1. PEDAGOGIJA KAO ZNANOST O ODGOJU

Pedagogija je znanost o odgoju i obrazovanju koja daje teorijski okvir (skup znanstvenih spoznaja i tvrdnji) za praktično djelovanje – odgojno-obrazovne procese koji pripremaju i usmjeravaju osobu za život u različitim okruženjima (država, škola, obitelj, posao). Pedagogija je znanost koja se bavi odgojno-obrazovnim procesima, a subjekti odgoja su djeca, učenici, ali i odrasli (roditelji, nastavnici, liječnici, ...). Pedagogija je empirijska znanost iz čega proizlaze ovi ciljevi pedagogije:

proučavati odgojno-obrazovnu stvarnost (praksu) i dati neke iskaze, pretpostavke o njoj pretpostavke se moraju provjeriti i dokazati odgovarajućim znanstvenim metodama istraživanja (one se

moraju znanstveno vrednovati) prilikom istraživanja utvrditi zakonitosti (logičke dosljednosti) u odgojno-obrazovnom procesu, iz toga izvući

norme (dokazane teorijske postavke) te ih sistematiziratiPedagogija je praktična znanost iz čega proizlazi cilj pedagogije: dokazane tvrdnje i zakonitosti iz teorije prenijeti na praksu, osposobiti ljude (pedagoge) da se mogu što kvalitetnije baviti tom djelatnosti i tako unaprijediti njeno praktično djelovanje (odgojno-obrazovne procese) posebno u njenim institucijama (školama), ali i u obitelji.

Raščlamba znanosti o odgoju prema Dietrichu: Opća pedagogija – obuhvaća temelja i ono općenito svake od specijalnih pedagogija: filozofski i biološki aspekt

pedagogije, dakle generalnu teoriju odgoja i obrazovanja koja se može primijeniti na svim subjektima u svim okruženjima

Komparativna pedagogija – uspoređuje značajke odgoja i obrazovanja odnosno obrazovne sustave različitih zemalja

Povijesna pedagogija – objašnjava razvoj pedagogije kroz povijesna razdoblja, korijene pedagogije u povijesti i temelja (načela) koja su se razvijala i održavala do danas i danas imaju svoju primjenu

Posebne (specijalne) pedagogije – fokusirane na specifične segmente društva predškolska pedagogija školska pedagogija

teorija škole i školska organizacija teorija o nastavnom planu i programu (teorija kurikuluma) teorija nastave

obiteljska pedagogija socijalna pedagogija pogonska/industrijska pedagogija (pedagogija u poslovanju)

Moderna raščlamba znanosti o odgoju: prema kronološkoj dobi

pedagogija predškolske dobi pedagogija školske dobi pedagogija odraslih pedagogija starijih osoba

prema vremenu povijest pedagogije opća (sistematska) pedagogija futurološka pedagogija

prema mjestu odvijanja pedagoške djelatnosti obiteljska pedagogija školska pedagogija – pedagogijske discipline

didaktika metodika teorija škole i školske organizacije kurikulum

domska (internatska) pedagogija pedagogija slobodnog vremena vojna pedagogija

crkvena pedagogija specijalna pedagogija – bavi se natprosječno darovitim pojedincima i pojedincima s razvojnim teškoćama

pojedinci natprosječno daroviti pojedinci s razvojnim poteškoćama

tiflopedagogija (slijepi i slabovidni) surdopedagogija (gluhi i nagluhi) oligofrenopedagogija (s psihičkim nedostacima)

ODNOS PREDAGOGIJE PREMA DRUGIM ZNANOSTIMA

Pedagogija ima dodirne točke s mnogim znanostima i surađuje s njima. Koristi i ugrađuje mnoge spoznaje iz drugih znanosti.Interdisciplinarni pristup određenju pedagogije:

Filozofski- razmatra filozofske aspekte odgoja: ciljevi odgoja i obrazovanja (smisao odgoja – zašto odgajati?), vrijednosti odgoja, utjecaj pedagogije na čovjeka (ima li odgoj ikakav utjecaj, je li odgoj svemoćan ili nemoćan, utjecaj na razum, moralnost, ljudskost), etička problematika u pedagogiji

Psihološki- proučava osjećaje, raspoloženja (promjena raspoloženja, afektivni poremećaj), kognitivne (misaone) procese, psihomotoričke procese- kako psiha osobe utječe na njezino ponašanje

Sociološki- proces socijalizacije (kako odgajati osobu da se uspješno integrira u društvo i daje svoj doprinos u društvu)- društveni aspekti odgoja i obrazovanja (demografski, politički, mikrosociološki)- odnosi u skupinama (grupe u vrtiću, razredi)

Antropološki- proučava temeljne strukture i funkcije ljudskog tijela- uočava fiziološke slabosti (čovjek se rađa slab i bespomoćan) i odgojne procese kako bismo te biološke manjkavosti prevladali- proučava tjelesne i mentalne ljudske potrebe, težnje i mogućnosti te kako ih odgojem razviti

Kibernetički- upravljanje usvajanjem odgojno-obrazovnih sadržaja: ulaz informacija (kako osobi što uspješnije prenijeti znanja), njihova prerada (kako osoba prihvaća i doživljava informacije) i izlaz (kako osoba ispoljava/demonstrira ono što je naučila, povratna informacija)- pronaći najbrži put za ostvarenje zadanog cilja (kako pojedinca što brže nešto naučiti)

Informatološki- tijek informacija između odgojno-obrazovnih subjekata, informacije se prenose u različitim oblicima- optimizacija tijeka informacija (kako što bolje prenositi informacije) među subjektima

Sustavski- teorija sustava na neki objekt gleda kao na cjelinu (sustav) koji se sastoji od međusobno povezanih elemenata između kojih se prenose informacije, pri čemu je važna interakcija sustava s okolinom- utjecaj okoline na subjekte pedagogije, međudjelovanje subjekata (kako oni međusobno utječu jedan na drugog i kako djeluju kao cjelina prema ostvarenju individualnih i zajedničkih ciljeva)

Komunikološki- komunikacija između osoba u odgojno-obrazovnom procesu- verbalna i neverbalna komunikacija (npr. kako pospješiti komunikaciju između nastavnika i učenika, primjeri loše komunikacije, kako loša komunikacija utječe na odnose)- slušanje (kako pažljivo slušati, važnost slušanja), razgovor i povratna informacija (dobivanje i korištenje povratne informacije)- metode za rješavanje konflikata

METODE ZNANOSTI O ODGOJU

Pedagogija je znanstvena disciplina što znači da koristi znanstvene metode istraživanja poput eksperimenata i testova da dođe do znanstvenih iskaza i tvrdnji koji se pokušavaju primijeniti u praksi. Da bi neka tvrdnja bila valjana, treba se putem tih metoda dokazati.Temeljne metode istraživanja u znanosti o odgoju:

1. Hermeneutičke metodeHermeneutika je umijeće tumačenja, umijeće razumijevanja ponajprije povijesno-literarnih tekstova. Razumjeti neki tekst znači shvatiti njegovo značenje, spoznati ono unutarnje što tekst nosi. Na taj način proučavaju se stari spisi, dokumenti čime se mogu dobiti nove pedagoške spoznaje i iskustva. Hermeneutički proces (proces tumačenja tekstova) je neprekidan i možemo ga opisati pomoću hermeneutičkog kruga. Značajno za hermeneutički krug je:

prije čitanja nekog teksta imamo predrazumijevanje, predznanje, iskustvo što nam može pomoći lakše razumjeti tekst (npr. ako imamo predznanje da dijete piše test, onda njegovo nemirno ljuljanje na stolici i grickanje olovke nećemo razumjeti kao nestrpljivost i želju za kretanjem, već kao nervozu, strah i lošu koncentraciju)

kada razumijemo cjelinu, iz nje možemo objasniti i razumjeti pojedine dijelove (npr. iz cjeline da dijete ima lošu koncentraciju i nervozu na testu razumijemo pojedinosti: dijete gricka olovku, gleda okolo, ljulja se na stolici)

kada znamo pojedinosti, možemo razlučiti cjelinu (iz navedenih pojedinosti zaključujemo da dijete ima lošu koncentraciju na testu)

razumijevanje nekog teksta daje nam dodatno znanje (predrazumijevanje) koje možemo iskoristiti za (lakše) razumijevanje sljedećih tekstova

Opis hermeneutičkog kruga: čitač ima neko predrazumijevanje teksta, predrazumijevanje provjeravamo tako da si postavljamo pitanja;

neka od pitanja važna za predrazumijevanje: u kakvim je uvjetima tekst nastao? o kakvoj vrsti teksta se radi? kakvo je značenje pojedinih riječi u tekstu (mnoge riječi imaju više značenja ovisno o kontekstu)?

naše predznanje prenosimo na tekst, uspoređujemo ga s tekstom i vidimo da li nam treba još nešto za razumijevanje

dobivanjem novih spoznaja proširujemo svoje razumijevanje i dobivamo novo znanje s novim znanjem utvrđujemo naše predrazumijevanje i postavljamo nova pitanja (sada smo spremni bolje

razumjeti već pročitani tekst ili preći na neki novi, zahtjevniji tekst)

Na ovaj način se proučavanjem pedagoških spisa (spisi o odgoju i obrazovanju) mogu dobiti nove spoznaje u pedagogiji.

2. Empirijske metodeKod empirijskih metoda temeljno je ispitivanje hipoteza ili pretpostavki. Postavlja se hipoteza koja se nekim metodama znanstvenog istraživanja treba dokazati i, ako se dokaže, postaje novom spoznajom, normom ili tvrdnjom u znanosti. Ta tvrdnja se može dalje primjenjivati u praksi, npr. u odgojnom procesu. Pomoću empirijskih metoda proučavamo promjenjiva obilježja (varijable), odnose i međudjelovanja u području odgoja i nastave. Ta obilježja, koja istražujemo, trebaju se moći mjeriti, brojčano izraziti odnosno moraju se dati kvantificirati. Školski uspjeh je jedno takvo obilježje koje se može egzaktno, precizno izraziti ocjenama, brojem bodova, postotkom prolaznosti i slično.Podaci koji se dobiju istraživanjem trebaju se analizirati, npr. statistički, i iz toga izvući nove spoznaje – time proširujemo svoje znanje o odgoju i obrazovanju.

Osnovne empirijske metode istraživanja: Eksperiment

- promjena jedne ili više varijabli i kontroli njihova učinka, utjecaja

- mijenjamo neovisnu varijablu (npr. različiti oblici prikaza istih informacija) da vidimo kako to utječe na promjenu ovisne varijable (pamćenje informacija); npr. pamćenje je uspješnije ako informacije prikazujemo i u slikovnom obliku, a ne samo u tekstualnom obliku- kod eksperimenta važno je isključiti, izbaciti neke remeteće varijable koje nepravilno utječu na ovisne varijable – drugim riječima, potrebno je zatvoriti eksperiment; takvi eksperimenti mogu dati neprecizne rezultate jer pojednostavnjuju složenost stvari i neprirodniji su

Opažanje- daje nešto slabiju kvalitetu podataka jer dosta ovisi o subjektivnosti opažača, načinu na koji je on uočio stvari (dva različita opažača mogu istu stvar vidjeti na dva različita načina)- opažanje se provodi selektivno (bira se grupa ljudi, npr. razred, koja se istražuje)- bitno je da su situacije objektivno promotrive (npr. promatra se koliko puta djeca dignu ruku ili žele ići na WC) i zapisive- neka opažanja mogu biti objektivna (predočuje se brojem, npr. koliko puta su se učenici javili da isprave ocjenu), a neka su subjektivna jer ovise o procjeni opažača (npr. učenici nisu bili baš zainteresirani za nastavu)

Ispitivanje- vrlo široko područje koje zastupa mnogo tehnika: usmena ispitivanja (intervju), pismena ispitivanja (većinom upitnici) i grupne rasprave- ova metoda se jako proširila i već predstavlja znanost u malom (proučavaju se oblici pitanja, poželjne strukture upitnika, razumljivost pitanja i slično)

Test- rutinska znanstvena metoda kojom se istražuju neka obilježja koja se mogu kvantificirati, dobivaju se konkretni rezultati- test može biti normativno orijentiran (testirani se s obzirom na rezultate testa se svrstava u poredak u testiranoj grupi) ili kriterijski orijentiran (utvrđuje se je li testirani dosegao određeni cilj odnosno željeni rezultat neovisno o tome na kojem je mjestu poretka

3. Kvalitativne metodeDanas su istraživanja usmjerena na praksu – ona zahvaćaju praksu tj. donose rezultate i tvrdnje koje imaju praktičnu upotrebu u društvu. Istraživač je, dakle, sa svojim metodama, angažiran u polju prakse.Svrha kvalitativnih metoda je istraživati najrazličitija područja odgoja i obrazovanja. Ove metode koriste prednosti hermeneutičkih i empirijskih metoda: važno je hermeneutičko razumijevanje, traženje i izlaganje smisla, značenja određenih tvrdnji, ali i primjena strožih kvantitativnih metoda, preispitivanje hipoteza i dokazivanje.Glavna obilježja kvalitativnih metoda:

društvene činjenice nisu objektivno postavljene, nisu fiksne (nepromjenjive) nego se oblikuju s obzirom na shvaćanje, tumačenje i interpretaciju onoga koga se istražuje; dakle, one imaju dodir subjektivnosti, nisu isključivo objektivne kao empirijske metode

proces istraživanje je otvoren – u tijeku istraživanja može se mijenjati pristup problematici i postupci istraživanja ovisno o gledištima onoga koga se istražuje

osim hermeneutičkih i empirijskih metoda, koriste se i alternativne metode (npr. heuristika), na taj način se događa integracija metoda

2. POVIJEST PEDAGOGIJE

PRVO RAZDOBLJE: OD SREDNJEG VIJEKA K MODERNI (1600 – 1700)

Jedan od prvih, koji je odgoj kao smislen poduhvat doveo u svijest šire javnosti, bio je Komensky. Komensky je vjerovao da se sudbina svijeta i čovjeka nalazi u njegovima rukama, čovjek je taj koji svojim postupcima može dovesti svijet u red. Temelj za poboljšanje čovječanstva vidi u odgoju – odgoj je taj koji može promijeniti čovjeka na bolje, a bolji čovjek može poboljšati svijet.Njegova pansophia (nauk svemudrosti), tj. povezanost svih znanosti, treba biti omogućena svim ljudima. Komensky je za to iznio cjelovit program: svakog sve temeljito poučiti. „Svakog“ – to je značilo siromašne i bogate, plemenite i neplemenite, mladiće i djevojke, gospodu i sluge, ... dakle sve društvene staleže. „Sve“ – nije značilo mnogoznalost (da je netko stručnjak u mnogo područja), već potpun svjetonazor (čovjek treba biti upoznat sa svime, imati osnovno, opće obrazovanje iz svih područja kako bi lakše prepoznao svoj poziv) koji se proširuje i produbljuje na višim stupnjevima škole. „Temeljito“ – to znači prenošenje znanja na više načina, a ne isključivo verbalno kako je do tada bio slučaj.Komensky uvodi načelo zornosti (djeca trebaju imati praktično iskustvo u nastavi): osjetilno doživljavanje objekta o kojem se govori radi usvajanja činjenica i formiranje pravilnih predodžaba o objektu. Treba omogućiti učenicima da u toku nastave osjetilnim organima neposredno percipiraju (gledaju, diraju, njuše, ...) objekte koji se u nastavi proučavaju, a onda puno lakše i brže uče o njima.Komensky je zagovarao metodičko poučavanje koje je prikazao u svojoj „Velikoj didaktici“. On zasniva metode u kojima nema prinude (učenike se ne prisiljava usvajati znanja za koja nisu mentalno spremni i za koja još nemaju dovoljno razvijene kognitivne sposobnosti), usmjerene tijeku prirode – to su metode koje omogućuju sigurno, lako, trajno, djelotvorno učenje, npr. od lakog prema težem, od općeg prema posebnom, od poznatog ka nepoznatom. Trebala je biti ukinuta srednjovjekovna individualna i grupna nastava: učitelj se pritom posvećivao samo jednom učeniku, a za to vrijeme je zadacima i kaznama „mučio“ druge učenike. Umjesto toga je razredna nastava (u razredu je trebalo biti stotinu djece) trebala s jednim učiteljem poučavati istodobno sve učenike, a ne samo jednog. Time je Komensky postao ideologom frontalnog tipa nastave koji se nadmoćno koristi i danas.Komensky je uveo revolucionarnu organizaciju nastave:

razrede (Komensky je poučavao skupinu od čak 300 djece koja se danas zove razred) školski sat (nastava je podijeljena u vremenske cjeline, trajala je određeno vrijeme) nastavu po predmetima (nastavni sadržaji su organizirani u predmete) školsku godinu

Komensky je zastupao stupnjevito školstvo za svu djecu (definirao je sustav obrazovanja 4x6 – 4 stupnja koja traju po 6 godina) kakvo u velikoj mjeri postoji i danas – prema višim stupnjevima škole znanje se proširivalo i produbljivalo:

1. stupanj – od rođenja do 6. godine života (materinska škola, danas vrtić) 2. stupanj – zajednička osnovna škola, materinska škola za jezik za sve od 6. do 12. godine života 3. stupanj – škola latinskog od 12. do 18. godine života 4. stupanj – sveučilište od 18. do 24. godine života

DRUGO RAZDOBLJE: PROSVJETITELJSTVO ILI „PEDAGOGIJSKO STOLJEĆE“ (1700 – 1800)

Oko 1700. nove ideje Komenskog dobivaju sve više na aktualnosti širom Europe. U stoljeću prosvjetiteljstva svi ljudi su trebali sudjelovati na prosvjećivanju razuma. Upotrebom uma i razuma svi životni problemi čine se rješivima, a razvoj moralnosti i cjelokupne ljudskosti kao i gospodarstva čine se mogućima. Cilj je obrazovanje i odgoj razuma radi razvoja morala i cjelokupne ljudskosti koji će voditi prema boljem svijetu, blaženstvu i slobodi.Već se kod Engleza Johna Lockea vidi taj bezgranični odgojni optimizam, nevjerojatna moć odgoja koji može poboljšati čovjeka i cijeli svijet. On kaže da je ljudski um „tabula rasa“ (prazna ploča – čovjek se rađa bez osobnosti, genetskih predispozicija, urođenih osobina) koju treba izvana putem odgoja oblikovati, ispuniti sadržajima i na taj način oblikovati osobnost, moral. Locke želi sve staleže odgajati na isti način: oni trebaju biti poučavani na prirodan način, sukladno umu (u skladu s mogućnostima uma): kratko, lako i s velikim izgledima u uspjeh (ugraditi optimizam). Pomoću odgoja ljudi trebaju biti vođeni i prema moralnosti, ali i prema sklonosti prema pozivu (ljudi trebaju otkriti što vole raditi, čime se žele baviti – time oni postaju značajan aktivan subjekt odgoja), s time da je to neprekidno napredujuć proces. Ove ideje Locke sažimlje u djelu „Misli o odgoju“ koje su odmah postale zanimljive pedagozima. Pomoću odgoja treba težiti prirodnom stanju u svijetu – to je stanje u kojem vlada jednakost među ljudima, blaženstvo i sloboda – razum uči ljude da su jednaki i da ne smiju nanositi štetu jedan drugome. Ljudi ovise sami o sebi, o svojem razumu koji ih mora voditi prema tome da se izbore za vlastita prava, ravnopravnost, slobodu. Dakle, čovjek mora

hrabro koristiti svoj razum da se izbori za sebe, za svoja prava (otuda Locke polaže pravo na revoluciju – čovjek se ima pravo pobuniti).Immanuel Kant je najbolje objasnio što je to prosvjećenost čovjeka i kako čovjek postaje prosvijećen. Prosvjećenost je izlaženje čovjeka iz njegove nezrelosti koju je sam skrivio. Ta nezrelost počiva na manjku odlučnosti i hrabrosti koristiti se vlastitim razumom bez vođenja od strane drugog. Temeljno geslo prosvjetiteljstva: imaj hrabrosti koristiti se vlastitim razumom!Povjerenje u snagu vlastita uma treba biti veće i značajnije od tradicije i autoriteta.Kant naglašava dvije temeljne odrednice: važnost vlastitog mišljenja te prijenos znanja i poduka.

Temeljne misli o pedagogiji: Čovjek drži odgoj u svojim rukama, čovjek je sposoban odgajati. Odgoj priprema čovjeka za stvarni život, stvarni život zahtjeva odgoj (dakle, inzistira se ne samo na prijenosu

znanja, već i na razvoju tijela, osobnosti, karaktera, umijeća kako bi čovjek bio spreman za život). Postoji valjana metoda odgoja – odgoj mora slijediti tijek prirode (učimo od lakšeg prema težem, od općeg

prema posebnom, od bližeg prema daljem, ...; učimo u skladu sa svojim prirodnim sklonostima i mentalnim sposobnostima) i ne smije biti nametnut (odgajati ne znači prisiljavati nekoga da nešto radi).

Dijete se mora odgajati kao dijete, a ne kao mali odrasli – dijete zahtjeva posebna prava, poseban odgoj. Potreba za odgojem zahtjeva obavezno školovanje za sve. Škola postaje autonomna i oslobađa se starateljstva crkve.

Zbog ovih gotovo revolucionarnih misli ovo razdoblje u povijesti naziva se pedagogijsko razdoblje.

Već u ovom razdoblju uočava se danas aktualno proturječje odgoja: odgoj je početak napretka i razvoja čovjeka, njegova tijela, uma i optimizma, tako da bude prosvijećen, da ima snagu razuma i vlastito mišljenje (tako da misli samostalno). S druge strane, odgoj znači pripremu čovjeka na život u društvu – čovjek se mora tako odgojiti da se prilagodi društvu, da pridonosi društvu čime se gubi dobar dio njegove samostalnosti i posebnosti. Tu se vidi sukob između slobode i prinude, između pojedinca i društva, između prilagođavanja i zadržavanja vlastitog mišljenja.

Jean-Jacques Rouseau je bio predstavnik i nadilazitelj prosvjetiteljstva. Njegova osnovna teza je: čovjek je od prirode dobar, samo ga institucije čine zlim. To znači da se čovjek rađa dobar, a društvo kvari čovjeka. Zbog toga čovjeka treba odgajati da ga se ne izloži štetnim utjecajima kulture i društva, dakle odgajati čovjeka u skladu s njegovom prirodom. To znači da se čovjek ne smije odgajati da zadovolji neki vanjski cilj (npr. da se ponaša kako netko drugi želi ili da se bavi nečim što netko drugi želi), nego mora biti u skladu s njegovom prirodom (u skladu s njegovom osobnosti, prirodnim sklonostima, vlastitim interesima, voljom).Dva najvažnija njegova djela su: „Društveni ugovor“ i „Emile“. „Društveni ugovor“ pokazuje kako priroda čovjeka i pojedinačna volja mogu doći u sklad s društvom – svaki čovjek treba svoju volju i razum dragovoljno postaviti i koristiti kao zajedničko dobro, dakle u korist društva. Opće dobro rađa se iz dragovoljne podređenosti pojedinačne volje zajedničkoj volji. Kako učiniti nešto tako proturječno? Odgoj mora slijediti tijek prirode, a ne bilo koji vanjski cilj i utjecaj (drugim riječima, odgoj ne smije biti nametnut, odgajatelj ne smije prisiljavati dijete da se ponaša na određeni način i da prihvaća nametnute stavove i vrijednosti). U „Emilu“ Rousseau kritizira tadašnji odgoj – čovjek se odgaja da bude kakav cirkusantski konj, dakle lutka bez ikakve vlastite volje i samostalnog korištenja razuma. Odgoj počinje odmah od novorođenog djeteta, ali treba biti ograničen na zadovoljenje prirodnih potreba (hodanje, hranjenje, govor i drugo).Odgajatelj se treba miješati čim manje i time dopustiti da razvoj djeteta ide njegovim prirodnim tokom, nikako ne drugačije. Odgajatelj mora oblikovati, pripremati okolinu za dijete, izraditi pedagoške situacije, dogovarati susrete za dijete, stavljati dijete u različite nove situacije, a dijete u tim situacijama samo mora pronaći odgovor (kako ispravno postupiti, kako se ponašati). Time dijete spoznaje stvari, postaje zainteresirano, dobiva iskustvo što pokreće učenje i proces odgajanja. Dijete se treba razvijati slobodno iz vlastite pobude, sukladno svojoj osobnosti i interesima.Sljedeća Rousseauova važna teza je teza o vlastitom pravu djeteta – dijete nije nikakav „mali odrasli“, već biće koje svoju zrelost nosi u samom sebi. U prirodi djeteta je da ono samo, promatrajući stvari i situacije te sakupljajući iskustvo, razvija razum i vlastito mišljenje te se tako uči i odgaja.Dijete prvi puta u pedagogiji od objekta postaje subjektom, dakle nalazi se u centru pažnje.

Filantropi (izvedeno iz grčke riječi: prijatelji ljudi) su bili skupina pedagoga, koji su između 1750. i 1800. značajno utjecali na razvoj pedagogijske teorije i školstva. Pod jakim Rouseauovim utjecajem oni su težili prosvijećenim, umno moćnim čovjekom koji će služiti ekonomiji. Njihov vodeći zastupnik je bio Basedow. On je utemeljio prvi uzorni školski zavod kojim je upravljala država. To je bilo mjesto gdje se uče moderni jezici, prirodne znanosti, sport ... bio je to utilitaristički odgoj primjenjiv u praksi – odgoj koji bi pripremio čovjeka na gospodarski rad. Poučavanje je ipak bilo odlučujuće sredstvo – čovjek se pripremao da služi društvu i državi, a njegove vlastite misli i potrebe nisu bile na prvom mjestu.U to vrijeme utemeljile su se prve realne i strukovne škole. One su trebale pripremiti čovjeka na neki od zanata.

Johann Heinrich Pestalozzi je bio pučki pedagog i filozof. Prva iskustva sabrao je u „Večernjem satu jednog nasljednika“ i tri puta prerađenom romanu „Lienhard i Gertruda“. U „Večernjom satu“ Pestalozzi polazi od optimistične slike čovjeka koji se razvija u skladu s prirodom. Školu u tom razdoblju još uvijek ne odobrava – ona pruža umjetno obrazovanje koje ne slijedi tijek prirode. Opće obrazovanje čovjeka treba imati prednost nad obrazovanjem poziva i staleža. Dakle, čovjek prvo treba primiti odgoj i obrazovanje zajednički svim ljudima (razvijati svoje tijelo, duh, razum, moral, ...), a nakon toga primati znanja koja će mu omogućiti da radi svoj posao i ostvaruje svoj poziv. U romanu „Lienehard i Gertruda“ Pestalozzi polazi od utopijskog društva u kojem škola priprema čovjeka za uklapanje u uređenu i dobru okolinu.Pestalozzi je shvatio da je škola s nastupajućom industrijom potrebna jer inače čovjek neće steći stručna znanja potrebna da radi svoj posao. Dijete više ne uči računanje, mjerenje, pisanje i puku teoriju, već ima svoju školu u šumi, na polju, u štali ..., dakle ističe se važnost prakse u učenju. Škola postaje potrebna za sve pozive – društveno potrebno znanje je toliko naraslo da bez pouke u školama se ono ne može prenositi.Pestalozzi govori o tri „sloja“ u svakom čovjeku:

Kao životinjsko biće čovjek je u prirodnom stanju jednostavan, bezopasan divljak koji se ponaša u skladu sa svojom prirodom (genotip).

Kao društveno biće on se prilagođava okolini i razvija civilizirano ponašanje. Međutim, čovjeka pripadnost društvu ne zadovoljava, on mora ostvariti samog sebe.

Kao moralno biće čovjek se napokon oplemenjuje i usavršava. Moralnost, razvoj ljudskosti, karaktera, unutarnja snaga razvijaju se odgojem.

Na tom tragu Pestalozzi kaže da se čovjekov život ne može usavršavati bez odgoja. Postoji međusobni utjecaj između pedagogije mjesta (čovjek je proizvod svoje okoline, okolina utječe na razvoj njegove osobnosti i morala) i autonomije morala (čovjek je proizvod prirode i mora razvijati vlastitu volju).Pestalozzi je ustvrdio: socijalno ponašanje se uči iskustvom, a ne verbalnim prenošenjem znanja putem pouke pedagoga. Dakle, čovjek mora proći kroz odgojne situacije, a ne samo slušati o njima. Njegov spis „Kako Gertruda uči svoju djecu“ je svjetski poznat u kojem razvija nove metode učenja. Iskustvo, koje se stječe praktičnim radom, je ono što je osnova svakog učenja. Da bi se neki predmet mogao shvatiti, trebaju se spoznati njegove bitne komponente. Npr. da možemo razumjeti jezik, moramo analizirati njegove elemente poput slova i glasova.

TREĆE RAZDOBLJE: NJEMAČKA KLASIKA – ODGOJ I OBRAZOVANJE U GRAĐANSKOM DRUŠTVU U NASTAJANJU (1800 – 1900)

Početak ovog razdoblja dao je veliki broj pedagoga i njihovih djela. Međutim, na borbu oko reforme školstva i sveučilišta u Pruskoj ponajviše je utjecao Wilhelm von Humboldt, zastupnik novog humanizma. Obrazovanje je za Humboldta bio put pojedinca prema samome sebi. Čovjek se ne smije neposredno iskorištavati za bilo koju svrhu – to treba biti temeljno načelo obrazovanja što ga uspostavlja država. Istinska čovjekova svrha je pažljivo obrazovanje njegovih snaga, talenata u jednu cjelinu – tako Humboldt sažimlje smisao općeg obrazovanja koje ima prednost nad svakom obrazovanju za poziv i stalež. Opire se jednostranoj izobrazbi snaga razuma u razdoblju prosvjetiteljstva. Obrazovanje svih ljudi treba biti: individualno (dakle u skladu sa vlastitim željama, talentom, osobnosti), totalno (obrazovanje iznijeti kao cjelinu umjesto zasipati gradivom iz svih područja) i univerzalno (usmjereno na volju i talente čovjeka).Četiri su temeljne stavke koje čine jezgru Humboldt-Süvernove reforme školstva:

Prednost općeg obrazovanja nad svakom posebnom izobrazbom za poziv. Sve specijalne škole koje uče za neki poziv ili zanimanje trebaju se pohađati nakon općeg obrazovanja. Te specijalne škole trebaju biti privatne, a ne

javne škole. Time je izvršena podjela obrazovanja na opće škole (daju cjelokupni svjetonazor, iz svakog područja se uči ono bitno) i specijalne škole (obrazovanje za neki poziv).

Školstvo kao jedinstven sustav vodoravno podijeljen prema dobnom stupnju. Jedinstvena općeobrazovna nastava odvija se u tri stupnja: elementarna nastava, školska nastava, sveučilišna nastava. Elementarna škola dobiva novi smisao – to više nije škola samo za siromašni puk, nego za svu djecu.

Potiskivanje utjecaja države u području odgoja i obrazovanja. Čovjek ne smije biti podanik države i obrazovati se kako država i društvo od njega traže (na taj način žrtvovati se za državu), nego obrazovanje mora biti u funkciji njegovih potreba i individualnog razvoja.

Borba protiv mentaliteta podanika. Obrazovanje je to koje osposobljava čovjeka za samoodređenje (da čovjek otkrije i razvije svoje unutarnje snage, snagu razuma i poziv), a ne država.

Razvoj školstva: Sveučilišta. Na sveučilištu znanost je sustav nezavisnog mišljenja. Mišljenje nije nametnuto, postoji samo

autoritet vlastitog mišljenja. Svi studenti su jednokopravni sudionici znanstvenih razgovora i istraživanja. Dakle, obrazovalo se kroz znanost putem rasprava – dakle filozofskim putem. To je bio velik korak unaprijed jer sveučilišta su postala mjesta gdje se istražuje i traga za novim, a ne gdje se samo prenose stare spoznaje (u srednjem vijeku učila se teologija, latinski jezik, rimsko pravo, antička medicina, profesori su bili kruti, strogi i teško izdržljivi; visoke škole su bile dostupne samo privilegiranima, a Crkva je imala velik utjecaj na školstvo). Nedostajala je praksa u smislu primjene spoznatih tvrdnji. Plemstvu su ukinute privilegije pri upisu; pojavio se opći ispit zrelosti kojeg su svi trebali položiti za upis na sveučilište. Postojala je relativna neovisnost o državi (utemeljila se samouprava sveučilišta).

Gimnazija. Dogodila se reforma stare latinske škole u novi gimnaziju. Gimnazija je bila planirana kao drugi stupanj općeg obrazovanja čovjeka iza elementarne škole. Dok prije toga nije bilo, za gimnaziju je sada određen jedinstveni obvezatan nastavni plan i program – to je bio kraj regionalne i osobne samovolje. U središtu su bili stari jezici, njemački i matematika, ali također i estetička i prirodoznanstvena nastava. Dok su prije nastavnici stare latinske škole bili teolozi, uvedeni su ispiti za gimnazijske nastavnike čije je posao nastavnika postalo posebno zanimanje. Put prema visokim državnim službenicima vodio je nakon gimnazije preko ispita zrelosti (uvjet za upis na studij) te preko državnog ispita (dovršenje studija). Dokaz o stručnoj spremi više nije bio rodni list ili plemićka pripadnost, već dokaz o osposobljenosti. Međutim, gimnazija je imala i loše strane: prenaglašavanje jezične izobrazbe, zapuštanje modernih prirodnih znanosti i praktičko-tehničkih sposobnosti vezanih uz poziv, nedostatak materijalno-korisnog rada, odjeljivanje od nižih slojeva i klasa (obrazovanje prilagođeno i pogodno za građanstvo i plemstvo).

Realna škola. Između gimnazije i elementarne škole postojale su realne i građanske škole. Te škole su bile usmjerene za trgovačko-obrtničke sadržaje. Ova škola otvarala je pristup određenih službeničkim zanimanjima (pošta, pravosuđe). To se održalo sve do danas (danas su to strukovne škole gdje se dobivaju znanja za različita „srednja“ zanimanja poput kuhara, konobara i tokara). Djevojke su jedva bile uzimane u obzir. Ova škola je osim specijalnog obrazovanja za neki poziv davala i opće obrazovanje (matematika, latinski jezik).

Elementarna škola. Jako mali postotak pučanstva (manje od 10%) imao je pristup gore opisanim školama. Zbog toga je elementarna škola postala vrlo važna u obrazovanju najnižih slojeva društva. Stanje u elementarnim školama bilo je vrlo teško. U elementarnim školama odgajaju propali krojači, otpušteni vojnici ... obrazovanje ljudi je u rukama grubih, nemoralnih, siromašnih ljudi. Škole su dijelom pravi zatvori i kaznionice. Da bi se to riješilo, učitelji su se morali obrazovati kako bi mogli poučavati u školi (održavani su seminari za učitelje). Dugo vremena u pučkim školama (tako su se nazivale elementarne škole) učio se ograničen sadržaj (npr. zabrana književnosti, korjenovanja), a uvodio se dril pamćenja („štrebanje“ gradiva). Kasnije se situacija popravila uvođenjem novih predmeta.

Država i zakoni nisu pretjerano zastajali pred reformama pa su škole u velikoj mjeri ostale mjesto indoktrinacije, društvene kontrole, osiguravanja statusa i privilegija, a manje mjesto razvoja vlastitog razuma, osobnosti i morala.

Johann Friedrich Herbart razvio je za svoje vrijeme naprednu, kritičku teoriju škole i nastave, koja je i danas velikim dijelom utopija. Prema njemu čovjeka tvore iskustvo, ophođenje i pouka. Iskustvo i ophođenje ne spadaju u odgoj – čovjek na njih ne može utjecati. Herbart gradi pouku na odgojnoj nastavi, a njen temelj je obrazovanje misli. Čovjeka se mora učiti predočavati stvari, imati asocijacije, povezivati znanja, poopćavati (apstrahirati) stvari, za što je potrebno misliti na odgovarajući način – u središtu je razvoj kognitivnih sposobnosti. Kognitivne sposobnosti određuju čovjeka – njegov moral, ponašanje i djelovanje. Herbart kaže da karakter nekog čovjeka, njegov moral, ovise o predodžbama i mislima koje u njemu vladaju. Obrazovanje misli najvažniji je dio odgoja – tako on piše u svojoj „Općoj pedagogiji“. Oblikovanje misli vodi prema oblikovanju volje odnosno savjesti, morala i interesa. Razvoj interesa izaziva požudu da se

želi učiti i raditi ono što je zanimljivo. Na taj način znanje o zanimljivim stvarima ispunjava čovjeka i čini ga sretnim, osjećajnim; dakle, čovjek uči ono što mu je zanimljivo, ono za što je spoznao da ima interes. Koje metode se mogu primijeniti na nastavi da bi se moglo učiti na takav način? Nastava se mora zasnivati na stalnom produbljivanju i osvješćivanju znanja. Učenje se odvija prema ova četiri stupnja nastave:

Stupanj jasnoće. Učenik mora jasno razumjeti o čemu se radi, mora imati jasnu predodžbu o objektima proučavanja (zornost), mora ih percipirati (npr. kad učimo o jabuci ne govorimo općenito: „jabuka je dobra za zdravlje“; na početku je gledamo, njušimo, predočujemo je, nabrajamo njene zapažene karakteristike, tumačimo je tako da je razlažemo na sastavne dijelove itd.).

Stupanj asocijacije. Najprije treba još izolirane dijelove spojiti, udružiti u cjelinu (npr. kora, meso, koštice – nastaje cjelina „jabuka“ i povezuje se sa sličnim dijelovima drugog voća). Bitno je da učenik može novo znanje (naučeno o jabuci) povezati sa starim znanjem (koje još voće ima slične karakteristike i dijelove).

Stupanj sustava. Znanje se poopćava, generalizira i dovodi u red. Sve naučeno se sistematizira (npr. hijerarhijski prikaz znanja ili mentalne mape). (npr. naučeno voće prema istim dijelovima svrstamo u određene skupine voća; jabuka, kruška, dunja, ... pripadaju skupini jezgričavog voća)

Stupanj metode. Ovakvu metodu (postupke) učenja dalje primjenjujemo – na isti način učimo nove stvari (npr. postupak učenja o jabukama primjenjuje se na drugo voće; na isti način učimo o orasima ili bilo kojem drugom voću).

Herbartovi osnovni stupnjevi predstavljaju korake u usvajanju gradiva, dakle oni opisuju spoznajni proces – kako se nešto uči na nekom nastavnom satu. Oni su kruti, nepromjenjivi i moraju se koristiti za organizaciju svakog nastavnog sata, bez obzira na školu i predmet. Dakle, svi nastavni sati svakog predmeta trebaju se organizirati se na isti način.Odvijanje (raščlanjivanje) nastave prema stupnjevima nazvano je još i artikulacija nastave. To danas uči svaki nastavnik-pripravnik. Artikulacija nastave dio je pripreme svakog nastavnog sata. Do kraja 19. stoljeća nastava se strogo odvijala prema Herbartovim formalnim stupnjevima, što trajno nije moglo uspjeti – brzo su se javili protivnici ovakvog krutog načina učenja.

ČETVRTO RAZDOBLJE: PROTEST – REFORMSKA PEDAGOGIJA (1900 – 1933)

Reformsko-pedagogijski pokret često se navodi kao protest protiv formaliziranja nastave od strane herbartovaca. Škola je postala kruta i zasitila je glad za obrazovanjem. Reformska pedagogija obuhvaća različite teorije, nije teoretski jedinstvena, obuhvaća različita politička strujanja. Na nju su snažno utjecali društveni procesi: uznapredovala industrija, radnički pokret, koloniziranje, naoružanje ... Kritika kulture (kritiziranje raspada obrazovanja, umjetnosti, kulture, profesora, morala, manjka stvaralaštva, ...) izazvala je znatne rasprave i potpomognula reformama u pedagogiji.Reformska pedagogija također je bila podržana društvenim angažmanom: Pokret žena (otkrivanje mogućnosti poziva i obrazovanja, žene trebaju imati pristup visokom obrazovanju), Pokret mladeži (prijatelji prirode, izviđači, studentski savezi i dr.). Mladež treba oblikovati svoj život iz vlastitih pobuda i interesa, s vlastitom odgovornošću slijedeći vlastiti razum. Važna je unutarnja sloboda – imati slobodnu volju, slobodno izražavati svoje misli, imati vlastite interese i sl. Isticalo se miješanje mladića i djevojaka, njega i pažnja prema prirodi.Reformska pedagogija nije u svojoj teoriji jedinstvena, već donosi mnogo pedagogijskih pravaca:

Ellen Key – stoljeće djeteta. Ellen Key donosi kritiku Rousseauovog „puštanja da dijete odraste“. Mnogi pedagozi su kritizirali jednostranu školu prinude, škole verbalnog poučavanja i učenja točno određenih stvari, školu velike stege i bespogovornog učenja. Interes djece treba se pobuditi – djeca trebaju učiti ono što ih zanima, a ne ono što ih se prisiljava. Zahtijevali su slobodan sustav (uči se ono što djecu interesira) umjesto zatvoren sustav tema, naglašava se školski život (djeca trebaju učiti odlaskom u prirodu, na izlet) umjesto puke nastavne ustanove (djeca sve uče u školi). Učenike treba prevesti iz pasiva u aktiv – umjesto da samo slušaju i pišu testove, djeca svojim pitanjima oblikuju nastavu. Profesor ne smije biti subjekt u nastavi, već to mora biti učenik. Učenik mora biti u središtu nastavnog procesa.

Otto, Kerchensteiner, Gaudig – škola samodjelatnosti i radna škola. Bertolt Otto je svoja iskustva kao kućni učitelj prenio na školu. Obrazovanje se trebalo temeljiti na onome što djeca pitaju, na temelju njihovih interesa, obrazovanje bez prinude, bez zacrtanih tema. Razredna nastava treba biti kao obiteljski stol gdje dijete slobodno bez straha postavlja pitanje i to se uzima kao tema za razgovor. Nastava se odvijala bez ocjenjivanja, s potpunom slobodom glede nastavnog plana i programa, tečajevi su uspostavljeni prema željama djece. Pokret radne škole naglašava samostalan rad učenika nasuprot radu usmjerenom prema pozivu.

Kerschensteiner je uveo samostalni ručni rad. Načela njegove pedagogije: samostalnost, praktični rad, duhovne djelatnosti, učenje na samoj stvari (učenje kroz praksu), samoprovjera uspjeha umjesto ocjenjivanja, strukovno znanje, kooperativno učenje, razvoj kritičkog mišljenja i drugo. On je u školama stvorio radionice te tako zbližio poziv i školu – on je otac strukovne škole. Polagao je važnost na oblikovanje duha, karaktera pri radu (težnja usavršavanju, ustrajnost, želja za radom) kako bi djeca radila zbog unutarnjih pobuna, a ne zbog prisile; dakle, rad koji ispunjava djecu i čini ih sretnim. Gaudig i njegove pristaše razvili su niz praktičnih metoda za svaku nastavu. Gaudig je ponajviše isticao odgoj osobnosti u smislu duhovno samostalnog, kritičkog čovjeka. Ističe se samostalni duhovni rad – čovjek kritički ispituje svoj duh, karakter; čovjek samostalno bez vanjskih utjecaja oblikuje svoj karakter.

Lichtwark – inicijator Pokreta za umjetnički odgoj. Zagovarao je načela originalnosti, doživljaja, vlastitog izražavanja, osjećanja. Ovaj pokret prenio se na mnoge druge struke: njemački jezik (pisanje sastavaka o vlastitim osjećajima umjesto obrade nametnutog teksta), glazbu (pučka pjesma, sviranje uživo, radnu nastavu (umjetnički obrt poput slikanja), šport (pučki ples, vojničke vježbe), amatersko kazalište i drugo.

Lietz, Wyneken, Geheeb i drugi – Pokret seoskih odgojnih domova. Ovaj pokret povezan je s prirodom i unapređenjem osobnosti. Svi reformisti opirali su se nezdravim uvjetima moderne velikogradske civilizacije i zagovarali su jedinstvo škole i doma, veću važnost odgoja od nastave, fizički rad, radionice, rad u grupama, kooperaciju, obiteljsko učenje (djecu se kroz simulirane situacije uči ponašati u obitelji).

PETO RAZDOBLJE: NACIONAL-SOCIJALIZAM – PORATNO VRIJEME – SUVREMENOST (1933 – 1993)

Ovo razdoblje ne donosi nikakve revolucionarne ideje što se tiče pedagogije. Javlja se odgoj za fašističku i militarističku državu: iskorištavanje ljudske potrebe za zajedništvom, „odgojno“ načelo slijeđenja i poslušnosti, prezir prema čovječnosti za mladiće i ideologija majke za djevojke ... sve to može se sabrati u jednu rečenicu: najviši cilj svakog odgoja treba biti da se još jednom ne ponovi Auschwitz.Ipak, nacional-socijalizam usredotočio se na četiri točke:

Školstvo je bilo sadržajno i organizacijski objedinjeno. Učlanjenje mladeži u partijske saveze kako bi se postigao politički odgoj i izvan škole. Negativna selekcija „rasno manjevrijednih“, pozitivna selekcija osposobljene njemačke djece. Izgradnja sustava izvanškolskih ustanova za daljnju izobrazbu i obrazovanje za partijski i činovnički pomladak.

Pedesete godine vrijede kao razdoblje opće obnove tj. ponovne uspostave tradicijskih obrazovnih struktura.U šezdesetim, a još više sedamdesetim godinama dolazi do moderniziranja obrazovnih struktura – opći val reforme zahvaća škole, nastavne planove i programe te oblikovanje nastave.Osamdesete godine donose zbog financijske situacije totalni zastoj zapošljavanja pedagoga i daljnje opadanje zabrana obavljanja zanimanja zbog pripadnosti neprijateljskim organizacijama.

3. SOCIJALIZACIJA

ŠTO ZNAČI SOCIJALIZACIJA?

Socijalizacija je širi pojam od odgoja. Ona predstavlja cjelokupnost društvenih utjecaja nekog čovjeka. Ovaj pojam je uveo francuski sociolog Emile Durkheim prema kojem je socijalizacija djelovanje društvenih uvjeta na oblikovanje ljudske osobnosti. Socijalizacija se može shvatiti kao proces nastajanja i razvoja osobnosti ovisno o materijalnim i društvenim utjecajima koji dolaze iz okoline. Pritom se čovjek izgrađuje u društvenog subjekta s vlastitim identitetom (osobnosti, karakterom) sposobnog da djeluje u takvoj okolini. Čovjek postaje član nekog društva, inkorporira se u društvo, postaje dijelom te cjeline spreman doprinositi društvu.Socijalizacija se zbiva u odnosu na (na socijalizaciju utječu):

Subjekt, čovjek: naglašuje se aktivna uloga odrastajućeg čovjeka koji međudjeluje s okolinom i postaje društvenim subjektom sposobnim za djelovanje. Genotip čovjeka daje čovjeku karakteristike koje utječu na socijalizaciju (npr. ovisi o iskustvu, stavovima, emocionalnoj strukturi, kognitivnim sposobnostima).

Institucije (mediji, škole, crkve): koje ciljeve postavljaju institucije, koje funkcije u društvu imaju, kako rade, koje stavove i vrijednosti naglašavaju i promiču u društvu (npr. ovisi o komunikaciji između vršnjaka, utjecaju profesora, odnosima roditelj-dijete).

Kultura: kako ljudi tumače neke stvari (ovisno o kulturi ljudi iste stvari mogu tumačiti na različite načine), kako mladi doživljavaju kulturu i sudjeluju u njoj. U različitim kulturama isti čovjek može proći sasvim različite socijalizacije, u nekim kulturama lakše, a u nekima teže i duže (npr. ovisi o gospodarstvu, ekonomskoj/socijalnoj situaciji, općenitim društvenim vrijednostima, jeziku).

S obzirom na ove različite razine utjecaja imamo različite faze socijalizacije: primarna (npr. osobne karakteristike; kako iskustvo, emocionalne reakcije i misaoni procesi utječu na socijalizaciju), sekundarna (npr. obitelj ili škola; kako interakcija s članovima obitelji, vršnjacima i profesorima utječe na socijalizaciju) i tercijarna (npr. posao; kako gospodarska situacija i ekonomsko-psihološko stanje društva utječe na socijalizaciju). Vidimo da je socijalizacija složen proces i na njega utječe mnogo čimbenika, što unutarnjih (potječu iz čovjeka, njegovih karakteristika), što vanjskih (obitelj, škola, posao).

NAJVAŽNIJI TEORIJSKI PRISTUPI

Svaka teorija donosi svoj pristup socijalizaciji, što pokazuje da je to kompleksna pojava.Psihologijske teorije:

Psihologija učenja i ponašanja. Učenje se u klasičnom biheviorizmu shvaća kao nastajanje veza između podražaja i reakcije. Ponašanje se tumači kao rezultat čovjekove reakcije odnosno ponašanja na impulse (podražaje) iz okoline. Pritom nije odlučujući ni genetski utjecaj ni unutarnji proces sazrijevanja – ponašanje se shvaća kao prerada iskustava nastalih pod utjecajima okoline – na ponašanje utječu doživljaji, podražaji iz okoline. Čovjek se ponaša po modelu pokušaja i pogreške pri čemu stječe iskustvo (znanje) koje mu govori kako se ponašati u određenim situacijama. Interakcija između roditelja i djeteta može se prikazati kao povezanost podražaja i reakcija (npr. dijete prima impulse iz okoline – biva nagrađeno – što mu govori da je dobro postupilo i da je to ispravno ponašanje; ako je kažnjeno, zna da svoje ponašanje mora promijeniti). Čovjek tako razvija svoje iskustvo i djeluje na temelju njega.

Psihoanaliza. Ova teorija ističe utjecaj čovjekove podsvijesti na njegovu osobnost, njeno nastajanje, razvoj i ponašanje. Čovjek djeluje odnosno ponaša se pod utjecajem „unutarnje skrivene sile“ – njegove psihe, podsvijesti. Te psihičke strukture izrastaju na temelju emocionalne interakcije između djeteta i roditelja te njegove okoline. Drugim riječima, čovjek prilikom emocionalne interakcije s okolinom razvija svoju psihu koja podsvjesno ili nesvjesno utječe na njegove spoznaje i namjere. Budući da se ta unutarnja čovjekova zbilja, psiha, ne može ispitivati i mjeriti, psihoanaliza je razvila vlastite metode (poput analize snova, asocijacija) pomoću kojih se može ući u psihu čovjeka i nekako razumjeti njegove (ne)racionalne reakcije i ponašanje. Psiha je složena struktura koja se sastoji od tri razine: „Ono“ uključuje nagone što potječi iz čovjekove prirode, dakle tjelesne i seksualne porive, agresivne nagone i dr. Razina „Ja“ sadrži čovjekove osobne požude i volje te potiskivanje i nadvladavanje prirodnih nagona iz razine „Ono“. Razina „Nad-ja“ postupno se formira tijekom odgoja i sadrži dio psihe koji nastaje pod utjecajem roditeljskih zabrana, zapovijedi, nagrada, normi. Stvaranje „Nad-ja“ znači ulazak društvenih vrijednosti i normi u čovjekovu psihu – te norme postaju dijelom njegove psihe i podsvjesno utječu na njegovo ponašanje.

Kognitivna psihologija razvoja. U ovoj teoriji razvoj čovjeka nije pod utjecajem nagona i psihe, a ni vanjskih podražaja. Polazi od temeljne pretpostavke da čovjek međudjeluje s okolinom i stvara neko razumijevanje i predodžbu prema njoj – čovjek razmišljajući aktivno usvaja okolinu. Kognitivna psihologija bavi se načinom na koji ljudi percipiraju, uče, dosjećaju se i razmišljaju o primljenim informacijama iz okoline. Ona proučava ljudsko mišljenje – čovjek u interakciji s okolinom razmišlja o njoj – razvija vlastite kognitivne strukture (misaone procese) te tako stječe predodžbu o okolini što utječe na njegovo ponašanje.

Ekologijski pristup. Ovaj pristup polazi od činjenice da okolina utječe na čovjeka pa se čovjek mora prilagoditi materijalnim i socijalnim uvjetima okoline – čovjek tome mora prilagoditi svoje ponašanje. Na socijalizaciju podjednako utječu materijalni činitelji (ulica, uvjeti stanovanja, plaća) i osobe (roditelji, vršnjaci, kolege na poslu – interakcija s njima). Također, socijalizacija se analizira u odnosu na općenite čimbenike poput sustava odgoja, ekonomske situacije, politike i drugo.

Sociologijske teorije: Strukturalnofunkcionalna teorija. Utemeljitelj ove teorije, Talcott Parsons, zapitao se kako je uopće moguć

nekakav društveni poredak u beskrajnom mnoštvu različitih djelatnih članova društva. Kako takav sustav uopće može biti stabilan? Problem se može pojednostavniti ako znamo da svaki sustav i podsustav (npr. školstvo) ima neku strukturu i funkciju (osnovnu zadaću). Struktura je statički, a funkcija je dinamički aspekt sustava. Funkcija mora biti takva da doprinosi stabilnosti sustava. Ova teorija analizira interakciju, povezanost između pojedinih sustava i proučava kako to doprinosi stabilnosti cjelokupnog sustava i njegova funkcioniranja, te da li to ugrožava proces socijalizacije. Djelovanje pojedinca u sustavu ne promatra se izdvojeno nego u interakciji s dijelovima sustava. Parsons razlikuje nekoliko sustava (organski, psihički, socijalni, društveni) od kojih je sustav društva najopćenitiji. Socijalizacija se zbiva učenjem uloga – pojedinac dobiva ulogu na temelju koje društvo očekuje od pojedinca točno određeni doprinos društvu (npr. od uloge oca očekuje se skrbništvo i zaštita djeteta). Tijekom socijalizacije pojedinac preuzima sve viša uloga pa tako ima sve više zadaća u društvu – očekivanja od njega rastu.

Simbolički interakcionizam. Dok prethodna teorija promatra socijalizaciju na razini sustava (na makrorazini), ova teorija ju promatra na razini pojedinca (mikrorazina). U središtu je dakle pojedinac i njegova svakodnevna interakcija. George Herbert Mead, utemeljitelj ove teorije, objašnjava ljudsku interakciju preko razlike između čovjeka i životinje: životinja nagonski reagira na podražaj neke druge životinje, a da ne pita za njezinu namjeru ili značenje; ljudi komuniciraju putem govora – riječi nekog čovjeka imaju točno određenu razumljivu namjeru i značenje za drugog čovjeka. Pritom je najvažnije da „Ja“ (ego) se mogu staviti u poziciju ili kožu drugog (alter), dakle vidim komunikaciju iz tuđe perspektive – time preuzimam njegovu ulogu. Ego time anticipira očekivanja altera i može procjenjivati kako će reagirati alter, a isto čini i alter. Taj proces se naziva preuzimanje uloga i to je bit socijalizacije u ovoj teoriji. Iz preuzimanja uloga da se iščitati jesu li partneri u ravnopravnom odnosu, da li rade na obostrano zadovoljstvo, ili ima represije. Ego djeluje sukladno svojem karakteru i time gradi svoju ulogu. Alter mora zauzeti određeni stav prema tom građenju uloge (djelovanju), mora interpretirati (protumačiti) tu ulogu i reagirati u skladu sa svojom osobnosti – alter se može slagati s takvom ulogom, prilagoditi se njoj donekle (uskladiti svoju ulogu s tuđom) ili dolazi do prekida komunikacije. Socijalizacija je naravno lakša kada su uloge usklađene i postoji zadovoljstvo obiju strana. U ovoj teoriji čovjek aktivno interpretira tuđe postupke (uloge), reagira na to i time stvara svoj identitet, svoju sposobnost i socijalni život. Na razvoj osobnosti utječu društvene interakcije pri čemu društveni uvjeti utječu na čovjekovu osobnost i djelovanje, ali ih ne definiraju u potpunosti.

Socijalnoteorijski pristup. Habermas donosi ovaj sveobuhvatni pristup koji uzima u obzir i povezuje sve dosad navedene teorije. Mnoge uloge omogućuju pojedincima malo ili slabo zadovoljenje, ali oni ipak moraju biti donekle tolerantni i održavati komunikaciju kako bi se što lakše socijalizirali i doprinosili društvu (npr. programer trpi nesposobnog administratora baze podataka). Očekivanje uloga katkad je nejasno pa je potrebno podnositi takve nejasnoće – to je tolerancija različitosti (npr. uloga profesora – katkad se ne zna što se točno očekuje od profesora: da djeluje strogo prema propisima i ne u korist učenika ili da djeluje praktično u korist učenika). Pojedinac također ima sposobnost da se udalji od neke uloge (npr. mjesto jednog posla želi raditi nešto drugo) što mu daje autonomiju – pojedinac samostalno mijenja uloge što isto doprinosi jačanju njegova identiteta i uspješnijoj socijalizaciji. Habermas donosi pojam komunikacijske kompetencije koja označava sposobnost fleksibilnog i načelnog djelovanja u ulogama pri čemu se bori za vlastiti prava. Pojedinac djeluje fleksibilno (donekle se prilagođava drugima) i načelno (u skladu s vlastitim stavovima i vanjskim pravilima boreći se za vlastiti prava), a za to mu treba komunikacijska kompetencija. Komunikacijska kompetencija time postaje važan alat u stvaranju kvalitetnih uloga, razvijanju snažnog identiteta i općenito u socijalizaciji pojedinca. Također, postaje važno sredstvo demokracije, slobode, jednakosti jer omogućuje da se pojedinac izbori za vlastite uloge i prava.

RAZINE SOCIJALIZACIJE

Socijalizacija istražuje proces kako pojedinac postaje član nekog društva. Svaki pojedinac treba proći dvije osnovne razine socijalizacije da bi se uopće mogao uklopiti u društvo i doprinositi mu: to su obitelj i škola (vrtići, strukovne škole, visoka učilišta, ...).

ObiteljU posljednjih tridesetak godina znatno se izmijenio oblik obitelji kao jedne od središnjih mjesta socijalizacije. To potvrđuju ove činjenice:

Obitelj više nije statička jedinica koja interakcijama trajno utječe na djecu – to je jedinica koja se neprestano mijenja i razvija tijekom života. To je zato što ona treba održavati unutarnju ravnotežu prilagođavajući se unutarnjim (npr. kriza odnosa) i vanjskim promjenama.

Jedno te istu obitelj djeca i roditelji doživljavaju različito. Primjerice, treće rođeno dijete zatječe odnose u obitelji i uvjete okoline različite od onih što ih je zatekao prvorođenac.

Dijete već vrlo rano stječe temeljne misaone procese koje primjenjuje u svojem ponašanju , npr. u odnosu s drugima. Zbog toga se dijete ponaša konzistentno tj. ne odstupa od obrazaca ponašanja.

Kritične faze obiteljskog razvoja: Prva je faza prijelaza od odnosa mladog para do njihova odnosa kad postanu roditelji. Kvaliteta odnosa mladog

para presudno utječe na socijalne kompetencije djeteta (npr. sposobnost ophođenja djeteta u društvu), npr. u predškolskoj dobi, dakle utječe na njegovu socijalizaciju. Otac je važan čimbenik stabilnosti u razvoju djeteta.

Daljnje teškoće se javljaju u fazi prijelaza djeteta u mladenačku dob – pubertet. Problem je dinamika obitelji (npr. odnosi u obitelji se često mijenjaju) koja nastaje zbog nastajanja da se djetetu da određena autonomija, ali da ga se veže uz obitelj određenim pravilima. U ovoj fazi najviše pate majke.

Konačna je faza prijelaza djece u srednjeodraslu dob – često se javlja napetost između djece i njihovih ostarjelih roditelja.

U novije vrijeme postoji trend porasta razvoda brakova i nastanka novih konfliktnih situacija između članova obitelji koje mogu eskalirati u sve prisutnije nasilje u obitelji, što naravno otežava socijalizaciju djeteta.

ŠkolaS društvene strane pitamo se koje funkcije škola treba ispunjavati i kakve uloge se očekuju od sudionika u odgojno-obrazovnom procesu kakav se odvija u školi. Sa strane djeteta pitamo se kako škola utječe na razvoj osobnosti, identiteta i kako olakšava socijalizaciju.U proučavanju socijalizacije u školi pokrenuto je pitanje „seksizma“ u školi (socijalizacija specifična za određeni spol) i problem međusobnog utjecaja obitelji i škole na razvoj djeteta (često se odgojne norme i stavovi na ta dva mjesta ne poklapaju odnosno odstupaju pa dijete lako zapadne u krizu razvoja).S gledišta učenika škola ima negativan utjecaj na socijalizaciju: učenici imaju teškoća s besmislenim školskim pravilima, apstraktnim razmišljanjem, nedostatkom slobodnog vremena, tjeskobom ispita i stresom, strahom od djelovanja. Danas su pozitivne i negativne misli učenika u školi podjednake; pritom postoje znatne razlike u gledištima između uspješnih i neuspješnih učenika.Osnovni čimbenici socijalizacije u školi:

Školski sustav. Pokušaj promjene trodjelnog sustava školstva uvođenjem objedinjenih škola nisu ni približno dali očekivane rezultate u smislu uspješnije socijalizacije mladih.

Školska klima. Istraživanja pokazuju da školska klima (npr. kvaliteta odnosa između vršnjaka, općenita sreća u školi i sl.) utječe na postizanje ciljeva učenja, a to su razvoj misaonih procesa (naučiti razmišljati, učiti s razumijevanjem), emocionalnih struktura (razvoj empatije, asertivnog ponašanja i dr.) i društvene osviještenosti (učenik mora postati svjestan svoje uloge u društvu i kako društvo može utjecati na njega).

Odnos učenik-učenik. Učenici moraju pronaći ravnotežu između suradnje (zajedništva) i konkurencije (suparništva, natjecanja).

Odnos učitelj-učenik. Interakcija je u tom odnosu neravnopravna pri čemu je učitelj dominantan. Učiteljima su zbog toga više vole poslušne učenike.

Učitelji. Ni učiteljima u tom odnosu nije lako iako su dominantni. S jedne strane oni učeniku moraju omogućavati ravnopravnost i određenu autonomiju, a s druge strane trebaju biti autoritet i postaviti stroga pravila koja ograničavaju učenika. Dakle, poticati individualnost i različitost mišljenja, ali paziti da se prema svim učenicima postupa jednako i pravedno.

Komunikacija u razredu. Učitelji više vole da učenici budu pasivni i da samo odgovaraju na njihova pitanja, a ne da sami postavljaju pitanja i potiču rasprave.

Sadržaji učenja. Oni imaju malo veze sa izvanškolskim životom. Uče se apstraktne stvari, a ne konkretne situacije što bi učenici mogli primijeniti u svojem životu.

Sustav zadaća i ocjenjivanja. Škola vrši pritisak – zadaće se moraju ispunjavati inače se dobije slaba ocjena. Ocjene utječu na predodžbu koju učenik ima o sebi – u slučaju negativnih ocjena kod učenika se javlja strah od škole i negativno mišljenje o sebi.

Iz svega ovoga vidimo kako škola ima veliki utjecaj na socijalizaciju učenika. Međutim, ona utječe i na socijalizaciju učitelja, često negativno. Naime, često postoji nesklad između onoga što očekuju pedagozi i nastavne prakse (ono što pedagozi zahtijevaju ponekad nema pravog učinka u razrednoj nastavi pa učitelj mora uvesti svoja pravila). Također, postoji velika birokracija, krutost u nastavnim sadržajima (učitelj mora uglavnom predavati ono što od njega traže njegovi nadređeni), obespravljenost – sve to umanjuje zadovoljstvo pozivom, slabi identitet i otežava socijalizaciju.

SOCIJALIZACIJA UVJETOVANA SPOLOM

To je spolno specifična socijalizacija – naime, dječaci i djevojčice prolaze različite procese socijalizacije. Dječaci i djevojčice imaju razlike u ponašanju (kognitivne, emocionalne, motivacijske) koje škola dodatno učvršćuje. Najčešće se spominju ove razlike:

Neka zanimanja (npr. ona iz prirodnoznanstvene domene poput fizike) preferiraju osobe muškog spola, a neke osobe ženskog spola (npr. frizerstvo).

Postoje razlike u samopovjerenju, osjećaju vlastite vrijednosti, samopoštovanju (npr. djevojke se lakše ražaloste zbog lošije ocjene od dječaka; djevojke pripisuju dobre ocjene napornom radu, a dječaci svojoj darovitosti). Djevojke probleme i neuspjeh pripisuju vlastitom zakazivanju i za sve se osjećaju odgovornima.

Djevojke više iskazuju emocije (imaju izraženije emocionalne strukture), a muškarci imaju više samopouzdanja, staloženiji su i asertivniji.

Uz djevojke se veže dvostruka opterećenost: kućanski poslovi i zanimanje. Zbog toga neki učitelji odnose se pažljivije prema djevojkama odnosno poklanjaju im više pažnje.

Sve ove različitosti dovode do pojave stereotipa „tipično muško“ i „tipično žensko“ koji naravno ne pomažu u socijalizaciji. Vode se rasprave o zajedničkoj edukaciji dječaka i djevojčica, a postoje feministički zahtjevi da se osnivaju škole samo za djevojke.Osnovni činitelji socijalizacije uvjetovane spolom:

Tjelesna socijalizacija. Tjelesni odnosi između dječaka i djevojaka utječu na socijalizaciju. Emocionalna socijalizacija. Dječaci i djevojke su emocionalno različiti što utječe na njihovu interakciju (djevojke

lako mogu ostati povrijeđene nebrigom suprotnog spola). Kognitivna socijalizacija. Dječaci i djevojke imaju različite kognitivne procese. Djevojke često zapadnu u

depresivna stanja uzrokovanja manjkom samopoštovanja (mislim da ništa ne vrijedim, za sve sam ja kriva i slične destruktivne misli). Dječaci su u tom smislu emocionalno stabilniji i teže se nađu povrijeđeni.

Zanimanja. Još uvijek se neka zanimanja daju uglavnom muškarcima, a neka ženama. Jedan od razloga su i stereotipi prema ženama.

Dakako da sve navedene razlike između spolova utječu na socijalizaciju muškaraca i žena – njihova socijalizacija se zbog navedenih razlika bitno razlikuje. Potrebno je smanjiti poteškoće koje nastaju u socijalizaciji zbog pripadnosti određenom spolu – spol treba čim manje utjecati na socijalizaciju.

4. ODGOJ

TEMELJNI ASPEKTI ODGOJA

Biologijski aspektČovjek je u odnosu na životinju manjkavo biće: manjka mu instinkt, oštriji osjetilni organi, organska zaštita od hladnoće i drugo. Usprkos tome, čovjek može preživjeti na sjevernom polu i u Sahari jer je to biće koje djeluje, a ne ponaša se vođen instinktom. Čovjek živi od rezultata svojeg djelovanja, od svoga rada, od kulture koju je stvorio.S obzirom da je čovjek biologijski manjkavo biće, on se mora odgajati i obrazovati da bi mogao opstati, preživjeti u kulturi svoga doba. Čovjek ne dolazi gotov (spreman) na svijet. On temeljem odgoja i obrazovanja uči hodati, raditi, usvaja kulturu i okolinu, postaje sposoban djelovati. On dakle posjeduje razum, inteligenciju i sposobnost učenja što su temeljne osobine koje mu omogućuju opstanak.Za razliku od životinja, čovjek nema usku okolinu za koju je vezan i izvan koje ne može preživjeti. Da bi preživio u različitim okolinama, mora usvajati načine ponašanja i norme koje mu omogućavaju život u određenoj okolini.Filogeneza čovjeka proučava razvoj ljudskog roda. Mnoga znanja čovjek nosi u svojim genima. To znači da mi kao pojedinci, kako bismo opstali, izvlačimo korist od znanja svih prethodnih naraštaja koja su nam urođena.Čovjek i njegovo ponašanje promatraju se kao rezultat evolucije životinjskih vrsta. Određene obrasce ponašanja (mimika u spolnom kontaktu, ritual pozdravljanja, zaštita teritorija) naslijedili smo od životinja.Zaključak: čovjek je u biološkom pogledu manjkavo biće i ima potrebu za učenjem putem odgoja i obrazovanja kako bi se tjelesno i mentalno razvio, usvojio svoju kulturu i postao spreman djelovati. On ima sposobnost da usvaja nove stvari (da prima znanje), ali također da odgaja i podučava (da predaje svoje znanje drugima). To su glavni ciljevi odgoja iz biološkog aspekta.

Generacijski aspektOdgojem se znanja prenose s generacije na generaciju. Stare i nove spoznaje se akumuliraju (skupljaju) – svaka nova generacija zna nešto više o odgoju te time dolazi do unapređenja ljudskog roda.

Filozofijski aspektS ovim aspektom odgoja susrećemo se još u prvim razdobljima povijesti pedagogije. Već je Komensky rekao da je čovjek jedino biće koje se može poboljšati odgojem i koje može urediti svijet. Kant tvrdi: „Čovjek može postati čovjekom samo odgojem“ – čovjek je onakav kakav se odgaja da bude (čovjekova osobnost, karakter, duša oblikuje se odgojem). Rousseau nastavlja da je čovjek po prirodi dobro biće, ali ga okolina iskvaruje i udaljuje od njegove biti da bude dobar, plemenit.Max Scheler shvaća čovjeka kao slobodno biće, biće koje ima svijest o samome sebi. Čovjek može razmišljati o svojem načinu života, o svojim postupcima i djelima. Čovjek je refleksivno biće, biće koje razmišlja.Glavni ciljevi odgoja iz filozofskog aspekta:

Odgajati čovjeka da postane čovjekom – dobro, plemenito biće spremno pomagati drugima. Odgajati čovjeka da bude spreman koristiti vlastiti razum, da razmišlja, da razvija kognitivne sposobnosti, da

bude zrelo biće. Odgajati čovjeka prirodnim tokom (u skladu s tijekom prirode) – to znači učiti ga stvari koje može usvojiti s

obzirom na svoju dob, mentalne sposobnosti i prirodne sklonosti, interese (takvo učenje mora biti brzo, lako i s velikim izgledima za uspjeh); kako se čovjek razvija, širiti njegov svjetonazor i pripremati ga za poziv (zanimanje).

Odgajati čovjeka da razvija svoj „Ego“ i „Alter ego“ – čovjek mora razvijati svoju ulogu, jačati svoj identitet (Ego) i biti sposoban staviti se u poziciju druge osobe (Alter ego; vidjeti stvari iz perspektive druge osobe, zamisliti kako ona razmišlja i što osjeća, nakratko preuzeti njen identitet). Ovo su stvari koje jako pomažu u interakciji i socijalizaciji općenito.

EnkulturacijaJedan od temeljnih ciljeva odgoja je enkulturacija – stjecanje osnovnih kulturalnih sposobnosti: naučiti jezik (govoriti, pisati, čitati), naučiti prepoznati osjećaje i osjećajno se izražavati, razumjeti umjetnost, politiku, religiju, ljudska prava i drugo. Drugi važan cilj odgoja je socijalizacija (ovo je objašnjeno) koja je olakšana ako smo usvojili kulturu. Treći cilj odgoja je jedinstvenost – postati jedinstven pojedinac – pojedinac mora koristiti svoju razum, razviti svoj identitet

(osobnost, stavove, mišljenje), preispitivati i kritizirati druge, boriti se za svoja prava, brinuti se o stanju svoje duše (želimo iznutra biti sretni), djelovati na sebi svojstven pozitivan način i tako se izdvajati od ostalih pojedinaca..., a ne stalno prilagođavati se drugima, pokorno izvršavati naređenja i trčati za vanjskim ciljevima.Odgojni proces naizgled je proturječan: sami smo bespomoćni i ovisimo o drugima (ništa ne možemo napraviti sami, trebamo druge da nas podučavaju i usmjeravaju), a opet odgoj nas uči da budemo samostalni i nezavisni.

Odgoj prema BenneruČovjek je biće kojemu za preživljavanje nije dovoljna samo nadarenost, već mu je potreban odgoj i obrazovanje. Također, čovjek nije rob svoje okoline, već on tu okolinu oblikuje svojim djelovanjem.Čovjek se rađa nesavršen i tu se javlja potreba da bude odgojen, ali je i sam sposoban odgajati. Odgoj se promatra kao praksa, nešto što se treba izvježbati i usavršiti, jer odgajanje je vještina, sposobnost i složeno zanimanje. Svaki čovjek tijekom svog života preuzima ulogu odgajatelja i za to mu je potrebno znanje o odgoju i praksa (iskustvo odgajanja). Benner predlaže četiri opća načela odgojne prakse koja govore kako treba odgajati:

Čovjek se treba obrazovati da može djelovati samostalno i produktivno. Iz prvog načela slijedi čovjekova potreba za samoaktivnošću (čovjek je svjestan da mora djelovati) i

samoodređenjem (mogućnost čovjeka da donosi vlastite odluke, da djelima utječe na svoj život i da se na taj način istakne, postane jedinstven).

Ponašanje pojedinca u društvu mora biti kontrolirano i korigirano npr. u institucijama poput škole. Temeljni zadatak odgojne prakse tj. odgoja kao zanimanja mora biti cjelokupni razvoj čovječnosti.

Benner naglašava da se odgojem ne smije prisiljavati pojedinac da nešto učini, da se ponaša na odgovarajući način – odgojem se u pojedincu moraju potaknuti promišljanja, nova iskustva, svijest o tome koliko je potrebno djelovati samostalno, nezavisno, u skladu s vlastitim stavovima. Pojedinac sam mora spoznati kako se ponašati u određenim situacijama, koje su za njega prihvatljive društvene norme i vrijednosti. Te stvari nikako ne smiju biti nametnute. Odgoj nikako ne smije biti samo lukavo upravljanje osobom preko nagrađivanja, kažnjavanja, zabrana i prijetnji.

DEFINICIJA ODGOJA

Odgoj je teško definirati jer ima naoko proturječne ciljeve. Da bi se lakše mogao shvatiti, odgoj se prikazuje pomoću slika ili metafora. Scheuerl je predložio pet slika: puštanje sjemenke da raste, utiskivanje na voštanoj ploči (oblikovanje osobnosti), pomoć pri rađanju, vođenje na pravi put, prosvjetljivanje. Kron opisuje odgoj pomoću šest slika: vučenje, vođenje, upravljanje, puštanje da raste, prilagođavanje, pomaganje. U svakoj slici se može vidjeti dio aspekta odgoja. Dva su temeljna shvaćanja odgoja koja su naoko nespojiva i nalaze se u kontradikciji:

Odgoj kao proizvodnja nekog predmeta. Odgajatelj sliči zanatliji koji djelatno teži određenom cilju pomoću određenih sredstava i metoda. Odgajatelj svojim metodama (npr. kaznama i nagradama) aktivno i agresivno odgaja koristeći sredstva prinude.

Odgoj koji više-manje slijedi tijek prirode. Dijete se pušta da se samo razvija – stavlja se u kontrolirane pedagoške situacije u kojima se dijete prilagođava, skuplja iskustvo i uči pravilno postupati. Odgajatelj sliči vrtlaru koji njegom i zaštitom pomaže proces razvoja, ali nikako se aktivno ne upliće u njega niti ga agresivno pokušava kontrolirati.

Oba koncepta odgoja trebaju se ravnomjerno kombinirati i dozirati. Odgoj ne smije biti samo čvrsta kontrola i prinuda, ali nikako ni samo puštanje ni pomaganje da dijete radi što mu se prohtije i bude prepušteno samo sebi. Kako ispravno povezati oba koncepta da odgoj bude što uspješniji – to je goruće pitanje i dan danas za mnoge odgajatelje.

Brezinkina definicija pojma odgojOdgoj je prema Brezinki skup socijalnih radnji kojima ljudi pokušavaju u bilo kojem pogledu poboljšati psihičku dispoziciju drugih ljudi ili održati dobre strane dispozicije. Odgoj označava radnje kojima ljudi pokušavaju unaprijediti osobnost drugih ljudi u bilo kojem pogledu. Iz ove definicije slijedi pet značajki odgoja:

Odgoj je proces koji se sastoji od radnji ili djelatnosti čiji cilj je postići odgovarajuće ponašanje kod osnovnog subjekta odgoja – čovjeka.

Odgoj čine socijalne radnje – „socijalno“ znači da se te radnje tiču drugih ljudi odnosno one su usmjerene da pomognu drugim ljudima.

Psihička dispozicija uključuje urođene ili stečene spremnosti, sklonosti i osobine koje utječu ne samo na ponašanje, nego i na zauzimanje stavova, prihvaćanje društvenih vrijednosti, razvoj interesa. Odgojem se pokušavaju poboljšati dobre sklonosti i ukloniti loše sklonosti.

Odgoj je proces u kojem se dobre ljudske osobine i sklonosti poboljšavaju, unapređuju i održavaju, a loše se odstranjuju. Posebna pozornost je na riječi „održavaju“ jer se pod lošim utjecajem okoline čovjek brzo može „pokvariti“ i ono dobro u čovjeku može nestati. Čovjeka se stalno treba podsjećati što je ispravno, moralno, a što nije.

Odgoj je pokušavanje. Odgoje radnje mogu uspjeti, dati dobar rezultat, ali i ne moraju. Odgoj samo može poticati čovjeka da uči, ali učenje može ostvariti samo onaj koji uči. Drugim riječima, odgajatelj ne može prisiliti dijete da uči ispravno se ponašati – dijete mora to samo željeti i biti svjesno o pozitivnim stranama odgoja.

Ciljevi, norme i vrijednosti odgojaPonekad se ova tri pojma koriste kao sinonimi, a ponekad su to različiti pojmovi.

Cilj služi konkretnoj svrsi i opisu praktične namjere, cilj je ono konkretno što odgojem i obrazovanjem pokušavamo postići (npr. poticati marljivost učenika, poticati poštovanje prema kulturama inozemnih kolega, usvojiti pregled povijesti kamenog doba). Može vrijediti za jednu osobu i to jednokratno (npr. svaki nastavni sat ima svoje ciljeve). Opisuje idealnu psihičku dispoziciju osobe koja se odgaja.

Norma je uvjerenje ili predodžba o zadanom stanju ili ponašanju koje treba nastati ako se ispune odgovarajući ciljevi. Norme vrijeme u većem vremenskom intervalu (npr. za cijeli život ili za vrijeme školovanja) i za veći krug ljudi (npr. slušaj 10 Božjih zapovijedi, govori istinu, poštuj ljudska prava, više provodi grupnu nastavu). Normu možemo shvatiti kao općeniti zahtjev koji ne vrijedi pojedinačno i jednokratno, već za sve osobe nekog tipa.

Norme se temelje na vrijednostima. Vrijednosti su npr. strahopoštovanje prema životu, vrednovanje nečeg kao dobro/loše, ispravno/neispravno. Dakle, neka vrijednost u sebi sadrži skup normi i može se vrednovati od strane pojedinca – ako za neku vrijednost mislimo da je ispravna i prihvaćamo je, automatski prihvaćamo njene norme i ciljeve.

Zašto odgajati?Prema gore navedenim biološkom aspektu, čovjek se rađa nepotpun, slab, nesiguran, sa slobodnom voljom te karakterom i moralom koji se u velikoj mjeri mogu oblikovati. Odgojem čovjek preuzima u kulturne norme i vrijednosti i prema potrebi ih mijenja u skladu sa svojim karakterom, moralom i interesima. Prilikom odgoja moramo si postaviti ciljeve odgoja odnosno pitanje – zašto odgajamo? Npr. dijete odgajamo kako bi se jednog dana upisalo na sveučilište ili kako bi postalo vrstan političar, a sve u svrhu kako bi zarađivalo puno novca za sebe i svoju obitelj.Do tog cilja dolazi se određenim sredstvima odgoja kao što su: pohvale, kuđenja, prigovori, prijetnje, kazne, savjetovanje, naređivanje, knjige, škole i slično. Koja od ovih sredstava ćemo koristiti manje, a koja više, definira naš stil odgoja (npr. autoritativni stil).Cilj odgoja može se odnositi na različite dimenzije (kognitivna: razvijati mentalne sposobnosti, ispravan način razmišljanja i učenja; afektivna: način na koji mi doživljavamo ljude, njihove verbalne i neverbalne poruke; socijalna: njegovati odnose sa drugim ljudima) i formulirati na različitim razinama (npr. viši cilj „poštivati tuđe stvari odnosno vlasništvo“ može se sastojati od manjih ciljeva: posuđene stvari vraćati na vrijeme, ne uzimati stvari bez tuđeg dopuštenja, ne krasti, ...).

Ciljevi odgoja danasDok su 60-ih godina u središtu odgoja bili disciplina, ispunjavanje dužnosti, poslušnost, djelatnost, poredak, ..., u posljednje vrijeme došlo je do promjene vrijednosti, a time i do promjene ciljeva odgoja. U modernom odgoju naglašava se samorazvijanje (npr. borba za vlastita prava i ravnopravnost, autonomija, upravljanje samim sobom, refleksivnost – razmišljanje o svojim postupcima, zrelost – korištenje vlastitog razuma, kritiziranje tuđeg mišljenja). Neki kritiziraju ovakvu promjenu naglašavajući da je kod mnogih ljudi došlo do promjene mentaliteta – ljudi više misle samo na sebe i pritom ne gledaju na druge. Ističu da se kritika nalazi ispred ljubavi, sloboda ispred dužnosti i odgovornosti i slično.U pedagogiji ciljevi odgoja su nužno kontroverzni. Pedagogija ne može utjecati na izbor ciljeva odgoja te normi i vrijednosti koje se tim ciljevima pokušaju usvojiti – svaka sredina ima svoje ciljeve odgoja.

TEORIJE O ODGOJNOM PROCESU

Mollenhauler razlikuje tri pristupa u odgojnom procesu:

Odgoj kao komunikacijsko djelovanje. U toj komunikaciji važne su kognitivne strukture (način na koji se oblikuju vlastite riječi i shvaćaju tuđe riječi, odnos (kako sudionici shvaćaju svoj odnos: jesu li u ravnopravnom položaju, postoji li podčinjavanje, ...) te sadržaji i sredstva komunikacije (neverbalni znakovi, prevladava li vrijeđanje, vika ili nježne umirujuće riječi, ...) između sudionika u odgojnom procesu. Sve su to činitelji koji utječu na odgoj (odgojni proces i rezultat odgoja).

Odgoj kao interakcija. Prema teoriji simboličkog interakcionizma (vidi poglavlje o socijalizaciji) odgoj se promatra na mikrorazini kao interakcija dvaju sudionika. U toj interakciji važni su „Ego“ i „Alter“.

Odgoj kao reprodukcija. Ovaj pristup je materijalistički – temeljni cilj odgoja je pripremiti čovjeka da bude spreman pridonositi društvu, proizvoditi dobra i usluge.

Kron navodi četiri modela odgoja: Funkcionalni-intencionalni odgoj. Funkcionalni odgoj stavlja pažnju na razne društvene čimbenike koji nisu

stvoreni da bi odgajali, ali utječu na mladež. To su televizija, časopisi, mediji općenito, računalne igre, običaji i navike. To su tajni suodgajatelji. U središtu intencionalnog odgoja je odnos face-to-face (licem u lice, verbalna i neverbalna komunikacija npr. između oca i sina) i svjestan odgoj koji ima točno određenu namjeru odnosno cilj (određenim odgojnim metodama – kaznama, psovkama, nagradama, pohvalama, podupiranjem ... – žele se postići unaprijed postavljeni odgojni ciljevi: da se dijete ponaša na točno željeni način i da se usvoje određene norme i vrijednosti). U intencionalnom odgoju prevladava jednosmjerna komunikacija – roditelji zapovijedaju, kore, kažnjavaju, hvale, nagrađuju, zahtijevaju bespogovornu poslušnost, a dijete pokorno sluša, ne može se izboriti za sebe i utjecati na odgojne ciljeve i metode. Funkcionalni i intencionalni odgoj ograničavaju jedan drugoga i treba paziti da funkcionalni odgoj previše ne utječe na intencionalni.

Pedagoški odnos. Ovaj model opisao je Hermann Nohl unutar reformske pedagogije. U ovom modelu ističe se snažan odnos između zrelog čovjeka (odgajatelja) i čovjeka u postojanju (osobe koja se odgaja). Odgajatelj uzima u obzir kulturne norme i vrijednosti, običaje i navike, ali i osobnost, unutarnje želje, sklonosti i interese osobe koju odgaja. Pritom je dijete aktivno i odgovorno za svoj proces odgajanja. Dijete mora usvojiti osnovne značajke kulture i okoline, ali mora također zadržati svoju osobnost (urođene osobine), jačati svoj identitet, prihvatiti norme i vrijednosti na svoj način te kreirati vlastiti sustav normi i vrijednosti. U tom pedagoškom odnosu dolazi do napetosti, tjeskobe, nesigurnosti, krize jer je teško pronaći ravnotežu između te dvije stvari.

Odgoj kao promjena ponašanja. Ovaj model ima bihevioristički pristup prema kojem organizam pokazuje spontane aktivnosti (spontano, prirodno ponašanje s obzirom na naše urođene sklonosti), ali također naše ponašanje se u velikoj mjeri može oblikovati. Takvo oblikovano ponašanje čine postupci koji se mogu opaziti i mjeriti te tako vidjeti u kojoj mjeri je odgoj bio uspješan. Dijete se stavlja u određene situacije, u određenu okolinu kako bi se kod njega stimulirao određen željeni obrazac ponašanja – dijete postepeno uči koji postupci u kojim situacijama su ispravni (kako reagirati u određenim situacijama) i tako se oblikuje njegovo ponašanje i prilagođava se okolini. Odgajatelj ne smije aktivno sudjelovati – mora pustiti dijete da temeljem razuma i iskustva samo uvidi kakvo ponašanje je ispravno. Pritom je bitno učenje na modelu – dijete ima prirodnu težnju oponašati, slijediti uočene postupke i reakcije svojih roditelja, s njima se identificirati; roditelji moraju biti jako oprezni da budu pozitivan primjer djeci (djeca jako puno uče prateći ponašanje svojih roditelja).

Odgoj kao simbolička interakcija. Ova teorija nastoji pokazati kako ovakva interakcija čovjeka čini društveno sposobnim za djelovanje i pridonositi društvu, kako čovjek postaje nezamjenjiv član društva te kako mu, usprkos tome što se prilagođava društvu i usvaja njegove norme i vrijednosti, polazi za rukom izgraditi vlastiti identitet (one osobine, vrline karaktera i obrasci ponašanja po kojima smo posebni i razlikujemo se od drugih, po kojima nas društvo prepoznaje i cijeni). Izgradnja identiteta je važna kako bi nas društvo prepoznalo, uvažilo, poštovalo. U ovom modelu odgoj nije intencionalan, jednostran (odgajatelj zapovijeda, a dijete pokorno sluša i slično), nego čovjek se stavlja u poziciju odgajatelja, tumači, preispituje i kritizira njegove odgojne postupke i stavove te oblikuje vlastite odgojne vrijednosti i ciljeve – time postaje aktivan, ravnopravan sudionik u odgojnom procesu i gradi svoj identitet, svoj „Ego“, ali i svoj „Alter ego“ (vidi poglavlje o socijalizaciji). Ovakav model odgoja, iako gotovo utopijski, je idealan i treba mu težiti.

STRUKTURNI MODEL ODGOJA

Ovo je model odgoja koji povezuje prethodno navedene modele odgoja. Prema tom modelu osnovne značajke odgoja su:

Odgoj je intencionalan. On nastoji ostvariti ciljeve, norme i vrijednosti. Ovaj odgoj je jednostran i ukida želje i interese djece.

Odgoj je interakcijski proces između odgajatelja i educanda (onoga kojeg se odgaja) u kojem oni utječu jedan na drugoga. Stavljaju se u poziciju drugog i tumače njegove uloge – uloge ovise o tome gdje se odvija odgoj (ako je riječ o školi, postoje uloge profesora i učenika, ako je riječ o obitelji, postoje uloge roditelja i djeteta).

Odgojni proces mora biti metodički organiziran – moraju postojati odgovarajuće metode odgoja kojima se postižu ciljevi odgoja. U različitim sredinama koriste se različite metode odgoja (npr. odgoj u obitelji i odgoj u školi se razlikuju).

Kada odgajamo, ne možemo imati u vidu samo osobne ciljeve odgoja i želje educanda, već svoj odgoj moramo prilagoditi društvenoj situaciji, uvjetima okoline. Moramo odgajati čovjeka da bude spreman djelovati u društvu i pridonositi mu bez obzira na njegove osobne sklonosti i interese. No, to ne znači da mi te interese moramo zanemariti, već ih moramo znati uskladiti i usmjeriti prema korisnom društvenom djelovanju tako da i pojedinac i društvo budu zadovoljni.

Odgojni proces događa se na tri razine: kognitivnoj (razvijati mentalne sposobnosti, umijeće mišljenja, tumačenja i kritiziranja, umijeće učenja), afektivnoj (usaditi norme, stavove i vrijednosti, jačanje karakternih vrlina i snaga: razviti osjećajnost, emocionalnost, naučiti doživjeti, prepoznati i ispoljiti emocije) i tjelesnoj (razviti tjelesne sposobnosti: hodanje, plesanje, plivanje, ručni rad, ...). Odgoj mora biti prepun praktičnog sadržaja koji olakšava razvoj čovjeka na tim razinama.

OBRAZOVANJE

Obrazovanje znači: osposobljavanje za razborit odabir svog poziva (obrazovanje treba pomoći čovjeku spoznati svoje interese) produktivno sudjelovanje u kulturi (čovjek mora znati jezik, političku i gospodarsku situaciju, običaje i ostala

kulturološka obilježja svoje okoline) postizanje individualnosti i društvenosti; čovjek mora razviti svoju osobnost, identitet i naučiti kako se ponašati

u društvu da se što lakše uklopi u društvo; čovjek mora razviti odnos prema samom sebi (samopoštovanje; kako doživljavamo sami sebe, svoje osjećaje i postupke; osjećaj vlastite vrijednosti, jesmo li zadovoljni samim sobom ili si stalno nešto predbacujemo) i prema drugim ljudima (ophođenje s drugim ljudima, odgovornost)

učenje o općenitim stvarima koje moraju znati svi ljudi (matematika, književnost, ...) razvoj kognitivne, afektivne i praktične dimenzije čovjeka (praktična dimenzija – čovjek mora naučiti svoju

struku kako bi mogao obavljati praksu, imati željeno zanimanje)

Suvremeno obrazovanjeČetiri su odrednice modernog obrazovanja:

Rad. Nove tehnologije, automatizacija, porast sektora uslužnih djelatnosti itd. dovodi do promjene u strukturi zanimanja – mijenjaju se potrebne kvalifikacije – i u uvjetima rada (čovjek je izložen riziku prilikom rukovanja strojevima i štetnim utjecajima tehnologije na zdravlje kao što su zračenja). Teorija obrazovanja mora biti usmjerena prema ekonomskoj racionalnosti koja će pružati jednake životne mogućnosti za sve. Primjerice, ekonomija vođena profitom koja razara okoliš nije racionalna i protivi se zdravom razumu. Djeci se mora osigurati budućnost – barem iste životne mogućnosti kao što ih imaju odrasli. Nadalje, sve je važnije obrazovati ljude za analitičko mišljenje, timski rad, rad na projektu, znanstvena istraživanja – dakle razvijati složenije sposobnosti i vještine.

Racionalnost i znanost. U postmoderni kritizira se manjak racionalizma, razuma i činjenica da cilj opravdava sredstvo kao osnova za napredak. Čovjek svojim neracionalnim postupcima i nedovoljno ekološki dokazanim metodama proizvodnje razara prirodu. Također, čovjek je sve više zaokupljen poslom, trči „kao muha bez glave“ za svojim obavezama čime pati njegov socijalni život, gubi socijalne kompetencije, emocionalnost, zapostavlja djecu i ponekad postaje nemoralan. Racionalna ekonomija se shvaća jednostrano i njen je jedini cilj ostvariti profit ne mareći za ekologiju i društvene, obiteljske vrijednosti. Obrazovanje ima zadaću osvijestiti to kod ljudi.

Subjektivnost i prerada stvarnosti. Sve više o svojoj stvarnosti saznajemo preko medija. Medijsko mišljenje i tumačenje su nam dovoljni, gubi se subjektivno mišljenje. Obrazovanje treba poticati i razvijati vlastito mišljenje i tumačenje stvarnosti – ono što nam drugi serviraju ne treba se uzeti kao zdravo za gotovo i jedino ispravno.

Vrijednosno usmjerenje i etika. Poznata je promjena sustava vrijednosti kod današnjih ljudi. Obrazovanje nam treba omogućiti da izgrađujemo vlastitu volju, vlastiti sustav vrijednosti, da se kritički i argumentirano možemo razračunati u odnosu sa drugima, ali i sa samim sobom (npr. da se aktivno protivimo nepravdi, da tražimo bolje uvjete rada, da se osjećamo odgovornima za naše loše postupke i sl.). Drugim riječima, obrazovanje nas uči kako izgraditi svoj karakter, svoj identitet, kako se izboriti za samoga sebe, kako etično postupati.

Četiri su osnovne funkcije (zadaće) modernog obrazovanja: Heuristička funkcija nam pomaže da svakidašnji praktični školski rad razjasnimo u odnosu na postavljene

ciljeve – koliko mi ovakvo obrazovanje, ovo što radim u školi pomaže da postignem svoje ciljeve. Također nam pomaže da oštrije tumačimo neke probleme, pronalazimo nove zadatke i ciljeve, npr. nove stvari koje želimo naučiti. Ona nam daje odgovor na pitanje koliko škola uspijeva pružiti ono što od nje očekujemo (da nas pripremaju za poziv, da postanemo bolja osoba: karakterna, socijalno kompetentna, spremna kritički razmišljati, ekološki savjesna s razvijenom etikom).

Legitimacijska funkcija traži od nas da naši zahtjevi i ciljevi budu ispravni (legitimni): da pridonose općem obrazovanju, da nas pripremaju za poziv, da postanemo kompetentni na tržištu rada, da širimo odgovornost i humanost. Ovo su naravno viši ciljevi svake škole, međutim nastavne metode često ne mogu postići takve ciljeve.

Funkcija strukturiranja pomaže nam u mnoštvu nastavnih sadržaja koncentrirati se na bitne teme i ono što nas zanima. Za to trebamo imati kvalitetne nastavne planove i programe koji ne usitnjavaju i ne ukrućuju nastavni sadržaj, nego ga čine fleksibilnim, prilagodljivim interesima učenika i koncentriraju se na one teme koje pružaju strukovna, socijalna i individualna znanja i vještine. Primjer: koja je svrha ako pravopis i interpunkcija oduzmu više vremena od rasprava o ljubavi, slobodi, miru, solidarnosti, sreći i još se pritom ne nauče?

Kritička funkcija pomaže nam kritički se postaviti prema tuđim zahtjevima, ciljevima i normama. Pomaže nam da ne budemo zlorabljeni, iskorišteni, neasertivni samo da bismo drugima udovoljavali, a iznutra bili tužni i nezadovoljni samim sobom – pomaže nam da se drugima usprotivimo i ostvarimo osobno zadovoljstvo. Ovo je važna vještina za izgradnju kvalitetnog karaktera. Škola nas mora učiti kako kritički razmišljati, propitkivati tuđe postupke, izboriti se za sebe, naposljetku izgraditi identitet čovjeka koji će biti poštivan i cijenjen u društvu, koga drugi neće gaziti.

5. SUVREMENI ZAHTJEVI PREDAGOGIJE

POSTMODERNA

Pojam „postmoderna“ obuhvaća dubokosežne procese promjene i kritiku moderne. Moderna je razdoblje u povijesti pedagogije od prosvjetiteljstva do kraja 20. stoljeća. Postmoderna ukazuje na dramatičnu promjenu sadašnjice i karakteriziraju ju pojmovi poput: netradicionalan, nestandardiziran, bez normi, pluralizam i slično. Sve ovo govori o napuštanju tradicionalnih vrijednosti, o raznolikosti društvenih svjetonazora i odgojnih ciljeva. Sve više dominira popustljiv (permisivan) odgojni stil, tolerancija, mogućnost vlastitog odlučivanja što donosi nesigurnost.Umjesto životne sigurnosti, prosperiteta i razvoja, ovo razdoblje donosi podvale, prijetnje, ucjene, ratove, razaranja i gospodarski sustav siromaštva i gladi za mnoge. Kulturalni sustav (npr. putem medija) uništava moralne vrijednosti i pojačava izolaciju, nedruštvenost.Nema više sigurnosti, standardnih normi, zajedništva. Svatko odabire svoj stil života (pluralizam, raznolikost stilova) i svoje odgojne ciljeve, traga se za individualnošću (nema pomaganja, sve uradi sam) umjesto za identitetom. Krajem stoljeća javljaju se pedagozi koji kritički promišljaju o moderni:

Konrad Wünsche ističe da stalno trebamo biti otvoreni za sve vrste iskustva (spremni odgajati djecu u raznim društvenim okruženjima i imati prilagodljive ciljeve odgoja i vrijednosti), a ne imati normirane, standardizirane ciljeve odgoja (time dovodimo dijete u opasnost da se teže prilagodi svojoj okolini i odgovori životnim izazovima).

Dieter Lenzen zalaže se za refleksivnu pedagogiju (prema njemu to je pedagogija koja se doslovce predano bavi odgojem; pedagogija više ne može dati recept o onome kako treba odgajati). Po njemu stvarnost je drugačija od odgojno-obrazovne teorije i prakse pa zato pedagogija ne može davati precizne naputke kako odgajati. Klasična pedagogija koju zagovara ne može se prilagoditi suvremenim tendencijama poput pluralizma, raznolikosti društvenih normi i vrijednosti (postojanje subkultuta od kojih svaka zahtjeva drugačije odgojne metode i ciljeve ako želimo da dijete bude spremno za socijalizaciju).

Helmut Peukert pita se ne znači li Lenzenovo mišljenje bijeg pred globalnim problemima, ne vodi li to subjektiviziranju (pojedinac gleda stvarnost na svoj način, a ne objektivno), iskrivljavanju stvarnosti uz pomoć kulture određene medijima. Pedagogijsko mišljenje uvijek se kritički osvrtalo na svoju teoriju – pedagogija mora svoje naputke i tvrdnje neprestano preispitivati, prilagođavati društvenim situacijama kako bi se ta teorija mogla iskoristiti u praksi. Pedagoško djelovanje (praksa) usmjereno je pokretanju društvenog razvoja, protestu protiv njegovih razornih tendencija, traganju za drugačijim odgojnim metodama i ciljevima, za drugačijim životnim stilovima koji su trebali izbaviti pojedinca od otuđenja i pomoći mu u socijalizaciji (otuđeni pojedinac djeluje razorno na sebe i na društvo!). Sadašnja znanost o odgoju bi si prema Peukertu prvo trebala postaviti pitanje: koje posljedice ima pedagoška interakcija (odgoj i obrazovanje) na sustav normi i vrijednosti pojedinca. Ona bi se trebala orijentirati etičkim principima kako bi zaštitila poštenje pojedinca. Drugim riječima: kako odgoj može uspjeti kao interakcija bez pružanja znanja odraslih, kako odgoj može uspjeti u međusobnom poštivanju, priznavanju i pomaganju nezrelim pojedincima da sazriju? Pedagogija mora na temelju tih zahtjeva razviti drugačiju, prilagodljivu teoriju odgoja i obrazovanja uključujući njene institucije, ponajprije vrtiće i škole. Nakraju, pedagogija treba pomoći institucijama da djeluju (odgajaju i obrazuju) u skladu s uočenom društvenom situacijom, nikako ne standardizirano i po zadanom receptu. U duhu demokracije Peukert postavlja temeljno pedagogijsko pitanje: Možemo li razviti organe koji će potpunije, temeljitije opažati i proučavati naše društvo i sve njegove podsustave? Možemo li stvoriti demokratske institucije koje će promovirati, razvijati moralnost, refleksivnost (odgovornost, propitkivanje vlastitih postupaka: činim li dobro?) i uvoditi promjene, s ciljem obuzdavanja navedenih razornih društvenih tendencija, a da pritom slobodu pojedinca ne ukidaju, nego je osiguravaju?

AKTUALNI ZAHTJEVI PEDAGOGIJE

Pedagogija, ekologija i mirEkološka kriza (trošenje prirodnih resursa, uništavanje prirodnog okoliša, globalne klimatske promjene, itd.) posljednjih je godina dovela do zahtjeva za učenjem o ekologiji, dakle učenju o međuovisnosti čovjeka i njegovog prirodnog okoliša. Razvila su se tri nova didaktička koncepta:

Odgoj za okolišni svijet – rješenje krize traži se izmijenjenom tehnikom i znanošću i traži se neki novi racionalniji, odgovorniji odnos prema prirodi i budućnosti.

Ekološko učenje – naglašuje ekološki razvoj životnih prostora, dakle razvoj koji ima u vidu prirodni okoliš, prije svega očuvanje prirode.

Ekopedagogija – kritički preispituje kako prirodne znanosti i tehnika utječu na prirodu.

Vidimo da je nov zahtjev pedagogije ekološka osviještenost – dio odgoja i obrazovanja mora biti usmjeren na razvoj ekološke svijesti (učimo kako je prirodni okoliš važan za čovjeka, kako svojim postupcima utječemo na prirodu i okoliš, kojim postupcima mogu pomoći u zaštiti okoliša i slično).Neposredno je s odgojem za ekologiju bio povezan i odgoj za mir. To je pokušaj da se rat, sila i ugnjetavanje tumače u odgojnom procesu kao nešto što sprečava zajedništvo i napredak ljudskog društva. Cilj je uništiti loše predrasude, stereotipe, ali i promijeniti zauzete stavove. U odgoju za mir vodeća su četiri načela: analiza aktualnih sukoba, razvoj sustavnih predodžbi o tome kako postići mir, uključenje povijesti (dati primjere iz povijesti koji pokazuju koliko su sukobi uzaludni, bolni i unazaduju čovječanstvo), razviti praktične postupke koji promiču mir i zajedništvo.Pedagoška pitanja ne mogu zaobići zemlje „Trećeg svijeta“ – siromašne zemlje u razvoju. Glavno pitanje je iskorištavanje zemalja u razvoju u korist bogatih industrijski razvijenih zemalja.Interkulturalni odgoj Migracijom stanovnika zbiva se sudar različitih kultura pa tako i različitih odgojnih metoda, stilova i vrijednosti. Stanovništvo postaje krajnje heterogeno što se tiče rasa, nacionalnosti i religija. Javlja se pitanje multikulturalnog ili interkulturalnog odgoja – odgoja djece u okruženju gdje prevladavaju dvije ili više različitih kultura.Socijalizacija inozemne djece praćena je temeljnim sukobom: ta djeca su izložena dvama temeljnim sustavima vrijednosti, normi, običaja i navika među kojima se oni svakodnevno (posebno u školama) moraju snalaziti i to s ozbiljnim posljedicama za razvoj njihova identiteta. Kako opterećuje npr. mladog Turčina, koji se preselio u Njemačku, kada ga u obitelji uče da vladajuću ulogu imaju muškarci, a u školi ga uče da su djevojke i muškarci ravnopravni. Ili: usmjerenost obitelji nasuprot individualnosti, religijske norme Kurana nasuprot kršćanstva... – takvih kulturalnih sukoba ima mnogo.Interkulturalni odgoj nadilazi takav sukob. On radi na integraciji inozemne djece i istodobno uzima u obzir i unapređuje društvenu i kulturnu posebnost: koncepti integracije (spajanja, sastavljanja) nasuprot koncepata segregacije (razdvajanja, rastavljanja). Pritom je sporna teza o ravnopravnosti kultura. Dakle, inozemna djeca, da bi se lakše integrirala, trebaju prihvatiti određene norme i vrijednosti strane kulture, ali ostati vjerna normama i vrijednostima vlastite kulture.Interkulturalni odgoj naglašava da navedenu heterogenost treba shvatiti kao šansu za učenje. Djeca trebaju biti odgajana u društvu koje obilježava raznolikost, treba ih upoznati sa različitim kulturama, poticati otvorenost (tolerancija, prihvaćanje raznolikosti: ne unaprijed osuđivati druge kulture mišlju „moja kultura je jedina ispravna“), radoznalost (motiviranost da se uči o ostalim kulturama, da se tako lakše prihvate). To znači promjenu kurikuluma, nova sredstva poučavanja itd. Jedan od glavnih problema je nastava iz materinskog jezika koju treba organizirati za inozemne učenike.Ciljevi multikulturalne nastave su:

razvijanje sposobnosti zapažanja kulturalnih razlika i raznolikosti, ali i kritike kulture, razvoj, osiguranje ravnopravnih životnih mogućnosti za djecu obiju kultura (domaće i strane), pomoć kod traženja izlaza iz kulturalnih sukoba, upoznavanje inozemnih učenika s jezikom i kulturom zemlje koja prima inozemne učenike, prihvaćanje jezika i kulture zemlje iz koje dolaze inozemni učenici, upoznavanje domaćih učenika s jezikom i kulturom zemalja iz kojih dolaze inozemni učenici.

Ova školska nastojanja imaju ograničeni uspjeh – otprilike polovica inozemne mladeži ne dobiva nikakvu izobrazbu za poziv.Socijalna pedagogijaSocijalna pedagogija sve je prisutnija u današnjem društvu. Problemi kojima se bavi leže u svakom polju socijalizacije: promjene u obitelji (npr. rastava roditelja – pokazalo se da u 30 do 50% slučajeva djeca razvedenih roditelja pokazuju normalno ponašanje), promjene u mladeži i njenim supkulturama (svatko ima svoj vlastiti životni stil, jačanje individualnosti), moralni odgoj, etika odgovornosti, nasilje u školama. Neki od društveno-socijalnih i političkih uzroka tih problema su: siromaštvo, slaba perspektiva, zauzetost poslom, problemi na poslu, roditelji se manje bave djecom, svađe u obitelji, gube se obiteljske vrijednosti i drugo.Gorući problemi u društvu kojima se bavi socijalna pedagogija: zlostavljanje djece, seksualna zlouporaba, zastrašujući broj samoubojstava kod mladeži, rastući broj psihosomatskih poremećaja i bolesti, uzimanje droga i alkohola, okorjelo pušenje, učinak medija na djecu i mladež.Dakle, prijeko je potrebno osposobiti učitelje u području socijalne pedagogije da prepoznaju te probleme i valjano postupaju kad ih uoče.U vezi rastućeg problema nasilja među adolescentima Winkel je razvio razna tumačenja. Uzroci agresivnosti prema njemu leže od 70 do 90% u gore navedenim društveno-socijalnim i političkim problemima, a samo 10 do 30% u školi

(mirni i povučeni pojedinci se pridruže agresivnoj skupini kako bi dobili osjećaj važnosti, pripadnosti i naklonosti te se počinju nasilno ponašati). Winkel daje pet razloga zašto djeca postaju agresivna:

Agresija može biti igračka, oponašanje stvari uočenih u medijima, ali kasnije lako prerasta u pravo nasilje. Agresija služi kao obrana od prijetnje, tjeskobe, osjećaja manje vrijednosti. Agresija može biti rezultat frustracije, želje za osvetom da se „izravnaju stari dugovi“ i „vrati milo za drago“. Agresija može biti oblik samoisticanja i težnje ka moći (agresivni pojedinci vole nanositi bol i raditi „uzbudljive“

stvari kako bi se pravili važni i udovoljavali agresivnoj skupini). Agresija može biti izopačena ljubavna čežnja (pojedinci su pretjerano odani, pažljivi i neprimjereno iskazuju

ljubav prema suprotnom spolu – može preći u seksualno zlostavljanje).Da bi se ublažili ti problemi, socijalna pedagogija zahtjeva ove promjene u školama:

škole koje pružaju smisao (svemu što djeca uče i rade mora se dati neki smisao, škola za djecu mora imati smisla),

školu koja stalno demonstrira norme i vrijednosti kao uzor i čini ih obvezatnima, škola koja nije dogmatična (tvrdoglava, kruta) kad je riječ o metodici (škola koja koristi različite metode

poučavanja i učenja te tako postiže veću motiviranost i smanjuje dosadu), školu koja tvori prostor u kojem se svi mogu dobro osjećati (razvijanje pozitivne klime), školu gdje učitelji surađuju i međusobno se usavršavaju.

Seksualna pedagogija i AIDSSeksualna pedagogija proučava seksualnost (skup osjećaja, stavova i obrazaca ponašanja koje dovode osobu do tjelesnog seksualnog uzbuđenja, a time i do seksualne želje, odnosa i razvoja seksualnog identiteta) i nastoji imati odgojni utjecaj na seksualnost u svim životnim dobima. U posljednje vrijeme seksualnost zaokuplja sve veću pozornost javnosti, čemu su posebice doprinijele promjene u društvenim normama, utjecaj feminizma, porast spolno prenosivih bolesti, među kojima bitno mjesto zauzima HIV/AIDS te porast brige za reproduktivno zdravlje. Seksualna pedagogija potiče moralni seksualni odnos, a to je seksualni odnos kojemu je kratkoročni cilj začeće djeteta, a dugoročni cilj produljenje ljudske vrste. Tako je i razumljivo zašto se homoseksualizam, seks tijekom menstruacije, kontracepcija i seksualni odnos radi užitka smatraju nedopustivima u moralnom smislu i predstavljaju kršenje moralnih normi. Neoprezni seksualni odnosi (prije svega to su oni koji se javljaju zbog užitka i završavaju kontracepcijom) veliki su rizik zbog spolno prenosivih bolesti.Seksualna pedagogija dijeli se na tri pravca:

negativni (represivni) spolni odgoj – podržava zabranu spolnih odnosa, emancipacijski spolni odgoj – podržava slobodnije spolne odnose, afirmativni spolni odgoj – podržava spolni odnos koji ima moralni cilj (razmnožavanje).

Seksualna pedagogija treba poučavati o spolnosti (to ne uključuje samo razmnožavanje, nego i spolno prenosive bolesti, vrste spolnog odnosa i spolne stereotipe), osiguravati slobodno vođenje spolnog života, unapređivati spolni identitet i zagovarati ravnopravnost spolova u spolnom odnosu. Što se tiče AIDSa, ona treba preuzeti prevencijsku i skrbničku funkciju u pogledu na prekid trudnoće.Pitanje razlike između spolovaSeksualnost i spolni identitet (što je muško, što je žensko, spolni stereotipi) postali su aktualni problem. Zbog svojeg spola muška i ženska djecu su prikraćena i podčinjena u specifičnim stvarima pa se potiče koedukacija (zajedničko odgajanje muške i ženske djece). Feminističko istraživanje dalo je rezultate iz područja razlike među spolovima. Sve više muškaraca gradi svoj (spolni) identitet na podčinjavanju žena (fizičko i psihičko ranjavanje žena).Slobodno vrijeme i zdravljeGospodarske i društvene promjene učinile su slobodno vrijeme aktualnim problemom. Što djeca rade u slobodno vrijeme, kako bi ga trebala provoditi? – postaje novo važno pedagoško pitanje. Slobodno vrijeme je kao i rad socijalna vrednota unutar kojeg se pojedinac odgaja (tu najčešće mislimo na funkcionalni odgoj – „usputni“ nenamjerni odgoj koji daju mediji).Ovim pitanjem bavi se pedagogija slobodnog vremena koja želi pomoći u četiri područja učenja i odgajanja koji se zbivaju u slobodno vrijeme: društvenom (kako se ponašati u društvu), kulturalnom (upoznavanje kulture, npr. učenje stranog jezika), stvaralačkom (slobodno vrijeme kao prilika za razvoj kreativnosti i umjetničko stvaranje) i komunikacijskom (razvoj komunikacijskih vještina). Na primjeru razornih učinaka masovnog turizma odgoj za slobodno vrijeme može pokazati kako se (npr. razrednim putovanjima) može integrirati doživljaj, uživanje, ekološka svijest, istraživanje, učenje i odmor. Pedagogija slobodnog vremena treba poučiti ljude kako da se animiraju u svoje slobodno vrijeme, kako da rade na svojim vještinama, osobinama, kako da uče nešto zanimljivo, korisno i pritom se zabavljaju.

Još jedna aktualna tema pedagogije je zdravlje. Može li odgoj pridonijeti zdravlju u sve fizički, psihički i moralno bolesnijem društvu? Pedagogija uči i potiče da se zdravlje unapređuje putem zdrave prehrane, kretanja, higijene i doživljaja prirode.

OBRAZOVNI SUSTAV BUDUĆNOSTI / SUVREMENO OBRAZOVANJE

Jedna od tendencija pedagogije je uključivanje i poticanje škola da se uključe u rješavanje navedenih društvenih problema – time one moraju postati ne sa obrazovne nego i snažne odgojne institucije.Navode se ove moderne pojave u obrazovanju:

Druga industrijska revolucija (super brzi razvoj elektronike i računalne tehnologije) zahtjeva ne samo osnovno obrazovanje u području informacijske tehnologije, već i unapređivanje tog znanja. To nerijetko znači i potpuno preškolovanje – znanja iz poziva i kompetencija brzo zastarijevaju, rađaju se nova znanja tako da se odrasli moraju usavršavati i aktualizirati u svojoj struci kako bi mogli nastaviti raditi svoj posao.

Urbanizacijom (porastom gradova) slabi društvena kontrola u gradovima. Tamo nas muči anonimnost, nepripadanje, otuđenost sa svim popratnim pojavama (droga, alkohol, ulične bande, mediji, kocka ...) koje vode u kriminal. Stil života djece iz korijena se mijenja – svatko dijete ima svoj životni stil. Istodobno dolazi do sukoba različitih kulturalnih vrijednosti i različitih supkultura (vidi interkulturalni odgoj). Rast će sklonost prema fašističkim ideologijama. Škole moraju upoznati učenike sa tim štetnim porivima i opasnostima. Važan je i interkulturalni odgoj.

Znatno dulje pohađanje škole sve većeg broja mladih pojačava birokraciju (raspon administrativnih poslova i dokumentacije) u upravljaju obrazovanjem. To znači opasnost da se mladi u školi osjećaju kao objekt te sve veće i neprozirnije obrazovne strukture – birokracija je za mlade veliki problem u kojem se sve teže snalaze i pronalaze svoj identitet, svoje interese, svoj pravi poziv.

Obrazovanje i stečene sposobnosti su u današnjem „svijetu koji uči“ sve važniji uvjet da se dobije posao. Zbog eksplozije znanja treba sve više toga znati, a informacije su danas lako raspoložive (Internet). To za obrazovne institucije ima loše posljedice – učenje postaje važnije od poučavanja. Učenik mora usvojiti aktualno potrebno znanje koje se stalno mijenja – to za škole znači stalno preispitivanje nastavnog sadržaja i programa. Nastavni sadržaji i programi ne smiju biti kruti, moraju se prilagođavati interesima razreda. Za mnoge profesore najvažnije je djecu kratkoročno naučiti nastavne sadržaje koji stoje u planu i programu, umjesto da ih uče ono što njih više zanima. Također, ne pridaju dovoljnu važnost metodama poučavanja (kako djecu motivirati i što lakše im prenijeti znanje koje će ostati dugoročno i moći će ga primijeniti u praksi) – važno im je samo da prenesu znanja ne pitajući se da li to učenike zanima i da li će oni od toga imati neke koristi. Međutim, zbog krutosti obrazovnog sustava ovo je vrlo izazovan zadatak.

Cijeli sustav obrazovanja je narastao – barem 80% mladih svoje obrazovanje produžuju do 22., 23. godine života. Važno je opće obrazovanje – obrazovanje koje svoj djeci mora dati potpun svjetonazor kako bi djeca stekla osnovne kompetencije u svim važnim područjima, spektrima znanosti i lakše uvidjela što ih zanima i što žele raditi. Sve više se naglašava razvoj ključnih sposobnosti: analitičko mišljenje, sposobnost timskog rada, samostalnost, kreativnost, samoinicijativa, metodičke i individualne vještine. Sve je više sveučilišta čiji zadatak je pripremiti za zanimanje. Za vrijeme izobrazbe studenti mogu naizmjence studirati i raditi (poželjno naravno u svojoj struci). Razvoj obrazovnog sustava će uvećati izdatke države za obrazovanje. Međutim, ovakav način obrazovanja, koji sadrži praktičnu nastavu, mnogo je privlačniji i izazovniji od neprestanog „kljukanja“ znanjem nemotiviranih učenika u punosatnoj nastavi (30-35 sati tjedno) do 18. godine života.

Oblici učenja se iz korijena mijenjaju. Mediji kao skladišta informacija imaju ulogu suučitelja – popratnog učitelja – od kojeg dijete ne dobiva uvijek korisne i pozitivne informacije. Djeca moraju biti upozorena o štetnim učincima medija (indoktrinacija, Internet, nasilni filmovi i PC igre, ...). Učenike se sve više stimulira da uče samostalno iz ponuđenih materijala, pretraživanjem i istraživanjem. Umnažaju se TV-tečajevi, učenje stranih jezika te strani tečajevi s područja stručnog i općeg obrazovanja. Raste učenje u timovima, radom na projektima i samostalnim istraživanjima. Razvija se samostalna i timska nastava.

Obrazovne institucije moraju proširiti svoju funkciju poučavanja – one moraju biti prostor gdje djeca sabiru iskustva. Javlja se sve veća potreba za savjetovanjem učenika (škola ima savjetodavnu funkciju) kod rješavanja osobnih problema (nasilje, psihološki problemi, ispitna anksioznost, razni poremećaji) i stručnih problema (odabir najbolje škole i struke, pregled raspona zanimanja). Time se sve više ističe uloga pedagoga u školama. Broj djelatnika u školama u neprestanom je porastu jer škola ima sve više zadaća.

Sve ove nastupajuće promjene u obrazovanju moraju biti s ciljem da se poboljša kvaliteta života u svim segmentima: obitelj, škola i posao.