odreda zbrku. Teopomp, histrion iz Berenike, pobio je sve te pripovijesti; rekao je da je svaki čovjek ticalo što ga božanstvo pruža da oćuti svijet.

Krivovjerci iz Aurelijanove dijeceze tvrdili su da nema ponavljanja u vremenu, obrnuto od onih koji su tvrdili da se svaki čin odražava na nebesima. Ta je pojedinost bila neobična; Aurelijan ju je naveo u izvještaju rimskim vlastima. Prelat kojemu će uručiti taj izvještaj bio je caričin ispovjednik; svi su znali da ga ta odgovorna dužnost lišava neopisivih slasti spekulativne teologije. Njegov tajnik - svojedobno suradnik Janusa Pannoniusa, a sad njegov neprijatelj - uživao je ugled nesmiljena istraživača inovjerstva; Aurelijan je dodatno opisao histrionsku herezu, onako kako se ona tumačila na tajnim saborima u Akvileji i Genovi. Napisao je nekoliko ulomaka; kad je htio ispisati užasnu tezu da ne postoje dva jednaka trenutka, pero mu je zastalo. Nije nalazio pravih riječi; napuci novog učenja ("Hoćeš li vidjeti ono što ljudske oči nisu vidjele? Pogledaj mjesec. Hoćeš li čuti ono što uši nisu čule? Poslušaj ptičji zov. Hoćeš li dodirnuti ono što ruke nisu dodirnule? Dotakni zemlju. Zaista kažem da će Bog tek stvoriti svijet") bili su za citiranje preusiljeni i preslikoviti. Odjednom mu duh obasja rečenica od dvadeset riječi. Zapisao ju je, s užitkom: odmah zatim stane ga kopkati dvojba da je to odnekud preuzeo. Sutradan se sjetio da ju je odavno pročitao u djelu Adversus annulares Janusa Pannoniusa. Provjerio je navod; bio je odatle. Stao se kolebati. Izmijeniti ili izbaciti te riječi razvodnilo bi izražajnu punoću; ostaviti ih, značilo bi preuzeti riječi čovjeka kojega mrzi; uputiti na izvor bilo je jednako prokazivanju. Prizvao je božansku pomoć. Početkom drugog sutona, anđeo čuvar izdiktirao mu je kompromisno rješenje. Aurelijan je sačuvao iste riječi, ali ih je uvodno popratio ovom primjedbom: Ono što sad laju herezijarsi nauštrb vjere već je izrekao u ovom stoljeću jedan veleučeni muž, više lakomisleno negoli grešno. Poslije toga dogodilo se ono najgore, ono očekivano, neizbježivo. Aurelijan je morao objaviti tko je taj čovjek; Janus Pannonius optužen je za širenje heretičkih učenja.

Poslije četiri mjeseca, neki kovač s Aventina, obmanut prijevarama histriona, natovario je na leđa svoga djeteta veliku željeznu kuglu, da bi njegov dvojnik mogao poletjeti. Dijete je umrlo; sablazan izazvana tim zločinom primorala je Janusove suce da budu besprimjerno strogi. Janus nije htio odstupiti; ponovio je da bi poricanje te rečenice značilo prihvaćanje kužne hereze monotona. Nije razumio (nije htio razumjeti) da je rasprava o monotonima isto što i priča o lanjskome snijegu. S pomalo staračkom upornošću nabrajao je najblistavije ulomke svojih nekadašnjih polemika; suci se nisu ni obazirali na ono što ih je svojedobno oduševljavalo. Umjesto da sa sebe pokuša ukloniti i najsitniju mrlju histrionizma, borio se da dokaže kako su inkrimirane riječi uzor pravovjernosti. Raspravljao je s ljudima o čijoj mu je presudi ovisila sudbina, i počinio opaku nesmotrenost da to izvede oštroumno i ironično. Dvadeset i šestog listopada, poslije rasprave koja je potrajala tri dana i tri noći, osudili su ga da umre na lomači.

Aurelijan je prisustvovao izvršenju kazne zato što bi se njegova odsutnost protumačila kao priznavanje krivice. Mjesto izvršenja bio je brežuljak na čijem zelenom vrhu stajaše stup, duboko zarinut u zemlju, a oko njega brojni naramci drva. Pomoćnik je pročitao presudu. Na popodnevnom suncu, Janus Pannonius ležao je potrbuške na tlu, urličući kao zvijer. Grebao je zemlju, ali su ga krvnici podigli, razodjeli i najzad vezali za stup. Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporom; pokraj njega je stajao primjerak kužnog djela Adversus annulares. Prethodne noći je kišilo, i drva su sporo gorjela. Janus Pannonius molio je na grčkom, a onda i na nekom neznanom jeziku. Lomača ga je već stala lizati, kad se Aurelijan odvažio da podigne pogled. Plameni jezici načas su zastali; Aurelijanje prvi i posljednji put zagledao lice omrznutog čovjeka. Podsjetilo ga je na nekoga, ali nije znao na koga. Zatim ga je dohvatio plamen. Potom je kriknuo, kao da vatra kriči.

Plutarh navodi da je Julije Cezar oplakao Pompejevu smrt; Aurelijan nije oplakao Janusovu smrt, ali je osjetio ono što, vjerojatno, osjeća čovjek izliječen od smrtne bolesti koja mu je postala dijelom života. Godine su mu protekle u Akvileji, u Efezu, u Makedoniji. Lutao je po tegobnim granicama Carstva, neprohodnim močvarama i kontemplativnim pustinjama, da u samoći pokuša dokučiti svoju sudbinu. U mauritanskoj ćeliji, u noći punoj lavova, preispitao je složenu optužbu protiv Janusa

Pannoniusa i podržao, tko zna po koji put, donesenu presudu. Teže mu je bilo naći opravdanje za svoju zakučastu optužbu. U Rusaddiru je održao zastarjelu propovijed Svjetlost nad svjetlostima upaljena na tijelu prokletnika. U Hiberniji, u kolibi samostana usred šume, jedne noći pred svitanje, iznenadio ga je šum kiše. Sjetio se one rimske noći u kojoj ga je jednako iznenadio taj istančani šum. Munja je usred podneva zapalila šumu, i Aurelijan je dočekao smrt Janusa Pannoniusa.

Pripovijest o ratniku i zarobljenici

Na 278. stranici knjige La poesia (Bari, 1942), Croce, sažimljući latinski tekst povjesničara Pavla Đakona, opisuje sudbinu Droctulfta i navodi njegov epitaf; i sudbina i epitaf posebno su me dirnuli. Uskoro sam dokučio razlog. Droctulft je bio langobardski ratnik koji je za opsade Ravenne napustio vlastite redove i umro braneći grad što ga je prethodno napao. Ravenjani su ga sahranili u jednom hramu i uklesali mu epitaf kojim su izrazili svoju zahvalnost ("contempsit caros, dum nos amat ille, parentes") i istakli osebujan nesklad između grozne vanjštine tog barbarina i njegove prostodušnosti i dobrote:

Terribilis visu facies, sed mente benignus, Longaque robusto pectore barba fuit. Lika bje naoko ružna, al' duha puna dobrote, brada mu duga je sva snažnu prekrivala grud.

To je pripovijest o sudbini Droctulfta, barbarina koji je umro u obranu Rima, ili je to samo djelić pripovijesti o njemu, što ga je Pavao Đakon uspio spasiti. Ne znam čak ni doba u kojem se ona odvijala: sredinom VI. stoljeća, kad su Langobardi pustošili ravnice Italije, ili u VIII. stoljeću, prije predaje Ravenne. Ovo nije povijesna rasprava. Zamislimo ono prvo.

Zamislimo, sub specie aeternitatis, Droctulfta, ali ne Droctulfta pojedinca, koji je, svakako, bio neponovljiv i nedokučiv (kao svi pojedinci), nego uzorak što ga je od njega i od mnogih drugih sličnih njemu izgradila tradicija, spoj zaborava i pamćenja. Kroz mračnu geografiju prašuma i močvara, s obala Dunava i Labe ratovi su ga nanijeli u Italiju, i on, možda, nije ni znao da ide na jug i, možda, nije ni znao da ratuje protiv rimskog imena. Možda je bio poklonik arijanstva koje uči da je slava Sina odraz slave Oca, ali je suvislije da ga zamislimo odana Zemlji, Herti, čiji je prekriveni kumir obilazio kolibe, u kravljoj zaprezi, ili božanstvima rata i groma, grubo istesanim likovima od drva, koji su bili odjeveni u sukno i načičkani kovanicama i narukvicama. Dolazio je iz neprohodnih prašuma u kojima su prebivali vepar i pragovedo; bio je bjeloput, junačan, prostodušan, okrutan, odan svome vođi i svome plemenu, a ne svijetu. Ratovi su ga nanijeli u Ravennu gdje vidi nešto što nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi dan, čemprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije kaotična; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stuba, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno od tih djela ljudskih ruku (znam) ne opčinja ga ljepotom; djeluje na njega isto onako kao što bi na nas djelovao neki složeni mehanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu u obliku naslućujemo besmrtni um. Možda mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nerazumljivim natpisom od vječnih latinskih pismena. Odjednom ga zabljesne i preplavi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da će u njemu biti običan pas, ili dijete, i da ga nikad neće ni izbliza dokučiti, ali nije manje svjestan da taj grad više vrijedi od njegovih božanstava i vjere kojoj je prisegao i svih močvara alemanskih. Droctulft napušta zemljake i bori se za Ravennu. Umire, i na grobu mu urezuju riječi koje on ne bi razumio:

Contempsit caros, dum nos amat ille, parentes, Hanc patriam reputans esse, Ravenna, suam. Svoje odbacivši drage svu ljubav iskaza nama, mrijuć, Ravenno, da ti za njega pravi si dom.

Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavređuju tople epitafe); bio je vizionar, obraćenik. Poslije brojnih naraštaja, Langobardi, koji su osuđivali bjegunca, postupili su na isti način: postali su Talijani, Lombardi, i možda je netko njihove krvi - Aldiger - rodio one koji su rodili Alighierija ... Mnoge bi se pretpostavke mogle izvesti iz Droctulftova čina. Moja je najsažetija; ako i nije vjerodostojna kao činjenica, vjerojatnoje vjerodostojna kao simbol.

Kad sam u Croceovoj knjizi pročitao pripovijest o ratniku, ona me posebno dirnula, i sve mi se činilo da na neki drugačiji način preuzimam nešto što mi je već pripadalo. Načas sam pomislio na mongolske konjanike koji su Kinu htjeli pretvoriti u beskrajni pašnjak, a onda su dočekali starost u gradovima što su ih namjeravali razoriti; to nije bila uspomena koju sam tražio. Napokon sam je iščeprkao; bila je to priča što sam je nekoć čuo od svoje pokojne engleske bake.

Moj djed Borges bio je 1872. zapovjednik sjeverne i zapadne granice oblasti Buenos Airesa i južne granice oblasti Santa Fea. Štab je bio u Juninu; dalje se prostirao niz utvrda koje su međusobno bile

udaljene četiri-pet milja; iza njih, ono što se tada nazivalo Pampa i Zaleđe (Tierra Adentro). Jednom prilikom moja je baka udivljenim i podrugljivim tonom povela razgovor o svojoj sudbini Engleskinje koja je prognana na kraj svijeta; rekli su joj da ona nije osamljen slučaj i poslije nekoliko mjeseci pokazali neku indijansku djevojku koja je sporo prelazila trg. Bila je bosa i na sebi je imala dva crvena gunja. Nosila je plavokose pletenice. Neki joj je vojnik rekao da s njom želi porazgovarati druga Engleskinja. Žena je to prihvatila; ušla je u zapovjedništvo odvažno i pomalo sumnjičavo. Na bakrenom licu, išaranom kričavim bojama, oči su joj bile blijedoplave boje što je Englezi nazivaju sivom. Tijelo gipko, kao u srne; ruke jake i koščate. Došla je iz pustare, iz Zaleđa, i sve joj je bilo nekako tijesno: vrata, zidovi, namještaj.

Možda su se te dvije žene načas osjetile kao sestre; bile su daleko od svog voljenog otoka i u nevjerojatnoj zemlji. Moja baka nešto je zapita; žena joj je odgovorila s mukom, upinjući se da pronađe riječi i ponavljajući ih, kanda začuđena njihovim drevnim značenjima. Proteklo je, valjda, petnaest godina otkako nije progovorila na svojem jeziku i teško se snalazila. Rekla je da je rodom iz Yorkshirea, da su joj se roditelji doselili u Buenos Aires, da ih je izgubila u okršaju s Indijancima, da su nju Indijanci odveli i da je sada žena nekog poglavice kojemu je izrodila dvoje djece i koji je jako hrabar. Govorila je to grubom engleštinom u kojoj su se miješali araukanski ili pampaški, a u pozadini njene priče ocrtavao se surov život: šatori od konjske kože, ogrjev od balege, žderanje osmuđenog mesa ili prijesnih iznutrica, nečujni pohodi u svitanje; napad na obore, halabuka i pljačka, rat, goli jahači koji gone golema krda stoke, mnogoženstvo, smrad i čaranje. Do takva se divljaštva srozala jedna Engleskinja. Obuzeta sažaljenjem i zgranutošću, moja ju je baka nagovarala da se ne vrati. Zaklela se da će je zaštititi i da će joj izbaviti djecu. Žena joj je odgovorila da je sretna i iste se večeri vratila u pustaru. Francisco Borges umrijet će malo kasnije, u revoluciji iz 1874.; možda je tada moja baka u toj ženi, koju je također otrgnuo i preobrazio ovaj neumoljivi kontinent, vidjela čudovišno zrcaljenje vlastite sudbine ...

Svake je godine plavokosa Indijanka dolazila u dućane po Juninu ili Fuerte Lavalleu da nabavi sitne potrepštine i tzv. vicios: čaj mate, duhan i cigaretni papir. Poslije razgovora s mojom bakom više nije došla. Slučaj je htio da se još jednom sretnu. Moja baka krenula je u lov; u kolibici pokraj močvarišta neki je čovjek klao ovcu. Kao u snovima, dojahala je Indijanka. Bacila se na zemlju i stala piti vruću krv. Ne znam je li to učinila zato što nije mogla drugačije postupiti, ili je to bio izazov i znamen.

Trinaest stoljeća razdvaja sudbinu ove zarobljenice i Droctulftovu sudbinu. Obje sudbine sada su jednako nepovratne. Lik barbarina koji se priklanja Ravenni, lik europske žene koja izabire pustaru, mogu izgledati oprečni. Pa ipak, oboje su se odazvali nekom skrovitom porivu, porivu jačem od razuma, i oboje su krenuli za tim porivom što ga nisu znali protumačiti. Možda su ove dvije pripovijesti jedna te ista pripovijest. Lice i naličje, avers i revers te kovanice, za Boga su jednaki.

Ulriki von Kühlmann (Milivoj Telećan)

Životopis Tadea Isidora Cruza(1829. - 1874.)

I'm looking for the face I had Before the world was made.

Yeats, The winding stair Tražim lice koje sam imao

Prije negoli svijet bijaše stvoren. Yeats, Zavojite stube.

Šestog veljače 1829. odmetnički gauči, kojima je Lavalle već bio za petama, žurili su s juga da se pridruže Lópezovim divizijama. Zanoćili su na nepoznatom posjedu, tri-četiri milje od rijeke Pergamina; pred svitanje, jednoga od ljudi spopala je snomorica; u polutmini barake, mukli vapaj probudio je ženu koja je spavala s njime. Nitko ne zna što je usnio, jer je sutradan ujutro, u četiri sata, Suarezova konjica razbila odmetnike i gonila ih devet milja, sve do tamnih šibljika, i taj je čovjek zaglavio u nekom jarku, lubanje raskoljene sabljom iz ratova u Peruu i Brazilu. Žena se zvala Isidora Cruz; kad je rodila, djetetu je dala ime Tadeo Isidoro.

Ne kanim ovdje iznositi njegov život. Od dana i noći što ga tvore, zanima me samo jedna noć; sve ostalo svest ću na najnužnije, da se shvati ta noć. Pustolovina je zapisana u znamenitoj knjizi, odnosno u knjizi čiji sadržaj može biti sve za svakoga (1 Kor 9, 22) zato što se gotovo neiscrpno dade ponavljati, tumačiti, izopačivati. Oni koji su raspravljali o životu Tadea Isidora, a njih nije malo, ističu da ga je presudno obilježila ravnica, ali su mnogi gauči poput njega ugledali svijet i umrli na prašumskim obalama rijeke Parana i u urugvajskim brdima. Živio je, doduše, u jednoličnoj divljini. Umro je 1874. od crnih kozica, a da nikad nije vidio planinu, plinski pipac ili mlin. Nije vidio ni grad. Kad je 1849. otišao u Buenos Aires goneći stoku s imanja Francisca Xaviera Aceveda, njegovi su drugovi krenuli u grad da se provesele; nepovjerljivi Cruz nije se micao iz konačišta u blizini obora; proveo je tu dana i dana, u šutnji, spavajući na goloj zemlji, ustajući u zoru i skrušeno se moleći. Shvatio je (mimo riječi, čak i mimo razuma) da ga s gradom ništa ne veže. Jedan se nadničar podnapio i stao mu se rugati. Cruz nije ništa odvratio, ali je u noćima na povratku, uz vatru, taj isti gonič sveudilj tjerao po svome, i Cruz (koji prije toga nije iskazao mržnje, pa čak ni ljutnje) potegne nož i ubije ga. Pobjegavši, krio se u močvarnom šašu; poslije nekoliko noći, kriještanje ptice zvane chaja upozorilo ga je na policijski obruč. Iskušao je nož na obližnjem grmu; radi lakšeg kretanja skinuo je ostruge. Umjesto predaje izabrao je borbu. Ranili su ga u podlakticu, u rame, u lijevu ruku; i on je zadao ljutih rana onim najžešćima. Kad mu je krv namočila prste, stao se boriti kao lav. U zom, ošamućen od gubitka krvi, bio je razoružan. Kaznu je tada valjalo odslužiti u vojsci: Cruza je dopala utvrda na sjevernoj granici. Sudjelovao je u građanskim ratovima kao običan vojnik; ponekad je branio rodnu pokrajinu, ponekad se borio protiv nje. Dvadeset i trećeg siječnja 1856, u predjelu Lagunas de Cardoso, bio je jedan od tridesetorice kršćana koji su se, pod vodstvom starijeg narednika Eusebija Lapride, tukli protiv dvije stotine Indijanaca. Tom prilikom zadobio je ranu od koplja.

U njegovu mutnom i junačkom životu ima dosta praznina. Znamo da je oko 1868. ponovo u blizini Pergamina; oženjen je ili živi sa ženskom, ima dijete, posjeduje nešto zemlje. Narednik u odredima seoske policije postaje 1869. Iskupio se za prošlost; u to vrijeme vjerojatno se osjećao sretnim čovjekom, premda duboko u duši to nije bio. (Očekivala ga je, skrovita u budućnosti, ona bitna i lucidna noć: noć u kojoj je napokon ugledao vlastito lice; noć u kojoj je napokon začuo svoje ime. Kad je dokučimo, ta će noć zaokružiti njegov život; točnije rečeno, posrijedi je jedan trenutak te noći, jedno djelo u toj noći, zato što su djela naši simboli.) Svaka sudbina, koliko god duga i zamršena bila, sastoji se, zapravo, od jednog trena: onoga trena u kojem čovjek zauvijek spozna tko je. Pričaju da je Aleksandar Makedonski vidio svoju ratničku budućnost u čudesnom Ahilejevu životu; švedski kralj Karlo XII. vidio ju je u Aleksandrovu životu. Tadeo Isidoro Cruz, koji nije znao čitati, tu spoznaju nije otkrio u knjizi; sama sebe otkrio je u okršaju i u jednom čovjeku. To se ovako zbilo.

Potkraj lipnja 1870. dobio je naređenje da uhvati nekog razbojnika koji je počinio dva ubojstva. On je bio dezerter iz snaga kojima je na južnoj granici zapovijedao pukovnik Benito Machado; tijekom jedne terevenke ubio je nekog Crnca u bordelu; u drugoj terevenci, nekog stanovnika iz kotara Rojas; u izvještaju je još stajalo daje rodom iz Lagune Colorade. Na tom su se mjestu, prije četrdeset godina,

okupili oni gaučki odmetnici da im zla kob preda trupla kao hranu pticama i psima; odatle je krenuo Manuel Mesa kojega su pogubili na Trgu Pobjede, uz halabuku bubnjeva, da mu se zabašuri bijesno kričanje; odatle je krenuo neznanac koji je začeo Cruza i zaglavio u jarku, lubanje raskoljene sabljom iz bitaka u Peruu i Brazilu. Cruz se nije sjećao naziva toga mjesta; prepoznao ga je prožet lakom i neobjašnjivom tjeskobom ... Razbojnik, kojemu su vojnici bili za petama, jašući je iscrtao dugački i zamršeni labirint; u noći dvanaestog srpnja ipak su ga uspjeli opkoliti. On je bio sakriven u šibljiku. Pomrčina bijaše gotovo neprobojna. Cruz i njegovi ljudi oprezno su se i pješke primicali raslinju u čijoj se treperavoj dubini pritajio ili drijemao tajanstveni čovjek. Zakriještala je chaja; Tadeu Isidoru učini se da je jednom već proživio taj trenutak. Razbojnik se pomoli iz skrovišta, odlučan da se bori. Cruz ga nazre, onako strašna: dugačka kosa i progrušana brada gotovo su mu zaklanjale lice. Spomenimo samo da je bjegunac ranio ili ubio nekoliko Cruzovih ljudi. Cruz, boreći se u pomrčini (dok mu se tijelo borilo u pomrčini) počeo je shvaćati. Shvatio je da nema boljih i gorih sudbina, i da čovjek mora prihvatiti sudbinu koju nosi u duši. Shvatio je da za njega nisu činovi i uniforma. Shvatio je da mu je sudbina namijenila ulogu vuka, a ne druželjubiva psa; shvatio je da je čovjek pred njim on sam. Na poprištu ravnice rađala se zora; Cruz odbaci službenu kapu, povika da neće dopustiti da zločinački ubiju hrabrog čovjeka i okrene se protiv vlastitih vojnika, ukorak s bjeguncem Martinom Fierrom.

(Milivoj Telećan)

Emma Zunz

Četrnaestog siječnja 1922., na povratku iz tekstilne tvornice "Tarbuch i Loewenthal", Emma Zunz u dnu ulaznog predvorja zatekla je pismo sa žigom iz Brazila, iz kojega je razabrala da joj je umro otac. Najprije su je žig i omotnica zavarali; potom ju je uzbudio nepoznati rukopis. Desetak nespretno sročenih redaka ispunilo je cijelu stranicu; Emma je pročitala da je gospodin Maier zabunom popio prejaku dozu sedativa i preminuo u bolnici u Bageu trećega siječnja te godine. Obavijest je potpisao neki očev znanac iz istog pansiona, neki Fein ili Fain, rodom iz pokrajine Rio Grande, koji nije znao da se obraća pokojnikovoj kćeri. Emmi je papir ispao iz ruke. Prvo ju je obuzeo osjećaj mučnine u želucu i slabosti u koljenima; zatim osjećaj nemoćne krivice, nestvamosti, hladnoće, straha; zatim je zaželjela da već bude sutrašnji dan. Odmah je uvidjela da je ta želja uzaludna, zato štoje očeva smrt bila jedini događaj na svijetu, koji će se beskonačno obnavljati. Podigla je papir i otišla u svoju sobu. Krišom ga je spremila u ladicu, kao da na neki način već zna ono što će se kasnije dogoditi. Možda je to već počela naslućivati; već je bila ona koja će biti.

U tami što se gusnula, Emma je do kraja tog dana oplakala samoubojstvo Manuela Maiera koji je u prohujalim sretnim danima bio Emmanuel Zunz. Sjećala se ljetovanja na posjedu blizu Gualeguaya, sjećala se (pokušala se sjetiti) majke, sjećala se kućice u Lanusu što su je prodali na dražbi, sjećala se žutih rombova na prozoru, sjećala se anonimnih pisama s umetnutim člankom o "blagajnikovoj pronevjeri", sjećala se (i to neće nikad zaboraviti) kako joj se otac u zadnjoj noći zakleo da je tu lopovštinu počinio Loewenthal. Loewenthal, Aaron Loewenthal, najprije upravitelj tvornice, a sada njezin suvlasnik. Emma je od 1916. čuvala tu tajnu. Nikome je nije odala, čak ni najboljoj prijateljici, Elsi Urstein. Možda je izbjegavala pretjeranu prisnost; možda je mislila da je ta tajna veže s pokojnikom. Loewenthal nije znao da ona zna; ta beznačajna okolnost pridavala je Emmi Zunz osjećaj moći. Te noći nije zaspala, i kad su prvi traci svitanja izoštrili pačetvorinu prozora, njezin plan već je bio skovan. Potrudila se da taj dan, koji joj se učinio beskrajnim, protekne kao i ostali. U tvornici se šuškalo o štrajku; Emma se, kao i uvijek, izjasnila protiv svakog nasilja. Kad je u šest završio posao, otišla je s Elsom u ženski klub s gimnastičkom dvoranom i bazenom. Obje su se upisale; morala je ponavljati i slovkati ime i prezime; morala je tom prilikom slušati neukusne šale. S Elsom i mlađom sestrom Kronfuss dogovorila se u koje će kino otići u nedjelju po podne. Zatim se poveo razgovor o momcima, i nitko nije očekivao da Emma štogod kaže. U travnju puni devetnaestu, ali joj muškarci, još, ulijevaju gotovo patološki strah ... Na povratku je skuhala juhu od tapioke i povrća, rano je večerala, legla i prisilila se da zaspi. Tako je u svakojakim obvezama i rutini protekao petak, petnaesti, dan koji je prethodio izvršenju plana.

U subotu ju je probudilo nestrpljenje. Nestrpljenje, a ne tjeskoba, i posebno olakšanje što je konačno svanuo taj dan. Više ne mora kovati plan i smišljati pojedinosti: za nekoliko sati događaji će se glatko odvijati. U Prensi je pročitala da brod "Nordstjärnen", iz Malmöa, isplovljava te noći s gata broj 3; telefonirala je Loewenthalu, natuknula da mu želi saopćiti nešto u vezi sa štrajkom, mimo znanja svojih drugarica, i obećala da će se predvečer navratiti u njegov ured. Glas joj je podrhtavao; ništa čudno za potkazivačicu. Tog se jutra nije zbilo ništa osobito. Emma je radila do podneva i s Elsom i Perlom Kronfuss utanačila pojedinosti oko nedjeljnog izleta. Legla je poslije objeda i sklopljenih očiju ponovo je razmotrila skroviti plan. Pomislila je da će završna faza biti manje grozna od prve i da će joj podariti osjećaj trijumfa i pravde. Odjednom je uzbuđeno ustala i otvorila ladicu na komodi. Ispod slike Miltona Sillsa, gdje ga je sakrila pretprošle noći, nalazilo se Fainovo pismo. Nitko ga nije mogao vidjeti; počela ga je čitati, a onda poderala.

Bilo bi teško, i možda neumjesno, koliko-toliko stvarno opisati ono što se zbivalo toga popodneva. Pakao je obilježen nestvarnošću, to obilježje možda istodobno ublažava njegovu stravičnost. Kako da bude vjerodostojan pothvat u koji gotovo ne vjeruje njegov izvršilac, kako obnoviti taj kratkotrajni kaos kojega se i danas Emmino sjećanje gnuša i odriče? Emma je živjela oko Almagra, u ulici Liniers; znamo da je tog popodneva otišla u luku. Možda joj se na odvratnoj aveniji Paseo de Julio pričinilo da je zrcala

umnožavaju, svjetlost prokazuje i požudne oči razgolićuju, ali je razumnije pretpostaviti da je najprije, potpuno neprimijećena, lutala pod ravnodušnim svodovima vašarišta... Zašla je u dva-tri bara, zapamtila rutinu ili trikove onih žena. Napokon je pronašla posadu s "Nordstjärnena". Pobojala se da će joj jedan mladac izmamiti kakvu nježnost, pa se odlučila za drugoga, koji je, po svoj prilici, bio niži rastom od nje i prostačina, da ne okalja čistoću strahote. Taj ju je čovjek poveo nekim ulazom, zatim sumnjivim trijemom, zatim zavojitim stubištem, zatim predvorjem (u kojemu se nalazilo okno s rombovima nalik na one u Lanusu), zatim nekim hodnikom i zatim do vrata koja su se zatvorila. Značajni događaji izvan su vremena, bilo zato što im je neposredna prošlost nekako odsječena od budućnosti, bilo zato što im sastavni dijelovi nisu uzastopni.

Je li u tom vremenu izvan vremena, u tom mutnom kovitlacu nepovezanih i groznih osjećaja, Emma Zunz barem jednom pomislila na pokojnika zbog kojega se žrtvuje? Rekao bih da jest, i da u tom času njezin očajnički naum zamalo nije propao. Pomislila je (to je neizbježno morala pomisliti) kakoje otac počinio majci istu strahotu koju sad njoj čine. Pomislilaje na to s tupom preneraženošću i odmah utonula u vrtoglavicu. Muškarac, Šved ili Finac, nije govorio španjolski; bio joj je mstrument kao i ona njemu, ali onaje poslužila za užitak, a on za pravdu.

Asterionova kućaI kraljica rodi sina kojemu nadjenuše ime Asterion.

Apolodor, Biblioteka, III, 1

Znam da mi zamjeraju zbog oholosti, možda i mizantropije, možda i mahnitosti. Te klevete (što će ih stići moja pravedna kazna) naprosto su smiješne. Istina je da ne izlazim iz kuće, ali je istina i to da su sva moja vrata (kojih imade bezbroj) danonoćno otvorena ljudima, a i životinjama. Neka uđe kome se prohtije. Neće ovdje zateći mekoputnu raskoš ili veličanstven sjaj palače, nego, naprotiv, spokoj i samoću. Isto tako će otkriti kuću kakve nema nigdje na kugli zemaljskoj. (Lažu svi oni koji tvrde da slična građevina postoji u Egiptu.) Čak i moji klevetnici priznaju da u ovoj kući nema baš nikakva namještaja. Jednako je smiješna tvrdnja da sam ja, Asterion, utamničenik. Po koji put moram ponoviti da nijedna vrata nisu zatvorena, da nema ni jedne jedine brave? Uostalom, kad sam ponekad u predvečerje izlazio na ulicu, morao sam se još prije noći vraćati natrag, usplahiren licima puka, bezizražajnim i ravnim licima, kao rastvoren dlan. Sunce je već zapalo, ali izgubljen plač nekog djeteta i molitveni žagor okupljene gomile kazivahu da su me prepoznali. Narod je molio, bježao, padao ničice. Neki su se verali podnožjem Hrama zublji, neki skupljali kamenje. Bilo je, mislim, i onih koji su zaronili pod more. Nije mi majka uzalud bila kraljica: ne mogu se pomiješati s pukom, makar to htjela moja skromnost. Ja sam doista izuzetno biće. Ne zanima me što jedan čovjek može prenijeti drugima ljudima. Kao svaki filozof, držim da se ništa ne može priopćiti pismenim putem. Svoj duh, koji je predodređen za velike pothvate, ne opterećujem izlišnim sitnicama; nikad nisam zapamtio razliku između pojedinih slova. Pomalo plemenito nestrpljenje nije mi dopustilo da naučim čitati. Ponekad zbog toga zažalim, jer noći i dani sporo protječu. Dakako, razonode ne nedostaje. Kao razbjesnjeli ovan jurim kamenitim hodnicima sve dok se, ošamućen, ne srušim na tlo. Šćućurim se u sjenu čatrnje ili u zavijutak hodnika i igram se skrivača. Katkad se stropoštam s krovne terase i izranim do krvi. U bilo koje doba dana ili noći mogu se igrati sna, sklopim oči i duboko dišem. (Ponekad stvarao zaspim, ponekad dan izmijeni boju i kad otvorim oči.) Ipak, iznad svega mi se najdraže igrati drugog Asteriona. On mi tobože dolazi u posjet, i ja mu pokazujem kuću. Svečano mu objašnjavam: Sad se vraćamo na pređašnje raskršće ili Sad ćemo izbiti na drugo dvorište ili Znao sam da će ti se svidjeti ovaj odvod ili Sad da vidiš čatrnju što se napunila pijeskom ili Vidjet ćeš kako se grana podrum. Ponekad se zabunim pa obojica prasnemo u smijeh. Nisam samo izmišljao sve te igre nego sam i razmišljao o svojoj kući. Svi su dijelovi kuće umnoženi, svakoje mjesto drugo mjesto. Ne postoji jedna čatrnja, jedno dvorište, jedno pojilo, ne postoje jedne jasle; ima četrnaest [bezbroj] jasala, pojila, dvorišta, čatrnji. Kuća je velika kao i svijet, ona je zapravo cijeli svijet. Pa ipak, poslije tolikog lutanja dvorištima sa čatrnjom i prašnjavim hodnicima od sivog kamena, došao sam na ulicu i ugledao Hram zublji i more. Nisam to shvatio dok mi noćna vizija nije otkrila da takoder postoji četrnaest [bezbroj] mora i hramova. Sve je mnogostruko, četrnaesterostruko, ali dvije stvari na svijetu, izgleda, postoje samo na jednom mjestu: gore, zastrto sunce; dolje, Asterion. Možda samja stvorio zvijezde i sunce i ovu golemu kuću, ali se više ne prisjećam. Svake devete godine dolazi u ovu kuću devet ljudi da ih ja oslobodim od svakog zla. Čujem korake ili glasove na kraju kamenitih hodnika i radosno im trčim u susret. Ceremonija traje nekoliko časaka. Padaju jedan za drugim a da ja nisam umrljao ruke krvlju. Ostaju tako zanavijek, i po njihovim truplima razlikujem pojedini hodnik od ostalih. Ne znam tko su oni, ali znam da je netko od njih na samrtnom času prorekao da će jednom doći moj otkupitelj i da će se konačno izdići nad ovaj prah. Kad bi do mojih ušiju dopirali svi šumovi na svijetu, ja bih mu začuo korake. Kad bi me barem poveo na neko mjesto gdje ima manje balkona i manje vrata. Kako će izgledati moj otkupitelj? - pitam se. Hoće li biti bik ili čovjek? Možda bik sa čovječjim licem? Ili će biti kao ja? Na mjedenom maču bljesne jutarnje sunce. Više nije bilo ni traga krvi. - Nećeš mi vjerovati, Arijadno - reče Tezej. - Minotaur gotovo nije pružio nikakav otpor.

Marti Mosguera Eastman (Milivoj Telećan)

Druga smrt

Bit će tome koja godina (pismo sam izgubio), Gannon mi je pisao iz Gualeguaychua, najavivši da šalje prijevod spjeva The Past Ralpha Walda Emersona, možda prvi na španjolskom jeziku, i nadodao u postskriptumu da je Pedro Damian, kojega se vjerojatno prisjećam, jedne od proteklih noći umro od izljeva krvi u pluća. Taj čovjek, smožden vrućicom, obnovio je u bunilu krvavu bitku kod Masollera; vijest sam primio kao nešto predvidljivo, čak i svakodnevno, jer je don Pedro, u devetnaestoj ili dvadesetoj godini, vojevao pod zastavama Aparicija Saravije. Revolucija iz 1904. zatekla ga je na nekom imanju oko Rio Negra ili Paysandua gdje je radio kao nadničar. Pedro Damian bio je iz pokrajine Entre Rios, iz Gualeguaya, ali se pridružio prijateljima, zanesen i neupućen kao i oni. Borio se u nekim okršajima i u posljednjoj bitci; vrativši se 1905. u zavičaj, sa skromnom upornošću opet se posvetio čobanskim poslovima. Koliko znam, nije se više micao iz svoje pokrajine. Posljednjih trideset godina proveo je na nekom sitnom i zabačenom posjedu, milju-dvije od Nancaya; u toj pustoši porazgovarao sam s njime jednog popodneva (pokušao sam porazgovarati s njime jednog popodneva), čini mi se, 1942. godine. Bio je mučaljiv i priprost čovjek. Njegova pripovijest svela se na fijuk i žestinu bitke kod Masollera; nisam se čudio što ih je ponovo proživio na samrti ... Znajući da više neću vidjeti Damiana, pokušao sam ga se prisjetiti; moje vizualno pamćenje tako je ograničeno da sam se prisjetio samo fotografije koju je načinio Gannon. Nimalo čudno, ako znamo da sam tog čovjeka vidio početkom 1942., samo jednom, a lik na slici bezbroj puta. Gannon mi je poslao tu fotografiju; zagubio sam je i više nisam tražio. Prepao bih se da je pronađem. Druga epizoda odigrala se u Montevideu, mjesecima poslije toga. Damianova vrućica i umiranje naveli su me da napišem fantastičnu pripovijest o porazu kod Masollera; Emir Rodriguez Monegal, kojemu sam je ispričao, dao mi je pisamce za pukovnika Dionisija Tabaresa koji je sudjelovao u tom pohodu. Pukovnik me primio poslije večere. Zavaljen u ljuljački, u dvorištu, nevezano i s toplinom prisjetio se prohujalih vremena. Pričao je o municiji koja nije stizala, o iscrpljenim konjima, o Saraviji koji je mogao ući u Montevideo, ali je odustao, "jer se gaučo boji grada", o grdno zaklanim ljudima, o građanskom ratu koji mi je više sličio na san nekog hajduka negoli na sudar dviju vojska. Spomenuo je Illescas, Tupambae, Masoller. Govorio je tako opširno i upečatljivo da sam uvidio kako često ponavlja te iste zgode, i posumnjao da iza tih riječi gotovo i nema uspomena. U jednom predahu uspio sam nabaciti Damianovo ime. - Damian? Pedro Damian? - dočeka pukovnik. - Taj je bio moj vojnik. Žgoljavi mješanac kojega su momci zvali Daiman. Bučno se zacerekao i onda naglo zamuknuo, obuzet hinjenom ili pravom nelagodom. Drugačijim je glasom nastavio kako rat, baš kao i žena, služi muškarcu da se dokaže, i kako nitko ne zna na čemu je dok se ne okuša u boju. Netko sebe može smatrati kukavicom i biti junačina, i obrnuto, kao što je bio slučaj s kukavnim Damianom, koji se po krčmama razmetao pripadnošću stranki bijelih, a onda je pokleknuo kod Masollera. U rijetkim čarkama s crvendaćima ponio se kao muškarac, ali se sve okrenulo kad su se sukobile vojske, kad su zagrmjeli topovi i svatko osjetio da se pet tisuća ljudi uortačilo da ga ubije. Jadno momče, mirno je živio strižući ovce, i odjednom gaje ponio ratni vihor ... Tabaresova priča neobjašnjivo me postidjela. Bilo bi mi milije da se sve to nije tako odigralo. Čavrljajući jednog davnog popodneva sa starim Damianom, ja sam i nehotice stvorio neku vrstu idola; Tabaresova ga je priča razbila. Smjesta sam dokučio Damianovu uzdržanost i tvrdokorno samovanje; uzrok im nije ležao u skromnosti nego u sramu. Uzalud sam se uvjeravao da je čovjek opterećen kukavičkim činom složenija i zanimljivija ličnost od običnog junoše. Gaučo Martin Fierro, pomislio sam, manje je upečatljiv od Lorda Jima ili Razumova. Lijepo rečeno, ali je Damian, kao gaučo, obavezno morao biti Martin Fierro - pogotovo u očima urugvajskih gauča. U onome što je Tabares rekao i onome što je prešutio naslutio sam opori okus "artiguisma" ili Artigasova duha: (možda nepobitne) spoznaje da je Urugvaj elementarniji od naše zemlje, i da je, upravo zbog toga, junačniji... Sjećam se da smo se te večeri oprostili s izvještačenom prisnošću. Došla je zima, mojoj fantastičnoj pripovijesti (kojoj nisam nikako uspijevao dati konačan oblik) nedostajale su neke okolnosti i to me navelo da se opet svratim kod pukovnika Tabaresa. Zatekao sam ga

u društvu postarijeg čovjeka, doktora Juana Francisca Amara, iz Paysandua, koji se također borio u Saravijinoj revoluciji. Razgovor se, dakako, poveo o Masolleru. Amaro je ispričao nekoliko zgoda i zatim sporo dodao, kao da naglas razmišlja: - Zanoćili smo na imanju "Santa Irene", sjećam se, i ondje su nam se pridružili neki ljudi. Među njima, francuski veterinar kojije umro uoči bitke, i mladi šišač ovaca iz Entre Riosa, po imenu Pedro Damian. Upao sam mu razdražljivo u riječ. - Znam - rekao sam. - Argentinac koji se kukavički ponio u žaru prave bitke. Tu sam zašutio. Ona dvojica zbunjeno su me pogledavala. - Varate se, gospodine - izusti napokon Amaro. - Pedro Damian umro je kao što svaki muškarac želi umrijeti. Moglo je biti četiri po podne. Na vrhu brežuljka utvrdila se pješadija crvenih; naši su krenuli na juriš, s uperenim kopljima. Predvodio ih je Damian, uz poklik, i metak ga je pogodio u prsi. Osovio se na stremenima, dokrajčio poklik, stropoštao se na zemlju i ostao pod konjskim kopitima. Izdahnuoje, i zadnji juriš kod Masollera prešao je preko njega. A taj junak još nije bio napunio dvadesetu. Govorio je, očito, o nekom drugom Damianu, ali mi vrag nije dao mira, pa sam zapitao što je izvikivao mladić. - Psovke - odvrati pukovnik. - Što bi drugo čovjek izvikivao u jurišu? - Može biti - reče Amaro - ali je osim toga klicao: "Živio Urquiza!" Nastao je tajac. Napokon pukovnik promrsi: - Kao da se ne bori kod Masollera, nego kod Caganche ili Mrtve Indijanke, prije stotinu godina. Nadovezao je, iskreno zbunjen: - Tim sam trupama ja zapovijedao i mogao bih se zakleti da prvi put čujem za nekog Damiana. Nismo ga mogli navesti da se sjeti. U Buenos Airesu još sam se jednom morao čuditi kako je netko zaboravio Damiana. Ispred jedanaest prekrasnih svezaka Emersonovih sabranih djela, u prizemlju Mitchellove engleske knjižare, zatekao sam jednog popodneva Patricija Gannona. Upitao sam ga što je s njegovim prijevodom spjeva The Past. Odvratio mi je da ga ne kani prevesti i da je španjolska književnost tako dosadna da jedan Emerson postaje sasvim izlišan. Podsjetio sam ga da mi je taj prijevod obećao u onom istom pismu u kojem me izvijestio o Damianovoj smrti. Zapitao me tko je taj Damian. Rekao sam mu, ali uzalud. S lakom samjezom opazio da me zatečeno sluša, pa sam potražio izlaz u književnoj raspravi o napadima na Emersona koji je raznovrsniji, vještiji i zacijelo osebujniji pjesnik od zlosretnog Poea. Moram spomenuti još neke činjenice. U travnju sam primio pismo od pukovnika Dionisija Tabaresa; njemu je proradio mozak i sad se dobro sjećao mladića iz Entre Riosa koji je predvodio juriš kod Masollera i kojega su njegovi ljudi te iste noći sahranili podno brežuljka. U srpnju sam boravio u Gualeguaychuu; nisam uspio pronaći Damianovu kućicu. Don Pedra se više nitko nije sjećao. Htio sam se propitati kod nadglednika Diega Abaroe koji je bio uz njega kad je umro; i on je preminuo, još pred zimu. Htio sam obnoviti u sjećanju Damianovo lice; mjesecima kasnije, listajući neke albume, ustanovio sam da mračno lice što sam ga uspio prizvati u sjećanje pripada slavnom tenoru Tamberlicku, u ulozi Othella. Prelazim na pretpostavke. Prva, doduše i najneuvjerljivija, bila bi da su postojala dva Damiana: kukavica koji je umro u Entre Riosu oko 1946., i junak koji je poginuo 1904. kod Masollera. Ona, na žalost, ne razjašnjava pravu zagonetku: čudna kolebanja u sjećanju pukovnika Tabaresa, zaborav što za tako kratko vrijeme briše lik, čak i ime onoga koji se vratio. (Ne prihvaćam, ne želim prihvatiti, jednostavniju pretpostavku: da sam onoga prvoga sanjao.) Zanimljivija je vrhunaravna pretpostavka koju je iznijela Ulrike von Kühlmann. Pedro Damian poginuo je u bici, rekla je Ulrike, i u času smrti zamolio je Boga da ga vrati u Entre Rios. Bog se malko skanjivao hoće li udijeliti tu milost: onaj koji je ište mrtav je čovjek, neki su vidjeli kako se stropoštao s konja. Bog, koji ne može izmijeniti prošlost, ali može izmijeniti slike prošlosti, izmijenio je sliku smrti u sliku nesvjestice, i sjena čovjeka iz Entre Riosa vratila se u postojbinu. Vratila se, ali ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o sjeni. Živjela je u pustoši, bez žene, bez prijatelja; sve je voljela i sve je imala, ali izdaleka, kao sa suprotne strane zrcala; "umrla je" i njezina blijeda slika iščezla je, kao krugovi na vodi. Ta je pretpostavka pogrešna, ali me, vjerojatno, navela na onu pravu (onu koju danas držim pravom) koja je istodobno jednostavnija i neobičnija. Gotovo sam je nekim čudom otkrio u raspravi De Omnipotentia Piera Damianija, na koju su me uputila dva stiha iz XXI. pjevanja Raja,

gdje se izrijekom postavlja pitanje identiteta. U petom poglavlju te rasprave Petrus ili Piero Damiani tvrdi, protivno Aristotelu i Fredegaru iz Toursa, da Bog može učiniti da ne bude ono što je nekad bilo. Pročitao sam te drevne teološke rasprave i počeo razumijevati tragičnu pripovijest o don Pedru Damianu. To, po meni, izgleda ovako. Damian se u bici kod Masollera kukavički ponio, i cijeli je kasniji život uložio da iskupi tu poganu bruku. Vratio se u Entre Rios; nije ni na koga digao ruku, nikoga nije zarezao, nije se trudio da stekne ugled junaka, ali se čeličio pod vedrim nebom oko Nancaya, u borbi sa šikarom i podivljalom stokom. Malo-pomalo, i svakako nesvjesno, utirao je put čudu. Negdje u dubini duše mislio je: ako me sudbina nanese u novu bitku, znat ću se iskazati. Četrdeset godina je iščekivao, potajice se nadajući, i sudbina mu je napokon udijelila tu bitku, u času smrti. Udijelila ju je u obliku bunila, ali već su Grci znali da smo sjene iz sna. Na samrti je ponovo doživio svoju bitku, ponio se kao muškarac, predvodio je zadnji juriš, i metak ga je pogodio u prsi. Tako je, poslije dugotrajne predanosti, Pedro Damian umro 1946. u porazu kod Masollera, koji se odigrao između zime i proljeća 1904. U Teološkoj sumi poriče se da Bog može učiniti da prošlosti nije bilo, ali se ništa ne govori o zamršenom nizanju uzroka i posljedica, koje je tako nepregledno i ulančeno da se možda ne bi mogao ukloniti ni jedan jedini davni događaj, makar koliko beznačajan bio, a da se istog trena ne poremeti sadašnjost. Izmijeniti prošlost ne znači izmijeniti jedan događaj, to znači izmijeniti njegove posljedice kojih je, tako reći, bezbroj. Drugim riječima, to znači stvoriti dvije ljudske sudbine. U prvoj (recimo) Pedro Damian umro je u Entre Riosu 1946.; u drugoj, kod Masollera 1904. Ovu potonju doživjeli smo sada, ali odbacivanje one prve nije bilo časovito i unijelo je nesporazume koje sam spomenuo. U pukovniku Dionisiju Tabaresu ostvarile su se različite etape: najprije se sjetio da se Damian ponio kao kukavica; poslije toga potpuno ga je zaboravio, i, konačno, sjetio se njegove junačke smrti. Ništa manje poučan nije slučaj nadglednika Abaroe. On je umro, rekao bih, zato što je isuviše znao o don Pedru Damianu. Ja znam da mi takva opasnost ne prijeti. Naslutio sam i pribilježio proces koji je nedostupan ljudima, neku vrstu misaone sablazni; ipak, neke okolnosti oduzimaju svemoć toj jezivoj povlastici. Slutim, naime, da u mojoj pripovijesti ima lažnih sjećanja. Slutim da se Pedro Damian (ako je ikad postojao) nije zvao Pedro Damian, i da ga se ja sjećam po tome imenu zato da jednog dana povjerujem kako su me na pripovijest o njemu naveli argumenti Piera Damianija. To vrijedi i za spjev što sam ga spomenuo na početku, u kojem se razmatra nepovratna narav prošlosti. Negdje 1951. mislit ću da sam napisao fantastičnu pripovijest, a ispostavit će se da sam opisao stvarni događaj. Bezazleni Virgilije, ima tome dvije tisuće godina, također je mislio da nagoviješta rođenje jednog čovjeka i prorekao je Božje rođenje. Jadni Damian! Smrt ga je kao dvadesetogodišnjaka pokosila u besmislenom i nevažnom ratu i u bratoubilačkom okršaju, ali je on postigao ono za čime mu je srce žudjelo, i načekao se da to postigne, i možda je to vrhunska sreća. (Milivoj Telećan)

Deutsches Requiem

On me ubiti može, nade druge nemam...

Job, 13, 15

Zovem se Otto Dietrich zur Linde. Jedan je od mojih predaka, Christoph zur Linde, poginuo u konjičkom jurišu koji je odlučio o pobjedi kod Zorndorfa. Moga su pradjeda po majci, Ulricha Forkela, ubili francuski slobodni strijelci, u šumi Marche-noir, posljednjih dana 1870.; satnik Dietrich zur Linde, moj otac, istaknuo se za opsade Namura 1918. i dvije godine poslije, u prelasku preko Dunava. Ja ću, pak, biti strijeljan kao mučitelj i ubojica. Sud je donio pravednu osudu; na samom sam početku priznao svoju krivnju. Sutra, kad zatvorska ura pokaže devet, već ću biti u carstvu smrti; prirodno je što mislim na svoje pretke, jer sam tako blizu njihovim sjenama, jer sam, na neki način, oni.

Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani. Sutra ću umrijeti, ali ja sam simbol budućih naraštaja.

Rodio sam se u Marienburgu, 1908. Dvije su mi strasti, sada gotovo zaboravljene, omogućile da se hrabro, i čak sa srećom, suočim s mnogim nesretnim godinama: glazba i metafizika. Ne mogu spominjati sve svoje dobročinitelje, ali ne smijem izostaviti dva imena: Brahmsovo i Schopenhauerovo. Proučavao sam i pjesništvo: ovim imenima želim dodati jedno golemo germansko ime: William Shakespeare. Nekoć me zanimala teologija, ali me od te fantastične discipline zauvijek odbio Schopenhauer, svojim neposrednim razlozima; Shakespeare i Brahms beskrajnom raznovrsnošću svojega svijeta. Neka znade onaj koji zastaje u čudu, dršćući od nježnosti i zahvalnosti, pred bilo kojim mjestom u djelu tih sretnika, da sam i ja zastajao, ja, gad.

Negdje 1927. uđoše u moj život Nietzsche i Spengler. Jedan pisac iz XVIII. stoljeća napominje da nitko ne želi ništa dugovati suvremenicima; ja sam, da bih se otarasio utjecaja kojije bivao tlačiteljski, napisao članak pod naslovom Abrechnung mit Spengler, u kojem sam napomenuo da najprimjerniji spomenik sa značajkama što ih pisac zove faustovskima nije ona svaštarska Goetheova drama nego spjev napisan prije dvadeset stoljeća, De rerum natura. Ipak sam priznao iskrenost toga filozofa povijesti, njegov duh do srži njemački (kerndeutsch), vojnički. Godine 1929. ušao sam u Stranku.

Neću duljiti o godinama naukovanja. Bile su teže meni nego mnogima drugima jer mi, iako mi ne manjka hrabrosti, nedostaje bilo kakva sklonost nasilju. Shvatio sam, ipak, da smo na pragu novoga doba i da ovo doba, koje se može usporediti s početnim razdobljima islama ili kršćanstva, traži nove ljude. Meni su, individualno, moji drugovi bili odvratni; uzalud sam nastojao misliti da, radi visokoga cilja koji nas je okupio, ne smijemo biti individui.

Teolozi tvrde, ako se Gospodnja pozornost samo časak odvrati od moje desne ruke koja piše, da će se ona pretvoriti u ništa, kao da ju je spalio oganj bez svjetlosti. Po meni, nitko ne može postojati, nitko ne može okusiti čašu vode, ili otkinuti komad kruha, bez razloga. Ti su razlozi različiti za svakoga čovjeka; ja sam čekao nesmiljeni rat da iskuša našu vjeru. Meni je dostajalo da znam da ću biti vojnik u njegovim bitkama. Katkad sam se bojao da nas ne prevari kukavičluk Engleske i Rusije. Slučaj, ili sudbina, drukčije mi je skrojio budućnost: 1. ožujka 1939., u sumrak, u Tilsitu su izbili nemiri, koje novine nisu zabilježile; na ulici iza sinagoge dva su me metka pogodila u nogu, koju je trebalo amputirati. Nekoliko dana poslije, u Češku je ušla naša vojska; dok su sirene to objavljivale, ja sam bio prikovan u bolnici, nastojeći se

izgubiti, i zaboraviti se, u Schopenhaueru. Kao simbol moje uzaludne sudbine, na podboju prozora spavao je golem i mekan mačak.

U prvom sam svesku djela Parerga und Paralipomena prečitavao da je sve što se čovjeku može dogoditi, od trenutka rođenja do smrti, on sam sebi predodredio. Dakle, svaka je nepažnja hotimična, svaki je slučajni susret dogovoren, svaka uvreda kazna, svaki poraz tajanstvena pobjeda, svaka smrt samoubojstvo. Nema zgodnije utjehe od mišljenja da smo sami odabrali svoje nesreće; ta nam individualna teleologija otkriva tajni poredak i čudesno nas stapa s božanstvom. Koja me to neznana želja (mozgao sam) potakla da one večeri potražim one metke i ono ranjavanje? Znao sam da to nije bio strah od rata; nešto dublje. Napokon, povjerovah da sam shvatio. Umrijeti zajednu religiju jednostavnije je nego je potpuno živjeti; boriti se u Efezu protiv zvijeri manje je teško (tisuće su bezimenih mučenika to učinile) nego biti Pavao, Isusov sluga; jedan čin manje je vrijedan od svih sati čovjekovih. Bitka i slava, to su olakšice; teži od Napoleonova bio je Raskoljnikovljev pothvat. Sedmog veljače 1941. bio sam imenovan podzapovjednikom koncentracijskog logora Tarnowitz.

Nije mi bilo ugodno ispunjavati tu dužnost, ali ja nikad nisam bio nemaran. Na muci se poznaju junaci; onaj tko je milosrdan, samilostan, traži da se iskaže u zatvorima i u tuđoj boli. Nacizam je, u srži, moralna činjenica, svlačenje sa sebe staroga čovjeka, koji je pokvaren, da bi se obukao novi. U bici je taj preobražaj običan, između povika vojskovođa i meteža; tako nije u tijesnoj ćeliji, gdje nas podmukla samilost iskušava prastarim nježnostima. Nisam bez razloga napisao ovu riječ. Zarathustrinu nadčovjeku samilost je najteži grijeh. Zamalo ga nisam počinio (priznajem) kad je k nama poslan iz Breslaua znameniti pjesnik David Jerusalem.

Bio je to čovjek pedesetogodišnjak. Oskudijevajući u dobrima ovoga svijeta, proganjan, porican, napadan, bio je posvetio svoj genij opjevavanju sreće. Čini mi se da se sjećam kako ga je Albert Soergel, u djelu Dichtung der Zeit, usporedio s Whitmanom. Ta usporedba nije sretna; Whitman slavi svemir na način zadan, uopćen, gotovo ravnodušan; Jerusalem se raduje svakoj stvari, s minucioznom ljubavlju. Nikad se ne upušta u nabrajanja, u popise. Još mogu navesti mnoge heksametre onoga dubokog spjeva pod naslovom Ce Jang, slikar tigrova, koji kao da je išaran tigrovima. Niti ću zaboraviti onaj monolog Rosencrantz razgovara s Anđelom, u kojem se neki londonski lihvar iz XVI. stoljeća zaludu trudi, u času smrti, da okaje svoje grijehe, i ne sluteći da je tajno opravdanje njegova života to što je jednu svoju stranku (koju je vidio jedan jedini put i koju je zaboravio) nadahnuo da stvori lik Shylocka. Čovjek upečatljiva pogleda, žutozelenkasta lica, brade gotovo crne, David Jerusalem bio je otjelovljenje sefardskog Židova, premda je pripadao izopačenim i omrznutim Aškenazima. Bio sam strog prema njemu; nisam dopustio da me svlada ni suosjećanje ni njegova slava. Shvatio sam još prije mnogo godina, da na svijetu nema stvari koja ne bi mogla biti klica nekoga mogućeg Pakla; neko lice, neka riječ, neka busola, neka reklama za cigarete, mogu te izluditi ako ih ne uspiješ zaboraviti. Zar nije lud čovjek komu se neprekidno priviđa karta Madžarske? Odlučio sam bio primijeniti to načelo na disciplinski režim u našoj kući i ... Potkraj 1942. Jerusalem je pomjerio pameću; 1. ožujka 1943. uspio je izvršiti samoubojstvo.

Ne znam je li Jerusalem shvatio da sam ga uništio zato da bih uništio svoju samilost. Za mene on nije bio čovjek, čak ni Židov; bio se pretvorio u simbol odvratnoga dijela moje duše. Umirao sam s njime, umro sam s njime i, na neki način, bio sam izgubljen s njime, zato sam bio neumoljiv.

U međuvremenu, kružili su nad nama veliki dani i velike noći sretnoga rata. Bioje u zraku koji udisasmo neki osjećaj sličan ljubavi. Kao kad se more ukaže u blizini, u krvi se javila zadivljenost i zanos. Sve se tih godina razlikovalo; čak okus sna. (Ja, možda, nikad nisam bio sasvim sretan, jer je poznato da su za nesreću potrebni izgubljeni rajevi.) Nema čovjeka koji ne teži punini, dakle ukupnosti iskustava za koja je sposoban; nema čovjeka koji se ne boji da će mu izmaći neki dio te beskrajne baštine. Ali, moja je generacija imala to sve, jer joj je prvo bila dana slava, a onda poraz.

U listopadu ili studenome 1942. moj je brat Friedrich poginuo u drugoj bici kod El Alameina, na egipatskom pijesku; jedan zračni napad, nekoliko mjeseci poslije, razruši našu rodnu kuću; drugi, potkraj 1943., moj laboratorij. Pritiješnjen golemim kontinentima, Treći Reich umiraše; njegova se ruka bila digla na sve, a ruke sviju na njega. Onda se dogodilo nešto jedinstveno, nešto što tek sada, vjerujem, razumijem. Vjerovao sam da sam kadar iskapiti čašu srdžbe, ali me u talogu zaustavio neočekivan okus, zagonetni i gotovo jezivi okus sreće. Pokušao sam dati nekoliko objašnjenja; nijedno me nije zadovoljilo. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer, potajno, znam da sam grešan i da me može iskupiti samo kazna. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer je to kraj, a ja sam silno umoran. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer se zbio, jer je beskrajno povezan sa svime što jest, što je bilo i što će biti, jer osuđivati ili žaliti jednu jedinu stvarnu činjenicu znači huliti na svemir. Navodio sam te razloge, sve dok nisam našao pravi.

Kažu da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom času, ne bi bila polemika Aristotela i Platona; diljem stoljeća i zemljopisnih širina mijenjaju se imena, narječja, lica, ali ne i vječni antagonisti. Povijest naroda isto tako bilježi tajni kontinuitet. Arminije, iskasapivši u jednoj močvari Varove legije, nije ni slutio da je preteča Njemačkoga Carstva; Lutheru, prevoditelju Biblije, nije bilo ni nakraj pameti da je njegova svrha oblikovati narod koji će zauvijek uništiti Bibliju; Christoph zur Linde, koga je 1758. ubio ruski metak, na neki je način pripremio pobjede iz 1914.; Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio. Nije važno što njegovo ja to nije znalo; to je znala njegova krv, njegova volja. Svijet je umirao zbog judaizma i zbog one judaističke zaraze, tj. vjere u Isusa; mi smo ga učili nasilju i vjeri u mač. Od toga mača ginemo, i nalik smo na čarobnjaka koji je sagradio labirint i koji je bio prisiljen lutati njime do konca svojih dana, ili na Davida koji je, sudeći nekoga neznanca i osudivši ga na smrt, napokon začuo: Ti si taj čovjek. Mnoge stvari valja srušiti da bi se izgradio novi poredak; sad znamo da je Njemačka jedna od takvih stvari. Žrtvovali smo više od svojih života, žrtvovali smo sudbinu svoje ljubljene domovine. Neka drugi proklinju i neka drugi plaču; radujem se što je naš dar bio zaokružen i savršen.

Sad se nad svijetom nadvija nesmiljeno doba. Mi ga kujemo, mi koji smo već njegova žrtva. Zar je važno ako je Engleska čekić, a mi nakovanj? Važno je da vlada nasilje, a ne ponizna kršćanska plašljivost. Ako pobjeda, nepravda i sreća ne pripadnu Njemačkoj, neka pripadnu drugim narodima. Neka nebo postoji pa makar naše mjesto bilo u paklu.

Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao tko sam, da doznam kako ću se ponijeti za koji sat, kad se suočim s krajem. Tijelo mi, možda, ćuti strah, ja ne.

(Marko Grčić)

Averroesova potragaS 'imaginant que la tragedie n 'est autre chose que l'art de louer...

Ernest Renan: Averroes, 45 (1861.)Abu'-l-Walid Muhammad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rušd (ovom je dugačkom imenu

trebalo jedno stoljeće dok se nije pretvorilo u Averroes, postavši prvo Benraist i Avenryz, pa čak i Aben-Rassad i Filius Rosadis) prerađivao je jedanaesto poglavlje svoga djela Tahafut al-tahafut (Samouništenje samouništenja), u kojem se tvrdi, nasuprot perzijskom isposniku Gazzaliju, piscu djela Tahafut al-falasifa (Samouništenje filozofa), da Bog poznaje samo glavne zakone svemira, koji se odnose na vrste, a ne na pojedinačno. Pisao je, sa sporom sigurnošću, zdesna ulijevo; naprezanje pri uobličavanju silogizama i povezivanju golemih pasusa nije mu smetalo da osjeća, kao ugodu, hladovitu i prostranu kuću koja ga okruživaše. Usred sijeste gukale su zaljubljene golubice; iz nekoga nevidljiva dvorišta dopiraše žubor šedrvana; nešto u tijelu Averroesa, čiji preci potjecahu iz arapskih pustinja, uživaše u postojanosti vode. Dolje su bili perivoji, bašča; još niže, neumorni Guadalquivir i predragi grad Cordoba, ništa manje sjajna od Bagdada ili Kaira, kao zamršeno i krhko glazbalo, a uokolo (Averroes je i to osjećao) širila se, sve do kraja, španjolska zemlja, u kojoj ima malo stvari, ali gdje svaka od njih postoji na bitan i vječan način.

Pero je klizilo po papiru, dokazi su se povezivali, nepobitni, ali je jedna sitna briga remetila Averroesovo blaženstvo. Nije tome bio uzrok Tahafut, to usputno djelo, nego jedan problem filološke naravi povezan s monumentalnim djelom koje će ga opravdati pred ljudima: s komentarom Aristotela. Taj Grk, izvor svekolike filozofije, bijaše dodijeljen ljudima da ih nauči sve što se može znati; rastumačiti njegove knjige, kao što uleme tumače Kur'an, bila je Averroesova žarka nakana. Povijest bilježi malo ljepših i ganutljivijih stvari od posvećenosti toga arapskog liječnika mislima jednoga čovjeka od kojeg ga je dijelilo četrnaest stoljeća; uobičajenim poteškoćama treba da dodamo i tu da je Averroes, ne poznajući sirijski i grčki, radio na prijevodu prijevoda. Dan prije, dvije su ga nejasne riječi prikovale za početak Retorike. Te su dvije riječi bile tragedija i komedija. Već ih je, prije nekoliko godina, bio sreo u trećoj knjizi Retorike; nitko, u čitavom islamu, nije ni slutio što one znače. Uzalud je tražio po stranicama Aleksandra Afrodizijskoga, uzalud je uspoređivao prijevode nestorijanca Hunaina ibn-Išaka i Abu-Bašara Mate. Te su dvije riječi vrvjele u tekstu Poetike; nemoguće ih je bilo izbjeći.

Averroes odloži pero. Pomisli (ne pretjerano uvjeren u to) da je ono što tražimo najčešće nadohvat ruke, odmače rukopis Tahafuta i uputi se do police na kojoj su, u prijepisu perzijskih krasnopisaca, bili poslagani mnogi svesci Mohkama slijepoga Abensida. Bilo je smiješno i pomisliti da ih nije pročitao, ali ga primami dokono zadovoljstvo da lista njihove stranice. Iz te ga učene zabave trže neka melodija. Pogleda kroz rešetkasti balkon; dolje se, na uskom zemljanom dvorištu, igrahu golišavi dječaci. Jedan, stojeći na ramenima drugoga, očito se igrao mujezina; čvrsto sklopljenih očiju, jednolično je pjevao: Nema drugog boga osim Boga. Onaj koji ga držaše, nepomičan, očito bijaše minaret; treći, pružen u prašini i klečeći, skup vjernika. Igra je kratko trajala; svi su htjeli biti mujezin, a nitko skup vjernika ili munara. Averroes ih začu gdje se prepiru na prostom narječju, bolje reći na nesigurnom španjolskom muslimanskoga puka na poluotoku. Otvorivši Halilovo djelo Kitab ul ain, pomisli, s ponosom, da u čitavoj Cordobi (možda ni u čitavom Al-Andalusu) nema drugoga primjerka djela tako savršena kakav je ovaj što mu ga je iz Tangera poslao emir Ja'kub al-Mansur. Ime te luke podsjeti ga na putnika Abulkasima al-Aš'arija, koji se bio vratio iz Maroka, koji će navečer večerati s njim u kući kur'anskoga stručnjaka Faraha. Abulkasim je pripovijedao da je dopro sve do kraljevstava sinskoga (kineskoga) carstva; njegovi opadači, s onom osobitom logikom što izvire iz mržnje, tvrdili su da nikad nije zakoračio nogom u Kinu i da je u hramovima te zemlje hulio na Allaha. Sastanak će, neizbježivo, potrajati nekoliko sati; Averroes se, u žurbi, opet lati pisanja Tahafuta. Radio je sve dok se nije počelo smrkavati.

Razgovor, u Farahovoj kući, vrtio se oko neprispodobivih namjesnikovih vrlina, i oko vrlina njegova brata emira; potom, u perivoju, razgovarahu o ružama. Abulkasim, i ne pogledavši ih, odsiječe da nema takvih ruža kao što su ruže koje rese andaluzijske vrtove. Farah se nije dao podmititi; napomene da je učeni Ibn Kutaiba opisao izvanrednu vrstu vječne ruže koja raste u indijskim perivojima i kojoj latice, jarkocrvene boje, nose pismena koja vele: Nema drugog boga osim Boga. Muhamed je Božji poslanik. Dodade da Abulkasim, zacijelo, poznaje te ruže. Abulkasim ga zabrinuto pogleda. Ako odgovori potvrdno, svi će ga, opravdano, smatrati najpovodljivijim i najprevrtljivijim lažljivcem; odgovori li

niječno, smatrat će ga nevjernikom. Odluči se promrmljati da su u Gospodina ključevi skrivenih stvari, i da se na zemlji ništa ne zeleni niti suši a da nije zabilježeno u Njegovoj Knjizi. Te je riječi pozajmio iz jedne od prvih sura; dočeka ga mrmor pun štovanja. Potaknut tom dijalektičkom pobjedom, Abulkasim stade govoriti kako je Gospodin savršen i nedokučiv u svojim djelima. Tada Averroes izjavi, unaprijed uobličujući daleke dokaze i danas problematičnoga Humea:

- Lakše mi je prihvatiti grešku učenoga Ibn Kutaibe, ili prepisivača, nego prihvatiti da iz zemlje niču ruže koje ispovijedaju vjeru.

- Tako je. Velikih li i istinitih riječi! - reče Abulkasim.- Neki putnik - sjeti se pjesnik Abdalmalik - govori o voćki kojoj su plodovi zelene ptice. Lakše

mi je povjerovati u to nego u ruže s pismenima.- Boja ptica - reče Averroes - kao da olakšava čudo. Uz to, plodovi i ptice pripadaju prirodnom

svijetu, ali pisanje jest vještina. Lakši je prijelaz od listova do ptica nego od ruža do slova.Drugi gost odbi, s gnušanjem, da je pisanje vještina, jer izvornik Kur'ana-Knjiga matica - prethodi

Stvaranju i čuva se na nebu. Treći govoraše o Al-Džahizu iz Basre, koji veli da je Kur'an supstancija i može poprimiti oblik čovjeka ili životinje, a to mišljenje kao da se podudara s mišljenjem onih što mu pripisuju dva lica. Farah opširno iznese pravovjerni nauk. Kur'an (reče) jest jedan od atributa Božjih, kao Njegovo milosrđe; zapisuje se u knjigu, izgovara jezikom, pamti u srcu, a govor, pismena i pisanje ljudsko su djelo, dok je Kur 'an neporeciv i vječan. Averroes, koji je bio prokomentirao Državu, mogao je reči da je Knjiga matica nešto poput njegova platonskoga prauzora, ali opazi da je teologija, kao tema, Abulkasimu sasvim nedostupna.Drugi, koji su također to primijetili, zamoliše Abulkasima da ispripovjedi kakvo čudo. I onda je, kao i danas, svijet bio jeziv; mogli su ga proputovati srčani, isto kao i bijednici, koji se na sve mogu privići. Abulkasimovo je pamćenje bilo zrcalo potajnih kukavičluka. O čemu da pripovijeda? Osim toga, oni su od njega zahtijevali čudesa, a čudo je, možda, neizrecivo; bengalski mjesec nije isto što i jemenski, ali se dade opisati istim riječima. Abulkasim oklijevaše; onda progovori:

- Tko putuje podnebljima i gradovima - prozbori ganuto - vidi mnogo toga vjerodostojnog. Recimo, ovo što sam pripovijedao jedan jedincati put, i to turskom sultanu. Zbilo se to u Sin Kalanu (Kanton), gdje se rijeka Voda života ulijeva u more.

Farah upita da li je taj grad udaljen mnogo milja od onoga zida što ga Iskandar Zul Karnain (Aleksandar Dvorogi Makedonski) podiže da bi suzbio Goga i Magoga.

- Dijele ih pustinje - reče Abulkasim, s nehotičnom ohološću. - Četrdeset dana treba jednoj tafili (karavani) da bi mu nazrela tornjeve i, kažu, još četrdeset da bi do njega doprla. U Sin Kalanu nisam upoznao nikoga koji ga je vidio, ili koji je vidio nekoga koji ga je vidio.

Averroesa načas spopade groza od gole beskrajnosti, od pukoga prostora, od puke tvari. Pogleda simetrični perivoj; osjeti se starim, beskorisnim, nestvarnim. Abulkasim nastavi:

- Jednog me popodneva muslimanski trgovci iz Sin Kalana povedoše do obojene drvene kuće u kojoj stanovaše mnogo ljudi. Ne može se opisati kakva je bila ta kuća, koja je, prije, bila obična odaja s redovima smočnica ili balkona, jednih povrh drugih. U tim je dupljama bilo ljudi koji su jeli i pili; bilo ih je na podu i na terasi. Ljudi na toj terasi udarali su u bubanj i u lutnju, uz petnaestak ili dvadesetak drugih (s jarkocrvenim krinkama) koji su molili, pjevali i razgovarali. Čamili su u ćelijama, a nitko nije vidio zatvor; jahali su, ali nitko nije mogao ugledati konja; borili su se, ali su im mačevi bili od trske; umirali su, ali su opet ustajali.

- Postupci luđaka - reče Farah - nadmašuju očekivanja pametna čovjeka.- To nisu bili luđaci - htjede objasniti Abulkasim. - Prikazivali su, kako mi reče jedan trgovac,

neku pripovijest.Nitko nije razumio, a činilo se da nitko i ne želi razumjeti. Abulkasim, zbunjen, napusti

pripovijedanje, ugodno za uši, i prijeđe na neugodna obrazlaganja. Reče, pomažući se rukama:- Zamislimo da tkogod prikazuje neku pripovijest umjesto da je pripovijeda. Neka to bude

pripovijest o efeskim spavačima. Vidimo ih gdje se povlače u pećinu, vidimo ih gdje mole i spavaju, vidimo ih gdje spavaju otvorenih očiju, vidimo ih gdje spavajući rastu, vidimo ih gdje se bude nakon trista

i devet godina, vidimo ih gdje daju trgovcu neki stari novčić, vidimo ih gdje se bude u Raju, vidimo ih gdje se bude sa psom. Nešto su nam takvo prikazali, onoga popodneva, ljudi na terasi.

- Jesu li ti ljudi govorili? - upita Farah.- Naravno da su govorili - reče Abulkasim pretvorivši se u branitelja nekakve predstave koje se

jedva sjećao i koja mu je bila prilično dodijala. - I govorili su, i pjevali su, i recitirali su!- Onda - reče Farah - ne treba dvadeset osoba. Jedan jedincati pripovjedač može ispričati bilo što,

koliko god to bilo zamršeno.Svi se složiše s tim zaključkom. Kovahu u zvijezde vrline arapskog jezika, jezika kojim se služi

Bog da bi zapovijedao anđelima; potom, vrline arapske poezije. Abdalmalik, pošto je dostojno uzveliča, ismija kao starinske one pjesnike koji se u Damasku ili u Cordobi ustrajno služe pastirskim slikama ili beduinskim rječnikom. Reče kako je besmisleno da čovjek pred čijim se očima širi Guadalquivir slavi vodu iz bunara. Isticao je nuždu da se stare poredbe zamijene novima; rekao je da je u doba kad je Zuhejr usporedio sudbinu sa slijepom devom ta figura mogla dirnuti ljude, ali da ju je pet stoljeća divljenja izlizalo. Svi se složiše s tim zaključkom, koji su već čuli mnogo puta, iz mnogih usta. Averroes je šutio. Najposlije progovori, više za sebe negoli za druge.

- Doduše, manje rječito - reče Averroes - ali sam sličnim razlozima i ja nekoć branio mišljenje koje iznosi Abdalmalik. U Aleksandriji se govorilo da neki grijeh ne mogu počiniti samo oni koji su ga već počinili i onda se pokajali; da bi se čovjek oslobodio grijeha, dodajmo, valja da ga ispovjedi. Zuhejr, u jednoj svojoj mu'allaqi, kaže da je, u osamdeset godina patnje i slave, mnogo puta vidio sudbinu gdje iznenada ruši ljude, kao slijepa deva; Abdalmalik tvrdi da nas ta figura više ne može očarati. Toj se zamjerci mnogo toga može suprotstaviti. Prvo, ako svrha pjesme treba da bude iznenađenje, njezino se vrijeme ne bi mjerilo stoljećima nego danima i satima, a, možda, i minutama. Drugo, da je veliki pjesnik manje izumitelj negoli otkrivač. Hvaleći Ibn-Šarafa iz Berje, ponavljali su da je samo on mogao smisliti da zvijezde u zoru padaju lagano kao lišće sa stabla; kad bi bilo tako, bio bi to bjelodan dokaz da je ta slika otrcana. Slika koju može načiniti samo jedan čovjek jest ona koja nikoga ne dira. Beskrajno je mnogo stvari na zemlji; svaka se može povezati sa svakom. Povezati zvijezde s lišćem nije nimalo proizvoljnije negoli ih povezati s ribama ili sa pticama. Naprotiv, nema nikoga tko jedanput nije osjetio da je sudbina brza i spora, nedužna i, isto tako, nečovječna. U tom uvjerenju, koje može biti prolazno ili stalno, ali koje nitko ne može zanemariti, i jest bio napisan taj Zuhejrov stih. Ne može se reći bolje ono što je tada rečeno. Dapače (a ovo je, možda, bit mojih razmišljanja), vrijeme, koje ruši kule i gradove, obogaćuje stihove. Kad je Zuhejr sastavio ovaj stih u Arabiji, služio je da bi se usporedile dvije slike, slika stare deve i slika sudbine; ponovljen danas, podsjeća na Zuhejra i naše muke miješa s mukama toga mrtvog Arapina. Poredba je tada imala dva člana, a sad ih ima četiri. Vrijeme širi prostor stihova, i znam neke koji su, poput glazbe, svi za sve ljude. Tako, kad me, prije mnogo godina, u Marakešu mučila nostalgija za Cordobom, uživao sam ponavljajući zaziv što ga je Abdurrahman uputio, u perivojima Ruzafe, jednoj afričkoj palmi:

I ti si, o palmo, Strankinja na ovom tlu ...

Jedinstvena blagodat poezije; riječi što ih je napisao kralj koji je čeznuo za Istokom poslužile su meni, prognanom u Afriku, da izraze moju nostalgiju za Španjolskom.Averroes je, potom, govorio o prvim pjesnicima, o onima što su u Doba Neznanja, prije islama, već bili izrekli sve stvari na beskrajnom jeziku pustinja. Zbunjen, opravdano, Ibn-Šarafovim koještarijama, reče da je u starih i u Kur'anu tajnopisom zabilježena sva poezija i osudi častohlepno izmišljanje kao nepismeno i isprazno. Ostali su ga slušali s užitkom jer je branio starinu.

Mujezini su, u osvit zore, pozivali na molitvu kad se Averroes vratio u biblioteku. (U haremu su crnokose robinje mučile jednu riđokosu, ali on to nije saznao sve do navečer.) Nešto mu otkri smisao dviju nejasnih riječi. Čvrstim i brižljivim krasnopisom unese ove retke u rukopis: Aristu (Aristotel) zove tragedijom panegirike, a komedijama satire i anateme. Čudesnim tragedijama i komedijama obiluju stranice Kur'ana i pjesme mu'allaqa u svetištu.

Osjeti sanjivost, osjeti malo hladnoće. Odvivši turban, pogleda se u zrcalu od kovine. Ne znam što su vidjele njegove oči, jer ni jedan povjesničar nije opisao crte njegova lica. Znam da je iznenada iščezao,

kao da ga je spržila vatra bez svjetlosti, i da su s njim nestali kuća i nevidljivi vodoskok, i knjige i rukopisi, i golubice i mnoge crnokose robinje i uzdrhtala riđokosa robinja, i Farah i Abulkasim, i ružičnjaci, i, možda, Guadalquivir.

U ovoj sam priči želio ispripovjediti razvoj jednoga poraza. Prvo sam mislio na onoga kenterberijskoga nadbiskupa koji se bio latio dokazivanja da postoji Bog; zatim na alkemičare koji su tražili filozofski kamen; zatim na one zaludne djelitelje kuta na tri jednaka dijela i popravljače kružnice. Onda sam razmišljao da je mnogo poetičniji slučaj čovjeka što sebi postavlja cilj koji nije zabranjen drugima nego njemu samom. Pade mi na um Averroes koji, zatvoren u krugu islama, nije nikad mogao doznati značenje riječi tragedija i komedija. Ispričao sam njegov slučaj; što sam više odmicao, sve više osjećah ono što je osjećalo ono Burtonovo božanstvo koje, želeći stvoriti bika, stvori bivola. Osjetih da mi se moje djelo ruga. Osjetih da Averroes, želeći zamisliti što je to drama, a ne sluteći što je kazalište, nije bio apsurdniji od mene koji želim zamisliti Averroesa bez ikakvih drugih pomagala osim nekoliko ulomčića iz Renana, Lanea i Asina Palaciosa. Osjetih, na posljednjoj stranici, da je moja priča simbol čovjeka koji sam bio dok sam je pisao, i da, kako bih sastavio ovu priču, treba da postanem taj čovjek i da, kako bih postao taj čovjek, treba da sastavim tu priču, i tako dalje do beskonačnosti. (Čim prestadoh vjerovati u njega, "Averroes" iščeznu.)

(Albert Goldstein)

Zahir

U Buenos Airesu Zahír je obična kovanica od dvadeset centava; brazde što potječu od noža ili peroreza sijeku slova NT i brojku 2; datum 1929. urezbaren mu je na naličju. (U Gudžeratu, potkraj XVIII. stoljeća, Zahir je bio tigar; na Javi, slijepac iz mošeje u Surakarti, koga su kamenovali vjernici; u Perziji, astrolab, koji je, po zapovijedi Nadir-šaha, bio bačen na dno mora; u Mahdijevim tamnicama, negdje 1892., sićušna busola, koju je Rudolf von Slatin dotakao zamotanu u nabor turbana; u džamiji u Córdobi, po Zotenbergu, žila u mramoru jednoga od tisuću i dvjesta stupova; u židovskom getu u Tetuanu, dno nekakva bunara.) Danas je 13. studenoga; 7. lipnja, u zoru, Zahir mi je dospio u ruke; nisam onaj koji sam bio tada, ali se još mogu sjetiti onoga što se zbilo, i, možda, o tome pripovijedati. Ipak sam, makar djelomično, Borges.

Šestog lipnja umrla je Teodelina Villar. Njezine su fotografije, tridesetih godina, preplavljivale mondene časopise; to je izobilje, možda, pridonijelo da je smatraju vrlo zgodnom, premda tu pretpostavku nisu bezuvjetno potkrepljivale baš sve slike. Na kraju krajeva, Teodelini Villar bilo je više do savršenstva negoli do ljepote. Hebreji i Kinezi sustavno su popisali sve potankosti ljudskoga života; u Mišni stoji da krojač ne smije na ulicu s iglom od prvoga svitanja na Šabath; u Knjizi obreda da se gost kod prve čaše mora držati ozbiljno, a kod druge s poštovanjem i radosno. Slična je, ali još sitničavija, bila strogost što ju je Teodelina Villar nametala sama sebi. Zahtijevala je, kao kakva Konfucijeva sljedbenica ili kao talmudist, da svako djelo bude besprijekorno, ali je njezina odlučnost bila još sjajnija i nepokolebljivija zato što norme njezina creda nisu bile vječne nego su se podvrgavale mušičavostima Pariza ili Hollywooda. Teodelina Villar pokazivala se na pravim mjestima, u pravi čas, s pravim manirama, s pravom dosadom, ali dosada, manire, čas i mjesto gotovo bi odmah izlazili iz mode i služili (u ustima Teodeline Villar) da se definira prostački ukus. Tragala je za apsolutnim, kao Flaubert, ali za apsolutnim u trenutnome. Njezin je život bio uzoran, a ipak ju je izjedao nekakav nutarnji očaj. Nastojala se neprekidno mijenjati, kao da bježi od sebe same; boja njezine kose i oblici frizure bili su na glasu po nepostojanosti. Isto su se tako mijenjali osmijeh, ten, iskošenost očiju. Od 1932. pomno je gajila vitku liniju ... Rat ju je naveo da se duboko zamisli.

Otkako su Nijemci okupirali Pariz, kako da se prati moda? Neki je stranac, prema kojem je uvijek bila nepovjerljiva, dopustio sebi da zloupotrijebi njezinu lakovjernost kako bi joj utrapio stanovitu količinu cilindara; nakon godinu dana puče glas da se te ludorije nikad nisu nosile u Parizu, pa, prema tome, to i nisu nikakvi šeširi nego bezvezna i nepovlasna zastranjivanja. Nesreća nikad ne dolazi sama; doktor Villar morao se preseliti u Ulicu Aráoz, a slika njegove kćeri stala je ukrašivati reklame za kreme i automobile. (Kreme koje je toliko upotrebljavala, automobile kojih više nije imala!) Znala je: da bi se valjano posvetila svojem zanimanju, treba joj golemo bogatstvo; radije se povukla negoli da zaostane. Povrh toga, boljelo ju je da se mora natjecati s nikogovićkama. Zlosretni stan u Ulici Aráoz pokazao se suviše nepodnošljivim; 6. lipnja Teodelina Villar počinila je tešku netaktičnost da umre usred Južnoga predgrađa. Treba li da priznam da sam se, potaknut najiskrenijom argentinskom strašću, snobizmom, i ja bio zaljubio u nju, i da me njezina smrt dirnula do suza? Možda je to čitatelj već i sam naslutio.

Tijekom bdjenja, zbog uznapredovalosti raspadanja, pokojnik obnavlja svoja prvašnja lica. U jednom dijelu te zbrkane noći, šestoga, Teodelina Villar postala je, nekim čudom, ona od prije dvadeset godina; crte njezina lica iznova su stekle zapovjednički izraz što ga daju oholost, novac, mladost, svijest da se pripada kremi hijerarhije, nedostatak mašte, ograničenost, glupavost. Otprilike sam mislio: nijedan mi se izgled ovoga lica, koje me tako zaokupljalo, neće urezati u pamćenje kao ovaj; dobro je da je posljednji, jer je mogao biti i prvi. Ostavio sam je ukočenu među cvijećem da joj smrt usavrši prezrivost. Moglo je biti dva ujutro kad sam otišao. Vani su predvidljivi redovi prizemnica i jednokatnica poprimili onaj apstraktni izgled koji obično poprimaju noću, kad ih pojednostavne mrak i muk. Opijen gotovo bezličnim suosjećanjem, išao sam ulicama. Na uglu ulica Chile i Tacuari ugledah otvorenu krčmu. U toj su krčmi, na moju nesreću, trojica ljudi kartali truco.

U stilskoj figuri što se zove oksimoron riječi se dodaje epitet koji kao da joj protivurječi; tako su gnostici govorili o mračnoj svjetlosti; alkemičari o crnom suncu. Izići nakon posljednjega posjeta Teodelini Villar i otići na čašicu u krčmu, to je bila stanovita vrsta oksimorona; u napast me uvalila

njegova neukusnost i lakoća. (Kontrast je bio naglašen kartanjem.) Naručio sam rakiju od naranče; sa sitnišem uzvraćen mi je Zahir; načas sam ga pogledao; izišao sam na ulicu, možda s početnom vrućicom. Mislio sam da nema novčića koji ne bi bio simbol svih novčića što se beskrajno sjaju u povijesti i u legendi. Mislio sam na Haronov obol; na obol koji je prosio Belizarije; na Judinih trideset denara; na drahme kurtizane Laide; na prastari novčić usnulih u Efezu; na sjajne čarobnjakove novčiće iz Tisuću i jedne noći, koji se onda pretvaraju u okrugle papiriće; na nepotrošivi novčić Isaaka Laquedema; na šezdeset tisuća srebrnjaka, svaki za po jedan stih epa, što ih je Firdusi vratio kralju jer nisu bili zlatnici; na zlatni dukat što ga je Ahab pribio na jarbol; na nepovratni florin Leopolda Blooma; na lujdor čiji je lik, kod Varennesa, otkrio bjegunca Luja XVI. Pomisao da svaki novčić, kao u nekom snu, omogućuje ove sjajne konotacije učinila mi se kao nešto što ima golemu, premda neobjašnjivu, važnost. Stadoh hodati, sve žurnije, pustim ulicama i trgovima. Na jednom uglu ophrva me zamor. Spazih zahrđalu željeznu ogradu; iza nje spazih crne i bijele pločice atrija Crkve Bezgrešnoga Začeća. Lutao sam ukrug; našao sam se nedaleko od krčme gdje su mi dali Zahir.

Zaokrenuh; mračno raskršće izdaleka me upozori da je krčma zatvorena. U Ulici Belgrano pozvao sam taksi. Nimalo pospan, opsjednut, gotovo sretan, razmišljao sam kako nema ničega nematerijalnijeg od novca, zato što je svaki novčić (recimo, novčić od dvadeset centava), strogo govoreći, prava riznica budućih mogućnosti. Novac je apstraktan, ponavljao sam, novac je budućnost. On može biti popodne u okolici, može biti Brahmsova glazba, može biti zemljovid, može biti šah, može biti kava, može biti Epiktetove izreke, koje naučavaju preziranje zlata; on je Protej, nepostojaniji od onoga s otoka Fara. On je nepredvidljivo vrijeme, Bergsonovo vrijeme, a ne postojano vrijeme islama ili stoika. Deterministi tvrde da na svijetu nema ni jednoga jedincatog čina koji je moguć, id est čina koji se mogao dogoditi; neki novčić simbolizira našu slobodnu volju. (Nisam ni slutio da su ove "misli" lukavstvo protiv Zahira i početni oblik njegova demonskog utjecaja.) Zaspao sam nakon upornih mudrovanja, ali sam sanjao da sam ja sam oni novčići koje čuva grifon.

Sutradan sam zaključio da sam bio pijan. Isto sam tako odlučio da ću se riješiti kovanice koja me toliko opsjedala. Pogledah je: ništa na njoj nije bilo posebno, osim nekoliko ureza. Najbolje je bilo zakopati je u vrtu, ili je zametnuti u nekom kutku biblioteke, ali sam ja želio biti daleko od dosega njezina utjecaja. Više mi se sviđalo da je izgubim. Nisam toga jutra išao ni do Pilara ni do groblja; odvezao sam se podzemnom do Constitucióna i od Constitucióna do San Juana i Boeda. Potaknut nečim, siđoh kod Urquize i zaputih se na zapad pa na jug; prešao sam, namjerice bez redoslijeda, nekoliko raskršća, i u jednoj ulici, koja mi se činila ista kao i druge, uđoh u nekakvu gostionicu, naručih rakiju i platih Zahirom. Napola sklopih oči iza tamnih naočala; nastojah ne vidjeti kućne brojeve i naziv ulice. Te noći popio sam veronal i spokojno zaspao.

Do kraja lipnja bio sam zaokupljen poslom da sastavim fantastičnu priču. Ona sadrži dvije-tri zagonetne perifraze - umjesto krv stoji voda mača; umjesto zlato, zmijska loga - i napisana je u prvom licu. Pripovjedač je neki isposnik koji se odrekao ljudskog društva i živi u nekoj pustoši. (To se mjesto zove Gnitaheidr.) Zbog jednostavnosti i čednosti njegova života, neki su ga smatrali anđelom; to je milosrdno pretjerivanje, jer nema čovjeka bez grijeha. Da drugo i ne spominjemo, on glavom zaklao je oca rođenoga; bio je to, doduše, glasovit čarobnjak koji se, kojekakvim vradžbinama, bio dokopao beskrajnoga blaga. Očuvati to blago od bolesne ljudske gramzivosti, zadaća je kojoj je on posvetio život; obdan i obnoć bdi nad njim. Brzo, možda prebrzo, njegovu će bdjenju doći kraj: zvijezde mu prorekoše da je već skovan mač koji će ga zauvijek sasjeći. (Gram se zove taj mač.) Sve zapetljanijim stilom razglaba o sjaju i gipkosti svojega tijela; u nekom ulomku nehajno govori o ljuskama; u drugom veli da je blago koje čuva od žeženoga zlata i crvenoga prstenja. Najposlije razabiremo da je isposnik zmija Fafnir, a blago na kojem leži da je blago Nibelunga. Sigurdova pojava naglo prekida tu pripovijest.

Rekao sam već da mi je pisanje te igrarije (u koju sam ubacio, nadriučevno, poneki stih iz Fafnismala) pomoglo da zaboravim novčić. Nekih sam se noći osjećao tako sigurnim da ga mogu zaboraviti da sam ga se hotimično prisjećao. Sigurno je da sam zlorabio te trenutke; pokazalo se da ih je lakše započeti negoli završiti. Zaludu sam ponavljao da se ta odvratna niklena kovanica ne razlikuje od drugih koje prelaze iz ruke u ruku, jednake, bezbrojne i bezopasne. Potaknut tom mišlju, pokušah misliti o nekom drugom novčiću, ali nisam mogao. Isto se tako sjećam neuspjeloga pokusa sa pet i deset čileanskih

centava i s urugvajskom kovanicom od dva centesima. Šesnaestoga srpnja pribavio sam jednu englesku funtu; čitav je dan nisam ni pogledao, ali sam je te noći (i mnogih drugih noći) metnuo pod povećalo i proučavao pod svjetlošću snažne električne žarulje.

Onda sam je, stavivši na nju papir, precrtao olovkom. Ništa mi nije koristio ni njezin sjaj ni zmaj ni sv. Juraj; nisam se mogao otarasiti fiksne ideje.

U mjesecu kolovozu odlučio sam se posavjetovati sa psihijatrom. Nisam mu povjerio cijelu svoju smiješnu priču; kazao sam mu da me muči nesanica i da me progoni slika nekoga predmeta; recimo, slika kakva tantuza ili novčića ... Malo poslije, iskopah u knjižari u Ulici Sarmiento primjerak djela Urkunden zur Geschichte der Zahirsage (Breslau, 1899.) Juliusa Barlacha.

U toj je knjizi bila opisana moja nevolja. Prema proslovu, pisac je naumio "skupiti u jednom jedinom svesku, u podesnoj velikoj osmini, sva vrela koja se odnose na praznovjericu o Zahiru, uključujući i četiri natuknice što pripadaju arhivu u Habichtu te izvorni rukopis izvještaja Philipa Meadowsa Taylora". Vjerovanje u Zahir jest islamsko i potječe, kako se čini, iz XVIII. stoljeća. (Barlach opovrgava ulomke koje Zotenberg pripisuje Abu-al-Fida'u.) Zahir, na arapskom, znači 'poznat, vidljiv'; u tom značenju on je jedno od devedeset i devet imena Božjih; puk, u muslimanskim zemljama, tako zove "bića ili stvari s jezivim svojstvom da su nezaboravni i kojih slika, najposlije, izludi ljude". Prvo nepobitno svjedočanstvo potječe od Perzijanca Lutfa Alija Azura. Na cjepidlačkim stranicama biografske enciklopedije pod naslovom "Hram Ognja" taj poligraf i derviš piše da je u nekoj školi u Širazu postojao bakreni astrolab, "tako izrađen da nitko tko bi ga jednom vidio ne bi mogao misliti ni na što drugo, i zato je kralj zapovjedio da ga bace u najveću morsku dubinu kako ljudi ne bi zaboravili svemir". Još je potanji izvještaj Meadowsa Taylora, koji je bio u službi nizama od Hajdarabada i koji je napisao glasoviti roman Confession of a Thug. Negdje 1832. Taylor je čuo, u predgrađima Bhuja, neobičan izraz: "Vidio je Tigra" (Verily he has looked on the Tiger), kojim se opisuje ludilo ili svetost. Rekli su mu da se to odnosi na nekakva čarobnog tigra koji je upropastio sve one što su ga vidjeli, makar i izdaleka, jer su svi neprestance mislili na njega do kraja života. Netko mu kaza da je jedan od tih nesretnika pobjegao u Mysore, gdje je, u nekom dvorcu, naslikao lik tigra. Nakon mnogo godina, Taylor je posjetio tamnice toga kraljevstva; u zatvoru u Nitturu upravitelj mu je pokazao ćeliju kojoj je pod, zidove i strop neki muslimanski fakir oslikao (barbarskim bojama koje je vrijeme, prije negoli ih uništi, usavršilo) stanovitom vrstom beskrajnoga tigra. Taj je tigar bio načinjen od mnogih tigrova, na vrtoglav način; presijecali su ga tigrovi, bio je isprugan tigrovima, obuhvaćao je mora i Himalaju, i vojske koje su sličile na druge tigrove. Slikar je, u istoj ćeliji, odavno umro; potjecao je iz Sinda ili, možda, iz Gudžerata, i isprva je kanio narisati zemljovid svijeta. Tragovi te nakane ostali su na čudovišnoj slici. Taylor je ispripovjedio tu priču Muhammadu Al-Jemeniju, iz Fort Williama; on mu je odvratio da na kugli zemaljskoj nema stvorenja koje ne bi težilo da postane Zaheer, ali da Milosrdni Gospodin nije dopustio da to istodobno budu dvije stvari, jer već jednajedina dostaje da opsjeni mnoštvo. Reče da uvijek postoji jedan Zahir i da je to u Doba Neznanja bio idol što se zvao Jeuk, a onda nekakav prorok iz Horasana koji je obično nosio veo optočen dragim kamenjem ili zlatnu obrazinu? Dodade da je Bog nedokučiv.

Često sam prečitavao Barlachovu monografiju. Ne mogu proniknuti kakve je osjećaje u meni pobudila; sjećam se očaja kad sam shvatio da me više ništa neće spasiti, nutarnjega olakšanja kad sam spoznao da za svoju nesreću nisam kriv ja sam, zavisti prema onima kojima Zahir nije novčić nego komad mramora ili tigar. Kako je lako ne misliti na tigra, mozgao sam. Sjećam se i osobita nemira s kojim sam čitao ovaj ulomak: "Jedan komentator djela Gulšan-i Raz veli da će onaj koji vidi Zahir uskoro vidjeti Ružu i navodi stih umetnut u 'Attarovu Asrar-namu (Knjigu o Neznanom): Zahir je sjena Ruže i trganje Vela."

One noći dok su bdjeli uz Teodelinu iznenadio sam se što među nazočnima ne vidim gospođu Abascal, njenu mlađu sestru. U listopadu, jedna mi njena prijateljica reče:

- Jadna Julita, počela se čudnovato ponašati, pa su je strpali u sanatorij. Kako li će izmučiti bolničarke koje je budu pitale. Stalno bulazni da se plaši nekakva novčića, isto kao i chauffeur Morene Sackmann.

Vrijeme, koje izbljeduje sjećanja, izoštrava sjećanje na Zahir. Prije sam mogao zamisliti pismo a onda glavu; sad ih oboje vidim istodobno. To ne biva kao da je Zahir od stakla, jer pismo ne naliježe na

glavu; prije bi se reklo da je posrijedi viđenje u obliku kugle a da se Zahir ističe u sredini. Ono što nije Zahir dopire do mene prosijano i kao izdaleka: oholi Teodelinin lik, tjelesna bol. Kad bismo mogli, veli Tennyson, shvatiti jedan jedincati cvijet, doznali bismo tko smo i što je svijet. Možda je želio reći da svaka, i najbeznačajnija, sitnica uključuje svjetsku povijest i njezin beskonačni lanac uzroka i posljedica. Možda je želio reći da se čitav vidljivi svijet očituje u svakoj predodžbi, isto kao što se volja, po Schopenhaueru, čitava očituje u svakom subjektu. Kabalisti su mislili da je čovjek mikrokozmos, simbolično zrcalo svemira; po Tennysonu, mogao bi biti to sve. Sve, pa čak i nepodnošljivi Zahir.

Prije 1948. snaći će me Julijina sudbina. Morat će me drugi hraniti i oblačiti, neću znati je li večer ili jutro, neću znati tko je bio Borges. Pogrešno je takvu sudbinu zvati strašnom, jer ni jedna jedina od njezinih okolnosti neće djelovati na mene. To bi bilo isto kao da se tvrdi da osjeća strahovitu bol anesteziran čovjek komu otvaraju lubanju. Više neću opažati svemir, opažat ću Zahir. Po idealističkom učenju, glagoli živjeti i sanjati, strogo uzevši, jesu sinonimi; od tisuća prividnosti prijeći ću na jednu; od jednoga zamršena sna na jedan jednostavan san. Drugi će sanjati da sam lud, a ja ću sanjati Zahir. Kad svi ljudi na zemlji, noću i danju, budu misliti na Zahir, što će biti san, a što java, zemlja ili Zahir?

U gluho doba noći još mogu hodati ulicama. Zora me, katkada, zateče na klupi na Trgu Garay gdje mislim (nastojim misliti) na onaj ulomak Asrar-name u kojem se veli da je Zahir sjena Ruže i trganje Vela. Povezujem tu tvrdnju s ovom viješću: da bi se izgubili u Bogu, sufiji ponavljaju svoje ime ili devedeset i devet Božjih imena sve dok ona ne izgube bilo kakav smisao. Žudim za tim da prevalim isti put. Možda će mi poći za rukom da Zahir istrošim snagom mišljenja i premišljanja o njemu; možda je onkraj toga novčića Bog.

Za Wally Zenner(Marko Grčić)

Ibn-Hakan al-Buhari, mrtav u svom labirintu

...sliče pauku koji je sebi napravio kuću. (Kur'an, XXIX, 41)

Ovo je moja djedovina - reče Dunraven, poprativši to širokim zamahom koji nije isključivao zastrte zvijezde i koji je obuhvaćao crnu pustoš, more i veličanstvenu i ruševnu građevinu nalik na napuštenu konjušnicu.

Unwin, njegov prijatelj, izvadi lulu iz usta i promrsi nešto skromno i potvrdno. Bila je prva ljetna večer 1914.; siti svijeta bez dostojanstva pogibelji, prijatelji uživahu u samoći graničnog predjela Cornwalla. Dunraven njegovaše tamnu bradu i smatraše se piscem omašnoga epa što ga njegovi suvremenici gotovo neće moći skandirati i kojem zaplet ni on sam još nije bio smislio. Unwin je objavio raspravu o poučku koji Fermat nije zapisao u povodu jedne Diofantove stranice. Obojica su bili - treba li istaći? - mladi, bezbrižni i strastveni.

- Prošlo je četvrt stoljeća - reče Dunraven - otkako je Ibn-Hakan al-Buhari, poglavica ili kralj nekakva nilskog plemena, umro u srednjoj sobi ove kuće od ruku svoga bratučeda Zaida. Premda je prošlo mnogo godina, okolnosti njegove smrti i dalje su nejasne.

Unwin, skrušeno, upita zašto.- Brojni su razlozi - bijaše odgovor. - Prvo, ova je kuća labirint. Drugo, čuvali su je jedan rob i

jedan lav. Treće, isparilo je tajno blago, četvrto, ubojica je bio mrtav kad se zbilo ubojstvo. Peto ...Unwin ga nestrpljivo prekine.- Ne gomilaj zagonetke - reče. - One moraju biti jednostavne. Sjeti se Poeva ukradenog pisma,

sjeti se Zangwillove zatvorene sobe.- Ili zamršene - odgovori Dunraven. - Sjeti se svemira. Penjući se pješčanim brežuljcima, stigoše

do labirinta. On im se, izbliza, učini kao ravan i beskonačan zid, od neožbukanih opeka, jedva viši od čovjeka. Dunraven reče da ima oblik kruga, ali da mu je opseg tako velik da se zakrivljenost ne opaža. Unwin se sjeti Nikole Kuzanskoga, za koga je svaki pravac luk beskrajne kružnice ... O ponoći otkriše trošna vrata koja vode u slijep i prijeteći trijem. Dunraven reče da je u unutrašnjosti kuće bilo mnogo raskrižja, ali da se, skrećući neprestano ulijevo, može za manje od sata stići do središta mreže. Unwin je povlađivao. Oprezni koraci odzvanjahu po kamenom podu; hodnik se granao u druge, uže. Kuća ih je nekako gušila, krov bijaše prenizak. Morali su nastaviti, jedan za drugim, u zamršenu tminu. Predvodio je Unwin. Sporo, zbog izbočina i uglova, tekao je u protusmjeru nevidljivi zid. Unwin, zastajkujući u mraku, slušaše iz usta svoga prijatelja priču o Ibn-Hakanovoj smrti.

- Gotovo najstarija moja uspomena - pričaše Dunraven - odnosi se na Ibn-Hakana al-Buharija iz luke u Pentreathu. Pratio ga je crnac s lavom; svakako, prvi crnac i prvi lav koje su vidjele moje oči, izuzmemo li gravure u Svetom pismu. Tada sam bio dijete, ali su me se zvijer sunčane boje i čovjek noćne boje manje dojmili od Ibn-Hakana. Učinio mi se vrlo visokim; bio je žućkaste kože, pospanih crnih očiju, drskoga nosa, punih usana, riđobrad, snažnih grudi, sigurnog i tihog hoda. U kući rekoh: "Brodom je došao kralj." Poslije, dok su radili zidari, unaprijedio sam ga i prozvao Babilonskim Kraljem.

Vijest da se stranac naselio u Pentreathu bila je dočekana sa zadovoljstvom; veličina i oblik njegove kuće, s čuđenjem i, čak, sa zgražanjem. Nitko nije mogao smisliti da se kuća sastoji od jedne jedincate sobe i milja i milja hodnika. "Mauri možda i stanuju u takvim kućama, ali ne i kršćani", govorio je narod. Naš pastor, gospodin Allaby, neobično načitan, iskopao je pripovijest o nekom kralju koga je Božanstvo kaznilo zato što je sagradio labirint i objavio je s propovjedaonice. U ponedjeljak, Ibn-Hakan je došao u župni dvor; okolnosti toga kratkog susreta tada nisu bile poznate, ali ni jedna iduća propovijed nije smjerala na oholost, i Maur se uspio pogoditi sa zidarima. Mnogo godina poslije, kad je Ibn-Hakan zaglavio, Allaby je prenio vlastima srž toga razgovora.

Ibn-Hakan mu je, s nogu, rekao ove ili slične riječi: "Nema više nikoga tko bi mogao osuđivati ono što radim. Opačine koje me kaljaju takve su da čak ni to da stoljećima ponavljam Posljednje Ime Božje ne bi bilo dovoljno da ublaži jednu jedinu od mojih muka; opačine koje me kaljaju takve su da čak ni to da vas ubijem ovim rukama ne bi otežalo muke koje mi dosuđuje beskrajna Pravda. Moje ime posvuda je poznato; ja sam Ibn-Hakan al-Buhari, i upravljao sam pustinjskim plemenima željeznim

žezlom. Godinama sam ih pljačkao, uz pomoć svojega bratučeda Zaida, ali Bog nije otrpio moja zlodjela i dopustio im je da se pobune. Moji su ljudi bili poraženi i poklani; meni je pošlo za rukom da umaknem s blagom napljačkanim u godinama izrabljivanja. Zaid me poveo do groba nekoga sveca, na podnožju kamene planine. Naredio sam svojem robu da stražari nad licem pustinje; Zaid i ja, umorni, zaspasmo. Te mi se noći tlapilo da sam uhvaćen u mrežu od zmija. Probudio sam se s grozom; uza me je, u zoru, spavao Zaid; dodir paučine po koži potakao me da usnim taj san. Boljelo me što Zaid, koji je bio kukavica, tako spokojno spava. Pomislih da blago nije neizmjerno i da bi on mogao zatražiti svoj dio. O pojasu mi je bio bodež sa srebrnom drškom; isukah ga i prerezah mu vrat. Na samrti je prokrkljao nekoliko riječi koje nisam razumio. Gledao sam ga; bio je mrtav, alija se pobojah da ne ustane, i naredih robu da mu smrska lice kamenom. Potom smo stali lutati prostranstvima, i jednoga dana opazismo more. Brazdali su ga vrlo visoki brodovi; pomislih da pokojnik ne može prijeći more, i odlučih krenuti u druge zemlje. Prve noći plovidbe sanjah kako ubijam Zaida. Sve se ponovi, ali ja razumjeh njegove riječi. Reče: Kao što ti mene sad brišeš, tako ću ja zbrisati tebe, gdje god bio. Zakleh se da ću izigrati tu prijetnju; sakrit ću se usred labirinta kako bi njegov duh zalutao u njemu."Rekavši to, ode. Allaby je najprije pomislio da je Maur lud i da je besmisleni labirint simbol i jasna potvrda njegova ludila. Poslije je uvidio da se to objašnjenje, doduše, podudara s pretjeranom građevinom i s pretjeranom pričom, ali ne i sa snažnim dojmom što ga je ostavio čovjek Ibn-Hakan. Možda su takve pripovijesti obične u egipatskim krajevima, možda takve neobičnosti više odgovaraju (kao Plinijevi zmajevi) nekoj kulturi nego osobi... Allaby je, u Londonu, pregledao mnoge stare brojeve Timesa; otkrio je istinu o pobuni i o kasnijem porazu Buharija i njegova vezira, koga je bio glas kukavice.

Čim su zidari bili gotovi, nastanio se u središtu labirinta. U selu ga više nisu vidjeli; katkad se Allaby plašio da ga je Zaid stigao i zatukao. Noćima je vjetar k nama donosio lavlju riku, a ovce bi se u toru zbile od prastaroga straha. Brodovi iz istočnjačkih luka, ploveći u Cardiff ili u Bristol, obično bi uplovljavali u mali zaljev. Rob bi izlazio iz labirinta (koji tada, sjećam se, nije bio ružičast nego grimizan) i izmjenjivao afričke riječi s posadama, te se činilo da među ljudima traži duh nekoga kralja. Šuškalo se da se ti brodovi bave krijumčarenjem, pa ako već krijumčare zabranjena alkoholna pića i bjelokost, zašto ne bi i mrtvace?

Tri godine otkako je bilo podignuto to zdanje, podno brežuljaka pristade brod Rose of Sharon. Nisam bio među onima koji su vidjeli taj jedrenjak, i možda na predodžbu koju imam o njemu utječu zaboravljene litografije Abukira ili Trafalgara, ali mislim da je bio jedan od izvanredno izgrađenih brodova, koji se nije doimao kao djelo kakva brodograditelja nego stolara, i više finog drvodjelje nego stolara. Bio je (ako ne na javi, onda u mojim snovima) ulašten, taman, tih i brz, s arapskom i malajskom posadom.

Usidrio se u zoru jednoga listopadskog dana. O predvečerju, Ibn-Hakan banu u Allabyjevu kuću. Bio je premro od straha; jedva je protisnuo da je Zaid ušao u labirint, i da su njegov rob i njegov lav zaglavili. Ozbiljno je pitao da li bi ga vlasti mogle zaštititi. Prije negoli mu je Allaby odgovorio, pobjegao je, kao da ga je spopao isti onaj užas koji ga je bio doveo u ovu kuću, drugi i posljednji put. Allaby, sam u biblioteci, nije se mogao načuditi da je taj strašljivac tlačio u Sudanu željezna plemena i iskusio što znači bitka i što znači ubiti. Opazio je, sutradan, da je jedrenjak otplovio (u Suakin, na Crvenom moru, kako je poslije doznao). Pomislio je da mu je dužnost ispitati je li rob mrtav, i zaputio se prema labirintu. Buharijeva usopljena priča činila mu se fantastičnom, ali na jednom zavoju hodnika naiđe na lava, i lav je bio mrtav, a na drugom na roba, koji bijaše mrtav, i u središnjoj odaji na Buharija, komu je bilo smrskano lice. Do čovjekovih nogu bio je kovčeg optočen sedefom; netko je bio razvalio bravu, i nije ostavio ni prebijene pare.

Završne rečenice, opterećene retoričkim stankama, odavale su da bi htjele biti rječite; Unwin pogodi da ih je Dunraven već mnogo puta izgovorio, s jednakom samosviješću i s jednakom jalovošću. Upita, praveći se da ga zanima:

- Kako su stradali lav i rob?Nepopravljivi glas odvrati s turobnim zadovoljstvom:- I njima je lice bilo smrskano.

Šumu koraka pridružio se šum kiše. Unwin pomisli da će morati spavati u labirintu, u "središnjoj odaji" iz priče, i da će se uspomena na dugu neudobnost preobraziti u pustolovinu. Šutio je; Dunraven, ne mogavši se suzdržati, upita, kao netko tko ne oprašta dug:

- Zar ova pripovijest nije neobjašnjiva? Unwin mu odgovori kao da misli naglas:- Ne znam je li objašnjiva ili neobjašnjiva. Znam da je izmišljotina.Dunraven stade psovati i pozva se na svjedočanstvo starijeg pastorova sina (Allaby je, čini se, bio

mrtav) i svih žitelja Pentreatha. Unwin se ispriča, zapanjen koliko i Dunraven. Vrijeme se, u mraku, činilo dužim; obojica se poplašiše da su zabasali, i bijahu vrlo iscrpljeni, kadli im slabašna svjetlost odozgora pokaza prve stepenice uskoga stubišta. Penjući se, stigoše do ruševne okrugle sobe. Dva su znaka ukazivala na strah zlosretnoga kralja: nisko okno koje je gledalo na pustaru i na more te na podu poklopac koji se otvarao na zavoju stubišta. Soba, premda prostrana, više je sličila zatvorskoj ćeliji.

Manje zbog kiše a više zbog nastojanja da dožive nešto vrijedno sjećanja i pripovijedanja, prijatelji zanoćiše u labirintu. Matematičar je spokojno spavao, ali ne i pjesnik, progonjen stihovima koje je njegov razum smatrao odvratnima:

(Faceless the sultry and overpowering lion, Faceless the stricken slave, faceless the king.)(Bez lica žestoki i neodoljivi lav, Bez lica smrskani rob, bez lica kralj.)

Unwin vjerovaše da u njemu nije pobudila zanimanje pripovijest o Buharijevoj smrti, ali se probudi uvjeren da ju je odgonetnuo. Cijeloga je tog dana bio zamišljen i povučen, spajajući joj i razlažući djeliće, pa tri ili četiri noći poslije pozva Dunravena u jednu londonsku pivnicu i reče mu ovim ili sličnim riječima:

- U Cornwallu sam ti rekao da je priča koju sam čuo od tebe izmišljotina. Činjenice su točne, ili bi mogle biti, ali, ispričane onako kako si ih ti ispričao, najočevidnija su izmišljotina. Počet ću od one najveće, od nevjerojatnoga labirinta. Bjegunac se obično ne skriva u labirintu. Ne podiže labirint na uzvišenju iznad obale, grimizni labirint da ga mornari vide izdaleka. Ne treba graditi labirint kad već postoji svemir. Za onoga tko se doista želi sakriti London je veći labirint od nekoga vidikovca do kojega vode svi hodnici kakve građevine. Mudra misao koju ti iznosim pala mi je na um preksinoć, dok smo slušali pljuštanje kiše po labirintu i dok smo čekali da nas pohodi san; opomenut i okrijepljen njome, odlučio sam zaboraviti tvoje ludorije i misliti o nečem pametnijem.

- O teoriji skupova, recimo, ili o četvrtoj dimenziji prostora - primijeti Dunraven.- Ne - reče Unwin ozbiljno. - Mislim na kretski labirint. Labirint kojem je središte bio čovjek

bikovske glave.Dunraven, upućen u kriminalističko štivo, mislio je da je rješenje zagonetke uvijek manje vrijedno

od same zagonetke. Zagonetka je dio nadnaravnoga i, čak, božanskoga; rješenje je magičarski trik. Reče, da bi odgodio neizbježivo:

- Na medaljama i kipovima bikovsku glavu ima Minotaur. Dante ga je zamišljao s bikovskim tijelom i ljudskom glavom.

- I ta mi verzija odgovara- priklopi Dunraven. - Važno je da se čudovišna kuća podudara s čudovišnim stanarom. Minotaur opravdava, i to obilato, postojanje labirinta. Nitko neće reći to isto o prijetnji iz nekog sna. Kad sam prizvao Minotaurov lik (prizivanje kobno u slučaju u kojem postoji labirint), problem je, virtualno, bio riješen. Ipak, priznajem da nisam shvatio da ključ odgonetke leži u tom prastarom liku, pa tako i jest bilo potrebno da mi tvoja priča priskrbi točniji simbol: paučinu.

- Paučinu? - ponovi, smeteno, Dunraven.- Da. Nimalo se ne bih začudio da je paučina (opća forma paučine, da se bolje shvati, Platonova

paučina) potakla ubojicu (jer ubojica postoji) na zločin. Sjećaš se da je Buhari, u grobnici, sanjao mrežu od zmija i da je, probudivši se, otkrio da ga je na takav san potakla paučina. Vratimo se onoj noći kad je Buhan sanjao mrežu. Potučeni kralj, vezir i rob bježe s blagom u pustinju. Sklanjaju se u grobnicu. Vezir, o kojem znamo da je kukavica, spava; kralj, o kojem znamo da je srčan, ne spava. Kralj, ne želeći da blago podijeli s vezirom, ubija ga nožem; nakon nekoliko noći njegova mu se sjena prividi u snu. Sve je to

nevjerojatno; ja mislim da su se događaji zbivali drukčije. Te je noći spavao hrabri kralj, a bdio Zaid, kukavica. Spavati, to znači odvojiti se od svemira, a takvo odvajanje ne polazi za rukom onome koji zna da ga progone s isukanim sabljama. Zaid, pohlepan, nagnuo se nad san svoga kralja. Pomislio je da ga ubije (možda se poigrao nožem), ali se nije odvažio. Pozvao je roba, sakrili su dio blaga u grobnici, pobjegli u Suakin i u Englesku. Ne zato da bi se sakrio od kralja, nego da bi ga namamio i ubio, podigao je na vidnom mjestu visok labirint crvenih zidova. Znao je da će brodovi u nubijske luke prenijeti glas o riđem čovjeku, o robu i lavu, i da će ga, prije ili poslije, Buhari potražiti u njegovu labirintu. U posljednjem hodniku mreže čekala je zamka. Buhari ga je beskrajno prezirao; nije se ni toliko ponizio da poduzme najsitnije mjere opreza. Osvanuo je priželjkivani dan; Ibn-Hakan se iskrcao u Engleskoj, zaputio se prema vratima labirinta, projurio kroz slijepe hodnike, i čim je, možda, zakoračio na prve stepenice, ubio ga je njegov vezir, može biti hicem iz zasjede. Rob je ubio lava, a drugi je hitac ubio roba. Potom je Zaid kamenom smrskao tri lica. Morao je tako učiniti, jer bi samo jedno smrskano lice nametnulo pitanje identiteta, ali zvijer, crnac i kralj tvore niz, i, kad su dana dva početna člana, oni traže treći. Nije nikakvo čudo što gaje spopao strah dok je razgovarao s Allabyjem; upravo je počinio užasno zlodjelo i pripremao se za bijeg iz Engleske da spasi blago.

Neka je šutnja puna razmišljanja, ili nevjerice, zavladala nakon Unwinovih riječi. Dunraven zamoli još jedan vrč piva prije negoli iznese svoje mišljenje.

- Slažem se - reče - da je moj Ibn-Hakan mogao biti Zaid. Takve su pretvorbe, reći ćeš, klasične majstorije žanra, prave konvencije koje čitatelj traži da se poštuju. Ali ne mogu prihvatiti pretpostavku da je dio blaga ostao u Sudanu. Sjeti se da je Zaid bježao od kralja i od kraljevih dušmana; lakše ga je zamisliti kako otima čitavo blago nego kako gubi vrijeme u zakapanju jednoga dijela. Možda novci nisu zatečeni zato što su potrošeni; zidari su, vjerojatno, iscrpli imetak koji, za razliku od crvenoga zlata Nibelunga, nije bio neiscrpan. Imali bismo, tako, Ibn-Hakana koji preplovljava more da bi potražio spiskano blago.

- Nije spiskano - reče Unwin. - Uloženo je u to da se u nevjerničkoj zemlji sagradi velika kružna zamka od opeke kojoj je bila svrha da ga zasužnji i uništi. Zaidu se, ako je tvoja pretpostavka točna, onako žurilo zbog mržnje i straha, a ne zbog lakomosti. On jest ukrao blago, a onda je uvidio da mu ono nije bitno. Bilo je bitno da Ibn-Hakan zaglavi. Pravio se da je Ibn-Hakan, ubio je Ibn-Hakana i, najposlije, postao Ibn-Hakan.

- Da - potvrdi Dunraven. - Bio je skitnica koja će se, prije negoli u smrti postane nitko i ništa, sjetiti da je bila kralj, ili da se, nekoć, pravila da je kralj.

(Marko Grčić)

Božji zapis

Zatvor je dubok i od kamena; oblika je gotovo savršene polukugle, iako je pod (koji je također od kamena) nešto manji od najširega kruga, što, nekako, pojačava osjećaj stiješnjenosti i prostranosti. Po sredini ga presijeca zid; premda vrlo visok, ne doseže najviši dio svoda; sjedne sam strane ja, Tzinacán, vrač piramide Qaholom, koju zapali Pedro de Alvarado; s druge je jedan jaguar, koji, tajnim i jednakim koracima, mjeri prostor i vrijeme sužanjstva. Uza samo tlo, veliko okno s rešetkama presijeca središnji zid. U sat bez sjene (u podne) gore se otvara kapak, i uzničar, kojeg su uništile godine, rukuje željeznom koloturom i spušta nam, na dnu užeta, vrčeve s vodom i komadićima mesa. Kroza svod prodre svjetlost; u tom trenutku mogu vidjeti jaguara.Zaboravio sam koliko godina ležim u mraku; ja, koji nekoć bijah mlad i mogoh premjerati ovaj zatvor, samo čekam, u stavu umiranja, kraj koji mi dosudiše bogovi. Dugačkim kremenim nožem otvarah grudi žrtava, a sada ne bih mogao, bez vradžbina, ustati ni iz prašine.Uoči potpaljivanja Piramide, ljudi koji sjahaše s visokih konja zlostavljahu me užarenim predmetima od kovine da bih otkrio mjesto skrivenoga blaga. Na moje oči srušiše kip boga, ali me on nije napustio, i ja, unatoč mučenju, nisam ništa odao. Izranili su me, prebijali, unakažavali, i probudih se potom u ovom zatvoru, iz kojega više neću izići za svojega smrtnog života.Jer me zla kob požurivaše da štogod napravim, kako bih nekako ispunio vrijeme, nastojah se sjetiti, u svojoj tami, svega što sam znao. Noćima sam bdio da se sjetim redoslijeda i broja kamenih zmija ili oblika nekoga ljekovitog drveta. Tako sam svladavao godine, tako sam stjecao ono što već bijaše moje. Jedne noći osjetih da mi se primiče jasna uspomena; prije negoli ugleda more, putniku uzavre krv. Nekoliko sati poslije stadoh nazirati tu uspomenu; bila je to jedna od predaja o bogu. Predviđajući da će na svršetku vremena nastupiti mnoge nesreće i razaranja, on, prvoga dana Stvaranja, napisa čarobnu rečenicu, kadru da spriječi ta zla. Napisa je tako da bi stigla do najdaljih naraštaja i da joj ne naškodi slučaj. Nitko ne zna na kojem je mjestu napisa, ni kakvim pismenima, ali nam je poznato da ona, u tajnosti, traje, i da će je pročitati neki izabranik. Pomislih da smo, kao i uvijek, na svršetku vremena, i da će mi sudbina posljednjega božjega svećenika omogućiti pristup povlastici da upoznam taj zapis. To što sam čamio u zatvoru nije smetalo toj nadi; možda sam tisućama puta vidio taj zapis u Qaholomu, ali ga nisam umio dokučiti.Ta me pomisao obodri, a onda izazva neku vrstu vrtoglavice. Na zemljinu šaru ima drevnih oblika, oblika nepokvarljivih i vječnih; svaki bi od njih mogao biti traženi simbol. Riječ božja mogla bi biti neka planina, ili rijeka, ili carstvo, ili zviježđe. Ali, u tijeku stoljeća planine se izravnavaju, rijeka mijenja tok, carstva doživljavaju mijene i propasti, a i zviježđa se mijenjaju. Mijena je na nebeskoj tvrdini. Planina i zvijezda jesu individui, a individui se troše. Tražio sam nešto trajnije, ranjivije. Pomislih na pokoljenja žitarica, trava, ptica, ljudi. Možda na mojem licu bijaše zapisana ta čarolija, možda ja sam bijah svrha svoje potrage. Napregnuto misleći, sjetih se da je jaguar jedan od božanskih atributa.Onda mi dušu obuze pobožnost. Zamislih prvu zoru vremena, zamislih svojega boga gdje poruku povjerava živom krznu jaguara, koji će se voljeti i bez kraja množiti, u pećinama, u trščacima, na otocima, da bi je posljednji ljudi mogli primiti. Zamislih tu mrežu od tigrova, taj vreli labirint od tigrova, koji unose strah u livade i stada da bi sačuvali jedan crtež. U drugoj ćeliji bijaše jaguar; u njegovoj blizini shvatih potvrdu svoje pretpostavke i tajnu potporu.Posvetih puste godine proučavanju rasporeda i oblika šara. Svaki mi je slijepi dan udjeljivao po jedan časak svjetlosti, i tako mogoh urezati u pamćenje crne oblike što su mrčili žuto krzno. Neki su uključivali točke; drugi su tvorili poprečne pruge s unutrašnje strane nogu; treći su se, prstenasto, ponavljali. Možda su bili jedan te isti glas ili jedna te ista riječ. Mnogi su bili obrubljeni crveno. Neću spominjati muke svojega posla. Mnogo sam puta doviknuo svodu da se taj zapis ne može odgonetnuti. Postupno me određena zagonetka koja me opsjedala stala manje kinjiti od generičke zagonetnosti rečenice što ju je zapisao bog. Kakav bi tip rečenice (pitao sam se) sastavio apsolutni um? Znao sam da čak ni u ljudskim jezicima nema ni jedne rečenice koja ne uključuje sav svemir; reći tigar znači reći tigrove koji su ga začeli, jelene i kornjače što ih je proždro, travu kojom se hrane jeleni, zemlju koja je bila majka travi, nebo koje je zemlji dalo svjetlost. Pomislih da bi i u božjem jeziku svaka riječ

morala izricati tu beskrajnu ulančenost činjenica, i to ne prešutno nego izričito, i to ne malo-pomalo nego izravno. S vremenom mi se predodžba o božanskoj rečenici učini djetinjarijom ili miljenjem. Bog, mozgao sam, treba samo da izrekne jednu riječ i u toj riječi sveukupnost. Ni jedna riječ koju on izgovori ne može biti manje vrijedna od svemira ili manje od ukupnosti vremena. Sjene i prividi te riječi, koja vrijedi koliko jedan jezik i koliko sve ono što jezik može obuhvatiti, jesu častoljubive i jadne ljudske riječi sve, svijet, svemir.Jednoga dana ili jedne noći - ta kakva je razlika između mojih dana i mojih noći? - usnih da se na podu zatvora nalazi zrnce pijeska. Nastavih spavati, spokojan; usnih da se budim i da vidim dva zrnca pijeska. Nastavih spavati; usnih tri zrnca pijeska. Množila su se, tako, sve dok nisu ispunila zatvor, a ja sam umirao pod tom pješčanom polukuglom. Razabrah da sanjam; probudih se s golemim naporom. Uzalud se probudih; gušio me bezbrojni pijesak. Netko mi reče: Nisi se probudio na javi nego u prijašnjem snu. Taj je san u drugome snu, i tako do beskonačnoga, koliko je i zrnaca pijeska. Nema kraja putu kojim se moraš vratiti, i umrijet ćeš prije negoli se doista probudiš.Osjetih se izgubljenim. Premda mi usta bijahu puna pijeska, kriknuh: Niti me sanjani pijesak može ubiti niti ima snova koji su u drugim snovima. Probudi me svjetlost. Gore u tami lebdio je krug svjetlosti. Vidjeh uzničarevo lice i ruke, kotačić, uže, meso i vrčeve.Čovjek se, pomalo, miješa s oblikom svoje sudbine; čovjek, to su, na kraju krajeva, njegove životne prilike. Prije negoli odgonetač ili osvetnik, prije negoli božji svećenik, bio sam zatočenik. Iz neumornoga labirinta snova povratih se u zlosretnu tamnicu kao u svoju kuću. Blagoslovih vlagu, blagoslovih tigra, blagoslovih tračak svjetlosti, blagoslovili svoje staro bolno tijelo, blagoslovih mrak i kamen.Onda se zbi nešto što niti mogu zaboraviti ni iskazati. Zbi se sjedinjenje s božanstvom, sa svemirom (ne znam da li se te riječi razlikuju). Zanos ne ponavlja svoje simbole; netko je vidio Boga u bljesku, netko ga je oćutio u maču ili u laticama ruže. Ja vidjeh pregolemo Kolo, koje mi nije bilo pred očima, ni iza njih, ni sa strane, nego, istodobno, posvuda. To je Kolo bilo načinjeno od vode, ali i od vatre, i bilo je (premda mu se vidio rub) beskonačno. Isprepleteno, tvorilo je sve što će biti, što jest i što je bilo, i ja sam bio jedna od niti te posvemašnje potke, a Pedro de Alvarado, koji me udario na muke, bio je druga. Tu bijahu uzroci i posljedice, i dosta mi je bilo vidjeti to Kolo da bih razumio sve, bez kraja. O srećo razumijevanja, veća od sreće maštanja ili osjećanja! Vidjeh svemir, njegove duboke svrhe. Vidjeh početke o kojima pripovijeda Sveopća knjiga. Vidjeh planine koje se digoše iz vode, vidjeh prve ljude od drva. Vidjeh ćupove koji se okrenuše protiv ljudi, vidjeh pse koji im trgahu lica. Vidjeh boga bez lica koji je s onu stranu bogova. Vidjeh duboki razvoj koji tvori jednu jedinu sreću, i kad razumjeh sve, pođe mi za rukom da razumijem, isto tako, i zapis na tigru.

To je formula od četrnaest slučajnih riječi (barem se doimaju slučajnima), i dostajalo bi da je glasno izgovorim pa da postanem svemoguć. Dostajalo bi da je izgovorim i da dokinem ovaj kameni zatvor, da dan uđe u moju noć, da budem mlad, da budem besmrtan, da tigar raskomada Alvarada, da zabijem sveti nož u španjolske grudi, da iznova sagradim piramidu, da obnovim carstvo. Četrdeset slogova, četrnaest riječi, i ja, Tzinacán, vladao bih zemljama kojima vladaše Moctezuma. Ali, znam da nikad neću izreći te riječi jer se više ne sjećam Tzinacána.Neka umre sa mnom tajna koja bijaše napisana na tigrovima. Onaj tko je odgonetnuo svemir, tko je odgonetnuo žarke svrhe univerzuma, ne može misliti na čovjeka, na njegove tričave sreće i nesreće, pa makar taj čovjek bio on sam. Taj je čovjek bio on i sad ga se više ne tiče. Što ga briga za sudbinu toga drugog; što ga briga za narod toga drugog, ako on sad nije nitko. Zato ne izgovaram formulu, zato se prepuštam zaboravu dana, ležeći u tmini.Za Emmu Risso Platero

(Preveo: Marko Grčić)

Dva kralja i dva labirinta

Pripovijedaju ljudi od povjerenja (ali Allah znade najbolje) da je prvih dana svijeta živio neki kralj babilonskih otoka koji je sazvao svoje graditelje i vrače i naredio im da sazidaju tako zamršen i istančan labirint da se ni najmudriji muževi ne usude ući, a oni koji uđu da se izgube. To djelo izazva sablazan, jer pravljenje zbrke i čudesa priliči Bogu, a ne ljudima. Nakon nekog vremena na njegov dvor stiže arapski kralj, i babilonski ga kralj nagovori (da bi ismijao priprostost svojega gosta) da uđe u labirint, po kojem je on, uvrijeđen i ponižen, lutao sve do večeri. Onda zaiska Božju pomoć, i iziđe na vrata. Njegove usne ne prozboriše o tome ni slovca, ali on reče babilonskome kralju da u Arabiji ima veći labirint i da će mu ga, ako Bog da, jednoga dana pokazati. Onda se vrati u Arabiju, sazva svoje zapovjednike i svoje vojskovođe i napade babilonsko kraljevstvo s takvom ratnom srećom da sravni sa zemljom njegove tvrđave, do nogu potuče njegove ljude i zarobi samoga kralja. Svezana ga uprti na brzu devu i povede u pustinju. Pošto jahahu tri dana, reče mu: "O kralju vremena, tvari i znamene vječnosti, želio si da se u Babiloniji izgubim u brončanom labirintu s mnogim stubištima, vratima i zidovima; sad mi je Svemogući podario da ti pokažem svoj, u kojem ne moraš uzlaziti stubama, ni provaljivati vrata, ni lutati zamornim hodnicima da ih prijeđeš, ni zastajati pred zidovima koji ti preprečuju prolaz."

Onda ga oslobodi spona i ostavi usred pustinje, gdje on umrije od gladi i žeđi. Neka je slavljen Onaj koji ne umire.

(Marko Grčić)

Čovjek na pragu

Bioy Casares donio je iz Londona neobičan bodež trokutasta sječiva i drške u obliku slova H: naš prijatelj iz Britanskog vijeća, Christopher Dewey, reče da je to tipično indijsko oružje. Ta ga je primjedba navela da spomene kako je, između dva rata, bio na službi u toj zemlji. (Ultra Auroram et Gangen, sjećam se da je rekao na latinskom, krivo citirajući jedan Juvenalov stih.) Od priča što ih je te večeri raspreo usuđujem se preuzeti ovu koja je pred vama. Moj će tekst biti doslovno prenesen: sačuvao me Allah od kušnje da pridodam kakvu pojedinost ili da, kiplingovskim umecima, pojačam egzotičnu boju te pripovijesti. Ona, uostalom, odiše onom drevnošću i jednostavnošću koje bi bilo šteta upropastiti, u njoj se, možda, osjeća duh iz Tisuću i jedne noći.

"Točno mjesto zbivanja o kojima će biti govora nije nimalo važno. Osim toga, što u Buenos Airesu uopće znače nazivi kao Amritsar ili Udh? Reći ću samo da su u to vrijeme u nekom muslimanskom gradu zaredali nemiri i da je centralna vlada poslala čovjeka željezne pesnice da zavede red. Taj je čovjek bio Škot, porijeklom iz čuvene ratničke loze, i tradicija nasilja ležala mu je u krvi. Samo jednom prilikom vidjele su ga moje oči, ali neću zaboraviti garavu kosu, istaknute jagodice, žudni nos i usta, široka ramena, čvrstu građu. On će se večeras u mojoj pripovijesti zvati David Alexander Glencairn: oba mu imena pristaju, jer su pripadala kraljevima koji su vladali željeznim žezlom. David Alexander Glencairn (moram se navići da ga tako nazivam) bio je, slutim, strah i trepet: i samo spominjanje njegova dolaska smirilo je grad. Bez obzira na to, on je proveo niz energičnih mjera. Proteklo je nekoliko godina. U gradu i pokrajini zavladao je mir: sikhi i muslimani zaboravili su stare razmirice, i Glencairn je uskoro netragom nestao. Naravno, stale su kružiti glasine da je otet ili umoren.

Sve sam to saznao od svog šefa, jer je cenzura bila stroga, i listovi nisu tumačili (čak ni spomenuli, koliko znam) Glencairnov nestanak. U jednoj se izreci kazuje da je Indija prostranija od svijeta: Glencairn, možda svemoćan u gradu kamo ga je uputio potpis na dnu dekreta, bio je tek sitni zavrtanj u složenom mehanizmu imperijalne uprave. Istraga mjesne policije bila je potpuno bezuspješna: moj je šef smatrao da će pojedinac pobuditi manju nepovjerljivost i postići znatniji uspjeh. Poslije tri-četiri dana (razdaljine su u Indiji nepojmljive) bez neke veće nade obilazio sam ulice mračnoga grada koji je progutao jednog čovjeka.

Osjetio sam, gotovo odmah, beskrajnu nazočnost urote kojoj je bila svrha da zataška Glencairnovu sudbinu. Nema jedne osobe u ovom gradu (naslućivao sam) koja ne zna tajnu i koja nije prisegla da će je čuvati. Većina je njih na moja pitanja iskazivala bezgraničnu neupućenost: ne znaju tko je Glencairn, nikad ga nisu vidjeli, nikad nisu čuli za nj. Neki su ga, naprotiv, vidjeli kako prije četvrt sata priča s Tim i Tim, čak bi me otpratili do kuće u koju su njih dvojica ušli, ali u toj kući nisu imali pojma o njima, ili su ta dvojica maločas odatle izašla. Ponekoga od tih vještih lažljivaca odvalio bih šakom u lice. Svjedoci su odobravali moje ponašanje i izmišljali dodatne laži. Nisam u njih vjerovao, ali se nisam usudio da ih prečujem. Jednog su mi dana u omotnici ostavili okrajak papira na kojemu je bila označena neka adresa ...

Kad sam stigao, sunce je zalazilo. Četvrt je bila pučka, naseljena sirotinjom; kuća je bila niska. S pločnika sam uočio niz zemljanih dvorišta i svjetlost u pozadini. U zadnjem dvorištu slavio se neki muslimanski blagdan; uniđe slijepac, noseći lutnju od crvenkasta drva.

Podno mojih nogu, nepomičan poput predmeta, na pragu se skutrio prastar čovjek. Opisat ću ga, zato što je to bitno za ovu pripovijest. Nebrojene godine smanjile su ga i izglačale kao voda oblutak ili ljudski naraštaji poslovicu. Bijaše prekriven dugačkim ritama, ili mi se tako pričinilo, i turban kojim je povezao glavu bio je također dronjak. U onom sumraku, podigao je prema meni tamno lice i prebijelu bradu. Odmah sam mu spomenuo Davida Glencairna, jer sam već bio izgubio svaku nadu. Nije me razumio (ili me, možda, nije čuo) pa sam mu morao objasniti da sam sudac i da ga tražim. Izrekavši to, osjetio sam kako je utaman ispitivati toga starca kojemu se sadašnjost svodi na neodređeni šum. Taj bi čovjek mogao

govoriti o Pobuni ili Akbaru (pomislio sam), a ne o Glencairnu. Njegove su riječi potkrijepile moje slutnje.- Sudac! - protisnuo je sa slabašnim čuđenjem. - Sudac koji se izgubio, i svi ga traže. To se dogodilo u mojem djetinjstvu. Ne pamtim datume, ali još nije bio umro Nikal Seyn (Nicholson) pred zidinama Delhija. Proteklo vrijeme ostaje u sjećanju: točno se prisjećam tadašnjih zbivanja. Bog je u svome gnjevu dopustio da se narod izopači; usta su rigala pogrde, prijevare i laži. Ali, nisu svi bili iskvareni, i kad je objavljeno da će kraljica poslati čovjeka da u ovoj zemlji provede engleski zakon, oni najmanje opaki poveselili su se jer su ćutjeli da je zakon bolji od rasula. Kršćanin je stigao i odmah stao prekoračivati ovlasti i tlačiti, zataškavati odvratne zločine i prodavati odluke. Isprva ga nismo krivili; englesku pravdu koju je on primjenjivao nitko nije poznavao, i navodni prijestupi novoga suca možda su imali neoborive i nedokučive razloge. Sve to, zacijelo, stoji u njegovoj knjizi, mislili smo mi, ali njegova sličnost sa svim nepoštenim sucima na ovome svijetu postala je i odveć očita, pa smo se, na koncu, morali pomiriti s time da je taj čovjek obična vucibatina. Tako se osilio da se jadni narod (u znak odmazde za iznevjerenu nadu što ju je nekad polagao u njega) počeo baviti mišlju da ga otme i da mu presudi. Lako je to reči; s riječi je valjalo prijeći na djela. Gotovo nitko, osim onih najprostodušnijih ili najmlađih, nije vjerovao da bi se taj opasni naum mogao ostvariti, ali tisuće sikha i muslimana održale su riječ, i jednog su dana, nikome ne vjerujući, ostvarile ono što se svakome od njih činilo nemogućim. Oteli su suca i zatočili ga na nekom posjedu u zabačenoj prigradskoj četvrti. Poslije toga pozvali su da svjedoče sve one kojima je on bio naudio, ili (kad je ustrebalo) siročad i udovice, jer je krvnikova sablja za tih godina neumorno vitlala. Konačno su potražili i odredili suca - to je od svega, možda, bilo najteže - koji će presuditi rečenom sucu.

Uto su ga prekinule neke žene koje su ušle u kuću.

Zatim je, sporo, nastavio:

- Predaja veli da nijedan naraštaj nije bez četvorice poštenjaka koji skrovito podupiru svemir i pravdaju ga pred Gospodom: jedan od tih ljudi bio bi najnepodmitljiviji sudac. A gdje da ga čovjek pronađe, kad su oni rasuti diljem svijeta, bezimeni, međusobno se ne znaju i nisu ni svjesni odgovorne službe koju obavljaju? Ako nam sudbina uskraćuje mudrace, rekao je tada netko, treba da potražimo slaboumnike. To je mišljenje preteglo. Sudsko vijeće tvorili su proučavatelji Kur'ana, vrsni poznavaoci zakona, sikhi koji nose lavlje ime i klanjaju se jednome Bogu, hindusi koji se klanjaju mnoštvu božanstava, Mahavirini redovnici koji uče da je svemir u obliku čovjeka raširenih nogu, poklonici ognja i crni Židovi, ali je donošenje konačne presude bilo povjereno luđaku.

Uto su ga prekinuli neki ljudi koji su odlazili sa slavlja.

- Luđaku - ponovio je - zato da na njegova usta progovori Božja mudrost i da postidi ljudsku oholost. Njegovo se ime izgubilo ili se nikad nije saznalo, a on je gol, ili u dronjcima, koračao ovim ulicama, prebrojavajući palcem ostale prste i izrugujući se drveću.

Moje se zdravo rasuđivanje pobunilo. Rekao sam mu da luđak ne može izreći presudu, jer se na taj način obesnažuje postupak.

- Optuženi je prihvatio suca - glasio je odgovor. - Možda je uvidio da ga, s obzirom na pogibelj koja prijeti urotnicima ako ga puste na slobodu, samo luđak može spasiti od smrtne presude. Čuo sam da se stao smijati kad su mu rekli tko je sudac. Mnoge dane i noći potrajalo je suđenje, zbog velikog broja svjedoka.

Zašutio je. Vidio sam da ga salijeću misli. Da prekinem šutnju, zapitao sam koliko je dana potrajalo.

- Barem devetnaest - odvratio je. Čeljad koja je napuštala slavlje ponovo ga je prekinula; muslimani ne smiju piti vino, ali su ta lica i glasovi odavali pijane ljude. Netko mu u prolazu nešto dovikne.

- Točno devetnaest dana - ispravio se. - Nevjernički pas saslušao je presudu, i nož mu je zaparao grlo.

Govorio je s krvožednom radošću. Pripovijest je okončao drugim tonom.

- Umro je uspravno. I najveće podlace krasi zrnce vrline.

- Gdje se dogodilo to što si ispričao - zapitao sam ga. - Na onom posjedu?

- Rekao sam da su ga na posjedu zatočili, a ne i sudili. U ovom su mu gradu sudili; u običnoj kući, kao što je ova. Među kućama nema razlike: moramo samo znati je li podignuta u paklu ili na nebu.

Zapitao sam što se dogodilo s urotnicima.

- Ne znam - odgovorio je strpljivo. - Sve se to odavna dogodilo i palo u zaborav. Možda su im presudili ljudi, ali Bog nije.

Izrekavši to, ustade. Vidio sam da me tim riječima otpušta i da sam od toga časa za njega prestao postojati. Gomila muškaraca i žena, pripadnika svih naroda u Pendžabu, sručila se na nas moleći i pjevajući, i zamalo nas nije satrla: zaprepastilo me da iz tako tijesnih dvorišta, koja nisu bila ništa veća od duljih predvorja, može pokuljati tolika masa svijeta. Neki su izlazili iz okolnih kuća: sigurno su preskočili zidove ... Gurajući se i sipljući psovke, prokrčio sam put. U krajnjem dvorištu naišao sam na obnažena čovjeka, okrunjena žutim cvijećem, s mačem u ruci. Svi su ga ljubili i ukazivali mu počast. Mač je bio okrvavljen, zato što je zadao smrt Glencairnu čije sam osakaćeno truplo pronašao u konjušnicama na dnu dvorišta."

(Milivoj Telećan)

Aleph

O God, I could be bounded in a nutshell and count myself a King of infinite space.

Hamlet, II, 2.

O Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora.

Hamlet, II, 2.

But they will teach us that Eternity is the Standing still of the Present Time, a Nunc-stans (as the Schools call it); which neither they, nor any else understand, no more than they would a Hic-stans for an Infinite greatnesse of Place.

Leviathan, IV, 46.

Ali, oni će nas učiti da je Vječnost nepomičnost Sadašnjosti, nekakvo Nunc-stans (kao što bi skolastičari rekli), što ni oni ni bilo tko drugi ne razumije išta više nego što bi razumio neko Hic-stans kao Beskrajnu veličinu kakva Prostora.

Levijatan, IV, 46.

Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časak nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitución koče reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir već odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonačnom nizu. Neka se svemir mijenja, ali ja neću, pomislio sam sa sjetnom taštinom; znam da sam joj nekoć dodijavao svojom zaludnom odanošću; sad kada je umrla, mogu se posvetiti sjećanju na nju, lišen nade, ali i poniženja. Sjetio sam se da joj rođendan pada tridesetog travnja; obići toga dana kuću u Ulici Garay, da pozdravim njenog oca i Cariosa Argentina Danerija, njezina bratučeda, spada u uljudan, nepokudan i, možda, neizbježan gest. Opet ću pričekati u sumraku prenatrpanog predsoblja, ponovo ću razgledati pojedinosti na njezinim mnogobrojnim slikama. Beatriz Viterbo u profilu, u boji; Beatriz pod krinkom, na karnevalu 1921.; Beatriz na prvoj pričesti; Beatriz na dan vjenčanja s Robertom Alessandrijem; Beatriz malo poslije razvoda, na objedu u Konjičkom klubu; Beatriz u Quilmesu, s Deliom San Marco Porcel i Carlosom Argentinom; Beatriz s pekinezom što joj ga je poklonio Villegas Haedo; Beatriz en face i u profilu, nasmiješena, s rukom ispod podbratka ... Neću morati, kao nekada, opravdati svoj dolazak skromnim poklonom u obliku knjiga: knjiga kojima sam, na posljetku, naučio razrezivati stranice da, mjesecima poslije toga, ne bih morao ustanoviti kako ih nije ni dotakla.

Beatriz Viterbo umrla je 1929.; otada sam se svakoga tridesetog travnja navraćao u njezinu kuću. Obično bih došao u sedam i četvrt i zadržao se oko dvadeset i pet minuta; iz godine u godinu dolazio sam sve kasnije i zadržavao se sve dulje. Godine 1933. u pomoć mi je priskočio pljusak: morali su me pozvati da ostanem na večeri. Taj lijepi presedan valjalo je, dakako, njegovati, i 1934., negdje iza osam, pojavio sam se noseći alfajor, tipičnu slasticu iz Santa Fea; kako i dolikuje, ostao sam na večeri. Za tih turobnih i nejasno erotičnih godišnjica imao sam priliku upoznati, malo-pomalo, Carlosa Argentina Danerija.

Beatriz je bila visoka, krhka osoba, blago pognuta držanja; iz njezina hoda izbijala je (dopustite mi oksimoron) neka vrsta ljupke grubosti, začetak zanosa. Carlos Argentino rumen je, impozantan, prosijed, profinjenih crta lica. Radi kao nekakav pomoćnik u nečitkoj knjižnici s južne periferije; odrješit je, ali i bespomoćan; donedavna je svake večeri i blagdanom ostajao kod kuće. Njegova duhovna aktivnost budna je, strastvena i potpuno beznačajna. Sav je u jalovim analogijama i sitničavim obzirima. Ima (kao i

Beatriz) prekrasne velike i izdužene prste. Mjesecima je bio opčinjen Paulom Fortom, manje zbog njegovih balada, a više zbog pomisli na savršenu slavu. "On je Knez francuskih poeta", ponavljao je nedotupavno. "Uzalud se mrgodiš na njega; neće mu nauditi, znaj to, ni najotrovnija od tvojih strijela.

Tridesetog travnja 1941. uzeo sam slobodu da slastici dometnem bocu domaćeg konjaka. Carlos Argentino srknuo ga je, ocijenio ga zanimljivim i poslije nekoliko čašica upustio se u velike misli o modernom čovjeku.

- Vidim ga u radnom kabinetu - reče pomalo s neobjašnjivom žustrinom - kao u kuli na gradskim bedemima, okružena telefonima, telegrafima, fonografima, radio-telefonskim uređajima, kinematografima, projekcionim lampama, glosarima, orarima, brevijarima, biltenima ...

Zaključio je da za tako opremljena pojedinca putovanje postaje izlišno: naše XX. stoljeće preoblikovalo je pripovijest o Muhamedu i brdu; sad brda hrle suvremenom Muhamedu.

Te su mi se misli učinile tako nesuvislima, a njihovo izlaganje tako bombastično i dosadno da sam ih smjesta povezao s književnošću; rekao sam mu da ih pribilježi. Odgovorio je, prema očekivanju, da je to već učinio: takva i ina, ništa manje poticajna, shvaćanja nalaze se u Uvodnom Pjevanju, Proslovnom Pjevanju ili, kratko i jasno, Pjevanju Proslovu spjeva na kojem već godinama radi, bez reklame, bez halabuke, čvrsto oslonjen na dva potpornja koji se zovu rad i samoća. Prvo daje maha mašti; zatim slijedi tesanje i fina obrada. Spjev se zoveZemlja: posrijedi je opis rečenog planeta, u kojem, dakako, ne manjka slikovitih digresija i smionih uzleta.

Zamolio sam ga da mi pročita kakav kraći stavak. Otvorio je ladicu u pisaćem stolu, izvadio debeo svežanj blok-listova s otisnutim zaglavljem biblioteke "Juan Crisóstomo Lafinur" i uzeo čitati sa zvonkim užitkom:

Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi, Posle i dane žurne, opake gladi ćudi,

Povijesti ja ne krojim, ne dolijevam ambre, Al' voyage o kom pričam ...jest autour de ma chambre.

- Ova je kitica zanimljiva u svakom pogledu - glasila je njegova prosudba. - Prvi stih naići će na toplo povlađivanje sveučilišnog profesora, akademika, grecista, ali ne i vajnih mudraca koji tvore pretežni dio javnoga mnijenja; drugi ide od Homera ka Hesiodu (kao sažetak implicitne počasti ocu didaktičke poezije, na pročelju novoga zdanja), smišljeno pojačan postupkom koji svoje porijeklo vuče iz Svetoga pisma i naziva se nabrajanje, gomilanje ili nizanje argumenata; treći stih - barokizam, dekadentizam, nesmiljeno njegovanje čiste forme? - sastoji se od dva jednaka polustiha; četvrti, izrazito dvojezičan, pribavit će mi jednodušno odobravanje svakog duha koji znade cijeniti lepršavu britkost dosjetke. Da ne spominjem neobičan srok i erudiciju koja mi omogućuje da, bez cjepidlačenja!, u četiri stiha ubacim tri učene aluzije što obuhvaćaju trideset stoljeća zgusnute književnosti: prva cilja na Odiseju, druga na Poslove i dane, treća na besmrtnu igrariju koja je potekla iz nehajna pera onog Savojca ... Sve mi je bjelodanije da je suvremenoj umjetnosti potreban melem smijeha, scherzo. Dvojbe nema, neka prozbori Goldoni!

Pročitao mi je još oveću hrpu kitica koje je opet popratio odobravanjem i iscrpnim komentarom. U njima nije bilo ni zrnca invencije; čak mi se nisu učinile mnogo lošijima od one prve. Sastojale su se od marljivosti, mirenja sa sudbinom i slučajnosti; vrline koje im je Daneri pripisivao dolazile su naknadno. Shvatio sam da se pjesnikov rad ne svodi na pisanje pjesama; on je u smišljanju razloga da mu poezija zavrijedi divljenje: naravno, taj naknadni rad mijenja djelo u pjesnikovim očima, ali ne i u očima drugih

ljudi. Danerijevo deklamiranje bilo je ekstravagantno: zbog klimave metrike nije uspio da tu ekstravaganciju, osim u sporadičnim navratima, unese u spjev.

Jedan jedini put u životu bio sam u prilici da pregledam petnaest tisuća dvanaesteraca u Polyolbionu, topografskoj epopeji kojom je Michael Drayton obuhvatio faunu, floru, vode, planine, vojničku i redovničku povijest Engleske; siguran sam da je taj zamašni ali ipak ograničeni, pjesmotvor manje dosadan od sličnog nadobudnog pothvata Carlosa Argentina. On je naumio da pretoči u stihove cjelokupnu kuglu zemaljsku: te 1941. godine uspio je obraditi nekoliko hektara u državi Queensland, preko kilometar toka rijeke Ob, plinski spremnik sjeverno od Veracruza, glavne trgovačke radnje u četvrti Concepción, ljetnikovac Mariane Cambaceres de Alvear u Ulici Once de Setiembre, u Belgranu, i tursku kupelj nedaleko od poznatog akvarija u Brightonu. Pročitao mi je šačicu mukotrpnih stavaka iz australske zone svoga spjeva: ti dugački i bezoblični aleksandrinci bili su lišeni relativnog zanosa iz Uvoda. Navodim jednu kiticu:

Pazi. Sa desnog boka rutiniranog stupa (Sjevernom iduć stranom sjeverozapadnog dijela) Kostur čami bez roka. Boja? Plavetnobijela, I ovčji obor sija odsjajem suhog trupa.

- Dva smiona rješenja - kliknuo je vatreno - što ih iskupljuje, već čujem kako gunđaš, punokrvnost izričaja. Molim, molim. Prvo, adjektiv rutiniran što, en passant, vjerno odslikava neumitnu jednoličnost svojstvenu čobanskim i ratarskim poslovima, jednoličnost koju se ni Georgike ni naš slavom ovjenčani Don Segundo nisu nikad usudili ovako neposredno prokazati. Drugo, siloviti prozaizam kostur čami bez roka, što će ga kakav mlitavac s gnušanjem osuditi, ali će ga rasni kritičar cijeniti kao suho zlato. Cijeli je taj stih, budimo iskreni, malo remek-djelo. Idući polustih začinje živahan dijalog s čitateljem: hoće da preduhitri njegovu žarku znatiželju, stavlja mu pitanje u usta i odgovara na nj ... smjesta. A što veliš na onaj izum plavetnobijela? Slikoviti neologizam upućuje na nebo, neobično važan čimbenik australskog krajolika. Bez toga priziva, namazi ove freske bili bi odviše mračni, i čitatelj bi bio primoran da zaklopi knjigu, ranjen u dno duše neizlječivom i crnom sjetom.

Otišao sam oko ponoći.

Dvije nedjelje poslije toga, Daneri mi je telefonirao, valjda prvi put u životu. Predložio mi je da se sastanemo u četiri, "da zajedno popijemo mlijeko u susjednom salonu-baru što ga je progresivni zanos Zunina i Zungrija - vlasnika moje kuće, vjerojatno se sjećaš - otvorio na uglu; tu slastičarnicu isplati se vidjeti." Pristao sam, prije pomiren sa sudbinom negoli oduševljen. Jedva jedvice pronašli smo slobodan stol: "salon-bar", neumitno moderan, bio je malko manje grozan od mojih predviđanja: za obližnjim stolovima, uzbuđeni uzvanici razglabali su o novčanim iznosima što su ih Zunino i Zungri investirali bez ikakva cjenkanja. Carlos Argentino divio se tobože nekakvim supermodernim električnim uređajima (koje je, očito, već prije vidio) i rekao mi sa stanovitom strogošću:

- Htio-ne htio, moraš priznati da se ovaj lokal može staviti uz bok onima najelegantnijima iz Ulice Flores.Poslije toga, pročitao mi je četiri-pet stranica svoga spjeva. Prepravio ih je, držeći se onog izopačenog načela verbalne pompoznosti: gdje je prethodno stajalo plav, sad je ugurao plavičast, plavkast, čak i plavičav. Riječ mliječan nije mu bila dovoljno ružna: za žustri opis perionice vune radije je odabrao mlječast, mlječikast, zamliječen, mljekovit... Ogorčeno je psovao kritičare; zatim ih je, nešto dobrohotnije, usporedio s osobama "koje ne posjeduju dragocjene kovine, parne preše, valjaonice i sumporne kiseline za kovanje blaga, ali zato mogu označiti drugima gdje se to blago nalazi". Poslije toga okomio se na prologomaniju, "kojoj se davno narugao, u duhovitom proslovu Don Quijotea, Knez svih Genija". Priznao je, ipak, da bi naslovnoj strani novoga djela priličio kićeni prolog, riječi podrške s potpisom kakva literata od kalibra, od ugleda. Dodao je da namjerava objaviti početna pjevanja svoga spjeva. Odmah sam dokučio

razloge njegova neobičnog telefonskog poziva; taj će od mene zatražiti da mu napišem predgovor za onu cjepidlačarsku zbrku. Moja bojazan nije se obistinila; Carlos Argentino je s kivnim divljenjem primijetio da neće pogriješiti epitet ako proglasi solidnim ugled što ga u svim krugovima uživa Alvaro Melián Lafinur, čovjek od pera, koji bi, uz moje zauzimanje, mogao s ushićenjem sročiti prolog čuvenome spjevu. Da se izbjegne najneoprostiviji neuspjeh, morat ću nastupiti kao zagovornik dviju nepobitnih odlika: formalne savršenosti i znanstvene strogosti, "jer u tome prostranom perivoju tropa, figura, elegancije, nema ni jedne začkoljice koja ne potkrepljuje golu istinu". Dodao je još da se Beatriz uvijek družila s Alvarom.

Složio sam se, pun najljepših riječi. Da sve bude uvjerljivije, naglasio sam mu da s Alvarom neću razgovarati u ponedjeljak nego u četvrtak, na prijateljskoj večeri kojom se obilježava svaki sastanak u Klubu pisaca. (Te večere postoje samo u mašti, ali je nepobitna činjenica da se sastanci održavaju četvrtkom, što je Carlos Argentino mogao provjeriti u novinama i što je rečenici pridavalo istiniti prizvuk.) Rekao sam, proročanski i lukavo, da ću, prije negoli povedemo razgovor o prologu, izložiti zanimljivi plan cijeloga spjeva. Rastali smo se. Kad sam skrenuo u Ulicu Bernardo de Irigoyen, sasvim sam nepristrano razmotrio što mi je raditi:

a) razgovarati s Alvarom i reći mu da je onaj Beatrizin bratučed (taj eksplikativni eufemizam omogućit će mi da je spomenem) sastavio spjev što otvara beskonačne mogućnosti kakofoniji i kaosu; b) ne razgovarati s Alvarom. Pronicljivo sam zaključio da će se moja lijenost opredijeliti za b).

U petak, od ranih sati, počelo je zvrndanje telefona. Ljutilo me što se ta sprava, koja je nekoć prenosila nepovratni Beatrizin glas, sada srozala na prenosnika jalovih i vjerojatno bijesnih prigovora onog prevarenog Carlosa Argentina Danerija. Srećom, ništa se nije dogodilo - ako izuzmemo neizbježnu odbojnost kojom me počastio taj čovjek što mi je najprije nametnuo delikatnu dužnost, a onda me zaboravio.

Telefon me prestao gnjaviti, ali mi se potkraj listopada javio Carlos Argentino. Bio je izvan sebe, isprva mu nisam prepoznao glas. Ojađen i bijesan, mucao je kako oni nezajažljivi Zunino i Zungri, pod izlikom da žele proširiti svoju poganu slastičarnicu, sad hoće rušiti njegovu kuću.

- Kuću mojih roditelja, moju kuću, staru i uglednu kuću u Ulici Garay! - ponavljao je, da utučenost možda utopi u melodiji.

Nije mi bilo odveć teško shvatiti njegove jade. Kad čovjek navrši četrdesetu, svaka je promjena odvratni znamen protjecanja vremena; osim toga, posrijedi je bila kuća koja me beskonačno podsjećala na Beatriz. Htio sam napomenuti tu tankoćutnu pojedinost; moj me sugovornik nije slušao. Ako Zunino i Zungri budu i dalje tjerali svoj apsurdni naum - reče - doktor Zunni, njegov odvjetnik, istoga će časa zatražiti odštetu i primorati ih da isplate sto tisuća pesosa.

Zunnijevo ime na mene je ostavilo dojam; njegova kancelarija, koja se nalazila između ulica Caseros i Tacuarí, uživala je poslovičan ugled. Zapitao sam da li je već preuzeo slučaj. Daneri je odvratio da će s njime govoriti toga istog popodneva. Nešto se skanjivao, a onda onim tihim, bezličnim, glasom, kojim obično povjeravamo nešto vrlo intimno, dodade da mu je kuća nužno potrebna za dovršenje spjeva, zato što se u jednom zakutku podruma nalazi Aleph. Objasnio mi je da je Aleph jedna od točaka u prostoru koja sadrži sve točke.

- U podrumu je, ispod blagovaonice - nastavio je, pročistivši izgovor uzbuđenjem. - Moj je, moj je. Ja sam ga otkrio u djetinjstvu, prije negoli sam krenuo u školu. Podrumske su stube strme, tetak i tetka nisu mi dali da silazim, ali je netko rekao da je u podrumu cijeli svijet. Pri tom je mislio, kako sam poslije saznao,

na globus, ali sam ja shvatio da je to svijet. Kriomice sam išao, stropoštao se niz zabranjene stube, pao. Kad sam otvorio oči, vidio sam Aleph.

- Aleph? - zinuo sam.

- Jest, mjesto gdje se nalaze, odvojeno, sva mjesta na zemaljskoj kugli, viđena sa svih strana. Nikome nisam povjerio svoje otkriće, ali sam se vratio. Odakle djetetu spoznaja da je steklo povlasticu da kao zreo čovjek iskleše svoj spjev! Zunino i Zungri neće me opljačkati, ne, i stoput ne! Doktor Zunni dokazat će im, sa zakonikom u ruci, da je moj Aleph neotuđiv.

Pokušao sam srediti misli.

- Zar taj podrum nije suviše mračan?

- U tvrdu glavu istina ne dopire. Ako su u Alephu sva mjesta na Zemlji, onda su ondje sve luči, sve svjetiljke, svi izvori svjetlosti.

- Dolazim smjesta da to vidim.

Spustio sam slušalicu, prije negoli stavi kakvu zabranu. Dovoljno je da čovjek sazna jednu činjenicu, pa da odmah rasvijetli niz srodnih, ranije neslućenih pojedinosti: ja, budala, dotad nisam razabrao da je Carlos Argentino luđak. Uostalom, cijela ta obitelj Viterbo ... I sam često ponavljam kako je Beatriz bila žena, curica, gotovo nesmiljene pronicljivosti, ali ona njezina nehajnost, rastresenost, samoživost, prava pravcata okrutnost, možda imaju svoje patološko objašnjenje. Ludilo Carlosa Argentina ispunilo me zloćudnom srećom: nas smo se dvojica, u dnu duše, zapravo oduvijek prezirali.

U Ulici Garay dvorkinja mi je rekla da izvolim pričekati. Dečko je, kao i uvijek, u podrumu, gdje razvija slike. Pored vaze bez cvijeta, na suvišnom klaviru, smiješio se (više neprolazno negoli anakronično) veliki Beatrizin portret u neprirodnim bojama. Nitko nas nije mogao vidjeti; obuzet očajničkom nježnošću, pristupio sam slici i rekao joj:

- Beatriz, Beatriz Elena, Beatriz Elena Viterbo, Beatriz draga, Beatriz zauvijek izgubljena, to sam ja, Borges.Naskoro je ušao Carlos. Stao je odrešito govoriti; vidio sam da su mu sve misli usmjerene na gubitak Alepha.

- Čašica pseudokonjaka - naredio je - i krećeš u podrum. Vidjet ćeš, obvezan je dorsalni položaj. Ništa manje nisu obvezni pomrčina, mirovanje, privikavanje očiju. Leći ćeš na popločani pod i uprijeti pogled u devetnaestu stubu na čuvenom stubištu. Ja se vraćam, spuštam podni poklopac, i ti ostaješ sam. Nemoj da te prestraši kakav glodavac. Za koju minutu ugledat ćeš Aleph. Mikrokozam alkemičara i kabalista, našeg stvarnog i poslovičnog prijatelja, multum in parvo!

Prolazeći blagovaonicom, nadoveže:

- Naravno, ako ga ne vidiš, tvoja nesposobnost ne potire moje svjedočanstvo ... Siđi. Za koji časak moći ćeš uspostaviti dijalog sa svim Beatrizinim slikama.

Hitro sam sišao, sit njegovih lupetanja. Podrum, malko širi od stubišta, prilično je podsjećao na bunar. Pogledom sam uzalud tražio globus što ga je spomenuo Carlos Argentino. U jednom kutu bili su nagomilani sanduci s bocama i torbe od krutog platna. Carlos dohvati jednu torbu, presavije je i postavi na točno određeno mjesto.

- Jastuk nije kraljevski - stao je objašnjavati - ali ako podignem za cigli centimetar, nećeš vidjeti ni prst pred nosom i svladat će te pometnja i stid. Rasprostri se na pod i izbroji devetnaest stuba.

Poslušao sam njegove budalaste upute; napokon je otišao. Brižljivo je zatvorio podni poklopac; unatoč pukotini, koju sam kasnije uočio, zavladao je mrak kao u rogu. Odmah sam prozreo svoj pogibeljni položaj: luđak me živa zakopao, davši mi prethodno da ispijem otrov. Carlosovo petljanje odavalo je pritajeni strah da ja neću ugledati čudo: da zabašuri svoje bulažnjenje, da ja ne saznam za njegovo ludilo, mora me ubiti. Podišla me mutna nelagoda koju sam pokušao pripisati ukočenom položaju, a ne djelovanju narkotika. Sklopio sam oči, otvorio sam ih. Tada sam ugledao Aleph.

Evo me sada u neizrecivu središtu svoje pripovijesti; ovdje počinje moj spisateljski očaj. Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus ab Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnica nigdje; Ezekijel, o anđelu sa četiri lica, koji se istodobno obraća Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, tiču Alepha.) Možda mi bogovi neće uskratiti da pronađem ekvivalentnu sliku, ali bi tada ovaj izvještaj zabrazdio u literaturu, u patvorinu. Osim svega, ostaje nerješivo središnje pitanje: nabrajanje, makar i djelomično, beskonačnog skupa. U tom divovskom trenutku vidio sam milijune ugodnih ili grozomornih čina: nijedan me nije osupnuo više od činjenice da su svi okupljeni u istoj točki, da se ne preklapaju i ne stapaju. Ono što su mi oči ugledale bilo je istovremeno; ono što budem zapisao bit će susljedno, jer je takva narav jezika. Evo što sam uspio zapamtiti.

U donjem dijelu stube, s desne strane, vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se nepodnošljivo ljeskala. Isprva sam pomislio da se okreće; potom sam dokučio da je to gibanje opsjena koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer Alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veličini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskonačan broj stvari, zato što sam je bjelodano vidio iz svih točaka univerzuma. Vidio sam napučeno more, vidio sam svitanje i predvečerje, vidio sam mnoštva ljudi u našoj Americi, vidio sam srebrnastu paučinu u središtu crne piramide, vidio sam nebrojene i bliske oči kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz, vidio sam u stražnjem dvorištu u Ulici Soler one iste pločice što sam ih prije trideset godina vidio u ulaznom trijemu jedne kuće u Fray Bentosu, vidio sam grozdove, snijeg, duhan, rudne žile, vodenu paru, vidio sam ispupčene ekvatorijalne pustinje i svako zrnce pijeska u njima, vidio sam u Invernessu ženu koju nikad neću zaboraviti, vidio sam zanosne vlasi, uznosito tijelo, vidio sam rak na sisi, vidio sam krug osušene zemlje na pločniku gdje je nekoć bilo stablo, vidio sam jedan ljetnikovac u Adroguéu, primjerak prvog engleskog prijevoda Plinija što ga je načinio Philemon Holland, vidio sam istodobno svako slovo na svakoj stranici (u djetinjstvu sam se čudio kako se slova u zatvorenoj knjizi ne izmiješaju i izgube u toku noći), vidio sam noć i tadašnji dan, vidio sam zalazak sunca u Querétaru što je odražavao boju jedne ruže u Bengalu, vidio sam svoju praznu spavaonicu, vidio sam u kabinetu u Alkmaaru globus među zrcalima koja ga beskonačno umnažaju, vidio sam konje uzvijorene grive na žalu Kaspijskog mora u svitanje, vidio sam nježne kosti jedne ruke, vidio sam kako preživjeli borci iz neke bitke šalju razglednice, vidio sam u izlogu iz Mirzapura španjolske igraće karte, vidio sam iskošene sjene paprati na tlu jednog staklenika, vidio sam tigrove, motorne klipove, bizone, morsku bibavicu i vojske, vidio sam sve mrave na ovome svijetu, vidio sam perzijski astrolab, vidio sam u ladici pisaćeg stola (i protrnuo vidjevši rukopis) raskalašna, nevjerojatna, neporeciva pisma što ih je Beatriz slala Carlosu Argentinu, vidio sam omiljeni spomenik u Chacariti, vidio sam užasne ostatke nekoć predivne Beatriz Viterbo, vidio sam kolanje svoje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznuo sam u plač, jer su

moje oči vidjele onaj skroviti i hipotetički objekt čijim nazivom ljudi barataju, premda ga ni jedan čovjek nije vidio: nedokučivi svemir.Obuzelo me beskrajno udivljenje, beskrajna žalost.

- Mora da si pobenavio od pustog zabadanja nosa onamo gdje mu nije mjesto - javi se mrski i veseli glas. - Koliko god lupao glavom, nećeš mi se za ovo otkriće odužiti ni za sto godina. Strašan opservatorij, što kažeš, Borges?

Cipele Cariosa Argentina stajale su na najvišoj stubi. Zatečen iznenadnim polumrakom, nekako sam se iskobeljao i promucao:

- Strašan. Baš strašan.

Začudila me ravnodušnost vlastitog glasa. Carlos Argentino nestrpljivo je navaljivao:

- Jesi li sve vidio, u bojama?

U isti mah smislio sam osvetu. Dobrohotno, izrazito samilosno, nervozno, okolišno, zahvalio sam Carlosu Argentinu Daneriju što me uveo u svoj podrum i toplo mu preporučio da iskoristi rušenje kuće i napusti pogibeljnu metropolu koja nikome, ali baš nikome, ne prašta. S blagom upornošću odbio sam raspravu o Alephu; zagrlio sam ga, na polasku, i ponovio mu da su čisti zrak i mir dva najbolja liječnika.

Na ulici, na stubama Concepcióna, u podzemnoj željeznici, sva su mi lica bila bliska. Pobojao sam se da me više ništa neće moći iznenaditi, pobojao sam se da će me vječno pratiti dojam povratka. Na svu sreću, poslije nekoliko besanih noći, ponovo me pohodio zaborav.

Postskriptum od 1. ožujka 1943. Šest mjeseci poslije rušenja zgrade u Ulici Garay, izdavačka kuća "Prokrust", ne posustavši pred duljinom zamašnog spjeva, izbacila je na tržište izbor "argentinskog iverja". Ishod je izlišno spominjati: Carlos Argentino Daneri dobio je Drugu nacionalnu nagradu za književnost. Prva je dodijeljena doktoru Aiti; treća, doktoru Mariju Bonfantiju; začudo, moje djelo Kockareve kocke nije polučilo ni jednog glasa. Tko zna po koji su put pobijedili neshvaćanje i zavist! Već odavna nisam sreo Danerija; novine pišu da će nam uskoro podariti drugu knjigu. Njegovo nadahnuto pero (sada neopterećeno Alephom) posvetilo se stihovanju izvadaka doktora Aceveda Diaza.

"Primio sam tvoju turobnu čestitku" - pisao mi je. "Ti, čemerni moj druškane, pucaš od zavisti, ali moraš priznati - makar prepukao! - da sam ovom prilikom svoj šešir uspio zakititi najrumenijim perom: svoj turban, najsjajnijim kalifom među svim rubinima"

Dodat ću dvije primjedbe: prva se odnosi na narav Alepha; druga, na njegov naziv. On, kao što je poznato, potječe od prvog slova svetog jezika. Njegovo postavljanje na pročelje ove pripovijesti nije slučajno. Za Kabalu, to slovo označava En Sof, bezgraničko i čisto božanstvo; govorilo se također da ima oblik čovjeka koji pokazuje Nebo i Zemlju kako bi označio da je donji svijet zrcalo i zemljovid gornjega; za Mengenlehre on je simbol transfinitnih brojeva u kojima cjelina nije veća od pojedinoga dijela. Mene zanima: je li Carlos Argentino sam odabrao taj naziv, ili ga je pročitao, postavljena na neku točku gdje se stječu sve točke, u nekom od bezbrojnih tekstova što mu ih je otkrio Aleph iz njegove kuće? Koliko god to nevjerojatno zvučalo, ja mislim da postoji (ili je postojao) drugi Aleph, ja mislim da je Aleph iz Ulice Garay lažni Aleph.

Da obrazložim. Oko 1867. kapetan Burton obnašao je u Brazilu dužnost britanskog konzula: u srpnju 1942. Pedro Henríquez Urena otkrio je u biblioteci u Santosu jedan njegov rukopis u kojemu se spominje

zrcalo što ga Istok pripisuje Iskandaru Zu al-Karnainu, odnosno Aleksandru Dvorogome Makedonskom. U tome zrcalu odražavao se cijeli svemir. Burton navodi i druge slične tvorevine - sedmerostruki pehar Kai Hosrua, zrcalo što ga je Tarik Benzejjad otkrio u kuli (Tisuću i jedna noć, 272), zrcalo što ga je Lukijan iz Samosate uspio razgledati na Mjesecu (Vjerodostojna povijest, I, 26), zrcalno koplje što ga prva knjiga Capellina Satyriconapripisuje Jupiteru, sveobuhvatno zrcalo Merlinovo, "okruglo i udubljeno i nalik na svijet od stakla" (The Faerie Queene, III, 2, 19) - i nadodaje ove zanimljive riječi: "Svi spomenuti predmeti (kojima je jedina mana što ne postoje) obične su optičke sprave. Vjernici koji dolaze u džamiju Amr, u Kairu, dobro znaju da je svemir u jednom od kamenih stupova što opkoljavaju središnje dvorište ... Nitko ga, dakako, ne može vidjeti, ali oni koji prislone uho na stup, tvrde da iz njega ubrzo začuju ravnomjerno hučanje ... Džamija potječe iz VII. stoljeća: stupovi su doneseni iz drugih predislamskih hramova, jer, kao što je zapisao Ibn Haldun: "U državama koje su osnovali nomadi cjelokupno graditeljstvo u rukama je stranaca. "

Postoji li taj Aleph u srži kamena? Jesam li ga vidio kad sam sve vidio i zatim ga zaboravio? Naš je duh podložan zaboravu; i ja sam iskrivljujem i gubim, zbog tragične erozije godina, crte na Beatrizinu licu.

Za Estelu Canto

(Milivoj Telećan)